Deseti dar

Jane Johnson

Deseti dar S engleskoga prevela Divina Marion

Za Abdela: tanmirt

Tanmirt ∑ ≈hvala√ na berberskom∑ nap. prev.

Veleuzmoſnoj goſzpodi, cſ lanovima veleuzmoſnëga Krunſzkoga viecha Nëgova Velicſanſztva ſurno, ſurno, ſſto ſurnie Plymouth, na oſzamnaeſztoga dne mëſzecza travnya, o oſzmi uri uvecſer − Thomaſz Ceely, gradonacſelnik Neka vaſſim precſaſztnoſztima po volyi uzbude obavieſſtyenima biti da ſzu na danaſſnyi dan do mene doprële vieſzti o izvëſztnim Turczima, Maurima & Holandezima iz ſzalia u Berberii ſſto ſzu nalëgli na naſſe obale plyacſ kajuch ronilcze onolko kolko ſzu jih pokoriti kadri, kako je moſebit razvidno prema iztragi nëkoga Williama Knighta kojega ſzam izvëſſtyu vërovati ſzklon, jere bo ſzu dvie ribarſzke brodicze, u nëgovoj iztragi ſzpomenute, ovieh poſzlëdnyih dan pronadyene gdë na moru plutaju ne imajuch na ſzebi ni lyudſztva ni oprëme...

Iſzto ſzam tako vërodoſztojno obavieſſtyen da ſze nëkih trideſzetak jedrenyakah u ſzaliu ſzada pripravlya na pokret prama englezkim obalama kamo priſztignuti kane pocſetkom lëta, pa che nam, ne poduzme li ſze kakav berz pohod eda bi ſze to preduhitrit dalo, velikih nevolyah donëti. ſztoga ſzvojom duſnoſſtyu derſim precſaſztnoſzti vaſſe o tome izvieſztiti.

Z najvechim pocſitanëm oſztajem precſaſztnoſzti vaſſijeh ſzluga najrevniji Th. Ceely, gradonacſelnik Plymouth, na dne 18-oga travna lëta Goſzpodnëga 1625-oga

Ovo je pismo, kao i odlomci iz stare knjige o vezenju oko koje se plete ova priča, u izvorniku pisano starim jezikom i pravopisom, čime se pokušalo pridonijeti cjelokupnoj vjerodostojnosti. Pokušala sam taj dojam prenijeti na hrvatski što sam bolje mogla, oponašajući jezik i pravopis kojim se u hrvatskim krajevima pisalo u 17. stoljeću. Ipak, da bi današnji čitatelj što lakše mogao razumjeti te dijelove teksta, uz svaki sam od njih stavila i odgovarajuću tranksripciju ∑ nap. prev.

Veleuzmožnoj gospodi, članovima veleuzmožnjega Krunskoga vieća Njegova Veličanstva Žurno, žurno, što žurnie Plymouth, na osamnaestoga dne mjeseca travnja, o osmi uri uvečer ∑ Thomas Ceely, gradonačelnik Neka vašim prečasnostima po volji uzbude obaviešćenima biti da su na današnji dan do mene doprjele viesti o izvjesnim Turcima, Maurima & Holandezima iz Salia u Berberii što su naljegli na naše obale pljačkajuć ronilce onolko kolko su jih pokoriti kadri, kako je možebit razvidno prema istragi njekoga Williama Knighta kojega sam izvješću vjerovati sklon, jere bo su dvie ribarske brodice, u njegovoj istragi spomenute, ovieh posljednjih dan pronadjene gdje na moru plutaju ne imajuć na sebi ni ljudstva ni oprjeme...

Isto sam tako vjerodostojno obaviešćen da se nekih tridesetak jedrenjakah u Saliu sada pripravlja na pokret prama englezkim obalama kamo pristignuti kane početkom ljeta, pa će nam, ne poduzme li se kakav brz pohod eda bi se to preduhitrit dalo, velikih nevoljah donieti.

Stoga svojom dužnošću držim prečasnosti vaše o tome izviestiti.

S najvećim počitanjem ostajem prečasnosti vašieh sluga najrevniji Th. Ceely, gradonačelnik Plymouth, na dne 18-oga travnja ljeta Gospodnjega 1625-oga

1.

P

ostoje samo dvije ili tri ljudske priče i te se priče neprestano ponavljaju tako mahnito kao da se nikada prije nisu zbile, kao što i ševe tisućama i tisućama godina pjevaju jednih te istih pet nota.

