Dnevnik anne Frank od
12. lipnja 1942. do 1. kolovoza 1944.
Priredili Otto Frank i Mirjam Pressler
O OVOJ KNJIZI
Anne Frank vodila je dnevnik u razdoblju od 12. lipnja 1942. do 1. kolovoza 1944. godine. Pisma je pisala samo za sebe, sve dok u proljeće 1944. godine na radijskoj postaji Oranje nije čula govor nizozemskog ministra prosvjete u izbjeglištvu Bolkensteina. On je rekao da će se nakon rata morati skupiti i objaviti sva svjedočanstva o patnjama nizozemskog naroda za vrijeme njemačke okupacije. Kao primjer je, između ostaloga, naveo i dnevnike. Pod dojmom ovoga govora Anne Frank odlučila je da će nakon rata objaviti knjigu koja će se temeljiti na njezinu dnevniku. Počela je prepisivati i uređivati dnevnik, ispravljala je zapise, izostavljala odlomke koje nije smatrala zanimljivima i dodavala druge po sjećanju. Istodobno je nastavila voditi i svoj izvorni dnevnik, koji je u znanstvenom izdanju iz 1986. godine nazvan »Verzijom a«, kako bi se razlikovao od »Verzije b« ili prerađenog drugog dnevnika. Zadnju bilješku zapisala je 1. kolovoza 1944. Već 4. kolovoza Grüne Polizei* odvela je osmero skrivenih u stražnjem dijelu kuće u ulici Prinsengracht 263. Miep Gies i Bep Voskuijl sklonile su na dan uhićenja Annine bilješke na sigurno. Miep Gies čuvala ih je u svojem pisaćem stolu i tek kad je konačno potvrđeno da Anne više nije živa, dala ih je nepročitane Ottu H. Franku, Anninu ocu. * Zelena policija 5
Dnevnik Anne Frank Nakon dugog razmišljanja Otto Frank odlučio je ispuniti želju pokojne kćeri i objaviti njezine bilješke kao knjigu. Od oba Annina dnevnika – izvorne verzije a i verzije b koju je sama izradila, sastavio je treću, skraćenu verziju c. Dnevnik je trebao izlaziti u nastavcima, a opseg teksta odredio je izdavač. Kada je 1947. godine knjiga objavljena, još nije bilo uobičajeno otvoreno pisati o seksualnosti, a osobito ne u knjigama za mladež. Iz poštovanja prema svojoj ženi i ostalim nesretnim stanarima skrovišta Otto Frank izostavio je cijele odlomke ili određene izraze. Anne Frank pisala je dnevnik od svoje trinaeste do petnaeste godine i u svojim je bilješkama vrlo jasno izražavala svoje antipatije i ljutnju, jednako kao i simpatije. Otto Frank preminuo je 1980. Izvorne bilješke svoje kćeri oporučno je ostavio Državnom institutu za ratnu dokumentaciju u Amsterdamu. Budući da se od pedesetih godina neprestano sumnjalo u izvornost dnevnika, institut je proveo istraživanje o bilješkama. Kad se nedvojbeno utvrdilo da je dnevnik autentičan, cjelokupni dnevnici objavljeni su zajedno s rezultatima istraživanja. Među ostalim, istraživala se obiteljska pozadina te okolnosti uhićenja i izručenja, materijali korišteni za pisanje i rukopis Anne Frank. U opsežnom radu opisuje se i širenje dnevnika. Zaklada