Kalendar Maya

Riječ je o legendarnom kalendaru Maya. Njemu se pripisuje to odbrojavanje jer njegovo računanje vremena počinje 3114 godina prije našeg računanja vremena i završava, kako kažu, nakon dvanaest uzastopnih ciklusa, 2012. g. pos. Kr. Tom navodnom prijetnjom propašću svijeta iz godine u godinu bavi se cijeli trust mozgova i ponovno diljem svijeta raste interes za taj srednjoamerički narod čiji su golemi gradovi šaptom pali prije više od tisuću godina. www.mozaik-knjiga.hr

169,00 kn ISBN 978-953-14-0771-7

K ALENDAR MAYA Bernd Ingmar Gutberlet

Kasno ljeto 2012. U Londonu se gasi olimpijski plamen i prenosi do mjesta održavanja sljedećih olimpijskih igara. U britanskoj prijestolnici nosioci medalja i medijski magnati, kupci suvenira i džepari svode bilancu, dio svijeta priprema se za jesen dok se drugi raduje ljetu. Godina poput mnogih drugih? Ne baš jer istodobno raste – revno raspirivano u TV intervjuima raznih „stručnjaka“, poticano poplavom mrežnih stranica i dojmljivih katastrofičnih filmova holivudske produkcije – uzbuđenje oko odbrojavanja koje navodno više od pet tisućljeća otkucava propast svijeta. Još prije Božića, točnije 21. prosinca 2012., ljudski život na Plavom planetu treba nestati. No je li to odbrojavanje doista staro 5000 godina ili je izmišljotina medijske ere u lovu na senzacije i gledanost?

Bernd Ingmar Gutberlet

K ALENDAR

MAYA

Istina o najvećoj zagonetki visokor azvijene kulture

Bernd Ingmar Gutberlet

K ALENDAR MAYA

Naslov izvornika: Der Maya-Kalender © 2009 by Verlagsgruppe Lübbe GmbH & Co. KG, Bergisch Gladbach © 2010, za hrvatsko izdanje Mozaik knjiga d.o.o.

Za nakladnika Alen Bodor Urednik Vid Jakša Opačić Prevela Xxxx Xxxx Lektor Xxx Xxxx

Korektor Xxxx Xxxxxx

Fotografija na naslovnici Shutterstock Tehnička urednica Marija Morić

Tisak Xxxxx, Zagreb, lipanj 2010.

ISBN 978-953-14-0xxx-x

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxxxx

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Bernd Ingmar Gutberlet

K ALENDAR MAYA Istina o najvećoj zagonetki visokor azvijene kulture s crteŞima Krisztine Bradeanu

Posvećeno mom ocu

Vrijeme koje sve mijenja, koje sve hrani i daje da raste, sve troši i daje da trune.

Guillaume de Lorris, Roman o ruži Teško da postoji neka značajka kulture koja u tolikoj mjeri karakterizira njezinu bit kao razumijevanje vremena. U njemu je utjelovljen i s njim se povezuje svjetski osjećaj za razdoblje, ponašanje ljudi, njihovu svijest, njihov životni ritam i njihov odnos prema stvarima.

Aaron J. Gurjevič Sunce sja danju i noću, samo nebo zna kako to može.

Iz jednoga njemačkog šlagera Što je dakle „vrijeme“?

Ako me nitko ne pita, znam, no želim li to komu objasniti, ne znam.

Sv. Augustin, Ispovijesti XI. 14

Predgovor

K

asno ljeto 2012. U Londonu se gasi olimpijski plamen i prenosi do mjesta održavanja sljedećih olimpijskih igara. U britanskoj prijestolnici nosioci medalja i medijski magnati, kupci suvenira i džepari svode bilancu, dio svijeta priprema se za predstojeću jesen, dok se drugi raduje ljetu. Godina poput mnogih drugih? Ne baš jer istodobno raste – revno raspirivano u TV intervjuima raznih »stručnjaka», poticano poplavom mrežnih stranica i dojmljivih katastrofičnih filmova holivudske produkcije – uzbuđenje oko odbrojavanja koje navodno više od pet tisućljeća otkucava propast svijeta. Još prije Božića, točnije 21. prosinca 2012., ljudski život na Plavom planetu treba nestati. No je li to odbrojavanje doista staro 5000 godina ili je izmišljotina medijske ere u lovu na senzacije i gledanost?