Bila sam u bilježnicu načrčkala ovu rečenicu koju sam našla u jednom romanu noć prije nego što sam se imala sastati s Michaelom i jedva sam čekala da je za večerom ubacim u razgovor, premda sam unaprijed znala kakva će biti njegova reakcija (negativna, snishodljiva ∑ uvijek je bio skeptičan u vezi sa svim što bi se čak i izdaleka moglo označiti kao ≈romantično√). Michael je predavao europsku književnost prema kojoj je zauzimao bes­ kompromisan poststrukturalistički stav, kao da su knjige meso za mesarev panj, tek mišići i žile, kosti i hrskavice što zahtijevaju čišćenje, odvajanje i ispitivanje. Sa svoje je strane on moj način razmišljanja o lijepoj književnosti smatrao emocionalnim i netočnim, što je značilo da smo se na početku veze nekoliko puta žestoko posvađali i mene su te svađe osobno toliko pogodile da sam se zbog njih našla na rubu suza, no sada, nakon pet godina, mogli smo se s veseljem uzajamno zadirkivati. U svakom slučaju, bila je to promjena u odnosu na raspravu o temi o Anni odnosno na njezino izbjegavanje. Ili na raspravu o budućnosti.

Za početak, bilo je teško tako živjeti, u ukradenim trenucima, uz uvijek neizvjesnu budućnost, no malo-pomalo naviknula sam se na to tako da su u mojem životu sada postojali prepoznatljivi obrasci. Bio je malo reduciran i nedostajalo mu je ono što bi drugi ljudi mogli smatrati ključnim dijelovima, ali je meni tako odgovaralo. Ili sam bar od vremena do vremena sebe iznova uvjeravala u to.

Jane Johnson

S posebnom sam se pomnjom bila odjenula za večeru: svilena bluzica s uzorkom, po mjeri šivana crna suknja koja mi je dopirala do koljena, najlonke (Michaelov je ukus bio predvidljivo muški), antilopske cipele s remenčićem oko gležnja u kojima ću jedva uspjeti pješice prijeći onih pola milje do restorana i natrag.

I svoj omiljeni rukom izvezeni šal: proplamsaji svijetlih maćuhica izrađenih na podlozi od crnog kašmira.

Oduvijek sam govorila kako moraš biti optimist da budeš dobra vezilja. Za velik komad (kao ovaj šal) može zatrebati od šest mjeseci do godinu dana nadahnutog i predanog rada. A isto tako i odlučnosti, ustrajnosti kao u planinara koji pravi jedan odmjereni korak za drugim, a ne paniči na pomisao o cijeloj golemoj zadaći, o zjalu glečera i ledenom zidu pred sobom. Možda mislite da preuveličavam poteškoće: komadić tkanine, igla i konac ∑ zar to zaista može biti tako teško? No, jednom kad u kašmir uložite manje bogatstvo i još toliko novca u svileni konac, ili kad se nađete suočeni s krajnjim rokom zbog vjenčanja neke uzrujane cure ili kakve izložbe, pa ne samo što morate načiniti nacrt i raspored, nego i izvesti milijun uboda, mogu vam reći da pritisak postaje opipljiv.

Trebali smo se naći u Enoteci Turi, blizu južnoga kraja Putneyeva mosta, zgodnom toskanskom restoranu gdje smo obično rezervirali stol za proslave. Na vidiku nije bilo nikakvih rođendana, nikakvih novih izdanja ili promaknuća, koliko mi je bilo poznato. Ovo posljednje bi meni u svakom slučaju bilo teško postići budući da sam vodila vlastiti posao, a čak je i pojam ≈posao√ bio malo nategnut za poduzeće sa samo jednom zaposlenicom: sićušni dućančić s priborom za ručni rad na Seven Dialsu. Taj je dućančić više bio udovoljavanje mojim hirovima nego što je donosio novaca. Prije pet godina bila mi je umrla teta i ostavila mi pristojno nasljedstvo, dvije je godine potom za njom pošla i majka, a ja sam bila jedinica. Ugovor o zakupu pao mi je u krilo: preda mnom je još bilo nešto manje od godine dana, a još nisam bila odlučila što ću s njime po isteku tog roka. Više sam novaca zarađivala od narudžaba nego od takozvanog posla, a čak je i to 10

Deseti dar

više bio način da ubijem vrijeme, ubodima odbrojavajući minute dok sam iščekivala naredni sastanak s Michaelom.

