Mikroekonomija by jozo bakalar

MIKROEKONOMIJA

Objavljivanje ovog udžbenika odobrio je Senat Sveučilišta u Mostaru na svojoj 86. sjednici odlukom broj 01-856/96 od 20. studenog 1996. godine.

Prof. dr. Jozo Bakalar

MIKROEKONOMIJA Ä&#x152;etvrto izdanje

HKD Napredak Sarajevo, 2009.

Prof. dr. Jozo Bakalar

Sva prava pridržana. Reproduciranje, distribuiranje ili pohranjivanje u bazi podataka bilo kojeg dijela ove knjige nije dopušteno bez prethodnog pismenog odobrenja autora.

Nakladnik:

HKD Napredak Sarajevo

Za nakladnika:

Prof. dr. Franjo Topić

Recezenti:

Prof. dr. Marin Buble Prof. dr. Ivan Pavić Prof. dr. Mira Šunjić-Beus

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 330.101.542(075.8) BAKALAR, Jozo Mikroekonomija / Jozo Bakalar. - 4. izd. - Sarajevo : HKD Napredak, 2009. - XVI, 404 str. : graf. prikazi ; 24 cm O autoru: str. V. - Rječnik pojmova: str. 389-398. - Bibliografija: str. 403-404 i uz tekst ISBN 978-9958-840-47-0 COBISS.BH-ID 17699846

O AUTORU

Dr. sc. Jozo Bakalar je profesor emeritus Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Višu realnu gimnaziju završio je u Mostaru. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu 1961. godine i na istom fakultetu doktorirao 1976. godine. Radio je u privredi, u Institutu za ekonomiku i organizaciju Sarajevo, republičkim institucijama i na Ekonomskom fakultetu. Bio je direktor Republičkog zavoda za cijene, pomoćnik direktora Republičkog zavoda za planiranje i tajnik Republičkog savjeta za privredni razvoj i ekonomsku politiku. Od 1978. godine stalno je angažiran na Ekonomskom fakultetu u Mostaru. Za redovitog profesora na predmetu Teorija i politika cijena (Mikroekonomija) izabran je 1984. godine, a 1990. na predmetu Ekonomika narodne privrede (Makroekonomija). Na Ekonomskom fakultetu – Sarajevo predavao je Makroekonomsko planiranje. Profesor je i na poslijediplomskom studiju. Bio je suradnik u više ekonomskih instituta i konzultant u poduzećima Senat Sveučilišta u Mostaru 2005. godine dodijelilo mu je počasno zvanje profesor emeritus. Osim ove knjige koja je prvi put objavljena 1996. godine u izdanju Sveučilišta u Mostaru i HKD Napredak Sarajevo, autor je knjiga: Politika cijena (2001.) u izdanju HKD Napredak, Sistem i politika dohotka (1978.) i Teorija i politika cijena (1988.) u izdanju Svjetlosti – Sarajevo. Objavio je preko 30 znanstvenih članaka u raznim časopisima u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Voditelj je i autor više istraživačkih projekata iz mikro i makroekonomske problematike. Jedan je od autora studije Strategija vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH s inozemstvom, koja je rađena 1998. godine za Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Sudionik je na brojnim skupovima ekonomista (simpoziji, okrugli stolovi, kolokviji u akademijama znanosti i umjetnosti i sl.), bio je član u više komisija koje su radile na transformaciji privrednog sistema nakon donošenja Ustava iz 1974. godine. Bio je član redakcije časopisa Ekonomist i član Naučne sekcije Saveza ekonomista bivše Jugoslavije. Redoviti je član, a i jedan od osnivača, Hrvatskog društva za znanost i umjetnost.

PREDGOVOR

Četvrto izdanje udžbenika Mikroekonomija sadrži izvjesne izmjene i dopune kojima se poboljšava tekst iz prethodnog izdanja. Prije svega to se odnosi na ispravke tiskarskih grešaka. U poglavlju 2 proširen je tekst koji se odnosi na deﬁniciju i vrste tržišta. Poglavlje 8 koje tretira problematiku troškova prošireno je s funkcijom troškova više proizvoda. Poglavlje 12 prošireno je s dodatkom pod naslovom “Konkurencija velikog broja s dentičnim proizvodom’’. Naslov poglavlja 13 proširen je s monopsonom, tako da se sastoji od dijela koji tretira problematiku monopola i problematiku monopsona. Dio o monopolu proširen je s naslovima: monopol s više pogona, monopol s više proizvoda, određivanje cijena dodavanjem marže na troškove, određivanje cijena pomoću troškova i cjenovne elastičnosti potražnje, analiza i prognoza troškova i potražnje kao osnov za određivanje cijena, korištenje modela u uvjetima promjena i zaključak o monopolu. Drugi dio ovog poglavlja čini proširenje s monopsonom. Poglavlje 14 prošireno je s dodatkom pod naslovom “Poduzeće s diferenciranim proizvodom – monopolistička konkurencija’’. U poglavlju 16 dodan je osvrt na rješenja pomoću granične analize Navedene dopune čine korak dalje u odnosu na sadržaj tradicionalne teorije i olakšavaju studentima poslovne ekonomije uvid u mogućnosti primjene teorije u praksi. Dopune se odnose i na pregled pitanja koja se nalaze na kraju svakog poglavlja. Udžbenik je prilagođen nastavnom programu iz mikroekonomije koja se izučava na dodiplomskom i postdiplomskom studiju ekonomskih fakulteta. Sadržaj knjige je aktualan i za ekonomsku praksu, jer sadrži problematiku koja može koristiti managamentu poduzeća u donošenju poslovnih odluka. Koristim ovu prigodu da se zahvalim donatorima koji su ﬁnancijskom potporom omogućili izdavanje knjige i učinili je, posebno studentima, dostupnom u pogledu cijene. Zahvaljujem se također poslovodstvu i osoblju tiskare FRAM ZIRAL Mostar. Jozo Bakalar

VII

SADRŽAJ

Prvi dio • UVOD Poglavlje 1. PREDMET I METODE ................................................................................. 3 1. Što je mikroekonomija? .........................................................................................................3 2. Znanstveni pristup .................................................................................................................4 2.1. Opažanje i mjerenje ......................................................................................................4 2.2. Mikroekonomska teorija..............................................................................................4 2.3. Mikroekonomski modeli..............................................................................................4 2.4. Model, teorija i stvarnost .............................................................................................6 2.5. Mikroekonomska teorija i mikroekonomska analiza ............................................7 2.6. Pozitivizam i normativizam u mikroekonoskoj teoriji ..........................................8 3. Funkcije, tablice i grafovi.......................................................................................................8 3.1. Funkcije i jednadžbe ....................................................................................................8 3.2. Maksimum i minimum ..............................................................................................10 3.2.1. Određivanje maksimuma .................................................................................10 3.2.2. Određivanje minimuma ...................................................................................12 3.2.3. Maksimiranje proﬁta ........................................................................................13 3.3. Grafovi (dijagrami) ......................................................................................................14 Poglavlje 1. Pregled pitanja .....................................................................................................19 Poglavlje 2. MIKROEKONOMSKI SUBJEKTI I KOORDINIRAJUĆI MEHANIZMI.............................................................................21 1. Mikroekonomski subjekti ...................................................................................................21 1.1. Domaćinstvo ...............................................................................................................21 1.2. Poduzeće .......................................................................................................................21 1.2.1. Oblici poslovne organizacije ...........................................................................22 1.2.2. Proﬁt kao cilj poduzeća ....................................................................................23 1.2.3. Poslovne funkcije poduzeća.............................................................................24 2. Koordinirajući mehanizmi ..................................................................................................25 2.1. Što je tržište? ................................................................................................................26 2.2. Usmjeravajući mehanizam (država) ........................................................................28 2.3. Kružni tok suvremenog gospodarstva ....................................................................29 Poglavlje 2. Pregled pitanja .....................................................................................................30

Drugi dio • POTRAŽNJA (teorija, analiza, prognoza) Poglavlje 3. TEORIJA POTRAŽNJE ..............................................................................33 1. Deﬁnicija.................................................................................................................................33 2. Determinante potražnje ......................................................................................................34 3. Tablica i krivulja potražnje .................................................................................................36 4. Funkcija potražnje ................................................................................................................37 4.1. Potražnja kao funkcija cijene ....................................................................................38

4.2. Potražnja kao funkcija dohotka ................................................................................41 4.3. Funkcija ukupne tržišne potražnje ..........................................................................42 4.4. Funkcija potražnje za proizvodima poduzeća .......................................................42 5. Funkcija ukupnog prihoda i graničnog prihoda .............................................................44 6. Elastičnost potražnje............................................................................................................48 6.1. Cjenovna elastičnost potražnje ...............................................................................49 6.1.1. Cjenovna elastičnost potražnje u jednoj točki .............................................50 6.1.2. Lučna cjenovna elastičnost potražnje............................................................51 6.2. Unakrsna (ukrštena) elastičnost potražnje ............................................................53 6.3. Dohodovna elastičnost potražnje ............................................................................54 7. Elastičnost potražnje, ukupni i granični prihod .............................................................55 8. Primjena elastičnosti potražnje u poslovnom odlučivanju .........................................58 Poglavlje 3. Pregled pitanja .....................................................................................................59 Poglavlje 4. POTRAŽNJA I PONAŠANJE POTROŠAČA (Teorija izbora potrošača)61 1. Izbor i teorija korisnosti ......................................................................................................61 2. Ravnotežni položaj potrošača ...........................................................................................62 3. Krivulja indiferencije............................................................................................................66 4. Budžetska jednadžba............................................................................................................69 5. Ravnoteža potrošača u točki dodira..................................................................................70 6. Promjene u cijeni i dohotku ...............................................................................................73 6.1. Promjene u dohotku ...................................................................................................73 6.2. Promjene u cijeni.........................................................................................................75 7. Izvođenje krivulje potražnje potrošača ............................................................................77 8. Efekt dohotka i efekt supstitucije.......................................................................................79 9. Teorija otkrivene preferencije ............................................................................................81 9.1. Izvođenje krivulje potražnje......................................................................................82 9.2. Izvođenje krivulje indiferencije ................................................................................83 Poglavlje 4. Pregled pitanja .....................................................................................................86 Poglavlje 5. ANALIZA I PROGNOZA POTRAŽNJE ......................................................89 1. Analitičke metode istraživanja potražnje ........................................................................89 1.1. Marketinški pristup ...................................................................................................89 1.2. Ocjenjivanje potražnje regresijskom analizom .....................................................90 2. Prognoziranje potražnje i prodaje poduzeća ..................................................................93 2.1. Metode prognoziranja ...............................................................................................93 2.2. Plan prodaje poduzeća ...............................................................................................97 Poglavlje 5. Pregled pitanja .....................................................................................................99

Treći dio • PONUDA, PROIZVODNJA I TROŠKOVI Poglavlje 6. PONUDA ...................................................................................................103 1. Deﬁnicija .............................................................................................................................103 2. Determinante ponude .......................................................................................................103 3. Tablica i krivulja ponude ...................................................................................................104

4. Funkcija ponude .................................................................................................................105 5. Elastičnost ponude .............................................................................................................107 6. Pomjeranje krivulje ponude .............................................................................................108 Poglavlje 6. Pregled pitanja ...................................................................................................109 Poglavlje 7. TEORIJA I ANALIZA PROIZVODNJE .................................................111 1. Proizvodnja i faktori proizvodnje, ciljevi i ograničenja ..............................................111 2. Funkcija proizvodnje ..........................................................................................................112 2.1. Definicija i način prikazivanja ...............................................................................112 2.2. Kratkoročna funkcija proizvodnje s jednim varijabilnim faktorom................114 2.2.1. Ukupni, granični i prosječni proizvod .........................................................114 2.2.2. Stadiji proizvodnje i opadajući prinosi ........................................................117 2.2.3. Elastičnost proizvodnje u odnosu na rad ....................................................117 2.2.4. Optimalna upotreba varijabilnog faktora ..................................................118 2.3. Funkcija proizvodnje s dva varijabilna faktora ....................................................119 2.3.1. Izokvanta ...........................................................................................................119 2.3.2. Granična stopa tehničke supstitucije i izokvanta ......................................121 3. Optimalna kombinacija faktora ......................................................................................124 4. Prinosi na opseg ..................................................................................................................124 5. Empirijske proizvodne funkcije ......................................................................................125 6. Tehnološke promjene.........................................................................................................128 Poglavlje 7. Pregled pitanja ...................................................................................................129 Poglavlje 8. TEORIJA I ANALIZA TROŠKOVA ........................................................131 1. Definicija i klasifikacije ....................................................................................................131 1.1. Definicija ....................................................................................................................131 1.2. Klasifikacije troškova ................................................................................................132 2. Funkcije troškova ...............................................................................................................133 2.1. Ukupni, prosječni i granični troškovi ....................................................................133 2.2. Odnosi među krivuljama troškova ......................................................................136 2.3. Elastičnost troškova ..................................................................................................137 2.4. Empirijske funkcije troškova ...................................................................................138 3. Krivulje dugoročnih troškova ..........................................................................................141 4. Veličina poduzeća, troškovi i kapaciteti ........................................................................144 5. Kritički osvrt na tradicionalnu teoriju troškova ...........................................................146 6. Funkcija troškova s proizvodnjom više proizvoda .......................................................150 Poglavlje 8. Pregled pitanja ...................................................................................................151 Poglavlje 9. PROIZVODNJA PRI NAJNIŽIM TROŠKOVIMA ..............................153 1. Izotroškovna linija ..............................................................................................................153 2. Optimalna kombinacija u točki dodira ..........................................................................156 3. Utjecaj promjene faktorskih cijena .................................................................................159 4. Odnos kapitala i rada u praksi ........................................................................................163 Poglavlje 9. Pregled pitanja ...................................................................................................165 Poglavlje 10. PROGRAMIRANJE PROIZVODNJE I PRORAČUN TROŠKOVA .167 1. Programiranje proizvodnje ...............................................................................................167

2. Proračun troškova .............................................................................................................169 2.1. Proračun direktnih troškova ...................................................................................169 2.2. Proračun troškova perioda ......................................................................................170 2.3. Proračun troškova po jedinici proizvoda ............................................................174 2.3.1. Metoda ukupnih prosječnih troškova .........................................................174 2.3.2. Metoda direktnih troškova (direct costing) .............................................175 3. Kontrola pomoću standardnih troškova .......................................................................176 4. Projekcija proračuna o poslovanju (Projekcija ﬁnancijskog rezultata) ....................178 5. Analiza rentabilnosti (proﬁtabilnosti) poslovanja........................................................179 5.1. Pojam i mjerenje ........................................................................................................179 5.2. Rentabilnost i nivo proizvodnje ............................................................................182 5.3. Analiza rentabilnosti asortimana proizvodnje ..................................................185 Poglavlje 10. Pregled pitanja .................................................................................................186

Četvrti dio • FORMIRANJE CIJENA NA TRŽIŠTU PROIZVODA Poglavlje 11. OPĆI POJMOVI O CIJENAMA I MORFOLOGIJA TRŽIŠTA..........189 1. Pojam i vrste cijena ...........................................................................................................189 2. Ekonomske funkcije cijena .............................................................................................190 3. Potražnja, ponuda i cijene .................................................................................................190 4. Međuzavisnost tržišta i cijena ........................................................................................193 5. Tržišna stanja.......................................................................................................................194 Poglavlje 11. Pregled pitanja .................................................................................................197 Poglavlje 12. SAVRŠENA (POTPUNA) KONKURENCIJA.......................................199 1. Deﬁnicija .............................................................................................................................199 2. Ravnoteža poduzeća u savršenoj konkurenciji .............................................................200 3. Ravnoteža sektora u savršenoj konkurenciji ................................................................206 4. Matematička interpretacija sektorske ravnoteže ........................................................208 DODATAK POGLAVLJU 12 5. Konkurencija velikog broja s identičnim proizvodom ................................................208 5.1. Poduzeće s jednim proizvodom .............................................................................209 5.1.1. Poduzeće s konstantnim jediničnim varijabilnim troškovima ..............209 5.1.2. Poduzeće s rastućim jediničnim varijabilnim troškovima.......................210 5.2. Poduzeće s više proizvoda .......................................................................................211 5.2.1. Poduzeće s više proizvoda i konstantnim jediničnim varijabilnim troškovima ................................................................................211 5.2.2. Poduzeće s više proizvoda i rastućim jediničnim varijabilnim troškovima ................................................................................213 Poglavlje 12. Pregled pitanja .................................................................................................216 Poglavlje 13. MONOPOL I MONOPSON ..................................................................217 1. Monopol ...............................................................................................................................217 1.1. Pojam, karakteristike i izvori...................................................................................217 1.2. Ravnoteža u uvjetima monopola ..........................................................................217

XII

1.3. Monopol s više pogona ............................................................................................221 1.4. Monopol s više proizvoda........................................................................................222 1.5. Diskriminacija cijena ................................................................................................224 1.6. Mjerenje monopolske moći ...................................................................................227 1.7. Komparacija monopola sa savršenom konkurencijom ..................................227 1.8. Određivanje cijene dodavanjem marže na troškove ..........................................229 1.8.1. Metoda – prosječni trošak plus profitna marža (full cost pricing) ........229 1.8.2. Metoda – direktni troškovi plus bruto marža (markup pricing)............230 1.8.3. Određivanje cijena pomoću troškova i cjenovne elastičnosti potražnje......................................................................................230 1.9. Analiza i prognoza troškova i potražnje kao osnov za određivanje cijena ....231 1.10. Korištenje modela u uvjetima promjena (dinamika) .......................................232 1.11. Zaključak o monopolu ...........................................................................................233 2. Monopson ............................................................................................................................234 2.1. Monopson na tržištu proizvoda i usluga ..............................................................235 2.2. Zaključak o monopsonu ..........................................................................................239 Poglavlje 13. Pregled pitanja .................................................................................................240 Poglavlje 14. MONOPOLISTIČKA KONKURENCIJA ...........................................241 1. Monopolistička konkurencija, pojam i karakteristike ................................................241 2. Ravnoteža poduzeća u monopolističkoj konkurenciji ................................................242 2.1. Ravnoteža u kratkom roku ......................................................................................242 2.2. Ravnoteža u dugom roku .........................................................................................243 3. Ocjena efikasnosti monopolističke konkurencije ........................................................244 4. Matematički način rješavanja ravnoteže u monopolističkoj konkurenciji ..............245 DODATAK POGLAVLJU 14 5. Poduzeće s diferenciranim proizvodom – monopolistička konkurencija...............246 Poglavlje 14. Pregled pitanja .................................................................................................250 Poglavlje 15. OLIGOPOL..............................................................................................251 1. Pojam, izvori i karakteristike ...........................................................................................251 2. Nesporazumni oligopol .....................................................................................................252 2.1. Model Cournot-a.......................................................................................................252 2.2. Edgeworth-ov model ................................................................................................254 2.3. Chamberlain-ov model ............................................................................................255 2.4. Sweezy-ev model .......................................................................................................255 3. Sporazumni oligopol ..........................................................................................................257 3.1. Kartel ...........................................................................................................................257 3.2. Liderstvo u određivanju cijena ...............................................................................260 3.3. Necjenovna konkurencija ........................................................................................262 4. Oligopol i teorija igara .......................................................................................................262 4.1. Osnovni pojmovi .......................................................................................................263 4.2. Neki primjeri teorije igara u duopolu ..................................................................264 4.3. Važniji rezultati primjene teorije igara u analizi oligopola ...............................266 5. Oligopol i efikasnost u privredi ......................................................................................266 Poglavlje 15. Pregled pitanja .................................................................................................268

XIII

Poglavlje 16. ODREĐIVANJE CIJENA VIŠE PROIZVODA I TRANSFERNE CIJENE...............................................................................................269 1. Određivanje cijena više proizvoda .................................................................................269 1.1. Određivanje cijena više proizvoda s međuzavisnom potražnjom...................269 1.2. Određivanje cijena više proizvoda i korištenje kapaciteta ................................271 1.3. Određivanje cijena vezanih proizvoda ..................................................................273 1.3.1. Vezani proizvodi s ﬁksnim odnosom ...........................................................273 1.3.2. Vezani proizvodi s varijabilnim odnosom ..................................................275 1.4. Osvrt na rješenja pomoću granične analize .........................................................276 2. Određivanje transfernih cijena (Interne cijene) ...........................................................277 2.1. Pojam i karakteristike ...............................................................................................277 2.2. Transferne cijene poluproizvoda bez vanjskog tržišta ......................................278 2.3. Transferne cijene poluproizvoda s vanjskim tržištem .......................................278 2.4. Osvrt na rješenja pomoću graničnih veličina .....................................................279 Poglavlje 16. Pregled pitanja .................................................................................................281 Poglavlje17. KRITIČKI OSVRT NA TRADICIONALNU TEORIJU I ODREĐIVANJE CIJENA U PRAKSI .........................................................................283 1. Kritički osvrt na tradicionalnu teoriju............................................................................283 1.1. Kritički osvrt na cilj poduzeća ...............................................................................283 1.2. Kritički osvrt na funkcije potražnje i troškova ....................................................284 1.3. Teorija određivanja cijena prosječnim troškom..................................................285 2. Određivanje cijena u praksi – politika cijena................................................................287 2.1. Ciljevi određivanja cijena ........................................................................................287 2.2. Određivanje početnog nivoa cijena .......................................................................289 2.2.1. Troškovni pristup.............................................................................................289 2.2.1a. Formiranje cijena dodavanjem proﬁtne marže na prosječne troškove .............................................................................289 2.2.1b. Određivanje cijena bruto maržom ......................................................291 2.2.1c. Određivanje cijena na osnovi stope prinosa na kapital ..................292 2.2.1d. Određivanje cijena metodom elastične marže ..................................293 2.2.1e. Točka pokrića troškova (Breakeven point) i nivo cijena ..................294 2.2.1f. Određivanje cijena na temelju iskustvene krivulje ............................297 2.2.2. Određivanje cijena prema potražnji ............................................................298 2.2.2a. Formiranje cijena u tijeku životnog ciklusa proizvoda ....................298 2.2.2b. Penetracijska cijena .................................................................................299 2.2.2c. Prestižno određivanje cijene .................................................................299 2.2.2d. Ostali oblici formiranja cijena ..............................................................300 2.2.3. Određivanje cijena prema konkurenciji ......................................................300 2.2.4. Prilagođavanje i upravljanje cijenama .........................................................300 2.2.5. Formiranje internih cijena ............................................................................302 2.2.6. Kriterij stabilnosti u određivanju cijena ......................................................303 Poglavlje 17. Pregled pitanja .................................................................................................304

XIV

Peti dio • TRŽIŠTE I CIJENE FAKTORA PROIZVODNJE Poglavlje 18. CIJENE FAKTORA PROIZVODNJE I DOHOCI ................................307 1. Raspodjela dohotka i teorija granične proizvodnosti .................................................307 2. Potražnja za faktorima proizvodnje ...............................................................................308 3. Ponuda faktora proizvodnje ............................................................................................314 4. Ravnoteža na tržištu faktora proizvodnje .....................................................................315 Poglavlje 18. Pregled pitanja .................................................................................................317 Poglavlje 19. NADNICE I TRŽIŠTE RADA ................................................................319 1. Određivanje nadnica u uvjetima savršene konkurencije ...........................................319 1.1. Potražnja za radom ...................................................................................................320 1.2. Ponuda rada ...............................................................................................................321 1.3. Razlike u visini plaća (relativne plaće) ..................................................................322 1.4. Ravnoteža na tržištu rada ........................................................................................323 2. Određivanje nadnica u uvjetima nesavršene konkurencije .......................................325 2.1. Utjecaj sindikata na nadnice .................................................................................326 2.2. Monopson na tržištu rada .......................................................................................328 3. Diskriminacija na tržištu rada ..........................................................................................330 Poglavlje 19. Pregled pitanja .................................................................................................330 Poglavlje 20. KAPITAL, KAMATE I PROFITI ..........................................................331 1. Što je kapital? .......................................................................................................................331 2. Kapital, investicije i štednja ............................................................................................332 2.1. Kapital i investicije ....................................................................................................332 2.2. Štednja i portfolio izbor ...........................................................................................332 3. Stopa prinosa na kapitalna dobra ...................................................................................334 4. Sadašnja vrijednost kapitalnih dobara ...........................................................................335 5. Tržište kapitala ....................................................................................................................338 5.1. Definicija, struktura i funkcioniranje ....................................................................338 5.2. Obveznice i dionice...................................................................................................339 5.2.1. Obveznice .........................................................................................................339 5.2.2. Dionice ...............................................................................................................340 6. Potražnja za kapitalom .....................................................................................................341 7. Ponuda kapitala ...................................................................................................................345 8. Kamatna stopa i cijena imovine (ravnoteža) .................................................................346 8.1. Ravnotežna kamatna stopa......................................................................................347 8.2. Burzovna vrijednost poduzeća ..............................................................................348 9. Teorija profita .....................................................................................................................350 9.1. Profit kao implicitni prinos .....................................................................................350 9.2. Profit kao nagrada za snošenje rizika ....................................................................350 9.3. Frikcijska teorija profita ..........................................................................................350 9.4. Profit kao monopolska zarada ................................................................................351 9.5. Inovacijska teorija profita ........................................................................................351 9.6. Teorija profita na temelju menedžerske efikasnosti ..........................................351 Poglavlje 20. Pregled pitanja .................................................................................................351

Poglavlje 21. TRŽIŠTE PRIRODNIH RESURSA .......................................................353 1. Deﬁnicija i vrste ..................................................................................................................353 2. Ponuda i potražnja na tržištu prirodnih resursa ..........................................................353 3. Cijena prirodnog resursa...................................................................................................355 Poglavlje 21. Pregled pitanja .................................................................................................356

Šesti dio • TRŽIŠTE I DRŽAVA Poglavlje 22. TRŽIŠTE I EKONOMSKA EFIKASNOST ..........................................359 1. Opća ravnoteža – deﬁnicija, funkcioniranje i kružni tok ...........................................359 2. Karakteristike opće ravnoteže ..........................................................................................360 3. Alokativna eﬁkasnost u potpunoj konkurenciji............................................................362 4. Imperfektni elementi tržišta ............................................................................................362 Poglavlje 22. Pregled pitanja .................................................................................................364 Poglavlje 23. ULOGA DRŽAVE U PRIVREDI ............................................................365 1. Povijesni osvrt .....................................................................................................................365 2. Funkcije države u privredi ................................................................................................367 3. Regulacija i relativne cijene ..............................................................................................367 3.1. Utjecaj poreza na cijene ...........................................................................................368 3.2. Utjecaj subvencija na cijene ....................................................................................372 3.3. Utjecaj carina na cijene ............................................................................................373 3.4. Cijene poljoprivrednih proizvoda ..........................................................................375 3.5. Reguliranje prirodnog monopola ..........................................................................376 4. Regulacija i eksternalije .....................................................................................................380 5. Reguliranje tržišne strukture i ponašanja na tržištu ....................................................381 5.1. Reguliranje monopola određivanjem cijena ........................................................382 5.2. Reguliranje monopolskih struktura liberalizacijom uvoza ...............................384 5.3. Regulacija ograničavanja konkurencije .................................................................384 5.4. Reguliranje monopola oporezivanjem ..................................................................386 6. Maksimiranje cijena ...........................................................................................................386 Poglavlje 23. Pregled pitanja .................................................................................................387

RJEČNIK POJMOVA ......................................................................................................389 INDEX POJMOVA..........................................................................................................399 LITERATURA .................................................................................................................403

XVI

Prvi dio UVOD

Poglavlje 1. PREDMET I METODE

1. Što je mikroekonomija? Ekonomija, kao znanstvena djelatnost, sastoji se iz dva osnovna dijela: mikroekonomije i makroekonomije. Makroekonomija proučava privredu u cjelini: nacionalni dohodak, opći nivo cijena, nezaposlenost, inflaciju, vanjsku trgovinu i ostale agregatne varijable. Mikroekonomija se bavi proučavanjem ponašanja pojedinačnih privrednih subjekata, kao što su domaćinstva i poduzeća. Proučavanje dijela i cjeline je osnovni kriterij po kojem se razdvaja mikroekonomija od makroekonomije. Pored tog kriterija, definicije i mikroekonomije i makroekonomije, sadrže i druge bitne elemente. S obzirom na predmet izučavanja u ovom tekstu ograničit ćemo se na neke definicije mikroekonomije. “Mikroekonomija je analiza koja se bavi ponašanjem pojedinačnih elemenata u tržišnoj ekonomiji, takvih kao što su određivanje cijene nekog proizvoda ili ponašanje pojedinog potrošača ili poduzeća. Mikroekonomija analizira kako se cijene formiraju, istražuje faktore koji određuju dohotke, bogatstvo, ekonomsku moć i proučava utjecaj poreza i državne potrošnje na privredu”.1 “Mikroekonomija je proučavanje ekonomskog ponašanja pojedinačnih jedinica odlučivanja, kao što su pojedinačni potrošači, vlasnici sredstava i poduzeća u sustavu slobodnoga poduzetništva”.2 “Mikroekonomija je grana ekonomije koja proučava odluke pojedinačnih kućanstava i poduzeća, funkcioniranje pojedinačnih tržišta i utjecaj regulacije i poreza na alokaciju rada, dobara i usluga.“3 Prema tome, mikroekonomija proučava ponašanje pojedinačnih subjekata u tržišnoj ekonomiji: poduzeća, domaćinstva kao potrošače i vlasnike faktora proizvodnje, analizira utjecaj državnih mjera na nivo cijena, alokaciju rada, dobara i usluga, bavi se analizom određivanja cijena proizvoda i usluga na tržištu, funkcioniranjem pojedinačnih tržišta (tržišta proizvoda i usluga i tržište faktora proizvodnje) i istražuje faktore koji određuju dohotke, bogatstvo i ekonomsku moć. U svim definicijama postoje dva elementa bitna za sadržaj mikroekonomije. Prvi se odnosi na riječi proučavanje i analizu, drugi na mikroekonomske subjekte. Postavlja se pitanje kako mikroekonomija proučava ponašanje pojedinačnih subjekata na tržištu i kakva je fizionomija i struktura tih subjekata. Odgovor na prvo pitanje ekonomisti rješavaju primjenom znanstvenog pristupa. 1 2 3

P.A.Samuelson and W.Nordhaus: Microeconomics, Thirteenth Edition, McGraw-Hill Co.1989., str. 5. D. Salvatore: Ekonomija za menadžere, Mate, Zagreb, 1994, str. 6. M. Parkin: Economics, Addison-Wesley Publishing Company, 1990., str. 20.

2. Znanstveni pristup Mikroekonomija, kao i svaka druga znanost, nastoji objasniti mikroekonomske fenomene primjenom znanstvenog pristupa. Znanstveni pristup sastoji se iz dvije međusobno povezane faze istraživanja: - opažanje i mjerenje, - razvijanje teorije.

2.1. Opažanje i mjerenje Ekonomske pojave mogu biti opažane i mjerene. Možemo pratiti i registrirati cijene proizvoda, plaće zaposlenih, zajmove i kamatne stope, potražnju za proizvodima i uslugama, popisivati proizvode i usluge koje država oporezuje i po kojoj poreznoj stopi. Ono nam daje poredak stvari koje ekonomisti mogu opisati pažljivim promatranjem i mjerenjem mikroekonomskih aktivnosti. U današnje vrijeme, u doba masovne kompjuterizacije, omogućen je pristup masi informacija. Državne institucije širom svijeta, razni statistički zavodi, godišnji izvještaji poduzeća, znanstveni instituti čine neiscrpan izvor raznih podataka o ekonomskim zbivanjima u tijeku vremena. Međutim, opažanje i mjerenje nije dovoljno za objašnjenje zašto pojava nastaje, kako nastaje i na kojim principima funkcionira. Odgovor na ta pitanja moguće je dobiti otkrivanjem zakonitosti koje upravljaju tim pojavama. To je zadatak mikroekonomske teorije.

2.2. Mikroekonomska teorija Promatranjem i mjerenjem možemo opisati pad cijena džepnih kalkulatora i vrlo široko njihovo korištenje, ali i objasniti da li pad cijena navodi više ljudi da ih kupuju, ili njihova funkcionalnost i popularnost vodi sniženju troškova proizvodnje i omogućava sniženje prodajnih cijena? Na pitanja poput ovoga odgovor se može dobiti samo razvijanjem teorije. Mikroekonomska teorija je pouzdano uopćavanje koje nam omogućava da razumijemo i predvidimo ekonomske izbore koje ljudi čine. Mikroekonomska teorija se stvara izgradnjom i testiranjem mikroekonomskih modela.

2.3. Mikroekonomski modeli Na osnovi opažanja i mjerenja ekonomske pojave i sistematskog i cjelovitog sređivanja podataka o njoj pristupa se analizi sastavnih elemenata te pojave, selekciji po značaju i izboru onih elemenata koji predstavljaju bitne – strategijske varijable. Na taj način vrši se određeni stupanj apstrakcije i pojednostavljivanja ekonomske stvarnosti i stvara se odgovarajući mikroekonomski model. Mikroekonomski model, kao i makroekonomski model, sastoji se iz dvije komponente: - pretpostavki i - implikacija.

P r e t p o s t a v k e čine osnovu na kojoj se model izgrađuje. To su premise o tome što je značajno, a što može biti zanemareno, o tome što će biti tretirano kao bitna varijabla koja se može pouzdano koristiti u predviđanju. Ekonomski modeli su zasnovani na četiri temeljne pretpostavke: preferencijama, ograničenosti resursa i tehnologije, racionalnom izboru i koordinaciji. P r e f e r e n c i j e predstavljaju pojam kojim ekonomisti označavaju želje ljudi, što oni žele i ne žele i njihov intenzitet. Ljudi prosuđuju da li je neka situacija bolja, lošija, ili isto tako dobra kao neka druga. Pojedinci raspolažu s ﬁksnim – o g r a n i č e n i m iznosom resursa (rada, kapitala i zemlje) i tehnologije za proizvodnju dobara i usluga. Pod tehnologijom podrazumijevaju se metode pretvaranja faktora proizvodnje u proizvode i usluge. Ograničenost resursa i tehnologije i preferencije upućuju privredne subjekte da vrše najbolji mogući izbor – r a c i o n a l n i i z b o r – da bi ostvarili svoje interese i ciljeve: poduzeće da proizvodi s najnižim troškovima i prodaje svoje proizvode po što višoj cijeni, a potrošače – kupce da kupovinom ostvare što veću vlastitu korisnost i utroše što manje svog dohotka. Prema tome, racionalni izbor je najbolji mogući pravac djelovanja sa stanovišta osobe koja vrši izbor. Izbor se vrši na osnovi raspoloživih informacija. Zato je racionalni izbor najbolji mogući pravac djelovanja sa stanovišta osobe koja vrši izbor, pri danim preferencijama te osobe i pri danim, odnosno raspoloživim informacijama kada se vrši izbor. Izbori, koje ljudi vrše, su k o o r d i n i r a n i . Izbor jedne osobe koja nešto kupuje mora se suočiti s izborom druge osobe koja istu stvar prodaje. Koordinaciju pojedinačnih izbora vrši tržište, kao spontani – stihijni mehanizam, ili neki centralni autoritet društvene zajednice (država). I m p l i k a c i j e mikroekonomskog modela predstavljaju logičke zaključke koji proizlaze iz modela. Veza između pretpostavki modela i njegovih implikacija je proces logičkog zaključivanja (analiza). Implikacija je proizvod – rješenje mikroekonomskog modela. A to rješenje je r a v n o t e ž a . Ravnoteža je situacija u kojoj svatko čini racionalan izbor, to znači, svi pojedinci su učinili najbolji mogući izbor sa stanovišta njihovih preferencija, raspoloživih resursa, tehnologije i informacija, i u kojoj su svi izbori koordinirani i kompatibilni s izborom svih ostalih. To, međutim, ne znači da svatko u ekonomskoj ravnoteži ostvaruje prosperitet, jer pri donošenju odluka pojedinci ne raspolažu s istim mogućnostima. Usprkos tome, pri danim preferencijama, raspoloživim resursima, tehnologiji i akcijama svih ostalih svaki pojedinac čini najbolji mogući izbor i ne vidi prednost u promjeni akcije drugog. Prema tome, mikroekonomski model je pojednostavljena slika ekonomske stvarnosti kojom se deﬁniraju pretpostavke i implikacije. U kvantitativnoj analizi, elementi ili pojave koje se proučavaju modelom nazivaju se varijablama modela. Pretpostavke na kojima se zasniva model daju se u obliku relacija, koje izražavaju međuzavisnost varijabli modela. Relacije se daju u obliku jednadžbi, pa model čini skup jednadžbi koje izražavaju funkcionalne zavisnosti između ekonomskih varijabli.

Na primjer, model mikroekonomske ravnoteže na tržištu određenog proizvoda sastoji se iz funkcije (jednadžbe) potražnje, funkcije (jednadžbe) ponude i deﬁnicije uvjeta ravnoteže: qd = f(p) qs = f(p) qd = qs Ove tri jednadžbe čine pretpostavke modela tržišne ravnoteže pojedinačnog proizvoda u kojem prva jednadžba čini relaciju između količine potražnje i cijene proizvoda, druga relaciju između količine ponude i cijene proizvoda i treća relaciju uvjeta ravnoteže. Svrha – cilj ovog modela je iznaći nivo cijene konkretnog proizvoda i ravnotežnu količinu, što se postiže rješenjem sistema jednadžbi. Ilustrirajmo to jednostavnim primjerom linearnih relacija između varijabli, odnosno između cijena i količina potražnje i ponude proizvoda x: qd = 30 – 6p qs = 6p – 6 qd = qs 30 – 6p = 6p – 6 12p = 36 p=3 qd = qs = 12. Iz prikazanog modela proizlazi zaključak – implikacija- o ravnotežnoj cijeni i ravnotežnim količinama pod pretpostavkama o odnosima cijena i količina ponude i potražnje koje izražavaju navedene jednadžbe. U ovom primjeru ravnoteža na tržištu proizvoda x uspostavlja se pri cijeni od 3 recimo dolara i količini od 12 jedinica tog proizvoda. Pretpostavke modela zavise od svrhe odnosno cilja koji se želi modelom postići. A osnovna svrha izgradnje ekonomskih modela uopće pa i mikroekonomskih modela je dobivanje odgovora na pitanje kako pojedinci ili poduzeća vrše izbor u uvjetima danih resursa, tehnologije i informacija. Modeli se u zavisnosti od svrhe mogu izgrađivati na različitim razinama: od modela ponašanja pojedinačnog ekonomskog subjekta (potrošača i proizvođača) do modela opće tržišne ravnoteže. Dvije su osnovne svrhe izgradnje modela: analiza i predviđanje, odnosno prognoza. Analiza podrazumijeva objašnjavanje ponašanja mikroekonomskih subjekata (potrošača i proizvođača). Predviđanje podrazumijeva prognoziranje utjecaja promjena pojedinačnih elemenata. Na primjer, prognoziranje utjecaja uvođenja poreza na prodaju poduzeća. Mikroekonomski modeli mogu biti statički i dinamički. Statički modeli prikazuju skup međuzavisnosti između varijabli u stanju ravnoteže u određenom trenutku, odnosno vremenskom periodu. Dinamički modeli prikazuju procese promjena u tijeku vremena.

2.4. Model, teorija i stvarnost Model je apstraktni entitet koji počiva na pretpostavkama i implikacijama. To je pojednostavljena slika nekog ekonomskog sistema, koja služi za uspoređivanje sa stvarnošću. Ta slika može biti približna stvarnosti ili manje ili više od nje odstupati. Ekonomska teorija premoštava jaz između modela i stvarnosti. Teorija polazi od toga da ponašanje ljudi u stvarnoj ekonomiji može biti predviđeno s korištenjem modela, u kojoj pojedinci koji vrše racionalne izbore uzajamno djeluju sa svakim drugim na ravnotežu. Mikroekonomija razvija modele na ovoj osnovi da objasni sve aspekte ponašanja mikroekonomskih subjekata. Ali modeli moraju biti testirani, uspoređivani sa stvarnošću i provjeravani. Da bismo testirali mikroekonomski model, njegove implikacije se sučeljavaju sa činjenicama u stvarnosti. To znači, model se koristi da bi se učinila predviđanja o funkcioniranju stvarnog ekonomskog ponašanja. Modelska predviđanja mogu korespondirati ili biti u suprotnosti s činjenicama. Komparacijom modelskih predviđanja s činjenicama vrši se testiranje modela. Proces razvijanja mikroekonomske teorije pomoću modela, prema tome, počinje izgradnjom modela. Modelske implikacije se koriste za deﬁniranje predviđanja o ponašanju subjekata, ili ekonomske pojave u stvarnosti. Proces se završava testiranjem predviđanja. Predviđanja i testiranje čine osnovu teorije. Kada su predviđanja u suprotnosti s činjenicama, teorija se odbacuje u korist odgovarajuće alternative, ili se vraća na izgradnju novog modela, modiﬁcirajući pretpostavke.

2.5. Mikroekonomska teorija i mikroekonomska analiza Mikroekonomska teorija primjenom znanstvenog pristupa utvrđuje ekonomske zakonitosti koje vladaju u odnosima na tržištu. Na primjer, zakon potražnje, zakon ponude, zakon opadajućih prinosa, zakon rastućih troškova, mikroekonomska ravnoteža, zakonitosti u ponašanju potrošača i poduzeća itd. Osnovni zadatak mikroekonomske teorije je definiranje zakonitosti koje vladaju mikroekonomskim pojavama i procesima. Mikroekonomska teorija ne daje odgovor na konkretne probleme i situacije. Ona uopćavanjem zajedničkih karakteristika ekonomskih fenomena i procesa utvrđuje opće zakonitosti u njihovom ispoljavanju. Ali, ekonomske pojave i procesi se ispoljavaju u obliku količina koje se u toku procesa i tijekom vremena stalno mijenjaju. Na primjer, teorija definira zakon potražnje kao odnos cijene i količine potražnje. Pod ostalim jednakim uvjetima potražnja raste ili opada zavisno od kretanja cijene. Viša cijena – manja potražnja i obrnuto. Ali, na osnovi tog pravila ne dobijemo odgovor kako se ponaša potražnja konkretnog proizvoda u odnosu na rast ili pad cijene. Odgovor na ovo i slična pitanja daje mikroekonomska analiza. Mikroekonomska analiza je primjena mikroekonomske teorije u rješavanju konkretnih mikroekonomskih problema. Mikroekonomskom analizom se objašnjavaju konkretna ekonomska pitanja, kao posebni slučajevi u okviru ekonomske zakonitosti, koju je utvrdila mikroekonomska teorija. Pored teorije, ekonomska analiza koristi ekonomsku povijest i statistiku, pa je pojedini ekonomisti definiraju kao skup ekonomske teorije, ekonomske statistike i ekonomske

povijesti4. Osnovna je zadaća mikroekonomske analize utvrđivanje međuzavisnosti koje postoje među ekonomskim varijablama radi predviđanja. Mikroekonomska analiza treba dati odgovor za svaku varijablu, kakav je utjecaj njene promjene na ostale mikroekonomske varijable, kakvi su mogući i vjerojatni pravci razvoja te pojave, koji su mogući pravci optimalnog razvoja. Zato se mikroekonomska analiza može deﬁnirati kao skup ekonomskih načela i logika pomoću kojih se mogu utvrditi međuzavisnosti svih ekonomskih pojava i procesa, objasniti njihovo nastajanje, dosadašnje kretanje i predvidjeti budući razvoj, odrediti optimalan pravac razvoja pojave, kao i mjere kojima će se razvoj pojave usmjeriti u poželjnom – optimalnom smjeru5. Analitički pristup može biti kvalitativni i kvantitativni. Kvantitativni pristup podrazumijeva primjenu matematičkih i statističkih metoda u kvantiﬁciranju međuzavisnosti mikroekonomskih pojava. Prema tome, mikroekonomija obuhvaća mikroekonomsku teoriju i mikroekonomsku analizu, kao primjenu mikroekonomske teorije, s ciljem traženja optimalnih rješenja pri donošenju poslovnih odluka.

2.6. Pozitivizam i normativizam u mikroekonoskoj teoriji Mikroekonomska teorija se bavi i pozitivnim i normativnim pitanjima. Pozitivističkim pristupom teorija objašnjava neku pojavu i daje osnovu za njeno predviđanje. Normativistički pristup daje odgovor kako pod određenim pretpostavkama ostvariti postavljeni cilj. Naprimjer, pozitivna analiza odgovara na pitanje zašto je došlo do povećanja cijena nekih proizvoda, koji su faktori uvjetovali to povećanje i kakav je daljnji tok. Znači, objašnjava pojavu i daje osnovu za njeno predviđenje u budućnoisti. Normativna analiza daje uputstvo za ostvarivanje nekog cilja, naprimjer kako ostvariti maksimalni poslovni rezultat pod danim pretpostavkama.

3. Funkcije, tablice i grafovi Ekonomski odnosi mogu se izraziti u obliku funkcija (jednadžbi), tablica i grafova.

3.1. Funkcije i jednadžbe Već je rečeno da kvantitativna analiza koristi matematički način izražavanja. Matematički mikroekonomski model se po pravilu sastoji iz skupa funkcija i jednadžbi, koje opisuju strukturu modela. Na primjer, model mikroekonomske ravnoteže na savršenom tržištu sastoji se iz funkcije potražnje(qd), funkcije ponude (qs) i jednadžbe koja deﬁnira ravnotežni uvjet. Funkcija potražnje opisuje ponašanje u zavisnosti od visine cijene. Funkcija ponude opisuje kako se ponaša količina ponude u zavisnosti od cijene. Znači, i jedna i druga funkcija pokazuju kakva je spremnost kupaca i prodavača da kupuju, odnosno prodaju pri svakoj danoj cijeni. Jednadžba ravnotežnog uvjeta deﬁnira ravnotežu koja se nalazi u točki gdje je ponuda jednaka potražnji. Recimo da je funkcija potražnje: qd = 10 – 2p, funkcija ponude: qs = 2p – 2, a jednadžba ravnoteže: qd = qs. 4 5

J. A. Schumpeter: Povijest ekonomske analize, Informator, Zagreb 1976., str. 11. M. Babić: Mikroekonomska analiza, Narodne novine, Zagreb 1991., str. 2.

Rješenjem ovog sustava jednadžbi dobivamo podatke o ravnotežnoj cijeni (p) i količini potražnje (qd) i ponude (qs): 10 – 2p = 2p – 2 – 4p = -12; p = 3 qd = 10 – 2p = 10 – 2 × 3 = 4 qs = 2p – 2 = 2 × 3 – 2 = 4 Prema tome, rješenjem ovog modela dobili smo ravnotežnu cijenu (p = 3) i ravnotežne količine potražnje i ponude (qd = qs = 4). Sada, kada smo se upoznali s primjerom mikroekonomskog modela, upoznajmo se s njegovim dijelovima. Svaki model sastoji se iz skupa funkcija i jednadžbi, a svaka funkcija sadrži u sebi varijable i parametre. V a r i j a b l a je veličina koja se može mijenjati i poprimati različite vrijednosti. Varijable, koje se često koriste u mikroekonomiji su: potražnja, ponuda, ukupan prihod, ukupni prosječni i granični troškovi, cijene i profit. S obzirom da varijable mogu poprimati različite vrijednosti, obilježavaju se simbolom. Na primjer: cijena (p), potražnja (qd), ponuda (qs) ukupan prihod (TR), ukupni troškovi (TC), prosječni troškovi (AC), granični troškovi (MC), profit (Pf ). U navedenom primjeru modela ravnoteže, koje smo rješenje imali, varijable su potražnja (qd), ponuda (qs) i cijena (p). Varijable mogu biti e n d o g e n e i e g z o g e n e . Endogene varijable su varijable koje vrijednosti iz funkcije tražimo. Egzogene varijable su veličine koje se ne određuju modelom, jer su određene vanjskim snagama i veličine koje se prihvaćaju kao dane. Na primjer u funkciji troškova: TC = b × q + c, egzogena je varijabla proizvodnja (q), koja s parametrima b i c određuje troškove. Troškovi (TC) su endogena varijabla. Troškovi su zavisno promjenljiva, a količina proizvodnje nezavisno promjenljiva varijabla. Treba imati u vidu da ista varijabla u različitim modelima u jednom modelu može biti endogena, a u drugom egzogena, i obratno. Varijable se obično javljaju s p a r a m e t r i m a . U funkciji troškova: TC = 5q +100, parametri su 5 i 100, što je zamjena konkretnim veličinama za b i c u općoj funkciji troškova: TC = b × q + c. Kada je parametar pridružen varijabli, zove se k o e f i c i j e n t z a v i s n o s t i između endogene i egzogene varijable. Taj koeficijent u ovom primjeru je b = 5. To znači da povećanje svake jedinice proizvodnje povećava troškove za 5, recimo $. Parametar c = 100, u ovoj funkciji je fiksni trošak, koji je stalan za sve količine proizvodnje. Kada je proizvodnja nula, on i tada postoji. Ovakvi parametri zovu se k o n s t a n t e . Veze među varijablama u modelu mogu biti linearne i nelinearne. Na primjer, u funkciji troškova: TC = 5q + 100 imamo linearnu vezu. Isto tako, linearna veza je i u funkciji potražnje koju smo već koristili: qd = 10 – 2p. To je konkretizacija općeg oblika ove funkcije: qd = a – b × p, gdje a predstavlja potražnju pri nultoj cijeni, b koeficijent međuzavisnosti i p cijenu. Međutim, međuzavisnost ekonomskih varijabli u praksi je često nelinearna. Na primjer, funkcija troškova može se izraziti na više načina, kao: TC = aq2 + bq + c TC = aq3 – bq2 + cq + d gdje q označava proizvodnju, a – a, b, c i d parametre.

Funkcija ukupnog prihoda je: TR = a × p – b × p2, što je produkt količine potražnje (prodaje) i cijene: TR = q × p = (a – b × p) × p = ap – b × p2. Budući da je rješavanje nelinearnog oblika komplicirano, treba nastojati, gdje je god to moguće, nelinearni oblik transformirati u linearni. To se obično postiže pretvaranjem eksponencijalnih funkcija u logaritamske. Na primjer, ako su na osnovi istraživanja, potražnja i ponuda za neki proizvod deﬁnirani funkcijama: qd = 75,6 p-1,02 qs = 6,43 p0,74, lineariziranje ovih funkcija možemo postići pretvaranjem u logaritamske i pisati u obliku: log q = log 75,6 – 1,02 log p, d log q = log 6,43 + 0,74 log p. s

Uvođenjem jednadžbe ravnoteže: qd = qs, logaritmiranjem i antilogaritmiranjem dobit ćemo rješenja o ravnotežnoj cijeni i ravnotežnoj količini.

3.2. Maksimum i minimum Poduzeće u svom poslovanju definira razne ciljeve. Opći cilj je maksimiranje profita. Ako poduzeće ima monopolski položaj na tržištu, što znači da kontrolira određeni sektor, količina prodaje je u obrnutoj razmjeri s visinom cijene. Što je količina veća, cijena je niža, i obratno. Umnožak količine i cijene je ukupan prihod. Postavlja se pitanje u kojoj točki se nalazi maksimalni ukupan prihod? Koja je to cijena i količina koja poduzeću donosi maksimalni prihod? Isto tako, poduzeće analizira svoje troškove. Cilj je proizvoditi po najnižim prosječnim troškovima, jer što je razlika između ukupnog prihoda i troškova veća, veći je i profit poduzeća. Međutim, profit svakog poduzeća ne mora biti u točki maksimalnog prihoda ili minimalnih prosječnih troškova, što zavisi od položaja poduzeća na tržištu. Na primjer, monopolističko poduzeće ostvaruje maksimalni profit u točki u kojoj se izjednačava njegov granični prihod s graničnim troškovima. To je točka njegove ravnoteže, točka maksimalnog profita, ili točka optimuma. Izračunavanje maksimuma i minimuma funkcije objasnit ćemo upravo na primjerima maksimalnog ukupnog prihoda, minimalnih prosječnih troškova i maksimalnog profita. 3.2.1. Određivanje maksimuma Visina ukupnog prihoda zavisi od količine i cijene. Zato poduzeće, koje kontrolira određeni tržišni sektor, ima povećanje ukupnog prihoda sve do točke maksimuma od koje, zbog pada cijene, dolazi do smanjenja ukupnog prihoda. Tablica 1.1. pokazuje tu situaciju.

Tablica 1.1. Ukupan prihod, količine i cijene Količina (q) 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Cijena(p) 100 90 80 70 60 50 40 30 20 10 0

Ukupan prihod (TR = q x p) 0 90 160 210 240 250 240 210 160 90 0

Iz tablice se vidi da poduzeće ostvaruje maksimalni ukupan prihod pri cijeni od 50$. To je točka u kojoj je potražnja na tržištu, pa prema tome, i mogućnost prodaje 5 jedinica (q = 5). Povećanjem proizvodnje za jednu jedinicu cijena na tržištu pada na 40$, a s tim i ukupan prihod s 250 na 240$. Isto tako, smanjenje količine proizvodnje i ponude za jednu jedinicu smanjuje ukupan prihod na 240$, iako je cijena 60$. Znači, maksimalna pozicija se nalazi u točki, gdje je q = 5, p = 50$ i TR = 250$. Tablica 1.1. omogućava i matematičko oblikovanje funkcije potražnje i funkcije ukupnog prihoda. Funkcija potražnje je: q = 10 – 0,1p. Funkcija ukupnog prihoda je: TR = q × p = (10 – 0,1p) × p = 10p – 0,1 p2. Kako poduzeće traži količinu koju će ponuditi na tržištu, jer s njom određuje optimalnu cijenu pri kojoj ostvaruje maksimalni ukupan prihod, funkcija ukupnog prihoda se izražava pomoću proizvodnje kao egzogene varijable, tako da dobiva oblik: 2

TR = q × p = q × (100 – 10q) = 100q – 10q . Maksimum iz ove funkcije može se izračunati pomoću diferencijalnog računa. Prva derivacija iz ove funkcije je granični prihod: MR = 100 – 20q. Granični prihod, ili dodatni prihod, u točki maksimuma je jednak nuli: 100 – 20q = 0; q = 5. Cijenu ćemo dobiti iz njene funkcije: p = 100 – 10q ; p =100-10 × 5 = 100 – 50 = 50$. Ukupan prihod je: TR = q × p = 5 × 50 = 250$. Prema tome, dobili smo isti rezultat kao i u tablici 1.1.

Budući da je funkcija ukupnog prihoda funkcija drugog stupnja, maksimalna točka se može dobiti rješavanjem tjemena parabole. Izjednačavanjem funkcije ukupnog prihoda s nulom dobivamo kvadratnu jednadžbu: 100q – 10q2 = 0 ; 10q2 – 100q = 0 Tjeme ove jednadžbe (parabole) čini točku maksimuma s dvije koordinate (q i TR). Ove koordinate se dobiju pomoću parametara jednadžbe: q = – b/2a = 100 / 2 × 10 = 100 / 20 = 5 TR = (4ac – b2) : 4a = (4 × 10 × 0 – 1002) : (4 × 10) = 10.000 / 40 = 250$. p = TR / q = 250 / 5 = 50$. 3.2.2. Određivanje minimuma Pretpostavimo da ovo poduzeće ima strukturu troškova koju pokazuje tablica 1.2. Tablica 1.2. Troškovi u $ Količina (q) 1 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Fiksni troškovi (FC) 2 100 100 100 100 100 100 100 100 100 100 100

Varijabilni troškovi (VC) 3 14 32 54 80 110 144 182 224 270 320

Ukupni troškovi (TC = FC + VC) 4 100 114 132 154 180 210 244 282 324 370 420

Prosječni troškovi (AC = TC / q) 5 114 66 51,3 45 42 40,6 40,28 40,5 41,1 42

Kolona 1 pokazuje količinu proizvodnje (q). Kolona 2 prikazuje ﬁksne troškove (FC), koji su stalni za sve količine proizvodnje. Kolona 3 pokazuje varijabilne troškove (VC), koji se mijenjaju s promjenom obujma proizvodnje. Kolona 4 predstavlja ukupne troškove kao zbroj ﬁksnih i varijabilnih troškova. U koloni 5 nalaze se prosječni troškovi po jedinici proizvoda (AC = TC / q). Iz tablice se vidi da poduzeće ostvaruje najniže troškove po jedinici proizvoda u točki, gdje je q = 7. U toj točki prosječni troškovi po jedinici proizvoda iznose 40,28.

Troškovi iz tablice 1.2 mogu se i matematički izraziti kao funkcija količine proizvodnje: TC = 2q2 + 12q + 100 . Prosječne troškove po jedinici proizvoda iz gornje funkcije dobivamo podjelom s količinom proizvodnje: AC = TC / q = (2q2 + 12q + 100) : q = 2q + 100/q + 12. Granični troškovi iz funkcije ukupnih troškova su njena prva derivacija: MC = 4q + 12. Uvjet minimalnih prosječnih troškova je: AC = MC. Zamjenom dobivamo: 2q + 100/ q + 12 = 4q + 12. Množenjem sa q imamo: 2q2 + 100 + 12q = 4q2 + 12q, – 2q2 = – 100 ; q = 7 (zaokruženo). To je isti rezultat koji smo imali u tablici 1.2, jer je pri proizvodnji od 7 jedinica najniži trošak po jedinici proizvoda: AC = 40,28. To je, prema tome, točka minimuma. 3.2.3. Maksimiranje profita Profit predstavlja razliku između ukupnog prihoda i ukupnih troškova: Pf = TR – TC. Na osnovi podataka o ukupnom prihodu i ukupnim troškovima možemo izračunati profit pri svakom nivou proizvodnje (tablica 1.3.). Iz tablice se vidi da poduzeće ostvaruje maksimalni profit u točki gdje je q=4. U toj točki je najveća razlika između ukupnog prihoda i ukupnih troškova. Profit iznosi 76$. Valja primijetiti da se ne nalazi u točki maksimalnog ukupnog prihoda, niti u točki minimalnog prosječnog troška. Točka maksimalnog ukupnog prihoda je q = 5 i TR = 250, a točka minimalnih prosječnih troškova je q = 8 i AC = 31,25. Prema tome, optimalna proizvodnja je u točki gdje je q = 4, jer u toj točki poduzeće ostvaruje maksimalni profit. Tablica 1.3. Izračunavanje profita Količina proizvodnje (q) 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Ukupan prihod (TR) 0 90 160 210 240 250 240 210 160 90 0

Ukupni troškovi (TC) 100 113 128 145 164 185 208 233 250 289 320

Profit (Pf = TR – TC) - 100 - 23 + 32 + 65 + 76 + 65 + 32 - 23 - 110 - 199 - 320

Poduzeće je moglo povećati proizvodnju i ostvariti maksimalni ukupan prihod od 250, ali njega u tome ograničava rast troškova. Dok dodatni prihod pete jedinice opada zbog pada cijene, dodatni trošak te jedinice se povećava. Razlika je gubitak na toj jedinici od 11, a posljedica takve odluke je smanjenje profita sa 76 na 65. Zato proizvodnja od 4 jedinice i profit od 76 je njegovo najbolje rješenje, njegovo optimalno rješenje, njegova ravnoteža. Privredni subjekti vrše izbor u uvjetima raznih ograničenja – tržišnih, troškovnih i drugih – s ciljem donošenja najboljih rješenja, optimalnih rješenja. Prema tome, optimum je najbolje moguće rješenje, a optimizacija je maksimiranje ili minimiziranje neke funkcije cilja uz određena ograničenja. Maksimalni profit možemo dobiti i pomoću diferencijalnog računa na osnovi funkcije ukupnog prihoda i ukupnih troškova. Pretpostavimo da su funkcije ukupnog prihoda i ukupnih troškova: TR = 100 q – 10 q2 ; TC = q2 + 12 q + 100. Maksimalni profit iz ovih funkcija nalazi se u točki gdje je granični prihod jednak graničnom trošku: MR = MC. Granični prihod i granični trošak su prve derivacije iz funkcije ukupnog prihoda i ukupnih troškova: MR = 100 – 20 q MC = 2q + 12 100 – 20 q = 2 q + 12 – 22q = – 88; q = 4. Cijena: p = TR / q = (100 q – 10q2) : q = 100 – 10 q = 100 – 10 × 4 = 60 Profit: Pf = TR – TC = q × p – TC = 4 × 60 – 164 = 240 – 164 = 76.

3.3. Grafovi (dijagrami) Graf ili dijagram je geometrijski način prikazivanja dva ili više skupa podataka ili varijabli koji slikom pokazuje njihove međusobne odnose. Taj prikaz se vrši na koordinatnom sustavu u kojem apscisa čini horizontalnu koordinatu, a ordinata vertikalnu. Razlikujemo grafove koji prikazuju vremenske serije i grafove koji pokazuju odnos između različitih varijabli. Graf s vremenskom serijom na apscisi ima podatke o vremenu (dan, mjesec, godina), a na ordinati ekonomsku pojavu čija se dinamika prikazuje (proizvodnja, troškovi, osobni dohoci itd.). Graf koji prikazuje odnos između različitih varijabli na apscisi ima jednu varijablu, na primjer količinu potražnje, a na ordinati drugu – tržišnu cijenu. Grafovi se koriste u prikazivanju ekonomskih modela. Graf se temelji na seriji empirijskih podataka koji se prikazuju u tablici. Na primjer, ponuda nekog proizvoda u zavisnosti od cijene može se izraziti sljedećom tablicom (tablica 1.4.).

Tablica 1.4. Ponuda i cijene Situacija A B C D E F

Cijena (p) 1 2 3 4 5 6

Količina ponude (qs) 0 2 4 6 8 10

Ove podatke na koordinatnom sustavu predstavlja krivulja ponude (slika 1.1). Slika 1.1. Krivulja ponude

Na slici je prikazana krivulja ponude, odnosno u konkretnom primjeru to je prava linija pozitivno nagnuta s nagibom 2, to znači ako se cijena poveća za 1$, ponuda se povećava za dvije jedinice. Ovaj nagib je tangens kuta kod točke D i svake druge točke na ovom pravcu. To je odnos između promjene količine ponude prema promjeni cijene: dqs / dp = 2. Slika pokazuje da je ponuda nula pri cijeni od 1$. Na toj osnovi funkcija ponude je: qs= 2p – 2. Na isti način moguće je prikazati empirijske podatke o potražnji (tablica 1.5.).

Tablica 1.5. Potražnja i cijene Situacija A B C D E F

Cijena (p) 5 4 3 2 1 0

Količina potražnje (qd) 0 2 4 6 8 10

Prenošenjem ovih podataka na koordinatni sustav dobivamo krivulju potražnje (slika 1.2.). Slika 1.2. Krivulja potražnje

Krivulja potražnje na slici 1.2. je pravac s negativnim nagibom: dqd /dp =–2. Nagib je negativan, što i slika pokazuje, jer ide od ordinate, s njene točke p = 5, prema apscisi i završava na q = 10 kada je p = 0. Potražnja se povećava kako se cijena smanjuje, i obratno. Znači, u svakom slučaju promjena potražnje prema promjeni cijene daje negativan koeﬁcijent (dqd /dp < 0). Kada je cijena nula, potražnja je 10. Kada je cijena 5, potražnja je nula. Na osnovi podataka o nagibu i potražnji pri nultoj cijeni možemo zaključiti da je funkcija potražnje: qd = 10 – 2p. Ako ove dvije slike objedinimo dobit ćemo dijagram ravnoteže koji pokazuje ravnotežnu cijenu i ravnotežnu količinu (slika 1.3.). Iz dijagrama vidimo da se ravnoteža uspostavlja u točki gdje se izjednačavaju ponuda i potražnja (qd= qs= 4), pri cijeni p= 3$. Ako pogledamo podatke u tablicama, vidjet ćemo da se pri cijeni od 3$ izjednačavaju ponuda i potražnja.

Slika 1.3. Dijagram ravnoteže

Rješenjem sistema jednadžbi o ponudi i potražnji dobivamo isti rezultat: qd = 10 – 2p qs = 2p – 2 qd = qs 10 – 2p = 2p – 2 – 4p = –12 p = 3. qd = 10 – 2p = 10 – 2 × 3 = 4. qs = 2p – 2 = 2 × 3 – 2 = 4. Na sličan način izračunali bismo nagib krivulja, koje za razliku od linearnih funkcija mogu imati različite nagibe u raznim točkama. Takve krivulje se izražavaju nelinearnim funkcijama i jednadžbama. Grafovima se mogu prikazati i ostale mikroekonomske varijable. Na primjer, ako podatke iz tablice 1.1., koja prikazuje ukupan prihod u zavisnosti od kretanja cijena, prenesemo na koordinatni sustav dobit ćemo krivulju ukupnog prihoda (slika 1.4.). Iz slike vidimo da povećavanje proizvodnje do q = 5 povećava i ukupan prihod. U točki q = 5, ukupan prihod je maksimalan i iznosi 250$, daljnje povećavanje proizvodnje, odnosno ponude, smanjuje ukupan prihod i na kraju ga svodi na nulu.

Slika 1.4. Krivulja ukupnog prihoda

Podaci o troškovima iz tablice 1.2. na koordinatnom sustavu prikazani su na slici 1.5. Slika 1.5. Krivulja ukupnih troškova

Slika prikazuje ukupne troškove: TC = 2q2 + 12q + 100, gdje su ﬁksni troškovi FC = 100, parametar a = 2, i parametar b = 12. Na ordinati su prikazani troškovi od 0 do 450, a na apcisi količina proizvodnje od 0 do 11.

Svi ovi modeli, kako je već rečeno, prikazuju odnose između nekih varijabli, pod pretpostavkom apstrahiranja nekih drugih manje bitnih. Tako na primjer, kada smo prikazivali dijagram potražnje, uzeli smo samo jednu varijablu – cijenu (p) konkretnog proizvoda i posmatrali ponašanje potražnje za tim proizvodom. Međutim, potražnja tog proizvoda zavisi i od cijena drugih proizvoda, kao i od visine dohotka potrošača. Te elemente smo u tom modelu svrstali u frazu “pod ostalim jednakim uvjetima”. Ekonomisti često upotrebljavaju latinsku izreku za ovu misao: “ceteris paribus”, što znači zaključivanje o utjecaju jedne ili više varijabli, pod uvjetom da su ostale stvari ostale nepromijenjene. Poglavlje 1. Pregled pitanja 1. Definiraj mikroekonomiju i objasni njen odnos prema makroekonomiji. 2. Objasni suštinu znanstvenog pristupa. 3. Objasni razliku između mikroekonomske teorije i mikroekonomske analize. 4. Objasni odnos između mikroekonomske teorije i mikroekonomskog modela. 5. Što su pretpostavke i implikacije u mikroekonomskom modelu. 6. Koje su četiri temeljne pretpostavke ekonomskih modela i objasni njihovo značenje. 7. Objasni pojam ravnoteže u mikroekonomskom modelu. 8. Iz čega se sastoji matematički mikroekonomski model ravnoteže pojedinačnog proizvoda. 9. Definiraj pojmove: funkcija (jednadžba), varijabla i parametar modela. 10. Što su grafovi: definicija i vrste. 11. Objasni pojam maksimuma, minimuma i optimuma u mikroekonomskoj analizi. 12. Objasni što je pozitivizam i normativizam u mikroekonomskoj analizi.

Poglavlje 2. MIKROEKONOMSKI SUBJEKTI I KOORDINIRAJUĆI MEHANIZMI

1. Mikroekonomski subjekti Iz deﬁnicije mikroekonomije vidjeli smo da je njen predmet proučavanje odluka pojedinačnih subjekata na tržištu. Ti subjekti su: domaćinstva, poduzeća i država.

1.1. Domaćinstvo Domaćinstvo je grupa ljudi koja živi zajedno i koja postoji kao samostalna jedinica odlučivanja. Svaki pojedinac u ekonomiji pripada nekom domaćinstvu. Neka domaćinstva sastoje se samo od jedne osobe, dok druga u svom sastavu imaju ili cjelokupnu obitelj, ili grupu rodbinskih nepovezanih pojedinaca, takvom kao što su dva ili tri studenta u zajedničkom stanu. Domaćinstvo je istovremeno potrošačka jedinica i vlasnik faktora proizvodnje. Kao potrošačka jedinica ono donosi odluke o kupovini raznih dobara potrebnih za život. Domaćinstva su vlasnici faktora proizvodnje (rada, kapitala i prirodnih resursa), koje iznajmljuju poduzećima uz naknadu: plaću za rad, kamatu ili dividendu za kapital i rentu za zemlju. Domaćinstvo kao potrošač donosi odluke tako da kupuje po što nižoj cijeni i troši što manje svog dohotka, i da tom kupovinom dobije dobra i usluge koje mu daju maksimalnu korisnost. Kao vlasnik rada, kapitala i prirodnih resursa domaćinstvo nastoji maksimirati svoj dohodak iznajmljivanjem po što višoj cijeni. Mnoga domaćinstva organiziraju proizvodnju u vlastitim poduzećima, s vlastitim radom, kapitalom i zemljom. Na primjer, obiteljska gazdinstva u poljoprivredi, obiteljska poduzeća i slično.

1.2. Poduzeće Poduzeće je organizacija koja proizvodi proizvode i usluge i kupuje faktore proizvodnje. To je organizacija koja kombinira faktore proizvodnje i organizira proces rada radi proizvodnje i prodaje proizvoda i usluga. Svi proizvođači proizvoda i usluga, bez obzira koliki su i što proizvode, zovu se poduzeće. Proizvođači automobila, farmeri , banke, osiguravajuće kompanije, sve su to poduzeća. Poduzeće, odnosno njegova uprava, odlučuje o tome što će proizvoditi i prodavati i u kojim količinama, koju tehnologiju i tehniku proizvodnje će koristiti, koliko će i kojih

faktora proizvodnje zaposliti, kako će organizirati svoju upravljačku strukturu, kako će plaćati faktore proizvodnje i raspodjeljivati konačni rezultat poslovanja – profit. Zavisno od toga kako se poduzećem upravlja i kako se stvaraju aranžmani o naknadi i korištenju faktora proizvodnje imamo različite oblike poslovne organizacije. 1.2.1. Oblici poslovne organizacije Postoje tri glavna oblika poslovne organizacije: poduzeće u individualnom vlasništvu, partnerstvo i korporacija . P o d u z e ć e u i n d i v i d u a l n o m v l a s n i š t v u je najbrojniji oblik poslovnog organiziranja. To su razne radnje i obiteljska poduzeća u trgovini, uslužnim djelatnostima, izdavačkoj djelatnosti, umjetničkim zanimanjima itd. Ta poduzeća imaju samo jednog vlasnika, koji ima neograničenu odgovornost. To znači da u okviru zakona ima neograničena prava u svom poslovanju, ali i neograničenu odgovornost za gubitke u poslovanju do iznosa vlastite imovine. Obveze koje poduzeće ne može platiti namiruju se imovinom vlasnika. Upravljačka struktura poduzeća u individualnom vlasništvu je vrlo jednostavna, jer vlasnik – pojedinac donosi sve poslovne odluke. Vlasnik također jedini raspolaže s ostvarenim profitom. U stvari, profit ovog poduzeća je dohodak vlasnika koji se jednostavno dodaje ostalim prihodima vlasnika i oporezuje kao osobni dohodak. Prednost ovog oblika je lako otvaranje poduzeća, jednostavno odlučivanje i izbjegavanje dvostrukog oporezivanja. Nedostaci su: poduzeće umire s vlasnikom i vlasnički rizik. P a r t n e r s t v o je poduzeće s dva ili više vlasnika, koji imaju neograničenu odgovornost. Njegova upravljačka struktura je nešto složenija. Partneri se moraju sporazumijevati o tome tko će voditi poduzeće i kako će između sebe dijeliti profite. Profiti u partnerstvu se tretiraju kao dohoci vlasnika i oporezuju kao osobni dohodak. Ali svaki partner je zakonski odgovoran za sve gubitke i obveze poduzeća do visine vlastite imovine. Odgovornost za obveze i gubitke partnerskog poduzeća naziva se z a j e d n i č k a n e o g r a n i č e n a odgovornost. Nedostatak ovog oblika organizacije je rizik u slučaju gubitka, jer svaki partner pojedinačno odgovara za sve dugove poduzeća. K o r p o r a c i j a je poduzeće u vlasništvu dioničara s ograničenom odgovornošću. Ograničena odgovornost znači da vlasnici imaju zakonsku odgovornost samo za iznos njihovih osnivačkih ulaganja. Osnovna glavnica podijeljena je na dionice, što znači da je dionica dio kapitala korporacije. Dionice u nekim korporacijama glase na ime i mogu biti kupljene ili prodane samo na osnovi međusobnog sporazuma između kupca i prodavca. Dionice u ostalim korporacijama mogu biti kupovane ili prodavane na tržištu kapitala – efektnoj burzi. Upravljačka struktura korporacija jako varira, što prije svega zavisi od veličine poduzeća. Manje korporacije imaju jednostavniji upravljački mehanizam. Velike korporacije imaju vrlo složenu upravljačku strukturu. Obično one imaju organizacijsku strukturu s generalnim direktorom na čelu (predsjednik korporacije). Njemu su odgovorni potpredsjednici koji, po pravilu, pokrivaju pojedina područja, kao što je proizvodnja, poslovne financije, marketing i istraživanje. Ta struktura se dalje proteže na niže organizacijske jedinice na čelu kojih su specijalisti za odgovarajuća područja.

Korporacija dobiva veći dio kapitala od svojih dioničara – akcionara. Dioničari imaju vlasništvo u kapitalu onoliko koliko posjeduju dionica. Ako je netko vlasnik 20 % dionica korporacije, onda on ima 20% prava vlasništva. Dioničari imaju pravo na dividendu u omjeru u kojem su vlasnici dionica. Oni biraju direktore i odlučuju o strateškim pitanjima korporacije. U slučaju bankrota dioničari imaju ograničenu odgovornost. Odgovorni su za dug korporacije samo vrijednošću njihovih uloga. Menadžeri donose odluke o proizvodnji, pregovaraju s radničkim sindikatima, zapošljavaju potrebno osoblje, sprovode poslovnu politiku, koja se utvrđuje na skupštini i upravnom odboru korporacije gdje odluke donose dioničari. Menadžeri upravljaju korporacijom, a dioničari su njeni vlasnici. Kontrolna uloga dioničara u gigantskim korporacijama, s obzirom na veliki broj dioničara i teritorijalnu raspršenost korporacije, je minimalna, tako da u njima glavnu ulogu ima menadžerska struktura. Država oporezuje profite korporacija neovisno od dohotka dioničara. Na taj način korporacijski profiti se oporezuju dva puta. Nakon oporezivanja profita u korporaciji, dioničari posebno plaćaju porez na svoje dohodne dividende. Prednost korporacije u odnosu na dva prethodna oblika je sljedeća: vlasnici (dioničari) imaju ograničenu odgovornost u slučaju gubitaka, velike mogućnosti snižavanja troškova proizvodnje, niske troškove financiranja, profesionalni menedžment nije ograničen sa sposobnošću (nesposobnošću) vlasnika, korporacija trajno postoji bez obzira tko je vlasnik dionica. Nedostatak ovog oblika organiziranja je plaćanje dvostrukog poreza. Pored navedenih oblika poslovnog organiziranja, koji su dominantni u privredi, postoje još dva tipa poduzeća manje uobičajena: n e p r o f i t n a p o d u z e ć a i d r ž a v n a poduzeća. N e p r o f i t n o p o d u z e ć e je organizacija koja ne posluje na principu profita. Njegovi troškovi i prihodi su ujednačeni. Primjer su sveučilišta i škole. Neprofitna poduzeća nisu predmet razmatranja u ovom udžbeniku. D r ž a v n o p o d u z e ć e je poduzeće ovlašteno od države da obavlja određene poslove. Opći primjeri državnih poduzeća su vodoprivredna poduzeća, poduzeća za prikupljanje otpadaka, a u nekim državama zrakoplovne kompanije, željeznički putovi i javna dobra. O b l i c i p o s l o v n e o r g a n i z a c i j e su u svakoj državi utvrđeni z a k o n o m . To je najčešće zakon o poduzećima ili zakon o trgovačkim društvima. 1.2.2. Profit kao cilj poduzeća Krajnji cilj poslovanja poduzeća je profit. Taj cilj poduzeće postiže maksimiranjem proizvodnje i prodaje i nastojanjem da proizvodi i prodaje pri najnižim jediničnim troškovima. Iz toga proizlazi da je cilj poduzeća maksimiranje profita. To ne mora biti i po pravilu nije jedini cilj, jer u svom poslovanju poduzeće u raznim periodima i situacijama ima i druge ciljeve. Na primjer, osvojiti određeno tržište, poboljšati kvalitetu proizvoda, razviti istraživačku djelatnost u cilju unapređenja tehnologije i kvaliteta proizvoda, pronalaženja novih proizvoda itd. Poduzeće obično definira skup ciljeva – mrežu ciljeva hijerarhijski poredanih prema njihovom značaju.6 Na vrhu te hijerarhije je profitni cilj, dok ostali čine skup ciljeva kojima se ostvaruje osnovni cilj.

Šire vidi: Heinch Weihrich & Harold Koontz – Menedžment, Mate, Zagreb 1994., str. 142 – 167.

Što je profit? P r o f i t je razlika između ukupnog prihoda i troškova proizvodnje: Pf = TR – TC. Zavisno od načina obuhvaćanja troškova razlikujemo poslovne i ekonomske profite. P o s l o v n i p r o f i t je razlika između ukupnog prihoda i eksplicitnih – računovodstvenih troškova poduzeća. E k s p l i c i t n i troškovi su stvarni izdaci poduzeća koji se evidentiraju u računovodstvu (plaće radnicima, isplate za sirovine, kamate na pozajmljeni kapital, putni troškovi, isplate za razne usluge itd.). E k o n o m s k i p r o f i t je razlika između ukupnog prihoda poduzeća i njegovih eksplicitnih i implicitnih troškova. I m p l i c i t n i troškovi predstavljaju trošenje vlastitih resursa, na primjer, trgovac koji vodi vlastitu radnju isključivo svojim radom, s vlastitim sredstvima i u vlastitom objektu. On nema eksplicitnih troškova za plaće, za kamate i zakup lokala, ali on koristi svoj rad i svoja sredstva pa je razumljivo da to korištenje predstavlja trošenje tih faktora. Korištenjem vlastitog kapitala on se lišava zakupnine koju bi mogao dobiti izdavanjem vlastitog građevinskog objekta. Za vlastiti kapital koji koristi u svom poslovanju, mogao bi dobiti kamatu kada bi ga deponirao u banci. Isto tako, za svoj rad na nekom drugom poslu dobio bi plaću. To su primjeri implicitnih troškova. To su troškovi kojih je visina određena najboljom alternativnom upotrebom izvan vlastitog poduzeća. S tim u skladu ukupne troškove čine eksplicitni i implicitni troškovi, a ekonomski profit predstavlja razliku između ukupnog prihoda i ukupnih troškova. Profitni cilj se obično definira kao prinos na angažirani kapital (profit / kapital), odnosno kao postotak profita prema angažiranom kapitalu. Zavisno od toga da li se uzima ukupan kapital poduzeća ili samo vlastiti kapital, diferencira se i stopa izražavanja profitnog cilja. U prvom slučaju stopa se dobiva kao odnos profita i ukupnog kapitala, pozajmljenog i vlastitog, a u drugom slučaju kao odnos profita i vlastitog kapitala. Pored ova dva načina izražavanja profitnog cilja, u poslovne svrhe služi profitna stopa od prodaje (profit / prodaja), kao i neki drugi pokazatelji. Šire o profitu, njegovim izvorima, načinu izračunavanja i definiranja profitnih ciljeva naći ćete u desetom i dvadesetom poglavlju ove knjige. 1.2.3. Poslovne funkcije poduzeća

Funkcije poduzeća čine grupe srodnih poslova i zadataka, kao što su: nabava, prodaja, računovodstvo, poslovne ﬁnancije, kadrovski poslovi i istraživanje. Ove funkcije se obavljaju i u manjim i u većim poduzećima, ali njihovo organiziranje je različito. U poduzeću sa individualnim vlasništvom, kojim upravlja vlasnik s nekoliko zaposlenih, većinu poslova obavlja sam vlasnik, tako da nema potrebe za instaliranjem posebnih organizacijskih jedinica za svaku funkciju. Međutim, u većim poduzećima – korporacijama te funkcije su organizirane kao posebni sektori u organizacijskoj strukturi poduzeća. Unutar tih sektora vrši se daljnje raščlanjivanje poslova po njihovoj srodnosti i deﬁniraju niže organizacijske jedinice: odjeli i pododjeli. Na čelu sektora, odjela pododjela nalaze se menedžeri – specijalisti za pojedina područja.7

O organizacijskoj strukturi poduzeća šire vidi u knjizi prof. dr. Marina Buble: Management, Ekonomski fakultet, Split, 2000.

Zadatak nabave je da osigura poduzeće s potrebnim materijalima, opremom i sirovinama. Prodaja, odnosno marketing, vrši poslove istraživanja tržišta, reklamiranja i prodaje proizvoda. Funkcija proizvodnog sektora je organiziranje procesa proizvodnje i izvršavanje proizvodnih zadataka. Računovodstvo i poslovne financije obavljaju računovodstvene i financijske poslove (praćenje poslovnih događaja u knjigovodstvu i upravljanje financijama poduzeća). Posebna uloga poslovnih financija je pribavljanje novca za odvijanje normalnog procesa proizvodnje putem emisije dionica, prodaje obveznica i kreditnog zaduživanja u financijskim institucijama. Isto tako, zadatak je financijskog sektora osigurati racionalno korištenje novca i njegovo usmjeravanje u najprofitabilnije projekte. Sektor kadrovskih poslova bavi se problemima radne snage: personalnim poslovima, zapošljavanjem, odnosom sa sindikatima, organiziranjem tečajeva za obuku radnika, izborom menadžera i slično. Veća poduzeća, pogotovo gigantske kompanije, po pravilu imaju vrlo razvijenu istraživačku djelatnost organiziranu kao posebne organizacijske jedinice (instituti, istraživački centri i odjeljenja). Zadatak ove funkcije zavisi od prirode poslovanja i poslovnih ciljeva poduzeća. Pored funkcionalnog principa organiziranja poduzeća postoje i drugi, na primjer teritorijalni princip. U organiziranju poduzeća često se primjenjuje princip decentralizacije funkcija od višeg prema nižem nivou ili od jedne jedinice do druge s istim pravima odlučivanja. Ovo su samo osnovne naznake poslovnog organiziranja, koje se inače proučava u okviru posebnih znanstvenih disciplina: organizacije poduzeća i managementa.

2. Koordinirajući mehanizmi Interesi privrednih subjekata pri donošenju odluka o kupovini i prodaji su suprotni: kupac teži da ostvari što nižu cijenu, a prodavac što višu. Pojedinac vrši izbor svog obrazovnog usmjerenja u cilju ostvarivanja zaposlenja i odgovarajućeg dohotka, poduzeće donosi odluku koju količinu i vrstu rada će zaposliti. Domaćinstvo odlučuje što će i koju količinu proizvoda i usluga kupiti, poduzeće donosi odluku što će i koliko čega proizvoditi. Država donosi odluku o porezima, carinama i subvencijama, a od poduzeća kupuje razne proizvode i usluge. Porezi utječu na visinu dohotka koje domaćinstvo i poduzeće imaju na raspolaganju za potrošnju i štednju. Zato odluke koje čine domaćinstva i poduzeća zavise o vrsti i količini usluga koje država (vlada) daje. Postavlja se pitanje, kako je moguće da pri takvim suprotnostima ipak postoji ravnoteža i normalan tok društvene reprodukcije? Koji su to mehanizmi što omogućavaju sklad između proizvodnje i potrošnje? Što vrši koordinaciju individualnih aktivnosti? Postoje dva mehanizma pomoću kojih se ostvaruje koordinacija individualnih izbora: - tržišni mehanizam (tržište) i - usmjeravajući mehanizam (država).

2.1. Što je tržište? Tržište je spontani, stihijni, mehanizam društvene reprodukcije, koji putem ponude i potražnje, i cijene kao rezultante funkcioniranja tog mehanizma, rješava automatski osnovna pitanja ekonomija suvremenih država: što, kako i za koga proizvoditi. Tržište je skup kupaca i prodavatelja koji putem svojih stvarnih i potencijalnih međusobnih djelovanja određuju cijenu proizvoda ili skupine proizvoda. Što znače riječi “tržište je spontani, stihijni, automatski mehanizam društvene reprodukcije’’? U privredi čistog tržišnog tipa nema nacionalnog autoriteta koji dirigira odlukama o tome što će se, kako i za koga proizvoditi, sve se događa spontano, stihijno, odluke su potpuno decentralizirane. Ukupnost tih odluka o izboru proizvodnje, načinu proizvodnje čini tržišni mehanizam. Svatko polazi od svog interesa: proizvođač i prodavac da ostvare što veću cijenu i dohodak, a kupac i potrošač da plati što nižu cijenu i utroši što je moguće manje svog dohotka za kupovinu potrebnih dobara. Zbir svih takvih pojedinačnih odluka na strani ponude i potražnje čini tržište, koje putem cijena rješava tri osnovna pitanja svakog društva: što i koliko čega proizvoditi, kako proizvoditi, to jest kojom tehnikom i tehnologijom proizvoditi, i za koga proizvoditi. Što je veća potražnja za pojedinim dobrima, to je veća njihova cijena, pa će biti i veći interes proizvođača da ulažu kapital i iznajmljuju rad za proizvodnju tih dobara. I obratno, umanjen interes kupaca – potrošača snižava cijene, a niska cijena usmjerava proizvođača da se preorijentira na drugu proizvodnju, da ulaže tamo gdje će najbolje ostvariti svoj interes. Na taj način tržište putem ponude i potražnje, i cijene kao rezultante funkcioniranja tog mehanizma, rješava navedena pitanja automatski bez nekog vanjskog autoriteta. Prema prostoru na kojem se susreću kupci i prodavatelji, tržište može biti svjetsko tržište, tržište pojedinih država ili ekonomskih integracija (npr. tržište SAD-a ili Europske Unije), tržište u okviru države, regionalno i lokalno tržište. Za neke proizvode kao što je nafta, svjetsko tržište je prostor na kojem se odvijaju odnosi ponude i potražnje i na toj osnovi formiraju cijene ovog proizvoda. Međutim, kada se radi o maloprodaji benzina te geografske granice su i u okviru konkretne države uže i svode se na regionalna tržišta zbog prijevoznih troškova na velikim udaljenostima. Tržište stanova je također tržište užih geografskih granica, jer netko tko živi i radi u nekom gradu neće kupovati kuću za stanovanje u drugom mjestu udaljenom 300 i više kilometara. Tržište raznih usluga i svakodnevnih životnih potrepština su geografski još uža pa se obično svrstavaju u lokalna tržišta. Prema vrsti proizvoda i usluga tržište se klasificira na tržiše proizvoda i usluga i tržišta faktora proizvodnje (rad, kapital i prirodni resursi). U okviru svakog od ovih tržišta koja se nalaze na istom geografskom prostoru razlikuju se pojedinačna tržišta proizvoda i usluga i tržišta faktora proizvodnje. Za donositelja odluke o proizvodnji, prodaji ili nabavci značajna je definicija tržišta na temelju koje poduzeće može saznati tko su njegovi kupci, dobavljači, tko su mu konkurenti, tako da može donositi odluke o cijeni, kapitalnim ulaganjima i slično. Definicija tržišta na temelju prostornog kriterija i kriterija vrste proizvoda značajna je i za aktivnost države

pri donošenju raznih interventnih odluka, na primjer pri integracijskim aktivnostima poduzeća koja vode monopolizaciji tržišta na određenom užem ili širem prostoru. Glavni mehanizam koji djeluje na tržištu je konkurencija. Međutim, sva tržiša nemaju isti stupanj, konkurentnosti. Prema kriteriju konkurentnosti tržišta mogu biti savršeno konkurentna, dovoljno konkurentna i nekonkurentna. Savršeno konkurentno tržište je tržište koje se sastoji od velikog broja prodavatelja i kupaca koji prodaju i kupuju identičan proizvod, s malom ekonomskom snagom tako da ni jedan pojedinačno ne može utjecati na nivo cijene. Cijena je za svakog dana veličina, koja se može mijenjati samo pod utjecajem odnosa na strani ponude i potražnje svih tržišnih stranaka. Takvo tržišno stanje je tipično za tržište nekih poljoprivrednih proizvoda, na primjer pšenice na tržištu SAD-a, ili tržište zlata na svjetskom tržištu. Veličina tržišta je vrlo bitan elemenat za mogućnost postojanja savršenog konkurentnog tržišta gdje ne postoje ograničenja u pogledu troškova transporta. U stvarnosti ne dominiraju ovakva tržišna stanja, jer proizvodi se diferenciraju kvalitetom, uslugama, dizajnom, reklamom, lokacijskim uvjetima, kreditnim i drugim uvjetima prodaje. Mnoga tržišta su dovoljno konkurentna, ali nemaju sve elemente iz deﬁnicije savršenog tržišta. Tako na primjer, tržišta s velikim brojem kupaca i prodavatelja diferenciranog proizvoda su slična po broju učesnika sa savršenim tržištem, ali se razlikuju po diferencijaciji proizvoda. Diferencijacija proizvoda može se odnositi na razlike u kvalitetu proizvoda, u kvaliteti usluge koja prati proizvod, u lokacijskoj poziciji itd. Međutim, te razlike ne isključuju konkurentnost, jer su proizvodi i usluge supstituti. Ako bi cijena sličnog proizvoda na ovakvom tržištu bila znatno viša kod jednog prodavatelja u odnosu na druge, većina kupaca bi se opredijelila na kupovinu kod prodavatelja s nižom cijenom. Zato konkurencija na ovakvim tržištima rezultira sličnim rezultatima koja bi se ostvarila na savršenom tržištu. Primjeri ovakvog tržišta su brojni. Trgovina na malo, ugostiteljske usluge, turističke usluge, konfekcijski proizvodi, razni poljoprivredni proizvodi itd. Ti primjeri se mogu naći i na velikim i na malim tržištima. I tržišta s manjim brojem prodavatelja mogu biti konkurentna. Na primjer, proizvođači bakra u većini zemalja predstavljaju monopolsku ili oligopolsku tržišnu strukturu, dok na svjetskom tržištu, koje se sastoji od nekoliko desetina većih proizvođača međusobno konkurentnih, čine konkurentsku tržišnu strukturu s cijenom koja je približno jednaka cijeni na savršenom tržištu. Slična je situacija sa svjetskim tržištem aluminija, kositra i mnogih drugih tržišta prirodnih izvora. Ali i na manjim tržištima mogu se naći primjeri dovoljno konkurentnog tržišta, na primjer, maloprodaja benzina na nekom regionalnom tržištu. Nekonkurentna tržišta čine monopol, monopson, bilateralni monopol i razni oblici sporazumnog oligopola. Monopol je takvo tržišno stanje na kojem postoji samo jedan prodavatelj identičnog proizvoda za kojeg ne postoji supstitut. Monopolist nema konkurencije, njegov proizvod nema supstituta, a elastičnost potražnje je vrlo niska na promjene cijene. Monopol se obično javlja u oblasti proizvodnje i prodaje električne energije i telekomunikacija na nivou nacionalnog tržišta, odnosno tržišta određene države. Ali postoji i na nižim nivoima u sferi komunalija, vodoopskrbe, proizvodnje i potrošnje plina. Drugu drupu nekonkurentnog tržišta čine razni oblici sporazumnog oligopola (kartel i dominantno poduzeće u sektoru). Kartel obično stvara manji broj poduzeća koji se sporazumijevaju o cijenama, količinama proizvodnje i podjeli tržišta, ali ga može stvoriti i ve-

liki broj proizvođača. Tipičan primjer takvog kartela je OPEK na svjetskom tržištu nafte. Na tržištu rada sindikat predstavlja kartel s velikim brojem učesnika. Poseban oblik tržišta je jedno dominantno poduzeće (lider poduzeće) s većim brojem manjih poduzeća (sateliti). Budući da dominantno poduzeće određuje cijenu i količinu na temelju procjene svoje maksimirajuće pozicije, ostala poduzeća su samo preuzimatelji cijena (price takers). Liberalizacija uvoza eliminira monopolsko i kartelsko ponašanje na domaćem tržištu. To se odnosi na poduzeća koja imaju monopolsku ili kartelsku poziciju na tržištu određene države, s tim da proizvode proizvode i usluge koji se mogu uvoziti. Naprimjer, postojanje samo jednog poduzeća za proizvodnju aluminijuma na domaćem tržištu, uvoz istih proizvoda eliminira monopolski položaj, jer se poduzeće nalazi u konkurentnom položaju s tvrtkama iz inozemstva. Nekonkurentno tržište može postojati i na strani potražnje. Ako se na strani potražnje nekog proizvoda ili usluge nalazi samo jedan kupac, takvo tržišno stanje naziva se monopson. Njegova moć – monopsonska moć- proizlazi iz činjenice da je jedini kupac na tržištu i što je elastičnost ponude vrlo niska. To se posebno ispoljava na tržištu rada, na kojem mnogi nezaposleni nude svoj rad. Na tržištu proizvoda monopsonske situacije su česte kod otkupa poljoprivrednih proizvoda. Na primjer jedno poduzeće koje otkupljuje mlijeko od velikog broja individualnih proizvođača. Ako se na tržištu i na strani ponude i na strani potražnje nalazi samo jedan prodavatelj i jedan kupac takvo tržišno stanje naziva se bilateralni monopol. Primjer, na tržištu rada je jedan poslodavatelj i radnički sindikat. Odnos snaga rješava pitanje visine cijene rada, odnosno plaća.

2.2. Usmjeravajući mehanizam (država) Usmjeravajući mehanizam u današnjim uvjetima je država, koja svojim odlukama usmjeravajuće djeluje na tržišna kretanja i individualne odluke proizvođača i potrošača. Prije svega, država donosi zakone kojim se utvrđuju pravila ponašanja pojedinačnih subjekata na tržištu. To su razni propisi iz ekonomskog sustava koji reguliraju vlasništvo, oblike poslovne organizacije, ugovorne odnose, radne odnose, vrijednosne papire i burze, novac i bankarski sustav, vanjsko trgovinske odnose, fiskalni sustav, itd. Monetarno kreditnim, fiskalnim i drugim mjerama država stvara normalne makroekonomske uvjete na tržištu (stabilnost, rast i zaposlenost). Porezima utječe na cijene i dohotke, te prema tome i na odluke individualnih subjekata o alokaciji rada i kapitala. Subvencijama utječe na stabilizaciju proizvodnje i tržišta poljoprivrednih proizvoda. Posebna uloga države je na područjima gdje tržište neefikasno funkcionira (monopoli i eksternalije). Država donosi antitrustovske zakone na osnovi kojih intervenira protiv monopola i kartela. U pojedinim situacijama donosi i neposredne mjere o cijenama nekih proizvoda i usluga. Zakonima protiv zagađivanja okoliša i pušenja suzbija negativne eksternalije. Uloga države je i u suzbijanju neprihvatljive nejednakosti: progresivnim oporezivanjem visokih dohodaka stvara osnovu za programe podrške u socijalnoj politici. Država je i sama po sebi veliki biznis. Ona zapošljava veliki broj ljudi, kupuje proizvode i usluge od poduzeća, a i sama vrši razne usluge za poduzeća i stanovništvo.

Prema tome, koordinaciju individualnih odluka vrše dva mehanizma: tržište i država: tržište kao glavni mehanizam i država kao usmjeravajući. Zato su suvremena gospodarstva, ekonomije mješovitog tipa u kojima kombinacija ova dva mehanizma deﬁniraju strukturu suvremenog tržišta i gospodarstva u cjelini.

2.3. Kružni tok suvremenog gospodarstva Globalnu strukturu i kružni tok suvremene privrede prikazuje slika 2. 1.

Poglavlje 2. Pregled pitanja 1. Definiraj domaćinstvo i objasni njegovu ulogu na tržištu. 2. Definiraj poduzeće i navedi glavne oblike poslovne organizacije. 3. Što je korporacija: definicija, upravljačka i vlasnička struktura. 4. Profit kao cilj poduzeća, razlika između poslovnog i ekonomskog profita. 5. Navedi osnovne mehanizme koordinacije i objasni njihovu funkciju. 6. Što je tržište, definicija i funkcioniranje? 7. Klasifikacija tržišta prema prostoru i vrsti proizvoda. 8. Klasifikacija tržišta prema konkurentnosti. 9. Navedi glavna područja državne aktivnosti u gospodarstvu. 10. Objasni globalnu strukturu privrede pomoću slike 2.1.

Drugi dio POTRAĹ˝NJA (teorija, analiza, prognoza)

Poglavlje 3. TEORIJA POTRAŽNJE 1. Definicija Potraživana količina nekog dobra (proizvoda ili usluge), u određenom vremenskom periodu i na određenom tržištu, je ona količina koju su kupci spremni kupiti ovisno od cijene tog dobra, cijena drugih dobara (supstituta i komplementarnih dobara) i raspoloživog dohotka. Količina potražnje za nekim dobrom izražava se u naturalnim jedinicama, kao što su: kilogrami, komadi, metri itd. Naturalno izražavanje potražnje koristi se u mikroekonomiji pri istraživanju funkcionalnih veza između cijene i potraživane količine, ili između dohotka i količine potražnje za pojedinačnim proizvodom, kao što su pšenica, cipele, televizor, automobil itd. U makroekonomiji, osim naturalnih pokazatelja potražnje, koriste se i vrijednosni. Analiza agregatnih kategorija, kao što su potražnja za kapitalom, potražnja za potrošnim dobrima, podrazumijeva vrijednosno izražavanje ukupne potražnje. Količina potražnje se iskazuje kao iznos u jedinici vremena: dan, mjesec, godina, pa kažemo dnevna potražnja, mjesečna potražnja, ili godišnja potražnja za nekim proizvodom na konkretnom tržištu iznosi konkretan broj komada, kilograma, metara, itd. Potražnja može biti individualna i ukupna tržišna potražnja. Individualna potražnja je potraživana količina pojedinca, domaćinstva, poduzeća ili nekog drugog tržišnog subjekta na određenom tržištu. Zbir svih individualnih potražnji za nekim proizvodom ili uslugom čini ukupnu tržišnu potražnju. Ukupna tržišna potražnja uključuje finalnu potražnju i potražnju poluproizvoda. Finalnu potražnju čini potražnja potrošačkih dobara i potražnja za investicijskim dobrima. Sa stanovišta poduzeća potražnja se klasificira na potražnju za finalnim proizvodima poduzeća i potražnju za faktorima proizvodnje (rad, kapital i prirodni resursi). Potražnja za faktorima proizvodnje je izvedena potražnja iz potražnje za finalnim proizvodima poduzeća. Prema prostoru s kojeg potječe potražnja može biti domaća i inozemna. Inozemna potražnja je izvoz. Potražnja je uvijek vezana za određeno tržište, a tržište može biti lokalno, regionalno, nacionalno i međunarodno. Potražnja za kruhom ili kozmetičkim uslugama je primjer potražnje na lokalnom tržištu. Za to tržište vezana je potražnja raznih komunalnih usluga i proizvoda lokalnog značenja. Proizvodi kao što su pšenica, nafta, automobili i slično su predmet razmjene na globalnim tržištima, pa se i ukupna potražnja izražava količinama i cijenama na tim tržištima. Znači, pored količine i vrste proizvoda, i vremena u kojem se potražnja izražava, potpuna definicija potražnje podrazumijeva i konkretizaciju tržišta.

Količina potražnje nije uvijek i stvarna količina kupovine. Ponekad je količina potražnje veća od raspoloživih količina dobara, tako da je kupljena količina manja od potraživane. Količina koju ljudi stvarno kupuju i prodaju zove se količina razmjene.

2. Determinante potražnje Potražnja za nekim proizvodom ili uslugom zavisi od mnogo faktora. Najznačajniji su: cijena konkretnog dobra, cijene drugih dobara, dohodak i potrebe odnosno ukusi potrošača. Cijena i potraživana količina nekog dobra nalaze se u inverznom odnosu. Pod ostalim nepromijenjenim uvjetima, što je cijena viša potraživana količina je manja. I obrnuto, što je cijena niža, kupci će tražiti veće količine te robe. Prema tome, između količine potražnje i visine cijene postoji obrnut odnos, pod pretpostavkom da su ukusi potrošača nepromijenjeni, da je nepromijenjena visina njihovog dohotka i da su cijene ostalih dobara ostale iste. Druga značajna determinanta potražnje su cijene ostalih dobara. Ako ostala dobra mogu biti supstituti ili su komplementarno povezani, količina dobra koju potražuje pojedinac ovisit će i od cijena povezanih dobara. Ako je cijena dobra visoka ili poraste, kupac će kupovati veću količinu supstituta, i obratno. Na primjer, ako poskupi kožna obuća, potrošači će dijelom preći na kupovinu gumene obuće, koja je jeftinija , a služi istoj svrsi. Isto tako, ako se cijena benzina, koji je komplementaran s automobilom, značajno poveća, opast će potražnja za automobilima. Treći bitni faktor koji utječe na kupca, da li će neku robu kupovati i u kojoj količini, jest visina njegovog dohotka. Poznato je iz vlastitog ponašanja i svakodnevnog iskustva da povećanje dohotka omogućava povećanje količine i asortimana pojedinih dobara. Dobra koja su neophodna za život manje reagiraju na promjene u dohotku, dok je kod luksuznih dobara ta reakcija više izražena. Veći dohodak može utjecati na zamjenu jeftinijih dobara skupljim, pa i potpunu zamjenu jednog proizvoda ili usluge drugim robama. Znatnije povećanje dohotka kućanstva po pravilu će utjecati na kupovinu novih dobara za podmirivanje potreba koje se s nižim dohotkom nisu mogle ostvariti. Potrebe i ukusi potrošača predstavljaju osnovnu determinantu potražnje. Potreba je osjećaj nedostatka za nekim dobrom iz kojeg proizlazi zahtjev za dobrima kojim se taj nedostatak može otkloniti i zadovoljiti konkretna potreba. Potreba uvijek prethodi potražnji. Između potrebe i potražnje postoji kvantitativna razlika, jer sve potrebe ne moraju biti predmet potražnje. Potrebe pobuđuju razni faktori ﬁziološke i duhovne prirode. Potrebe se s razvojem društva stalno šire, neke ostaju konstantne, neke se mijenjaju, smanjuju ili povećavaju, i nove javljaju. Ono što je nekada predstavljalo samo plod mašte pojedinca, danas je stvarnost. Svakodnevno se javljaju nove potrebe, a neke su još uvijek samo plod pojedinačnih maštanja. Potrebe stalno prednjače pred realnim mogućnostima proizvodnje, iako se ostvaruju progresivnom linijom. To, međutim, ne znači da se one javljaju samo u sferi potrošnje. Proizvodnja, također, može i, po pravilu, razvija i širi potrebe kod potrošača lansiranjem novih proizvoda, kojima se zadovoljavaju ne samo postojeće nego i nove potrebe.

S obzirom da se svaka potreba u danom vremenskom razdoblju ne može zadovoljiti, potrebe mogu biti efektivne i potencijalne. Prema načinu utjecaja na zadovoljenje, potrebe mogu biti direktne ili originalne (ﬁnalna dobra) i indirektne ili derivirane (faktori proizvodnje). Zavisno od toga da li potrebe podmiruje pojedinac samostalno ili zajedno s drugim članovima društvene zajednice, potrebe mogu biti individualne i kolektivne, odnosno zajedničke. Većina potreba je individualne prirode, jer potječu od potrebe pojedinca. S obzirom na mnoštvo dobara s kojima se mogu zadovoljiti iste potrebe, potražnja za raznim proizvodima i uslugama zavisi od ukusa, odnosno preferencije potrošača. Ukusi i preferencije potrošača su različiti, jer su različiti struktura i intenzitet potreba svakog pojedinca. Zato potrebe i ukusi potrošača predstavljaju osnovu za razumijevanje potražnje za pojedinim proizvodima. Na osnovi izloženog sadržaja o faktorima koji determiniraju količinu potražnje moguće je izvesti shemu donošenja odluke o kupovini. Slika 3.1. prikazuje tu shemu. Slika 3.1. Donošenje odluke o kupovini

Potrebe

Poznavanje svojstva robe

Dohodak

Popis željenih količina

Postojeće cijene

Predstava o tendencijama na tržištu

Procjena budućih cijena

Plan potrošnja

Raspored nočanih iznosa za kupovinu dobara abcdef......

Prema tome, osnovne determinante potražnje su cijene, dohodak i potrebe, odnosno ukusi potrošača. Pri donošenju odluke o kupovini kupca opredjeljuju tekuće cijene i predstava o budućem kretanju ponude, potražnje i cijene konkretnog proizvoda-usluge. Njegova odluka zavisi i od visine dohotka prema kojem podešava svoj plan kupovine. Inicijalni faktori koji pokreću potražnju su potrebe i ukusi potrošača. Potrebe i ukusi su određeni raznim ﬁziološkim, psihološkim, kulturnim i običajnim faktorima. Osim navedenih najvažnijih odrednica potražnje, potraživana količina nekog dobra zavisi i od brojnih drugih faktora kao što su: nivo razvijenosti zemlje izražen nacionalnim dohotkom po stanovniku, broj stanovnika, uvjeti kreditiranja, reklama i običaji. U prethodnom tekstu analiza potražnje odnosi se na potražnju za potrošačkim dobrima. Međutim, potražnja potrošača samo je dio ukupne tržišne potražnje. Većina poduzeća prodaje svoje proizvode drugim poduzećima na dodatnu preradu

ili trgovcima na veliko i malo. Zato potražnja za proizvodima poduzeća zavisi od potražnje potrošača ﬁnalnih dobara i od potražnje drugih poduzeća. Potražnja za proizvodima poduzeća nadalje zavisi od njegove pozicije na tržištu (da li je sam na tržištu ili je u manjem ili većem stupnju konkurencije), kao i od vlastitih aktivnosti na poboljšanju konkurentske sposobnosti na tržištu (politika kvaliteta, politika cijena, reklama, prateće usluge itd.).

3. Tablica i krivulja potražnje Odnos između tržišne cijene i potraživane količine može se izraziti tablicom, krivuljom i funkcijom. Tablica omogućava sagledavanje rasporeda količine potražnje u zavisnosti o visini cijene. Primjer izražavanja tog odnosa daje tablica 3.1. Tablica 3.1. Potražnja za proizvodom x Situacija

Cijena u $ za 1 kom.

A B C D E

1 2 3 4 5

Potraživana količina u mil. komada mjesečno 9 6 4 3 2

U tablici 3.1 prikazano je pet situacija potraživane količine proizvoda x pri različitim nivoima cijene. Kada je cijena jednog komada 5 dolara, tražena količina je 2 milijuna mjesečno. Cijena od 4 dolara širi krug kupaca, a omogućava postojećim kupcima da više kupuju, tako da je ukupno tražena količina 3 milijuna komada. Daljnjim padom cijene, na istoj osnovi, tražena količina je sve veća i veća, tako da pri cijeni od jednog dolara iznosi 9 milijuna komada. Ovo je jedan hipotetični primjer u kojem se posmatra samo odnos između cijene i potražnje. Ponuda i svi ostali faktori koji utječu na potražnju su apstrahirani. Bolje razumijevanje i savladavanje ove materije zahtijeva postupnost u pristupu, to jest, analizu pojedinih dijelova, da bi se kasnije sintezom sagledala cjelina. Ovaj primjer odnosa cijena i potraživane količine moguće je prikazati graﬁčki na koordinatnom sustavu putem krivulje potražnje (slika 3.2.). Cijena je obilježena brojevima 0 – 5 na ordinati, dok je tražena količina predstavljena na apscisi i označena brojevima 0 – 10. U točki E cijena je 5 dolara, a količina 2 milijuna komada. Padom cijene na 4 dolara povećava se tražena količina s 2 na 3 milijuna komada, tako redom do točke A, u kojoj je cijena najniža (1 dolar), a količina najveća (9 milijuna kom.). Iz ove slike vidljivo je da krivulja potražnje ide odozgo prema apscisi postupno se udaljavajući od ordinate.

Slika 3.2. Krivulja potražnje Krivulja odražava postupno povećavanje potražnje što se ide od više cijene k nižoj, i obrnuto. Krivulja izražava zakonitost po kojoj veća cijena znači manju potražnju, i obrnuto, niža cijena omogućava veću potražnju određenog proizvoda. Što je cijena viša, potražnja za određenom robom se smanjuje, pod ostalim nepromijenjenim uvjetima, ili drukčije rečeno, veću količinu neke robe moguće je prodati jedino po nekoj nižoj cijeni. Ovo pravilo je poznato pod nazivom zakon opadajuće potražnje.8 Graﬁčki prikaz odnosa cijene i potraživane količine na koordinatnom sustavu putem krivulje potražnje istovremeno izražava i neku funkcionalnu vezu, koju je moguće izraziti odgovarajućom funkcijom, u kojoj je količina potražnje zavisno promjenljiva, a cijena nezavisno promjenljiva.

4. Funkcija potražnje Potražnja za nekom robom je funkcija cijene te robe, dohotka potrošača, cijena drugih dobara (supstituta i komplementarnih dobara), i ukusa potrošača. Ta zavisnost se izražava funkcijom. Ako s qdx označimo količinu potražnje, s px cijenu dobra kojeg pojedinac potražuje, s py cijenu drugog dobra (komplementa ili supstituta), s I dohodak potrošača i s U ukus potrošača, opća funkcija potražnje potrošača može se prikazati kao: qdx = f (px, py, I, U). S obzirom da je nemoguće istodobno u jednoj funkciji izraziti vezu sa svim determinantama koje određuju potražnju, u mikroekonomskoj analizi ispituju se reakcije potražnje na pojedine varijable, pod pretpostavkom da su ostale nepromijenjene.

Alfred Marshall: Načela ekonomike, Cekade, Zagreb 1987.

4.1. Potražnja kao funkcija cijene Cijena je glavna determinanta potražnje pri danom dohotku i ukusu potrošača. Opći oblik funkcije potražnje s obzirom na cijenu je: qdx = fpx . Najjednostavniji oblik te funkcije je linearna funkcija, koja ima sljedeći oblik: qdx = a – bpx , gdje qdx predstavlja količinu potražnje dobra x, a – potražnju pri nultoj cijeni, b – nagib funkcije, i px – cijenu proizvoda x. Funkcija potražnje se izvodi na osnovi empirijskih istraživanja i podataka koji se tim istraživanjima dobiju. Ti se podaci sređuju u tablice i analizom istražuje funkcionalna veza između ponašanja potražnje i kretanja cijena. P r i m j e r . Individualnu potražnju za nekim proizvodom, zavisno od visine cijene, prikazuje tablica 3.2. Očigledno je da u ovoj tablici postoji linearna zakonomjernost po kojoj je koeﬁcijent nagiba jednak jedinici. Taj nagib ćemo jasnije vidjeti ako ovu tablicu prenesemo na koordinatni sustav (slika 3.3.).

Tablica 3.2. Individualna potražnja Cijena (px) 5 4 3 2 1 0

Količina potražnje (qdx) 0 1 2 3 4 5

Slika 3.3. Linearna zavisnost potražnje od visine cijene U svakoj točki odnos količine potražnje na apscisi prema odgovarajućem dijelu ordinate iznosi jedan. Ili, što je preciznije u točki A odnos dijelova je 1:1, u točki B je 2:2=1, u točki C je 3:3 =1, u točki D je 4:4=1 i u točki E je 5:5=1. Ovi odnosi daju u svim točkama isti rezultat – jedinicu. Da potražnja ima krivolinijski oblik, tada bi se taj kut u svakoj točki mogao naći kao odnos promjene potražnje prema promjeni cijene. (dqdx : dpx). U ovom primjeru nagib kuta alfa je nagib krivulje potražnje koji se označava sa b i jednak je jedinici: b=

dqdx 1 = — =1. dpx 1

Pri nultoj cijeni potražnja je 5 jedinica. Tu količinu označava parametar a. Zamjenom parametara a i b u općoj funkciji s ovim podacima, dobivamo konkretnu funkciju potražnje za proizvodom x. qdx = 5 – px Kako je b = 1, to se uz cijenu px ovaj parametar izostavlja. P r o v j e r a: px

5 4 3 2 1 0

qdx 0 1 2 3 4 5 Prema tome, dobili smo iste podatke kao u tablici i u slici na označenim točkama. Funkcija ima negativni znak, jer kretanje potražnje i cijena ide u suprotnom smjeru. Povećanje cijene smanjuje potražnju, a smanjenje cijene povećava potražnju. Navedimo d r u g i p r i m j e r s nešto drukčijim odnosom potražnje i cijene (tablica 3.3.). Na osnovi podataka iz ove tablice koeﬁcijent b je 2, jer je: b=

Tablica 3.3. Individualna potražnja

dqdx 2 = — =2. dpx 1

Potražnja pri nultoj cijeni je 10. Znači, a = 10, b = 2. Unošenjem ovih parametara u opću funkciju dobivamo:

(qdx)

5 4 3 2 1 0

0 2 4 6 8 10

qdx = 10 – 2p Što je koeﬁcijent b veći, reagiranje na potražnju je jače. Koeﬁcijent b pokazuje kako se mijenja količina potražnje s promjenom cijene. Reagiranje potražnje na promjenu cijene u tablici 3.3. je dvostruko veće nego u tablici 3.2. Tablica 3.4., koja slijedi, pokazuje još veću zavisnost potražnje od cijene. Tablica 3.4. Individualna potražnja px

(qdx)

5 4 3 2 1 0

0 3 6 9 12 15

b = dqdx : dpx = 3 a = 15

Ovdje je koeﬁcijent zavisnosti b = 3, a konstanta a = 15. Zato funkcija potražnje ima slijedeći oblik: qdx = 15 – 3p Ovo su bili primjeri s pojedinačnom potražnjom, potražnjom za istim proizvodom na jednom tržištu i u isto vrijeme. To su, prema tome, funkcije individualne potražnje. Postavlja se pitanje, kako se dobiva funkcija ukupne potražnje? Funkcija ukupne potražnje navedenog proizvoda dobiva se jednostavnim zbrajanjem pojedinačnih potražnji. Ako pretpostavimo da ove tri pojedinačne potražnje čine ukupnu potražnju na tržištu, zbrajanjem podataka iz njihovih funkcija dobit ćemo ukupnu tržišnu potražnju u funkciji cijene (tablica 3.5.). Tablica 3. 5. Ukupna tržišna potražnja px

qdx’

qdx’’

qdx’’’

Ukupno qdx

5 4 3 2 1 0

0 1 2 3 4 5

0 2 4 6 8 10

0 3 6 9 12 15

0 6 12 18 24 30

Na osnovi ovih podataka za tržište u cjelini dobivamo: b = dqdx : dpx = 6 : 1 = 6 ; a = 30. Uvrštavanjem ovih podataka u opći oblik funkcije dobivamo funkciju ukupne tržišne potražnje za proizvod x u zavisnosti od cijene: qdx = 30 – 6 p. P o t r a ž n j a nekog proizvoda nije samo u funkciji cijene tog proizvoda, nego i u funkciji cijena ostalih proizvoda, koji mogu biti supstituti i komplementari. Opći oblik funkcije koja odražava zavisnost i od cijena drugih proizvoda, pod pretpostavkom da su dohoci i preferencije potrošača nepromijenjeni, je: qda = f (pa, pb, pc, . . . . . pž). Konkretan oblik ove funkcije može se izraziti sljedećim primjerom: qda = 20 – 2 pa + 0,5 pb – 0,2 pc, gdje pa, pb i pc označavaju cijene proizvoda a, b, c. Što je cijena proizvoda a veća, potražnja za tim proizvodom će biti manja. Ako se poveća cijena proizvoda b, a cijena proizvoda a ostane ista, povećat će se potražnja za proizvodom a. I obratno, sniženje cijene proizvoda b smanjit će potražnju za proizvodom a. Zato parametar pred cijenom proizvoda b je pozitivan (0,5). Proizvod c u ovoj funkciji ima negativan znak, jer je u komplementarnom odnosu s proizvodom a. Povećanje cijene proizvoda c smanjuje potražnju proizvoda a i obratno.

4.2. Potražnja kao funkcija dohotka Količina potražnje ovisi i od visine dohotka. Ta veza se izražava funkcijom potražnje u ovisnosti od dohotka: qdx = f (I). Porast dohotka utječe na porast količine robe koju kupujemo. Egzistencijalna dobra, kao što su osnovni prehrambeni proizvodi, manje su osjetljiva na promjenu dohotka u odnosu na luksuzna dobra. Dobra kojim se potražnja povećava s porastom dohotka zovu se normalna dobra. Postoje i dobra kojih se količina potražnje smanjuje s povećanjem dohotka. To su takozvana inferiorna dobra. Na primjer, kada potrošači – kupci raspolažu sa visokim dohotkom umjesto ranijim znatno nižim napuštaju kupovinu bicikla, a kupuju automobile. Opći oblik funkcije potražnje u odnosu na dohodak je: qdx = a × Ib, za a > 0 i b > 0. Koeficijent “a” predstavlja linearnu vezu s dohotkom, analogno koeficijentu “b” u funkciji potražnje s obzirom na cijenu. Eksponent b je koeficijent koji pokazuje elastičnost potražnje na dohodak. Što je elastičnost veća i taj koeficijent je veći. Na primjer: qdx1 = 3 × I0,2 qdx2 = 0,5 × I2 qdx3 = 0,2 × I1,5 Funkcija dohotka ima za pretpostavku da su ostale determinante nepromijenjene (cijena i ukusi potrošača). Znači, mijenja se samo visina dohotka. U rješavanju ove funkcionalne veze obično se koriste logaritamske funkcije: qdx =a × Ib log qdx = log a + b log I P r i m j e r . Funkcija potražnje u odnosu na dohodak je qdx = 0,5 × I2. Izračunati količinu potražnje proizvoda x ako je dohodak: 6; 8; 10. Rješenje: a) log qdx = log 0,5 + 2 log 6 b) log qdx = log 0,5 + 2 log 8 c) log qdx = log 0,5 + 2 log 10 Logaritmiranjem i antilogaritmiranjem dobijemo da je: a) qdx = 18 b) qdx = 32 c) qdx = 50

4.3. Funkcija ukupne tržišne potražnje U prethodnom tekstu interpretirane su funkcije potražnje nekog proizvoda u određenom vremenskom razdoblju u ovisnosti od jedne varijable (cijene ili dohotka) pod pretpostavkom da su svi ostali faktori ostali konstantni. Međutim, ukupna tržišna potražnja za nekim potrošačkim dobrom istovremeno zavisi od cijene tog dobra (px), cijena drugih dobara (py), broja potrošača na tržištu (N), dohotka potrošača (I) i njihovih preferencija odnosno ukusa (U). Zato opći oblik ukupne tržišne potražnje mogao bi se izraziti kao: Qdx = f(px, py, N, I, U). Uključivanjem konkretnih podataka u ovu funkciju u određenom vremenskom razdoblju dobivamo potraživanu količinu u tom vremenskom razdoblju. Takav pristup (statika) zanemaruje utjecaj ponašanja u prošlosti na tekuće odluke o potrošnji odnosno potražnji. Normalno je pretpostaviti da tekuće odluke o potrošnji ovise o proteklim razinama dohotka i potražnje. Veći dohodak u neposrednoj prošlosti implicira veću potrošnju i potražnju u sadašnjosti. Isto tako, ako je neko dobro trajno, protekle kupovine čine zalihu tog dobra što utječe na tekuće i buduće kupovine tog dobra. Ako dobro nije trajno (na primjer razni prehrambeni proizvodi, duhan i sl.), potrošnja u prošlosti odražava stečenu naviku kupovanja i potrošnje koja utječe na tekuću i buduću potrošnju i potražnju. Uključivanjem utjecaja odluka i ponašanja iz prošlosti na tekuće odluke u funkciju potražnje funkcija postaje dinamička.9

4.4. Funkcija potražnje za proizvodima poduzeća Analiza potražnje u prethodnim dijelovima temelji se na tradicionalnoj teoriji koja je usredotočena na individualnu i ukupnu tržišnu potražnju potrošnih dobara. U toj analizi krajnji potrošač istovremeno je i jedini kupac. Međutim, potražnja za potrošačkim dobrima samo je djelić ukupne tržišne potražnje za proizvodima raznih poduzeća, a tipičan kupac proizvoda nekog poduzeća u suvremenom poslovanju je neko drugo poduzeće a ne krajnji potrošač. Pa i kada poduzeće proizvodi potrošna dobra, ono, u većini slučajeva svoje proizvode plasira na tržište preko trgovinskih poduzeća. Cilj poslovanja trgovinskih poduzeća je proﬁt, što implicira i maksimiranje cijena, a to je potpuno suprotno ponašanju krajnjih potrošača. Pored krajnjih potrošača i trgovinskih poduzeća kupci proizvoda nekog poduzeća mogu biti druga proizvodna poduzeća koja taj proizvod koriste kao sirovinu ili poluproizvod u proizvodnji vlastitih proizvoda. Predmet kupoprodaje između proizvodnih poduzeća mogu biti investicijska dobra kao što su strojevi i ostala oprema. Prema tome, pored analize individualne i ukupne tržišne potražnje za potrošačkim dobrom u poslovnoj politici važna je analiza potražnje za proizvodom s kojom se suočava poduzeće. Izvor te potražnje su krajnji potrošači, trgovinska poduzeća na veliko i malo i druga proizvodna ili uslužna poduzeća. Potražnja za proizvodom s kojom se suočava poduzeće ovisi o svim navedenim elementima iz opće funkcije ukupne tržišne potražnje za potrošnim dobrima, ali i od elemenata speciﬁčnih za ovu potražnju. Jedan od najutjecajnijih je oblik organizacijske strukture tržišta u kojoj poduzeće posluje. 9

A. Koutsoyiannis: Moderna mikroekonomika, Mate, Zagreb, 1996. , str.55.

Ako je poduzeće jedini proizvođač proizvoda za kojeg ne postoji supstitut, poduzeće je monopolist, predstavlja granu i suočava se s ukupnom granskom odnosno tržišnom potražnjom za svojim proizvodom. Monopolist na temelju ukupne tržišne potražnje samostalno odlučuje o količini proizvodnje koju će ponuditi tržištu i na taj način ostvaruje cijenu koja maksimizira njegovu profitnu poziciju. Njegova krivulja potražnje je granska odnosno ukupna tržišna potražnja i zato ima negativan nagib: pri danoj potražnji manja ponuda rezultira u višu cijenu i obratno. Nasuprot tome poduzeće u savršenoj konkurenciji koju karakterizira veliki broj proizvođača koji proizvode identičan – homogen proizvod raspolaže malom ekonomskom snagom tako da ne može svojom količinom ponude utjecati na cijenu proizvoda. Poduzeće u savršenoj konkurenciji suočava se s vodoravnom krivuljom potražnje: prihvaća cijenu i može prodati cjelokupnu svoju proizvodnju bez narušavanja prodajne cijene. Ovaj oblik tržišne strukture je rijedak i više predstavlja hipotetičko stanje koje služi u ekonomskoj analizi kao osnova za istraživanje realnih kategorija. Većina poduzeća u suvremenim državama svijeta posluje u uvjetima monopolističke konkurencije i oligopola. U monopolističkoj konkurenciji isto kao i u savršenoj konkurenciji postoji veliki broj poduzeća, ali koja prodaju diferencirane a ne homogene proizvode. Prodajući diferenciran proizvod, znači sličan a ne identičan, poduzeće u monopolističkoj konkurenciji ima određeni stupanj kontrole nad cijenom, ali mnogo manji nego što ga ima monopol. Ono se također suočava s opadajućom krivuljom potražnje ali s mnogo blažim nagibom. S obzirom da su proizvodi drugih poduzeća u grani vrlo slični stupanj kontrole poduzeća nad određivanjem cijene je vrlo ograničen. Monopolistička konkurencija najčešće se susreće u trgovini na malo, ugostiteljstvu i sektoru usluga (benzinske crpke, restorani, frizerske radnje itd.). Oligopol predstavlja takav oblik tržišne organizacije, odnosno takvo tržišno stanje u kojem postoji nekoliko poduzeća u grani koja proizvode identičan ili diferenciran proizvod. Bitna karakteristika oligopolske tržišne strukture je međuovisnost poduzeća pri donošenju odluka o količini proizvodnje, cijenama proizvoda i drugim poslovnim aktivnostima. S obzirom da u oligopolističkoj tržišnoj strukturi postoji mali broj poduzeća koja prodaju identičan ili diferenciran proizvod akcije jednog poduzeća nailaze na reakcije drugih poduzeća. Zato postoji velika neizvjesnost u pogledu definiranja funkcije potražnje i oblika krivulje potražnje oligopolističkog poduzeća. Oligopol je vrlo česta tržišna struktura u proizvodnom sektoru gospodarstva (čelik, aluminij, elektrooprema, cement, automobili, rafinerije nafte, auto-gume, cigarete, papir, staklo itd.). Prema tome, u svim oblicima tržišne organizacije, osim u savršenoj konkurenciji, poduzeće se suočava s opadajućom krivuljom i funkcijom potražnje za svojim proizvodima. Količina potražnje za proizvodom poduzeća u monopolističkoj i oligopolistiškoj tržišnoj strukturi ovisi od cijene proizvoda poduzeća (pxp), cijena konkurenata (pxc), cijena povezanih proizvoda (py), broja potrošača (N), dohotka potrošača (I), ukusa potrošača (U), reklame i drugih promotivnih aktivnosti poduzeća (Ap), reklame i promotivne aktivnosti konkurenata (Ac), raspoloživosti kredita C, dizajna proizvoda poduzeća (Dp), dizajna proizvoda konkurenata (Dc), servisnih usluga poduzeća (Sp) i konkurenata (Sc). Na toj osnovi opći oblik funkcije potražnje za proizvodom poduzeća u monopolističkoj i oligopolistič-

koj tržišnoj strukturi, koja čini dominantnu strukturu suvremenog gospodarstva, može se uopćeno izraziti kao: Qdx = f(pxp, pxc, py, N, I, U, Ap, Ac, C, Dp, Dc, Sp, Sc). Potražnja za proizvodima poduzeća također ovisi i o vrsti proizvoda koje poduzeće prodaje. Ako poduzeće prodaje trajna dobra (kao što su automobili, strojevi za pranje, frižideri i slično) suočit će se s nestabilnijom potražnjom. Jer, potrošači mogu povećanjem izdataka za popravke odgoditi kupovinu novog dobra u iščekivanju pozitivnijih trendova u gospodarstvu, povećanja vlastitog dohotka, povoljnijih kreditnih uvjeta i slično. Nakon toga u povoljnijim uvjetima trend potražnje za trajnim dobrima imat će obrnuti smjer kretanja.

5. Funkcija ukupnog prihoda i graničnog prihoda Ono što je za kupca kupljeno, za prodavca – poduzeće je prodano. Znači, potražnja čini osnovu za prodaju i ostvarivanje ukupnog prihoda. Ukupan prihod je, prema tome, količina prodane robe pomnožena njenom cijenom: TR = q × p. S obzirom da je q funkcija potražnje koja ovisi od visine cijene, zamjenom q s konkretnim oblikom funkcije potražnje u gornjem obrascu dobivamo funkciju ukupnog prihoda. Recimo da je q = 30 – 6p, funkcija u k u p n o g p r i h o d a je: TR = (30 – 6p) × p = 30p – 6p2. Na osnovi funkcije potražnje i funkcije ukupnog prihoda i variranjem s nezavisno promjenljivom (cijenom p) dobivamo podatke o ukupnom prihodu i količini proizvodnje (tablica 3.6.). Tablica 3.6. Ukupan prihod i granični prihod p

q = 30 – 6p

TR = q × p

MR = dTR : dq +4 +2

(2,5)

(15)

(37,5)

0 -2 -4

Iz tablice 3.6. vidimo da pri cijeni od 5$ nema potražnje pa ni prodaje, ukupan prihod je nula. Smanjenjem cijene na 4$, količina potražnje iznosi 6 jedinica, što pri toj cijeni daje ukupan prihod od 24$. Daljnjim smanjenjem cijene na 3$ količina raste na 12 jedinica, a ukupan prihod na 36$. Smanjenje cijene na 2$ povećava količinu na 18 jedinica, ali ukupan prihod ostaje 36$. Smanjenje cijene na 1$ povećava količinu na 24 jedinice, ali smanjuje ukupan prihod za 12$. Postavlja se pitanje, pri kojoj cijeni se ostvaruje maksimalni ukupan prihod? Očito je da se taj maksimum nalazi tamo gdje je granični prihod nula. Što je to granični prihod? G r a n i č n i p r i h o d je dodatni ukupan prihod na dodatnu količinu proizvoda: MR =

dTR . dq

U tablici 3.6, posljednja kolona daje podatke o kretanju graničnog prihoda: +4; +2; 0; -2; -4. Iz gornjeg obrasca je lako zaključiti da je granični prihod prva derivacija iz funkcije ukupnog prihoda. Podaci u tablici 3.6. daju granične prihode za svaki interval, međutim funkcija operira s najmanjim promjenama cijena, tako da joj to daje kontinuirani tok. Zato iz funkcije ukupnog prihoda možemo izvesti prvu derivaciju koja daje f u n k c i j u graničnog prihoda: TR = 30 p – 6 p2 MR = 30 – 12 p. U točki u kojoj je granični prihod nula nalazi se maksimum ukupnog prihoda. Zašto? Zato, jer do te točke granični prihod je pozitivan (+4; +2), a iza te točke je negativan. To se vidi iz tablice (–2, –4), a može se dokazati i pomoću druge derivacije, koja u ovom primjeru funkcije graničnog prihoda iznosi –12. Ako izjednačimo funkciju graničnog prihoda s nulom, dobivamo rješenje o optimalnoj cijeni i maksimalnom ukupnom prihodu: MR = 0 30 – 12 p = 0 –12 p = –30 ; p = 2,5$. Ako ovu cijenu uvrstimo u funkciju potražnje, dobivamo količinu: q = 30 – 6 p q = 30 – 6 × 2,5 = 30 –15 = 15. Ukupan prihod dobivamo po obrascu: TR = q × p = 15 × 2,5 = 37,5$. Ovi podaci nalaze se i u tablici 3.6. Ako je poduzeće samo u sektoru, ono će svoj maksimalni položaj određivati kombinacijom količine i cijene. Ako poduzeće djeluje u uvjetima potpune konkurencije, za njega je cijena dana veličina, a njegov ukupan prihod zavisi od prodane količine. Međutim, sektorska cijena i u uvjetima potpune konkurencije, varira u zavisnosti od količine ukupne potražnje na tržištu, pod pretpostavkom da je ponuda konstantna. Na koordinantnom sustavu funkcija ukupnog prihoda ima sljedeći oblik (slika 3.4.).

Slika 3.4. Krivulja ukupnog prihoda

Tjeme parabole pokazuje maksimalnu točku ukupnog prihoda: TR = 37,5. Tjeme je određeno s dvije koordinate: cijenom i ukupnim prihodom. Cijenu i ukupan prihod u maksimalnoj točki možemo dobiti i pomoću parametara iz funkcije TR = 30p – 6p2: p = –b / 2a = –30 / 2 × –6 = –30 / –12 = 2,5 TR = (4ac – b2) : 4a = (4 × –6 × 0 – 900) : (4 × –6) TR = –900 : –24 = 37,5. Iz funkcije ukupnog prihoda funkcija potražnje je: q =TR / p = (30p – 6p2) : p = 30 – 6p. q = 30 – 6p = 30 – 6 × 2,5 = 30 – 15 = 15. Granični prihod ima manje vrijednosti, jer je u njegovoj funkciji koeﬁcijent dvostruko veći: MR = 30 – 12p, odnosno MR = 5 – q / 3. Zato je odsječak graničnog prihoda na apscisi dvostruko manji nego kod krivulje potražnje (slika 3.5.).