Radi se o legendarnom kalendaru Maya. Njemu se pripisuje to odbrojavanje jer njegovo računanje vremena počinje 3114 godina prije našeg računanja vremena i završava, kako kažu, nakon dvanaest uzastopnih ciklusa, 2012. g. pos. Kr. Tom navodnom prijetnjom propašću svijeta iz godine u godinu bavi se cijeli trust mozgova i ponovno diljem svijeta raste interes za taj srednjoamerički narod čiji su golemi gradovi šaptom pali prije više od tisuću godina.

No kako je narod iz kamenog doba uopće mogao izraditi tako zahtjevan kalendar, tako složena načina funkcioniranja s različitim brojenjima koja se međusobno isprepleću? Kako to da narod koji ne poznaje ni metalni alat niti se služi kotačem obavlja astronomska promatranja koja još danas izazivaju oduševljenje i poštovanje zbog izvanredne preciznosti? Što je nagnalo Indijance iz kišne šume da mnogo prije osvajanja Europljana uklešu u kamen, 7

K ALENDAR MAYA

u velikom broju slučajeva, najsloženije podatke o vremenu? A kako se s time slažu ružne žrtve u krvi na stubama hrama s čijih prozora učenjaci stoički zagledani u noć izračunavaju koliko točno traje Venerina godina? Kako visokorazvijena matematika ide ruku pod ruku s naivnom vjerom u bogove kojima se neprestano treba moliti da budu milostivi kako se ne bi dogodila nesreća?

No nije potreban ni taj tajanstveni kalendar pa da nas stari Maye zadive.

Za to je dovoljan posjet impozantnim i jednako tako zagonetnim ruševinama od kojih neke uspavane u prašumi još i danas čekaju da budu otkrivene.

To su ruševine tisućljetne visoke kulture koja je bez kotača i teglećih životinja gradila gradove kakvi su u ondašnjoj Europi bili nezamislivi. Ovaj srednjoamerički narod nije poznavao ni plug, no ipak se uspješno bavio poljoprivredom kako bi ubrzao rast stanovništva. Usto umjetnost Maya zaokuplja i modernog promatrača jer njezin oblik izražavanja nije samo egzotičan nego su i mnogobrojne izobličene glave zastrašujuće. Još ima otkrića koja pobuđuju zanimanje, a velik dio zagonetki o povijesti i kulturi Maya riješen je tek nedavnih desetljeća – među ostalim i tajna vrlo složenog pisma Maya.

Maye, poput mnogo toga što istodobno pripada prošlosti, zagonetno je, magijsko i složeno, raspiruju maštu i uživanje u špekuliranju za što je upravo idealan njihov kalendar. Čemu dakle tako razrađen kalendarski sustav koji bi mogao služiti na čast i suvremenim znanstvenicima iz NASA-e? Zacijelo se iza nemjerljiva uloga koji su Maye na to utrošili, s obzirom na svoje velike opservatorije i vojske iznimno obrazovanih svećenika kalendara i astronoma, ne krije mnogo više nego izrada prognoze vremena i izračunavanje bogu ugodnih termina za puštanje krvi ili napad na susjedni grad? Jesu li oni uistinu posjedovali dublje istine o smislu života ili formuli koja svijet drži na okupu?

Bi li se dakle trebalo pripremiti za 21. prosinca 2012. prema gregorijanskom kalendaru koji u računanju vremena Maya nosi zlosretni datum 13.0.0.0.0?

Proteklih su se godina i desetljeća pisale knjige i nudila objašnjenja na pitanje što doista stoji iza kalendara starih Maya. Ova knjiga ide drugim putem, za razliku od većine ubitačnih publikacija ezoterične ili katastrofične, špekulativne ili fantastične orijentacije. Ona vodi čitatelja na put u vrijeme počinjući ovdje i sada s raznolikošću kalendara i shvaćanjem vremena u povijesti čovječanstva kako bi na toj osnovi stavila pod povećalo kalendar i shvaćanje vremena kod Maya. Pritom se postavlja temeljno pitanje je li kalendar 8

Predgovor

Maya doista jedinstven ili prikazuje samo drukčiju, ali objašnjivu inačicu povijesti kalendara.

To u određenom smislu oduzima čar zagonetki oko kalendara jer se otvara njegova povijest, a da pritom nismo upućeni na špekulacije i pretpostavke. Jer istraživanja neumornih znanstvenika mnogih disciplina koje se bave Mayama mogu predočiti dovoljno spoznaja kako bi se shvatio kalendar Maya, njegovo podrijetlo, način funkcioniranja i razvoj. Ali i sa strane neutemeljenih teorija i dodavanja vlastitih želja povijesni kalendar Maya uzbudljiva je, fascinantna priča, pogotovo što se tema vremena odnosi na svakog pojedinca. A ništa nije zanimljivije od znalačkog pogleda.

