fora je biti faca

Od iste autorice dosad objavljeno: O mamama sve najbolje ŠTO MI SE TO DOGAĐA? JESAM LI SE ZALJUBILA? SASVIM SAm POPUBERTETIO E, BAŠ MI NIJE ŽAO! HOĆU I JA! ZAR BAŠ MORAM U ŠKOLU? Što cure govore? Što dečki govore?

Sanja Pilić

Fora je biti faca, zar ne?

SANJA PILIĆ

Fora je biti faca, zar ne?

PRVO IZDANJE

SUBOTA

Moj život je pakao. Doslovno. Imam četrnaest i pol godina. I ništa ne razumijem. Dvije dosadne sestre ženskog spola gnjave me zajedno s mamom ženskog spola. Tata je zbrisao kao svaki pravi moderni muškarac, nekoć davno. I sad je bolestan na srce. A mene muči pitanje smisla naše egzistencije. To je tako kad ste rođeni u obitelji intelektualaca. Neprestano nešto razmišljam...

Radije bih da sam glup kao panj.

Ovako, preda mnom je neizvjesna budućnost, prepuna dvojbi, sumnji i depresije. Već vidim: zaljubit ću se u pametnjakovićku koja čita knjige, boji kosu i traljavo se odijeva.

Moj prijatelj Miha jede hamburgere i vozi tatin motor. Njegov tata klopa janjetinu, a djed uzgaja svinje. Miha je sretan i debeo, a ja suh i nervozan.

Cure me ne šljive. Nekako mi se čini da nisam neka marka.

– Previše si zaokupljen nebitnim stvarima – kaže Miha dok sjedimo na klupi u parku. On žvače dok govori i govori dok žvače. Na ruci ima skupocjeni sat i lančić oko vrata. Kosa mu je crna poput ugljena i buj7

Sanja Pilić

Fora je biti faca, zar ne?

na. Bucmast je, ali mu dobro stoji. Izgleda kao neki arapski princ. A tako se i ponaša.

– Misliš?

– Znam – kaže Miha.

– I što bi trebao uraditi? – pitam ga.

– Pojednostaviti – kaže Miha.

– Što to znači?

– Ne bih ti znao objasniti. Možda, ne razmišljati.

– Jednog dana ćeš imati problema sa srcem jer ne razmišljaš jedući to smeće.

– I tvoj tata ima problema sa srcem, a suh je kao dvopek...

Zašutim. Park na Svačićevu trgu dosadan je poput muške čarape. Ali ja imam Flokija, psa kojeg treba njegovati i maziti. Mješanac. Veselo, naporno smeđe biće bijele njuške bez pedigrea. Čak se i ne zna tko su mu roditelji. Siroče nađeno u podnožju Sljemena.

Totalni pseći luzer.

Gospođa Zvončić, prastara usidjelica iz prizemlja, prolazi pokraj nas. Miha je ne gleda. On iz nekakvog čudnog razloga uopće nije srdačan s ljudima. Dobro, istina, Miha stanuje u Gundulićevoj, a ja u Hatzovoj.

To nije njegova susjeda pa se i ne mora smiješiti. Ali ja želim biti simpatičan. I želim da svi govore kako sam simpatičan. Kad već nisam lijep.

– Dobar dan, Borna. Izveo si Flokija u šetnju. Ti si tako dobar i pristojan dječak.

8

Sanja Pilić

Fora je biti faca, zar ne?

Pocrvenio sam od sreće. A Miha ravnodušno sjedi, prekrižio ruke preko trbuha i zatvorio oči.

– Da – potvrdih. – Mama posprema.

– Eh, ti si pravi sin – uzdahne gospođa Zvončić, a ja sam i znao zašto je uzdahnula. Na drugom katu u našoj kući stanuje neki tip s majkom. Kad se napije urla i baca televizor kroz prozor, a ona zove policiju. I tako se to ponavlja, tipa odvedu na psihijatriju, onda ga vrate, pa on ponovno baca televizor kroz prozor...

Uopće nisam siguran isplati li se biti pristojan i još pravi sin. Nemam pankersku frizuru, razgovaram koristeći peterosložne riječi, brišem noge pri ulasku u stan, ali moje ponašanje cijene samo građani rođeni još za Austro-Ugarske. Novije generacije me totalno ignoriraju, da ne kažem iskorištavaju, pogotovo moja starija sestra Margita i njezin zaručnik Zlatko. Kad god žele biti sami – izbace me iz stana. Onda lutam ulicama, buljim u izloge i osjećam se poput prolivene juhe. Jer osim što sam dobar po karakteru, još sam i pjesnički nastrojen, što je dodatna otežavajuća okolnost. Život me mrzi.