Slika 3.5. Krivulja graničnog prihoda

Granični prihod na ovoj slici izveden je iz funkcije ukupnog prihoda, ali izražen pomoću proizvodnje: TR = q × p p=5–q/6 TR = q × (5 – q / 6) = 5q – q2 / 6 MR = 5 – q / 3. Opisani model odnosi se na sektor ili na poduzeće koje posluje u uvjetima nesavršene konkurencije (monopol). Ako je poduzeće savršeni konkurent, ono se suočava s beskonačno elastičnom krivuljom potražnje. Njegova krivulja je, u stvari, vodoravna linija s apscisom (sl. 3.6.). Slika 3.6. Krivulja potražnje savršenog konkurenta

To je istovremeno i linija graničnog prihoda, jer kod savršenog konkurenta svaka dodatna jedinica prodanog proizvoda daje jednak prihod u visini cijene. Ukupan prihod savršenog konkurenta zavisi od količine koju on prodaje, jer je potražnja beskonačna, a cijena određena tržišnim snagama. Ako je cijena p=5$, ukupan prihod je: TR = 5q. Zato, krivulja ukupnog prihoda savršenog konkurenta je prava linija koja ide od ishodišta koordinatnog sustava i kreće se desno od ordinate u prvom kvadrantu (slika 3.7.). Slika 3.7. Krivulja ukupnog prihoda savršenog konkurenta

Prema tome, ukupan prihod na koordinatnom sustavu predstavlja površinu kvadrata dobivenu umnoškom količine, koja varira, i cijene, koja je konstantna.

6. Elastičnost potražnje Iz teksta o funkciji potražnje vidljivo je da količina potražnje neke robe zavisi od njene cijene, cijena drugih roba i dohotka potrošača, pod pretpostavkom da je ukus potrošača konstantan. Postavlja se pitanje kakva je to zavisnost, i kako utvrditi da li postoji i kolika je? Da li će kupci jednako reagirati na povećanje cijena kruha i cijena cigareta ili knjiga, cijenu odijela i cijene automobila? Da li će jednaka reakcija kupaca biti u pogledu količine potražnje ako se poveća ili smanji njihov dohodak kada su u pitanju osnovni prehrambeni proizvodi, odijela, automobili? Kako i pomoću čega izmjeriti tu osjetljivost, odnosno mogućnost prilagođavanja? Na ta pitanja dobivamo odgovor pomoću pojma koji se naziva elastičnost potražnje.

E l a s t i č n o s t p o t r a ž n j e je, prema tome, kategorija pomoću koje saznajemo da li i u kojem stupnju reagira količina potražnje nekog dobra na promjenu cijene tog dobra, cijena drugih dobara i dohotka. S obzirom da se visina cijene i visina dohotka javljaju kao nezavisno promjenljive u funkciji potražnje, elastičnost potražnje može biti cjenovna, unakrsna i dohodovna.

6.1. Cjenovna elastičnost potražnje Cjenovna elastičnost potražnje mjeri se koeﬁcijentom koji se dobije ako se promjene u količini potražnje nekog proizvoda stave u odnos prema promjenama cijena tog proizvoda. Te promjene se mogu izraziti postocima, tako da cjenovna elastičnost potražnje nekog proizvoda predstavlja količnik između postotnog povećanja ili smanjenja količine potražnje i postotnog povećanja ili smanjenja visine cijene: Edp =

% promjena količine potražnje nekog proizvoda % promjena visine cijene istog proizvoda

Promjena količine potražnje dobije se ako se prirast količine potražnje stavi u odnos s baznom potražnjom dqd : qd. Promjene u visini cijene dobivaju se ako se prirast cijene stavi u odnos s baznom cijenom dp : p. Ako se qd i p označe znakom x, što znači da se radi o proizvodu x, obrazac cjenovne elastičnosti potražnje glasi:

Edp =

dqdx qdx dpx px

dqdx px > = 1. × qdx dpx <

Kada je ovaj koeficijent veći od 1, radi se o elastičnoj potražnji. Ako je taj koeficijent jednak jedinici, tada je to proporcionalna elastičnost potražnje. Koeficijent manji od 1 označava neelastičnu potražnju. Pored ovih varijanti, postoje i slučajevi savršeno elastične i savršeno neelastične potražnje. Savršeno elastična potražnja obuhvaća slučajeve kada je Edp = beskonačno, što znači veliki stupanj osjetljivosti količine potražnje neke robe u odnosu i na najmanju promjenu cijene. Savršeno neelastična potražnja drugi je ekstremni slučaj, kada je Edp = 0, što znači da ma kakva promjena cijene ne utječe na promjenu količine potraživane robe. Ovaj pojam je prvi formulirao Alfred Marshal, koji je i definirao način mjerenja zavisnosti promjena potražnje od cijena (Principles of Economics). Ovaj koeficijent ima negativan znak, jer porast cijena utječe na smanjenje potražnje, a pad cijena na povećanje. Znači, u svakom slučaju koeficijent je negativan. Da bi se izbjegli nesporazumi oko mjerenja, A. Marshal je ovaj obrazac obilježio negativnim predznakom i na taj način izbjegao negativne vrijednosti koeficijenta cjenovne elastičnosti potražnje. Iz praktičnih razloga taj negativni znak se zanemaruje, što pretpostavlja da se operira s pozitivnim veličinama. Cjenovna elastičnost potražnje može se mjeriti u jednoj točki ili u intervalu. To znači mjerenje elastičnosti u raznim razinama cijena (npr. 5. 6, 7 itd.), ili u intervalima promjena

cijena (npr. povećanje cijena s 5 na 7, sa 7 na 9 itd.). Zato razlikujemo cjenovnu elastičnost potražnje u jednoj točki i lučnu cjenovnu elastičnost potražnje. 6.1.1. Cjenovna elastičnost potražnje u jednoj točki Obrazac za izračunavanje cjenovne elastičnosti potražnje možemo dobiti preuređivanjem opće formule elastičnosti potražnje koja je već dana. Ako u toj formuli izmijenimo mjesto nazivnika, dobit ćemo sljedeći oblik ovog obrasca: Edp =

dqd/qd dqd p dq p = × = d× dp/p qd dp dp qd

Faktor dqd : dp je koeﬁcijent nagiba funkcije potražnje prema cijeni proizvoda (b). Ako umjesto ovog razlomka u gornji obrazac stavimo koeﬁcijent b, dobivamo: Edp = b ×

p qd

S obzirom da je p cijena iz funkcije potražnje, qd količina potražnje pri danoj cijeni (funkcija potražnje) i b koeﬁcijent, nagib funkcije potražnje (dqd / dp), elastičnost potražnje u jednoj točki možemo izračunati na osnovi elemenata iz funkcije. Na primjer, na osnovi funkcije potražnje qd = 30 – 6p, elastičnost potražnje u pojedinim točkama (cijenama) dobit ćemo, ako uvrstimo podatke iz ove funkcije u obrazac jedinične elastičnosti potražnje: Edp = – 6 ×

p 30 – 6p

Izračunajmo ovaj koeﬁcijent u sljedećim točkama: B, C, D, E, F, gdje je p = 4; 3; 2,5; 2; 1! Točka B: Edp = – 6 ×

4 4 =–6× =–4 30 – 6 × 4 6

Edp = – 6 ×

3 3 3 =–6× =– 30 – 6 × 3 12 2

Edp = – 6 ×

2,5 2,5 =–6× =–1 30 – 6 × 2,5 15

Edp = – 6 ×

2 2 2 =–6× =– 30 – 6 × 2 18 3

Edp = – 6 ×

1 1 1 =–6× =– 30 – 6 × 1 24 4

Točka C:

Točka D:

Točka E:

Točka F:

Kako vidimo iz ovog primjera, cjenovna elastičnost potražnje ima različite vrijednosti u različitim točkama funkcije potražnje. To ćemo jasnije vidjeti ako ovu funkciju prikažemo na koordinatnom sustavu (slika 3.8.). Slika 3.8. Cjenovna elastičnost potražnje u jednoj točki

Iz slike vidimo da je u točki B, gdje je cijena 4, elastičnost potražnje 4 (znak minus se zanemaruje). U točki C, gdje je cijena 3, elastičnost potražnje je 3/2. U točki D, gdje je cijena 2,5, elastičnost potražnje je 1. U točkama E i F, gdje su cijene 2 i 1, elastičnost potražnje je 2/3 i 1/4. U točki D imamo jediničnu elastičnost potražnje. Iznad te točke, gdje su cijene više, elastičnost potražnje je veća. Ispod točke D, gdje su cijene niže, elastičnost potražnje ima manje vrijednosti. Što znače ovi brojevi? Koeﬁcijent elastičnosti potražnje u točki B, gdje je Edp = 4 znači da se potraživana količina smanjuje za 4% ako se cijena poveća za 1 %. U točki C to je 3/2 %, u točki D 1 %, u točki E 2/3 % i u točki F 1/4 %. 6.1.2. Lučna cjenovna elastičnost potražnje Cjenovna elastičnost potražnje u intervalu, između dviju točaka, mjeri se pomoću lučne cjenovne elastičnosti potražnje. Ona se također izvodi iz osnovnog obrasca cjenovne elastičnosti potražnje: Edp =

dqd dp : . qd p

Razlika je u tome što se umjesto ﬁksne gornje ili donje granice uzima prosjek, jer bi uzimanje jedne ili druge količine potražnje, odnosno cijene, koje se nalaze u intervalu dali različite vrijednosti. Na primjer, ako je cijena smanjena s 4 na 2 dolara, a količina povećana s 10 na 20 jedinica, primjenom gornje ili donje granice intervala dalo bi različite koeﬁcijente elastičnosti potražnje:

Edp =

dqd dp 10 –2 : = : =–2 p 10 4 qd

Edp =

dqd dp 10 –2 : = : =–1 qd p 20 4

Da bi se izbjegle nejasnoće, uzimaju se prosječne vrijednosti nazivnika, to jest količine potražnje i cijena: Edp =

dqd dp : . (qd1+qd2) : 2 (p1+p2) : 2

P r i m j e r . Izračunati koeﬁcijente lučne elastičnosti potražnje iz tablice 3.7. Tablica 3. 7. Potražnja i cijene qdx

Da bismo izračunali koeﬁcijente lučne elastičnosti potražnje, potrebno je naći dqd, dp i prosječne veličine u nazivnicima. Nakon izračunavanja tih podataka i primjene na obrascu lučne cjenovne elastičnosti potražnje dobivamo sljedeće rezultate (tablica 3.8.). Tablica 3.8. Izračunavanje lučne elastičnosti potražnje qd

dqd

10 10 10 -

2 2 2 -

qd1+qd2 2 5 15 25 -

p1+p2 2 5 3 1 -

Edp =

dqd dp : . (qd1+qd2) : 2 (p1+p2) : 2

10 / 5 : 2 / 5 = 5 > 1 10 / 15 : 2 / 3 = 1 10 / 25 : 2 / 1 = 0,2 < 1 -

Ovaj koeﬁcijent možemo izračunati i pomoću sljedećeg obrasca: Edp =

dqd (p +p ) : 2 dqd (p1+p2) × 1 2 = × dp (qd1+qd2) : 2 dp (qd1+qd2)

Provjera na primjeru: Intervali: 6 – 4 ; 4–2; 2–0;

Edp = 10 : 2 × 10 : 10 = 5 , Edp = 10 : 2 × 6 : 30 = 1 , Edp = 10 : 2 × 2 : 50 = 0,2 .

Elastičnost potražnje na cijenu je različita za razna dobra. Koeficijent cjenovne elastičnosti je općenito visok kod dobara koja imaju supstitute i kod dobara s nižim intenzitetom potreba. Nizak koeficijent elastičnosti na cijenu imaju dobra koja su bitna za egzistenciju ljudi, i inače dobra s visokim intenzitetom potreba za koja ne postoje supstituti. Studije koje su rađene u SAD-u navode kao primjere visokih koeficijenata cjenovne elastičnosti potražnje proizvode metaloprerađivačke i elektroindustrije, porculan i proizvode od stakla, namještaj, neke vrste povrća i igre na sreću. Kod ovih proizvoda koeficijent je iznad jedinice. Nafta i naftni derivati, razne transportne usluge su primjeri približno jedinične elastičnosti potražnje na cijenu. Primjeri neelastične potražnje su potrošnja struje u kućanstvu (0,13), zdravstveno osiguranje (0,31), cigarete (0,51).10

6.2. Unakrsna (ukrštena) elastičnost potražnje Unakrsna elastičnost potražnje mjeri se koeﬁcijentom, koji se dobije ako se promjene u potražnji jednog proizvoda stave u odnos prema promjeni cijene drugog proizvoda: Ex/y =

dqdx dpy dqdx py > = 0, : = × qdx py qdx dpy <

gdje dqdx/ qdx označava promjene potražnje proizvoda x, a dpy/ py promjenu u cijeni i proizvoda y. Taj koeficijent može biti veći, jednak i manji od nule. Ako je veći od nule, radi se o supstitutu, npr. mast i ulje, maslac i margarin, kožna obuća i gumena obuća, lož ulje i ugljen. Ako je koeficijent jednak nuli, to znači da promjena cijene proizvoda y uopće ne utječe na promjenu količine potražnje proizvoda x. Tu se radi o potpunoj neovisnosti ili o neovisnim dobrima. Kada je koeficijent unakrsne elastičnosti potražnje manji od nule, riječ je o komplementarnim dobrima. Na primjer, kada poskupi kava može doći do pada potražnje za šećerom. Značajnije povećanje cijene benzina može prouzrokovati smanjenje potražnje za automobilima i obratno. Kao i kod cjenovne elastičnosti potražnje razlikujemo unakrsnu elastičnost potražnje u jednoj točki i lučnu unakrsnu elastičnost potražnje. Obrazac za unakrsnu elastičnost potražnje u jednoj točki možemo dobiti preuređivanjem osnovnog obrasca:

Ex/y =

dqdx qdx dpy py

dqdx py dqdx p > × = × y = 0. qdx dpy dpy qdx <

Izraz dqdx / dpy je u stvari koeﬁcijent uz cijenu py u funkciji potražnje. On pokazuje za koliko se povećava potražnja proizvoda x ako se poveća cijena proizvoda y za jedinicu novca. Na primjer, povećanje cijene proizvoda y za 1$ povećava potražnju proizvoda x za 500 kg. S py je označena cijena proizvoda y, a s qdx količina potražnje proizvoda x. Ako 10 Parkin, M.: Economics, str. 109. P. Samuelson & W. Nordhaus: Ekonomija, Mate, Zagreb, 1992., str.91.

je, na primjer taj koeﬁcijent 500, cijena proizvoda py = 3$, a potražnja za proizvodom x 150.000 kg, koeﬁcijent unakrsne elastičnosti je: Ex/y = 500 × 3 /150.000 = 0,01. To znači, u točki py = 3$, povećanje cijene proizvoda y za 1% povećava potražnju proizvoda x za 1%. Kao i kod cjenovne elastičnosti potražnje, unakrsna elastičnost potražnje poprima različite vrijednosti u većim promjenama cijena. Zavisno od toga da li se uzima gornja ili donja granica intervala za py i qdx dobivaju se različite vrijednosti. Zato se u lučnoj unakrsnoj elastičnosti potražnje za py i qdx uzimaju prosjeci: Ex/y =

dqdx (py2+py1) : 2 dqdx (py2+py1) × = × dpy (qdx2+qdx1) : 2 dpy (qdx2+qdx1)

Indeksi uz cijenu i potražnju označavaju kraj i početak intervala. Unakrsna elastičnost potražnje, kao i cjenovna, značajna je za donošenje odluka u politici cijena i uopće u poslovnoj politici poduzeća. Jer, povećanje cijene vlastitog proizvoda može smanjiti potražnju, pa time i ukupan prihod poduzeća, ako je cijena supstituta nepromijenjena. Isto tako, promjena cijene jednog proizvoda može utjecati na promjenu potražnje drugog proizvoda iz vlastitog asortimana. Na primjer sniženje cijene jednog tipa automobila može utjecati na smanjenje potražnje drugog tipa.

6.3. Dohodovna elastičnost potražnje Potražnja za nekim proizvodom ne reagira samo na promjene cijena nego i na promjene u visini dohotka potrošača. Taj odnos se mjeri koeﬁcijentom dohodovne elastičnosti potražnje, a dobiva se ako se promjena u količini potražnje neke robe stavi u odnos prema promjeni visine dohotka potrošača, pod pretpostavkom da su ukusi potrošača i cijene konstantni:

Edi =

dqdx qdx dl l

dqdx l × qdx dl

> = 0. <

Ako je ovaj koeficijent pozitivna veličina, odnosno ako je veći od nule, što znači da potražnja raste kako se dohodak povećava, posmatrana roba je normalno dobro. Što je ovaj broj veći od nule, to je veća reagibilnost potražnje na visinu dohotka. Sredstva neophodne potrošnje, kao što su: hrana, odjeća, obuća i slično po pravilu imaju manji koeficijent, a luksuzni proizvodi veći. Ako je koeficijent dohodovne elastičnosti potražnje manji od nule, radi se o inferiornom dobru, što znači da potražnja opada kako se dohodak povećava. Koeficijent jednak nuli pokazuje neovisnost potražnje prema promjeni dohotka. I dohodovna elastičnost potražnje može se mjeriti u jednoj točki i u intervalu. Dohodovna elastičnost potražnje u jednoj točki dobiva se, također, preuređivanjem osnovnog obrasca:

Edi =

dqdx dl dqdx l dq l : = × = dx × , qdx l qdx dl dl qdx

gdje dqdx predstavlja promjenu potraživane količine proizvoda x , a dI promjenu dohotka. Vrijednost izraza dqdx / dI daje koeﬁcijent uz dohodak u funkciji potražnje prema dohotku. Taj koeﬁcijent pokazuje za koji iznos se povećava ili smanjuje količina potražnje za nekim proizvodom, ako se dohodak poveća za određeni iznos. Na primjer povećanje dohotka potrošača za 1.000$ povećava količinu potražnje za 50 jedinica. Ili na svakih 20$ povećanja dohotka potražnja se povećava za 1 jedinicu proizvoda x. Lučna dohodovna elastičnost potražnje dobije se iz osnovnog obrasca, s tim da se za dohodak (I) i količinu potražnje (qdx) uzmu prosjeci intervala: Edi =

dqdx (l2+l1) : 2 dq l2+l1 × = dx × dl (qdx2+qdx1) : 2 dl qdx2+qdx1

Lučna dohodovna elastičnost potražnje mjeri prosječnu relativnu osjetljivost potražnje nekog dobra u odnosu na promjenu dohotka u intervalu od I1 do I2. Primjeri koeﬁcijenata dohodovne elastičnosti potražnje na tržištu SAD-a su sljedeći: automobili 2,5, kupovina kuća 1,5, namještaj 1,5, odjeća 1, margarin -0,2, prerađevine od svinjskog mesa -0,2, knjige 1,4, duhan 0,64.11 Primjena dohodovne elastičnosti potražnje je, također, vrlo važna u poslovnoj politici. Njemački ekonomist – statističar Ernest Engel, na osnovi istraživanja utjecaja visine obiteljskih budžeta na potrošnju pojedinih dobara utvrdio je da postoje izvjesne zakonitosti u odnosima ove dvije kategorije. On je to formulirao u četiri zakona, kasnije nazvana Engelovim zakonima. Prvi zakon glasi: postotno učešće izdataka za ishranu u ukupnom dohotku to je manje što je dohodak veći, i obrnuto; drugi zakon glasi: udio izdataka za odjeću u ukupnom dohotku ostaje isti bez obzira na visinu dohotka; treći zakon glasi: učešće izdataka za stanovanje, ogrjev i osvjetljenje u ukupnom dohotku ostaje aproksimativno isto bez obzira na visinu dohotka i četvrti zakon glasi: povećanjem dohotka, povećava se učešće izdataka u dohotku za higijenu, kulturu, razonodu, putovanje sport i slično.

7. Elastičnost potražnje, ukupni i granični prihod Koeﬁcijenti elastičnosti potražnje imaju veliko značenje u poslovnoj politici poduzeća. Posebno je značajan koeﬁcijent cjenovne elastičnosti potražnje pri donošenju odluka o cijenama, jer s visinom cijena povezana je količina potražnje, odnosno prodaje, a prema tome i ukupan prihod poduzeća. Ako je potražnja elastična (Edp>1), smanjenje cijene utječe na iznadsrazmjerno povećanje potražnje, pa na toj osnovi i ukupnog prihoda poduzeća. Ako je cjenovna elastičnost potražnje jedinična (Edp=1), promjena cijene nema nikakvog utjecaja na ukupan prihod. Ako je cjenovna potražnja neelastična (Edp<1), smanjenje cijene rezultirat će manjim postotnim povećanjem potraživane količine, što će utjecati na pad 11 P. Samuelson & W. Nordhaus: Ekonomija, Zagreb,1992., str. 91.

ukupnog prihoda. Ove odrednice provjerit ćemo na primjeru funkcije ukupnog prihoda TR = 30p – 6p2, s kojom smo se ranije služili (tablica 3.9.). Pretpostavimo da ovaj sektor monopolizira jedno poduzeće, koje se suočava s funkcijom potražnje q = 30 – 6p. Raspored potražnje u zavisnosti od cijena dan je u stupcu 1 i 2. U stupcu 3 prikazani su odgovarajući koeﬁcijenti cjenovne elastičnosti potražnje. Umnožak između količina i cijena predstavlja ukupan prihod koji je prikazan u stupcu 4. Na kraju se nalazi granični prihod (stupac 5), dobiven kao odnos dodatnog ukupnog prihoda prema dodatnoj količini proizvoda. Tablica 3. 9. Elastičnost potražnje i ukupan prihod P

q = 30 – 6p

Edp

TR = p × q

MR = dTR / dq

1 5

2 0

3 -

4 0

–4

5 4 2 0 –2 –4 -

12 (2,5)

– 3/2 (15)

36 (–1)

(37,5)

– 2/3

– 1/4

Iz tablice se vidi da ukupan prihod raste sve dok je elastičnost potražnje veća od 1, odnosno dok se ne izjednači s jedinicom. Granični prihod (MR) je u ovom području pozitivan. Kada je elastičnost potražnje jednaka jedinici, granični prihod je nula. Pad elastičnosti (ispod jedinice) povezan je s negativnim znakom graničnog prihoda i padom ukupnog prihoda. Prema tome, točka u kojoj je elastičnost potražnje 1, a granični prihod nula, je točka maksimalnog ukupnog prihoda. Povezanost cijena, količina i graničnog prihoda s kretanjem ukupnog prihoda, objašnjava koeﬁcijent cjenovne elastičnosti potražnje. Veza između graničnog prihoda i cjenovne elastičnosti potražnje može se utvrditi i pomoću obrasca12: MR = p × (1 +

1 ). Edp

Na primjer, iz tablice 3.9., pri cijeni od 3$, cjenovna elastičnost potražnje Edp= 3/2. Zamjenom u gornjem obrascu dobijemo: MR = 3 × (1 +

1 )=3–2=1. –3/2

12 D. Salvatore: Ekonomija za menedžere, Zagreb, 1994., str. 91.

Pri cijeni od 2,5$ imamo jediničnu elastičnost i nulti granični prihod: MR = 2,5 × (1 + Pri cijeni od 2$,

1 ) = 2,5 – 2,5 = 0 . –1

Edp = – 2/3, MR = 2 × (1 +

1 ) = 2 – 3 = –1 . –2/3

Povezanost cjenovne elastičnosti potražnje ukupnog i graničnog prihoda graﬁčki se može prikazati na sljedeći način (slika 3.9.). Slika 3.9. Elastičnost potražnje i ukupan prihod

Na slici se vidi da u zoni A-D, gdje je elastičnost veća od 1, ukupan prihod raste. U točki D gdje je Edp=1, ukupan prihod je maksimalan. U zoni gdje je Edp<1, ukupan prihod opada. U prvoj zoni MR je pozitivan, u točki D = 0, a u drugoj zoni MR<0.

8. Primjena elastičnosti potražnje u poslovnom odlučivanju Već je rečeno da cjenovna elastičnost potražnje predstavlja značajnu kategoriju pri donošenju poslovnih odluka u poduzeću. U prethodnom tekstu cjenovnu elastičnost potražnje smo izračunali iz funkcije potražnje. Međutim, većina poduzeća nema egzaktno izvedenu funkciju potražnje za svojim proizvodima. Zato, umjesto utvrđivanja elastičnosti potražnje u jednoj točki iz funkcije češće koriste iskustvene podatke o elastičnosti potražnje na promjenu cijene u intervalu. Za takvu analizu služi lučna cjenovna elastičnost potražnje. Lučna cjenovna elastičnost potražnje iz primjera kojim smo se koristili (tablica 3.9.) iznosi 9 u intervalu cijena od 5 do 4, 2,3 u intervalu od 4 do 3, 1 u intervalu od 3 do 2, 3/7 u intervalu od 2 do 1 i 1/9 u intervalu cijena od 1 do 0. Ako poduzeće ima približne procjene o cjenovnoj elastičnosti potražnje u odgovarajućim rasponima cijena, ono može na toj osnovi realno odrediti cijenu pri kojoj će optimizirati prodaju i maksimizirati ukupan prihod. Objasnimo to na sljedećem primjeru. Uprava nogometnog kluba nalazi se pred odlukom da odredi cijenu ulaznice, odnosno da pokuša promjenom cijene povećati ukupan prihod. Postojeća cijena ulaznice je 20$, a posjeta 8.000 gledatelja. Postavlja se pitanje da li će ovaj klub mijenjati cijenu karte ako je elastičnost potražnje između 15 i 20$ 0,7, a između 20 i 25$ 1,3? Ako poveća cijenu ulaznice na 25$, na osnovi procjene elastičnosti, posjeta bi se smanjila na 6.000 posjetitelja. Ako smanji cijenu ulaznice na 15$, posjeta bi se povećala na 10.000. Ukupan prihod pri cijeni ulaznice od 20$ je: TR = q × p = 8.000 × 20 = 160.000$. 1

Ukupan prihod pri cijeni ulaznice od 25$ je: TR = q × p = 6.000 × 25 = 150.000$. 2

Ukupan prihod pri cijeni ulaznice od 15$ je: TR = q × p = 10.000 × 15 = 150.000$. 3

Prema tome, promjenom cijene ne može se povećati ukupan prihod ovog nogometnog kluba. To se, međutim, može zaključiti i bez ovih obračuna, jer povećanjem cijene u intervalu gdje je cjenovna elastičnost veća od 1, (1,3), ukupan prihod se smanjuje. Ako se cijena ulaznice smanji ispod 20$, znači u zonu gdje je elastičnost ispod jedinice (0,7),

ukupan prihod se neće povećati, jer će pad cijena biti veći nego povećanje potražnje. Da je postojeća cijena bila 25$, a posjeta 6.000 posjetitelja, ispravna odluka bi bila smanjenje cijene ulaznice na 20$. Razni proizvodi i usluge imaju različitu cjenovnu elastičnost potražnje. Nužna dobra, kao što je hrana, struja za kućanstvo, obuća – imaju nisku apsolutnu elastičnost. Općenito uzevši, elastičnost potražnje zavisi od intenziteta potrebe za nekim dobrom, da li je to dobro nužno za ljudsku egzistenciju ili je luksuzno. Dostupnost supstituta je, također, značajan faktor elastičnosti potražnje. Cjenovna elastičnost potražnje je često za iste proizvode i usluge različita na raznim tržištima. Niska elastičnost potražnje struje u domaćinstvima omogućava elektroprivrednim poduzećima da ostvaruju ukupan prihod po višim cijenama od normalnih. Isto tako, različita elastičnost potražnje za istim proizvodom na raznim tržištima omogućava monopolistima diskriminaciju cijena. Elektroprivreda to koristi na istom tržištu, ali za različite kategorije potrošača s različitim reagiranjem na povećanje cijena struje. Vrijeme koje potrošači imaju na raspolaganju za prilagođavanje promjeni cijene također ima određeni utjecaj na koeﬁcijent elastičnosti potražnje istog proizvoda. Na primjer, onaj koga na putu zatekne povećanje cijene benzina ne može razmišljati da li da proda automobil i odustane od puta. Na duži rok može. Zato se razlikuju kratkoročna i dugoročna elastičnost potražnje. Kada poduzeće donosi odluku o cijeni, ono mora dobro sagledati i kupovnu moć potrošača. Dobra koja angažiraju veći dio dohotka potrošača su više osjetljiva na promjenu cijene, nego ona dobra na koja otpada marginalan dio potrošnje. Sve su to faktori koje poduzeće treba imati u vidu pri donošenju odluke o promjeni cijene i prognoziranju prodaje svojih proizvoda. Zato, poduzeće treba, prije svega, identiﬁcirati sve elemente koji utječu na potražnju za njegovim proizvodima, a zatim pribaviti pouzdane kvantitativne ocjene utjecaja pojedinih elemenata na potražnju. Poznavanje elastičnosti potražnje ima veliko značenje za donošenje ispravnih poslovnih odluka, kako kratkoročnih, tako i onih koje se odnose na dugoročni razvoj poduzeća.

Poglavlje 3. Pregled pitanja 1. Navedite i objasnite elemente definicije potražnje. 2. Navedite i objasnite glavne odrednice (determinante) potražnje. 3. Objasnite linearnu funkciju individualne i ukupne potražnje na temelju cijene. 4. Objasnite razliku između funkcije ukupne tržišne potražnje i krivulje potražnje. 5. Navedite i objasnite glavne odrednice funkcije potražnje za proizvodima poduzeća. 6. Oblik krivulje potražnje za proizvodima poduzeća i tržišna struktura. 7. Funkcija ukupnog i graničnog prihoda – navesti primjere i objasniti. 8. Krivulja potražnje poduzeća u savršenoj konkurenciji i monopolu. 9. Krivulja ukupnog prihoda poduzeća u savršenoj konkurenciji i monopolu. 10. Definirajte i objasnite pojam elastičnosti potražnje. 11. Definirajte i objasnite cjenovnu elastičnost potražnje u jednoj točki i lučnu. 12. Definirajte i objasnite unakrsnu cjenovnu elastičnost potražnje. 13. Definirajte i objasnite dohodovnu elastičnost potražnje. 14. Na temelju funkcije potražnje: qd = 30 − 6p, nađite cijenu u točki maksimalnog TR.

15. Izračunajte jediničnu elastičnosti potražnje iz funkcije qd = 40 − 5p, ako je p = 4. 16. Izračunajte koeﬁcijent lučne cjenovne elastičnosti potražnje ako je sniženjem cijene s 4$ na 2$ prodaja nekog proizvoda povećana s 10.000 na 20.000 komada. 17. Objasnite vezu između ukupnog prihoda poduzeća i cjenovne elastičnosti potražnje pomoću linearne funkcije (krivulje) potražnje qd = 30 − 6p. 18. Pod pretpostavkom povećanja cijene električne struje za 10% i cjenovne elastičnosti potražnje struje u domaćinstvu od 0,13, za koliko % se može očekivati smanjenje potrošnje struje u domaćinstvu? 19. Qdx = 100 – 3Px + 4Py – 0,01I + 2Ax, gdje je Qdx količina potražnje proizvoda x, Px cijena proizvoda x, Py cijena proizvoda y, I prosječni dohodak, Ax vrijednost ostalih varijabli koji utječu na potražnju proizvoda x (reklama). Pretpostavimo da je Px = 25$, Py = 35$, I = 20.000$, Ax = 50. Izračunaj: a) cjenovnu, b) unakrsnu i c) dohodnu elastičnost potražnje! Rješenje: Edpx = -1,15; Ex/y = 2,15; Edi = -3,08. 20. Qdx = 100 – 3Px + 4Py – 0,01I + 2Ax, gdje je Qdx količina potražnje proizvoda x, Px cijena proizvoda x, Py cijena proizvoda y, I prosječni dohodak, Ax vrijednost ostalih varijabli koji utječu na potražnju proizvoda x (reklama). Pod pretpostavkom da je Py = 35$, I = 20.000$, Ax = 50, izvedi funkciju potražnje u odnosu na cijenu. Rješenje: Qdx = 140 –3Px.

Poglavlje 4. POTRAŽNJA I PONAŠANJE POTROŠAČA (Teorija izbora potrošača)

U prethodnom poglavlju vidjeli smo kako cijene i dohodak potrošača utječu na potražnju. Odluku o kupovini, odnosno potrošnji donosi potrošač. Pokretač za donošenje odluke je zadovoljenje njegovih potreba, bilo da su one materijalne – egzistencijalne ili duhovne prirode. Potrošač, pri donošenju odluke o kupovini i potrošnji, polazi od vlastitih preferencija s ciljem maksimalnog zadovoljenja svojih potreba. On polazi od korisnosti koju dobiva potrošnjom kupljenog dobra. Odgovor na pitanje, kako preferencije i korisnost određuju ponašanje potrošača pri izboru o potrošnji, odnosno kupovini, daje nam teorija korisnosti. Teorija korisnosti i ponašanja potrošača daje odgovor na pitanje, kakva je međuzavisnost između korisnosti dobara i potražnje i zašto je krivulja potražnje opadajuća.

1. Izbor i teorija korisnosti Na strani potražnje osnovni tržišni subjekt je kupac – potrošač, koji teži maksimirati svoju korisnost kupovinom, odnosno potrošnjom određenih dobara. Prema tome, temeljna pretpostavka u objašnjenju ponašanja potrošača je da ljudi kupuju one proizvode i usluge koje najviše vrednuju. Da bi objasnili kako potrošači biraju između različitih mogućnosti, kako vrše izbor pri kupovini i potrošnji, ekonomisti su razvili teoriju korisnosti. Pomoću pojma korisnosti oni su mogli izvesti krivulju potražnje i objasniti njezine karakteristike. Što je to korisnost? Korisnost je pojam koji označava zadovoljenje nekih potreba. To je subjektivni užitak koji potrošač ima konzumirajući neko dobro ili uslugu. U ekonomiji, korisnost je, prije svega, znanstvena kategorija koju ekonomisti koriste da bi objasnili kako racionalni potrošač troši svoje ograničene resurse pri donošenju odluke o kupovini, odnosno potrošnji. Druga bitna kategorija u ovoj teoriji je faktor rijetkosti. Polazna teza je, što se neko dobro više upotrebljava, njegova granična korisnost je sve manja. Upotreba prve količinske jedinice ima najvišu korisnost, druga manju, treća još manju, i tako redom. Ukupna korisnost s uzastopnom upotrebom više jedinica raste, ali ne proporcionalno, nego degresivno, jer granična korisnost dodatne jedinice ima opadajuću tendenciju (tablica 4.1.). Iz tablice se vidi da ukupna korisnost (TU) raste po opadajućoj stopi, jer granična korisnost (MU) svake naredne količine opada: 4, 3, 2, 1, 0. Tablica pokazuje zakonitost opadajuće granične korisnosti.

Zato što ova teorija uvodi pojam granične – marginalne vrijednosti, koja predstavlja osnovnu kategoriju u objašnjavanju ekonomskih zakonitosti, nazvana je teorijom granične korisnosti ili kratko rečeno marginalizam. Ovu teoriju, u njenim početnim elementima, istovremeno su 1871. godine, i neovisno jedan od drugoga, utemeljili William Stanley Jevons u Engleskoj i Karl Menger u Austriji. Mnoge pristalice ove teorije u 19 stoljeću vjerovali su da se korisnost može direktno mjeriti kardinalnim brojevima (1,2,3,4, itd.), kao što se to čini s težinom, temperaturom i slično. Međutim, pored mnogih pokušaja, iznalaženje zajedničke jedinice za mjerenje psihološke – subjektivne korisnosti, takva zajednička jedinica nije pronađena. To je praktično i nemoguće, jer svaki potrošač subjektivno određuje to mjerilo, pa je opće – zajedničko – nemoguće deﬁnirati. Zato suvremeni ekonomisti odbacuju pojam kardinalne korisnosti. Tablica 4.1. Ukupna i granična korisnost Količina (q)

Ukupna korisnost (TU)

Granična korisnost (MU)

3 2 1 0 -

To što je bitno za objašnjenje izbora potrošača je, da li on preferira jedno dobro u odnosu na drugo i za koliko ga puta više ili manje cijeni. Bitno je relativno – usporedno deﬁniranje korisnosti dobara, a ne mjerenje njihovih pojedinačnih korisnosti kardinalnim brojevima. Zato, što korisnost mjeri uspoređivanjem, ova teorija je nazvana teorijom usporedne, ili ordinalne korisnosti. Njen začetnik je talijanski ekonomist Vilfredo Pareto, koji je prije jednog stoljeća otkrio da se potražnja i ponašanje potrošača može analizirati bez upotrebe kardinalne korisnosti. On je udario temelj onome što danas nazivamo krivuljama indiferencije. Teorija indiferencije objasnit će se kasnije, a sada ćemo prikazati kako teorija granične korisnosti, danas, objašnjava ravnotežu potrošača, to jest poziciju u izboru kojim potrošač ostvaruje maksimalnu korisnost.

2. Ravnotežni položaj potrošača Polazeći od principa maksimiranja korisnosti, potrošač ostvaruje svoju ravnotežnu poziciju onda kada s određenim – ﬁksnim dohotkom i danim tržišnim cijenama postigne maksimum zadovoljstva, odnosno korisnosti. Taj maksimum on postiže u točki u kojoj je granična korisnost posljednje utrošene novčane jedinice (npr. dolara, marke, kune) za neko dobro jednaka graničnoj korisnosti posljednje utrošene jedinice novca za bilo koje drugo dobro. Objasnimo to primjerom!

Potrošač raspolaže s dohotkom od 30$ kojeg u određenom vremenu (npr. u jednom danu) troši na kupovinu dva dobra: x1 i x2. Cijena dobra x1 je 6$, a x2 3 dolara. Potrošačeve mogućnosti da utroši ovaj novac u razne kombinacije dobra x1 i x2 prikazuje tablica 4.2.. Tablica 4.2. Potrošačeve mogućnosti

Količina

Izdaci

Ukupni izdaci (raspoloživi dohodak u$)

0 1 2 3 4 5

0 6 12 18 24 30

30 30 30 30 30 30

Dobro x1

Dobro x2 Količina

Izdaci u$

10 8 6 4 2 0

30 24 18 12 6 0

Postavlja se pitanje, koju će kombinaciju potrošač izabrati da bi ostvario maksimalnu korisnost? Sve kombinacije imaju isti izdatak od 30$ s koliko potrošač i raspolaže. Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, potrebno je, na osnovi ove tablice dati novu tablicu iz koje se mogu vidjeti ocjene potrošača o korisnosti ovih kombinacija. Pretpostavimo da je potrošač to učinio na način prikazan u tablici 4.3. Tablica 4.3. Primjer optimalnog izbora Dobro x2

Dobro x1 q1

0 1 2 3 4 5

0 50 88 121 150 175

10 8 6 4 2 0

207 176 141 102 57 0

TU = U1 + U2 207 226 229 223 207 175

Iz tablice se vidi da je potrošač različito vrednovao pojedinačne kombinacije dobara x1 i x2, što je dalo i različitu ukupnu korisnost (TU). Maksimum korisnosti ostvaren je u kombinaciji: x1 = 2 ; x2 = 6, koja je u tablici podvučena. U toj točki se nalazi optimalna kombinacija i ravnotežna pozicija potrošača. Ako se vrati na poziciju: x1 = 1 ; x2 = 8, ukupna korisnost je manja. Isto tako, ako se odluči na kombinaciju: x1 = 3 ; x2 = 4, opet dobiva manju korisnost (223). U ovoj analizi koristili smo se s ukupnom korisnošću. Adekvatniji, bolji način opisivanja ponašanja potrošača, odnosno potrošačeve ravnoteže jest pomoću granične korisnosti po utrošenoj novčanoj jedinici. Na osnovi podataka iz prethodnih tablica možemo izvesti tablicu s potrebnim elementima za ovu analizu (tablica 4.4.).

Tablica 4.4. Granična korisnost po 1$ Dobro x1 (1 kom. = 6$)

Dobro x2 (1 kom. = 3$)

MU1

MU1/1$

MU2

MU2/1$

0 1 2 3 4 5

0 50 38 33 29 25

8,33 6,33 5,50 4,83 4,16

10 8 6 4 2 0

15 17 19 22 28 0

5,00 5,66 6,33 7,33 9,33 -

U ovoj tablici imamo pokazatelje o graničnoj korisnosti (MU1; MU2), i o graničnoj korisnosti po jednom utrošenom dolaru (MU1/ 1$; MU2/ 1$). Prvi pokazatelj predstavlja razliku između dvije uzastopne ukupne korisnosti podijeljene s količinom: MU =

TUn – TUn–1 dTU = . qn – qn–1 dq

Drugi pokazatelj predstavlja količnik između granične korisnosti i cijene proizvoda: MU : p = MU / 1$. Na primjer, za dobro x1 granična korisnost je: MU1 =

88 – 50 121 – 88 50 – 0 = 50 ; = 38 ; = 33 ; itd. 1 1 1

Za dobro x2 granična korisnost je: MU2 =

207 – 176 176 – 141 141 – 102 = 15 ; = 17 ; = 19 ; itd. 2 2 2

Granična korisnost po jednom dolaru za dobro x1 je: 50 : 6 = 8,33 ; 38 : 6 = 6,33 ; 33 : 6 = 5,50 itd. Za dobro x2 je: MU2 / 1dolar = 15/3 = 5 ; 17/3 = 5,66 ; 19/3 = 6,33 ; 22/3 = 7,33 ; itd. Iz tablice 4.4 vidi se da je potrošač ostvario izjednačenje granične korisnosti po dolaru u točki x1 = 2; x2 = 6 , gdje je MU/1dolar = 6,33. A sada da objasnimo proces odlučivanja potrošača po ovoj metodi. Potrošačka ravnoteža je u točki x1 = 2; x2 = 6, gdje je granična korisnost po dolaru 6,33 za oba dobra. Pretpostavimo da se ovaj potrošač opredijeli, umjesto za prethodnu, za kombinaciju: x1 = 1 ; x2 = 8. Potrošač će dobiti 8,33 jedinica korisnosti po utrošenom dolaru za dobro x1 i 5,66 za dobro x2. To je situacija koja ga upućuje da više troši dobro x1, jer će na taj način bolje

iskoristiti svoj dohodak. Trošeći dolar manje na dobro x2 smanjuje svoju korisnost za 5,66 jedinica, dok trošeći dodatni dolar na dobro x1 dobiva dodatnih 6,33 korisnosti po dolaru. Znači, potrošačeva korisnost raste ako troši manje na dobro x2. Pretpostavimo da se potrošač opredijeli na kombinaciju x1 = 3 ; x2 = 4. U ovoj situaciji on će dobiti 5,50 jedinica korisnosti od posljednjeg utrošenog dolara na dobro x1, a izgubiti 7,33 jedinica na dobro x2. Očigledno da to neće učiniti, ostat će na položaju x1 = 2 ; x2 = 6. U toj točki je njegova maksimalna pozicija, što se vidi i iz tablice o ukupnoj korisnosti. Prema tome, ravnoteža potrošača je u točki gdje se granična korisnost posljednje utrošene jedinice novca na svako dobro izjednačava. Temeljni uvjet te ravnoteže može se iskazati kao odnos graničnih korisnosti i cijena dobara: MU1 MU2 MU3 MUn = = =..... = = MU/1 dolar . p1 p2 p3 pn Ovo je samo objašnjenje procesa odlučivanja. Međutim, potrošači te odluke donose bez ovih računica. Može se reći da ih donose reﬂeksno, automatski, po navici. Pri ocjeni ispravnosti ove teorije bitno je da su potrošači konzistentni u svojim ukusima i odlukama i da izbjegavaju pogreške u ranijim izborima. Pomoću pravila o jednakosti granične korisnosti po jedinici novca lako je objasniti zašto krivulja potražnje ima opadajući trend. Ako se potrošač nalazi u stanju ravnoteže kada ostvaruje jednaku graničnu korisnost, na primjer po dolaru, povećanje cijene tog dobra će automatski smanjiti njegovu graničnu korisnost po dolaru. Potrošač će reagirati s manjom potrošnjom tog dobra sve dok se granična korisnost tog dobra ne izjednači s graničnom korisnošću posljednjeg utrošenog dolara na bilo koje drugo dobro. Smanjenje potrošnje ovog dobra povećava njegovu graničnu korisnost i na taj način je izjednačava s drugim dobrima. Iz ovog proizlazi zaključak: viša cijena smanjuje korisnost po jedinici novca, potrošač manje kupuje, i obratno, sniženje cijena nekog dobra povećava njegovu graničnu korisnost po jedinici novca, potrošač kupuje više. Na taj način zakon opadajuće granične korisnosti korespondira sa zakonom opadajuće potražnje. U ekonomskoj literaturi često se navodi primjer ekonomskog paradoksa s vodom i dijamantima. Voda je vrlo jeftina, iako je izvor života, dok su dijamanti, koji nisu bitni za život, vrlo skupi. Odgovor na ovo pitanje marginalistička teorija daje na sljedeći način. Dijamanti su vrlo rijetki i troškovi dobivanja dodatnih jedinica vrlo visoki, dok je voda relativno obilna i malo košta dobivanje dodatnih količina. Cijenu vode ne određuje ukupna korisnost nego granična korisnost, to jest korisnost njene dodatne jedinice, a ona je upravo zbog obilnosti mala, što se podudara i s troškovima dobivanja vode. Obrnuta je situacija s dijamantima: korisnost granične jedinice je visoka, jer su dijamanti rijetki, a troškovi dobivanja dodatnih jedinica visoki. Prema tome, što je neka roba obilnija, to je manja poželjnost njene dodatne jedinice, i obratno. U marginalističkoj teoriji faktor rijetkosti je povezan s faktorom korisnosti. Korisnost i rijetkost nalaze se u obrnutoj relaciji. Što je nečeg manje, korisnost mu je veća, pa je veća i njegova cijena, i obratno.

3. Krivulja indiferencije Alternativni pristup analizi ravnoteže potrošača je pomoću krivulja indiferencije. Pomoću ovog pristupa moguće je analizirati sve važne elemente potrošnje i potražnje bez upotrebe pojma korisnosti. Što je krivulja indiferencije? To je linija koja spaja sve točke na koordinatnom sustavu, koje potrošaču, u njegovom izboru različitih kombinacija dva dobra, daju jednaku satisfakciju, jednaku korisnost. Pretpostavimo da je potrošač u izboru između dobra x i y potpuno indiferentan na skup sljedećih kombinacija (tablica 4.5.). Tablica 4.5. Kombinacije jednake vrijednosti Kombinacija Dobro x Dobro y A 1 6 B 2 3 C 3 2 D 4 1,5 Prenošenjem ovih kombinacija na koordinatni sustav i spajanjem dobivenih točaka dobit ćemo konkretnu krivulju indiferencije (slika 4.1.). Slika 4.1. Krivulja indiferencije

Pored ovih točaka na ovoj krivulji postoji i niz drugih kombinacija, kojih je rezultat jednaka korisnost. Na primjer: (x = 1.5 ; y = 4), (x = 2,5 ; y = 2,4), (x = 5 ; y = 1,2). Kako svaka točka na ovoj krivulji daje jednaku korisnost, to je opći matematski izraz za krivulju indiferencije: f(x, y) = c.

U konkretnom primjeru iz tablice 4.5 i slike 4.1, ovaj izraz dobiva sljedeći oblik: x×y=6 y=6:x. Kako visina korisnosti varira, to i konstanta (c) poprima razne vrijednosti. Na primjer, ako je c = 8, tada bi, pod ostalim jednakim uvjetima, jednadžba indiferencije imala sljedeći oblik: x×y=8 y = 8/x . Obratno, ako je nivo korisnosti manji, na primjer c = 3, jednadžba indiferencije je: x×y=3 y = 3/x . Ove tri jednadžbe daju tri skupa podataka za vrijednosti x i y. Ako se ti podaci prenesu na koordinatni sustav, dobivamo tri krivulje indiferencije: U1, U2 i U3 (slika 4.2.). Slika 4.2. Mapa krivulja indiferencije

Krivulje su konveksne prema ishodištu. Ne sijeku se. Što su dalje od ishodišta, one daju kombinacije s većom vrijednosti, i obratno: U2 > U1 > U3 . Budući da konstanta (c) može poprimiti razne vrijednosti, to proces formiranja krivulja indiferencije može ići do beskonačnosti, sve dok se ne bi iscrpile sve kombinacije i razine korisnosti. Konačan rezultat bi bio sustav krivulja indiferencije. Taj sustav krivulja naziva se m a p a k r i v u l j a i n d i f e r e n c i j e . Na slici 4.2. imamo mapu krivulja indiferencije sastavljenu od tri krivulje indiferencije. Krivulje indiferencije opadaju s lijeva na desno i konveksne su prema ishodištu. Na toj osnovi one izražavaju odnos po kojem se vrši supstitucija jednog dobra za drugo dobro. Na temelju tog svojstva deﬁnirana je g r a n i č n a s t o p a s u p s t i t u c i j e . Granična stopa supstitucije dobra y za dobro x je broj koji nam pokazuje koliko je potrošač voljan žrtvovati jednog dobra za drugo da bi zadržao isti nivo korisnosti.

Na osnovi primjera iz krivulje indiferencije y = 6/x, potrošač u početku može žrtvovati 3 jedinice dobra y za 1 jedinicu dobra x. U daljem procesu on žrtvuje 1 jedinicu dobra y za 1 jedinicu dobra x i na kraju 0,5 jedinica dobra y za 1 jedinicu dobra x (tabl. 4.6.). Tablica 4.6. Supstitucija dobara Kombinacija A

Dobro x 1

Dobro y 6

dy 3

3 1

1 2

0,5 1,5

dY između točaka A i B je 3 : 1 = 3, između točaka dX B i C je 1 : 1 = 1, a između točaka C i D je 0,5 : 1 = 0,5. Iz ove tablice slijedi:

Prema tome, opći obrazac za graničnu stopu supstitucije glasi: Mrs= –

dy dx

Znak minus je zato što je uvijek ili brojnik ili nazivnik negativan. Graničnu stopu supstitucije možemo graﬁčki prikazati na primjeru krivulje indiferencije: y = 6/x (slika 4.3.). Slika 4.3. Granična stopa supstitucije

Iz ovog primjera vidimo da, što se više žrtvuje dobra y za dobro x, granična stopa supstitucije postaje sve manja. Potrošač je voljan žrtvovati sve manje i manje dobra y za dobro x. Izuzetak je kod savršenih supstituta, gdje je krivulja indiferencije pravac. Na primjer, vlasniku je novca svejedno da li 100$ ima u novčanicama po 20 ili po 10$.

Krivulja indiferencije u ovom slučaju je: 10x + 20y = 100, gdje je x broj novčanica od 10$, a y broj novčanica od 20$. Na koordinantnom sustavu ova funkcija ima pravolinijski tok (slika 4.4.). Slika 4.4. Primjer savršene supstitucije

4. Budžetska jednadžba Krivulja indiferencije pokazuje želje potrošača. Međutim, te želje su limitirane visinom dohotka, kojim on raspolaže i cijenama proizvoda. Da bi se, po ovoj metodi, deﬁnirala ravnotežna pozicija potrošača, pored krivulje indiferencije, potrebno je imati jednadžbu koja daje okvire potrošaču za izbor mogućih kombinacija. Ta jednadžba se naziva budžetska jednadžba ili budžetski pravac, odnosno budžetsko ograničenje. Pretpostavimo da potrošač raspolaže sa 6$ dohotka dnevno i da kupuje proizvod x i y po cijenama: px = 1,5$ ; py = 1$. Iz ovih podataka proizlazi budžetska jednadžba: 1,5x + 1y = 6 ; y = 6 – 1,5 x. Jednadžba daje sljedeće moguće kombinacije kupovine dobra x i y: (tablica 4.7.). Tablica 4. 7. Dohodak i izbor potrošača Dobro X

Dobro Y

pu$

Izdatak u $

4 3 2 1 0

1,5 1,5 1,5 1,5 1,5

6 4,5 3 1,5 0

q 0 1,5 3 4,5 6

p u$ 1 1 1 1 1

Izdat. u$ 0 1,5 3 4,5 6

Ukupni Izdaci u$ 6 6 6 6 6

Ako ove podatke prenesemo na koordinatni sustav, dobit ćemo liniju ograničenja ili budžetski pravac (slika 4.5.). Slika 4.5. Budžetski pravac

Opća formula budžetske jednadžbe glasi: px × x + py × y = I, gdje je I dohodak. Rješenje jednadžbe po y je: y = (I : py) – (px : py) × x . U ovom primjeru y = (6 : 1) – (1,5 : 1) × x = 6 – 1,5x, gdje je –px : py = –1,5 Ovo je koeﬁcijent smjera budžetske jednadžbe. On pokazuje da će povećanje potrošnje dobra x za jednu jedinicu rezultirati u smanjenju potrošnje dobra y za 1,5 jedinicu. A to je upravo odnos njihovih cijena. Zato možemo pisati: –

dy p –1,5 1,5 = – y , odnosno =– ; –1,5 = –1,5 . dx px +1 1

5. Ravnoteža potrošača u točki dodira Da bismo dobili odgovor na pitanje, kako racionalni potrošač vrši izbor pri danom dohotku i cijenama treba na istoj slici sastaviti krivulje indiferencije i budžetsku jednadžbu. Učinimo to s primjerom kojim smo do sada operirali: Krivulje indiferencije: U1 ; y = 6 / x U2 ; y = 9 / x U3 ; y = 3 / x. Budžetska jednadžba: 1,5 x + 1 y = 6 ; (px = 1,5$; py = 1$; I = 6$).

Za U1 imamo y = 6 / x ;

x: 1 2 3 4 6 y: 6 3 2 1,5 1.

Za U2 imamo: y = 9 / x ;

x: 1 2 3 4 6 9 y: 9 4,5 3 2,25 1,5 1.

Za U3 imamo ; y = 3 / x ;

x: 0,5 1 2 3 y: 6 3 1,5 1.

Iz budžetske jednadžbe: 1,5x + 1y = 6$ imamo: y = 6 – 1,5x ;

x: 0 1 2 3 4 y: 6 4,5 3 1,5 0.

Prijenosom ovih podataka na koordinatni sustav dobit ćemo sljedeću situaciju (slika 4.6.). Slika 4.6. Ravnoteža potrošača

Na ovoj slici potrošačeve mogućnosti daje budžetska jednadžba. Krivulje indiferencije predstavljaju potrošačeve želje. Očigledno je da krivulja indiferencije U2 predstavlja veće vrijednosti od onih koje može podnijeti potrošačev budžet. Ako pomnožimo količine iz bilo koje točke na ovoj krivulji s cijenama px = 1,5$, py = 1$ dobit ćemo vrijednosti koje su više od 6$ dohotka s kojim potrošač raspolaže: 1 × 1,5 + 9 × 1 = 10,5; 2 × 1,5 + 4,5 × 1 = 7,5; 3 × 1,5 + 3 × 1 = 7,5; 6 × 1,5 + 1,5 × 1 = 10,5; 9 × 1,5 + 1 × 1 = 14,5

Nasuprot krivulji U2 krivulja U3 daje niže vrijednosti od onih koje potrošač s dohotkom od 6$ i danim cijenama može postići: 1 × 1,5 + 3 × 1 = 4,5; 2 × 1,5 + 1,5 × 1 = 4,5; 3 × 1,5 + 1 × 1 = 5,5; Ostale točke na ovoj krivulji daju vrijednosti više od 6$: 0,5 × 1,5 + 6 × 1 = 6,75 ; 4 × 1,5 + 0,75 × 1 = 6,75 itd. Prema tome, ni ova krivulja ne daje kombinacije koje predstavljaju maksimalno moguće vrijednosti za potrošače. Krivulja indiferencije U1 samo na jednom mjestu dodiruje budžetsku jednadžbu, sve ostale kombinacije su više od onih koje potrošač svojim dohotkom može pokriti: 1 × 1,5 + 6 × 1 = 7,5; 2 × 1,5 + 3 × 1 = 6; 3 × 1,5 + 2 × 1 = 6,5; 4 × 1,5 + 1,5 × 1 = 7,5. Prema tome, samo kombinacija na ovoj krivulji x = 2; y = 3 potrošaču omogućava kupovinu. To je točka A na koordinatnom sustavu. U toj točki potrošač ostvaruje maksimalno zadovoljenje. U toj točki nalazi se optimalni potrošačev izbor – potrošačeva ravnoteža. U točki A budžetski pravac predstavlja tangentu na krivulji indiferencije U1 : y = 6 /x. Znači, da je u toj točki nagib krivulje tangens kuta jednak nagibu budžetske jednadžbe. Nagib krivulje indiferencije predstavlja graničnu stopu supstitucije. U točki dodira (A), granična stopa supstitucije je: Mrs = – dy/ dx = – 1,5 : 1 = – 1,5. Nagib budžetske jednadžbe je: Cijena dobra x p 1,5 =– x =– = –1,5 Cijena dobra y py 1 Prema tome, u ovoj točki granična stopa supstitucije je jednaka odnosu cijena (–1,5 = –1,5). Ako su desne strane ovih jednadžbi jednake, onda moraju biti jednake i lijeve: –

dy p = – x , odnosno dx py

dy px = dx py

Iz toga proizlazi zaključak da potrošač, pri danom dohotku, cijenama i preferencijama postiže svoj maksimum zadovoljstva, svoju ravnotežu, u točki gdje je granična stopa supstitucije jednaka odnosu cijena dobara. U toj točki nalazi se optimalna kombinacija dobara koja mu omogućava dostizanje najvišeg nivoa zadovoljenja njegovih potreba, u granicama raspoloživog dohotka i cijena dobara. To je točka u kojoj budžetski pravac čini tangentu na krivulju indiferencije, gdje budžetski pravac dodiruje krivulju indiferencije (dodiruje, a ne sječe). Zato se kaže da se ravnoteža potrošača nalazi u točki dodira budžetskog pravca i krivulje indiferencije.

Granična stopa supstitucije je u stvari odnos graničnih korisnosti: –

dy MUx =– . dx MUy

Kako je dy / dx = pX / pY, onda je i MUX / MUY = pX / pY. ovaj izraz možemo pisati i na slijedeći način: MUx MUy = = MU/jed. novca px py Ako ovo primijenimo na n dobara imamo: MU1 MU2 MU3 MUn = = =..... = = MU/ jed. novca p1 p2 p3 pn A to je ono što smo konstatirali u dijelu 2 ovog poglavlja, kada smo analizirali ravnotežu potrošača na osnovi teorije granične korisnosti. Razlika je u tome što se po ovoj metodi dolazi do istog rezultata bez mjerenja granične korisnosti.

6. Promjene u cijeni i dohotku U analizi ravnoteže potrošača, u prethodnom dijelu, polazili smo od pretpostavke da je dohodak ﬁksan i cijene dane. Postavlja se pitanje, što se dešava s potrošačevim izborom kada se jedan od ova dva elementa mijenja.

6.1. Promjene u dohotku Pođimo ponovno od našeg potrošača, koji je imao na raspolaganju 6$ dnevno, i pretpostavimo da se njegov dohodak prepolovi, a da cijene ostanu nepromijenjene. Njegove mogućnosti za kupovinu su sada manje. Te mogućnosti izražava budžetska jednadžba: 1,5x +1y =3 y = 3 – 1,5x. Na koordinatnom sustavu dobivamo paralelan pravac onome koji je izražavala jednadžba 1,5x + 1 y = 6$. Taj pravac predstavlja niže vrijednosti, što se vidi iz slike 4.7. Potrošač sada raspolaže s manjom kupovnom moći. Pri nepromijenjenom odnosu cijena sada može kupiti duplo manje dobra x ili y. To znači, umjesto 2 jedinice dobra x i 3 jedinice dobra y, ne mijenjajući preferencije, on sada kupuje 1 jedinicu dobra x i 1,5 jedinicu dobra y, što pri istim cijenama čini izdatak od 3$.

Slika 4.7. Utjecaj smanjenja dohotka na potrošačevu ravnotežu

Pretpostavimo da je raspoloživi dnevni dohodak potrošača povećan sa 6$ na 7,5$, pri nepromijenjenim cijenama. Kupovna snaga potrošača je povećana. Njegova budžetska jednadžba sada glasi: 1,5x + 1y = 7,5 ;

x: 0 1 2 2,5 3 4 5 y: 7,5 6 4,5 3,75 3 1,5 0.

Prenošenjem ovih kombinacija na koordinatni sustav dobivamo novi budžetski pravac, paralelan s pravcem 1,5 x + 1 y = 6, ali s višim vrijednostima (slika 4.8.). Slika 4.8. Utjecaj povećanja dohotka na ravnotežu potrošača

Ravnoteža potrošača nalazi se sada u točki dodira s krivuljom indiferencije koja obuhvaća kombinacije s višim vrijednostima. To je krivulja y = 9,36 /x. Ravnotežna pozicija se nalazi u točki C: x = 2,5; y = 3,75.

6.2. Promjene u cijeni Pretpostavimo da je cijena dobra x porasla s 1,5$ na 3$. Potrošač sada raspolaže s manjom kupovnom snagom, iako i dalje ima nominalni dohodak od 6$. Njegovu kupovnu mogućnost odražava budžetska jednadžba: 3x +1y = 6 y = 6 – 3x

x: 0 1 1,5 2 y: 6 3 1,5 0

Na koordinatnom sustavu dobivamo pravac koji rotira iz točke: y = 6 i završava na apscisi: x = 2, umjesto ranije točke: x = 4 (slika 4.9.). Slika 4.9. Utjecaj promjene cijene na ravnotežu potrošača

Nakon povećanja cijene dobra x potrošač postiže maksimum korisnosti u točki B, točki dodira budžetskog pravca s krivuljom indiferencije koja ima manje vrijednosti od krivulje y = 6 / x. To je u našem primjeru krivulja y = 3 / x. Ravnotežna pozicija potrošača je u točki B, gdje je x = 1 i y = 3.

Znači, potrošač je smanjio potrošnju dobra x za jednu jedinicu i zadržao istu količinu dobra y (y = 3). Novi budžetski pravac predstavlja tangentu na krivulji indiferencije y = 3 / x. Isti rezultat bi se dobio rješenjem ove dvije jednadžbe: 3x + 1y = 6 ; y = 6 –3x y=3/x 3 / x = 6 – 3x 3 = 6x – 3x2 3x2 – 6x + 3 = 0 x=

6 ± 36 – 36 6 = = 1. 6 6 y = 3 / x =3 / 1 = 3

Prema tome, kupovna snaga potrošača je opala za jednu jedinicu dobra x, iako i dalje raspolaže s nominalnim iznosom dohotka od 6$. Njegov realni dohodak u ovakvom izboru je 4,5$ (1 × 1,5 + 3 × 1 = 4,5). Da se opredijelio samo na dobro y, njegov realni dohodak bi bio jednak nominalnom, da je ostao na izboru samo dobra x, a eliminirao dobro y, njegov realni dohodak bi bio prepolovljen (2 × 1,5 + 0 × 1=3). Uzmimo primjer u kojem se cijena proizvoda x smanjuje na 1$. Budžetska jednadžba pri istom dohotku dobiva sljedeći oblik: 1x + 1y = 6 ; y = 6 – x. Potrošač sada može birati sljedeće kombinacije proizvoda x i y: x: 0, 1, 2, 3, 4, 5, 6 y: 6, 5, 4, 3, 2, 1, 0. Njegov realni dohodak je povećan za 50% ako se odluči samo za proizvod x, jer je pri cijeni px = 1,5 mogao kupiti 4 jedinice x, a sada 6 jedinica. Zato, pri konstantnom ukusu potrošača, gdje izbor varira s promjenom cijene proizvoda x, njegova krivulja indiferencije je: y = 9/x ; x: 1, 2, 3, 4, 6, 9 y: 9, 4,5 3, 2,5 1,5 1. Ako podatke budžetske jednadžbe prenesemo na koordinatni sustav, dobivamo sljedeću situaciju (slika 4.10.).

Slika 4.10. Utjecaj smanjenja cijene dobra x na ravnotežu potrošača

Isti rezultat bismo dobili rješenjem ove dvije jednadžbe: x + y = 6 ; y = 9 / x. Iz slike 4.10. vidimo da se ravnoteža pomjerila iz točke A u točku C, gdje je x = 3, y = 3. Prema tome, i u ovom izboru potrošač je ostao konstantan u preferenciji proizvoda y, jer je količina u sva tri izbora ista, y = 3. U navedenim primjerima promatrali smo odgovarajuće funkcije krivulja indiferencije. Međutim, ako se zna početna krivulja indiferencije i ako su preferencije, odnosno ukusi potrošača konstantni, dovoljno je na osnovi te krivulje povlačiti paralelne krivulje na budžetske pravce. Tamo gdje odgovarajući budžetski pravac dodiruje takvu krivulju indiferencije nalazi se nova ravnoteža potrošača.

7. Izvođenje krivulje potražnje potrošača Krivulja potražnje za dobrom x izvodi se iz točaka ravnoteže potrošača, koje nastaju promjenom cijene, dok su cijena drugog dobra i dohodak potrošača nepromijenjeni. Primjeri koje smo navodili u prethodnom dijelu mogu poslužiti za izvođenje krivulje potražnje ovog potrošača. Pri dohotku od 6$ dnevno, cijeni dobra y od 1$ i cijeni dobra x od 1,5$, potrošač je imao optimalni izbor od 3 jedinice proizvoda y i 2 jedinice proizvoda x. Promjenom (povećanjem) cijene proizvoda x s 1,5 dolara na 3 dolara, pri istom nominalnom dohotku i cijeni proizvoda y, njegova ravnotežna pozicija je: x=1; y = 3. Smanjenjem cijene proizvoda x s 1,5 dolar na 1 dolar po jedinici, pri ostalim nepromijenjenim elementima, ravnotežna točka je: x = 3 ; y = 3. Prijenosom ovih točaka na koordinatni sustav dobivamo individualnu krivulju potražnje za dobrom x. Izvođenje krivulje potražnje na ovoj osnovi prikazuje slika 4.11..

Slika 4.11. Izvođenje krivulje potražnje

U1, U2 i U3 predstavljaju krivulje indiferencije: y = 6/x ; y = 3/x ; y = 9/x. D – G2 predstavlja budžetski pravac 3x + 1y = 6, D – G3 čini budžetski pravac 1x + 1y = 6 i D – G1 budžetski pravac 1,5 x + 1 y = 6. Točka A na gornjem dijelu slike je ravnoteža potrošača kada je dohodak I=6, cijena proizvoda x = 1,5 i proizvoda y = 1$. U toj točki budžetski pravac D G1 dodiruje krivulju indiferencije U1. Toj točki na donjem dijagramu odgovara točka A1 gdje je cijena pro-

izvoda x; px = 1,5, a količina qx = 2. Točka B na gornjem dijelu je ravnoteža potrošača kada je pri istoj cijeni proizvoda y i istom nominalnom dohotku promijenjena cijena proizvoda x s 1,5 dolar na 3 dolara po jedinici. Toj točki na donjem dijelu slike odgovara točka B1, gdje je cijena proizvoda x; px=3, a količina qx=1. Točka C, u gornjem dijelu, je ravnoteža potrošača pri cijeni proizvoda x; px=1$, dok su ostali elementi ostali konstantni. Toj točki u donjem dijagramu odgovara točka C1, gdje je cijena proizvoda x; px = 1, a količina qx = 3. Spajanjem ovih točaka na koordinatnom sustavu u donjem dijelu slike dobivamo krivulju potražnje qdx.

8. Efekt dohotka i efekt supstitucije Pri promjeni cijene jednom proizvodu obično se javljaju dva efekta: efekt dohotka i efekt supstitucije. Na primjer, ako je cijena maslaca visoka, potrošači smanjuju potrošnju ovog proizvoda i troše više jeftinijeg margarina. Ali kada cijena maslaca znatno opadne, tada potrošač za isti novac koji je prije davao za manju količinu maslaca i veću količinu margarina može povećati potrošnju maslaca za porast realnog dohotka, ali i za dio kojim zamjenjuje margarin s maslacem. Sličan primjer može se navesti s kavom i čajem, kao i mnogim drugim kombinacijama proizvoda. Sniženje cijena jednog proizvoda pri istom nominalnom dohotku povećava kupovnu snagu potrošača, povećava njegov realni dohodak. Potrošač će više trošiti proizvoda kojem je cijena snižena, ali isto tako on može smanjiti potrošnju drugog proizvoda i zamijeniti ga proizvodom kojem je cijena smanjena. Posljedica ovog potrošačkog izbora je istovremeno javljanje efekta dohotka i efekta supstitucije. Isto tako pri povećanju cijene jednom dobru, uz konstantan dohodak i nepromijenjenu cijenu drugog dobra, obično je popraćeno efektom supstitucije i efektom dohotka, ali s obrnutom reakcijom potrošača. Prema tome, kada se cijene dobara mijenjaju potrošač je tangiran na dva načina: prvo, on tim promjenama dostiže različit nivo korisnosti (zadovoljstva), i drugo on je u mogućnosti da zamjenjuje jeftinija za skuplja dobra. Primjer. Potrošač, raspolaže sa 6$ dohotka dnevno pri cijenama dobara: px=1$; py=1$. Njegova ravnotežna pozicija je u točki: x = 3 i y = 3 jedinice. Ta ravnoteža nalazi se u točki dodira budžetskog pravca x + y = 6 s krivuljom indiferencije y = 9/x. Sada, pretpostavimo da se cijena proizvoda x povećava na 2$. Ostali elementi u budžetskoj jednadžbi su nepromijenjeni (dohodak i cijena proizvoda y). Povećanjem cijene dobra x realni dohodak potrošača je smanjen. Zato on kupuje 1 jedinicu proizvoda x i 4 jedinice proizvoda y. Očigledno da je potrošač smanjio potražnju dobra x za 2 jedinice a dobra y povećao za 1 jedinicu. Postavlja se pitanje koliki je u ovom primjeru efekt dohotka a koliki efekt supstitucije? Razdvajanje efekta dohotka od efekta supstitucije može se učiniti geometrijskim putem. Služeći se istim podacima kao u navedenom primjeru, tu metodu prikazuje slika 4.12.

Slika 4.12. Efekt dohotka i efekt supstitucije

Početna ravnoteža potrošača je u točki A, gdje potrošač kupuje 3 jedinice dobra x i 3 jedinice dobra y, po cijenama px = 1$ i py= 1$ i dohotkom od 6$. To je točka dodira budžetskog pravca MG : (x + y = 6) i krivulje indiferencije U1. Promjenom cijene proizvoda x s 1$ na 2$, pri istom nominalnom dohotku, ali manjem realnom dohotku potrošačeva ravnoteža je u točki B, točki dodira novog budžetskog pravca MN : (2x + y = 6) i krivulje indiferencije U2. U toj situaciji potrošač kupuje 1 jedinicu dobra x i 4 jedinice dobra y. Znači, smanjuje potrošnju dobra x za 2 jedinice i povećava potrošnju y za 1 jedinicu. Ukupan efekt izražen u dobru x je 2 jedinice. Da bi se razdvojio efekt supstitucije od efekta dohotka, ucrtava se hipotetička budžetska linija M1N1, koja je paralelna s budžetskom linijom MN : (2 x + y = 6). Ta budžetska linija (M1N1) dodiruje prvobitnu krivulju indiferencije u točki C. Tom paralelom, koja je tangenta na krivulju indiferencije U1, razdvojen je ukupni efekt na efekt dohotka i efekt supstitucije: 1 jedinica na efekt dohotka i 1 jedinica na efekt supstitucije. Razlika između točke A i C na krivulji indiferencije U1 je efekt supstitucije (3-2=1). Potrošač se nalazi na staroj krivulji indiferencije u kojoj sve kombinacije daju jednaku

korisnost. Efekt supstitucije je deﬁniran kretanjem po ovoj krivulji od početne ravnoteže u točki A do nove imaginarne ravnoteže u točki C. Razlika između točke A na krivulji indiferencije U1 i točke B na krivulji indiferencije U2 je ukupni efekt koji odgovara promjeni realnog dohotka (3 – 1 = 2). To je promjena ukupne korisnosti koju pokazuje potrošačev izbor, nakon povećanja cijene dobru x u točki B. Razlika između točke C i B je efekt dohotka (2 – 1 = 1). Efekt supstitucije je uvijek negativan, jer povećanje cijene jednog dobra, pri nepromijenjenom dohotku i cijeni drugog dobra, uvijek vodi smanjenju potrošnje, i obratno. Efekt dohotka za sva normalna dobra s povećanjem dohotka povećava potražnju, i obratno. Međutim, to pravilo ne vrijedi za inferiorna dobra, kod kojih je potražnja u inverznom odnosu prema povećanju dohotka. Efekt supstitucije na cjenovne promjene obično ublažava efekt dohotka inferiornih dobara. Ali postoje slučajevi gdje efekt dohotka inferiornog dobra eliminira efekt supstitucije (Giﬀenov paradoks). Na primjer, pri niskom dohotku i visokoj cijeni kruha, potrošnja kruha se povećava a potrošnja visokokaloričnih prehrambenih proizvoda opada.

9. Teorija otkrivene preferencije Analiza pomoću krivulja indiferencije (ordinalna teorija korisnosti) bila je značajan korak naprijed u odnosu na analizu potražnje pomoću kardinalne teorije korisnosti. Tim pristupom napušteno je mjerenje i izražavanje korisnosti glavnim – kardinalnim brojevima, kao i pretpostavka o konstantnosti korisnosti novca. Ordinalna teorija zahtijeva samo usporedivost (ordinalnost) potrošačkih preferencija ne izražavajući ih u jedinicama korisnosti. Iako ordinalna teorija ima značajne prednosti u odnosu na kardinalnu teoriju, ona također trpi od nedostataka. Najveći nedostaci su aksiomatska pretpostavka o samom postojanju krivulja indiferencije i pretpostavka o njihovoj konveksnosti prema ishodištu koordinatnog sustava. Teorija ne dokazuje ni jedno ni drugo nego jednostavno pretpostavlja njihovo postojanje. Paul Samuelson je 1938. godine uveo pojam otkrivene preferencije i time udario temelj za direktno ustanovljenje zakona potražnje bez korištenja krivulja indiferencije i njihovih ograničavajućih pretpostavki. Nakon toga literatura o ovoj problematici se uvećala. Teorija polazi od četiri slijedeće pretpostavke: 1) da se potrošač ponaša racionalno, to jest da svojim odlukama o kupovini maksimizira svoju korisnost (racionalnost); 2) da se ponaša dosljedno, to jest ako izabere kombinaciju dobara A u situaciji kada mu je bila dostupna kombinacija B, u drugoj situaciji kada mu dostupna i A neće odabrati B (dosljednost); 3) ako je A > B, a B > C, tada je A > C (tranzitivnost); 4) odabirući konkretnu kombinaciju (košaru) dobara između svih drugih kombinacija, uz određeno budžetsko ograničenje, potrošač direktno ili indirektno otkriva svoje preferencije i maksimizira svoju korisnost (aksiom otkrivene preferencije).

9.1. Izvođenje krivulje potražnje Ustanovljivanje krivulje potražnje na temelju aksioma otkrivene preferencije polazi od direktnog izbora potrošača. Uz dano budžetsko ograničenje (cijene dobara i dohodak) potrošač preferira konkretnu kombinaciju u odnosu na sve ostale dostupne kombinacije dobara i tim izborom maksimizira svoju korisnost. Dvije temeljne pretpostavke za takav zaključak su da se potrošač racionalno ponaša (maksimirajući izbor) i da se ponaša dosljedno, to jest ako je u danoj situaciji izabrao kombinaciju A (košara dobara) kada mu je bila dostupna i B, u drugoj situaciji neće odabrati B. Primjer. Pretpostavimo da potrošač pri kupovini dobra x (normalno dobro) i y bira kombinaciju 2 jedinice dobra x (točka A) i 3 jedinice dobra y pri cijeni dobra x od 1,5$ i dobra y 1$ i raspoloživom dohotku od 6$ (1,5x + 1y = 6). Sniženjem cijene dobra x na 1$, pri istim ostalim uvjetima (1x + 1y = 6), njegov realni dohodak je povećan, jer mu je za kupovinu 2 jedinice dobra x i 3 jedinice dobra y sada potrebno 5$. Pretpostavimo da je potrošačev izbor u novoj situaciji bio 3 jedinice dobra x (točka B) i 3 jedinice dobra y. On je ovim izborom izrazio svoju preferenciju povećanjem kupovine dobra x za 1 jedinicu, što znači pri smanjenju cijene kupuje više dobra x. Pri povećanju cijene dobra x na 3$ i nepromijenjenim ostalim uvjetima (3x + 1y = 6), njegov realni dohodak je smanjen u odnosu na prethodnu situaciju. Potrošač sada kupuje samo 1 jedinicu dobra x (točka C) i 3 jedinice dobra y. (slika 4.13.) Slika 4.13.

Ovim odlukama potrošač je jasno iskazao svoje preferencije. Padom cijene dobra x njegov realni dohodak je povećan a time i njegova kupovna moć, zato kupuje veću količinu dobra x. Iako je imao mogućnost da bira i druge kombinacije u okviru raspoloživog dohotka, na primjer da ostane na 2 jedinice dobra x i poveća potrošnju dobra y ili da izabere neku drugu kombinaciju, on je preferirao povećanje dobra x i na taj način maksimirao

svoju poziciju. Isto tako, pri povećanju cijene dobra x potrošač je smanjio potrošnju dobra x, iako je mogao ostati pri kupovini 2 jedinice dobra x i potpuno izostaviti kupovinu dobra y, smanjiti za pola jedinice dobro x i za 1,5 jedinica dobra y, ili učiniti neki drugi izbor u okviru novog budžetskog ograničenja. Ovakvim odlukama potrošač je otkrio svoje preferencije i potvrdio pretpostavke o maksimirajućem i dosljednom ponašanju. Prema tome, aksiom otvorene preferencije, racionalnost i implicitna dosljednost izbora direktno omogućava izvođenje krivulje potražnje bez korištenja informacija o krivuljama indiferencije. Na temelju navedenih potrošačevih odluka o kupovini, njegova krivulja potražnje ima oblik kao na slici 4.13.

9.2. Izvođenje krivulje indiferencije U dijelu 7. ovog poglavlja objašnjeno je kako se na temelju krivulja indiferencije izvodi krivulja potražnje. U ovom tekstu obrnut ćemo taj proces da bi pokazali kako se informacije o potrošačevoj potražnji koriste za otkrivanje njegovih preferencija. Informacije o potrošačevim odlukama o kupovini odnosno o potražnji su transparentne, dok krivulje indiferencije nisu direktno vidljive. U ovom tekstu trebamo pomoću izravnih odluka potrošača o potražnji dokazati da one postoje i da su konveksne prema ishodištu koordinatnog sustava. Slika 4.14.

Promatrajmo sliku 4.14. na kojoj se vidi potrošačev izbor kombinacije proizvoda x i y u situaciji kada su cijene dobra x i dobra y bile: px = 1,5$, py = 1$, pri raspoloživom dohotku od 6$. Njegovo budžetsko ograničenje na slici prikazuje budžetska linija (1,5x + 1y = 6). U tim cjenovno dohodnim uvjetima potrošač se odlučio na kupovini 2 jedinice dobra x i 3 jedinice dobra y (točka A). Tim izborom potrošač je preferirao kombinaciju A iako je mogao odabrati i druge kombinacije na budžetskoj liniji ili unutar budžetske linije. Izborom u točki A na samoj liniji on

je preferirao ovu kombinaciju u odnosu na sve ostale kombinacije na toj liniji kao i na području unutar budžetske linije, koje za njega imaju manju vrijednost (korisnost). To znači da krivulja indiferencije ne može biti unutar budžetske linije niti dodirivati budžetsku liniju u drugim točkama izuzev točke A. Kombinacije na tom prostoru za potrošača su inferiorne kombinacije. Nasuprot tome sve kombinacije na prostoru kojeg čini okomica i linija paralelna s apscisom koje polaze iz točke A (V-A-H prostor) za potrošača su nedostupne, jer zahtijevaju veću vrijednost potrošnje nego što ga omogućava postojeće budžetsko ograničenje. Ostao je prostor između dijela budžetske linije M-A i vertikale A-V, kao i prostor između dijela budžetske linije A-N i horizontale A-H. Taj prostor nije rangiran. Da bismo rangirali kombinacije u tom prostoru u odnosu na kombinaciju u točki A pretpostavit ćemo da je cijena dobra x smanjena tako da nova budžetska linija M1-N1 prolazi ispod ove točke (slika 4.15.) Slika 4.15.

Potrošač će odabrati kombinaciju u točki B ili neku drugu kombinaciju desno od ove točke. Točke na novoj budžetskoj liniji (B-M1) unutar prvobitnog budžetskog ograničenja su za potrošača inferiorne i podrazumijevale bi nedosljedan izbor. Sve kombinacije na prostoru kojeg čini trokut (B-N-N1) imaju za potrošača manje vrijednosti od odabrane kombinacije u točki B. Kako se točka B nalazi na prvobitnoj budžetskoj liniji kao i točka A koja je preferirana u odnosu na B, a B preferirano u odnosu na kombinaciju u prostoru (B-N-N1), koristeći se pretpostavkom o tranzitivnosti imamo: A > B (na prvobitnoj budžetskoj liniji) B > (B-N-N1) (na novoj budžetskoj liniji) A > (B-N-N1). Prema tome, sve kombinacije unutar prostora kojeg čini ovaj trokut imaju manju vrijednost od kombinacije u točki A. Kako krivulja indiferencije označava kombinacije jednake korisnosti ona mora prolaziti iznad ovog prostora. Ponavljanjem ovog postupka u donjem prostoru nepoznavanja moguće je preciznije odrediti tok krivulje indiferencije ispod točke A. Sličnim postupkom moguće je rangirati gornji prostor nepoznavanja A-V-M.

Ukoliko postoji krivulja indiferencije ovog potrošača, to jest krivulja njegove jednake korisnosti, ona mora prolaziti kroz ovaj prostor. Pretpostavimo da cijena dobra x poraste i da nova budžetska linija prolazi kroz točku A (slika 4.16.) Slika 4.16.

Potrošač će ostati na istom izboru (točka A) ili odabrati na primjer točku C. Koristeći pretpostavku o racionalnosti proizlazi da je: (C-V1- H1 -V) > C Prema načelu otkrivene preferencije C>A Iz čega prema pretpostavci o tranzitivnosti slijedi (C-V1- H1 -V) > A. Prema tome, kombinacije u prostoru (C-V1-H1-V) za potrošača su korisnije nego kombinacija A. To znači da konkretna krivulja indiferencije mora prolaziti kroz prostor između točke C i prvobitne budžetske linije. Ponavljanjem ovog postupka možemo smanjiti prostor “nepoznavanja’’ u gornjem području i tako preciznije odrediti tok gornjeg dijela krivulje indiferencije. Time je određena i konveksnost krivulje indiferencije prema ishodištu koordinatnog sustava. Jer, kao što je pokazano, ona ne može biti prava linija (vertikala ili horizontala) koja će sjeći budžetsku liniju, ne može ležati na budžetskoj liniji (jer su sve kombinacije na toj liniji manje poželjne od kombinacije A) i ne može biti konkavna prema točki A (jer su sve kombinacije unutar budžetske linije manje vrijednosti od kombinacije A.

Iz ove analize proizlazi da konkretna krivulja indiferencije prolazi kroz točku A, točku dodira s budžetskom linijom, i da mora ležati negdje između prvobitne budžetske linije M-N i osjenčenog prostora A-V-H što joj daje konveksan oblik prema ishodištu koordinatnog sustava. Opservacijama u gornjem i donjem nerangiranom dijelu, zona nepoznavanja je u našem primjeru smanjena. Nastavljanjem istog postupka u ovom primjeru nerangirani prostor bi se postepeno smanjivao sve dok ne bi dobili stvarnu krivulju indiferencije ovog potrošača, kao na primjer na slici 4.17. Slika 4.17.

Na slici je prikazana ravnotežna solucija potrošača gdje budžetska linija (1,5x + 1y = 6) dodiruje krivulju indiferencije (y = 6/x) u točki A (x = 2; y = 3). Da ova krivulja indiferencije predstavlja stvarnu krivulju moguće je dokazati i algebarskim pristupom. Zamjenom y u budžetskoj jednadžbi dobivamo: 1,5x + 6/x = 6 ; 1,5x2 – 6x +6 = 0 ; x = 2 ; y = 6/x = 6/2 = 3.

Poglavlje 4. Pregled pitanja 1. Objasnite što je korisnost, razliku između ukupne i granične korisnosti i razliku između kardinalne i ordinalne teorije korisnosti. 2. Objasnite ravnotežnu poziciju potrošača po kardinalnoj teoriji. 3. Krivulja indiferencije (deﬁnicija i karakteristike). 4. Budžetska jednadžba (deﬁnicija i struktura). 5. Ravnoteža potrošača po ordinalnoj teoriji. 6. Objasnite što je granična stopa supstitucije dobara. 7. Objasnite utjecaj promjene cijena i dohotka na ravnotežu potrošača. 8. Objasnite pojmove: cjenovni efekt, efekt supstitucije i efekt dohotka. 9. Objasnite što su preferencije potrošača i utjecaj na potražnju. 10. Objasnite osnovni sadržaj teorije otkrivene preferencije.

11. Pretpostavimo da je potrošačeva granična stopa supstitucije 3 jedinice dobra X za 1 jedinicu dobra Y, znači Mrs = 1/3. Cijena dobra X je 1.5$, a dobra Y 1$. Da li potrošač maksimira svoju korisnost, a ako nije kakve su promjene potrebne u potrošačevom izboru? 12. Pretpostavimo da potrošač kupuje kombinaciju dobara X i Y s raspoloživim dohotkom od 6$ i cijenama dobara: Px = 1.5$ i Py = 1$. Njegovo ponašanje pri ovom izboru odražava krivulja indiferencije X × Y = 6. Nađi kombinaciju dobara koja potrošaču daje maksimalnu korisnost. 13. Moguće kombinacije potrošačevog izbora pri kupovini dobra X i Y su ograničene s raspolaživim dohotkom od 200$ i cijenama Px = 5$ i Py = 10$: a) nacrtaj odgovarajući budžetski pravac, b) nađi tržišnu stopu supstitucije između ova dva dobra i c) nađi kombinaciju dobara koja potrošaču daje maksimalnu korisnost? 14. Objasni što će se desiti u ravnoteži potrošnje dva dobra, X i Y, a) ako se dohodak duplira a cijene utrostruče, b) ako se cijene dupliraju a dohodak utrostruči, i c) ako se i cijene i dohodak dupliraju? U svim slučajevima pokaži utjecaje kada su oba dobra normalna dobra i kada je jedno dobro normalno a drugo inferiorno. 15. Dioničar S. P. glasuje za predsjednika upravnog odbora. On preferira osobu A u odnosu na osobu B, osobu B u odnosu na osobu C, a osobu C u odnosu na osobu A: a) odgovori i objasni da li je dioničar konzistentan s pretpostavkama otkrivene preferencije?, b) ako svi dioničari imaju iste preferencije kao i S. P., tko će biti izabran za predsjednika odbora? Objasni situaciju.

Poglavlje 5. ANALIZA I PROGNOZA POTRAŽNJE

Raspravu o potražnji nastavljamo prikazom metoda ocjenjivanja i prognoziranja potražnje za proizvodima i uslugama poduzeća.

1. Analitičke metode istraživanja potražnje Postoje dva osnovna pristupa za ocjenjivanje potražnje za pojedinačnim proizvodima i uslugama: marketinški pristup i ocjena potražnje regresijskom analizom. Cilj ovih istraživanja je dobivanje ocjene o ponašanju potražnje, odnosno prodaje poduzeća zavisno od raznih faktora, kao što su: visina cijene proizvoda, cijena supstituta, cijene konkurencije, dohoci potrošača, izdaci za reklamu, kreditne povlastice i slično. Ovaj nivo analize treba dati odgovor ne samo na postojanje međuzavisnosti potražnje i pojedinih varijabli, nego i na to koliko pojedini faktor utječe na potražnju, odnosno prodaju poduzeća. Predmet istraživanja u ovim analizama je potražnja za proizvodima poduzeća, koja predstavlja potencijalnu prodaju poduzeća. Međutim, ocjenu individualne potražnje teško je dobiti bez analize ukupne tržišne potražnje za nekim proizvodom, pa čak i bez sagledavanja osnovnih makroekonomskih kategorija, kao što su: nacionalni dohodak per capita, investicije, kreditna politika, itd.13.

1.1. Marketinški pristup Najvažnije tehnike u ovom pristupu su: ankete o potrošnji, istraživanje opažanjem, potrošačke klinike i tržišni eksperimenti. A n k e t e o potrošnji svode se na postavljanje pitanja slučajnom uzorku potrošača ili posebno odabranom uzorku potrošača o tome kako bi reagirali na promjenu cijene, uvođenje kreditnih povlastica, izvjesne modiﬁkacije proizvoda, zatim kolika je potrošnja pri postojećim cijenama pojedinog proizvoda, visina dohotka potrošača itd. Anketa može obuhvatiti mnoštvo anketnih upitnika za dobivanje podataka relevantnih za ocjenu potražnje, odnosno prodaje poduzeća. Ali ti podaci mogu biti i nepouzdani, jer potrošači, ili ne mogu dati pravi odgovor, ili ga ne žele dati. Zbog toga nedostatka poduzeća često dopunjuju anketu istraživanjima opažanjem.

13 Šire o ovoj problematici, D.Salvatore: Ekonomija za menadžere, Mate, Zgb, 1994., str., 119-217

I s t r a ž i v a n j e o p a ž a n j e m podrazumijeva prikupljanje podataka o ponašanju potrošača direktnim promatranjem prilikom kupovine i potrošnje proizvoda. Na primjer, istraživanje opažanjem pokazuje da su ljudi skloni kupovini više vrsta lijekova protiv prehlade umjesto jednog, da se prodaja nakon reklame povećava ili ne povećava i slično. P o t r o š a č k e k l i n i k e su laboratorijski eksperimenti u kojima svaki od sudionika raspolaže određenim dohotkom koji treba utrošiti u simuliranoj trgovini. U takvim eksperimentima odgovarajućim se mjerama izolira utjecaj vanjskog faktora, tako da se promatra reagiranje kupaca na promjene onih elemenata potražnje koji su postavljeni kao cilj istraživanja. Međutim, potrošačke klinike imaju ozbiljne nedostatke zbog umjetno stvorenih uvjeta i visokih troškova izvođenja eksperimenta T r ž i š n i e k s p e r i m e n t i eliminiraju nedostatak potrošačkih klinika, jer se poduzimaju na samom tržištu. Ovi se eksperimenti mogu izvoditi promatranjem reakcije potrošača na raznim tržištima (ili trgovinama) sa sličnim socioekonomskim karakteristikama, i promjenom na svakom od tih tržišta nekog faktora potražnje. Na jednom tržištu promijeni se cijena, na drugom ambalaža, na trećem način reklamiranja itd. Zatim se prate reakcije potrošača na pojedinim tržištima. Korištenjem i drugih dostupnih podataka, na primjer, o popisu stanovništva, analitičar može utvrditi utjecaj raznih demografskih elemenata na potražnju: starost, spol, obrazovanje itd. Eksperiment se može izvoditi i istovremenom promjenom svakog faktora na pojedinačnim tržištima i praćenjem reakcije potrošača na tim tržištima. Prednost je tržišnih eksperimenata da se mogu izvoditi na velikom uzorku i što potrošači nisu svjesni eksperimentalnog promatranja. Nedostatak je kratkoća vremenskog trajanja eksperimenta zbog ograničenih ﬁnancijskih sredstava i utjecaja egzogenih faktora, kao što su: vremenske prilike, ometanje konkurencije i štrajkovi. Ali i pored toga, tržišni eksperimenti su vrlo korisni za dobivanje informacija koje su potrebne prigodom utvrđivanja cjenovne politike, dizajna, kvalitete proizvoda, a posebno pri uvođenju novog proizvoda za koji ne postoje nikakvi podaci. Marketinški pristup se detaljno obrađuje na kolegiju marketinga, zato je ovdje dan samo elementarni opis marketinških tehnika o istraživanju potražnje.

1.2. Ocjenjivanje potražnje regresijskom analizom Objektivnija i jeftinija metoda analize potražnje u odnosu na marketinški pristup je ocjenjivanje potražnje regresijskom analizom. Regresijska analiza je statistička metoda pomoću koje se utvrđuju (ocjenjuju) kvantitativne veze između zavisne ekonomske varijable i jedne ili više nezavisnih varijabli. Primijenjeno na potražnju, to znači ocjenjivanje količine potražnje u zavisnosti od faktora koji je određuju. Regresijska analiza se izučava u okviru statistike, pa je suvišno ovom prilikom ponavljati suštinu same metode, koja se primjenjuje u raznim ekonomskim istraživanjima. U ovom ćemo tekstu dati kratki osvrt na primjenu regresijske analize u ocjenjivanju potražnje. Prvi korak u ovoj analizi je s p e c i f i k a c i j a m o d e l a , koji se sastoji od identiﬁkacije varijabli za koje se pretpostavlja da utiču na potražnju analiziranog proizvoda. Te varijable su obično cijena proizvoda (px), dohodak potrošača (I), broj potrošača (Nc), cijena supstituta ili komplementarnog proizvoda (py), preferencija – ukus potrošača (U),

reklama (A), kreditne povlastice i cjenovna očekivanja. Na toj osnovi definira se funkcija potražnje, koju možemo općenito iskazati kao: qdx = f (px, I, Nc, py, U, A . . .). Izbor varijabli nije isti za svaki proizvod. Ako se radi o trajnim dobrima kao što su kuće i automobili, sigurno je da kamatna stopa na kredite ima veliki utjecaj na potražnju ovih dobara. Analiza potražnje sezonskih proizvoda mora sadržavati varijablu vremenskih uvjeta. Potražnja za kapitalnim dobrima je u funkciji profitne stope itd. U ovoj fazi analize bitno je ne izostaviti važnu varijablu, ali isto tako ne uvrštavati u funkciju veliki broj nezavisnih varijabli koje nemaju veći utjecaj na potražnju. Nakon definiranja modela, odnosno identifikacije endogenih (zavisnih) i egzogenih (nezavisnih) varijabli pristupa se prikupljanju podataka o varijablama. Izvori podataka mogu biti različiti: statističke informacije; razni ekonomski pregledi (u kojima se daju pokazatelji o kretanju dohodaka, profita, cijena i slično); poslovni izvještaji poduzeća; ankete o istraživanju tržišta, itd. Raspoloživost podataka često određuje i vrstu podataka koji će se koristiti u analizi. Zbog nedostatka podatka jedne varijable potrebno je upotrijebiti drugu približnu varijablu ili dati što bližu aproksimaciju te varijable. Ovako prikupljeni podaci sređuju se po varijablama, vremenu i ekonomskim subjektima u odgovarajuće tablice. Sljedeći korak u ocjenjivanju potražnje regresijskom analizom je iznalaženje funkcionalnog oblika međuzavisnosti u modelu. Međuzavisnost može biti linearna ili eksponencijalna. Najjednostavnije i najčešće korišten je linearni model. Ta međuzavisnost u funkciji potražnje određena je parametrima uz varijable. Neki od parametara su pozitivni, a neki negativni. Na primjer, parametar uz cijenu proizvoda je negativan, jer funkcija potražnje u odnosu na cijenu proizvoda ima negativan nagib. Parametar uz cijenu supstituta ima pozitivan znak, jer povećanje cijene proizvoda x povećava potražnju supstituta (proizvoda y). Ako se sa a0, a1 itd. obilježe parametri uz pojedine varijable, funkcija potražnje u linearnom obliku može se izraziti kao: qdx = a0 + a1 px+ a2py + a3I+ a4Nc + . . . e . S obzirom da je ovo opći oblik funkcije potražnje, svi su parametri obilježeni znakom plus. Pri konkretnom definiranju funkcije na osnovi nalaza analize parametri se označavaju prema njihovu utjecaju na potražnju. Na kraju modela nalazi se rezidualni element (e) iz regresije. U nekim slučajevima više odgovara nelinearni oblik, što se može uočiti na dijagramu grafičkog prikaza serije podataka iz tablice. Taj oblik se obično izražava eksponencijalnom funkcijom, kao na primjer: qdx=75p-1,02. Logaritmiranjem ove funkcije dobivamo linearni oblik s logaritamski izraženim varijablama: log qdx = log 75 – 1,02 log p. Određivanje međuzavisnosti i veličina parametara je najsloženiji posao u ovoj analizi, a istovremeno bitan za pronalaženje točnog, ili bar približno točnog modela. Na kraju, završni korak u ocjenjivanju potražnje regresijskom analizom je t e s t i r a n j e e k o n o m e t r i j s k i h r e z u l t a t a . Prije svega, predznak svakoga od ocijenjenih

parametara (koeficijenata) mora biti u skladu s teorijskom osnovom. Drugo, testiranjem se moraju provjeriti veličine parametara. I na kraju, ocijenjena funkcija potražnje mora zadovoljiti i sve ostale kriterije kako bi istraživanje bilo uspješno završeno. Ovaj sažeti prikaz primjene regresijske analize u ocjenjivanju potražnje ilustriran je na primjeru ekonometrijskog modela s jednom jednadžbom. Međutim, makroekonomske varijable i veze ili potražnja i ponuda glavnih privrednih grana uglavnom se opisuje modelima s više jednadžbi. Ti modeli se mogu sastojati samo od nekoliko, ali i od više stotina jednadžbi. Najjednostavniji primjer primjene modela s više jednadžbi je makroekonomski model prognoze društvenog proizvoda: Y=C+I+G C = a1 + b1Y I = a2 – b2x. gdje je Y – društveni proizvod, C – potrošnja stanovništva, I – investicije, G – državna potrošnja, a1 – potrošnja pri nultom društvenom proizvodu, b1 – učešće potrošnje u društvenom proizvodu, a2 – investicije pri nultoj kamatnoj stopi i x – kamatna stopa uz ocijenjeni parametar b2. Ovdje su, radi pojednostavljenja, izostavljeni carine, devizni tečaj itd. Ako se ovaj model u općem izrazu zamijeni konkretnim podacima, dobiva se sistem jednadžbi, kao na primjer: Y=C+I+G C = 40 + 0,80Yd I = 55 – 200x G = 20 ; Tx = 20 Društveni proizvod kojim raspolažu potrošači je umanjen za porez, pa je Yd = Y – 20. Uvrštavanjem u jednadžbu Y = C + I + G dobivamo: Y = 40 + 0,80(Y – 20) + 55 – 200x + 20 Y = 40 + 0,80Y – 16 + 55 – 200x + 20 0,20Y = 99 – 200x Y = 495 – 1000x Ovo je primjer modela na osnovi Keynes-ove teorije, po kojoj država fiskalnim i monetarno – kreditnim mjerama može utjecati na nivo nacionalnog dohotka i zapošljavanje. Znači, država vodi aktivnu politiku kamatne stope. Ako je kamatna stopa 10% (x = 0,1), prognoza društvenog proizvoda je: Y = 495 – 1000 × 0,1 = 395. Naravno da država ne može voluntaristički određivati visinu kamatne stope, ali politikom ponude novca i drugim mjerama centralna banka može utjecati na visinu kamatne stope. Viša kamatna stopa, manje investicije, manji – niži društveni proizvod i manja stopa zapošljavanja. Ako se vodi strogo restriktivna monetarna politika, ona može privredu odvesti u stagnaciju. Obratno, ekspanzivna monetarno – kreditna politika vodi u inflaciju. Zato je umijeće aktera ekonomske politike naći pravu mjeru, ne samo na ovom nego i na drugim područjima.

Gornji izraz predstavlja ravnotežu na tržištu proizvoda. Da bi se modelom dobilo rješenje za društveni proizvod i kamatnu stopu, uvodi se jednadžba ravnoteže na monetarnom tržištu. Ta ravnoteža se izvodi na osnovi slijedećih identiﬁkacijskih uvjeta: Ms = M d

(Ponuda novca jednaka je potražnji novca).

Md = Mt + Ma (Potražnja novca jednaka je zbroju potražnje za transakcijskim poslovnim novcem i spekulativnim novcem). Ako je Ms= 100; Mt = 0,20 Y, a Ma = 15 – 50x, zamjenom dobivamo: Ms = M d 100 = 0,20Y + (15 – 50x) –0,20Y = –100 + 15 – 50x 0,20Y = 80 + 50x Y = 425 + 250x Sada imamo dvije jednadžbe ravnoteže na tržištu proizvoda i tržištu novca. Njihovim rješavanjem dobivamo prognoziranu visinu društvenog proizvoda i kamatnu stopu. Y = 495 – 1000x Y = 425 + 250x / ×(–1) –1250x = –70 x = 0,056 , odnosno kamatna stopa = 5,6% Y = 495 – 1000 × 0,056 = 439 . Ovaj primjer je upotrijebljen samo radi ilustracije ekonometrijskih modela s više jednadžbi, a ne radi interpretacije makroekonomske analize, u ovom slučaju IS – LM modela, jer je to predmet makroekonomije.

2. Prognoziranje potražnje i prodaje poduzeća Poduzeća posluju u uvjetima rizika i neizvjesnosti. Da bi smanjili rizik i neizvjesnost, svako dobro organizirano poduzeće prognozira svoje poslovanje, kako u kratkoročnim intervalima (godišnji planovi), tako i u dugoročnom razvoju. Temelj mikroekonomskog planiranja je prognoza prodaje poduzeća. Poduzeće mora donositi odluke o proizvodnji, investicijama, visini izdataka za reklamu i ostalim elementima poslovanja koji čine pretpostavke za ostvarivanje proﬁtnih ciljeva, na osnovi prethodnog utvrđivanja plana prodaje. Zato, poslovno planiranje počinje s prognoziranjem prodaje. Prodaja poduzeća zavisi od tržišne potražnje njegovih proizvoda. Na tu potražnju poduzeće može i samo utjecati mijenjajući smjer potražnje u svoju korist poboljšanjem kvalitete proizvoda, reklamiranjem, boljom organizacijom prodajne mreže, dizajnom. 2.1. Metode prognoziranja Prognoziranje prodaje poduzeća počinje projekcijom uvjeta aktivnosti u nacionalnom gospodarstvu kao cjelini. Ta se projekcija obično oslanja na procjene u vladinim izvještajima, prognoze državnih službi i gospodarskih komora, specijaliziranih konzultantskih

institucija i poznatijih ekonomista. Opći uvjeti aktivnosti u nacionalnom gospodarstvu vrlo su značajni, jer obuhvaćaju razne vladine odluke, kao što su porezi, carine, državni rashodi, odluke iz deviznog poslovanja, uvoza, zapošljavanja itd. Makroekonomske prognoze su osnova za prognoze potražnje u grani i grupaciji kojoj poduzeće pripada. Ukupna se tržišna potražnja u privrednoj grani – grupaciji prognozira na osnovi korelacije između potrošnje pojedinih proizvoda i makroekonomskih pokazatelja, na primjer, potražnja za automobilima, kućama u zavisnosti od visine raspoloživog dohotka i visine kamatnih stopa na kredite, potražnja za čelikom ili aluminijem u zavisnosti od kretanja investicione potrošnje i slično. Ova se međuzavisnost utvrđuje regresijskom analizom i drugim statističkim i matematičkim metodama. Neil W. Chemberlain u svojoj knjizi The Firm: Micro-economic Planing and Action (Poduzeće: mikroekonomsko planiranje i akcija) u kojoj tretira problematiku mikroekonomskog planiranja potkrijepljenu iskustvima poduzeća iz SAD-a, navodi više primjera korelacijskih veza. Tako, na primjer, u farmaceutskoj industriji dolazi do povećanja proizvodnje za 5% na svakih 10% povećanja raspoloživog dohotka stanovništva. Prosječni obujam godišnje proizvodnje u proizvodnji tepiha kreće se oko 0,21% od stvarno raspoloživog dohotka. Potražnja za čelikom, a na toj osnovi i planiranje prodaje proizvođača čelika, temelji se na izdacima za trajna potrošna dobra, investicije u trajnu opremu poduzeća, novu izgradnju i posebno na procjenama trendova proizvodnje u pojedinim industrijskim granama kao što su automobilska industrija, građevinarstvo i proizvodnja strojeva.14 Prognoze općih uvjeta i granske – grupacijske potražnje za određenim proizvodom čine ulazne podatke za mikroekonomsku prognozu potražnje za proizvodima poduzeća, odnosno za prognozu prodaje poduzeća. Ali to su samo polazni elementi – orijentiri u procesu analiziranja i prognoziranja. Postoji više metoda prognoziranja prodaje, koje se kreću od vrlo jednostavnih i koji ne iziskuju veće izdatke, do vrlo složenih i skupih, ali zato mnogo preciznijih. Neke se zasnivaju na kvalitativnim podacima, a neke na kvantitativnim. Neke se temelje na seriji povijesnih podataka na osnovi kojih se prognozira buduća prodaja, dok se druge temelje na složenijim metodama. Primjena pojedinih metoda zavisi gdje se obavljaju, da li u poduzeću ili u konzultantskim institucijama. Uobičajena praksa predviđanja prodaje je na osnovi udjela prodaje poduzeća u ukupnoj potražnji grane – sektora. Potražnja za proizvodima poduzeća prognozira se na temelju njegovih prethodnih tržišnih udjela i planirane tržišne strategije (novi proizvodi, cijene, reklama itd.). Prognoza prodaje poduzeća u cjelini je osnova za planiranje proizvodnje i prodaje po tvornicama, pogonima i linijama. Planovi prodaje zatim se koriste za procjenu budućih potreba za sirovinama, opremom, skladišnim prostorom, prodajnom mrežom, reklamnom aktivnošću i ﬁnancijskim sredstvima. Dugoročne prognoze aktivnosti u gospodarstvu kao cjelini i u pojedinim granama koriste se za projekciju izdataka za investicije (građevinski objekti, oprema i slično). Izvještaji i ankete koriste se u situacijama kada nisu dostupni odgovarajući kvantitativni podaci. Rezultati dobiveni ovom metodom mogu biti vrlo korisni pri uvođenju novog proizvoda, ali i kao podloga kvantitativnih metoda. Podloga za prognoziranje na te14 N.W. Chamberlain, The Firm: Micro-economics Planing and Action, McGraw -Hill Book Co. New York. Prijevod, Savremena administracija, Beograd, 1968., str. 88.

melju izvještaja proizlazi iz činjenice što se mnoge poslovne odluke donose prije nastanka poslovnih izdataka. Na primjer, odluka o investicijama, odluka o izgradnji kuće, nabavci namještaja i stroja za pranje rublja, odluka o obrazovanju itd. Država budžetskim proračunom predviđa rashode godinu ili više unaprijed. Zato izvještaji poslovnih uprava poduzeća o planiranim investicijama, izvještaji o kretanju zaliha i očekivanoj prodaji, izvještaji o potrošačkim izdacima i izvještaji pri donošenju državnog budžeta mogu poslužiti za prognozu potražnje pojedinih proizvoda, a time i za prognozu prodaje poduzeća. Prognoze o prodaji poduzeća mogu se dobiti na temelju anketa koje se obavljaju u okviru poduzeća ili izvan poduzeća. U okviru poduzeća obično se anketiraju menadžeri iz proizvodnje, prodaje, ﬁnancija i kadrovskih poslova. Pri tome se koristi delphi metoda po kojoj se menadžeri anketiraju odvojeno, a odgovori se prezentiraju bez imena. Iako su osobna mišljenja u velikoj mjeri subjektivna, prosjek stavova stručnjaka koji najbolje poznaju poduzeće pruža, u pravilu, bolju prognozu od pojedinačnih. Anketiranje trgovačkih predstavnika po regijama daje prognozu prodaje za svaku regiju i svaku vrstu proizvoda. S obzirom da ovo osoblje najbolje poznaje lokalno tržište, njihova je prognoza o budućoj prodaji dobra osnova za prognoziranje prodaje poduzeća. Mnoga poduzeća koriste usluge konzultantskih institucija i savjete vanjskih stručnjaka. Najčešće korištena metoda prognoze je analiza vremenskih serija. Podaci vremenskih serija daju kronološki (po danima, mjesecima i godinama) vrijednosti varijabli. Analizom vremenskih serija procjenjuje se vrijednost prodaje u budućnosti na temelju podataka iz prošlosti. Najjednostavniji oblik analize vremenskih serija je projekcija vremenskog trenda, to jest povlačenje pravca kroz točke primjenom regresijske analize. Mnoge vremenske serije pokazuju rastući trend. Na primjer, povećanje prodaje s porastom stanovništva i nacionalnog dohotka po stanovniku. Neke serije pokazuju opadajući trend, na primjer potražnja olovnog benzina. Pri projekciji ovog trenda treba imati u vidu ciklične oscilacije, sezonske oscilacije i razne slučajne utjecaje. Cikličke oscilacije su velika odstupanja u potražnji (prodaji) u nešto dužim vremenskim intervalima (nekoliko godina). Na primjer, u građevinarstvu se opažaju ciklusi u trajanju od 15 do 20 godina. Sezonske oscilacije su odstupanje u tijeku godine zbog vremenskih prilika, običaja i slično. Na primjer, građevinska je aktivnost mnogo dinamičnija u periodu travanj – listopad, nego u zimskim mjesecima. Trgovina na malo ima veći promet u prosincu nego u ostalim mjesecima radi božićnih i novogodišnjih blagdana. N e p r e d v i đ e n i – s l u č a j n i u t j e c a j i uzrokovani su ratovima, prirodnim katastrofama, štrajkovima, koji se analizom ne mogu obuhvatiti. Posebnu metodu prognoziranja čini prognoza na osnovi vodećih ekonomskih pokazatelja. To su vremenske serije koje pokazuju promjene i prije stvarnih događaja u privredi, slično kao što živa u barometru navješćuje promjenu vremena. Zato se ovaj način prognoze naziva barometarskom metodom. Na primjer, povećanje broja izdanih građevinskih dozvola upućuje na zaključak o porastu građevinske aktivnosti, porast vrijednosti dionica prethodi povećanju ukupne gospodarske aktivnosti i obratno. Vremenske serije vodećih i pratećih pokazatelja obično se daju u mjesečnim publikacijama određenih institucija. Prognoza potražnje odnosno prodaje poduzeća, kao i mnoge druge varijable mogu se izvršiti pomoću ekonometrijskih modela. Osnovna karakteristika koja ekonometrijski model razdvaja od drugih modela prognoziranja je mogućnost mjerenja relativnog znača-

ja (elastičnosti) pojedinih odrednica potražnje što se drugim metodama ne može postići. Ali ekonometrijsko prognoziranje često objedinjuje i koristi dobre strane drugih metoda. U praksi poduzeća često se primjenjuje kombinacija multiple korelacije s trendciklus metodom, posebno u dugoročnim prognozama prodaje. Ti modeli mogu biti s jednom ili više jednadžbi. Modeli s više varijabli čine sistem jednadžbi u kojima se na lijevoj strani nalaze endogene (ovisne) varijable, a na desnoj egzogene (neovisne) varijable s parametrima Zavisno od organizacijske i kadrovske strukture poduzeća, specifičnosti proizvodnje, obujma poslovanja i udjela poduzeća u proizvodnji grane kojoj propada, veličine tržišnog prostora na kojem prodaje svoje proizvode, menadžerske strukture – razna poduzeća primjenjuju različite metode planiranja prodaje. Ali, u svim tim pristupima zajedničko je da se u njima polazi od onih faktora ili matematički izraženo od onih varijabli koje određuju prodajne mogućnosti poduzeća na tržištu konkretnog proizvoda ili usluge. A te mogućnosti određuje kupac na strani potražnje i uvjeti interne ekonomije poduzeća na strani proizvodnje i prodaje. Opće determinante prodaje za većinu poduzeća koje zavise od izbora kupaca su: cijene proizvoda i usluga koje poduzeće prodaje, cijene supstituta koji mogu biti zamjena za proizvode poduzeća, visina dohotka potrošača i, konačno, potrošačeve preferencije. Upravo zato cijene i dohodak su nezaobilazne varijable u analizi potražnje i prognozi prodaje. Preferencije ili ukusi potrošača su subjektivni element koji određuje njihov izbor u kupovini dobara, pa je taj faktor po pravilu predmet anketnog istraživanja. U istraživanju utjecaja cijena i dohotka na potražnju, pa na toj osnovi i na odluke poduzeća koliko će kojih proizvoda proizvoditi i po kojim cijenama značajni su koeficijenti cjenovne, dohodne i unakrsne elastičnosti potražnje. Proizvođači proizvoda i usluga s visokim koeficijentom cjenovne elastičnosti potražnje i visokim stupnjem konkurencije na tržištu imaju daleko manje mogućnosti manipuliranja prodajnih mogućnosti cijenama u odnosu na poduzeća koja proizvode proizvode i usluge s niskim koeficijentima cjenovne potražnje u uvjetima nekog oblika nesavršene konkurencije: monopolističke konkurencije, oligopola i posebno monopola. Ukoliko postoje supstituti za proizvode poduzeća koje proizvode druga poduzeća, cijena je veoma važna varijabla, od koje zavisi obujam prodaje. Visoka cijena proizvoda preusmjerava kupce na supstitute i smanjuje prodaju i profite poduzeća. Ovaj element je bitan i za poduzeća koja proizvode više proizvoda koji mogu biti supstituti i na taj način utjecati na smanjenje prodaje jednog proizvoda i smanjenje profita poduzeća. To je posebno značajno za ona poduzeća koja proizvode proizvod koji služi istoj potrebi potrošača, ali koji se može po nekim svojim svojstvima diferencirati. Takav je primjer s poduzećima automobilske industrije, proizvođačima lijekova, televizora, konfekcije, kućanskih aparata, bezalkoholnih pića i mnogih drugih proizvoda. Pravilna kombinacija proizvoda važna je iz više razloga. Prije svega to je profitna meta, ali važna je i radi programiranja proizvodnje i zaliha. Ukoliko poduzeće proizvodi i rezervne dijelove koji čine komplementarnu komponentu vlastitih proizvoda, što je tipično za proizvođače automobila, televizora, kućanskih aparata i raznih strojeva, onda je značaj kombinacije još izraženiji. Visina dohotka potrošača je vrlo značajan pokazatelj za procjenu prodaje pojedinih proizvoda poduzeća u procesu donošenja plana. Poznavanje koeficijenta dohodne elastič-

nosti u tom procesu može mnogo olakšati donošenje zaključaka o prodajnim mogućnostima poduzeća. Posebno je važno poznavati strukturu potrošača po visini raspoloživog dohotka, jer na toj osnovi poduzeća koja diferenciraju proizvode mogu proizvoditi razne tipove po ukusu potrošača s različitim kupovnim mogućnostima. Takav je slučaj s tvornicama automobila, tvornicama namještaja, proizvođačima konfekcijskih proizvoda i slično. Proizvođači baznih proizvoda, kao što su tvornice čelika, aluminija, cementa, rezane građe u drvnoj industriji, zatim proizvođači osnovnih sirovina u tekstilnoj industriji a i mnogi drugi koji proizvode proizvode za daljnju preradu u proizvodnji finalnih dobara, prognozu prodaje dijelom mogu stvarati i na temelju kretanja proizvodnje u onim djelatnostima koje koriste ove proizvode u svojoj proizvodnji. Na primjer, tvornice cementa na osnovi kretanja proizvodnje u građevinarstvu. Slično je i s proizvođačima opeke. Stambena izgradnja, s obzirom na kompleksnost supstance stana koji sadrži proizvode poduzeća iz mnogih industrijskih grana, jest osnova za sagledavanje prodajnih mogućnosti proizvoda proizvođača građevinskog materijala, vodoinstalaterskih proizvoda, željeza i čelika, proizvođača raznih proizvoda iz drvne industrije, elektroindustrije itd. Na strani interne ekonomije poduzeća se susreću s raznim ograničenjima u proizvodnim kapacitetima, troškovima, radnoj snazi, konkurentnoj sposobnosti na tržištu, tehnologiji i sposobnosti managementa u procjeni kretanja na tržištu proizvoda i tržištu faktora proizvodnje. Polazeći od osnovnog cilja poslovanja planiraju se oni proizvodi i usluge u realno procijenjenim količinama i po optimalnim cijenama koji daju maksimalni profit i dugoročnu stabilnost poslovanja poduzeća, što podrazumijeva i stalni rast. Zato se optimalan plan prodaje ne može donijeti samo na osnovi prognoziranja potražnje, nego spajanjem prodajnih mogućnosti na tržištu s proizvodnim mogućnostima i izborom proizvoda i količina koji doprinose ostvarivanju profitnih ciljeva poduzeća. A to znači da se plan prodaje ne može donijeti bez proračuna troškova po proizvodima i analize profitabilnosti svakog proizvoda.

2.2. Plan prodaje poduzeća Rezultati analize i prognoze prodaje dobiveni jednom od navedenih metoda ili kombinacijom više metoda, uključujući i složenije postupke koji se obavljaju u okviru službe za istraživanje tržišta, sistematizirani bilo u jedinstvenom prijedlogu ili s varijantama, obično se prethodno raspravljaju na kolegiju menadžera odnosno vodećih osoba sektora ili službi poduzeća. U toj fazi prijedlog ili varijante moguće prodaje tijekom godine provjeravaju se u sektorima proizvodnje, financija, personalnih poslova i nabave. Posebno su značajni rezultati analize profitabilnosti proizvoda, što podrazumijeva proračun troškova po jedinici svakog proizvoda i na temelju prognozirane ili čak određene prodajne cijene proračun profita. Proizvodni sektor sagledava predloženi plan prodaje s tehničkog aspekta i daje potvrdan ili negativan odgovor o mogućnostima strojnih kapaciteta, angažiranju radne snage, nabavci materijala, energije i svih inputa u proizvodnji. Ali isto tako nisu manje značajni podaci o financijskoj situaciji i tokovima gotovine. Kada je sve to usaglašeno, što podrazumijeva i eventualne potrebne promjene u odnosu na prvobitni prijedlog, najviše rukovodstvo odobrava plan prodaje za planirani period, obično za godinu dana. Tako usuglašen plan prodaje je sastavni dio cjelovitog financijskog plana poduzeća. Go-

dišnji plan prodaje razrađuje se po poslovnim jedinicama, po kvartalima i mjesecima, a u nekim poduzećima po tjednima i danima. Plan prodaje sadrži slijedeće osnovne elemente: naziv poslovne jedinice, vrijeme na koje se odnosi, naziv proizvoda ili usluge koji su predmet prodaje, jedinicu mjere, količinu, predviđenu prodajnu cijenu, planirani prihod po proizvodima i ukupno za poslovnu jedinicu i na kraju zbirne podatke po količinama i vrijednosti za poduzeće u cjelini. Poduzeća koja imaju segmentirana tržišta, bilo na relaciji domaće i inozemno tržište ili mogućnost diskriminacije cijena na domaćem tržištu planiraju prodaju i po ovim osnovama. Sastavni dio plana prodaje je i držanje potrebnih zaliha gotovih proizvoda. Zalihe gotovih proizvoda usko su povezane za programiranje proizvodnje, ali još neposrednije su vezane za planiranje prodaje. Ukupne zalihe imaju znatan financijski značaj, jer se na njih odnosi veći dio ukupne aktive a u mnogim industrijskim poduzećima zalihe su najveća stavka tekuće aktive (na primjer u privredi SAD-a u zalihama se u prosjeku nalazi oko jedne trećine ukupno angažiranog kapitala). Zato one zauzimaju značajno mjesto u ukupnom planiranju poslovanja, a posebno u planiranju prodaje. Važnost planiranja odgovarajućih zaliha proizlazi iz potrebe pravodobnog opsluživanja kupaca i održavanja povjerenja za buduće narudžbe. Planiranje zaliha je značajno radi stabilizacije proizvodnje i zaposlenosti, i to ne samo iz obzira prema radnicima, nego i radi troškova koji bi nastali zbog fluktuacije radne snage. Planiranjem zaliha gotovih proizvoda olakšava se planiranje kupovine sirovina i drugih potrebnih materijala, što smanjuje troškove nabave. Donošenje odluka koje se odnose na politiku zaliha zahtijeva suradnju menadžera prodaje s menadžerima proizvodnje i financija, jer se preko te politike isprepliću i njihove posebne odgovornosti. Planiranje zaliha obično se svodi na održavanje zaliha u nekom optimalnom rasponu između minimuma i maksimuma. Jer, nedovoljne zalihe u odnosu na prodaju vodile bi gubicima u poslovanju zbog smanjenja prodaje i stvarale nepovjerenje kupaca, ali isto tako i suvišne zalihe stvarale bi gubitke nepotrebnim angažiranjem obrtnog kapitala i na toj osnovi suvišnim troškovima kamata. Planiranje potrebnih zaliha je različito ovisno o specifičnosti uvjeta poslovanja poduzeća. Poduzeća koja imaju ravnomjernu prodaju tijekom godine mogu i ravnomjernije rasporediti držanje potrebnih zaliha, što je karakteristika većine poduzeća koja proizvode robu široke potrošnje. Tu je najčešće izuzetak posljednji mjesec pred božićne i novogodišnje blagdane kada su u pravilu kupovine iznad prosječnih u tijeku godine. Međutim, da bi poduzeća kao što su tvornice cementa, čija prodaja zavisi od aktivnosti u građevinskoj djelatnosti koja je intenzivnija u ljetnim nego u zimskim mjesecima, proizvela ono što mogu prodati tijekom sezone i da bi ostvarile stalan rad kapaciteta i radne snage, moraju prethodno proizvoditi za zalihe i na taj način izbjeći gubljenje kupaca i ostvariti maksimalnu prodaju, koja omogućava ostvarivanje osnovnog cilja poslovanja, a to je profit. Kontrola i planiranje zaliha je područje koje se kod mnogih poduzeća obrađuje metodom linearnog programiranja. Plan prodaje po pravilu je praćen predviđanjem izdataka koji se odnose na unapređenje prodaje, na istraživanje potencijalnih tržišta, unapređenje kanala prodaje, unapređenje proizvoda, reklamu i promociju novih proizvoda. Na taj su način plan prodaje i troškovi prodaje povezani i međuzavisni. Inkorporacija pratećih zadataka uz plan prodaje

predstavlja dinamički faktor u planiranju prodaje i usmjerava aktivnost osoblja prodaje u pravcu ostvarivanja osnovnog cilja poslovanja. Određivanje cijena proizvoda zajedno s količinama predstavljaju ključne elemente planiranja prodaje. Međutim, koliko je god cijena relevantna za plan prodaje, cijene je nemoguće definitivno predvidjeti bez proračuna troškova po jedinici proizvoda. Jer, bez tog proračuna nemoguće je sagledavanje profitabilnosti proizvoda. Zato izrada plana prodaje mora biti sinkronizirana s proračunom troškova kako bi se došlo do tih podataka i donijela odluka o količinama i cijenama proizvoda u planu prodaje. Pa i definitivno planiranje koje je pretočeno u konačni plan prodaje poduzeća potpada pod diskrecione odluke managementa da tijekom godine modificira prvobitno predviđanje ako stvarna kretanja na tržištu na takvu potrebu ukazuju. Planiranje prodaje koje je do sada obrađivano uglavnom se odnosi na kratki rok, jednu godinu ili neko razdoblje tijekom godine. Međutim, veća poduzeća, posebno ona iz područja energetike i bazne industrije, sagledavaju svoje uvjete poslovanja i u dužim vremenskim razdobljima, pa poduzimaju dugoročno predviđanje i planiranje prodaje. Svrha takvog planiranja je ostvarivanje dugoročnih profitnih ciljeva i stvaranje pretpostavki za dugoročnu stabilnost poduzeća na tržištu. Na taj se način predviđaju pravci djelovanja po etapama koje će poduzeću osigurati ostvarivanje dugoročnih ciljeva s poduzimanjem ispravnih i pravovremenih odluka. To je posebno značajno za investicijske odluke. Proces izrade i donošenja plana po pravilu je propisan internim pravilnicima ili odlukom menadžera koji je zadužen za taj posao.

Poglavlje 5. Pregled pitanja 1. 2. 3. 4. 5.

Navedi i objasni najvažnije tehnike marketinškog istraživanja potražnje. Objasni u sažetom obliku primjenu regresijske analize u ocjenjivanju potražnje. Kako se prognozira potražnja za proizvodima poduzeća (prodaja poduzeća)? Što sadrži i kako se donosi plan prodaje poduzeća? Objasni razliku između analize i prognoze ukupne tržišne potražnje i potražnje za proizvodima poduzeća.

Treći dio PONUDA, PROIZVODNJA I TROŠKOVI

Poglavlje 6. PONUDA 1. Definicija Ponuda nekog dobra na određenom tržištu i u određenom vremenskom periodu je ona količina tog dobra kojeg su proizvođači (prodavači) spremni isporučiti po odgovarajućim cijenama. To je spremnost prodavača da ponude odgovarajuće količine nekog proizvoda pri danoj cijeni uz uvjet da su ostali elementi nepromijenjeni. Količina ponude izražava se u naturalnim jedinicama. Naturalno izražavanje ponude putem raznih mjernih jedinica (kilogram, metar, tona, barel, bušel itd.) je nezaobilazno u mikroekonomskoj analizi u kojoj se istražuje veza između cijene i količine ponude konkretnog dobra. Ono je nezaobilazno i u makroekonomskim aktivnostima države za ključne proizvode (hrana, energija i važnije sirovine), jer ekonomska politika svake zemlje, koja pretendira biti uspješna, mora voditi brigu o bilansama proizvodnje i potrošnje, ponude i potražnje dobara bitnih za normalno odvijanje tokova u gospodarstvu i društvu uopće. Ponuda, kao i potražnja vezana je za vremensku dimenziju, pa se izražava u danima, tjednima, mjesecima i godini. Prema mogućnosti prilagođavanja proizvodnje odnosno prodaje, ponuda može biti trenutna, kratkoročna i dugoročna. Ponuda može biti individualna i ukupna tržišna ponuda. Individualna ponuda je ponuda pojedinačnog poduzeća, odnosno prodavca. Ukupna tržišna ponuda je zbir svih pojedinačnih ponuda na tržištu kao cjelini. Prema namjeni ponuda može biti ponuda proizvoda i usluga i ponuda faktora proizvodnje. Ponuda kao i potražnja je uvijek vezana za određeno tržište. To tržište može biti lokalno, regionalno, nacionalno i međunarodno. Ukupnu ponudu nekog proizvoda na domaćem tržištu čini domaća ponuda i inozemna ponuda ili uvoz. Sa stanovišta broja prodavača na tržištu, ponuda može biti konkurentska, monopolska, duopolska i oligopolska.

2. Determinante ponude Količina ponude nekog proizvoda zavisi od broja prodavača i njihovih mogućnosti da ponude odgovarajuće količine na tržištu. Te mogućnosti zavise o visini cijene konkretnog proizvoda, cijena drugih proizvoda, cijena resursa koji se koriste u procesu proizvodnje i od tehnologije. Pod ostalim jednakim uvjetima viša cijena proizvoda znači i veću ponudu. To znači, pod pretpostavkom da su troškovi dani, viša cijena donosi veći proﬁt, a veći proﬁt motivira proizvođača da nudi i veće količine proizvoda, i obratno. U tome je suština odnosa

103

između količine ponude i cijene kojim se izražava osnovni zakon ponude. Za razliku od zakona potražnje, po kome je potražnja u obrnutom odnosu s cijenom, količina ponude i visina cijene imaju istosmjerno kretanje: viša cijena – veća ponuda, i obratno. Ponuda nekog proizvoda zavisi i od cijena drugih proizvoda. Ako su proizvodi supstituti, sniženje cijene drugog proizvoda može utjecati na smanjenje potražnje, pa na toj osnovi i ponude prvog proizvoda. Ovaj moment je posebno značajan kada isto poduzeće proizvodi supstitute, na primjer razne tipove automobila. Proizvodi mogu također biti komplementarni u proizvodnji. Na primjer, kemijska ekstrakcija iz kamenog ugljena daje koks, katran i najlon. Povećanje cijene bilo kojeg od navedenih proizvoda iz kamenog ugljena povećava ponudu ostalih produkata, jer su u procesu proizvodnje povezani. Cijene resursa – faktora proizvodnje imaju značajan utjecaj na ponudu dobara koji se pomoću ovih faktora proizvode. Na primjer, povećanje cijena rada i kapitala povećava troškove proizvodnje, što pri istoj cijeni proizvoda smanjuje ponudu dobara. Tehnologija također, utječe na ponudu. Tehnologije, koje omogućavaju proizvođačima sniženje troškova proizvodnje, pod ostalim jednakim uvjetima, omogućavaju povećanje ponude. Tehnologija je u trenutnom roku ﬁksna, pa se i analize proizvodnje zasnivaju na danoj tehnologiji. Međutim, u dužim vremenskim intervalima svi su faktori varijabilni, pa i tehnologija.

3. Tablica i krivulja ponude Odnos između tržišne cijene i količine ponude može se izraziti rasporedom (križaljkom) ponude u tablici, krivuljom na koordinatnom sustavu i algebarskom funkcijom. Tablica omogućava sagledavanje rasporeda količina nekog proizvoda u ovisnosti od njegove cijene, na primjer, (tablica 6.1.). Tablica 6.1. Ponuda i cijene Situacija A B C D E

Cijena za 1 kom u$ 1 2 3 4 5

Ponuđena količina, komada u milijunima mjesečno 0 3 4 5 6

Ova tablica prikazuje raspored ponude proizvoda x u zavisnosti od visine cijene, pod ostalim konstantnim uvjetima. Pri cijeni od 1$ nijedan proizvođač se ne može uklopiti u tu cijenu i ponuda je nula. Porastom cijene na 2$ po komadu jedan dio proizvođača sa svojim troškovima proizvodnje može se uklopiti u ovu cijenu, ponuda je 3 mil. komada mjesečno. Daljnji rast cijena povećava količinu ponude. Pri cijeni od 3$ po komadu, mjesečna ponuda je 4 mil. komada. Daljnjim porastom cijena ponuda se povećava na 5, odnosno 6 milijuna komada, jer pri cijenama od 4$, odnosno 5$ javljaju se i novi proizvo-

104

đači, a i postojeći više proizvode. Obratno, pad cijena bi postupno eliminirao pojedine proizvođače, jer se sa svojim troškovima ne bi mogli prilagoditi nižim cijenama. Podaci iz navedene tablice mogu se prikazati na koordinatnom sustavu krivuljom ponude (slika 6.1.). Slika 6.1. Krivulja ponude

Slika 6.1. odražava odnose iz tablice 6.1. Cijena je obilježena brojevima od 0 – 5 na ordinati, a ponuđena količina na apscisi brojevima od 0 – 6. U točki A cijena je najniža (1$), a ponuđena količina nula. U točki B cijena je 2$, a količina ponude 3 mil. komada. U točki C cijena je 3$ po komadu, a ponuda 4 mil. kom. Točke D i E označavaju cijene od 4$ i 5$ i količine od 5 i 6 mil. komada. Krivulja ponude izražava postupno povećavanje ponude s porastom cijena, i obratno, postupno smanjivanje ponude s snižavanjem cijene. Krivulja izražava zakonitost po kojoj veća cijena znači i veću ponudu, pod ostalim jednakim uvjetima, i obratno niža cijena po pravilu znači i nižu ponudu. Za razliku od zakonitosti opadajuće potražnje ovdje imamo zakonitost rastuće ponude.

4. Funkcija ponude Ponuda nekog dobra na tržištu je funkcija cijene tog dobra, cijene drugih dobara, troškova proizvodnje, tehnologije i vremena u kojem se ponuda prilagođava cijeni. Ako s qsx obilježimo količinu ponude dobra x, s px cijenu tog dobra, sa py cijenu ostalih dobara, s cx troškove proizvodnje dobra x i s t tehnologiju funkcija ponude u općem obliku može se izraziti kao: qsx= f (px, py, cx, t).