Ova bi knjiga bila nezamisliva bez izvanredne suradnje majanista iz cijelog svijeta. A isto tako i bez knjižnice Iberoameričkog instituta u Berlinu koji je omogućio pristup nepreglednoj znanstvenoj literaturiu cijelosti.

Bernd Ingmar Gutberlet Berlin, lipanj 2009.

9

PAJO PATAK I TAKT BESKR AJNOSTI Sustavi kalendara, promatranje neba i opažanje vremena

U Čišćenju satova, kratkometražnome crtanom filmu iz 1937. možemo gledati vječita antijunaka Paju Patka kako sa svojim drugovima Mickeyjem Mouseom i Šiljom čisti satni mehanizam u satnom tornju. Naravno da nespretnjaković dospijeva među zupčanike te vrlo bolno prolazi kroz cijeli stroj ne propuštajući ni jedan zupčanik, bubnjić ili klatno. Kad se napokon oslobodio iz sata, Pajo Patak počinje se boriti s uočljivim tikom. Njegova se glava više ne može riješiti ritma sata u tornju tako da on i dalje titra amo-tamo u taktu i, kad očajnički čvrsto drži glavu, Patkovo tijelo preuzima nemilosrdan ritam sata. Najslavniji patak na svijetu kao žalosna žrtva vremena.

Ne smijemo Waltu Disneyju i njegovim crtačima pripisivati da je taj filmić zamišljen kao civilizacijska kritika diktature suvremenog računanja vremena u obliku sata i kalendara. Ali upravo kao što se tijelo Paje Patka nakon mučnog upoznavanja sa svakim sastavnim dijelom satnog tornja ne može osloboditi njegova ritma, i mi smo neopozivo posvojili vrijeme. Ono nam je sveprisutno i njegovo vrlo točno strukturiranje prešlo nam je u krv, makar na drugačiji način nego kod Paje Patka. Živimo s voznim redovima, fondom sati radnog vremena i olimpijskim rekordima, do atoma točno određenim satima i kalendarom za koji se čini da vrijedi univerzalno.

Započeti knjigu o prastarome tajanstvenom kalendaru Maya s Pajom Patkom može vam se učiniti donekle neobičnim. Patak iz stripa naposljetku je 10

PAJO PATAK I TAKT BESKR AJNOSTI

proizvod našega zapadnog načina života i moderne s kojom staroamerička kultura nema ništa zajedničko. No o starim se Mayama neprestano čuje kako su bili opsjednuti vremenom. Legendarno je njihovo složeno gospodarenje kalendarom s više međusobno različitih brojenja. Poznata je njihova manija da točno datiraju građevine u čudnim hijeroglifima i da važne događaje lociraju u kalendaru. Kako je dakle izgledala ova opsjednutost Maya vremenom?

Jesu li sličili nama, modernim robovima vremena? Je li njihova svakodnevica bila poput naše obilježena kalendarom? Ili su bili obuzeti vremenom na mističan i arhaičan način koji je nama teško shvatiti? Ako je to tako – onda su oni jedinstveni ili se njihovo postupanje s vremenom može usporediti s drugim visokorazvijenim kulturama kao što su egipatska, babilonska ili kineska?

Kako bismo ušli u trag kalendaru Maya i njihovu specifičnom razumijevanju vremena, preporučuje se sadašnjost kao polazište za šetnju unazad: prelazeći prošlost, prolazeći kroz kalendarske sustave različitih kultura sve do temelja računanja vremena. Odatle, od podrijetla poimanja vremena i početaka ljudske podjele vremena kronološki slijedimo razvoj ljudskog shvaćanja vremena sve dok ponovno ne stignemo do užurbanosti 21. stoljeća. Ovaj izlet ne daje nam samo utemeljen pregled postupanja ljudi s vremenom već nam omogućuje općenito diferenciran pristup kulturi Maya koja nam se danas čini tako egzotičnom. Jer da bismo mogli razumjeti i cijeniti kalendar Maya kao kulturnu stečevinu, moramo ga smjestiti u povijest kalendara i računanja vremena te ga postaviti u pravi odnos prema njihovim temeljnim uvjetima, funkcijama i obilježjima.