– Eno, Sonje – Miha me upozorio progutavši posljednji zalogaj. Onda je zazviždao.

Normalne djevojke ne bi se trebale osvrtati na različita zviždukanja (Floki je naćulio uši, zatim vučjakinja Debra i jazavčar Pupi), ali naravno, pitanje je 10

Fora je biti faca, zar ne? Sanja Pilić

postoje li normalne djevojke ili su moji kriteriji previsoki za ovo doba.

– Haj! – Sonja se doklatarila do nas. Na sebi je imala crne tajice i dugačku crnu majicu. Išla mi je na živce, tako odrpana.

– Kaj delate? – upitala je.

– Prodajemo zjake – rekao sam bijesno.

– Nervozan si? – upitala me. – Miha, prijatelj ti je nervozan.

– Aha – potvrdio je Miha – nema curu pa živčani.

– Budalo!

– Evo, vidiš!

– Ne znaš sa ženama – izjavi Sonja.

– Ti nisi žensko...

– Ne svađajte se – Miha je štucnuo. Moram popiti kolu. Častim vas u Čvenku.

Floki se uzvrpoljio. Osjetio je da se nešto događa. Šetnja izvan zatvorskog kruga Svačićeva trga? Super. Vau! – Mogao si nabaviti i boljeg psa. Ovaj nije reprezentativan za šetnju gradom – izjavi Miha kiselo.

Namjeravao me totalno uništiti. Razoriti. Baciti hidrogensku bombu na moju ojađenu psihu. Uskrsni praznici su završili, škola je započela, a ništa se posebno nije dogodilo. Opet ću čekati nove praznike...

Mislio sam da će prošlogodišnji ljetni praznici promijeniti moj život, da ću doživjeti avanturu, nau11

Sanja Pilić

Fora je biti faca, zar ne?

čiti skijati na vodi, upoznati posebnu osobu, otkriti kovčeg sa zlatnicima u moru ili nešto slično dok sam se odmarao u Njivicama.

Ništa od toga nije se dogodilo.

Jedino mi je narastao nos. Zatim uši. I stopala.

– Pričekaj da kupim pizzu – rekla je Sonja. – Glad­ n­a sam. Jučer sam zatulumarila do ponoći. Sva sreća da je subota...

– Blago tebi što možeš tako dugo biti vani – nasmijao se Miha. – Ja sam sa starcima posjetio kumove.

Ali se isplatilo. Darovali su mi knjigu o motorima.

– Još uvijek voziš motor? Tvoj tata je zbilja lud.

– Kad god znam da nema policije u blizini. Uostalom, on je sa mnom. Obožava motore. Vozi ih od dvanaeste.

Sonja me je ignorirala. Išla mi je na živce. Glupa, površna krava, mislio sam i smiješio se. Ima tetoviranu ružu na nadlanici, a ponašala se kao da studira kibernetiku. Ni ona mene ne zarezuje pet posto.

Sjeli smo na pletene stolice.

Sonja je žvakala pizzu.

– Razmišljala sam da stavim piercing na usnicu.

Ali mama mi neće dati. I što misliš, bi li mi smetao dok klopam – pogledala je u Mihu.

– Radi što hoćeš – odgovorio je ravnodušno. – Ne možeš u osnovnoj imati piercing. Pričekaj još koji mjesec.

12

Fora je biti faca, zar ne? Sanja Pilić

– Ideja ti je sasvim glupa – rekao sam.

– Tebe nisam ništa pitala – odvratila je Sonja.

Floki je zalajao na retrivera koji je prolazio.

– Prestanite se svađati – naredio je Miha. – Zar ne vidite da sam u komi zbog svršetka proljetnih praznika. Tko će po ovom lijepom vremenu ponovno sjediti u klupi? Još kad se samo sjetim škole, dosadnog Topića i Mirkovićke...

Uzdahnuli smo.

Zajednička nesreća nas je zbližavala.

– Što je, inače, s Paulom? Javlja ti se još uvijek? – upitao je Miha Sonju.

– Aha – odgovorila je. – Piše mailove.

– Ljetne ljubavi su super!

Naćulio sam uši. Sjetih se ljetovanja i mog debakla: svi su imali uspjeha u lovu na komade, samo sam ja ispao gubitnik. Nitko se u mene nije zapiknuo, osim Julijane, gazdaričine kćerke. Ljetovao sam s mamom u nekom šugavom apartmanu. Bilo je prilično dosadno.