Stigla sam rano. Kažu da u vezi vaga obično preteže na jednu stranu pa mislim da je u našoj na mene otpadalo sedamdeset posto tereta. Dijelom su za to bile zaslužne okolnosti, a dijelom temperament, kako moj, tako i Michaelov. On se većinom prema svijetu odnosio suzdržano. Ja sam bila emocionalna rasipnica.

Sjela sam okrenuvši leđa prema zidu i piljila u druge goste poput posjetitelja u ZOO-u. Većinom parovi u tridesetim godinama, kao i nas dvoje: imućni, dobro odjeveni, blagoglagoljivi, premda ponešto preglasni. Odlomci razgovora dopirali su do mene: ≈Ti znaš što su fagioli occhiata di Colfiorito?√ ≈Žalosno je to s Justinom i Alice… tako zgodan par… što će napraviti s kućom?√ ≈Što misliš za sljedeći mjesec o Marakešu ili ćemo opet radije u Firencu?√ Zgodni, normalni ljudi s pametnim poslom, puno novca i solidnim brakom, s urednim, udobnim, prikladnim životom.

Nipošto nalik na moj. Promatrala sam ih onako oblivene zlatnim svjetlom i pitala se kako se ja njima činim dok ovako sjedim u najboljem donjem rublju, novim najlonkama i visokim potpeticama, čekajući na dolazak muža moje nekoć najbolje prijateljice.

Možda su prokleto zavidni, javi se zločesti glas u mojoj glavi.

A možda i nisu.

Gdje je Michael? Bilo je već dvadeset minuta poslije osam, a on do jedanaest mora biti kod kuće, kao što se uvijek trudio posebno naglasiti. Kratka večera i ševa na brzaka: to je bilo najviše čemu sam se mogla nadati, a možda čak ni tome. Dok sam tako pratila otkucaje dragocjenih trenutaka, počeo me obuzimati nemir. Sve do tada nisam sebi bila dopustila zadržavanje na posebnom razlogu zbog kojeg je predložio Enoteku. Bilo je to skupo mjesto, ne nešto što biste olako odabrali; ne uz plaću predavača s pola radnog vremena, dopunjavanu povremenom 11

Jane Johnson

prodajom knjiga, ne ako ste ∑ kao Michael ∑ pažljivo postupali s novcem.

Odvratila sam misli od tog teškog pitanja naručivši od konobara bocu vina Rocca Rubia pa sam sjedila ondje sklopivši ruke oko velike okrugle čaše, kao da u njima držim sam sveti Gral, čekajući dolazak svojeg debelo ofucanog Lancelota. Pri svjetlu svijeća sadržaj je čaše svjetlucao poput svježe krvi.

Napokon, on uleti kroz okretna vrata, neuredno razbarušene kose i obraza rumenih kao da je trčao cijelim putem od stanice Putney. Nestrpljivo počne sa sebe stresati kaput, iz ruke u ruku prebacujući, dok se izvlačio iz rukava, torbu za spise i crnu papirnatu vrećicu, pa na kraju iskoči iz njega, manično se smiješeći, no još me uvijek ne gledajući u oči, hitro me poljubi u obraz i sjede na stolicu koju mu je pridržavao konobar. ≈Oprosti, malo kasnim. Hoćemo li naručiti? Moram biti kod kuće…√ ≈… do jedanaest, da, znam√, prigušila sam uzdah. ≈Težak dan?√ Bilo bi zgodno čuti zašto smo ovdje, prijeći na bit ove večeri, no Michael se sada bio koncentrirao na jelovnik, pomno razmatrajući posebna jela i procjenjujući za koje je najvjerojatnije da za navedenu cijenu nudi pravu vrijednost. ≈Ništa posebno√, reče napokon. ≈Uobičajeno glupavi studenti koji sjede kao praznoglave ovce i čekaju da im ja glavu napunim znanjem ∑ svi osim uobičajenog lajavog sveznalice koji se svađa s mentorom da bi se napravio važan pred curama. Tog sam brzo sredio.√ Mogla sam zamisliti Michaela kako prodornim pogledom svrdla nekog dvadesetogodišnjeg napuhanka prije nego što će ga nemilosrdno srezati, i to na način koji će među studenticama zajamčeno izazvati smijeh. Žene su voljele Michaela. Drukčije nismo mogle. Je li posrijedi bilo njegovo mrgodno lice (a povrh toga, i ponašanje), pogled ustranu na koji su mu blistave crne oči bile naviknute, okrutna linija usana ili nemirne ruke, to nisam znala. U tom sam smislu odavno bila izgubila jasnu perspektivu.