Naš kalendar sa svojim brojenjem dana i tjedana, godina i tisućljeća može matematički točno odrediti bilo koje trenutke bez obzira na to bile one prethodne ili buduće. Taj kalendar sa 365 dana i povremenim dodavanjem još jednog dana prema jasnim pravilima u obliku dodatnog 29. veljače, sa 12 mjeseci i 52 tjedna – civilni je standard diljem svijeta iako su uz njega u uporabi i mnogi drugi kalendarski sustavi. Rijetko propitkujemo čak i donekle ne baš sasvim ispravnu podjelu na 24 sata po 60 minuta – sve dok ne počnemo razmišljati zašto se zapravo dan ne sastoji od 10 ili 20 umjesto 24 podjedinice i zašto se sat i minuta dijele na 60, a ne na 100 jedinica.

Ponajprije je mala podjela vremena, koja trenutak još dijeli u djeliće sekunde ako se, primjerice, sportaši bore za novi rekord – a zatim se broji u sto11

K ALENDAR MAYA

tinkama i tisućinkama – pridonijela našoj modernoj percepciji vremena. Ona je objektivna, ako ne i znanstvena, tako smatramo, ona je nepobitna i točna. Što se tiče prirođene potrebe za podjelom vremena, prirodoslovlje je potpuno na našoj strani. Biolozi nas opskrbljuju dokazima da gotovo svako živo biće ima svojevrstan unutarnji sat koji čak bez vanjskih impulsa daje ritam – što poznajemo već i kod svog psa koji uvijek u isto vrijeme traži šetnju ili hranu. Sjedište ljudske percepcije vremena istraživači mozga lokaliziraju čak na određeno mjesto u mozgu. Za nas moderne ljude, u složenim životnim poveznicama i širokoj umreženosti s redovima letenja, vremenskim zonama i normiranom satu, sat i kalendar gotovo su od životne važnosti i samo je po sebi razumljivo da raspolažemo njima.

Svakodnevni instrument kalendar stalni je pratilac, katkad s neumoljivo diktatorskim karakterom, otprilike kad dani godišnjeg odmora nepovratno prolaze. Ali isto je tako neumoljiv pomoćnik bez kojega se ne može, jer kako bismo inače organizirali život ako ne bismo imali na raspolaganju općeniti standardni dogovor o podjeli vremena? Kako se dogovoriti za važan sastanak – od obična odlaska zubaru sve do ljubavnog sastanka koji nestrpljivo očekujemo?

Pošteno je priznati da nam je život koji ignorira vremenske tijekove tako što odbija mjerenje i podjelu vremena postao gotovo nemoguć. Tko je naviknut da tijekom dana stalno gleda na sat, ljutit će se ako mu mjerač vremena ujutro ostane u kupaonici. Radi predaha na godišnjem odmoru možda je dobro da se ne obaziremo na slijed dana u tjednu i datuma, ali nakon nekog vremena vraća se potreba da se stanje strukturira. A tko odjednom više nema kalendar i sat, taj pokušava bar nešto nadoknaditi.

U poznatom romanu Robinson Crusoe s početka 18. stoljeća Daniel Defoe ostavlja svog junaka da se trudi na svome pustom otoku kako ne bi potpuno izgubio unutarnju koheziju i priključak na odjednom nedostižno daleku civilizaciju: »Pošto sam ondje proveo deset ili dvanaest dana, pade mi na pamet da ću izgubiti račun o vremenu jer nisam imao knjiga, ni pera, ni crnila, pa neću čak znati ni kad je nedjelja, a kada radni dan. Međutim, da bih tomu doskočio, urezao sam nožem na golem stup velikim slovima datum svoga dolaska. Onda sam od njega načinio križ i postavio ga na obali, na mjestu gdje sam se prvi put iskrcao, a to je bilo 30. rujna 1659. Stup je bio na četiri ugla, i ja sam na postrane plohe svakog dana urezao po jedan rovaš, a svaki sedmi rovaš bio je 12

PAJO PATAK I TAKT BESKR AJNOSTI

nešto dulji, dok je svaki prvi dan u mjesecu bio urezan još duljim znakom. I tako sam vodio svoj kalendar ili tjedno, mjesečno i godišnje računanje vremena.»

Kad je prisilni pustinjak Crusoe na svom otoku ipak našao još jednog čovjeka, nazvao ga je Petko prema danu kad ga je ovaj spasio od ljudoždera, prema simbolu civilizacije koja mu je tako bolno nedostajala i koju je svakako želio usaditi domorocu.