105

Cijena dobra koje se nudi na tržištu je glavna determinanta ponude. Opći oblik funkcije ponude s obzirom na cijenu, pod pretpostavkom da su ostali uvjeti nepromijenjeni, je: qsx = f (px) Najjednostavniji oblik te funkcije je linearna funkcija čiji opći oblik se može prikazati kao: qsx = cpx – d gdje qsx predstavlja količinu ponude proizvoda x, c nagib funkcije, px cijenu proizvoda x i d parametar ponude pri cijeni koja svodi ponudu na nulu. Na primjer, ako imamo empirijske podatke sređene u tablici o ponudi pojedinačnih poduzeća, iz njih možemo izvesti funkciju ponude u zavisnosti od cijene, s tim da su ostali uvjeti konstantni (tablica 6.2.). Tablica 6. 2. Individualna i ukupna ponuda Cijena (px)

Poduzeće 1 qs1

Poduzeće 2 qs2

Poduzeće 3 qs3

Ukupna tržišna ponuda

1 2 3 4 5

0 1 2 3 4

0 2 4 6 8

0 3 6 9 12

0 6 12 18 24

Iz ovih podataka mogu se izvesti pojedinačne funkcije ponude: funkcija ponude prvog poduzeća je funkcija ponude drugog poduzeća je funkcija ponude trećeg poduzeća je

qs1 = px – 1, qs2 = 2px – 2, qs3 = 3px – 3.

Pod pretpostavkom da ova tri poduzeća daju ukupnu tržišnu ponudu, funkcija ukupne ponude na tržištu u odnosu na cijenu je: qsx = 6p – 6 . Koeﬁcijent uz cijenu (c= 6) je pozitivan, zato i krivulja ponude ima pozitivan smjer. Prijenosom podataka dobivenih na osnovi funkcija na koordinatni sustav, sve krivulje ponude (u ovom slučaju pravci, jer je za primjer uzeta linearna funkcija) imaju pozitivan nagib, ali za svaku funkciju različit (c = 1; 2; 3; 6). Sljedeća slika prikazuje pojedinačne i funkciju ukupne ponude u kratkom roku (slika 6.2.).

106

Slika 6.2. Grafički prikaz funkcije ponude

Koeﬁcijenti uz cijenu su tangensi uglova koji se dobiju ako se prirast ponude podijeli s prirastom cijena: dqsx c= . dpx Znači, c1 = 1/1= 1 ; c2 = 2/1 = 2 ; c3 = 3/1 = 3 i c = 6/1 = 6. U ovim primjerima, radi jasnijeg izlaganja, koristili smo najjednostavnije – linearne funkcije ponude, koje odražavaju kratkoročnu ponudu, ponudu koja se može prilagođavati u kratkom roku na osnovi varijabilnog faktora. Međutim, krivulja ponude uglavnom ima krivolinijski tok, kao što je prikazano na slici 6.1. Budući da se ponuda ponaša ovisno o promjeni cijene, prilagođavanje se utvrđuje pomoću koeﬁcijenta elastičnost ponude.

5. Elastičnost ponude Elastičnost ponude predstavlja pojam kojim se izražava mogućnost prilagođavanja ponude neke robe s povećanjem cijene. Ona se mjeri koeﬁcijentom koji predstavlja odnos između postotnog povećanja količine ponude i postotnog povećanja cijene: Es =

% povećanja količine ponude % povećanja cijene

Jedinično povećanje količine ponude dobije se ako se prirast ponude neke robe stavi u odnos s baznom količinom (dqs : qs). Jedinično povećanje cijene dobije se ako se prirast, odnosno povećanje cijene iste robe, stavi u odnos s baznom cijenom (dp : p). Za proizvod x, obrazac elastičnosti ponude dobiva sljedeći oblik: Es =

dqsx dpx dqsx p > : = × x = 1. qsx px qsx dpx <

107

Koeficijent je po pravilu pozitivan, jer su odnosi promjena u količini ponude u odnosu na promjene cijena istosmjerni, a ne obrnuti kao kod potražnje. Ako je ovaj koeficijent jednak jedinici, radi se o jediničnoj elastičnosti ponude, gdje su promjene u količini ponude upravo srazmjerne promjeni cijene. Ako ponuda jače reagira na promjene u cijeni, tada je koeficijent veći od jedan. Riječ je o elastičnoj ponudi. Slabije reagiranje količine ponude na povećanje cijene ukazuje na neelastičnu ponudu. Pri tome postoje i dva ekstremna slučaja. Prvi je, kada ma kakvo povećanje cijena ne izaziva nikakvu promjenu u količini ponude (Es = 0). Tada se radi o potpuno neelastičnoj ponudi. Drugi slučaj je kada i najmanje povećanje cijene izaziva beskonačno veliku ponudu; tada se radi o potpuno elastičnoj ponudi (Es = beskonačno). Mogućnost prilagođavanja proizvodnje, odnosno prodaje pri promjeni, odnosno povećanju cijena je tim veća što je vrijeme duže. Pri sagledavanju ovog problema, razlikuju se tri vremenska perioda u kojima je moguće uspostavljanje ravnoteže: trenutni, kratki i dugi rok.15 U trenutnom roku ponuda je fiksna. Povećanje cijene zbog povećane potražnje ne može djelovati na povećanje ponude, zato što je ona u tom vremenskom periodu dana. Fiksna ponuda, uvjetovana kratkoćom vremena, prilagođava se većoj potražnji putem povećanja cijena. Cijena, na taj način, racionira ograničenu ponudu. Ovaj slučaj Samuelson ilustrira primjerom prodaje ribe, koja je, kao što je poznato, podložna kvarljivosti. Ako se poveća potražnja, nova ravnoteža u trenutnom roku (u toku dana) neminovno se uspostavlja pri većoj cijeni, jer prodavači ribe ne mogu isporučiti tržištu više nego što je bio ulov toga dana. Ako, međutim visoka cijena ribe potraje duže, kapetani ribarskih brodova će zaposliti više ribara s opremom koju momentalno posjeduju. Tako će se ponuda postupno prilagođavati povećanju potražnje. Drugi dan će se isporučiti više ribe, uslijed čega će cijena nešto i pasti u odnosu na prethodni dan. Što to znači? Znači, da se ponuda u kratkom roku prilagođava u okviru postojećih kapaciteta, povećavanjem varijabilnog faktora (u ovom primjeru rada). Ako je ta cijena još uvijek visoka ona privlači više poduzetnika da ulažu u nove brodove, novu ribarsku opremu i da angažiraju više rada. Na taj način uspostavlja se dugoročna ravnoteža, što podrazumijeva izgradnju novih kapaciteta, nove investicije. Cijena pada, ravnoteža se uspostavlja na višem nivou ponude i na nižem nivou cijene. Da bi se došlo do veće ponude, potrebna je, prema tome, i veća proizvodnja, što podrazumijeva i nova ulaganja, odnosno veće i fiksne i varijabilne troškove. Na taj način proizvodnja se javlja kao bitna determinanta ponude.

6. Pomjeranje krivulje ponude Dok promjena cijene dobra utječe na promjenu ponude na krivulji tog dobra, pomjeranje uzduž krivulje, ostali faktori utječu na pomjeranje krivulje. Tehnologija koja smanjuje troškove proizvodnje povećava ponudu i pomjera krivulju udesno. Smanjenje troškova nadnica smanjuje troškove proizvodnje i povećava ponudu. Obratno, povećanje nadnica povećava troškove proizvodnje i smanjuje ponudu, a krivulja ponude se pomjera u lijevo. 15 Paul Samuelson: Economics, Mc Graw – Hill Book Company,1961., str, 419.

108

Isti je rezultat kod povećanja ili smanjenja cijena drugih inputa. Isto tako, smanjenje poreza i ukidanje uvoznih ograničenja povećava ponudu i obratno. Te promjene na koordinatnom sustavu pokazuje slika 6.3. Slika 6.3. Pomjeranje krivulje ponude

Krivulja qso pokazuje ovisnost količine ponude od cijene proizvoda. Viša cijena – veća ponuda, i obratno. Krivulja qs1 pokazuje smanjenje ponude pri istim cijenama zbog troškovnih i drugih sličnih utjecaja. Krivulja qs2 pokazuje povećanje ponude pri istim cijenama proizvoda, a smanjenju troškova proizvodnje i drugih sličnih utjecaja. Smanjenje ponude, pri istim cijenama, pomjera krivulju ponude u lijevo od početne krivulje qso, a povećanje ponude pri istim cijenama proizvoda pomjera krivulju ponude u desno od krivulje qso.

Poglavlje 6. Pregled pitanja 1. 2. 3. 4. 5.

Deﬁniraj i objasni ponudu proizvoda ili usluge. Deﬁniraj i objasni determinante ponude. Objasni tablicu, krivulju i funkciju ponude. Što je elastičnost ponude? Objasni razliku između pomjeranja uzduž krivulje ponude i pomjeranja krivulje ponude. 6. Kakve su mogućnosti prilagođavanja ponude pri povećanju potražnje električne energije i konfekcijskih proizvoda s obzirom na vrijeme (kratki i dugi rok).

109

Poglavlje 7. TEORIJA I ANALIZA PROIZVODNJE

1. Proizvodnja i faktori proizvodnje, ciljevi i ograničenja Svaka analiza ponude pretpostavlja poznavanje osnovnih elemenata teorije proizvodnje. P r o i z v o d n j a j e p r o c e s pretvaranja faktora proizvodnje u proizvode i usluge. Proizvodnja se odvija u poduzeću koje nabavlja faktore proizvodnje, organizira proces proizvodnje u kojem se stvaraju proizvodi i usluge i vrši prodaju svojih proizvoda i usluga s ciljem maksimiranja profita. Proizvod poduzeća može biti finalno dobro, kao što je automobil i kompjutor, ili poluproizvod koji služi kao faktor proizvodnje drugim poduzećima. Rezultat procesa proizvodnje može biti i usluga. Inputi koje koriste poduzeća u procesu proizvodnje su faktori proizvodnje. Faktori proizvodnje su rad, kapital i prirodni resursi. Svaka od ovih kategorija uključuje mnoštvo pojedinačnih elemenata. Tako na primjer, u rad spadaju sve vrste rada od nekvalificiranog do rada znanstvenika. U kapital spadaju zgrade, strojevi sirovine itd. Isto tako, raznovrsnost je karakteristika i prirodnih resursa (zemlja, šume, vode, rude, itd.). Faktori proizvodnje mogu biti fiksni i varijabilni. Fiksni faktori su oni koji se u dužem vremenu ne mogu mijenjati, ili se uopće ne mogu mijenjati. Varijabilni faktori su inputi u procesu proizvodnje koji se mogu mijenjati u vrlo kratkom roku (sirovine, nekvalificirana radna snaga i slično). Razdoblje u kojem je bilo koji faktor varijabilan zove se kratki rok. Razdoblje u kojem svi faktori mogu biti varijabilni naziva se dugim rokom. Trajanje dugog roka za razne vrste proizvodnje je različito. Na primjer, u poduzećima koja proizvode odjeću je mnogo kraće nego u elektroprivredi gdje izgradnja elektrana traje i po nekoliko godina. U kratkom roku poduzeće može povećati obujam proizvodnje samo ulaganjem varijabilnog faktora uz isti fond fiksnog faktora. U dugom roku, investicionim zahvatima svi faktori postaju varijabilni. U dugom roku povećavaju se kapaciteti, poboljšava tehnologija, tako da se dobiva veći proizvod i ovisno o kapacitetu i tehnologiji, koja omogućava veću proizvodnju pri istoj količini rada i kapitala. Ovim pitanjima se bavi teorija proizvodnje. Središnje pitanje svake proizvodnje jest sagledavanje odnosa između ulaganja faktora proizvodnje (inputa) i proizvoda koji se tim ulaganjem dobiva (outputa). To je traženje odgovora na pitanje, koliko se dobara može dobiti upotrebom određenih količina faktora, koja kombinacija faktora daje maksimalni proizvod pri danoj tehnologiji?

111

P o d u z e ć e o r g a n i z i r a proizvodnju radi ostvarivanja m a k s i m a l n o g p r o f i t a . Pri tome ono je ograničeno tržišnim uvjetima i tehnologijom. Tržišna ograničenja s kojima se suočava poduzeće su uvjeti pod kojima poduzeće kupuje svoje inpute i prodaje svoj output. Na strani outputa ono se susreće s problemima prodaje, što ga primorava da se dobro upozna s mogućnostima potražnje svojih proizvoda. Na strani inputa bitno pitanje je po kojoj cijeni poduzeće može nabavljati faktore proizvodnje pa da posluje rentabilno. Da bi poduzeće maksimiralo profite, ono traži najoptimalniju kombinaciju faktora proizvodnje, koja omogućava proizvodnju pri najnižim troškovima. Pri tome ono se susreće s ograničenjima koja proizlaze iz raspoložive tehnologije. Tehnologija može biti jednostavna, ona koja zahtijeva mnogo rada a malo kapitala. To su radno intenzivni procesi proizvodnje. Nasuprot tome, tehnološki procesi koji angažiraju mnogo kapitala a malo rada su kapitalno intenzivni procesi. Neke vrste proizvodnje su po svojoj prirodi više radno ili više kapitalno intenzivne. Na primjer, proizvodnja električne energije je kapitalno intenzivni proces proizvodnje, dok su razne intelektualne usluge radno intenzivne djelatnosti. Tu i nema mogućnosti za izbor različitih kombinacija rada i kapitala. Ipak, većina poduzeća može organizirati svoju proizvodnju s različitim tehnikama i tehnologijama, pa prema tome i različitim kombinacijama rada i kapitala. Na primjer, u poljoprivredi se može proizvodnja obavljati jednostavnijim sredstvima uz mnogo živog rada, ili sa suvremenim strojevima (traktorima, kombajnima i raznim drugim poljoprivrednim strojevima) uz manje angažiranja živog rada. U građevinarstvu mnogi radovi se mogu izvoditi upotrebom jednostavnijih metoda uz više ljudskog rada, ili sa suvremenim strojevima i manje živog rada. Te mogućnosti upućuju poduzeće da vrši izbor najefikasnije tehnologije i najjeftinije kombinacije faktora proizvodnje na osnovi koje će pri danim tržišnim uvjetima, odnosno cijenama inputa i outputa, ostvariti maksimalne profite. Pod pretpostavkom da je poduzeće definiralo svoj položaj na tržištu, to jest, da je upoznato s mogućnostima plasmana outputa i cijenama inputa, njegova sljedeća faza aktivnosti je organiziranje proizvodnje. U toj fazi središnje je pitanje kako ostvariti maksimalnu proizvodnju upotrebom različitih faktora proizvodnje pri raspoloživoj tehnologiji. Odgovor na to pitanje se dobiva pomoću proizvodne funkcije. Zavisno od toga što proizvodna funkcija uzima za fiksne, a što za varijabilne inpute razlikujemo kratkoročnu i dugoročnu proizvodnu funkciju. U funkciji dugog roka svi su faktori varijabilni. U kratkoročnoj funkciji bar jedan od faktora mora biti varijabilan, dok su ostali fiksni.

2. Funkcija proizvodnje 2.1. Definicija i način prikazivanja Funkcija proizvodnje je jednadžba, tablica ili dijagram koji pokazuje maksimalnu proizvodnju koju poduzeće može ostvariti u danom vremenskom periodu s različitim kombinacijama faktora. To je odnos između maksimalne proizvodnje nekog proizvoda i različitih kombinacija faktora proizvodnje pri danoj tehnologiji.

112

Najjednostavniji oblik te funkcije je proizvodnja jednog proizvoda s dva faktora: q = f (L,K), gdje je količina proizvodnje nekog proizvoda (q) funkcija količine rada (L) i kapitala (K), koji se koriste u procesu proizvodnje. Proizvodnja se izražava u ﬁzičkim jedinicama (broj automobila, kompjutora), rad brojem zaposlenih ili vremenskim trajanjem rada, kapital količinom upotrijebljene opreme u proizvodnji. Funkcija pokazuje količinu proizvoda koju bi poduzeće moglo proizvesti sa svakom kombinacijom rada i kapitala. Taj posao obično rade tehnička lica – inženjeri, jer je proizvodna funkcija tehnički odnos između outputa i inputa. Sljedeća tablica prikazuje primjer funkcije proizvodnje, koja pokazuje količinu proizvodnje (q) koju poduzeće može proizvesti različitim kombinacijama rada i kapitala (tablica 7.1.).16 Tablica 7.1. Proizvodna funkcija s dva faktora

Tablica predstavlja zamišljenu proizvodnu funkciju koja pokazuje količine nekog proizvoda koje poduzeće može proizvesti različitim kombinacijama rada i kapitala. Da bi poduzeće proizvelo 4 jedinice proizvoda, ono mora upotrijebiti jednu jedinicu rada i jednu jedinicu kapitala. S dvije jedinice rada i jednom jedinicom kapitala količina proizvodnje se povećava na 10 jedinica. Znači, druga jedinica rada donosi dodatni proizvod od 6 jedinica, pri istoj količini angažiranog kapitala. Međutim, daljnje angažiranje rada pri ﬁksnom kapitalu donosi sve manji i manji dodatni proizvod. Isti zaključak je kada se upotrebljava jedna jedinica rada, a dodaju nove jedinice kapitala. S dvije jedinice rada i jednom jedinicom kapitala dobije se 10 jedinica proizvoda, s dvije jedinice rada i dvije jedinice kapitala 15 jedinica proizvoda. Daljnje dodavanje kapitala pri istoj količini rada daje veći proizvod, ali po opadajućoj stopi, jer dodatna jedinica kapitala donosi sve manji i manji dodatni proizvod. Tablica pokazuje i niz drugih kombinacija koje poduzeće može upotrijebiti, ako se rad i kapital mogu supstituirati. Na primjer, 15 jedinica proizvoda može se dobiti s tri kombinacije rada i kapitala: 16 M. Parkin: Economics, str. 262.

113

L = 1, K = 4 ; L = 2, K = 2 ; L = 4, K = 1. Odnosi proizvodnje i raznih kombinacija faktora proizvodnje graﬁčki se mogu prikazati na trodimenzionalnom koordinatnom sustavu, što pokazuje slika 7.1. Slika 7.1. Dijagram proizvodne funkcije 28

27 25 30

Proizvod (q)

21 25

18 15 15

13 10 10

5 5

Kap ital (K)

0 1

Rad (L )

2.2. Kratkoročna funkcija proizvodnje s jednim varijabilnim faktorom Kada je u proizvodnoj funkciji samo jedan faktor varijabilan, analiza se odnosi na kratki rok. Tu analizu vršit ćemo pomoću ukupnog, graničnog i prosječnog proizvoda. 2.2.1. Ukupni, granični i prosječni proizvod Na osnovi kratkoročne proizvodne funkcije, u kojoj je jedan faktor ﬁksan a drugi varijabilan, možemo izvesti tri kategorije proizvoda: ukupni, granični i prosječni. Na primjer, pri konstantnom kapitalu od jedne jedinice (K=1) rad se povećava od 0 do 6 jedinica, ukupni proizvod, granični proizvod i prosječni proizvod imat će sljedeće vrijednosti (tablica 7.2.). Iz tablice 7.2. vidi se da povećavanjem rada (L – kolona 2) od 0 do 6, ukupan proizvod (TP – kolona 3) se povećava od 4 do 20. U početku tri prve jedinice rada povećavaju ukupan proizvod od nule do 15. Tri ostale jedinice rada povećavaju ukupan proizvod od 15 do 20. Znači, mnogo manje. Objašnjenje se nalazi u graničnom proizvodu rada (MPL – kolona 4). Prva jedinica rada daje 4 jedinice proizvoda, upošljavanjem drugog radnika

114

proizvod se povećava za 5 jedinica, trećeg za 6, četvrtog za 3, petog za 2 i šestog manje za jednu jedinicu. Tablica 7.2. Ukupni, granični i prosječni proizvod Situacija

Rad (L) (broj radnika)

Ukupan proizv. rada (TP)

Granični proizv. rada (MPL)

1 A

2 0

3 0

4 4

Prosječni proizv. rada (APL) 5 0

(4,5)

(5,5)

4,5

(5)

(2,5)

4,5

(0)

5 C

6 3 2 -1 3,16

Znači, granični proizvod zadnja tri radnika je mnogo manji nego prva tri radnika. Zato ukupan proizvod ima usporeniji rast. U zadnjoj, petoj koloni, nalazi se prosječni proizvod svih radnika. Granični proizvod varijabilnog faktora (u ovom primjeru rada) predstavlja promjenu ukupnog proizvoda po jedinici promjene varijabilnog faktora (rada): MPL =

TPn – TPn–1 dTP = . Ln – Ln–1 dL

Prosječni proizvod varijabilnog faktora predstavlja odnos između ukupnog proizvoda i ukupno angažiranog varijabilnog faktora: APL =

TP . L

Ukupni proizvod je zbroj svih graničnih proizvoda. Prenošenjem podataka iz tablice 7.2. na koordinatni sustav dobivamo krivulje ukupnog, graničnog i prosječnog proizvoda (slika 7.2.).

115

Slika 7.2. Krivulja ukupnog, prosjeÄ?nog i graniÄ?nog proizvoda

116

2.2.2. Stadiji proizvodnje i opadajući prinosi Da bismo prikazali kretanje ukupnog, graničnog i prosječnog proizvoda pomoću krivulja, pretpostavili smo da je radno vrijeme beskonačno djeljivo, to jest da se rad može koristiti za bilo koji dio dana. Zato su ove kategorije na slici 7.2. prikazane kao glatke, a ne izlomljene linije. Na slici vidimo da se ukupna proizvodnja povećava sve do točke F, gdje je TP = 20. U toj točki granični proizvod rada je nula (MPL = 0). Nakon te točke ukupan proizvod opada, jer je dodatni proizvod: dodatna jedinica rada – negativan. U rasponu od točke A do točke D ukupan proizvod se povećava, ali nejednako. Do točke D krivulja ukupnog proizvoda raste po rastućoj stopi, jer je granični proizvod rastući, iznad prosječnog. To znači da se u ovom rasponu proizvodnje rad nedovoljno koristi u odnosu na dani kapital. Dodavanjem rada u ovom intervalu proizvodnja raste sve do točke D, gdje se granični proizvod izjednačava s prosječnim proizvodom. Daljnjim dodavanjem rada, nakon točke D, proizvodnja i dalje raste, ali po opadajućoj stopi, jer granični proizvod rada (MPL) opada. Opadanje graničnog proizvoda varijabilnog faktora odraz je zakona opadajućih prinosa. Po tome zakonu, pri fiksnom jednom ili više faktora, nakon neke točke, dodavanje varijabilnog faktora donosi opadajuće prinose. Nakon točke H, gdje je granični proizvod MPL = 6, a količina rada L = 2,5, u ovom primjeru počinje djelovati zakon opadajućih prinosa. Nakon ove točke granična produktivnost varijabilnog faktora počinje opadati. Ali to ne znači da će poduzeće zaustaviti proizvodnju u toj točki, jer njegov ukupni proizvod se povećava sve do pete jedinice rada (točka F), a prosječni proizvod je manji od graničnog sve do točke D. Veza između krivulja graničnog proizvoda (MPL) i prosječnog proizvoda (APL) može poslužiti za definiranje t r i s t a d i j a p r o i z v o d n j e u ovoj funkciji. U prvom stadiju granični proizvod je rastući i veći od prosječnog (MPL > APL). Prema tome, rastući granični proizvod implicira rast prosječnog proizvoda. Poduzeće, pod ostalim normalnim uvjetima, treba nastaviti proizvodnju. U drugom stadiju ukupan proizvod raste sve dok je granični proizvod pozitivan. To je raspon od D do F. U točki D’, MPL = APL, dok je u točki F’, MPL = 0. Racionalni proizvođač nastavit će proizvodnju i u ovom stadiju, jer je ukupna proizvodnja rastuća, iako po opadajućoj stopi. Na kojem nivou će poduzeće odrediti svoju maksimalnu poziciju unutar ovog stadija, ovisi od troškova proizvodnje. Veći opseg proizvodnje smanjuje fiksne troškove po jedinici proizvoda, dok rastući granični troškovi povećavaju prosječne troškove. Zato taj nivo treba biti u onoj točki gdje su prosječni troškovi po jedinici proizvoda najniži. S obzirom da troškovi zavise od cijena faktora proizvodnje, prema tome, konkretna točka unutar drugog stadija ovisit će od cijena faktora proizvodnje i od cijene proizvoda. U trećem stadiju, u kojem ukupna proizvodnja opada zbog negativnog graničnog proizvoda, samo se po sebi podrazumijeva da nitko neće angažirati dodatni varijabilni faktor. 2.2.3. Elastičnost proizvodnje u odnosu na rad Utjecaj promjene varijabilnog faktora na količinu proizvodnje mjeri se koeficijentom elastičnosti. Koeficijent elastičnosti proizvodnje predstavlja postotnu promjenu proizvodnje po jedinici postotne promjene varijabilnog faktora (rada): EL =

% promjena proizvodnje . % promjena varijabilnog faktora (rada)

117

Ako proizvodnju označimo sa q, a varijabilni faktor (rad) sa L, obrazac dobiva slijedeći oblik: EL =

dq / q dq / dL = = dL / L q/L

MPL APL

Prema tome, elastičnost proizvodnje u odnosu na varijabilni faktor (rad) jednaka je omjeru graničnog i prosječnog proizvoda. Ako ovaj obrazac primijenimo na primjeru iz tablice 7.2., dobivamo slijedeće koeﬁcijente (tablica 7.3.). Tablica 7.3. Elastičnost proizvodnje Rad (L)

Granični proizvod (MPL)

0 1 2 3 4 5

4 4,5 5 5,5 6 5 3 2,5 2 0

Prosječni proizvod (APL)

Elastičnost proizvodnje (EL)

1,1 -

4,5

1,2

5 4,5 4

1 0,56 0

Za prvu jedinicu rada elastičnost proizvodnje je 4,5 : 4 = 1,1. Granični proizvod je veći od prosječnog, 4,5 > 4. Znači, ulaganje treba nastaviti. Za drugu jedinicu rada elastičnost proizvodnje je 1,2, granični proizvod je veći od prosječnog ; 5,5 > 4,5. Veći granični proizvod od prosječnog upućuje na nastavak ulaganja varijabilnog faktora. Upotrebom treće jedinice rada granični proizvod se izjednačava s prosječnim, elastičnost proizvodnje je 1. Dodavanjem četvrte jedinice rada elastičnost proizvodnje pada na 0,56, jer granični proizvod ima opadajući smjer. Znači, s trećom jedinicom ulaganja završava se rastući granični proizvod, koji implicira rastući prosječni proizvod. Treća jedinica rada donosi 5 jedinica proizvoda, koliko iznosi i prosječni proizvod (EL = 5 : 5 = 1). U petoj jedinici elastičnost je 0, jer je granični proizvod 0. 2.2.4. Optimalna upotreba varijabilnog faktora Postavlja se pitanje koliko bi rada (varijabilnog faktora) u ovom primjeru p o d u z e ć e t r e b a l o a n g a ž i r a t i d a b i m a k s i m i r a l o p r o f i t ? Odgovor na ovo pitanje pretpostavlja poznavanje cijena proizvoda i troškova varijabilnog faktora proizvodnje. Pomoću cijena proizvoda i graničnog proizvoda dobivamo granični prihod proizvoda varijabilnog faktora (MRL = MPL × P). Na osnovi kretanja ukupnih troškova i varijabilnog faktora rada dobivamo granične troškove dodatne jedinice tog faktora (MCL).

118

Poduzeće će angažirati varijabilni faktor sve dok je granični prihod proizvoda faktora veći od njegovog graničnog troška. Ako je cijena proizvoda 10$, a cijena rada 30$ po radniku dnevno, poduzeće će angažirati nove radnike sve dok se granični prihod rada ne izjednači s graničnim troškom rada (cijenom rada). To će, u primjeru s kojim smo se služili ranije, biti 4 jedinice rada (četiri radnika dnevno), jer proizvodnja četvrtog radnika je 3 jedinice, što daje granični prihod proizvoda rada od 30$ (3 × 10 = 30$), a to je jednako graničnom trošku te jedinice rada (30$, tablica 7.4.). Tablica 7.4. Granični prihod proizvoda rada i granični troškovi rada L

MPL

1 2 3 4 5

4 5 5 3 2

P (u $) 10 10 10 10 10

MRL

MCL

40 50 50 30 20

30 30 30 30 30

Poduzeće neće angažirati petog radnika jer je njegov granični prihod proizvoda 20$, a granični trošak 30$. Kada bi cijena rada bila 40$ po radniku dnevno, tada se poduzeću ne bi isplatilo da angažira više od tri radnika, jer bi četvrti radnik svojom proizvodnjom doprinio povećanju prihoda od 30$, a njegovi troškovi bi bili 40$.17 Uključivanjem troškova u analizu dolazimo do zaključka da optimum proizvodnje ne određuje samo točka maksimalnog prosječnog proizvoda, nego i granični trošak varijabilnog faktora i cijena proizvoda. Viša cijena proizvoda uz nižu cijenu varijabilnog faktora omogućava poduzeću proizvodnju iznad maksimalne točke u kojoj MPL / APL = 1. Isto tako, viša cijena varijabilnog faktora uz istu cijenu proizvoda pomjera angažiranje varijabilnog faktora na niži stupanj proizvodnje u odnosu na točku MPL / APL = 1.

2.3. Funkcija proizvodnje s dva varijabilna faktora Analiza u prethodnom dijelu odnosila se na proizvodnu funkciju u kratkom roku s upotrebom jednog varijabilnog faktora. Daljnji tok analize bit će na ispitivanju funkcije proizvodnje s dva varijabilna faktora. Proizvodna funkcija s dva varijabilna faktora može se prikazati graﬁčki pomoću izokvanti. 2.3.1. Izokvanta Izokvanta je krivulja koja spaja sve točke različitih kombinacija dva faktora koji daju jednaku količinu proizvodnje. To je krivulja jednake proizvodnje koja se može postići različitim ulaganjima proizvodnih faktora. Iz tablice 7.1. možemo izvesti više izokvanti za razne količine proizvodnje. Tako, na primjer, količinu proizvodnje od 15 jedinica proizvoda mo17 Radi jednostavnosti, granični trošak je izjednačen s nadnicom.

119

žemo dobiti sljedećim kombinacijama: s jednom jedinicom rada i četiri jedinice kapitala; s 2 jedinice rada i 2 jedinice kapitala; i s 4 jedinice rada i 1 jedinicom kapitala. Ako ove podatke prenesemo na koordinatni sustav, dobit ćemo krivulju jednakog proizvoda – izokvantu (slika 7.3.). Slika 7.3. Krivulja jednakog proizvoda (Izokvanta)

Krivulja na slici 7.3. predstavlja izokvantu, koja se može relativno lako izraziti algebarskim putem. Ako u opći oblik funkcije q = f (K L) uvrstimo konkretne podatke dobit ćemo: 15 = f (4 × 1) 15 = f (2 × 2) 15 = f (1 × 4). Očigledno je da je parametar zavisnosti u ovoj funkciji 3,75; 15 : 4= 3,75. Zato jednadžba jednakog proizvoda glasi: 3,75 K × L = 15 K × L = 4. Prema tome, proizvodnju od 15 jedinica, na osnovi ove izokvante, moguće je ostvariti raznim kombinacijama kapitala i rada kojega je umnožak 4. Pod pretpostavkom da su faktori djeljivi na dijelove manje od cijelog broja, na osnovi ove jednadžbe moguće je naći više od tri kombinacije koje se nalaze u tablici 7.1. Na primjer, K: L:

120

1 4

1,5 2,6

2 2

2,5 1,6

3 1,3

3,5 1,14

4 1

Na osnovi iste tablice proizvodnju od 10 jedinica (q = 10) moguće je dobiti s 2 jedinice rada i 1 jedinicom kapitala i 1 jedinicom rada i 2 jedinice kapitala. Koeﬁcijent zavisnosti u ovoj izokvanti je 5 i jednadžba izokvante glasi: 5 K × L = 10 K×L= 2 Proizvodnju od 18 jedinica (q = 18) moguće je dobiti iz iste proizvodne funkcije (tablica 7.1.) s 2 kombinacije faktora: K = 3, L = 2 ; K = 2, L = 3. I ova izokvanta ima jednostavnu funkcionalnu vezu između faktora i proizvodnje: 3 K × L = 18, odakle se zamjena faktora vrši po jednadžbi: K × L = 6. Ako podatke iz ovih jednadžbi prenesemo na koordinatni sustav, dobit ćemo tri izokvante, koje čine mapu ili kartu izokvanti (slika 7.4.). Slika 7.4. Mapa izokvanti

Što je izokvanta udaljenija od ishodišta, njena vrijednost izražena količinom proizvodnje je veća, i obratno. Iz slike 7.4. vidi se da je q = 18 najudaljenija, a q = 10 najbliža ishodištu. 2.3.2. Granična stopa tehničke supstitucije i izokvanta Granična stopa tehničke supstitucije jednaka je veličini nagiba izokvante. Slika 7.5. ilustrira odnos zamjene jednog faktora drugim. Nagib izokvante u točki b, gdje je K = 2 i L = 2, je jedan. Taj nagib je u ovoj točki jednak nagibu tangente AB. U toj točki zamjena rada s kapitalom je jednaka jedinici. U točki c nagib izokvante je jednak nagibu tangente A’B’ i iznosi 0,25. To znači da bi proizvodnja ostala ista u toj točki kapital se zamjenjuje s radom u omjeru 1 : 4.

121

Izračunavanje ovog nagiba vrši se pomoću formule: Mrts = –

dy dx

gdje Mrts označava graničnu stopu tehničke supstitucije, dy zamjenu faktora na ordinati s faktorom dx na apscisi. Na liniji AB (tangenta), u točki b, ako se kapital smanjuje za 2 jedinice, rad se povećava za 2 jedinice: Mrts = – d K / + d L = – 2 / + 2 = – 1, odnosno Mrts = 1. Slika 7.5. Granična stopa tehničke supstitucije

Isto tako, na liniji A´ B´, u točki c smanjenju kapitala za 1 jedinicu odgovara povećanje rada za 4 jedinice da bi se zadržao nivo proizvodnje od 15 jedinica: Mrts = -1 / + 4 = – 0,25, odnosno Mrts = 0,25. Prema tome, Mrts je apsolutni nagib tangente na odgovarajuću točku izokvante. Što točka na izokvanti ima veći nagib, granična stopa tehničke supstitucije je veća, i obratno. Kako se ide niz izokvantu, Mrts je sve manja i manja. To znači, zamjena kapitala radom iziskuje sve veću i veću količinu rada da bi se dobila ista količina proizvodnje. Izokvante i imaju tipičan oblik, jer je u njih ugrađena zakonitost opadajuće granične stope supstitucije. Pri kretanju niz danu izokvantu dobitak u proizvodu iz veće upotrebe jednog faktora jednak je gubitku u proizvodu zbog manje upotrebe drugog faktora. U našem primjeru dobitak upotrebom veće količine rada jednak je gubitku u proizvodu s manjom količinom kapitala. Ako određeno povećanje količine rada (dL) pomnožimo s graničnim proizvodom rada (MPL), taj iznos mora biti jednak smanjenju količine kapitala pomnoženom s graničnim proizvodom kapitala (MPK): dL × MPL = – dK × MPK .

122

Dijeljenjem ove jednadžbe sa dL × MPK dobit ćemo: MPL dK =– = Mrts . MPK dL Prema tome, Mrts je jednaka apsolutnom nagibu izokvante i odnosu graničnih proizvoda varijabilnih faktora. Faktori u proizvodnji mogu biti supstituti ili komplementarni faktori. U primjeru kojim smo interpretirali graničnu stopu tehničke supstitucije, faktori koji se kombiniraju su rad i kapital. Rad i kapital mogu se supstituirati do određenog stupnja. Ta mogućnost je različita po pojedinim procesima proizvodnje. Što je duži rok, mogućnost supstitucije je veća. To proizlazi iz mogućnosti prilagođavanja investicijskim zahvatima i iz razvoja tehnike i tehnologije. Pored supstitucije rada kapitalom, u proizvodnoj funkciji kao varijabilni faktori mogu se promatrati pojedine vrste materijala i sirovina. Na primjer, proizvodnja električne energije pomoću nafte, plina i ugljena. Tu se radi o skoro savršenoj supstituciji. Faktori u procesu proizvodnje mogu biti komplementarni. Rad i kapital su u većini procesa više komplementarni nego supstituti. Rad i zemlja također. Primjeri skoro savršene komplementarnosti su kemijski procesi u kojima se osnovni elementi kombiniraju u ﬁksnom odnosu. Primjer savršene komplementarnosti faktora je motor i karoserija u automobilskoj industriji. U takvim procesima ne postoji nikakva mogućnost supstitucije jednog faktora drugim. Iako postoje procesi proizvodnje sa savršenom zamjenjivošću i savršenom komplementarnošću faktora, stvarnost je između ovih krajnosti. U većini procesa faktori su nesavršeni supstituti. To znači da se rad i kapital mogu zamjenjivati do određenog stupnja. Izokvanta u proizvodnji sa savršenim supstitutima faktora je prava linija, što znači da se rad i kapital mogu zamjenjivati u konstantnom odnosu, na primjer 1 : 1 ; 2 : 1 itd. Proizvodnja na svakoj točki te linije (izokvante) je jednaka. Izokvanta u proizvodnji sa savršenom komplementarnošću faktora je nula, jer veće korištenje samo rada ili kapitala ne daje dodatni proizvod (MPL – MPK = 0). Izokvante u većini slučajeva pokazuju određenu zakrivljenost, što znači da se faktori do određenog stupnja mogu zamjenjivati. Što je ta zakrivljenost manja, mogućnost zamjene faktora je veća, i obratno. Isto tako, kada izokvanta ima neku zakrivljenost zamjena jednog faktora drugim opada što se više zamjenjuje jedan faktor drugim. Na primjer, na slici 7.5. izokvanta q = 15 pokazuje da je u točki b mogućnost te zamjene 2 jedinice kapitala za 2 jedinice rada (Mrts=1), dok je u točki c potrebno 4 jedinice rada za 1 jedinicu kapitala. U primjeru kojim se služimo u ovoj analizi izokvante imaju zakrivljen oblik s prilično izraženom mogućnosti supstitucije faktora i odnosom danim konkretnom proizvodnom funkcijom. Drugi oblik proizvodne funkcije dao bi i drukčiju zakrivljenost izokvanti.

123

3. Optimalna kombinacija faktora U prethodnom dijelu (2.3.2.) vidjeli smo da izokvanta pokazuje različite kombinacije rada i kapitala koje poduzeće može primijeniti u procesu proizvodnje da bi dobilo određeni proizvod. Međutim, to nije dovoljno za donošenje odluke o izboru faktora proizvodnje, jer poduzeće proizvodi da bi maksimiralo proﬁt. Taj cilj podrazumijeva proizvodnju s najnižim troškovima. Da bismo dobili troškove, potrebno je znati cijene faktora, u našem primjeru cijene rada i kapitala. Ako su cijene faktora poznate, tada poduzeće može cijeniti koja mu je kombinacija faktora najjeftinija da bi dobilo traženi proizvod. Iz tablice 7.1., koja prezentira proizvodnu funkciju, proizvod od 15 jedinica moguće je dobiti sa tri kombinacije ulaganja rada i kapitala: a) 4 K + 1 L b) 2 K + 2 L c) 1 K + 4 L. Postavlja se pitanje koja kombinacija omogućava proizvodnju s najnižim troškovima? Da bismo dobili odgovor na ovo pitanje, potrebno je imati podatke o cijenama faktora. Pretpostavimo da je cijena kapitala 25$ i cijena rada 25$. Troškovi ovih kombinacija su sljedeći: a) 4 × 25 + 1 × 25 = 125 b) 2 × 25 + 2 × 25 = 100 c) 1 × 25 + 4 × 25 = 125. Očigledno je da kombinacija b s 2 jedinice kapitala i 2 jedinice rada daje proizvodnju od 15 jedinica pri najnižim troškovima. Na isti način bi se mogla izvršiti analiza najnižeg troška za bilo koju vrijednost izokvante i za bilo koju kombinaciju faktora proizvodnje.

4. Prinosi na opseg U dijelu: Stadiji proizvodnje i opadajući prinosi (2.2.2.) vidjeli smo da dodavanjem varijabilnog faktora, dok je kapital ostao nepromijenjen, proizvodnja raste po opadajućoj stopi, odnosno sa sve manjim i manjim količinama. Postavlja se pitanje, kako se ponaša količina proizvodnje kada su svi faktori varijabilni ? Što se dešava s proizvodnjom kada se, na primjer, rad i kapital udvostruče, utrostruče...? Ovo pitanje odnosi se na ekonomiju razmjera, ili prinose na opseg. Prinosi na opseg, prema tome, odražavaju promjenu ukupnog proizvoda kada se svi faktori proporcionalno povećavaju. Razlikuju se tri vrste prinosa na opseg ili ekonomije razmjera: k o n s t a n t n i prinosi na opseg, r a s t u ć i prinosi na opseg i o p a d a j u ć i prinosi na opseg. Konstantne prinose na opseg imamo kada se proporcionalnim povećanjem svih faktora jednako povećava proizvodnja. Na primjer, ako se svi faktori udvostručuju, udvostručuje se i proizvodnja. Mnoge manufakturne djelatnosti pokazuju konstantne prinose na opseg. Tekstilna industrija je djelatnost u kojoj se ova zakonitost najbolje očituje.

124

Rastući prinosi na opseg događaju se onda kada porast svih faktora vodi iznadproporcionalnom porastu proizvodnje. Na primjer, ako se svi inputi povećavaju za 10%, proizvodnja raste za 15%. Mnogi industrijski procesi pokazuju blage rastuće prinose. Rastući prinosi nastaju na osnovi veće podjele rada, specijalizacije i razvoja tehnologije. Opadajući prinosi na opseg ili opadajuće ekonomije razmjera nastaju onda kada proporcionalni rast faktora (inputa) vodi manjem od proporcionalnog rasta ukupne proizvodnje. Na primjer, povećanje svih inputa za 100% povećava proizvodnju za 80%. Opadajući prinosi su karakteristika mnogih proizvodnih procesa zasnovanih na prirodnim resursima. Rastući i opadajući prinosi često djeluju u istom proizvodnom procesu usporedo, s tim da jedni prevladavaju na nižem nivou, a drugi na višem nivou proizvodnje.

5. Empirijske proizvodne funkcije Proizvodna funkcija, koja se često koristi u empirijskim istraživanjima, je Cobb Douglasov-a funkcija proizvodnje koja ima oblik: q = A Ka Lb, u kojoj je q količina proizvodnje, K i L faktori proizvodnje (kapital i rad), a a i b parametri funkcije koji se empirijski ocjenjuju.18 Parametri a i b izražavaju elastičnost proizvodnje u odnosu na rad i kapital. Zbroj tih parametara mjeri prinose na opseg. Ako je (a + b) = 1, radi se o konstantnim prinosima. Znači, kako se povećavaju količine faktora, razmjerno se povećava i količina proizvodnje. Ako je (a + b) > 1, prinosi su rastući, što znači da razmjerno povećanje faktora daje iznadsrazmjerno povećanje prinosa. Zbroj parametara (a + b) < 1 upućuje na zaključak o opadajućim prinosima. Cobb Douglasov-a funkcija proizvodnje može se lako transformirati u logaritamsku funkciju, koja joj daje linearni oblik: log q = log A + a log K + b log L . Ova funkcija se može proširiti i na više od dva faktora, a može se primijeniti i u mikro i u makroekonomskim istraživanjima. Postoje, međutim, i nedostaci. To su razne poteškoće u primjeni kada se radi o heterogenoj proizvodnji, izražavanju kapitala u ﬁzičkim jedinicama i tehnološkim promjenama. U analizi poduzeća, koja proizvode više proizvoda, problem se svodi na mjerenje heterogene proizvodnje. To se može izbjeći izražavanjem proizvodnje u novčanim jedinicama po stalnim cijenama, odnosno deﬂacioniranjem. Fond kapitala je heterogen, kako po vrstama, tako i po starosti, što zahtijeva od istraživača da koristi odgovarajući vrijednosni izraz kapitala u upotrebi. U analizi proizvodnje na osnovi konkretne funkcije ocjenjuje se točka maksimalne proizvodnje pri danim troškovima, ili točka minimalnih troškova pri zadanoj proizvodnji.

18 Funkcija je nazvana po autorima: Charles Cobb-u i Paul Douglas-u.

125

P r i m j e r. a) Funkcija proizvodnje nekog poduzeća je q = 100 L × K b) Ukupni troškovi su TC = 1000$. Cijena rada je w = 30$ ; cijena kapitala je r = 40$. Naći količine rada i kapitala s kojim bi poduzeće maksimiralo proizvodnju! q = 100 L × K TC = 1000 =30L + 40K ; K = 25 – 0,75L. U ovom sistemu jednadžbi troškovi su ograničavajući uvjet, zato taj uvjet uvrštavamo u funkciju proizvodnje metodom supstitucije.19 q = 100 L × K = 100 L (25–0,75L) = 100 25L–0,75L2 Uvjet maksimalne proizvodnje određen je točkom gdje je granični proizvod faktora jednak nuli. Granični proizvod rada iz ove funkcije je njena prva derivacija: dq 25 – 1,5L 50 (25 – 1,5L) = MPL = 100 = 2 25L–0,75L2 dL 2 25L–0,75L MPL = 0 (uvjet maksimiranja proizvodnje). 50 (25 – 1,5L) 25L–0,75L2

= 0 | × 25L–0,75L2

50 (25 – 1,5L) = 0/ :50 25 – 1,5L = 0 –1,5L = –25 L = 16,66 K = 25 – 0,75L K = 25 – 0,75 × 16,66 = 12,5 q = 100 L × K = 100 16,66×12,5 = 100 × 14,433 = 1443,37 Prema tome, maksimalna proizvodnja pri danim troškovima i cijenama faktora je: 1443,37 jedinica. b) Sada pretpostavimo da poduzeće traži najniže troškove pri zadanoj proizvodnji od 1443,37 jedinica, u uvjetima q = 100 L × K , w = 30$, r = 40$. q = 1443,37 = 100 L × K TC = 30 L + 40 K . Sređivanjem jednadžbe proizvodnje dobit ćemo rješenje po kapitalu (K), što nam omogućuje primjenu metode supstitucije: 19 Rješenje se može dobiti i pomoću Lagrangeovog multiplikatora, Vidjeti: Salvatore, Ekonomija za menedžere, Mate, Zgb, str. 55.

126

(1443,37 = 100 L × K )2 1443,372 = 1002 K × L / :1002 208,33 = K × L K = 208,33 / L . S obzirom da je proizvodnja zadana, sada zamjenjujemo K u jednadžbi troškova: 40 × 208,33 L 30L2 + 8.333,33 TC = L L × TC = 30L2 + 8.333,3 30L2 – TC × L + 8.333,3 = 0 .

TC = 30L + 40K = 30L +

U ovoj jednadžbi TC je parametar b iz kvadratne jednadžbe, zato tražimo taj parametar putem rješenja po L. L=

TC ± TC2 – 4 × 30 × 8333,3 2 × 30 L=

TC ± TC2 – 1.000.000 60

Najniži trošak je u točki gdje izotroškovna linija dodiruje izokvantu. To znači, da je ne siječe, i da L ne može imati dva rješenja. Zato izraz TC2 – 1.000.000 mora biti jednak nuli: TC2 – 1.000.000 = 0 . TC2 = 1.000.000 TC = 1.000

Iz ovog slijedi:

1.000 1.000 ± 1.0002 – 1.000.000 = = 16,66 60 60 K = 208,33 / L = 208,33 : 16,66 = 12,5.

Provjera:

TC = 30 L + 40 K TC = 30 × 16,66 + 40 × 12,5 = 500 + 500 = 1000.

Prema tome, poduzeće će ostvariti proizvodnju od 1443,37, jedinica s radom od 16,66 jedinica i kapitalom od 12,5 jedinica, jer su pri toj kombinaciji troškovi proizvodnje najniži.

127

6. Tehnološke promjene Tehnološke promjene odnose se na pronalaske novih proizvoda, materijala, novih izvora energije i novih suvremenijih tehnoloških procesa, to jest, sve ono što se deﬁnira kao tehnički napredak ili tehnički progres. Tehnički napredak utječe na proizvodnju tijekom vremena, tako da uz isto ulaganje proizvodnih faktora dolazi do povećanja proizvodnje. Ista količina proizvodnje ostvaruje se manjim količinama inputa. Zbog utjecaja tehničkog napretka proizvodna funkcija se mijenja tako što se krivulja ukupne proizvodnje pomjera udesno prema gore. Izokvante u toj funkciji se pomjeraju prema ishodištu koordinatnog sustava, jer je ista proizvodnja moguća sa manjim količinama rada i kapitala (slika 7.6.). Slika 7.6. Pomjeranje izokvanti pod utjecajem inovacija

Uvođenje inovacija je bitna komponenta poslovne eﬁkasnosti poduzeća. Većinu inovacija čine neprekidni procesi manjih unapređenja proizvoda i tehnoloških metoda, dok se veće tehnološke promjene dešavaju u dužim vremenskim razmacima. Najnovije tehnološke promjene u mikroelektronici omogućavaju nova unapređenja u proizvodnji portabl-stereo radio aparata i televizora, velikih mlaznih aviona koji povećavaju broj putnik/kilometara po jedinici ulaganja i za 40%. Optička vlakna smanjila su troškove i povećala preciznost u telekomunikacijama i omogućila poboljšanja u kompjutorskim tehnologijama.20 Inovaciona aktivnost zahtijeva ulaganje u istraživačke projekte, a i potrebnu spremnost na rizik, jer je rizik pri uvođenju inovacija prilično velik. Tehnički napredak može biti utjelovljen, odnosno opredmećen ili neopredmećen u proizvodnim faktorima. Neutjelovljeni tehnički napredak odnosi se na organizacijska poboljšanja i utječe na povećanje proizvodnje a da nije opredmećen proizvodnim faktorima (strojevi, rad). Utjelovljeni tehnički napredak je ﬁzički ugrađen u nova kapitalna dobra ili u novoobrazovane radnike. Tehničke inovacije povećavaju produktivnost strojeva koji su kasnije izgrađeni, zato se strojevi proizvedeni u različito vrijeme razlikuju. Novi, suvremeniji strojevi omogućavaju niže jedinične troškove. 20 Samuelson & Nordhaus: Ekonomija, Zagreb,1992., str. 113.

128

Tehnički napredak se ugrađuje u proizvodnu funkciju zajedno s ostalim faktorima proizvodnje. A poznati su modeli neutralnog tehničkog napretka Hicksa, Harroda i Solowa. Ta problematika se detaljnije obrađuje u makroekonomskim modelima rasta.

Poglavlje 7. Pregled pitanja 1. Proizvodnja: definicija, faktori proizvodnje, ograničenja, optimalna kombinacija. 2. Funkcija proizvodnje: definicija, način prikazivanja, kratki i dugi rok. 3. Definiraj ukupni, granični i prosječni proizvod. 4. Stadiji proizvodnje: odnosi ukupnog, graničnog i prosječnog proizvoda. 5. Što je elastičnost proizvodnje? 6. Što je granični prihod proizvoda faktora? 7. Izokvanta: definicija, karakteristike i mapa izokvanti. 8. Granična stopa tehničke supstitucije i izokvanta. 9. Objasni odnos granične stope supstitucije i graničnog proizvoda rada i kapitala? 10. Objasni zašto poduzeće bira optimalnu kombinaciju faktora? 11. Objasni pojmove: opadajući, konstantni i rastući prinosi. 12. Tehnološke promjene i izokvanta. 13. Cobb Douglasova funkcija proizvodnje. 14. Na temelju funkcije proizvodnje Q = K1/2 L1/2 u kojoj je kapital fiksan (K = 1). a) Izračunaj prosječni proizvod rada kada se koristi 16 jedinica rada (L = 16); b) Izračunaj granični proizvod rada kada je L = 16. c) Pod pretpostavkom da je cijena rada po jednom satu w = 10$, a cijena jedne jedinice proizvoda p = 100$, odredi količinu rada i proizvoda s maksimalnom profitnom pozicijom. 15. Na temelju linearne funkcije proizvodnje Q = K + L koja predstavlja izokvantu (Q = 5 jedinica nekog proizvoda) sa savršenim supstitutima faktora, nađi optimalnu kombinaciju rada i kapitala koja daje 5 jedinica proizvoda, ako je cijena rada za 1 sat 2$ a cijena kapitala 3$ za 1 sat. 16. Slijedeća tablica prikazuje podatke iz kratkoročne proizvodne funkcije u kojoj je rad fiksan a kapital varijabilan faktor. Proizvod se prodaje po 5$ po jedinici, cijena rada je 5$ po jedinici rada, cijena kapitala 20$ po jedinici kapitala. Popuni nedostajuće podatke u tablici i odgovori: a) koliki su fiksni troškovi, b) koliko jedinica varijabilnog faktora daje maksimalnu profitnu poziciju i koliko iznosi profit u toj točki, c) koja jedinica varijabilnog faktora predstavlja granicu rastućih i opadajućuh prinosa? K 0 1 2 3 4 5 6 7 8

L 5 5 5 5 5 5 5 5 5

Q 0 10 30 60 80 90 95 95 90

P 5$ 5$ 5$ 5$ 5$ 5$ 5$ 5$ 5$

MPK

APK

APL

MPK × P = MRK

129

Poglavlje 8. TEORIJA I ANALIZA TROŠKOVA

1. Definicija i klasifikacije 1.1. Definicija Proizvodnja dobara podrazumijeva trošenje faktora proizvodnje, koji također imaju svoju tržišnu cijenu. Novčani izraz trošenja tih faktora čini troškove. Količina ponude nekog proizvoda ne zavisi samo od tržišne cijene gotovog proizvoda nego i od njegovih troškova proizvodnje. Postoje dvije upotrebe termina “troškovi”, koje se zasnivaju na razlikovanju eksplicitnih i implicitnih troškova. Eksplicitni troškovi obuhvaćaju sve novčane izdatke poduzeća vezane za trošenje osnovnih faktora u procesu proizvodnje. Za utvrđivanje tih troškova bitni su podaci o količinama i cijenama utrošenih faktora, kao i ﬁksno ugovoreni izdaci. Eksplicitni troškovi odnose se na stvarne izdatke poduzeća za najamnine, rente, zakupnine, izdatke za utrošeni materijal, energiju, plaćene kamate i sve ostale novčane izdatke u proizvodnji. Ti troškovi se iskazuju u poslovnim knjigama poduzeća, pa se zovu i računovodstveni troškovi. Za razliku od eksplicitnih troškova, implicitni troškovi nisu vezani za novčane izdatke, jer predstavljaju trošenje vlastitih resursa. Na primjer, trgovac koji vodi vlastitu radnju isključivo osobnim radom i vlastitim sredstvima. To je primjer gdje nema eksplicitnih troškova za plaće, za kamate na kapital i zakup lokala. Korištenjem vlastitog lokala poduzetnik se lišava zakupnine koju bi mogao dobiti izdavanjem tog lokala. Za angažirani kapital mogao bi dobiti kamatu kada bi ga plasirao u banku, ili dividendu na dionice u nekom poduzeću. Isto tako, za svoj rad u nekom drugom poslu mogao bi dobiti plaću. Veličina ovih troškova određena je veličinom prinosa koje bi ovi resursi, upotrijebljeni u vlastitoj aktivnosti, mogli dati alternativnim zapošljavanjem u nekoj drugoj aktivnosti i uposlenju. Ovdje je bitan ekonomski rezon po kojem, bez obzira što je faktor proizvodnje vlasništvo poduzetnika, njegova upotreba uvijek implicira odricanje od njegove alternativne uposlenosti i prinosa koji bi se po toj osnovi mogao postići. Radi toga poduzeće u svom kalkulusu mora uzeti u obzir i implicitne troškove. Znači, pri izračunavanju troškova proizvodnje poduzeće mora uključiti troškove svih faktora, odnosno mora operirati s alternativnim ili oportunitetnim troškovima svih faktora, bez obzira da li ih je kupilo ili ih posjeduje. Razlog je u tome što se poduzeću ne bi isplatilo koristiti vlastiti faktor kada bi se on mogao bolje vrednovati u drugom poduzeću. Isto tako, poduzeće ne bi moglo zadržati unajmljeni faktor (na primjer rad) kada bi za njega plaćalo nižu cijenu od drugog

131

poduzeća. Zato se ekonomski troškovi moraju razlikovati od računovodstvenih troškova, koji se odnose samo na stvarne izdatke poduzeća, odnosno na samo eksplicitne troškove. Razlikovanje ekonomskih od računovodstvenih troškova ne proizlazi samo iz vlasništva faktora proizvodnje, nego i iz svih drugih osnova, gdje računovodstveni troškovi odstupaju od stvarnih ekonomskih troškova relevantnih za donošenje poslovnih odluka. Na primjer, računovodstvo vodi zalihe robe po nabavnim cijenama, iako tekuće tržišne cijene mogu biti niže. Ili, primjenom linearne vremenske amortizacije stroj može biti otpisan – amortiziran po računovodstvenoj evidenciji, iako se i dalje koristi. U oba primjera ekonomski i računovodstveni pristup daju različite procjene o troškovima.

1.2. Klasifikacije troškova Računovodstvo poduzeća prati troškove po kontnom planu, analitički raščlanjene po vrstama. To raščlanjivanje se vrši prema osnovi po kojoj troškovi nastaju. To su stvarni izdaci za rad radnika, razne usluge, nabavljenu energiju, plaćene kamate, kao i sve ostale slične izdatke. Sa stanovišta stupnja zaposlenosti kapaciteta poduzeća troškovi mogu biti f i k s n i i varijabilni. Fiksni troškovi su oni troškovi koji se ne mijenjaju s opsegom proizvodnje, kada je proizvodnja ravna nuli, oni i tada postoje. To su, na primjer, troškovi zakupnine, plaće stalnog osoblja poduzeća (direktor, administracija), kamate na pozajmljeni kapital, amortizacija građevinskih objekata, itd. V a r i j a b i l n i t r o š k o v i su dobili naziv po tome što se mijenjaju s promjenom opsega proizvodnje. Veći opseg proizvodnje – veći ukupni varijabilni troškovi, i obrnuto, manji opseg proizvodnje – manji ukupni varijabilni troškovi. Zavisno od toga kako se ovi troškovi mijenjaju po jedinici proizvoda oni mogu biti proporcionalni, progresivni i degresivni. Proporcionalni troškovi su stalno isti po jedinici proizvoda, bez obzira na promjenu stupnja zaposlenosti, odnosno opsega proizvodnje. Progresivni troškovi su oni troškovi koji se po jedinici proizvoda povećavaju s povećanjem opsega proizvodnje. Degresivni troškovi imaju suprotnu tendenciju, oni se s povećavanjem opsega proizvodnje smanjuju po jedinici proizvoda. Tipični varijabilni troškovi su troškovi materijala i rada. Svaka promjena u opsegu prati promjenu u ovim troškovima. Oni su direktno povezani za proizvod, pa se nazivaju d i r e k t n i m t r o š k o v i m a , za razliku od i n d i r e k t n i h koji se na proizvod raspoređuju po nekom prikladnijem ključu. Kod većine proizvodnih procesa glavni dio troškova se odnosi na fiksne i direktne troškove. Međutim, postoje troškovi koji se nalaze između direktnih i fiksnih troškova. Oni ostaju fiksni u određenom rasponu proizvodnje ili vremena, ali preko neke granice oni variraju s proizvodnjom ili prodajom. Na primjer, u rasponu proizvodnje između 30.000 i 60.000 jedinica oni su fiksni; preko 60.000 jedinica dolazi do dodatnih troškova koji su fiksni u rasponu između 60.000 i 80.000 jedinica. Isto tako, ako se proizvodnja smanji ispod 30.000 jedinica smanjuju se i ovi troškovi. Očigledno je postojanje izvjesnih elemenata fiksnosti zajedno sa izvjesnim elementima varijabilnosti. Zato se ponekad i nazivaju p o l u v a r i j a b i l n i ili p o l u f i k s n i t r o š k o v i . S obzirom da se do njih dolazi ne

132

po jedinici proizvoda, kao kod direktnih troškova, nego na osnovi vremenskog perioda (raspona proizvodnje) oni se također zajednički nazivaju t r o š k o v i m a p e r i o d a . Za praktične svrhe često se svi troškovi raščlanjuju na direktne troškove i troškove perioda, s tim da troškovi perioda sadrže neke troškove koji ne fluktuiraju s promjenom opsega proizvodnje dok se drugi mijenjaju, ali ne razmjerno kao direktni troškovi. U takve troškove spadaju troškovi održavanja postrojenja, troškovi telefona, putni troškovi, troškovi materijala koji ne ulaze u direktne troškove, izdaci za razne usluge i slično. Sa stanovišta mjesta gdje nastaju, odnosno funkcija koje se u okviru poduzeća odvijaju, imamo troškove proizvodnje, troškove prodaje (marketinga), troškove istraživanja i inženjeringa, troškove uprave i troškove financiranja. Troškovi proizvodnje sastoje se od troškova materijala i rada i troškova perioda proizvodnje (fiksni i polufiksni troškovi proizvodnje). Sve ostale organizacijske jedinice imaju troškove perioda, to jest fiksne i polufiksne, odnosno poluvarijabilne troškove. Ukupni troškovi se mogu grupirati i raščlaniti u kategorije koje su najpodesnije za kontrolu i analizu. U tu svrhu se koristi praćenje i kontrola troškova po organizacijskim jedinicama i po proizvodima, odnosno grupama proizvoda. Sa stanovišta kontrolne funkcije posebno je značajno praćenje po s t a n d a r d n i m i s t v a r n i m t r o š k o v i m a . S t a n d a r d n i t r o š k o v i su ocijenjeni ili očekivani troškovi. Ti troškovi predstavljaju procjenu poslovnog rukovodstva o troškovima koji se očekuju za određeni opseg proizvodnje. Procjenjuju se po jedinici proizvoda ili po grupama proizvoda i po organizacijskim jedinicama. Praćenje sa stvarnim troškovima po istoj shemi i poređenjem sa standardnim troškovima daje osnovu za utvrđivanje odstupanja na kojem elementu troškova oni nastaju, u kojoj jedinici nastaju i tko je odgovoran za prekoračenja. Za svrhe ekonomske analize posebno je značajna podjela na ukupne troškove i jedinične troškove (prosječni i granični), što se obrađuje u narednom dijelu.

2. Funkcije troškova 2.1. Ukupni, prosječni i granični troškovi Ukupni troškovi nekog poduzeća jednaki su zbiru ﬁksnih i varijabilnih troškova: TC = FC + VC Od ukupnih troškova proizvodnje treba razlikovati ukupne troškove po jedinici proizvoda. To su prosječni troškovi koji se dobiju dijeljenjem ukupnih troškova s ukupnom proizvodnjom: AC =

TC , q

gdje AC označava prosječne troškove po jedinici proizvoda, TC ukupne troškove, a q ukupnu proizvodnju, koja je dobivena na osnovi ukupno utrošenih faktora proizvodnje. Granični troškovi na bilo kojem nivou proizvodnje predstavljaju troškove dodatne jedinice proizvoda. To su diferencijalni troškovi po jedinici proizvoda, koji se dobiju kada

133

se ukupni troškovi dva susjedna nivoa proizvodnje oduzmu pa podijele s diferencijom dva uzastopna nivoa proizvodnje: MC =

TCn – TCn–1 dTC = . qn – qn–1 dq

gdje MC označava granični trošak, TCn troškove n-tog nivoa proizvodnje, TCn-1 troškove prethodnog nivoa proizvodnje, qn ukupnu proizvodnju n-tog nivoa, qn-1 ukupnu proizvodnju prethodnog nivoa. Pored navedenih kategorija troškova, u analizi proizvodnje i ponude koriste se podaci o prosječnim varijabilnim troškovima i prosječnim ﬁksnim troškovima po jedinici proizvoda. Prosječni varijabilni troškovi po jedinici proizvoda predstavljaju odnos između ukupnih varijabilnih troškova i ukupne proizvodnje: AVC =

VC , q

Prosječni ﬁksni troškovi po jedinici proizvoda dobiju se ako se ukupni ﬁksni troškovi podijele s ukupnom proizvodnjom: AFC =

FC , q

Troškovi, kao i druge ekonomske kategorije, mogu se prikazati tablicom, dijagramom na koordinatnom sistemu i algebarskom funkcijom. Kretanje i odnosi ukupnih i jediničnih troškova poduzeća zavisno od opsega proizvodnje ilustrira primjer u tablici 8.1. U stupcu 1 tablice 8.1. sa q označena je ukupna proizvodnja. U stupcu 2 prikazani su fiksni troškovi (FC), koji su za sve količine proizvodnje jednaki (55). U stupcu 3 ukupni varijabilni troškovi (VC) rastu od 0 do 805, zbog čega i ukupni troškovi (TC-stupac 4) imaju stalni rast i kreću se od 55, koliko iznose fiksni troškovi, do 860 u točki maksimalne proizvodnje. Prosječni fiksni troškovi po jedinici proizvoda (AFC – stupac 5) s porastom proizvodnje postaju sve niži, ponašaju se degresivno s povećanjem opsega proizvodnje. Prosječni varijabilni troškovi po jedinici proizvoda (AVC – stupac 6) u početku imaju skoro razmjerno kretanje s opsegom proizvodnje da bi s daljim porastom proizvodnje prešli u progresiju, ali nešto blažu od prosječnih troškova. S varijabilnim troškovima direktno su vezani granični troškovi (MC – stupac 8), koji u početku imaju blagi opadajući trend, a nakon druge jedinice proizvodnje počinju rasti i u četvrtoj jedinici se izjednačuju s prosječnim troškovima po jedinici proizvoda: AC = MC = 40.

134

U toj točki nalaze se najniži prosječni troškovi. Nakon ove točke granični troškovi rastu brže, što povećava i ukupne prosječne troškove po jedinici proizvoda. Tablica 8.1. Ukupni i jedinični troškovi q

AFC

AVC

1 0

2 55

3 -

4 55

5 -

6 -

7 -

104

27,5

24,5

129

18,3

24,6

105

160

13,75

26,25

153

208

30,6

41,6

219

274

36,5

45,66

312

367

7,86

44,57

52,43

436

491

6,88

54,5

61,38

599

654

6,11

66,55

72,66

805

860

5,50

80,50

8 27 23,5 22 22,5 25 27,5 31 40 48 55,5 66 78,5 93 107,5 124 142,5 163 183,6 206 230,5

Prosječni ukupni troškovi po jedinici proizvoda (AC – stupac 7), zbog niskog nivoa proizvodnje i utjecaja ﬁksnih troškova u početku su vrlo visoki. Povećanjem proizvodnje do četvrte jedinice oni imaju opadajući trend. Nakon četvrte jedinice, uslijed progresivnog rasta graničnih troškova, prosječni troškovi brže rastu, iako po blažoj stopi nego granični troškovi. Ta razlika je posljedica degresije ﬁksnih troškova po jedinici proizvoda koja nastaje povećanjem proizvodnje. Prema tome, poduzeće ima najniže prosječne troškove po jedinici proizvoda na nivou proizvodnje gdje se izjednačavaju granični troškovi s prosječnim: MC = AC.

135

2.2. Odnosi među krivuljama troškova Ako se podaci iz tablice 8.1. prenesu na koordinatni sustav, na slici 8.1., dobit ćemo krivulje ukupnih i jediničnih troškova i na taj način jasnije vidjeti odnose između krivulja troškova. Slika 8.1. Krivulje troškova

Slika 8.1b Jedinični troškovi

Slika 8.1. prikazuje posebno ukupne troškove (crtež 8.1.a), a posebno jedinične troškove (crtež 8.1.b). Slike su u bitnim točkama povezane, tako da se jasno vide i veze između ukupnih i jediničnih troškova.

136

Slika 8.1.a pokazuje kretanje ukupnih troškova (TC) na osnovi fiksnih troškova od 55 i rastućih varijabilnih troškova. Slika 8.1.b (donji crtež) pokazuje jedinične troškove: granične troškove, prosječne ukupne troškove, prosječne varijabilne troškove i prosječne fiksne troškove po jedinici proizvoda. Krivulja prosječnih fiksnih troškova ima opadajući tok kretanja od ordinate prema apscisi. S obzirom da su fiksni troškovi jednaki za sve nivoe zaposlenosti, s povećavanjem opsega proizvodnje, oni po jedinici proizvoda opadaju. Otuda i proizlazi degresivna krivulja prosječnih fiksnih troškova (AFC). Krivulja prosječnih varijabilnih troškova (AVC), nakon izvjesnog pada ima progresivan tok kretanja, što odražava povećavanje ovih troškova po jedinici proizvoda. Ona se nalazi ispod krivulje prosječnih ukupnih troškova (AC), zato što oni sadrže u sebi i prosječne fiksne troškove. Granični troškovi se izvode iz varijabilnih. Iz tablice 8.1. je vidljivo da oni imaju mnogo brže kretanje od prosječnih varijabilnih troškova. Nakon zajedničkog polazišta i sporijeg rasta u početku, krivulja graničnih troškova ima znatno progresivniji tok kretanja, tako da siječe krivulju prosječnih varijabilnih troškova (AVC) u točki M1, a krivulju prosječnih ukupnih troškova (AC) u točki M. Krivulja graničnih troškova uvijek siječe krivulju prosječnih ukupnih troškova na njenoj najnižoj točki. Zašto? Zato što manji granični trošak utječe na smanjenje i prosječnih ukupnih troškova, i obratno – veći granični trošak od prosječnog troška (MC > AC) utječe na povećanje i prosječnih ukupnih troškova (AC). Iz toga proizlazi zaključak da će se ova dva troška izjednačiti u točki najnižeg prosječnog ukupnog troška, gdje krivulja MC siječe krivulju AC, na samom dnu u točki M. Analogno tome, krivulja MC siječe također na samom dnu u točki M1 krivulju prosječnih varijabilnih troškova (AVC). Točka u kojoj se izjednačavaju granični troškovi (MC) s prosječnim ukupnim troškovima (AC), odnosno gdje se sijeku krivulje MC i krivulja AC naziva se prijelomna točka. Ona označava donju granicu tržišne cijene s kojom poduzeće može pokriti samo svoje ukupne troškove. Točka u kojoj se granični trošak izjednačava s prosječnim varijabilnim troškovima naziva se točka zatvaranja. Značajna je radi sagledavanja položaja poduzeća u kriznim situacijama, kada je tržišna cijena ispod prosječnih troškova. Ona označava donju granicu cijene kojom se pokrivaju varijabilni troškovi.

2.3. Elastičnost troškova Elastičnost troškova predstavlja odnos između srazmjerne promjene ukupnih troškova i srazmjerne promjene količine proizvodnje: Etr =

dTC / TC dTC q = × =1. dq / q TC dq

Ili drukčije izraženo: Etr =

dTC dq dTC : = : TC q dq

TC q

> = 1. <

137

dTC TC obrazac graničnog troška, a obrazac prosječnog troška, to se eladq q stičnost troškova izražava kao odnos graničnog prema prosječnom trošku: Kako je

Etr =

dTC / dq MC > = =1 . TC / q AC <

Ako je ovaj koeﬁcijent veći od 1, granični trošak je veći od prosječnog, zbog čega i ukupni troškovi brže rastu od proizvodnje. Kada je ovaj koeﬁcijent manji od 1, znači da je granični trošak niži od prosječnog, što upućuje na zaključak da se proizvodnja nalazi u zoni opadajućih prosječnih troškova, Krajnja točka do koje poduzeće može povećati količinu proizvodnje je ona u kojoj se granični trošak izjednačava s cijenom proizvoda. Nastavak proizvodnje uz povećane granične troškove automatski bi značio brže kretanje ukupnih troškova od ukupnog prihoda, što bi poduzeće vodilo u gubitak.

2.4. Empirijske funkcije troškova U definiranju funkcije troškova koriste se razni matematički oblici, što zavisi od vrste proizvodnje, ali i od vlastitog izbora analitičara. U praksi se najčešće koriste sljedeći oblici funkcija: a) TC = b × q + c b) TC = a × q2 + b × q + c c) TC = a × q3 + b × q2 + c × q + d. Osnova za definiranje matematičkog modela troškova je odgovarajuća empirijska građa, od koje zavisi konkretni oblik funkcije. U funkciji: TC = b × q + c, parametar b predstavlja direktne troškove po jedinici proizvoda, parametar c izražava fiksne troškove. Ako je direktni trošak po jedinici proizvoda 10, a fiksni troškovi 100, onda funkcija dobiva konkretni oblik: TC = 10 q + 100. Prosječni troškovi iz ove funkcije su: AC =

10q + 100 = 10 + 100/q q

Iz obrasca prosječnih troškova (AC) vidi se da povećanjem proizvodnje poduzeće smanjuje prosječne troškove po jedinici proizvoda. Ako, na primjer, proizvede 10 jedinica, prosječni troškovi će iznositi 20, recimo $. Povećanjem proizvodnje na 50 jedinica proizvoda poduzeće snižava prosječne troškove na 12$. Sniženje je ostvareno na degresiji fiksnih troškova. Model je vrlo jednostavan i veoma značajan u poslovnoj politici, jer uspoređivanjem cijene i prosječnih troškova poduzeće može racionalno donositi odgovarajuće odluke o proizvodnji, troškovima i ostalim bitnim elementima od kojih zavisi uspješnost poslovanja. Međutim, postoje i teškoće u definiranju modela, koje se odnose na razgraničavanje troškova na direktne – proporcionalne i fiksne, i pronalaženje vrijednosti parametra b, to jest direktnih troškova po jedinici proizvoda u poduzećima s heterogenom proizvodnjom.

138

Već je rečeno da između direktnih i fiksnih troškova postoje poluvarijabilni, odnosno polufiksni troškovi. Ti troškovi se obično svrstavaju u fiksne, odnosno u troškove perioda, što u kratkom roku i za određeni raspon proizvodnje ne predstavlja bitno odstupanje od stvarnog stanja. Unošenjem korekcija s relativno fiksnim troškovima za veće raspone u proizvodnji ovaj problem se može ublažiti, pa i potpuno otkloniti. Direktni troškovi se mogu, kao i fiksni, definirati analitičkim putem na osnovi podataka o proizvodnji i troškovima, kao i inženjerskom tehnikom. Inženjerska tehnika može se koristiti u procesima gdje su definirani normativi direktnih troškova (rada, materijala, energije, ponekad i usluga). Inženjer graditeljstva, na primjer, zna koliko je potrebno šljunka i cementa u jednom kubnom metru betona. Ili, inženjer u drvnoj industriji raspolaže s normativima rada i materijala za izradu daske od drvnih trupaca. Isto tako, inženjer konfekcije točno zna koliko je potrebno rada i materijala za izradu odijela ili košulje. Množenjem normativa rada i materijala s njihovim nabavnim cijenama dobiju se direktni troškovi po jedinici proizvoda. Nešto složenije je utvrđivanje direktnih troškova u poduzećima s heterogenom proizvodnjom. U tim poduzećima postoji mogućnost svođenja proizvodnje na odgovarajuće standardne proizvode i na toj osnovi iznalaženje prosječnih troškova. Ako je proizvodnja disperzirana na više pogona, tada je potrebno definirati fiksne troškove pogona na osnovi njihovih originalnih fiksnih troškova i raspoređenih troškova organizacijskih jedinica koje vrše administrativne i druge slične poslove na nivou poduzeća. Druga mogućnost za definiranje modela troškova je korištenje vrijednosnih pokazatelja. Na osnovi standardnog asortimana i realno ocijenjenih tržišnih cijena utvrđuje se visina ukupnog prihoda za normalni obujam proizvodnje. Prema tako utvrđenom ukupnom prihodu stavlja se iznos ukupnih direktnih troškova i dobiva parametar b. Na primjer, ako je ocijenjeni ukupan prihod od prodaje u tijeku jedne godine 1 milijun$, a direktni troškovi 700.000$, parametar b = 0,70. Pretpostavimo da su fiksni troškovi ovog poduzeća 200.000$, model troškova dobiva sljedeći oblik: TC = 0,70 TR + 200.000. Za TR od 1 mil.$, TC = 0,70 × 1.000.000 + 200.000 = 900.000$. Znači, poduzeće posluje sa 100,000$ profita: Pf = TR – TC = 1.000.000 – 900.000 = 100.000$. Ako poduzeće poveća prodaju, na osnovi istog asortimana proizvodnje i direktnih troškova tog asortimana bez povećanja fiksnih troškova, na primjer na 1,2 mil.$, njegov profit će znatno porasti degresijom fiksnih troškova: TC = 0,70 × 1.200.000 + 200.000 = 840.000 + 200.000 = 1.040.000 . Pf (profit) = TR – TC = 1.200.000 – 1.040.000 = 160.000$. Opći oblik za ovaj model profita je: Pf = TR – TC Pf = TR – b × TR – c Pf = TR (1 – b) – c Uvrštavanjem konkretnih podataka iz navedenog primjera dobivamo: Pf = TR (1 – 0,70) – 200.000 = 0,30 TR – 200.000.

139

Iz ovog modela proizlazi da poduzeće mora ostvariti prodaju od 666.000$ da bi pokrilo sve svoje troškove (fiksne i varijabilne). Povećanje prodaje na osnovi istog asortimana i nepromijenjenih cijena gotovih proizvoda iznad ove točke donosi profit. Nasuprot tome, prodaja ispod ove točke (666.000$) znači poslovanje s gubitkom. Model je podesan za kratkoročno predviđanje i donošenje odluka o nivou proizvodnje i prodaje za većinu poduzeća, a svako poduzeće bi trebalo raspolagati s podacima koji su sadržani u ovom modelu. To je i osnovni razlog zašto smo se nešto više zadržali na njegovom objašnjavanju. Naravno, primjena ovog modela podrazumijeva i njegovu redefiniciju, kada dolazi do promjene u asortimanu proizvodnje, visini fiksnih troškova i tržišnim cijenama. U funkciji TC = a × q2 + b × q + c nov je koeficijent a. Taj koeficijent uz q2 čini korekciju linearne funkcije troškova s relativno fiksnim, odnosno poluvarijabilnim troškovima. On se također zasniva na empirijskim podacima o kretanju ovih troškova. Pretpostavimo da se funkcija troškova TC = 10q + 100 dopunjuje s ovim troškovima i da njihovo ponašanje u odnosu na opseg proizvodnje odražava koeficijent a = 1 zajedno s kvadratom proizvodnje (q2), funkcija dobiva sljedeći oblik: TC = q2 + 10q + 100. Prosječni troškovi iz ove funkcije su: AC =

TC q2 + 10q + 100 = = q + 100/q + 10 . q q

Najniži trošak po jedinici proizvoda poduzeće će imati u točki gdje se izjednačavaju granični troškovi s prosječnim troškovima: MC = AC. Granični troškovi iz ove funkcije su: MC = 2q + 10. Izjednačavanjem ova dva troška dobivamo: 100 2q + 10 = q + + 10 / × q q 2q2 + 10q = q2 + 10q + 100 q2 = 100 q = 10 Znači, u ovim uvjetima, uvjetima progresije varijabilnih troškova, poduzeće ne bi moglo snižavati troškove povećanjem proizvodnje iznad 10 jedinica, jer u toj točki ostvaruje najniži trošak po jedinici proizvoda. Funkcija TC = aq3 + bq2 + cq + d predstavlja složeniji oblik funkcije troškova, gdje d čini fiksne troškove, parametar c odražava direktne troškove po jedinici proizvoda (proporcionalni troškovi), a parametri a i b uz q3 i q2 su odgovarajući koeficijenti koji izražavaju funkcionalnu vezu između opsega proizvodnje i troškova koji nisu obuhvaćeni parametrima c i d (proporcionalni i fiksni). Troškovi iz tablice 8.1. mogu se približno točno algebarski izraziti strukturom ovog tipa funkcije troškova, koja s konkretnim elementima ima slijedeći oblik: TC = q3 – 5q2 + 30,5q + 55.

140

3. Krivulje dugoročnih troškova Analiza troškova u dijelu 2. ovog poglavlja odnosi se na kratki rok. U kratkom roku najmanje jedan faktor je ﬁksan, a ostali su varijabilni. U dugom roku svi su faktori varijabilni. Duljina perioda u kojem se mogu zamjenjivati svi faktori proizvodnje ovisi o vrsti djelatnosti. Na primjer, u industriji odjeće taj period je mnogo kraći nego u elektroprivredi, jer izgradnja jedne elektrane traje nekoliko godina, dok se nabavka strojeva za proizvodnju odjeće može izvršiti u vrlo kratkom roku. Krivulja dugoročnih troškova (LTC) izvodi se iz putanje ekspanzije poduzeća spajanjem točaka najnižih kratkoročnih ukupnih troškova različitih nivoa proizvodnje. Pretpostavimo da poduzeće u procesu proizvodnje koristi rad i kapital (L i K). Cijena rada w = 10$, kao i cijena kapitala r = 10$. Poduzeće može proizvesti 6 jedinica proizvoda s različitim kombinacijama kapitala i rada i na osnovi navedenih cijena faktora s različitim najnižim troškovima svake jedinice, što je prikazano u tablici 8.2. Tablica 8.2. Dugoročni troškovi Sit.

A B C D E F

1 2 3 4 5 6

3 4 4 5 7 10.5

10 10 10 10 10 10

K×r 30 40 40 50 70 105

L×w

LTC = K × r + L × w

3 4 5 5.5 7.5 10.5

10 10 10 10 10 10

30 40 50 55 75 105

60 80 90 105 145 210

Treba primijetiti da u ovoj tablici nema ﬁksnih troškova, jer su svi faktori varijabilni. Svaka točka od A do F pokazuje kombinacije faktora s najnižim troškovima (posljednji stupac). Ako podatke o proizvodnji prenesemo na apscisu a podatke o ukupnim troškovima na ordinatu i spojimo te točke, dobivamo krivulju dugoročnih troškova (slika 8.2.). Slika 8.2. Krivulja dugoročnih ukupnih troškova

141

Krivulja dugoročnih ukupnih troškova (LTC) polazi iz ishodišta koordinatnog sustava, jer u dugom roku, za razliku od kratkog roka, svi su faktori varijabilni pa nema ﬁksnih troškova. Ako podijelimo dugoročne ukupne troškove s proizvodnjom, dobit ćemo dugoročne prosječne troškove: LTC LAC = q Dugoročne granične troškove (LMC) također možemo dobiti iz dugoročnih ukupnih troškova (LTC). Oni odražavaju promjenu dugoročnih troškova po jedinici promjene proizvodnje. To su dodatni ukupni dugoročni troškovi koje je potrebno učiniti da bi se proizvela dodatna količina proizvodnje: dLTC LMC = dq Tablica 8.3. prikazuje dugoročne prosječne i dugoročne granične troškove izvedene iz podataka u tablici 8.2. Tablica 8.3. Dugoročni prosječni i granični troškovi Situacija

LTC

LAC 0

LMC 0 60

60 20

40 10

30 15

105

26,25

26,25 40

145

29 65

210

Prenošenjem ovih podataka na koordinatni sustav dobit ćemo krivulje dugoročnih prosječnih i dugoročnih graničnih troškova (slika 8.3.).

142

Slika 8.3. Krivulja dugoročnih LAC i LMC

Odnosi i veze između LMC i LAC su isti kao i kod kratkoročnih troškova (MC i AC). Krivulja LMC siječe krivulju LAC u najnižoj točki dugoročnih prosječnih troškova (točka D). U toj točki dugoročni granični troškovi su jednaki dugoročnim prosječnim troškovima: LMC = LAC = 26,25. Krivulja dugoročnih prosječnih troškova spaja točke minimalnih kratkoročnih troškova (MC = AC), to jest najnižih troškova koji bi se učinili različitim kombinacijama faktora za svaki nivo proizvodnje. To znači da točke od A do F predstavljaju najniže kratkoročne prosječne troškove za proizvodnju od 1 do 6 jedinica. Najniži dugoročni prosječni troškovi su u točki D (26,25), gdje je proizvodnja q = 4, a ukupni troškovi 105. Pod pretpostavkom da postoji odgovarajuća potražnja na tržištu i da su osigurani izvori ﬁnanciranja, poduzeće će donijeti odluku o izgradnji tvornice s kapacitetom od 4 jedinice proizvodnje, jer je to optimalni kapacitet kojim se postižu najniži prosječni troškovi proizvodnje u dugom roku. Ako je poduzeće već imalo odgovarajuću proizvodnju, na primjer kapacitet za proizvodnju od 3 jedinice (q = 3), investiranje u izgradnju novog pogona ili proširenje postojećeg bi omogućilo eﬁkasnije poslovanje, jer bi prosječni troškovi po jedinici proizvoda bili sniženi s 30 na 26,25$. Daljnja izgradnja kapaciteta vodila bi većoj proizvodnji, ali sa znatno višim prosječnim troškovima. Ovaj optimum nalazi se u točki D na slici 8.3, gdje se sijeku krivulja dugoročnih prosječnih troškova i krivulja dugoročnih graničnih troškova: LAC = LMC.

143

4. Veličina poduzeća, troškovi i kapaciteti U odjeljku 3. ovog poglavlja upoznali smo se s krivuljom dugoročnih troškova, gdje je konstatirano da krivulja dugoročnih prosječnih troškova spaja točke minimalnih prosječnih kratkoročnih troškova za različite nivoe proizvodnje. To znači da dugoročne troškove proizvodnje imamo kada poduzeće koristi ekonomsku efikasnost na osnovi optimalne veličine kapaciteta poduzeća. Taj optimum određen je nivoom proizvodnje pri kojem se postiže minimalni prosječni trošak po jedinici proizvoda. Ako je proizvodnja poduzeća ispod tog nivoa, to jest ako ono proizvodi manju količinu nego što je njegov optimalni kapacitet, tada kažemo da postoji višak kapaciteta. Ako je output poduzeća iznad ove točke, tada se radi o prekomjernom korištenju kapaciteta. U stvarnosti, prema tome, mogu postojati viškovi kapaciteta, optimalno korištenje kapaciteta i prekomjerno korištenje kapaciteta. Kratkoročni troškovi se sastoje iz fiksnih i varijabilnih. Ponašanje kratkoročnih troškova zavisi od kratkoročne proizvodne funkcije. Dugoročni troškovi se sastoje iz varijabilnih troškova, jer su na dugi rok svi faktori varijabilni. Ponašanje dugoročnih troškova zavisi od dugoročne proizvodne funkcije poduzeća. A proizvodna funkcija je odnos između maksimalno moguće proizvodnje i količine korištenih faktora proizvodnje. Proizvodna funkcija u svom toku može imati zonu rastućih prinosa, zonu konstantnih prinosa i zonu opadajućih prinosa. Zavisno od toga da li se poduzeće u svom razvoju nalazi u intervalu rastućih, konstantnih ili opadajućih prinosa određen je i tok njegove dugoročne krivulje troškova. Zoni rastućih prinosa odgovaraju opadajući prosječni troškovi po jedinici proizvoda. Intervalu konstantnih prinosa odgovaraju konstantni prosječni troškovi. Kada se proizvodnja nalazi u zoni opadajućih prinosa, tada troškovi imaju rastući trend. Ova zakonomjernost značajno utječe na izbor optimalnog kapaciteta i korištenje ekonomije razmjera u postizanju najnižih prosječnih troškova. Taj izbor ilustrirat ćemo primjerom u kojem postoje 4 pogonska kapaciteta s 4 varijante fiksnih troškova (kapitala) s različitim količinama varijabilnog faktora (rada). Cijena kapitala je r = 25$, i cijena rada, također, w = 25$ po jednom danu. Kapital je izražen u broju strojeva koji se koriste u jednom danu, a rad u broju radnika na dan (tablica 8.4.).21 Tablica 8.4. pokazuje kratkoročne troškove 4 različite pogonske jedinice. Svaka pogonska jedinica ima različit fiksni trošak. Pogon a ima 1 stroj i fiksni trošak od 25$, pogon b ima 2 stroja i fiksni trošak od 50$, pogon c ima 3 stroja i fiksni trošak od 75$ i pogon d ima 4 stroja i fiksni trošak od 100$. Svaka od ovih proizvodnih jedinica ima mogućnost da zapošljava do pet radnika dnevno po cijeni radnik- dana od 25$. Postavlja se pitanje, koji od ova četiri pogona predstavlja optimalni kapacitet? Optimalni kapacitet je, kako je već rečeno, određen minimalnim prosječnim troškovima (AC). Ako poduzeće treba proizvesti 13 jedinica dnevno, ono to može učiniti s jednim od ova četiri pogonska kapaciteta. Ako koristi pogon a, njegov prosječni trošak (AC) je 7,69$. Ako koristi pogon b prosječni trošak (AC) je 6,80$. Ako koristi pogon c, prosječni trošak je isti kao i u pogonu a 7,69$. I na kraju ako koristi pogon d (četiri stroja), prosječni trošak

21 Primjer iz knjige Michael-a Parkin-a: Economics, str. 247.

144

(AC) je 9,50$. Prema tome, za proizvodnju od 13 jedinica najeﬁkasniji je pogon b, jer daje tu proizvodnju pri najnižim prosječnim troškovima (6,80). Ista odluka bi bila ekonomski racionalna za proizvodnju od 15 jedinica, jer bi prosječni trošak u pogonu b iznosio 6,67$, što je niže nego u pogonu a – 8,33$, pogonu c – 7,50$, i pogonu d – 8,33$. Povećanje proizvodnje iznad 18 jedinica moguće je postići s kapacitetom b, c i d, ali prosječni troškovi brže rastu zbog opadajućih prinosa. Tako, proizvodnju od 18 jedinica moguće je proizvesti s 2 stroja i 3 radnika (pogon b) i s 3 stroja i 2 radnika (pogon c) pri prosječnim troškovima 6,94$. Proizvodnja u pogonu d bila bi još skuplja – 7,64$. Tablica 8.4. Izbor optimalnog kapaciteta Rad (radnici po danu) 1 2 3 4 5 1 2 3 4 5 1 2 3 4 5 1 2 3 4 5

AC (dolara po jedinici (dolara na dan) proizvoda) Pogon a: 1 jedinica kapitala – ukupan trošak kapitala = 25$ 4 25 25 50 12,50 10 25 50 75 7,50 13 25 75 100 7,69 15 25 100 125 8,33 16 25 125 150 9,38 Pogon b: 2 jedinice kapitala – ukupan trošak kapitala = 50$ 10 50 25 75 7,50 15 50 50 100 6,67 18 50 75 125 6,94 20 50 100 150 7,50 21 50 125 175 8,33 Pogon c: 3 jedinice kapitala – ukupan trošak kapitala = 75$ 13 75 25 100 7,69 18 75 50 125 6,94 22 75 75 150 6,82 24 75 100 175 7,29 25 75 125 200 8,00 Pogon d: 4 jedinice kapitala – ukupan trošak kapitala = 100$ 15 100 25 125 8,33 21 100 50 150 7,14 24 100 75 175 7,29 26 100 100 200 7,69 28 100 125 225 8,33

Proizvodnja (komada na dan)

Za proizvodnju od 10 jedinica optimalni kapacitet je pogon a. Za proizvodnju između 11 i 18 jedinica optimalni kapacitet je pogon b. Za proizvodnju između 19 i 24 jedinice dnevno optimalno rješenje je pogon c. Proizvodnja od 24 jedinice i više jedino bi bila moguća u pogonu d s prosječnim troškovima od 7,29 do 8,33$ po jedinici proizvoda.

145

Na osnovi podataka iz tablice 8.4. mogu se donijeti određeni zaključci o utjecaju opsega proizvodnje na uštede u troškovima. Uštede po osnovi opsega proizvodnje postižu se pretežno na nižim razinama proizvodnje, što u tablici 8.4. odgovara pogonu a i b. Tu imamo ekonomiju razmjera, odnosno rastuće prinose i opadajuće troškove. Na višim razinama proizvodnje prevladavaju opadajući prinosi i rastući troškovi, odnosno disekonomija razmjera. Prema tome, rastući prinosi na opseg proizvodnje odražavaju se na opadajuće prosječne troškove, dok opadajući prinosi vode rastućim troškovima, pod pretpostavkom da se cijene faktora ne mijenjaju. Točka najnižih prosječnih troškova ostvaruje se na nivou proizvodnje pri kojoj se utjecaj rastućih prinosa izjednačava s utjecajem opadajućih prinosa. Rastući prinosi na opseg ili opadajući troškovi nastaju zbog tehnoloških i ﬁnancijskih faktora. Uštede po osnovi tehnoloških faktora nastaju, jer veći opseg proizvodnje omogućava podjelu rada, specijalizaciju i upotrebu produktivnije radne snage i strojeva. Financijski faktori utječu na rastuće prinose i opadajuće troškove zato što velika poduzeća lakše ostvaruju popuste pri kupovini sirovina i materijala zbog kupovine na veliko, povoljnije mogu prodati obveznice i emitirati dionice i uz povoljnije uvjete dobiti bankarske zajmove. Zbog svega toga krivulja dugoročnih prosječnih troškova (LAC) opada kada se poduzeće razvija. Rastući i opadajući prinosi često djeluju usporedo, s tim da prvi djeluju na nižim, a drugi na višim nivoima proizvodnje. Postoje, međutim, djelatnosti s velikim mogućnostima snižavanja prosječnih troškova po jedinici proizvoda. To je primjer s prirodnim monopolima: električna energija, javni prijevoz i općenito javna dobra.

5. Kritički osvrt na tradicionalnu teoriju troškova Tradicionalna teorija troškova, analogno teoriji proizvodnje, razlikuje kratki i dugi rok. U kratkom ruku bar jedan faktor mora biti fiksan a ostali su varijabilni, dok u dugom roku svi su faktori varijabilni. Na toj osnovi razvrstani su ukupni troškovi na fiksne i varijabilne. Tok fiksnih troškova po jedinici proizvoda je opadajući s povećanjem proizvodnje i obratno. Tok varijabilnih troškova s porastom proizvodnje u početnom stadiju je opadajući što se nastavlja sve dok se ne dostigne optimalna kombinacija fiksnih i varijabilnih faktora. Iznad te točke nastaje progresivan rast varijabilnih troškova i na toj osnovi rastući granični i prosječni troškovi. Rezultanta kretanja prosječnih fiksnih (AFC) i prosječnih varijabilnih troškova (AVC) je krivulja prosječnih ukupnih troškova (AC) u obliku slova U. Dno te krivulje pokazuje najniže prosječne troškove po jedinici proizvoda, prvi dio izražava rastuću proizvodnost i opadajuće jedinične troškove, a drugi dio opadajuću proizvodnost i rastuće jedinične troškove. Između ove dvije faze samo jedna točka na samom dnu krivulje pokazuje minimalne prosječne troškove po jedinici proizvoda. Polazna ideja u ovoj teoriji je da poduzeće u kratkom roku proizvodi s kapacitetom koji ima samo jedan optimalni nivo proizvodnje. Niža proizvodnja od ove točke upućuje na višak kapaciteta, koji je nepotreban jer dovodi do većih jediničnih troškova. Ovdje je

146

optimum maksimalno korištenje kapaciteta. To je nivo proizvodnje koji se ostvaruje gdje je prosječni trošak po jedinici proizvoda jednak graničnom trošku: AC = MC. Empirijska istraživanja su, međutim, pokazala da većina poduzeća gradi postrojenja s izvjesnom fleksibilnošću, s kapacitetom većim od prognozirane prosječne proizvodnje, odnosno prodaje. Ta fleksibilnost je potrebna zbog sezonskih i cikličkih oscilacija potražnje, zbog popravki na postrojenjima i strojevima i jednostavno zbog nade da će potražnja rasti, tako da u toj situaciji ima više slobode da poveća proizvodnju. Taj rezervni kapacitet omogućava konstantnost prosječnih varijabilnih troškova u okviru određenog raspona proizvodnje. A to znači i konstantne granične troškove, što je potpuno oprečno s tradicionalnom teorijom o višku kapaciteta, koja polazi od pretpostavke da je svako postrojenje izgrađeno da optimalno proizvodi samo u jednoj razini proizvodnje bez ikakve fleksibilnosti. Taj optimum nalazi se u točki jednakosti graničnog troška s graničnim prihodom, odnosno u točki najnižeg prosječnog troška (AC = MC). U suvremenoj teoriji troškova raspon proizvodnje u kojem su prosječni varijabilni troškovi konstantni predstavlja planski kapacitet koji ne dovodi do povećanja troškova. Pri tome se smatra da je normalno korištenje kapaciteta između dvije trećine i tri četvrtine. Očito je da će povećanje proizvodnje pri istim graničnim troškovima voditi smanjenju prosječnih troškova po jedinici proizvoda zbog degresije fiksnih troškova. Tek nakon iscrpljenja raspona, u kojem su prosječni varijabilni troškovi (AVC) konstantni s opadajućim prosječnim troškovima (AC), krivulja prosječnih troškova počinje rasti. Tablica 8.5. u pojednostavljenom obliku izražava ovakva kretanja. Tablica 8.5. Ukupni i jedinični troškovi Q

AFC

−

20,0

10,0

30,0

10,0

5,0

17,5

6,6

5,0

13,3

5,0

11,3

4,0

5,0

10,0

3,3

5,0

9,2

2,9

5,0

8,6

2,5

5,0

8,1

2,2

15,0

9,0

Iz tablice se vidi da rast prosječnih troškova po jedinici proizvoda počinje nakon osme jedinice s graničnim troškom 5, koji se u devetoj i desetoj jedinici povećava na 15. Ova progresija varijabilnih troškova odražava gubitke na sirovinama, škart u proizvodnji, troškove popravki postrojenja zbog preopterećenosti kapaciteta, i prekovremeno plaćanje radne snage.

147

U rasponu od druge do devete jedinice proizvodnje dodatni varijabilni trošak po jedinici proizvoda je jednak graničnom trošku: ΔVC = MC = b = 5. Ako podatke iz tablice unesemo u opću funkciju troškova dobivamo konkretnu funkciju troškova koja važi u ovom rasponu: TC = FC + b × Q TC = 20 + 5Q. Raspon kapaciteta od druge do devete jedinice je relevantni kapacitet u kojem prosječni jedinični trošak (AC) ima opadajuću tendenciju. Zavisno od uvjeta na tržištu poduzeće će, unutar ovoga raspona, vršiti izbor o količini proizvodnje i cijeni. Taj izbor će biti nekad bliže količini od devet jedinica a nekad bliže početnim nivoima proizvodnje unutar ovog kapaciteta. Prenošenjem podataka iz tablice 8.5. na koordinatni sustav dobivamo krivulje ukupnih i jediničnih troškova (Slika 8.4.). Dugoročni troškovi sastoje se od troškova proizvodnje i troškova upravljanja. U dugom roku svi su troškovi varijabilni. Dugoročna krivulja troškova (LAC) je vodič managementu pri donošenju odluka o ulaganjima za proširenje postojećih i izgradnju novih kapaciteta. Krivulja dugoročnog prosječnog troška izvodi se iz krivulja kratkoročnih troškova s tim da je svaka točka na krivulji LAC, istovremeno točka najnižeg troška iz kratkoročnih krivulja. Tradicionalna teorija polazi od pretpostavke da poduzeća u ekspanziji odabiru kapacitet u kratkom roku koji omogućava proizvodnju pri najnižim troškovima. Širenjem kapaciteta postižu se prednosti ekonomije razmjera koje se manifestiraju u smanjenju jediničnih troškova. Međutim, prema ovoj teoriji, ekonomije razmjera ili opsega postoje samo do optimalne veličine kapaciteta. Ako se poduzeće dalje razvija iznad tog optimuma, zbog upravljačke neučinkovitosti pojavljuju se disekonomije opsega. Zato krivulja dugoročnih prosječnih troškova zaokreće se prema gore i ima oblik slova U. Suvremeni teoretičari smatraju da troškovi proizvodnje (tehnički troškovi) pri velikim opsezima blago opadaju što nadoknađuje rast upravljačkih troškova, tako da krivulja dugoročnog prosječnog troška dobiva opadajući smjer ili ostaje vodoravna. Krivulja dugoročnih prosječnih troškova dobiva se i po ovom konceptu spajanjem najnižih prosječnih troškova iz krivulja kratkoročnih troškova. Razlika je u pretpostavci o obliku krivulje kratkoročnih troškova i normalnom korištenju kapaciteta. Polazeći od empirijskih dokaza da se kapaciteti u kratkom roku koriste sa oko dvije trećine do tri četvrtine i spajanjem najnižih jediničnih prosječnih troškova iz serije uzastopnih krivulja kratkoročnih troškova (s ravnim dnom u rasponu jednakog graničnog troška) dobije se krivulja dugoročnih prosječnih troškova po jedinici proizvoda. Ako LAC kontinuirano opada, što mnoge empirijske studije potvrđuju, krivulja dugoročnog graničnog troška (LMC) će biti ispod LAC sve do iscrpljenja ekonomije razmjera kod optimalnog opsega proizvodnje kada LAC ostaje konstantna s vodoravnim tokom i izjednačuje se s krivuljom LMC. LAC dobiva oblik slova L, a ne oblik slova U po tradicionalnoj teoriji. Većina empirijskih studija potvrđuje hipotezu o krivulji LMC s ravnim dnom i o krivulji LAC u obliku slova L.

148

Slika 8.4a. Ukupni, fiksni i varijabilni troškovi

Slika 8.4b. Prosječni i granični troškovi

Oblik krivulja troškova posebno je važan prigodom donošenja odluka o cijenama i proizvodnji. Model ravnoteže u savršenoj konkurenciji s maksimalnom pozicijom u točki gdje je P = MR = MC nema rješenja bez krivulje troškova u obliku slova U. Suprotno tome, ako poduzeće ima raspon kapaciteta s konstantnim varijabilnim troškovima, kao što tvrde predstavnici moderne teorije troškova, traženje maksimalne pozicije po marginalnom pravilu je besmisleno, jer u toj poziciji poduzeće ne samo što ne ostvaruje profit, nego ne pokriva ni fiksne troškove.22 Rasprava o obliku krivulja troškova po metodi “crno-bijele tehnike’’ je jednostrana, jer oblik ovih krivulja zavisi od specifičnosti procesa proizvodnje u poduzećima. Tradicio22 A. Koutsoyiannis: Modrena mikroekonomika, Mate, Zagreb, 1996, str.121.

149

nalna teorija daje dominantno značenje procesima proizvodnje s opadajućim prinosima i rastućim troškovima, dok kritičari ove teorije idu u drugu krajnost kojom potpuno isključuju mogućnosti postojanja samo jedne točke najnižeg prosječnog troška na dnu njegove krivulje. Poduzeća posluju u raznim djelatnostima proizvodnje, sa speciﬁčnim proizvodnim procesima, kojima odgovara i različitost u ponašanju njihovih prosječnih troškova. Ipak, s obzirom na utjecaj tehničkog progresa, mnoge vrste proizvodnje u kojima je prije sto godina zapažan zakon opadajućih prinosa i rastućih troškova, kada je jezgro marginalističke teorije i stvarano, danas su bliže po stvarnim kretanjima zakonu konstantnih prinosa i konstantnih troškova. To potkrepljuju i brojna empirijska istraživanja. Stoga se može izvesti zaključak o pretežnijem broju poduzeća s rasponom kapaciteta u kojem su kratkoročni jedinični varijabilni troškovi jednaki, popraćeni s blagim opadanjem dugoročnih troškova. A kada se radi o određivanju cijena, onda poduzećima u kojim se manifestira zakonitost opadajućih prinosa i rastućih troškova više odgovara marginalna analiza – ukoliko je mogu primijeniti, a većini ostalih poduzeća adekvatnija je metoda dodavanja proﬁtne marže na prosječne troškove s uključivanjem analize potražnje i konkurencije.

6. Funkcija troškova s proizvodnjom više proizvoda Funkcija troškova s jednim proizvodom obuhvata ona poduzeća koja u svom proizvodnom procesu posluju s jednim proizvodom. Međutim, mnoge tvrtke proizvode više proizvoda. Na primjer, General Motors proizvodi automobile i kamione s brojnim varijantama. IBM proizvodi razne tipove kompjutera i printera. Farma pilića proizvodi piliće i jaja. Ponekad poduzeća proizvode ﬁzički nepovezane proizvode. U svim navedenim i sličnim slučajevima poduzeća vjerovatno imaju neke proizvodne i troškovne prednosti zato što imaju multiproduktne proizvodne procese. Te prednosti mogu proisticati iz zajedničkog korištenja radne snage, sirovina, prozvodnih postrojenja, zajedničkih marketinških progama i slično. Menadžeri ovih poduzeća moraju odlučiti koliko će proizvoditi pojedinih proizvoda uz zadane troškovne inpute, da li je eﬁkasnije proizvoditi proizvode u jednoj poslovnoj jedinici ili u dvije specijalizirane, na primjer jednu za proizvodnju automobila a drugu za proizvodnju traktora, i konačno da li postoji troškovna racionalnost i komplementarnost u zajedničkoj proizvodnji više proizvoda. U cilju odgovora na neka od ovih pitanja poslužimo se funkcijom proizvodnje poduzeća koje proizvodi dva proizvoda, Q1 i Q2. Funkcija troškova zajedničke proizvodnje ovih proizvoda je TC = 100 – 0,5Q1Q2 + Q12 + Q22. S ovim troškovima poduzeće može proizvesti 5 jedinica proizvoda Q1 i 4 jedinice proizvoda Q2. Postavlja se pitanje da li bi tvrtki bilo isplativije da proizvod Q2 proizvodi u posebnoj poslovnoj jedinici? Ukupni troškovi zajedničke proizvodnje ovih proizvoda, na osnovi navedene funkcije troškova, bi iznosili: TCq(5+4) = 100 – 0,5 (5 × 4) + 52 + 42 = 100 – 10 + 25 + 16 = 131. U situaciji proizvodnje ovih proizvoda u posebnim poslovnim jedinicama ukupni troškovi za svaki proizvod posebno bi bili:

150

TCQ(5+0) = 100 + 25 = 125. TCQ(4+0) = 100 + 16 = 116. Ukupno TCQ(5+4) = 241. Znači, 110$ više nego u zajedničkoj proizvodnji. Iz toga proizlazi i negativan odgovor na postavljeno pitanje o stvaranju posebne jedinice za proizvod Q2. U ovom slučaju postoji troškovna racionalnost i komplementarnost. Odnos troškova zajedničke proizvodnje dva proizvoda prema zbroju troškova oba proizvoda u posebnim jedinicama pokazuje stupanj ekonomije ili disekonomije obuhvata. Koeﬁcijent manji od jedan izražava ekonomiju obuhvata, a veći od jedan disekonomiju obuhvata.

Poglavlje 8. Pregled pitanja 1. Što su troškovi (definicija i klasifikacije) 2. Definiraj i objasni: ukupni trošak (TC), prosječni trošak (AC), granični trošak (MC), prosječni varijabilni trošak (AVC) i prosječni fiksni trošak (AFC). 3. Odnosi između prosječnog troška, prosječnog varijabilnog troška i graničnog troška? 4. Što je elastičnost troškova? 5. Navedi i objasni primjer linearne funkcije troškova. 6. Navedi i objasni primjer eksponencijalne funkcije troškova. 7. Definiraj dugoročne ukupne, prosječne i granične troškove. 8. Odnosi između dugoročnog prosječnog troška i kratkoročnog prosječnog troška. 9. Objasni odnose između dugoročnog prosječnog troška i dugoročnog graničnog troška. 10. Na temelju podataka iz tablice 8. 4. odredi optimalni kapacitet za proizvodnju od a) 15 jedinica i b) za proizvodnju od 22 jedinice. 11. Kritički osvrt na tradicionalnu teoriju troškova. 12. Oblik krivulje dugoročnih prosječnih troškova (LAC) u tradicionalnoj i suvremenoj teoriji. 13. Kretanje troškova u zavisnosti od obujma proizvodnje u jednom poduzeću prikazuje slijedeća tablica. Na temelju tih podataka popuni nedostajuće podatke o fiksnim troškovima, varijabilnim troškovima, prosječnim fiksnim i prosječnim varijabilnim troškovima, prosječnim ukupnim jediničnim troškovima, i graničnim troškovima. Q 0 10 20 30 40 50 60

AFC

AVC

1.000 2.000 2.500 4.000 6.000 10.000 15.000

151

14. Funkcija ukupnih troškova poduzeća je TC = 100 + 10q + q2. Troškovi su izraženi u dolarima a količina u jedicama proizvoda. Ako poduzeće proizvodi 10 jedinica proizvoda, izračunaj: a) prosječni ﬁksni trošak b) prosječni varijabilni trošak c) prosječni ukupni jedinični trošak d) granični trošak desete jedinice proizvoda. 15. Na temelju funkcija ukupnih troškova: a) TC = 10q + 100, b) TC = q2 +10q + 100. Prikaži tablicom i grafom na koordinatnom sustavu visinu prosječnih ukupnih jediničnih troškova (AC) u rasponu proizvodnje od 1 do 10. Objasni razliku i zbog čega nastaje. 16. Objasni odnose između prinosa na opseg i prosječnih ukupnih jediničnih troškova na primjeru slijedećih funkcija proizvodnje: a) Q = K0,5 L0,5 ; b) Q = K0,5 L0,6 c) Q = K0,5 L0,3. 17. Izračunaj koeﬁcijent ekonomije obuhvata na temelju primjera iz teksta o funkciji troškova s više proizvoda.

152

Poglavlje 9. PROIZVODNJA PRI NAJNIŽIM TROŠKOVIMA

U prethodnim poglavljima upoznali smo se s osnovnim sadržajem analize proizvodnje pri najnižim troškovima. Pri tome koristili smo numeričku analizu. Ta analiza može se učiniti sveobuhvatnijom i preglednijom geometrijskim pristupom. Da bi se odredila točka najnižih troškova za zadanu proizvodnju geometrijskom metodom, potrebno je imati podatke za izvođenje krivulje jednakog proizvoda (izokvantu) i krivulju jednakog troška (izotroškovnu liniju). S izokvantom smo se već upoznali, ostaje nam da objasnimo što je to izotroškovna linija i čemu ona služi.

1. Izotroškovna linija Izotroškovna linija, ili linija jednakog troška, je linija koja pokazuje različite kombinacije faktora koje poduzeće može kupiti, odnosno nabaviti pri danom ukupnom trošku. Kao što je u izokvanti konstanta proizvodnja, u izotroškovnoj liniji konstanta je ukupni trošak. To je konstanta pri danim cijenama a različitim kombinacijama proizvodnih faktora. Ako sa L označimo rad i sa K kapital, koji se kombiniraju u proizvodnji, sa w cijenu rada i sa r cijenu kapitala, opći obrazac linije jednakog troška može se izraziti kao: TC = w × L + r × K . Ako je ukupan trošak 100$, a cijena rada 25$ i cijena kapitala, također, 25$, jednadžba izotroškovne linije dobiva konkretan oblik: TC = 25 L + 25 K; 100 = 25L + 25K. S ovim troškovima i cijenama faktora proizvodnje moguće je organizirati proizvodnju s više kombinacija rada i kapitala. Rješenje po K (kapitalu) je: K=

100 – 25L =4–L 25

što daje više kombinacija faktora koje je moguće nabaviti za 100$.

153

Na primjer, to mogu biti kombinacije koje se nalaze u tablici 9.1. Tablica 9.1. Jednaki ukupni troškovi Sit.

w×L

r×K

TC = w × L + r × K

100

1.5

37.5

2.5

62.5

100

Kao što se iz tablice 9.1. vidi sve navedene kombinacije su pokrivene s ukupnim troškovima od 100$. Prenošenjem ovih podataka na koordinatni sustav dobivamo izotroškovni pravac s jednakim odsječkom na ordinati i na apscisi (slika 9.1.). Slika 9.1. Izotroškovna linija

Nagib ovog izotroškovnog pravca je 1 (dK : dL = 1). Taj nagib je 1, jer je odnos cijena rada i kapitala 1 (w : r =25 : 25 = 1). Da je cijena kapitala 25$, a rada 12,5$, nagib izotroškovnog pravca bi bio 0.5 (w/r = 12,5 : 25 = 0,5). Izotroškovni pravac se pomjera na apscisi s 4 jedinice rada na 8 jedinica, dok bi početak pravca na ordinati (kapital) ostao isti. Obrnuto, da je cijena rada ostala 25$, a cijena kapitala smanjena na 12,5$, nagib izotroškovne linije bi bio 2 (w/ r=25/12,5=2).

154

Odsječak na apscisi (rad) ostao bi isti kao u početnoj varijanti, dok bi se odsječak na ordinati (kapital) pomjerio s 4 na 8 jedinica (slika 9.2.). Slika 9.2. Pomjeranje izotroškovnih linija

Odsječak na ordinati (kapital) jednak je odnosu ukupnih troškova i cijene kapitala (TC/r), a cijena rada prema cijeni kapitala (w/r) pokazuje nagib izotroškovnog pravca prema apscisi. Ti odnosi proizlaze iz obrasca izotroškovnog pravca: K=

TC w – L r r

Različiti ukupni troškovi, pri istim cijenama daju različite, ali paralelne izotroškovne linije. Na primjer, izotroškovna linija: 150 = 25L + 25K je paralelna s izotroškovnim pravcem 100 = 25L + 25K, ali udaljenija od njega. Jednadžba s manjim ukupnim troškovima, s istim cijenama faktora također je paralelna linija u odnosu na ova dva izotroškovna pravca, ali bliža ishodištu koordinatnog sustava. To ćemo ilustrirati slikom 9.3., koja prikazuje mapu izotroškovnih linija. Mapa izotroškovnih linija pokazuje seriju različitih ukupnih troškova pri nepromijenjenim cijenama. Te linije su različite, ali paralelne, jer nepromijenjene cijene daju jednak nagib ovim pravcima. Po pravilu veći ukupni troškovi, pri istim cijenama inputa (faktora) daju veću količinu faktora koji se mogu zaposliti, i obratno.

155

Slika 9.3. Mapa izotroškovnih linija

Pri danom odnosu cijena faktora i istim troškovima izotroškovni nagib određuje odnos cijena faktora. Ako se cijene faktora mijenjaju, dok ukupni troškovi ostaju nepromijenjeni, mijenja se i nagib izotroškovnog pravca.

2. Optimalna kombinacija u točki dodira Da bismo po ovoj metodi odredili najniže troškove proizvodnje, moramo dovesti u vezu krivulju jednakog proizvoda (izokvantu) i liniju jednakog troška (izotroškovnu liniju). U točki gdje izotroškovna linija dodiruje izokvantu nalazi se optimalna kombinacija faktora proizvodnje, koja daje zadanu proizvodnju s najnižim troškovima. Zašto? Zato, jer je izotroškovna linija u toj točki tangenta na izokvantu, te je nagib izokvante jednak nagibu izotroškovne linije. A to znači da je granična stopa supstitucije jednaka odnosu cijena faktora. Ilustrirajmo to dijagramom na primjeru izokvante q = 15 i izotroškovnog pravca 100 = 25K + 25 L (slika 9.4.). Iz slike 9.4. vide se tri točke u kojima poduzeće može ostvariti proizvodnju od 15 jedinica: a, b, i c. U točki a i c izokvanta siječe izotroškovni pravac TC = 125. Točka a pokazuje da se proizvodnja od 15 jedinica može ostvariti s 4 jedinice kapitala i jednom jedinicom rada, što pri danim cijenama čini ukupni trošak od 125. U točki c je slična situacija, 15 jedinica proizvodnje postiže se ulaganjem 4 jedinice rada i 1 jedinicom kapitala, što čini ukupan trošak od 125. U točki b izotroškovna linija TC = 100 dodiruje izokvantu q = 15. U toj točki 15 jedinica proizvoda ostvaruje se s ulaganjem 2 jedinice rada i 2 jedinice kapitala, što pri cijenama rada i kapitala od 25$ čini ukupan trošak od 100$. To je najniži trošak s kojim se može postići proizvod od 15 jedinica.

156

Slika 9.4. Točka optimalne kombinacije faktora

Da je točka b, točka dodira, odnosno da je izotroškovni pravac 100 = 25K + 25L tangenta na izokvantu q = 15, moguće je dokazati i algebarskim putem. Jednadžba izokvante, kao što smo ranije utvrdili, je: 3,75K × L=15, odakle je K × L = 4, odnosno K = 4 / L ; L = 4 / K. Jednadžba izotroškovnog pravca je: 100 = 25K + 25L, što skraćivanjem s 25 daje: K + L = 4. Dobili smo sistem jednadžbi s dvije varijable: K×L=4 K+L=4 Rješenjem po K dobivamo: K + 4/K = 4 K2 + 4 = 4K 2 K – 4K + 4 = 0 K=

4 ± 16 – 16 4±0 = =2 2 2 L = 4/K = 4/2 = 2 .

Jedno rješenje u kvadratnoj jednadžbi, koja može imati i dva rješenja, dokaz je da se radi o tangenti koja dodiruje izokvantu u točki: K = 2 ; L = 2. Prema tome, ova kombinacija rada i kapitala daje proizvodnju od 15 jedinica s najnižim troškovima. U toj točki, točki dodira nagib izokvante, ili granična stopa supstitucije rada s kapitalom, jednaka je nagibu izotroškovnog pravca ili odnosu cijena faktora: Mrts = w / r .

157

Kako je Mrts = MPL : MPK, to se gornji i izraz može pisati kao: MPL : MPK = w : r , odnosno MPL : w = MPK : r . Ova jednadžba pokazuje uvjet minimizacije troškova proizvodnje, odnosno uvjet ostvarivanja maksimalne proizvodnje pri danim troškovima. Taj uvjet je ostvaren kada je dodatna jedinica proizvoda rada po utrošenoj jedinici novca jednaka graničnom proizvodu kapitala po utrošenoj jedinici novca. Ako se granični proizvod faktora pomnoži s cijenom proizvoda dobije se granični prihod proizvoda faktora proizvodnje: MPL × p = MRL (granični prihod proizvoda rada), MPK × p = MRK (granični prihod proizvoda kapitala). Da bi poduzeće maksimiralo proﬁt, potrebno je da zapošljava svaki faktor sve dok vrijednost graničnog proizvoda faktora ne bude jednaka graničnom trošku tog faktora. Ako se radi o ulaganju rada i kapitala, maksimiranje proﬁta nameće poduzeću da zapošljava rad i kapital sve do točke u kojoj je: MR = w, L MR = r . K

U savršenoj konkurenciji granični prihod proizvoda je jednak tržišnoj cijeni, te ovu ravnotežu određuje granični proizvod (vidi tablicu 7.4.). U nesavršenoj konkurenciji granični prihod proizvoda opada zbog opadajućih prinosa i zbog pada cijene povećavanjem ponude pri ﬁksnoj potražnji. Zato, cijena i granični prihod nisu jednake veličine. Kako je uvjet ravnoteže u nesavršenoj konkurenciji jednakost graničnog prihoda i graničnog troška, to granični prihod proizvoda faktora čini umnožak graničnog proizvoda faktora s graničnim prihodom proizvoda: MPL × MR = w, MPK × MR = r. Ako se prva jednadžba podijeli s drugom dobivamo: MPL : MPK = w : r , odnosno MPL : w = MPK : r. Ovaj oblik smo imali i kod konkurencijskog poduzeća, ali razlika je u tome što monopolističko poduzeće proizvodi manji proizvod uz više cijene. Posljedica toga je niža stopa zapošljavanja, a ukoliko je tržište rada konkurencijskog tipa i plaće radnika mogu biti manje od normalnih.

158

3. Utjecaj promjene faktorskih cijena Promjena cijena inputa značajno utječe na izbor kombinacije s najnižim troškovima proizvodnje. U analizi tog utjecaja poći ćemo od primjera koji smo imali u poglavlju 7, odjeljak 3, gdje je kapitalna opremljenost rada u optimalnoj kombinaciji rada i kapitala jedan (K : L=1), pri jednakim cijenama rada i kapitala (w = 25$; r = 25$). Promjena cijene jednog ili oba faktora za poduzeće koje proizvodi taj proizvod imat će različite posljedice, zavisno od toga da li se cijene povećavaju ili smanjuju, kao i od mogućnosti prilagođavanja proizvodnje tim promjenama. Pri smanjenju cijene jednog faktora poduzeće može izvršiti izbor: da poveća proizvodnju raspoređujući efekt sniženja cijene tog faktora na odgovarajuće razmjerno povećanje oba faktora, ili da proizvodi istu količinu proizvodnje, znači da ne ide na višu izokvantu, nego da proizvodi u okviru iste izokvante s promijenjenim odnosom faktora. U prvom slučaju posluje na istom nivou troškova, ali s većim nivoom proizvodnje, a u drugom slučaju s istom proizvodnjom, ali s manjim troškovima. Pretpostavimo, na osnovi situacije koju smo imali u navedenom primjeru, da je cijena rada smanjena s 25 na 12,5$. Sada proizvođač istu količinu proizvodnje (q = 15) može proizvesti s 25$ manje: TC = 25K + 12,5L = 25 × 2 + 12,5 × 2 = 75. Za ovih 25$ razlike (100 – 75 = 25) on može povećati proizvodnju unajmljujući još jedan stroj kojemu je cijena na dan 25$, ili angažirati dva dodatna radnika dnevno po cijeni od 12,5$. Iz proizvodne funkcije (tablica 7.1.) vidi se da bi povećanjem jednog stroja, s tri stroja i dva radnika po cijeni rada 12,5$ dnevno, proizvodnja porasla na 18 jedinica. Ako se poduzeće opredijeli na povećanje rada upošljavajući dva dodatna radnika po cijeni rada 12,5$, proizvodnja bi se povećala na 20 jedinica. Razumljivo je da će se odlučiti na povećanje rada. Ako poduzeće odluči da nastavi proizvoditi 15 jedinica, ono to može postići s 2 jedinice kapitala i 2 jedinice rada, ili da 1 jedinicu kapitala smanji, a poveća rad za 2 jedinice (vidi tablicu 7.1.). Pretpostavimo da je poduzeće odlučilo proizvoditi 20 jedinica s ukupnim troškovima od 100$ i cijenama kapitala r =25$ i rada w = 12,5$. Tu proizvodnju ono može postići s 2 jedinice kapitala i 4 jedinice rada. Njegova maksimalna krivulja jednakog proizvoda je: 2,5K × L = 20. Koeﬁcijent 2,5 je broj kojim se množe kombinacije rada i kapitala koje daju proizvodnju od 20 jedinica. Iz toga proizlazi uvjet zamjene faktora za ovu proizvodnju i cijene: K × L = 8 ; K = 8/L ; L = 8/K. Jednadžba izotroškovnog pravca ovog poduzeća s nepromijenjenim ukupnim troškovima i izmijenjenom cijenom rada je: 100 = 25 K + 12,5 L.

159

Ako jednadžbu izokvante i izotroškovnog pravca povežemo, dobit ćemo sistem jednadžbi s dvije nepoznanice: 100 = 25K + 12,5L K × L = 8; L = 8/K 25K + 12,5 × 8/K = 100 25K + 100/K = 100 25K2 – 100K + 100 = 0 K=

100 ± 10000 – 10000 50

K = 2; L = 8/K = 8/2 =4 S obzirom da ova kvadratna jednadžba ima samo jedno rješenje, znači da je izotroškovni pravac tangenta na izotroškovnu liniju q = 20. To je optimalna kombinacija faktora kojom se postižu najniži troškovi proizvodnje od 20 jedinica. Ujedno, to je maksimalna proizvodnja koja se može postići s ukupnim troškovima od 100$ i cijenama kapitala r = 25$ i rada w = 12,5$. Proizvodnja je, sniženjem cijene rada, povećana s 15 na 20 jedinica s istim ukupnim troškovima. Sada pretpostavimo povećanje cijena jednog od dva faktora. Kako će, na primjer, utjecati povećanje cijene rada s 25$ na 50$, s tim da je cijena kapitala nepromijenjena (25$)? Proizvođač, nakon ove promjene, može smanjiti količinu proizvodnje ili ostati na istom nivou proizvodnje s uvećanim troškovima. Ako ostaje pri istoj razini ukupnih troškova, njegova izotroškovna linija je: 25K + 50L = 100. U ovim uvjetima on može unajmiti samo dva stroja i angažirati jednog radnika dnevno. Ta kombinacija se nalazi na izokvanti q = 10, gdje je uvjet zamjene faktora: K × L = 2. Da je to njegova maksimalna mogućnost u novonastaloj situaciji, pokazuje i rezultat sistema jednadžbi novog izotroškovnog pravca i jednadžbe zamjene faktora na izokvanti q = 10. 25K + 50L = 100 K × L = 2; L = 2/K 25K + 50 × 2/K = 100 25K2 + 100 = 100K 25K2 – 100K + 100 = 0 K2 – 4K + 4 = 0 4 ± 16 – 16 K= = 2; L = 2/K =1 . 2 U tablici 7.1., proizvodna funkcija s kombinacijom faktora: K = 2 ; L = 1 i K = 1 ; L = 2 pokazuje izokvantu q = 10. S obzirom na poskupljenje rada druga kombinacija (K = 1; L = 2) je praktički nemoguća, jer bi angažiranje 2 radnika dnevno koštalo 100$, tako da za iznajmljivanje strojeva po cijeni 25$ dnevno ne bi bilo novčanog pokrića. Taj izbor bi bio i neracionalan zbog zamjene jeftinijeg faktora skupljim.

160

Ovim izborom proizvodnja bi bila smanjena s 15 na 10 jedinica. Međutim, vjerojatnije je da će poduzeće nastaviti proizvoditi 15 jedinica s dodatnim troškovima. Ako nastavi proizvoditi s istom kombinacijom faktora, kao što je radilo prije poskupljenja (K = 2 ; L = 2), njegovi ukupni troškovi bi bili 150$ (TC = 2 × 25 + 2 × 50 = 150). S tim iznosom troškova poduzeće može organizirati proizvodnju s 4 jedinice kapitala i 1 jedinicom rada, jer i ta točka se nalazi na krivulji jednakog proizvoda od 15 jedinica. Ali postavlja se pitanje, da li te dvije kombinacije čine najniže troškove proizvodnje ? Pod pretpostavkom da se rad i kapital mogu dijeliti na manje jedinice od cijelog broja, analiza će pokazati da je najniži trošak za ovu proizvodnju (q = 15) u točki: K = 2,83 ; L = 1,41 s ukupnim troškovima od 141$. TC = 25K + 50L K × L = 4 ; K 4/L TC = 25 × 4/L + 50L TC × L = 100 + 50L2 50L2 – TC × L + 100 = 0 TC ± TC2 – 20000 L= 100 Da bi ovaj sistem izražavao tangentnost izotroškovne linije na izokvantu, izraz TC2 – 20000 mora biti jednak nuli: ( TC2 – 20000 = 0)2 TC2 – 20000 = 0 TC = 141,42 Ponovnim uvrštavanjem ovog iznosa u izotroškovni pravac dobivamo sistem jednadžbi za rješavanje optimalne kombinacije faktora: 25K + 50L = 141,42 K × L = 4 ; L = 4/K 25K + 50 × 4/K = 141,42 25K2 – 141,42K + 200 = 0 141,42 ± 20000 – 20000 K= 50 K = 141,42 : 50 = 2,83 L = 4 : K = 4 : 2,83 = 1,41 TC = 25 × 2,83 + 1,41 × 50 = 70,75 + 70,67 = 141,42

161

Prenošenjem ovih podataka na koordinatni sustav dobivamo sljedeći dijagram (slika 9.5.). Slika 9.5. Promjena cijena faktora-poskupljenje cijene rada

Na isti način bi mogli dobiti optimalnu količinu rada i kapitala u slučaju da je kapital poskupio s 25$ na 50$, a cijena rada ostala nepromijenjena. Tada bi optimalna točka bila: K = 1,41 ; L = 2,83, ukupni troškovi 141,42$. Slika 9.6 prikazuje i tu situaciju. Slika 9.6. Promjena cijena faktora – poskupljenje kapitala

162

Na obje slike krivulja jednakog proizvoda, izokvanta q = 15, je ista. To se također odnosi i na prvobitnu izotroškovnu liniju (TC= 25K + 25L), gdje je odnos K : L = 1. Izotroškovni pravac na slici 9.5 (TC = 25 K + 50 L) siječe ordinatu u točki 5,66, a dobije se kao odnos ukupnih troškova i cijene kapitala (TC : r = 141,42 : 25 = 5,66). Nagib ovog pravca je odnos cijene rada i cijene kapitala (w : r = 50 : 25 = 2). Odsječak na apscisi je u točki 2,83, a dobije se kao odnos odsječka na ordinati i nagiba (5,66 : 2 = 2,83). Izotroškovna linija je tangenta u točki c, gdje je K = 2,83 i L = 1,41. Izotroškovna linija na slici 9.6. (TC = 50K +25L) siječe ordinatu u točki 2,83. Dobije se dijeljenjem ukupnih troškova s cijenom kapitala (141,42 : 50 = 2,83). Nagib ove izotroškovne linije je 0,5, jer je cijena kapitala dvostruka u odnosu na rad (w : r =25 : 50 =0,5). Odsječak na apscisi je 5,66, a dobiven je dijeljenjem odsječka na ordinati s nagibom (2,83 : 0,5 = 5,66). Izotroškovna linija dodiruje izokvantu (q = 15) u točki d, gdje je K = 1,41 i L = 2,83. Preciznost analize je smetnja za jasnoću slike. Zato zaokruživanje količine bar jednog faktora na cijeli broj može poboljšati predodžbu. U prvom slučaju kapital se može uzeti s tri jedinice, a rad s 1,3, a u drugom obrnuto, rad 3 a kapital 1,3.

4. Odnos kapitala i rada u praksi Kapital po zaposlenom je vrlo značajan pokazatelj u ekonomiji. Taj pokazatelj odražava kapitalnu intenzivnost po jedinici rada. Često se u ekonomskoj literaturi može naći pod nazivom tehnička opremljenost rada. Zavisno od visine kapitala razlikuju se kapitalno intenzivni procesi i radno intenzivni procesi proizvodnje. Kapitalna intenzivnost varira ne samo po djelatnostima, nego i po zemljama. Razlike u kapitalnoj opremljenosti između privrednih grupacija potječu iz razlika u proizvodnoj funkciji. Proizvodnju električne energije nemoguće je i zamisliti bez velikih kapitalnih ulaganja. To je kapitalno intenzivna djelatnost, gdje priroda proizvodnog procesa zahtijeva znatno više kapitala nego rada. Nasuprot tome, tvornice odjeće se zasnivaju na proizvodnji u kojoj je odnos kapitala i rada daleko niži nego u elektroprivredi, proizvodnji automobila, proizvodnji aluminija i čelika. U ovoj privrednoj grupaciji rad je intenzivniji od kapitala, pa i grupacija -tvornice odjeće- spada u radno intenzivne proizvodne procese. S druge strane, svako poduzeće kupuje svoje inpute na zajedničkom tržištu, tako da plaćaju slične cijene faktora proizvodnje. Posljedica te činjenice je da se proizvođači sučeljavaju sa sličnim izotroškovnim linijama. Ali, izokvante koje proizlaze iz speciﬁčnosti njihove tehnologije su vrlo različite. Kapitalno intenzivne djelatnosti imaju visok omjer kapitala prema radu, s vrlo malom mogućnosti zamjene faktora. Zato i izokvante imaju speciﬁčan oblik i daju manji prostor za izbor kombinacije rada i kapitala, a izotroškovne linije dodiruju izokvante u točki visokog udjela kapitala u odnosu na rad (slika 9.7.a).