Anne Frank u Baselu, koja je kao jedini nasljednik Otta Franka naslijedila i autorska prava njegove kćeri, odlučila je postojeće tekstove upotpuniti izostavljenim odlomcima i objaviti novo izdanje. Time se ni na koji način ne nanosi šteta redaktorskom radu Otta Franka zahvaljujući kojem je dnevnik stekao veliku popularnost i političko značenje. Uređivanje ovog izdanja povjereno je književnici i prevoditeljici Mirjam Pressler. Preuzeto je izdanje Otta Franka, koje je dopunjeno odlomcima iz verzija a i b. Tekst koji je Mirjam Pressler predložila, a Zaklada Anne Frank u Baselu odobrila, za četvrtinu je op6
sežniji od dotadašnjeg izdanja i cilj mu je dati bolji uvid u svijet Anne Frank. Krajem devedesetih godina pojavilo se pet nepoznatih stranica rukopisa. U suglasnosti sa Zakladom Anne Frank u Baselu, u ovom izdanju dodan je dugačak odlomak napisan 8. veljače 1944. godine uz već postojeće pismo istoga datuma. Kratak tekst od 20. lipnja 1942. godine nije uključen budući da je taj dan u dnevniku već opširno opisan. Pismo od 7. studenog 1942. godine premješteno je na 30. listopada 1943. godine, jer prema najnovijim saznanjima tamo pripada. Za više informacija pogledajte peto izdanje knjige Dnevnici Anne Frank, Nizozemski institut za ratnu dokumentaciju, Amsterdam, izdavačka kuća Bert Bakker, 2001. Kada je pisala drugu verziju svog dnevnika (b), Anne Frank izmislila je pseudonime za osobe koje će se pojaviti u njezinoj objavljenoj knjizi. Sebe je prvo htjela nazvati Anne Aulis, a potom Anne Robin. Otto Frank nije preuzeo ova imena, već je ostavio obiteljska. Promijenjena imena ostalih osoba je zadržao. Ljudi koji su im pomagali i koji su već općepoznati zaslužuju da ih se naziva pravim imenima; imena svih drugih osoba odgovaraju imenima u znanstvenom izdanju. U slučaju da su neke osobe htjele ostati anonimne, Državni institut proizvoljno im je odredio inicijale. Prava imena ostalih ljudi koji su se skrivali u stražnjem dijelu kuće u ulici Prinsengracht 263 su: Obitelj Van Pels (iz Osnabrücka) Auguste (rođena 29. 9. 1900.), Hermann (rođen 31. 3. 1898.), Peter (rođen 9. 11. 1929.) van Pels; Anne ih je nazvala: Petronella, Hans i Alfred van Daan, u knjizi: Petronel la, Hermann i Peter van Daan. Fritz Pfeffer (rođen 1889. u Giessenu); ime koje mu je Anne nadjenula i koje je zadržano u knjizi: Albert Dussel.
7
12. lipnja 1942.
Nadam se da ću ti moći sve povjeriti, kao što to do sada nikome nisam mogla i nadam se da ćeš mi biti velika podrška.
28. rujna 1942. (dodatak)
Do sada si mi bio velika podrška, kao i Kitty, kojoj redovito pišem. Ovaj način pisanja u dnevnik mnogo je ljepši i gotovo ne mogu dočekati trenutak da pišem u tebe. Oh, toliko sam sretna što sam te ponijela sa sobom!
nedjelja, 14. lipnja 1942.