Iz mnogih sličnih opisa zarobljenika znamo da ova fiktivna priča ima višestruke ekvivalente u stvarnosti jer ljudi koji su potpuno povučeni u sebe često traže uporište uz pomoć primitivnog računanja vremena. Primjer za to potječe i iz nejasne životne priče ruskog agenta KGB-a Jurija Nosenka koji je 1964. htio prijeći u američku tajnu službu CIA-u, ali je najprije držan tri godine u strogome izolacijskom zatvoru jer nisu vjerovali njegovim podacima. U stalno osvijetljenoj ćeliji uz slab čaj i neukusnu kašu Nosenko nije smio čitati ni sitno otisnut tekst na tubi svoje paste za zube, a oduzeli su mu čak i primitivan kalendar koji je potajno sam izradio. Napravio ga je od niti koje je izvlačio iz svoje odjeće, ali nije se smio ni njime služiti.

Naš suvremeni oblik kalendarskog brojenja i računanja vremena, čak našu opću percepciju vremena promatramo, bar za sadašnje razdoblje, upravo kao univerzalno. Što se tiče osjećaja vremena, dovoljan je već godišnji odmor na nekom pacifičkom otoku, crna kava u bečkoj kavani ili posjet baki kako bismo doživjeli usporeno postupanje s vremenom. Različite kulture postupaju različito s vremenom čak i ako se služe istim kalendarom, a unutar jedne kulture opet možete različito percipirati i prakticirati vrijeme. A da nije »naš» kršćanski kalendar jedini, iako je postao svjetski standard, primjećujemo tek s vremena na vrijeme. Kad se, primjerice, nova kineska ngodina slavi tek nekoliko tjedana nakon početka kršćanske kalendarske godine ili ako kakva relikvija Marilyn Monroe nosi broj godine 5716 jer se radi o povelji njezina pristupa židovskoj vjeri, ili prije nekoliko godina kad su televizijske emisije i novinski članci morali upućivati na to da se nipošto svuda u svijetu u tom trenutku ne ulazi u novo tisućljeće – koje je, strogo uzevši, ionako počelo tek 2001.

13

K ALENDAR MAYA

Reforme kalendara – čas prolazne, čas uzaludne Ma kako velike – a katkad i opterećujuće – bile prisutnost i svjetska dominacija našega zapadnoga gregorijanskoga kalendara nazvanog prema njegovu posljednjem reformatoru, od njegova uvođenja krajem 16. stoljeća zabilježena su nastojanja da ga se ukine i zamijeni nekim drugim, navodno boljim kalendarom. Naposljetku, za to su se navodili ponajprije racionalni razlozi.

Budući da se ni mjesec ni godina kao cjelina ne sastoje od točnog broja tjedana, za naše visoko ekonomizirano i kompjutorizirano globalno društvo proizlaze loše posljedice. Počeci mjeseca ne podudaraju se nužno s tjednom koji istodobno počinje, a 1. siječnja može pasti na bilo koji dan u tjednu. Kad bi kalendarski sustav bio matematički sređeniji, lakše bi se mogle izrađivati bilance i vozni redovi, osim toga određeni bi datum padao svake godine na isti dan u tjednu – i nitko više ne bi trebao razbijati glavu koliko zapravo dana ima određeni mjesec. I naposljetku smijemo za ideal o ravnopravnoj svjetskoj zajednici za kojim težimo postaviti pitanje nije li kršćanska kronologija kao univerzalni kalendar postala već davno potpuno anakrona. Ne bi li se trebao slijed godina brojiti prema nekom svjetovnijem datumu nego što je Kristovo rođenje koje je usto još u svoje doba bilo pogrešno izračunano? No koja bi univerzalno važeća kao i svjetonazorski nedvojbena godina iz ljudske povijesti ispunila tu svrhu? Relativno neopterećen Veliki prasak iz praktičnih razloga ne dolazi u obzir. On je jednostavno bio veoma davno.

Trenutačno nema međunarodnoga konsenzusa o reformi kalendara ili uvođenju svjetskoga univerzalnoga kalendara posve novog oblika, a tema je samo još jedan poligon za akademske rasprave koje se najradije vode na internetu. Naposljetku, prilikom ulaska u novo tisućljeće postojala su nastojanja za reformom kalendara, no to su pucnjevi u prazno kao i prethodni pokušaji zacijelo jedine svjetske organizacije koja bi mogla preuzeti na sebe takav projekt: Ujedinjeni narodi. No i Ujedinjeni narodi upućeni su na spremnost na reformu svojih članica i poslije Drugoga svjetskog rata takva su se nastojanja izjalovila. Dvadesetih godina 20. stoljeća bilo je to pod prethodnom organizacijom, Ligom naroda, nešto drugačije jer je odbor za reformu svjetskoga kalendara ipak skupio 130 prijedloga. No ni jedan od tih projekata nije ostvaren, kao ni plan World Calendar Association imućne kozmopolitkinje Elisabeth Achelis koja se zauzimala za svjetski kalendar što je upućivao na francuskog 14

