Euzebije Zimogrozni U daleku zemlju, iza sedam brda, triju
utrčao je u kuću. Vratio se s kapom na
potoka i dviju livada, baš na vrijeme,
glavi i još jednom vestom. Mrmljao je: –
stigao je travanj.
Zahladnjelo je.
S njim su došle zakasnjele ptice selice,
Euzebije Zimogrozni bio je najsretniji
raznobojno mirisno cvijeće, bujna trava
ljeti. Uživao bi u toplini sunca dok su
i dva vrlo neobična gosta: leteći slon Uli
se ostali zečevi sklanjali u hladovinu.
i mačak Silvio moreplovac…
U hladne jesenske dane, a posebice
Tako je pisao Euzebije Zimogrozni dok
zimi, rijetko bi izlazio. Tako je često
je sjedio na kamenu, na livadi iza kuće.
bio sam u kući. Ali nije se dosađivao,
Malo dalje, na brežuljku, njegova braća
pisao je. Pisao je kratke priče sa sretnim
i sestrična Plavetna igrali su se loptom.
završecima.
Dan je bio divan. Sunce je sjalo, a
Uzeo bi papir, olovku i izmaštao
bijeli su oblaci klizili plavetnilom. Na
lik. Njegovo ime i izgled odredili bi
trenutak, oblak je zaklonio sunce,
pustolovinu. Priča bi se pričala sama.
zapuhao je vjetar i Euzebije Zimogrozni
Euzebijeve su misli jurile tako brzo da ih
24