163

Slika 9.7.a Odnosi kapitala i rada

Radno intenzivne djelatnosti imaju mnogo niži omjer kapitala prema radu. Zato izokvante u ovoj proizvodnji imaju oblik krivulja koje određuju točku najnižeg troška s visokim učešćem rada (slika 9.7 b). Slika 9.7.b Odnosi kapitala i rada

Cijene inputa se mijenjaju. S promjenom cijena mijenjaju se i točke najnižih troškova. Najznačajnije promjene cijena dešavaju se na tržištu rada. Cijena rada u većini država danas je višestruko viša nego prije 50 godina, a da ne idemo dalje u prošlost. Kako su se povećavale plaće, izotroškovne linije s vremenom su postajale strmije. Posljedica je sup-

164

stitucija rada kapitalom i izbor kapitalno intenzivnije tehnologije. Ta tendencija odnosi se skoro na cjelokupnu proizvodnju u industriji, građevinarstvu i poljoprivredi. Pored razlika u omjeru kapitala i rada po pojedinačnim djelatnostima u okviru privrede jedne zemlje, vrlo velike razlike su izražene u prosječnoj opremljenosti rada kapitalom po pojedinim zemljama. Razvijene zemlje imaju visok omjer kapitala prema radu (K : L), a na toj osnovi i visoku prosječnu produktivnost. Viša opremljenost omogućava i više prosječne plaće. Obrnuta je situacija u nerazvijenim – siromašnim zemljama. Ali isto tako, nivo plaća povratno djeluje na izbor načina proizvodnje. Visoke plaće u razvijenim zemljama usmjeravaju poduzeća na zamjenu rada kapitalom, tako se taj omjer stalno povećava, a time i prosječna produktivnost i budući prosječni nivo plaća. Niske plaće u nerazvijenim zemljama omogućavaju poduzećima da, u okviru iste krivulje jednakog proizvoda koja je tehnologijom dana, svima, bez obzira da li su poduzeća locirana u razvijenim ili nerazvijenim zemljama, biraju optimalnu kombinaciju faktora proizvodnje s većim udjelom jeftinog rada. Kako se plaće u tim zemljama povećavaju, tako i poduzeća postupno koriste kapitalno intenzivniju tehnologiju proizvodnje. Na osnovi nivoa plaća može se objasniti što je, na primjer, tekstilna industrija, posebno njen ﬁnalni dio više zastupljena u nerazvijenim nego u razvijenim zemljama. Obrnuto je, na primjer, s informatičkom tehnologijom ili proizvodnjom aviona.

Poglavlje 9. Pregled pitanja 1. 2. 3. 4. 5. 6.

Što je izotroškovna linija? Kako se mjeri nagib izotroškovne linije? Što se podrazumijeva pod optimalnom kombinacijom faktora u točki dodira? Objasni uvjete izbora minimizacije troškova za zadanu proizvodnju. Što čini nagibe izokvante i izotroškovne linije? Kakav je odnos između granične stope tehničke supstitucije i graničnog proizvoda rada i kapitala? 7. Objasni utjecaj promjene cijena inputa na izbor proizvodnje pri najnižim troškovima. 8. Navedi primjer kapitalno intezivne i radno intenzivne proizvodnje.

165

Poglavlje 10. PROGRAMIRANJE PROIZVODNJE I PRORAČUN TROŠKOVA

Većina poslovnih odluka donosi se u uvjetima rizika i neizvjesnosti. Poduzeće mora prije započinjanja procesa proizvodnje donijeti odluke o količini proizvodnje svakog proizvoda, njihovim cijenama i izdacima, što pretpostavlja osiguranje radne snage, sredstava i svih ostalih faktora koji su potrebni da se ta proizvodnja ostvari. Da bi se rizik i neizvjesnost sveli na što manju mjeru, poslovni ljudi takve odluke donose na temelju prognoza i predviđanja sveukupne gospodarske aktivnosti u budućnosti, i prognoze potražnje za proizvodima poduzeća. Na osnovi prognoze potražnje deﬁnira se plan prodaje, koja je temelj za programiranje proizvodnje. Na osnovi proizvodnog programa donose se odluke o angažiranju radne snage, nabavci materijala, investicijama i vrši proračun troškova za planirani obujam proizvodnje.

1. Programiranje proizvodnje Plan prodaje je polazna točka za izradu plana proizvodnje. Zato, plan prodaje mora biti prilagođen potrebama proizvodnog sektora. Potrebna je razrada po proizvodima i vremenskim intervalima. Pri tome treba istaći značajnu razliku između poduzeća koja proizvode po narudžbi i poduzeća koja po utvrđenoj dinamici predaju proizvode na zalihe, odakle dalje slijedi plasman na tržište. Programiranje proizvodnje treba biti integrirano s kontrolom zaliha. Kako se prodajom smanjuju zalihe pojedinih proizvoda i raspoložive količine približavaju utvrđenom minimumu, proizvodnja treba pratiti kretanje zaliha i popunjavati ih do optimalnog nivoa, koji se također unaprijed utvrđuje. Proizvodni program se kao i plan prodaje razrađuje po proizvodnim centrima, fazama i vremenskim terminima. Razrađeni operativni program deﬁnira količinu po proizvodima i poluproizvodima, normative rada materijala i energije, normative rada strojeva, rok završetka i predaje u skladište ili narednoj fazi ako se radi o poluproizvodima ili dijelovima. Pokretanje proizvodnje se obično vrši proizvodnim nalogom, koji se odnosi na konkretnu seriju proizvodnje, sa svim elementima koji su potrebni za izvršenje tog proizvodnog zadatka (materijal, rad i slično). To je područje operativnog planiranja. Proizvodnja, pored izvršavanja proizvodnog zadatka, prati i stvarne utroške, na osnovi čega je moguće vršiti komparaciju stvarnih utrošaka s normiranim, te pratiti gubitke u radnom vremenu i njihove uzroke (bolovanja, izostanci s posla i slično), produktivnost rada, odstupanje stvarnih od normiranih utrošaka materijala, škart u proizvodnji, itd.

167

Pri izradi proizvodnog programa poduzeća vrlo je važno naći optimalni program s obzirom na radne i strojne kapacitete, s jedne strane, i tržišna ograničenja i profitabilnost proizvoda, s druge strane. Taj proces se često obavlja pomoću linearnog programiranja, koje daje rješenja za maksimiranje profita u danim uvjetima. Za takvu analizu potrebni su podaci o mogućnostima prodaje i prodajnoj cijeni, troškovima, strojnim kapacitetima, mogućnostima nabavke sirovina materijala i dijelova. Na osnovi plana proizvodnje moguće je analizirati i planirati strukturu radne snage s odgovarajućim kvalifikacijama, što predstavlja podlogu za donošenje odluka o zapošljavanju ili otpuštanju radnika. Potrebna količina ukupnog rada po kvalifikacijama (vrstama rada) dobije se množenjem planirane količine svakog proizvoda s njegovim normativom, to jest normalnim vremenom trajanja proizvodnje. Zbroj tako dobivenih sati po kvalifikacijama daje ukupnu količinu direktnog rada potrebnog za ostvarenje planiranog obujma proizvodnje. Dijeljenjem ukupne količine potrebnog radnog vremena po kvalifikacijama i vrstama rada, izraženog u satima, s godišnjim fondom sati jednog zaposlenog dobije se potreban broj radnika za planirani obujam proizvodnje. Raspoloživi fond radnog vremena jednog zaposlenog u tijeku godine dobije se na osnovi broja radnih dana i državnih praznika u toku godine. Na primjer, ako radni tjedan traje 42 sata, množenjem s 52 tjedna dobije se ukupni fond sati u tijeku godine po jednom zaposlenom (52 × 42 = 2184). Odbitkom, na primjer 68 sati za državne praznike i vjerske blagdane, raspoloživi fond sati je 2116; (2184 -68 = 2116). U okviru ovog fonda postoje gubici radnog vremena zbog bolovanja, opravdanih izostanaka na poslu, zastoja u proizvodnji i slično. Neka je, na primjer, statističkim praćenjem utvrđeno da to iznosi 10% od ukupnog raspoloživog fonda sati, odnosno 212 sati, raspoloživi fond po jednom zaposlenom je 1904. sati (2116 – 212 = 1904). Pod pretpostavkom da iz programa proizvodnje proizlazi potreba za 19.040 sati za poslove kvalificiranog rada određene vrste, podjelom ovog iznosa s raspoloživim godišnjim fondom radnog vremena jednog zaposlenog dobije se broj potrebnih djelatnika, 19,040 : 1904 = 100. I tako redom za sva radna mjesta i djelatnike koji rade neposredno u proizvodnji i čiji je rad mjerljiv i normiran. Pored direktnog rada, koji je normiran, postoje i radna mjesta koja su fiksna i nisu u direktnoj vezi s obujmom proizvodnje. To su sva radna mjesta u administraciji, rukovodeća radna mjesta u proizvodnji i razna pomoćna radna mjesta, kao što su čuvari i radnici na održavanju postrojenja i zgrada. Broj zaposlenih ove vrste rada utvrđuje se aktima o organizaciji poduzeća i sistematizaciji radnih mjesta, a na osnovi temeljite analize poslova. Prema tome, na osnovi plana proizvodnje dobiva se potrebna količina rada po vrstama i kvalifikacijama koji je direktno vezan za proces proizvodnje. Dodavanjem broja zaposlenih u režiji (radna mjesta koja nisu direktno vezana za proces proizvodnje) dobiva se plan ukupnog potrebnog rada u tijeku godine, odnosno u tijeku planiranog perioda. Množenjem količine rada po vrstama i kvalifikacijama s cijenom rada dobiju se troškovi rada, koji služe za izradu financijskog plana poduzeća i proračun troškova po proizvodima. Da bi proizvodnja mogla pravovremeno i uspješno izvršavati svoje zadatke, potrebno je da raspolaže na zalihama s odgovarajućim količinama i kvalitetom materijala. Količina potrebnog materijala određene vrste i kvaliteta utvrđuje se na osnovi planirane proizvodnje i normativa o utrošku materijala po svakom proizvodu. Množenjem planirane količine proizvodnje s normativima utroška svakog materijala koji se direktno ugra-

168

đuje u proizvod dobiju se potrebne količine materijala po vrstama za planirani obujam proizvodnje. U cilju ravnomjernog odvijanja procesa proizvodnje poduzeće treba imati odgovarajuće količine materijala na zalihi. Ako su početne zalihe jednake normiranim – optimalnim, daljnje nabavke vršit će se sukcesivno prema operativnom planu proizvodnje, održavajući na taj način optimum zaliha. Količine na zalihi se obično određuju u rasponu minimum – maksimum – optimum za sve osnovne materijale, a na osnovi potreba koje uvjetuje ritam proizvodnje. Množenjem količina materijala po vrstama za planirani obujam proizvodnje s cijenama materijala dobiju se materijalni troškovi, koji čine element ﬁnancijskog plana poduzeća i izradu kalkulacija proizvoda.

2. Proračun troškova U odjeljku 1 iz poglavlja 8 -Teorija i analiza troškova- dani su osnovni elementi teorije i analize troškova. Objašnjena je razlika između implicitnih i eksplicitnih, odnosno između ekonomskih i računovodstvenih troškova. Izvršena je klasiﬁkacija troškova na ﬁksne i varijabilne, direktne i troškove perioda, stvarne i standardne troškove i objašnjena njihova suština. Isto tako, izvršeno je raščlanjivanje na ukupne troškove i troškove po jedinici proizvoda, te njihovo ponašanje zavisno od obujma proizvodnje. U ovom dijelu bavit ćemo se praktičnom stranom upravljanja troškovima, predviđanjem i planiranjem.

2.1. Proračun direktnih troškova Nakon izrade plana prodaje i proizvodnje slijedeći korak u procesu mikroekonomskog planiranja je proračun direktnih troškova, to jest troškova rada i materijala koji se mogu planirati i pratiti po jedinici proizvoda. Množenjem količine rada potrebnog za planiranu proizvodnju svakog proizvoda s cijenom rada dobije se direktni trošak rada za ukupnu proizvodnju tog proizvoda. Zbrajanjem tako dobivenih iznosa za sve proizvode dobiju se ukupni troškovi plaća izrade, kao direktni trošak. Taj se iznos unosi u odgovarajuću alineju proračuna prihoda i troškova – projekciju ﬁnancijskog plana poduzeća, ili, ako se poduzeće sastoji iz više poslovnih jedinica, u ﬁnancijski plan poslovne jedinice. Proizvodi sa složenijim procesom izrade, troškove rada imaju raščlanjene po operacijama. U takvim procesima proizvodnje najprije se utvrđuju količine rada za svaku operaciju i zbrajanjem količine i vrste rada po operacijama dobivaju plaće izrade za proizvod. Množenjem s planiranom količinom proizvodnje dobiju se plaće izrade za planiranu količinu tog proizvoda, a zbrajanjem iznosa za sve proizvode dobiju se plaće kao direktni trošak za ukupnu proizvodnju. Planiranje troškova direktnog materijala vrši se po sličnom postupku. Planirana količina proizvodnje za svaki proizvod množi se normativima materijala po jedinici proizvoda, a ovaj iznos s cijenom materijala. Zbroj iznosa za sve proizvode daje ukupne direktne troškove materijala poslovne jedinice, odnosno poduzeća.

169

Troškovi direktnog materijala planiraju se i knjigovodstveno prate po vrstama osnovnih – ključnih materijala. Ako su normativi materijala realno utvrđeni, te predstavljaju dobru osnovu za planiranje standardnih troškova, odstupanje od ovako utvrđenih troškova daje elemente za utvrđivanje uzroka i njihovo otklanjanje. Pored plaća i materijala, direktni troškovi mogu biti i razne usluge. Na primjer, usluge transporta po jedinici proizvoda (tona, m3, tona kilometar itd.). To mogu biti i električna energija i razna pogonska goriva (ugljen, plin, nafta itd.), što zavisi o vrsti proizvodnog procesa. Zbroj ovako dobivenih direktnih troškova po vrstama (plaće, materijal i usluge) čini ukupne direktne troškove po jedinici proizvoda, po poslovnim jedinicama i poduzeće u cjelini. Osnova za izračunavanje ovih troškova su standardi utrošaka rada, materijala i usluga pomnoženi s njihovim cijenama. Standardi utrošaka, ili normativi, utvrđuju se raznim metodama, tri su osnovne. To su metoda industrijskog inženjeringa, povijesna metoda i statistička metoda. Metoda industrijskog inženjeringa zasniva se na preciznim tehničkim mjerenjima utrošaka materijala i radne snage, energije, direktnih usluga i rada strojeva po jedinici proizvoda i po operacijama proizvodnog procesa, pod normalnim uvjetima. Povijesna metoda utvrđivanja direktnih standardnih troškova zasniva se na praćenju i proučavanju iskustva iz prošlosti. Iz toga se izvode cifre koje po ocjeni poslovnog vodstva poduzeća predstavljaju željene standarde eﬁkasnosti. Ta metoda pogodna je za manja poduzeća koja nemaju uvjete za primjenu inženjering metode. Statistička metoda također se temelji na praćenju iskustva iz prošlosti i primjenom statističkih sistematizacija i metodologija daju procjene o mogućim standardima.

2.2. Proračun troškova perioda Troškove perioda čine fiksni troškovi i varijabilni troškovi perioda (relativno fiksni troškovi). Troškovi perioda u praksi se često nazivaju općim troškovima ili indirektnim troškovima. Ti troškovi nastaju u svim organizacijskim jedinicama poduzeća: u svim takozvanim administrativnim jedinicama, kao što su opća uprava, nabava , prodaja i marketing, priprema rada i inženjering, kao i u svim proizvodnim jedinicama. Razlika je u tome što “administrativne” jedinice nemaju direktne troškove dok proizvodne imaju. Opći troškovi “neproizvodnih” jedinica prije konačnog proračuna u proizvodnim jedinicama raspoređuju se po utvrđenom kriteriju – ključu na proizvodne jedinice, tako da ti troškovi u proizvodnji fungiraju kao fiksni troškovi. Varijabilni troškovi perioda, ili kako se još zovu relativno fiksni – poluvarijabilni ili indirektnim troškovima proizvodnje, su troškovi koji su djelomično nezavisni od obujma proizvodnje, a djelomično zavisni. U dugom roku svi su troškovi varijabilni, pa čak i amortizacija koja se obično smatra fiksnim troškom. Jer, kada prođe jedan period dolaze nove investicije koje povećavaju amortizaciono opterećenje. Međutim, u kratkom roku, kao što je poslovna godina za koji se period sačinjava proračun (godišnji financijski plan), izvjesni troškovi su fiksni, a drugi relativno fiksni (troškovi kontrole, tekućeg i investicionog održavanja, troškovi nabavki koji ne ulaze u direktne materijalne troškove, telefon, grijanje, osvjetljenje, komunalne usluge i slično). Ti troškovi variraju s opsegom proizvodnje

170

u rasponima ili zonama poslovanja. Na primjer, u jednoj smjeni ovi troškovi su niži nego u dvije smjene, jer troškovi grijanja, osvjetljenja, kontrole praktično se dupliraju u drugoj smjeni. Za razliku od ovih troškova, amortizacija zgrade je fiksan trošak, jer bez obzira na broj smjena i opseg proizvodnje ti troškovi su jednaki (vremenska amortizacija). Procjena ovih troškova može se učiniti na više načina. Jedna od metoda, koje se primjenjuju posebno u manjim poduzećima, zasniva se na iskustvu o ovim troškovima iz prethodnih godina i modifikaciji s promjenama koje proizlaze iz nivoa aktivnosti i cijena usluga koje čine ove troškove. Na primjer, troškovi trgovačkih putnika kao relativno fiksni troškovi mogu se vezivati za broj trgovačkih putnika a ovi za opseg prodaje. Ako se prelazi na rad u dvije smjene, tada se uzimaju varijabilni troškovi perioda iz prethodnog razdoblja i korigiraju s procjenama cijena telefona, goriva za grijanje, električne struje za osvjetljenje – za razliku od elektroenergije kao direktnog troška, plaće poslovođa itd. Problem ovakvog načina planiranja varijabilnih troškova perioda proizlazi iz činjenice što se očekivanja o planiranom opsegu prodaje i proizvodnje često ne ispune. Tako nastaju velika odstupanja između predviđenih i stvarnih troškova. Ta činjenica nameće pitanje mogućnosti adekvatne upotrebe proračuna za kontrolu poslovanja. Pošto se ovi troškovi ne mogu standardizirati kao direktni troškovi, poduzeće može koristiti elastični proračun (plan – budžet). On dopunjava rad inženjera u mjerenju direktnih troškova kao dijela standardnih troškova. Suština elastičnog planiranja sastoji se u procjeni varijabilnih troškova perioda koji odgovaraju bilo kojem opsegu poslovanja. Na primjer, ako se u prvoj aproksimaciji varijabilni troškovi projiciraju na 100.000 jedinica proizvoda, što predstavlja 100% planirane proizvodnje, plan ovih troškova može se pripremiti i za druge nivoe poslovanja, na primjer za 90%, 80% itd. To se može učiniti i u rasponima, na primjer, od 80 – 90%, od 90 – 100%. Drugi pristup planiranja varijabilnih troškova perioda zasniva se na statističkim mjerenjima razmjere između svake stavke ovih troškova i nekog pokazatelja iz poslovanja. Na primjer, odnos prema plaćama izrade, ili odnos prema utrošenom materijalu, direktnim satima potrebnim za dani opseg proizvodnje, strojnim satima izrade itd. Na tom principu indirektni troškovi radne snage (bolovanja, izostanci s posla, godišnji odmori, državni praznici i vjerski blagdani) procjenjuju se i planiraju na temelju direktnih troškova rada. Plaće izrade mogu biti osnovica za planiranje i svih drugih troškova koji nastaju po osnovi radne snage (topli obrok, troškovi prijevoza, održavanje čistoće u prostorijama i slično). Troškovi električne energije (pogonske energije) planiraju se na osnovi sati rada strojeva. Plaće administrativnog osoblja planiraju se na osnovi sistematizacije radnih mjesta i ugovorenih plaća, s tim da tome prethodi temeljita analitička procjena radnih mjesta i poslova iz čega proizlazi i potreban broj osoblja u pojedinim službama poduzeća. Troškovi telefonskih razgovora procjenjuju se na osnovi iskustva u prethodnom periodu i procjene promjena u poslovnoj aktivnosti i cijenama telefonskih usluga, troškovi osvjetljenja prema iskustvu iz prethodnog perioda i važećih cijena struje, troškovi grijanja prema veličini prostora, troškovi tekućeg održavanja prema strojnim kapacitetima itd. Fiksni troškovi ne ovise o obujmu proizvodnje. To su troškovi amortizacije, zakupnina, osiguranja, troškovi plaća stalnog osoblja u upravi i slično. Planiranje ovih troškova je jednostavno. Troškovi amortizacije planiraju se na osnovi amortizacionih stopa, zakupnina i osiguranje na osnovi ugovora, plaće osoblja na osnovi kolektivnog ugovora ili posebnih ugovora unutar poduzeća, itd. U elastičnim proračunima ove stavke su iste za sve

171

zone poslovanja, za razliku od varijabilnih troškova perioda (relativno ﬁksnih troškova), koji su, kako je već rečeno, različiti po nivoima ili rasponima poslovne aktivnosti. Tablica 10.1. pokazuje primjer elastičnog proračuna troškova perioda. Tablica 10.1. Plan troškova perioda za 2000. g. (u 000$) Naziv troška 1. Fiksni troškovi: Amortizacija Nadzor Zakupnina Osiguranje Ostalo Ukupno 2. Varijabilni troškovi perioda: Radna snaga Nabavke Alati Energija Održavanje Ostalo Ukupno Ukupno (1+2)

Korištenje kapaciteta 60%

70%

80%

90%

100%

2.400 2.900 1.072 440 676 7.488

2.500 330 400 370 320 444 4.364 11.852

2.720 374 460 430 360 518 4.862 12.350

3.000 420 520 448 404 592 5.384 12.872

3.300 470 580 504 450 666 5.970 13.458

3.600 520 640 560 492 740 6.552 14.040

Problematika planiranja troškova perioda je mnogo složenija u velikim poduzećima u čijoj organizacijskoj strukturi postoje proizvodne jedinice koje proizvode različite proizvode ili dijelove proizvoda, razne pomoćne jedinice, kao što su energana, radionica za tekuće održavanje, transport, toplana, inženjering, i posebne organizacijske jedinice izvan direktne proizvodnje kao što su marketing, nabavna služba, služba za istraživanje tržišta i služba za opće i personalne poslove. Sve su ove službe i pomoćne i “administrativne” u funkciji proizvodnje i u funkciji poslovnih ciljeva poduzeća. Za obavljanje tih funkcija one imaju svoje ﬁksne i varijabilne troškove perioda koji na kraju treba da se prevale na konkretne proizvode u proizvodnim jedinicama. Da bi se ti troškovi projicirali na proizvode, prethodno se trebaju rasporediti na proizvodne jedinice. Mogući pristupi a i problemi različiti su zavisno o vrsti jedinica u ovim poduzećima. Troškovi energane imaju svoje i direktne i opće troškove. Direktne troškove čine troškovi proizvodnje električne energije (nafta, plin, ugalj), dok ostale troškove čine ﬁksni i varijabilni troškovi perioda. Prema tome, prvi je problem proračun ovih troškova, a drugi kako rasporediti te troškove na sve ostale jedinice. Osnovica za raspored tih troškova je potrošnja struje izražena u kilovat satima. Na toj osnovi moguće je i planiranje tih troškova u svim jedinicama. Znači, za raspoređivanje troškova energije bitni su planovi proizvodnje u proizvodnim jedinicama i potrebna energija za planirani obujam proizvodnje

172

na temelju sati rada strojeva. Planiranje potrošnje energije u ostalim jedinicama proizlazi iz iskustava o potrošnji u prošlosti i eventualnih korekcija o promjenama bilo u dinamici posla ili promjeni cijene kilovat sata. Sličan je postupak i sa rasporedom troškova toplane. I ta jedinica ima i direktne troškove i troškove perioda. Direktni troškovi se sastoje iz troškova energije, dok fiksne i varijabilne troškove perioda čine ostali troškovi. Raspored troškova toplane moguć je na osnovi prostora koji se zagrijava u ostalim jedinicama (veličina radijatora). Troškovi radionica za tekuće održavanje raspoređuju se na osnovi postrojenja koje treba održavati u ostalim jedinicama, iskustva i procjeni stanja postrojenja, kao i utrošcima dijelova i materijala koji se ugrađuju. Radionice po pravilu rade i naplaćuju svoje usluge na temelju utrošenog vremena i cijene norma sata plus troškovi dijelova i materijala. Takav pristup nije racionalan u internim odnosima u poduzeću, jer bi radionica bila stimulirana da se strojevi što češće popravljaju što bi vodilo u sasvim suprotnom pravcu od ostvarivanja glavnog cilja poduzeća – profita. Zato,ukoliko je radionica posebna poslovna jedinica ona se mora organizirati samo kao troškovni centar s jasno određenim zadacima i stimulansima na osnovi održavanja programiranog rada postrojenja. Troškovi prodaje, marketinga i službe za istraživanje tržišta obično se vezuju za vrijednost proizvodnje poslovnih jedinica i na toj osnovi planiraju. Troškovi općih i personalnih poslova raspoređuju se na osnovi broja uposlenih i troškova direktnih projekata koji se odnose na edukaciju i prekvalifikaciju radne snage. Rasporedom ovih troškova na proizvodne jedinice kompletira se plan troškova tih jedinica. Oni se sastoje iz originalnih troškova proizvodne jedinice i raspoređenih troškova pomoćnih i “administrativnih’’ jedinica. Originalni ili izvorni troškovi ponekad se u ekonomskoj literaturi mogu naći pod nazivom primarni troškovi, za razliku od raspoređenih troškova iz drugih jedinica koji se nazivaju sekundarni troškovi. U sekundarne troškove spadaju i troškovi faznih jedinica onih poduzeća gdje faze čine posebne poslovne jedinice. Na primjer, u poduzećima drvnog kompleksa prva faza je poslovna jedinica šumarstvo koje predaje trupce pilani koja od njih proizvodi rezanu građu i predaje krajnjoj jedinici koja proizvodi neke finalne proizvode od te građe (namještaj, prozori, vrata i slično). Ovakve fazne jedinice istovremeno mogu određenu količinu svojih proizvoda prodavati i na eksternom tržištu, zato se ponekad organiziraju kao djelomično autonomni profitni centri. Slična organizacijska struktura postoji i u većini drugih djelatnosti, posebno u automobilskoj industriji i elektroindustriji gdje se pored automobila ili televizora proizvode i na eksternom tržištu prodaju i dijelovi. Svrha planiranja troškova, a posebno planiranja po metodi standardnih troškova, je kontrola troškova u funkciji ostvarivanja planiranih profitnih ciljeva. Međutim, mogućnost kontrole nad različitim vrstama troškova je različita. Fiksni troškovi su dani i neovisni o proizvodnji, pa se samo mogu dodati direktnim troškovima i vlastitim varijabilnim troškovima perioda. Isto tako, raspoređeni troškovi uprave, prodaje i ostalih administrativnih jedinica na proizvodne jedinice ne mogu se kontrolirati u tim jedinicama jer nastaju izvan njih. Proizvodne jedinice nemaju velikih mogućnosti da štede na troškovima grijanja. Nešto je veća mogućnost kontrole troškova energije, ali opet posredno preko produktivnosti rada strojeva. Međutim, raspored troškova neproizvodnih jedinica mora se planirati radi sagledavanja profitabilnosti proizvodnje u proizvodnim jedinicama i posebno radi sagledavanja profitabilnosti svakog proizvoda.

173

Da bi se mogao izvršiti proračun troškova po jedinici proizvoda i sagledati proﬁtabilnost svakog pojedinačnog proizvoda potrebno je, pored standardnih direktnih troškova, ocijeniti koliko svaki proizvod “pokriva’’ opće troškove, i koliko doprinosi ukupnom proﬁtu poslovne jedinice odnosno poduzeća, a to je problematika proračuna troškova po jedinici proizvoda, koja se obrađuje u narednom dijelu.

2.3. Proračun troškova po jedinici proizvoda Proračun troškova po jedinici proizvoda može se izvršiti metodom ukupnih prosječnih troškova i metodom direktnih troškova. 2.3.1. Metoda ukupnih prosječnih troškova Ukupne troškove po jedinici proizvoda čine direktni troškovi i troškovi perioda. Jedinični direktni troškovi se dobiju ako se direktni utrošci rada, materijala, energije i usluga po jedinici proizvoda pomnože s njihovim cijenama. Troškovi perioda, varijabilni i fiksni, raspoređuju se na pojedinačne proizvode pomoću odgovarajućeg ključa. Ako poduzeće proizvodi samo jedan proizvod, troškovi perioda po jedinici proizvoda dobiju se jednostavnim dijeljenjem ukupnih troškova perioda poduzeća, ili poslovne jedinice, s ukupnom planiranom proizvodnjom. Međutim, ako poduzeće proizvodi više vrsta proizvoda, raspored troškova perioda na proizvode vrši se pomoću ključa koji predstavlja koeficijent dobiven diobom troškova perioda s odgovarajućom osnovicom. Na primjer, ako troškovi perioda iznose 10.000$, a ukupni direktni troškovi, koji služe kao osnovica za raspored na pojedinačne proizvode 40.000$, taj koeficijent je 0,25 ; 10.000 : 40.000 = 0,25. Proizvod koji ima direktne troškove od 100$, primjenom ovog koeficijenta apsorbira 25$ troškova perioda (100 × 0,25 = 25), a njegovi ukupni troškovi iznosit će 125$ (100 + 25 = 125). Poduzeća uzimaju razne osnovice za raspored troškova perioda, zavisno od specifičnosti poslovanja, a najčešće vrijednost prodaje, ukupne direktne troškove i plaće izrade. Raspored troškova na osnovi vrijednosti prodaje podrazumijeva iznalaženje koeficijenta iz odnosa planiranih troškova perioda prema planiranoj vrijednosti prodaje. Dobiveni koeficijent primjenjuje se na plansku prodajnu cijenu proizvoda. Ovakav način rasporeda troškova zasniva se na načelu “sposobnosti“ proizvoda da snosi ove troškove. Međutim, raspored zajedničkih troškova na proizvode po načelu sposobnosti ne daje ispravnu sliku o rentabilitetu proizvoda. Viša cijena proizvoda povlači i veći iznos zajedničkih troškova koji ne mora odgovarati stvarnom doprinosu zajedničkih troškova tom proizvodu. Tako se gubi orijentacija o rentabilitetu proizvoda pri donošenju plana prodaje i programa proizvodnje. Ali neki zajednički troškovi mogu se raspoređivati i po tom načelu, na primjer troškovi reklame i administracije, iako za to mogu biti prikladne i druge osnovice. Uzimanje ostalih osnovica, manje ili više, zasnovano je na načelu “koristi“ za koju se može pretpostaviti da svaki proizvod dobiva od stavke zajedničkih troškova. Ovdje treba istaći da nema preciznog mehanizma kojim bi se ovi troškovi mogli točno izmjeriti i rasporediti po bilo kojem načelu. To su sve pristupi koji podliježu arbitrarnosti kalkulanta, odnosno planera koji izrađuje planske ili stvarne kalkulacije proizvoda. To je čisto računovodstvena kategorija, a ne kategorija ekonomskih troškova.

174

Troškovi perioda nisu jedinstvena kategorija, jer se sastoje od varijabilnih troškova perioda i fiksnih troškova. Zato mogu postojati razne osnovice za raspored tih troškova na pojedinačne proizvode. Isto tako, ovi troškovi ne moraju biti u svim poduzećima jedinstvena kategorija, jer mogu postojati varijabilni troškovi i fiksni troškovi perioda u proizvodnji i u administraciji. Zbog toga mogu se uzeti posebne osnovice za raspored tih troškova u proizvodnji, a posebno u administraciji, zavisno od veze ovih troškova s odgovarajućim elementima u proizvodnji, pomoćnim djelatnostima i administraciji. Poduzeća koja imaju svoju toplanu, energanu, radionice za održavanje raspoređuju ove troškove na ostale organizacijske jedinice prema odgovarajućoj osnovici. Na primjer, raspored troškova grijanja prema veličini radijatora, odnosno prostora koji se zagrijava, raspored troškova energane prema utrošenoj struji izražene u kilovat satima, raspored troškova održavanja prema izvršenim uslugama izraženim u norma satima, itd. Obično se u složenijim organizacijama formiraju interne cijene ovih usluga: cijena 1 m2 grijanja, cijena 1 kW utroška struje, cijena 1 norma sata održavanja, itd. Ovi su troškovi za proizvodne jedinice fiksni ili varijabilni troškovi perioda, jer se ne mogu normirati izravno po jedinici proizvoda. Raspored na pojedinačne proizvode vrši se prema zajedničkoj osnovici: plaće izrade, vrijeme izrade proizvoda izraženo u satima, prodajna cijena, direktni troškovi. Pri rasporedu troškova perioda vrlo bitna je preciznost planiranja opsega proizvodnje, jer zavisno od točnosti, podcijenjenosti ili precijenjenosti opsega proizvodnje i prodaje ovi troškovi u kalkulaciji variraju. Precijenjen opseg proizvodnje umanjuje ove troškove po jedinici proizvoda, a podcijenjeni povećava, iako ovo nema nikakve veze sa stvarnim elementima poslovanja. Taj problem donekle ublažava raspored troškova perioda prema standardnom obimu proizvodnje. Planiranje troškova po jedinici proizvoda s punom cijenom koštanja je vrlo važno, ali i osjetljivo, jer nestručno manipuliranje s troškovima daje nerealnu sliku o rentabilitetu proizvoda. Taj se nedostatak donekle eliminira s paralelnim kalkuliranjem troškova po jedinici proizvoda metodom direktnih troškova (direct costing). 2.3.2. Metoda direktnih troškova (direct costing) Zbog nedostataka kalkuliranja troškova po punoj cijeni koštanja, ponekad se izbjegava raspored općih troškova (troškova perioda) po jedinici proizvoda i zamjenjuje metodom direktnih troškova. Po ovoj metodi, troškovi perioda se prate po organizacijskim jedinicama kao vremenski troškovi i prevaljuju na teret prodaje u konkretnom vremenskom periodu. Po proizvodima se planiraju i prate samo direktni troškovi. Razlika između prodajne cijene i direktnih troškova je bruto marža (kontribucija), koja sadrži opće troškove (troškove perioda) i profit poduzeća. Poduzeće opterećuje ovim troškovima prodaju u konkretnom obračunskom periodu. Ako je prodaja usklađena s normalnim odnosima s proizvodnjom, onda opterećivanje ovim troškovima odgovara količini proizvodnje i prodaje. Ali, ako se proizvodnja i prodaja neravnomjerno odvijaju, tada nastaje nesrazmjerno opterećivanje prodaje s troškovima perioda. Visoka prodaja snosi manja opterećenja, niža prodaja u odnosu na proizvodnju snosi veća opterećenja, jer se zalihe vode po direktnim troškovima. U prvom slučaju, veća prodaja od proizvodnje – prodaja je manje opterećena troškovima perioda. U drugom slučaju, manja prodaja od proizvodnje – prodaja je opterećena s istim iznosom troškova

175

perioda, profit se smanjuje i za dio troškova perioda, koji bi po punoj apsorpciji troškova ostali na zalihama. Prednost ove metode je što menadžeri jasnije mogu vidjeti varijabilne troškove, to jest neposredne izdatke koje treba pokriti prodajom, tako da pokriće troškova mogu tražiti u politici cijena i manipulacijama u prodaji, koja nije sputana formulama računovodstvenih troškova po jedinici proizvoda dobivenih metodom punih troškova. Takva metoda, upravo zbog subjektivizma u rasporedu troškova perioda na pojedinačne proizvode, daje često pogrešnu sliku o rentabilitetu proizvoda. Pored toga, vođenje vrijednosti zaliha po direktnim troškovima, umjesto po punoj cijeni koštanja ili prodajnim cijenama, daje solidniju osnovu za sigurnije poslovanje. Aktiva poduzeća nije precijenjena u bilanci, vrijedi čak i više, nego što je nominalno u računovodstvu prikazana. Nedostatak ove metode je upravo u onome što je prednost punih troškova. Jer, u periodima veće prodaje daje viši financijski rezultat, a u periodima manje prodaje niži financijski rezultat za iznos troškova perioda, koji bi po metodi ukupnih prosječnih troškova ostali u zalihama. Zato poduzeće, zavisno od svojih potreba i konkretne situacije, vrši izbor između ovih metoda ili ih kombiniraju. Metoda direktnih troškova ima prednost u politici cijena, dok metoda ukupnih troškova, posebno ako se vode i po standardnim elementima, je upotrebljivija sa stanovišta praćenja i kontrole troškova.

3. Kontrola pomoću standardnih troškova Planiranje po metodi standardnih troškova pruža poduzeću instrumentarij pomoću kojeg mogu kontrolirati troškove. Praćenjem stvarnih troškova po istoj shemi koja je planom određena i uspoređivanjem dobiju se odstupanja stvarnih od standardnih troškova. Stvarne troškove po organizacijskim jedinicama prati računovodstvo na temelju ostvarenih izdataka u periodu u kojem se obračun vrši. Standardni troškovi za ostvareni obim proizvodnje dobiju se množenjem proizvedene količine svakog proizvoda u obračunskom periodu s proračunatim direktnim troškovima radne snage, materijala i energije. Zbrajanjem tako dobivenih iznosa za sve proizvode proizvedene u tom periodu dobiju se planirani odnosno standardni troškovi za proizvodnju koju je ostvarila konkretna poslovna jedinica ili poduzeće u tom obračunskom periodu. Ti troškovi raščlanjeni po strukturi po kojoj su i planirani prikazuju se u posebnoj koloni za standardne troškove za ostvarenu proizvodnju. Tome se dodaje budžetirani iznos troškova perioda koji odgovara ostvarenom obimu proizvodnje. Usporedo s tom kolonom unose se stvarni troškovi po isto shemi, tako da se može vidjeti ne samo odstupanje u ukupnom iznosu, nego i odstupanje na svakom elementu troškova. Ta odstupanja su predmet analize, kojom se dobiva odgovor na kojim pozicijama troškova nastaju i koji su uzroci. Odstupanje može nastati na direktnim troškovima ili na općim troškovima. Tri su bitne kategorije na kojima dolazi do odstupanja stvarnih troškova od standardnih: odstupanje direktnih troškova materijala za proizvedenu količinu o odnosu na predviđene standardne troškove za istu količinu; odstupanje direktnih troškova radne snage za ostvareni obujam proizvodnje u od-

176

nosu na standardne troškove istog obima; i odstupanje općih troškova u odnosu na planirane. Odstupanje na direktnim troškovima materijala može nastati uglavnom po osnovu dva uzroka: po osnovu promjena u cijenama materijala i po osnovu utrošaka materijala. Da bi se razlučila ova dva utjecaja standardni troškovi materijala se vode po stalnim cijenama, tako da se u obračunu može zaključiti što je uzrok odstupanju. Svođenjem utrošaka na iste cijene bilo stalne ili stvarne i uspoređivanjem dobije se odstupanje kojem su uzrok veći ili manji utrošci. Istovremeno se dobije i utjecaj promjene u nabavnim cijenama materijala. Daljnja analiza odstupanja po osnovu utrošaka će pokazati i na kojem odjelu ili na kojem stroju ili radnom mjestu je do njega došlo, a to znači i do toga tko je odgovoran. Odstupanje na direktnim troškovima rada slično, kao i kod direktnog materijala, mogu nastati ili zbog većeg utroška radnog vremena za ostvarenu proizvodnju, nego što standardi zahtijevaju, ili zbog povećanja cijena rada. Odstupanje kod općih troškova može nastati zbog odstupanja ostvarene proizvodnje u odnosu na planiranu ili zbog povećanja ovih troškova u odnosu na planirane. Veća proizvodnja u odnosu na planiranu pomnožena sa iznosom planiranih općih troškova po jedinici proizvoda daje veći iznos ukupnih općih planskih troškova perioda, što znači veći doprinos marži profita i pokriću fiksnih i relativno fiksnih troškova poduzeća, pod uvjetom da po istoj stopi nisu rasli stvarni varijabilni troškovi perioda. U takvom slučaju nastaje degresija fiksnih a dijelom i varijabilnih troškova perioda po jedinici proizvoda. Planiranje varijabilnih troškova perioda po načelu elastičnih proračuna dijelom eliminira utjecaj obujma proizvodnje. Obrnuta je situacija kada je ostvarena proizvodnja manja od planirane. Tada podbačaj u proizvodnji vodi progresiji fiksnih a dijelom i varijabilnih troškova perioda po jedinici proizvoda. A to znači manje pokriće troškova perioda i manji profit. Odstupanje stvarnih troškova perioda u odnosu na planirane mogu nastati zbog većih izdataka za pojedine vrste varijabilnih troškova perioda, kao što su plaćeni računi za telefonske razgovore, putni troškovi, troškovi tekućeg održavanja postrojenja i slično; zbog devijacija u efikasnosti rada; ili lošeg predviđanja ovih troškova. Povećani izdaci mogu biti prouzrokovani ili većim utrošcima ili povećanjem cijena usluga ili materijala koji se nalaze u kategoriji varijabilnih troškova perioda. Primjer odstupanja po osnovi devijacija u efikasnosti je smanjenje direktnog radnog vremena uslijed bolovanja, koje prati ne samo smanjeni obujam proizvodnje nego i povećani opći troškovi po osnovi izdataka za bolovanje, u onom dijelu koje plaća poduzeće. Pri ovoj analizi treba imati u vidu i loše predviđanje ovih troškova, što i ne mora biti subjektivna greška kreatora plana, jer pored raznovrsnosti prirode i različitog ponašanja, na visinu ovih troškova djeluju i mnogi eksterni faktori. Inače, mogućnosti kontrole troškova perioda su daleko manje nego mogućnosti kontrole direktnih troškova. Prije svega, treba istaći troškove pomoćnih i administrativnih službi koji se raspoređuju na proizvodnju. Ti troškovi se mogu kontrolirati jedino u tim jedinicama. Proizvodnja nema nikakav utjecaj na stvarno nastajanje ovih troškova, na primjer u upravi poduzeća. Nisu velike mogućnosti kontrole ovih troškova i po osnovi obima proizvodnje, s obzirom na promjene u porudžbinama ili na promjene u proizvodnim

177

programima po zahtjevu prodaje koje su rezultat uvjeta na tržištu. A tome treba dodati utjecaj cijena usluga pa i smanjene mogućnosti preciznog planiranja. Praćenje troškova po metodi standarda podrazumijeva planiranje i praćenje ne samo za poduzeće kao cjelinu nego za sve organizacijske jedinice poduzeća.23 Osnovne ili proizvodne jedinice su istovremeno i profitni i troškovni centri, dok sve ostale su samo troškovni centri. U prvim se prate i troškovi i prihodi po osnovi prodaje, i konačni rezultat poslovanja ostvarivanje profitnog cilja. Praćenje troškova u troškovnim centrima ima svrhu kontrole troškova, ali opet u cilju ostvarivanja profitabilnost poslovanja. Te jedinice doprinose tom cilju efikasnijim radom o obavljanju funkcija koje po organizacijskom ustrojstvu poduzeća imaju i racionalnim upravljanjem troškova koji su neophodni za efikasno izvršavanje poslova u okviru tih funkcija. Prema tome, u srednjim i većim poduzećima prognoziranje i planiranje poslovanja i praćenje troškova po metodi standardnih troškova podrazumijeva i obuhvat dijelova poduzeća, bilo da se radi o profitnim ili troškovnim centrima. Obračun po metodi standardnih troškova “star’’ je skoro sto godina i posebno prihvaćen u Sjedinjenim američkim državama.

4. Projekcija proračuna o poslovanju (Projekcija financijskog rezultata) Proces planiranja u srednjim i većim poduzećima obično se završava donošenjem tri financijska dokumenta: projekcija proračuna o poslovanju (budžet), projekcija bilance i projekcija o kretanju financijskih sredstava. Te projekcije mogu obuhvatiti razna vremenska razdoblja, ali ustaljena je praksa krajem tekuće godine za narednu godinu. S obzirom na tematiku ove knjige mikroekonomskim planiranjem su obuhvaćene samo one kategorije koje se odnose na projekciju proračuna poslovanja. Na osnovi pojedinačnih planova o prodaji, proizvodnji i troškovima, projekcijom godišnjeg proračuna poslovanja poduzeća vrši se sinteza i usuglašavanje. Iz plana prodaje u ovu se projekciju unosi vrijednost prodaje. Iz plana troškova unose se troškovi po vrstama i raščlanjeni na direktne i troškove perioda. Na osnovi prihoda i troškova utvrđuje se bruto dobit ili bruto marža zavisno koju metodu poduzeće primjenjuje, zatim obveze prema državi. Krajnji rezultat je neto profit, koji se raspoređuje na dividende dioničarima i na dio profita koji će poslužiti za poslovne aktivnosti poduzeća u narednom periodu. Pojednostavljenu predstavu godišnje projekcije proračuna o poslovanju (projekcija financijskog rezultata) u sažetom sadržaju prikazuje obrazac- shema 1. Ovaj obrazac projekcije financijskog rezultata i godišnjeg izvještaja koji se obično donosi krajem tekuće godine za narednu godinu je pojednostavljena shema takvog dokumenta za poduzeće kao cjelinu. Međutim, zavisno od veličine poduzeća, vrste djelatnosti kojom se bavi, organizacijske strukture, financijskog i pravnog statusa pojedinih dijelova poduzeća, shema tih dokumenata je različita, kao što je i različita praksa na kojim sve nivoima se donose i raspravljaju i u pogledu vremena kada se donose.

23 Detaljnije vidjeti u knjizi dr. Vinka Belaka: Menadžersko računovodstvo, RriF, Zagreb, 1995.

178

Shema 1. Proračun troškova i prihoda poduzeća za 2000. godinu Red.br. 1.

3. 4.

5. 6. 7. 8. 9.

Naziv elementa

Iznos u $

Prihod od prodaje (realizacije) - u zemlji - u inozemstvu Direktni troškovi - plaće izrade - materijal - energija - usluge Bruto marža (1 – 2) Troškovi perioda - plaće administrativnog osoblja - kancelarijski materijal - amortizacija - grijanje - voda - struja - telefon - razne usluge - ostali troškovi Bruto dobit (3 − 4) Porez na dobit Neto dobit (5 – 6) Dividende Neraspoređena dobit

5. Analiza rentabilnosti (profitabilnosti) poslovanja 5.1. Pojam i mjerenje Analiza rentabilnosti (profitabilnosti) poslovanja istražuje vezu između ukupnog profita i ukupnog prihoda poduzeća i odnos između ukupnog profita i angažiranog kapitala poduzeća. Rentabilnost je pokazatelj kojim se mjeri efikasnost poslovanja. Postoje tri osnovna pokazatelja kojim se mjeri rentabilitet poslovanja: – postotak profitnog prinosa od prodaje, – postotak profitnog prinosa u odnosu na ukupnu aktivu – postotak profitnog prinosa u odnosu na neto vrijednost (vlastiti kapital)

179

Prvi pokazatelj predstavlja odnos između ukupnog proﬁta i prodaje, odnosno ukupnog prihoda poduzeća: Rentabilnost =

Profit × 100 Ukupan prihod

Profit je razlika između ukupnog prihoda i ukupnih troškova (Pf = TR – TC). Profit, troškovi i ukupan prihod su podaci koje utvrđuje računovodstvo periodičnim obračunom ili završnim računom i registrira u bilanci uspjeha poduzeća. Skraćeni sadržaj bilance uspjeha prikazan je u tablici 10.2. Rentabilnost poduzeća izračunata na temelju podataka iz tablice 10.2. kao odnos između profita i ukupnog prihoda je: Pf 1999 ; × 100 = (30.000 : 230.000) × 100 = 13% TR Pf 2000 ; × 100 = (37.500 : 260.000) × 100 = 14,4%. TR Tablica 10.2. Bilanca uspjeha poduzeća Univerzal, d.d. za 2000. god. Red. br.

Naziv elementa

Iznos u$ 1999. god.

2000. god.

230.000

260.000

- Materijalni troškovi

75.000

80.000

- Troškovi rada

65.000

70.000

- Amortizacija

30.000

- Ostali troškovi

20.000

30.000

190.000

210.000

Neto prodaja – ukupan prihod

Troškovi poslovanja:

Ukupni troškovi

Bruto dobit (1. – 3.)

40.000

50.000

Manje 25% poreza na dobit

10.000

12.500

Neto dobit (4. – 5.)

30.000

37.500

Plaćene dividinde

20.000

25.000

Neraspoređena dobit

10.000

12.500

Drugi pokazatelj predstavlja odnos između ukupnog proﬁta i ukupne aktive poduzeća (tekuća i ﬁksna aktiva). Podaci o aktivi i pasivi nalaze se u bilanci stanja. Aktivu čini gotovina, zalihe, potraživanja od kupaca, oprema, zgrade i ostale imovinske stavke. Na pasivnoj strani bilance stanja nalaze se obveze, kao što su dospjeli računi za plaćanje, dospjele mjenice i obveznice, dionički kapital (neto vrijednost) i slično. Tablica 10.3. prikazuje skraćeni sadržaj bilance stanja.

180

Tablica 10.3. Bilanca stanja poduzeća Univerzal, d.d. na dan 31. 12. 2000. god. Aktiva u $ (Imovina poduzeća)

Pasiva u $ (Obveze i neto vrijednost)

Tekuća aktiva:

Tekuće obveze:

Gotovina Zalihe materijala Zalihe gotove robe Potraživanja od kup. Fiksna aktiva: Oprema Zgrade

20.000 20.000 20.000 30.000

150.000 120.000

Ukupna aktiva

360.000

Dospjeli računi Dospjele mjenice

Dugoročne obveze: Dospjele obveznice Neto vrijednostDionički kapital Ukupna pasiva

20.000 40.000

100.000 200.000 360.000

Rentabilitet kao odnos između profita i ukupne aktive može se izračunati korištenjem bilance uspjeha i bilance stanja. Za 2000. godinu rentabilnost, izražena ovim pokazateljem je: Profit 37.500 × 100 = × 100 = 10,4 % Ukupna aktiva 360.000 Ovaj pokazatelj mjeri efikasnost ukupnih sredstava, bez obzira na vlasničko porijeklo. Pasivna strana bilance stanja pokazuje da poduzeće ima u vlasništvu dioničara 200.000$, dok se 100.000$ odnosi na razne kratkoročne i dugoročne obveze. Dioničare, međutim, kao vlasnike dioničkog kapitala poduzeća interesiraju, prije svega, kolika je profitna stopa u odnosu na dionički kapital, jer je ta stopa osnova za raspodjelu profita na dividende. Dionički kapital, u navedenom primjeru bilance stanja, čini neto vrijednost, to jest aktiva nakon odbitka obveza poduzeća. Treći pokazatelj kojim se mjeri rentabilitet poslovanja predstavlja odnos između profita i dioničkog kapitala (neto vrijednosti): Profit 37.500 × 100 = × 100 = 18,75 % Dionički kapital 200.000 S obzirom da je dioničarima isplaćen dio profita, odnosno dobiti (25.000$), njihova neto zarada na uloženi novac u dionice je: 25.000 × 100 = 12,5 % 200.000 Prvi pokazatelj – profit prema ukupnom prihodu – ima prednost u odnosu na dva ostala, zato što se i profit i prodaja izražavaju u tekućim cijenama, odnosno komparativnom novcu. Jer, aktiva odnosno kapital u nazivniku druga dva pokazatelja sadrži investicije koje su poduzimane u tijeku više godina, dok je profit u brojitelju izražen u tekućim cijenama. Pa i

181

pored toga, što ovaj pokazatelj ima široku primjenu, postoje i smetnje u njegovoj primjeni. Najveća je u tome što ne daje usporedive vrijednosti za poduzeća s različitom kapitalnom osnovom, pri komparacijama s poduzećima iz drugih grana, pa i grupacija unutar grana. Postotak profitnog prinosa na ukupnu aktivu, kao mjerilo rentabilnosti, ima dobru stranu što se pomoću njega može realnije ocijeniti efikasnost poslovanja s ukupnim sredstvima. Tako dobiven pokazatelj pruža mogućnost za uspoređivanje s konkurentskim poduzećima, bez obzira na način pribavljanja sredstava, to jest bez obzira da li poduzeće posluje s dioničkim kapitalom ili pozajmljenim sredstvima (bankarskim zajmovima). Treći pokazatelj, profit prema dioničkom kapitalu, je značajan prije svega za dioničare. On također ima dobru stranu pri donošenju odluka o izboru načina financiranja poduzeća. Korištenje dioničkog kapitala kao osnove zajmova jedan je od instrumenata za poboljšanje profitnog položaja poduzeća, jer, sve dok sredstva daju više nego što iznose troškovi pozajmljivanja, ona omogućavaju profit poduzeću. Poduzeće neće tražiti dopunsko financiranje angažiranjem dioničkog kapitala ako ta sredstva ne daju prinos koji je bar jednak uobičajenoj stopi rentabilnosti tog kapitala, jer bi zarada po dionici opadala. A zarada po dionici je osnovni kriterij za ocjenjivanje efikasnosti rukovođenja poduzećem. Ako poduzeće može pribaviti dodatna sredstva iz izvora koji ne predstavljaju dionički kapital po kamatnoj stopi, koja je niža od prinosa na dionički kapital, ono može povećati ukupni profit, kao i profitni prinos u odnosu na čistu vrijednost. Nedostatak mjerenja rentabilnosti odnosom profita prema neto vrijednosti (dioničkom kapitalu) je upravo ono što je prednost mjerenja rentabiliteta odnosom profita prema ukupnoj aktivi. Prema tome, svaki od navedenih mjerila rentabilnosti poslovanja ima prednosti i nedostatke. Iz toga proizlazi zaključak da je rješenje u kombiniranom i istovremenom korištenju sva tri mjerila. Jer, dok je profit prema vrijednosti prodaje (ukupnom prihodu) značajan pokazatelj za donošenje operativnih odluka, mjerenje rentabiliteta pomoću profitnog prinosa na ukupnu aktivu važno je za sagledavanje dugoročnih tendencija o kretanju profitne stope i za komparaciju s konkurencijom. Isto tako, ako poduzeće posluje s dioničkim kapitalom, što je danas uobičajena praksa, upotreba pokazatelja koji izražava profitabilnost na neto vrijednost je potrebna, ne samo radi dioničara, nego i radi donošenja ispravnih odluka o izvorima financiranja poslovanja poduzeća.

5.2. Rentabilnost i nivo proizvodnje U prethodnom tekstu dana su mjerila rentabilnosti poslovanja i pokazan način izračunavanja iz bilance stanja i bilance uspjeha poduzeća. To je mjerenje onoga što se već zbilo. Postavlja se pitanje kako analizirati rentabilnost poslovanja da bi se profiti poduzeća povećali, a time poboljšala i rentabilnost? A to znači, kako analizirati faktore od kojih zavisi rentabilitet poslovanja. Jedan od bitnih faktora, koji utječu na visinu profita pa i rentabiliteta, je nivo proizvodnje. To je predmet analize u ovom dijelu. Uvjet za ovu analizu je raspolaganje s podacima o troškovima, posebno fiksnim, a posebno direktnim – varijabilnim, te o prodajnim cijenama proizvoda. Pretpostavimo da poduzeće ima fiksne troškove od 100$, dok se varijabilni troškovi sastoje od direktnih koji se ponašaju proporcionalno s kretanjem proizvodnje. Oni iznose 5$ po jedinici proizvoda. Prodajna cijena proizvoda je 10$. Na osnovi ovih podataka moguće je izraditi tablicu o kretanju ukupnog prihoda, troškova, i profita zavisno od nivoa proizvodnje (tablica 10.4).

182

Tablica 10.4. Ukupan prihod, troškovi i profit q

TR =q × p

0 5 10 15 20 25 30 35 40

10 10 10 10 10 10 10 10 10

50 100 150 200 250 300 350 400

100 100 100 100 100 100 100 100 100

25 50 75 100 125 150 175 200

100 125 150 175 200 225 250 275 300

Pf = TR –TC - 100 - 75 - 50 - 25 0 + 25 + 50 + 75 + 100

Iz tablice 10.4. se vidi da poduzeće pri nižim nivoima proizvodnje ima gubitke. Tek nakon količine proizvodnje od 20 jedinica (q = 20), poduzeće prihodima od prodaje pokriva sve svoje troškove. To je točka pokrića troškova, ili prag rentabiliteta . Daljnje povećanje proizvodnje vodi poduzeće iz zone gubitka i točke pokrića troškova u zonu profita. Profit nastaje degresijom fiksnih troškova s povećanjem proizvodnje. Ova analiza je vrlo značajna za ocjenjivanje nivoa proizvodnje kojom se pokrivaju ukupni troškovi, kao i za određivanje nivoa proizvodnje odnosno prodaje potrebne za pokriće troškova, za maksimiranje profita ili za minimiziranje gubitaka, zavisno u kakvoj se poslovnoj poziciji poduzeće nalazi. U analizi rentabilnosti umjesto tablice mogu se koristiti grafički prikazi. Ako se podaci iz tablice 10.4. prenesu na koordinatni sustav, na apscisu proizvodnja (q), a na ordinatu ukupan prihod (TR) i troškovi (TC), dobivamo sljedeći dijagram (slika 10.1.). Slika 10.1. Dijagram rentabilnosti

183

Iz ove slike se vidi da poduzeće mora imati najmanju proizvodnju (prodaju) od 20 jedinica da bi pokrilo svoje troškove (prag rentabiliteta). Tek od te točke nastaje profit koji raste povećavanjem nivoa proizvodnje. U primjeru je pretpostavka da su varijabilni troškovi konstantni po jedinici proizvoda (direktni – proporcionalni troškovi), što je i stvarno stanje kod mnogih poduzeća u kraćim rokovima zbog malih promjena u tehnologiji i prodaji. Ova analiza može se učiniti i algebarskim metodama. Kako je prodajna cijena (p) konstantna, funkcija ukupnog prihoda je: TR = q × p = 10q. Ako se u općoj funkciji troškova TC = b × q + c, umjesto parametara stave konkretni podaci iz tablice 11.3. o direktnim troškovima po jedinici proizvoda od 5$ (b = 5) i fiksnim troškovima od 100$ (c = 100), dobivamo linearnu funkciju troškova: TC = 5q + 100. Profit je razlika između ukupnog prihoda i ukupnih troškova: Pf = TR – TC. Zamjenom s gornjim funkcijama ukupnog prihoda i ukupnih troškova dobivamo: Pf = TR – TC = q × p – 5q – 100, odnosno Pf = q (p – 5) – 100. Na osnovi ove funkcije unošenjem konkretnih podataka o proizvodnji dobivamo profit na svakom nivou proizvodnje, kao u tablici 11.3. Opći obrazac za analizu profita je prema tome: Pf = q × (p – b) – c, gdje je q količina proizvodnje, p prodajna cijena proizvoda, b – direktni (proporcionalni) troškovi po jedinici proizvoda i c – fiksni troškovi. Prag rentabiliteta (točka pokrića troškova) nalazi se u točki gdje je ukupan prihod jednak ukupnim troškovima: TR = TC. Zamjenom s funkcijama ukupnog prihoda i ukupnih troškova imamo: q × p = b × q + c, odakle je q×p–b×q=c q × (p – b) = c c q= p–b U navedenom primjeru fiksni troškovi su: c = 100$, prodajna cijena: p = 10$ i direktni troškovi po jedinici proizvoda: b = 5$. Ako ove podatke unesemo u gornji obrazac, dobivamo: q = 100 : (10 – 5) = 20,

184

što je isto kao i u tablici 10.4. i na slici 10.1. Izraz (p – b) je bruto marža koja služi za pokriće fiksnih troškova i profita poduzeća. Što je razlika između prodajne cijene (p) i direktnih troškova (b) manja uz dane fiksne troškove (c), prag rentabiliteta je na višem nivou proizvodnje, i obratno. Isto tako, što su veći fiksni troškovi uz danu bruto maržu po jedinici proizvoda, potrebno je ostvariti veći obujam proizvodnje da bi se pokrili ukupni troškovi. Na primjer, fiksni troškovi od 150$, u navedenom primjeru, odredili bi prag rentabiliteta od 30 jedinica: q = c : (p – b) = 150 : (10 – 5) = 150 : 5 = 30 Prema tome, prag rentabiliteta zavisi od visine fiksnih troškova, prodajne cijene proizvoda i visine varijabilnih troškova. U primjeni modela, koji je ovdje objašnjen, javljaju se i izvjesne teškoće kod poduzeća s heterogenom proizvodnjom, s proizvodnjom više različitih proizvoda. Te smetnje se mogu otkloniti korištenjem vrijednosnih pokazatelja o proizvodnji, što je obrađeno u dijelu koji nosi naslov Empirijske funkcije troškova (poglavlje 8, dio 2.4.). Pored analize rentabilnosti poslovanja poduzeća kao cjeline, u većim poduzećima s decentraliziranom organizacijom, potrebno je analizirati rentabilitet poslovanja organizacijskih jedinica. Ta analiza se vrši na isti način koji je dan u ovom tekstu za poduzeće kao cjelinu. Takva analiza podrazumijeva korištenje odgovarajućih podataka o troškovima, jer fiksni troškovi proizvodnih jedinica sadrže i dio troškova uprave i drugih zajedničkih službi poduzeća. U poduzećima, koja u svom proizvodnom programu imaju više različitih proizvoda, analitički postupak potrebno je primijeniti i na analizu rentabilnosti po proizvodima ili grupama proizvoda.

5.3. Analiza rentabilnosti asortimana proizvodnje Jedna od bitnih pretpostavki poslovnog uspjeha poduzeća je poslovanje s proizvodima i uslugama, koje tržište traži i s kojim se mogu ostvariti profitni ciljevi poduzeća. To upućuje na potrebu praćenja i analize rentabiliteta proizvodnog asortimana i definiranje proizvodnog programa kojim će poduzeće ostvariti postavljene profitne ciljeve. Većina poduzeća, posebno velikih korporacija, imaju u svom proizvodnom programu široku lepezu proizvoda i usluga. Čak banke, osiguravajuća društva i turističke agencije imaju širok raspon usluga koje nude na tržištu. U uvjetima konkurencije, poduzeće mora stalno usavršavati svoje proizvode i usluge, na vrijeme lansirati nove proizvode i prilagođavati se s proizvodima i uslugama koje tržište traži i najbolje vrednuje. Tko u tome zaostaje, odnosno zakašnjava, njegovo mjesto zauzima netko drugi. Analizom proizvoda i usluga poslovno vodstvo treba analizirati slabosti i prednosti svog proizvodnog asortimana iz čega treba proizići tržišna strategija u najširem smislu, kojom se definira odnosno redefinira proizvodni program za neposrednu i daljnju budućnost. Sa time se definiraju i sve aktivnosti koje doprinose uspješnom poslovanju: usavršavanje proizvoda i proizvodnih procesa, održavanje zaliha na optimalnom nivou, angažiranje odgovarajuće radne snage i njena obuka, osiguranje odgovarajućih financijskih sredstava, itd.

185

Dva osnovna pitanja na koja treba odgovoriti analiza proizvoda su: prvo, koliko svaki pojedinačni proizvod ili usluga doprinosi ostvarenju profitnog cilja poduzeća, i drugo, kakve se tendencije bilježe u prodaji proizvoda na tržištu. Ovo drugo pitanje je stvar statističkog, odnosno knjigovodstvenog praćenja, dok prvo traži studiozniji pristup. Na pitanje, koliko svaki proizvod doprinosi profitu poduzeća, odgovor se dobiva analizom strukture troškova i razlike do prodajne cijene. Ta analiza može se provesti metodom direktnih troškova i metodom ukupnih prosječnih troškova. Metoda direktnih troškova operira s dva osnovna elementa u cijeni: direktnim troškovima i bruto maržom (p – b). U bruto marži su fiksni troškovi, odnosno troškovi perioda (fiksni i relativno fiksni troškovi) i profit. U analizu treba uvesti količinu prodaje po proizvodima, tako da se vidi ukupni doprinos svakog proizvoda pokriću fiksnih i relativno fiksnih troškova i profitnom cilju poduzeća. Iz tih podataka komparacijom s drugim proizvodima dolazi se do zaključka o rentabilitetu svakog proizvoda i njegovom doprinosu u ostvarivanju profitne mete poduzeća. Metoda ukupnih troškova podrazumijeva analizu na osnovi direktnih troškova i raspoređenih troškova perioda. Razlika do prodajne cijene je profit. U ovoj metodi značajna je pravilnost rasporeda općih troškova (troškova perioda), jer razne metode daju različite prosječne troškove, tako da i kalkulacija može biti pogrešna. Analiza rentabilnosti pojedinačnih proizvoda i usluga daje detaljne informacije o rentabilnosti poslovanja, a omogućava i preciznije definiranje općeg modela profita i rentabiliteta poduzeća.

Poglavlje 10. Pregled pitanja 1. Zašto je potrebno analizirati i prognozirati poslovanje? 2. Koje osnovne elemente treba da sadrži plan proizvodnje? 3. Što obuhvata plan direktnih troškova? 4. Koji su osnovni metodi planiranja indirektnih troškova (troškova perioda)? 5. Objasni razliku strukture troškova između proizvodnih i pomoćnih jedinica. 6. Metoda proračuna ukupnih prosječnih troškova po jedinici proizvoda. 7. Metoda direktnih troškova po jedinici proizvoda. 8. Objasni suštinu i ulogu standardni troškova. 9. Koje osnovne elemente treba da sadrži projekcija godišnjeg proračuna poslovanja? 10. Definiraj profitabilnost (rentabilitet) poslovanja. 11. Objasni osnovne metode mjerenja profitabilnosti. 12. Objasni utjecaj nivoa proizvodnje na stopu profitabilnosti. 13. Kako se analizira profitabilnost proizvoda i usluga?

186

Četvrti dio FORMIRANJE CIJENA NA TRŽIŠTU PROIZVODA

Poglavlje 11. OPĆI POJMOVI O CIJENAMA I MORFOLOGIJA TRŽIŠTA

U prethodnim izlaganjima analizirani su osnovni elementi koji sačinjavaju tržišnu strukturu – potražnju i ponudu. Sada možemo preći na analizu procesa formiranja cijena na tržištu proizvoda i usluga. Dok smo proučavali potražnju i ponudu, kao i proizvodnju i troškove koji čine sastavni dio ponude, morali smo dati niz ograničenja, apstrakcija i pretpostavki o konstantnosti raznih faktora, koji su inače varijabilni. U daljnjem izlaganju preći ćemo na viši stupanj analize, u kojoj će se ovi, posebno izučavani elementi, naći na jednom mjestu, u kojoj će se sagledavati istovremeno djelovanje potražnje i ponude na cijenu. To, međutim, ne znači da se u ovoj fazi možemo odmah osloboditi apstrahiranja pojedinih elemenata. Naprotiv, neke od tih elemenata morat ćemo postupno uvoditi u analizu funkcioniranja tržišnog mehanizma i cijena kao rezultante tog funkcioniranja, kako bismo, na kraju, sagledali cjelinu ove problematike. Takav pristup nameće potrebu da se počne s analizom formiranja cijena u stanju potpune konkurencije, da bi se kasnije prešlo na monopol, monopolističku odnosno ograničenu konkurenciju i oligopol. Prije prelaska na neposredno izučavanje formiranja cijena na pojedinim tipovima tržišta, odnosno tržišnim stanjima, upoznat ćemo se s nekim općim pojmovima cijena i morfologije tržišta.

1. Pojam i vrste cijena Postoje razne deﬁnicije cijena u ekonomskoj literaturi, ali jedna je nezaobilazna, a to je: cijena je novčani izraz vrijednosti. Cijena je, kako kaže dr. France Černe, “robna kategorija koja u novcu izražava vrijednost robe zavisno od ponude i potražnje i kao takva uvijek izražava neki društveno – ekonomski odnos između prodavača i kupaca u obliku razmjene robe za novac.24 Zavisno od toga kako se formira, cijena može biti konkurentska, monopolistička i državno-administrativna. Prvi tip cijene je rezultat slobodnog djelovanja tržišnog mehanizma, odnosno rezultat funkcioniranja savršenog tržišta. Drugu utvrđuje monopolist, duopolist ili oligopolist, zavisno o kojem se tržišnom stanju radi, a treću – država svojim odlukama. Zavisno o kojoj strani tržišnog mehanizma se radi cijena je prodajna ili nabavna. S obzirom na razdoblje za koje se formira, cijena može biti trenutna, kratkoročna i dugoročna. Prema načinu izračunavanja razlikujemo prosječnu i graničnu cijenu, prema vrsti trgovine – maloprodajnu i veleprodajnu. Prema oblasti gospodarstva cijene mogu 24 Dr. France Černe: Tržište i cijene, Informator, Zagreb 1966, str 85.

189

biti: cijene poljoprivrednih proizvoda, cijene industrijskih proizvoda, cijene građevinskih proizvoda, cijene na malo u trgovini i cijene na veliko ili veleprodajne cijene. U okviru maloprodajnih cijena statistika posebno prati, putem reprezentanata, one proizvode i usluge koji imaju bitno značenje za životni standard. To su takozvani troškovi života. U teoriji se razlikuje prirodna i politička, odnosno tekuća tržišna cijena. Prirodna cijena se još naziva normalnom, gravitacionom ili ravnotežnom cijenom.

2. Ekonomske funkcije cijena Cijena u robnonovčanoj privredi ima tri osnovne funkcije: alokativnu, selektivnu i distributivnu. Putem cijene u čistoj tržišnoj privredi regulira se što će se proizvoditi, kako i za koga. Cijena usmjerava proizvodnju i njen asortiman, odnosno kvalitetu i kvantitet proizvodnje. Potrošači stalnim “referendumom“ na tržištu neprekidno “glasuju“ za proizvode koji će najbolje zadovoljiti određene potrebe. Oni tim ujedno glasuju o tome kakva bi morala biti cijena i struktura proizvodnih faktora, njihov obujam i teritorijalni i granski raspored. Tržišna cijena je na taj način nesvjesna “društvena ruka”, dirigent koji usmjerava, razvija, dijeli ostvareni čisti proizvod i društveno bogatstvo.25 Pri jedinstvenoj cijeni proizvođači su upućeni na ostvarivanje većeg dohotka, odnosno profita putem efikasnijeg poslovanja, povećavanjem produktivnosti faktora proizvodnje i boljom organizacijom rada i korištenjem suvremene tehnologije. Oni proizvođači koji imaju niže troškove po jedinici proizvoda u odnosu na granski prosjek ostvarit će natprosječan profit. Proizvođači čiji su troškovi natprosječni imat će niže poslovne rezultate. Ako je ta natprosječnost tolika da se iz cijene ne mogu pokriti troškovi poslovanja, onda se radi o poslovanju s gubitkom. Na taj način jedinstvena cijena, to jest ista cijena za isti proizvod usmjerava proizvođače na efikasnije poslovanje. To je njena selektivna funkcija. Prema tome, na potpuno konkurentskom tržištu odnos između potražnje i ponude direktno korenspondira s visinom cijene. Veća potražnja od ponude utječe na formiranje viših cijena i obratno, manja potražnja od ponude obara cijene. Između cijene, ponude i potražnje postoji interakcijski odnos. Veća potražnja daje višu cijenu, ali isto tako viša cijena utječe na povećanje ponude, dok se ponuda i potražnja ne uravnoteže. Tada se i tržišna cijena nalazi u ravnoteži, pa se zove ravnotežna cijena.

3. Potražnja, ponuda i cijene Kada smo analizirali potražnju, cijena je bila dana veličina. Isto tako je postupljeno u analizi ponude. Tada smo izveli zaključak da je količina ponude, pod ostalim jednakim uvjetima, veća što je cijena viša, dok se količina tražene robe, pri istim uvjetima, smanjuje. Takva parcijalna analiza, inače neophodna za postupno savladavanje problematike tržišta i cijena, ne može nam dati odgovor u kojoj točki se uspostavlja ravnoteža između ponude i potražnje, odnosno u kojoj točki se formira ravnotežna cijena. To je moguće ako se te dvije analize objedine. 25 Dr. France Černe, isto, str. 87.

190

Prvo objedinimo raniji primjer analize potražnje i analize ponude putem tablice (tablica 11.1.). Tablica 11.1. Potražnja, ponuda i cijene Situacija

Cijena (u $ za 1 kom)

A B C D E

1 2 3 4 5

Potražnja (mil. komada mjesečno) 9 6 4 3 2

Ponuda (mil. komada mjesečno) 0 3 4 5 6

Razlika (pritisak na cijenu) Naniže – 9 Naniže – 3 Ravnoteža 0 Naviše + 2 Naviše + 4

Iz tablice 11.1. vidljivo je da se ravnoteža između ponude i potražnje uspostavlja u situaciji C, kada je cijena 3$ po komadu. Pri cijeni od 5$ kupci su spremni da kupe 2 mil. komada, a prodavači da ponude 6 mil. komada. Ponuda je znatno veća od potražnje, cijena će padati sve dok se ponuda i potražnja ne izjednače. To je očigledno situacija u kojoj je cijena 3$, a ponuđena i potraživana količina 4 mil. komada mjesečno. Ako počnemo s analizom od situacije u kojoj je cijena najniža (1$), tada će disproporcije između ponude i potražnje biti u korist potražnje. Potražnja će biti 9 mil, a ponuda nula. Pritisak na cijene ide prema gore, prema ravnoteži. Iz toga proizlazi zaključak: cijena u stanju ravnoteže je ona veličina pri kojoj je ponuđena količina ravna potraživanoj količini. Konkurentska ravnoteža može se ilustrirati i na koordinatnom sistemu. Ako se podaci iz prethodne tablice prenesu na koordinatni sistem, dobiva se slika 11.1. Slika 11.1. Ravnoteža na tržištu proizvoda

191

Iz slike 11.1. se vidi da se konkurentska ravnotežna cijena ostvaruje u točki presjeka krivulje ponude i potražnje. Pri svakoj nižoj cijeni višak potražnje, odnosno nedostatak ponude će ponovno potisnuti cijenu naviše, a pri svakoj višoj cijeni od ravnotežne ponuda će biti previsoka i cijena će biti potisnuta naniže prema točki ravnoteže. Količina ponude, kao i potražnje, zavisi od niza okolnosti. Iz dosadašnjeg proučavanja vidjeli smo da ponuda zavisi od uvjeta proizvodnje, posebno od troškova, a potražnja od visine dohotka i cijene. U poljoprivredi, a i nekim drugim djelatnostima, obujam ponude uvjetuju i vremenske prilike. Na toj osnovi, čim se promijeni jedan od faktora, pod ostalim jednakim uvjetima, dolazi do promjene odnosa između ponude i potražnje, dolazi do pomjeranja njihovih krivulja. Zbog toga se pomjera i ravnotežna točka, odnosno tržišna cijena. Ako se krivulja ponude iz bilo kojeg razloga pomjeri u lijevo, točka ravnoteže se uspostavlja na višem nivou. Radi se o manjoj ponudi pri istoj količini potražnje. Obratno, povećavanje ponude pri istoj traženoj količini pomjera krivulju ponude u desno na niži nivo cijene (slika 11.2. a). Slika 11.2.a Promjena ponude

Ukoliko ponuda ostane konstantna, a potražnja se ili smanjuje ili povećava, tada će pri smanjenoj potražnji krivulja ići u lijevo, a pri povećanoj potražnji u desno. Ravnoteža će se u prvom slučaju uspostaviti na nižem, a u drugom slučaju na višem nivou cijene (slika 11.2.b).

192

Slika 11.2.b Promjena potražnje

Na ovaj način mehanizam konkurentskih cijena odgovara na tri osnovna piranja: Što proizvoditi? Kako proizvoditi? Za koga proizvoditi? Međutim taj odgovor je samo djelomičan. Zašto? Zato, jer se na tržištu cijene formiraju pod različitim utjecajima, tržišnim i netržišnim. Proizvodi imaju različit stupanj elastičnosti potražnje i ponude, iz čega rezultiraju i različiti odnosi, pa, prema tome, i različite cijene. Ako je potražnja elastična, a ponuda raste, cijena će progresivno padati, dok će taj pad biti manje izražen u situaciji kada je potražnja neelastična. Isto tako, ukoliko potražnja raste, cijene će brže rasti uz neelastičnu ponudu nego kada se ponuda može ravnomjerno prilagođavati potražnji. To je djelomično i zato što je tržište jednog proizvoda samo jedno od mnogih tržišta koja se nalaze u međuzavisnoj relaciji.

4. Međuzavisnost tržišta i cijena Primjer kojim smo se služili u prethodnom dijelu odnosi se na izolirano tržište – tržište jednog proizvoda. Međutim, tržište se sastoji od mnoštva tržišta pojedinačnih proizvoda, koja su međusobno povezana i zavisna. Ta povezanost manifestira se zavisnošću cijene jednog proizvoda od cijene drugog proizvoda. Svaka promjena cijene jedne robe prouzrokuje neposredno ili posredno, u manjem ili većem intenzitetu, promjene u cijenama ostalih roba. Na primjer. cijene ugljena povezane su s cijenama električne energije, a ove opet s cijenama svih proizvoda i usluga u čijem se procesu proizvodnje koristi električna energija. Ili drugi primjer, niže cijene stočne hrane stimulirajuće djeluju na proizvodnju stoke. Veća proizvodnja uz konstantnu potražnju povlači za sobom i niže cijene mesa i mlijeka i njihovih prerađevina. Kakav će utjecaj promjena cijena jednog proizvoda imati na cijene drugih proizvoda, zavisi od toga da li se radi o mogućnosti podmirenja odgovarajuće potrebe drugim proizvodom ili uslugom – supstitutom, povezanosti te robe s proizvodnjom ili potražnjom drugih roba. Na primjer, pad cijena masti vuče za sobom,

193

zbog mogućnosti supstitucije, cijene ulja i maslaca. Povećanje cijena električne energije preorijentirat će mnoge potrošače na jeftinija goriva: plin, mazut i ugljen, što bi trebalo da utječe i na daljnje promjene preko pada potražnje, na cijenu električne energije. U vezanoj proizvodnji, na primjer, cijena koksa utjecat će na cijenu plina, cijena mesa na cijenu kože i vune. Veća potražnja automobila utjecat će povoljno na potražnju i cijene niza proizvoda iz raznih privrednih djelatnosti i slično. Odnosi cijena i njihova međusobna uvjetovanost zavise i od toga da li se radi o rijetkim monopoliziranim dobrima ili reprodukcijskim dobrima. Za prve je karakteristično marginalno pravilo, to jest određivanje cijena na osnovi troškova najnepovoljnijeg – graničnog proizvođača. Kakvi će odnosi cijena pojedinih proizvoda i usluga biti, zavisi i od utjecaja društvenog reguliranja tržišta i cijena. Poznavanje međusobne ovisnosti cijena vrlo je bitan faktor i za donošenje raznih mjera od strane države.

5. Tržišna stanja Ravnotežna cijena, odnosno njen nivo i način formiranja zavisi i od tipa tržišta na kojem se obrazuje. Suvremeno tržište je daleko od savršene ili potpune konkurencije. Ono je mješavina savršene i raznih oblika nesavršene konkurencije. Osnova za ovu klasiﬁkaciju tržišta ili, kako se u ekonomskoj literaturi obično naziva, klasiﬁkaciju tržišnih stanja jesu razni kriteriji, u kojima je broj učesnika zajednički. Na toj osnovi njemački ekonomist Stackelberg dijeli sva tržišta u dvije velike grupe, prema tome da li na njima postoji međuzavisnost robnih cijena ili ne. Ako ta međuzavisnost postoji, onda se radi o tržištu ograničene konkurencije. Kod jednostavnih tržišta ne postoji veza između kretanja cijena pojedinih roba, pa se svako od njih može izučavati posebno. Polazeći od empirijske činjenice da se broj učesnika i njihova snaga mogu promatrati kao veličine sa suprotnim kretanjem (to jest, ako je veći broj učesnika, onda je opravdano pretpostavljati da je svaki zasebno mali i slab), i uzimajući u obzir tri brojčane kategorije: da ih ima mnogo, malo ili svega jedan, Stackelberg je izradio sljedeću shemu tržišnih stanja:26 Shema tržišnih stanja (Stackelberg) Ponuda (prodavači)

Mnogo

Potražnja (kupci) Malo

Jedan

Mnogo

Potpuna konkurencija

Oligopson

Monopson

Malo

Oligopol

Bilateralni Oligopol

Kvazimonopson

Jedan

Monopol

Kvazimonopol

Bilateralni Monopol

26 Stackelberg, H: The theory of the Market Economy, Oxford University Press,New York,1952.

194

Shema sadrži devet tržišnih stanja, kojih su krajnji slučajevi potpuna konkurencija s mnoštvom prodavača i kupaca, i bilateralni monopol, u kojem se i na strani ponude i na strani potražnje javlja samo po jedan učesnik. Iako se ova klasiﬁkacija najčešće spominje u ekonomskoj literaturi, ona ne iscrpljuje složenost suvremenog tržišta. Broj učesnika je značajan indikator za ocjenu stupnja konkurencije, odnosno stupnja monopolizacije, ali on govori o potencijalnom položaju, a ne i o stvarnom ponašanju. Tržište se sastoji od mnoštva pojedinačnih tržišta, koja su međusobno povezana. Iz odnosa komplementarnosti i supstitucije proizlazi zaključak da između dva i više posebnih tržišta mogu postojati paralelna ili divergentna kretanja ponude i potražnje. Na primjer, povećanje cijena jedne robe može izazvati povećanje ponude ne samo na tom tržištu nego i na tržištu komplementarnih dobara. Suprotan ovom primjeru jest divergentan odnos ponude, karakterističan za supstitute. Poseban problem predstavlja diferenciranje proizvoda, koje i pri velikoj brojnosti prodavača prevodi savršenu konkurenciju na nesavršenu. Sve to upućuje na potrebu cjelovitijeg sagledavanja tržišnih stanja, zbog čega su potrebni i dopunski kriteriji. Unošenjem dva dopunska kriterija: elastičnosti supstitucije i unakrsne elastičnosti potražnje klasiﬁkacija tržišnih stanja dobiva nešto drukčiji izgled: (S. Weintraub: Price Theory). Shema tržišnih stanja (Weintraub) Tržišno stanje

Broj učesnika

Elastičnost Supstitucije

Unakrsna elastičnost potražnje

potpuna konkurencija

veliki

Beskonačna

monopol

jedan

Određeni mali broj

oligopol

mali

Beskonačno

Određeni broj

ograničena konkurencija

veliki

Određeni veliki broj

Određeni broj

Paul Samuelson, pored broja učesnika, veliki značaj pridaje diferencijaciji proizvoda i utjecaju prodavača i kupaca na stupanj kontrole cijena. Pomoću ta tri kriterija i dva pokazatelja (metode prodaje i učešće odgovarajućeg tipa tržišta u ukupnoj privrednoj aktivnosti). Samuelson je izradio slijedeću shemu tržišnih stanja:27 Prema Samuelsonu postoji savršena i nesavršena konkurencija . Savršena konkurencija se karakterizira velikim brojem proizvođača s identičnim proizvodom. Sinonimi za ovaj tip tržišta su: potpuna konkurencija, čista konkurencija i perfektna konkurencija. 27 P. Samuelson: Economics, Fifth Edition, 1961, str. 520.

195

Shema tržišnih stanja (Samuelson) Vrsta konkurencije

Broj proizvođača i stupanj diferencijacije

Dio privrede u kojem prevladava

Savršena konkurencija

Mnogo proizvođača, identični proizvodi

Nesavršena konkurencija: Mnogi diferencirani Prodavači Oligopol

Mnogo proizvođača; mnoge stvarne ili fiktivne razlike u proizvodu

Neke poljoprivredne grane Pasta za zube, trgovina na malo

Potpuni monopol

Malo proizvođača, Diferencijacija mala ili nikakva. Malo proizvođača, nešto diferencijacije proizvoda. Jedini proizvođač, jedini proizvod, bez supstitucije

Stupanj kontrole nad cijenama Nikakav

Metode prodaje Robna burza ili aukcija

Nešto

Reklama i Konkurencija kvaltetom

Čelik, aluminij.

Nešto

Administrativne cijene

Automobili i strojevi

Nešto

Neke komunalne usluge

Znatan

Promocija i “institucionalna” reklama

Nasuprot savršenoj je nesavršena konkurencija, koja se još naziva ograničena konkurencija, monopolistička konkurencija i imperfektna konkurencija. U nesavršenu konkurenciju on ubraja: mnoge diferencirane prodavače, ologopol i monopol. Diferencijacija proizvoda je prisutna u svakom obliku nesavršene konkurencije izuzevši monopol. Krajnji slučaj nesavršene konkurencije je monopol, to jest takvo tržišno stanje u kojemu postoji samo jedan proizvođač. On jedini proizvodi u svojoj grani i nema proizvodnje koja bi davala supstitut za njegove proizvode. Oligopol je takvo tržišno stanje u kojemu postoji: a) manji broj proizvođača koji prodaju identičan proizvod ili b) manji broj proizvođača koji prodaju diferencirane proizvode. Posljednji na spisku nesavršenih konkurenata su mnogi diferencirani proizvođači, koji prodaju diferencirane proizvode. Ovdje također ima mnogo proizvođača, ali oni ne prodaju identične proizvode, kao što je slučaj sa savršenom konkurencijom. Umjesto toga prodaju diferencirane proizvode koji se ponešto razlikuju. Reklama, imena maraka, zaštitni znakovi, patenti i običaji mogu objasniti zašto postoji diferencijacija proizvoda. Prema tome, stvarno tržište je spoj savršene konkurencije i raznih oblika nesavršene konkurencije: monopola, duopola, oligopola i po brojnosti velikog broja proizvođača s diferenciranim proizvodima. Tome treba dodati i utjecaj države, odnosno njenu regulirajuću funkciju na tržištu, zatim ulogu sindikalnih organizacija na području tržišta rada, plaća i cijena. Pozicija poduzeća na tržištu je različita, zavisno od njegove konkurentne snage i konkretnog tržišnog stanja djelatnosti u kojoj se poduzeće nalazi. Mogućnost upotrebe cijene u ostvarivanju proﬁtnih ciljeva najveća je kod monopola. Kako tržišna struktura prelazi prema višem stupnju konkurencije, ta mogućnost je sve to manja.

196

U tekstu koji slijedi upoznat ćemo se najprije s formiranjem cijena u uvjetima savršene konkurencije, monopola, monopsona, monopolističke konkurencije i oligopola na bazi maksimirajućeg obrasca MR = MC, i to s jednim proizvodom, s više proizvoda i transfernim (internim) cijenama. Uporedo s graničnom analizom obradit će se određivanje cijena u praksi dodavanjem proﬁtne marže na prosječne troškove i bruto marže na direktne troškove prema uvjetima potražnje i konkurencije na tržištu.

Poglavlje 11. Pregled pitanja 1. 2. 3. 4. 5. 6.

Što je cijena (pojam i vrste cijena)? Ekonomske funkcije cijena. Kako se uspostavlja ravnotežna cijena pod utjecajem ponude i potražnje? Objasni kako promjene u ponudi i potražnji utječu na ravnotežnu cijenu? Stackebelrg-ova i Weintraub-ova shema tržišnih stanja. Samuelson-ova shema tržišnih stanja.

197

Poglavlje 12. SAVRŠENA (POTPUNA) KONKURENCIJA

1. Definicija Savršena konkurencija je takvo tržišno stanje u kojem postoji veliki broj prodavača I kupaca na tržištu istog – homogenog proizvoda. Drukčije rečeno, to je takva tržišna struktura koja ima atomiziranu ponudu i potražnju s velikim brojem prodavača i kupaca, koji, svaki pojedinačno raspolaže malom ekonomskom snagom, tako da ne može svojom količinom ponude ili potražnje bitnije utjecati na cijenu. Cijena se u ovakvim uvjetima javlja kao nezavisna varijabla u odnosu na svakog pojedinačnog učesnika. Cijena se mijenja jedino kao posljedica aktivnosti svih prodavača i kupaca na tržištu. Ovakav tip tržišta bio je ideal mnogih ekonomista osamnaestog i devetnaestog stoljeća, a njegov prvi teoretski obrađivač je Adam Smith, koji je u djelu ”Bogatstvo naroda” na toj ideji izgradio cjelokupan svoj teoretski ekonomski sistem. Tržište savršene konkurencije nije, praktično, nikada postojalo. Stvarno stanje najbliže teoretskom moglo bi se reći da je bilo u osamnaestom i prvoj polovini devetnaestog stoljeća. Pa i pored toga što takvo tržište u praksi ne postoji, pogotovo ne danas, model tržišta savršene konkurencije je značajan kao hipotetično stanje u ekonomskoj analizi, odnosno pri istraživanju raznih ekonomskih fenomena. Na taj način u ekonomskoj literaturi izgrađen je konkurentski model, na bazi kojeg su istraživane i deﬁnirane razne ekonomske kategorije, kao što su ravnotežne cijene i količine, elastičnost ponude i potražnje, itd. U skladu s vlastitom tradicijom da se u ekonomskim analizama najprije odrede premise modela, a iz kojeg se izvode zaključci, engleski i američki ekonomisti napravili su razliku između čiste i savršene konkurencije. Glavna karakteristika čiste konkurencije je da učesnici u razmjeni nemaju nikakvog izbora po kojoj cijeni kupuju ili prodaju robu. Cijena predstavlja objektivno danu veličinu za njih kada su ispunjeni sljedeći uvjeti: a) da postoji takva velika brojnost prodavača i kupaca od kojih nijedan nije u stanju svojom aktivnosti promijeniti nivo cijene; b) da postoji homogenost ili identičnost proizvoda, koja ih čini međusobno savršenim supstitutima, što znači da nema razlika u prirodnim i tehničkim svojstvima proizvoda; c) da geografska distribucija prodavača i kupaca ne izaziva preferencije s gledišta distance i da su ostale okolnosti identične za sve prometne činove; d) da svaki prodavač i kupac teži maksimiranju vlastitih efekata u razmjeni. Čista konkurencija, ovako formulirana, daje u svakom trenutku objektivno danu cijenu, po kojoj prodavači i kupci vrše razmjenu, ali ne daje odgovor na pitanje što se dešava u dinamici kada se mijenjaju odnosi proizvodnje i potrošnje, odnosno ponude i potražnje na tržištu. Ovaj vremenski aspekt objašnjavaju uvjeti savršene konkurenci-

199

je. Njene osnovne determinante su: a) puna mobilnost faktora proizvodnje i slobodan ulazak i izlazak poduzeća u granu, odnosno iz grane; b) savršena elastičnost ponude proizvodnih faktora, koja omogućava ekspanziju proizvodne grane bez ikakvog efekta na cijene faktora proizvodnje s istim nivoom prosječnih troškova; c) potpuna djeljivost proizvodnih faktora; d) savršeno poznavanje alternativnih mogućnosti, kako od prodavača i kupaca ﬁnalnih dobara, tako i od prodavača i kupaca proizvodnih faktora; e) jednoobrazno očekivanje svih učesnika o promjenama alternativnih mogućnosti u budućnosti (J. Bain: Price Theory). Odnos čiste i savršene konkurencije razni ekonomski pisci različito tretiraju, ali zajedničko im je to što savršena konkurencija u sebi sadrži čistu konkurenciju. Isto tako, zajedničko im je to što uvjeti ni čiste ni savršene konkurencije praktično ne postoje, a nešto bliža aproksimacija čiste konkurencije nalazi se među prodavačima jednog dijela poljoprivredne proizvodnje i na nekoliko tržišta u sferi industrije. Zato se pojedini ekonomisti vraćaju na stari izraz slobodna konkurencija, u kojoj je cijena objektivno dana kategorija i gdje postoji slobodno kretanje roba, radne snage i kapitala, kao i slobodan ulazak i izlazak poduzeća u granu, odnosno iz grane. I pored nerealnosti čiste i savršene konkurencije, kako je već rečeno, ovi modeli imaju značajno mjesto u teoriji cijena, jer predstavljaju osnovu za logičan početak cjelokupne analize cijena, na osnovi kojih se komparativnom metodom može vršiti procjena ostalih tipova tržišta. To su osnovni razlozi koji opravdavaju analizu cijena preko konkurentskog modela, koji se najadekvatnije može izraziti riječima savršena konkurencija, kao općim pojmom pod kojim se podrazumijeva slobodna, perfektna, atomizirana, čista i potpuna konkurencija.28 Prema tome, savršena konkurencija je oblik tržišne organizacije u kojem: a) postoji mnogo prodavača i kupaca proizvoda od kojih ni jedan pojedinačno nije u stanju utjecati na cijenu proizvoda ; b) postoji homogenost, odnosno identičnost proizvoda; c) postoji savršena mobilnost proizvodnih faktora d) su svi tržišni subjekti savršeno informirani o tržišnim kretanjima; e) svaka od tržišnih stranaka teži maksimiranju vlastitih efekata u razmjeni.

2. Ravnoteža poduzeća u savršenoj konkurenciji Ravnoteža poduzeća je pojam koji označava nivo proizvodnje pri kojem poduzeće ostvaruje maksimalni proﬁt. A to je onaj nivo pri kojem je granični prihod jednak graničnom trošku. S obzirom da je cijena dana veličina, učesnik u savršenoj konkurenciji svoj ravnotežni položaj postiže prilagođavanjem obujma proizvodnje. Jedna od pretpostavki konkurentnog stanja je maksimirajuće ponašanje ekonomskih subjekata. Prema tome, ravnotežno stanje poduzeća u ovim uvjetima određeno je maksimalnim efektima, odnosno maksimalnim proﬁtom ili dobitkom, a ono se nalazi u točki gdje je najveća razlika između ukupnog 28 Samuelson smatra da su to razni sinonimi za savršenu konkurenciju: Economics, Fifth Edition 1961, str, 516.

200

prihoda i ukupnih troškova (TR – TC), odnosno tamo gdje krivulja troškova i krivulja ukupnog prihoda imaju najveći razmak. Podaci u tablici 12.1. mogu nam pomoći da razumijemo kako poduzeće u savršenoj konkurenciji prilagođava količinu proizvodnje (ponude) u cilju ostvarivanja maksimalnog proﬁta. Tablica 12.1. Ravnoteža savršenog konkurenta q

P = MR

TR = q × p

Pf = TR – TC

1 0

2 50

3 -

4 -

5 -

7 - 50

- 30

100

125

41,67

150

+ 25

160

200

+ 40

205

250

+ 45

270

300

+ 30

350

U tablici 12.1: q = količina proizvodnje; TC = ukupni troškovi; MC = granični troškovi; AC = prosječni troškovi ; TR = ukupan prihod i Pf = profit. Poduzeće posluje na tržištu savršene konkurencije. Prema tome, cijena je za njega dana veličina (p = 50). Zato, odlučujući elementi za maksimiranje profita su nivo proizvodnje i troškovi. Ako proizvede jednu jedinicu, poslovat će s gubitkom od 30$, s dvije jedinice proizvodnje pokriva svoje troškove i posluje bez profita. Povećanjem proizvodnje za jednu jedinicu (q = 3) poduzeće prelazi u zonu rentabiliteta i ostvaruje profit od 25$. Postavlja se pitanje da li će poduzeće nastaviti proizvodnju? Tablica pokazuje da hoće, jer dodatna jedinica proizvodnje donosi granični prihod od 50$, dok granični trošak iznosi 35$ (stupac 3 i 5, q = 4). Ukupni profit na ovom nivou proizvodnje je 40$. Petom jedinicom proizvodnje izjednačava se granični trošak s graničnim prihodom i cijenom: MC = MR = P = 50. U toj točki poduzeće ostvaruje profit od 45$. To je točka maksimalnog profita, točka njegove ravnoteže. Proizvodnja dodatne, šeste jedinice, donosi granični prihod od 50$, ali granični trošak te jedinice je 65$. Profit poduzeća se smanjuje za 15$ i iznosi 30$. Povećanje proizvodnje na sedam jedinica svodi profit na nulu, jer troškovi šeste i sedme jedinice progresivno rastu i poništavaju pozitivne efekte prethodnih jedinica. Nastavkom proizvodnje iza ove točke poduzeće ponovno ulazi u zonu gubitka, u kojoj je bilo na početku. Pri proizvodnji od 5 jedinica razlika između ukupnog prihoda i ukupnih troškova je najveća, u toj točki ostvaruje se maksimalni profit. Zone gubitka i rentabiliteta s podacima o ukupnom prihodu i ukupnim troškovima iz tablice 12.1. pokazuje slika 12.1.

201

Slika 12.1. Ukupan prihod i ukupni troškovi

Na dijagramu je prikazano kretanje ukupnog prihoda i ukupnih troškova proizvodnje. Ukupan prihod ima linearan rast, što proizlazi iz konstantnosti cijene, koja pomnožena s količinom proizvodnje daje linearnu funkciju: TR = q × p. Visina ukupnog prihoda mijenja se srazmjerno s obujmom proizvodnje, što je karakteristika pozicije savršenog konkurenta, jer je cijena jednaka graničnom prihodu (p = MR). Ukupni troškovi počinju iz točke A, koja označava fiksne troškove. U početnom dijelu (0 – q2) fiksni troškovi opterećuju proizvodnju, pa su ukupni troškovi veći od ukupnog prihoda. To je zona gubitka koji nastaje uslijed niskog nivoa proizvodnje. U točki q2 ukupni troškovi i ukupan prihod su jednake veličine. Od te točke počinje zona rentabiliteta. U toj zoni nalazi se točka maksimalnog profita (q5), gdje je razmak između krivulje ukupnog prihoda i krivulje ukupnih troškova najveći. Zona rentabiliteta završava točkom q = 7. Iza te točke nastavljanje proizvodnje znači poslovanje s gubitkom, koji nastaje zbog progresije graničnih troškova. Pretpostavimo sada da je cijena snižena na 40$ po jedinici, a da poduzeće ima iste troškove, tablica 12.2. će pokazati promjenu ravnotežne pozicije. Nova ravnotežna pozicija je q = 4. Na tom nivou proizvodnje granični trošak je jednak cijeni proizvoda (MC = p = MR = 40). U toj točki je i prosječni trošak po jedinici proizvoda jednak cijeni. Poduzeće posluje bez ekonomskog profita, ali i bez gubitka. Ta točka zove se točka pokrića troškova ili prijelomna točka: p = MC = AC. Kada se poduzeće nalazi u ovakvoj poziciji, ono nema drugog izbora nego da zadrži proizvodnju na tom nivou. Jer, ako poveća proizvodnju, granični troškovi dodatne jedinice proizvoda su veći nego što je prihod koji se dobije prodajom te jedinice. Poduzeće posluje s gubitkom. To znači da varijabilni troškovi brže rastu nego što povećanje proizvodnje smanjuje fiksne troškove po jedinici proizvoda. Isto tako, ako poduzeće smanji proizvodnju, na primjer, za jednu jedinicu (q = 3) opet će poslovati s gubitkom, jer ga opterećuju fiksni troškovi po jedinici proizvoda.

202

Tablica 12. 2. Ravnoteža poduzeća Q

1 0 1 2 3 4 5 6 7

2 50 80 100 125 160 205 270 350

3 30 20 25 40 50 65 80

AC 4 80 50 41,67 40 42 45 50

p = MR

TR = q × p

Pf = TR – TC

5 40 40 40 40 40 40 40

7 - 50 - 40 - 20 -5 0 -5 - 30 - 70

40 80 120 160 200 240 280

Točku pokrića troškova, ili prijelomnu točku, na osnovi podataka iz tablice 12.2 prikazuje slika 12.2. Slika 12.2. Prijelomna točka

Po cijeni od 40$, poduzeće ima samo jednu točku proizvodnje u kojoj cijenom pokriva prosječne troškove. U toj točki cijena je jednaka graničnom i prosječnom trošku: p = MC = AC . Pad cijene ispod 40$ značio bi za poduzeće gubitak. Kada cijena pada sve niže i niže, tako da poduzeće ne može pokriti ni svoje varijabilne troškove, racionalno je donijeti odluku o prestanku proizvodnje. Jer, tada poduzeće gubi i na ﬁksnim troškovima, gubi na svojoj osnovnoj supstanci. Zato, krajnja točka do koje poduzeće privremeno može nastaviti proizvodnju, pri kritično niskoj cijeni, je nivo proizvodnje kada je cijena proizvoda jednaka graničnom trošku i prosječnom varijabilnom trošku. Ta točka zove se točka zatvaranja poduzeća:

203

p = MC = AVC. Prema tome, u kratkom roku poduzeće prilagođava proizvodnju zavisno od nivoa cijene. Pri tome, bez obzira kakva je visina cijene, ravnoteža se uvijek nalazi u točki gdje je granični trošak jednak cijeni (p = MC). Tri tipične situacije koje mogu biti u kratkoročnoj ravnoteži su: a) p = MC > AC (poduzeće ostvaruje proﬁt); b) p = MC = AC (prijelomna točka); c) p = MC = AVC (točka zatvaranja). Na koordinatnom sustavu ove pozicije ravnoteže prikazuje slika 12.3. 12.3. Cijena i jedinični troškovi

Cijena kao dana veličina, označena s p1, predstavlja pravu liniju, paralelnu s apscisom. Niže cijene od p1 su p2, p3, i p4, također označene pravim linijama. Krivulja graničnih troškova označena je s MC, prosječnih ukupnih troškova s AC, a prosječnih varijabilnih troškova s AVC. Pri cijeni p1 optimalni nivo proizvodnje bio bi ostvaren u točki D, gdje je granični trošak jednak tržišnoj cijeni (MC = p). U zoni proizvodnje, karakterističnoj po odnosu p > MC, za poduzeće je racionalno povećavati proizvodnju, jer mu svaka dodatna jedinica proizvodnje donosi veću masu dobitka, što proizlazi iz pozitivne razlike između cijene i graničnog troška, odnosno između graničnog prihoda i graničnog troška. Preko nivoa proizvodnje oq4, u zoni gdje je cijena manja od graničnog troška p < MC, poduzeće neće povećavati svoju proizvodnju, jer bi svaki daljnji rast proizvodnje, uslijed progresivnog rasta graničnih troškova donosio, umjesto dobitka, gubitak. Prema tome, prvi i temeljni uvjet ravnoteže savršenog konkurenta je: MC = p .

204

Drugi uvjet, kao što se iz dijagrama vidi, jest da je cijena veća od prosječnog troška (p > AC). Znači, ravnotežna solucija nalazi se na onom nivou proizvodnje gdje je najveća razlika između ukupnog prihoda i ukupnih troškova, odnosno gdje se ostvaruje i najveća dobit (profit). A to je točka u kojoj je cijena jednaka graničnom trošku i veća od prosječnog troška: p = MC > AC. Ovaj model ravnoteže predstavlja idealno stanje, u kojem svi konkurenti mogu prodati svu svoju proizvodnju po nekoj cijeni p, koja im omogućava pokriće troškova poslovanja i izvjesnu dobit. Tu je izuzetak granično poduzeće, kojega su prosječni troškovi izjednačeni s cijenom. Pri nižoj cijeni od p1 (p2, p3, i p4) poduzeće će uspostavljati ravnotežu na istom principu, to jest u onoj točki gdje se siječe krivulja graničnog troška i cijena. Pri cijeni p2 zaustavit će proizvodnju u točki C, gdje još uvijek ostvaruje profit. Pri cijeni p3 racionalno je zaustaviti proizvodnju u točki B. U toj točki izjednačava se cijena s graničnim i prosječnim troškom. Znači, poduzeće radi bez dobitka, ali i bez gubitka. Ako poveća proizvodnju iznad ove točke, poslovat će s gubitkom. Njegova dodatna proizvodnja stvarat će veće dodatne troškove nego što je prihod od tih dodatnih jedinica, jer je granični trošak veći od cijene (MC > p). Isto tako, ukoliko poduzeće smanji proizvodnju ispod nivoa u kojem je p = MC = AC, poslovat će s gubitkom. Točka u kojoj se izjednačavaju granični i prosječni trošak s tržišnom cijenom, odnosno gdje se sijeku krivulja graničnog troška s krivuljom prosječnog troška i cijenom (točka B) označava prijelomnu točku, ili točku pokrića troškova (p = MC = AC). Pri cijeni p4 granični trošak se izjednačava s prosječnim varijabilnim troškom (AVC), a krivulja graničnih troškova (MC) siječe krivulju prosječnih varijabilnih troškova (AVC) u točki A. Poduzeće s količinom proizvodnje oq1 pri kritično niskoj cijeni ostvaruje toliki ukupan prihod koji pokriva samo njegove varijabilne troškove. To je donja granica cijene ispod koje on ne može nastaviti proizvodnju. Proizvodnja po nižoj cijeni značila bi gubitak, ne samo na varijabilnim, nego i na fiksnim troškovima. U toj točki on postiže isti efekt u pogledu minimiziranja gubitka, bilo da obustavi proizvodnju ili da je nastavi. Točka A, u kojoj se izjednačava tržišna cijena s graničnim i prosječnim varijabilnim troškom označava točku zatvaranja: p = MC = AVC. U kratkom roku poduzeće, prema tome, može poslovati i s gubitkom na fiksnim troškovima. Ako ocijeni da će prevladati kriznu situaciju, ono će nastaviti s proizvodnjom, nastojat će da se adaptira toj cijeni unapređenjem efikasnosti poslovanja u očekivanju povoljnije tržišne cijene. Međutim, to stanje ne može duže ostati. Gubitak na fiksnim troškovima ga opominje da taj rok mora biti vrlo kratak. Bez obzira da li se radi o povoljnoj, manje povoljnoj ili nepovoljnoj cijeni, u svim situacijama ravnoteža se nalazi u onoj točki, odnosno pri onom opsegu proizvodnje gdje su granični trošak i cijena jednake veličine (MC = p). Granični trošak, prema tome, služi jednako kao orijentacija za ravnotežnu soluciju, bilo da poduzeće maksimira profit, bilo da se, kada je to neophodno, održava na granici rentabiliteta ili da minimizira gubitak u očekivanju povoljnije poslovne situacije.

205

Poduzeće, naravno, ne može dugo poslovati s gubitkom. Isto tako, ono se neće dugo zadržavati na poziciji u kojoj cijenom pokriva samo troškove, jer ostaje bez profita, što je upravo njegova maksimirajuća kategorija, cilj poslovanja. Ukoliko ne može sniziti troškove, tako da ostvaruje bar neku dobit, ono će se, u uvjetima slobodne konkurencije, preorijentirati na neku drugu proizvodnju, u kojoj će pokušati ostvariti profitni cilj. Ako su svi sudionici u istoj situaciji, uslijedit će masovno napuštanje tog sektora. Ponuda će postajati sve manja i manja, a cijena će postupno rasti, i kada ponovno postane atraktivna sa stanovišta maksimiranja profita, počet će privlačiti nove proizvođače, nova ulaganja, koja znače novu veću proizvodnju i uspostavljanje ravnoteže na normalnom nivou. Taj nivo se ostvaruje u dugoročnoj ravnoteži u kojoj poduzeće, pored troškova poslovanja, ostvaruje prosječni povrat na investicije (prosječnu profitnu stopu), upravo onaj iznos koji bi dobilo kada bi kapital sa sličnim rizikom investiralo u najbolju alternativnu upotrebu.

3. Ravnoteža sektora u savršenoj konkurenciji U prethodnom dijelu, vidjeli smo da količinu proizvodnje sudionici savršene konkurencije određuju na nivou kod kojeg je granični trošak jednak cijeni. Ali, tržište savršene konkurencije se sastoji od velikog broja prodavača i kupaca. Njihovo ponašanje zajedno određuje ravnotežnu cijenu i ravnotežnu količinu ponude i potražnje. Zato u savršenoj konkurenciji cijena proizvoda je određena sjecištem krivulje ukupne tržišne potražnje i ukupne tržišne ponude. Krivulju ukupne potražnje čini vodoravni zbroj krivulja svih potrošača na tržištu. Na sličan način se dobiva i krivulja ukupne ponude. Drukčije rečeno, ukupna ponuda je zbroj količina svih poduzeća pri istim cijenama, a ukupna potražnja je zbroj svih potraživanih količina od kupaca pri istim cijenama. U točki gdje se izjednačavaju ukupna ponuda i ukupna potražnja nalazi se ravnotežna cijena i ravnotežna količina sektora (tablica 12.3.). Tablica 12.3. Ravnoteža sektora Situacija

Cijena (p) u $

Ukupna potražnja (qd) u m2

Ukupna ponuda (qs) u m2

A B C D E F

5 10 15 20 25 30

450.000 400.000 350.000 300.000 250.000 200.000

0 100.000 200.000 300.000 400.000 500.000

U tablici 12.3. ukupnu potražnju, na primjer, pri cijeni od 5$ čini zbroj individualnih potražnji u iznosu od 450.000 m2. Za sve ostale cijene iz ove tablice količina potražnje je zbroj individualnih potražnji. Isto tako, ukupnu ponudu za svaku konkretnu cijenu čini zbroj pojedinačnih ponuda svih poduzeća. Iz tablice se vidi da je ravnoteža u situaciji D, gdje je cijena 20$, a ravnotežna količina 300.000 m2. Na koordinatnom sustavu ravnotežna cijena se nalazi na sjecištu krivulje potražnje i krivulje ponude (slika 12. 4.).

206

Slika 12.4. Sektorska ravnoteža

Iz dijagrama (slika 12.4.) se vidi da se krivulje ponude i potražnje sijeku u točki E, gdje je cijena 20$, a ravnotežna količina 300.000 m2. Ravnoteža na tržištu potpune ili savršene konkurencije, kako je još Alfred Marshal definirao početkom ovog stoljeća, uspostavlja se različito, zavisno od vremena koje je ostavljeno snagama ponude i potražnje da izjednače odnose. U trenutnom roku ponuda je fiksna, cijenu određuje potražnja. Moguće su jedino intervencije iz zaliha. U kratkom roku ponuda se može prilagođavati na osnovi korištenja postojećih kapaciteta, znači putem povećanja varijabilnih troškova. U dugom roku prilagođavanje ponude, pa prema tome, i uspostavljanje ravnoteže, moguće je na osnovi izgradnje novih kapaciteta (investicija), što znači svih faktora proizvodnje. U dugom roku, kako je već rečeno, svi su faktori varijabilni, pa su i svi troškovi varijabilni. Prema tome, što je kraći period, to je veći utjecaj potražnje na uspostavljanje ravnoteže, i obratno, što je duži period uspostavljanja ravnoteže, to je veći utjecaj ponude na cijene. U okviru tržišta dešavaju se stalne promjene, kako na strani ponude , tako i na strani potražnje. Visoka cijena i mogućnost ostvarivanja visokih profita privlači nove proizvođače koji svojom proizvodnjom povećavaju ponudu i utječu na snižavanje cijena. Niže cijene zaustavljaju priliv novog kapitala i rada u taj sektor. A kada je cijena previše niska, nastaje proces seljenja faktora proizvodnje u drugu proizvodnju. Ponuda opada, a s njom cijena ponovo počinje rasti. I tako se taj proces stalno ponavlja. Cjelina ovog procesa ne iscrpljuje se s tokovima proizvoda, nego obuhvaća i faktore proizvodnje. Ovaj proces, u stvari, vodi dugoročnoj ravnoteži, ne samo u pojedinim sektorima, nego i na tržištu u cjelini. Kada u nekom sektoru, u kojem vlada savršena konkurencija, ponudu čine poduzeća s istovjetnim troškovima, i kada postoji potpuna sloboda ulaska i izlaska iz sektora, uvjet dugoročne ravnoteže je jednakost cijena, graničnih troškova i minimalnih prosječnih troškova za svako poduzeće: p = LMC = LAC.

207

Međutim, takvo idealno zamišljeno stanje u praksi ne postoji. Postoji bliža aproksimacija takvog stanja u pojedinim privrednim sektorima, a poljoprivreda je jedan takav primjer.

4. Matematička interpretacija sektorske ravnoteže Na osnovi podataka iz tablice 13.3. jednostavno je zaključiti da su funkcije ponude i potražnje linearne funkcije: Funkcija potražnje je: qd = 500 – 10 p Funkcija ponude je: qs = 20 p – 100. Uvjet ravnoteže na tržištu savršene konkurencije je: qd = qs. Zamjenom i rješavanjem jednadžbi dobivamo: 500 – 10 p = 20 p – 100 –30 p = –600 p = 20. qd = 500 – 10 p = 500 – 10 × 20 = 300. qs = 20 p – 100 = 20 × 20 – 100 = 300. qd = qs = 300.

DODATAK POGLAVLJU 12

5. Konkurencija velikog broja s identičnim proizvodom Za poduzeće koje se nalazi u tržišnoj strukturi koja je identična ili približno jednaka potpunoj konkurenciji, cijena je dana veličina. Takva struktura podrazumijeva identičnost proizvoda, slobodan ulazak i izlazak iz sektora, nemogućnost utjecanja na cijenu jer je ona rezultat odnosa ponude i potražnje velikog broja prodavaca i kupaca, potpuna infomiranost i profit maksimizacija. Poduzeće maksimira svoju profitnu poziciju određivanjem optimalne količine i poslovanjem pri najnižim prosječnim troškovima po jedinici proizvoda. Marginalna analiza temelji se na određivanju maksimalne profitne pozicije u točki izjednačavanja cijene s graničnim troškom u kratkom roku (P = MC) i izjednačavanjem cijene s dugoročnim graničnim i dugoročnim prosječnim troškom u dugom roku (P = LMC = LAC). Analiza je zasnovana na pretpostavci jednog identičnog proizvoda i pretpostavci rastućih graničnih troškova. U praksi su, međutim, normalne situacije postojanja više proizvoda kao i postojanja konstantnih jediničnih graničnih troškova pored postojanja i rastućih. Ako se ovome dada pretpostavka da poduzeće određuje svoju maksimirajuću profitnu poziciju na temelju potpune informiranosti, rješenja koja daje marginalna teorija mogu imati neku vrijednost u intelektualnoj vježbi a skoro nikakvu u ekonomskoj praksi.

208

Zato će tekst, koji tretira ravnotežu poduzeća u uvjetima konkurencije velikog broja prodavaca, biti proširen s analizom profitne pozicije poduzeća s više proizvoda i s analizom na temelju konstantnih jediničnih varijabilnih (graničnih) troškova. Proračun i analiza profitne pozicije poduzeća u konkurenciji velikog broja proizvođača temelji se na izboru profitabilnog asortimana proizvodnje i određivanju nivoa outputa pri najnižim prosječnim troškovima. To znači da poduzeće ne može poboljšati svoj položaj politikom cijena. Ali ako se sektorska cijena u tijeku vremena mijenja njegova je mogućnost prilagođavanje s profitabilnijim proizvodima.

5.1. Poduzeće s jednim proizvodom U analizi ravnoteže poduzeća koje proizvodi i prodaje samo jedan proizvod koji se ne diferencira, i koje polazi od cijene koja je tržišno određena treba razlikovati dva tipa poduzeća s obzirom na ponašanje troškova. Prvi tip ima konstantne varijabilne troškove po jedinici proizvoda, dok drugi tip ima rastuće granične troškove odnosno rastuće varijabilne troškove po jedinici proizvoda. S obzirom da većina poduzeća imaju konstantne jedinične varijabilne troškove ili približno jednake u relevantnom intervalu korištenja kapaciteta, analizu će mo početi s ovim tipom poduzeća. 5.1.1. Poduzeće s konstantnim jediničnim varijabilnim troškovima Primjer. TC = 10Q + 100; P = 15$; maksimalni kapacitet Q = 100. Poduzeće će u ovakvim uvjetima ostvariti maksimalni profit ako proizvodi i prodaje 100 jedinica proizvoda, to jest ako koristi puni kapacitet. Pri proizvodnji 100 jedinica ostvaruje profit u iznosu od 400$: TR = Q × P = 100 × 15 = 1500$; TC = 10Q + 100 = 10 × 100 + 100 = 1100$. Pf = TR – TC = 1500 – 1100 = 400$. Pri korištenju punog kapaciteta poduzeće ostvaruje najniži prosječni trošak po jedinici proizvoda AC = TC : Q = 1100 : 100 = 11. Profit po jedinici proizvoda je razlika između prodajne cijene i prosječnog troška: P – AC = 15 – 11 = 4$. Bilo koji obim proizvodnje ispod ovog nivoa (Q = 100) daje manji profitni iznos. Da bi poduzeće dostiglo točku pokrića troškova potrebno je da proizvede 20 jedinica. Povećavanjem obima proizvodnje nakon ove točke poduzeće prelazi u zonu profitabilnosti s maksimalnom pozicijom pri korištenju punog kapaciteta. Tu situaciju prikazuje tablica 12.4.: Tablica 12.4. Q

0 10 20 40 60 80 100

100 100 100 100 100 100 100

MC 10 10 10 10 10 10

100 200 300 500 700 900 1100

20,0 15,0 12,5 11,7 11,25 11,0

15 15 15 15 15 15

P – AC

Pf (TR – TC)

150 300 600 900 1200 1500

-5 0 2,5 3,3 3,75 4,0

- 100 - 50 0 +100 +200 +300 +400

209

Prema tome, poduzeća koja posluju u uvjetima potpune konkurencije ili uvjetima koji su približni stanju potpune kokurencije postižu svoju maksimirajuću poziciju korištenjem punog kapaciteta. Prema rješenju koje daje marginalna teorija na osnovu pravila P = MC, poduzeća s konstantnim jediničnim varijabilnim troškovima imala bi gubitak na ukupnim fiksnim troškovima. U konkretnom primjeru pri cijeni od 10$ koliko iznosi i granični trošak poslovalo bi se pri bilo kojem nivou proizvodnje s gubitkom na fiksnim troškovima od 100$. Na ovom primjeru moguće je zaključiti da je prosječni trošak (AC) osnova za upoređivanje s cijenom a ne granični trošak (MC) pri procjeni maksimirajuće pozicije poduzeća. Zavisno od visine cijene ta pozicija može biti jednaka prosječnom trošku veća i niža. 5.1.2. Poduzeće s rastućim jediničnim varijabilnim troškovima Primjer. TC = 0,1Q2 + 5Q + 100, P = 15$, maksimalni kapacitet Q = 100. Maksimalnu profitnu poziciju u ovom primjeru moguće je postići primjenom marginalnog pravila ravnoteže poduzeća u savršenoj konkurenciji P = MC. Iz gornje jadnadžbe troškova MC = 0,2Q + 5. S obzirom da je P = 15, izjednačavanjem sa MC dobijamo: 0,2Q + 5 = 15; Q = 10 : 0,2 = 50. Pf = TR – TC = 15 × q – (0,1Q2 + 5Q + 100) = 15 × 50 – (0,1 × 502 + 5 × 50 + 100) = 750 – 600 = 150$. Isti rezultat moguće je dobiti na temelju pronalaženja najnižeg prosječnog troška koji omogućava proizvodnju s maksimalnim profitom po jedinici proizvoda a to znači i poziciju s maksimalnim ukupnim profitom. Tablica 12.5. Q

P – AC

0 10 20 30 40 50 60 70 80 90 100

100 160 240 340 460 600 760 940 1140 1360 1600

7 9 11 13 15 17 19 21 23 25

15 15 15 15 15 15 15 15 15 15 15

0 150 300 450 600 750 900 1050 1200 1350 1500

16 12 11,3 11,5 12,0 12,7 13,4 14,25 15,1 16,0

-1,0 +3,0 +3,7 +3,5 +3,0 +2,3 +1,6 +0,75 -0,10 -1,0

-100 -10 +60 +110 +140 +150 +140 +110 +60 -10 -100

Iz tablice se može vidjeti da se dobija isti rezulat pomoću pravila P = MC, kao i na osnovi pravila (P – AC) × Q = maksimum. U ovom primjeru s 3$ razlike između cijene i prosječnog troška i količinom proizvodnje od 50 jedinica ostvaruje se maksimalni proﬁt od 150$. Proračun prosječnog jediničnog troška kod poduzeća koja proizvode samo jedan proizvod je vrlo jednostavan, jer se može izračunati jednostavnom divizionom kalkulacijom, to jeste dijeljenjem ukupnih troškova za konkretni nivo proizvodnje s količinom proi-

210

zvoda. Upoređivanjem prodajne cijene s prosječnim troškovima dolazi se do razlike koja čini dobit ili profit po jedinici proizvoda. Ravnotežna pozicija poduzeća nalazi se u točki u kojoj ta razlika pomnožena s količinom proizvoda daje maksimalni profit. Razlika u odnosu na marginalno pravilo je u jednostavnosti zbog čega u praksi dominira primjena proračuna s prosječnim troškom, bez definiranja funkcije ukupnih troškova i bez proračuna na temelju pravila P = MC. Iako poduzeće ima kapacitet za 100 jedinica, cijena proizvoda od 15$ ne dozvoljava mu povećanje proizvodnje, jer rastući troškovi za svako povećanje iznad 50 jedinica smanjuje njegov profit od 150$. Da je cijena 25$, poduzeće bi poslovalo s punim kapacitetom (q = 100) i ostvarilo profit od 900$. Niža cijena na tržištu od 15$, značila bi smanjenje profita, s cijenom ispod 11$ i gubitak.

5.2. Poduzeće s više proizvoda Analiza u prethodnom dijelu temeljena je na pretpostavci da poduzeće posluje samo s jednim proizvodom, što je rijetkost u praksi. Većina suvremenih poduzeća proizvodi i posluje s više proizvoda. Proizvodi u procesu proizvodnje mogu biti neovisni jedan od drugoga ili vezani. Potražnja za proizvodima poduzeća također može biti neovisna ili međuzavisna. Polazeći od pretpostavke konkurencijskog tipa tržišne strukture na kojem sudjeluje veliki broj poduzeća, cijena je određena odnosom ponude i potražnje, pa prema tome za svako poduzeće cijena je dana kategorija na koju ono ne može utjecati. Na toj pretpostavci u tekstu koji slijedi posebno će se obraditi problematika ravnoteže poduzeća koja proizvode više proizvoda s konstantnim i rastućim jediničnim varijabilnim troškovima koji su neovisni u proizvodnji, neovisni ili međuzavisni u potražnji. 5.2.1. Poduzeće s više proizvoda i konstantnim jediničnim varijabilnim troškovima U praksi su česti primjeri poduzeća koja proizvode više proizvoda. Proizvodnja samo jednog proizvoda može biti manja nego što omogućavaju ukupni kapaciteti poduzeća zbog više razloga. A najčešći su oni koji se odnose na ograničenu potražnju i ograničene resurse. Na primjer, ako je tržišna potražnja 50 jedinica, a poduzeće može proizvesti 100 jedinica nekog proizvoda, razumljivo je da će ostatak kapaciteta upotrijebiti na druge proizvode koje tim sredstvima može proizvoditi. Ili, ako je tržišna potražnja 100 jedinica, a poduzeće može proizvesti samo 50 jedinica takvog proizvoda, razliku će dopuniti s proizvodima koje može proizvoditi s postojećim kapacitetom. Poduzeće koje ima neiskorištene kapacitete s proizvodnjom samo jednog proizvoda, ostatak kapaciteta koristi u proizvodnji drugih proizvoda, pod pretpostavkom da se proizvodna sredstva mogu prilagoditi proizvodnji tih proizvoda, i da za tim proizvodima postoji tržišna potražnja. Ako je tržišna potražnja za tim proizvodima neovisna, poduzeće će širiti asortiman proizvodnje tako da će pored najrentabilnijeg proizvoda korištenje kapaciteta dopunjavati manje rentabilnim proizvodima sve do proizvoda s cijenom koja pokriva njegov varijabilni odnosno granični trošak. Primjer. Poduzeće može proizvoditi četiri proizvoda: QA, QB, QC i QD. Prodajne cijene proizvoda su; PA =16$, PB = 15$, PC = 14$ i PD = 12$. Funkcija ukupnih troškova je TC = 12Q + 300, s tim da su varijabilni troškovi po jedinici svakog proizvoda isti (AVC = MC = 12$).

211

Najprofitabilniji je proizvod A, zatim B i C, dok cijena proizvoda D pokriva samo varijabilni trošak. Razlika između prodajne cijene i prosječnog varijabilnog (graničnog) troška (P – MC = bruto marža) po proizvodima je slijedeća: za proizvod A =16 – 12 = 4$, proizvod B = 15 – 12 = 3$, proizvod C = 14 – 12 = 2$ i proizvod D = 12 – 12 = 0. Poduzeće ima kapacitet za 350 jedinica bilo kojeg od ovih proizvoda, ali prodajne mogućnosti proizvoda A su 100 jedinica, tako da popunu kapaciteta treba izvršiti s drugim proizvodima prema mogućnostima prodaje i prema profitabilnosti. Analiza tržišta je pokazala da je moguće prodati 100 jedinica proizvoda B i 100 jedinica proizvoda C. Ostatak kapaciteta od 50 jedinica moguće je popuniti jedino s proizvodom D koji cijenom pokriva samo varijabilne troškove. Prema tome redoslijed popunjavanja kapaciteta u cilju maksimiranja profita u ovom primjeru je prikazan u tablici 12. 6. Tablica 12. 6. Proizvod

Pu$

100

1.600

1.200

400

100

1.500

1.200

300

100

1.400

1.200

200

600

350

5.100

4.200

900

300

-300

Ukupno Fiksni troškovi Profit

TR = Q × P

5.100

VC = Q × MC

-4.500

P – MC

Q (P – MC)

600

Poduzeće je u ovom primjeru maksimiralo svoju profitnu poziciju popunjavajući kapacitet s proizvodima prema profitabilnosti, koja je ovdje izražena bruto maržom. Posljednih 50 jedinica ne daje nikakav profit niti pokriva dio fiksnih troškova, ali isto tako poduzeće ovim ništa i ne gubi, dok to istovremeno održava punu zaposlenost i kapaciteta i radne snage. Pri procjeni profitabilnosti moguće je operirati s punim prosječnim troškom, što podrazumijeva raspored općih odnosno fiksnih troškova na pojedinačne proizvode prema nekom ključu. Raspored općih troškova prema nekom ključu trpi nedostatke radi subjektivizma onoga koji taj raspored vrši, pa je u mnogim slučajevima pravilnije operirati s bruto maržom. Međutim, kod primjene bruto marže potrebno je ispravno procjenjivati bruto maržu s obzirom na trajanje angažmana kapaciteta po pojedinim proizvodima. Jer, bruto marža u našem primjeru za proizvod A od 4$ može biti nepovoljnija od bruto marže proizvoda B (3$), ako proizvodnja proizvoda A zapošljava kapacitet u dvostruko većem vremenu od proizvoda B. Primjer je pojednostavljen, tako da su varijabilni troškovi po jedinici proizvoda isti, dok su u praksi često različiti. To, međutim, ne mijenja ništa u postupku analize koja je prikazana navedenim primjerom. Iz ovog primjera je vidljivo da poduzeća koja imaju konstantne jedinične varijabilne troškove ne mogu maksimirati svoju profitnu poziciju pomoću pravila P = MC.

212

5.2.2. Poduzeće s više proizvoda i rastućim jediničnim varijabilnim troškovima Primjer. Poduzeće može proizvoditi tri proizvoda: A, B i C. Cijena proizvoda A = 18$, B = 16$ i C = 15$. Funkcija ukupnih troškova je TC = 0.01Q2 + 10Q + 100. Direktni troškovi po jedinici proizvoda su isti za svaki proizvod (10$). Međutim, postoje i rastući varijabilni troškovi koji se povećavaju po jedinici bilo kojeg od ovih proizvoda s 0.01Q2. Kapacitet poduzeća omogućava proizvodnju od 500 jedinica bilo kojeg od ova tri proizvoda. Znači, direktni troškovi i vrijeme trajanja proizvodnje za svaki proizvod su jednaki. U ovoj situaciji management poduzeća treba najprije utvrditi profitnu poziciju na svakom proizvodu. S obzirom na funkciju rastućih troškova, proizvodnja bilo kojeg proizvoda daje maksimalni profitni iznos u točki izjednačavanja cijene s graničnim troškom. U ovom primjeru poznat je i granični trošak i cijena za svaki proizvod, s tim što je granični trošak zajednički za svaki proizvod MC = 0,02Q + 10. Ako bi se poduzeće odlučilo na proizvodnju samo jednog proizvoda, jer mu to omogućava potražnja na tržištu, normalno je da bi se odlučilo na proizvodnju proizvoda A, jer je cijena najpovoljnija. Ali postavlja se pitanje da li bi proizvodnja od 500 jedinica dala maksimalni profit, s obzirom na rastuće varijabilne troškove. Zato, treba učiniti analitičku provjeru. Maksimalni profit se postiže proizvodnjom u točki gdje je MC = P. U ovom slučaju to je: 0,02Q + 10 = 18; 0,02Q = 8; Q = 400. TR = 400 × 18 = 7.200$ TC = 0,01 × 4002 + 10 × 400 + 100 = 5.700$ Profit = TR – TC = 7.200 – 5700 = 1.500$. Na isti način moguće je utvrditi da bi optimalna proizvodnja proizvoda B bila 300 jedinica s ukupnim prihodom od 4.800$ (300 × 16 = 4.800$), ukupnim troškovima od 4.000$, i profitom u iznosu od 800$. Optimalna proizvodnja proizvoda C, na temelju ove analize, bila bi 250 jedinica s ukupnim prihodom od 3750$ (250 × 15 = 3.750$), troškovima od 3.225$ i profitom od 525$. Očigledno je da je najpovoljniji izbor proizvod A. Kapaciteti poduzeća omogućuju proizvodnju od 500 jedinica, ali rastući varijabilni troškovi bi umanjili profit u odnosu na optimalnu točku od 400 jedinica: TR = Q × P = 500 × 18 = 9.000$ TC = 0,01 × 5002 + 10 × 500 + 100 = 7.600$ Profit = TR – TC = 9.000 – 7.600 = 1.400$. Postavlja se pitanje može li poduzeće popuniti svoj kapacitet s proizvodnjom proizvoda B od 100 jedinica. Proizvodnja 100 jedinica proizvoda B i prodaja po cijeni od 16$ dala bi slijedeći rezultat: TRB = 100 × 16 = 1.600$. Direktni troškovi za 100 jedinica iznose 1000$ (10 × 100 = 1.000$), ali dodatni varijabilni troškovi na ovih 100 jedinica iznose 0,01 × 5002 – 0,01 × 4002 = 2.500 – 1.600 = 900$, što znači povećanje ukupnih troškova poduzeća za 1900$:

213

TRA + TRB = 400 × 18 + 100 × 16 = 7.200 + 1.600 = 8.800$ TC = 0,01 × 5002 + 10 × 500 + 100 = 7.600$ Profit = TR – TC = 8.800 – 7.600 = 1.200$. Prema tome, ukoliko poduzeće koristi kapacitet s proizvodnjom jednog proizvoda u točki optimuma, ne može popunjavati kapacitet iznad te točke. U ovoj analiza maksimalni profit se ostvaruje jedino s proizvodnjom proizvoda A od 400 jedinica, koja po cijeni od 18$ daje profit od 1.500$. Taj izbor je u ovoj situaciji najbolji izbor. Sada pretpostavimo situaciju u kojoj poduzeće može prodati svega 200 jedinica proizvoda A, tako da mu pola kapaciteta ostaje neiskorišteno. Popunjavanje druge polovice kapaciteta izvršit će se s narednim najrentabilnijim proizvodom, u ovom slučaju s proizvodom s najpovoljnijom cijenom. A to je proizvod B s cijenom od 16$. Prema mogućnostima kapaciteta, popuna bi se mogla izvršiti sa svih 300 jedinica proizvoda B. Ali to bi dalo još niži profitni rezultat od onog kada je poduzeće vršilo popunu s proizvodom A, kojeg je prodajna cijena 18$. Postavlja se pitanje koju količinu proizvoda B poduzeće treba proizvesti da bi maksimiralo svoju profitnu poziciju? To se može učiniti također pomoću pravila ravnoteže P = MC. Ali, MC se sada dobija pomoću funkcije troškova u kojoj je poznata količina proizvoda A, a nepoznata količina proizvoda B. Znači ukupna količina je Q = QA + QB = 200 + QB, tako da funkcija ukupnih troškova za dio koji se odnosi na popunu kapaciteta proizvodom B dobija slijedeći oblik: TC = 0,01 (200 + QB)2 + 10Q + 100. Prva derivacija iz ove funkcije je granični trošak: MC = 0,02(200 + QB) + 10 = 4 + 0,2QB + 10 = 0,02QB + 14. Na osnovi pravila ravnoteže MC = P, dobijamo: 0,02QB + 14 = 16, 0,02QB = 2 QB = 100. Proizvodnjom i prodajom 200 jedinica proizvoda A po prodajnoj cijeni od 18$ i 100 jedinica proizvoda B po prodajnoj cijeni od 16$ poduzeće ostvaruje profit od 1.200$: TR = 200 × 18 + 100 × 16 = 3600 + 1600 = 5.200$. Ukupni troškovi: TC = 0,01(200 + 100)2 + 10 × (200 + 100) + 100 = 4.000$. Ukupan profit: Pf = TR – TC = 5.200 – 4.000 = 1.200$. Prema tome, kombinacija proizvodnje od 200 jedinica proizvoda A i 100 jedinica proizvoda B je optimalna kombinacija koja daje maksimalni profit. Polazeći od situacije da tržište traži svega 200 jedinica profitabilnijeg proizvoda popuna sa 100 jedinica proizvoda B je jedina količina koja daje zajednički profit od 1.200$. Gornje rješenje dobijeno je na temelju marginalne analize, to jest korištenja pravila maksimizacije u uvjetima savršene konkurencije (P = MC). Pretpostavka za ovu analizu je poznavanje funkcije troškova. Međutim, većina poduzeća ne koriste ovu metodu, bilo zbog neznanja ili raznih poteškoća da se definira kretanje troškova u matematskom obliku. Zato se orijentiraju na ono što im je vidljivo i poznato, a to su u ovom primjeru cijene

214

proizvoda, direktni troškovi po jedinici proizvoda i fiksni troškovi. Ostaju rastući varijabilni troškovi, koje management većine poduzeća procjenjuje na temelju računovodstvenih podataka i procjene kretanja ovih troškova u zavisnosti od obujma proizvodnje. U navedenom primjeru poznate su cijene proizvoda A (18$) i proizvoda B (16$), direktni troškovi po jedinici proizvoda (10$) i fiksni troškovi 100$. Pretpostavimo da je poduzeće procijenilo kretanje rastućih varijabilnih troškova na slijedeći način: za Q = 200, varijabilni troškovi se povećavaju za 400$, za Q = 250, ovi troškovi se povećavaju za 625$, za Q = 300$, relativno fiksni troškovi povećavaju se za 900$, za Q = 400, ti troškovi iznose 1.225$ itd. Na osnovi ovih podataka poduzeće može naći optimalnu količinu proizvoda A i B, kojom se ostvaruje maksimalni profit. Polazna točka je da može na tržištu prodati 200 jedinica proizvoda A. Da bi popunilo neiskorišteni kapacitet proizvodom s nižom cijenom, proračun polazi od situacije s 200 jedinica proizvoda A. Tablica 12.7. prikazuje ovaj analitički postupak. Tablica 12.7. QA + QB = Q

TRA + TRB = TR

Dir.tr. (10Q)

dVC

TR – TC (profit)

200

200 3.600

3.600

2.000

400

100

2.500

1.100

200

250 3.600

625

4.225

2.500

625

100

3.225

1.000

200 100 300 3.600 1.600 5.200

3.000

900

100

4.000

1.200

200 150 350 3.600

2.400

6.000

3.500

1.225

100

4.825

1.175

200 200 400 3.600

3.200

6.800

4.000

1.600

100

5.700

1.100

Iz ovog pregleda vidi se da poduzeće treba dopuniti svoj proizvodni program s 100 jedinica proizvoda B, jer tim izborom postiže maksimalni profit od 1.200$. Ovaj proračun se u stvari svodi na analizu pomoću prosječnih troškova. I proizvod A i proizvod B imaju iste jedinične direktne troškove (10$). Ostali troškovi su zajednički i zavise od obujma proizvodnje. Fiksni troškovi po jedinici proizvoda opadaju porastom proizvodnje, dok dodatni varijabilni troškovi (dVC) progresivno rastu s povećanjem obima proizvodnje. Prosječni trošak (AC) s proizvodnjom proizvoda A od 200 jedinica iznosi 12,5$. Profit po jedinici proizvoda je P – AC = 18 – 12,5 = 5,5$, što s prodajom 200 jedinica daje profit od 1.100$. Uključivanjem 100 jedinica proizvoda B prosječni trošak i za proizvod A i B iznosi 13,3$. Razlika na proizvodu A je 18 – 13,33 = 4,67, što s prodajom 200 jedinica čini profit od 933$. Razlika na proizvodu B iznosi 16 – 13,33 = 2,67. Prodajom 100 jedinica ostvaruje se dodatni profit od 267$. Ukupni profit iznosi 933 + 267 = 1.200$. Bilo koja druga kombinacija dala bi niži profit.