PAJO PATAK I TAKT BESKR AJNOSTI

astronoma Flammariona i trebao se sastojati od četiri jednako duga kvartala od 91 dana (jedan mjesec od 31 dan, dva sljedeća po 30 dana). Onaj višak, 365. dan, trebao je diljem svijeta postati praznik kao World Day. Lijepa ideja o građanima svijeta i razumijevanju među narodima s pomoću kalendara privremeno se izjalovila zbog Drugoga svjetskog rata i naposljetku je pala u zaborav. Podjela svijeta ionako je u većoj mjeri onemogućila dogovor o kalendaru, ali i nakon kraja istočno-zapadnog sukoba uvođenje svjetskoga kalendara nije bilo nimalo lakše zbog političkih, društvenih, kulturnih i vjerskih razlika. Unatoč svim slabostima sadašnjeg računanja godina, naš složeni suvremeni svijet i u vrijeme globalizacije besprijekorno funkcionira s kalendarom koji je posljednji put reformiran prije više od četiri stoljeća i sve u svemu ima časnih pet tisućljeća na grbači.

No od uvođenja gregorijanskoga kalendara zabilježene su dvije ambiciozne, iako samo privremeno uspješne reforme kalendara. U 20. stoljeću bio je to kalendar još mladoga Sovjetskog Saveza. Rusija je tek 1918. godine prešla s julijanskoga na gregorijanski kalendar – za Lenjina je to značilo pripadnost »civiliziranoj zemlji». Već puno desetljeće nakon toga, 1929. uz modernizaciju trebao je ići i moderni kalendar. U središtu je stajao, drugo se nije moglo ni očekivati, rad koji se radi ravnomjerne proizvodnje i ambiciozne utrke Sovjetskog Saveza u odnosu na moderni Zapad nije više smio prekidati neproduktivnim vikendom. Usto se namjeravalo kronologiju prilagoditi Revoluciji i započeti s 1917. godinom, a vjerski blagdani trebali su se bez ostatka izbrisati iz kalendara. Taj novi kalendar bio je unatoč kalkulaciji o povećanju proizvodnje ponajprije instrument moći i propagande. Računanje vremena trebalo je postati sasvim sovjetsko, oslobođeno vjerskih, građanskih i navodno kapitalističkih starih opterećenja – projekt je programatski nazvan »Crveni kalendar». Umjesto vjerskih blagdana uvedeni su sovjetski praznici i ukupno pet neradnih praznika u godini služili su – u kalendaru označeni crvenom zvjezdicom – kao umetak kako bi se godišnji ciklus od 360 dana (72 »tjedna» po četiri radna dana i jednim danom za odmor) uskladio sa Sunčevom godinom. Osim ovih državno sankcioniranih neradnih dana socijalističke tvornice nikada ne bi trebale prestati s radom, već bi svi zaposlenici uz pomoć rotirajućih dana za odmor kao u nekom sustavu smjena dobili zasluženi odmor. Nakon četiri radna dana slijedio bi planirani dan odmora za zaposle15

K ALENDAR MAYA

ne, ali ne za sve istog dana. Cijela zemlja radi u smjenama, pučanstvo je podijeljeno na pet radnih skupina, odnosno skupina za slobodno vrijeme uvijek označenih svojom bojom – to je sa sobom moralo donijeti slične društvene probleme kakve poznajemo iz rada u smjenama. Ugroženo je planiranje slobodnog vremena jer je koordinacija s obitelji ili prijateljima isto tako otežana kao i prakticiranje vjere – za ideološki primat socijalističkoga kolektiva u odnosu na obitelj i borbu protiv religije i Crkve sasvim poželjne posljedice. Prava planska obveza, znatno povećanje produktivnosti zahvaljujući kalendaru, pokazala se ipak samo pustom željom tako da je Sovjetski Savez već 1931. ukinuo rotirajući tjedan, a 1940. napokon se potpuno vratio starom kalendaru ne praveći oko toga veliku buku.

