Luxury

NICOLA MINASI, Ambassador of Italy to B&H Discovering New Countries is an Incredible Luxury

“I DON’T THINK THERE’S ANYTHING MISSING IN MY LIFE HERE, ESPECIALLY SINCE I DISCOVERED AJVAR!”

Interviewed by: Elma Zećo / Photo: Tesnim Karišik

Moving into diplomacy 21 years ago was a dream come true for Nicola Minasi, the Ambassador of Italy to Bosnia and Herzegovina, because he always wanted to be a diplomat and serve his country. He is particularly pleased to use his diplomatic powers to build good relations between B&H and Italy and create positive values for the citizens and friends of the country he serves in.

OUR BOND IS OLD AND RUNS DEEP

What were your expectations when you assumed the position of Ambassador of Italy to B&H? How close are you to achieving your goals? - The mission to B&H came as a surprise for me, because I was supposed to go to another country. Right from the start, I believed it was important to listen to be able to understand what all the parties involved thought, creating opportunities in the meantime to bring people together to discuss things in order to reconcile differing opinions.

23

I think the Italian Embassy has been able to offer new ideas to that effect in Bosnia and Herzegovina.

Which areas of cooperation between Italy and B&H are particularly successful?

- Many people don’t even realise just how excellent the relations between Italy and B&H are because they think it’s only natural to nurture such relations. Italy is Bosnia and Herzegovina’s second largest trade partner, our firms employ 12.000 workers, and our mutual bond is old and runs deep. The first Consulate General of Italy in Sarajevo was established in back in 1863 in the Ottoman period. More importantly, Italian society values B&H very highly and has always been very supportive, both in difficult and good times. Italy is the only country which has lost its volunteers to all sides during the war, and it’s also the only country which regularly brings its pupils and students to B&H to learn about its history. Nowadays, Srebrenica Memorial Centre is most commonly frequented by Italian visitors, and Italian non-governmental organisations, silently and efficiently, still actively operate throughout the country.

What is it about us that reminds you of Italy?

- A lot, actually. I believe that the greatest similarity between us is the habit to think about what to say and do in public for social reasons, on one hand, and on the other hand about what really matters in our personal lives—our family, our loved ones and our values and how to protect them from the environment that isn’t always ideal due to social or even political pressures. The truth is, this allows you to recognise the people who genuinely appreciate and support the things that matter. That’s why we understand each other really well—Italians and Bosnians and Herzegovinians.

Do you feel there’s something missing in your life on a daily basis?

- Honestly, no. Maybe just the feeling that I could easily travel if I wanted to, so I could, for instance, be at the seaside in no time. I don’t think there’s anything missing in my life here though. Especially since I discovered ajvar!

I STARTED SKIING IN BJELAŠNICA AND JAHORINA MOUNTAINS What are the must-visit places in B&H? What recommendations would you give to Italian tourists?

- In addition to Sarajevo and Mostar, I love Počitelj and Vlašić. It’s not the place, though, it’s the feeling—enjoying the company of kind-hearted people and the good things: gorgeous landscapes, rich culture and tasty food. Many Italians regularly visit B&H for that reason alone—to enjoy the atmosphere without the need to see anything in particular.

Apart from all the popu-

gives me a sense of equality because I see people from different cultures in the Adriatic area mixing together. But, I started skiing in Jahorina and Bjelašnica mountains too. In short, B&H has really enriched my holidays!

SOLIDARITY, RESPONSIBILITY AND HUMANITY What do you think your family is most proud of about you?

- I believe I did something interesting in all the countries I served in, and I’m work, have meetings, read and res-

pond to hundreds of emails… and then, as the day would draw to a

close, I’d have official dinner receptions almost every day. I’d rest only on weekends. Since the outbreak of the pandemic, I haven’t been very physically active, but my rhythm has changed. In a sense, we’ve accomplished more than before! For example, we started airing radio shows every week, introduced Italian TV series and films on TV, rolled out new Italian language courses in schools, and organised a series of online events gathering several hundred people. Not bad given the current situation.

In your opinion, what are the most uplifting thoughts to start the day?

- For me, the start of the day is the best time to come up with new ideas and make plans. I love it when something new and unexpected, something

that brings value to future

projects, comes to mind.