12

Deseti dar

Konobar primi narudžbu i mi ostadosmo bez daljnje izlike za izbjegavanje razgovora. Michael pruži ruku preko stola i položi je na moju, zarobivši je pritisnutu o bijelo laneno platno.

Na­jednom mi uz ruku jurnu poznati naboj seksualnog elektriciteta, šaljući mi kroz tijelo strujne valove. Pogled mu je bio smrtno ozbiljan, tako ozbiljan da sam se poželjela nasmijati.

Izgledao je kao vragoljasti Puck koji se sprema priznati neko ogavno zlodjelo. ≈Mislim√, reče brižno, zadržavajući pogled na nekoj točki otprilike dva palca nalijevo od mene, ≈da bismo se trebali prestati viđati. Bar na neko vrijeme.√ I eto je, ta čudovišna srž problema, golema i gadna, šćućurila se između nas. Toliko o pustopašnoj raspravi. Smijeh koji se u meni skupljao provali van, zvučeći neskladno i ludo. Osjetih kako ljudi zure u mene. ≈Što?√ ≈Još si mlada√, reče on. ≈Ako sad prestanemo s ovim, još uvijek možeš naći nekog drugog. Srediti se. Osnovati obitelj.√ Mrzim kad muškarci kažu kako je odluka koju su posve samostalno donijeli zapravo za vaše dobro, kao da mi ne možemo vidjeti da time samo opravdavaju vlastiti bijeg. Pogladi mačkicu po krznu, sve dok opet ne počne presti. Promatraj je dok uvlači kandže. Osim toga, Michael je mrzio i samu pomisao na djecu: to da ih meni želi, bila je potvrda udaljenosti koju je želio postaviti između nas dvoje. ≈Nijedno od nas više nije mlado√, otpovrnem. ≈A pogotovo ne ti.√ Ruka mu nesvjesno krene prema čelu. Kosa mu se prorjeđivala, a bio je dovoljno tašt da se zbog toga zabrine. Tijekom proteklih nekoliko godina uvjeravala sam ga da se to jedva i primjećuje, a onda se to uvjeravanje pretvorilo u laž da zbog toga izgleda otmjeno i seksi.

Konobar nam donese jelo: šutke smo jeli. Točnije, Michael je šutke jeo. Ja sam po tanjuru premetala linguine s račićima i pila puno vina.

13

Jane Johnson

Napokon konobar odnese naše tanjure, a između nas protegnu se zlokoban prostor. Michael je zurio u stolnjak kao da sam prostor predstavlja prijetnju, a potom čudnovato živnu. ≈Zapravo, nešto sam ti donio√, reče.

Dohvati onu vrećicu i zaviri u nju. Nazreh dva u smeđi papir umotana predmeta gotovo identičnih dimenzija, kao da je isti oproštajni dar kupio dvaput, za dvije različite žene. A možda i jest. ≈Nije baš najbolje zamotano, bojim se. Nisam imao vremena, sve mi je danas bilo pomalo kaotično.√ Preko stola gurnu jedan od dva paketića prema meni. ≈Ali, važna je namjera. Ovo je svojevrstan memento mori, ali i isprika√, reče s onim iskrivljenim, senzualnim osmijehom kojim mi je u prvi mah osvojio srce. ≈Žao mi je, znaš. Zbog svega.√ Bilo je mnogo toga zbog čega mu je trebalo biti žao, ali se nisam osjećala dovoljno jakom da mu to kažem. Memento mori, podsjećanje na smrt. Izraz mi se odbijao o misli, izazivajući ozljedu gdje god da je udario.

Pažljivo sam otvorila paketić, osjećajući u grlu račiće i umak od čilija.

Bila je to knjiga. Stara knjiga, uvezana u zlatnosmeđu teleću kožu, s jednostavnim ukrasnim linijama izvedenim u slijepom tisku i četiri ispupčena, zaobljena poteza u podjednakim razmacima raspoređena duž hrpta. Prsti mi s odobravanjem prijeđoše preko njezine teksture, kao preko žive kože. Zatvarajući se pred opasnim riječima koje je Michael izgovarao, prionuh na to da rastvorim korice pomno pazeći da ne uništim lomni hrbat.