Počet ću od trenutka kada sam te dobila, dakle od onog trenutka kada sam te vidjela da ležiš na mojemu stolu među ostalim darovima (kupnja pri kojoj sam i ja bila prisutna ne računa se). U petak 12. lipnja već sam u šest sati bila budna, što je i razumljivo budući da mi je bio rođendan. No u šest sati još nisam smjela ustati, tako da sam svoju znatiželju morala suzdržavati do četvrt do sedam. Tada više nisam mogla 9
Dnevnik Anne Frank izdržati pa sam pošla u blagovaonicu, gdje me umiljato pozdravila Moortje (mačka). Nešto poslije sedam otišla sam do tate i mame, a potom u dnevnu sobu kako bih otvorila darove. Prvo sam vidjela tebe, vjerojatno moj najdraži dar. Potom buket ruža, dvije duhovske ruže. Od tate i mame dobila sam plavu bluzicu, društvenu igru, bocu soka od grožđa, koji po meni pomalo ima okus po vinu (ipak se vino pravi od grožđa), slagalicu, kremu, novčanicu od 2,50 guldena i bon za dvije knjige. Dobila sam još i jednu knjigu, Camera Obscura, ali Margot je već ima, pa sam je zamijenila, zatim tanjur pun domaćih kolača (koje sam, naravno, ja ispekla, budući da sam trenutačno jako dobra u tome), puno bombona i tortu od jagoda od majke. I pismo od bake, baš na vrijeme, što je naravno slučajno. Tada je Hanneli došla po mene i otišle smo u školu. Za vrijeme odmora počastila sam učitelje i učenike keksima od maslaca, nakon čega smo se morali vratiti na nastavu. Kući sam došla u pet sati, jer sam išla na tjelovježbu (iako ne smijem sudjelovati jer mi se mogu iščašiti ruke i noge). Budući da mi je bio rođendan, mogla sam izabrati što će moji prijatelji igrati, pa sam izabrala odbojku. Kada sam došla kući, Sanne Ledermann već je bila tamo. Ilse Wagner, Hanneli Goslar i Jacqueline van Maarsen povela sam sa sobom poslije tjelovježbe, budući da idu sa mnom u razred. Hanneli i Sanne su mi prije bile najbolje prijateljice. Kad bi nas netko vidio zajedno, rekao bi: – Eno Anne, Hanne i Sanne. – Jacqueline van Maarsen upoznala sam tek u Židovskom liceju, i sad mi je najbolja prijateljica. Ilse je Hannelina najbolja prijateljica, a Sanne ide u drugu školu gdje ima svoje prijatelje. Darovale su mi prekrasnu knjigu, Nizozemske priče i legende, ali su mi greškom dale drugi dio, tako da sam druge dvije knjige zamijenila za prvi dio. Teta Helene donijela je još jednu slagalicu, teta Stephanie predivan broš i teta Leny odličnu knjigu Daisyin odmor u planinama. Jutros sam 10
u kadi razmišljala kako bi bilo lijepo kad bih imala psa kao što je Rin-Tin-Tin. Također bih ga nazvala Rin-Tin-Tin. Mogao bi ići u školu sa mnom i ostati kod domara ili, za lijepa vremena, u spremištu za bicikle.
ponedjeljak, 15. lipnja 1942.
U nedjelju poslijepodne slavila sam rođendan. Rin-Tin-Tin* se jako svidio mojim prijateljima iz razreda. Dobila sam dva broša, oznaku za čitanje knjiga i dvije knjige. Prvo ću ispričati ponešto o svom razredu i školi, počevši od učenika. Betty Bloemendal izgleda pomalo siromašno, a mislim da i je siromašna. Živi u ulici Jan Klasenstraat u zapadnom dijelu grada i nitko od nas ne zna gdje je to. U školi joj jako dobro ide, ali to je zato što je jako marljiva, a ne zato što je jako pametna. Ona je prilično mirna djevojčica. Jacqueline van Maarsen slovi kao moja najbolja prijateljica, ali ja još nikada nisam imala pravu prijateljicu. Isprva sam mislila da će to biti Jacque, ali sam se grdno prevarila. D. Q. vrlo je živčana djevojčica koja uvijek nešto zaboravlja i zato neprestano za kaznu dobiva puno zadaće. Vrlo je dobronamjerna, osobito prema G. Z. E. S. je djevojčica koja toliko puno brblja da mi