lar destinations in Italy, is This year has been difficult there a lesser-known pla- for everyone around the

ce worth visiting? “Italy is Bosnia and Herzegovina’s world. What do you wish for in 2021? - I’m from Southern Italy second-largest trade partner, our firms and I wholeheartedly recommend visiting that area. After Rome, Milan, employ 12,000 workers, and our mutual bond is old and runs deep. The first - This year has taught me that we all need to look after ourselves and be Florence and Venice, head Consulate General of Italy in Sarajevo responsible when it coout to Naples or Palermo. was established in back in 1863 in the mes to what we do and Sicily is a really special place. You’ll love the archite- Ottoman period.” think. Moreover, it has shown us what it means to cture in Palermo with Isla- live in challenging times. mic, Western and Norman features. always really glad to show my new Now I can picture more vividly what Where do you love to go on holiday? homeland to family and friends. Having the opportunity to discover new it means to live in a war zone, and I think about the people and children - During my stay in B&H, I discovered countries and cultures is an incredi- currently having to face the horrors Dalmatia and I love going there. Going ble luxury and being able to share it of war. I hope we’ll be able stay heon a trip from Sarajevo is a lovely expe- with your loved ones feels great. althy and recover from the economic rience. I always get really emotional when, having passed through Trebinje and reached the hills above DubrovHow do you usually describe your life in Sarajevo? crisis, but I also want us not to forget about the importance of solidarity, responsibility and humanity. If nik, I pick up Italian radio stations in - Before COVID-19, my daily routi- we keep this in mind, the difficulties my car. I’m also delighted to see the ne was really intense. I’d wake up, we’re facing right now won’t be usetraces of Italian culture in Dalmatia. It work out, attend language lessons, less and pointless.

Autor kolumne: Anita Barjaktarević,

kao pogrdni izraz, fraza je zapravo stvorena kako bi opisala nacije svijeta koje su odbile slijediti naraciju o hladnom ratu, odupirući se tako podređenom položaju u odnosu na Sovjetski Savez na Istoku, ili Sjedinjene Države na zapadu. Ove nacije odlikovala je stoička odlučnost stečena dugogodišnjom ustrajnosti i spremnošću da se suoče s ogromnim izazovima i silama, iako je to značilo da to moraju uraditi bez ičije pomoći. Države trećeg svijeta bile su veoma ponosne na svoje sposobnosti da prevladaju poteškoće držeći se svojih neovisnosti i jedinstvenih kultura, kultura koje su sačuvane čak i

RED AFRICA TRAVEL

KUGA I PANDEMIJA

KULTURNA PSIHOLOGIJA VJEROVANJA DA ĆE SE DOGODITI LOŠE STVARI, ALI DA ĆE ŽIVOT IĆI DALJE, MOŽDA BOLJE PRIPREMA LJUDE NA BALKANU NA PODNOŠENJE POTEŠKOĆA I IZNENADNIH KATASTROFA NEGO BILO KOJA DRUGA KULTURA NA ZEMLJI

Iako se Treći svijet danas koristi

TREĆI SVIJET tokom perioda kolonizacije i potčinjavanja, uprkos najboljim naporima osvajača i kolonijalnih upravitelja. U nekoliko je primjera nesalomljivi duh Trećeg svijeta jednako očit kao i potpuno drugačiji po načinu na koji su njegovi građani pristupili pandemiji u odnosu na ostatak svijeta. Pandemije na Balkanu često su dovodile do kulturnog procvata i udruživanja snaga da se zajedno prebrode poteškoće. Kulturna psihologija vjerovanja da će se dogoditi loše stvari, ali da će život ići dalje, možda bolje priprema ljude na Balkanu na podnošenje poteškoća i iznenadnih katastrofa nego bilo koja druga kultura na zemlji. Rimske vojne snage su se 165. godine nove ere pobjedonosno vraćale iz Seleucije, blizu današnjeg Bagdada u Iraku. Međutim, nisu se vratili sami. Zajedno s vojnicima došla je i nova bolest - ona koju su marširajuće trupe širile po cijelom carstvu u svojim seobama. Bila je to bolest koja će u sljedećih četrdeset godina izbijati kao zaraza, ubivši dva cara i desetkujući moćnu rimsku vojsku. Postoje dvije legende o tome kako je ta nova pošast puštena u svijet. U prvoj je rimski general Lucije Ver, koji je vladao s Markom Aurelijem, otvorio zabranjenu grobnicu, oslobodivši tako kugu po svijetu kao kaznu za kršenje zavjeta da neće

opljačkati grad Seleuciju. U drugoj legendi kugu je oslobodio rimski vojnik, koji je otvorio kovčeg u Apolonovom hramu u mutnom odrazu mita o Pandorinoj kutiji. Te marširajuće trupe donijele su sa sobom novu kugu dok su prolazile prema sjeveru, gazeći stazu ravno kroz Balkan po rimskim cestama, te ostavljajući svoje komade i dijelove na raznim mjestima u Bosni i Hercegovini, poput Gračine i Mogorjela. I tako je kuga Antonina, za koju mnogi vjeruju da je prva pojava malih boginja, ušla u Evropu s rimske granice s Balkanom. Podaci o kugi su nevjerovatno oskudni, posebno u Dalmaciji, Panoniji, Meziji i Iliriku, većem dijelu modernog Balkana. Poznato je da je u jednom trenutku u Rimu umiralo 2000 ljudi dnevno, ali historičari su morali biti kreativni u analiziranju utjecaja kuge na pogranična područja. Zadatak je bio težak, ali ne i nemoguć. Koristeći zemljišne evidencije, vojne evidencije o penziji, evidencije o rudnicima koji su se zatvarali i otvarali, masovne grobnice i dokaze o brzoj depopulaciji, historičari su polako mogli sastaviti priču. Ovim tehnikama neki su moderni učenjaci uspjeli procijeniti gubitke za rimsku vojsku na 10-15%, što je bilo pogubno za cijelo carstvo, no najteže su bila pogođena područja koja su ovisila o vojnim utvrdama s velikim brojem penzionisanih legionara.