Mama je bila negativistički raspoložena – vjerojatno je i ona htjela imati kakvog udvarača. Stalno smo zajedno odlazili na plažu, tako da sam ja smetao njoj, a ona meni. Ne znam zašto je izabrala Njivice za ljetovanje. Tamo nikoga nismo poznavali.

Uglavnom, Julijana mi se nabacivala i objašnjavala mi kako si horoskopski odgovaramo. Ja bik, ona riba.

Dobivao sam plikove od alergije. Nema mi groznije 13

Sanja Pilić

Fora je biti faca, zar ne?

stvari od razglabanja o horoskopima, a Julijana još k tome voljela i gledati ljubavne filmove! Užas!

– Da, malo sam uvježbala engleski...

Vratio sam se u sadašnjost. Pa to je napredak, pomislio sam. Već sam zaboravio koliko mi Sonja ide na živce. Prošle godine u prosincu sjedili smo zajedno u klupi i gotovo sam poludio. Stalno je posuđivala kemijsku od mene, prepisivala zadaće i lupkala nogom. Uopće ne kužim kako je završila polugodište bez ijedne loše ocjene, čak su je i pohvalili. Bio sam užasnut. Mrzim neuređene, lijene, površne cure koje se »snalaze« u životu.

Ali i takve nađu dečka! Nekakvog Paula. Možda i brže nego one »normalne«.

Meni se Julijana nije svidala, a jedino me ona zamijetila. Osjećao sam se glupo, ali nikako nisam znao izaći iz tog filma. Družio sam se s njezinim bratom koji je također bio dosadan. Vozili smo se na biciklu i napokon sam ojačao noge. Bar neka korist od ljetovanja. Više nisam izgledao kao kukac.

– I što ćemo danas? – upitao sam. – Pokušao sam postati konstruktivan.

– Ja idem u kino s Anamarijom – rekla je Sonja.

– Možeš sa mnom na flipere – rekao je Miha.

Nije mi se dalo ići na flipere. Ali, morao sam se pokrenuti. Pronaći nove izazove, ma pokrenuti se.

Osjećao sam se loše u svojoj koži, kao u premalenom 14

Fora je biti faca, zar ne? Sanja Pilić

kaputu. Jednom riječju, osim što su mi drugi išli na živce, išao sam i sâm sebi.

Više nisam želio biti dobar.

Ni pristojan.

Mama je poslala poruku: Ručak. Imamo nenadane goste. Pojavi se za desetak mi­nuta.

– Stara me zove – rekao sam.

– Roditelje treba zadaviti – rekla je Sonja. – Uvijek nas kontroliraju.

– Kako koga – rekao sam. – Mene nitko ne kontrolira. Znam se pobrinuti za sebe.

– A ja kao ne znam...

– Nisam to mislio.

– Ponašaš se kao da si popio napitak za genijalce i sutra dobivaš Nobelovu nagradu. A sve bi dao da nekoj curi staviš ruku na cicku. Eto, toliko o tome.

– Prava si prostakuša. Dosadna si sa svojim zaključcima.

– Da, ali ono s cickom je istina.

– Ne svađajte se – upetljao se Miha. – Vi zbilja ne znate normalno razgovarati.

– I tako moram ići.

Floki se uzvrpoljio. Bio je sretan što opet odlazimo u šetnju. Pomislio sam kako nikada neću imati curu, jer su sve grozne. Zaredit ću se ili otvoriti hotel za pse. Ipak su oni naši najbolji prijatelji.

– Vidimo se – nasmijao se Miha.

15

VANESA

Otključavao sam vrata stana i čuo maminu milozvučnu rečenicu: – Toliko sam vesela da si se pojavila... Nisam imala pojma što se događa s tobom. Ipak smo bile najbolje prijateljice.

Upao sam u dnevni boravak. Šiljasta, visoka, mršava osoba sjedila je za ovalnim stolom kupljenim na otplatu u dvadeset četiri rate. A pored nje je zbunjeno i pomalo dosađujući se sjedila djevojka plave kovrčave kose, plavih očiju i sasvim blijedog, prozračnog tena.

Na sebi je imala ružičastu majicu na kojoj je pisalo Girls. I žuto obojane nokte u skladu sa suknjom. Malo previše boje, pomislio sam. Ups! – Evo Borne i Flokija – mama nas je predstavila. – Sjećaš li se moje prijateljica iz djetinjstva Jasne i njezine kćerke Vanese?

– Ne sjećam se.

– Kad si imao sedam godina družili smo se.

– Ah, da. Pomalo mi sijeva.

Pružio sam ruku.

– Drago mi je.