215

Poglavlje 12. Pregled pitanja 1. 2. 3. 4. 5. 6.

Što je savršena konkurencija (definicija i pretpostavke – karakteristike) Kako se uspostavlja ravnoteža poduzeća u savršenoj konkurenciji? Što je prijelomna točka? Što je točka zatvaranja? Ako je funkcija troškova poduzeća TC = 10q2 + 1000, što je njegova funkcija ponude? Ako je funkcija troškova poduzeća TC = q2 + 100, pri kojem outputu je najniži prosječni trošak (AC) i kojom cijenom poduzeće pokriva ukupne troškove u toj točki: q = ?; p=? 7. Odgovori da li poduzeće kojeg je funkcija ukupnih troškova TC = 10q + 100 može maksimirati svoju profitnu poziciju na temelju pravila P = MC? 8. Sektorska ravnoteža u savršenoj konkurenciji na kratki rok. 9. Sektorska ravnoteža u savršenoj konkurenciji na dugi rok. 10. Poduzeće može proizvoditi 300 jedinica proizvoda A ili proizvoda B. Cijena proizvoda A je 16$, proizvoda B 15$. Direktni jedinični trošak proizvoda A je 12$ i proizvoda B 10$, tako da je funkcija ukupnih troškova poduzeća TC = 12QA+ 10QB + 300. S kojim proizvodom poduzeće maksimira profit? 11. Poduzeće proizvodi tri proizvoda: A, B i C. Cijena proizvoda A je 20$, proizvoda B 18$ i proizvoda C 16$. $. Funkcija ukupnih troškova je TC = 0.01Q2 + 10Q + 100. Direktni troškovi po jedinici proizvoda su isti za svaki proizvod (10$). Međutim, postoje rastući varijabilni troškovi koji se povećavaju po jedinici bilo kojeg od ovih proizvoda s 0.01Q2. S kojim proizvodom poduzeće maksimira profit?

216

Poglavlje 13. MONOPOL I MONOPSON

1. Monopol 1.1. Pojam, karakteristike i izvori Potpuno suprotno tržišno stanje tržištu savršene konkurencije je monopol. To je tržišno stanje koje karakterizira postojanje samo jednog prodavača, potpuna neelastičnost potražnje, nemogućnost supstitucije, potpuno ograničenje mobilnosti faktora proizvodnje, nemogućnost pristupa drugih proizvođača u tu proizvodnju, potpuna kontrola nad količinom prodaje i cijenom. Za razliku od savršenog konkurenta, koji polazi od cijene kao objektivno dane veličine i prilagođava se toj cijeni svojim obujmom proizvodnje i troškovima, monopolist istovremeno kontrolira i obujam proizvodnje, odnosno prodaje i visinu cijene. Dok savršeni konkurent maksimira svoju dobit iznalaženjem onog obujma proizvodnje u kojem je granični trošak jednak tržišnoj cijeni, monopolist maksimira svoju dobit kombinacijom količine proizvodnje i troškova, s jedne strane, i cijene, s druge strane. Monopolizam se ostvaruje raznim oblicima monopolističkih organizacija, kao što su: kartel, trust, sindikat i akcionarsko društvo. Monopoli mogu nastati po osnovi prirodnih uvjeta, kada su prirodni činioci ograničeni, odnosno rijetki. Zakonski monopoli nastaju na osnovi državnih propisa kojim se prodaja ili otkup određenih roba monopolizira. Najčešći su, međutim, monopoli koji su nastali u procesu koncentracije i centralizacije rada i kapitala, znači, koji su nastali na osnovi ekonomskih motivacija i ciljeva. Kombinacija ekonomskih i prirodnih monopola čini oktopodske monopole (željeznica, vodovod, mreža prijenosa električne energije, telefon i telegraf i slično). Zavisno od načina nastanka, motivi monopola su različiti, ali je osnovni maksimiranje proﬁta, odnosno dobiti. Tu izuzetak čine neki zakonski monopoli. Čisti monopol je druga krajnost tržišnih stanja. Kao što je rijetkost savršena konkurencija, isto tako vrlo su rijetke čiste monoplske situacije. Bitna karakteristika monopola je da on u svom ravnotežnom stanju ostvaruje, pored prosječnog proﬁta, odnosno prosječne dobiti i monopolsku dobit.

1.2. Ravnoteža u uvjetima monopola Polazeći od pretpostavke da je cilj monopoliste maksimiranje proﬁta, postavlja se pitanje, pri kojem obujmu proizvodnje – prodaje i pri kojem nivou cijene on može ostvariti taj cilj. S obzirom da je jedini prodavač na tržištu on ima mogućnosti da kombinira i količinu

217

proizvodnje i nivo cijene. Dok učesnik savršene konkurencije polazi od prodajne cijene kao dane kategorije i maksimira svoju dobit prilagođavanjem obujma proizvodnje, monopolist to postiže istovremenim varijacijama i cijene i obujma proizvodnje. Da bi se odgovorilo na pitanje koliki je obujam proizvodnje i kolika je visina cijene da se ostvari maksimalni proﬁt prethodno je potrebno deﬁnirati kategoriju ukupnog, graničnog i prosječnog prihoda. Kod monopola cijena se nalazi u obrnutom odnosu s obujmom prozvodnje. Što je obujam proizvodnje veći, veća je i ponuda na tržištu. S povećanjem ponude cijena pada pri danoj potražnji. Zato svaka dodatna količina proizvoda neće dati isti prirast ukupnog prihoda. Ukupan prihod u početku raste s povećanjem prodaje, iako cijena pada, i postupno dostiže svoj maksimum, da bi poslije te točke postajao sve manji i manji, i pored toga što se količina prodaje i dalje povećava. Dok kod savršenog konkurenta ukupan prihod pri istoj cijeni razmjerno raste s količinim proizvodnje, kretanje ukupnog prihoda monopoliste nema pravolinijski smjer. Krivulja ukupnog prihoda najprije raste, dostiže maksimum pri određenom stupnju proizvodnje, i nakon toga opada prema apscisi. Uzrok je u tome što je granični prihod nove – dodatne jedinice proizvoda, uslijed smanjenja cijene, sve manji. Ukupan prihod predstavlja umnožak između količine prodane robe i njene cijene: TR = q × p. Prosječni prihod dobije se diobom ukupnog prihoda s količinom prodaje, odnosno proizvodnje: AR = TR : q. Prosječni prihod savršenog konkurenta uvijek je jednak njegovom graničnom prihodu, a ovaj tržišnoj cijeni: AR = MR = p. Kod monopoliste cijena i prosječan prihod su jednake veličine, ali granični prihod je uglavnom različit. Granični prihod predstavlja odnos između dodatnog prihoda i dodatne proizvodnje: MR =

TRn – TRn–1 dTR = qn – qn–1 dq

Znači, to je odnos razlike ukupnog prihoda u dva uzastopna stupnja proizvodnje i razlike količine proizvoda u posmatranoj zoni. Kretanje ukupnog prihoda, prosječnog prihoda i graničnog prihoda, zavisno od obujma proizvodnje, pokazuje primjer u tablici 13.1. S obzirom da je monopolist sam u sektoru, analiza cijena i količina prodaje je sektorska analiza. Razlika u odnosu na savršenu konkurenciju je u tome što je monopolist jedini u sektoru umjesto velikog broja prodavača u savršenoj konkurenciji Iz tablice 13.1. jasno se vidi da svaka dodatna jedinica proizvoda daje sve manji i manji granični prihod, jer povećavanje proizvodnje odnosno ponude obara cijenu. Prema tome, monopolist pri traženju nivoa proizvodnje koji mu daje maksimalni proﬁt ovu činjenicu mora imati u vidu. Ali to nije dovoljno za spoznaju njegovog maksimirajućeg položaja. Da bi mogao odrediti količinu proizvodnje s kojom može ostvariti maksimalnu dobit, pored podataka u prethodnoj tablici, potrebni su mu podaci o ukupnim i graničnim troškovima.

218

Tablica 13.1. Ukupan prihod i granični prihod Količina Q 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Cijena P 110 100 95 90 85 80 75 70 65 60 50

Ukupan prihod TR = q × p 0 100 190 270 340 400 450 490 520 540 500

Granični prihod MR + 100 + 90 + 80 + 70 + 60 + 50 + 40 + 30 + 20 - 40

Monopolist maksimira profit, koji predstavlja razliku između ukupnog prihoda i ukupnih troškova: Pf = TR – TC = q × p – TC. Da bi maksimiralo profit, monopolističko poduzeće traži nivo proizvodnje i onaj nivo cijene koji mu daju najveću razliku između TR i TC. Logika sama po sebi nameće zaključak da će to biti ona točka u kojoj se granični prihod izjednačava s graničnim troškom (MR = MC). Do te točke svaka dodatna jedinica proizvoda donosi granični prihod veći od graničnog troška, zbog čega stalno raste masa profita. Daljnje povećavanje proizvodnje iznad ove ravnotežne točke donosi sve manji i manji granični prihod uz sve veće i veće granične troškove. Na taj način visina profita postaje sve manja. Nastavkom proizvodnje poduzeće može iz dobitka preći u gubitak, bez obzira što ostvaruje visok nivo proizvodnje. Takva kretanja pokazuju podaci u tablici 13.2. Tablica 13.2. Ravnoteža monopola Količina q

Cijena p

Ukupan prihod TR

Ukupni troškovi TC

0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

110 100 95 90 85 80 75 70 65 60 50

0 100 190 270 340 400 450 490 520 540 500

80 110 135 155 170 200 250 320 420 550 700

Profit – gubitak Pf - 80 - 10 + 55 + 115 + 170 + 200 + 200 + 170 + 100 - 10 - 200

Granični prihod MR

Granični trošak MC

100 90 80 70 60 50 40 30 20 - 40

30 25 20 15 30 MR > MC 50 MR = MC 70 MR < MC 100 130 150

219

Iz tablice 13.2. se vidi da monopolist povećava proizvodnju sve do zone u kojoj se granični prihod izjednačava s graničnim troškom, a to je nivo proizvodnje od 6 jedinica. Pri tome nivou proizvodnje on ostvaruje maksimalni profit od 200 s graničnim troškom I graničnim prihodom od 50 nekih novčanih jedinica. Daljnje povećanje proizvodnje za jednu jedinicu donosi mu granični prihod od 40, dok dodatni, granični trošak za tu jedinicu iznosi 70. Znači, ta dodatna jedinica je prodana uz gubitak od 30 jedinica novca, što smanjuje ukupnu masu profita iz prethodnog nivoa proizvodnje s 200 na 170. Očigledno, poduzeće neće ići na takvo rješenje. Ono će zaustaviti proizvodnju tamo gdje ostvaruje maksimalni profit. Iz toga proizlazi da je ravnoteža monopoliste tamo gdje je granični prihod jednak graničnom trošku, dok je cijena iznad toga nivoa: p > MR = MC (maksimalni profit). Monopolist, za razliku od savršenog konkurenta, koji ravnotežu ostvaruje u točki gdje se granični trošak izjednačava s tržišnom cijenom, svoju ravnotežnu poziciju postiže u točki gdje je cijena veća od graničnog troška. Znači, zaustavlja proizvodnju pri nižem nivou nego što bi bio ostvaren u uvjetima savršene konkurencije. On, u stvari, podešava takvu ponudu koja će u odnosu na potražnju biti nešto manja i na taj način stvara vještačku nestašicu. Iz toga rezultira veća – monopolska cijena, koja u kombinaciji s odgovarajućom količinom proizvodnje donosi maksimalni profit. Ravnoteža monopola može se odrediti i matematičkim putem. Primjer. Funkcija potražnje: qd = 10 – p, odnosno p = 10 – q. Funkcija troškova: TC = 0,5 q2 + q + 7,5 . Rješenje: TR = q × p = q (10 – q) = 10q – q2 (funkcija ukupnog prihoda). MR = 10 – 2q (prva derivacija iz TR) . MC = q + 1 (prva derivacija i z TC) . Uvjet ravnoteže: MR = MC. 10 – 2 q = q + 1 – 3q = – 9 q=3 p = 10 – q = 10 – 3 = 7. TR = q × p = 3 × 7 = 21. TC = 0,5 q2 + q + 7,5 = 4,5 + 3 + 7,5 = 15. Pf = TR – TC = 21 – 15 = 6. Prenošenjem podataka iz ovih funkcija na koordinatni sistem dobivamo dijagramsko rješenje ravnoteže monopola (slika 13.1.).

220

Slika 13.1. Ravnoteža monopola

Krivulje graničnog prihoda (MR) i graničnog troška (MC) su naglašene na slici. Krivulja potražnje označena je pravcem: G – A – H. Krivulja prosječnog troška (AC) izvedena je iz funkcije troškova (TC : q). Optimalna kratkoročna razina proizvodnje monopola je 3 jedinice (q = 3). Određena je točkom E u kojoj se nalazi sjecište graničnog troška (MC) i graničnog prihoda (MR). Za q = 3, cijena (p) je 7 (točka A na krivulji potražnje). Prosječni trošak za ovaj obujam proizvodnje je: AC = 5 (točka F), tako da monopolist ostvaruje 2$ proﬁta po jedinici proizvoda. Ukupni proﬁt iznosi 6$ (3 × 2 = 6, osjenčena površina).

1.3. Monopol s više pogona Vrlo česti su primjeri monopola koji proizvodi isti proizvod u više svojih pogona. Primjer. Monopolist proizvodi isti proizvod u dva pogona. Funkcija potražnje za tim proizvodom je Q = 140 –2P, ili inverzno P = 70 – 0,5Q. TC1 = 20Q1 + 250; TC2 = 0,5Q22 + 400. Granični troškovi su: MC1 = 20 i MC2 = Q2. Monopolist treba odlučiti koliko će proizvoditi u svakom pogonu i po kojoj će cijeni prodavati proizvod na tržištu . Da bi ostvario maksimalni proﬁt proizvodit će tako da granični prihod poduzeća kao cjeline bude izjednačen s graničnim troškovima svakog pogona: MR = MC1 i MR = MC2. Ukupni prihod iz funkcije potražnje je: TR = Q × P = Q(70 – 0,5Q) = 70Q – 0,5Q2. Granični prihod iz ove funkcije je: MR = 70 – Q.

221

Q = Q1 + Q2, MR = 70 – (Q1 + Q2). Izjednačavanjem s graničnim troškovima pogona dobijamo sistem jednadžbi s dvije nepoznate, a rješenjem odgovor o količinama proizvodnje po pogonima: 70 – (Q1 + Q2) = 20 70 – (Q1 + Q2) = Q2/ × -1 0 = 20 – Q2 Q2 = 20. Zamjenom u drugoj jednadžbi rješavamo i Q1 70 – (Q1 + Q2) = 20 70 – (Q1 + 20) = 20 Q1 = 30. Q = Q1 + Q2 = 30 + 20 = 50. P = 70 – 0,5Q = 70 – 0,5 × 50 = 45. TR = Q × P = 50 × 45 = 2.250. TC = TC1 + TC2 = (20 × 30 + 250) + (0,5 × 202 + 400) = 850 + 600 = 1.450. Profit = TR –TC = 2.250 – 1.450 = 800$. Prema tome, poduzeće maksimira proﬁt tako što proizvodi ukupno 50 jedinica, raspoređujući manju količinu proizvodnje na pogon s višim troškovima (Q2 = 20) i veću količinu na pogon s nižim troškovima (Q1 = 30).

1.4. Monopol s više proizvoda U udžbenicima iz mikroekonomije obično se obrađuje problematika monopola koji proizvodi samo jedan proizvod. Međutim, mnoga poduzeća s monopolskom moći proizvode više proizvoda. Proizvodi mogu biti povezani u potražnji i proizvodnji. Vezani proizvodi u proizvodnji mogu se proizvoditi u fiksnim i varijabilnim odnosima, s neovisnom ili međuzavisnom potražnjom. Tipičan primjer proizvodnje više proizvoda s varijabilnim odnosima su rafinerije nafte. Pretpostavimo da monopolist proizvodi tri proizvoda A, B, i C s neovisnom potražnjom s graničnim troškom najmanje profitabilnog proizvoda od 12$. Monopolist će maksimirati profite ako proizvodi količinu svakog od ova tri proizvoda u točki gdje je: MRA = MRB = MRC = MC. Primjer. Funkcije potražnje ovih proizvoda su neovisne i glase: PA = 20 – 0,066’ QA , PB = 18 – 0,033’ QB, PC = 16 – 0,011’ QC.

222

Granični trošak, koji se izjednačava s graničnim prihodom posljednjeg proizvoda je: MRC = MC = 12. Odrediti optimalne količine i cijene svakog proizvoda! Uvjet optimalizacije je: MR A = MRB = MRC = MC = 12 . Na osnovi funkcije potražnje, funkcije ukupnog prihoda su: TRA = (20 – 0,066’ QA) × QA = 20QA – 0,066’ QA2, TRB = (18 – 0,033’ QB) × QB = 18QB – 0,033’ QB2, TRC = (16 – 0,011’ QC) × QC = 16QC – 0,011’ QC2. Granični prihodi su prve derivacije iz ovih funkcija: MRA = 20 – 0,13’ QA , MRB = 18 – 0,066’ QB , MRC = 16 – 0,022’ QC . Na osnovu funkcija graničnih prihoda i definiranog uvjeta ravnoteže imamo: MRA = MC = 12 , 20 – 0,13’ QA = 12 , QA = 8 : 0,13’ = 60; MRB = MC = 12 , 18 – 0,066’ QB = 12 , QB = 6 : 0,066’ = 90; MRC = MC = 12 , 16 – 0,022’ QC = 12 , QC = 4 : 0,022’ = 180. Iz funkcija potražnje i rješenja o količinama dobivamo cijene: PA = 20 – 0,066’ QA = 20 – 0,066’ × 60 = 16, PB = 18 – 0,033’ QB = 18 – 0,033’ × 90 = 15, PC = 6 – 0,011’ QC = 16 – 0,011’ × 180 = 14. Znači, ovo poduzeće će maksimirati profite ako proizvodi 60 jedinica proizvoda QA po cijeni od 16$, 90 jedinica proizvoda QB po cijeni od 15$ i 180 jedinica proizvoda QC po cijeni od 14$. S obzirom da je cijena svakog novog proizvoda u ovom primjeru niža, a granični trošak viši, tako da profiti po jedinici proizvoda padaju, poduzeće je zaustavilo proizvodnju pri graničnom trošku MC = 12$, što je odredilo količine i cijene svakog proizvoda, a time i visinu profita. Pretpostavka je u ovoj analizi da se radi o proizvodima s neovisnom potražnjom. Postupak s međuovisnim proizvodima trebalo bi dopuniti analizom o međuovisnosti potražnje, što analizu čini složenijom. Naravno, ključna pretpostavka za dobivanje rješenja na temelju pravila marginalne analize je precizno poznavanje funkcija potražnje i funkcija troškova. U navedenom primjeru pretpostavljeno je da granični trošak najnerentabilnijeg proizvoda bude polazna osnova za odluku o količinama i cijenama cjelokupnog proizvodnog programa, bez ograničenja na strani kapaciteta. Isto tako, apstrahirane su funkcije

223

troškova za poduzeće kao cjelinu i za proizvode pojedinačno. U primjeru se operira s linearnim funkcijama potražnje i troškova, a one mogu biti eksponencijalne. Upravo navedena ograničenja i poteškoće na iznalaženju preciznih funkcija potražnje i troškova usmjeravaju poduzeća na analizu mogućnosti i ograničenja kako na strani tržišta, tako i na strani kapaciteta i troškova pri donošenju odluka o proizvodnom programu za odgovarajući vremenski period. Takav pristup upućuje i na određivanje cijena pomoću prosječnog ili direktnog jediničnog troška s dodavanjem neto ili bruto marže ovisno o tržišnim mogućnostima.

1.5. Diskriminacija cijena Diskriminacija cijena proizlazi iz sposobnosti monopola da odredi različite cijene prema raznim pojedincima, grupama ili posebnim tržištima za isti proizvod ili uslugu. Ta sposobnost proizlazi iz monopolske pozicije na tržištu i različite elastičnosti potražnje na izdvojenim tržištima ili u različitim vremenskim intervalima istog tržišta. Na primjer, kada neki monopolist istovremeno prodaje svoje proizvode na domaćem i na stranom tržištu, mogućnosti prodaje mogu biti različite, pogotovo ako je domaće tržište zaštićeno carinskim barijerama i restriktivnim režimom uvoza, a na stranom tržištu susreće se s proizvođačima drugih zemalja. Elastičnost potražnje za raznim proizvodima je različita. Na domaćem tržištu nema konkurencije, niti ima mogućnosti supstitucije tog proizvoda, zato je elastičnost potražnje manja, a mogućnosti ostvarivanja cijene veća nego na inozemnom tržištu. Iz toga rezultira viša cijena na domaćem, a niža za inozemno tržište (damping price). Monopolist može diferencirati cijenu za isti proizvod ili uslugu na istom tržištu, ali za različite kupce, zavisno od njihove kupovne snage. Znači, opet je u pitanju različita elastičnost potražnje. Takav primjer imamo kod prodaje električne energije, gdje su tarife različite za specijalne potrošače (aluminijum, ferolegure), ostale industrijske potrošače električne energije, trgovinu, zanatstvo, domaćinstva, itd. Slično je s tarifama u željezničkom saobraćaju. Diskriminacija cijena u elektroprivredi i željezničkom saobraćaju ne mora biti u svakom slučaju štetna, jer se tim putem unosi socijalna komponenta u politiku cijena, a i neki ekonomski razlozi često upućuju na potrebu različitih tarifa, na primjer stimuliranje prijevoza željeznicom na duže relacije s nižim cijenama i destimuliranje na manjim relacijama višim tarifama; ili, diferenciranje cijena električne energije zavisno od vremena potrošnje na više, dnevne tarife – kada je opterećenje elektroenergetskog sistema veće zbog visoke potrošnje u industriji, i niže, noćne tarife – kada je potrošnja u privredi manja. Čest je slučaj da se pri uvođenju novog proizvoda odredi visoka cijena, koja se kasnije, s iščezavanjem psihološkog utjecaja, koji proizlazi iz želje za novim, spušta na niži nivo. Polazeći od različite elastičnosti potražnje na odvojenim tržištima, monopolist, u stvari, maksimira svoju dobit povećavanjem cijena na tržištu, gdje je elastičnost niža i snižavanjem na tržištu s višom elastičnosti potražnje. On to može postići ako određuje različite količine prodaje, veće na tržištu s višim graničnim prihodom i manje na tržištu s nižim graničnim prihodom. Na taj način monopolist gubi prihode na pojedinim tržištima, ali zato to višestruko nadoknađuje na drugim tržištima. Njegova ravnoteža je i u ovoj situaciji tamo gdje su granični prihod i granični trošak cjelokupne proizvodnje jednaki.

224

Znači, diskriminacija cijena ili točnije cjenovna diskriminacija potrošača je zaračunavane različitih cijena istog proizvoda: raznim potrošačima na istom tržištu, ili istim potrošačima ali u različito vrijeme, ili raznim tržištima. Teorija objašnjava tri tipa diskriminacije cijena: diskriminacija prvog, drugog i trećeg stupnja. Diskriminacija cijena prvog stupnja predstavlja određivanje cijena za svaku jedinicu posebno, s tim da se za svaku narednu jedinicu zaračunava maksimalna cijena. Na primjeru funkcije potražnje Q = 9 – P i troškova TC = Q + 12, cijena prve prodane jedinice bila bi 8$, druge 7$, treće 6$, četvrte 5$, pete 4$, šeste 3$, sedme 2$ i osme 1$, što ukupnpo čini prihod od 36$, a proﬁt 36 – 9 – 12 = 15$. To je znatno više u odnosu na prodaju bez diskrimanacije prvog stupnja (15 prema 4). Da bi poduzeće primjenilo određivanje cijena diskriminacijom prvog stupnja mora poznavati ponašanje svakog pojedinačnog potrošača za svaku prodanu jedinicu proizvoda ili usluge, što je praktično nemoguće. Zato se diskriminacija cijena prvog stupnja praktično i ne primjenjuje. Diskriminacija cijena drugog stupnja predstavlja zaračunavanje različitih cijena istim potrošačima ali za različite količine. Na primjer, za količinu od 4 jedinice po cijeni od 5$, a za naredne 2 jedinice iz navedenog primjera po cijeni od 3$ što čini ukupan prihod od: TR = 4 × 5 + 2 × 3 = 26$ i proﬁt od 7$, (26 – 19). Diskriminacija drugog stupnja može se izvoditi i na način što se za prvi blok potrošnje određuje niža a za drugi viša cijena. Takav primjer se nalazi u jednoj primorskoj općini, gdje komunalno poduzeće uz suglasnost općine određuje cijenu od 1KM za 1 m3 potrošene vode za prvih 30 m3, 1,6 KM za potrošnju iznad ove količine. Poduzeće ima objašnjenje koje se svodi na racionalnu potrošnju, posebno u ljetnim danima u periodu turističke sezone. Međutim, stanovništvo mora trošiti vodu u uvjetima velikih ljetnih vrućina, ne samo za potrošnju u kućanstvima nego i za potrošnju vode za natapanje i zalijevanje biljaka (voćaka, ukrasnog bilja, pa i povrća). Preko ljeta posebna potrošnja je u hotelima i vikend kućama s baštama. Na ovaj način poduzeće nadoknađuje smanjenu potrošnju u tijeku nesezone. Poduzeće određuje različite cijene za razne količine po metodu diskriminacije drugog stupnja, ali s obrnutim pristupom – nižu cijenu za prvi blok potrošnje i višu za drugi blok. Diskriminacija cijena trećeg stupnja je određivanje različitih cijena za isti proizvod na različitim tržištima. Polazeći od različite elastičnosti potražnje na odvojenim tržištima, monopolist, u stvari, maksimira svoju dobit povećavanjem cijena na tržištu, gdje je elastičnost niža i snižavanjem na tržištu s višom elastičnosti potražnje. On to može postići ako određuje različite količine prodaje, veće na tržištu s višim graničnim prihodom i manje na tržištu s nižim graničnim prihodom. Na taj način monopolist gubi prihode na pojedinim tržištima, ali zato to višestruko nadoknađuje na drugim tržištima. Njegova ravnoteža je i u ovoj situaciji tamo gdje su granični prihod i granični trošak cjelokupne proizvodnje jednaki. Primjer. Monopolističko poduzeće određuje tri različite cijene za isti proizvod na tri različita tržišta. 29 Funkcija potražnje na tim tržištima je:

29 Primjer iz knjige M. Babića: Mikroekonomska analiza, str. 243.

225

p1 = 63 – 4 q1 ; p2 = 105 – 5 q2 ; p3 = 75 – 6 q3. Funkcija troškova poduzeća je:

TC = 15 q + 20.

Naći količine i cijene koje određuje monopolist na ovim tržištima da bi maksimirao proﬁt! Rješenje. Na osnovi funkcije potražnje funkcije ukupnog prihoda su: TR1 = q1 × p1 = q1 (63 – 4 q1) = 63 q1 – 4 q12 TR2 = q2 × p2 = q2 (105 – 5 q2) = 105q2 – 5q22 TR3 = q3 × p3 = q3 (75 – 6 q3) = 75q3 – 6q32. Granični prihod iz ovih funkcija je njihova prva derivacija: MR1 = 63 – 8 q1, MR2 = 105 – 10 q2, MR3 = 75 – 12 q3. Granični trošak iz funkcije troškova TC = 15 q + 20 je: MC = 15. Uvjet ravnoteže:

MR1 = MR2 = MR3 = MC.

MR1 = MC ; 63 – 8q1 = 15 ; –8q1 = –48 ; q1 = 6. MR2 = MC ; 105 – 10q2 = 15 ; –10q2 = –90 ; q2 = 9. MR3 = MC ; 75 – 10q3 = 15 ; –12q3 = –60 ; q3 = 5. Na osnovi poznatih podataka o količinama rješavamo cijene: p1 = 63 – 4q1 = 63 – 4 × 6 = 39, p2 = 105 – 5q2 = 105 – 5 × 6 = 60, p3 = 75 – 6q3 = 75 – 6 × 5 = 45. Prema tome, da bi ostvario maksimalni proﬁt, monopolist određuje: – na prvom tržištu q = 6 i p = 39, – na drugom tržištu q = 9 i p = 60, – na trećem tržištu q = 5 i p = 45. Ukupni proﬁt predstavlja razliku između ukupnog prihoda i ukupnih troškova: Pf = TR – TC. TR = TR1 + TR2 + TR3 = 6 × 39 + 9 × 60 + 5 × 45 = 999. TC = 15q + 20 = 15 (q1 + q2 + q3) + 20 = 15 (6 + 9 + 5) + 20 = 320. Pf = TR – TC = 999 – 320 = 679. Najveća cijena, a i količina je na drugom tržištu. Zašto? Zato, jer je na tom tržištu elastičnost potražnje najmanja. Elastičnost potražnje iz funkcije dobivamo pomoću obrasca: Et = – bp : qd.

226

Zamjenom konkretnim podacima dobivamo: Et1 = 0,25 × 39 : 6 = 9,75 : 6 = 1,625, Et2 = 0,20 × 60 : 9 = 12 : 9 = 1,33 , Et3 = 1/6 × 45 : 5 = 7,5 : 5 = 1,50. Et1 > Et2 < Et3. 1,625 > 1,33 < 1,50.

1.6. Mjerenje monopolske moći Postoje različite metode mjerenja monopolske snage, kojima se kvantitativno izražava stupanj monopoliziranja tržišta. Taj stupanj se dobije ako se proizvodnja, odnosno prodaja nekog proizvoda ili usluge od posmatranog poduzeća za koje se pretpostavlja da ima neki monopolski položaj, stavi u odnos prema ukupnoj ponudi tog proizvoda odnosno usluge na tržištu: Q Mm = m ≤ 1 Q Ako je ovaj koeficijent ravan jedinici, radi se o čistom monopolu. Što se taj broj udaljuje od jedinice, monopolska moć je sve slabija, i obratno, što je vrijednost koeficijenta bliža jedinici, to je monopolska snaga posmatranog subjekta veća. Druga metoda polazi od činjenice da su u savršenoj konkurenciji cijena i granični trošak iste veličine, dok u uvjetima monopola cijena premašuje granični trošak. Na toj osnovi formuliran je sljedeći obrazac: P – MC ≥0 Mm = P gdje Mm označava koeficijent monopolske moći, P cijenu i MC granični trošak. Što je ovaj koeficijent veći od nule, to je stupanj monopolizacije tržišta veći. Pored toga, postoje modeli mjerenja monopolske pozicije na tržištu pomoću uspoređivanja monopolske cijene s cijenom proizvodnje, monopolskog profita s prosječnim profitom i pomoću obujma proizvodnje koji bi se ostvario u savršenoj konkurenciji u odnosu na uvjete monopolizma.

1.7. Komparacija monopola sa savršenom konkurencijom Na osnovi poznavanja zakonitosti o uvjetima ravnoteže u savršenoj konkurenciji i monopolu, u ovom tekstu izvršit ćemo usporedbu ova dva oblika tržišne organizacije. Ta usporedba podrazumijeva odgovor na pitanje, koliki su količina proizvodnje, cijena i proﬁti ovih različitih tipova tržišta. Da bismo dobili odgovor na ta pitanja, zamislimo sektor gospodarstva, koji je sastavljen od velikog broja identičnih konkurentskih poduzeća, i pronađimo ravnotežnu cijenu i količinu za taj sektor. Zatim, zamislimo da se taj sektor pretvara u jedinstveno poduzeće – monopol i deﬁnirajmo ravnotežnu cijenu i količinu. Prvo, kad je cijena jedinstvena, i drugo, kad se kupci cijenom diskriminiraju. Slika 13.2. ilustrira ovu imaginaciju.

227

Slika 13.2. Usporedba ravnoteže monopola i savršenog konkurenta

Sektor ili privredna grana ima krivulju potražnje qd, a krivulju ponude qs. Ova krivulja, u stvari pravac, istovremeno je i krivulja graničnih troškova kod savršene konkurencije. Ravnoteža u savršenoj konkurenciji nalazi se u točki sjecišta graničnog troška i cijene proizvoda. Kako svaka točka krivulje potražnje označava konkretnu cijenu, sektorska ravnoteža u savršenoj konkurenciji ostvaruje se u sjecištu krivulje graničnog troška i krivulje potražnje, točka Ec kojoj odgovara cijena Pc i količina qc. Svako poduzeće u ovom sektoru polazi od cijene Pc kao objektivno dane veličine, prihvaća je, i maksimira profit u točki u kojoj je njegov granični trošak jednak toj cijeni. Budući da svako poduzeće ima mali dio proizvodnje u sektoru, ne postoji mogućnost ni jednog poduzeća da mijenja cijenu svojom proizvodnjom. Sada pretpostavimo da se ovaj sektor, sastavljen od velikog broja malih poduzeća, u tijeku vremena pretvorio u jedno poduzeće – monopol. To poduzeće ima istu tehnologiju proizvodnje i iste troškove kao ranije sve konkurentne firme. Novo jedinstveno poduzeće ima mogućnost da poveća svoj profit kombinirajući količinu proizvodnje i cijenu. Da bi maksimiralo profit, ovo poduzeće određuje količinu i cijenu u točki sjecišta graničnog troška i graničnog prihoda. Krivulja graničnog troška sektora je MC, prema tome, to je sada krivulja graničnog troška monopola. Iznad sjecišta krivulje graničnog prihoda (MR) i graničnog troška (MC) na krivulji potražnje (qd) nalazi se cijena monopola (Pm), a ispod tog sjecišta na apscisi se nalazi količina proizvodnje koju određuje monopol (qm) da bi maksimirao profit. Iz dijagrama se vidi da je količina proizvodnje koju na tržištu nudi monopolist manja od količine proizvodnje savršene konkurencije (qm < qc), dok je cijena veća (Pm > Pc). Ako monopolist može diskriminirati cijenu na pojedinim tržištima on će opet slijediti isto pravilo, tako da na svakom tržištu ostvaruje maksimalni profit u točki sjecišta krivulje graničnog prihoda konkretnog tržišta s graničnim troškom poduzeća kao cjeline. U idealnoj situaciji on može određivati cijenu za svaku jedinicu proizvoda (savršena diskriminacija cijena), tako da najveću određuje za prvu jedinicu, i tako redom do najniže,

228

koja je jednaka cijeni savršenog konkurenta (Pc). U tom slučaju njegova krivulja graničnog prihoda je ista kao i krivulja potražnje. Cijena savršenog konkurenta (Pc) je najniža cijena koju monopolist određuje pri diskriminaciji cijena, jer cijenu ispod te točke nadmašuje granični trošak. Prema tome: - monopolska cijena je veća od cijene savršene konkurencije, - količina prodaje monopola je manja nego količina prodaje savršenog konkurenta, - monopol može diskriminirati cijene u okviru količine prodaje koja se ostvaruje u savršenoj konkurenciji. Na osnovi ovih elemenata može se zaključiti da je alokativna efikasnost monopola manja nego savršene konkurencije. Smanjujući proizvodnju ispod nivoa savršene konkurencije, on zakida potrošače putem cijena i smanjuje mogući opseg proizvodnje, a tim i potražnju za faktorima proizvodnje. Ipak ovakav zaključak bi bio jednostran ako bi se primijenio na sve vrste proizvodnje. Jer, jedan dio proizvodnje, da bi bio efikasan, zahtijeva znatno veće kapacite proizvodnih jedinica, nego u savršenoj konkurenciji. Na primjer, ekonomija razmjera djeluje na velikom broju proizvoda, kao što su aluminij, čelik, automobili, zrakoplovi. Nekoliko takvih poduzeća može efikasnije zadovoljiti ukupnu tržišnu potražnju nego veliki broj poduzeća s obzirom na visinu troškova. Može se tek zamisliti koliki bi troškovi bili kada bi umjesto nekoliko poduzeća aluminij, čelik, automobile i zrakoplove proizvodilo nekoliko stotina poduzeća. Neka područja proizvodnje jedino je i moguće efikasno organizirati u jednom ili nekoliko poduzeća. To su sve djelatnosti od javnog interesa: elektroprivreda, željeznica, vodoprivreda, telefon, itd. Prema nekim mišljenjima profiti koje ostvaruju monopolisti daju poticaj za istraživanja i razvoj, što se odražava preko tehnološkog napretka na opći napredak društva. Međutim, postoje u tom pogledu i neslaganja, jer neki smatraju da monopolisti, zaštićeni od konkurencije, nemaju motivacije za inoviranjem i da su mala poduzeća glavni izvor tehnoloških unapređenja.

1.8. Određivanje cijene dodavanjem marže na troškove Određivanje cijena pravilom MR = MC pretpostavlja poznavanje funkcija ukupnog prihoda i ukupnih troškova iz kojih se izvode granični prihod i granični trošak. Međutim, poduzeća često nisu u stanju prikupiti precizne podatke kojim bi definirali ove funkcije. Zato je praksa razvila iskustvena pravila pomoću kojih određuju cijene svojih proizvoda. Najraspostranije metode su određivanje cijena dodavanjem profitne marže na prosječne jedinične troškove (full-cost pricing) i bruto marže na direktne troškove, odnosno granične troškove (markup pricing). 1.8.1. Metoda – prosječni trošak plus profitna marža (full cost pricing) Metoda dodavanja neto profitne marže na puni prosječni trošak sastoji se u procjeni prosječnog varijabilnog troška i rasporeda općih troškova po nekom prikladnom ključu na

229

pojedinačne proizvode s kojim se dobija prosječni jedinični trošak (AC). Na tako dobijen prosječni trošak dodaje se postotak profitne marže da bi se obrazovala prodajna cijena proizvoda: P = AC + AC × m = AC(1 + m). Metoda je jednostavna i donositeljima odluka jasna, jer operira s podacima koji su očigledni. Upotrebljiva je i za monoproduktna i za multiproduktna poduzeća, za razliku od rješenja po marginalnoj analizi. Raspored općih troškova na više proizvoda je osjetljiva točka ove metode, jer podliježe subjektivnoj procijeni lica koje vrši proračun, ali ekonomska teorija i praksa nalazi rješenja koja vode objektivizaciji i ovog problema. Dodavanje neto profitne marže na prosječni ukupni trošak je drugi osjetljivi elemenat ove metode, jer se tom operacijom kompletira struktura i nivo cijene 1.8.2. Metoda – direktni troškovi plus bruto marža (markup pricing) Metoda direktni trošak plus bruto marža sastoji se u dodavanju bruto marže na direktni jedinični trošak, koji je po pravilu konstantan, pa se može poistovjetiti s konstantnim graničnim troškom ili s prosječnim varijabilnim troškom: P = AVC + AVC × % bruto marže. Bruto marža sadrži neto profitnu maržu i opće troškove. 1.8.3. Određivanje cijena pomoću troškova i cjenovne elastičnosti potražnje Primjena ove metode pretpostavlja poznavanje graničnog ili prosječnog troška i cjenovne elastičnosti potražnje. Pomoću koeficijenta cjenovne elastičnosti potražnje utvrđuje se visina marže koja se dodaje na troškove. Visina marže zavisi od monopolske moći poduzeća i cjenovne elastičnosti potražnje. Monopolsku moć poduzeća na tržištu izražava Lernerov obrazac (indeks) za mjerenje monopolske moći: L = (P – MC) : P ≥ 0. Lerner-ov indeks mjeri monopolsku odnosno tržišnu moć poduzeća na temelju ravnoteže poduzeća u savršenoj konkurenciji po obrascu P = MC. Ako je ovaj indeks jednak nuli cijena je jednaka graničnom trošku, poduzeće posluje na tržištu savršene konkurencije tog proizvoda. Što je veća razlika između P i MC, to se indeks više udaljava od nule, što znači da poduzeće posluje na tržištu nesavršene konkurencije. Poduzeće ima tržišnu ili čak i monopolsku moć da određuje cijenu iznad graničnog troška. Što je koeficijent L veći od nule , tržišna moć poduzeća je veća, veća mogućnost ostvarivanja više cijene dodavanjem marže na jedinične troškove. Zbog toga obrazac (P – MC) : P izražava učešće marže u cijeni koje je jednako inverznoj vrijednosti cjenovne elastičnosti potražnje (-1/Ed). Ta jednakost proizlazi iz pravila koje definira ravnotežu poduzeća s kojom se određuje optimalna cijena i količina (MR = MC). Vezu između graničnog prihoda (MR), cijene (P) i cjenovne elastičnosti potražnje (Ed) izražava obrazac graničnog prihoda: MR = P(1 + 1/Ed), odnosno MR = P + P × 1/Ed.

230

Izjednačavanjem graničnog prihoda s graničim troškom dobivamo P + P(1/Ed) = MC, iz čega proizlazi jednakost udjela marže u cijeni s inverznom vrijednosti cjenovne elastičnosti potražnje: P – MC = – P(1/Ed) /:P (P – MC) : P = – 1/Ed. Na osnovi jednakosti MR = MC: P(1 + 1/Ed) = MC, P = MC : (1 + 1/Ed), Primjer: MC = 9$; Ed = – 2. P = MC : (1 + 1/Ed) = 9 : (1 + 1/-2) = 9 : (1 – 0,5) = 9 : 0,5 = 18$. Znači, cijena je formirana tako što je na granični trošak (MC) od 9$ dodana bruto marža od 9$, ili 100% na granični trošak. Pod pretpostavkom da poduzeće određuje cijenu dodavanjem profitne marže na prosječni jedinični trošak (P = AC + AC × profitna marža) gdje je profitna marža inverzna vrijednost cjenovne elastičnosti potražnje, obrazac se mijenja i dobija slijedeći oblik: P = AC + AC × 1/-Ed = AC(1 – 1/Ed). Primjer: AC = 12$; Ed = – 2 P = AC(1 – 1/Ed) = 12(1 – 1/–2) = 12(1 + 0,5) = 12 × 1,5 = 18$. Pri korištenju ovog obrasca prosječni trošak (AC) je na nivou punog korištenja kapaciteta. U ovom primjeru taj kapacitet odgovara proizvodnji od 20 jedinica i fiksnim troškovima od 60$. Znači, na direktni jedinični trošak od 9$, koji u primjeru odgovara prosječnom varijabilnom trošku i konstantnom graničnom trošku, dodani su fiksni (opći) troškovi od 3$, pa je AC = 9 +3 = 12$. Financijski rezultat je isti u oba primjera: TR = 20 × 18 = 360$; TC = 9 × 20 + 60 = 240$, ili TC = 20 × 12 = 240$. Profit = TR – TC = 360 – 240 = 120$.

1.9. Analiza i prognoza troškova i potražnje kao osnov za određivanje cijena Većina poslovnih odluka donosi se u uvjetima rizika i neizvjesnosti. Poduzeće mora prije započinjanja procesa proizvodnje donijeti odluke o količini proizvodnje svakog proizvoda, njihovim cijenama i izdacima, što pretpostavlja osiguranje radne snage, sredstava i svih ostalih faktora koji su potrebni da se ta proizvodnja ostvari. Da bi se rizik i neizvjesnost sveli na što manju mjeru, poslovni ljudi takve odluke donose na temelju prognoza i predviđanja sveukupne gospodarske aktivnosti u budućnosti, i prognoze potražnje za proizvodima poduzeća. Na osnovi prognoze potražnje deﬁnira se plan prodaje, koja je

231

temelj za programiranje proizvodnje. Na osnovi proizvodnog programa donose se odluke o angažiranju radne snage, nabavci materijala, investicijama i vrši proračun troškova za planirani obujam proizvodnje. Određivanje cijena po bilo kojoj metodi pretpostavlja prethodnu analizu potražnje i prognozu prodaje s količinama i cijenama proizvoda. Velika poduzeća obično, što je karakteristika monopola, redovito donose godišnji plan poslovanja. Osnovni dijelovi tog dokumenta su plan prodaje, proračun troškova i prihoda s financijskim rezultatom. Na temelju analize i prognoze potražnje utvrđuje se plan prodaje poduzeća, koji sadrži predviđene količine i cijene proizvoda. Međutim, cijene proizvoda ne mogu se predviđati bez proračuna troškova. Bez proračuna troškova po jedinici proizvoda nemoguće je donijeti odluku o planu prodaje i proizvodnom programu za planirani period. Cijena je vrlo značajna varijabla u poslovanju. Ona treba da odražava i potražnu i troškovnu stranu poslovanja. Zato se u ovom procesu objedinjavaju rezultati analize i prognoze potražnje i analize i prognoze troškova poslovanja. Ako poduzeće koristi metodu određivanja cijena dodavanjem bruto marže na direktne troškove, potrebno je raspolagati podacima o ukupnim općim troškovima (fiksnim i relativno fiksnim) i količini prodaje da bi se odredila bruto marža koja ostvarivanjem predviđenog obujma prodaje pokriva opće troškove s predviđenim profitom. Krajnji rezultat ovog procesa je cijena koja je prognozirana na temelju analize i prognoze prodaje proizvoda i troškova proizvodnje. Ako poduzeće koristi metodu određivanja cijena dodavanjem neto profitne marže na prosječne troškove, pored važnosti pravilnog rasporeda općih troškova na svaki pojedinačni proizvod, bitno je utvrditi visinu profita po jedinici proizvoda da bi se donijela odluka o visini cijene svakog proizvoda. U tom procesu oslonac treba da bude analiza i prognoza potražnje i prodaje. Koristeći razne metode istraživanja tržišta o mogućnostima prodaje, poduzeće dobija informacije i o rentabilnosti proizvoda, a to znači o visini neto profita po proizvodu s odlukom o prodajnoj cijeni. Poznavanje ponašanja potrošača, odnosno kupaca, u zavisnosti o njihovim preferencijama, dohocima i reagiranjima na visinu cijene predstavlja pravu osnovu za predviđanje optimalne cijene, što s raspoloživim podacima o troškovima čini odrednice za donošenje odluka o količini proizvodnje i cijenama proizvoda. Automatsko preuzimanje podataka iz raznih vanjskih izvora o koeficijentima cjenovne elastičnosti potražnje nije siguran pristup za donošenje odluka o cijenama. Te informacije mogu biti korisne, kao što je korisno poznavati teoriju troškova i potražnje, ali se ne mogu automatski preuzimati bez sagledavanja situacije u kojoj se poduzeće nalazi. Kada je u procesu novi proizvod, koeficijent cjenovne elastičnosti na osnovi iskustva iz prošlosti ne postoji. Da bi poduzeće moglo utvrditi ovaj koeficijent potrebna je analiza i prognoza potražnje za konkretnim proizvodom, tako da on proizlazi iz nečeg prethodnog kojim je ostvarena svrha. A osim toga bez empirijske provjere nemoguće je saznati da li je koeficijent cjenovne elastičnosti potražnje onakav kako je prognoziran.

1.10. Korištenje modela u uvjetima promjena (dinamika) U prethodnom dijelu prikazane su metode određivanja cijena u uvjetima monopola pomoću pravila marginalne anlize MC = MR, s prosječnim ili graničnim troškom i cjenov-

232

nom elastičnosti potražnje. To se odnosi na startnu cijenu (statika) sve dok ne dođe do nekih promjena (dinamika). Promjene mogu nastati na potražnoj strani, na strani proizvodnje odnosno troškova, a mogu biti posljedica državne aktivnosti. Te promjene uglavnom se odnose na cijene inputa i nova investicijska ulaganja (troškovi), na pojavu konkurencije – domaće ili inozemne, na pojavu novih proizvoda koji predstavljaju supstitute proizvodu poduzeća, na intervenciju države direktnim određivanjem cijene ili nekim drugim mjerama, i na inflacijske procese na tržištu. Promjene cijena faktora proizvodnje mijenjaju granični i prosječni trošak koji služe kao osnovica za određivanje prodajne cijene. To se isto odnosi na nove investicije kojim se mogu mijenjati i varijabilni jedinični troškovi i visina fiksnih troškova. Promjene u potražnji (eventualni ulazak novih poduzeća, liberalizacija uvoza, carine i pojava supstituta) odražavaju se na cijenu proizvoda poduzeća. Na primjer, iako je jedino poduzeće na domaćem tržištu, liberalizacija uvoza uvodi stranu konkurenciju koja svodi cijenu na nivo inozemnog tržišta, cijena je određena vanjskim snagama. Pojava domaće konkurencije, ulaskom novih poduzeća u sektor, mijenja količinu potražnje i koeficijent elastičnosti potražnje koji se transformira iz sektorskog u koeficijent elastičnosti potražnje poduzeća. A on je tada viši od sektorskog. Intervencija državnih organa može sniziti cijenu na niži nivo od onoga kako ju je odredio monopolist. Inflacijski procesi na tržištu, posebno u njenim izraženijim oblicima, predstavlja najsloženiji problem koji stvara posljedice na ukupne odnose na tržištu, jer se odnose i na potrošače i na poduzeća i na državne institucije koje vrše kontrolu cijena. Prema tome, sve ove promjene utječu na promjene varijabli koje se koriste za određivanje cijena bilo kojom metodom.

1.11. Zaključak o monopolu Pri donošenju odluke o visini cijene managament poduzeća s monopolskim položajem na tržištu mora imati u vidu mogućnost intervencije državnih organa. Jer, takva intervencija bi po svoj prilici svodila cijenu na razinu prosječnog troška. Pod pretpostavkom da ne postoji kontrola državnih organa, potrebno je sagledati mogućnost ulaska novih poduzeća u sektor i odrediti cijenu, koja je i s tog stanovišta povoljnija za dugoročni stabilan razvoj poduzeća. Na osnovi prethodnog teksta proizlazi da poduzeće u monopolskom položaju može određivati svoje cijene na više načina, korištenjem marginalne analize (MC = MR), dodavanjem bruto marže na granični trošak u zavisnosti od cjenovne elastičnosti potražnje i dodavanjem neto profitne marže na prosječni trošak u zavisnosti od cjenovne elastičnosti potražnje. U praksi dominiraju metode dodavanja neto profitne marže na prosječni trošak i bruto marže na granični – direktni – trošak u zavisnosti od uvjeta na strani potražnje. Iako u definiciji monopola postoji naznaka da proizvodi proizvod za kojeg nema supstituta, potrebno je imati u vidu da monopolist konkurira svim ostalim proizvodima koji se plaćaju iz potrošačevog dohotka. Zato je pri određivanju cijena potrebno, pored cjenovne elastičnosti potražnje, sagledavati i dohodnu stranu potrošača s dobrima koje kupuje novcem iz svog budžeta i intenzitet potreba za tim dobrima.

233

Poduzeća s opadajućom funkcijom prosječnih ukupnih jediničnih troškova, s kojom se omogućava snižavanje jediničnih troškova s povećanjem proizvodnje, umjesto politike visokih monopolskih cijena i smanjenja proizvodnje, svoje profitne ciljeve mogu ostvarivati s nižom startnom cijenom i povećanjem proizvodnje s kojom podmiruje tržišnu potražnju. Profiti su nešto manji u odnosu na monopolsku cijenu, ali na taj način se izbjegava intervencija države zbog monopolističkog ponašanja, izbjegava se reagiranje javnosti zbog visoke cijene, i smanjuje mogućnost konkurencije ulaskom novih poduzeća. Profitna marža je umjerenija, cijena pravednija, a ponašanje poslovodstva poduzeća poštenije, a to su bolje pretpostavke za stabilan dugoročni razvoj nego grabežljivo određivanje cijena monopolističkom cijenom. Na kraju treba imati u vidu velike promjene koje su se desile u posljednjim desetljećima a koje se odnose na monopolizam na tržištu. Stvaranje velikih ekonomskih integracija i liberalizacija trgovine u svjetskim razmjerama smanjuje snagu monopolizma. Pa i u manjim državama koje nisu u sastavu takvih integracija, kao što je Europska Unija, jedno poduzeće koje proizvodi aluminij ili čelik nema monopolski položaj u uvjetima slobodnog uvoza tih proizvoda, jer je poduzeće u konkurenciji s poduzećima s vanjskog tržišta. Promjene se dešavaju i u sektorima koji tradicionalno predstavljaju prirodni monopol (elektroprivreda i telekomunikacije). Organizacijskim promjenama, deregulacijom i liberalizacijom i ovi sektori postaju djelimično konkurentni. Ali monopolske pozicije i dalje postoje kako na lokalnim tako i na većim tržištima One se mogu pojavljivati na području novih proizvoda, i inače inovacijskih produkata, zbog čega je potrebna državna aktivnost na sprečavanju štetnog utjecaja monopolizma. Isto tako, i dalje su aktualni prirodni monopoli na lokalnoj razini (voda, struja, plin, komunalne usluge). Izučavanje monopola je potrebno ne samo zbog razumijevanja njegovih poslovnih mogućnosti na tržištu, nego i zbog njegovih mogućnosti štetnog djelovanja korištenjem principa maksimiranja profita, jer mikroekonomska teorija nije uputstvo za eksploataciju građana i ugrožavanje općeg interesa.

2. Monopson Nesavršenost tržišta može postojati i na strani potražnje. Ako se na strani potražnje nekog proizvoda ili usluge nalazi samo jedan kupac nasuprot velikog broja prodavaca, takvo tržišno stanje naziva se monopson. Za razliku od monopola monopson kupovinom manje količine u odnosu na konkurentno tržište plaća nižu cijenu za kupljena dobra ili za kupljene faktore proizvodnje. Njegova moć – monopsonska moć – proizlazi iz činjenice da je jedini kupac na tržištu i što je elastičnost ponude vrlo niska. To se posebno ispoljava na tržištu rada, na kojem mnogi nezaposleni nude svoj rad. Na tržištu proizvoda monopsonske situacije su česte kod otkupa poljoprivrednih proizvoda. Na primjer jedno poduzeće koje otkupljuje mlijeko od velikog broja individualnih proizvođača, ili tvornica duhana koja otkupljuje duhan od mnogobrojnih proizvodjača duhana, ili tvornica šećera koja otkupljuje čećernu repu od proizvođača šećerne repe itd. U mnogim od

234

navedenih ili sličnih primjera često je na strani potražnje mali broj poduzeća koji nabavljaju sirovine za svoje ﬁnalne proizvode na tržištu koje je konkurentno na strani ponude. Takvo tržišno stanje naziva se oligopson. Međutim, u ovom dijelu teksta zadržat ćemo se na analizi monopsona.

2.1. Monopson na tržištu proizvoda i usluga U udžbenicima mikroekonomije uobičajen je zaključak da monopson smanjuje količinu potražnje da bi platio nižu cijenu za nabavljene inpute u svojoj poslovnoj aktivnosti. Poređenjem monopsonske ravnoteže s ravnotežom poduzeća u savršenoj konkurenciji izvodi se zaključak o nižoj nabavnoj cijeni koju monopson plaća konkurentnim prodavcima i manjom količinom u odnosu na onu koja bi se realizirala na savršenom tržištu. Objašnjenje za takvo ponašanje monopsoniste nalazi se u povezivanju količine i graničnog izdatka za dodatnu kupljenu jedinicu. Za razliku od monopola koji, kao jedini prodavac na tržištu, smanjenjem ukupne ponude pri danoj ukupnoj potražnji koju čini veliki broj kupaca ostvaruje višu cijenu u odnosu na savršenog konkurenta, monopsonist to isto čini na strani potražnje, ali s ciljem ostvarivanja niže cijene u odnosu na savršenog konkurenta. Monopsonist je jedino poduzeće na strani potražnje, jedino poduzeće koje kupuje neki proizvod od brojnih proizvođača na strani ponude što mu daje mogućnost da odredi količinu kupovine koja mu odgovara u ostvarivanju njegovog proﬁtnog cilja. Manja količina potražnje nasuprot nepromijenjenoj ukupnoj tržišnoj ponudi omogućava nižu nabavnu cijenu u odnosu na onu koja bi se ostvarila u uvjetima kokurentnog tržišta s velikim brojem kupaca i prodavaca. Ali isto tako logičan je zaključak da će monopsonist povećavanjem kupovine morati plaćati sve višu cijenu za svako povećanje količine pri danoj ponudi. U objašnjavanju ovog procesa poslužimo se pojednostavljenim primjerom funkcija potražnje i ponude na savršenom tržištu: Qd = 10 – 2P; Qs = 2P – 2 Qd = Qs 10 – 2P = 2P – 2 – 4P = –12 P = 3. Qd = 10 – 2P = 10 – 2 × 3 = 4. Qs = 2P – 2 = 2 × 3 – 2 = 4. Ravnoteža na ovakvom tržištu uspostavlja se u točki u kojoj su potražnja i ponuda izjednačene pri cijeni od 3$ i količinama od 4 jedinice (u ovom primjeru zbog jednostavnosti i racionalnosti korištenja prostora operira se jedinicama proizvoda koji u konkretnom slučaju mogu biti tisuće ili čak i milioni jedinica). Gornje podatke o ravnoteži na tržištu savršene konkurencije prikazuje slijedeća slika.

235

Slika 13.3. Dijagram ravnoteže na savršenom tržištu

Sada pretpostavimo da se umjesto velikog broja kupaca na strani potražnje nalazi samo jedno poduzeće (monopson) koje kupuje inpute od velikog broja prodavaca koji se nalaze na strani ponude. Odluka poduzeća o količini kupovine izravno se odražava na cijenu koju plaća prodavcima. Na primjer, ako se u ovom primjeru odluči na kupovinu 4 jedinice, ravnotežna cijena se neće promijeniti u odnosu na cijenu koja se uspostavlja na tržištu savršene konkurencije: Qs = 2P – 2; Qd = 4; Qs = Qd 2P – 2 = 4; P = 3$. Rezultat je ista cijena koja se ostvaruje na savršenom tržištu kada na srani potražnje sudjeluju mnogobrojni kupci. To znači cijena po jedinici proizvoda od 3$. Ali poduzeće posluje s ciljem da maksimira profit, a susreće se s krivuljom ponude u kojoj svaka dodatna jedinica kupovine od strane monopsoniniste zahtijeva dodadatni granični izdatak. Da bi poduzeće ostvarilo svoje profitne ciljeve mora odrediti cijenu inputa koji omogućavaju te zahtijeve. Svaka dodatno kupljena jedinica inputa povećava nabavnu cijenu, povećava njegov granični izdatak, odnosno njegove ukupne troškove. Smanjenjem kupljene količine smanjuje i nabavnu cijenu. Pretpostavimo da monopsonist iz ovog primjera donosi odluku o kupovini 3 umjeso 4 jedinice pri istoj funkciji ponude. Tada imamo: 2P –2 = 3; 2P = 5; P = 2,5$. Nabavna cijena je smanjena s 3$ na 2,5$. Kupovinom 2 jedinice pri istoj situaciji na strani ponude cijena inputa bi bila još niža i iznosila svega 2$: 2P –2 = 2; 2P = 4; P = 2$. Prema tome, manja količina kupovine pri danoj ponudi snižava cijenu inputa i obratno. Postavlja se pitanje koja je to količina pri kojoj monopsonist maksimira svoju profitnu poziciju i na temelju čega donosi zaključak o tome?

236

Mikroekonomska teorija to objašnjava na slijedeći način. Dadatni izdatak monopsoniste, odnosno njegov granični izdatak koji plaća za dodatnu jedinicu kupovine povećava se za svaku dodatnu jedinicu. Iznos koji plaća za posljednju kupljenu jedinicu plaća za cjelokunu nabavljenu količinu. Zbog toga njegovi ukupni troškovi se povećavaju ne samo za povećanje kupljene količine nego i po osnovi povećavanja graničnog izdatka u odnosu na cijene koje odgovaraju cijenama konkurentnog tržišta. Zato on nabavlja dodatne jedinice sve do točke u kojoj se izjednačava granični izdatak s cijenom (graničnog prihoda) na krivulji potražnje. U toj točki količina potražnje jednaka je količini ponude s cijenom koja odgovara rasporedu na krivulji ponude. Ta cijena je niža od graničnog izdatka i od cijene koja odgovara ravnoteži u uvjetima savršene konkurencije. Da bi ovo objasnili najprije deﬁnirajmo pojam graničnog izdatka koji se povećava za svaku dodatnu količinu kupovine. U tu svrhu poslužimo se istom funkcijom ponude iz navedenog primjera (Qs = 2P – 2) i izračunajmo ukupni i granični izdatak monopsoniste kupovinom različitih količina po cijenama koje odgovaraju funkciji ponude. Tablica 13. 3. prikazuje te podatke. Tablica 13.3. Qs = 2P –2

Ps = 1 + 0,5Qs

TE = Qs × Ps uk. izd.

ME = TEn – TEn-1 granič. izdatak

1,5

2,0

4,0

2,5

7,5

3,5

3,0

12,0

4,5

3,5

17,5

5,5

Kolona 1 i 2 pokazuju količine i cijene prema obrascima u zaglavlju. Znači, ako je cijena 1$ količina je 0, ako je cijena 2$ po jedinici, količina ponude je 2. I obratno, ako je količina 1 cijena je 1,5$, ili ako je količina 2 cijena je 2$. Treća kolona pokazuje ukupni izdatak poduzeća (TE) kao umnožak između cijene i količine u koloni 1 i 2. Četvrta kolona pokazuje granični izdatak (ME) kao razliku ukupnog izdatka iz naredne i prethodne alineje iz treće kolone. Iz tablice se vidi da se povećanjem kupovine od prve do pete jedinice granični izdatak povećava od 1,5$ do 5,5$ po jedinici. Posljednja kupljena jedinica inputa podrazumijeva plaćanje po istoj cijeni za sve prethodne jedinice. Zato je značajno odrediti količinu i cijenu koja odgovara zahtijevu maksimilizacije proﬁta. A to znači da se poduzeću ne isplati kupovati dodatnu jedinicu inputa ako je granični izdatak veći od cijene odnosno graničnog prihoda na krivulji potražnje. Da li će se poduzeće odlučiti na 2 , 3 ili 4 jedinice s graničnim izdatkom od 2,5, 3,5, ili 4,5$ zavisi od graničnog prihoda odnosno od cijena koje odgovaraju istim količinama. Da bi se i to riješilo dodajmo ovoj tablici kolonu pet i šest s podacima o količinama i cijenama iz funkcije potražnje qd = 10 – 2p: tablica 13.4.

237

Tablica 13.4. Qs= 2P – 2

Ps=1 + 0,5Qs

TE = Qs × Ps

ME = TEn–TEn-1

Qd = 10 – 2P

P = 5 – 0,5Qd

1,0

–

5,0

1,5

4,5

2,0

4,0

2,5

4,0

2,5

7,5

3,5

3,0

12,0

4,5

3,0

3,5

17,5

5,5

2,5

Kolona pet prikazuje količinu od 0 do 5 pri cijeni od 5 do 2,5$ iz kolone šest. Cijena izražava korisnost odnosno vrijednost, a na tržištu savršene konkurencije i granični prihod. Monopsonist koji posluje na principima maksimilizacije proﬁta neće kupovati ili angažirati dodatnu jedinicu inputa ako je njen izdatak viši od graničnog prihoda odnosno cijene tog inputa koja odgovara količini na krivulji ili funkciji potražnje. Ako se odluči na 2 jedinice on za drugu jedinicu ima granični izdatak od 2,5$ dok je granični prihod (cijena) te jedinice 4,0$. Znači, on može povećati kupovinu na treću jedinicu. Granični izdatak treće jedinice iznosi 3,5$ koliko iznosi i cijena odnosno granični prihod treće jedinice u funkciji potražnje. To je posljednja jedinica koja odgovara proﬁtnim ciljevima ovog poduzeća. Nabavka četvrte jedinice plaća se s dodatnim izdatkom od 4,5$ što je više od cijene koja odgovara četvrtoj jedinici (3$). Poduzeće neće ići na kupovinu te jedinice jer je njen izdatak, to jest, granični trošak viši od cijene odnosno od graničnog prihoda. Podatke iz gornje tablice prikazuje slika 13.4. Slika 13.4. Monopson na tržištu proizvoda

238

Racionalna odluka u ovom primjeru je nabavka 3 jedinice inputa po cijeni od 2,5$ koji odgovaraju toj količini na tablici – funkciji ponude. To je cijena ispod cijene u savršenoj konkurenciji i ispod graničnog prihoda koji u ovom primjeru iznosi 3,5$. Koliko će nabavna cijena biti ispod cijene u uvjetima savršene konkurencije zavisi od elastičnosti ponude. Naprimjer, ako se proizvođač nekog poljoprivrednog proizvoda koji svoje proizvode prodaje poduzeću koje ima monopsonski položaj na tržištu može preorijentirati na druge proizvode, mogućnost monopsoniste da snižava cijene ispod njihove vrijednosti je manja nego kada je preorijentacija nemoguća.

2.2. Zaključak o monopsonu Bitna pretpostavka za postojanje tržišnog stanja koje se naziva monopson je jedan kupac na strani ukupne tržišne potražnje i veliki broj prodavaca na strani ponude s vrlo niskim koeficijentom elastičnosti. Na toj osnovi monopsonist smanjenjem količine potražnje ispod razine koja bi se ostvarila u savršenoj konkurenciji snižava nabavnu cijenu ispod njene vrijednosti. Monopsonska moć slabi s alternativnim mogućnostima proizvođača – prodavača. Isto tako, ta moć slabi s postojanjem ili mogućnošću pojave konkurenata na strani potražnje (duopson ili oligopson). Mada interpretacija teorije u udžbenicima mikroekonomije omogućava početno shvatanje monopsonije, ipak u toj interpretaciji postoje i nedostaci pa i zaključci koji ne odgovaraju ponašanju poduzeća u praksi. Prije svega, zašto bi poduzeće smanjivalo kupovinu ispod potrebe vlastitog proizvodnog kapaciteta i ispod tržišne potražnje ako na tržištu svog finalnog proizvoda posluje u konkurentim uvjetima? Ono mora maksimalno zaposliti svoj kapacitet da bi ostvarilo povoljne poslovne rezultate. Znači, ne može manipulirati količinom nabavki da bi snizilo cijenu inputa. Ali, može sniziti cijenu ukoliko ponuda nadmašuje njegove potrebe i ukoliko proizvođači – prodavci nemaju alternativnih mogućnosti (niska elastičnost ponude). Nešto drukčija je situacija ako poduzeće koje je monopsonist u nabavci inputa istovremeno i monopolist na strani ponude (outputa). Tada po teoriji ravnoteže poduzeća u uvjetima monopola proizvodnja finalnog proizvoda je ispod razine koja bi se ostvarila u uvjetima savršene konkurencije. Zato je logično da se smanjuje količina nabavki inputa i da je cijena koju plaća monopsonist proizvođačima niža od cijene u savršenoj konkurenciji. Ali i u ovoj situaciji bitna je elastičnost proizvodnje na strani ponude. Jer, ukoliko se cijene inputa snižavaju ispod vrijednosti, a to znači ispod ukupnog prosječnog troška (AC), a proizvođači imaju mogućnost preorijentacije proizvodnje, monopsonist vremenom ostaje bez inputa koji čine temelj njegove poslovne aktivnosti. Pa i kada postoje mogućnosti nabavki inputa iz drugih izvora, ali koji nisu stabilni i sigurni kao što to predstavljaju domaći izvori, poduzeće s osmišljenom dugoročnom poslovnom politikom neće voditi kratkoročnu izrabljivačku cjenovnu politiku prema svojim dobavljačima, jer na taj način ugrožava i vlastitu poziciju na dugi rok. Monopsonska moć ograničena je i intervencijom državnih organa. Većina država štiti poljoprivredne proizvođače određivanjem minimalnih otkupnih cijena ili drugim odgovarajućim zaštitnim mjerama.

239

Poglavlje 13. Pregled pitanja 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

Što je monopol (definicija, karakteristike i vrste)? Kakav je odnos graničnog prihoda i cijene na monopoliziranom tržištu? Objasni kako monopolist postiže svoju maksimirajuću profitnu poziciju. Što je diskriminacija cijena i koji su nužni uvjeti za diskriminaciju cijena? Kako se mjeri monopolska moć? Usporedi monopol sa savršenom konkurencijom. Monopolist se suočava s funkcijom potražnje za njegovim proizvodom q = 800 – 8p. Njegova funkcija troškova je TC = 32q + 2000. Pronađi njegovu maksimirajuću profitnu poziciju (q = ?, p = ? Pf = ?). 8. Država intervenira u slučaju ovog monopoliste i određuje cijenu na razini prosječnog troška (AC). Pronađi cijenu i količinu nakon intervencije i učini komparaciju s rezultatima iz prethodnog pitanja. 9. Ukoliko bi država u prethodnom slučaju odredila cijenu na nivou graničnog troška, dokaži da bi poduzeće poslovalo s gubitkom od 2000. 10. Monopolist s funkcijom troškova TC = 32q + 2.000 diskriminira cijene na tri tržišta s funkcijama potražnje: q1 = 800 – 5p, q2 = 800 – 8p i q3 = 800 – 10p. Dokaži da će monopolist odrediti najvišu cijenu i količinu na tržištu s najnižim koeficijentom cjenovne elastičnosti potražnje. 11. Poduzeće s monopolskim položajem proizvodi proizvod u svoja dva pogona. Funkcija potražnje je Q = 200 – 2P, odnosno P = 100 – 0,5P. Funkcije troškova u pogonima su: TC1 = 10Q1, TC2 = 0,25Q22. Izračunajte: Q1, Q2 i P, s kojima poduzeće maksimira profit. 12. Poduzeće proizvodi dva proizvoda s monopolskom pozicijom na tržištu. Funkcije potražnje ovih proizvoda su: QA = 300 – 15PA, QB = 540 – 30PB, Funkcija troškova poduzeća je TC = 10(Q1 + Q2) + 200. Koja kombinacija proizvoda A i B s cijenama daje maksimalni profit? 13. Monopolist proizvodi dva proizvoda s graničnim troškovima: MCa = 10$ i MCb = 10$. Cjenovna elastičnost potražnje proizvoda “a’’ Ed = – 1,5 i proizvoda “b’’ Ed = – 2. Koristeći obrazac određivanja cijena pomoću graničnog troška i cjenovne elastičnosti potražnje izračunaj optimalnu cijenu ovih proizvoda i postotni udjel bruto marže u cijeni. 14. Prosječni trošak proizvoda a i b je: ACa = 18$ i ACb = 20$ s koeficijentima cjenovne elastičnosti potražnje: Eda = –1,5 i Edb = –2. Koristeći obrazac određivanja cijena pomoću prosječnog troška i cjenovne elastičnosti potražnje izračunaj optimalne cijene ovih proizvoda i postotni udjel profitne marže. 15. Monopson (definicija, izvori monopsomske moći, primjeri na tržištu? 16. Usporedite određivanje cijena monopola i monopsona. 17. Monopson, mogućnosti i ograničenja.

240

Poglavlje 14. MONOPOLISTIČKA KONKURENCIJA

Savršena konkurencija i monopol, kao dva ekstremna tržišna stanja, rijetkost su u praksi. Većina privrednih sektora nalazi se između ove dvije krajnosti, organizirani na načelima monopolističke i oligopolske konkurencije. To su uvjeti koji imaju izvjesne elemente potpune konkurencije i monopola, ali se razlikuju i od potpune konkurencije i od monopola. Takvo tržišno stanje, u ekonomskoj literaturi, naziva se nesavršena ili nepotpuna, odnosno ograničena konkurencija. Teorija koja obrađuje problematiku ove tržišne strukture naziva se teorija monopolističke, odnosno ograničene konkurencije. Teorijsku osnovu ograničene ili monopolističke konkurencije dali su 1933. godine Edward Chemberlain u SAD-u i Joan Robinson u Engleskoj. Umjesto do tada tradicionalnog pristupa, u kojem je polazište bila savršena konkurencija, u ovoj analizi polazna osnova je monopol i na osnovi njega prijelaz na druge oblike. U okviru nesavršene konkurencije dva najvažnija tržišna oblika su monopolistička konkurencija i oligopol.

1. Monopolistička konkurencija, pojam i karakteristike Monopolistička konkurencija predstavlja takvu tržišnu strukturu u kojoj ima mnogo prodavača, koji prodaju slične ali ne i istovjetne proizvode, i u kojoj je ulazak i izlazak u sektor i iz sektora slobodan. Monopolistička konkurencija je mješavina konkurencije i monopola. Zajednički elementi sa savršenom konkurencijom su velika brojnost prodavača i sloboda ulaska i izlaska iz sektora. Razlika je u tome što ti prodavači prodaju diferencirane proizvode. Diferencirani proizvodi su slični, a ne identični, i koji služe za zadovoljavanje iste potrebe. Razlika u proizvodima može biti stvarna ili prividna. Na primjer, isti prehrambeni artikli, iako služe istoj svrsi, mogu se razlikovati po sastavu i sadržaju pojedinih komponenti (masti, šećera, bjelančevina). To je primjer stvarne diferencijacije. Primjere prividne diferencijacije imamo u farmaceutskoj industriji – isti sastav aspirina i raznih tableta pod različitim nazivima. Proizvodi se, također, mogu razlikovati prema lokaciji i kvaliteti usluga. Diferencijacija proizvoda, lokacija prodaje i kvaliteta usluga suočava svakog prodavača s krivuljom potražnje silaznog nagiba. S obzirom na tu činjenicu ﬁrma može vršiti izbor cijena i količina outputa poput monopola. Ali, razlika između čistog monopola i poduzeća monopolističke konkurencije leži u slobodi ulaska u granu. Na taj način monopolska

241

moć ovog poduzeća je ograničena raspoloživošću supstituta, to jest sličnih proizvoda i usluga koje prodaju druga poduzeća. Zato, iako monopolistička konkurencija omogućava ostvarivanje monopolskog profita na kratki rok, ulazak novih firmi u granu rezultirat će u niže cijene i profite. Kada nastanu gubici, poduzeća će napuštati tu djelatnost. Izlazak će povećati cijene i profite. U dugoročnoj ravnoteži nove firme neće ulaziti niti će postojeće izlaziti, ali će poslovati bez ekonomskog profita. Cijena je na dugi rok ravna ukupnom prosječnom trošku, koji uključuje i eksplicitne i implicitne troškove. Monopolistička konkurencija najčešće se susreće u trgovini na malo i u sektoru usluga. Odjeća i prerada hrane su također djelatnosti koje se približavaju monopolističkoj konkurenciji. U lokalnim okvirima najbolji primjeri su prodavaonice cipela, benzinske crpke, ljekarne, frizerske radnje i restorani. Svaki grad ima veliki broj restorana – ugostiteljskih objekata, koji nude sve vrste jela i pića udovoljavajući klijentelu s raznim ukusima i dohocima. Monopolistička konkurencija nastaje i po osnovi proizvodnih inovacija. Poduzeća nastoje proizvoditi nove proizvode kojima će osigurati konkurentsku prednost, makar i samo privremeno. Firma koja uspije uvesti novi – diferencirani proizvod bit će u stanju, poput monopola, privremeno povećati svoju cijenu i ostvariti monopolski profit. Međutim, imitacija inovatorstva i ulazak novih poduzeća u konkurenciju s postojećim eliminirat će ovu prednost. Zato inovatori ostvaruju profit dok ga imitatori ne anuliraju.

2. Ravnoteža poduzeća u monopolističkoj konkurenciji 2.1. Ravnoteža u kratkom roku Kratkoročna ravnoteža u monopolističkoj konkurenciji prikazana je na slici 14.1. Slika 14.1. Kratkoročna ravnoteža u monopolističkoj konkurenciji

242

Na slici 14. 1. krivulja potražnje je označena s qd. Krivulja je negativno nagnuta, ali s blažim nagibom, što znači da je potražnja vrlo elastična na cijenu. Ta elastičnost proizlazi iz činjenice da postoji mnogo bliskih supstituta. Što je niži stupanj diferencijacije, cjenovna elastičnost potražnje je veća. Kao i kod monopola krivulja graničnog prihoda je ispod krivulje potražnje. Ovo poduzeće, kao i monopol, u kratkom roku maksimira profit u točki gdje je MR = MC. Na slici 14.1., to je točka E. Toj točki odgovara nivo proizvodnje od 6 jedinica i cijena od 9$. Ukupan prihod je 54$ (TR = 6 × 9 = 54), troškovi TC = 6 × 7 = 42$ (točka B), a profit Pf = TR – TC = 54 – 42 = 12$. U zoni proizvodnje q < 6 i MR > MC profiti rastu s povećanjem proizvodnje, dok u zoni gdje je q > 6 i MC > MR profiti opadaju. Znači, točka E, gdje je q = 6, je optimalna – ravnotežna točka ovog poduzeća u kratkom roku. Tu je profit maksimalan. Zato, kratkoročnu ravnotežu u monopolističkoj konkurenciji možemo definirati s p > MR = MC. 9 > 5 = 5.

2.2. Ravnoteža u dugom roku U dugom roku u granu ulaze nova poduzeća, što smanjuje udio u tržišnoj potražnji ovog poduzeća. Krivulja potražnje pomjera se u lijevo sve dok ne postane tangenta na krivulju njegovih prosječnih dugoročnih troškova. Zato na dugi rok poduzeće u monopolističkoj konkurenciji cijenom pokriva samo prosječni trošak (p = AC) na nižem nivou proizvodnje u odnosu na točku kratkoročne ravnoteže i u odnosu na točku ravnoteže savršenog konkurenta. Taj proces ilustrira slika 14.2. Slika 14.2. Dugoročna ravnoteža u monopolističkoj konkurenciji

243

Ulaskom novih poduzeća krivulja potražnje analiziranog poduzeća pomjera se u lijevo, to je pravac qd1. Taj pravac obuhvaća manje količine nego pravac qd iz prethodne slike. Zato i pravac graničnog prihoda mora ići u lijevo i sjeći krivulju graničnog troška na nižem nivou, gdje je MR = MC = 4. U toj točki je qd = 4, a p = 6. Pri količini od 4 jedinice, krivulja prosječnog troška dodiruje krivulju potražnje u točki A’. Prema tome, tu je p = AC = 6. Zato model dugoročne ravnoteže monopolističke konkurencije možemo definirati na slijedeći način: p = AC > MR = MC. Primijenjeno na primjeru iz slike 14.2.: 6 = 6 > 4 = 4. Pf = p – AC = 6 – 6 = 0. Ako ovo usporedimo s kratkoročnom ravnotežom, vidjet ćemo da poduzeće u dugoročnoj ravnoteži manje proizvodi, odnosno prodaje, nego u kratkoročnoj ravnoteži (4 < 6), da je cijena u kratkoročnoj ravnoteži viša od cijene u dugoročnoj ravnoteži (9 > 6) i da u kratkoročnoj ravnoteži ostvaruje profit od 2$ po jedinici proizvoda (p – AC = 9 – 7 = 2), dok u dugoročnoj ravnoteži posluje bez profita (p – AC = 6 – 6 = 0). Ulazak novih poduzeća obarao bi cijenu, a poduzeće bi trpjelo gubitke. Izlazak bi djelovao suprotno. Na taj način se stvara dugoročna ravnoteža u monopolističkoj konkurenciji, gdje je p = AC > MR = MC. To je situacija kada nova poduzeća nisu zainteresirana da ulaze u taj sektor, niti postojeća da izlaze iz njega.

3. Ocjena efikasnosti monopolističke konkurencije Slika 14. 2. usporedo s dugoročnom ravnotežom poduzeća u monopolističkoj konkurenciji (točka A’) pokazuje i dugoročnu ravnotežu savršenog konkurenta (točka E’’). Ako usporedimo dugoročnu ravnotežu u monopolističkoj konkurenciji s dugoročnom ravnotežom savršenog konkurenta, vidjet ćemo da je cijena ovog poduzeća viša nego cijena savršenog konkurenta (6 > 5), da je količina proizvodnje manja (4 < 7) i da je prosječni trošak u točki ravnoteže viši nego prosječni trošak savršenog konkurenta (6 > 5). S obzirom da savršeni konkurent ima ravnotežu u točki najnižeg troška, znači da je ravnoteža poduzeća u monopolističkoj konkurenciji ispod optimuma. Cijene u monopolističkoj konkurenciji su nešto više nego cijene savršene konkurencije. Budući da ta razlika nije velika, smatra se da je to oportunitetni trošak raznolikosti diferenciranih proizvoda koji odgovaraju korisnostima koje imaju potrošači, s obzirom na razne ukuse i dohotke. Međutim, činjenica je da monopolistička konkurencija stvara višak kapaciteta. Ili točnije rečeno poduzeća posluju sa suboptimalnim – neiskorištenim kapacitetima sa cijenom koja je viša od graničnog troška Firme monopolističke konkurencije nastoje diferencirati svoje proizvode djelomično dizajniranjem i uvođenjem proizvoda koji su stvarno različiti od proizvoda drugih poduzeća u istoj djelatnosti. Ali, one pokušavaju diferencirati i potrošačke percepcije o proizvodu. Reklama je osnovno sredstvo kojim poduzeća ostvaruju ovaj cilj. Reklama, međutim, povećava troškove poslovanja poduzeća u monopolističkoj konkurenciji iznad troškova poduzeća u savršenoj konkurenciji i monopola.

244

U obimu kojim reklama snabdijeva potrošače informacijama o točnoj prirodi proizvoda, ona služi korisnoj svrsi za potrošača, omogućavajući mu, pri kupovini, bolji izbor. Ali, oportunitetni trošak dodatne informacije reklamiranjem treba biti kompenziran dobitkom kojeg potrošač ima iz boljeg izbora. Konačni odgovor na pitanje alokativne eﬁkasnosti monopolističke konkurencije je dvosmislen. U nekim slučajevima, dobici iz ekstra proizvodne varijante nedvosmisleno izjednačavaju troškove u obliku reklame i viškova kapaciteta. Ogromne varijacije knjiga i magazina, odjeće, hrane i pića su primjeri takvih dobitaka. Manje je lako vidjeti dobitke od pružanja pomoći s kupovinom zaštitnog znaka lijekova koji imaju isti kemijski sastav. Ali neki ljudi su voljni platiti više i za alternativne nazive.

4. Matematički način rješavanja ravnoteže u monopolističkoj konkurenciji Ravnoteža poduzeća u monopolističkoj konkurenciji, i kratkoročna i dugoročna, može se odrediti matematičkim putem. Uvjet ravnoteže u kratkom roku je kao i kod monopola MR = MC. Znači, za rješenje su potrebne funkcije ukupnog prihoda i troškova. Na primjer, neka je funkcija potražnje: qd = 19,5 – 1,5 p. S obzirom da monopolističko poduzeće samo određuje cijenu, ovu funkciju ćemo izraziti pomoću cijene: p = (19,5 – q) : 1,5 = 13 – q /1,5. Na osnovi ove funkcije funkcija ukupnog prihoda je: TR = q × p = q × (13 – q/1,5) = 13 q – q2/1,5 . Granični prihod iz ove funkcije je njena prva derivacija: MR = 13 – 2 q / 1,5. Pretpostavimo da je funkcija troškova ovog poduzeća: TC = 5q + 12. Granični trošak u ovom primjeru je: MC = 5. Uvjet kratkoročne ravnoteže poduzeća u monopolističkoj konkurenciji je: MR = MC. Zamjenom dobivamo: 13 – 2 q / 1,5 = 5 19,5 – 2 q = 7,5; q = 12 : 2 = 6. p = 13 – q / 1,5 = 13 – 6 / 1,5 = 13 – 4 = 9. MR = 13 – 2q / 1,5 = 13 – 2 × 6 / 1,5 = 13 – 8 = 5. p > MR = MC ; 9 > 5 = 5. Prema tome, dobili smo isto rješenje kao i na slici 15.1. Očigledno da su podaci sa slike pretvoreni u algebarske termine. U ovom primjeru prosječni trošak po jedinici proizvoda

245

(AC) iznosi 7$. Poduzeće posluje s 2$ proﬁta po jedinici proizvoda (p – AC = 9 – 7 = 2), te pri količini proizvodnje od 6 jedinica ostvaruje proﬁt od 12$: Pf = (p – AC) × q = (9 – 7) × 6 = 12 . Uvjet dugoročne ravnoteže poduzeća u monopolističkoj konkurenciji je: p = AC. Ulaskom novih poduzeća potražnja za proizvodima analiziranog poduzeća se smanjuje. Funkcija potražnje nije više qd = 19,5 – 1,5p, nego qd = 16 – 2p. Funkcija cijene, sada, je: p = (16 – q) : 2 = 8 – 0,5q. Prosječni trošak, kao drugi element dugoročne ravnoteže poduzeća u monopolističkoj konkurenciji, u primjeru sa slike 15. 2, je AC = 6$. p = AC 8 – 0,5q = 6; -0,5q = – 2; q = 4. p = 8 – 0,5q = 8 – 0,5 × 4 = 8 – 2 = 6. Pf = (p – AC) × q = 8 (6 – 6) × 4 = 0. Isti rezultat dobit ćemo na osnovi ravnoteže: MR = MC. Pretpostavimo da ovo poduzeće ima slijedeću funkciju troškova: TC = 4q + 8 s graničnim troškom MC = 4. Iz navedene funkcije potražnje funkcija ukupnog prihoda je TR = 8q – 0,5q2, a graničnog prihoda MR = 8 – q. Uvjet ravnoteže je: MR = MC. Zamjenom dobivamo: 8 – q = 4; q = 4. p = 8 – 0,5q = 8 – 0,5 × 4 = 6. AC = TC/q = (4 × 4 + 8) : 4 = 6. MR = 8 – 4 = 4. MC = 4. Prema tome, uvjet dugoročne ravnoteže je ostvaren: p = AC > MR = MC, odnosno 6 = 6 > 4 = 4.

DODATAK POGLAVLJU 14

5. Poduzeće s diferenciranim proizvodom – monopolistička konkurencija Tradicionalna teorija monopolističke konkurencije zasnovana je na slijedećim pretpostavkama: postojanje velikog broja prodavaca i kupaca na tržištu; proizvodi prodavaca su diferencirani, ali predstavljaju supstitute jedan drugome; postojanje slobode ulaska i izlaska na tržištu; cilj poduzeća je maksimiranje profita; svako poduzeće poznaje svoju krivulju potražnje i troškova. Poduzeće u monopolističkoj konkurenciji u kratkom roku uspostavlja svoju maksimirajuću profitnu poziciju u točki izjednačavanja graničnog troška s graničnim prihodom s cijenom višom od graničnog i prosječnog troška (P > MC = MR). Na temelju takve pozicije poduzeće ostvaruje ekstra profit, to jest nešto iznad ukupnih troškova. Na dugi rok ulaskom ostalih konkurenata poduzeće gubi jedan dio potražnje i svodi cijenu na prosječni ukupni trošak (AC), produžujući s poslovanjem bez ekonomskog profita (P = AC > MC = MR). Ova tržišna struktura razlikuje se od potpune konkurencije po diferencijaciji proizvoda i usluga, što poduzeću u takvim uvjetima omogućava ekstra profit dok ga ulazak ostalih

246

poduzeća ne svede na cijenu jednaku prosječnom trošku. To je ujedno razlikovanje između kratkog i dugog roka po marginalnoj teoriji. Potrebno je istaći da je ovo najbrojnija tržišna struktura s cijenama koje su različite ne samo za diferencirane nego i za identične proizvode. Ali cijene su pod jakim utjecajem konkurencijskih odnosa, tako da odstupanja od ravnotežnih cijena u odnosu na savršenu konkurenciju u dugom roku nisu značajna. Većina poduzeća jednostavno preuzima cijene konkurenata kao dane i smanjit će ih ili povećati ako je to isplativo. Veća odstupanja se mogu naći uglavnom tamo gdje su različiti prirodni uvjeti ili prostorni položaj poduzeća s obzirom na potražnju. Naprimjer, jedno ili dvokrevetna soba koje izdaju kućanstva u mjesecu srpnju i kolovozu u većini naselja duž dalmatinske obale ima približno istu cijenu. Ali u onim najatraktivnijim kao što su gradovi Dubrovnik ili Opatija ta cijena je viša, iako su smještajni uvjeti približno isti. Slične su razlike i u cijenama hotelskih soba. Ako se radi o vrhunskoj kategoriji hotela s povoljnijom lokacijom i mogućnosti korištenja raznih sportskih i drugih aktivnosti s vrhunskom uslugom osoblja, normalno je da će cijena biti viša i po osnovi troškova koje je vlasnik hotela imao da bi stvorio takve uvjete kao i po odgovarajućoj potražnji. Razlike u cijenama daju kupcima i različite korisnosti, odnosno zadovoljstva, koja mogu dobiti u tim hotelima. Ali razlike u cijenama ne mogu biti tolike da neki hotel ima monopolsku poziciju. Atraktivnost lokacije i kvalitet usluge omogućava višu cijenu, koja odgovara zadovoljstvu kupca koji je spreman da tu cijenu plati, ali i spremnosti vlasnika hotela koji svojim troškovnim izdacima omogućava odgovarajući kvalitet. Drugi primjer je trgovina na malo. Cijena u podavnicama koje su udaljene od većih potrošačkih centara, naprimjer u prigradskim naseljima, nešto su više za iste proizvode nego u centru. Ovdje vjerovatno trgovac kalkulira s procjenom prijevoznih troškova koje bi imao potrošač kada iz prigradskog naselja ide u kupovinu istog artikla u centar. Često se cijene za isti proizvod mogu razlikovati po prodavnicama i u istom gradu. Tržište konfekcijskih proizvoda, koje je karakteristično po diferencijaciji proizvoda i po velikom broju proizvođača, također ima često različite cijene za proizvode koji služe istoj potrebi. Naprimjer, muško odijelo od istog materijala može biti skuplje kod jednog poduzeća u odnosu na neko drugo poduzeće. Ta razlika može da se zasniva na imidžu ﬁrme ili na reklami ili na stvarnom kvalitetu izrade, ili čak što je modni kreator bolje izradio dizajn i dimenzije odijela. Ukratko, cijene su različite ali ipak približne. Različite su često za iste proizvode u različitim periodima godine, ljeto – zima. Razne usluge servisnih radionica, za automobile, bijelu tehniku, televizore itd, po pravilu se naplaćuju na temelju utrošenog materijala i rada plus opći troškovi i zaračunata dobit. Uobičajeno je da se na ugrađeni materijal dodaje utrošeno radno vrijeme s cijenom norma sata koja u sebi sadrži iznos za direktni rad plus opći troškovi i dobit (bruto marža). U ovoj djelatnosti teško je utvrditi i vrstu usluge a pogotovo potrebno vrijeme za njeno izvršenje. Cijene su često različite od servisne radionice do servisne radionice za iste usluge. U nekim slučajevima, naprimjer, popravka televizora može se izvršiti samo kod jedne servisne radionice u manjem gradu. Inače, alternativa je traženje opravke u drugom mjestu, što iziskuje dodatne troškove prijevoza. To omogućava nešto višu cijenu usluge ovoj radionici u udnosu na situaciju gdje postoji konkurencija. Cijene poljoprivrednih proizvoda koje proizvođači iznose na tržnicu ponekad su različite kod prodavaca na istom mjestu i u isto vrijeme. Ta razlika može biti da je, naprimjer,

247

paprika ili paradajiz kvalitetniji kod jednog proizvođača u odnosu na drugog, ili jednostavno shvatanja konkretnog prodavca da je njegov proizvod kvalitetniji iako to shvatanje može biti pogrešno. Moglo bi su dugo nabrajati sa sličnim primjerima iz drugih djelatnosti, ali i ovo je dovoljno da se ako ništa drugo nego posumnja u određivanje cijena po modelu marginalne teorije, iako se primjese rezonovanja po ovoj teoriji mogu naći u nekim slučajevima. Ali većina poduzeća donosi odluke o cijenama svojih proizvoda i usluga na temelju prosječnih ukupnih ili prosječnih varijabilnih troškova, cijena konkurenata, te specifične pozicije u pogledu prostornog položaja i kvalitete proizvoda. Na toj osnovi cijena je, ili na razini prosječnog troška kao i u potpunoj konkurentniji, ili nešto iznad. Konkurent u monopolističkoj konkurenciji kao i u potpunoj konkurenciji maksimira svoju profitnu poziciju izborom profitabilnog asortimana proizvoda i usluga i obujma poslovanja pri najnižim prosječnim troškovima. Diferencijacija proizvoda, posebno ona koja se temelji na stvarnom kvalitetu, kvaliteta usluge i efikasna reklama su najčešće strateške aktivnosti poduzeća u monopolističkoj konkurenciji usmjerene na ostvarivanje profitnih ciljeva. S obzirom da poduzeća u ovoj tržišnoj strukturi donose odluke o cijenama dodavanjem bruto marže na troškove., na temelju troškovnih uvjeta i uvjeta na strani potražnje i konkurencije, potrebno je osvrnuti se na neka objašnjenja u ekonomskoj literaturi Jedno objašnjenje je određivanje cijena pomoću graničnog troška i cjenovne elastičnosti potražnje: P = MC : (1 + 1/Ed). Uvjet za primjenu ovog obrasca je poznavanje graničnog troška i koeficijenta cjenovne elastičnosti potražnje. Metoda se svodi na dodavanje bruto marže na granične troškove. Bruto marža je razlika između cijene i graničnog troška (P – MC). Primjer: MC = 9$; Ed = – 4. P = 9 : (1 + 1/- 4) = 9 : (1 – 1/4) = 9 : 0,75 = 12$. Znači, bruto marža je 3$, kao razlika između cijene i graničnog troška (P – MC), što čini 25% od cijene. Ovdje se postavlja pitanje da li u praksi poslovni ljudi izračunavaju bruto maržu na osnovi egzaktnog poznavanja koeficijenta cjenovne elastičnosti potražnje i dodavanjem bruto marže graničnom trošku određuju cijene? Ili se bruto marža jednostavno dadaje po nekoj tradiciji, ili odgovarajućem iskustvu, ili jednostavno odoka. Prema raznim istraživanjima a i vlastitom iskustvu teško se može naći primjer s određivanjem cijena na temelju poznavanja točnog brojčanog izraza cjenovne elastičnosti potražnje za proizvode na nivou poduzeća. Glavni problem u primjeni ovog pravila je točna brojčana procjena cjenovne elastičnosti potražnje i primjena pravila na temelju poznavanja svih navedenih elemenata iz njega u uvjetima velikog broja proizvoda. Međutim, praksa pokazuje određivanje cijena dodavanjem bruto marže direktnim troškovima, ali ne pomoću ovog obrasca i egzaktnog poznavanja broja o cjenovnoj elastičnosti potražnje. Ekonomska teorija s ovakvim obrascima objašnjava što se nalazi iza odluka managamenta pri određivanju cijena dodavanjem bruto marže. Odluka, koje oni donose na temelju vlastitog iskustva, pa čak i intuicije. Poznavanje teorije utječe na rezoniranje do-

248

nositelja konkretnih odluka, tako da služi kao orijentaciono uputstvo, a ne kao davanje egzaktnih formula i recepata kao u kemiji. Zato, u tom smislu treba shvatiti objašnjenje ponašanja u praksi, po kojem se dodaje viša marža na proizvode s nižom elastičnosti potražnje i obratno. U procesu planiranja i kalkuliranja prodajne cijene proizvoda i usluga zajednički imenitelj (ključ ili osnovica) su direktni troškovi. U proizvodnji i uslugama to su troškovi direktnog materijala i plaće izrade. U trgovini direktne troškove uglavnom čini nabavna vrijednost robe, troškovi prijevoza i carine. Na direktne izdatke primjenjuje se standardna bruto marža, na primjer 10%, 20%, 30%, zavisno od vrste djelatnosti i konkretne situacije poduzeća na tržištu. Formiranje cijena na osnovi bruto marže najraširenije je u trgovini na malo i trgovini na veliko. Trgovinska poduzeća po pravilu posluju s mnoštvom proizvoda, tako da bruto marža pokriva njihove troškove perioda i predviđeni profit. Zato je kod trgovinskih poduzeća vrlo bitan obim prodaje, jer podbačajem prodaje u odnosu na planirani promet standardna marža neće pokriti stvarne troškove perioda i profitne ciljeve. I obratno povećanje prometa pod istim uvjetima pokriva stvarne troškove perioda (fiksne i relativno fiksne) i povećava profite iznad predviđenih. U poduzećima koja proizvode po porudžbini, kao što su razne mehaničke radionice, metoda formiranja cijena na bazi bruto marže također je pogodna pa i uobičajena. Na direktne troškove materijala i radne snage dodaje se standardna bruto marža. Standardna bruto marža je postotak koji se dobije podjelom procijenjenih troškova perioda i planiranog profita s direktnim troškovima predviđenim za obujam poslovanja u tijeku godine. Standardna je marža u nekim djelatnostima uobičajena i prilično stalna. Razne servisne radnje primjenjuju ovu metodu određivanja prodajnih cijena svojih usluga s jednom modifikacijom, tako da se na vrijednost utrošenog materijala dodaje iznos za rad po cijeni norma sata, koji u sebi sadrži vrijednost direktnog rada, troškove perioda i profitnu zaradu. Prema tome: • Poduzeća u monopolističkoj konkurenciji zbog slobodnog ulaska i izlaska velikog broja poduzeća na tržištu imaju sličnu situaciju kao i poduzeće u savršenoj konkurenciji. Veliki broj prodavatelja i kupaca proizvoda koji služe istoj potrebi, sloboda ulaza i izlaza ograničavaju diskrecijsku moć nad kontrolom cijena. Visina cijene je slična cijenama u savršenoj konkurenciji. Većina poduzeća jednostavno preuzima cijene konkurenata kao dane i smanjit će ih ili povećati ako je to isplativo. • Razlike u cijenama diferenciranih proizvoda i usluga, koji služe podmirivanju istih potreba, uglavnom potiču iz različitih prirodnih uvjeta, atraktivnosti položaja poduzeća, razlika u udaljenosti od potrošača, kvaliteta proizvoda i usluga, umješnosti proizvođača da dizajnom i reklamom stvara kod potrošača posebnost proizvoda i privrženost marki. • Praksa ne potvrđuje formiranje cijena pomoću obrazaca marginalne analize. Cijene se određuju, uglavnom, dodavanjem profitne marže na prosječne troškove, dodavanjem bruto marže na direktne troškove, ili jednostavno raznim pravilima odoka.

249

•

Poduzeća i u ovoj tržišnoj strukturi mogu poslovati s jednim ili s više proizvoda i imati konstantne ili rastuće jedinične varijabilne troškove (granične troškove). Zato analiza maksimirajuće proﬁtne pozicije određivanjem ili preuzimanjem cijene u kombinaciji s troškovima temelji se na istim metodama koje su prikazane u prethodnom tekstu.

Poglavlje 14. Pregled pitanja 1. 2. 3. 4. 5. 6.

Koje su bitne karakteristike monopolističke konkurencije i po kojim osnovama nastaje? Što je diferencijacija proizvoda i na koji način se ostvaruje? Koje su sličnosti i razlike između monopolističke i savršene konkurencije? Koje su sličnosti i razlike između monopolističke konkurencije i monopola? Objasnite kratkoročnu ravnotežu poduzeća u monopolističkoj konkurenciji. Objasnite razliku između kratkoročne i dugoročne ravnoteže poduzeća u monopolističkoj konkurenciji. 7. Da li je monopolistička konkurencija eﬁkasna tržišna struktura? 8. Navedite neke primjere monopolističke konkurencije iz vašeg okruženja. 9. Nađite kratkoročnu ravnotežu poduzeća u monopolističkoj konkurenciji koje se suočava sa potražnjom na tržištu q = 26 – 2p i kojeg je funkcija troškova TC = 5q + 12,5. (q=?, p=?, MC=? MR=?, Pf=?). 10. Nađite dugoročnu ravnotežu tog poduzeća koje ima iste troškove, ali sa smanjenom potražnjom q = 20 – 2p (q=?, p=?, AC=?, MC=? i MR=?). 11. Objasnite metodu određivanja cijena dodavanjem bruto marže na troškove.

250

Poglavlje 15. OLIGOPOL

1. Pojam, izvori i karakteristike Savršena konkurencija i čisti monopol su dva ekstremna tržišna stanja. Potpuna ili savršena konkurencija je više hipotetično stanje nego stvarnost. Monopol (jedan prodavač ili kupac) također je rijedak slučaj. U većini privrednih grana na tržištu raznih zemalja dominira nekoliko poduzeća, odnosno oligopolija. Riječ oligopol potječe od grčke riječi oligoi, što znači malo, i polist, što znači prodavač. Oligopol je oblik tržišne strukture u kojoj dominira mali broj prodavača homogenog ili diferenciranog proizvoda. Ako je proizvod homogen, imamo čisti oligopol. Ako je proizvod diferenciran, riječ je o diferenciranom oligopolu. Oligopol je najrasprostranjeniji oblik tržišne strukture u prerađivačkoj industriji (automobili, aluminij, čelik, elektrooprema, staklo, cigarete, kemijska industrija, papir, auto gume). Čisti oligopol s homogenim proizvodom javlja se često u proizvodnji čelika i aluminija. Automobili, cigarete, sapuni i prašci za pranje su primjeri oligopola s diferenciranim proizvodom. Oligopolska poduzeća nastaju s više osnova. Glavni faktori, koji određuju oligopolsku strukturu na tržištu su tehnološki i troškovni uvjeti privrednog sektora. Sektori, kao što su rafinerije nafte, proizvodnja automobila, izrada zrakoplova su kapitalno intenzivni i imaju visoke fiksne troškove u proizvodnji. Princip minimalnih prosječnih troškova moguće je postići samo uz uvjet velikog obujma poslovanja. Visoki troškovi kapitala su ujedno značajna barijera za ulazak novih poduzeća u privredni sektor. Oligopol je čest u prerađivačkim djelatnostima zbog ekonomije razmjera i prepreka ulasku. Jer, na primjer, jedna optimalna rafinerija nafte stoji oko milijardu dolara. Da bi bio rentabilan proizvođač automobila, treba proizvesti 300.000 automobila godišnje. Oligopol je tipičan i za bazične grane gospodarstva zbog visokih investicija i postizanja optimuma pri visokom obujmu proizvodnje. Oligopol može nastati i zbog troškova prijevoza. To je primjer s ugljenom, cementom i ciglom. Iako u nekoj državi postoji veći broj ugljenokopa, cementara i ciglana, zbog prijevoznih troškova one djeluju na lokalnim tržištima i na taj način imaju oligopolsku poziciju. U vezi s definicijom oligopola postavlja se pitanje, što znači “malo prodavača“ ili grupa prodavača. Koji je to broj prodavača zbog kojeg tržište gubi karakter savršene konkurencije? Na osnovi čega razgraničiti oligopol od velikog broja prodavača s diferenciranim proizvodom? Treba istaći da je ovo razgraničavanje prilično teško, jer pored broja tržišnu strukturu determiniraju i drug i faktori.

251

Stupanj snage malog broja velikih poduzeća u privrednom sektoru izražava se koncentracijskim odnosom. Taj odnos izražava postotak ukupne prodaje 4, 8 ili 12 najvećih poduzeća u nekom privrednom sektoru. Ako grupa od četiri poduzeća ima koncentracijski odnos 100, tada se sigurno radi o oligopolu. Isto tako, učešće od 50% i 60% ukupne prodaje, odnosno proizvodnje u privrednom sektoru upućuje na zaključak o oligopolu. Međutim, koncentracijski odnosi moraju se interpretirati oprezno, jer mogu precijeniti tržišnu moć najvećih poduzeća u nekoj djelatnosti. Na primjer, ako je uvoz slobodan, tada koncentracijski omjer ne može biti indikator za zaključivanje o oligopolskoj poziciji, iako se može raditi samo o dva poduzeća. Koncentracijski omjer ili odnos za pojedine proizvode, izračunat za cijelu zemlju, može biti vrlo nizak i upućivati na potpunu konkurenciju, ali ako se radi o proizvodima lokalnog tržišta, to može biti oligopol. Na primjer, robe s visokim transportnim troškovima. Sloboda ulaska u granu bitna je karakteristika na osnovi koje se procjenjuje stupanj konkurentnosti. Pa i kada se radi samo o jednom poduzeću, ako je ulaz u privredni sektor slobodan, naravno i ekonomski moguć, to poduzeće nema monopolsku poziciju. Kada je ulaz potpuno slobodan i izlazak iz sektora potpuno besplatan, tržište je osvojivo. Poduzeća tada mogu djelovati kao savršeni konkurenti. Budući da na oligopolističkom tržištu samo mali broj poduzeća prodaje homogen ili diferencirani proizvod, djelovanje svakog od njih utječe na ostala poduzeća u grani. Bitnu oznaku oligopola čini međusobna ovisnost i njihov pojedinačni utjecaj na količinu i cijenu proizvoda. Za razliku od savršenog konkurenta, čiji je utjecaj na cijenu zanemariv, oligopol značajno utječe na formiranje tržišne cijene. Ali, poduzeće u oligopolističkoj tržišnoj strukturi nije samo u djelatnosti kao monopol koji istovremeno vodi i politiku cijena i politiku obujma proizvodnje. Zato, kod oligopola, koji prodaju identičan proizvod, samostalna politika nije moguća. Ta samostalnost je donekle moguća kod oligopola s diferencijacijom proizvoda. Budući da cjenovna konkurencija vodi razornim ratovima cijena, oligopolisti, suparništvo i konkurenciju radije premještaju u domen diferencijacije proizvoda, reklame, dizajna i pružanja brze i eﬁkasne usluge. To je necjenovna konkurencija. Ali i ovdje akcija jednog brzo se uzvraća reakcijom drugog. S obzirom da oligoplist zna da će njegove aktivnosti utjecati na druge oligopoliste u grani, svako poduzeće mora uzeti u obzir moguću reakciju konkurenata kada odlučuje o cijenama, stupnju diferencijacije, obujmu reklame itd. Budući da konkurenti mogu reagirati na mnogo različitih načina, ne postoji jedinstven, nego više modela oligopola, koji se temelje na reakciji konkurenata na akcije drugih. Zbog toga, donošenje odluka kod oligopola je mnogo složenije nego u ostalim oblicima tržišne strukture. Zavisno od toga da li se oligopolisti sporazumijevaju ili ne sporazumijevaju imamo nesporazumni i sporazumni oligopol.

2. Nesporazumni oligopol 2.1. Model Cournot-a Među najstarije modele oligopola ubraja se model ponašanja duopolista, koji je 1883 godine obradio francuski ekonomist A. Cournot (Antoan Kurno). Cournot je analizirao po-

252

našanje dva prodavača mineralne vode čiji su troškovi proizvodnje jednaki nuli. Prvo u sektor ulazi prodavač A. Funkcija potražnje na tržištu je qd = 12 – p, odnosno p = 12 – q. Prodavač A je sada sam na tržištu i djeluje kao monopolist. Njegova funkcija ukupnog prihoda je: TR = q × p = q × (12 – q) = 12 q – q2. Funkcija graničnog prihoda je prva derivacija iz funkcije ukupnog prihoda: MR = 12 – 2 q. Uvjet ravnoteže monopola je: MR = MC, pri čemu je MC = 0. Zamjenom s konkretnim podacima dobivamo: 12 – 2 q = 0 ; q = 6. p = 12 – q = 12 – 6 = 6. Prema tome, prodavač A, dok je sam na tržištu, kao monopolist određuje količinu od 6 jedinica i cijenu od 6 novčanih jedinica. U toj točki on ostvaruje maksimalni proﬁt. S obzirom da su njegovi troškovi jednaki nuli, proﬁt iznosi: Pf = TR – TC = q × p – TC = 6 × 6 – 0 = 36. U sektor ove proizvodnje nakon izvjesnog vremena ulazi drugi prodavač, prodavač B. On zna da je funkcija potražnje na tržištu qd = 12 – p. Duopolist A je podmirio polovinu od ukupne potražnje na tržištu. Duopolist B nema nikakvog sporazuma s duopolistom A, i pretpostavlja da će on i dalje proizvoditi istu količinu od 6 jedinica. Zbog toga njegova funkcija potražnje na tržištu je: qd = (12 – 6) – p = 6 – p. Na toj osnovi njegova funkcija ukupnog prihoda je: TR = q × (6 – q) = 6q – q2. Granični prihod iz ove funkcije je: MR = 6 – 2q. Granični trošak je: MC = 0. MR = MC. 6 – 2 q = 0 ; q = 3. p = 6 – q = 6 – 3 = 3. Nakon ovoga duopolist A reagira na potez svog konkurenta. On pretpostavlja da će duopolist B i dalje proizvoditi 3 jedinice proizvoda. Polazeći od te pretpostavke, njegova funkcija potražnje je: qd = (12 – 3) – p = 9 – p. Funkcija ukupnog prihoda je sada: TR = q × p = q × (9 – q) = 9q – q2. Prva derivacija iz ove funkcije je granični prihod: MR = 9 – 2q. MR = MC. 9 – 2q = 0 ; q = 4,5. p = 9 – q = 9 – 4,5 = 4,5.

253

Profit je Pf = TR – TC = q × p – TC = 4,5 × 4,5 – 0 = 20,25. Duopolist B reagira na ovu akciju svog suparnika i izvodi novu funkciju potražnje: qd = (12 – 4,5) – p = 7,5 – p. TR = q × (7,5 – q) = 7,5 q – q2. MR = 7,5 – 2q. MR = MC. 7,5 – 2q = 0 ; q = 3,75. p = 7,5 – q = 7,5 – 3,75 = 3,75. Njegov ukupan prihod je sada TR = q × p = 3,75 × 3,75 = 14,0625. S obzirom da su troškovi nula, to je i njegov profit 14,0625. Nakon određenog broja akcija i reakcija oni dolaze do točke u kojoj obojica maksimiraju svoje profite. To je točka gdje je: q = 4 i p = 4. Znači, ostvaruju svaki pojedinačno po 16 novčanih jedinica profita.

2.2. Edgeworth-ov model Engleski ekonomist Francis Edgeworth je 1897. godine definirao svoju verziju modela. On je, također, pretpostavio postojanje dva duopolista, A i B, koji prodaju homogen proizvod čiji su troškovi jednaki nuli. Dalja pretpostavka je da je tržišna potražnja za duopoliste: qdA = qdB = 12 – p. Slijedeća je pretpostavka da svaki duopolist raspolaže s kapacitetima od po 10 jedinica. Znači da ni jedan pojedinačno nije u stanju podmiriti ukupnu potražnju na tržištu. I u ovom modelu duopolisti djeluju neovisno, odnosno samostalno. Razlika između Cournotova i Edgeworthova modela je u tome što svaki duopolist pretpostavlja da će njegov konkurent reagirati cijenom, a ne količinom. Ta verzija ide po sljedećem redoslijedu. Najprije duopolist A ulazi u posao i proizvodi 6 jedinica po cijeni od 6, što mu donosi profit od 36 (Pf = TR – TC = 6 × 6 – 0 = 36). Zatim, duopolist B ulazi u posao i određuje cijenu nešto nižu, recimo 5,5. On oduzima dobar dio tržišta i na taj način maksimira svoj profit. Duopolist A reagira na ovu cijenu duopoliste B i određuje cijenu, na primjer, 5. Sada on preotima veliki dio tržišta i maksimira svoju zaradu. Ovaj proces akcije i reakcije traje sve dok oba duopolista ne prodaju svoju maksimalnu proizvodnju od 10 jedinica po cijeni od 2. Međutim, ova ravnoteža je nestabilna, jer duopolist A ili B može ponovno povećati cijenu na 6 i prodavati 6 jedinica umjesto 10. To mu daje profit od 36. On polazi od činjenice da drugi duopolist proizvodi maksimalnim kapacitetom, pa ako izgubi neke kupce, to neće ići u korist drugog duopoliste. Međutim, nakon toga reagira na isti način drugi duopolist. I on određuje cijenu od 6, pa se čitav proces ponavlja iz početka. Zato, cijena u ovom modelu stalno fluktuira između monopolske p = 6 i cijene maksimalne proizvodnje ovih duopolista: p = 2.

254

2.3. Chamberlain-ov model Ovaj model dobio je naziv po njegovom autoru, američkom ekonomisti Edwardu Chamberlainu, poznatom u ekonomskoj znanosti po djelu The Theory of Monopolistic Competition (Teorija monopolističke konkurencije). On, kao i Cournot, polazi od pretpostavke o postojanju dva oligopolista, A i B, koji proizvode identičan proizvod, čiji su troškovi jednaki nuli. Ukupna potražnja na tržištu je, također, kao i u modelu Cournot-a: qd = 12 – p. Redoslijed akcija i reakcija rivala je kao i u Cournot-ovu modelu. Najprije se pojavljuje proizvođač A s monopolskom pozicijom i zaradom od 36 jedinica novca (q = 6 ; p = 6). Zatim, u posao ulazi proizvođač B, koji proizvodi 3 jedinice proizvoda po cijeni od 3, zarađujući 9 novčanih jedinica (TR – TC = 3×3 – 0 = 9). I tako redom, dok ne dođu do ravnotežne točke, gdje je q = 4 ; p = 4, a proﬁt svakog oligopolista 16. Razlika ovog modela od modela Cournota je u tome što su oligopolisti svjesni međuovisnosti i krajnjeg rezultata njihovih akcija i reakcija. Zato oni dijele količinu koja bi se prodala u uvjetima postojanja samo jednog proizvođača, a to je količina od 6 jedinica koja se prodaje po cijeni od 6 novčanih jedinica. Prodajući svaki 3 jedinice po cijeni od 6, obojica dobivaju po 18 jedinica novca, umjesto 16, koliko bi dobili bez poznavanja međuzavisnosti. A to je proﬁt veći od onog u Cournot-ovom modelu.

2.4. Sweezy-ev model Ovaj model poznat je u ekonomskoj literaturi i pod nazivom “model izlomljene krivulje potražnje”. Uveo ga je Paul Sweezy (Pol Svizi) 1939. godine da objasni rigidnost oligopolskih cijena. Za razliku od cijena savršene konkurencije koje se često mijenjaju pod utjecajem odnosa ponude i potražnje, cijene oligopolističkih struktura su mnogo stabilnije. Objašnjenje za ovu pojavu Sweezy je našao u činjenici da bi oligopolist, koji bi povećao cijenu izgubio većinu svojih kupaca, jer druga poduzeća u sektoru ga ne bi u tom slijedila. Isto tako, oligopolist ne bi mogao povećati svoj udio na tržištu sniženjem cijene, jer bi to učinili ubrzo i njegovi konkurenti. Zbog toga su oligopolisti svjesni međuzavisnosti, pa iako se ne sporazumijevaju o cijenama, održavaju cijene nepromijenjene čak i onda kada se uvjeti potražnje i troškovi proizvodnje mijenjaju. Umjesto konkurencije cijenama, oni radije konkurenciju premještaju na teren kvaliteta proizvoda, reklame, usluga i ostalih oblika necjenovne konkurencije. Iako imaju različite troškove i proﬁte, poduzeća se prilagođavaju jedinstvenoj cijeni. A to znači da krivulja potražnje nema isti smjer iznad i ispod cijene. Ona je iznad postojeće cijene vrlo elastična s obzirom na povećanje cijene, ali i vrlo neelastična na sniženje cijene. Zbog toga, prema Sweezy-ju, oligopolisti susreću krivulju potražnje koja ima lom pri postojećoj cijeni. Po tome se ovaj model i zove “model izlomljene krivulje potražnje”. Sweezy-ev model graﬁčki prikazuje slika 15.1.30

30 D. Salvatore: Ekonomija za menedžere, Mate, Zagreb 1994., str. 420.

255

Slika 15.1. Sweezyev model oligopola

Krivulja potražnje s kojom se susreće oligopolist je qd, na slici 15.1 – linija A B C, koja se lomi u točki B, pri količini od 40 jedinica i cijeni od 6$. Krivulja graničnog prihoda je MR, označena s A G H J. AG odgovara dijelu krivulje potražnje AB, a HJ dijelu krivulje potražnje BC. Prijelom u točki B na krivulji potražnje prouzrokuje prekid GH na krivulji graničnog prihoda. Taj dio krivulje graničnog prihoda sijeku tri pravca graničnog troška: MC, MC’, MC”. Odgovarajuća proizvodnja oligopolista s graničnim troškom MC dana je točkom E (q = 40) u kojoj krivulja MC siječe okomiti dio krivulje MR. Pri toj proizvodnji oligopolska cijena je 6$ (točka B). Kao i u drugim oblicima tržišne strukture, oligopol u kratkom roku može ostvarivati proﬁte, pokrivati samo troškove proizvodnje ili imati gubitke. On će proizvoditi sve dok mu je p > AVC. Na slici se vidi da je krivulja MC’ iznad, a krivulja MC’’ ispod krivulje MC. Znači, granični trošak može rasti i opadati unutar vertikalnog dijela krivulje graničnog prihoda a da ne mijenja cijenu od 6$ i količinu od 40 jedinica. Oligopolist će povećati cijenu i smanjiti količinu proizvodnje onda kada se MC pomakne iznad krivulje MC’. Ako se MC pomjeri ispod MC’’, oligopolist će smanjiti cijenu i povećati količinu proizvodnje. Isto tako, kada se krivulja potražnje pomjeri u lijevo ili u desno, prodaja će opasti ili porasti, ali će cijena ostati konstantna sve dok lom na krivulji potražnje ostane pri istoj cijeni, i dok god krivulja MC siječe okomiti dio krivulje graničnog prihoda (MR). Prema tome, pod pretpostavkom da oligopolisti neće pratiti povećanje cijene, a da će se pridružiti smanjenju cijene Sweezy na ovaj način, to jest pomoću izlomljene krivulje potražnje, objašnjava rigidnost cijena oligopola. Međutim, ni ovaj model nije usvojen kao opća teorija oligopola, jer pretpostavka o ponašanju oligopolista, kada jedan od njih snižava cijene da će to učiniti i drugi, nije praktično dokazana. Zato je model primjenjiv samo na pojedinačne situacije. Matematička interpretacija ovog modela na istom primjeru može se prikazati pomoću diferencijalnog računa.

256

Pretpostavimo da su funkcije potražnje za povećanje i sniženje cijene oligopolista sljedeće: q1 = 280 – 40p1 ili p1 = 7 – 0,025 q1, q2 = 100 – 10p2 ili p2 = 10 – 0,1q2, TC = 2q + 0,025q2. Na osnovi ovih funkcija granične prihode i granični trošak izračunavamo na sljedeći način: TR1 = p1 × q1 = (7 – 0,025q1) × q1 = 7q1 – 0,025 q12, MR1 = 7 – 0,05q1 ; TR2 = p2 × q2 = (10 – 0,1q2) × q2 = 10q2 – 0,1q22, MR2 = 10 – 0,2q2 ; MC = 2 + 0,05q. Količina u točki prijeloma je jednaka količinama q1 i q2, što znači da je q = q1 = q2. Zato, možemo ove dvije funkcije izjednačiti i pisati: 7 – 0,025q = 10 – 0,1q ; 0,075q = 3 ; q = 40. p = 7 – 0,025 × 40 = 6$. Gornja i donja točka okomitog dijela krivulje graničnog prihoda je: MR1 = 7 – 0,5 × 40 = 7 – 2 = 5, MR2 = 10 – 0,2 × 40 = 10 – 8 = 2. S obzirom da je MC = 2 + 0,05 × 40 = 4, krivulja MC siječe okomiti dio krivulje MR. Ukupni proﬁt poduzeća je: Pf =TR – TC = p × q – 2q – 0,025q2 = 6 × 40 – 2 × 40 – 0,025 × 402 =240 – 80 – 40= 120.

3. Sporazumni oligopol Neizvjesnost međuovisnosti oligopoli izbjegavaju sporazumima. Postoje dva glavna oblika sporazuma: karteli i cjenovno predvođenje (liderstvo u određivanju cijena).

3.1. Kartel Oligopoli se mogu sporazumijevati, bilo javno, tajno ili prešutno, odnosno implicitno. U mnogim državama sporazumijevanje o cijenama i podjeli tržišta je zabranjeno, ali isto tako u nekim državama ti su sporazumi legalni. Pored toga, postoje i međunarodni karteli, koji određuju jedinstvene cijene, dijele tržište i sporazumijevaju se o kvotama proizvodnje. Da bi izbjegli razorno suparništvo ratom cijena oligopoli se tajno, ili gdje to zakoni ne zabranjuju, i javno sporazumijevaju o cijenama, kvotama proizvodnje, podjeli tržišta i

257

podjeli profita. Takva organizacija oligopolističkih poduzeća zove se kartel. Postoje dvije vrste kartela: centralizirani kartel i kartel za podjelu tržišta. Centralizirani kartel temelji se na formalnom sporazumu oligopolista nekog homogenog proizvoda kojim se određuje cijena, kvote proizvodnje njegovih članova i udjeli u profitu. Kartel za podjelu tržišta daje svakom članu isključivo pravo da djeluje na određenom regionalnom tržištu. Na primjer, ova ili ona država, Europa, Amerika, Azija i slično. U centraliziranom kartelu krivulja potražnje i krivulja graničnog prihoda su kao kod monopola. Da bi dobio zajednički granični trošak, kartel zbraja, vodoravno, granične troškove svojih članova. Tamo gdje takav granični trošak siječe krivulju graničnog prihoda kartela određuje se ukupna proizvodnja i cijena proizvoda. Da bi minimizirao troškove proizvodnje, kartel diferencirano raspoređuje proizvodnju na svoje članove, na osnovi njihove efikasnosti. Primjer.31 Funkcija potražnje centraliziranog kartela je: q = 120 – 10p ili p = 12 – 0,1q. Funkcija ukupnih troškova svakog poduzeća je: TC1 = 4q1 + 0,1q12 TC2 = 2q2 + 0,1q22. Funkcija ukupnog prihoda je: TR = q × p = q(12 – 0,1q) = 12q – 0,1q2. Granični prihod je prva derivacija iz ove funkcije: MR = 12 – 0,2q. Granični troškovi ovih poduzeća su:

MC1 = 4 + 0,2q1 MC2 = 2 + 0,2q2.

Da bismo mogli vodoravno zbrojiti granične troškove ovih poduzeća, jednadžbe MC1 i MC2 rješavamo po q1 i q2, pa dobivamo: q1 = (4 – MC1) : 0,2 = – 20 + 5 MC1, q2 = (2 – MC2) : 0,2 = – 10 + 5 MC2 . q1 + q2 = q = 10MC – 30 MC = (q + 30) : 10 = 3 + 0,1q . Uvjet ravnoteže je MR = MC, pa zamjenom dobivamo: 12 – 0,2q = 3 + 0,1q ; – 0,3q = – 9 ; q = 30 . p = 12 – 0,1q = 12 – 0,1 × 30 = 9$ . Za q = 30 , MR = 12 – 0,2q = 12 – 0,2 × 30 = 6$ . Da bismo dobili kvote proizvodnje za članove kartela, izjednačavamo granične troškove svakog poduzeća s graničnim prihodom kartela:

31 Primjer iz knjige D. Salvatore: Ekonomija za menadžere, Mate, Zagreb 1994, str. 444.

258

MC1 = MR ; 4 + 0,2q1 = 6 ; q1 = 10 . MC2 = MR ; 2 + 0,2 q2 = 6 ; q2 = 20 . q = q1 + q2 = 10 + 20 = 30 . TR1 = p × q1 = 9 × 10 = 90 . TR2 = p × q2 = 9 × 20 = 180 . TC1 = 4q1 + 0,1q12 = 4 × 10 + 0,1 × 102 = 50 . TC2 = 2q2 + 0,1q22 = 2 × 20 + 0,1 × 202 = 80 . Na osnovi ovog obračuna profiti po poduzećima, ukoliko se nisu drukčije sporazumjeli, su: Pf1 = TR1 – TC1 = 90 – 50 = 40 . Pf2 = TR2 – TC2 = 180 – 80 = 100 . Pf = Pf1 + Pf2 = 40 + 100 = 140 . Rješenje maksimirajuće pozicije kartela može se dobiti i na slijedeći način: Matematička interpretacija maksimiranja profita centraliziranog kartela ista je kao i kod monopola koji u svom sastavu ima više pogona. Zato je profitni cilj izražen kao: Pf = TR – TC = TR1 + TR2 – TC1 – TC2. Maksimirajuća pozicija nalazi se u točki gdje je: MR = MC1 = MC2. Kako je q = q1 + q2, na osnovi navedenog primjera, granični prihod dobiva slijedeći oblik: MR = 12 – 0,2q = 12 – 0,2(q1 + q2). Izjednačavanjem graničnog prihoda s graničnim troškovima svakog poduzeća dobivamo sistem jednadžba s dvije nepoznanice: 12 – 0,2(q1 + q2) = 4 + 0,2 q1 12 – 0,2(q1 + q2) = 2 + 0,2q2. 0,4q1 + 0,2q2 = 8 0,2q1 + 0,4q2 = 10. Rješenjem ovog sistema jednadžba dobivamo da je q1 = 10, a q2 = 20, što predstavlja isti rezultat kojeg smo imali u prethodnom obračunu. Zamjenom ovih količina u funkciji potražnje dobit ćemo da je cijena p = 12 – 0,1(10 + 20) = 12 – 3 = 9. Iste količine i ista cijena dat će iste rezultate i o profitu. Model kartela za podjelu tržišta daje sljedeća matematička interpretacija. Primjer. Pretpostavimo da postoji kartel od dva poduzeća koji dijele tržište na dva jednaka dijela s funkcijom potražnje q = 120 – 10p, i da je funkcija ukupnih troškova svakog člana, TC = 0,1q2. Budući da svako poduzeće ima pola tržišta, funkcija potražnje svakog duopoliste je: q1 = 60 – 5p ; p1 = 12 – 0,2q1 q2 = 60 – 5p ; p2 = 12 – 0,2q2 .

259

Granični prihod iz ovih funkcija potražnje za svako poduzeće se izvodi iz funkcije ukupnog prihoda. TR1 = p1 × q1 = (12 – 0,2q1) × q1 = 12q1 – 0,2q12. MR1 = 12 – 0,4 q1. MC1 = 0,2q1. Uvjet ravnoteže je: MR1 = MC1 12 – 0,4q1 = 0,2q1 – 0,6q1 = – 12 q1 = 20. p1 = 12 – 0,2q1 = 12 – 0,2 × 20 = 12 – 4 = 8$. TR1 = q1 × p1 = 20 × 8 = 160$. Pf1 = TR1 – TC1 = 160 – 0,1 × 202 = 160 – 40 = 120$. Isti je rezultat i drugog poduzeća, pa je ukupni profit: Pf = Pf1 + Pf2 = 120 + 120 = 240$ . Loša strana kartelskih sporazuma, sa stanovišta općeg interesa, je očigledna, jer kartel ostvaruje, ili teži da ostvari manjom količinom a visokom cijenom, monopolske profite. Zato, je u većini država sporazumijevanje o cijenama zabranjeno. Međutim, i u samom modelu postoje elementi slabosti, tako da se ti sporazumi narušavaju. Članovi kartela su skloni izvrdavanju sporazuma, prodajući više od svoje kvote. Pored toga, visoki profiti privlače i druga poduzeća u grupaciju kojoj pripada kartel. Ovi faktori su doveli OPEC blizu raspada nakon 1985. godine. OPEC je kartelska organizacija zemalja izvoznica nafte. Ta organizacija je uspjela podići cijene nafte s 2,5$ po barelu u 1973 godini na preko 40$ u 1980. godini. U svijetu je nastala kriza po ovoj osnovi. Svaka država je poduzimala mjere štednje u potrošnji nafte. Neke zemlje su intervenirale istraživanjem naftnih nalazišta. Visoka cijena nafte stimulativno je djelovala na ovu aktivnost. Rezultat je bio nova nalazišta nafte u Velikoj Britaniji, Norveškoj, SAD-u i Meksiku. Štednja je ostvarivana i preorijentacijom na druge energetske izvore. Posljedica toga je smanjenje udjela OPEC-a u svjetskoj proizvodnji nafte s 55% u 1974. godini na 30% u 1991. godini. Pošto OPEC čini više zemalja izvoznica nafte s različitim interesima, zemlje koje imaju bogatije i na dugi rok osigurane izvore nafte, kao što su Saudijska Arabija i Kuvajt išle su na dugoročnu orijentaciju, kojom mogu osigurati normalne profite na dugi rok. Zbog svega toga OPEC nije uspio spriječiti pad cijena nafte na nivo od 15 – 20$ po barelu. Prema tome, i takav kartel kao što je OPEC nije imun od unutrašnjih slabosti, koje inače ima kartel kao oblik tržišne organizacije.