Još je radikalnije postupila Francuska prije više od 200 godina, nekoliko godina nakon revolucije 1789. s tradicionalnim kalendarom. Francuska revolucija smatra se do danas epohalnom, na što su već suvremenici tako gledali i što se u svakodnevnom životu ljudi trebalo ogledati i u obliku novog računanja vremena. Sukladno s tim kod te se reforme radilo ne samo o poboljšanju postojećega kalendara već i o načelnome društvenom protukonceptu jer je revolucionarna era Francuske značila radikalno skretanje od ancien régimea i Crkve kao okretanje napretku i razumu, što se očitovalo u Prvoj francuskoj republici. Ovo odstupanje od tradicionalnog računanja vremena odmah je provedeno trostruko. Sasvim nova kronologija prekinula je s brojenjem godina od Kristova rođenja i degradirala prošlost u prapovijest Revolucije. Nova I. godina (rimskim brojkama) odgovarala je godini 1792./93. starog računanja vremena, početak godine bio je sada 22. rujna, odnosno I. vendémiairea, što je datum utemeljenja Republike. Isluženi 1. siječnja nalazio se sukladno s tim usred zimskog mjeseca nivôse.

Ali i sam kalendar doživio je revolucionarnu obradu jer se podjela mjeseca pojednostavnila. Svaki je mjesec sada imao 30 dana i, kao kod starih Egipćana i starih Maya, prethodno je pribrojeno suvišnih pet, u prestupnim godinama šest republikanskih praznika kraju godine kao tzv. sansculottides. No to nije bilo sve: u jeku napora da se gdje god je to moguće provede decimalni sustav – Francuskoj revoluciji zahvaljujemo osim toga metričke jedinice – pali su i tjedni kao žrtve prevrata. Umjesto toga svaki je mjesec po uzoru na Egipat dobio tri dekade od po 10 dana koje su također dobile nova imena kao i mje16

PAJO PATAK I TAKT BESKR AJNOSTI

seci. I dekada se pozivala na razum, prirodu i praktičnost: zbog deset prstiju na čovjekovoj ruci. Svaki pojedini dan nazvan je prema biljkama, životinjama ili poljoprivrednom alatu, mjeseci prema sezonskim prirodnim pojavama ili poljoprivrednim terminima. Unutar dekade dani su bili samo numerirani: primidi, duodi itd. Vjerskoj orijentaciji staroga kalendara željela se suprotstaviti priroda kao temelj, čemu je odlično odgovaralo što početak godine nije bio samo Dan Republike već je označavao i početak jeseni. Sklad novoga kalendara s prirodom trebao je narodu približiti projekt gradnje vrata za pariški Jardin du Luxembourg. Slijedile su i druge mjere za preodgoj naroda u vezi s kalendarom.

Dan odmora décadi, koji je odgovarao uobičajenoj nedjelji, nije više bio svakih sedam dana već samo svakih deset dana. Strogo antiklerikalno orijentiranim francuskim revolucionarima posebno je bilo stalo do toga da ukinu biblijski utemeljen tjedan kao simbol kršćanstva. Kao treću intervenciju Republika je htjela prekinuti sa starom podjelom sata – no propao je pokušaj da se i tu računa prema decimalnom postupku i ubuduće svaki dan dijeli na 10 sati po 100 minuta. Ma kako je radikalno novi kalendar prekinuo sa starim računanjem vremena, ma kako je postao simbolom i instrumentom odgoja sasvim novoga političkog i društvenog sustava i trudio se da svojim korisnicima iz dana u dan naviješta život u novoj eri sa značenjem za svjetsku povijest, ipak je njegova prodornost bila ograničena. On se doduše brzo uvodio, ali u praksi provedba je znatno šepala u mnogim područjima. Novi kalendar nije bio prihvaćen, radikalno odstupanje od vjerski obilježena tijeka godine nije potpuno prihvaćeno. Možda zato nije bilo dovoljno 13 godina njegova trajanja. Posebno je dekadski raspored mjeseci ostao ljudima stran, ali ne samo zbog neugodne činjenice što je radni tjedan sada imao 9, a ne više 6 dana.