Unutra, naslovni je list bio požutio i izblijedio.

Vezilyina dika pisalo je masnim slovima, a potom sitnim kosim tiskom: Tu ſzliede nëkoliki kraſzni uzorczi za vëſſtu izvedbu u zlatovezu, ſzvilovezu ili pak vunom, već prema ſeli. Ovdë po prvi put objavio Henry Ward z Prvostolnoga terga u Exeteru 1624.

A ispod toga, zaobljenim, neispisanim rukopisom: Mojoj rodiczi Cat, na dne 27-i zvibna lëta Gospodnëga 1625-oga.’

14

Redom: Veziljina dika ∑ Tu sliede njekoliki krasni uzorci za vještu izvedbu u zlatovezu, svilovezu ili pak vunom, već prema želji. Ovdje po prvi put objavio Henry Ward s Prvostolnoga trga u Exeteru 1624 ∑ Mojoj rodici Cat, na dne 27-og svibnja ljeta Gospodnjega 1625-oga ∑ nap. prev.

Deseti dar

≈Oh!√ uzviknuh, zatečena starinom i ljepotom knjige koju sam držala u rukama. Predlist je bio ispunjen zamršenim uzorkom. Podigoh knjigu iskosa prema svjetlosti u uzaludnom pokušaju da ga bolje promotrim.

Michael je upravo bio još nešto rekao, no što god to bilo, i ne okrznuvši me, preletjelo je preko mene. ≈Oh!√ opet uskliknuh. ≈Izvanredno.√ Michael je prestao govoriti. Postadoh svjesna mučne šutnje, šutnje koja je zahtijevala reakciju. ≈Jesi li čula išta od toga što sam ti govorio?√ Nijemo sam zurila u njega, bez želje za odgovorom.

Crne mu oči najednom postadoše gotovo smeđe i u njih stade navirati sažaljenje. ≈Julia, jako mi je žao√, opet reče. ≈Anna i ja stigli smo do ključ­ ne točke u životu i otvoreno smo porazgovarali. Pružit ćemo svom braku još jednu priliku, nov početak. Više se ne mogu viđati s tobom. Među nama je gotovo.√ Te sam noći u krevetu ležala sama, privivši k sebi knjigu, posljednju stvar u mom životu koja će me povezivati s Michaelom. Napokon me svlada potpuna iscrpljenost, ali je spavati bilo gotovo još i gore nego biti budan: snovi su bili užasni.

Izronila sam iz sna oko pola tri ili tri pamteći djeliće slika ∑ krv i razmrskane kosti, nečiji bolan krik, povike na jeziku koji nisam razumjela. Najživlji je od svega bio prizor u kojem sam hodala potpuno gola pokazujući se pred nepoznatim ljudima, a oni su se smijali i isticali moje brojne nedostatke. Jedan je od njih bio i Michael. Imao je na sebi dugačku halju i kukuljicu, no prepoznala sam mu glas kada je rekao: ≈Ova nema grudi.

Zašto ste mi doveli ženu koja ni grudi nema?√ Probudila sam se, oznojena i posramljena, beznačajan stvor koji zaslužuje svoju sudbinu.

Pa ipak, čak i dok sam tako mrzila samu sebe, nešto je u meni znalo da su moje reakcije pogrešno usmjerene; osjećala sam se dezorijentiranom, suzdržanom odvojenom od svega, kao da to ponižavanje ne trpim ja, već neka druga Julia Lovat, negdje 15

Jane Johnson

daleko odavde. Ponovo sam utonula u san pa, ako sam i sanjala, toga se ne sjećam. Kada sam se konačno probudila, knjiga je bila ispod mene. Na leđima mi je ostavila jasan otisak ∑ četiri brazde, nalik na brazgotine.

16

2.