3.2. Liderstvo u određivanju cijena Liderstvo u određivanju cijena ili cjenovno predvođenje je jedan od načina ponašanja oligopolista, kojim se izbjegava rat cijenama i tajno sporazumijevanje. Rat cijenama vodi do smanjenja proﬁta svakog oligopoliste, a tajni sporazumi su pod udarom držav-

260

ne kontrole. Liderstvo je, u stvari, jedan način prešutnog sporazumijevanja, gdje svi učesnici određuju cijenu koju je odredilo vodeće poduzeće s ulogom lidera. Poduzeće – cjenovni predvodnik – započinje s promjenom cijene, a potom ga ubrzo slijede sva ostala poduzeća u privrednom sektoru. Cjenovni predvodnik, ili lider, je obično najveće – dominantno poduzeće u određenoj proizvodnji. To može biti i poduzeće s najnižim jediničnim troškovima proizvodnje. Poduzeće- lider se priznaje kao tumač ili barometar promjena u uvjetima potražnje i troškova koji opravdavaju promjenu cijena u oligopolskoj grupaciji. U ovom modelu poduzeće – lider određuje cijene koje maksimiraju njegove proﬁte, s tim da omogućuje svim ostalim poduzećima, koja ga slijede, da prodaju koliko žele po toj cijeni, a potom, lider – poduzeće podmiruje preostalu potražnju. Zato, poduzeća sljedbenici ponašaju se kao savršeni konkurenti, koji se prilagođavaju danoj cijeni. Razlika je u tome što tu cijenu nije odredilo tržište potpune konkurencije, nego vodeći oligopolist. A on je podešava tako da maksimira svoje proﬁte. Objašnjenje postupka određivanja cijene i količine u oligopolskoj grupaciji s liderstvom u određivanju cijena prikazano je na slici 15.2.32 Slika 15.2. Cjenovno predvođenje

Na slici 15.2, qd je krivulja ukupne potražnje za homogenim proizvodom na oligopolističkom tržištu, a MCs je horizontalni zbroj krivulja graničnih troškova poduzeća sljedbenika. U točki B nalazi se ravnoteža poduzeća sljedbenika budući da je u toj točki p = Mcs. Toj točki odgovara cijena od 7$. Ako bi predvodnik odredio ovu cijenu, sljedbenici bi prodavali 50 jedinica, tako da ne bi ostalo dovoljno prostora za prodaju lider – poduzeća. Druga krajnost je da predvodnik odredi cijenu od 2$, tada bi on preuzeo svu prodaju, ali bi poslovao s gubitkom s obzirom na njegove troškove (točka T, gdje je q sljedbenika = 0). Da bi maksimirao svoj proﬁt, lider – poduzeće izvodi svoju krivulju potražnje, koja počinje iz točke H, gdje se upravo nalazi ravnotežna cijena sljedbenika. To je krivulja 32 D. Salvatore, isto, str. 247.

261

HNFG. Krivulja graničnog prihoda je ispod krivulje potražnje i obilježena je sa MRL. Tamo, gdje krivulja graničnog troška (MCL) dominantnog poduzeća, koje ima ulogu lidera, siječe krivulju njegovog graničnog prihoda (MRL) nalazi se ravnotežna količina ovog poduzeća. To je količina od 20 jedinica. Kako ovoj točki odgovara cijena od 6$ na krivulji potražnje lidera (točka N), to će on i odrediti tu cijenu, jer s njom ostvaruje maksimalni proﬁt: p > MRL = MCL. Za p = 6$ sljedbenici će ponuditi 40 jedinica (na slici JR), a lider će zadovoljiti ostalu potražnju prodajom 20 jedinica (JC – JR = RC = 20). Oligopolist – predvodnik može odrediti i višu i nižu cijenu. Ako odredi višu cijenu, gubi jedan dio svojih proﬁta. Ako odredi nižu cijenu, može istjerati iz oligopolskog sektora pojedine, pa i u određenim situacijama i sve ostale sljedbenike. U tom slučaju on postaje monopolist i dolazi pod udar antimonopolskih zakona. Zato je njegovo optimalno rješenje u točki presjeka krivulja graničnog troška i graničnog prihoda.

3.3. Necjenovna konkurencija U dosada obrađenim modelima oligopola uzimana je cijena i količina kao strategijsko oruđe konkurenata. Međutim, praksa je pokazala da rat cijenama dovodi do gubitka oligopoliste koji se odluči na tu strategiju. Isto tako, tajni sporazum kao suprotna cjenovna strategija dolazi u sukob s antimonopolskim zakonima države. Zato, oligopolisti nisu uvijek skloni samo cjenovnoj strategiji. Umjesto toga više tendiraju konkurenciji kvalitetom, odnosno diferencijacijom proizvoda, reklamom, uslugom i drugim oblicima necjenovne konkurencije. Na taj način akcije i reakcije oligopolista se prenose na izdatke i prihode od diferencijacije, reklame i usluga. Međutim, vrijeme reagiranja je mnogo dulje nego na promjene cijena, zbog potrebnog vremena za diferenciranje proizvoda, reklamnu kampanju i nov program usluga. To omogućuje oligopolisti da izbjegne razorni rat cijenama, ali da istovremeno na kratki rok ostvari neke dobitke necjenovnom konkurencijom. Necjenovna konkurencija na oligopolističkim tržištima analizira se pomoću teorije igara. U tom pristupu, oligopolist pretpostavlja da njegovi suparnici uvijek biraju najbolju strategiju, a zatim razvija najbolju vlastitu kontrastrategiju. Teorija igara obuhvaća sve strategije i cjenovne i necjenovne konkurencije, tako da se pomoću ove metode mogu analizirati svi oblici oligopolske konkurencije, odnosno svi oblici ponašanja u oligopolskoj strukturi. Zbog značaja, kojeg teorija igara ima u analizi oligopola, u narednom dijelu taj model se posebno obrađuje.

4. Oligopol i teorija igara Iz dosadašnjeg izlaganja problematike oligopola vidjeli smo da oligopolisti mogu donositi različite odluke u cilju maksimiranja svojih proﬁta. Pri donošenju tih odluka učesnik u oligopolističkoj konkurenciji nalazi se u međusobnoj zavisnosti s drugim učesnicima

262

na tržištu, zbog čega mora voditi računa o mogućim reakcijama drugih na njegove odluke i obratno. Čim poduzeće počne voditi računa o tome kakve će odluke donositi, s obzirom na moguće reakcije drugih poduzeća, ekonomska analiza ulazi na teren strategijskih igara.

4.1. Osnovni pojmovi Teorija igara analizira način kako se dva ili više učesnika u igri odlučuju za strategije koje pogađaju svakog sudionika. Tvorac ove teorije je John von Neumann (J. Nojman 1903. – 1957.), porijeklom iz Mađarske. Temeljno djelo iz strategijskih igara primijenjenih na ekonomiju objavili su zajedno 1944. godine J. Neumann i O. Morgenstern pod nazivom. “Theory of Games and Economic Behaviour” (Teorija igara i ekonomsko ponašanje). Nakon objavljivanja ovog djela literatura iz ove oblasti je značajno obogaćena.33 Osnovni pojmovi u ovoj teoriji su: igra, igrač, strategija i rezultat. Igra je aktivnost u kojoj sudjeluju dva ili više igrača čiji su interesi različiti. Prema tome, igrač je sudionik u igri. Budući da su ciljevi sudionika u igri suprotni, konfliktni, neki igrači ostvaruju pozitivan, a drugi negativan rezultat, zavisno od primijenjene strategije. Strategija je plan akcija igrača koje ovise o njegovom znanju i informiranosti o mogućim akcijama njegovog protivnika. Budući da postoje alternative u definiranju strategija, od umješnosti igrača zavisi rezultat igre. Svaki igrač postavlja svoj cilj i bira strategiju svoje igre. Njegov protivnik se ponaša na isti način. Zato, konačni ishod igre zavisi istovremeno od strategija svih sudionika. Što je bolju strategiju igrač izabrao, to će biti bolji i njegov rezultat. U igrama mogu sudjelovati dva ili više igrača. Preneseno na ekonomiju, to može biti oligopol, duopol i poduzeće u monopolističkoj konkurenciji. Ishod igre može biti stalna ili nestalna suma. U igri sa stalnom sumom može biti bilo koji broj. Ako je u igri dobitak jednog igrača jednak gubitku drugog imamo igru sa sumom nula. Na primjer, preraspodjela tržišta kod oligopola, koji je na tržištu s koeficijentom elastičnosti potražnje 1. Što jedan dobije, drugi gubi. Kod igara s nestalnom sumom zbroj rezultata nije konstantan. Na primjer, ako je koeficijent elastičnosti potražnje na tržištu duopolista različit od 1, tada će ukupni prihod biti također različit, odnosno veći ili manji, zavisno od nivoa cijene. U teoriji igara, rezultat svakog igrača zove se isplata. U oligopolskoj konkurenciji rezultat je profit ili gubitak oligopoliste. Rezultati su određeni strategijama oligopolista i ograničenjima s kojima se susreću. Ograničenja mogu biti razna, kao na primjer carine, raspoloživa tehnologija i cijene faktora. Rezultati dvojice igrača obično se prikazuju u obliku matrice, u kojoj su u horizontali strategije jednog, a u vertikali strategije drugog igrača. Na primjer, ako je rezultat igre (konkurencije) dva igrača (poduzeća) stalna suma 100, matrica rezultata s dva igrača (poduzeća) i dvije strategije može se prikazati na sljedeći način:

33 Vidjeti o ovoj problematici, Dr. Mate Babić: Mikroekonomska analiza, Narodne novine, Zagreb 1991., str. 281 – 296.

263

Poduzeće y Strategija 1 Strategija 1 Poduzeće x Strategija 2

Strategija 2 50

70 30

40 60

Ako oba poduzeća primijene strategiju 1, rezultat dijele na jednake dijelove (na primjer tržište). Ako poduzeće x primjeni strategiju 1, a poduzeće y strategiju 2, rezultat ide u korist poduzeća y; (70 : 30). Ako poduzeće y primijeni strategiju 1, a poduzeće x strategiju 2, rezultat ide u korist poduzeća x ; (70 : 30). Ako oba poduzeća primijene strategiju 2, rezultat se dijeli 60 : 40 u korist poduzeća x. Očigledno je da će oba poduzeća ići na strategiju 2. Poduzeću x ona donosi 60 od ukupne sume 100. U ovom slučaju poduzeće y se mora prilagođavati toj strategiji da bi umanjilo gubitke. Jer, ako bi primijenilo strategiju 1, dobilo bi svega 30 od ukupne sume 100. Primjenom strategije 2 dobiva 40 . Strategija 2, u ovom primjeru je dominantna strategija. To je situacija kada je jednom od igrača na raspolaganju najbolja strategija u igri, bez obzira kojom će ga strategijom slijediti drugi igrač. U ovom slučaju radi se o duopolu. Duopol se uzima kao najjednostavniji oblik oligopola da bi se lakše razumjele strategijske igre. A osim toga, oligopol ovog tipa je vrlo čest u lokalnim okvirima, na primjer, u gradovima na tržištu usluga i pojedinih proizvoda. U teoriji igara, pored vlastitog cilja i mogućih akcija, bitno je poznavati, ili bar pretpostavljati, ciljeve i akcije suparnika. Isto tako, treba znati da i drugi igrač na isti način analizira ciljeve i strategije onog prvog.

4.2. Neki primjeri teorije igara u duopolu Ako na tržištu ima dva duopolista, koji mogu primijeniti u politici cijena dvije strategije: strategiju normalne cijene i strategiju rata s cijenama, taj slučaj možemo ilustrirati sljedećom matricom rezultata:34 Poduzeće y Normalna cijena Normalna cijena Poduzeće x Rat cijenama

10$

Rat cijenama B

10$ C

100$ - 10$

- 10$ 100$

- 50$ - 50$

Brojke u redovima i stupcima daju rezultate strategija s proﬁtima poduzeća. U polju A oba poduzeća vode strategiju normalne cijene i ostvaruju jednake proﬁte od 10$. U polju 34 P. Samuelson & W. Nordhaus , Ekonomija, Zagreb,1992., str. 206.

264

B strategije se razlikuju, poduzeće x vodi politiku normalne cijene i gubi 10$, jer poduzeće y snižava cijenu i osvaja tržište. Njegovi proﬁti su 100$. Obratna je situacija u polju C. Sada poduzeće x vodi rat cijenama, dok poduzeće y nastavlja voditi strategiju normalne cijene. U polju D, oba poduzeća vode strategiju rata cijenama i oba gube. Očigledno je da je normalna cijena dominantna strategija za oba poduzeća. Kada oba poduzeća (igrača) imaju dominantnu strategiju, ishod je dominantna ravnoteža. Međutim, duopolisti mogu voditi strategiju visoke cijene ako podignu cijenu do monopolske. Alternativa je za svakog strategija normalne cijene. Ali ne surađuju. Znači da oba mogu koristiti alternativno ove dvije strategije. Ilustrirajmo to slijedećim primjerom.35 Poduzeće y Visoka cijena Visoka cijena Poduzeće x Normalna cijena

200$

Normalna cijena B

100$ C

- 30$ 150$

150$ - 20$

10$ 10$

Ovaj primjer zove se igra suparnika. Ako oba poduzeća vode strategiju visoke cijene, ukupni profiti su 300$ (polje A). Druga krajnost je u polju D, kada poduzeća vode strategiju normalne cijene. Profiti za svako poduzeće su po 10$, odnosno ukupno 20$. Između te dvije krajnosti nalaze se dvije strateške situacije u kojima se jedno poduzeće odlučuje na visoku cijenu, a drugo na normalnu cijenu, i obratno. U polju B, poduzeće x vodi strategiju visoke cijene, a poduzeće y ga vara s normalnom cijenom i preuzima mu tržište. Rezultat je gubitak za poduzeće x od 20$. I poduzeće y gubi 50$, ali njegovi profiti su još uvijek 150$. U polju C, poduzeće x vodi strategiju normalne cijene, a poduzeće y ostaje pri visokoj cijeni. Situacija je obrnuta u odnosu na polje B. Sada poduzeće y ima gubitak od 30$, a poduzeće x dobitak od 150$. U ovom primjeru suparništva oba poduzeća imaju dominantnu strategiju, jer bez obzira koju strategiju primjenjuje drugo poduzeće, strategija normalne cijene poduzeća x u polju C i D omogućava mu poslovanje s profitom. Ako poduzeće x ima dominantnu strategiju, onda drugo poduzeće mu se mora prilagođavati, te će i ono voditi istu strategiju (polje D), jer dok se god prvo poduzeće drži strategije normalne cijene, drugo poduzeće ne može učiniti ništa bolje nego se držati iste strategije. Razlog je očigledan. Kako poduzeće x ima dominantnu strategiju s normalnom cijenom, ono će tu strategiju i provoditi, jer mu je u suparničkom modelu najracionalnija. Tu nema nikakvog rizika, bez obzira koju strategiju vodi poduzeće y. Stoga će i poduzeće y najbolje postupiti ako pretpostavi da će poduzeće x slijediti svoju dominantnu strategiju i primijeniti strategiju normalne cijene. Pretpostavka se temelji na pravilu da će suparnik djelovati u svom najboljem interesu. Ovakva ravnoteža zove se Nash-ova ravnoteža, po matematičaru Johnu Nashu. Njena je karakteristika da ni jedan igrač ne može poboljšati svoj rezultat uz danu strategiju drugog igrača. Nashova ravnoteža još se naziva i nesuradnička ravnoteža, zbog toga što

35 P. Samuelson & W. Nordhaus , isto, str. 208.

265

svaki od učesnika bira strategiju bez tajnog sporazumijevanja. Takva ravnoteža je najbolja i s društvenog stanovišta. Nasuprot ovoj ravnoteži suradnička ravnoteža nastaje kada strane u igri djeluju sporazumno. To je primjer s kartelom. Suradnička ravnoteža odgovara duopolu, odnosno oligopolu, ali na štetu potrošača. Zato, država vodi antimonopolsku politiku kojom se sporazumijevanje o cijenama zabranjuje. Ali, i u samom mehanizmu te ravnoteže postoji ozbiljan element neravnoteže. To je iskušenje pojedinačnih poduzeća da u cilju vlastitog interesa izigraju sporazum. Primijenjeno na tržište, nesuradnička ravnoteža je pravilo donošenja odluka u potpunoj konkurenciji, a suradnička u oligopolu, odnosno duopolu.

4.3. Važniji rezultati primjene teorije igara u analizi oligopola Teorija igara ima široku primjenu u ekonomiji. Ta metoda je korištena i u makroekonomiji i mikroekonomiji. Na području mikroekonomije posebno se koristi u analizi oligopola. Važniji rezultati te analize su sljedeći:36 a) Privredni sektor sastavljen od nekoliko oligopolista, koji uzimaju u obzir strateško međusobno djelovanje, postiže ravnotežu koja se nalazi između ravnoteže monopola s visokom – monopolskom cijenom i ravnoteže potpune konkurencije s nižom konkurencijskom cijenom; b) U mjeri u kojoj se povećava broj nesuradničkih ologopolista, koji međusobno konkuriraju, sektorska cijena i količina se približavaju ravnotežnim elementima potpune konkurencije; c) Ako se oligopolisti tajno ili javno sporazumijevaju (kartel), tržišna cijena i količina će biti kao i kod monopola; d) U mnogim situacijama oligopol nema mogućnosti za deﬁniranje stalne ravnoteže. Strateško međusobno djelovanje često vodi do neizvjesnih ishoda. Jer, poduzeća prijete, zavaravaju, otpočinju ratove cijenama, priklanjaju se jačim poduzećima ili napuštaju tržište.

5. Oligopol i efikasnost u privredi Oligopolija je dominantno tržišno stanje u privredama razvijenih zemalja. Tu tržišnu strukturu čine krupne korporacije u većini privrednih sektora. Zato je korisno sagledati glavna obilježja krupne korporacije, odnosno većeg oligopolističkog poduzeća suvremene privrede. Osnovno obilježje je veličina i dominacija na tržištu u pogledu utjecaja na tržišnu cijenu i količinu dobara koja se nude na takvom tržištu. Veličinu obilježavaju visina kapitala, broj uposlenih i ukupan prihod. Nekoliko velikih korporacija obično imaju više od 50% kapitala, uposlenih i ukupnog prihoda u privrednom sektoru. A u pojedinim sektorima i 100%. Na svjetskom tržištu velike korporacije raspolažu kapitalom, koji se izražava u 36 P. Samuelson & W, Nordhaus: Ekonomija, Zagreb,1992., str. 185.

266

milijardama dolara, koje proizvode veći dio proizvodnje (automobili, aluminij, čelik, zrakoplovi). Zato se postavlja pitanje, da li su takve korporacije štetne ili korisne, da li su, sa stanovišta cjeline, efikasne ili neefikasne? Upoznajmo se najprije, s važnijim obilježjima o organizacijskoj i vlasničkoj strukturi krupnih korporacija. Krupne korporacije, na primjer u američkoj privredi, imaju uglavnom, karakter javnih poduzeća, ali ne javnih s državnom svojinom, nego s privatnom svojinom. To su dionička društva s ogromnim brojem vlasnika – dioničara. U nekim poduzećima SAD-a, taj broj dostiže i do 2 milijuna vlasnika, gdje ni jedan pojedinac nema čak ni 1% kapitala. Ta raspršenost vlasništva na mnoštvo pojedinaca, je opća karakteristika velikih korporacija u svjetskoj privredi. Zato, i u pogledu vlasništva ove firme predstavljaju, i sa društvenog stanovišta, pogodan oblik za prikupljanje kapitala i njegovo usmjeravanje u proizvodnju dobara. Diverzifikacija vlasništva utjecala je na odvajanje rukovođenja i upravljanja ovim poduzećima od vlasništva. Raspršeno vlasništvo nije u mogućnosti donositi odluke o svakodnevnom poslovanju korporacije. Dioničari na skupštini korporacije biraju upravni odbor, a upravni odbor generalnog direktora korporacije. Upravni odbor i generalni direktor odgovaraju dioničarima za ostvarivanje profitnih ciljeva firme. Ali, to je i zajednički cilj dioničara i uprave, jer o visini profita zavisi i ostvarivanje interesa i uprave i dioničara. Na taj način racionalno je riješen odnos između vlasništva i upravljanja i omogućena racionalna alokacija i angažiranje kapitala od najšireg broja potencijalnih ulagača. Odgovor na pitanje o efikasnosti oligopolske strukture nije moguće dati jednom ocjenom, jer ne postoji opća teorija oligopola, već određeni broj modela. Ako se oligopolisti sporazumijevaju, oni određuju i cijenu i količine koje su slične onima koje određuje monopolist. A to znači, manje količine i više cijene u odnosu na savršenu konkurenciju. Ako oligopolisti ratuju cijenama, cijene i količine tendiraju tržištu savršene konkurencije, te u toj situaciji se ne bi moglo govoriti o zakidanju potrošača. Oligopolisti, koji djeluju bez sporazumijevanja, ali svjesni uzajamne zavisnosti, po pravilu određuju cijenu, koja je nešto niža od monopolske, ali i viša od cijene savršenog konkurenta. Prema tome, neke oligopolske situacije imaju negativne posljedice za efikasnost. Međutim, na prigovore da oligopoli određuju cijene previsoko, količine proizvodnje prenisko, da ostvaruju visoke profite, i t d postoje i suprotna mišljenja. Pa čak i neke analize u američkoj privredi pokazuju da na nivou privrede postoje vrlo male razlike u monopoliziranim sektorima u odnosu na sektore u kojima prevladava konkurencija. Pri tome treba imati u vidu aktivnost države na suzbijanju monopolizma i prednost krupnih poduzeća da organiziraju inovacionu aktivnost. Izdaci za istraživačku djelatnost u strukturi s visokom koncentracijom su veći nego u tržišnoj strukturi s niskom koncentracijom. Zato, mada je točno da oligopoli uzrokuju neefikasnost, jer njihove cijene leže iznad graničnih troškova, inovacije koje stvaraju krupna poduzeća više nego potiru ove gubitke. Pored toga, treba imati u vidu i različita tržišta, jer oligopol koji djeluje na nekom lokalnom tržištu, gradu ili regiji, nije isto što i oligopol koji djeluje na tržištu države ili međunarodnom tržištu.

267

Poglavlje 15. Pregled pitanja 1. Oligopol (definicija, izvori, klasifikacija i međuzavisnost akcija oligopolista) 2. Što je koncentracijski odnos? Što znači koncentracijski odnos za 4 poduzeća od 90%? 3. Objasnite Cournot-ov, Edgeworth-ov i Chamberlain-ov model. 4. Objasnite model izlomljene krivulje potražnje (Sweezy-ev model). 5. Što je kartel (definicija, centralizirani kartel i kartel za podjelu tržišta)? 6. Objasnite liderstvo u određivanju cijena. 7. Objasnite osnovne pojmove iz teorije strategijskih igara. 8. Što je igra sa stalnom sumom, igra s nestalnom sumom i igra sa sumom nula? 9. Što je dominantna strategija? 10. Što je Nash-ova ravnoteža? 11. Objasni suradničku i nesuradničku ravnotežu. 12. Navedite važnije rezultate primjene teorije strategijskih igara u analizi oligopola. 13. Oligopol i efikasnost u privredi. 14. Koristeći se primjerima matematičke interpretacije centraliziranog kartela, simulirajte neki primjer po vlastitom izboru i nađite odgovarajuće rješenje ravnoteže.

268

Poglavlje 16. ODREĐIVANJE CIJENA VIŠE PROIZVODA I TRANSFERNE CIJENE

Politika i formiranje cijena u uvjetima savršene konkurencije, monopola, monopolističke konkurencije i oligopola, koja je tretirana u četiri prethodna poglavlja, temeljena je na pretpostavci da poduzeće posluje samo s jednim proizvodom, što je rijetkost u praksi. Većina suvremenih poduzeća proizvodi više proizvoda. Poduzeća u pojedinim industrijskim granama, kao što su tvornice automobila, lijekova, televizora, kućanskih strojeva i aparata itd. moraju posvetiti posebnu pažnju prigodom donošenja odluka o tome što će i koliko čega proizvoditi i kako kombinirati proizvode s obzirom na prodajne uvjete na tržištu i razna ograničenja kako bi se dobili maksimalni poslovni efekti. Vlastiti proizvodi poduzeća mogu imati različitu elastičnost potražnje na tržištu ali s međuzavisnim odnosima, proizvodi mogu biti vezani proizvodnjom i širokim rasponom rentabiliteta. Pravilna kombinacija proizvoda važna je radi prodaje i proizvodnje, radi pravilnog planiranja zaliha, radi budućih investicija, ali prije svega radi ostvarivanja proﬁtnog cilja. S obzirom da cijena čini bitnu varijablu u funkciji ostvarivanja toga cilja u ovom ćemo se poglavlju baviti određivanjem cijena poduzeća koja proizvode više proizvoda s međuzavisnom potražnjom, određivanjem cijena i korištenjem kapaciteta i cijenama vezanih proizvoda37.

1. Određivanje cijena više proizvoda Određivanje cijena u ovom dijelu proširuje se na poduzeća koja proizvode više proizvoda s međuzavisnom potražnjom, na određivanje cijena i korištenje kapaciteta i na cijene vezanih proizvoda.

1.1. Određivanje cijena više proizvoda s međuzavisnom potražnjom Ako poduzeće proizvodi više proizvoda, a želi maksimirati svoje proﬁte, ono mora pri određivanju cijena polaziti od međuzavisnosti potražnje. Jer, proizvodi poduzeća mogu biti supstituti ili komplementarni. Na primjer, u tvornici automobila dva tipa automobila s približno jednakim glavnim karakteristikama mogu biti supstituti, dok su razni dijelovi i oprema (klima uređaji, motor itd.), koje proizvodi poduzeće, komplementarni ovim automobilima. Zato poduzeće, pri određivanju cijena međusobno povezanih proizvoda, treba 37 Detaljnije vidjeti o ovoj problematici, D. Salvatore: Isto,str. 451 – 495.

269

sagledati utjecaj promjene cijene jednog proizvoda na potražnju ostalih proizvoda. Jer, sniženje cijene jednog tipa automobila, ako su automobili supstituti, prouzrokuje smanjenje potražnje drugog automobila i povećanje potražnje za komplementarnim proizvodima (dijelovi i oprema tipa automobila kojem je cijena snižena). U ovakvim situacijama, maksimiranje proﬁta nalaže da se cijene i količine proizvodnje različitih proizvoda istog poduzeća određuju zajednički. Pretpostavimo da poduzeće proizvodi dva proizvoda: x i y, kojih je potražnja međuzavisna. Granični prihod ovih proizvoda je: MRx = dTRx : dqx ;

MRy = dTRy : dqy .

Ako bi poduzeće određivalo cijene neovisno, onda bi cijene i količine odredilo u točki izjednačavanja graničnog prihoda i graničnog troška: MRx = MCx MRy = MCy . Ako su proizvodi supstituti ili komplementi ovakav način bi bio pogrešan, jer izostavlja iz ukupnog prihoda međuzavisnost potražnje. Međuzavisnost potražnje manifestira se preko ukupnog prihoda, tako da granični prihodi ovih proizvoda glase: MRx = (dTRx : dqx) + (dTRy : dqx) MRy = (dTRy : dqy) + (dTRx : dqy) . Prema tome, granični prihod ima dva dijela, prvi, koji izražava promjenu ukupnog prihoda od prodaje jednog proizvoda, i drugi, koji izražava promjenu ukupnog prihoda drugog proizvoda, zavisno od promjene količine prodaje prvog proizvoda. Izraz (dTRy : dqx) u graničnom prihodu prvog proizvoda (MRx) mjeri utjecaj proizvoda y na prihod poduzeća koji proizlazi iz dodatne prodaje jedinice x. Kod graničnog proizvoda y (MRy), taj utjecaj mjeri izraz (dTRx : dqy). Ako je drugi izraz na desnoj strani ovih jednadžbi negativan, to pokazuje da povećana prodaja jednog proizvoda prouzrokuje pad prodaje drugog proizvoda , to jest da su ta dva proizvoda supstituti. Ako je drugi izraz na desnoj strani jednadžbi pozitivan, to pokazuje da povećana prodaja jednog proizvoda povećava prodaju drugog proizvoda, to jest da su ta dva proizvoda komplementarna. Za ovakvu analizu bitno je poznavanje cjenovne i unakrsne elastičnosti potražnje. Zanemarivanje ovog postupka dovodi do neoptimalnih odluka o cijenama i količinama. Na primjer, ako su proizvodi x i y supstituti (dTRy : dqx je negativan), a poduzeće donosi odluku o cijenama i količinama na principu MRx = MCx, proizvodit će više proizvoda x i neće maksimirati proﬁte. Ako su proizvodi x i y komplementarni, a odluka se donosi na principu jednakosti graničnog prihoda i graničnog troška jednog proizvoda, na primjer proizvoda x, poduzeće će proizvoditi manje proizvoda x i neće maksimirati proﬁt. Prema tome, ispravan je postupak traženja optimuma na osnovi: MRx = (dTRx : dqx) + (dTRy : dqx) = MCx MRy = (dTRy : dqy) + (dTRx : dqy) = MCy .

270

Ako je drugi član graničnog prihoda pozitivan, tada će krivulja graničnog prihoda sjeći krivulju graničnog troška na višem nivou. To znači da je optimum na višem nivou proizvodnje. Ako je drugi član graničnog prihoda negativan, optimum je na nižem nivou, jer krivulja graničnog prihoda (umanjenog za utjecaj međuzavisnosti) siječe krivulju graničnog troška na nižem nivou proizvodnje.

1.2. Određivanje cijena više proizvoda i korištenje kapaciteta U privredi su česti primjeri poduzeća koja proizvode više proizvoda da bi bolje koristila svoje kapacitete. Proizvodnja samo jednog proizvoda može biti manja nego što omogućavaju ukupni kapaciteti poduzeća zbog više razloga. A najčešći su oni koji se odnose na ograničenu potražnju i ograničene resurse. Na primjer, ako je tržišna potražnja 50 jedinica, a poduzeće može proizvesti 100 jedinica nekog proizvoda, razumljivo je da će ostatak kapaciteta upotrijebiti na druge proizvode koje tim sredstvima može proizvoditi. Ili, ako je tržišna potražnja 100, a poduzeće može proizvesti takvog proizvoda 50, razliku će dopuniti s proizvodima koje može proizvoditi s postojećim kapacitetima. Na primjer, u šumarstvu svako poduzeće raspolaže s ﬁksnom količinom pojedinih sortimenata, tako da će, pored najrentabilnijeg proizvoda korištenje raspoloživih kapaciteta dopunjavati manje rentabilnim proizvodima. Sličan je primjer s poduzećima iz rudarstva, poljoprivrede, a takvi su primjeri prisutni i u prerađivačkoj industriji. Poduzeće koje ima neiskorištene kapacitete s proizvodnjom samo jednog proizvoda, ostatak kapaciteta koristi u proizvodnji drugih proizvoda, pod pretpostavkom da se proizvodna sredstva mogu prilagoditi proizvodnji tih proizvoda, i da za tim proizvodima postoji tržišna potražnja. Ako je tržišna potražnja za tim proizvodima neovisna, poduzeće će širiti asortiman proizvodnje sve dok granični prihod posljednjeg proizvoda ne bude jednak njegovom graničnom trošku. Znači, količinu rentabilnih proizvoda, recimo A, B i C, određuje točka u kojoj je granični prihod posljednje proizvedene jedinice jednak graničnom trošku. Poduzeće će maksimirati proﬁte kada proizvodi količinu svakog od ova tri proizvoda, pri kojoj je: MRA = MRB = MRC = MC. Na taj način sjecište graničnog troška i graničnog prihoda posljednje proizvedene jedinice određuje točku na krivulji graničnog prihoda svakog proizvoda, a time količine i cijene tih proizvoda. Primjer. Poduzeće proizvodi tri proizvoda: A, B i C. Funkcije potražnje ovih proizvoda su neovisne i glase: pA = 20 – 0,066’ qA , pB = 18 – 0,033’ qB, pC = 16 – 0,011’ qC. Granični trošak, koji se izjednačava s graničnim prihodom posljednjeg proizvoda je: MRC = MC = 12.

271

Odrediti optimalne količine i cijene svakog proizvoda ! Uvjet optimalizacije je: MRA = MRB = MRC = MC = 12 . Na osnovi funkcije potražnje, funkcije ukupnog prihoda su: TRA = (20 – 0,066’ qA) × qA = 20qA – 0,066’ qA2, TRB = (18 – 0,033’ qB) × qB = 18qB – 0,033’ qB2, TRC = (16 – 0,011’ qC) × qC = 16qC – 0,011’ qC2. Granični prihodi su prve derivacije iz ovih funkcija: MRA = 20 – 0,13’ qA , MRB = 18 – 0,066’ qB , MRC = 16 – 0,022’ qC . Na osnovu funkcija graničnih prihoda i definiranog uvjeta ravnoteže imamo: MRA = MC = 12 , 20 – 0,13’ qA = 12 , qA = 8 : 0,13’ = 60 ; MRB = MC = 12 , 18 – O,066’ qB = 12 , qB = 6 : 0,066’ = 90 ; MRC = MC = 12 , 16 – 0,022’ qC = 12 , qC = 4 : 0,022’ = 180. Iz funkcija potražnje i rješenja o količinama dobivamo cijene: pA = 20 – 0,066’ qA = 20 – 0,066’ × 60 = 16, pB = 18 – 0,033’ qB = 18 – 0,033’ × 90 = 15 , pC = 6 – 0,011’ qC = 16 – 0,011’ × 180 = 14. Znači, ovo poduzeće će maksimirati profite ako proizvodi 60 jedinica proizvoda qA po cijeni od 16$, 90 jedinica proizvoda qB po cijeni od 15$ i 180 jedinica proizvoda qC po cijeni od 14$. S obzirom da je cijena svakog novog proizvoda, u ovom primjeru, niža, a granični trošak viši, tako da profiti po jedinici proizvoda padaju, poduzeće je zaustavilo proizvodnju pri graničnom trošku MC = 12$, što je odredilo količine i cijene svakog proizvoda, a time i visinu profita. Poduzeće, na ovaj način, podešava svoju poziciju prema uvjetima tržišta, da ponudi proizvod s malim ili čak nikakvim profitom da bi dopunilo svoj asortiman, da ga koristi da privuče ili zadrži kupce, da održi proizvodnju i iskorištenost kapaciteta do profitabilnijih situacija, itd. Pretpostavka je u ovoj analizi da se radi o proizvodima s neovisnom potražnjom. Postupak s međuovisnim proizvodima trebalo bi dopuniti analizom o međuovisnosti potražnje.

272

1.3. Određivanje cijena vezanih proizvoda Proizvodi mogu biti povezani i u procesu proizvodnje. To su vezani proizvodi. Vezani proizvodi mogu se proizvoditi u fiksnim i varijabilnim odnosima. Primjer vezane proizvodnje s fiksnim odnosom je stočarstvo. Od ove djelatnosti dobiva se meso i koža u odnosu jedan prema jedan. Primjer vezane proizvodnje s varijabilnim odnosom su rafinerije nafte, koje mogu mijenjati odnose benzina, lož ulja i drugih derivata u danom rasponu. Dok su vezani proizvodi s fiksnim odnosom komplementarno povezani, proizvodi s varijabilnim odnosom su supstituti u proizvodnji. Da bi poduzeće moglo donositi optimalne odluke o cijenama i količinama, ove odnose treba temeljito analizirati. 1.3.1. Vezani proizvodi s fiksnim odnosom Vezani proizvodi imaju zajedničke troškove, tako da nema egzaktnog načina za njihovo razgraničenje po proizvodima. Na primjer, u stočarstvu je nemoguće točno razgraničiti troškove proizvodnje mesa i kože. S druge strane, ovakvi proizvodi mogu imati nezavisne potražnje i granične prihode. Potražnja i granični prihod mesa nezavisni su od potražnje i graničnog prihoda kože. Pretpostavimo da poduzeće u djelatnosti stočarstva proizvodi dva proizvoda: meso(A) i kožu (B) u odnosu jedan prema jedan od svake zaklane krave, sa sljedećim podacima: Funkcija potražnje mesa je: pA = 16 – 0,1 qA , Funkcija potražnje kože je: pB = 8 – 0,075 qB , Funkcija troškova je:

TC = 10 q + 200 .

Postavlja se pitanje, kako naći optimalne količine mesa i kože i odgovarajuće cijene, pa da poduzeće ostvari maksimalni profit ? Na osnovi ovih podataka, funkcije ukupnog prihoda mesa i kože su: TRA = qA × pA = qA (16 – 0,1qA) = 16qA – 0,1qA2, TRB = qB × pB = qB (8 – 0,075qB) = 8qB × 0,075qB2. Prva derivacija iz ovih funkcija su granični prihodi: MRA = 16 – 0,2qA , MRB = 8 – 0,15qB. Kako se radi o vezanim proizvodima s fiksnim odnosom (1 : 1), ove dvije funkcije graničnog prihoda zbrajamo u zajedničku funkciju graničnog prihoda: MRA + MRB = MR, MR = 24 – 0,35q . Uvjet maksimiranja profita je: MR = MC. MC je prva derivacija iz funkcije troškova: MC = 10. 24 – 0,35q = 10 ; – 0,35q = – 14 ; q = 40. q = qA = qB = 40.

273

Zamjenom količina u funkcijama potražnje dobivamo ravnotežne cijena mesa i kože: pA = 16 – 0,1qA = 16 – 0,1 × 40 = 12$, pB = 8 – 0,075qB = 8 – 0,075 × 40 = 5$ . Ukupan prihod na osnovi ovih cijena i količina je: TR = TRA + TRB TR = 40 × 12 + 40 × 5 = 680 . Ukupni troškovi su: TC = 10q + 200 = 10 × 40 + 200 = 600. Profit: Pf = TR – TC = 680 – 600 = 80. Ako bi poduzeće povećalo proizvodnju, prodajne cijene bi se smanjile, a s njima i profit poduzeća. Manji obujam proizvodnje od 40 jedinica bi također donio manji profit zbog utjecaja fiksnih troškova, i pored toga što bi prodajne cijene bile nešto više. Na primjer, ako bi poduzeće odlučilo proizvoditi 30 jedinica, profit bi bio manji: TRA = 16qA – 0,1qA2 = 16 × 30 – 0,1 × 302 = 480 – 90 = 390, pA = TRA : qA = 390 : 30 = 13$ ; TRB = 8qB – 0,075qB2 = 8 × 30 – 0,075 × 302 = 240 – 67,5 = 172,5, pB = TRB : qB = 172,5 : 30 = 5,75$ ; TR = TRA + TRB = 390 + 172,5 = 562,5$ ; TC = 10q + 200 = 10 × 30 + 200 = 500,0$ ; Pf (profit) = TR – TC = 562,5 – 500 = 62,5$. Znači, manji obujam je smanjio profit poduzeća, jer je 62,5 < 80 . Ukoliko bi poduzeće povećalo obujam proizvodnje, na primjer na 60 jedinica, rezultat bi također bio nepovoljniji: TRA = 16qA – 0,1qA2 = 16 × 60 – 0,1 × 602 = 960 – 360 = 600 , pA = TRA : qA = 600 : 60 = 10$ ; TRB = 8qB – 0,075qB2 = 8 × 60 – 0,075 × 602 = 480 – 270 = 210 , pB = TRB : qB = 210 : 60 = 3,5$ ; TR = TRA + TRB = 600 + 210 = 810$ ; TC = 10q + 200 = 10 × 60 + 200 = 800$ ; Pf = TR – TC = 810 – 800 = 10$ . Znači, povećanje proizvodnje iznad optimalne točke (q = 40) također smanjuje profit, jer je 10 < 80. Povećanje obujma prodaje na 60 jedinica bi smanjilo granični prihod proizvoda qA sa 8$ na 4$, a proizvod qB bi imao čak negativan granični prihod (-1). Prema tome, optimalna proizvodnja i prodaja je q =40 po cijenama: pA = 12$ i pB = 5$. U toj točki profit je maksimalan. Pri utvrđivanju optimuma, na ovaj način, potrebno je analizirati i visinu graničnog prihoda. Jer, mogu postojati situacije da poduzeće u točki optimuma, dobivenom na opisani način, različito postupi u proizvodnji i prodaji. Može se desiti da granični prihod jednog proizvoda bude negativan i da na taj način umanjuje visinu profita. U tom slučaju se smanjuje prodaja tog proizvoda i drži optimalna kombinacija proizvodnje i prodaje.

274

1.3.2. Vezani proizvodi s varijabilnim odnosom Vezani proizvodi s varijabilnim odnosom također imaju zajedničke troškove. Ali ti troškovni inputi mogu se koristiti za dobivanje proizvoda u varijabilnim odnosima, u različitim kombinacijama proizvoda pri danoj visini troškova. Kombinacija koja poduzeću donosi najveći profit pronalazi se analizom. Pretpostavimo da poduzeće proizvodi iz istog inputa dva vezana proizvoda, A i B, s mogućnošću da bira kombinacije za svaki nivo inputa. Cijena proizvoda A je pA = 1,5$, a proizvoda pB = 1$. Na osnovi ovih podataka i podataka o mogućim kombinacijama transformacije, na primjer sirove nafte u benzin i lož ulje, kao i o cijenama benzina i lož ulja i visine troškova, analitičkim putem pronalazi se ona varijanta koja daje maksimalni profit. Primjer. Na osnovi troškova, cijena i mogućih kombinacija tehnološke transformacije dobiju se rezultati koje prikazuje tablica 16.1. Sve tehnološke kombinacije u koloni A i B su dane u omjerima koje diktira tehnologija. Ovaj proračun pokazuje da je varijanta c najbolja, jer tom varijantom poduzeće dobiva maksimalni profit. U toj kombinaciji troškovi iznose 200$ na osnovi kojih se dobiva 80 jedinica proizvoda A i 120 jedinica proizvoda B, što po cijenama od 1,5$ i 1$ daje ukupan prihod od 240$. Profit je razlika između ukupnog prihoda i ukupnih troškova: 240 – 200 = 40$. Tablica 16.1. Vezani proizvodi s varijabilnim odnosom Proizvod A a) Troškovi TC = 100$ 60 40 20 0 b) Troškovi TC = 150$ 90 60 30 0 c) Troškovi TC = 200$ 120 80 40 0 d) Troškovi TC = 270$ 150 100 50 0

Ukupan prihod TR

Troškovi TC

Profit TR – TC

0 60 80 90

90 120 110 90

100 100 100 100

- 10 + 20 + 10 - 10

0 90 120 135

135 180 165 135

150 150 150 150

- 15 + 30 + 15 - 15

0 120 160 180

180 240 220 180

200 200 200 200

- 20 + 40 + 20 - 20

0 150 200 225

225 300 275 225

270 270 270 270

- 45 + 30 +5 - 45

275

1.4. Osvrt na rješenja pomoću granične analize Praksa pokazuje da većina poduzeća proizvodi i posluje s više proizvoda. Proizvodi se mogu razlikovati po veličini (obuća i odjeća), boji (odijela i haljine), kvaliteti (najkvalitetnije, srednje kvalitete i slabije kvalitete), vremenu proizvodnje (ljetna i zimska odjeća), namjeni (glavni proizvod – automobili, komlementarni proizvodi – rezervni dijelovi i dodatni sadržaji u automobilskoj industriji). Ovome treba dodati i primjere proizvodnje proizvoda s različitim namjenama (proizvodnja automobila i traktora, ili automobila i zrakoplova). Trgovinska poduzeća posluju s širokom asortimanom proizvoda koji nisu namjenski povezani. Teorijska načela za određivanje cijena multiplicirane proizvodnje su jasna. Kao prvo, granični trošak i granični prihod moraju biti određeni za svaki proizvod, zatim se razjašnjavaju troškovni i potražni odnosi među proizvodima i na kraju prave ispravke za određivanje optimuma. Ovo se može primjeniti s primjerom dva ili tri proizvoda koristeći pri tome i simulirane modele sa brojnim matematičkim funkcijama. Ali kad postoje desetine, stotine pa i tisuće proizvoda metode se moraju pojednostaviti. Proizvođač s velikim brojem različitih proizvoda treba jednostavne i učinkovite obrasce cjenovne politike. A oni se u praksi često temelje na troškovnom konceptu i određivanju cijena različitim pravilima odoka. Profesor Bjarke Fog u svojoj knjizi Pricing in Theory and Practice navodi slijedeće procedure: – “Cijene su srazmjerne ukupnom trošku, isti postotak profitne marže dodaje se svim proizvodima. – Cijene su srazmjerne direktnim (graničnim) troškovima. Princip implicira dodavanje istog postotka bruto marže za sve proizvode. – Cijene omogućuju nivo profitne marže koji je srazmjeran troškovima izrade. Trošak izrade je trošak koji je potreban za pretvorbu sirovog materijala u gotov proizvod, a može se otprilike odrediti kao puni trošak minus kupljeni materijal. – Cijene su srazmjerne veličini. Primjerice, cijena oglašavanja na osmini, četvrtini, pola stranice, na cijeloj stranici u časopisima i dnevnim listovima, srazmjerna je prostoru. – Ovi su sistemi bazirani na troškovima. Ali osnova može biti i potražnja. Znači, bruto marža na temelju cjenovne elastičnosti potražnje. – Cijene mogu ovisiti o životnom ciklusu proizvoda, naprimjer, cijena proizvoda se automatski snižava ako se ne proda za tri mjeseca. Troškovno orijentirani cjenovni obrasci se često mijenjaju zbog potražnje. Kod izbora cjenovnog obrasca tendencija je ka izboru koji daje najbolje rezultate. Drugim riječima, koji vodi cjenovnim odnosima koji nisu u konfliktu s potražnjom. Prema tome, iako se većina cjenovnih formula temelji na trošku, značenje potražnje je prisutno’’38. Prema tome, to su metode koje su temeljene na troškovnom i potražnom konceptu (dodavanje neto profitne marže na prosječni trošak, ili dodavanje bruto marže na direktni odnosno granični trošak s modifikacijama tehnika izračunavanja), ali bez primjene pravila MR= MC. 38 Bjarke Fog: Princing in Theory and Practice, str. 125 i 126, Handelshojskolens Forlag, 1994.

276

Zavisno dali poduzeće posluje u konkurentnim ili nekonkurentnim uvjetima ovisi i visina neto proﬁtne marže koja se dodaje na puni trošak ili bruto marže koja se dodaje na direktni odnosno granični trošak. Ako poduzeće posluje u potpuno konkurentnim uvjetima, određivanje cijena se svodi na preuzimanje (price taking). Ako su to uvjeti nepotpunog ali dovoljno konkurentnog tržišta dodavanje marže ovisi od cjenovne elastičnosti koja odgovara na tržištu poduzeća. Ako poduzeće posluje u nekonkurentnim uvjetima, njegovo ograničenje u određivanju cijena je mogućnost ulaska drugih ﬁrmi i kontrolna aktivnost države.

2. Određivanje transfernih cijena (Interne cijene) 2.1. Pojam i karakteristike Stvaranje velikih poduzeća pratio je proces decentralizacije na organizacijske jedinice, odnosno poslovne jedinice, kao manje ili više samostalne profitne centre u okviru poduzeća. Ta samostalnost se ogleda i u određivanju cijena poluproizvoda koje jedna organizacijska jedinica prodaje drugoj jedinici unutar poduzeća. Na primjer, kada poduzeće za proizvodnju aluminija ima vlastite boksitne rudnike i elektranu, ili kada poduzeće za proizvodnju čelika ima vlastiti rudnik ugljena. U drvno industrijskim kombinatima trupac kojeg prodaje vlastita jedinica šumarstva pilani u okviru tog kombinata radi dalje prerade je, za poduzeće kao cjelinu, poluproizvod. Slične primjere imamo u poljoprivredno industrijskim poduzećima, a posebno u automobilskoj industriji. Ovdje se postavlja pitanje, koliko nekog poluproizvoda prodavati matičnom poduzeću, a koliko vanjskom tržištu i po kojim cijenama? To je pitanje i za matično poduzeće, koliko kupovati od vlastitih pogona, a koliko od vanjskih poduzeća i po kojoj cijeni. Cijena koja funkcionira između dijelova poduzeća, na internom tržištu, zove se transferna cijena, ili interna cijena. Pravilno određivanje transfernih, ili kako ih još zovu internih cijena, ima veliki značaj za poslovanje pojedinih jedinica kao i za poduzeće u cjelini. Jer, cijena poluproizvoda utječe na troškove svake jedinice koja koristi taj poluproizvod, a time i na proizvodnju cjelokupnog poduzeća. Neoptimalna cijena faznog proizvoda (poluproizvoda) vodi suboptimalnoj proizvodnji svih dijelova koji su uključeni u transakciju, a time i na smanjenje profita poduzeća u cjelini. Isto tako, interne ili transferne cijene poluproizvoda su značajne za efikasnost poslovanja onih jedinica koje proizvode te poluproizvode. Preniske cijene poluproizvoda umanjuju profitabilnost organizacijske jedinice koja taj poluproizvod proizvodi, umjetno povećava profitabilnost poslovne jedinice koja poluproizvod kupuje. Takve cijene destimulirajuće djeluju na menadžere i djelatnike oštećenih jedinica, jer plaće, a ponekad i radna mjesta ovise o profitabilnosti tih jedinica. Zato, određivanje transfernih, ili internih, cijena predstavlja složen i mukotrpan posao u poslovnoj politici velikih poduzeća. U praksi se pojavljuju različite situacije, zavisno od toga na kakvom tržištu djeluje finalna, a na kakvom fazna jedinica. Na tržištu savršene konkurencije gotovog proizvoda poluproizvod može biti bez vanjskog tržišta ili s vanjskim tržištem, koje može biti savršeno ili nesavršeno. Na tržištu nesavršene konkurencije finalnog proizvoda poluproizvod može

277

biti bez vanjskog tržišta, s vanjskim tržištem poluproizvoda u savršenoj konkurenciji i s vanjskim tržištem poluproizvoda u nesavršenoj konkurenciji.

2.2. Transferne cijene poluproizvoda bez vanjskog tržišta Kada za poluproizvod nema vanjske potražnje, fazna jedinica ga može prodavati samo na internom tržištu vlastitim finalnim jedinicama. Isto tako, finalna jedinica može kupiti taj poluproizvod samo od vlastite fazne jedinice. Transfernu ili internu cijenu u ovoj situaciji određuje granični trošak fazne jedinice kao dio ukupnog graničnog troška i fazne i finalne jedinice. Ako finalna jedinica prodaje gotov proizvod na tržištu savršene konkurencije, ravnoteža se uspostavlja u točki gdje je cijena jednaka graničnom prihodu i graničnom trošku: p = MR = MC = MCp + MCf, to jest zbroju graničnih troškova fazne i finalne jedinice. Transferna cijena, odnosno cijena poluproizvoda je jednaka graničnom trošku poluproizvoda: Cp = MCp. Ako finalna jedinica prodaje gotov proizvod na nesavršenom tržištu, ravnotežni položaj nalazi se u točki u kojoj je cijena gotovog proizvoda veća od graničnog prihoda i graničnog troška: p > MR = MC = MCp + MCf. Potražnja za poluproizvodom određena je potražnjom finalnog proizvoda. Cijena poluproizvoda određuje se na osnovi graničnog troška fazne jedinice (MCp) za količinu proizvodnje koja proizlazi iz ravnotežnog položaja u prodaji finalnog proizvoda.

2.3. Transferne cijene poluproizvoda s vanjskim tržištem Ako fazna jedinica može istovremeno prodavati svoj poluproizvod na internom tržištu poslovnim jedinicama unutar poduzeća i na vanjskom tržištu, tada je cijena određena vanjskim tržištem. Vanjsko tržište poluproizvoda može biti tržište savršene i nesavršene konkurencije. Isto tako, vanjsko tržište gotovog proizvoda može biti savršeno ili nesavršeno tržište. Ako je vanjsko tržište poluproizvoda i gotovog proizvoda tržište savršene konkurencije, tada je cijena i poluproizvoda i gotovog proizvoda određena tim tržištem. Finalna jedinica proizvodi po danoj cijeni sve dok se granični trošak poduzeća ne izjednači s cijenom na tržištu. Fazna jedinica također ima određenu cijenu na vanjskom tržištu poluproizvoda, pa proizvodi sve do točke izjednačenja graničnog troška s tržišnom cijenom poluproizvoda. Ukoliko ima višak poluproizvoda, ova jedinica će ga plasirati na vanjskom tržištu. Prema tome, u ovoj kombinaciji interni odnosi između dijelova poduzeća riješeni su vanjskim tržištem. Nešto složenija situacija je kada je na tržištu savršene konkurencije ﬁnalna jedinica, dok fazna jedinica djeluje na nesavršenom tržištu. Tada fazna jedinica ima izvjestan monopolski položaj. Kako se radi o vlastitom poduzeću, fazna jedinica će diskriminirati cijene poluproizvoda: više na vanjskom tržištu, i niže na internom tržištu.

278

Ako se radi o kombinaciji monopolističkog tržišta za gotov proizvod, kojeg prodaje finalna jedinica, i savršenog tržišta poluproizvoda kojeg prodaje fazna jedinica, tada se ravnotežni položaj ovih jedinica razlikuje. Budući da jedinica koja proizvodi poluproizvode djeluje na savršenom tržištu, proizvodi više poluproizvoda nego što finalna jedinica potražuje. Višak prodaje na vanjskom tržištu. Transferna cijena je određena vanjskim tržištem, jer finalna jedinica taj poluproizvod može kupiti na vanjskom tržištu po cijeni savršene konkurencije. To znači da cijena i na internom i na vanjskom tržištu treba biti jednaka. Kada postoji nesavršeno tržište poluproizvoda, kojeg proizvodi fazna jedinica u okviru poduzeća, i nesavršeno tržište gotovog proizvoda, kojeg prodaje finalna jedinica poduzeća, tada fazna jedinica primjenjuje diskriminaciju cijena. Ona se nalazi u monopolskoj poziciji, kako na internom, tako i na vanjskom, odnosno eksternom tržištu. U cilju maksimiranja profita poduzeća kao cjeline, cijena poluproizvoda određuje se u točki u kojoj se izjednačavaju granični trošak i granični prihod fazne jedinice. U toj točki određena je količina ukupne proizvodnje poluproizvoda, a interna cijena je jednaka graničnom trošku i graničnom prihodu fazne jedinice: pp = MCp = MRp . To je po pravilu niža cijena od cijene koju postiže ova jedinica na vanjskom tržištu. Ostaje odgovor na pitanje o raspodjeli poluproizvoda na ova dva tržišta. Količina za interno tržište dobije se pomoću neto graničnog prihoda finalne jedinice i interne cijene. Neto granični prihod predstavlja razliku između graničnog prihoda finalne jedinice i graničnog troška fazne jedinice (MRf – MCp). U točki u kojoj se izjednačava interna cijena (pp) s neto graničnim prihodom određena je količina poluproizvoda za interno tržište. U točki u kojoj se izjednačava granični prihod poluproizvoda s internom cijenom poluproizvoda određena je količina i cijena na vanjskom tržištu. Znači, i u ovoj situaciji se primjenjuje diskriminacija cijena.

2.4. Osvrt na rješenja pomoću graničnih veličina Iz navedenog teksta vidljivo je da se rješenja nalaze pomoću marginalne analize s pretpostavkama o poznavanju funkcija potražnje, graničnog prihoda i graničnih troškova. Međutim, vrlo rijetko poduzeća imaju točne podatke o navedenim funkcijama zbog čega većinom ne određuju interne cijene pravilima granične analize. Poslovne jedinice u velikim poduzećima mogu se razvrstati u dvije kategorije (vrste) prema tome da li svoj produkt prodaju i na eksternom i na internom tržištu, ili isključivo rade za interno tržište, odnosno za ostale jedinice poduzeća. Poslovne jedinice koje nemaju eksterno tržište, jer se radi isključivo o fazama jedinstvenog procesa proizvodnje, predaju svoj poluproizvod slijedećoj fazi. Takve jedinice obično imaju status troškovnog centra. Interna cijena u sebi sadrži samo direktne troškove i troškove perioda, pod pretpostavkom da se operira s prosječnim ukupnim troškovima po jedinici proizvoda. Sljedeće faze primaju poluproizvod po standardnoj ili stvarnoj cijeni i uključuju svoje direktne troškove i troškove perioda, i tako redom do ﬁnalne jedinice. Poslovne jedinice koje imaju i interno i eksterno tržište svoj proizvod dijelom prodaju na vanjskom tržištu a dijelom proizvodnim jedinicama u poduzeću koje ﬁnaliziraju proces

279

proizvodnje. Te jedinice su profitni centri s manjim ili većim stupnjem autonomnosti, jer svoje proizvode mogu prodavati i na eksternom i na internom tržištu po tržišnim cijenama. Na primjer, proizvodna jedinica šumarstva može svoju proizvodnju (trupce) isporučivati pilani u istom poduzeću, ili plasirati na tržište. Sličan je primjer u tekstilnoj industriji s poduzećem koje u svom sastavu ima predionicu i tkaonicu, ili s građevinskim poduzećem koje u svom sastavu ima ciglanu i pogon za proizvodnju betonskih elemenata. U navedenim i njima sličnim primjerima transferna cijena treba biti na nivou eksterne – tržišne cijene. Na taj način ostvaruje se točna slika o profitabilnosti pojedinih jedinica u poduzeću, eliminira prelijevanje profita iz prethodne u narednu fazu i zamagljivanje stvarnog stanja poslovanja. I obratno, ako je prethodna faza nerentabilna proračuni mogu pokazati da bi racionalnije bilo nabavljati input- proizvod s vanjskog tržišta, nego održavati neefikasnost u vlastitoj jedinici. Velika poduzeća koja proizvode proizvode kao što su tvornice automobila ili metalurški kombinati u svom sastavu mogu imati poslovne jedinice sa statusom pravne osobe pa se samo po sebi podrazumijeva da ove jedinice prodaju svoje proizvode i na internom i na eksternom tržištu po tržišnim cijenama. Logično je i ekonomski opravdano da tvornica automobilskih dijelova prodaje tvornici automobila te dijelove po tržišnim cijenama, ili da rudnik željezne rude prodaje rudu željezari po onoj cijeni koju može ostvariti na vanjskom tržištu. Isti je zaključak s odnosima između rudnika boksita i tvornice alumunija i mnogim drugim poduzećima koja u svom sastavu imaju slične organizacijske strukture. Alternativa takvom pristupu je diskriminacija cijena, tako da se interni odnosi reguliraju s internim cijenama na nivou prosječnih troškova (direktnih i troškova perioda), a da se ostatak proizvodnje fazne jedinice plasira na eksterno tržište po tržišnim cijenama. Kod nekih poduzeća ovakav postupak može biti i opravdan. To je slučaj s onim poduzećima koja imaju visok rentabilitet na finalnom proizvodu i gdje dobitci u višim fazama obrade nadmašuju gubitke u prodaji niže faze. U takvim slučajevima cjelokupna proizvodnja ili veći dio proizvodnje isporučuje se u okviru poduzeća jedinicama s višom fazom obrade, dok se eventualni višak prodaje na vanjskom tržištu. Problematika određivanja transfernih cijena je posebno zapažena u multinacionalnim kompanijama. To su velika poduzeća koja imaju svoje poslovne jedinice u inozemstvu, s manjim ili većim stupnjem samostalnosti u donošenju poslovnih odluka. Stupanj samostalnosti je značajnim dijelom uvjetovan organizacijskim ustrojstvom kompanije. Horizontalna organizacijska struktura omogućava gotovo potpunu neovisnost od centra, za razliku od poduzeća s vertikalno povezanim jedinicama čija međuovisnost upućuje na manje mogućnosti prenošenja ovlasti iz centra na dijelove. Bitna pitanja u odnosima između matičnog poduzeća i njegovih podružnica su stupanj samostalnosti u određivanju transfernih cijena i izboru dobavljača. Određivanje transfernih cijena pomoću granične analize u ovim poduzećima rijetko se koristi. Transferna cijena na nivou graničnog troška umanjuje profit u prodajnoj a uvećava nabavnoj jedinici, jer cijenom nisu obuhvaćeni indirektni troškovi. To ima negativan psihološki utjecaj na menadžment i uposleno osoblje u ovim jedinicama. Stoga se cijena temelji na nekom obliku alokacije indirektih troškova na direktne troškove s dodatkom normalne profitne marže. Alokacija indirektnih troškova omogućava menadžmentu da umanjuje poslovni rezultat (profit) u poslovnoj jedinici u zemlji s višom poreskom stopom a povećava u poslov-

280

nim jedinicama u zemlji s nižim stopama. Ali, ta činjenica jasna je i poreskim vlastima i vladama koje donose propise protiv takvih zloupotreba. Zato, menadžment ovih poduzeća u svojim odlukama mora imati u vidu rizik od kompromitiranja vlastite reputacije i određivati transferne cijene koje se temelje na prosječnim troškovima s dodatkom normalne proﬁtne marže.

Poglavlje 16. Pregled pitanja 1. Zašto poduzeće koje proizvodi više proizvoda mora uzeti u obzir međuzavisnost potražnje kod donošenja odluka o cijenama i količinama? 2. Kako se mjeri međuzavisnost potražnje? 3. Kako glasi maksimirajući obrazac za poduzeće koje proizvodi više proizvoda? 4. Da li postoji ekonomski rezon za proizvodnju proizvoda bez profita, ako poduzeće nedovoljno popunjava proizvodni kapacitet s profitabilnim proizvodima? Ako postoji objasnite zašto? 5. Objasnite na primjerima što su vezani proizvodi s fiksnim, a što s varijabilnim odnosom. 6. Zašto bi vezane proizvode s fiksnim odnosom trebalo promatrati kao jedinstven proizvodni paket, a odvojeno u potražnji? 7. Kako poduzeće ostvaruje optimalni nivo proizvodnje i odgovarajuće cijene vezanih proizvoda s fiksnim odnosom? 8. Na temelju podataka iz tablice 16.1. objasni izbor kombinacije vezanih proizvoda s varijabilnim odnosom kojom poduzeće ostvaruje maksimalni profit. 9. Što su transferne ili interne cijene? 10. Kako se određuju transferne cijene poluproizvoda bez vanjskog tržišta? 11. Kako se određuju transferne cijene poluproizvoda s vanjskim tržištem?

281

Poglavlje17. KRITIČKI OSVRT NA TRADICIONALNU TEORIJU I ODREĐIVANJE CIJENA U PRAKSI

Mnogi ekonomski teoretičari, na bazi empirijskih istraživanja, pokušavali su oboriti neke stavove neoklasične teorije, pa i određivanje cijena i maksimiranje proﬁta na principu jednakosti graničnog troška s graničnim prihodom. U tim pokušajima djelomično su i uspjeli. U tome im je pomoglo ponašanje u praksi. Dok je tradicionalna teorija cjelokupan svoj sistem određivanja cijena temeljila na marginalnom pravilu MR = MC, većina poduzeća određuje cijene na osnovi prosječnih troškova i proﬁtne marže. Koji su uzroci tome, da li defektnost pojedinih rješenja tradicionalne teorije ili neki problemi u praksi. U sljedećem tekstu ovoga poglavlja prikazat ćemo ukratko osnovne argumente kritičara o onim dijelovima tradicionalne teorije koji se direktno odnose na određivanje cijena, a potom interpretirati suštinu određivanja cijena prosječnim troškom.

1. Kritički osvrt na tradicionalnu teoriju 1.1. Kritički osvrt na cilj poduzeća Tradicionalna teorija polazi od pretpostavke da poduzeće maksimira profit u kratkom roku i da, primjenjujući načelo maksimizacije po obrascu MC = MR, u svakom pojedinačnom kratkoročnom razdoblju ostvaruje istovremeno i svoj dugoročni profitni cilj. Profitni je cilj po ovoj teoriji i jedini cilj poduzeća, koji se postiže maksimiranjem profita u svakom vremenskom razdoblju poduzeća neovisno, tako da odluke učinjene u bilo kojem periodu nisu povezane s prošlim i budućim odlukama. Prema tome, tradicionalna teorija je uglavnom statična teorija, vremenski vijek poduzeća sastoji se od identičnih neovisnih perioda, odluke donesene u različitim periodima posmatraju se izolirano. Kratkoročno maksimiranje profita ne mora voditi maksimiranju profita u dugom roku, jer su odluke donesene u pojedinačnim razdobljima međuzavisne. Odluke iz prethodnih razdoblja odražavaju se na buduće odluke, pa prema tome i na ostvarivanje dugoročnog profitnog cilja. Poduzeće u nekom periodu može čak i žrtvovati dio profita da bi maksimiralo buduće profite. Na primjer, u danom vremenskom razdoblju poduzeće postavlja kao primarni cilj povećanje udjela na određenom– ciljnom tržištu, i na tom tržištu primjeni cjenovnu strategiju nižih cijena. U tom razdoblju profiti ne moraju korespondirati sa ostvarivanjem dugoročnog cilja. Ili, primjer s poduzećem koje u jednoj svojoj razvojnoj fazi usmjerava znatan dio svojih sredstava i ljudskih potencijala na istraživanje novog

283

proizvoda, što će umanjiti njegove profite u toj fazi, ali ih može višestruko povećati u budućim razdobljima. S ovom argumentacijom usmjerena je i kritika na monizam profitnog cilja. I ova dva primjera upućuju na zaključak da profit nije jedini cilj, posebno kada se radi o kratkom roku. Ciljevi su višestruki. Teoretičari managementa operiraju s pojmovima kao što su mreža poslovnih ciljeva i hijerarhija ciljeva. U toj hijerarhiji logično je zaključiti da je profit na vrhu, da je dugoročni cilj poduzeća maksimiranje profita. Ali u kratkom roku taj cilj se može privremeno žrtvovati da bi se ostvarilo maksimiranje profita u dugom roku. Navedeni primjeri o privremenom i djelomičnom žrtvovanju profitnih aspiracija s postavljanjem kratkoročnih ciljeva o povećanju udjela na tržištu i istraživanju novog proizvoda upućuju na zaključak o takvoj strategiji, koja ipak vodi maksimiranju profita na dugi rok. Isto tako, treba istaći da je dugoročni cilj poduzeća i stabilnost poduzeća na tržištu. Pored ovih ciljeva i na kratki i na dugi rok postoje i drugi, na primjer, povećanje udjela na tržištu, pozicioniranje kvalitete proizvoda, ugled firme, skladni odnosi u poduzeću, pa i oni koje navode menadžeri kada zastupaju svoje osobne pozicije. Ali svrha i generalni cilj poduzeća je profit, koji može biti ograničen nekim suprotnim ciljevima kao što su sigurnost zaposlenja i plaće radnika. Zato, u toj višestrukosti ciljeva, ne zaboravljajući glavno, treba naći optimum. Rasprave o ciljevima povezane su s određivanjem cijena. Dok tradicionalna teorija polazi od kratkoročnog maksimiranja profita, autori modela određivanja cijena prosječnim troškovima eksplicitno ili implicitno pretpostavljaju maksimiranje dugoročnog profita.

1.2. Kritički osvrt na funkcije potražnje i troškova Donošenje odluka o cijenama i količinama tradicionalna teorija objašnjava pomoću granične analize. Poduzeće u svakom razdoblju maksimira kratkoročne profite prodajući količine proizvoda i ostvarujući cijene koje su određene u točki jednakosti graničnog troška i graničnog prihoda: MC = MR. Budući da su odluke vremenski neovisne maksimizacija kratkoročnog profita implicira i maksimizaciju dugoročnog profita. Takav koncept ima polazno stajalište da poduzeće ima preciznu predodžbu o funkciji potražnje svojih proizvoda na tržištu i da precizno poznaje kretanje svojih dugoročnih troškova. Faktor neizvjesnosti i rizika je izvan ove analize, jer se pretpostavlja potpuno poznavanje situacije, potpuna informiranost o svim elementima potrebnim za donošenje ispravne odluke. Međutim, u stvarnosti postoji velika neizvjesnost kako u pogledu budućih kretanja potražnje, tako i troškova. Preferencije potrošača na tržištu stalno se mijenjaju, a teško je precizno predviđati i reakcije konkurenata. Zbog toga većina poduzeća nije u mogućnosti raspolagati preciznim funkcijama potražnje, ukupnog i graničnog prihoda. Neizvjesnost također postoji i na strani dugoročnih troškova, zbog brzih tehnoloških promjena, promjena cijena faktora na tržištu i raznih odluka koje donosi država. Ovome treba dodati i pogrešnu postavku o kretanju troškova u tradicionalnoj teoriji što je objašnjeno na kraju poglavlja o teoriji troškova (poglavlje 8, dio 5.).

284

U savršenoj konkurenciji poduzeća koja imaju konstantne varijabilne troškove (konstantne granične troškove), maksimiranje profita po ovoj teoriji bilo bi nemoguće. Jer, uspostavljajući maksimirajuću poziciju u točki izjednačavanja cijene s graničnim troškom, poduzeće ne bi moglo pokriti čak ni fiksne troškove. Marginalna je analiza ponekad vrlo otežana za primjenu kod novih proizvoda, jer se ne raspolaže pouzdanim pokazateljima. Primjena ove analize također je neracionalna za poduzeća koja posluju s mnoštvom proizvoda, što nije slučaj samo s trgovinom nego i sa svim procesima proizvodnje koji imaju razne kombinacije proizvoda. Postoji i problem primjenjivosti zbog neadekvatnog matematskog znanja poduzetnika, kao i zbog troškova koje bi ova analiza iziskivala u poduzećima sa složenijim i heterogenijim proizvodnim programom. Sve su to argumenti koje su kritičari teorije parcijalne ravnoteže na temelju marginalne analize iznosili u prilog tvrdnji da se u praksi, tim pristupom, ne mogu određivati cijene niti donositi praktične odluke u poslovanju. Praksa u poduzećima je to prilično potvrđivala primjenom drugih metoda u određivanju cijena, posebno primjenom određivanja cijena dodavanjem profitne marže na prosječni trošak, što je pomoglo i teoretičarima da prošire i modificiraju marginalnu analizu prema potrebama svakodnevnog ekonomskog života. U tom pogledu temeljna postavka nalazi se u ponašanju troškova poduzeća u kratkom i dugom roku i postojanju raspona u kojem su prosječni varijabilni troškovi konstantni. Određivanje cijena temelji se upravo na tom rasponu, gdje krivulja kratkoročnih troškova ima vodoravan tok. (detaljnije o tome vidi u osmom poglavlju, dio peti).

1.3. Teorija određivanja cijena prosječnim troškom Po autorima ovog modela, poduzeće maksimira dugoročne profite određivanjem cijena na temelju prosječnih troškova, tako da cijena pokrije prosječni varijabilni trošak, prosječni fiksni trošak i neku normalnu – pravednu profitnu maržu: P = AVC + AFC + Pfm = AC + Pfm. Prema tome, po ovoj teoriji poduzeća ne određuju svoju maksimirajuću poziciju određivanjem cijena i količina po načelima granične analize – pravilom MC = MR, nego na temelju prosječnih troškova i profitne marže. Polazeći od svog kratkoročnog prosječnog varijabilnog troška, poduzeće se usredočuje na vodoravni dio krivulje prosječnih varijabilnih troškova, koja pokazuje normalno korištenje kapaciteta, i dodajući bruto maržu na prosječne varijabilne troškove, kojom pokriva fiksne troškove i normalni profit, formira svoju ciljnu cijenu. Oslanjajući se na kratkoročne varijabilne troškove, poduzeće vjeruje da se njegovi prosječni troškovi neće povećavati ako se u budućnosti bude širilo, nego da će vjerojatno povećavanjem opsega proizvodnje prosječni trošak po jedinici proizvoda biti i niži. Zbog toga, oslonac na kratkoročni prosječni trošak dobar je pristup i za aproksimaciju dugoročnog prosječnog troška. Ovako formirana cijena je inicijalna cijena koja se prije određivanja definitivnog nivoa korigira prema uvjetima potražnje i potencijalne konkurencije na tržištu.

285

Prema ovoj teoriji cijene formirane dodavanjem profitne marže na prosječne troškove su stabilnije nego cijene formirane marginalističkim pravilom (MC = MR). Ako dođe do manjeg povećanja jednih troškova poduzeće će nastojati to kompenzirati varijacijama u količini i kvaliteti proizvoda, dizajnom, racionalizacijom u proizvodnji i uštedama na drugim troškovima. Isto tako, ako bi došlo do smanjenja nekih troškova poduzeće neće smanjivati cijene zbog opasnosti od rata cijenama. Međutim, ako dođe do znatnijeg smanjenja troškova, na primjer troškova rada, tada će sva poduzeća u sektoru uskladiti cijene s tim promjenama. Doći će do općeg smanjenja cijena. Ukoliko bi se cijene zadržale na ranijem nivou postojala bi opasnost od ulaska novih poduzeća u granu i ugrožavanja dugoročne profitabilnosti postojećih poduzeća. Ali, ako dođe do znatnijeg povećanja nekih troškova, na primjer energije, sva bi poduzeća bila pogođena i cijene bi se povećale. Male promjene u potražnji u kratkom roku neće utjecati na povećanje cijena, jer poduzeća čekaju da vide da li je to trajniji trend ili neka privremena varijacija u potražnji. Ako se povećanje potražnje nastavi, poduzeća će prije ići na proširenje postojećih i izgradnju novih kapaciteta nego na povećanje cijena. U situaciji suprotnih kretanja na strani potražnje u kratkom roku, poduzeća će uz nepromijenjenu cijenu tražiti uzroke i prilagođavati se promjenama, jer bi smanjivanje cijena vodilo u rat cijenama. Međutim, dugoročnije tendencije u padu potražnje zahtijevat će preorijentaciju proizvodnje ili radikalnije smanjenje troškova zavisno o uzroku pada potražnje i ekonomske snage poduzeća na tržištu. Određivanje je cijena na temelju prosječnih troškova rašireno i potvrđeno u praksi, ne samo u onim poduzećima kod kojih je tipična krivulja dugoročnih troškova u obliku slova L s vodoravnim rasponom jednakih varijabilnih troškova u kratkom roku, nego i u nekim poduzećima s krivuljama troškova koje odgovaraju pretpostavkama granične analize. Što se ne primjenjuje ta analiza u tim poduzećima, prema tome, nije u pitanju ispravnost teorije nego neki drugi razlozi objektivne ili subjektivne prirode u poduzeću. S druge strane, masovna primjena formiranja cijena na temelju prosječnih troškova s raznim metodološkim varijacijama i kombinacijama drugih osnovica, ne mora značiti da i iza takvog pristupa ne stoje elementi granične analize kao što su elastičnost potražnje, granični prihod i granični trošak39. Većina poslovnih ljudi ne znaju tehniku diferencijalnog računa (MC=MR) da pomoću njega iznalaze maksimirajuću profitnu poziciju, ali njihove iskustvene odluke vode istom rješenju i bez ove tehnike. Pa i kada postoji znanje za primjenu granične analize njenu primjenu ograničavaju razni razlozi praktične prirode. Prije svega, određivanje cijena prosječnim troškom je jednostavno, jer pojmovi s kojima se operira osoblju koje radi na ovim poslovima su jasni i poznati. Tehnika granične analize je vrlo otežana u poduzećima koja prodaju mnoštvo proizvoda, što je primjer s trgovinom, ili poduzećima koja proizvode razne kombinacije proizvoda. U nekim slučajevima je i teoretski je nemoguća (poduzeće u savršenoj konkurenciji s konstantnim graničnim troškom). Zato model određivanja cijena prosječnim troškom je praktičan i koristan. Tom modelu bit će više posvećeno u sljedećem dijelu ovog poglavlja.

39 A. Koutsoyiannis: Moderna mikroekonomika, str. 268, 279 i 280.

286

2. Određivanje cijena u praksi – politika cijena 2.1. Ciljevi određivanja cijena U dosadašnjim izlaganjima određivanje cijena je temeljeno na pravilu po kojem je granični prihod jednak graničnom trošku. U toj točki poduzeće maksimira profit. Međutim, pretpostavke od kojih se polazi u ovoj analizi, da poduzeće raspolaže preciznim podacima o svojim funkcijama troškova i potražnje, u stvarnosti se ne potvrđuju. Većina poduzeća ima samo površnu sliku o krivulji potražnje svojih proizvoda, kao i o graničnim troškovima. Iako ta analiza daje preciznu osnovu za određivanje cijena koje osiguravaju maksimalne profite ona je u praksi slabo primjenljiva zbog dva osnovna razloga. Prvo, većina poduzeća nije u mogućnosti prognozirati granični prihod i granični trošak zbog specifičnosti proizvodnje, zbog troškova koje ta analiza iziskuje ili, jednostavno, zbog nedovoljne stručnosti osoba koje bi to trebalo da rade. Drugo, kad se i definiraju ove granične veličine, u praksi se trošak i prihod često mijenjaju. Akcije konkurentskih poduzeća i državne mjere kao i neočekivane promjene na tržištu faktora proizvodnje mogu vrlo lako potkopati predviđanja poduzeća o graničnom prihodu i graničnom trošku. Granična analiza, isto tako, pruža slabu osnovu za određivanje cijena novih proizvoda. Zato se u praksi većine poduzeća određivanje cijena temelji na prosječnim troškovima i informacijama o potražnji i konkurenciji na tržištu. Cijena proizvoda je sredstvo poslovne politike poduzeća koje zajedno s ostalim sredstvima pomaže ostvarivanju njegovih poslovnih ciljeva. Poduzećima koja planiraju svoje poslovanje cilj je neka stopa prinosa na uloženi kapital, odnosno profitna stopa ili stopa dobiti. Taj se cilj definira kao postotak profita na uloženi kapital, a preko koeficijenta obrta kapitala lako se transformira u postotak profita u odnosu na prodaju. Na primjer, ako je željena stopa prinosa na uloženi kapital 15% a koeficijent obrta kapitala tri puta godišnje profitna stopa na prodaju je 5%. Ta transformacija omogućava projiciranje profitne marže na jedinicu proizvoda i formiranje cijena koje pri planiranom obujmu prodaje pokrivaju troškove i profit predviđen profitnom metom. Na taj je način cijena kao strateška varijabla povezana s predviđenim profitnim prinosom na kapital i prilagođena upotrebi pri definiranju opće politike cijena i određivanju cijena konkretnih proizvoda. Svrha je politike cijena postaviti opći nivo cijena poduzeća s dovoljnom profitnom maržom iznad troškova, koja će na osnovi predviđenog obujma prodaje omogućiti ostvarivanje profita određen profitnim ciljem. Polazeći od okvira utvrđenih politikom cijena i konkretnih uvjeta prodaje, primjenom odgovarajuće metodologije formiraju se cijene pojedinačnih proizvoda. Postavljanje određenog profitnog cilja i određivanje cijena na osnovi tako postavljenog cilja pretpostavlja stupanj slobode managementa, jednu zonu u kojoj se može slobodno kretati, kako bi moglo određivati cijene na nivou koji osigurava ostvarivanje tog cilja. Jer, postavljanje profitnog cilja samo po sebi ne osigurava slobodu pri formiranju cijena. Profitni cilj usmjerava management da se kreće unutar granica kojima ga tržišne snage limitiraju, tako da svojom inventivnošću i sposobnošću amortizira pritisak konkurencije kako bi se što više približilo postavljenom cilju. Povremeno utjecaj tržišta i konkurencije mogu imati toliku kontrolnu snagu kada su uzaludni napori managementa da bi u drugim prilikama stvorio širi prostor za diskrecione

287

odluke. Prema tome, politika cijena ne znači određivanje cijena mimo djelovanja tržišta, nego orijentaciju za donošenje odluka o cijenama na ocjeni o djelovanju stvarnih tržišnih snaga. Ako stvarne cijene redovno odstupaju od predviđenih za ostvarivanje profitnog cilja, to ne znači da se mora napustiti i postavljeni profitni cilj, nego da se poduzmu druge akcije osim cjenovnih da se taj cilj ostvari: izmjene u proizvodnom programu, smanjenje troškova, izmjena dizajna proizvoda itd. Pored profitnog cilja poduzeća u pojedinim periodima i situacijama imaju i posebne ciljeve. Jedan iz kategorije takvih ciljeva je održavanje ili povećanje udjela prodaje na tržištu. Poduzeća su zainteresirana za povećanje udjela zbog profitnih razloga, jer između veličine tržišnog udjela i profita postoji velika korelacija. Povećanje proizvodnje smanjuje troškove po jedinici proizvoda što omogućava pristupačnije cijene za potrošače i širenje prodaje poduzeća. Treću kategoriju ciljeva politike cijena čini određivanje cijena prema konkurentima, što se postiže strategijom nižih cijena. Drugi oblik konkurencijskog određivanja cijena je liderstvo cijena koje je objašnjeno u poglavlju o oligopolu. Politika cijena se koristi i u cilju stvaranja posebne pozicije proizvoda u očima potencijalnih potrošača. U tu svrhu poduzeća koriste visoku cijenu, što asocira na kvalitetu, prestiž i ekskluzivnost. Takva pozicija omogućava brzi povrat uloženih sredstava da bi se pokrili troškovi kvalitete proizvoda i eventualni troškovi istraživanja i razvoja. I na kraju nabrajanja ciljeva poduzeća koji se postižu i cjenovnom strategijom i taktikom je opstanak ili preživljavanje. Poduzeća u svom poslovanju tijekom vremena mogu doći u poteškoće, bilo zbog konkurencije ili drugih razloga, tako da cijenom ne mogu pokriti ni minimalnu profitnu maržu, pa čak ni sve fiksne troškove (točka pokrića troškova i točka zatvaranja). Poduzeće u takvoj situaciji pokušava naći bilo koju cijenu kojom može održati svoju prodaju na tržištu i nastaviti poslovanje dok ne stvori uvjete za profitabilnost. Uzrok takvoj situaciji može biti i međunarodna konkurencija, kao što je bio slučaj s američkim proizvođačima čelika koji su bili pod snažnim pritiskom inozemnih proizvođača s istim kvalitetom čelika i nižim troškovima proizvodnje. Da bi eliminirale inozemnu konkurenciju mnoga poduzeća iz ove industrije u SAD koristila su pristup preživljavanja s niskim cijenama u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Međutim, određivanje cijena na temelju ovog cilja može biti samo privremena strategija, dok poduzeće ne bude u mogućnosti smanjiti svoje troškove proizvodnje ili dok ne prisili konkurente da povećaju cijene40. Definiranje ciljeva predstavlja prvi stupanj u politici cijena. Ti ciljevi su povezani s cjelokupnim poslovnim planom i zato korespondiraju s općim ciljevima poduzeća. Slijedeća dva stupnja odnose se na analizu tržišnih uvjeta i identifikaciju ograničenja. U analizi tržišnih uvjeta akcent je na istraživanju potražnje za proizvodima poduzeća i konkurencijskih odnosa. Ta tri stupnja čine područje strategije u procesu određivanja cijena. Slijedeća tri stupnja odnose se na analizu profitnih mogućnosti, određivanje inicijalnog nivoa cijena i prilagođavanje i upravljanje cijenama, što je područje taktike u politici cijena. Budući su analiza potražnje, u kojoj je akcent na elastičnosti potražnje, i konkurentski odnosi detaljno razmatrani u prethodnim poglavljima nepotrebno je to i ovdje ponavljati s napomenom da taj tekst čini sastavni dio odlučivanja o cijenama koji se odnosi i na 40 Courtland L. Bovee, John V. Thill: Marketing, McGraw-Hill, Inc, 1992. str. 340.

288

ovaj tekst. Isto tako, analiza troškova, koji čine najvažniji element cjenovnih ograničenja obrađen je u poglavljima o troškovima. Državne regulirajuće odluke također čine važan ograničavajući faktor pri donošenju odluka o cijenama. Taj sadržaj nalazi se u posljednjem poglavlju ovog rada. Prema tome, ostaje da se obrade tri stupnja iz područja taktike, što se praktično svodi na određivanje inicijalnog nivoa cijena, prilagođavanje i upravljanje cijenama.

2.2. Određivanje početnog nivoa cijena Poduzeća su razvila više metodoloških pristupa određivanja cijena da bi mogli odrediti početni nivo cijene. Zavisno od osnovice od koje polaze te metode bi se mogle svrstati u tri najčešće u praksi primjenjivane: metode ili tehnike koje se oslanjaju na troškove, potražnju i konkurenciju. Primjena metode ili tehnike koja se oslanja na jednu od navedenih osnovica ne znači zaobilaženje i ostale dvije. Efikasna cjenovna politika podrazumijeva integralan pristup. Isto tako, izbor bilo koje metode ili bilo koje kombinacije ovih metoda mora biti povezana s ciljevima određivanja cijena. 2.2.1. Troškovni pristup 2.2.1a. Formiranje cijena dodavanjem profitne marže na prosječne troškove Formiranje cijena dodavanjem profitne marže na prosječne troškove zasniva se na utvrđivanju prosječnih troškova po jedinici proizvoda i dodavanjem na te troškove predviđenog profitnog iznosa: P = AC + AC × m = AC(1 + m). Metoda je jednostavna i donositeljima odluka jasna, jer operira s podacima koji su očigledni. Upotrebljiva je i za monoproduktna i za multiproduktna poduzeća, za razliku od rješenja po marginalnoj analizi. Prosječni troškovi se utvrđuju proračunom direktnih troškova i rasporedom općih troškova. Direktni se troškovi izračunavaju pomoću normativa rada, materijala i usluga, te cijena tih utrošaka po jedinici proizvoda. Na direktne troškove dodaju se opći troškovi pomoću odgovarajućeg ključa. Kao ključ za raspored općih troškova (to su fiksni i relativno fiksni troškovi) uzima se dominantni direktni trošak, plaće izrade, materijal, ili direktni troškovi u cjelini. Na tako formiranu cijenu koštanja, odnosno prosječne troškove po jedinici proizvoda, dodaje se odgovarajuća profitna marža. Primjer. a) Poduzeće s jednim proizvodom Ukupna količina proizvoda q = 1000; ukupni varijabilni troškovi 10.000$; Ukupni opći troškovi 5.000$. Ukupni trošak TC = 15.000$. Ukupni prosječni jedinični trošak AC = AVC + AFC = (10.000 : 1000) + (5.000 : 1000) = 10 + 5 = 15$. Dodavanje neto profitne marže od 20% dobije se prodajna cijena P = 15 + 3 = 18$.

289

Prema tome, ako poduzeće posluje samo s jednim proizvodom metoda je vrlo jednostavna i jasna, jer su svi troškovni podaci poduzeću dostupni, ostaje procjena o profitnoj marži i visini cijene. b) Poduzeće s više proizvoda Pretpostavimo iste troškovne podatke kao i u prethodnom primjeru s razlikom što poduzeće proizvodi tri proizvoda: a, b, i c. Poduzeće proizvodi količine Qa = 500, Qb = 250 i Qc = 100 jedinica. Ukupni varijabilni troškovi za ove proizvode su VCa = 5.000$, VCb = 3.000$ i VCc = 2.000$. Prosječni varijabilni trošak za pojedine proizvode je AVCa = 5.000 : 500 = 10, AVCb = 3000 : 250 = 12 i AVCc = 2000 : 100 = 20$. Ključ za raspored općih troškova u ovom slučaju mogu biti ukupni varijabilni troškovi. Znači, FC : VC = 5.000 : 10.000 = 0,5 , odnosno 50%. Primjenom ovog postotka na jedinične varijabilne troškove alociraju se opći troškovi tako da se dobiju jedinični ukupni prosječni troškovi: ACa = AVCa + AVCa × 0,5 = 10 + 10 × 0,5 = 10 + 5 =15$, ACb = AVCb + AVCb × 0,5 = 12 + 12 × 0,5 = 12 + 6 = 18$, ACc = AVCc + AVCc × 0,5 = 20 + 20 × 0,5 = 20 + 10 = 30$. Dodavanjem profitne marže zavisno od tržišnih uvjeta ili od ciljne profitne marže s kojom operira poduzeće na ovako dobijene prosječne troškove dobiju se prodajne cijene proizvoda. Na primjer 20% na proizvod “a’’, 11% na proizvod “b’’ i 10% na proizvod “c’’: Pa = 15 + 15 × 0,20 = 15 + 3 = 18$, Pb = 18 + 18 × 0,11 = 18 + 2 = 20$, Pc = 30 + 30 × 0,10 = 30 + 3 = 33$. U formiranju cijena ovom metodom osjetljiv element u strukturi cijena je raspored fiksnih i relativno fiksnih troškova na pojedinačne proizvode. Ta problematika obrađena je u dijelu koji tretira proračun troškova (Poglavlje 10.). Preosetljivost proizlazi iz subjektivizma planera o izboru ključa kojim prevaljuje ove troškove na jedinicu proizvoda. Kod velikih poduzeća sa složenom organizacijskom strukturom taj problem je još izraženiji, jer se prije rasporeda pogonskih troškova perioda po jedinici proizvoda raspoređuju troškovi uprave, prodaje i pomoćnih djelatnosti na proizvodne jedinice i tako formiraju ukupni troškovi perioda koji se nakon toga po izabranom ključu ili ključevima raspoređuju na pojedinačne proizvode. Drugi je problem određivanje profitne marže na ukupne troškove po jedinici proizvoda. Najjednostavnije je rješenje primjena prosječne profitne marže na sve proizvode. Međutim, takav pristup ne bi bio ispravan za poduzeća koja u strukturi svoje prodaje imaju proizvode s velikim razlikama u udjelu formiranja ukupnog prihoda, jer proizvodi imaju različite profitne mogućnosti na tržištu. Normalno je određivati višu profitnu maržu za konjukturnije proizvode i držati se tog kriterija redoslijedom popunjavanja proizvodnog programa do punog korištenja kapaciteta. To popunjavanje podrazumijeva u manjim količinama i proizvodnju proizvoda čija prodajna cijena ne podmiruje, ne samo neku stopu profitne marže, nego čak ni sve troškove perioda, ali dijelom doprinose ostvarivanju ukupnog profitnog cilja poduzeća preko degresije fiksnih troškova.

290

Pri ocjeni profitabilnosti proizvoda visina profitne marže mora se promatrati usporedo s visinom cijene koštanja, jer profitna marža na primjer od 15% na jedinične prosječne troškove od 40$ je nepovoljnija od profitne marže od 10% na jedinične prosječne troškove od 100$ ako su količinske mogućnosti proizvodnje i prodaje u tijeku određenog perioda jednake. Isto tako, dodavanje prosječne profitne marže ukupnim troškovima po jedinici proizvoda ne bi odgovaralo ni poduzećima koja mogu diskriminirati cijene istog proizvoda ili usluge za različite kupce na istom tržištu ili na različitim tržištima, s obzirom na razlike u elastičnosti potražnje. Pristup na osnovi obrasca: prosječni troškovi po jedinici proizvoda plus prosječna profitna marža ne odgovara ni poduzećima koja proizvode proizvode s diferencijalnom komponentom troškova kapitala u jediničnim prosječnim troškovima proizvoda. Jer, poduzeća po pravilu profitni cilj vezuju za profitni prinos u odnosu na uloženi kapital. Ako razni proizvodi imaju različito učešće troškova kapitala u strukturi cijene koštanja očigledno je da prosječna profitna marža dodana na jedinične prosječne troškove ne bi korespondirala s postavljenim profitnim ciljem prema kapitalu. Dodavanje prosječne profitne marže na prosječne troškove po jedinici proizvoda tipično je za poduzeća koja imaju širok asortiman proizvodnje i prodaje kao što je proizvodnja širokog spektra proizvoda u metaloprerađivačkoj i elektroindustriji, farmaceutskoj industriji i drugim sličnim vrstama proizvodnje. 2.2.1b. Određivanje cijena bruto maržom Metoda direktni trošak plus bruto marža sastoji se u dodavanju bruto marže na direktni jedinični trošak, koji je po pravilu konstantan, pa se može poistovjetiti s konstantnim graničnim troškom ili s prosječnim varijabilnim troškom: P = AVC + AVC × % bruto marže. Primjer. Ukupna količina proizvoda q = 1000; ukupni varijabilni troškovi 10.000$; Prosječni varijabilni trošak po jedinici proizvoda AVC = 10.000 : 1.000 = 10$. Ukupni opći (fiksni) troškovi 2.000$. Prosječni opći troškovi po jedinici proizvoda na temelju predviđenog nivoa proizvodnje od 1.000 jedinica AFC = 2. 000 : 1.000 = 2$. Procijenjena prodajna cijena P = 15$. Bruto marža po jedinici proizvoda bm = P – AVC = 15 – 10 = 5$, ili 5 : 10 = 0,5, odnosno 50%. Znači, P = AVC + AVC × % bm = 10 + 10 × 0,5 = 15$. Ako poduzeće realizira predviđeni obim proizvodnje po procijenjenoj cijeni ostvarit će ukupan prihod u iznosu od 15.000$, (1.000 × 15 = 15.000). Nakon odbitka direktnih troškova u iznosu od 10.000$ (1.000 × 10 = 10.000) ostvaruje bruto maržu u iznosu od 5.000$ s kojom pokriva opće troškove u iznosu od 2.000$ i realizira predviđeni iznos profita u iznosu od 3.000$. Bruto marža sadrži opće troškove i profit po jedinici proizvoda. To je razlika između prodajne cijene i direktnih troškova, odnosno u trgovini to je razlika između prodajne i nabavne cijene. Metoda bruto marže eliminira greške koje se mogu javiti prilikom raspoređivanja općih troškova. Ova metoda omogućava fleksibilniji postupak, tako da se bruto marža može diferencirati po proizvodima, zavisno od uvjeta na tržištu.

291

U procesu planiranja i kalkuliranja prodajne cijene proizvoda i usluga zajednički imenitelj (ključ ili osnovica) za raspored troškova perioda su direktni troškovi. U proizvodnji i uslugama to su troškovi direktnog materijala i plaće izrade. U trgovini direktne troškove uglavnom čini nabavna vrijednost robe, troškovi prijevoza i carine. Na direktne izdatke primjenjuje se standardna marža, na primjer 10%, 20%, 30%, zavisno od vrste djelatnosti i konkretne situacije poduzeća. Formiranje cijena na osnovi bruto marže najraširenije je u trgovini na malo i trgovini na veliko. Trgovinska poduzeća po pravilu posluju s mnoštvom proizvoda, tako da bruto marža pokriva njihove troškove perioda i predviđeni profit. Zato je kod trgovinskih poduzeća vrlo bitan obim prodaje, jer podbačajem prodaje u odnosu na planirani promet standardna marža neće pokriti stvarne troškove perioda i profitne prognoze. I obratno povećanje prometa pod istim uvjetima pokriva stvarne troškove perioda (fiksne i varijabilne) i povećava profite iznad predviđenih. U poduzećima koja proizvode po porudžbini, kao što su razne mehaničke radionice, metoda formiranja cijena na bazi bruto marže također je pogodna pa i uobičajena. Na direktne troškove materijala i radne snage dodaje se standardna bruto marža. Standardna bruto marža je postotak koji se dobije podjelom procijenjenih troškova perioda i planiranog profita s direktnim troškovima predviđenim za obujam poslovanja u tijeku godine. Standardna je marža u nekim djelatnostima uobičajena i prilično stalna. Ovaj tip formiranja cijena najviše odgovara poduzećima s relativno homogenom grupom proizvoda. Razne servisne radnje primjenjuju ovu metodu određivanja prodajnih cijena svojih usluga s jednom modifikacijom, tako da se na vrijednost utrošenog materijala dodaje iznos za rad po cijeni norma sata, koji u sebi sadrži vrijednost direktnog rada, troškove perioda i profitnu zaradu. 2.2.1c. Određivanje cijena na osnovi stope prinosa na kapital Ova metoda primjenljiva je za poduzeća u čijoj strukturi troškova dominiraju troškovi kapitala i koja istovremeno proizvode jedan proizvod ili grupu dovoljno homogenih proizvoda, odnosno sličnih proizvoda. Prvo se izračunaju standardni troškovi za standardni obim proizvodnje i prodaje. Koeficijent obrta kapitala, koji se dobije diobom kapitala sa standardnim troškovima standardnog obima, pomnožen s predviđenom profitnom stopom poduzeća daje standardnu maržu na standardne troškove, koja se primjenjuje na proizvod ili u prosjeku na grupu proizvoda. Opća je formula za određivanje marže na osnovi stope prinosa na kapital: K / TC × Pf / K = Pf / TC, gdje je K / TC odnos kapitala prema ukupnim troškovima, a Pf / K odnos profita prema kapitalu (ciljna profitna stopa) i Pf / TC odnos profita prema ukupnim troškovima. Profitna stopa predstavlja odnos između predviđenog profita i angažiranog kapitala. To je ciljni pokazatelj, koji se na ovaj način transformira u odnos profita prema ukupnim troškovima. Na primjer, ako je K / TC = 3, a Pf/ K = 0,05, tada je Pf / TC = 0,15 ili 15%. Ova profitna marža dodaje se na ukupne troškove, odnosno na prosječne troškove svakog proizvoda. Ako poduzeće proizvodi samo jedan proizvod, formula se može direktno upotrijebiti, tako što se standardnim troškovima dodaje iznos profitne marže, dobivene na opisani

292

način. Međutim, ako poduzeće proizvodi više proizvoda gdje iznos kapitala varira u zavisnosti od troškova svakog proizvoda, tada se ukupni kapital raspoređuje po grupama proizvoda, analogno rasporedu općih troškova. Kapital se prvo raspoređuje na troškovne centre od kojih svaki obavlja neki posao za grupu različitih proizvoda. Na osnovi predviđene profitne stope, može se izračunati profit koji se očekuje od svakog centra. Profit se tada dijeli s brojem direktnih radnih sati ili strojnih sati u centru. Standardna cijena proizvoda dobiva se dodavanjem troškova perioda i profita direktnim troškovima po jedinici proizvoda, na osnovi broja jedinica radnih ili strojnih sati i rasporedom prodajnih i administrativnih troškova po nekom ključu. Kod primjene ove metode postavlja se pitanje s kojim kapitalom operirati, ili s ukupnim kapitalom (ukupnom aktivom) ili samo s dioničkim kapitalom. Znači, da li sa ukupnim kapitalom bez obzira na izvore i vlasništvo ili samo s neto vrijednošću, odnosno dioničkom kapitalom (ukupna aktiva umanjena za obveze). Sa stajališta potrebe uvida u efikasnost s kojom management koristi ukupna raspoloživa sredstva i uspoređivanja s konkurentskim poduzećima ispravno je upotrijebiti ukupni kapital (ukupnu aktivu). 2.2.1d. Određivanje cijena metodom elastične marže Ovom metodom ispravljaju se nedostaci određivanja cijena na osnovi ukupnih prosječnih troškova (punih troškova), bruto marže i stope prinosa na kapital, koji ne vode računa o uvjetima konkurencije na tržištu, ili bilo kojeg drugog relevantnog faktora za plasman pojedinačnog proizvoda. Suština je u modifikaciji rezultata, koji se dobivaju na osnovi prethodno opisanih metoda putem korekcija cijena prema dolje ili gore, zavisno od situacije na tržištu, ili zavisno od specifičnih ciljeva poslovne politike poduzeća. Najčešći su utjecaji koji djeluju da poduzeće vrši korekcije cijena viši troškovi od konkurenata, želja da se proširi udio na tržištu za pojedini proizvod ili grupu proizvoda, cijene konkurencije, loše procjene o reagiranju potrošača i mogućnosti određivanja cijena metodom diskriminacije cijena. Tome treba dodati i potrebu prilagođavanja cijena u tijeku vremena u zavisnosti od starosti proizvoda, jer isti proizvod ne daje jednake efekte na samom početku lansiranja i na kraju njegova “životnog’’ ciklusa. Viši troškovi od konkurencije ne mogu se kompenzirati i višim cijenama od cijena konkurenata. Želju za proširenjem udjela na tržištu, pored akcija na liniji poboljšanja kvaliteta, reklame, servisnih usluga i slično, u za to pogodnim okolnostima, moguće je postići i nižim cijenama. Međutim, ako se radi o poduzećima koji prodaju svoje proizvode u uvjetima oligopolije to bi vodilo ratu cijenama u kojem bi svi gubili. Izuzetak je kada vodeće i po ekonomskoj snazi najjače poduzeće želi istisnuti slabijeg konkurenta, pa žrtvuje privremene profite da bi to poslije višestruko nadoknadio višim cijenama. U normalnim konkurentskim uvjetima, ako na tržištu istog proizvoda prevladavaju niže cijene konkurenata, poduzeće će izvršiti smanjenje cijena, i obratno, ako su konkurentske cijene više ili općenito ako odnos ponude i potražnje to omogućava, poduzeće će povećati cijene u odnosu na prvobitnu projekciju. Ako poduzeće posluje u uvjetima monopola i može diskriminirati potrošače s različitim cijenama na istom tržištu ili na različitim tržištima a to nije obuhvatilo ciljnim cijenama ono će to i izvršiti i na taj način maksimirati profite. Takav primjer imamo u elektroprivredi, transportu, poduzećima koja su zaštićeni od uvoza bilo carinama ili odlukama o režimu uvoza.

293

Među razlozima koji upućuju na potrebu korekcija cijena određenih na bazi jedne od tri navedene metode (ukupni prosječni troškovi, bruto marža i stopa prinosa na kapital) je i neprecizna procjena o reagiranju potrošača. To je problematika poznata iz mikroekonomske teorije o odnosu obujma prodaje i elastičnosti potražnje. Ako je cijena neadekvatno određena a proizvod ima visok koeficijent cjenovne elastičnosti potražnje potrošači reagiraju smanjenjem prodaje. Ta reakcija je tim veća ako postoje odgovarajući supstituti za taj proizvod. Isto tako, promjene u visini dohotka potrošača, u odnosu na obuhvaćene prognozom u prvobitnoj projekciji, mogu izazvati odstupanja u prodaji u odnosu na predviđanja, što zahtijeva odgovarajuća prilagođavanja i korekcije prethodno predviđenih cijena. Kritični moment u svim ovim korekcijama je da se prvobitna projekcija profitnog cilja ne mijenja. To se obično postiže na taj način što se korekcije na dolje kompenziraju korekcijama prema gore, i obratno. Ove manipulacije cijenama obuhvaćaju širok raspon u kojem donja granica može biti, za proizvode koji upotpunjuju kapacitete poduzeća, cijena kojom se pokrivaju varijabilni troškovi i pokriva dio fiksnih troškova, s tim da se to kompenzira na drugim proizvodima s korekcijama na više u odnosu na prvobitnu projekciju. Ako poduzeće ne može ni na ovaj način ostvariti profitni cilj, onda je to signal managementu poduzeća da korigira svoja nerealna očekivanja, ili da poduzme odgovarajuće akcije na smanjenju troškova, reviziji proizvodnog programa i drugih relevantnih elemenata, koji utječu na ostvarivanje profitne mete. 2.2.1e. Točka pokrića troškova (Breakeven point) i nivo cijena Točka pokrića troškova ili prag rentabiliteta, kako je već objašnjeno u dijelu o troškovima, predstavlja poziciju poduzeća kad su njegovi troškovi za prodane proizvode jednaki prihodu od prodaje. Analiza pomoću pokrića troškova također se može koristiti ne samo u nepovoljnim situacijama poslovanja nego i u normalnim uvjetima određivanja cijena. Uvjet za tu analizu je raspolaganje podacima o troškovima, posebno fiksnim, a posebno direktnim – varijabilnim, te o prodajnim cijenama proizvoda. Pretpostavimo da poduzeće ima fiksne troškove od 100$, dok se varijabilni troškovi sastoje od direktnih koji se ponašaju proporcionalno s kretanjem proizvodnje. Oni iznose 5$ po jedinici proizvoda. Prodajna cijena proizvoda je 10$. Na osnovi ovih podataka moguće je izraditi tablicu o kretanju ukupnog prihoda, troškova, i profita zavisno od nivoa proizvodnje (tablica 17.1.). Tablica 17.1. Ukupan prihod, troškovi i profit

294

R=q×p

Pf = TR – TC

0 5 10 15 20 25 30 35 40

10 10 10 10 10 10 10 10 10

50 100 150 200 250 300 350 400

100 100 100 100 100 100 100 100 100

25 50 75 100 125 150 175 200

100 125 150 175 200 225 250 275 300

– 100 – 75 – 50 – 25 0 + 25 + 50 + 75 + 100

Iz tablice 17.1. vidi se da poduzeće pri nižim nivoima proizvodnje ima gubitke. Tek nakon količine proizvodnje od 20 jedinica (q = 20), poduzeće prihodima od prodaje pokriva sve svoje troškove. To je točka pokrića troškova ili prag rentabiliteta. Daljnje povećanje proizvodnje vodi poduzeće iz zone gubitka i točke pokrića troškova u zonu profita. Profit nastaje degresijom fiksnih troškova s povećanjem proizvodnje. Ova analiza je vrlo značajna za ocjenjivanje nivoa proizvodnje kojom se pokrivaju ukupni troškovi, kao i za određivanje nivoa proizvodnje odnosno prodaje potrebne za pokriće troškova, za maksimiranje profita ili za minimiziranje gubitaka, zavisno u kakvoj se poslovnoj poziciji poduzeće nalazi. Na temelju podataka iz tablice 17. 1. moguće je definirati funkcije ukupnog prihoda i ukupnih troškova. Kako je prodajna cijena (p) konstantna, funkcija je ukupnog prihoda: TR = q × p = 10q. Ako se u općoj funkciji troškova TC = b × q + c, umjesto parametara uvrste konkretni podaci iz tablice 17.1. o direktnim troškovima po jedinici proizvoda od 5$ (b = 5) i fiksnim troškovima od 100$ (c = 100), dobivamo linearnu funkciju troškova: TC = 5q + 100. Profit je razlika između ukupnog prihoda i ukupnih troškova. Zamjenom s funkcijama ukupnog prihoda i ukupnih troškova dobivamo: Pf = TR – TC ; Pf = q × p – 5q – 100, odnosno Pf = q (p – 5) – 100. Na osnovi ove funkcije, unošenjem konkretnih podataka o proizvodnji, dobivamo profit na svakom nivou proizvodnje kao u tablici 17.1. Opći obrazac za analizu profita izražen linearnim funkcijama je prema tome: Pf = q (p – b) – c, gdje je q količina proizvodnje, p prodajna cijena proizvoda, b – direktni (proporcionalni) troškovi po jedinici proizvoda i c – fiksni troškovi. Prag rentabiliteta (točka pokrića troškova) nalazi se u točki gdje je ukupan prihod jednak ukupnim troškovima: T R = T C. Zamjenom s funkcijama ukupnog prihoda i ukupnih troškova imamo: q × p = b × q + c, odakle je q×p–b×q=c q (p – b) = c c q= p–b U navedenom su primjeru fiksni troškovi: c = 100$, prodajna cijena: p =10$ i direktni troškovi po jedinici proizvoda: p = 5$. Ako ove podatke unesemo u gornji obrazac, dobivamo: q = 100 : (10 – 5) = 20,

295

što je isto kao i u tablici 17.1. i na slici 17.1. Izraz (p – b) je bruto marža koja služi za pokriće fiksnih troškova i profita poduzeća. Što je razlika između prodajne cijene (p) i direktnih troškova (b) manja uz dane fiksne troškove (c), prag rentabiliteta je na višem nivou proizvodnje, i obratno. Isto tako, što su veći fiksni troškovi uz danu bruto maržu po jedinici proizvoda, potrebno je ostvariti veći obujam proizvodnje da bi se pokrili ukupni troškovi. Na primjer, fiksni troškovi od 200$, u navedenom primjeru, odredili bi prag rentabiliteta od 30 jedinica: q = c : (p – b) = 200 : (10 – 5) = 200 : 5 = 40. U ovoj situaciji poduzeće bi bilo primorano tražiti izlaz u smanjenju varijabilnih troškova ako nema mogućnosti da poveća proizvodnju odnosno prodaju. Pretpostavimo da se pri početnim podacima o troškovima cijena proizvoda smanjuje na 9$. Tad bruto marža iznosi 4$ (9 – 5 = 4$). Potreban broj jedinica da se pokriju ukupni troškovi je: q = c : (p − b) = 100 : (9 − 5) = 100 : 4 = 25. Pretpostavimo da uz početne uvjete fiksnih troškova i prodajne cijene dođe do promjene varijabilnih troškova, na primjer poskupljenje materijala povećava direktne troškove s 5$ na 7,5$. U ovoj situaciji bruto marža je 2,5$ (10 – 7,5 = 2,5). Potreban broj jedinica da se pokriju svi troškovi je: q = c : (p − b) = 100 : (10 − 7,5) = 100 : 2,5 = 40. Prema tome, prag rentabiliteta zavisi od visine fiksnih troškova, prodajne cijene proizvoda i visine varijabilnih troškova. Poznavanje točke pokrića troškova bitno je u procesu određivanja cijena. Ona pokazuje koliko je potrebno jedinica proizvoda prodati da bi se pokrili ukupni troškovi pri danoj cijeni. Ako nema izgleda za povećanje cijene izlaz treba tražiti u smanjenju troškova ili preorijentaciji u poslovanju s profitabilnijim proizvodima. U odnosima s konkurencijom važna je i za poduzeće koje započinje rat s cijenama i poduzeće koje je u nepovoljnijoj poziciji s obzirom na visinu troškova. U prvom slučaju postavlja se pitanje koliko poduzeće može žrtvovati profite da bi istisnulo s tržišta drugo poduzeće, dok drugo poduzeće mora sagledati svoje mogućosti koliko može izdržati konkurenciju i tražiti mogućnosti smanjenja troškova, ili na vrijeme napustiti taj proizvod i preorijentirati se na nešto drugo. Utvrđivanje točke pokrića troškova omogućava poduzeću određivanje alternativnih cijena i na toj osnovi analizu profitnog potencijala. Međutim, usporedna analiza ne može pokazati koji nivo cijene točno treba odrediti, niti koliko će se proizvoda prodati, nego koliko bi trebalo prodati da bi se pokrili svi troškovi. To je osnova za stvarno utvrđivanje cijena na temelju poznavanja potrošačkih percepcija i konkurentskih uvjeta. Potrebno je imati u vidu da se u prethodnom tekstu operiralo s uproštenom linearnom funkcijom troškova i pretpostavljenom stalnom cijenom u savršenoj konkurenciji. Međutim, većina poduzeća posluju u uvjetima nesavršene konkurencije i susreću se s manje ili više nagnutom krivuljom potražnje. A to znači da imaju manju ili veću moć kontrole tržišta i određivanja cijena svojih proizvoda.

296

Pretpostavimo da poduzeće posluje u tržišnim uvjetima u kojima je potražnja za njegovim proizvodima: q = 100 – 5p, odnosno p = 20 – 0,2q i da njegove ukupne troškove odražava funkcija TC = 10q + 20. Na temelju funkcije potražnje funkcija ukupnog prihoda je: TR = q × p = q (20 – 0,2q) = 20q – 0,2q2. Točka pokrića troškova dobije se izjednačavanjem ukupnog prihoda s ukupnim troškovima: 20q – 0,2q2 = 10q + 20. Sređivanjem dobivamo kvadratnu jednadžbu: 0,2q2 – 10q + 20 = 0, a njenim rješenjem količinu proizvoda u točki u kojoj se izjednačuju troškovi i prihodi, q = 48. Uključivanjem ovog podatka u funkciju potražnje dobiva se konkretna cijena: p = 20 – 0,2q = 20 – 0,2 × 48 = 10,4. Povećanje prodaje iznad ove točke poduzeće vodi u gubitak, jer povećana prodaja smanjuje cijenu na nivo niži od graničnog troška. Maksimalna profitna pozicija poduzeća je u točki izjednačavanja graničnog prihoda s graničnim troškom. Granični prihod je prva derivacija iz funkcije ukupnog prihoda, a granični trošak prva derivacija iz funkcije ukupnih troškova: MR = 20 – 0,4q MC = 10. MR = MC 20 – 0,4q = 10 ; q = 25. p = 20 – 0,2q = 20 – 0,2 × 25 = 15. Pf = TR – TC = 25 × 15 – 10 × 25 – 20 = 375 – 270 = 105. Prema tome, raspon od točke pokrića troškova i maksimalne profitne pozicije poduzeća je u proizvodnji od 48 do 25, a u cijeni od 10,4 do 15. Ako poduzeće nema problema s konkurencijom ili ograničenja od strane države, normalno je da će koristiti svoj maksimalni položaj. Ali, u praksi postoje i ograničenja od strane države i problemi s konkurencijom. Isto tako, poduzeće može voditi politiku penetracijske cijene kako bi istisnulo konkurente s tržišta. U svim tim i sličnim situacijama točka pokrića troškova i maksimirajuća pozicija čine osnovu za donošenje konkretnih odluka o cijenama i količinama proizvodnje. 2.2.1f. Određivanje cijena na temelju iskustvene krivulje Koncept iskustvene krivulje polazi od činjenice da poduzeće stjecanjem iskustva u proizvodnji određenog proizvoda smanjuje proizvodne i marketinške troškove po jedinici proizvoda. Na toj osnovi određuje se niža cijena, koja potiskuje konkurenciju i povećava udio na tržištu. Iskustvena krivulja pokazuje inverzni odnos između prosječnih jediničnih troškova i obima prodane količine proizvoda. Koristeći prednosti opadajućih troškova iz iskustvene krivulje poduzeće prognozira svoje buduće troškove i utvrđuje profitabilnu cijenu baziranu na tim troškovima. Znači, određuje sadašnju cijenu na budućim nižim troškovima, što uz istu profitnu maržu i povećan obim prodaje daje zadovoljavajuću masu profita.

297

Da bi moglo uspješno koristiti prednosti iskustvene krivulje, poduzeće mora osvojiti dominantni udio na tržištu u samom početku životnog ciklusa proizvoda. Rano vodstvo u udjelu na tržištu s kumuliranim iskustvom u proizvodnji i prodaji omogućit će prednosti prema njegovim konkuretima i destimulirati ulazak potencijalnih proizvođača. 2.2.2. Određivanje cijena prema potražnji 2.2.2a. Formiranje cijena u tijeku životnog ciklusa proizvoda Životni ciklus proizvoda počinje s njegovim lansiranjem na tržište od strane poduzeća. Ako taj proizvod ima supstitute na tržištu njegova se cijena mora prilagođavati cijenama supstituta, što zahtijeva i korekciju prvobitno određene cijene, a to znači i promjenu profitne marže. Poduzeće ima veću slobodu u formiranju cijene ako proizvod nema supstitute. Proizvod koji pripada grupi proizvoda pomodne sfere na tržištu se brzo prihvaća, ali i brzo gubi modnu popularnost. Normalan je postupak da mu se na početku odredi viša cijena i u kratkom roku postigne odgovarajući prihod, kako bi se nakon toga ostatak prodavao rasprodajom po znatno nižim cijenama. Tipičan primjer za te varijacije u cijenama su poduzeća iz industrije odjeće i obuće, ali modni efekt je značajan i u poduzećima iz drugih djelatnosti. S visokom se cijenom starta uvođenjem diferenciranog proizvoda na bazi inovatorstva od strane poduzeća koje posluje u uvjetima monopolističke konkurencije. Poduzeće inovator na početku ima određenu kontrolu nad cijenom, slično monopolu, zato i starta s visokom cijenom. Ulaskom novih poduzeća koji imitiraju ovu inovaciju potražnja se za inovatora na tržištu smanjuje a na toj osnovi i cijena. Uvođenjem proizvoda koji je rezultat značajnije inovacije i visokih troškova istraživanja i eksperimentiranja traži visoku početnu cijenu. Međutim, cijena o ovoj fazi nije presudna za obim prodaje, jer je proizvod nepoznat i nesiguran. Sve dok ga potrošači ne isprobaju i uvjere se u njegove prednosti i korisnosti i dok glas o njemu ne stigne do potencijalnih kupaca, cijena nije presudna u tome da li će se taj proizvod masovnije kupovati ili ne. Kupci ovih proizvoda su po pravilu ljudi na višim položajima koji to čine iz prestižnih razloga, da budu prvi koji koriste taj proizvod, ili ljudi s visokim dohocima koji su spremni isprobati proizvod i uvjeriti se u očekivanja o prednostima i korisnostima takvog proizvoda. Nakon što je proizvod prošao inicijalnu fazu prihvaćanja na tržištu i nakon šireg interesiranja za njegove prednosti i kvalitete, cijena postaje faktor otvaranja i širenja tržišta. Pa ako su troškovi istraživanja, eksperimentiranja i manjeg obima prodaje u početnoj fazi bili visoki, što je zahtijevalo i visoku početnu cijenu, kalkulacije u novim uvjetima pokazat će da se odgovarajućim sniženjem cijene mogu ostvariti prvobitno planirani profiti. Niža cijena u ovoj fazi povećava prodaju, povećana prodaja smanjuje fiksne troškove a dijelom i varijabilne troškove perioda po jedinici proizvoda. Uslijed ovog utjecaja profiti po jedinici proizvoda rastu i profitni ciljevi poduzeća se ostvaruju. Međutim, u tijeku vremena tržište se zasićuje i daljnje snižavanje cijene ne utječe na povećanje prodaje. Da bi poduzeće održalo postojeći udjel na tržištu, odnosno da bi zadržalo svoje kupce, ono se orijentira na efikasnije akcije, na promjene u kvalitetu proizvoda, dizajna, na diferencijaciju proizvoda, poboljšanje kvalitete servisnih usluga, snabdijevanje dijelovima, pa i na povoljnije uvjete kupovine kreditnim olakšicama.

298

2.2.2b. Penetracijska cijena Kada poduzeće želi veće prisutnost na nekom tržištu, odnosno veći udjel na tržištu, često koristi penetracijsku cijenu. Penetracijska je cijena niža od konkurentskih cijena i usmjerena je na osvajanje tržišta i veću prodaju. Ona se ponekad koristi pri uvođenju novog proizvoda da bi poduzeće ostvarilo veći udio na tržištu. Nije neuobičajeno da poduzeće nakon visoke cijene na početku i ubiranja “vrhnja’’ koristi penetracijsku cijenu, što je lakše učiniti nego nakon penetracijske cijene povećati cijenu. Penetracijska cijena je pogodno sredstvo za eliminaciju potencijalnih konkurenata, jer ih niska cijena obeshrabruje za ulazak na to tržište. S druge strane, ona poduzeću pruža priliku da brzo postigne veći udio na tržištu, što mu smanjuje jedinične troškove proizvodnje i povećava konkurentsku prednost. U ekonomskoj literaturi navodi se takav primjer s Mazdom41. Pretpostavka za uvođenje penetracijske cijene je visok koeﬁcijent cjenovne elastičnosti potražnje. Ako potrošači nisu osjetljivi na cijenu penetracijska cijena teško da će biti eﬁkasna. Niža cijena pri visokom stupnju elastičnosti potražnje povećava prodaju, i obratno. Zato je prije određivanja penetracijske cijene potrebno dobro sagledati ponašanje potrošača i njihovo reagiranje na visinu cijene. Kada niža cijena osigurava trajnije prisustvo na ciljnom tržištu povećavajući znatno proizvodnju i prodaju, ona istovremeno omogućava smanjenje jediničnih troškova proizvodnje i povećava konkurentsku moć poduzeća. Ali postoji i rizik kad sve procjene u vezi percepcija potrošača i akcija konkurenta nisu dobro sagledane. 2.2.2c. Prestižno određivanje cijene Kao što smo vidjeli u dijelu 1. ovog poglavlja, jedan od ciljeva određivanja cijena je stvaranje predodžbe kod potrošača o prestižnom i ekskluzivnom kvalitetu proizvoda. Taj se cilj često umjetno ostvaruje određivanjem visokih – prestižnih cijena. Cjenovna tehnika koja se koristi u ovu svrhu zove se prestižno određivanje cijena. Poznato je da neki potrošači povezuju kvalitetu proizvoda i usluga s visinom cijene. Kod takvog potrošačkog ambijenta korisno je voditi tu politiku cijena. Tipični proizvodi za primjenu prestižnog određivanja cijena su: automobili, alkoholna pića, skupocjeni nakit, skupocjeni odjevni predmeti, parfemi, kućanski električni aparati. Postavlja se pitanje da li visokoj cijeni uvijek odgovara visok kvalitetu i kakva je razlika ove metode u odnosu na određivanje cijena s ciljem pobiranja “vrhnja’’? Odgovor na prvo pitanje još uvijek ostaje kontraverzna točka u marketinškoj profesiji. Kontraverznost proizlazi uglavnom zbog nedostatka cjelovitije istraživačke građe na temelju koje bi se dobili analitički podaci potrebni za točan odgovor. Ali, istraživanja na pojedinim proizvodima daju odgovore i na ovo pitanje. Tako, na primjer, jedna studija koja je rađena na primjeru 679 marki pakirane hrane s visokim rejtingom kvalitete u SADu pokazala je da je korelacija između više cijene i kvaliteta u ovom uzorku bila nula42. To ne mora biti pravilo sa svim proizvodima, ali nije zanemarivo shvaćanje da se prestiž više umjetno nameće nego stvarnim kvalitetom. Međutim, neki kupci su spremni svoje zadovoljstvo izraziti i plaćanjem više cijene s uvjerenjem da zato dobivaju i viši kvalitet. 41 Courtland L. Bovee, John V. Thill: isto, str. 261. 42 Courtland L. Bovee, John V. Thill, isto, str. 361.

299

Iako prestižno određivanje cijena i određivanje cijena s ciljem pobiranja “vrhnja’’ imaju isti rezultat u pogledu visine cijene, postoje i dvije bitne razlike. Prvo, ciljevi ove dvije metode su različiti. Cilj prestižne cijene je stvaranje imidža o kvalitetu proizvoda, dok visoka cijena u drugom pristupu ima za cilj brzu profitnu zaradu. Drugo, prestižna cijena je dugoročna strategija, dok je pobiranje “vrhnja’’ putem cijena obično kratkoročna tehnika za zgrtanje profita. 2.2.2d. Ostali oblici formiranja cijena Postoje i drugi oblici formiranja cijena u praksi, tako da je teško pratiti sve ono što se dešava u poslovnoj sferi. Jedan od načina formiranja cijena je određivanje ciljnih cijena. Ovdje je postupak obrnut u odnosu na praksu da se prvo utvrde proizvodi, a tek onda utvrđuju cijene i maksimizira profit. Ovaj primjer postoji u automobilskoj industriji. Najskuplji automobili prodaju se najbogatijim potrošačima, koji traže najvišu kvalitetu. Za potrošače s prosječnim dohotkom namijenjeni su automobili srednje veličine i, na kraju, manji automobili za one s nižim dohocima. Cijene se određuju i na temelju tradicije i običaja, određivanjem na nižem nivou od okruglog broja, prigodnim određivanjem cijena koje je obično popraćeno snižavanjem, posebnim određivanjem cijena po skupinama proizvoda i slično. 2.2.3. Određivanje cijena prema konkurenciji Treća opća metoda određivanja cijena ima polaznu osnovu, prije svega, u konkurencijskim uvjetima. Uvidom i analizom konkurencijskih cijena poduzeće uređuje svoje cijene. Poduzeća koja koriste ovu metodu mogu odrediti svoje cijene ispod, iznad ili na nivou konkurentskih cijena, zavisno od konkretne situacije. Za razliku od dva prethodno objašnjena opća pristupa, ovaj pristup ima uporište u cijeni, a ne u potražnji i troškovima. Značenje ove tehnike određivanja cijena se povećava s homogenošću konkurentskih proizvoda i ako poduzeće opslužuje tržište na kojem je cijena ključna varijabla. Suština metode sastoji se u određivanju atraktivne cijene jednom proizvodu s ciljem da privuče potrošače od konkurencije i stimulira kupovinu drugih proizvoda. To je metoda poznata pod nazivom cjenovni predvodnik – leader pricing. To nije isti pojam što i liderstvo u određivanju cijena koje je objašnjeno u poglavlju o oligopolu. Poduzeće namjerno određuje cijenu odabranog proizvoda ispod nivoa normalne profitne marže s ciljem da prodaja drugih proizvoda namiri razliku. Najekstremniji je slučaj liderskog određivanja cijena kada je cijena vodećeg proizvoda određena na nivou cijene koštanja, znači na nivou cijene koja ne generira profit. Takav proizvod se zove lider gubitnik – loss leader. Ali i u ovom slučaju cilj je isti, to jest povećati prodaju drugih proizvoda i namiriti razliku na njima. U ovu kategoriju metodoloških pristupa u određivanju cijena spada i metoda koja je objašnjena u prestižnom određivanju cijena, koja se odnosi na stvaranje posebnog imidža o kvaliteti proizvoda u odnosu na konkurente. 2.2.4. Prilagođavanje i upravljanje cijenama U prethodnom su dijelu opisane razne metode formiranja cijena. Tako formirane cijene podliježu prilagođavanju i održavanju u zavisnosti od tržišnih promjena i specifičnih potrošačkih i konkurentskih situacija. Pored toga postoji mogućnost promjena koje država

300

čini svojim odlukama, koje se prije svega odnose na propise iz fiskalne i vanjskotrgovinske sfere. Većina tih promjena utječe i na odstupanje stvarnih cijena po kojima se proizvodi prodaju u odnosu na one koje se nalaze u raznim cijenovnicima i katalozima. Jedan od najčešćih razloga su diskonti i bonifikacije. Diskonti ili popusti su direktna odbijanja od najavljene cijene pri kupovini, kojih je cilj poticanje potrošača na kupovinu i povećanje prodaje. Bonifikacije su indirektni odbici od najavljene cijene, a tipični primjeri su rabat i zamjena staro za novo pri kupovini. Svrha bonifikacija je ista kao i diskonta. S diskontima ili bonifikacijama i pažljivo oblikovanim programom koji obuhvaća potrošačke percepcije i ponašanje konkurencije moguće je značajno ojačati dugoročnu poziciju poduzeća. Da bi program uspio, on se mora slagati s cjenovnim ciljevima Postoji više vrsta diskonta odnosno popusta pri kupovini a najrašireniji su u praksi: trgovački diskont ili rabat u veleprodaji, količinski diskont (popust izražen brojem kupljenih proizvoda), gotovinski popust u trgovini na malo. Troškovi otpreme imaju također značajan utjecaj na konačnu cijenu koju plaća kupac. Zavisno od mjesta isporuke i načina otpreme razlikuju se i cijene. Ako se proizvodi isporučuju bez troškova otpreme cijena je izvorna. Ako se na izvornu cijenu dodaju troškovi otpreme onda je to cijena isporuke ili isporučitelja, koja može biti određena samo za jednu zonu ili važiti za više zona. Poseban oblik cijene isporučitelja je povrat troškova prijevoza (vozarine). Do promjena cijena može doći zbog promijenjenih uvjeta na tržištu. Poduzeća su često pripravna sniziti cijene kad prodaja opada, iako to u svakom slučaju ne mora biti pravi odgovor. Moguća su i obrnuta kretanja kada cijene na tržištu rastu. U ovakvim situacijama postoji potreba pažljivog prilagođavanja. Postavlja se pitanje da li će poduzeće pratiti ili voditi konkurenciju kada se cijene na tržištu mijenjaju? Odgovor zavisi od pozicije koju poduzeće na tržištu ima. Precizan odgovor, kao neki sveopći recept, na ovo potanje nije moguće dati. Ali uopćeno govoreći, poduzeća sa sljedećim karakteristikama će pratiti kada cijene padaju i voditi kad cijene rastu: poduzeća s visokim tržišnim udjelom; poduzeća s visokim troškovima proizvodnje i marketinga; poduzeća čiji proizvodi vode konkurenciju; i poduzeća koja koriste većinu svojih proizvodnih kapaciteta. Obrnuto, slijedeća poduzeća će voditi kada cijene padaju i pratiti kada cijene rastu: poduzeća s relativno malim udjelom na tržištu; poduzeća s relativno niskim troškovima proizvodnje i marketinga; poduzeća čiji proizvodi nisu posebno konkurentni; i poduzeća koja ne koriste većinu svojih kapaciteta43. U poduzećima koja imaju poslovne jedinice na raznim lokacijama pojavljuju se i transferne cijene, to jest interne cijene između dijelova poduzeća. Poduzeća koja posluju s inozemstvom imaju u strukturi cijene posebne stavke, kao što su troškovi špedicije, carine i utjecaj fluktuacija valutnih tečajeva čije se promjene odražavaju i na cijene. (utjecaj carinskih stopa na potražnju, domaću proizvodnju i uvoz objašnjen je u posljednjem poglavlju ovoga rada). Izmjene poreskih stopa za pojedine proizvode također mijenjaju uvjete poslovanja što se preko cijene odražava i na kupca i na prodavca. (utjecaj poreza na cijenu, potražnju i ponudu u zavisnosti od elastičnosti sadržaj je posljednjeg poglavlja ove knjige). 43 Bovee – Thill: isto, str. 369.