se to više ne sviđa. Kad te nešto pita, uvijek ti dodiruje kosu ili puceta. Priča se da me ne podnosi, ali baš me briga budući da ni ona meni nije previše simpatična. Henny Mets veselo je i zabavno dijete, samo što vrlo glasno priča i ponaša se djetinjasto dok se igra na ulici. Nažalost, Henny ima prijateljicu Beppy koja jako loše utječe na nju jer je strašno prljava i nepristojna. O J. R. bi se mogla napisati poglavlja i poglavlja. J. je jedno hvalisavo, podmuklo, pokvareno, neiskreno, dvolično dijete koje misli da je odraslo. Nažalost, potpuno je pri* Rin-Tin-Tin – ime psa u poznatom filmu za djecu 11
Dnevnik Anne Frank dobila Jacque za sebe. J. se rasplače zbog najmanje sitnice, pretjerano je osjetljiva i jako se pravi važna. Gospođica J. uvijek mora biti u pravu. Vrlo je bogata i ima ormar pun prekrasnih haljina u kojima, međutim, izgleda prestaro. Umišlja si da je jako lijepa, ali upravo je suprotno. J. i ja nimalo se ne podnosimo. Ilse Wagner veselo je i zabavno dijete, ali je vrlo točna i satima se može na nešto žaliti. Ilse me prilično voli. Vrlo je pametna, ali je lijena. Hanneli Goslar, ili Lies, kako je zovu u školi, pomalo je čudno dijete. Uglavnom je stidljiva, dok je kod kuće vrlo drska. Sve što joj kažeš ona govori svojoj majci. Međutim, iskreno kaže što misli i u zadnje vrijeme sam je počela jako cijeniti. Nanni van Praag-Sigaar smiješno je, maleno, mudro dijete. Meni je jako draga. Prilično je pametna. O njoj nemam više što reći. Eefje de Jong po meni je sjajno dijete. Ima samo dvanaest godina, a već je dama. Ponaša se kao da sam ja beba. Uvijek je spremna pomoći i jako mi se sviđa. G. Z. najljepša je djevojčica u našem razredu. Ima lijepo lice, ali je na nastavi prilično glupa. Zato mislim da će ponavljati razred, što joj, naravno, neću reći.
(dodatak)
Na moje veliko iznenađenje, G. Z. ipak nije ponavljala razred. I posljednja od nas dvanaest djevojčica sam ja, koja sjedim pokraj G. Z. O dječacima se može reći mnogo toga, ali i malo. Maurice Coster jedan je od mojih mnogih obožavatelja, ali je pravi gnjavež. Sallie Springer je strašno nepristojan i priča se da je imao odnose. Ipak, taj mi je dečko simpatičan zato što je jako smiješan. 12
Emielu Bonewitu sviđa se G. Z., ali nju za to baš i nije briga. Prilično je dosadan. Rob Cohen također je bio zaljubljen u mene, ali ga sada više ne podnosim. On je jedan dvoličan, lažljiv, cmizdrav, neugodan, dosadan, umišljen glupan. Max van de Velde dečko je sa sela, iz Medemblika, ali Margot kaže da je pristojan. Herman Koopman također je vrlo nepristojan, baš kao i Jopie de Beer, koji strašno voli očijukati i koji je pravi ženskar. Leo Blom najbolji je prijatelj Jopieja de Beera, ali zarazio se njegovom nepristojnošću. Albert de Mesquita dječak je koji je došao iz Šeste Montessori škole i koji je preskočio razred. Jako je pametan. Leo Slager dolazi iz iste škole, ali nije toliko pametan. Ru Stoppelmon mali je šašavi dječak iz Almeloa, koji je u našu školu došao tek kasnije. C. N. radi sve što ne bi smio. Iza nas sjede Jacques Kocernoot i C. N. i smijemo se do iznemoglosti (G. i ja). Harry Schaap još je najpristojniji dječak u razredu, simpatičan je. Werner Joseph je također simpatičan, ali je zbog trenutačne situacije previše potišten, pa djeluje dosadno. Sam Salomon je jedan od onih grubijana iz predgrađa, nevaljalac. (Obožavatelj!) Appie Riem je vrlo religiozan, ali također nevaljao. Sada moram prestati pisati. Sljedeći put ti opet imam puno toga napisati, dakle puno toga pričati. Doviđenja, tako si mi drag!
subota, 20. lipnja 1942.