N

etko je zvonio na vratima. Michael priđe prozoru i pogleda na ulicu. Dolje je stajao čovjek, nespretno se premještajući s noge na nogu, kao da jedva čeka da stigne do zahoda. Bio je pretjerano odjeven za toplo vrijeme, u stari vuneni kaput od krombija i hlače od prugastog baršuna. Sa svoje je promatračnice Michael prvi put uočio da je Stephenovo tjeme gotovo potpuno ćelavo, osim tankog sloja poprijeko začešljanih vlasi koje su izgledale kao prilijepljene. Izgledao je neumjesno komičan u ovom dijelu Sohoa gdje mladići paradiraju gore-dolje u majicama bez rukava, u otrcanom traperu ili koži i sa znalačkim osmijehom na licu, a turiste prožimaju srsi od uzbuđenja iz druge ruke što, pa makar na sat ili malo dulje, ulaze na hofirantsko poprište.

Old Compton Street nije bio toliko ekscentričan ni živ kad se Michael tek bio uselio u ovaj stan: sada mu se, dok je promatrao plimu mladih ljudi kako se vani valja, kao da kroz prozor zaviruje u nečiju tuđu zabavu, zabavu na koju nije pozvan jer je prestar i previše seksualno običan. Posebno sada, kada se vratio na usku stazu, izigravajući dobrog muža. ≈Stephen!√ viknu prema ulici, a proćelavi muškarac diže glavu zaklanjajući rukom oči od sunca. ≈Drži!√ Pa mu kroz prozor dobaci ključeve. ≈Zadnji kat.√ Nisu to samo njegovi ključevi, potišteno pomisli dok ih je ispuštao iz ruke, nego i Julijini. Pretpostavljao je da bi ih joj sada, kada je sve gotovo, trebao vratiti. No, to se činilo tako… konačnim.

Dolazak Stephena Bywatera prekide ga u takvim mislima. ≈Baš si i ti mogao doći do dućana√, optužujući reče Stephen otirući znoj s čela. Četiri niza klimavih stuba, a on baš i nije bio mladić. ≈Do Bloomsburyja nema više od deset minuta hoda.√ 17

Jane Johnson

Izvuče se iz kaputa od krombija kao da želi naglasiti koliko mu je sve to nezgodno. ≈Nisam htio da nas prekidaju√, brzo reče Michael. ≈Odmah ćeš vidjeti zašto. Sjedni.√ S otrcane sofe gurnu gomilu novina i knjiga da bi posjetitelja napravio mjesta. Stephen Bywater sumnjičavo pogleda sofu, kao da hlače ne bi rado izložio opasnosti, a onda se neudobno smjesti na njezin rub, a koščata su mu koljena i laktovi tako stršali na sve strane da je nalikovao na bogomoljku. ≈Zbog ovoga ti neće biti nimalo žao√, uzbuđeno započe Michael. ≈Samo čekaj da vidiš što je ovo. Nešto izvanredno, pravi dragulj, jedinstveno. Nego, ovo pričanje u prazno nema puno smisla. Radije baci pogled na ovo i sam pogledaj.√ Iz crne papirnate vrećice na stoliću za kavu izvuče paketić umotan u smeđi papir i pruži ga Bywateru. Posjetitelj ga pažljivo otvori vadeći iz papira izblijedjelu knjižicu, uvezanu u teleću kožu i s mrljama od pozlate na hrptu. S odobravanjem je mrmljao okrećući knjigu da ispita stražnje korice, grube papirnate rubove uveza. ≈Jako lijepo. Šesnaesto, sedamnaesto stoljeće.√ S beskrajnom pažljivošću otvori prednje korice, prelista knjigu do naslovne stranice. ≈Godina 1622. Izuzetno. Vezilyina dika. Čuo sam za to, jasno, ali nikad nisam u rukama držao nijedan primjerak. Krasno.

Nešto laganih mrljica i nekoliko starih otisaka prstiju, no uglavnom u vrlo dobrom stanju.√ Isceri se prema Michaelu pokazujući zube žute kao u štakora. ≈Moglo bi donijeti koju funticu. Bar tisuću funti. Od koga kažeš da si je dobio?√ Michael mu to još uopće nije bio rekao. ≈Oh, od prijatelja. A on je prodaje za nekog drugog.√ To baš nije bila prava istina, ali nije ni puno odstupalo od nje. ≈Pogledaj unutra, pogledaj kako valja√, nestrpljivo ga je poticao. ≈Još je i nevjerojatnije nego što bi se na prvi pogled moglo pomisliti.√ Pohlepno je promatrao dok je antikvar puhao u stranice i nježno ih razdvajao, usput kriveći lice. ≈Pa, sve je ovdje√, reče napokon. ≈Uzorci, listovi za vez… sve.√ 18