301

2.2.5. Formiranje internih cijena Mnoga poduzeća imaju u svom sastavu proizvodne jedinice koje su međusobno povezane proizvodima, poluproizvodima ili dijelovima i uslugama koji se koriste u sljedećim fazama proizvodnje do finalnih proizvoda. Na primjer u poljoprivredno industrijskim poduzećima te faze su proizvodnja ratarskih proizvoda kao što su kukuruz i šećerna repa, uzgoj stoke, prerada ratarskih i stočarskih proizvoda. U šumsko-industrijskim poduzećima te faze su uzgoj šuma, eksploatacija šuma (trupci), primarna prerada (u pilanama) i finalna prerada (tvornice stolarije, namještaja i slično). U poduzećima iz automobilske industrije, pored proizvodnje automobila, postoje i tvornice dijelova automobila. Slično je s mnogim poduzećima iz industrije, posebno iz strojarstva i elektroindustrije. Osim toga, većina poduzeća u svom sastavu ima energanu, toplanu, pogon za investiciono i tekuće održavanje i interni transport. Isto tako, postoje i čisto fazne jedinice koje rade na istom proizvodu, tako da samo krajnja faza daje finalni proizvod za tržište. Na primjer u konfekcijskim poduzećima: krojačnica, šivaonica, dorada i pakiranje, ili u tvornicama čarapa: priprema, pletionica, dorada i pakiranje. Takvih primjera u industrijskim poduzećima ima mnogo. Ekonomski odnosi između organizacionih jedinica poduzeća ili faza koje su organizirane kao posebne jedinice također se reguliraju cijenama. To su transferne ili interne cijene o kojima je raspravljano u poglavlju 16. U tom poglavlju objašnjeno je određivanje internih cijena na temelju graničnih veličina, odnosno pravila ravnotežne cijene u točki gdje se izjednačavaju granični trošak i granični prihod (MC = MR). U ovom dijelu knjige prikazat će se praksa poduzeća koja ne operiraju s funkcijama troškova i potražnje i ne određuju interne cijene ovim pravilom. Sve ove jedinice mogu se razvrstati u dvije kategorije (vrste) prema tome da li svoj produkt prodaju i na eksternom i na internom tržištu ili isključivo rade za interno tržište, odnosno za ostale jedinice poduzeća. Fazne jedinice koje nemaju eksterno tržište, jer se radi isključivo o fazama jedinstvenog procesa proizvodnje, predaju svoj poluproizvod slijedećoj fazi. Takve jedinice imaju status troškovnog centra. Interna cijena u sebi sadrži samo direktne troškove i troškove perioda, pod pretpostavkom da se operira s prosječnim ukupnim troškovima po jedinici proizvoda. S obzirom na poteškoće planiranja i praćenja troškova perioda po ovim jedinicama česta praksa je planiranje i praćenje samo direktnih troškova (direct costing). Sljedeće faze primaju poluproizvod po standardnoj ili stvarnoj cijeni i uključuju svoje direktne troškove i troškove perioda, i tako redom do finalne jedinice. Planiranje metodom standardnih troškova i praćenje u računovodstvu po istoj shemi omogućava kontrolu troškova, što je u funkciji ostvarivanja predviđenog profitnog cilja poduzeća kao cjeline. Fazne jedinice koje imaju i interno i eksterno tržište svoj proizvod dijelom prodaju na vanjskom tržištu a dijelom proizvodnim jedinicama u poduzeću koje finaliziraju proces proizvodnje. Te jedinice su profitni centri jer svoje proizvode mogu prodavati i na eksternom i na internom tržištu po tržišnim cijenama. Na primjer, proizvodna jedinica šumarstva može svoju proizvodnju (trupce) isporučivati pilani u istom poduzeću, ili plasirati na tržište. Sličan je primjer u tekstilnoj industriji s poduzećem koje u svom sastavu ima predionicu i tkaonicu, ili s poduzećem koje u svom sastavu ima ciglanu i građevinsku jedinicu. Ove jedinice nemaju status pravne osobe i obvezu podnošenja završnog računa na kraju godine, jer je poduzeće kao cjelina s tim statusom. Ali u internom obračunu odnose reguliraju cijenama.

302

U navedenim i njima sličnim primjerima interna cijena treba biti na nivou eksterne – tržišne cijene. Na taj način ostvaruje se točna slika o profitabilnosti pojedinih jedinica u poduzeću, eliminira prelijevanje profita iz prethodne u narednu fazu i zamagljivanje stvarnog stanja poslovanja. I obratno, ako je prethodna faza nerentabilna proračuni mogu pokazati da bi racionalnije bilo nabavljati input- proizvod s eksternog tržišta, nego održavati neefikasnost u vlastitoj jedinici. Velika poduzeća koja proizvode proizvode kao što su tvornice automobila ili metalurški kombinati u svom sastavu mogu imati poslovne jedinice sa statusom pravne osobe pa se samo po sebi podrazumijeva da ove jedinice prodaju svoje proizvode i na internom i na eksternom tržištu po tržišnim cijenama. Logično je i ekonomski opravdano da tvornica automobilskih dijelova prodaje tvornici automobila te dijelove po tržišnim cijenama, ili da rudnik željezne rude prodaje rudu željezari po onoj cijeni koju može ostvariti na vanjskom tržištu. Isti je zaključak s odnosima između rudnika boksita i tvornice alumunija i mnogim drugim poduzećima koja u svom sastavu imaju slične organizacijske strukture. Alternativa takvom pristupu je diskriminacija cijena, tako da se interni odnosi reguliraju s internim cijenama na nivou prosječnih troškova (direktnih i troškova perioda), a da se ostatak proizvodnje fazne jedinice plasira na eksterno tržište po tržišnim cijenama. Kod nekih poduzeća ovakav postupak može biti i opravdan. To je slučaj s onim poduzećima koja imaju visok rentabilitet na finalnom proizvodu i gdje dobici u višim fazama obrade nadmašuju gubitke u prodaji niže faze. U takvim slučajevima cjelokupna proizvodnja ili veći dio proizvodnje isporučuje se u okviru poduzeća jedinicama s višom fazom obrade, dok se eventualni višak prodaje na vanjskom tržištu. Pomoćne jedinice kao što su energana, toplana, transport i pogoni za održavanje koje rade samo za interno tržište, odnosno za ostale jedinice poduzeća, imaju status troškovnih centara sa sličnim pristupom formiranja internih cijena kao i kod faznih jedinica koje nemaju eksterno tržište. Njihov doprinos ostvarivanju profitnog cilja poduzeća sastoji se u kvalitetnom i blagovremenom opsluživanju ostalih jedinica i uštedama na troškovnim izdacima. Specifičnost je tih jedinica, sa stanovišta doprinosa profitnom cilju poduzeća u cjelini, što njihovi troškovi ne zavise samo od njihovog rada, nego i od korištenja njihovih usluga u ostalim jedinicama. Interne cijene se određuju u jedinicama kao što su kilovat/sat u energani, tona/kilometar u internom transportu, norma sat u pogonima za održavanje, m3 prostora za grijanje u toplani i slično. Suština je da proizvodne jedinice imaju normalne uvjete za proizvodnju i da se ove usluge obavljaju na bazi minimalnih troškova po jedinici usluge i da jedinice – korisnici – racionalno koriste ove usluge. Specifičan je slučaj s radionicama za tekuće održavanje postrojenja. Učinak radionice se obično izražava u norma satima. Cijena norma sata u sebi sadrži pored direktnog rada i sve troškove perioda. Ako se radionica postavi u samostalan položaj, da formira svoj prihod na bazi izvršenih norma sati i cijene norma sata, radionica bi bila stimulirana da nabija norma sate, a ne na efikasnost rada postrojenja u poduzeću, što je pretpostavka za ostvarivanje osnovnog cilja poduzeća. Zato, stimuliranje rada ovih radionica treba vezivati za poslovni uspjeh onih jedinica za koje radionica vrši usluge. 2.2.6. Kriterij stabilnosti u određivanju cijena Do sad smo razmatrali određivanje cijena sa stanovišta maksimiranja profita. Međutim, poduzeća u svojoj politici cijena moraju voditi računa i o stabilnosti cijena. Zahtjev sta-

303

bilnosti cijena nameće poduzećima potrebu da usmjeravaju svoje aktivnosti na smanjenje troškova, poboljšanje kvaliteta, osvajanje novih tržišta, povećanje obujma proizvodnje i prodaje i na osnovi toga i smanjenje troškova po jedinici proizvoda. Na taj način poduzeća su na tržištu više orijentirana na konkurenciju kvalitetom proizvoda, reklamom, snižavanjem troškova, nego na konkurenciju cijenama, ili povećavanjem cijena. Prema tome, stabilnost cijena je interes i poduzeća. Ali, ako na tržištu prevladava inﬂacija, to jest opći rast cijena, razumljivo je da poduzeća moraju pratiti ova kretanja koliko im mogućnosti na tržištu to omogućuju.

Poglavlje 17. Pregled pitanja 1. Cilj poduzeća po tradicionalnoj i suvremenoj teoriji. 2. Koje su glavne smetnje za primjenu granične analize u praksi? 3. Objasnite određivanje cijena prosječnim troškom. 4. Politika cijena u funkciji poslovne politike poduzeća. 5. Objasnite određivanje cijena dodavanjem proﬁtne marže na prosječne troškove. 6. Objasnite određivanje cijena bruto maržom. 7. Kako se određuju cijene na osnovi stope prinosa na kapital? 8. Kako se određuju cijene metodom elastične marže? 9. Točka pokrića troškova i primjena u poslovnoj politici poduzeća. 10. Određivanje cijena prema potražnji. 11. Određivanje cijena prema konkurenciji. 12. Da li se primjena troškovnog pristupa i pristupa prema potražnji i konkurenciji isključuju i ili dopunjavaju? 13. Što podrazumijevate pod prilagođavanjem i upravljanjem cijenama? 14. Objasnite primjenu internih cijena.

304

Peti dio TRŽIŠTE I CIJENE FAKTORA PROIZVODNJE

U prethodnim poglavljima smo se bavili analizom ravnoteže na tržištu proizvoda i usluga. Proizvode i usluge proizvode i prodaju poduzeća. Da bi proizvela proizvode i usluge, poduzeća kupuju faktore proizvodnje: rad, kapital i prirodne resurse. Kupoprodaja faktora proizvodnje odvija se na tržištu faktora proizvodnje: tržištu rada, tržištu kapitala i tržištu prirodnih resursa. Na osnovi funkcioniranja ovih tržišta formiraju se cijene faktora proizvodnje. Cijena rada je plaća ili nadnica, cijena upotrebe kapitala je kamata i cijena prirodnih resursa renta. Na osnovi plaća, kamata i renti formiraju se dohoci vlasnika faktora proizvodnje. Prema tome, pomoću tržišta i cijena faktora proizvodnje vrši se primarna raspodjela društvenog proizvoda. Na taj način ova tržišta cijenama odgovaraju na jedno od tri osnovna pitanja svake ekonomije – za koga proizvoditi, ali istovremeno obavlja i alokativnu funkciju. Ovaj dio knjige obrađuje problematiku tržišta i cijena faktora proizvodnje u četiri naredna poglavlja.

Poglavlje 18. CIJENE FAKTORA PROIZVODNJE I DOHOCI 1. Raspodjela dohotka i teorija granične proizvodnosti Vlasnici faktora proizvodnje dobivaju dohodak od poduzeća koja koriste te faktore kao inpute u svojoj poslovnoj aktivnosti. Ti dohoci su plaće isplaćene za rad, kamate plaćene za kapital (ili dividende dobivene iz osnove dioničkog kapitala) i rente plaćene za upotrebu prirodnih resursa. Plaće uključuju sve vrste dohodaka koje proizlaze iz rada (plaće, provizije i razne dopunske oblike dohotka od rada). Kamate uključuju sve oblike dohotka od kapitala, uključujući i dividende koje isplaćuju poduzeća dioničarima kao vlasnicima dioničkog kapitala. Renta je dohodak dobiven za upotrebu zemlje i drugih prirodnih resursa. U tržišnoj ekonomiji plaća je cijena rada, kamata cijena upotrebe kapitala, i renta cijena upotrebe prirodnih resursa. Cijene faktora proizvodnje formiraju se, kako je već rečeno, na tržištima faktora proizvodnje: tržištu rada, tržištu kapitala i tržištu prirodnih resursa. Na ovim tržištima, cijenama se vrši raspodjela nacionalnog dohotka, odnosno društvenog proizvoda. Zato je teorija raspodjele na konkurencijskom tržištu poseban slučaj teorije cijena. Ključ za razumijevanje raspodjele dohotka je pronađen u teoriji granične produktivnosti, ili graničnog proizvoda. Na osnovi teorije proizvodnje granični proizvod nekog faktora proizvodnje predstavlja odnos dodatnog proizvoda prema dodatnoj količini faktora proizvodnje. Tako za rad, kapital i zemlju, granični proizvod je: MPL =

TPn – TPn–1 dTP = Ln – Ln–1 dL

MPK =

TPn – TPn–1 dTP = Kn – Kn–1 dK

MPK =

TPn – TPn–1 dTP = An – An–1 dA

Prema tome, granični proizvod ili granična produktivnost faktora proizvodnje je količnik između dodatnog proizvoda i dodatne jedinice faktora proizvodnje. Ako se granični proizvod nekog faktora proizvodnje pomnoži s tržišnom cijenom proizvoda (p), dobije se granični prihod proizvoda faktora. Granični prihod proizvoda rada na konkurencijskom tržištu je: MRL = MPL × p.

307

Granični prihod proizvoda kapitala na konkurencijskom tržištu je: MRK = MPK × p. Granični prihod proizvoda zemlje na konkurencijskom tržištu je: MRA = MPA × p. Na tržištu nepotpune konkurencije (monopolistička konkurencija, duopol, oligopol i monopol) ravnoteža se uspostavlja u točki gdje je granični prihod jednak graničnom trošku, dok je cijena proizvoda iznad ove razine: P > MR = MC. Zato se i vrijednost graničnog proizvoda faktora dobiva množenjem graničnog proizvoda i graničnog prihoda: MRL = MPL × MR, MRK = MPK × MR, MRA = MPA × MR. Prema teoriji proizvodnje, poduzeće upošljava dodatnu količinu jednog faktora proizvodnje, pod pretpostavkom da su ostali faktori ﬁksni, sve dok se granični prihod proizvoda faktora ne izjednači s cijenom upotrebe faktora. U naturalnom obliku, na primjer, posljednja jedinica rada dobiva onu količinu pšenice koju je ta jedinica proizvela. Isto tako, pripala bi odgovarajuća količina pšenice za upotrebu posljednje jedinice zemlje ili kapitala u proizvodnji pšenice. Budući da se u tržišnoj ekonomiji plaće, kamate i rente isplaćuju u novčanim jedinicama, cijena rada, upotrebe kapitala i zemlje se dobivaju množenjem ovih količina sa tržišnom cijenom: Cijena rada, plaća – w = MPL × p, Cijena kapitala, kamata – i = MPK × p, Cijena upotrebe zemlje, renta – r = MPA × p. U uvjetima nesavršene konkurencije granični prihod faktora, odnosno njegova cijena dobiva se množenjem graničnog proizvoda s graničnim prihodom. S obzirom da ove tri kategorije čine ukupan nacionalni dohodak, cijenama i graničnom produktivnošću odvija se i raspodjela nacionalnog dohotka, raspodjela dohotka na osnovi granične produktivnosti faktora proizvodnje. Ta raspodjela vrši se cijenama, a cijene su rezultat odnosa potražnje i ponude na ovim tržištima.

2. Potražnja za faktorima proizvodnje Potražnja za nekim faktorom proizvodnje je izvedena potražnja. Izvedena potražnja za inputom proizlazi iz potražnje za ﬁnalnim dobrom kojeg su potrošači voljni kupiti. Na primjer, potražnja za zemljom proizlazi iz potražnje za pšenicom, potražnja za nekom vrstom rada proizlazi iz potražnje za odgovarajućim proizvodom ili uslugom koje taj rad proizvodi. Prema tome, potražnja poduzeća za inputima je određena indirektno iz potražnje potrošača za njegovim ﬁnalnim proizvodom ili uslugom. Potražnje za faktorima proizvodnje su međuzavisne. Ni jedan faktor ne proizvodi sam, nego djeluju zajednički u raznim kombinacijama. Iz toga proizlazi ovisnost produktivno-

308

sti jednog faktora od količine drugih faktora. Produktivnost rada će biti veća s većom opremljenošću rada kapitalom. Isto tako, produktivnost kapitala bit će veća s upotrebom odgovarajuće količine i kvaliteta rada. Svaki proces proizvodnje zahtijeva upotrebu odgovarajućih sredstava i odgovarajuće količine i kvaliteta rada. Faktori proizvodnje su komplementarni. Ali mogu biti i supstitutivni, na primjer, kada se rad zamjenjuje strojevima. Potražnja poduzeća za faktorima proizvodnje zavisi od tehnologije koju poduzeće može primijeniti, kao i od tržišnih uvjeta. Ona, isto tako, zavisi i od ciljeva koje firma sebi postavlja. A osnovni cilj je maksimiranje profita. Zato i potražnja za faktorima proizvodnje je u funkciji ovog cilja. Poduzeće vrši takav izbor kombinacije faktora proizvodnje u okviru dane tehnologije i tržišnih uvjeta kojim će omogućiti maksimiranje profita. A to znači, ostvariti maksimalni proizvod i ukupan prihod pri najnižim troškovima. Inputi, koje poduzeće koristi u procesu proizvodnje, mogu se kategorizirati na fiksne i varijabilne. U većini poduzeća fiksni inputi su građevine, oprema i strojevi, a varijabilni – rad, materijal i razne usluge. U dugom roku, kada su svi faktori varijabilni, poduzeće podešava takvu kombinaciju inputa kojom će ostvariti proizvod (output) pri najnižim troškovima, a to znači ostvarivanje maksimalne profitne pozicije. Opći uvjet maksimiranja profita je ulaganje inputa sve dok se granični trošak ne izjednači s graničnim prihodom: MC = MR. Promjena u ukupnom prihodu, koja rezultira iz upošljavanja dodatne jedinice faktora proizvodnje, zove se granični prihod proizvoda faktora. Ovaj koncept je analogan onome kojeg poduzeće primjenjuje pri analizi ravnoteže na tržištu finalnih dobara. Ti koncepti su povezani i slični, ali postoji i značajna razlika. Marginalni, ili granični prihod proizvoda faktora je ekstra prihod generiran dodatnom jedinicom upošljavanja nekog faktora, dok je marginalni prihod u analizi ravnoteže proizvoda i usluge dodatni prihod koji nastaje kao rezultat prodaje dodatne jedinice outputa. Poduzeće ostvaruje maksimalni profit onom količinom faktora koja daje granični prihod proizvoda faktora jednak njegovom graničnom trošku. Za poduzeće koje kupuje faktore proizvodnje u uvjetima savršene konkurencije na tržištu proizvodnih faktora, granični trošak faktora je njegova tržišna cijena. Znači, na konkurencijskom tržištu faktora, svako poduzeće je male ekonomske snage da bi svojom potražnjom moglo utjecati na njegovu cijenu. Poduzeće jednostavno mora platiti onu cijenu proizvodnog faktora koju je odredilo tržište, to jest tržišno određenu plaću, kamatu i rentu. Zato, koliko će potraživati, odnosno upošljavati pojedinih faktora proizvodnje, zavisi o visini graničnog prihoda proizvoda faktora. Poduzeće koje maksimira profit na konkurencijskom tržištu, ravnotežu postiže u točki u kojoj je granični prihod faktora jednak graničnom trošku svakog faktora. Kako je granični trošak na konkurencijskom tržištu jednak njegovoj tržišnoj cijeni, ravnotežna pozicija na osnovi faktorske analize je u točki gdje je granični prihod faktora jednak graničnom trošku faktora, odnosno njegovoj tržišnoj cijeni. Kako cijena varira, tako varira i potražnja za tim faktorom. Viša cijena faktora – manja potražnja, niža cijena – veća potražnja za tim faktorom. Ovo pravilo ilustrirat ćemo na primjeru potražnje za radom. Pretpostavimo da vlasnik servisa za pranje automobila, koji posluje u uvjetima potpune konkurencije na tržištu usluga, unajmljuje radnike. Cijena usluge određena je tržištem potpune konkurencije i iznosi 4$ po opranom automobilu. Rad se plaća po satu. Kapaci-

309

teti su u kratkom roku ﬁksni. Pri takvim kapacitetima moguće je zaposliti maksimalno 5 radnika, s tim što je broj opranih automobila kod prvog radnika najveći, kod posljednjeg najniži: q1 = 5, q2 = 4, q3 = 3, q4 = 2, q5 = 1. Količina rada (L), broj opranih automobila (q), granični proizvod rada (MPL = dTP / dL), ukupan prihod (TR = q × p), granični prihod proizvoda rada (MRL = dTR / dL) i prosječni prihod po radniku (ARL = TR / L), to jest elementi koji su potrebni za ovu analizu, daju se u tablici 18.1. Tablica 18.1. Granični prihod proizvoda faktora Broj radnika (L)

Broj opranih automobila na 1 sat (q)

Granični proizvod po radniku MPL = dq/dL

Ukupan prihod u$ TR = q × p

Granični prihod rada, $/radniku MRL = dTR/dL

Prosječni prihod po radniku u$ ARL = TR/L

1 0

2 0

3 -

4 0

5 -

6 0

5 1

20 20

4 2

36 3

12 14

18 12

48 2

20 16

16 8

56 1

14 4

Prve dvije kolone prikazuju odnos između angažiranog rada i opranih automobila. Kolona 2 pokazuje zakonitost opadajućih prinosa. Broj opranih automobila se povećava angažiranjem novih radnika, ali po opadajućem trendu. Kolona 3 objašnjava ovaj trend pomoću graničnog proizvoda, jer angažiranje svakog novog radnika daje po jednom satu sve manje efekte. Kolona 4 predstavlja umnožak količine iz kolone 2 i cijene po jednom pranju od 4$. Kolona 5 prikazuje kretanje graničnog prihoda proizvoda rada. Dobiva se na dva načina: a) MRL = (TRn – TRn-1) : (Ln – Ln-1) = dTR / dL, b) MRL = MPL × p. Kolona 6 daje podatke o prosječnom prihodu po jednom radniku. To je odnos ukupnog prihoda i broja uposlenih radnika. Radi pojednostavljivanja za jedinicu radnog vremena uzet je 1 sat, tako da su svi elementi svedeni na efekte po jednom satu. Pretpostavimo sada da je plaća (w) također određena na tržištu potpune konkurencije, i da po jednom satu iznosi 12$. Poduzeće plaća sve radnike po satu rada. Ako uposli samo jednog radnika plaća ga 12$ za sat, a radnik izvrši 5 pranja automobila. Ukupan prihod ovog poduzeća je 20$ (5 × 4$ = 20$). Upošljavanjem drugog radnika, koji izvrši 4 pranja automobila u jednom satu, ukupan prihod se povećava za 16$, što ukupno iznosi

310

36$. Za ova dva radnika vlasnik plaća radnicima po 12$ po jednom satu, što iznosi 24$. Drugi radnik ima granični proizvod q = 4, znači vlasnik servisa za njega plaća 12$, a on donosi vlasniku 16$. Granični prihod je veći od graničnog troška. Zato, poslodavatelj angažira i trećeg radnika. Taj novozaposleni radnik daje granični proizvod od q = 3 jedinice (3 pranja). Granični prihod proizvoda trećeg zaposlenog je 12$ (3 × 4$ = 12$). To je točno koliko iznosi i njegova plaća za jedan sat rada. Angažiranje novog radnika donijelo bi granični proizvod od q = 2 jedinice (dva pranja automobila). Za te dvije jedinice poduzeće dobiva 8$ prihoda, a za radnika plaća 12$. Očigledno da poduzeće neće angažirati više od tri radnika, koji izvrše 12 pranja automobila. Ukupan prihod za ovih 12 opranih automobila iznosi 48$. Radnicima za njihov rad poduzeće plaća 36$. Razlika između ukupnog prihoda i varijabilnih troškova je 12$. Ako bi poduzeće angažiralo četvrtog radnika, ukupan prihod bi iznosio 56$. Za rad bi se moralo isplatiti 48$. Razlika između ukupnog prihoda i troškova je 8$. Znači, manje nego kada se radilo s tri radnika. Razlika je manja zato što četvrti radnik doprinosi povećanju ukupnog prihoda za 8$, dok poslodavatelj za njega plaća 12$. Ako bi se poslodavatelj odlučio na angažiranje samo jednog radnika, njegova dobit bi, također, bila umanjena u odnosu na situaciju L = 3. Znači točka u kojoj je granični prihod jednak graničnom trošku rada je ravnotežna točka. S nižom cijenom rada, na primjer 8$ za sat, poslodavatelj bi angažirao i četvrtog radnika, čiji je MPL = 2. Tada bi se granični prihod i granični trošak rada izjednačili na nivou od 8$: MRL = 2 × 4 = 8$, w = 8$. Poduzeće bi poslovalo s većom dobiti, jer bi ukupan prihod iznosio 56$, a plaće za četiri radnika za jedan sat 32$, što predstavlja dobit od 24$. Suprotno ovoj bi bila situacija ako je cijena rada na tržištu određena sa 16$. Poduzeće bi angažiralo samo 2 radnika, jer treći radnik ima manji granični proizvod, manju produktivnost , pa bi njegov rad koštao 16$, dok bi radnik s tri jedinice proizvoda doprinio povećanju ukupnog prihoda za 12$. Pri ovako visokoj cijeni rada dobit poduzeća bi se smanjila u odnosu na prvobitnu ravnotežnu poziciju, i iznosila bi svega 4$ (36 – 32 = 4$). Ovi primjeri pokazuju da na tržištu savršene konkurencije, gdje je cijena proizvoda i usluga za svako poduzeće dana, a potražnja po toj cijeni neograničena, potražnja za faktorima proizvodnje je izvedena iz potražnje za ﬁnalnim dobrima i zavisi o graničnoj produktivnosti faktora. Poduzeće maksimira svoju dobit upošljavanjem dodatnih jedinica faktora sve dok se ne izjednači granični prihod proizvoda faktora s njegovim graničnim troškom, odnosno s njegovom cijenom. To znači ravnoteža se uspostavlja u točki gdje je: plaća, w = MPL × p = MRL , kamata, i = MPK × p = MRK , renta, r = MPA × p = MRA . Podaci iz tablice 18.1. mogu se graﬁčki prikazati pomoću krivulje graničnog prihoda (slika 18.1.).

311

Slika 18.1. Granični prihod proizvoda rada

Potpuno je identična i krivulja potražnje za radom (slika 18.2.). Slika 18.2. Potražnja za radom

Prema tome, potražnja za radom, u našem primjeru, određena je graničnim prihodom proizvoda rada i cijenom rada u točki njihovog izjednačenja: MRL = w .

312

Granični prihod proizvoda rada je umnožak graničnog proizvoda rada i cijene proizvoda: MRL = MPL × p. Na osnovi podataka iz tablice 18. 1, granični proizvod je: MPL = 6 – qL, gdje je qL količina rada. Ako se u ovu formulu uključi cijena usluga od 4$ za jedno pranje automobila, dobivamo konkretnu funkciju graničnog prihoda proizvoda rada: MRL = (6 – qL) × 4. Ravnoteža se postiže u točki u kojoj je granični prihod proizvoda faktora izjednačen s njegovom cijenom. U našem primjeru s graničnim prihodom i graničnim troškom rada, to je: MRL = w. (6 – qL) × 4 = w . Iz toga funkcija potražnje za radom je: qL = 6 – 0,25 w . Na tržištu nesavršene konkurencije (monopol, duopol, oligopol i monopolistička konkurencija), granični prihod je manji od tržišne cijene. Povećanjem obujma proizvodnje monopolističko poduzeće smanjuje cijenu, a ravnotežu uspostavlja u točki gdje je granični prihod jednak graničnom trošku. U toj točki cijena je veća od graničnog prihoda i graničnog troška. Količina proizvoda je manja nego kod poduzeća savršene konkurencije. Zato je i manja potražnja za faktorima proizvodnje. Manja potražnja, na primjer za radom, uz istu ponudu, znači i manju cijenu rada nego u savršenoj konkurenciji. Potražnja za radom i ovdje se izražava graničnim prihodom proizvoda rada, ali na taj način što se granični proizvod množi s graničnim prihodom proizvoda, a ne cijenom proizvoda. Granični prihod proizvoda faktora opada dvostruko: zbog zakona opadajućih prinosa i zbog opadajućeg graničnog prihoda proizvoda. Na osnovi ove analize slijedi zaključak da bi poduzeće maksimiralo proﬁt za to treba da postoje dva uvjeta: prvo, da je granični prihod i granični trošak proizvoda jednak, i drugo, da je granični prihod proizvoda faktora proizvodnje jednak njegovoj tržišnoj cijeni, odnosno graničnom trošku tog faktora: 1) MR 2) MRL MRK MRA

= = = =

MC, w (plaća), i (kamata), r (renta).

Poduzeće će imati najniže troškove ako zapošljava sve faktore, tako da odnos graničnih proizvoda ili graničnih prihoda prema cijenama tih faktora je jednak: MPL × p MPK × p MPA × p = = w i r

313

Ako se ovaj uvjet poveže s uvjetom ravnoteže na tržištu proizvoda i usluga, tada imamo: MPL × p MPK × p MPA × p p = = = w i r MC Skraćivanjem s p dobivamo: MPL MPK MPA 1 1 = = = , odnosno w i r MC p Ovaj obrazac podrazumijeva supstituciju skupljeg faktora jeftinijim, dok se njihovi odnosi ne izjednače. A to znači da su svi faktori varijabilni, pa prema tome to je ravnoteža u dugom roku. Pored cijene istog faktora, potražnja zavisi i od cijena drugih faktora, kao i od cijena ﬁnalnih proizvoda koji se proizvode pomoću faktora proizvodnje. Potražnja za faktorima, također, zavisi i od tehnologije. U analizi kratkog roka tehnologija je dana, a na osnovi nje i potražnja za faktorima. Međutim, tehnološke promjene, koje utječu na granični proizvod, na primjer rada, također utječu i na potražnju za radom. Tehnološke promjene koje smanjuju granični proizvod, na primjer rada, utječu i na smanjenje potražnje za radom. One tehnološke promjene koje povećavaju granični proizvod jednog faktora, na primjer rada, utječu na povećanje potražnje za radom. Potražnja za faktorom može biti individualna (potražnja jednog poduzeća), i agregatna (ukupna tržišna potražnja). Ukupnu tržišnu potražnju čini zbroj svih individualnih potražnji. Kao što postoji elastičnost potražnje za proizvodom, isto tako postoji elastičnost potražnje za faktorom proizvodnje. Na primjer, elastičnost potražnje za radom je odnos promjene potražnje za radom prema promjeni cijene rada, odnosno: EqL =

dqL dw > : = =1 . < qL w

Na kratki rok jedan faktor je varijabilan, a drugi ﬁksan, a na dugi rok su svi faktori varijabilni. Zato se razlikuje elastičnost potražnje na kratki i dugi rok.

3. Ponuda faktora proizvodnje Analiza određivanja cijena faktora proizvodnje podrazumijeva ne samo potražnju za faktorima ili inputima, koja je opisana u prethodnom dijelu, nego i analizu ponude. U tržišnoj privredi većina faktora proizvodnje se nalazi u privatnom vlasništvu. Ljudi alociraju svoja sredstva i rad tamo gdje će imati najviše koristi. Količina ponude nekog faktora zavisi, prije svega, od njegove cijene. Po pravilu, veća cijena na tržištu faktora znači i veću ponudu, i obratno. Postoje i neki izuzeci od toga pravila, posebno kod ponude rada. Ponuda rada je određena mnogim ekonomskim i neekonomskim faktorima. Bitne determinante ponude rada su cijene rada i demografski faktori, kao što su stopa rasta stanovništva, obrazovanje i spol. Ponuda rada se može prikazati tablicom, krivuljom i

314

funkcijom. Krivulja ponude rada pri visokim plaćama može biti zakrivljena unatrag zbog efekta dohotka. Ponuda kapitala ovisi o visini dohotka kojim raspolaže stanovništvo, štednje stanovništva, investicija i kamatnih stopa. U kratkom roku ponuda kapitala je fiksna. U dugom roku ponuda kapitala reagira na visinu dohotka i kamatne stope. Ako kamatne stope rastu, pri normalnom rastu dohotka, stanovništvo više štedi i na taj način povećava iznos ponuđenog kapitala. Krivulja kapitala, u kratkom roku, je okomica na apscisu, jer je u kratkom roku kapital fiksan. Količina prirodnih resursa je, također, fiksna. Za razliku od kapitala, koji je na kratki rok fiksan, zemlja je fiksna i na dugi rok. Zato ponuda zemlje je neosjetljiva na cijenu, pa je krivulja ponude zemlje vertikalna. Prema tome, krivulja ponude faktora proizvodnje može biti pozitivno ili negativno nagnuta, ili vertikalna. U dugom roku za većinu faktora proizvodnje ponuda pozitivno reagira na visinu cijene, pa je krivulja ponude nagnuta prema gore i u desno.

4. Ravnoteža na tržištu faktora proizvodnje Cijene faktora proizvodnje formiraju se na faktorskom tržištu po modelu potražnje i ponude, poput određivanja cijena na tržištu proizvoda i usluga. Količina potražnje faktora proizvodnje zavisi o faktorskoj cijeni. Količina potražnje rada zavisi o visini plaće, količina potražnje kapitala zavisi o visini kamatne stope i količina potražnje zemlje zavisi o visini rente. Zakonitost potražnje primjenjuje se i na faktore proizvodnje, upravo onako kao i na sva ekonomska dobra. To znači, kako cijene faktora proizvodnje opadaju, količina potražnje raste, i obratno. Količina ponude faktora proizvodnje zavisi, također, od njegove cijene. S izvjesnim izuzecima o kojima je bilo riječi, a detaljnije će se obraditi u narednom poglavlju, zakon ponude manifestira se tako da kako cijene faktora rastu, količina ponude se povećava. Na slici 18. 3. dan je prikaz formiranja ravnotežne cijene faktora proizvodnje. Slika 18.3. Ravnoteža na tržištu faktora

315

Sa D je označena krivulja potražnje, a sa S krivulja ponude. Na ordinati se nalazi cijena faktora, a na apscisi količina ponude i potražnje. Točka E je ravnotežna točka u kojoj je određena cijena faktora (PF). Kvadrat, označen sa 0, QF0 , E, PF, i šraﬁran, predstavlja faktorski dohodak kao umnožak količine i cijene faktora. Krivulja potražnje je odraz granične produktivnosti faktora proizvodnje. Prema tome, potraživana količina faktora ne zavisi samo od cijene, nego i od graničnog proizvoda koji taj faktor donosi. Zavisi i od drugih utjecaja o kojima je raspravljano u dijelu o potražnji faktora proizvodnje. Za sada to ćemo apstrahirati i promatrati kako promjene u potražnji utječu na cijenu faktora. Ako se potražnja povećava, krivulja potražnje pomjera se udesno i siječe krivulju ponude na višem nivou, a to znači i višu cijenu i viši faktorski dohodak (slika 18.4.). Slika 18.4. Utjecaj povećanja potražnje na faktorsku cijenu

Krivulje potražnje označene su s D0 i D1, oličine na apscisi s QF0 i QF1, a cijene na ordinati s PF0 i PF1. Cijena PF1 je veća od cijene PF0, jer je povećana potražnja koju prikazuje krivulja D1. Smanjenje potražnje pomjerilo bi krivulju ulijevo, a to znači i nižu faktorsku cijenu i manji faktorski dohodak, s napomenom da je ponuda ostala nepromijenjena (slika 18.5.). Slika pokazuje prvobitnu ravnotežu u točki E0, gdje se sječe krivulja ponude (S – S) s početnom krivuljom potražnje (D0 – D0). Smanjenjem potražnje krivulja potražnje pomjera se u lijevo (krivulja D1 – D1) i sječe nepromijenjenu krivulju ponude u točki E1 smanjujući cijenu faktora s PF0 na PF1 a ravnotežnu količinu s QF0 na QF1.

316

Slika 18.5. Utjecaj smanjenja potražnje na cijenu faktora

Promjene u ponudi faktora proizvodnje također mijenjaju cijene i količine. Povećanje ponude pomjera krivulju ponude u desno. Pri istoj funkciji potražnje povećanje ponude obara faktorsku cijenu i povećava količinu faktora u razmjeni. Obratno, smanjenje ponude pomjera krivulju u lijevo. Cijena faktora raste, a količina razmjene se smanjuje ako je potražnja ostala nepromijenjena. Ponuda i potražnja faktora proizvodnje je speciﬁčna za svaki faktor. U poglavljima, koja slijede, posebno se obrađuje ponuda, potražnja i formiranje cijena faktora proizvodnje na tržištu rada, tržištu kapitala i tržištu prirodnih resursa.

Poglavlje 18. Pregled pitanja 1. 2. 3. 4. 5. 6.

Što je granični proizvod faktora, a što granični prihod proizvoda faktora? Što su cijene faktora proizvodnje? Što je potražnja za faktorima proizvodnje i od čega zavisi? Što predstavlja svaka točka na krivulji potražnje za faktorom proizvodnje? Objasni kako poduzeće upošljava faktore proizvodnje da bi ostvarilo maksimalni proﬁt. Koje uvjete poduzeće treba da ostvari: a) na tržištu proizvoda, b) na tržištu faktora proizvodnje, da bi postiglo maksimalnu proﬁtnu poziciju? 7. Što je ponuda faktora proizvodnje i od čega zavisi? 8. Kako se uspostavlja ravnoteža na tržištu faktora proizvodnje?

317

Poglavlje 19. NADNICE I TRŽIŠTE RADA

Nadnica ili plaća je cijena rada. Rad je osnovni faktor proizvodnje. Oko 80% nacionalnog dohotka čine plaće, odnosno nadnice. Plaće se formiraju na tržištu rada. Tržište rada može biti tržište savršene konkurencije, što je više teoretska konstrukcija nego stvarnost, ili tržište nesavršene konkurencije.

1. Određivanje nadnica u uvjetima savršene konkurencije Tržište rada savršene konkurencije je tržište na kojem postoji veliki broj radnika koji nude rad i poslodavatelja koji potražuju rad, tako da niti jedno pojedinačno poduzeće ili radnik ne može osjetno utjecati na visinu nadnice. U stvarnosti rijetko koje tržište rada ima sve elemente savršene konkurencije, iako se pojedina tržišta približavaju tom modelu. Na tržištu rada, na osnovi ponude i potražnje, formiraju se nadnice. Nadnica se može izraziti nominalno u novcu ili kao realna nadnica. Realne nadnice predstavljaju stvarnu kupovnu moć nominalne nadnice. Dobiju se deﬂacioniranjem nominalne nadnice s troškovima života. Potrebno je razlikovati dva bitna pojma u teoriji nadnica: opći nivo nadnica i relativne nadnice. Opći nivo nadnica predstavlja pokazatelj o prosječnoj visini nadnica na tržištu identičnih poslova. Opći nivo nadnica može se iskazivati po poduzećima, regijama privrednim granama i državama. Relativne nadnice izražavaju razlike između različitih kategorija ljudi i poslova. Opći nivo nadnica razlikuje se od države do države, od regije do regije i tijekom vremena u istoj državi ili regiji. Na primjer, realna nadnica po satu u SAD-u, 1988. godine bila je za 25 puta viša nego u Indiji. Postavlja se pitanje, zašto, otkuda ovako enormne razlike? Odgovor na ovo pitanje moguće je dobiti na osnovi analize nadnica na konkurencijskim tržištima identičnih radnika za identične poslove. Na tržištu identičnih poslova i ljudi konkurencija će rezultirati potpuno jednakim nadnicama po satu. Razlike u prostoru i vremenu potječu od brojnih faktora, a te faktore možemo sagledati analizirajući potražnju i ponudu.

319

1.1. Potražnja za radom U poglavlju 18. rečeno je da potražnju za radom određuje granična proizvodnost rada. Međutim, postavlja se pitanje, što određuje graničnu proizvodnost rada? Graničnu proizvodnost rada određuje kvalitet uloženog rada, količina i kvalitet ostalih faktora proizvodnje koji se kombiniraju s radom, i tehnički progres, odnosno primjena znanja. Kvalitet rada ovisi od obrazovanja, obučenosti i umješnosti radne snage. Marginalni proizvod i marginalni prihod kvalificiranog rada je znatno veći od marginalnog proizvoda i prihoda nekvalificiranog rada. Iz toga proizlazi i viši nivo nadnica kvalificiranog u odnosu na nekvalificirani rad. Zemlje s kvalificiranom radnom snagom i upotrebom suvremenih tehnologija imaju viši nivo produktivnosti u odnosu na zemlje s nepismenom radnom snagom, koja ne može upotrebljavati moderne strojeve, kompjutore i tehnologije. Iz višeg nivoa produktivnosti proizlazi i viši opći nivo nadnica. Količina i kvalitet ostalih faktora s kojima se kombinira rad također su značajan faktor koji utječe na proizvodnost rada. Tehnička opremljenost rada kapitalom (K / L) je najneposredniji element proizvodnosti. Zato zemlje koje su akumulirale više kapitala uloženog u suvremene tehnologije i kapacitete imaju visok nivo produktivnosti, pa na toj osnovi i visok nivo nadnica. Treći faktor se odnosi na primjenu znanja – organizacijskih i tehnoloških metoda u proizvodnji. Ako ovaj faktor izostaje, proizvodnost može biti znatno ispod razine koju omogućavaju ostali faktori. Potražnja za radom može biti individualna i ukupna tržišna potražnja. Individualnu potražnju čini potražnja za radom pojedinačnih poduzeća. Zbroj individualnih potražnji čini ukupnu tržišnu potražnju rada. Potražnja za radom može se izraziti tablicom, krivuljom i funkcijom. Tablica, krivulja i funkcija potražnje pokazuju kako se mijenja količina potražnje rada zavisno od cijene rada, odnosno zavisno o visini nadnice. Pored nadnice, na potražnju za radom utječu cijene proizvoda i usluga koje taj rad proizvodi. Promjena cijena proizvoda i usluga utječe na količinu potražnje rada, kao izvedene potražnje. Potražnja za radom zavisi i od cijena drugih inputa. Na osnovi supstitucije skupljeg faktora jeftinijim poduzeće svodi troškove na najnižu razinu. Tehnološke promjene također utječu na potražnju za radom. U kratkom roku potražnja za radom je funkcija plaće. U tom roku ostali faktori su fiksni. U dugom roku svi su faktori varijabilni. Zato dugoročna potražnja za radom zavisi od cijena svih inputa, kao i od tehnoloških promjena. Tehnološke promjene utječu na promjene u potražnji rada preko graničnog proizvoda rada. Tehnološke promjene, koje smanjuju granični proizvod rada, smanjuju i potražnju za radom. Tehnološke promjene, koje povećavaju granični proizvod rada, rezultiraju i u povećanju potražnje za radom. Prema tome, osnovni zakon potražnje izražava odnos između količine potraživanog rada i cijene rada, odnosno nivoa plaća. Ako plaće rastu, potražnja za radom opada, i obratno. Promjene u potražnji rada nastaju i pod utjecajem cijena outputa poduzeća, cijena drugih inputa i tehnoloških promjena. Ako cijene proizvoda i usluga poduzeća rastu, povećava se i potražnja za radom, i obratno, pad cijena proizvoda i usluga, koje poduzeće proizvodi, rezultira u smanjenju potražnje za radom. Ako cijene drugih inputa opadaju, opada potražnja za radom, jer rad postaje skuplji. Obratno, ako cijene drugih inputa ra-

320

stu, potražnja za radom se povećava, jer je jeftiniji. Ako tehnološke promjene smanjuju granični proizvod rada, smanjuje se i potražnja za radom, i obratno, tehnološke promjene, koje povećavaju granični proizvod rada, povećavaju i potražnju za radom. Osjetljivost potražnje za radom mjeri se koeﬁcijentom elastičnosti potražnje. Elastičnost potražnje za radom predstavlja odnos između promjene u količini potražnje rada prema promjeni u visini plaće. To je elastičnost potražnje za radom u kratkom roku. Visina ovog koeﬁcijenta u kratkom roku ovisi o elastičnosti potražnje proizvoda, stupnja radne intenzivnosti proizvodnje i nagiba krivulje graničnog proizvoda rada, odnosno o primijenjenoj tehnologiji. Dugoročna elastičnost potražnje za radom ovisi, pored navedenih faktora, i o supstitutivnosti rada kapitalom. Jer, u nekim procesima moguće je zamijeniti rad kapitalom. Na primjer, liniju proizvodnog procesa u kojem su radili radnici zamjenjuju automati i roboti. S druge strane, teško je zamijeniti automatima i robotima rad novinara, menedžera, odvjetnika i razne druge intelektualne poslove.

1.2. Ponuda rada Ponuda rada predstavlja količinu rada koju je stanovništvo voljno ponuditi na raznim poslovima uz odgovarajuću zaradu. Koliko će stanovništvo ponuditi rada, zavisi od brojnih faktora, među kojima su, brojno stanje stanovništva i način kako stanovništvo koristi svoje vrijeme, najvažniji. Brojno stanje stanovništva zavisi o raznim demografskim faktorima, natalitetu, mortalitetu, odnosno od prirodne stope rasta stanovništva i migracijskih kretanja. Način korištenja vremena podrazumijeva podjelu na radnu aktivnost i slobodno vrijeme koje uključuje sve neradne, odnosno netržišne aktivnosti (odmor i rekreacija, obrazovanje, praksa, itd.). Zato, izbor o ponudi rada zavisi o dvije granične aktivnosti, tržišne i netržišne. Zapošljavajući se, ljudi neposredno dobivaju prihod od tržišne aktivnosti u obliku dohotka. Netržišne aktivnosti generiraju koristi u obliku dobara i usluga proizvedenih kod kuće, u obliku očekivanja većeg dohotka u budućnosti (obrazovanje), ili u obliku odmora, koji također predstavlja nešto poput dobra po vlastitom izboru. Pri izboru, gdje će alocirati svoj rad, ljudi vagaju koristi koje mogu dobiti od različitih aktivnosti. Pri ovom izboru plaća ima značajan utjecaj. Zato ćemo analizirati ponudu u funkciji visine plaće, odnosno analizirat ćemo kako visina plaće utječe na količinu ponude rada. Empirijska istraživanja su pokazala da ponuda rada počinje od određene polazne točke, koja označava visinu najniže plaće ispod koje ljudi nisu uopće zainteresirani raditi, da se povećava s povećanjem nadnice do prijelomne točke, u kojoj je pojedinac ravnodušan da li svoje vrijeme koristi za rad ili dokolicu. Nakon te točke daljnji porast plaće smanjuje količinu ponude rada. Na taj način krivulja ponude rada ima tri dijela: u prvom, ponuda rada se povećava usporedo s povećanjem plaće, u drugom, ponuda rada stagnira na istom nivou pri danoj plaći, i u trećem dijelu, gdje se ponuda rada smanjuje pri visokim plaćama (slika 19.1.). Na apscisi se nalazi količina rada, a na ordinati plaća u dolarima za jedinicu rada. Na krivulji ponude S, u točki A počinje ponuda rada. Do točke C, efekt supstitucije privlači pojedince da rade, jer je svaki sat rada od pojedinca više vrednovan od sata dokolice. Nakon točke C efekt dohotka djeluje protiv efekta supstitucije. S višom plaćom dohodak je veći. S većim dohotkom moguće je kupiti više dobara, ali istovremeno javlja se i želja

321

za slobodnim vremenom, koje će se potrošiti u razne neproizvodne aktivnosti (rekreacija i razna druga zanimanja). Slika 19.1. Krivulja ponude rada

Reagibilnost ponude rada na više realne nadnice je različita kod raznih grupa stanovništva. Kod starijih muškaraca dominira efekt dohotka nad efektom supstitucije pri višim realnim nadnicama. Kod odraslih žena postoji pozitivan odgovor ponude rada na više realne nadnice. Kod mlađih osoba, i pored nalaza o vrlo različitom ponašanju, tendencija je na efektu supstitucije.44 Ponuda rada, također, može biti individualna i ukupna tržišna ponuda rada. Ukupnu tržišnu ponudu rada čini zbroj individualnih ponuda. Ponuda rada se može izraziti tabelarno, pomoću krivulja i funkcija.

1.3. Razlike u visini plaća (relativne plaće) Pored općeg nivoa plaća, koje su analizirane u prethodnom dijelu, vrlo bitno pitanje u teoriji plaća su relativne plaće i razlike u plaćama između različitih grupa i poslova. A to je traženje odgovora na pitanje, zašto su prosječne plaće znatno više u nekim djelatnostima u odnosu na druge, zašto netko zarađuje godišnje 60.000$, a netko prima svega 200$ mjesečno itd. Ovdje nije u razmatranju plaća istog zanimanja u raznim zemljama, nego plaće različitih zanimanja u istoj zemlji, ili pojedinačnih razlika u okviru iste profesije, ali u istoj državi, ili bolje reći na istom, jedinstvenom tržištu. Razlike u plaćama možemo sagledati na osnovi analize razlika u kvalitetu rada, razlika u uvjetima rada, razlika u nadarenosti i segmentaciji tržišta rada. 44 P. Samuelson & W. Nordhaus: Ekonomija, Zagreb,1992., str. 236.

322

Najznačajniji razlog za razlike u plaćama leži u kvaliteti rada, naravno podrazumijevajući da svaki rad daje jednak kvantitet na jedan sat, tjedan, mjesec ili godinu. Isto tako, podrazumijeva se i jednak intenzitet. Znači, isto radno vrijeme sa jednakim intenzitetom. Mnoge razlike u plaćama nalaze se u prirodnim sposobnostima ljudi, njihovom odgoju, obrazovanju i iskustvu. Obrazovanje povećava ljudski kapital. Ekonomisti, liječnici, pravnici, inženjeri investirali su mnogo godina u svoje obrazovanje. Za to vrijeme oni su investirali mnogo rada i novca da bi dobili visoko obrazovni nivo znanja. Na taj način, dio njihovih visokih plaća predstavlja prinos na investicije u svoje obrazovanje. Iskustvo, također, predstavlja faktor razlika u plaćama, koje proizlaze iz razlika u kvalitetu rada. Razlike u plaćama proizlaze i iz uvjeta rada. Jer, nije isto raditi kao portir poduzeća ili kao perač prozora u neboderu. Noćni rad je obično skuplji nego dnevni. Prekovremeni rad se plaća više nego redovni. Rad u teškim uvjetima, na primjer u rudnicima s jamskim kopom je teži nego isti rad na površinskom kopu. Za ovu razliku uz plaću idu i kompenzirajući dodaci, koji čine drugi izvor razlika u plaćama. Jedan manji broj ljudi ima sreću da dobivaju enormno visoke plaće na osnovi talenta. Uz isto obrazovanje i isti intenzitet rada oni zarađuju i po stotinu puta veće dohotke od većine ostalih ljudi. To su primjeri s nekim glumcima, pjevačima, nogometašima, a ima ih i u mnogim drugim profesijama. Njihova ponuda rada je neelastična, krivulja ponude je okomita poput krivulje ponude prirodnih resursa. Zato je neovisna o visini plaće. Ta razlika, koju pojedinci dobivaju za svoju nadarenost naziva se ekonomskom rentom. Razlike u plaćama proizlaze i iz segmentiranja tržišta. Jer, i u uvjetima potpune konkurencije, tržište rada je segmentirano na nekonkurentne grupe. Inženjer se ne nalazi u konkurentnim odnosima s liječnikom, pravnikom, biologom, profesorom matematike, itd. S obzirom na obrazovanje pripadnik jedne profesije teško može ulaziti u drugu. Da bi se preorijentirao u drugu profesiju, potrebno je uložiti mnogo novca i vremena da bi postao dobar stručnjak u nekoj drugoj profesiji. Segmentiranje tržišta nije karakteristika samo vrhunskih profesija i kvaliﬁkacija. U praksi postoji mnoštvo različitih podtržišta rada, zbog čega se plaće za iste kvaliﬁkacije mogu znatno razlikovati. Međutim, na dugi rok konkurencija djeluje i na ovim tržištima. Ako potražnja za nekom profesijom opada u dužem periodu, pojedinci, pri odlučivanju o svom obrazovanju, reagiraju na ove promjene usmjeravajući se na atraktivnija zanimanja.

1.4. Ravnoteža na tržištu rada Iz prethodnog izlaganja vidjeli smo da veći broj faktora utječe na visinu nadnice i razlike u nadnicama: kvalitet rada, uvjeti rada, nadarenost pojedinaca, i segmentacija tržišta rada. Iskustvo pokazuje da su razlike u nadnicama između raznih zanimanja prilično postojane, posebno u kraćim vremenskim periodima. Postavlja se pitanje, što određuje ovakve razlike? Odgovor nam daje potražnja i ponuda. Jer, ravnotežna cijena identičnog rada formira se u točki gdje se potražnja i ponuda izjednačavaju, to jest u točki sjecišta krivulje potražnje i krivulje ponude. Kako, na primjer, pomoću ponude i potražnje objasniti razliku između visokokvalificiranog i nekvalificiranog rada? Visokokvalificirani rad ima visok granični proizvod i prihod rada – visoku produktivnost, njegova krivulja potražnje odražava više vrijednosti nego krivulja potražnje nekvalificiranog rada, koji ima znatno niži granični proizvod svog rada.

323

Da bi netko ponudio visokokvalificirani rad, on mora uložiti novac i rad u svoje obrazovanje. Da bi vratio to što je uložio, da bi vratio troškove svog obrazovanja, on to može ostvariti samo pri višoj plaći od plaće nekvalificiranog rada. Zato, njegova krivulja ponude rada odražava veće vrijednosti od krivulje ponude nekvalificiranog rada (slika 19.2.). Slika 19.2. Krivulja ponude i potražnje nekvalificiranog i kvalificiranog rada

Na slici 19. 2. Dn i Dk su krivulje potražnje nekvalificiranog i kvalificiranog rada, Sn i Sk su krivulje ponude nekvalificiranog i kvalificiranog rada. Na apscisi je količina rada u tisućama sati, a na ordinati visina plaće po jednom satu. Slika ilustrira više krivulje potražnje i ponude kvalificiranog nego nekvalificiranog rada. Zato je sjecište krivulja potražnje i ponude kvalificiranog rada (Ek) na višem nivou plaće nego sjecište krivulja potražnje i ponude nekvalificiranog rada (En). U ovom primjeru plaća po jednom satu kvalificiranog rada je 10$, a nekvalificiranog rada 5$. Viša cijena kvalificiranog rada proizlazi iz višeg graničnog prihoda proizvoda ovog rada, nego nekvalificiranog rada i većih troškova za ostvarivanje kvalifikacija. Što je više uloženo u obrazovanje, veća je vertikalna distanca između krivulje ponude kvalificiranog i nekvalificiranog rada. Na dugi rok postoji mogućnost da se mijenjaju odnosi na tržištu proizvoda i usluga, pa na toj osnovi i izvedeni odnosi potražnje za raznim vrstama rada. Konkurencija na dugi rok djeluje i na promjenu strukture ponude rada, tako da neka zanimanja čak i nestaju, a druga nova se pojavljuju. Ravnoteža na tržištu rada može se izraziti tablicom, krivuljom i algebarskom funkcijom. Algebarske funkcije odražavaju, na matematički način, neko empirijsko stanje, koje je dano tablicama ili krivuljama dobivenim na osnovi empirijske građe. Potražnja za radom je opadajuća funkcija plaće. Na primjer: qdL = 200 – 10 w , gdje je qdL potražnja za radom, a w plaća. Kada je plaća nula, potražnja je 200 jedinica rada. Kako se plaća povećava, potražnja za radom opada.

324

Funkcija ponude odražava odnos između količine ponude i cijene rada – plaće. Ona vrijedi za određeni interval. U konkurencijskim uvjetima, pri normalnim plaćama, ponuda rada je rastuća funkcija plaće. Ta funkcija bi se mogla izraziti na sljedeći način: qSL = 5 w – 25 . Ravnoteža na tržištu uspostavlja se u točki gdje su ponuda i potražnja izjednačeni: qSL = qdL 5 w – 25 = 200 – 10 w 15w = 225 w = 15. qdL = 200 – 10 w = 200 – 10 × 15 = 50. qSL = 5 w – 25 = 5 × 15 – 25 = 50. qdL = qSL = 50. Prema tome, na tržištu ovog rada, na osnovi ponude i potražnje, ravnotežna cijena rada je 15$, a ravnotežna količina 50 jedinica rada. Siže konkurencijskog određivanja nadnica je slijedeći: – za jednake ljude i poslove konkurencijska nadnica je jednaka; – za jednake ljude, ali za različite uvjete rada plaće se povećavaju za kompenzirajuće dodatke; – za izuzetno nadarene ljude ponuda rada je neovisna o visini plaće, pojedinci primaju zaradu koja ima karakter rente; – za nekonkurentne grupe na tržištu rada, razlike u plaćama odražavaju razlike u troškovima obrazovanja; – za djelomično nekonkurentne grupe, gdje su ljudi različiti, ali postoji izvjesna mobilnost na dugi rok, ravnotežne nadnice i razlike u nadnicama određuje opća ravnoteža između potražnje i ponude.

2. Određivanje nadnica u uvjetima nesavršene konkurencije Nesavršenost na tržištu rada može nastati na strani ponude, na strani potražnje, i kombinirano i na strani ponude i na strani potražnje. Na strani ponude sindikalni pokret i aktivnost monopolizira ponudu rada. Na strani potražnje često se dešava da se na određenom tržištu, posebno na lokalnom tržištu, nalazi samo jedan kupac rada. Na primjer neko veće poduzeće. Takvo poduzeće djeluje na tržištu rada kao monopson. Ako na tržištu rada djeluje monopol i monopson, onda imamo bilateralni monopol. Pored djelovanja tržišnih snaga na strani ponude i potražnje, većina država intervenira na tržištu rada s određivanjem minimalne plaće.

325

2.1. Utjecaj sindikata na nadnice Radnički sindikat je organizirana grupa radnika, čiji je cilj ostvarivanje veće nadnice i poboljšanje drugih uvjeta rada (duljina radnog vremena, odmori, bolovanja, mirovine, participacija u upravljanju). Radnički sindikat djeluje na tržištu rada poput monopola na tržištu proizvoda i usluga. Sindikat nastoji ograničavanjem ponude rada, povećanjem nadnica i drugim metodama ostvariti svoje ciljeve. Sindikati mogu biti organizirani kao središnji savez na razini države, zatim kao granski sindikati u okviru tog saveza i kao lokalni ili regionalni sindikati. Sporazumom s poslodavcima definiraju se radna mjesta na koja se radnici mogu zapošljavati bez vezivanja sa sindikatom (Open Shop), radna mjesta na koja se mogu zapošljavati samo članovi sindikata (Closed Shop) i na radna mjesta na koja firme mogu zapošljavati i nečlanove sindikata u kraćim periodima koje određuje sindikat (Union Shop). Sindikati pregovaraju s poslodavcima ili njihovim predstavnicima u procesu kolektivnog pregovaranja. Glavno oružje, koje koriste sindikati i poslodavci u kolektivnom pregovaranju, su štrajk (Strike), ili prekid rada od strane poslodavatelja (Lockout). Štrajk je odluka sindikata o zabrani rada dok se ne postignu zahtjevi radnika. Lockout je odluka poslodavatelja o zatvaranju poduzeća i otpuštanju radnika u cilju prisile da radnici odustanu od svojih zahtjeva. Ponekad, kada se dvije strane u kolektivnom pregovaranju ne mogu sporazumjeti o plaćama i drugim uvjetima, oni se sporazumijevaju da njihove nesuglasice rješava obavezna arbitraža, kao treća strana. Obavezna arbitraža je proces u kojem treća strana, kao arbitar, određuje plaće i druge uvjete zapošljavanja u ime pregovaračkih strana. Ciljevi sindikata su povećanje nadnica, poboljšanje uvjeta rada i poboljšanje izgleda za zapošljavanje. S ekonomske točke gledišta glavni cilj sindikata je ostvarivanje nadnica iznad nivoa koji bi se ostvario u uvjetima “savršene” konkurencije. Taj cilj oni ostvaruju različitim metodama, a osnovne su: ograničavanje ponude rada, povećanje standardne nadnice, povećanje potražnje za radom i borba protiv monopsona na tržištu rada. Jedna od osnovnih metoda kojim sindikati utječu na ograničavanje ponude rada je utjecaj na vlade da donose razne propise kojima se smanjuje ponuda rada. To su propisi koji se odnose na barijere za imigraciju, određivanje maksimalnog broja sati rada (skraćenje radnog vremena), duži rok pripravništva i slično. Drugi način je mnogo izravniji. Većina sindikalnih organizacija u pregovorima nastoji prisiliti poslodavce da plate više nadnice. Takav sporazum može imati pozitivan rezultat samo ako se ograniči ponuda rada na članove sindikata. To znači da poduzeća ne mogu zapošljavati radnike izvan sindikata. Treći način povećavanja nadnice je povećanje potražnje za radom. To se postiže na više načina. Na primjer, restrikcijama pri uvozu proizvoda povećava se potražnja za domaćim proizvodima i na toj osnovi i potražnja za domaćim radnicima. Limitiranjem prakse pojedinih zanimanja (liječnika, pravnika), ponuda se smanjuje, a cijene usluga povećavaju. Povećanje efikasnosti rada povećava potražnju za radom. Postoje i drugi načini kojim se postiže povećanje potražnje za radom koji koriste sindikati u ostvarivanju svog osnovnog cilja.

326

Podrška sindikata zakonodavstvu o minimalnim plaćama ima cilj da se poskupi nekvalificirani rad i na toj osnovi stvore uvjeti za veću potražnju kvalificiranog rada članova sindikata. Četvrti način ostvarivanja sindikalnih ciljeva je borba protiv monopolističke moći poslodavatelja. Ako na strani potražnje rada djeluje monopson, sindikat se dogovara s poslodavcima za standardnu nadnicu, koja bi bila viša od depresirane monopsonske nadnice. Ravnoteža se obično ostvaruje na nivou konkurencijske nadnice. Poduzeće zapošljava radnike do točke izjednačavanja vrijednosti graničnog prihoda proizvoda rada i standardne nadnice. Uloga sindikata u borbi protiv monopolske moći poslodavatelja je bila značajna u ranijoj povijesti kapitalizma, kada je ponuda rada značajno nadmašivala realnu potražnju za radom. Prema tome, formiranje nadnice pod utjecajem sindikata može biti u uvjetima konkurencije ili monopola na strani potražnje rada. Grafički prikaz određivanja nadnice kada sindikati djeluju na konkurencijskom tržištu rada na strani potražnje daje slika 19. 3. Slika 19.3. Utjecaj sindikata na konkurencijskom tržištu

Krivulje potražnje i ponude na konkurencijskom tržištu označene su sa Dk i Sk. Ravnotežna cijena je 4$, koja se formira u točki sjecišta ove dvije krivulje (Ek). Pri toj cijeni ponuda i potražnja rada je 120.000 sati. Pod utjecajem aktivnosti sindikata, smanjivanjem ponude rada ispod nivoa ravnoteže u konkurencijskim uvjetima, krivulja ponude pomjera se sa Sk na Ss. Ako sindikat odredi plaću po jednom satu od 8$, mora smanjiti ponudu rada s 120.000 sati na 70.000 sati. Krivulja ponude sindikata sječe krivulju potražnje na konkurencijskom tržištu u točki Es/k. Ako sindikat djeluje i na potražnju rada, na način koji je ranije opisan, i na primjer pomjeri krivulju potražnje na poziciju Ds, u mogućnosti je da djeluje na povećanje i plaća i zaposlenosti. Nova krivulja potražnje za radom DS sada sječe krivulju ponude rada SS u točki ES kojoj odgovara plaća od 14$ po jednom satu i zaposlenost od 90.000 sati.

327

2.2. Monopson na tržištu rada Ekonomski razvoj pratilo je stvaranje velikih poduzeća, koja postaju glavni kupac rada u regiji, a u nekim mjestima i jedina ﬁrma koja zapošljava skoro sve radnike. Takvo poduzeće na tržištu rada je monopsonist. Monopsonist, kao jedini kupac na tržištu rada, maksimira svoj proﬁt na taj način što zapošljava manje radnika nego u uvjetima savršene konkurencije. To mu omogućava da u uvjetima konkurencije na strani ponude rada snižava cijenu rada ispod ravnotežne cijene rada u savršenoj konkurenciji. On manipulira i s količinom potražnje rada i s visinom plaće. Monopsonsku ravnotežu na tržištu rada ilustrira slika 19.4. Slika 19.4. Monopson na tržištu rada

Na slici 19.4., ordinata pokazuje visinu nadnice po jednom satu. Na apscisi se nalazi količina rada u tisućama sati. Krivulja MRL je krivulja graničnog prihoda proizvoda rada. To je istovremeno i krivulja potražnje za radom. Krivulja SL je krivulja ponude rada. U točki E0, to jest u točki u kojoj se sijeku krivulja graničnog prihoda rada i krivulja ponude rada, nalazi se ravnotežna cijena rada od 7$ za jedan sat rada. U toj točki ponuda rada je jednaka potražnji za radom (L = 50.000 sati). Monopsonist, kojemu je granični prihod proizvoda rada MRL susreće se s krivuljom ponude rada SL, i ima granični trošak rada kojeg pokazuje krivulja MCL. Da bi maksimirao proﬁt, monopsonist uspostavlja svoju ravnotežnu poziciju u točki u kojoj krivulja graničnog prihoda proizvoda rada sječe krivulju graničnog troška rada (točka E1). Toj točki na krivulji ponude rada odgovara plaća od 4$ za jedan sat i količina od 30.000 sati rada. Znači, manja količina potraživanog rada, manja i cijena rada. Toj cijeni se prilagođavaju radnici, koji su voljni raditi i po tako niskim plaćama. Granični trošak rada MCL predstavlja granični izdatak monopsoniste za dodatnu jedinicu rada. Povećanje potražnje za radom, u situaciji monopsoniste kao jedinog kup-

328

ca rada, povećava cijenu rada, tako da se granični izdatak za rad povećava. A kako dodatna, granična jedinica određuje plaće svim radnicima, monopsonist podešava i cijenu i količinu potraživanog rada u kombinaciji koja mu daje maksimalni proﬁt. Pri tome treba razlikovati poziciju monopsoniste koji djeluje na tržištu proizvoda kao savršeni konkurent ili kao monopolist. U prvom slučaju vrijednost graničnog proizvoda rada je umnožak graničnog proizvoda rada i tržišne cijene proizvoda, a u drugom umnožak graničnog proizvoda rada i graničnog prihoda. Kako je granični prihod monopoliste manji od tržišne cijene proizvoda, to je i cijena rada u ovom slučaju niža nego u uvjetima savršenog tržišta. U takvoj kombinaciji tržišta proizvoda i tržišta rada poduzeće je u položaju da eksploatira rad i kao monopolist na tržištu proizvoda i kao monopsonist na tržištu rada.45 Prema tome, ponašanje monopsona na tržištu rada ima isto objašnjenje kao i ponašanje monopsoniste na tržištu proizvoda i usluga: smanjivanjem potražnje da bi se snizila kupovna cijena, odnosno nadnica. Međutim, ovdje je mnogo očiglednije da se monopsonist ne služi manipulacijama s količinom na strani potražnje da bi snizio visinu plaće ispod razine koja bi se ostvarila u uvjetima savršene konkurencije, nego da to čini određivanjem cijene na temelju viška ponude u odnosu na realne mogućnosti na strani potražnje i niske elastičnosti na strani ponude rada. Višak ponude rada s niskom elastičnošću u odnosu na potražnju omogućava snižavanje nadnice ispod njene realne vrijednosti. To je poznata činjenica na osnovu koje se zasniva državna intervencija na tržištu rada (određivanje minimalne nadnice i slično). Monopsonske tendencije u današnje vrijeme su znatno ublažene. Tome doprinose, prije svega, niži troškovi prijevoza, tako da radnici mogu putovati na radno mjesto i na većim relacijama. Ipak, mnoga poduzeća imaju monopsonsku poziciju na tržištu rada, što dolazi iz lokacije poduzeća i veličine i gustoće naseljenosti područja u kojem je tržište rada locirano. Monopson se, međutim, češće susreće s barijerama koje mu određuje država i radnički sindikati. Država određuje zakonom minimalne plaće. Ako država na tržištu rada, koje je prikazano na slici 19.4., odredi zakonom minimalnu plaću od 7$ po satu, tada će monopsonist morati povećati raniju monopsonsku plaću od 4$ po satu na 7$. Ravnotežna količina rada sada je 50.000 sati. Pri toj plaći ponuda i potražnja su izjednačene. Slično će se desiti ako se sindikati suprotstave svojom aktivnošću monopsonu. Ako je sindikat veće snage od monopsonista, on može ostvariti i višu plaću od 7$, to jest od plaće koja bi se formirala u uvjetima savršene konkurencije. Najveća plaća u ovom primjeru, koju sindikat može ostvariti je 10$. Ako su sindikat i monopson iste snage, plaća po satu će biti na nivou od 7$ po jednom satu, to jest na nivou ravnotežne plaće u uvjetima potpune konkurencije. Ako je poslodavatelj, odnosno monopson u boljoj poziciji, plaća će biti određena u rasponu od 7$ do 4$ po satu. Tržišno stanje na kojem postoji samo jedan kupac rada i sindikat koji djeluje kao monopol zove se bilateralni monopol na tržištu rada.

45 A. Koutsoyanis: Moderna mikroekonomika, Mate, Zagreb 1997, str. 461 – 462.

329

Prema tome, poduzeće na tržištu rada može biti u različitim pozicijama: - savršeno tržište proizvoda i savršeno tržište rada, w = MPL × p ; - monopol na tržištu proizvoda i savršeno tržište rada, w = MPL × MR ; - monopol na tržištu proizvoda i monopson na tržištu rada, plaća je još niža ; - monopol na strani ponude rada (sindikat) i monopson na strani potražnje rada (bilateralni monopol), nivo plaća zavisi od odnosa snaga.

3. Diskriminacija na tržištu rada Razlike u zaradama u tržišnoj ekonomiji su normalna pojava, ako su one temeljene na produktivnosti rada, odnosno na ekonomskim elementima. Međutim, razlike u zaradama, koje proizlaze iz formalnih karakteristika, kao što su rasa, spol, nacija, religijska pripadnost podvode se pod pojam diskriminacije. Diskriminacija se često nameće isključivanjem određenih grupa iz atraktivnijih poslova, na primjer crnaca u odnosu na bijelce, jedne religijske grupe u odnosu na drugu, manjinske nacije u odnosu na većinsku, žena u odnosu na muškarce, itd. Pod diskriminaciju se ne mogu podvesti stvarne razlike u radu: obrazovanje, vještina, uvjeti rada, odgovornost, jer razni poslovi zahtijevaju i ljude s odgovarajućim kvalifikacijama i psihofiziološkim osobinama. Prava formula za definiranje jednakih uvjeta za jednak ili usporediv posao je jednaka plaća. Zadatak je države da se svojim mjerama suprotstavlja diskriminaciji na tržištu rada. Države to rješavaju u okviru zakonodavstva o zapošljavanju i plaćama.

Poglavlje 19. Pregled pitanja 1. Tržišta rada i nadnice (osnovni pojmovi). 2. Objasnite potražnju za radom na konkurencijskom tržištu. 3. Što određuje graničnu proizvodnost rada? 4. Koji su osnovni faktori koji određuju ponudu rada? 5. Objasni po kojim osnovama nastaju razlike u plaćama 6. Kako se uspostavlja ravnoteža na konkurencijskom tržištu rada? 7. Što je nesavršeno tržište rada? 8. Na koji način sindikat ostvaruje svoje ciljeve i koji su to ciljevi? 9. Što je monopson na tržištu rada? 10. Na temelju teksta u ovom poglavlju i vlastitih opservacija pokušajte odgovoriti na pitanje: da li je tržište faktora proizvodnje – tržište savršene konkurencije ili tržište nesavršene konkurencije?

330

Poglavlje 20. KAPITAL, KAMATE I PROFITI 1. Što je kapital? Kapital je proizvedeno društveno bogatstvo, koje se sastoji od trajnih dobara, koja se ponovno koriste kao inputi u procesu proizvodnje. Bitno svojstvo kapitalnog dobra je da je ono i input (faktor proizvodnje) i output (proizvedeno dobro). Kapitalna dobra se klasificiraju u tri glavne kategorije: građevine, oprema i zalihe. U građevine spadaju sve vrste građevinskih objekata (administrativne zgrade, tvorničke zgrade i razni drugi objekti). Oprema obuhvaća tvornička postrojenja, transportna sredstva i razna druga trajna proizvodna dobra. Zalihe čine sirovine, materijali, poluproizvodi i gotovi proizvodi na skladištima. Bitna karakteristika kapitalnih dobara je da ona služe u procesu proizvodnje drugih dobara sa ciljem ostvarivanja profita. Kućanstva, poduzeća i država svoj posjed, u suvremenoj tržišnoj ekonomiji, mogu držati u obliku financijske imovine ili stvarne imovine. Financijsku imovinu čine razna potraživanja u novcu na temelju prodaje proizvoda i usluga, kupovine dionica i obveznica, deponiranja novca u bankama i slično. Ako ste deponirali novac u banci, taj depozit je vaša imovina, vaše potraživanje od banke. Ako ste kupili dionice nekog poduzeća, vi ste dobili određena prava, pravo da sudjelujete u upravljanju poduzećem, pravo na ostvareni profit prema vašem udjelu u vrijednosti kapitala poduzeća. Nasuprot tome, ako ste uzeli zajam od banke, onda ste vi dužnik. Ili, ako poduzeće prodaje obveznice, onda je poduzeće dužnik prema kupcima obveznica. Potraživanja čine aktivu, a dugovanja pasivu kućanstva, poduzeća i države. Razlika između potraživanja i dugovanja čini neto financijsku imovinu. Prema tome, neto financijska imovina je neto vrijednost potraživanja i dugovanja, koje kućanstvo, poduzeće, ili država ima prema bilo kome drugom. Realna ili stvarna imovina su fizičke stvari, kao što su zgrade, tvornice, oprema i zalihe. Realna imovina se zove kapital. Kapital je stvarna imovina koju posjeduje kućanstvo, poduzeće i država. U računovodstvu i financijama pod kapitalom se podrazumijeva ukupna suma novca koju su uložili dioničari poduzeća. Iako dionica sama po sebi nije kapital u realnom obliku, jer ne čini imovinu u fizičkom smislu, dionica predstavlja financijski dokument kojim dioničar ostvaruje pravo vlasništva u kapitalu poduzeća.

331

2. Kapital, investicije i štednja 2.1. Kapital i investicije Sva imovina i obveze, koji se evidentiraju u računovodstvenoj bilanci, čine fondovske stavke. Fond je kvantitativno izraženo stanje u određenom trenutku. Na primjer, u bilanci stanja poduzeće krajem svake godine na dan 31. prosinca prikazuje stanje imovine i obveza. Fond kapitala je stanje kapitala poduzeća na taj dan. Usko povezan pojam s fondom kapitala je tok investicija. Tok, za razliku od fonda, izražava kretanje količine u jedinici vremena. Tok investicija je, prema tome, količina nove kapitalne opreme, koja je nabavljena u tijeku određenog perioda. Na primjer, iznos investicija u tijeku jedne godine. To je tok kojim se povećava fond kapitala. Postoji i drugi tok koji smanjuje fond kapitala. Taj tok se naziva deprecijacija ili amortizacija. Amortizacija smanjuje vrijednost kapitala, što proizlazi iz njegovog korištenja u prošlom vremenu. Znači, investicije povećavaju fond kapitala, a amortizacija ga smanjuje. Neto promjena u fondu kapitala je razlika između investicija i amortizacije. Ako su investicije jednake amortizaciji, fond kapitala se ne mijenja, ako su manje, fond kapitala se smanjuje, i ako su veće, fond kapitala se povećava. S obzirom da se sredstva amortizacije koriste u ﬁnanciranju investicija, potrebno je razlikovati bruto i neto investicije. Bruto investicije čine ukupnu vrijednost svih novih kapitalnih kupovina u danom periodu, dok su neto investicije jednake bruto investicijama umanjene za amortizaciju.

2.2. Štednja i portfolio izbor Da bi se nabavio novi kapital, odnosno bilo koje kapitalno dobro, potrebno je investirati, a da bi se investiralo, potrebno je da netko štedi. Štednja je razlika između dohotka i potrošnje. U suvremenoj tržišnoj ekonomiji kućanstva i poduzeća usmjeravaju svoje fondove u kapitalna dobra štednjom u različitim oblicima financijske aktive. Ljudi kupuju dionice i obveznice, deponiraju novac na štedne račune, dižu novac s ovih računa i ulažu ga u mirovinske fondove radi životnog osiguranja i mirovine. To su kanali kojima se prenosi novac od štediša na investitore, koji stvarno ulažu u nabavku kapitalnih dobara. Ljudi obično svoju imovinu drže u različitim oblicima financijske i stvarne aktive. Isto tako, oni donose odluke o svom zaduživanju. Na primjer, uzimaju zajam u banci da bi kupili automobil, ili dionice nekog poduzeća. Izbor o tome koliko će netko držati u različitim oblicima imovine i koliko će dugovati za razne obveze zove se portfolio izbor. Na primjer, ako netko pozajmi u banci 50.000$ i koristi ih za kupovinu dionica u nekoj korporaciji, on čini portfolio izbor. To je izbor između duga u banci i dioničarskih prava u korporaciji. Portfolio izbor nije isto što i donošenje investicijske odluke. Investicijska odluka se odnosi na nabavku stvarnih, u fizičkom smislu, kapitalnih dobara. Pojmove štednje, vlastite imovine, i portfolio izbora ilustrira sljedeći primjer. Ako je netko imao početnu neto vrijednost od 150.000$, u tijeku godine ostvari dohodak od 60.000$, potroši 52.000$ i uštedi 8.000$, na kraju godine on raspolaže s vlastitim sredstvima od 158.000$ (tablica 20.1.).

332

Tablica 20. 1. Dohodak, potrošnja, štednja i imovina

Početna vrijednost Nakon godinu dana

Dohodak

Potrošnja

Štednja

Imovina

60.000$

52.000$

8.000$

150.000$ 158.000$

Pretpostavimo da je svoja sredstva, između različite imovine i obveza, rasporedio kao u tablici 20.2. Tablica 20. 2. Financijska i stvarna sredstva Financijska aktiva: 1) Dionice u poduzeću “Univerzal” 2) Gotovina u banci 3) Ukupna aktiva Financijske obveze: 4) Hipoteka na kuću 5) Zajam kod banke za automobil 6) Ukupne obveze 7) Neto financijska aktiva (6 – 3) Stvarna imovina: 8) Kuća 9) Automobil 10) Kapital (8 + 9) 11) Vlastita imovina (10 – 7)

110.000$ 23.000$ 133.000$ - 140.000$ - 10.000$ - 150.000$ - 17.000$ 150.000$ 25.000$ 175.000$ 158.000$

Iz tablice 20. 2. vidi se kako je ovaj individualni poduzetnik, na osnovi svoje imovine od 158.000$ odlučio o svojim financijskim obvezama i financijskoj aktivi. Njegova financijska imovina uključuje, prije svega, dionice u poduzeću “Univerzal” u visini od 110.000$. Na svoj osobni račun u banci izdvojio je 23.000$. Njegova financijska aktiva, prema tome, iznosi 133.000$. On ima hipoteku na svoju kuću od 140.000$ i dug u banci od 10.000$, osiguran vrijednošću njegovog automobila. Znači, njegove financije su u minusu za 17.000$. Toliko on više duguje nego potražuje u financijskoj imovini. Realna imovina s kojom on raspolaže je kuća u vrijednosti od 150.000$ i automobil od 25.000$. Ove dvije stavke realne imovine čine fond kapitala u iznosu od 175.000$. Međutim, kako on ima negativnu stavku u financijskoj imovini od 17.000$, njegova vlastita imovina iznosi 158.000$. Pri istoj štednji, investicijama i vlastitoj imovini, on je mogao izabrati i drukčiji portfolio raspored. Na primjer, mogao je koristiti svoj bankovni depozit da otplati dio svog bankovnog duga, ili dio svog hipotekarnog zajma. Isto tako, mogao je uzeti veći hipotekarni zajam i manji kredit kod banke za automobil. Odluke o štednji i investicijama određuju koliko imovine netko ima. Portfolio odluke određuju kako se imovina i u kojem obliku drži.

333

3. Stopa prinosa na kapitalna dobra Kada donosimo odluku o investiranju, ili iznajmljujemo kapitalno dobro na privremeno korištenje, moramo imati neko mjerilo za ocjenu efikasnosti ulaganja. To mjerilo je stopa prinosa od kapitala. To je novčani neto prinos u godini dana na svaku jedinicu investiranog kapitala. Neto prinos od kapitala dobije se ako se od bruto prihoda investiranog kapitala odbiju troškovi i porez. Taj neto prinos je dividenda koju dobivaju vlasnici dionica, kamata koju dobivaju zajmodavci, ili kupci obveznica, profit na investirani kapital u vlastito poduzeće. Neto prinos pri iznajmljivanju kapitalnih dobara, također, se dobije ako se od bruto prihoda odbiju troškovi i porez. Na primjer, pri iznajmljivanju stanova, godišnja stanarina, koju naplaćuje stanodavac predstavlja njegov bruto prinos. Odbitkom troškova amortizacije, osiguranja i održavanja i poreza dobije se neto prinos. Ako netko kupi rabljene automobile za 10.000$, a iznajmljuje ih za 2.500$ na godinu, kažemo da njegov uloženi kapital iznosi 10.000$, a bruto prinos za godinu dana 2.500$. Nakon odbijanja svih troškova (amortizacije, osiguranja, održavanja, itd.), recimo u iznosu od 1.500$ u tijeku godine, dobije se neto prinos od ove investicije u iznosu od 1.000$. Stavljanjem ovog iznosa prema vrijednosti investicije dobije se stopa prinosa na kapital od 10%; (1.000 : 10.000) × 100. Profitna stopa predstavlja odnos između profita (neto profita nakon odbijanja poreza od bruto profita) i uloženog kapitala. Međutim, profitna stopa može sadržavati i izvore profita koji ne potječu od produktivnosti kapitala. Ali, dio koji se iz profita izdvaja za dividende predstavlja neto prinos od uloženog novca u dionice, odnosno neto prinos na dionički kapital. Kamatna stopa je cijena koju banka ili drugi financijski posrednik plaća deponentima i zajmodavcima za upotrebu novca u nekom vremenskom periodu. Kamatna stopa se obračunava kao godišnji postotni prihod na uloženu sumu novca. Kamatne stope su različite ovisno od toga da li se radi o dugoročnom ili kratkoročnom ulaganju, da li se radi o obveznici s manjim ili većim rizikom, itd. Financijski posrednici zaračunavaju jedne kamatne stope deponentima, a druge, po pravilu više, korisnicima kredita. Kamata je prihod za zajmodavca, a trošak za korisnika kredita, odnosno izdavaoca obveznice. Prema tome, stopa neto prinosa na uloženi kapital služi u procjenjivanju efikasnosti uloženog kapitala. Za vlasnika kapitalnog dobra to mjerilo služi pri određivanju alternativnih mogućnosti i izboru najboljeg poslovnog poteza. Na primjer, da li neko sredstvo iznajmljivati ili s njim organizirati vlastitu proizvodnju, da li stambenu zgradu iznajmljivati ili je prodati, pa novac deponirati u banku uz odgovarajuću kamatnu stopu, itd. Za vlasnika novca stopa neto prinosa od kapitala je mjerilo gdje je najbolje uložiti novac, da li u banku uz sigurnu kamatu, državnu obveznicu ili u kupovinu dionica nekog poduzeća, ili organizirati neku vlastitu proizvodnju.

334

4. Sadašnja vrijednost kapitalnih dobara Kapitalna dobra su trajna dobra koja proizvode određene prinose u dužem vremenskom periodu. Na primjer, zgrada sa stanovima omogućava izdavanje i primanje naknade sve dok traje njen vijek. To može biti 50 i više godina. Vijek korištenja strojeva također traje više godina. Iznajmljivanje stambene zgrade ili nekog drugog kapitalnog dobra donosi redovne godišnje prihode. Ti prihodi su buduće sume, očekivani prihodi. Budući prihodi, odnosno buduća plaćanja su manje vrijedna od tekućih plaćanja. Jer, novac koji ulažete danas, pri važećoj kamatnoj stopi, rasti će u budućnosti. Zato, buduća primanja treba svesti na sadašnju vrijednost. To se postiže diskontiranjem. Pri kamatnoj stopi od 10%, 100$ deponiranih u banci, narast će za godinu dana na 110$. Prema tome, ako hoćemo da saznamo koliko vrijedi neka buduća suma danas, trebamo je svesti na sadašnju vrijednost. 110$, primljenih nakon godinu dana, danas vrijede 100$. Do formule za izračunavanje sadašnje vrijednosti možemo doći putem obrasca za izračunavanje buduće vrijednosti. Na primjer, ako dajete 100$ nekom u zajam po kamatnoj stopi od 10%, očekujete da ćete na kraju prve godine imati 110$, na kraju druge godine 121$ itd. Ako sa S obilježimo buduću vrijednost, a s P sadašnju vrijednost, i sa r kamatnu stopu, odnosno stopu neto prinosa na kapital, a sa n broj godina, formula za izračunavanje buduće vrijednosti glasi: S = P (1 + r)n . Primijenjeno na navedeni primjer, buduća vrijednost 100$, po kamatnoj stopi od 10% za godinu dana je: S1 = 100 (1 + 0.10) = 100 × 1,10 = 110$. Nakon druge godine je: S2 = 100 (1 + 0,10)2 = 100 × 1,21 = 121$

itd.

Obrazac za izračunavanje sadašnje vrijednosti dobivamo iz obrasca buduće vrijednosti. Umjesto množenja sadašnje vrijednosti s faktorom (1 + r)n, dijelimo buduću sumu S s ovim faktorom: P = S : (1 + r)n . Izračunavanje sadašnje vrijednosti zove se diskontiranje. Diskontiranje je konverzija budućeg iznosa novca u sadašnju vrijednost. Provjerimo ovu formulu na istom primjeru: P1 = 110 : (1 + 0,10) = 100$ ; P2 = 121 : (1 + 0,10)2 = 100$. Ako S, u ovom obrascu, stavimo ispred razlomka dobivamo sljedeći oblik: P=S

1 . (1 + r)n

Kako broj godina (n) može biti veći od jedne ili dvije godine, faktor u zagradi izračunat je u tablicama za razne kamatne stope i godine. Na taj način se olakšava izračunavanje. Kada se iznosi ne vraćaju u jednom budućem datumu, nego na kraju većeg broja budućih datuma, sadašnja vrijednost toka nalazi se zbrajanjem sadašnjih vrijednosti svih iznosa.

335

Primjer. 100$ je primljeno na kraju prve godine, 200$ na kraju druge godine i 300$ na kraju treće godine. Godišnja kamatna, odnosno diskontna stopa je 8%. Sadašnju vrijednost ovog toka dobit ćemo zbrajanjem vrijednosti svih godišnjih iznosa: 1 1 = 100 × = 100 × 0,926 = 92,60$,  1+r 1,08 1 1 = 200 × = 200 × 0,857 = 171,40$, P2 = S2 2  (1 + r) 1,16664 1 1 P3 = S3 = 300 × = 300 × 0,794 = 238,20$, 3  (1 + r) 1,2597 P1 = S1

Sadašnja vrijednost toka

= 502,20$ .

Na osnovi ovog primjera opća formula sadašnje vrijednosti toka budućeg novca je: P=

S1 S2 Sn + +……+ 1 + r (1 + r)2 (1 + r)n

Ako je S1 = S2 = S3 = . . . . . . Sn , formula se reducira na: P=

S 1 1– . r  (1 + r)n

Dijeljenjem sa S dobivamo sadašnju vrijednost primljene jedinice novca na kraju svakog perioda za n perioda: P/S =

1 1 1– .   r (1 + r)n

Ova vrijednost izračunata je u tablicama za sadašnju vrijednost anuiteta na jedinicu novca za n perioda. Primjer. Naći sadašnju vrijednost od primljenih 100$ na kraju svake godine za pet godina, ako je godišnja diskontna stopa 10%. Iz tablica vidjet ćemo da je sadašnja vrijednost 1$ primljenog na kraju svake godine za pet godina 3,791$. Kada uvrstimo ove podatke u gornji obrazac, dobit ćemo: P=

S 1 1 1 1– = 100 × 1– n    r (1 + r) 0,10 (1 + 0,10)5  P = 100 × 3,791 = 379, 10$

Vlasnik kapitala, odnosno investitor, vrši uspoređivanje sa stopom neto prinosa kapitala. Zato njega interesira po kojoj diskontnoj stopi plasira svoj kapital. To znači da mu je poznata vrijednost u trenutku ulaganja, kao i da su mu poznati budući prihodi iz investicije za određeni broj godina. Na osnovi toga traži stopu neto prinosa, svedenu na sadašnju vrijednost.

336

Primjer. Naći diskontnu stopu koja odgovara sadašnjoj vrijednosti gotovinskog izdatka od 379,10$, i 100$, koji se dobiju na kraju svake godine za pet godina: S 1 P= 1– , r  (1 + r)n 379,10 = 3.791,10 =

100 1 1– / :100 r  (1 + r)5 1 1 1– .   r (1 + r)5

Na osnovi tablica, pod periodom 5 naći ćemo da broju 3,79110 odgovara diskontna stopa od 10%, r = 0,10, odnosno 10%. Ova stopa je, u stvari, stopa neto prinosa kapitala, odnosno, kako je Keynes nazvao, granična stopa eﬁkasnosti kapitala. Primjer s kupovinom stroja. Kupovina i instaliranje novog stroja košta 10.000$. Vijek trajanja stroja je 10 godina. Vlasnik očekuje da će na ovom stroju proizvoditi godišnje 1.500 jedinica proizvoda. Prodajna cijena proizvoda je 2$. Operativni izdaci (materijal, rad, održavanje, itd.) iznose 700$ godišnje. Porez na prihode nakon odbitka troškova (bruto proﬁt) iznosi 50%. Koliki je godišnji neto prihod i kolika je stopa neto prinosa kapitala? Rješenje daje sljedeći obračun: Godišnji ukupan prihod Operativni izdaci Amortizacija (10$ od 10.000$) Ukupni troškovi Prihod nakon podmirenja troškova Minus porez na bruto profit Neto prihod nakon odbitka poreza Plus amortizacija Godišnji neto prihod

1.500 × 2$ = 700$ 1.000$

3.000$

1.700$ 1.300$ 650$ 650$ 1.000$ 1.650$

U godišnji neto prihod, u ovom primjeru, uračunata je i amortizacija, jer je ona obračunski a ne gotovinski izdatak. Zato je dodana neto prihodima poslije poreza. Ako ovaj godišnji neto prihod, koji vlasnik prima na kraju svake godine za 10 godina, uvrstimo u obrazac sadašnje vrijednosti, dobit ćemo diskontnu stopu, odnosno stopu prinosa kapitala ili graničnu eﬁkasnost kapitala. P=

S1 S2 Sn + + …+ 1+r (1 + r)2 (1 + r)n

10.000 =

1.650 1.650 1.650 + + …+ 1+r (1 + r)2 (1 + r)10

10.000 1 1 = 1– 1.650 r  (1 + r)10 6,06 =

1 1 1–   r (r + 1)10

337

Iz tablica naći ćemo da je r = 0,10, odnosno stopa neto prinosa ove investicije je: r = 10%. Ako je kamatna stopa u banci 6%, onda je ova investicijska odluka, pod ostalim jednakim uvjetima, bolja nego deponiranje 10.000$ kod banke, s tim da se ima u vidu napomena o amortizaciji. Na sličan način se može izvršiti uspoređivanje i s drugim mogućnostima ulaganja, na primjer, u obveznice ili u dionice nekog poduzeća.

5. Tržište kapitala 5.1. Definicija, struktura i funkcioniranje Tržište kapitala je kanal putem kojeg se štednja transformira u investicije, u akumulaciju kapitala. To je mehanizam koji omogućuje prijenos sredstava, koja se mogu investirati, od ekonomskih subjekata s financijskim viškom prema ekonomskim subjektima s financijskim manjkom. To se ostvaruje kupovinom kapitala koju čini stanovništvo, kupovinom kapitala i financiranjem na osnovi emisije dionica i prodaje obveznica koje čine poduzeća i financiranjem nabavke kapitala poduzeća zajmovima od financijskih posrednika, na osnovi štednje stanovništva. Stanovništvo može alocirati svoju štednju na tri načina: direktnim ulaganjem u vlastito poduzeće; kupovinom dionica i obveznica od poduzeća i države; i ulaganjem u depozit kod financijskih posrednika. Financijski posrednici su poduzeća, kojima je glavni posao uzimanje depozita, davanje novca na kredit i kupovina i prodaja vrijednosnih papira. Najpoznatiji tip financijskog posrednika je komercijalna banka. Komercijalna banka je financijski posrednik koji uzima depozite i daje zajmove. Drugi značajan tip banke je investicijska banka. To je banka koja trguje s dioničkim kapitalom i obveznicama. Poseban organizacijski oblik financijskog posrednika čine razne osiguravajuće kompanije, štedionice i zajmodavne udruge. Osiguravajuće kompanije uzimaju štednju stanovništva i brinu se za životno osiguranje i mirovine. Oni prodaju novac, primljen od stanovništva, poduzećima kupovinom dionica i obveznica. Štedionice i zajmodavne udruge uzimaju štednju stanovništva i daju zajmove, uglavnom, stanovništvu u obliku hipoteke. Koordinatori aktivnosti stanovništva, poduzeća i financijskih posrednika su tržišta dionica i obveznica. Tržište dionica, ili burza, je tržište na kojem se trguje dionicama poduzeća. Tržište obveznica je tržište na kojem se trguje obveznicama poduzeća i države. Država predstavlja značajnog participanta na tržištu obveznica. Poduzeća emitiraju dionice i prodaju obveznice za novac da bi financirali svoje investicije. Država, također, prodaje obveznice da bi financirala svoj budžetski deficit. Obveznice su i instrument države pomoću kojeg ona regulira količinu novca u opticaju. Stanovništvo i financijski posrednici kupuju nove dionice i obveznice, a također prodaju postojeće. Direktni vlasnik kapitala kod stanovništva je najriskantniji portfolio izbor. On plasira sve svoje u vlastito poduzeće. Ako poduzeće propadne , gubi svu svoju imovinu. Nešto manje rizičan portfolio izbor je držanje imovine u dionicama poduzeća. Taj se rizik sma-

338

njuje disperziranjem u kolekciju dionica različitih poduzeća. Ali, i tada postoji rizik zbog fluktuacija cijena dionica na burzi. Ipak kupovina dionica u više poduzeća je mnogo sigurniji portfolio izbor nego stavljanje sve u jedno poduzeće, ili jedan projekt. Obveznice su manje rizične od dionica. Ali, i njihove cijene fluktuiraju, tako da i one nisu potpuno sigurne za one koji ih drže. Najsigurnije mjesto držanja financijske imovine su financijski posrednici, naravno u uvjetima stabilnih društvenih uređenja. Rizik, koji tu postoji je da, na primjer, banka učini loš poslovni potez i da bude onemogućena isplatiti depozite njihovim vlasnicima. Takvi slučajevi, u suvremenim razvijenim tržišnim ekonomijama, su rijetkost, iako je stvarnost u prošlosti, posebno u prošlom stoljeću, pokazala postojanje takvih mogućnosti. Danas se depoziti mogu osigurati, što daje veću sigurnost ovakvom portfolio izboru. Pored navedenih subjekata na tržištu kapitala djeluje država, ne samo kao emitent obveznica, nego i kao regulator odnosa na ovim tržištima. To se posebno odnosi na zakone o bankama, vrijednosnim papirima (dionicama i obveznicama i slično), burzi i drugim relevantnim elementima kojim se uređuje normalno funkcioniranje financijskog tržišta. Prema tome, osnovnu strukturu tržišta kapitala čine: kućanstva, poduzeća, financijski posrednici, financijski koordinatori i država. S obzirom da na tržištu kapitala značajnu ulogu imaju tržišta dionica i obveznica, u narednom tekstu obrađuje se, u osnovnim elementima, problematika obveznica i dionica.

5.2. Obveznice i dionice Jedan od načina kojim poduzeća nabavljaju novac je prodaja obveznica i emisija dionica. Ta mogućnost je mnogo veća za velika poduzeća – korporacije nego za inokosna poduzeća i partnerstva. Zrakoplovne kompanije, na primjer, mogu nabaviti stotine milijuna dolara da bi kupile velike mlazne avione. Čeličane, također, mogu pribaviti milijunske iznose novca da bi izgradile nove tvornice. Što je poduzeće veće i ekonomski jače, mogućnosti dobivanja novca obveznicama i dionicama su veće. 5.2.1. Obveznice Obveznica je zakonski regulirana obligacija za plaćanje određenog iznosa novca na određeni dan u budućnosti. Obveznice su jedan oblik zajma. Prilikom prodaje obveznice zajmoprimac izdaje potvrdu investitoru (kupcu obveznice), na temelju koje kupac ostvaruje pravo na kamate prema unaprijed utvrđenoj kamatnoj stopi i obvezuje se da će do utvrđenog roka u budućnosti vratiti glavnicu. Plaćanje kamate po određenoj kamatnoj stopi na dan dospijeća svake godine čini platni kupon. Isplata glavnice na dan dospijeća zove se otkupna vrijednost. Obveznice izdaju, na raznim tržištima kapitala, državne i lokalne vlasti i korporacije. To mogu biti i naddržavne organizacije, na primjer, Svjetska banka, koja nema svoje domaće tržište, tako da ove obveznice imaju karakter međunarodnih obveznica. Obveznice su prenosive, što omogućava prvom kupcu da obveznicu ne mora čuvati do dospijeća. On je može prodati drugoj osobi na sekundarnom tržištu kapitala. Ima više vrsta obveznica, a najjednostavniji primjer je obična obveznica. Ona ima ﬁksnu kamatu, rok dospijeća i nominalnu vrijednost. U Engleskoj obveznice se obično

339

prodaju u jedinicama od po 100 funti sterlinga, a na tržištu SAD-a i Europske zajednice od po 1.000 dolara nominalne vrijednosti. Ako je, na primjer, kupljena obveznica od 1.000$, po kamatnoj stopi od 10%, s danom vraćanja glavnice 31. 12. 2000. godine, vlasnik ove obveznice će svake godine primati 100 dolara sve do dana otkupa. Država ili korporacija, koja je izdala obveznicu na dan otkupa otkupit će ovu obveznicu za 1.000$, bez obzira na cijenu po kojoj je kupac prethodno kupio na sekundarnom tržištu. Cijena obveznice zavisi od ponude i potražnje na tržištu vrijednosnih papira. Ponuda obveznica je u funkciji potreba emitenta za financiranjem, na primjer, države da pokrije budžetski deficit, korporacije da financira izgradnju novih tvornica, itd. Potražnja za obveznicama ovisi o više faktora: od ekonomskog i financijskog stanja emitenta, blizine roka dospijeća otkupa obveznice, očekivanja o kretanju cijena na tržištu (Inflacije), promjene kamatnih stopa. Posebno važan čimbenik pri određivanju cijene vrijednosnih papira s fiksnom kamatnom stopom je tržišno kretanje kamatne stope. Ako je za duži period tržište stabilno, pa je stabilna i kamatna stopa, recimo 10%, onda je normalno očekivati da će cijena obveznice, koja je izdana uz kamatnu stopu od 10%, biti stabilna, pod pretpostavkom da su ostali uvjeti ostali nepromijenjeni. Ako međutim, kamatna stopa počne rasti, recimo da je 15%, cijena obveznice imat će tendenciju pada. Cijena obveznice će porasti ako u međuvremenu kamatna stopa padne ispod 10%. Ovakvo kretanje cijena obveznica je logično, jer prihodi od uloženog kapitala su različiti pri različitim kamatnim stopama. U prvom slučaju vlasnik bi bolje prošao da je novac uložio u banku, a u drugom slučaju prolazi bolje nego što je u startu određeno. U prvom slučaju vlasnik obveznice nastoji da je proda, a u drugom slučaju interes je prodavača da je i prije roka dospijeća otkupi. Analiza efikasnosti pribavljanja novca obveznicama vrši se sa svođenjem svih godišnjih isplata kamate na sadašnju vrijednost i uspoređivanjem s alternativnim izvorima financiranja. Isto tako čini i kupac obveznice, s tim što on uspoređivanje vrši s alternativnim ulaganjima. Ako je kamatna stopa u banci 10%, vlasnik novca će prije uložiti novac u banku, nego u obveznicu koja donosi godišnju kamatu od 8%. Tako će se ponašati i poduzeće kada se odlučuje da li da uzme zajam u banci ili da prodaje obveznice. Ali, obveznice su iz drugih razloga atraktivne, kako za kupca, tako i za prodavača. Poduzeće, kao prodavač obveznica, osigurava se na duži rok s predvidljivim financiranjem, pri stabilnim troškovima. Velike korporacije prodaju izvjestan broj obveznica svake dvije godine, a otplaćuje druge, tako da održavaju konstantnu strukturu dospijeća. Obveznice su atraktivne i za kupce zbog sigurnosti. Upravo, kao što daju korporaciji predvidljive kamatne troškove, tako osiguravaju i investitore s predvidljivim dohotkom od kamata. Obveznice su rizične u slučaju da korporacija bankrotira. Ali i tada vlasnici obveznica imaju pravo na rezidualnu imovinu korporacije, prije dioničara. Međutim, dioničari imaju druga prava, koja imaoci obveznica nemaju: da vrše izbor članova upravnog odbora koji nadziru management, ili da biraju menadžera koji vodi korporaciju. 5.2.2. Dionice Drugi značajan način kojim korporacije nabavljaju novac je emisija dionica. Novac pribavljen na ovaj način zove se dionički kapital, jer su dioničari korporacije njeni vlasnici. Oni, u stvari, kupuju dijelove korporacijskog fonda.

340

Postoje tri osnovne vrste korporacijskih dionica: obične dionice, preferirane dionice i konvertibilne dionice. U normalnim uvjetima obični dioničari imaju pravo na jedan glas po dionici, pravo na dividendu i proporcionalni udio u imovini poduzeća u slučaju likvidacije. Ove dionice uključuju najveći rizik, ali i najveći potencijalni povrat uloženog novca, zavisno o uspješnosti poslovanja poduzeća. Preferencijalne dionice imaju prioritet pred običnim. Prioritet se odnosi na dividende po fiksnim stopama, bez obzira na nivo profita i prioritet u odnosu na vlasnike običnih dionica u slučaju likvidacije, ali s ograničenim glasačkim pravima. Preferencijalni dioničari su u prednosti u odnosu na obične dioničare, ali iza imaoca obveznica u slučaju da korporacija ne može ispuniti sve svoje obveze. Konvertibilna dionica nije u potpunosti niti obveznica, niti dionica. Njen vlasnik dobiva fiksni platni kupon, kao i imalac obveznice, ali ima privilegiranu mogućnost da konvertira obveznicu u fiksan broj dijelova obične dionice. Korporacije emitiraju dionice od svoje glavnice, i one se regularno prodaju i kupuju na burzama vrijednosnih papira. Burza dionica je organizirano tržište za promet dionicama. Najznačajnije burze nalaze se U SAD-u (York Stock Exchange i American Stock Exchange u New York City-u), u Velikoj Britaniji – Londonska burza, u Japanu – Tokijska burza itd. Cijena dionice je sadašnja vrijednost od očekivane buduće dividende. A kako dividenda ovisi o profitu poduzeća, to i cijena dionice ovisi o efikasnosti poslovanja poduzeća. Dionica može glasiti na bilo koji iznos, ali ako se očekuje nulti profit, odnosno nulta dividenda, njena cijena je nula. Ako poduzeće efikasno posluje, što mu omogućava da isplaćuje dividendu svake godine, na primjer, od 10$ po dionici, cijena dionice pri kamatnoj stopi od 10% će biti 100$ (10 : 0,1 = 100$). Cijena dionice će također biti 100$ ako se očekuje da će poduzeće na ime dividende isplatiti 110$ na kraju godine , ali samo za jednu godinu (110 : 1,1 = 100$). Investitori procjenjuju buduće dividende, ali ne mogu biti sigurni u njih, pa se i njihove procjene mijenjaju. Ove procjene očekivanja prouzrokuju dramatične fluktuacije cijena dionica. Ono što investitore interesira jest cjenovno prihodni odnos. Cjenovno prihodni odnos je tekuća cijena dionice podijeljena s tekućim profitom po dionici. Visok cjenovno prihodni odnos znači da su investitori voljni platiti visoku cijenu za dionicu uspoređenu s profitom koji dionica zarađuje. Takva situacija se razvija kada se očekuje da će budući profiti poduzeća biti relativno visoki u odnosu na tekuće profite. Nizak cjenovno prihodni odnos znači da su investitori voljni da plate samo nisku cijenu za dionicu prema njenoj tekućoj zaradi. Ova situacija se razvija kada se očekuje da će budući profiti biti niži u odnosu na tekuće profite.

6. Potražnja za kapitalom Potražnja za kapitalom je izvedena potražnja iz potražnje za finalnim proizvodom, kojeg kapital proizvodi. Potražnja za kapitalom, kao i potražnja za bilo kojim inputom, potiče iz maksimiranja profita poduzeća. Kako poduzeće povećava količinu uposlenog kapitala, pri konstantnosti ostalih faktora, granični prihod proizvoda kapitala opada. Da bi poduzeće maksimiralo profit, ono koristi dodatne iznose kapitala sve dok se granični prihod proi-

341

zvoda kapitala ne izjednači s oportunitetnim troškom jedinice kapitala. Kada poduzeće procjenjuje rentabilitet kapitalne opreme, njegova kalkulacija je identična onoj koja se čini s izborom njegovih radnih inputa. Da bi poduzeće odlučilo koliko kapitalne opreme kupovati, ono treba usporediti cijenu koju plaća za opremu s prinosom, odnosno graničnim prihodom proizvoda, kojeg ta oprema stvara u tijeku njenog cjelokupnog vijeka trajanja. Da bismo vidjeli kako poduzeće odlučuje, koliko će kapitala kupiti, trebamo pretvoriti budući tok graničnog prihoda proizvoda kapitala u sadašnju vrijednost, tako da se on može direktno uspoređivati s nabavnom cijenom novog komada kapitalne opreme. U tu svrhu poslužimo se sljedećim primjerom. Odlučili ste da otvorite privatnu agenciju za konzultantske usluge. Tržišni signali vas upućuju da postoji najveća potražnja za uslugama krajem tekuće i početkom naredne godine. Tada se vrše završni obračuni u poduzećima, izvršavaju poreske obveze pojedinaca i poduzeća itd. Da bi ste radili ove poslove u današnje vrijeme, potrebno je imati jedan ili više kompjutera. Pretpostavimo da ćete novac dobiti kao zajam od banke uz kamatnu stopu od 4% godišnje. Za taj novac kupujete kompjutere. Nabavna cijena kompjutora je 5.000$, a njegov vijek trajanja 2 godine (pretpostavka radi olakšavanja proračuna, jer je vijek kompjutera pri normalnom korištenju duži). U tijeku godine pratite zakone, usavršavate se u konzultantskoj struci, bavite se i nekim drugim poslovima. Ovaj posao se radi krajem godine, vi ćete i naplatiti usluge krajem svake godine. Očekujete, ako radite na jednom kompjuteru, da ćete ostvariti prihod od 3.000$ na kraju svake godine, za dvije godine. Da biste dobili podatke o tome da li vam se to isplati ili ne, vi ćete svesti ova dva granična prihoda na sadašnju vrijednost i usporediti s cijenom kompjutera koju plaćate. a) Podaci o kompjuteru Cijena kompjutera Vijek trajanja kompjutera Granični prihod proizvoda (godišnje) Kamatna stopa

5.000$ 2 godine 3.000$ 4% godišnje.

b) Sadašnja vrijednost toka graničnog prihoda proizvoda: MRc1 MRc2 + , 1+r (1 + r)2 3.000$ 3.000$ P1 = + , 1 + 0,04 (1 + 0,04)2 P1 =

3.000$ 3.000$ + , 1,04 1,0816 P1 = 2.885$ + 2.774$ , P1 =

P1 = 5.659$ .

342

c) Neto sadašnja vrijednost investicije: N P = P1 – cijena kompjutera, N P = 5.659$ – 5.000$; N P = 659$. Prema tome, ova investicija se isplati, jer je tok graničnog prihoda kompjutora veći od njegove cijene, odnosno veći od investicijskih troškova. Dok je god neto sadašnja vrijednost investicije pozitivna isplati se investirati. Ali, poput svih drugih inputa i kapital je podložan zakonitostima opadajućih prinosa. Zato, da li ići dalje u investiranje ili ne zavisi od toga koliko će, na primjer, novi kompjuter donijeti graničnog prihoda. Pretpostavimo da na drugom kompjuteru, opet, radi samo vlasnik agencije. Znači, rad je ﬁksan, a kapital (kompjutori) varijabilan. Zato je prihod na drugom kompjuteru manji nego na prvom i iznosi godišnje 2.800$. To je iznos raznih operacija koje je vlasnik agencije učinio na drugom kompjuteru i prodao konzultantske usluge za 2,800$. Korištenje trećeg kompjutera donijelo bi prihod od 2,500$ godišnje za dvije godine. Svođenje tokova graničnih prihoda na sadašnju vrijednost i uspoređivanje sa cijenom kompjutera, koja je i dalje 5.000$, daje odgovor da li se isplati kupovati, odnosno ulagati u ove kompjutore. Sadašnja vrijednost toka prihoda drugog kompjutera: MRc1 MRc2 + , 1+r (1 + r)2 2.800$ 2.800$ P2 = + 1,04 1,0816 P2 =

P2 = 2.692$ + 2.589$ = 5.281$ Neto sadašnja vrijednost ulaganja u drugi kompjuter: N P2 = P2 – cijena drugog kompjutera N P2 = 5.281 – 5.000 = 281$ . Znači, ulaganje u ovaj kompjutor se isplati. Sadašnja vrijednost prihoda toka trećeg kompjutera: MRc1 MRc2 + , 1+r (1 + r)2 2.500$ 2.500$ P3 = + 1,04 1,0816 P3 =

P3 = 2.404$ + 2.311$ = 4.715$ Neto sadašnja vrijednost toka trećeg kompjutera: N P3 = P3 – cijena trećeg kompjutera N P3 = 4.715 – 5.000 = – 285.

343

S obzirom da je sadašnja vrijednost manja od cijene kompjutera, koji se u ovom primjeru amortizira za dvije godine, kupovina trećeg kompjutera značila bi gubitak u poslovanju. Tom kupovinom vlasnik agencije imao bi gubitak na kapitalu od 285$, pa on kao poduzetnik, koji maksimira proﬁt, tu investiciju ne bi poduzeo. Ako se eﬁkasnost ovih investicija izražava neto stopom prinosa, onda bi to izgledalo ovako: - korištenje jednog kompjutera, 659 : 5.000 = + 13,18%, - korištenje drugog kompjutera, 281 : 5.000 = + 5,62%, - korištenje trećeg kompjutera, – 285 : 5.000 = – 5,70%. Prema tome, pri kamatnoj stopi od 4% godišnje rentira se investirati u dva kompjutera, ali ne i u treći. Pretpostavimo da je kamatna stopa viša od 4%, recimo 9% godišnje. Tada bi otpala kupovina i drugog kompjutora, jer bi sadašnja vrijednost toka godišnjih prihoda na ovom kompjuteru bila manja od cijene kompjutera. Ostala bi mogućnost kupovine samo jednog kompjutera. 3.000 3.000 + = 2.752 + 2.525 = 5.277$ 1,09 1,092 2.800 2.800 P2 = + = 2.659 + 2.357 = 4.926$ 1,09 1,092

P1 =

Znači: P1 > 5,000 ; P2 < 5000$ (cijena kompjutora). Ako bi kamatna stopa bila 14%, ne bi se isplatila ova investicija, jer bi se gubilo i na prvom kompjuteru: P1 =

3.000 3.000 + = 2.631 + 2.308 = 4.939$ 1,14 1,142 P1 < 5.000$ (Cijena kompjutora).

Prema tome, pri kamatnoj stopi od 4% postoji potražnja za dva kompjutora, pri kamatnoj stopi od 9% potražnja se smanjuje na jedan kompjutor, dok pri kamatnoj stopi od 14% godišnje, potražnja potpuno nestaje. Treći kompjutor bi se mogao kupiti jedino ako bi kamatna stopa bila nula, to znači da od nekoga dobijete beskamatni zajam. Ako bi, međutim, granični prihod usluga na trećem kompjuteru iznosio 2.650$ godišnje, a kamatna stopa bila snižena na 3%, onda bi se isplatilo investirati i u treći kompjuter. Ako ove podatke prenesemo na koordinatni sistem, dobit ćemo krivulju potražnje za kompjuterom, koja ilustrira individualnu potražnju za kapitalom. Ukupna tržišna potražnja dobije se zbrajanjem individualnih potražnji. Potražnja za kapitalom može se izraziti ﬁzičkim jedinicama ili u novcu. Ukupna tržišna potražnja se prikazuje kao odnos kamatne stope i fonda kapitala u novcu (slika 20.1.).

344

Slika 20.1. Krivulja potražnje kapitala

Slika 20.1. pokazuje da potražnja za kapitalom, pri kamatnoj stopi od 6% godišnje, iznosi 10 milijuna dolara. Viša kamatna stopa, na primjer od 10%, smanjuje potražnju kapitala na 5 milijuna dolara. Smanjenje kamatne stope na 4% godišnje povećava potražnju kapitala na 15 milijuna dolara. Osim kamatne stope na potražnju kapitala značajno djeluju tehnološke promjene i faktor neizvjesnosti.

7. Ponuda kapitala Ponuda kapitala ovisi o štednji stanovništva. Najvažniji faktori koji određuju štednju stanovništva su tekući dohodak stanovništva u odnosu na očekivanja budućeg dohotka i kamatna stopa. Starosna struktura stanovništva je značajan faktor, koji utječe na ponašanje u potrošnji i štednji. Mlađi ljudi imaju niže dohotke, a očekuju više, njihova štednja je mala, a najčešće umjesto štednje troši se na kredit. Stariji ljudi imaju više dohotke u odnosu na buduća primanja, oni štede i akumuliraju svoju imovinu. Kamatna stopa djeluje na štednju efektom supstitucije i efektom dohotka. Veća kamatna stopa povećava prihode od štednje i, prema tome, povećava oportunitetni trošak potrošnje. Ljudi ekonomiziraju tekuću potrošnju i daju prednost štednji, to jest budućoj potrošnji na osnovi tekuće potrošnje. Oni na taj način supstituiraju višom budućom potrošnjom tekuću potrošnju i štednja raste. Promjene u kamatnoj stopi mijenjaju i dohotke pojedinaca. Utjecaj promjene kamatne stope na dohodak ovisi od toga da li je osoba dužnik ili zajmodavac. Zajmodavcu, koji raspolaže s viškom ﬁnancijskih sredstava, povećanje kamatne stope povećava dohodak, pa je efekt dohotka pozitivan. Efekt dohotka pojačava efekt supstitucije, pa veća kamatna stopa, na taj način, rezultira u veću štednju. Za dužnika povećanje kamatne stope ima suprotan utjecaj. Efekt dohotka je negativan. Pod ostalim jednakim uvjetima viši dohodak znači višu tekuću potrošnju i viši nivo buduće potrošnje i štednje.

345

Ponuda kapitala može biti individualna i ukupna tržišna ponuda. Ukupna tržišna ponuda kapitala je ukupni fond akumulirane štednje stanovništva. Ponuda kapitala se kao i druge ekonomske kategorije može prikazati tablicom, krivuljom i funkcijom. Krivulja ponude kapitala pokazuje odnos između količine ponuđenog kapitala i kamatne stope. Ovaj odnos zavisi od relativne snage utjecaja efekta dohotka i efekta supstitucije. Za ekonomiju, kao cjelinu, efekt supstitucije je jači od efekta dohotka, što znači da veća kamatna stopa pozitivno djeluje na štednju, tako da krivulja akumuliranog bogatstva ima rastući trend (slika 20.2.). Slika 20.2. Krivulja ponude kapitala

Glavni utjecaji koji djeluju na promjenu ponude, odnosno na promjenu krivulje ponude kapitala su demografski. Kako se mijenja struktura stanovništva, i njegova starosna struktura, mijenja se i ponuda kapitala. Stanovništvo s većim učešćem mlađih ljudi ima manju ponudu kapitala nego populacija s većim učešćem ljudi srednjih i starijih godina. Drugi značajan utjecaj na ponudu je prosječni nivo dohotka. Viši nivo dohotka znači i veću ponudu kapitala. Porast stanovništva, zajedno s rastom dohotka, pomjera krivulju ponude u desno. Stanovništvo mora vršiti izbor, ne samo o tome koliko će štedjeti a koliko trošiti, nego i kako će alocirati svoju štednju kroz različite oblike ﬁnancijske imovine. Praveći taj portfolio izbor, ljudi vode računa o stupnju rizika i relativnoj kamatnoj stopi, što je objašnjeno u prethodnom tekstu.

8. Kamatna stopa i cijena imovine (ravnoteža) Planovi štednje stanovništva i planovi investicija poduzeća koordiniraju se posredstvom tržišta kapitala. Cijena imovine i kamatna stopa prilagođavaju se da ovi planovi postanu kompatibilni. Kamatna stopa i cijena imovine su međusobno povezane i mogu se promatrati kao dvije strane iste “medalje”. Prvo da vidimo kamatnu stopu, pa onda cijenu imovine i konačno vezu između njih.

346

Neke vrste imovine, kao što je depozit u banci, zarađuju garantiranu kamatu. Druge, kao što su obveznice i dionice poduzeća daju odgovarajuće prinose, odnosno prihode. Prihod na obveznice se izražava kao postotak od cijene obveznice. Prihod na dionicu je dohodak od dijela dioničkog kapitala poduzeća izražen kao postotak od cijene dionice – burzovne cijene. Obveznica zarađuje garantirani novčani dohodak , ali njena tržišna cijena fluktuira zbog čega i prihod na nju fluktuira. Dionica u dioničkom kapitalu poduzeća zarađuje dividendu zasnovanu na profitabilnosti poduzeća. Fluktuira, također, i burzovna vrijednost dionice. Prihod na dionicu fluktuira zbog dva razloga: fluktuiranja dividende i fluktuiranja burzovne cijene dionice. Prema tome, prihod na dionice i obveznice ovisi i od njihovih cijena. Da bismo izračunali stopu neto prinosa na obveznicu ili dionicu potrebno je zarade od ove imovine podijeliti s plaćenom cijenom. Na primjer, plaćanje dividende od 5$ na dionicu, koja se može kupiti za 50$, stopa neto prinosa na tu dionicu je 10% (5 : 50 ×100 = 10%). Iz ovoga proizlazi da će se, uz isti iznos dividende a višu cijenu dionice, prihod na dionicu smanjiti. Ako je cijena dionice 100$, a dividenda 5$, prihod na dionicu je 5%. Veza između cijene imovine i njenog prihoda ili kamatne stope omogućava nam promatrati tržišne snage na tržištu kapitala, kao simultano određivanje prihoda imovine i njene cijene.

8.1. Ravnotežna kamatna stopa Ravnoteža na tržištu kapitala ostvaruje se u točki u kojoj je količina ponude i potražnje kapitala izjednačena. Ako prenesemo krivulje potražnje i ponude kapitala, koje smo do sada proučavali, na koordinatni sistem, dobit ćemo sljedeću sliku (slika 20.3.). Slika 20.3. Ravnoteža na tržištu kapitala

Na ordinati se nalazi kamatna stopa u postocima, a na apscisi fond kapitala, odnosno ponuđene imovine u milijunima dolara. Točka E označava ravnotežu na tržištu kapitala.

347

Ona se ostvaruje pri kamatnoj stopi od 6%, gdje su ponuda i potražnja izjednačeni, i iznosi 10 mil.$. Prema tome ova ravnoteža se ostvaruje na isti način kao i na tržištu proizvoda i usluga. Razlika je u tome što na tržištu kapitala djeluju organizirane institucije: banke, osiguravajuće kompanije i specijalizirani dileri, koji stalno trguju kapitalom, održavajući jednakost između potražnje i ponude kapitala. Kamatna stopa na slici 20.3. je prosječna kamatna stopa. Kamatna stopa na pojedine vrste imovine raspoređena je oko prosječne, zavisno od relativnog stupnja rizika. Imovina s visokim rizikom imat će kamatnu stopu iznad prosječne, dok vrlo sigurna imovina zarađivat će ispodprosječnu kamatnu stopu. Na primjer, ako je prosječna kamatna stopa 6%, kamatna stopa na depozit u banci može biti 4%, a na vrijednosne papire s visokim rizikom 8%. S ovim smo riješili jednu stranu, to jeste upoznali smo se kako se određuje prihod imovine, odnosno kamatna stopa. Ostaje da se upoznamo i s drugom stranom – cijenom imovine. Da bismo sagledali pitanje cijene imovine, razmatranje ćemo usmjeriti, ne na tržište kapitala u cjelini, nego na burzovnu vrijednost poduzeća.

8.2. Burzovna vrijednost poduzeća Da bismo odredili burzovnu vrijednost poduzeća, koristit ćemo ono što smo utvrdili u prethodnom dijelu, a to je, stopa prinosa na imovinu je zarada na imovinu podijeljena s njenom cijenom izražena kao postotak. Pretpostavimo da poduzeće financira svoje kupovine kapitala prodajom dionica. Pitanje se postavlja: Što određuje cijenu dionice? Što određuje ukupnu vrijednost svih prodanih dionica poduzeća? Vrijednost dionice zavisi od ukupne vrijednosti poduzeća i broja prodanih dionica. Ako je ukupna vrijednost poduzeća 1 milijun dolara, a prodano 10.000 dionica, vrijednost dionice je 100$. Ako se emitira 1.000 dionica, pri istoj vrijednosti poduzeća, tada je vrijednost jedne dionice 1.000$. Obrnuto, vrijednost poduzeća dobijemo množenjem broja dionica s nominalnom cijenom jedne dionice. Zato, za poduzeće s danim brojem dionica, pitanje što određuje cijenu dionice je isto što i pitanje što određuje vrijednost poduzeća. Kada netko kupi dionicu nekog poduzeća, ta osoba postaje pravomoćna da prima profit svake godine u obliku dividende. Cijena dionice, međutim, ovisi od očekivanog budućeg profita kojeg će poduzeće isplatiti dioničarima. Zbog toga cijena dionice je sadašnja vrijednost od očekivanog profita u budućnosti. Ako se očekuje da će poduzeće po dionici isplatiti godišnje 10$, a kamatna stopa na tržištu kapitala je 10%, onda će vrijednost te dionice iznositi 100$. Ako se, pri istoj kamatnoj stopi od 10% godišnje, očekuje isplata dividende od 20$ po dionici, vrijednost jedne dionice tog poduzeća će iznositi 200$. Prema tome cijena dionice je određena tekućim (sadašnjim) očekivanjima buduće profitabilnosti poduzeća. Imaoci dionica, zato moraju formirati svoja očekivanja o budućem profitu. S ovom problematikom bavi se teorija racionalnih očekivanja. Racionalna očekivanja predstavljaju najbolju prognozu koja može biti učinjena na osnovi svih raspoloživih i relevantnih informacija. Da bi se napravilo racionalno očekivanje budućeg profita neophodno je učiniti prognozu buduće profitabilnosti poduzeća.

348

Dioničari izračunavaju profitabilnost poduzeća praveći prognoze uvjeta pod kojima poduzeće ostvaruje svoj output, pod kojima nabavlja svoje inpute i na osnovi prognoze tehnoloških promjena koje mogu utjecati na poslovanje poduzeća. To znači, prognoza potražnje za proizvodima poduzeća, prognoza o stupnju konkurencije, prognoza o tehnološkim uštedama, prognoza o cijenama inputa koje koristi poduzeće, itd. Te prognoze treba da se temelje na maksimalnoj informiranosti o svim relevantnim elementima poslovanja poduzeća. Snabdjeveni informacijama i prognozama dioničari mogu prilično točno prognozirati budući profit poduzeća. Diskontiranjem prognoziranog budućeg profita, oni mogu izračunati cijenu, koja predstavlja vrijednost plaćenu za dionicu poduzeća danas, a to je u stvari tekuća cijena dionice. Uobičajeno mjerilo, koje se koristi u ovom procesu, je cjenovno – prihodni odnos. Taj odnos se dobije ako se tekuća cijena dionice podijeli s najrecentnijim isplaćenim godišnjim profitom po dionici. Zato i cjenovno prihodni odnos poduzeća zavisi od njegovog tekućeg profita prema njegovom očekivanom profitu u budućnosti. Kada se očekuje da će profit u neposrednoj budućnosti biti veći u odnosu na tekući, to znači veću tekuću cijenu dionice poduzeća i veći cjenovno – prihodni odnos. Obrnuto, očekivanje smanjenja budućeg profita u odnosu na tekući, znači manju cijenu dionice poduzeća i niži cjenovno – prihodni odnos. Fluktuacije cjenovno – prihodnog odnosa dolaze iz fluktuacija očekivanog budućeg profita prema tekućem profitu. Ponekad cjenovno kotiranje na burzi raste ili opada s malim obujmom prometa. Drugi put burzovne cijene rastu ili opadaju s ogromnim obujmom prometa. U ostalim situacijama male promjene cijena dionica mogu izazvati veliki obujam prometa. Burzovne cijene rastu ili opadaju zbog promjena u očekivanju budućeg profita. Promatrajmo poduzeće čiji je profit po dionici 10$. Uz kamatnu stopu na imovinu jednakog rizika, na primjer od 8% godišnje, i prognozu da se profiti poduzeća u skoroj budućnosti neće mijenjati, cijena jedne dionice je 125$ (10 : 0,08 = 125). Međutim, ako se uvjeti na tržištu promijene i profiti poduzeća se dupliraju na 20$ po jednoj dionici, uz istu kamatnu stopu na tržištu, cijena dionice će iznositi 250$ (20 : 0.08 = 250). Ova promjena u cijeni dionice ostvaruje se zato što ljudi zapažaju neke događaje danas, koji ih navode da očekuju više profite u budućnosti. Ako su te promjene na tržištu očigledne za svakoga, onda se cijena dionice povećava na 250$. Do tog iznosa svatko će željeti kupiti dionice ovog poduzeća. Ako je cijena dionice iznad 250$, većina će željeti da ih proda. Ako je cijena dionice točno 250$, ljudi će biti indiferentni između držanja ovih dionica i kupovine nekih drugih, koje su konkurentne kamatnoj stopi od 8% godišnje. Neki događaji, koji mijenjaju očekivanja o budućoj profitabilnosti poduzeća nisu jednostavni za interpretaciju. Zato neki smatraju da će taj događaj pozitivno utjecati na buduće profite poduzeća, a drugi da oni neće imati nekog utjecaja. Optimisti će željeti kupovati dionice, pesimisti prodavati. Koristeći navedeni primjer s dupliranjem profita po dionici, optimisti će kupovati dionice sve do cijene od 250$ po dionici, a pesimisti prodavati sve do prvobitne cijene dionice od 125$. Rezultat je veliki promet dionica na burzi.

349

9. Teorija profita U računovodstvu pod profitom se podrazumijeva razlika između ukupnog prihoda i računovodstvenih troškova. Računovodstveni ili eksplicitni troškovi su stvarni izdaci poduzeća, isplaćeni za korištenje faktora proizvodnje. To su nadnice za rad, kamate za pozajmljeni kapital, renta za zemlju, zakupnina za zgradu, izdaci za sirovine i materijale, izdaci za razne usluge, itd. U ove troškove nisu uključeni implicitni troškovi, kao što su korištenje vlastite zemlje, vlastite zgrade, vlastitog rada. Znači, implicitni troškovi predstavljaju vrijednost faktora proizvodnje, koje poduzeće posjeduje i koristi u vlastitim proizvodno prometnim procesima. O tome je detaljnije raspravljano u poglavlju o troškovima. Zavisno od toga da li se u obračunu rezultata poslovanja služimo računovodstvenim ili ekonomskim troškovima, razlikujemo poslovni i ekonomski profit. Poslovni profit je razlika između ukupnog prihoda i eksplicitnih troškova, dok je ekonomski profit razlika između ukupnog prihoda i ukupnih troškova, i eksplicitnih i implicitnih. Postoji više teorija profita. Ako odbacimo ekstremne teorije, kao što je, na primjer, marksistička po kojoj je profit rezultat eksploatacije, ovdje ćemo se zadržati na nekoliko teorija koje se najčešće susreću u suvremenim udžbenicima ekonomije.

9.1. Profit kao implicitni prinos Dobar dio poslovnih profita je samo prinos od vlastitog rada, vlastitog kapitala i vlastitih prirodnih resursa. Dio ovih profita je plaća za vlastiti rad, renta na prirodne resurse, implicitni prinos na vlastiti kapital. Prema tome, dio onoga što se u praksi naziva profitom je implicitna nadnica, implicitna renta i implicitna kamata.

9.2. Profit kao nagrada za snošenje rizika Prema ovoj teoriji, da bi poduzeća ulazila u poslove s natprosječnim rizikom, kao što su istraživanje nafte i slično, poduzeća očekuju i natprosječne ekonomske proﬁte. Slično je s ulaganjem novca u dionice, gdje očekivani prinos mora biti veći nego na obveznice, zbog većeg rizika dionica.

9.3. Frikcijska teorija profita Ova teorija polazi od toga da profiti nastaju zbog odstupanja od dugoročne ravnoteže. To znači da dugoročna ravnoteža podrazumijeva stanje nultog profita (neoklasična škola). Međutim, na dugi rok poduzeća u pojedinim ciklusima mogu ostvarivati profit, a u drugim imaju ekonomski gubitak. Kada neka privredna grupacija, kratkoročno, ostvaruje visoke profite, to privlači i ostala poduzeća, tako da ekonomski profit teži nuli u točki dugoročne ravnoteže. Nasuprot tome, kada se pojave gubici i pojedina poduzeća izlaze iz te grupacije i ponuda se postupno smanjuje, dolazi do viših cijena, eliminacije gubitaka i prelaska u profitnu zonu.

350

9.4. Profit kao monopolska zarada Kada tržište odstupa od stanja potpune konkurencije, monopolisti, duopolisti i oligopolisti ostvaruju veće cijene i zarađuju monopolske proﬁte. Znači, po ovoj teoriji izvor proﬁta nalazi se u monopolskoj poziciji poduzeća.

9.5. Inovacijska teorija profita Po ovoj teoriji profit je nagrada za inovatora. Taj profit traje dok druga poduzeća (imitatori) ne počnu oponašati inovatora. Na taj način, profit inovatora postupno se smanjuje, da bi se na kraju sveo na nulti ekonomski profit, odnosno na profit koji predstavlja stopu prinosa na vlastiti kapital ili pozajmljeni kapital. Znači, na prosječnu kamatu.

9.6. Teorija profita na temelju menedžerske efikasnosti Po ovoj teoriji iznadprosječne prinose, odnosno ekonomske profite ostvaruju samo sposobni i inventivni menedžeri. Ona počiva na iskustvenom opažanju o ostvarivanju profita u iznadprosječnim i prosječnim poduzećima. Prema tome, više teorija profita znači da postoje i neslaganja u ekonomskoj znanosti o ovom pitanju. Svaka od ovih teorija može biti primjenjiva u određenim privrednim grupacijama i ekonomskim situacijama. Postoji i tvrdnja na osnovi praćenja dugoročnih serija podataka u privredi SAD-a, da u dugom roku američke korporacije ostvaruju vrlo malo iznadprosječnih prinosa. To znači da se prosječni profit na dugi rok ostvaruje na nivou prosječne kamatne stope. Međutim, postavlja se pitanje, kako se ti prosječni prinosi na kapital, koga je sve više, održavaju na istoj razini? Zašto nisu točne prognoze o tendiranju kamatne stope prema nuli? Odgovor na ovo pitanje nalazi se u kompenzirajućem utjecaju tehnike i tehnologije, odnosno tehničkog napretka. Prema teoriji opadajućih prinosa, što se više koristi jedan faktor, pod pretpostavkom da su ostali fiksni, prinosi po dodatnoj jedinici, u ovom slučaju kapitala opadaju. Međutim, studije pokazuju da se realna kamata održava na približno istom nivou. Nalazi u tim studijama, koje su rađene na primjeru američke privrede, pokazuju da je opadajuća tendencija kamatnih stopa skoro neutralizirana inovacijama i uopće tehničkim progresom.

Poglavlje 20. Pregled pitanja 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8.

Što je kapital (definicija i klasifikacija)? Objasnite pojmove: kapital, imovina, štednja, investicije i amortizacija. Što je portfolio izbor? Što je stopa prinosa na kapitalna dobra? Što je sadašnja i buduća vrijednost prihoda od kapitalnih dobara? Što je tržište kapitala (definicija, struktura i funkcioniranje)? Što je obveznica (definicija, vrste, tržišna vrijednost i prava vlasnika obveznice)? Što je dionica (definicija, vrste, tržišna vrijednost i prava vlasnika dionice)?

351

9. Objasnite na primjeru potražnju kapitala. 10. Što čini ponudu kapitala? 11. Što je kamatna stopa i kako se uspostavlja ravnoteža na tržištu kapitala? 12. Što je burzovna vrijednost poduzeća? 13. Navedite i objasnite teorije proﬁta.