Pisanje dnevnika vrlo je neobično iskustvo za nekoga poput mene. Ne samo zato što još nikada nisam ništa pisala 13
Dnevnik Anne Frank nego zato što mislim da povjeravanja jedne trinaestogodišnje školarke poslije neće zanimati ni mene ni bilo koga drugog. Pa što onda – to uostalom uopće nije važno – želim pisati, a još više želim iznijeti na vidjelo mnogo toga što mi leži na srcu. »Papir sve podnosi«, kaže jedna poslovica koje sam se sjetila dok sam se jednog od onih sjetnih dana dosađivala sjedeći s glavom naslonjenom na ruku. I kako od lijenosti nisam mogla odlučiti hoću li izaći van ili ostati kod kuće, na kraju sam, onako zamišljena, ostala sjediti na istom mjestu. Da, papir uistinu sve podnosi, a budući da nikomu ne namjeravam dopustiti da pročita ovu tvrdo ukoričenu bilježnicu koja ponosno nosi ime »dnevnik«, osim ako jednom u životu ne pronađem pravog prijatelja ili prijateljicu, vjerojatno to nikomu nije ni važno. Sada sam došla do pravog razloga zbog kojeg sam počela pisati dnevnik: ja nemam prijateljicu. Ovu izjavu moram razjasniti, jer nitko ne može razumjeti da je jedna trinaestogodišnja djevojčica posve sama na cijelom svijetu. Što nije istina. Imam drage roditelje i sestru kojoj je šesnaest godina, imam zasigurno trideset poznanika koje nazivam prijateljima. Imam i cijeli niz obožavatelja koji ne skidaju pogled s mene, a ako me drukčije ne mogu vidjeti, onda u razredu posežu za razbijenim džepnim ogledalcima kako bi barem uspjeli uhvatiti moj odraz. Imam obitelj, drage tete i topli dom. Ne, očito mi ništa ne nedostaje, osim prave prijateljice. Sa svojim poznanicima mogu se samo zabavljati i pričati o svakodnevnim temama. Ne možemo se zbližiti, i u tome je problem. Možda sam ja kriva zbog toga, ali to je nažalost tako i čini se da se to neće promijeniti. Zato vodim ovaj dnevnik. Kako bih u svojoj mašti stvorila još bolju sliku dugo iščekivane prijateljice, ne želim samo onako nabacivati činjenice u ovaj dnevnik, kao što to većina drugih ljudi čini, nego želim da mi ovaj dnevnik bude i prijateljica koja će se zvati Kitty. 14
Moja prošlost! (Glupost, takvo što se ne zaboravlja.) Budući da nitko neće shvatiti ako odjednom počnem pisati Kitty, prvo ću, iako nevoljko, napisati nešto o svom životu. Moj otac, najbolji od svih očeva koje sam upoznala, oženio se mojom majkom tek kad mu je bilo trideset i šest godina, a njoj dvadeset i pet. Moja sestra Margot rođena je 1926. godine u Frankfurtu na Majni, u Njemačkoj. Ja sam došla na svijet 12. lipnja 1929. Do četvrte godine živjela sam u Frankfurtu. Budući da smo pravi Židovi, 1933. godine moj je otac došao u Nizozemsku. Postao je direktor Opekte, nizozemske tvrtke za proizvodnju džema. Moja majka, Edith Frank-Holländer, u rujnu je također otišla u Nizozemsku, a Margot i ja otišle smo u Aachen, gdje je živjela naša baka. Margot je u Nizozemsku otišla u prosincu, a ja u veljači, pa su me posjeli na stol kao dar za Margotin rođendan. Ubrzo sam počela pohađati dječji vrtić u Šestoj Montessori školi. Tamo sam ostala do šeste godine, kada sam krenula u prvi razred. U šestom razredu predavala mi je ravnateljica Kuperus. Na kraju školske godine imale smo dirljivi oproštaj i