16

Fora je biti faca, zar ne? Sanja Pilić

– Vratile su se u Hrvatsku. Iz Los Angelesa. Pokušat će ovdje opet živjeti.

– Zbilja pokušati – rekla je Jasna. Mama je bolesna, ali bojim se da ipak nećemo tu ostati. U ovih mjesec dana...

– Zar si mjesec dana u Zagrebu?

– Da. Vidim, sve je drukčije. Ipak sam se odvikla od takvog života. A i Vanesa. Nama je tu sve malo i sporo.

– Zašto se prije nisi javila?

– Nisam stigla – odgovori Jasna nehajno.

– Nisi stigla? – mamin glas je zadrhtao. – Nisi stigla?

– Ne – odgovori Jasna ne primjećujući laganu uvrijeđenost u maminu glasu.

Sjeo sam do Vanese.

– Haj – nasmiješio sam se. – Sviđa li ti se u Hrvat­ skoj?

– Da – odgovori ona s američkim naglaskom. – Ali nedostaju mi prijatelji. I već smo predugo ovdje.

– Znači, ti ne bi rado živjela ovdje?

– Ne – odgovori Vanesa – ali roditelji bi se rado vratili. Otac, a i mama. Bar tako misle. Ili možda više ne misle. Sjećam se da imaš sestre. Gdje su?

– Margita na izletu sa zaručnikom Zlatkom. A Sanja, pojma nemam...

– Ha, zaručnikom?

– Da, tako su definirali svoj odnos – rekoh mudro.

17

Fora je biti faca, zar ne? Sanja Pilić

Vanesa se nasmiješi. Bila je zgodna, usnice je namazala sjajnim ružem. Izgledala je kao cura iz magazina za djevojke, slatka i skladna. Plavih očiju kojih je sve manje na ovim prostorima.

– Imaš li prijatelje, mislim, ovdje?

– Da – rekla je Vanesa. – Imam Mirelu, kod bake.

Družimo se. Mami je obavljala poslove u Zagrebu, so, oh, sorry, stalno mi dolazi engleski...

– Kako to da si došla sada? Zar nemaš nastavu?

– Oh, imam. Ali ja sam dobar stjudent. Malo ću polagati ispite... Dobro učim pa nema veze...

Mama je dotle razgovarala s Jasnom. Rukom se naslonila na fotelju. Skužio sam da je tema ozbiljna. Život, muškarci, vještice iz ureda, zapušteni Zagreb – to su bile mamine glavne točke kad bi postala ozbiljna. Inače je pričala viceve i pjevala kraće operne arije, kupovala haljine u Skandalu i svejedno tvrdila da izgleda babasto.

– Hej, možete se povući u tvoju sobu – rekla je mama. – Ne moraš prisluškivati.

– Mama je paranoična – objasnio sam Vanesi. – Je li i tvoja?

– Paranoik. Uglavnom – odgovorila je. – Ali to je normalno. O, soba ti je ekscellent.

Pogledao sam svoju jazbinu davno obojanih zidova sasvim drugim očima.

– Nemoj me zafrkavati.

19

Sanja Pilić

Fora je biti faca, zar ne?

– Da, baš je okej. Bila sam u puno soba u Zagrebu. Male su i nemaju svjetla. Osim u novim naseljima. Puno smo se družili s ljudima.

Zar joj se sviđa taj pisaći stol iz prethistorije s debelim slonovskim nogama? I žuta Ikeina polica prošvercana preko granice, oko koje smo drhturili kao da švercamo oružje? I plakat Mela Gibsona? On je već i za moju mamu prestar. A ja držim Hrabro srce na zidu. Nije ni čudo što nemam puno prijatelja.

Dobro, kvadrati su presudili. Soba je velika. Dvadeset kvadrata. Živjela stara Austrija! A pod je hrastov, ako je to važno. Katkad osjećam da ću život završiti kao profesor povijesti, jer uvijek sam u zaostatku, a i divim se starinama.

Moram postati moderan.

– Hoćeš da u subotu idemo na modnu reviju za mlade u City centar. Bit će zabavno? – izgovorih odjednom se prisjećajući da me Jura pozvao jer njegov ujak, modni kreator, ima prezentaciju kolekcije.

– Maybe – odgovori Vanesa. – Vidjet ću kakvi su nam planovi...

Vanesa je sjela na pod, a ja na krevet. Bio sam ponosan jer se nisam oznojio vodeći razgovor. Moram početi oponašati Mihu. On brblja kao navijen, a mobitel mu neprestano zvoni. Moj ne zvoni nikada.

Dobro, malo pretjerujem.

– Vrlo lijepo govoriš hrvatski...

20