Kuga je ubila cara Lucija Verusa rano 169. godine nove ere, a bila je najvjerovatniji uzrok smrti samog velikog cara Marka Aurelija u martu 180. Službeno se navodi da je umro u blizini modernog grada Beča, ali postoje i tvrdnje da je možda umro u Sirmijumu, sada srpskom gradu Sremska Mitrovica. “Ne ponašaj se kao da ćeš živjeti deset hiljada godina. Smrt je već nad tobom. Budi dobar za nešto dok živiš, dok možeš”, Marko Aurelije, u svojim Meditacijama.

Depopulacija prouzrokovana kugom Antonina bio je početak kraja Rimskog carstva na Balkanu, u kombinaciji s kasnijim naletima Mađara i Avara, ostavljajući velike slojeve plodne i bogate zemlje praznim da bi se Sloveni naselili.

Baš kao što su male boginje ušle u Evropu preko Balkana, ono je bilo i mjesto posljednjeg izbijanja malih boginja u Evropi. U februaru 1972. putnik koji se vraćao s Bliskog istoka zarazio

Vlada Jugoslavije je djelovala brzo i odlučno. Do 16. marta proglašeno je vojno stanje i započeto je intenzivno traženje kontakata, zajedno sa zatvaranjima te pretvaranjem hotela u karantine. Granice su zatvorene, zabranjena su sva nebitna putovanja

se bolešću i počeo pokazivati simptome po povratku kući u Đakovicu. Zbog snažnog programa vakcinisanja, većina Jugoslavije bila je vakcinisana, a nacija nije imala slučaj ove zarazne bolesti od 1930. godine. Ustvari, prvi pacijent se brzo oporavio i bez dijagnoze malih boginja, vjerovatno zato što je vakcinisan dva mjeseca ranije. Doktori u početku čak nisu ni razmatrali dijagnozu malih boginja. Ali bolest se već širila. U roku od dvije sedmice, 2. marta, drugi muškarac se pojavio u lokalnoj bolnici s malim boginjama. Umro je, ali ne prije nego što je direktno zarazio 38 ljudi. Vlada Jugoslavije je djelovala brzo i odlučno. Do 16. marta proglašeno je vojno stanje i započeto je intenzivno traženje kontakata, zajedno sa zatvaranjima te pretvaranjem hotela u karantine. Granice su zatvorene, zabranjena su sva nebitna putovanja. Do 20. marta vlada je shvatila da se suočavaju s izbijanjem malih boginja, pa su započeli masovni napori za revakcinaciju čitavog jugoslovena skog stanovništva. Sredinom maja 1972. bolest je iskorijenjena i Jugoslavija je dobila međunarodne pohvale za svoje brzo i efikasno djelovanje. Male boginje, međutim, nisu jedina pošast koja je poharala Balkan. Osamnaesti vijek je vidio, nakon što je Eugen Savojski 1697. godine opustošio Sarajevo, kako je više kuga poharalo grad. Mezari nekih žrtava kuge, poput djece Muhameda i Nefise, i danas se mogu vidjeti u dvorištu Careve džamije. Kao i tokom prošlih (i budućih) pandemija, u vremenu kuge Bosanci su se s neizvjesnošću života suočili svojim poznatim stoicizmom i procvatom kulture. Grad je u to vrijeme obnovljen. Podizane su džamije, biblioteke i škole, a neki od najvećih gradskih mislilaca pojavili su se čak i dok je bjesnila kuga. Mula Mustafa Bašeskija je vodio dnevnik tih godina i napisao je da je tokom jedne od epidemija kuge umrlo 8.000 ljudi. “U početku su bila samo dva ili tri smrtna slučaja od kuge Ali nakon mjesec dana smrtni slučajevi su jako porasli U početku su mnoge vratničke djevojke umrle od kuge I mnoga su djeca umrla od kuge” Iako je bilo mnogo mrtvih od pošasti 18. vijeka, Sarajlije su radile ono što rade najbolje – nastavile dalje. Nekoliko mezara kuge kod Careve džamije jedini su simboli tog doba, što je u dramatičnoj suprotnosti s prožimajućim “mementom morijem” širom zapadne Evrope. Zaprao vo, velike historijske pošasti na Balkanu uveliko su izašle iz kolektivnog pamćenja, nesposobne da nastave da se takmiče sa slavljenijom poezijom, filozofijom i kulturom koja je izrasla iz teškoća.