obje smo plakale. Ja sam bila primljena u Židovski licej, kamo je išla i Margot. Budući da ostatak naše obitelji u Njemačkoj nije bio pošteđen Hitlerovih zakona o Židovima, naš je život bio ispunjen brigom. Nakon pogroma 1938. godine moja su dva ujaka, majčina brata, pobjegla u Sjevernu Ameriku, a moja stara baka došla je k nama. Tada joj je bilo sedamdeset i tri godine. Nakon svibnja 1940. godine došao je kraj dobrim vremenima: prvo rat, nakon toga kapitulacija i dolazak Nijemaca, kada počinju patnje za nas Židove. Zakoni protiv Židova, kojima se znatno ograničila naša sloboda, nizali su se jedan za drugim. Židovi moraju nositi židovsku zvijezdu; Židovi moraju predati svoje bicikle; Židovi ne smiju u tramvaj; Židovi se ne smiju voziti u automobilu, 15
Dnevnik Anne Frank čak ni u vlastitu; Židovi smiju u kupnju samo od 15 do 17 sati; Židovi smiju ići samo kod židovskog frizera; Židovi ne smiju biti na ulici od 20 sati do 6 sati ujutro; Židovima je zabranjen odlazak u kazalište, kino ili na neko drugo mjesto za razonodu; Židovima je zabranjen pristup bazenima, igralištima za tenis, hokej ili drugim sportskim terenima; Židovi ne smiju veslati; Židovi ne smiju sudjelovati u bilo kakvim javnim sportskim aktivnostima; nakon osam sati navečer Židovi ne smiju sjediti u svom vrtu ili kod svojih poznanika; Židovi ne smiju posjećivati kršćane; Židovi moraju ići u židovske škole i slično. I tako je naš život tekao dalje – nismo smjeli raditi ovo, nismo smjeli raditi ono. Jacque bi mi uvijek govorila: – Ne usuđujem se više ništa raditi jer se bojim da je zabranjeno. U ljeto 1941. godine baka se jako razboljela. Morala je na operaciju tako da nisam mogla slaviti rođendan, kao ni u ljeto 1940. godine jer je tada baš bio završio rat u Nizozemskoj. Baka je umrla u siječnju 1942. godine. Nitko ne zna koliko često još mislim na nju i koliko je volim. Ovaj rođendan 1942. godine slavio se kako bismo sve nadoknadili, a gorjela je i bakina svijeća. Nas četvero još uvijek smo dobro. I tako sam došla do današnjeg datuma, 20. lipnja 1942. godine, kada počinje svečana posveta moga dnevnika.
subota, 20. lipnja 1942.
Draga Kitty! Odmah ću početi; trenutačno je tako lijepo mirno – otac i majka su vani, a Margot s nekim prijateljima igra stolni tenis kod Trees, svoje prijateljice. U posljednje vrijeme i ja često igram stolni tenis, toliko često da smo nas pet djevojčica osnovale klub. Klub se zove »Mali medvjed minus dva«. Uistinu šašav naziv, ali on je nastao iz zabune. Htjele smo neko posebno ime, a budući da nas ima 16
pet, dosjetile smo se zviježđa – Malog medvjeda. Mislili smo da se on sastoji od pet zvijezda, ali smo pogriješile – on, isto kao i Veliki medvjed, ima sedam zvijezda. Stoga »minus dva«. Ilse Wagner ima opremu za stolni tenis, a velika blagovaonica Wagnerovih uvijek nam stoji na raspolaganju. Budući da nas pet jako volimo sladoled, osobito u ljetu kad se zagrijemo od stolnog tenisa, naša igra obično završava izletom u najbližu slastičarnicu – u »Oase« ili »Delphi«, kamo Židovi smiju ići. Za novcem i novčanikom više uopće ne moramo posezati – u »Oase« je obično tolika gužva da nas netko od velikodušne gospode koju poznamo ili pak netko