Poglavlje 21. TRŽIŠTE PRIRODNIH RESURSA

1. Definicija i vrste Prirodni resursi su neproizvedeni faktor proizvodnje. Prirodne resurse čine: poljoprivredno zemljište, šume, razni energetski izvori (ugljen, nafta, plin, hidroenergija, uran), nalazišta metala i nemetala, voda za potrebu domaćinstava, poljoprivrede i industrije, rijeke, jezera i mora. Prirodni resursi mogu biti iscrpivi i neiscrpivi. U iscrpive prirodne resurse spadaju , na primjer, ugljen, prirodni plin i nafta. To su resursi, koji se mogu upotrijebiti samo jednom. U neiscrpive prirodne resurse spadaju, na primjer, zemlja, rijeke, jezera i mora. Da bi prirodni resurs bio dobro i u ekonomskom smislu, on mora biti predmet kupoprodaje na tržištu, on mora imati svoju cijenu. To znači da ga nema toliko da se može nabaviti bez neke naknade. Na primjer, zrak je također prirodni resurs, ali ne i ekonomsko dobro, jer ga ima u izobilju i nije predmet razmjene. Prirodni resursi su ﬁksni faktor proizvodnje. Cijena upotrebe prirodnih resursa je renta. Prirodni resursi imaju dvije dimenzije: fondovsku i tokovsku. Svaki prirodni resurs ima svoj fond, koji je određen prirodnim izborom i prethodnom stopom korištenja. Tok prirodnog resursa je stopa njegovog korištenja. Tok je određen ljudskim izborom, a taj izbor određuje da li će se fond prirodnog resursa trošiti brzo, sporo, ili se uopće neće koristiti. Fond je postojeća količina obradivog zemljišta, nalazište rude, izvor nafte, ukupna količina drveta u šumskoj parceli, itd. Tok odražava stupanj korištenja zemljišta, rudnog nalazišta, izvorišta nafte, sječu drveta u šumi itd. Zemlja je neiscrpivi prirodni resurs, pa njeno korištenje je trajno. Međutim, izvorište nafte ima ograničeni fond. Njeno vađenje, izraženo, na primjer, u barelima ili tonama u određenom vremenu odražava tokovsku dimenziju ovog fonda. Slično je i s rudnicima ugljena, željeza, boksita i svim drugim iscrpivim prirodnim resursima. Razmatranje funkcioniranja tržišta prirodnih resursa počet ćemo s analizom fondovske dimenzije.

2. Ponuda i potražnja na tržištu prirodnih resursa Ponuda fonda prirodnog resursa je količina resursa koji stvarno postoji. Ponuda neiscrpivih prirodnih resursa, kao što je zemlja, je fiksna. Ta ponuda je potpuno neelastična u odnosu na cijenu. Ponuda iscrpivih prirodnih resursa također je fiksna i neelastična na cijenu. Ali, za razliku od zemlje, koje je fond stalan – fiksan, fond iscrpivih prirodnih

353

resursa, kao što su nalazišta ruda i nafte, zavisi od početne količine i stope po kojoj je ta količina u prošlosti iskorištavana. Manji početni fond i brže korištenje znači i manji raspoloživi fond, i obratno. Potražnja za fondom prirodnog resursa je jedan oblik portfolio izbora. Ljudi posjeduju fond prirodnog resursa (parcelu zemljišta, nalazište rude, itd.) kao alternativu za vlasništvo druge imovine, kao što je zgrada, tvornica, oprema, dionice nekog poduzeća, državne obveznice i slično. Potražnja za fondom prirodnog resursa određuje se na isti način kao i potražnja za bilo kojom drugom imovinom – na osnovi očekivanog dohotka koji se može zaraditi njegovom upotrebom, izražen stopom prinosa ili kamatnom stopom. Ako se očekuje veći prihod, ili neto stopa prinosa na fond prirodnog resursa, nego na drugu imovinu, ljudi će usmjeravati više svog bogatstva na prirodne resurse nego na ostalu imovinu. Obrnuto, ako se očekuje niža stopa prinosa na prirodne resurse, nego na ostalu imovinu s istim rizikom, portfolio izbor će biti realociran s prirodnog resursa na kupovinu druge imovine. Kada je neto prinos na prirodne resurse izjednačen s neto prinosom ili kamatnom stopom na drugu imovinu s usporedivim rizikom, ljudi će biti zadovoljni s postojećim portfolio alokacijom, pa, prema tome i s držanjem fonda prirodnog resursa koji je u njihovom vlasništvu. Prema tome, ravnoteža na tržištu prirodnog resursa ostvaruje se kada je prihod ili kamatna stopa od vlasništva na fond prirodnog resursa jednak prihodu, odnosno kamatnoj stopi na ostalu imovinu usporedivog rizika. Naravno, odluka o portfolio alokaciji donosi se na osnovi procjene o budućim kretanjima kamatnih stopa i cijena upotrebe prirodnih resursa., odnosno na osnovi očekivanja. Zato se i ravnotežni položaj u portfolio alokaciji postiže onda kada se očekuje da će prihod od prirodnog resursa rasti po stopi jednakoj kamatnoj stopi. Taj prihod je isti kao i prihod na ostalu imovinu s usporedivim rizikom. Ako vlasnik parcele zemlje, kojoj je vrijednost 20.000$, dobiva 1.000$ godišnje u vidu rente, to je isto što i posjedovanje depozita u banci od 20.000$ na koji se plaća godišnja kamatna stopa od 5%. Ako vlasnik zemlje procjenjuje da bi dugoročna kamatna stopa mogla rasti, dok će renta ostati na istom nivou, on će pokušati prodati zemlju i uložiti novac u banku. Međutim, u obrnutom slučaju on će ići na kupovinu zemlje. Kada očekuje rentu od 1.000$ godišnje i procjenjuje da će kamatna stopa i dalje biti 5%, on nema razloga da vrši promjenu oblika držanja svoje imovine. Prema tome, depozit u banci od 20.000$ s kamatnom stopom od 5%, ili parcela zemlje, kojoj je vrijednost 20.000$, i koja donosi godišnju rentu od 1.000$ daju isti godišnji prihod i imaju identičnu stopu neto prinosa od 5%. Portfolio izbor o alokaciji, u ovom primjeru, nalazi se u ravnoteži. Ali, ostaje nerazjašnjeno, zašto je godišnja renta 1.000$ i cijena ove parcele zemlje 20.000? Što određuje rentu i cijenu prirodnog resursa? Da bismo ovo razumjeli, moramo, pored ponude i potražnje na tržištu fondova prirodnih resursa, sagledati potražnju za tokom resursa, to jest stopu po kojoj se resurs iskorištava. Potražnja za tokom prirodnog resursa određuje se na isti način kao i potražnja za bilo kojim inputom. Ona proizlazi iz odluke o maksimiranju proﬁta. Poduzeće maksimira proﬁt u točki u kojoj je granični prihod proizvoda faktora jednak graničnom trošku. U primjeru prirodnih resursa, to znači da je granični prihod prirodnog resursa jednak njegovoj tržišnoj cijeni upotrebe, odnosno renti. Zemljovlasnik prima rentu, a plaća je onaj koji zakupljuje zemlju. Za prvoga renta je prihod, a za drugoga trošak. Zato potražnja za tokom

354

prirodnog resursa zavisi od graničnog prihoda koji taj resurs donosi i faktorske cijene koja se za upotrebu tog resursa plaća, ili drukčije rečeno, količina potraživanog toka prirodnog resursa je iznos koji omogućava granični prihod proizvoda tog toka i cijena upotrebe resursa. Kao i kod drugih faktora proizvodnje, granični prihod proizvoda resursa opada kako se njegovo korištenje povećava. Znači, ravnoteža se postiže onda kada se granični prihod i granični trošak izjednačavaju. Ako je renta iznad ravnotežne točke, onda će dio prirodnog resursa ostati neiskorišten, jer će potražnja biti manja. Obratno, ako je renta ispod ravnotežne točke, potražnja će biti veća od ponude i tjerat će rentu k ravnoteži. Ako je pak renta na upotrebu pojedinih prirodnih resursa duže vremena izuzetno visoka, tada počinje djelovati princip supstitucije. Nenormalno visoka cijena nafte i benzina za automobile zamjenjuje se alkoholom i električnom energijom. Ili, ako su cijene plina i električne energije visoke, ljudi se preorijentiraju na korištenje drugih goriva za zagrijavanje stanova (ugljen, drvo, solarna energija itd.). To znači da skoro sve ima zamjenu, te i određivanje visokih cijena prirodnih resursa ima neka ograničenja. Sada kada smo se upoznali s ponudom i potražnjom za fondovima prirodnih resursa i potražnjom za tokom, ostaje nam da deﬁniramo faktore koji određuju cijenu prirodnog resursa.

3. Cijena prirodnog resursa Cijena prirodnog resursa zavisi od tri bitna elementa: kamatne stope na tržištu, potražnje za tokom i raspoloživog fonda resursa. Cijena zemlje i drugih neiscrpivih resursa određena je rentom i kamatnom stopom. Ponuda zemlje je ﬁksna, te rentu određuje potražnja. Cijena zemlje se dobije ako se godišnja renta podijeli s godišnjom kamatnom stopom: AP =

Renta .  Kamatna stopa

Ovdje se radi o neiscrpivom prirodnom resursu, koji daje vječitu rentu. Renta od 1.000$, koju vlasnik parcele prima godišnje pri kamatnoj stopi od 5%, daje cijenu zemlje od 20.000$: Ap = 1.000 : 0,05 = 20.000$ . Cijena fonda iscrpivih prirodnih resursa pored rente i kamatne stope, zavisi o stupnju iskorištenosti. Kamatna stopa, potražnja za tokom prirodnog resursa i raspoloživi fond kombinirano određuju cijenu prirodnog resursa. Što je kamatna stopa viša, cijena prirodnog resursa je niža. Što je potražnja za tokom veća, veći je granični prihod proizvoda prirodnog resursa, a pod ostalim jednakim uvjetima veća je tekuća cijena prirodnog resursa. Što je veći raspoloživi fond prirodnog resursa, veća je ponuda, tekuća cijena je niža, i obratno, što je raspoloživi fond manji, pod ostalim jednakim uvjetima cijena prirodnog resursa je viša.

355

Ravnotežu na tržištu prirodnih resursa određuje tekuća cijena i očekivana buduća cijena. Buduća cijena zavisi od niza budućih događaja. Ona zavisi od očekivanja o budućoj potražnji za tokom prirodnog resursa, od procjene o kretanju kamatnih stopa i od procjene o raspoloživoj količini resursa. Što se taj fond više iscrpljuje, cijena upotrebe prirodnog resursa brže raste. Informacije o novim istraživanjima mogu formirati nove predstave o visini fonda prirodnog resursa. Tehnološka otkrića također mogu voditi iznenadnim, a ponekad i vrlo velikim promjenama cijena prirodnog resursa.

Poglavlje 21. Pregled pitanja 1. 2. 3. 4. 5.

Prirodni resursi (deﬁnicija, vrste, fond i tok). Objasnite ponudu prirodnih resursa. Objasnite potražnju prirodnih resursa. Kako se uspostavlja ravnoteža na tržištu prirodnih resursa? Što određuje cijenu prirodnog resursa?

356

Šesti dio TRŽIŠTE I DRŽAVA

Poglavlje 22. TRŽIŠTE I EKONOMSKA EFIKASNOST

U dva prethodna dijela razmatrali smo funkcioniranje pojedinačnih tržišta: tržišta proizvoda i usluga, i tržište faktora proizvodnje (tržište rada, tržište kapitala i tržište prirodnih resursa). U ovom poglavlju analizirat ćemo međusobno djelovanje svih tržišta, jer su pojedinačna tržišta međusobno povezana i međuzavisna, čine međuzavisan sistem. Analiza pojedinačnih tržišta je predmet analize parcijalne ravnoteže, dok se analiza koja ispituje međusobno djelovanje pojedinačnih tržišta naziva analiza opće ravnoteže. Analiza opće ravnoteže ispituje kako, i koliko uspješno, istovremeno djelovanje svih tržišta rješava tri osnovna pitanja svake ekonomije: što, kako, i za koga proizvoditi.

1. Opća ravnoteža – definicija, funkcioniranje i kružni tok Opća ravnoteža je ravnotežno stanje privrede u cjelini, u kojem su tržišta svih dobara (proizvoda, usluga i faktora proizvodnje) istovremeno u ravnoteži. Na pojedinačnim tržištima konkurencijska ponuda i potražnja određuju cijene i količine. Potražnja proizlazi iz granične korisnosti različitih dobara. Iza ponude nalaze se granični troškovi raznih proizvoda i usluga. Poduzeća, izjednačavanjem graničnih troškova proizvoda i vrijednosti graničnog prinosa faktora, vrše izbor inputa i outputa s ciljem ostvarivanja maksimalnog proﬁta. Vrijednost graničnih prinosa faktora svih poduzeća određuje izvedenu potražnju za faktorima proizvodnje. Tako izvedene potražnje za rad, kapital i prirodne resurse međusobno djeluju s njihovom tržišnom ponudom i određuju cijene faktora: nadnice, kamate i rente. Cijene i količine faktora određuju dohotke njihovih vlasnika. Na taj način krug analitičkog raščlanjivanja procesa, koji se odvijaju na tržištu, se zatvara. Dohoci vlasnika faktora proizvodnje su osnova potražnje proizvoda i usluga. Potražnja za proizvodima i uslugama je temelj za ponudu, tako da se taj proces stalno ponavlja. Ovaj opis je, u stvari, rezime osnovnih nalaza mikroekonomske analize, koju smo razmatrali na prethodnim stranicama ove knjige. Međutim, to je redoslijed analize, a ne i slijed pojedinačnih procesa, koji se odvijaju na tržištu. Jer, svi navedeni procesi se istovremeno događaju. Osim toga, ti procesi se ne odvijaju neovisno jedan od drugoga. Svi ti procesi ponude i potražnje, troškova i preferencija, produktivnosti i potražnje za faktorima, cijena faktora i dohodaka vlasnika faktora predstavljaju pojedine elemente istovremenog i međuzavisnog procesa. Na primjer, ponuda i potražnja odjeće izaziva ponudu i potražnju tekstilnih

359

tkanina, strojeva i odgovarajuće radne snage. Dalje, da bi se proizvele tekstilne tkanine, potrebne su tekstilne sirovine, kao što su pamuk i vuna. Potražnja za tekstilnim sirovinama dalje stvara potražnju za prirodnim resursima, odgovarajućom radnom snagom i kapitalnim dobrima. Prema tome, ponuda i potražnja odjeće se stalno obnavlja zajedno s ponudom i potražnjom čitavog niza proizvoda i usluga i proizvodnih faktora. Taj proces predstavlja kružni tok privrede u kome se uspostavlja opća ravnoteža, u kojoj se određuju cijene i količine dobara i daje odgovor na pitanja što, kako i za koga proizvoditi. Slika 22. 1. prikazuje u obliku dijagrama strukturu opće ravnoteže. Slika 22.1. Kružni tok privrede

Vanjski prsten prikazuje realni tok proizvoda i usluga, i faktora proizvodnje. Gornji dio sadrži ponudu i potražnju proizvoda, a donji ponudu i potražnju faktora proizvodnje. Kućanstva nude faktore proizvodnje (rad, kapital i prirodne resurse) i potražuju proizvode i usluge. Poduzeća nude proizvode i usluge, a potražuju faktore proizvodnje. Odnos ponude i potražnje na tržištu proizvoda i usluga i tržištu faktora proizvodnje određuje, u točki ravnoteže, ravnotežne cijene. Unutarnji prsten prikazuje novčani tok. Kućanstva dobivaju novac od poduzeća za korištenje faktora proizvodnje, a daju novac poduzećima za kupljene proizvode koje su proizvela poduzeća. Kućanstva kupuju robe za svoju potrošnju iz dohotka kojeg su dobili od prodaje faktora proizvodnje poduzećima. Poduzeća kupuju faktore, isplaćujući dohotke vlasnicima faktora iz prihoda koje stječu prodajom proizvoda kućanstvima. Na taj način struktura opće ravnoteže se integrira u cjelovit sistem.

2. Karakteristike opće ravnoteže Teorija opće ravnoteže polazi od pretpostavke da su sva tržišta savršeno konkurentna, a to znači, tržišta na kojima vlada oštra konkurencija mnogih kupaca i mnogih prodavača. Poduzeća – prodavači maksimiraju proﬁt, a potrošači – kupci vrše izbor onih dobara koja

360

im daju maksimalnu korisnost. To dalje znači da ne postoji nikakav oblik monopolizacije na tržištu proizvoda i tržištu faktora proizvodnje, da ne postoje zakonske prepreke za slobodan ulazak na tržište, i da se u svakom trenutku ponuda i potražnja mogu uravnotežiti. Takvo tržište u stvarnosti ne postoji, ali ono predstavlja osnovu za utvrđivanje temeljnih tržišnih zakonitosti i analizu složenijih struktura koje u stvarnosti postoje. Potrošači i proizvođači, u takvoj privredi, svojim aktivnostima uspostavljaju opću ravnotežu. Potrošači će trošiti svoj dohodak na proizvode koji im daju maksimalnu korisnost. Oni biraju dobra tako da je granična korisnost, po jedinici utrošenog novca, jednaka za posljednju jedinicu svakog kupljenog dobra. Proizvođači – poduzeća će određivati količinu proizvoda tako da granični trošak bude jednak njegovoj cijeni. To znači da cijena svake robe na tržištu potpune konkurencije odražava društveni granični trošak za tu robu. Iz toga slijedi zaključak da su u općoj ravnoteži granične korisnosti svih kupljenih dobara jednake, i jednake su graničnim društvenim troškovima proizvodnje tih dobara. Ravnoteža potrošača ostvaruje se na principu izjednačavanja granične korisnosti po svakoj utrošenoj jedinici novca, a to znači da omjer graničnih korisnosti dviju roba, odnosno granična stopa supstitucije je jednaka omjeru njihovih cijena: Mrs = MU1 : MU2 = P1 : P2. Ravnoteža proizvođača – poduzeća ostvaruje se: a) na onom nivou proizvodnje gdje su granični troškovi proizvoda jednaki njihovim cijenama, i b) kada je vrijednost graničnog proizvoda svakog faktora proizvodnje jednaka njegovoj cijeni. Kada su ova dva uvjeta ostvarena, poduzeće ostvaruje maksimalni proﬁt, ono ostvaruje svoju ravnotežu. Prvi uvjet se može izraziti kao jednakost odnosa graničnih troškova proizvoda i njihovih cijena: MC1 : MC2 = P1 : P2. Ova jednakost vrijedi za sva proizvedena dobra i za sva poduzeća koja proizvode ta dobra. Na toj osnovi na konkurencijskom tržištu cijene odražavaju granične društvene troškove i oskudnost. Omjer graničnih troškova dvaju dobara kazuje po kojoj stopi društvo može pretvoriti jedno dobro u drugo. Budući da je omjer graničnih troškova jednak omjeru cijena dvaju dobara, cijene odražavaju oskudnost u savršenoj konkurenciji. One signaliziraju relativnu oskudicu raznih dobara i tako dovode do alokativne eﬁkasnosti tržišta potpune konkurencije. Drugi uvjet se može izraziti kao jednakost omjera graničnih proizvoda faktora proizvodnje i njihovih cijena: Granični proizvod rada Cijena rada = Granični proizvod zemlje Cijena uporabe zemlje Ovaj odnos vrijedi za sve faktore proizvodnje, kao i za sva poduzeća koja koriste te faktore za proizvodnju istog proizvoda.

361

Prema tome, u savršenoj konkurenciji: – odnosi graničnih korisnosti za sve potrošače jednaki su relativnim cijenama tih dobara; – odnosi graničnih troškova dobara, koje poduzeća proizvode, jednaki su relativnim cijenama tih dobara; – odnosi graničnih proizvoda svih faktora jednaki su za sva poduzeća i sva dobra, i jednaki su odnosima cijena tih faktora.

3. Alokativna efikasnost u potpunoj konkurenciji Alokativna efikasnost predstavlja pojam kojim se mjeri uspješnost tržišnog mehanizma o opskrbljivanju potrošača potrebnim dobrima u željenim količinama i kvalitetu. Efikasnost, u stvari, znači da nema načina za promjenu proizvodnje i potrošnje da bi se povećala korisnost jednog čovjeka a da se time ne smanji korisnost druge osobe. Efikasnost je stanje u kojem se iz raspoloživih resursa izvlači maksimalna količina dobara i korisnosti. Sistem opće ravnoteže, u uvjetima potpune konkurencije, daje maksimalnu alokativnu efikasnost. U takvom sistemu sve cijene dobara jednake su vrijednosti njihovih graničnih proizvoda. U tim uvjetima svaki proizvođač maksimira profit, a svaki potrošač maksimira korisnost, privreda je efikasna u cjelini, jer nitko ne može poboljšati svoj položaj ukoliko ne pogorša položaj nekog drugog. To znači da pri danim resursima i tehnološkim mogućnostima društva nitko ne može nadmašiti rješenja tržišta savršene konkurencije. Budući da cijene signaliziraju proizvođačima oskudnost resursa, a potrošačima društvenu korisnost, mehanizam savršene konkurencije omogućuje da se iz postojećih resursa i raspoložive tehnologije, s kojom društvo raspolaže, dobije maksimalni mogući proizvod. Stoga privreda u kojoj vlada potpuna konkurencija efikasno funkcionira i nalazi se na granici svojih proizvodnih mogućnosti i mogućih korisnosti.

4. Imperfektni elementi tržišta Tržište potpune konkurencije, kao autonomni mehanizam društvene reprodukcije, na kojem se putem odnosa potražnje i ponude i cijena reguliraju svi odnosi u privredi neke zemlje, praktično ne postoji. Stvarnost je u kombinaciji potpune konkurencije, raznih oblika nesavršene konkurencije i državne regulacije. Državna regulacija proizlazi iz potrebe da eliminira manjkavosti tržišta, da dopuni neke funkcije koje tržište samo po sebi ne može obavljati. Tržište je osnovni regulator društvene reprodukcije. To je osnovni mehanizam putem kojeg se rješavaju osnovni ekonomski problemi svakog društva: što proizvoditi, kako proizvoditi i za koga proizvoditi. Međutim, taj mehanizam je na nekim područjima i situacijama insuﬁcijentan, manjkav. U tome su posebno markantna četiri elementa te insuﬁcijencije: prvo, nemogućnost autonomnog reguliranja javnih dobara i službi (infrastrukturne djelatnosti); drugo, područja proizvodnje dobara gdje se pojavljuju eksternalije; treće, po-

362

stojanje monopolskih i kartelskih situacija na tržištu; četvrto, problemi koji se javljaju u raspodjeli dohotka. Tržište ne može regulirati neke javne službe, na primjer, državnu upravu, sistem nacionalne obrane i slično, Isto tako, ne može se prepustiti tržištu rješavanje odnosa u osnovnom školstvu, osnovnoj zdravstvenoj zaštiti i drugim sličnim djelatnostima putem kojih se osigurava minimum zajedničkih potreba. Infrastrukturne djelatnosti, kao što su elektroprivreda, vodoprivreda, ceste, komunalije, ptt-usluge predstavljaju prirodni monopol. Zato te javne službe i javna dobra moraju biti pod kontrolom države. Na tržištu pojedinih privrednih djelatnosti, odnosno gospodarskih jedinica pojavljuju se eksterni efekti – eksternalije. Na primjer, ako jedno poduzeće proizvodeći svoj proizvod zagađuje rijeku, pa na taj način pravi štetu drugim poduzećima i stanovništvu u donjem toku rijeke, imamo primjer eksterne disekonomije proizvodnje. Država u ovom slučaju mora reagirati propisima protiv zagađivanja, koji povećavaju troškove proizvodnje svih poduzeća koja ispuštaju štetne otpadne tvari u rijeku. Pored eksternih disekonomija proizvodnje na tržištu se pojavljuju i eksterne ekonomije proizvodnje. Na primjer, ako država izgradi magistralni put, probitke imaju svi oni koji otvaraju razne objekte (benzinske crpke, restorani, servisne radionice i slično) uz taj put. Ako neka poduzeća školuju razne stručnjake, a neki od tih stručnjaka pređu na posao u drugo poduzeće koje štedi na troškovima izobrazbe, to je također primjer eksterne ekonomije proizvodnje. Osim eksternalija u proizvodnji, eksterni efekti se mogu javiti i na strani potrošnje. Na primjer, pušenje na javnom mjestu šteti nepušačima. To je primjer eksterne disekonomije potrošnje. Izgradnja nekog prilaznog puta, ili travnjaka od jedne osobe, kojim se koriste i njegovi susjedi, čini primjer eksterne ekonomije potrošnje. Na stvarnim tržištima, pored konkurencije, djeluju i razni oblici nesavršenog tržišta: monopoli, monopsoni, duopoli, duopsoni, oligopoli i oligopsoni, odnosno karteli. Iz dosadašnjeg izlaganja vidjeli smo da ove strukture proizvode manje proizvoda i određuju cijene iznad graničnih troškova. Monopolske situacije susreću se ne samo na tržištu proizvoda i usluga, nego i na tržištu faktora proizvodnje. Na primjer, na tržištu rada na strani ponude rada monopolsko ponašanje čini sindikat, a na strani potražnje monopsonska ili oligopsonska poduzeća Tržište cijenama faktora proizvodnje određuje primarnu raspodjelu nacionalnog dohotka na plaće radnicima, kamate i profite vlasnicima kapitala i rente vlasnicima prirodnih resursa. Ma koliko ta raspodjela bila racionalna s ekonomskog stanovišta, ogromne razlike u dohocima trpe nedostatke sa stanovišta socijalnih zahtjeva. I tu se mora pojaviti država sa mjerama redistribucije dohotka od bogatijih k siromašnim. Na tržištu se odvijaju ciklična kretanja, koja nepovoljno djeluju na opći razvoj. Inflacija je također česta pojava u privredi zemalja s tržišnom ekonomijom. To je područje makroekonomije. Država svojim mjerama ujednačava ciklične oscilacije i poduzima aktivnosti na suzbijanju inflacije. Odnosi u međunarodnoj trgovini po pravilu nisu prepušteni, a niti se mogu prepustiti samo tržišnim zakonitostima. Razlozi za to su razni, kao na primjer zaštita domaće proizvodnje, kontrola kvaliteta uvoznih – izvoznih roba, damping cijene iz uvoza i slično.

363

Ove nedostatke tržišnog mehanizma u suvremenim uvjetima rješava država svojim raznim mjerama i aktivnostima. Ali, ne treba ispustiti iz vida da i pored navedenih manjkavosti tržišni mehanizam je osnovni regulator odnosa u privredi.

Poglavlje 22. Pregled pitanja 1. Opća ravnoteža – deﬁnicija, funkcioniranje i kružni tok. 2. Opća ravnoteža – pretpostavke i načela. 3. Objasnite što je alokativna eﬁkasnost i kako se ona ostvaruje u uvjetima potpune konkurencije. 4. Navedite i objasnite glavne manjkavosti tržišnog mehanizma.

364

Poglavlje 23. ULOGA DRŽAVE U PRIVREDI

1. Povijesni osvrt Dugo vremena u ekonomskoj teoriji i praksi kapitalističkih država vladalo je liberalističko načelo ekonomske slobode i nemiješanja države u privredne tokove. To načelo dominiralo je i u ekonomskoj teoriji i praksi sve do tridesetih godina ovog stoljeća. Teorijsku osnovu ekonomskog liberalizma dao je Adam Smith u svom djelu “Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda”, koje je prvi put bilo objavljeno u Londonu 1776. godine. Djelo je doživjelo ogroman publicitet i postalo neka vrsta ekonomske biblije, koja je služila i državnicima i poduzetnicima kao zbirka vodećih praktičnih načela. Osnovna ideja u tom djelu je ideja o ekonomskoj slobodi i nemiješanju države u privredu. Smith je smatrao da će i opći interes biti najbolje ostvaren ako se sve gospodarske aktivnosti prepuste slobodnom izražavanju pojedinačnih interesa, bez miješanja bilo kakvog vanjskog autoriteta. Na toj osnovi izgrađena je cjelovita liberalistička koncepcija o ulozi države u privrednom životu. Država je u XVlll. i XlX. stoljeću bila aktivno angažirana uglavnom na dva privredna područja, jedno je bankarstvo u kojem se pojavljuju nacionalne emisione banke kao državne institucije, čijim statusom je bila ograničena i usmjerena aktivnost poslovnog bankarstva, a drugo područje je vanjska trgovina, gdje je većina država bila aktivno angažirana u zaštiti domaće proizvodnje od inozemne konkurencije carinama i stimuliranjem izvoza. Pod utjecajem raznih promjena, koje su se dešavale naročito u drugoj polovini XlX. i početkom ovog stoljeća, postupno se napušta liberalistička doktrina o ulozi države u privredi. Jedna od tih promjena je prerastanje tržišta slobodne konkurencije u razne oblike monopolizma. Velike korporacije mijenjaju stav prema državi. Ovladavajući nacionalnim tržištem, one koriste državni mehanizam u zaštiti od inozemne konkurencije, visokim carinskim stopama. Takva državna politika omogućava im ubiranje ekstraproﬁta koji čine materijalnu osnovu za diskriminaciju cijena. Visoke cijene na domaćem tržištu omogućavaju damping cijene pri osvajanju inozemnih tržišta. Ograničenje ekonomskog prostora, s druge strane, izaziva pritisak za izvozom kapitala i proširenjem političkog utjecaja nad drugim državama. Iz toga proizlazi i interes velikih poduzeća za stvaranjem jake države. Privredu kapitalističkih država u drugoj polovini prošlog i početkom ovog stoljeća potresaju ekonomske krize i ciklična kretanja. Privatna inicijativa pokazala se nemoćnom da prevede privredu iz krize u sljedeće faze cikličkog kretanja – oživljavanje (oporavak)

365

i prosperitet. Svjetska kriza 1929.-1933. godine predstavlja konačno i potpuno razbijanje iluzija o ekonomskom liberalizmu. Nova situacija traži odgovarajuća rješenja i u ekonomskoj teoriji. Poput pojave Adama Smitha, koji je dao teoretsku podlogu težnjama svoga vremena, John Maynard Keynes daje teoretsku osnovu za državni intervencionizam u privredi. Keynes svojim djelom “Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca”, koje je prvi put bilo objavljeno 1936. godine, daje teoretsku osnovu za aktivnosti države u privredi, koje se u ekonomskoj znanosti podvode pod naziv “državni intervencionizam”. Keynes smatra da je potrebno nešto i žrtvovati od individualnih sloboda da bi privreda u cjelini bolje funkcionirala. On zagovara primjenu odgovarajućih mjera od strane države, koje ona treba poduzimati zavisno od situacije u privredi, odnosno zavisno od faze u cikličkom kretanju privrede. Te mjere se svode na reguliranje potražnje putem fiskalnih i monetarno kreditnih instrumenata, zahvatanje dohotka porezima i stvaranje rezervi u doba prosperiteta, a investiranje u doba depresije. Na toj doktrini izgrađen je čitav sistem instrumenata, putem kojih država regulira obujam novca i kredita u opticaju, dohotke stanovništva, profite poduzeća, zaposlenost, investicije, budžetsku potrošnju – budžetski deficit i suficit itd. Tako dolazi do druge bitne promjene u funkcioniranju privrede, u kojoj država postaje aktivni subjekt i čimbenik u usmjeravanju privrednih tokova. Treća bitna promjena odnosi se na tržište radne snage. Umjesto individualizirane i atomizirane ponude radne snage dolazi do udruživanja radnika u sindikalne organizacije. Radnici putem sindikata djeluju u pravcu ostvarivanja svojih ekonomskih i drugih interesa: visina plaća, socijalna i zdravstvena zaštita, zapošljavanje, dužina radnog vremena, godišnji odmori i slično. Radnici, organizirani u sindikate, imaju krajnje, ali moćno oružje – štrajk. Kada dođe do štrajka u ključnim granama privrede i na širem prostoru, on prelazi okvire odnosa između poslodavatelja i radnika u jednoj grani. U pitanju je opći interes koji treba štititi država. Zato država djeluje i preventivno donošenjem zakonskih propisa o radnim odnosima, minimalnim plaćama, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, suodlučivanju i slično. Ove promjene uvjetovale su i promjenu strukture suvremenog tržišta. Stvarnost suvremenog tržišta razvijenih zemalja nije tipična po tržištu savršene konkurencije bez miješanja države u privredi, nego po oligopolskoj tržišnoj strukturi, uz aktivno učešće države u privredi, i s utjecajem sindikata na tržištu rada. U tom trokutu snaga uglavnom se rješavaju bitna pitanja ekonomije u razvijenim zemljama svijeta. Država postaje značajan faktor u reguliranju tržišta i u poslovanju uopće. Ona sama po sebi predstavlja veliki biznis, jedan od najvećih. Na primjer, u 1989. godini federalna, državne i lokalne vlade u SAD-u su zapošljavale 19 milijuna ljudi, trošeći oko 1.700 milijardi dolara godišnje. Ukupan državni sektor SAD-a participira s oko 35% društvenog proizvoda i 36% ukupne zaposlenosti u zemlji. To je veliki skok u odnosu na 1929. godinu, kada ja na državne narudžbe otpadalo svega 8% cjelokupne ekonomske aktivnosti, pa i odnosu na 1940. godinu, kada je taj udio bio manji od 20%. Iz ovakvog razmjera participacije u društvenom proizvodu i ukupnoj zaposlenosti zemlje stoji velika i značajna aktivnost države i u privrednom životu zemlje. Ta aktivnost je usmjerena na stvaranje općih – makroekonomskih uvjeta za normalno funkcioniranje privrede u cjelini, na otklanjanje manjkavosti u funkcioniranju tržišta, na ostvarivanje efikasnosti privrede i socijalne stabilnosti društva.

366

2. Funkcije države u privredi Osnovne funkcije države u suvremenoj tržišnoj privredi su: - sistemsko reguliranje i utvrđivanje okvira za normalno funkcioniranje tržišne privrede; - stvaranje makroekonomskih uvjeta za stabilan i dinamičan razvoj privrede makroekonomskom politikom; - mikroekonomska regulacija kojom se utječe na alokaciju resursa u cilju poboljšanja efikasnosti; - redistribucija dohotka transfernim programima na bazi principa jednakosti, odnosno distributivne pravde. Primarna uloga države je postaviti zakonski okvir i utvrditi pravila na tržištu. To podrazumijeva donošenje propisa o vlasništvu, propisa koji definiraju status privrednih subjekata, ugovorne odnose, radne odnose, vrijednosne papire i burze, vanjskotrgovinske odnose, novac i bankarski sustav, fiskalni sustav i brojne druge zakonske propise koji uređuju odnose u privredi. Na temelju sistemskih zakona i ciljeva koje sebi postavlja, država utvrđuje makroekonomsku politiku i poduzima mjere za njeno ostvarivanje. Glavni ciljevi ekonomske politike su različiti od države do države, pa i u različitim periodima iste države. Ali najčešći i, može se reći opći ciljevi su puna zaposlenost, dinamičan razvoj u stabilnim uvjetima, i platnobilansna ravnoteža. Osnovni instrumentarij za poduzimanje makroekonomskih mjera omogućava sam sistem, odnosno sistemski zakoni. Najvažniji sistemski sektori za makroregulaciju su: monetarno kreditni i bankarski sistem, fiskalni sistem i vanjskotrgovinski sistem. Država vodi politiku novca u opticaju i kontrolira kamatnu stopu na tržištu; određuje poreze na imovinu, promet, profite korporacija i dohotke stanovništva; propisuje carinske stope i uvjete uvoza i izvoza. S obzirom da se ova problematika izučava u okviru makroekonomije, u ovom tekstu se samo naznačuje. Pri tome, treba istaći da makroekonomske politike imaju i te kakav odraz na uvjete poslovanja poduzeća. Zato poduzeća moraju aktivno pratiti mjere koje donosi država. Mikroekonomska funkcija državne politike sastoji se u eliminiranju nedostataka u funkcioniranju tržišta. To se, prije svega, odnosi na regulaciju javnih poduzeća, potporu pojedinim privrednim sektorima, zaštitu potrošača, radnika i okoliša, regulaciju eksternalija, regulaciju inozemne konkurencije i borbu protiv trustova. Ova će problematika biti detaljnije obrađena u tekstu koji slijedi. Preraspodjela ili distribucija dohotka predstavlja aktivnost države kojom ona korigira velike ekonomske razlike u društvu kojom se zahvata dio dohotka imućnijih i daje siromašnima. Ova se politika ostvaruje raznim transfernim programima. Na taj način se osigurava minimum socijalne i zdravstvene zaštite, omogućava osnovno školovanje svima i osiguravaju osnovni uvjeti egzistencije najsiromašnijih ljudi.

3. Regulacija i relativne cijene Mjere koje poduzima država, kao što su oporezivanje proizvoda i usluga, davanje subvencija, carinske tarife pri uvozu roba, administrativno određivanje cijena pojedinih proizvoda i usluga, određivanje zaštitnih cijena u poljoprivredi odražavaju se na cijene po-

367

jedinačnih proizvoda i usluga, kao i na odnose ponude i potražnje tih proizvoda i usluga na tržištu. Isto tako, intervencija države na tržištu rada i kapitala odražava se na odnose ponude i potražnje, nivoe plaća i kamatne stope na ovim tržištima.

3.1. Utjecaj poreza na cijene Uvođenje poreza na neki proizvod ili uslugu utječe na visinu njihove cijene. Država oporezuje da bi mogla pokriti rashode u svom budžetu. Ali isto tako ona koristi poreznu politiku za ostvarivanje pravednije raspodjele u društvu i postizanje raznih ekonomskih ciljeva. U tu svrhu koriste se razne vrste poreza: porez na imovinu, porez na promet proizvoda i usluga, porez na dodatnu vrijednost, porez na dohodak stanovništva i proﬁte poduzeća. Veći dohoci se više oporezuju progresivnim stopama. Luksuzniji proizvodi su po pravilu više oporezovani nego ostali proizvodi, a pogotovo nego osnovni prehrambeni proizvodi, koje većina država ne oporezuje. Uvozni proizvodi, za koje postoji supstitut na domaćem tržištu, oporezuje se višim poreskim stopama da stanovništvo i poduzeća manje troše proizvode iz uvoza a više domaće proizvode. Razlozi su obično platnobilansne prirode. Takav primjer je s državama koje su bogate ugljenom, a siromašne naftom. Veći porez na naftu preusmjerava dio potrošnje na ugljen, jer porez poskupljuje cijenu nafte. Oporezivanje proizvoda i usluga povećava troškove proizvođača. Funkcija ponude se mijenja, a pri istoj funkciji potražnje mijenja se i ravnoteža na tržištu tog proizvoda. Mijenjaju se količina i cijena tog proizvoda. Primjer. Funkcija potražnje proizvoda je: qdx = 10 – 2 p. Funkcija ponude: qsx = 2 p – 2. Ravnoteža prije uvođenja poreza: qdx = qsx 10 – 2 p = 2 p – 2 – 4 p = – 12 p = 3$ qdx = qsx = 4. Uvođenjem poreza od 2$ po jedinici proizvoda (t = 2), ravnoteža se uspostavlja pri višoj cijeni i manjoj količini ponude i potražnje: qdx = qsx 10 – 2 p = 2 (p – t) – 2 10 – 2 p = 2 (p – 2) – 2 10 – 2 p = 2 p – 4 – 2 – 4 p = – 16 p=4 qdx = 10 – 2 × 4 = 2 qsx = 2 (4 – 2) – 2 = 2.

368

Proizvođač, nakon uvođenja poreza, ne dobiva punu cijenu jer mu se odbija porez. Zato i funkcija ponude dobiva oblik qsx = 2(p – t) – 2. Opći oblik ove funkcije je: qs = c (p – t) + d . Pri istoj funkciji potražnje, u navedenom primjeru, ravnoteža se pomjera na manju količinu (qd = qs = 2) i višu cijenu (p = 4). U ovom slučaju porez podjednako snose i proizvođač i potrošač. Proizvođač prodaje 2 jedinice po 4$ i dobiva prihod od 8$. Kada plati porez od 4$ (t = 2 × 2 = 4), ostaje mu 4$. Prije uvođenja poreza on bi za te dvije jedinice dobio 6$ (2 × 3 = 6). Znači, snosi pola poreza (2$). Potrošač kupuje 2 jedinice po 4$ i plaća 8$. Prije uvođenja poreza on je za te dvije jedinice plaćao 6$. Znači, drugu polovinu od 2$ snosi potrošač. Uvođenje poreza od 2$ po jedinici povećalo je cijenu za 1$ po jedinici proizvoda (3 + 1 = 4$), jer porez od 2$ po jedinici podjednako snose i kupac i prodavač. Tko će više snositi porezna opterećenja zavisi o elastičnosti potražnje i ponude. Ako je elastičnost potražnje veća od elastičnosti ponude, porez će u većem iznosu snositi proizvođač, i obratno, ako je elastičnost potražnje manja od elastičnosti ponude, tada će potrošač snositi veći dio poreznog opterećenja. Ako je ponuda neelastična a potražnja elastična, tada sav porez snosi proizvođač, i obratno. Ako je elastičnost ponude i potražnje ista, tada se porezno opterećenje raspoređuje jednako na potrošača i proizvođača. To je upravo slučaj s našim primjerom, gdje je elastičnost ponude i potražnje jednaka (1,5), pa porez po jedinici proizvoda jednako snose i potrošač i proizvođač, 1$ po jedinici proizvoda, odnosno po 2$ za dvije jedinice. Utjecaj poreza na cijene možemo utvrditi pomoću parametara iz funkcija ponude i potražnje. Najprije iznađimo cijenu, bez poreza, pomoću ovih parametara. qd = a + b p ; qs = c p + d. qs = qd cp+d=a+bp cp–bp=a–d p (c – b) = a – d p = (a – d) : (c – b). Ako u ovaj obrazac uvrstimo parametarske vrijednosti iz funkcije ponude i potražnje, dobit ćemo visinu cijene i količine: qs = 2 p – 2 ; qd = 10 – 2 p p = (a – d) : (c – b) = (10 + 2) : (2 + 2) = 3 qs = qd = 4 . Sada, u opću funkciju ponude uvedimo porez t. Za taj porez cijena koju dobiva proizvođač se smanjuje. Zato i funkcija ponude dobiva oblik: qs=c (p – t) + d. Funkcija potražnje je ostala ista kao i prije uvođenja poreza: qd = a + b p. qs = qd c (p – t) + d = a + b p cp–ct+d=a+bp

369

cp–bp=a–d+ct p (c – b) = a – d + c t a–d c p= + ×t c–b c–b Kako izraz (a – d) : (c – b) predstavlja cijenu prije uvođenja poreza, to izraz c : (c – b)×t daje utjecaj poreza. Izraz c : (c – b) je manji od jedan, jer je u nazivniku parametar c, koji se nalazi i u brojniku, ali zbog negativnog predznaka iz funkcije potražnje uvećan za parametar b. Proizvođač prevaljuje na potrošača c : (c – b) poreza, a dio koji odgovara izrazu 1 – c : (c – b) snosi sam. Prema tome,

c × t = porez koji snosi potrošač c–b c (1 – ) × t = porez koji snosi proizvođač c–b

Povjerimo to na našem primjeru: 2 : (2 + 2) × 2 = 0,5 × 2 = 1, (1 – 0,5) × 2 = 0,5 × 2 = 1. Ukupni porez po jedinici proizvoda je 2. Znači, pola snosi potrošač, a pola proizvođač. Pri istoj funkciji ponude prevaljivanje poreza zavisi od promijenjene funkcije potražnje. Uzmimo primjer funkcije potražnje, gdje je elastičnost manja nego elastičnost ponude: qd = 10 – p qs = 2 p – 2 qd = qs 10 – p = 2 p – 2 – 3 p = – 12 ; p = 4. Elastičnost potražnje Ed = – 4 : (10 – 4) = -2/3. Kako je u funkciji potražnje qd = 10 – 2p, elastičnost Ed = 1,5, koliko iznosi i elastičnost ponude, ovdje je elastičnost potražnje manja od elastičnosti ponude (2/3 < 1,33). Uvođenje poreza od 2$ po jedinici proizvoda, u ovom slučaju, u većem iznosu snosi potrošač. Primjenom gornjeg obrasca dobili bismo da potrošač snosi dvije trećine poreza, a proizvođač jednu trećinu. Pretpostavimo drugi primjer, da pri istoj funkciji ponude i poreza od 2$ po jedinici proizvoda imamo funkciju potražnje, gdje je elastičnost veća nego elastičnost ponude: qd = 10 – 2,8 p qs = 2 p – 2 10 – 2,8 p = 2 p – 2 – 4,8 p = – 12 p = 2,5. Elastičnost potražnje pri ovoj cijeni je Ed = -2,8 × 2,5 : (10 – 2,8 × 2,5) = -2,33.

370

Elastičnost potražnje u ovom primjeru je veća nego elastičnost ponude: 2,33>1,67. Uvođenje poreza u većem omjeru će snositi proizvođač: qd = qs 10 – 2,8 p = 2 (p – 2) – 2 10 – 2,8 p = 2 p – 4 – 2 – 4,8 p = – 16 p = 3,33$. Povećanje cijene iznosi 0,83$, koje snosi potrošač, dok 1,17$ snosi proizvođač: c : (c – b) × t = 2 : (2 + 2,8) × 2 = 0,416 × 2 = 0,83$ (1 – 0,416) × 2 = 0,584 × 2 = 1,17$ . Država može voditi poreznu politiku kojom želi smanjiti potrošnju nekog proizvoda, na primjer, alkohola, duhana, nekih uvoznih proizvoda i slično. Pretpostavimo da su funkcije potražnje i ponude nekog proizvoda: qd = 10 – 2 p qs = 2 p – 2, gdje je ravnotežna cijena p = 3$, a ravnotežne količine qd = qs = 4. Iznaći poreznu stopu kojom se smanjuje ravnotežna količina na 3 jedinice! p = ?, t = ?. qd = qs = 3 qd = 10 – 2 p = 3 10 – 2 p = 3 – 2 p = – 7 ; p = 3,5$ qs = 2 (p -t) – 2 = 3 2 (p – t) – 2 = 32 (3,5 – t) – 2 = 3 7–2t–2=3 2 t = – 2 ; t = 1. qd = 10 – 2p = 10 – 2 × 3,5 = 3 ; qs = 2(p – t) – 2 = 2(3,5 – 1) – 2 = 5 – 2 = 3. U navedenom primjeru operirali smo poreskim opterećenjima po jedinici proizvoda u apsolutnim brojevima, što je učinjeno zbog jasnoće u izlaganju. Međutim, poznato je da država porez na promet određuje stopama koje su izražene u postocima. Sljedeći primjer prikazuje utjecaj poreske stope od 25% na cijenu proizvoda, količine ponude i potražnje i opterećenja na proizvođača i potrošača. Primjer. Funkcija potražnje je: qdx = 100 − 2p. Funkcija ponude je: qsx = 4p − 20. Ravnoteža prije uvođenja poreza: qdx = qsx 100 – 2p = 4p – 20 –6p = –120 p = 20 qdx = qsx = 60

371

Nakon uvođenja poreza od 25% ravnoteža je sljedeća: 100 – 2p = 4(p – 0,25p) – 20 100 – 2p = 4p – p – 20 5p = 120 p = 24 qdx = qsx = 52 Prema tome, cijena je povećana s 20 na 24 recimo $, što znači da potrošač snosi četiri petine poreskog opterećenja a proizvođač jednu petinu. To odgovara i razlikama u elastičnosti potražnje i ponude na osnovi ovih funkcija.

3.2. Utjecaj subvencija na cijene Subvencije predstavljaju državno plaćanje poduzeću ili kućanstvu za proizvodnju, odnosno potrošnju nekog proizvoda ili usluge. Subvencije poduzećima daje država samo u izuzetnim situacijama kada pojedini sektori, bitni za funkcioniranje cjelokupne privrede, ne mogu poslovati pozitivno. Takav je primjer sa željeznicama. U cilju rješavanja platnobilansne neravnoteže s inozemstvom država može subvencionirati domaće izvoznike. Isto tako, država potpomaže raznim mjerama, pa i subvencijama, neke privredne sektore koji imaju speciﬁčne uvjete proizvodnje. Na primjer, izgradnja brodova i neke poljoprivredne proizvode koji se izvoze. Davanjem subvencija proizvođaču cijena ponude se mijenja za iznos subvencije (p+s). Znači, suprotno uvođenju poreza. Ako ovu promjenu uvedemo u funkciju ponude, funkcija ponude dobiva sljedeći oblik: qs = c (p + s) + d. Pri istoj potražnji ravnoteža se pomjera na nižu cijenu i veće količine ponude i potražnje. Primjer. Funkcija potražnje i ponude je: qd = 10 – 2p, qs = 2p – 2. Ravnoteža se uspostavlja pri cijeni od 3$ i količini potražnje i ponude: qd = qs = 4 jedinice. Ako se uvede subvencija s = 1$ po jedinici proizvoda da bi se stimulirao proizvođač, ravnoteža će se pomjeriti na nižu cijenu i veću količinu: qd = 10 – 2 p qs = 2 (p + 1) – 2 qd = q s 10 – 2 p = 2 (p + 1) – 2 10 – 2 p = 2 p + 2 – 2 – 4 p = – 10 p = 2,5

372

qd = 10 – 2 p = 10 – 2 × 2,5 = 5 qs = 2 (2,5 + 1) – 2 = 5 + 2 – 2 = 5. Isti rezultat se dobiva pomoću parametara, gdje je cijena jednaka: p = (a – d) : (c – b) – c : (c – b) × s p = (10 + 2) : (2 + 2) – 2 : (2 + 2) × 1 = 3 – 0,5 = 2,5.

3.3. Utjecaj carina na cijene Carina je instrument kojim se štiti domaća proizvodnja od inozemne konkurencije. Ona je istovremeno i izvor budžetskih prihoda države. Uvođenjem carine pri uvozu nekog proizvoda u stvari se poskupljuje proizvod. Na taj način domaći proizvođači mogu držati veće cijene od onih u inozemstvu za iznos carine. Carina na cijenu djeluje kao i porez. Razlika je u tome što porez obuhvaća sve proizvode na domaćem tržištu, znači i one koji su domaćeg porijekla, kao i one iz uvoza, dok carina obuhvaća samo uvozne proizvode. Porez se obračunava nakon obračuna carine i drugih troškova uvoza. Razlika je i u tome što carina omogućava domaćem proizvođaču veću cijenu, pa i proﬁt, dok porez, ako se ne može prevaliti na potrošača, proizvođaču umanjuje cijenu i proﬁt. Za trgovinsko poduzeće, koje uvozi proizvode, carina ima istu funkciju kao i porez, poskupljuje robu i smanjuje potražnju. Za potrošača carina je uzidana u cijenu, te djeluje kao i prevaljeni porez. Znači, povećava cijenu. Problematika carina detaljnije se izučava u vanjskoj trgovini, zato se razmatranje u ovom tekstu ograničava na njen utjecaj na cijene, količinu uvoza, domaću potrošnju i domaću proizvodnju. Primjer. Funkcija domaće potražnje za proizvodom x je: Funkcija domaće ponude ovog proizvoda je: Uvozna cijena sa svjetskog tržišta je:

qdx = 400 – 25 p. qsx = 25 p. pw = 4$.

Ako se dozvoli slobodan uvoz bez carine, tada će domaća potražnja biti: qdx = 400 – 25 p = 400 – 25 × 4 = 300. Domaća ponuda pri ovako niskoj cijeni će biti svega 100 jedinica: qsx = 25 p = 2 × 4 = 100. Država uvodi carinu od 2$ po jedinici proizvoda. Zato se cijena povećava na 6$. Pri ovoj cijeni domaća potražnja i ponuda je: qdx = 400 – 25 × 6 = 250, qsx = 25 × 6 = 150. Razlika od 100 jedinica popunjava se uvozom.

373

Ako bi se zabranio uvoz, tada bi ravnoteža na domaćem tržištu bila: qdx = qsx 400 – 25 p = 25 p – 50 p = – 400 p = 8$ qdx = 400 – 25 × 8 = 200 qsx = 25 × 8 = 200. Ovako visoka cijena i smanjena potražnja upućuju na potrebu uvođenja carine. Ali isto tako, ta carina ne smije biti visoka, tako da štiti neeﬁkasnost domaćih proizvođača. Ovaj primjer pokazuje da carina povećava cijenu, smanjuje uvoz i domaću potrošnju i povećava domaću proizvodnju. Da nije uvedena carina od 2$ po jedinici proizvoda, domaća proizvodnja se ne bi mogla nositi s inozemnom konkurencijom, tako da bi proizvela svega 100 jedinica po cijeni od 4$. S carinom domaća proizvodnja, po cijeni od 6$, može proizvesti 150 jedinica. Bez carine sa slobodnim uvozom po cijeni od 4$, domaća potražnja (potrošnja) bi bila 300 jedinica. S carinom i cijenom od 6$, potrošnja se smanjuje na 250 jedinica. Ali je viša od one, koja bi se ostvarila na osnovi potpune zabrane uvoza i totalne zaštite domaće proizvodnje, za 50 jedinica. Bez carine uvoz bi iznosio 200 jedinica, što bi s 100 jedinica iz domaće proizvodnje podmirilo ukupnu potražnju od 300 jedinica, po cijeni od 4$. Graﬁčki prikaz ovog primjera daje slika 23. 1. Slika 23.1. Utjecaj carine na proizvodnju, potrošnju, uvoz i cijene

374

3.4. Cijene poljoprivrednih proizvoda Poljoprivreda je značajna privredna djelatnost, jer daje proizvode ljudske egzistencije. Zato su cijene poljoprivrednih proizvoda važne, kako za proizvođače na osnovi kojih se formiraju njihovi dohoci, tako i za stanovništvo odnosno potrošače, jer cijene poljoprivrednih proizvoda čine najveću stavku troškova života. Tržište poljoprivrednih proizvoda je karakteristično po velikom broju proizvođača i potrošača, što ga čini približnim tržištu potpune konkurencije. Ali, poljoprivreda ima i svoje speciﬁčnosti zbog kojih je potrebna državna intervencija u ovoj djelatnosti. Jedna od speciﬁčnosti je ekspanzivna ponuda i vrlo neelastična potražnja. Ekspanzija ponude je rezultat primjene tehnike i tehnologije, koja poljoprivredu uvrštava u najproduktivnije sektore. Uvođenje mehanizacije, upotreba gnojiva i novih sjemena, navodnjavanje i razne druge agrotehničke inovacije, značajno su utjecali na povećanje produktivnosti u poljoprivredi. Međutim, potražnja za hranom sporije raste kako se dohodak povećava. Potražnja za hranom se povećava s porastom broja stanovnika i slabo je elastična na cjenovne promjene. Brži rast ponude u odnosu na potražnju obara cijene poljoprivrednih proizvoda. Na taj se način smanjuju dohoci poljoprivrednih proizvođača, što ih tjera da napuštaju poljoprivredu i traže posao u drugim djelatnostima. Slika 23. 2. ilustrira dugoročni trend opadanja cijena u poljoprivredi. Slika 23.2. Dugoročne tendencije kretanja cijena u poljoprivredi

Ponuda (qs i qs1) mnogo se brže povećava nego potražnja (qd i qd1). Zato i ravnotežna cijena opada s točke E0 na točku E1. Zbog neelastičnosti potražnje i ekspanzivne ponude cijene opadaju, a dohoci se poljoprivrednih proizvođača s porastom ponude smanjuju. Druga speciﬁčnost poljoprivrede i njenog tržišta su oscilacije u proizvodnji zbog meteoroloških i drugih uvjeta. U rodnim godinama krivulja ponude se pomjera udesno,

375

što uz istu potražnju obara cijene, tako da veći prinos daje manji dohodak poljoprivrednicima. Niske cijene destimuliraju proizvođače za proizvodnju u narednoj godini. Uz manju ponudu i više cijene proizvođači u toj godini ostvaruju veći dohodak. U sljedećoj godini, ohrabreni povoljnim cijenama iz prethodne godine ponovno se orijentiraju na povećanu proizvodnju, što zakon ponude i potražnje pretvara u niže cijene proizvoda i niže dohotke poljoprivrednika. Taj dinamički proces oscilacija poznat je kao model paučine (Cobweb Model). Zato sve države vode aktivnu politiku stabilizacije cijena poljoprivrednih proizvoda, a time i politiku stabilnog razvoja poljoprivrede. Osnovni instrumenti u toj politici su garantirane cijene, subvencije i robne rezerve. Garantiranom cijenom i otkupom po toj cijeni stvaraju se uvjeti za stabilizaciju tržišta poljoprivrednih proizvoda, pa i poljoprivredne proizvodnje. Ako je ponuda veća od potražnje, otkupom poljoprivrednih viškova po garantiranim cijenama i stavljanjem u rezerve ostvaruje se tržišna ravnoteža. Obrnuto, u slučaju loše godine, kada je ponuda manja od potražnje, intervencijama iz robnih rezervi uspostavlja se tržišna ravnoteža. Tako se stabiliziranjem cijena stabiliziraju i dohoci poljoprivrednih proizvođača, smanjuje neizvjesnost i stabilizira razvoj poljoprivrede. U određivanju garantiranih cijena, koje su orijentir i za cijene koje se slobodno formiraju na tržištu, značajno je pravilno odrediti njenu visinu. U tom određivanju moraju biti prisutne i cijene poljoprivrednih proizvoda na svjetskom tržištu. Ali s obzirom na značaj poljoprivredne proizvodnje, kao strateške djelatnosti, svaka država vodi i svoju speciﬁčnu politiku, tako, da garantirane cijene u poljoprivredi mogu biti i više od onih koje se mogu postići uvozom. Neke države, koje imaju nižu produktivnost u poljoprivredi od razvijenih zemalja, štite svoje proizvođače od uvoza nametanjem posebnih uvoznih carina (prelivmana). Pored zaštite proizvođača, država štiti i potrošače od visokih cijena osnovnih poljoprivrednih proizvoda u situacijama kada one nenormalno rastu. Zato cijene kruha, mlijeka i proizvoda, sličnih po značenju za troškove života i egzistenciju, lokalne vlasti ponekad neposredno određuju. Ako su te cijene niže od normalnih, proizvođačima se daju kompenzacije.

3.5. Reguliranje prirodnog monopola U nekim privrednim grupacijama, gdje djeluje ekonomija razmjera, kada proizvodnja raste jedno poduzeće može opskrbljivati cjelokupno tržište eﬁkasnije nego veći broj manjih poduzeća, jer dugoročni prosječni troškovi stalno opadaju. Zato je ono u stanju izbaciti iz posla manja poduzeća. Takvo poduzeće naziva se prirodni monopol. Primjeri prirodnih monopola su elektroprivreda, željeznica, razne komunalne usluge, proizvodnja i distribucija plina, vodoprivreda, lokalna telefonska i transportna poduzeća. Postojanje više poduzeća na konkretnom tržištu vodilo bi multipliciranju linija ponude i povećanju troškova po jedinici proizvoda, odnosno usluge. Da bi se to izbjeglo država i lokalne vlasti obično daju dozvolu jednom poduzeću da posluje na tržištu, ali zato kontroliraju cijene i kvalitetu usluga. Osnovni orijentir u toj kontroli je cijena na nivou ukupnih prosječnih troškova, što podrazumijeva normalnu stopu povrata na investicije u skladu s odgovarajućim rizikom.

376

Tom cijenom poduzeće može pokriti sve eksplicitne i implicitne troškove, a to znači i prosječan prinos na kapital i prirodne resurse. Ponekad država određuje i niže cijene, ali zato osigurava odgovarajuću kompenzaciju, odnosno subvenciju. Primjer. Funkcija potražnje na monopoliziranom tržištu je: q = 9 – p ili p = 9 – q. Funkcija troškova je: TC = q + 12. Funkcija ukupnog prihoda je: TR = q × p = q × (9 – q) = 9q – q2. Granični prihod je prva derivacija iz funkcije ukupnog prihoda: MR = 9 – 2q. Granični troškovi su prva derivacija iz funkcije troškova: MC = 1. Poduzeće, kao monopolist, maksimira proﬁt u točki gdje je: MR = MC. 9–2q=1 2q = 8 q = 4 (na primjer mil. jedinica) p=9–q p = 9 – 4 = 5$. Ako bi poduzeće proizvodilo 4 mil. jedinica, ostvarilo bi ukupan prihod: TR = q × p = 4 × 5 = 20 mil.$ . Ukupni troškovi za ovaj nivo proizvodnje su: TC=q + 12 = 4 + 12 =16 mil.$. Profit: Pf = TR – TC = 20 – 16 = 4 mil.$. U ovoj točki proizvodnje poduzeće ostvaruje maksimalni proﬁt. Međutim, država štiti opći interes. Njen je interes veći obujam proizvodnje i niža cijena usluga, odnosno cijena kojom proizvođač pokriva svoje troškove i normalni prinos na investicije. Kako je taj prinos sadržan u prosječnim ukupnim troškovima po jedinici, država određuje cijenu na nivou prosječnih troškova po jedinici usluge ili proizvoda. To je uvjet dugoročne ravnoteže savršenog konkurenta: p = AC 9 – q = (q + 12) : q 9q – q2 = q + 12 q2 – 8q + 12 = 0 64 – 48 q= 8+ 2 8 + 16 8 + 4 q= = = 6 (mil. jed.) 2 2 p = 9 – q = 9 –6 = 3$ Na ovaj način država je odredila cijenu od 3$ po jedinici proizvoda, odnosno usluge, a pri toj cijeni poduzeće ostvaruje svoju maksimalnu poziciju proizvodeći 6 mil. jedinica.

377

Ako država, odnosno lokalne vlasti odrede cijenu, na primjer, od 2$, poduzeće bi bilo u gubitku i država bi morala pokrivati te gubitke dotacijama, odnosno subvencijama iz budžetskih sredstava. Međutim, to su samo izuzetna rješenja za neke djelatnosti, kao što su željeznička poduzeća. Pravilo je određivanje cijena na principu uvjeta dugoročne ravnoteže savršene konkurencije, to jest p = AC. Primjer koji smo algebarski interpretirali prikazuje dijagram na slici 23.3. Slika 23.3. Regulacija prirodnog monopola

U točki E je granični prihod jednak dugoročnom graničnom trošku. To je točka maksimalnog proﬁta ovog monopoliste. Država određuje ravnotežu u točki F, gdje je dugoročni prosječni trošak jednak cijeni (LAC=p). U ovoj točki cijena je 3$, a količina 6 mil. jedinica. Znači, cijena je niža od one koju bi monopolist odredio (5$), a količina veća (6 mil.> 4 mil.). Točka H predstavlja sjecište dugoročnog graničnog troška i cijene, što je ravnoteža savršenog konkurenta u dugom roku. Međutim, u toj točki bi cijena bila 1$ po jedinici, a prosječni trošak 2,5$. Zato, određivanje nižih cijena od 3$ vodi poduzeće u gubitak. A gubitak bi morala pokriti država, što ona po pravilu neće činiti, već će cijenu odrediti tako da poduzeće pokrije sve svoje troškove i prosječan prinos na investicije. Primjer regulacije prirodnog monopola s kojim smo ovdje prikazali temelji se na pretpostavci da organi koji reguliraju monopol imaju funkcije potražnje na tržištu i troškova monopolističkog poduzeća. Međutim, državne službe posebno na općinskom

378

nivou teško mogu imati takve precizne podatke o funkcijama potražnje i troškova da bi diferencijalnim računom na bazi graničnih troškova i graničnog prihoda analizirali i regulirali cijene monopola. Primjer je naveden da se sagleda suština problematike cijena prirodnog monopola. A matematski pristup najjasnije prikazuje tu suštinu. Isto tako, malo je vjerojatno da netko može utvrditi neku hipotetičnu ravnotežnu cijenu na osnovi uvjeta savršene konkurencije da bi, na primjer, komparativnom analizom vršili kontrolu cijena željeznice, vodoprivrednog poduzeća, raznih usluga komunalnih poduzeća i elektroprivredno poduzeće. Praksa se više oslanja na takozvani kriterij domaćih uvjeta, to jest na analizu troškova i odobravanje cijena na nivou koji osigurava stabilan razvoj ovih poduzeća. Takva cijena sadrži prosječne troškove i dio profita koji pokriva prosječnu kamatnu stopu na uloženi kapital. Ponekad u izuzetnim uvjetima kada su potrebe u ovim proizvodima i uslugama daleko veće od onih koje poduzeće može ponuditi, profitna marža može biti i nešto viša od one koja bi odgovarala profitu na nivou prosječne kamatne stope. Ta sredstva moraju se namjenski trošiti za investicije, što podrazumijeva i kontrolu. Ali, isto tako, ubrzanje razvoja je potrebno tražiti i na bazi drugih izvora, tako da visoke cijene ne čine udar na standard stanovništva, posebno stanovništva s nižim prihodima. Neka poduzeća, kao što je željeznica u pojedinim periodima, potrebno je dijelom i subvencionirati s obzirom na stvarne potrebe društva za takvim poduzećem i uvjetima konkurencije kojoj su željeznička poduzeća izložena od strane poduzeća iz cestovnog prometa. Ova vrsta monopola je specifična sa stanovišta regulacije, jer je nemoguća intervencija drugim mjerama, na primjer uvozom ili porezima. Isto tako, teško je vršiti kontrolu troškova “izvana’’ da bi se procijenili normalni – standardni troškovi po jedinici usluge, koje ova poduzeća često “nabijaju’’ da bi ostvarili što višu cijenu. Zato, uredi ili službe koje prate i kontroliraju cijene javnih poduzeća moraju biti osposobljeni za sagledavanje njihovih troškovnih i razvojnih uvjeta i uspoređivati ih sa sličnim poduzećima u drugim sredinama. Prema tome, regulacija javnih poduzeća nije tako jednostavna kao što je prikazano u navedenom matematskom primjeru. Poteškoće se pojavljuju i kod procjene troškova i kod procjene normalne stope prinosa na kapital. Ako se odrede cijene ispod normalnih, poduzeće će premalo investirati u osnovni kapital (postrojenja i oprema), te će dovesti u pitanje svoj normalni razvoj. Ako se odrede cijene više od normalnih, to će voditi neefikasnosti. Pored toga, javna poduzeća isporučuju svoje proizvode i usluge raznim potrošačima, koji imaju različite elastičnosti potražnje, i zato diskriminacijom primjenjuju razne cijene, što im omogućava stjecanje monopolskog profita. Zato javna poduzeća, kojima država određuje cijene nemaju dovoljno motivacije za snižavanje troškova, jer im troškove priznaje država putem cijena. Tu se čak može pojaviti obrnut proces, proces nabijanja troškova plaćama, reprezentacijom, opremanjem luksuznih ureda, luksuznim rekreacionim objektima i slično.

379

4. Regulacija i eksternalije Prema teoriji javnog interesa državna regulacija se poduzima da bi se otklonili tržišni nedostaci i osiguralo djelovanje ekonomskog sistema u skladu s općim interesom. Jedna vrsta tržišnih nedostataka odnosi se na eksternalije. Eksternalija je trošak ili beneficija koji se javlja iz ekonomske transakcije, koja pada na treću stranu, i koja nije uzeta u obračun onih koji tu transakciju poduzimaju. Eksterni efekti mogu se pojaviti na strani proizvodnje i na strani potrošnje. Na primjer, kada kemijska tvornica ispušta svoje otpadne produkte u rijeku i ubija ribu, zagađuje vodu stanovništvu koje se nalazi nizvodno, ona nameće eksterni trošak tim ljudima. Kod nas je to bio primjer s Aluminijskim kombinatom i problemima u donjem toku Neretve. To je primjer eksterne disekonomije proizvodnje. Kada država izgradi magistralni put kroz nerazvijene krajeve, uz tu magistralu vrlo brzo niču razni objekti, restorani, servisne radionice, benzinske crpke, itd. U ovom slučaju imamo eksterni dobitak, odnosno primjer eksterne ekonomije proizvodnje. Sličan je primjer kada neka poduzeća školuju radnike, a pojedini od tih radnika pređu raditi u druga poduzeća. Pušenje na javnom mjestu je primjer eksternog troška, odnosno eksterne disekonomije potrošnje. Kada kućevlasnik uređuje svoj vrt sa zelenilom, lijepim osvjetljenjem, on stvara eksterni dobitak za sve pješake koji tuda prolaze. Odlučujući koliko će potrošiti na ovo uređivanje, kućevlasnik uzima u obračun samo one dobitke koje on sam ostvaruje. To je primjer eksternog dobitka na strani potrošnje, odnosno eksterne ekonomije potrošnje. Prema tome, eksternalije mogu biti negativne i pozitivne. Negativne eksternalije mogu biti i vrlo dramatične, koje ugrožavaju zdravlje ljudi, a neke predstavljaju i opasnost za život na zemlji. U novije vrijeme otkrivene su ozonske rupe, za koje se pretpostavlja da su posljedica primjene klorofluorokarbonata, primjena kojega je proširena u hladnjacima, klima uređajima, raznim sprejovima i slično. Sagorijevanje fosilnih goriva proizvodi ugljen monoksid i druge plinove štetne za ljudski život, što čini poseban problem u gradskim sredinama. Zato, kada se privatni i društveni interesi ne podudaraju, s društvenog gledišta, potrebna je i na ovom području regulacija države. Jedan od načina regulacije eksternalija je državna zabrana. Na primjer, zabrana upotrebe automobila bez katalizatora. Ovakva regulacija obično zahtijeva odgovarajuću tehniku, koju treba upotrijebiti da bi se izbjegla eksterna disekonomija. Ona, međutim, iziskuje dodatne troškove, što je čini manje efikasnom s ekonomskog gledišta. Učinkovitija je primjena poreza s kojima se ograničavaju eksternalije na nivo pri kojem se granična društvena korisnost svodi na granični društveni trošak. Porezom se povećava cijena proizvoda – usluge, što pri istoj krivulji potražnje svodi količinu na optimalnu točku, u kojoj su društvene korisnosti izjednačene s ukupnim društvenim troškovima. Ako krivulja potražnje nije elastična, onda će porez biti prevaljen većim dijelom na potrošača, i obrnuto. Kao primjer primjene poreza s ciljem da se prevladaju negativne eksternalije su porezi na alkohol i cigarete. S ovim država istovremeno povećava svoje budžetske prihode. Kod pozitivnih eksternalija država se služi subvencijama i poreskim olakšicama. Na primjer, poticanje investicija u nerazvijenim područjima carinskim i poreskim olakšicama, subvencijama za pošumljavanje, pomoć za izobrazbu. Sa subvencijama i poreskim olakšicama krivulja ponude se pomjera udesno što pri istoj krivulji potražnje znači veću količinu ponude.

380

5. Reguliranje tržišne strukture i ponašanja na tržištu Krajem devetnaestog stoljeća u mnogim državama došlo je do stvaranja raznih oblika monopola (monopoli, karteli), zbog čega su države bile prisiljene suzbijati deformacije koje proizlaze iz njihovog djelovanja. Glavno oružje u tom pogledu su razni antitrustovski zakonski propisi i njihovo provođenje u praksi. Država kontrolira javna poduzeća. Dajući dozvolu za obavljanje javnih usluga određenim kompanijama, država eliminira neracionalnosti koje bi se pojavile multipliciranjem kapaciteta (struja, telefon, željeznica). Ali, ona istovremeno kontrolira cijene, odnosno tarife ovih usluga. Da bi mogla provoditi antitrustovsku politiku, država donosi antitrustovske zakone. U SAD je još 1890. godine donesen Sherman-ov zakon. Potom je slijedilo nekoliko sličnih zakona: 1914. – Clayton-ov zakon i Zakon Savezne komisije za trgovinu, 1936. – Robinson – Patman-ov zakon, 1938. – Wheeler – Lea-ev zakon i 1950.- Celler – Kefauver-ov zakon. Prva dva su osnovni zakoni koji zabranjuju monopolizaciju tržišta, ograničavanje trgovine i nepoštenu konkurenciju. Ostali zakoni su dopunjavali praznine koje su se javljale u ova dva zakona. Zakon Savezne komisije za trgovinu je nadopunio Clayton-ov zakon i ustanovio komisiju (Federal Trade Commission) čija je funkcija gonjenje onih koji krše antitrustovske zakone i zaštita od pogrešnih i zavaravajućih reklama. Ostali zakoni su amandmani na prethodne zakone. U SAD državna aktivnost u borbi protiv monopola je prepoznatljiva, što dokazuje i najnovija intervencija Ministarstva za pravosuđe protiv monopolističkog ponašanja Microsofta. U borbi protiv monopolističkog ponašanja na tržištu, pored zakonskog reguliranja pravila u kojima se izričito navodi što se zabranjuje i kakve se sankcije primjenjuju tko ta pravila prekrši, vrlo značajna je efikasna organizacija službi koje prate i kontroliraju primjenu zakona. Monopolističko ponašanje poduzeća može se odražavati na cjelokupno ili samo na dio tržišta odnosno na lokalno tržište. Ako samo jedno poduzeće ili oligopolska grupacija u državi prodaje naftu i naftne derivate, aluminij, čelik ili neki drugi proizvod od značaja za funkcioniranje tržišta u cjelini, za kontrolu cijena ovih poduzeća meritorne su službe na nivou države, koje su obično locirane u ministarstvu za trgovinu. U SAD-u, na primjer, tu funkciju obavlja Odsjek za borbu protiv trustova pri Ministarstvu pravde i Savezna komisija za trgovinu kao samostalni državni organ. Ako u jednom gradu ili općini, na primjer, samo jedna trgovinska firma prodaje većinu proizvoda potrebnih za svakodnevnu potrošnju, ili ako postoji mogućnost bilo javnog ili prešutnog sporazumijevanja o cijenama i količinama između nekoliko firmi za kontrolu je meritorna gradska ili općinska služba. Pored institucionalne osnove u borbi protiv monopolističog ponašanja na tržištu, važne su metode i mjere za sprečavanje i reguliranje monopolističkih manifestacija. Kada se radi o praćenju i sprečavanju monopolizma na nivou tržišta kao cjeline, reguliranje se vrši raznim mjerama, koje se svode na, zakonsko određivanje cijena, liberalizaciju uvoza, reguliranje ograničavanja konkurencije i oporezivanje.

381

5.1. Reguliranje monopola određivanjem cijena Efekte određivanja cijena monopolu ili kartelu objasnit ćemo pomoću granične analize na sljedećem primjeru. Funkcija potražnje, q = 10 – p , odnosno p = 10 – q . Funkcija troškova, TC = 0,5 q2 + q + 7,5 . Funkcija ukupnog prihoda, TR = q × p = q (10 – q) = 10 q – q2. Funkcija graničnog prihoda, MR = 10 – 2 q. Funkcija graničnog troška , MC = q + 1. Rješenje Uvjet ravnoteže je

MR = MC. 10 – 2q = q + 1 – 3q = – 9 q=3 p = 10 – q = 10 – 3 = 7$ TR = q × p = 3 × 7 = 21$ TC = 0,5q2 + q + 7,5 TC = 0,5 × 32 + 3 + 7,5 TC = 4,5 + 3 + 7,5 = 15$ Pf = TR – TC = 21 – 15 = 6$

Prema tome, ovaj monopolist, kad ne bi bilo intervencije države, proizvodio bi 3 jedinice proizvoda po cijeni od 7$, i ostvario proﬁt od 6$. Sada država intervenira s određivanjem cijena na osnovi dugoročne ravnoteže u savršenoj konkurenciji. Uvjet ravnoteže je:

p = AC.

Rješenje: p = 10 – q. AC = TC/q = (0,5 × q2 + q + 7,5) : q = 0,5q + 7,5/g + 1 10 – q = 0,5q + 7,5 / q + 1/ × q 10q – q2 = 0,5q2 + q + 7,5 2 –1,5q + 9q – 7,5 = 0 1,5q2 – 9q + 7,5 = 0 q=

9 + 81–45 9 + 36 9 + 6 = = =5 3 3 3

p = 10 – q = 10 – 5 = 5 TR = q × p = 5 × 5 = 25$ TC = 0,5 × 52 + 5 + 7,5 = 12,5 + 5 + 7,5 = 25$ Pf = TR – TC = 25 – 25 = 0. Intervencijom države proizvodnja je povećana s 3 na 5 jedinica, a cijena smanjena sa 7$ na 5$. Veća količina, a niža cijena, s društvenog stanovišta je opravdanija nego količina i cijena koju je monopolist odredio. U ovom slučaju monopolist pokriva sve svoje troškove

382

i implicitne i eksplicitne, a to znači i prosječan prinos na kapital u visini prosječne kamatne stope. Država, odnosno njena institucija zadužena za kontrolu tržišta i cijena, mogla je odrediti cijenu na osnovi kratkoročne ravnoteže (p=MC). U tom slučaju cijena je p = 5,5$, a količina q = 4,5. Poduzeće bi imalo izvjestan ekstraproﬁt. Geometrijska interpretacija podataka iz navedenog primjera dana je na slici 23. 4. Slika 23.4. Reguliranje monopola određivanjem cijena

Kontrola monopolističkog ponašanja pomoću marginalne analize, odnosno pomoću pravila MC = MR i P = AC, pretpostavlja odgovarajuću stručnost i mogućnost raspolaganja s funkcijama troškova i potražnje poduzeća za koje se pretpostavlja da koristi svoju monopolsku poziciju. Često je i jedno i drugo upitno. Primjena granične analize može biti skupa ili čak i nemoguća s obzirom na raspoložive podatke. Zato se obično primjenjuje metoda određivanja cijena pomoću prosječnih troškova i profitne marže s primjenom komparativnih inozemnih cijena. Metode određivanja cijena pomoću prosječnog troška i profitne marže prikazane su u prethodnom poglavlju. Inozemne cijene mogu biti korisne pri određivanju cijena ovom metodom. Jer, komparacijom ovih cijena s cijenom koja se dobije na osnovi prosječnog troška i neke profitne marže odluka državnog organa će biti realnija i vjerodostojnija. Inozemne cijene mogu biti izvozne, uvozne i inodomicilne. Izvozna cijena je cijena koju domaći proizvođači ostvaruju pri izvozu nekog proizvoda. Uvozna cijena je cijena po kojoj domaća poduzeća uvoze određene proizvode iz drugih zemalja. Inodomicilna cijena je vladajuća cijena na domaćem tržištu strane zemlje. Koja će se cijena koristiti u ovoj komparaciji zavisi od vrste proizvoda. Cijene proizvoda koji su predmet intenzivne razmjene na međunarodnom tržištu pogotovo ako su i predmet prodaje na burzama trebaju se komparirati s uvozno – izvoznim ili burzovnim cijenama. Cijene proizvoda koji nisu predmet intenzivne međunarodne razmjene, kao što su neke rude, sirovo željezo i pojedini drugi metalurški proizvodi, drveni trupci (balvani), kao i brojni sirovinski pro-

383

dukti i poluproizvodi koji predstavljaju osnovu za domaću prerađivačku industriju mogu se komparirati s inodomicilnim cijenama. Određivanje administrativnih cijena bilo kojom metodom treba biti posljednja solucija, nakon iscrpljivanja ostalih rješenja, a prije svega nakon iscrpljivanja rješenja putem liberalizacije uvoza.

5.2. Reguliranje monopolskih struktura liberalizacijom uvoza Sprečavanje monopolističkog ponašanja liberalizacijom uvoza pretpostavlja postojanje odgovarajuće mreže uvoznih poduzeća na domaćem tržištu. Ako na primjer, država želi riješiti pitanje cijene nafte i naftnih derivata na domaćem tržištu, onda intervencija slobodnim uvozom neće dati željene rezultate ako taj uvoz vrši jedna ili nekoliko firmi, a pogotovo ako iste firme vrše i prodaju na benzinskim crpkama. Ako u državi postoji proizvođač nafte s rafinerijama i kompletnom distribucijskom mrežom koji može podmiriti u velikoj mjeri potrebe domaćeg tržišta, liberalizacija uvoza neće dati željene rezultate na sprečavanju monopolizma. U takvim slučajevima treba se orijentirati na druge mogućnosti, a prije svega na odobravanje odnosno određivanje cijena državnim regulama na bazi uvoznih cijena nafte i liberalizaciju otvaranja benzinskih crpki s vlasništvom drugih poduzeća. Ulazak u međunarodne ekonomske integracije i pristupanje u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) sužavat će prostor za mopolističke pozicije na tržištima država s ovog prostora. Reguliranje monopolističkog položaja poduzeća koja proizvode proizvode koji nisu tipični za uvozno- izvozne transakcije, posebno ako se radi o proizvodima s većim prijevoznim troškovima, što je karakteristika svih kabastih roba (na primjer opeka, cement, pojedine rude i slično) nije uvijek moguće riješiti uvoznim mehanizmom. Interventni uvoz, kao način rješavanja monopolističkog ponašanja proizvođača ovih i sličnih proizvoda, moguć je u pograničnom pojasu s drugim državama, s troškovima prijevoza približnim onima koje imaju domaća poduzeća u drugim područjima zemlje. Inače, ostaje za primjenu uglavnom neposredna kontrola cijena potencijalnih monopolista od strane državnih organa. Slično je i s monopolističkim manifestacijama na nivou gradova i općina.

5.3. Regulacija ograničavanja konkurencije Postoje razni oblici ograničavanja konkurencije na tržištu. Jedan od tih oblika je stvaranje tajnih ili prešutnih sporazuma između oligopolskih poduzeća koji počivaju na ograničavanju količine proizvodnje ispod nivoa koji bi se postigao u savršenoj konkurenciji i s cijenom iznad konkurentskog nivoa s ciljem ostvarivanja većeg proﬁta. Takav model sporazumnog oligopola zove se centralizirani kartel. Članovi kartela se također mogu sporazumijevati i na drugi način, na primjer da podijele interesne sfere na različitim tržištima. Centralizirani kartel donosi odluke o cijenama i količinama proizvodnje poput monopola. Razlika u odnosu na monopol je u broju subjekata koji u odlukama sudjeluju. Ta razlika omogućava dva načina ponašanja poduzeća u kartelskom sporazumu: poštivanje dogovorenih kvota proizvodnje iz sporazuma ili varanje povećavanjem vlastite proizvodnje na račun ostalih članova kartela. Druga alternativa u kartelu vodi cijene i količine u

384

karteliziranom sektoru poziciji ravnoteže u savršenoj konkurenciji. Upravo na toj osnovi država može regulirati kartel. Jedna mogućnost je određivanje administrativne cijene kartela, a druga izravna intervencija u pravcu razbijanja sporazuma i određivanje visokih novčanih kazni. Utjecaj kartelizacije tržišta ilustrirat ćemo na primjeru prijevoza voća i povrća iz ratarskih područja u neki veći potrošački centar. Pretpostavimo da su funkcije konkurentne potražnje i ponude na tržištu teretnog drumskog transporta slijedeće: qd = 500 − 10p qs = 10p + 100. Ravnoteža na ovom tržištu ostvaruje se pri cijeni od 20$ po jednoj turi i količini od 300 voznih tura svakog vikenda: qd = qs 500 − 10p = 10p + 100 – 20p = –400 p = 20$. qd = qs = 300. U uvjetima oligpololizacije na ovom tržištu i stvaranja kartela javnim ili tajnim sporazumijevanjem situacija se bitno mijenja. Cijena se povećava na 30$ po jednoj turi a broj prijevoznih tura smanjuje s 300 na 200. Kartel se sada ponaša kao i monopol uspostavljajući svoju maksimirajuću poziciju u točki izjednačavanja graničnog troška i graničnog prihoda. Njegov granični trošak iz gornje funkcije troškova je 10$, a granični prihod na temelju navedene funkcije potražnje je: 50 − 0,2q: MC = MR 50 − 0,2q = 10 − 0,2q = − 40 q = 200. p = 50 − 0,1q ; p = 50 − 0,1 × 200 = 30$. Naravno da razlike u količini i cijeni daju karteliziranim poduzećima veći proﬁt nego što bi ga imali u uvjetima savršene konkurencije. Javni interes podrazumijeva intervenciju, a koji oblik intervencije će država primijeniti zavisi od konkretnog stanja tržišne strukture ovog sektora. Drugi oblik ograničavanja konkurencije na tržištu manifestira se raznim integracijama i fuzijama koje su motivirane monopolskim aspiracijama. Integracija ili fuzija može biti vertikalna ili horizontalna. Kada se, na primjer povezuju poduzeća koja proizvode sirovine s poduzećima koja prerađuju te sirovine u gotove proizvode i s trgovinom na malo imamo vertikalnu integraciju. Takvom integracijom stvara se jedinstveno poduzeće koje svojom proizvodnjom i prodajom može kontrolirati tržište i donositi odluke koje vodi monopolizaciji. Primjer horizontalne integracije ili fuzije imamo kada se povezuju dvije ili više ﬁrmi koje snabdijevaju tržište potpuno istim proizvodom. I u jednom i u drugom slučaju ograničavanja konkurencije terapija je zabrana ili razdvajanje dijelova poduzeća. U SAD primjeri takvih sudskih presuda su IBM 1982. i AT&T

385

1983. godine, a nedavno i Microsoft. AT&T je odvajanjem lokalnih telefonskih kompanija morao se odreći oko 80% svoje imovine. Microsoft-u je naređeno da se podijeli u dva poduzeća, ali odluka je još u fazi rješavanja na višoj sudskoj instanci. Treći značajniji oblik ograničavanja konkurencije ostvaruje se nižim cijenama u cilju eliminacije konkurenata, kako bi se nakon toga ostvarila monopolska pozicija na tržištu. U ovu kategoriju spadaju i damping cijene. Pored navedenih oblika ograničavanja konkurencije država donosi kaznene mjere i protiv poduzeća koja diskriminiraju potrošače, na primjer atraktivnim diskontima prema jednima a nepovoljnijim ili nikakvim prema drugima. Isto tako, kaznene mjere se primjenjuju i na one prodavače koji putem raznih promocijskih taktika skrivaju stvarnu cijenu koju kupci plaćaju. To su takozvane lažne ili varljive cijene.

5.4. Reguliranje monopola oporezivanjem Prema tradicionalnoj teoriji država može regulirati monopol i pomoću poreza. Ako uvede paušalni porez, ravnoteža se prema ovoj teoriji neće promijeniti, jer taj porez djeluje kao fiksni trošak. Znači, granični trošak ostaje isti, cijena i količina također. S ovakvom odlukom povećani su ukupni troškovi monopoliste, njegov profit je smanjen za ovaj porez, a državna kasa napunjena za isti iznos. Ako umjesto paušalnog poreza država uvede direktni porez na profit monopoliste, cijena i količina se neće promijeniti. Smanjit će se samo profit monopoliste. Međutim, ako se uvede porez po jedinici proizvoda, tada se povećava granični trošak monopoliste. Povećanje graničnog troška utječe na promjenu cijene i optimalne količine. Takvo reguliranje obično vodi smanjenju količina, povećanju cijena i prevaljivanju poreza na potrošača. To rezultira u pogoršanje položaja potrošača, koje je tim veće što je potražnja za proizvodom neelastičnija. Međutim, prema shvaćanju teoretičara koji zastupaju određivanje cijena na osnovi prosječnih troškova oporezivanje monopola bilo kojim oblikom poreza vodi povećanju cijena i prevaljivanju na potrošača. Prema tome, reguliranje monopola određivanjem cijena, posebno za proizvod koji nema približnih supstituta, bolje je rješenje nego oporezivanje. Pri tome, značajna je funkcija kontrole takvih cijena, jer se u tim situacijama javljaju razne špekulacije na tržištu. Reguliranje oporezivanjem trebalo bi se primjenjivati za proizvode s elastičnom potražnjom, jer tada porez snosi i monopolist.

6. Maksimiranje cijena Država u nestabilnim tržišnim uvjetima, kao što je inﬂacija, primjenjuje i mjere šire kontrole cijena. Ako se radi o dubljim poremećajima na tržištu, ratnoj situaciji, a posebno ako prijeti inﬂaciona spirala cijena, država može donijeti odluku o maksimiranju cijena svih proizvoda i usluga, što podrazumijeva i moratorij o kretanju plaća. Takva odluka ne može duže trajati, jer bi zaustavljanje cijena u jednoj točki vremena na dužu stazu moglo prouzrokovati još veće poremećaje. Ta odluka je privremenog karaktera, dok država ne uspije posrednim mjerama, makroekonomskim mjerama, stvoriti uvjete za stabilnost na

386

tržištu. To su mjere koje uspostavljaju ravnotežu između ponude i potražnje. U tu svrhu se koristi instrumentarij monetarno – kreditnog i ﬁskalnog sustava, zatim instrumenti vanjsko – trgovinskog sustava. To je, međutim, područje makroekonomije. Privremenost maksimiranja cijena proizlazi i iz prakse da je na duži rok nemoguće vršiti kontrolu svih cijena. Proizvodnja s diferenciranim proizvodima omogućava izvrdavanje kontrole pomoću “novih” proizvoda, proizvoda s istom namjenom, ali s izvjesnim promjenama u nazivu, pakiranju itd. Osim toga, duže zadržavanje moratorija o cijenama pogađa različito pojedine proizvođače. Proizvođači s niskim zatečenim cijenama upadaju u gubitke. Isto tako, različito zatečene plaće različito pogađaju pojedince, ako je moratorij donesen u inﬂacionom procesu. Maksimiranje cijena se ne mora odnositi na cjelokupnu privredu, nego samo na neke važnije sektore, ili samo na pojedine proizvode i usluge. U tom slučaju duže zadržavanje cijena ovih proizvođača dovodi ih u nepovoljan ekonomski položaj u odnosu na proizvođače gdje se cijene slobodno formiraju. Poljoprivreda je djelatnost koja ovu praksu trpi češće od drugih djelatnosti.

Poglavlje 23. Pregled pitanja 1. Koje su osnovne funkcije države u suvremenoj privredi? 2. Objasnite utjecaj poreza na cijene, ponudu i potražnju – proizvođače i potrošače. 3. Objasnite utjecaj subvencija na cijene, proizvodnju i potrošnju. 4. Reﬂeksije uvođenja carina na uvoz proizvoda, domaću proizvodnju i potrošnju. 5. Reguliranje prirodnog monopola. 6. Objasnite funkciju garantiranih cijena i subvencija u poljoprivredi. 7. Što su eksternalije i metodi reguliranja? 8. Kako se regulira monopol određivanjem cijena? 9. Objasnite regulaciju monopolističkih struktura liberalizacijom uvoza. 10. Objasnite nastajanje monopolskih struktura vertikalnim i horizontalnim integracijama. 11. Navedite neke primjere intervencije državnih institucija na sprečavanju ograničavanja konkurencije. 12. Kakve su mogućnosti reguliranja monopolskog ponašanja oporezivanjem?

387

RJEČNIK POJMOVA

Alokacija resursa. Način na koji neka privreda vrši raspodjelu svojih proizvodnih faktora da bi proizvela određena dobra za finalnu potrošnju. Alokativna efikasnost. Stanje na tržištu u kojem nema načina za povećanje korisnosti jednog pojedinca, a da se ne smanji korisnost nekog drugog pojedinca. Alokativna efikasnost je stanje u kojem se iz raspoloživih resursa izvlači maksimalna količina dobara i korisnosti. Amortizacija. Smanjivanje vrijednosti nekog sredstva u tijeku promatranog vremenskog perioda. Analiza rentabilnosti (profitabilnosti). Metoda pomoću koje se na osnovi funkcije ukupnog prihoda i troškova određuje optimalna proizvodnja i ostvaruje profitni cilj. Ankete o potrošnji. Ispitivanje određenog uzorka potrošača o utjecaju promjene cijene i drugih determinanti na potražnju proizvoda ili usluga. Antimonopolsko zakonodavstvo. Zakoni koji zabranjuju monopolizaciju tržišta. Bilanca stanja. Izvještaj o financijskom stanju nekog poduzeća na određeni dan, koji na jednoj strani pokazuje aktivu, a na drugoj pasivu (obveze) i neto vrijednost. Bilanca uspjeha. Izvještaj poduzeća za određeno vremensko razdoblje u kojem se prikazuju prihodi, troškovi i rezultat poslovanja (dobitak-gubitak). Bilateralni monopol. Tržišno stanje u kojem jedan prodavač i jedan kupac kontroliraju tržište nekog proizvoda. Bruto dobit. Razlika između ukupnog prihoda i ukupnih troškova poslovanja bez odbitka poreza na dobit (profit). Bruto marža . Razlika između prodajne cijene i direktnih troškova, koja služi za pokriće fiksnih troškova i profitne mete. Budžetiranje. Planiranje poslovanja poduzeća u svrhu kontrole ostvarivanja poslovnih ciljeva. Budžetska jednadžba. Jednadžba koja odražava maksimalno moguću potrošnju jednog dobra pri danim cijenama, dohotku potrošača i potrošnji drugog dobra. Budžetska linija. Linija dobivena na osnovi budžetske jednadžbe, koja pokazuje ograničenja u izboru potrošača pri kupovini dobara. Još se naziva budžetski pravac, budžetska krivulja ili budžetsko ograničenje. Burza. Organizirano tržište dionica. Carina. Instrument vanjskotrgovinske politike kojim se uvodi obveza plaćanja određenog iznosa na vrijednost uvezene robe u zemlju. Centralizirani kartel. Formalni sporazum oligopola kojim se određuju cijena, podjela kvota proizvodnje između članova i udjeli profita.

389

Centralna banka. Temeljna financijska institucija novčanog sustava, koju uspostavlja država. Ceteris paribus. Fraza kojom se označava zaključivanje o promjeni jedne varijable, pod uvjetom da su ostali elementi jednaki-nepromijenjeni. Cijena . Novčani izraz vrijednosti proizvoda ili usluge. Ciljno tržište. Tržište koje se stavlja u fokus marketinškog programa s potencijalnim potrošačima koji su voljni kupovati proizvode poduzeća. Cjenovna elastičnost potražnje (Ed). Postotna promjena potražnje nekog proizvoda na jedinicu postotne promjene njegove cijene. Cjenovno predvođenje. Oblik tržišnog sporazuma u oligopolističkoj strukturi, prema kojemu poduzeće cjenovni lider mijenja cijenu, a druga poduzeća u sektoru mu se pridružuju. Damping. Diskriminacija cijena na međunarodnom tržištu kojom se roba prodaje inozemstvu pri nižoj cijeni nego na domaćem tržištu. Definicijske jednadžbe. Jednadžbe u modelima koje definiraju odnose. Delphi metoda . Metoda prognoziranja koja se temelji na anketiranju internih i vanjskih eksperata, koji, nakon razmjenjivanja odvojenih rezultata i usuglašavanja, donose konačnu revidiranu prognostičku procjenu. Determinante potražnje. Faktori koji određuju potražnju za proizvodima i uslugama, kao što su: cijena proizvoda, cijena supstituta, dohodak i ukusi potrošača. Diferencirani oligopol. Oligopol u kojem se diferenciraju proizvodi. Diferencirani proizvodi. Slični, ali ne identični proizvodi, koji zadovoljavaju istu potrebu. Dionica . Dio osnovne glavnice kapitala korporacije. Direct costing. Metoda obračuna jediničnih troškova proizvoda i usluga pomoću podjele na varijabilne i fiksne, odnosno direktne i indirektne troškove. Strukturu cijene, po ovoj metodi, čine varijabilni troškovi i bruto marža, a bruto marža se sastoji iz fiksnih i relativno fiksnih troškova i razlike do prodajne cijene. Direktni troškovi. Varijabilni troškovi koji se mogu neposredno obuhvatiti po jedinici proizvoda. Diskonti u marketingu. Direktni odbici od finalne prodajne cijene koji se odobravaju članu kanala distribucije ili krajnjem potrošaču. Diskontiranje. Proces pretvorbe budućeg iznosa u ekvivalentnu sadašnju vrijednost. Diskriminacija cijena. Određivanje različitih cijena proizvoda i usluga na raznim tržištima, raznim kupcima ili u različitim vremenima na istom tržištu. Diskriminacija na tržištu rada. Razlike u zaradama ili uvjetima zapošljavanja, koji proizlaze iz formalnih karakteristika, kao što su rasa, spol, nacija, religijska pripadnost. Distributivna funkcija cijena . Raspodjela nacionalnog dohotka putem cijena faktora proizvodnje na njihove vlasnike. Dohodak . Primanja pojedinaca u određenom vremenu po osnovi rada, kapitala i prirodnih resursa (plaće, kamate i renta).

390

Dohodovna elastičnost potražnje (Ei). Postotna promjena potražnje za proizvodima na jedinicu postotne promjene dohotka. Dominantna strategija. U teoriji igara, situacija u kojoj jedan igrač (poduzeće) ima najbolju strategiju, bez obzira na strategiju drugog igrača (poduzeća). Dugi rok . Vremensko razdoblje u kojem su svi faktori varijabilni. Dugoročni granični trošak (LMC). Promjena dugoročnih ukupnih troškova na jedinicu promjene proizvodnje. Dugoročni prosječni trošak (LAC). Minimalni jedinični troškovi bilo kojeg nivoa proizvodnje u dugom roku. Dugoročni ukupni trošak (LTC). Minimalni ukupni troškovi nivoa proizvodnje kad poduzeće može sagraditi kapacitete poželjne veličine. Duopol. Tržišno stanje u nekom sektoru u kojem tržište kontroliraju dva poduzeća. Efekt dohotka . Povećanje potraživane količine nekog dobra zbog povećanja realnog dohotka koji nastaje pri smanjenju cijene. Efekt supstitucije. Promjena u količini potražnje nekog dobra koja nastaje promjenom cijene kada je razina korisnosti potrošača pri zamjeni jednog dobra drugim konstantna. Egzogene varijable. Varijable čije se vrijednosti određuju izvan modela. Ekonomija razmjera. Stopa po kojoj se proizvodnja povećava kada se svi inputi povećavaju proporcionalno. Ekonomske funkcije cijena . Tri osnovne funkcije cijena u ekonomiji su: alokativna, selektivna i distributivna. Ekonomski višak . Višak ukupne korisnosti potrošača ili proizvođača, nad ukupnom vrijednošću novca kojeg potrošač plaća pri kupovini nekog dobra ili višak proizvođača nad njegovim troškovima. Ekonomsko dobro. Dobro oskudno u odnosu na ukupnu potraživanu količinu. Eksternalije. Štetni ili korisni efekti koje imaju poduzeća ili pojedinci koji ne proizvode ili ne troše neki proizvod ili uslugu. Eksterne disekonomije. Nekompenzirani troškovi neke osobe ili poduzeća koji proizlaze iz potrošnje ili proizvodnje neke druge osobe ili poduzeća (eksterne disekonomije potrošnje i eksterne disekonomije proizvodnje). Eksterne ekonomije. Nekompenzirane koristi neke osobe ili poduzeća koje nastaju potrošnjom ili proizvodnjom druge osobe ili poduzeća (eksterne ekonomije potrošnje i eksterne ekonomije proizvodnje). Elastičnost ponude. Koeﬁcijent kojim se mjeri reagiranje količine ponude na promjenu cijene. Elastičnost potražnje. Koeﬁcijent kojim se mjeri promjena količine potražnje ovisno o promjeni cijene i dohotka. Elastičnost proizvodnje. Postotna promjena proizvodnje na jedinicu postotne promjene upotrijebljenog varijabilnog faktora. Elastičnost troškova. Odnos između graničnog i prosječnog troška.

391

Faktori proizvodnje. Faktori koji se koriste u procesu proizvodnje (rad, kapital, prirodni resursi i tehnologija). Fiksni trošak . Trošak koji je jednak pri svakom nivou proizvodnje i koji postoji i onda kada je proizvodnja poduzeća nula. Finalno dobro. Dobro koje se proizvodi za ﬁnalnu potrošnju. Financijski posrednici. Poduzeća kojima je glavni posao uzimanje depozita od stanovništva i poduzeća, davanje zajmova drugim domaćinstvima i poduzećima i kupovanje vrijednosnih papira (banke, osiguravajuće kompanije, štedionice i zajmodavne udruge). Funkcija potražnje. Matematičko izražavanje veze između potražnje za nekim dobrom i faktora koji je određuju (cijena, dohodak, preferencije potrošača). Funkcija proizvodnje. Matematička relacija koja odražava vezu između maksimalne proizvodnje i faktora proizvodnje pri danoj tehnologiji. Garantirane cijene. Minimalne otkupne cijene poljoprivrednih proizvoda koje država garantira proizvođačima u cilju zaštite i stabilnosti poljoprivredne proizvodnje. Granična korisnost (MU). Dodatna korisnost (zadovoljstvo) koje se stiče upotrebom (potrošnjom) dodatne jedinice nekog dobra. Granična korisnost po jedinici novca . Granična korisnost dobivena iz posljednje potrošene jedinice dobra podijeljena sa cijenom tog dobra. Granična stopa supstitucije dobara (Mrs). Stopa pri kojoj je potrošač voljan žrtvovati jedno dobro da bi dobio više drugog dobra, a da istovremeno zadrži istu razinu korisnosti. Granična stopa tehničke supstitucije (Mrts). Apsolutna vrijednost nagiba izokvante, koja je jednaka odnosu graničnih proizvoda faktora. Granični prihod (MR). Promjena ukupnog prihoda na jedinicu promjene prodane količine proizvoda. Granični prihod proizvoda faktora. Promjena ukupnog prihoda na jedinicu promjena količine faktora. Granični proizvod (MP). Promjena ukupnog proizvoda (outputa) koji nastaje povećanjem jedinice varijabilnog faktora. Granični proizvod kapitala (MPK). Promjena ukupnog proizvoda (outputa) koja nastaje povećanjem jedinice kapitala, pri čemu je količina ostalih faktora (inputa) nepromijenjena. Granični proizvod rada (MPL). Promjena ukupnog proizvoda (outputa) koji nastaje zapošljavanjem jedinice rada, pri nepromijenjenoj količini ostalih faktora (inputa). Granični trošak (MC). Povećanje ukupnog troška na jedinicu povećanja proizvoda (outputa). Horizontalna integracija . Integracija dvije ili više ﬁrmi koje snabdijevaju tržište istim proizvodima. Na primjer, integriranje više poduzeća u maloprodaji. Implicitni troškovi. Vrijednost alternativne upotrebe vlastitih faktora poduzeća. Inferiorna dobra. Dobra koja potrošač kupuje manje kad mu dohodak raste.

392

Inputi. Resursi, faktori proizvodnje. Inovacije. Uvođenje novih različitih proizvoda i tehnologija i organizacijskih rješenja u poduzeću. Investicije. Ulaganja u kupovinu kapitalnih dobara, obrazovanje, istraživanje i razvoj. U računovodstvu i financijama investicije označavaju i kupovinu vrijednosnih papira (dionica i obveznica). Izokvanta . Krivulja koja pokazuje različite kombinacije faktora koji u procesu proizvodnje daju istu količinu proizvoda. Izotroškovna jednadžba. Jednadžba koja pokazuje odnos između različitih faktora koji se mogu nabaviti pri danim cijenama i ukupnom trošku. Izotroškovna linija. Linija koja pokazuje kombinacije faktora proizvodnje koji se mogu nabaviti pri danim cijenama i danom ukupnom trošku. Izvedena potražnja. Potražnja za proizvodnim faktorom koja proizlazi iz potražnje za finalnim dobrom. Javno dobro. Dobro kojeg su korisnosti disperzirane na cjelokupnu zajednicu. Kamate. Dohodak kojeg dobivaju oni koji posuđuju novac. Kamatna stopa . Cijena koja se plaća za posuđivanje novca izražena kao postotak od glavnice, obično godišnje. Kapital. Realna imovina, zgrade, strojevi, alati i druga proizvodna dobra koja služe za proizvodnju proizvoda i usluga. Kartel. Model sporazumnog oligopola. Kartel za podjelu tržišta . Oblik sporazumnog oligopola na temelju regionalne podjele tržišta s ciljem stvaranja monopolskog položaja. Kolektivni ugovori. Sporazumi kojim se finalizira proces kolektivnog pregovaranja između radničkih sindikata i poslodavatelja. Kompenzirajući dodaci na plaće. Razlika u plaćama za različite poslove, ili za iste poslove u različitim uvjetima, kojima se kompenziraju razlike u uvjetima rada. Komplementarno dobro. Dobro koje se kupuje, odnosno troši u zavisnosti od potrošnje drugog dobra. Koncentracijski odnos. Postotak ukupne prodaje u nekoj djelatnosti koji se odnosi na 4, 8 i 12 najvećih poduzeća u toj djelatnosti. Konstantni prinosi na opseg . Situacija u kojoj se proizvodnja mijenja u istom omjeru kao i angažirani faktori proizvodnje. Korisnost. Dobitak ili zadovoljstvo koje netko ima iz potrošnje nekog proizvoda ili usluge. Korporacija . Poduzeće u vlasništvu dioničara sa ograničenom odgovornošću. Kratki rok. Razdoblje u kojem je najmanje jedan faktor proizvodnje fiksan Krivulja indiferencije. Linija koja spaja sve točke jednake korisnosti. Krivulja ponude. Krivulja koja pokazuje količinu ponude nekog dobra u zavisnosti od njegove cijene.

393

Krivulja potražnje. Graf koji pokazuje odnos između količine potražnje nekog dobra i njegove cijene. Kružni tok privrede. Tok faktora proizvodnje od vlasnika do poduzeća i obratan tok proizvoda i usluga od poduzeća do vlasnika faktora. Pri tome tok novca ima suprotno kretanje. Makroekonomija . Analiza koja se bavi proučavanjem ponašanja privrede u cjelini. Maksimiranje cijena . Određivanje gornje granice cijena od strane državnih organa u izvanrednim gospodarskim situacijama, ili propisivanje maksimalne cijene monopoliziranih proizvoda i usluga. Management – menadžment. Upravljačka ekipa koja primjenom znanja usmjerava aktivnost poduzeća na postizanje unaprijed određenih ciljeva. Marginalna analiza . Ekonomska analiza koja se temelji na graničnim veličinama, kao što su granični trošak, granični prihod, granični proizvod itd. Marketing mix. Četiri ključna elementa marketinške strategije: proizvod, promocija, distribucija i cijena. Matrica rezultata. Tablica ili matrica kojom se opisuju rezultati igre u teoriji igara. Mikroekonomija . Analiza koja se bavi ponašanjem pojedinačnih jedinica odlučivanja i pojedinačnih elemenata privrede. Mikroekonomsko planiranje. Izrada i donošenje planskog dokumenta poduzeća u kojemu se definiraju ciljevi, sredstva i aktivnosti za ostvarivanje postavljenih ciljeva s proračunom prihoda, troškova i financijskog rezultata za određeni planski period. Model. Formalni ili matematički izraz nekog sistema pomoću nekoliko osnovnih relacija. Monopol. Tržišno stanje u kojem samo jedno poduzeće prodaje proizvod za kojeg ne postoje supstituti. Monopson. Tržišno stanje u kojem na strani potražnje postoji samo jedan kupac. Monopolistička konkurencija. Oblik tržišne organizacije u kojem ima mnogo prodavača diferenciranog proizvoda. Necjenovna konkurencija. Konkurencija koja se ostvaruje kvalitetom, diferenciranjem proizvoda, reklamom, kvalitetom usluga i slično. Nesavršena konkurencija. Monopol, duopol, oligopol i monopolistička konkurencija. Neto investicije. Bruto investicije minus amortizacija kapitalnih dobara. Neto produktivnost kapitala. Neto prinos od investicije ili kapitalnog dobra, nakon odbitka troškova i poreza od bruto prinosa. Neto vrijednost. U bilanci stanja, ukupna aktiva minus ukupna pasiva (dionički kapital). Obveznica . Kamatonosni vrijednosni papir koji izdaje država ili poduzeće s obvezom da će plaćati određenu kamatu u određenim vremenskim intervalima i na kraju isplatiti glavnicu na odrađeni dan. Određivanje cijena metodom elastične marže. Metoda prilagođavanja početnog nivoa cijena korekcijama prema dole ili gore, zavisno od situacije na tržišta, ili zavisno od specifičnih ciljeva poslovne politike poduzeća.

394

Određivanje cijena na osnovi stope prinosa na kapital. Metoda određivanja cijena na osnovi predviđenog nivoa profita prema ukupnom kapitalu. Određivanje cijena na temelju iskustvene krive. Tehnika određivanja tekuće cijene na temelju budućih nižih troškova. Oligopol. Oblik tržišne organizacije u kojoj mali broj proizvođača konkuriraju jedan drugome. Opća ravnoteža . Stanje ravnoteže neke privrede u cjelini u kojem su tržišta za sve proizvode i usluge istovremeno u ravnoteži. Oportunitetni trošak. Vrijednost alternativne upotrebe nekog ekonomskog dobra. Penetracijsko određivanje cijena (penetracijska cijena). Tehnika određivanja niskih cijena s ciljem eliminacije konkurencije i dobivanja većeg udjela na tržištu. Poduzeće. Organizacija koja nabavlja faktore proizvodnje i organizira proces radi proizvodnje i prodaje dobara. Politika cijena . Skup načela, metoda i smišljenih aktivnosti koje usmjeravaju management poduzeća pri donošenju odluka o cijenama. Popusti-olakšice. Indirektni odbici od finalne cijene, kojim se dio vrijednosti ustupa kupcu ili korisniku usluge bez naknade. Primjer takve olakšice je rabat. Portfolio izbor. Izbor koji se odnosi na odluke o oblicima držanja financijske imovine i financijskih obveza. Poslovna politika . Sredstva, načela, metodi i postupci za ostvarivanje ciljeva poduzeća. Definira se za određeni period za poduzeće u cjelini i po organizacijskim jedinicama, a ostvaruje se donošenjem odluka. Pored opće poslovne politike poduzeća definiraju se i posebne politike za funkcionalna područja: marketing, nabavu, investicije, financije, kadrovske poslove. Potrošačev probitak. Razlika između ukupne korisnosti i tržišne cijene koju potrošač postiže pri kupovini nekog dobra (potrošačev višak). Prag rentabiliteta . Jedna od kritičnih točaka iskorištavanja raspoloživih kapaciteta u kojoj su ukupni prihodi jednaki ukupnim troškovima. Povećavanje proizvodnje od te točke omogućava poduzeću prelazak u zonu profitabilnog poslovanja pod uvjetom da je cijena iznad prosječnih troškova. Prestižno određivanje cijena . Metoda koja koristi visoku cijenu u cilju stvaranja slike ekskluzivnog kvaliteta proizvoda. Prijelomna točka . Točka u kojoj se izjednačavaju cijena s graničnim i prosječnim troškom (P= MC=AC). Prirodni (naravni) monopol. Poduzeće koje uslijed ekonomije opsega ostvaruje efikasniju proizvodnju cijelog sektora nego više poduzeća zajedno, tako da jedno poduzeće opskrbljuje cjelokupno tržište. Primjeri prirodnog monopola su: željeznički transport, elektroprivreda i komunalna poduzeća. Produktivnost. Izraz koji označava omjer proizvodnje i faktora proizvodnje (ukupna proizvodnja podijeljena sa količinom upotrijebljenog faktora). Profit (Pf). Razlika između ukupnog prihoda i ukupnih troškova.

395

Profitabilnost (rentabilnost) poslovanja. Pokazatelj koji izražava postotni prinos profita prema ukupno angažiranom kapitalu. Profitna marža . Postotak profita ili dobitka od prodajne cijene. Profitna stopa (profitabilnost). Postotni profitni prinos od prodaje ili postotni profitni prinos u odnosu na kapital. Profitni centar. Poslovna jedinica u okviru poduzeća koja ima kontrolu nad svojim prihodima i troškovima s ciljem ostvarivanja profitne mete. Za ostvarivanje profitnog cilja odgovoran je menadžer ove jedinice. Proizvodnja . Pretvaranje faktora proizvodnje u dobra i usluge. Prosječan fiksni trošak (FC/q). Ukupni fiksni troškovi po jedinici proizvoda. Prosječni prihod (AR). Ukupan prihod podijeljen sa ukupnom količinom prodaje određenog proizvoda ili usluge. Prosječan prihod proizvoda faktora. Ukupan prihod faktora podijeljen sa količinom tog faktora. Prosječni proizvod (AP). Ukupan proizvod podijeljen sa ukupnom količinom nekog faktora proizvodnje (produktivnost faktora). Prosječni ukupni trošak (AC). Ukupni troškovi podijeljeni sa ukupnom količinom proizvodnje. Prosječni varijabilni trošak (AVC). Ukupni varijabilni troškovi po jedinici proizvoda. Računovodstveni troškovi. Eksplicitni troškovi. Rat cijenama . Tržišna situacija u kojoj oligopoli koriste cijenu u međusobnoj konkurenciji. Uzastopno međusobno snižavanje cijena vodi prodaji s gubitkom. U međusobnom cjenovnom ratu gube svi sudionici, ali na kraju na tržištu ostaje ekonomski najjači. Ravnoteža poduzeća. Razina proizvodnje pri kojoj poduzeće ostvaruje maksimalni profit. Ravnoteža potrošača. Pozicija u kojoj potrošač ostvaruje maksimalnu korisnost. Regresijska analiza . Statistička metoda za ocjenjivanje kvantitativne veze između ovisne varijable i jedne ili više neovisnih varijabli. Regulacija . Državni zakoni i pravila kojima se vrši usmjeravanje ponašanja na tržištu. Relativna cijena. Odnos cijene jednog dobra prema cijeni drugog dobra za koji se može kupiti jedinica drugog dobra. Relativno fiksni troškovi. Troškovi koji se po ponašanju nalaze između fiksnih i direktnih (proporcionalnih) troškova s povećanjem obima proizvodnje. Rezervna plaća . Najniža plaća pri kojoj je netko spreman da ponudi svoj rad na tržištu rada. Rizik . Stanje u kojem odluka ima više od jednoga mogućeg ishoda i u kojemu je vjerojatnost svakog poznata ili se može ocijeniti. Sadašnja vrijednost. Današnja vrijednost buduće svote, koja se dobije diskontiranjem. Savršena konkurencija. Tržišno stanje u kojem postoji mnogo prodavača i kupaca homogenog proizvoda.

396

Segmentacija tržišta . Način razdvajanja ukupnog tržišta na posebna manja tržišta s različitom elastičnosti potražnje. Segmentaciju tržišta vrši monopolističko poduzeće da bi za isti proizvod odredilo različite cijene i količine na segmentiranim tržištima, zavisno od elastičnosti potražnje, u cilju maksimiranja profita. Standardni troškovi. Proračunati troškovi pod normalnim uvjetima. Planiranje po metodi standardnih troškova pruža poduzeću instrumentarij za kontrolu troškova. Stanje i tok. Tok ima vremensku dimenziju, teče u određenom vremenu. Stanje izražava količinu u određenom trenutku. Primjer tokovske varijable je dohodak ili ukupni prihod, a primjer varijable stanja, ili fondovske varijable je stanje sredstava krajem godine u bilanci stanja. Strategijske interakcije. Strategijske akcije oligopolista koji se nalaze u međusobnoj zavisnosti na tržištu. Subvencija . Državno plaćanje poduzeću ili kućanstvu koje proizvodi ili troši određeno dobro. Supstitut. Dobro koje se može koristiti umjesto drugog dobra. Štednja. Razlika između dohotka i potrošnje. Tajni sporazum. Formalni ili neformalni sporazum između oligopolista u cilju ograničavanja konkurencije i maksimiranja profita. Tehnologija. Metoda pretvaranja resursa u proizvode i usluge. Tehnološke promjene. Promjene u procesu proizvodnje koje uz istu količinu faktora daju veću količinu proizvoda ili poboljšan kvalitetu proizvoda. Teorija igara. Metoda analize strategijskog ponašanja. Teorija izbora potrošača . Proučavanje faktora koji određuju potražnju potrošača za nekim dobrom. Točka pokrića troškova (Breakeven point) = prijelomna točka. Točka zatvaranja . Nivo proizvodnje pri kojem je cijena jednaka graničnom i prosječnom varijabilnom trošku. Transferne cijene. Cijene koje se primjenjuju u transakcijama između poslovnih jedinica u okviru poduzeća. Trend analiza . Metoda prognoziranja na temelju vremenskih serija prodaje u prošlosti kojom se stvara jednadžba očekivanog ponašanja prodaje u budućnosti. Troškovi. Plaćanje poduzeća za korištenje faktora proizvodnje. Troškovi perioda . Fiksni i relativno fiksni troškovi u tijeku određenog perioda, obično u tijeku jedne godine. Nazivaju se i općim troškovima. Troškovni centar. Organizacijska jedinica poduzeća koje ne može valorizirati svoj proizvod na tržištu, jer čini fazu procesa proizvodnje. Menadžeri ovih organizacijskih jedinica mogu doprinijeti ostvarivanju profitnih i drugih ciljeva poduzeća efikasnim radom u obavljanju funkcija koje po organizacijskom ustrojstvu poduzeća imaju i kontrolom i racionalnim upravljanjem troškova.

397

Tržišna stanja . Tipovi strukture tržišta klasificirane prema stupnju konkurencije, diferencijaciji proizvoda i elastičnosti potražnje. Tržišni mehanizam. Mehanizam pomoću kojega se dobiva odgovor na tri osnovna pitanja u ekonomiji: što, kako i za koga proizvoditi, utemeljena na individualnim izborima koje taj mehanizam koordinira. Tržište kapitala. Tržišta na kojima se trguje financijskim sredstvima. Ukupan proizvod (TP). Ukupna količina proizvoda kojeg poduzeće proizvede u određenom vremenu. Ukupan prihod (TR). Umnožak prodane količine proizvoda i usluge i jedinične cijene. Ukupni troškovi (TC). Zbroj ukupnih fiksnih i varijabilnih troškova. Unakrsna elastičnost potražnje. Odnos postotne promjene potražnje za proizvodom X i postotne promjene cijene proizvoda Y. Varijabilni trošak (VC). Trošak koji varira zajedno sa razinom proizvodnje (rad, sirovine, goriva). Varijabla . Veličina koja se u funkciji ili jednadžbi traži (cijena, potražnja, troškovi itd.). Vertikalna integracija . Model integracije međusobno fazno povezanih poduzeća u proizvodnom procesu, kojim se stvara kombinatski tip jedinstvenog poduzeća. Na primjer, udruživanje poduzeća koja proizvode sirovine s poduzećima koja prerađuju sirovine u gotove proizvode i s trgovinom na malo. Vrijednosni papiri. Izraz koji označava široku lepezu financijskih sredstava, kao što su ček, dionice, obveznice i blagajnički zapisi. To je pismena isprava kojom se, na osnovi posjedovanja ostvaruju određena prava. Zakon opadajuće granične korisnosti. Zakon koji kaže da što se više neko dobro koristi, njegova granična korisnost opada. Zakon opadajućih prinosa . Zakon koji kaže da će sukcesivnim dodavanjem jednog faktora, uz uvjet da su ostali faktori fiksni, dodatni- granični proizvod opadati.

398

INDEX POJMOVA A Alokacija resursa 389 Alokativna eﬁkasnost 229, 362, 389 Amortizacija 132, 170, 332, 389 Analiza rentabilnosti 179, 185, 389 Ankete o potrošnji 89, 389 Antimonopolsko zakonodavstvo 381, 389

B Bilanca stanja 181, 389 Bilanca uspjeha 180, 389 Bilateralni monopol 194, 195, 325, 329, 389 Bruto dobit 178, 179, 180, 389 Bruto marža 175, 179, 185, 291, 296, 389 Budžetiranje 389 Budžetska jednadžba 69, 71, 73, 74, 76, 389 Budžetska linija 80, 83, 84, 85, 86, 389 Burza 338, 341, 348, 349, 389

C Carina 25, 293, 365, 373, 374, 376, 389 Centralizirani kartel 258, 384, 389 Centralna banka 92, 390 Ceteris paribus 19, 390 Cijena 3, 158, 189, 190, 193, 260, 269, 271, 273, 277, 289, 291, 298, 302, 303, 346, 355, 367, 372, 382, 390, 395 Ciljno tržište 390 Cjenovna elastičnost potražnje 49, 50, 51, 390 Cjenovno predvođenje 260, 390

D Damping 224, 390 Deﬁnicijske jednadžbe 390 Delphi metoda 95, 390 Determinante potražnje 34, 35, 390 Diferencirani oligopol 390 Diferencirani proizvodi 241, 390

Dionica 22, 23, 331, 334, 338, 339, 341, 390 Direct costing 175, 390 Direktni troškovi 132, 139, 170, 175, 390 Diskontiranje 335, 390 Diskonti u marketingu 390 Diskriminacija cijena 224, 279, 280, 303, 390 Diskriminacija na tržištu rada 330, 390 Distributivna funkcija cijena 190, 390 Dohodak 73, 79, 96, 390 Dohodovna elastičnost potražnje 54, 391 Dominantna strategija 264, 391 Dugi rok 108, 391 Dugoročni granični trošak 143, 391 Dugoročni prosječni trošak 142, 378, 391 Dugoročni ukupni trošak 141, 391 Duopol 264, 313, 391

E Efekt dohotka 79, 80, 345, 346, 391 Efekt supstitucije 79, 80, 81, 346, 391 Egzogene varijable 9, 11, 391 Ekonomija razmjera 229, 376, 391 Ekonomske funkcije cijena 190, 391 Ekonomski višak 391 Ekonomsko dobro 353, 391 Eksternalije 362, 380, 391 Eksterne disekonomije 363, 391 Eksterne ekonomije 363, 380, 391 Elastičnost ponude 107, 369, 370, 391 Elastičnost potražnje 48, 49, 53, 55, 370, 391 Elastičnost proizvodnje 117, 391 Elastičnost troškova 137, 391

F Faktori proizvodnje 111, 309, 392 Fiksni trošak 133, 172, 386, 392 Finalno dobro 35, 111, 392 Financijski posrednici 338, 392

399

Funkcija potražnje 37, 42, 91, 392 Funkcija proizvodnje 114, 119, 392

G Garantirane cijene 376, 392 Granična korisnost 62, 64, 392 Granična korisnost po jedinici novca 65, 392 Granična stopa supstitucije dobara 392 Granična stopa tehničke supstitucije 121, 392 Granični prihod 45, 55, 158, 309, 392 Granični prihod proizvoda faktora 119, 158, 307, 392 Granični proizvod 114, 158, 313, 392 Granični proizvod kapitala 307, 392 Granični proizvod rada 117, 307, 310, 320, 392 Granični trošak 134, 392

H Horizontalna integracija 385, 392

I Implicitni troškovi 24, 131, 392 Inferiorna dobra 81, 392 Inovacije 128, 393 Inputi 111, 393 Investicije 332, 393 Izokvanta 119, 121, 393 Izotroškovna jednadžba 153, 393 Izotroškovna linija 153, 155, 393 Izvedena potražnja 308, 393

J Javno dobro 393

K Kamate 331, 393 Kamatna stopa 334, 346, 347, 393 Kapital 331, 332, 393 Kartel 257, 393 Kartel za podjelu tržišta 259, 393 Kolektivni ugovori 393 Kompenzirajući dodaci na plaće 393

400

Komplementarno dobro 393 Koncentracijski odnos 252, 393 Konstantni prinosi na opseg 124, 393 Korisnost 61, 62, 393 Korporacija 22, 393 Kratki rok 393 Krivulja indiferencije 66, 67, 81, 393 Krivulja ponude 104, 105, 393 Krivulja potražnje 16, 36, 394 Kružni tok privrede 29, 360, 394

M Makroekonomija 3, 394 Maksimiranje cijena 386, 394 Management-menadžment 394 Marginalna analiza 394 Marketing mix 394 Matrica rezultata 263, 394 Mikroekonomija 3, 394 Mikroekonomsko planiranje 94, 394 Model 4, 6, 252, 254, 255, 394 Monopol 194, 217, 394 Monopolistička konkurencija 196, 241, 394 Monopson 234, 394

N Necjenovna konkurencija 262, 394 Nesavršena konkurencija 195, 196, 394 Neto investicije 332, 394 Neto produktivnost kapitala 394 Neto vrijednost 179, 181, 394

O Obveznica 339, 394 Određivanje cijena metodom elastične marže 293, 394 Određivanje cijena na osnovi stope prinosa na kapital 292, 395 Određivanje cijena na temelju iskustvene krivulje 297, 395 Oligopol 196, 251, 257, 266, 395 Opća ravnoteža 359, 395 Oportunitetni trošak 131, 395

P Penetracijsko određivanje cijena 395 Poduzeće 21, 93, 395 Politika cijena 287, 395 Popusti-olakšice 395 Portfolio izbor 332, 395 Poslovna politika 395 Potrošačev probitak 395 Prag rentabiliteta 183, 184, 295, 395 Prestižno određivanje cijena 299, 395 Prijelomna točka 137, 202, 395 Prirodni monopol 376, 395 Produktivnost 128, 165, 311, 375, 395 Profit 13, 23, 350, 351, 395 Profitabilnost poslovanja 179, 396 Profitna marža 289, 396 Profitna stopa 24, 334, 396 Profitni centar 396 Proizvodnja 111, 396 Prosječan fiksni trošak 134, 396 Prosječan prihod proizvoda 218, 396 Prosječan prihod proizvoda faktora 396 Prosječni proizvod 115, 396 Prosječni ukupni trošak 133, 396 Prosječni varijabilni trošak 134, 396

R Računovodstveni troškovi 131, 396 Rat cijenama 260, 265, 396 Ravnoteža poduzeća 200, 217, 242, 396 Ravnoteža potrošača 65, 70, 77, 396 Regresijska analiza 90, 396 Regulacija 367, 380, 381, 384, 396 Relativna cijena 396 Relativno ﬁksni trošak 139, 170, 396 Rezervna plaća 396 Rizik 350, 396

S Sadašnja vrijednost 335, 396 Savršena konkurencija 195, 199, 396 Segmentacija tržišta 323, 397 Standardni troškovi 176, 397 Stanje i tok 397

Strategijske interakcije 397 Subvencija 372, 397 Supstitut 34, 53, 397

Š Štednja 332, 397

T Tajni sporazum 257, 260, 397 Tehnologija 104, 397 Tehnološke promjene 128, 397 Teorija igara 262, 266, 397 Teorija izbora potrošača 61, 397 Točka pokrića troškova 294, 397 Točka zatvaranja 137, 203, 397 Transferne cijene 277, 397 Trend analiza 397 Troškovi 131, 397 Troškovi perioda 133, 170, 397 Troškovni centar 173, 397 Tržišna stanja 194, 398 Tržišni mehanizam 25, 398 Tržište kapitala 338, 398

U Ukupan prihod 11, 44, 398 Ukupan proizvod 114, 115, 398 Ukupni troškovi 133, 398 Unakrsna elastičnost potražnje 53, 398

V Varijabilni trošak 132, 398 Varijabla 9, 91, 398 Vertikalna integracija 398 Vrijednosni papiri 398

Z Zakon opadajuće granične korisnosti 65, 398 Zakon opadajućih prinosa 124, 398

401

LITERATURA

Allen, R.G.D.: Macroeconomics Theory – A Matematichal Traetment, Macmillan – New York, 1967. Babić, M.: Mikroekonomska analiza, Narodne novine, Zagreb, 1991. Babić, M.: Makroekonomski modeli, Narodne novine, Zagreb, 1989. Babić, Š.: Uvod u ekonomiku poduzeća, Školska knjiga, Zagreb, 1962. Bajt, A.: Osnove ekonomske analize i politike, Informator, Zagreb, 1979. Bakalar, J.: Teorija i politika cijena, Svjetlost, Sarajevo, 1988. Bakalar, J.: Sistem i politika dohotka, Svjetlost, Sarajevo, 1978. Bakalar, J.: Politika cijena, HKD Napredak Sarajevo, 2001. Baye M.: Managerial Economics and Business Strategy, The McGraw-Hill,1997. Belak, V.: Menadžersko računovodstvo, RriF, Zagreb 1995. Bjarke, F.: Pricing in Theory and Practice, Handelshojskolens Forlag, 1994. Buble, M.: Management, Ekonomski fakultet, Split, 2000. Chamberlain, E.H.: The Theory of Monopolistic Competition , Cambridge, 1948. Chamberlain, N.: Micro-economic Planing and Action, McGrow-Hill Book Co. New York. Prijevod, Savremena administracija, Beograd, 1968. Chaing, A.: Fundamental Methods of Mathematical Economics, McGrow-Hill Book Co. 1984. Courtland L. Bovee, John Thill: Marketing, McGraw-Hill, Inc,1992. Černe, F.: Tržište i cijene, Informator, Zagreb, 1966. Dragičević, A.: Ekonomski leksikon, Informator, Zagreb. Drucker, P.: Praksa rukovođenja, Privreda, Zagreb, 1961. Drucker, P.: Inovacije i poduzetništvo, Globus, Zagreb, 1992. Ekonomska enciklopedija, Savremena administracija, Beograd, 1984. Ekonomski leksikon, Leksikografski zavod, Zagreb, 1995. Foley, B.: Tržište kapitala, Mate, Zagreb, 1993. Friedman, M.: Price Theory, A Provisional Text, Chicago, 1968. Galbbraith, J.K.: Doba neizvjesnosti, prijevod, Stvarnost, Zagreb, 1981. Hal R. Varian: Intermediat Microeconomics, W.W.Norton & Company, New York- London, 1997. Jurin, S.: Teorija tržišta i cijena, Naučna knjiga, Beograd,1986. Jurin, S.: Linearno programiranje i cijene, IDN, Beograd, 1971. Keynes, J.M.: Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca, Cekade – Zagreb,1987.

403

Koutsoyanis, A.: Moderna mikroekonomika, Mate, Zagreb, 1997. Mansﬁeld, E.: Microeconomics, W.W.Norton & Co.,New York, 1991. Marshall, A.: Principles of Economics, prijevod: Načela ekonomike, Cekade, Zagreb, 1987. Parkin, M.: Economics, Addison-Wesley Publishing Company, 1990. Pindyck R. – Rubinfeld D.: Mikroekonomija, Mate, Zagreb, 2005. Pjanić, Z.: Teorija cena, Savremena administracija, Beograd, 1981. Pribičević, Đ.: Teorija tržišta i cijena, Narodne novine, Zagreb, 1984. Ricardo, D.: On The Principles of Political Economy and Taxation,naš prijevod, Načela političke ekonomije, Zagreb, 1983. Robinson, J.: The Economics of Imperfect Competition, Macmillan, 1969. Sally Dibs i ostali: Marketing, Mate, Zagreb, 1995. Salvatore, D.: Ekonomija za menedžere, Mate, Zagreb, 1994. Salvatore, D.: Theory and Problems of Microeconomics, McGraw-Hill Book Co. – New York, 1992. Samuelson, P.: Economics, An Introductory Analisis, McGraw-Hill BookCo. 1961. Samuelson, P.: Ekonomija, prijevod, Beograd, 1969. Samuelson, P. and Nordhaus, W.: Microeconomics, Thirteenth Edition, McGraw-Hill Book Co.1989. Samuelson, P. Nordhaus, W.: Ekonomija, Mate, Zagreb, 1992. Schumpeter, J.: Povijest ekonomske analize, Informator, Zagreb, 1975. Smith, A.: Istraživanja prirode i uzroka bogatstva naroda, Kultura, Zagreb, 1952. Sraﬀa, P.: Production of Commodities by means of Comodities, Cambridge University Press, 1960. Stackelberg, H.: The Theory of the Market Economy, Oxford University Press – New York, 1952. Wilson B. Robert: Nonlinear Pricing, Oxford Yniversity Press, 1997. Weihrich, H., Koontz, H.: Menedžment, Mate, Zagreb, 1994.

404

Prof. dr. Jozo Bakalar MIKROEKONOMIJA

Lektor: Jerko Matošić, prof. Grafička priprema i tisak: FRAM ZIRAL, Mostar

Objavljivanje ovog udžbenika pomogli su: Vijeće ministara BiH Općina Čapljina “Bregava’’ d.d. Čapljina “Bakalar Komerc’’ d.o.o. Čapljina