od naših obožavatelja želi počastiti s toliko sladoleda koliko ne bismo mogle pojesti u tjedan dana. Mislim da ćeš se malo iznenaditi što u svojim godinama toliko pričam o dečkima. Nažalost – ili pak u nekim slučajevima na sreću – čini se da se to zlo kod nas u školi ne može izbjeći. Čim me neki dečko pita možemo li zajedno biciklom kući i čim započnemo razgovor, sigurna sam da će se u devet od deset slučajeva taj isti mladić toliko zapaliti za mene da me više neće ispuštati iz vida. Naravno, njegov se zanos nakon nekog vremena ohladi, osobito zbog toga što se ne obazirem baš previše na te vatrene poglede, nego veselo nastavljam okretati pedale. Ako pak ode predaleko, malo zakrivudam biciklom, tako da mi padne torba pa on iz pristojnosti mora sići sa svog bicikla i podići je, a ja već započinjem s novom temom za razgovor. To su još bezopasni tipovi – ima i onih koji ti šalju poljupce ili te pokušavaju uhvatiti za ruku, ali takvi su sigurno na krivoj adresi. Tada silazim s bicikla i odbijam biti dalje u njihovu društvu ili se pravim da sam uvrijeđena te im jasno i glasno kažem da mogu ići kući. Eto tako – postavili smo temelj našeg prijateljstva, do sutra! Tvoja Anne 17
Dnevnik Anne Frank nedjelja, 21. lipnja 1942.
Draga Kitty, svi u razredu drhte od straha. Razlog je, naravno, nadolazeća sjednica. Pola razreda se kladi tko će proći, a tko ponavljati razred. G. Z. i ja se smijemo do suza na račun C. N. i Jacquesa Kocernoota koji sjede iza nas: na okladama su izgubili svu svoju ušteđevinu za odmor. »Proći ćeš«, »Neću«, »Hoćeš«, i tako od jutra do mraka. Čak ih ni molećivi pogledi koje im upućuje G. ni moji ljuti ispadi ne mogu smiriti. Ja mislim da bi četvrtina učenika trebala ponavljati razred, ali učitelji su najnepredvidljivije osobe što postoje na svijetu – možda će sada, iznimno, biti nepredvidljivi na dobar način. Za sebe i svoje prijateljice se ne bojim – sigurno ćemo se provući. Jedino nisam sigurna za matematiku. Moramo pričekati. Do tada ćemo se međusobno ohrabrivati. Prilično se dobro slažem sa svim svojim učiteljima i učiteljicama. Ukupno ih je devet – sedam učitelja i dvije učiteljice. Gospodin Keesing, stari učitelj iz matematike, jako je dugo bio ljut na mene jer toliko puno brbljam. Neprestano me upozoravao dok na kraju za kaznu nisam dobila za zadaću napisati sastavak na temu »Brbljavica«. Brbljavica – što se može o tome napisati? O tome ću se brinuti kasnije. Nakon što sam zapisala temu u bilježnicu, spremila sam je u torbu i pokušala biti mirna. Navečer, kada sam završila s ostalom zadaćom, vidjela sam bilješku o sastavku. Grickajući vrh nalivpera počela sam razmišljati o temi. Svatko može nešto našvrljati i pisati sa što većim razmacima, ali nije lako pronaći čvrst dokaz da je brbljanje nužno. Razmišljala sam i razmišljala i tada mi je odjednom sinula ideja – ispisala sam svoje tri zadane stranice i bila sam zadovoljna. Kao argumente navela sam da je pričanje karakteristično za žene, da ću dati sve od sebe da se suzdržim, ali da se toga nikad neću moći odviknuti, budući da i moja majka priča koliko i ja, ako ne i više, i da se protiv nasljeđenih osobina ništa ne može učiniti. 18
Gospodin Keesing se jako smijao mojim argumentima, ali kada sam sljedeći sat opet nastavila s brbljanjem, dobila sam još jedan sastavak za zadaću. Ovaj put na temu »Nepopravljiva brbljavica«. I to sam predala pa se Keesing dva sata nije ništa žalio. Međutim, na trećem satu mu je uistinu bilo dosta. – Anne Frank, za kaznu zbog pričanja, moraš napisati sastavak na temu »Ga, ga, ga, reče gospođica gakalica«. Cijeli je razred prasnuo u smijeh. I ja sam se morala smijati, iako sam isrcpila svoju dosjetljivost na temu brbljanja. Moram smisliti nešto drugo, nešto posve originalno. Moja prijateljica Sanne, koja dobro piše pjesme, ponudila mi je pomoć – cijeli ćemo sastavak napisati u stihu. Skakala sam od veselja. Keesing me htio dotući ovom besmislenom temom, ali ja ću mu svojom pjesmicom vratiti dvostrukom ili trostrukom mjerom. Završile smo pjesmu – bila je prekrasna! Govorila je o mami patki i tati labudu koji su imali tri pačića koje je tata labud nasmrt izgrizao jer su previše gakali. Na svu sreću, Keesing je dobro shvatio šalu. Uz vlastite je komentare pročitao pjesmu pred našim razredom, te u nekim drugim razredima također. Od tada smijem brbljati i nikad ne dobivam dodatnu zadaću – naprotiv, Keesing se stalno šali na račun toga. Tvoja Anne
srijeda, 24. lipnja 1942.
Draga Kitty, užasno je vruće, svi uzdišu, a ja po toj vrućini svugdje moram pješice. Sad tek vidim koliko je lijepo voziti se u tramvaju, osobito u otvorenom, ali taj je užitak nama Židovima zabranjen – nama su dobre i naše noge. Jučer sam oko podneva morala ići k zubaru u ulicu Jan Luykenstraat 19
Dnevnik Anne Frank što je jako daleko od naše škole u Stadstimmertuinenu. Poslijepodne sam zamalo zaspala u školi. Na svu sreću, kod zubara su mi odmah ponudili nešto za piće. Medicinska sestra uistinu je jako ljubazna. Jedino se još smijemo voziti skelom. Kada smo vozača na Josef Israëlskade zamolili za prijevoz, odmah nas je prevezao. Nizozemci uistinu nisu krivi što je nama Židovima tako loše. Da barem ne moram ići u školu – moj su bicikl ukrali za vrijeme uskrsnih praznika, a otac je majčin bicikl povjerio na čuvanje prijateljima koji su kršćani. No, srećom, uskoro počinju praznici – još tjedan dana i nevoljama je kraj. Jučer ujutro dogodilo mi se nešto lijepo. Prolazila sam pokraj stalaka za bicikle kad me netko dozvao. Okrenula sam se i iza sebe ugledala zgodnog dečka kojega sam večer prije upoznala kod Wilme. On je njezin rođak, a Wilma je moja poznanica. U početku mi je ona bila jako simpatična, što ustvari i je, ali cijelo vrijeme priča samo o dečkima, što mi počinje ići na živce. Dečko se stidljivo približio i predstavio kao Hello Silberberg. Malo sam se iznenadila i nisam točno znala što želi, ali ubrzo mi je postalo jasno. Htio je uživati u mojemu društvu i otpratiti me u školu. – Ako ideš na istu stranu, pridružit ću ti se – odgovorila sam, i tako smo išli zajedno. Hello ima već šesnaest godina i zna pričati zanimljive priče. Jutros me opet čekao, a to će raditi i ubuduće. Anne
srijeda, 1. srpnja 1942.
Draga Kitty, do danas ti uistinu nisam imala vremena pisati. U četvrtak sam cijelo poslijepodne bila kod poznanika, u petak smo imali posjet i tako se nastavilo do danas. 20