Nakon propasti Prve francuske republike, pošto je 1799. vlast preuzeo Napoleon, postupno se ukidao i revolucionarni kalendar. Godine 1802. umjesto dekada ponovno su uvedeni tjedni, 1. siječnja 1806. ponovno je potpuno rehabilitiran gregorijanski kalendar pošto je de facto sedmodnevni tjedan ponovno bio uveden već nekoliko godina prije toga. To je imalo praktične razloge jer je revolucionarni kalendarski sustav izolirao Francusku od ostatka svijeta – i to u vrijeme kada su internacionalna komunikacija i gospodarska suradnja bile već uvelike razvijene. No isto se to dogodilo Napoleonu sa sim17

K ALENDAR MAYA

bolikom. Teško je zamisliti da kraj Republike nije sa sobom donio i kraj njezina najočitijeg instrumenta iz svakodnevna života koji je usto kao početak godine slavio dan utemeljenja upravo ukinute Republike. Kao simbol revolucije u Napoleonovim je očima bio udaljen iz javne svijesti, a najjednostavnije rješenje bilo je ponovno uvođenje staroga gregorijanskoga kalendara. Unatoč tomu, do danas se republikanski kalendar, kako se on zapravo zvao, slavi kao bar teoretski velik potez. Revolucionarna ideja o kalendaru doživjela je čak još jedanput kratku renesansu za vrijeme Pariške komune 1871. Čak kada je 1960-ih godina ekipa snova njemačko-francuskog pomirenja, njemački savezni kancelar Adenauer i francuski predsjednik De Gaulle, htjela lansirati »europski kalendar», još se jednom spominjao revolucionarni kalendar.

Dok se danas na slabosti kalendara gleda pretežno iz gospodarske perspektive, što je u Sovjetskom Savezu dvadesetih godina 20. stoljeća imalo neku ulogu, Francuska i Ruska revolucija ponajprije su načelno raskinule s prošlošću. One su srušile monarhiju, uvele nov politički sustav i slomile snažan položaj starih elita i Crkve. Uključiti u taj prevrat kalendar, isto je tako dosljedno kao i učinkovito, bar sa stajališta ideje. Simboličan je sadržaj novoga kalendara nepredvidiv, a istodobno je golema i odgojna vrijednost. Svakom bi čovjeku trebalo osvijestiti raskid s naslijeđenim vladarskim sustavom, početak nove ere tako da ga svaki dan iznova na to podsjeća. Istodobno je novi kalendar u objema državama programatski dokumentirao zahtjev revolucije da ne bude jednodnevna mušica, već da trajno postoji pred povijesti. No to ipak nije uspjelo. U Francuskoj se nije mogao provesti ni u koje vrijeme Republike, u dugovječnijem Sovjetskom Savezu ukinut je nakon nekoliko godina.

Neuspjeh dviju ambicioznih kalendarskih reformi u Francuskoj i Sovjetskom Savezu možda je potaknuo i talijanskog diktatora Mussolinija da uza svu samouvjerenost ne provodi nikakva radikalna odstupanja od tradicionalnoga kalendara. Godine 1926. samo je naredio dekretom da se godine ubuduće broje dell’ era fascista – računajući od 1922. kada je izvršen »Marš na Rim», no to se baš nije dosljedno provodilo. Uza slično ograničenu prodornost kao u Italiji, i njemački SS--režim naredio je, pozivajući se na Karla Velikog, da se ubuduće rabe »germanska» imena mjeseci te je etiketirao kršćansku kronologiju u brojenju »nove ere». I Sjeverna Koreja od 2003. službeno drukčije broji godine u čast »vječnog predsjednika» Kim Il Sunga. U njegovoj godini 18

PAJO PATAK I TAKT BESKR AJNOSTI

rođenja, 1912. kao chuch’e 1 počinje nova kronologija nazvana prema prevladavajućoj ideologiji Sjeverne Koreje. U novoj ambalaži pojavljuje se međutim, inače neoštećen, gregorijanski kalendar.

Kalendar kao čimbenik snage, instrument propagande u povijesti široko je, ali i isto tako nemarno obrađeno polje – poimanjem vremena i podjelom vremena bave se uglavnom astronomi i matematičari, antropolozi, etnolozi i znanstvenici religije, sociolozi i filozofi. No koliko se vlast nad vremenom obnaša u obliku kalendara, satova i vremenskih pravila, ne samo u obliku radnog vremena, voznih redova i rasporeda sati već i preko društvenih normi, posebno dobro pokazuju promjene vlasti. Odjednom ljudi moraju napustiti uobičajeno, možda cijenjeno postupanje s vremenom i prilagoditi se novim okolnostima (snage) i propisima o vremenu. Od pokrštavanja Europe do europskog osvajanja svijeta novi vlastodršci uvijek su sa sobom donosili novi režim vremena. Vlast znači i da se može drukčije određivati vrijeme, a nevlast da se i tada mora slijediti imperativ vremena iako se on protivi vlastitoj prirodi ili namjeri. Moderna društva pogrešno prakticiraju racionalno ovladavanje vremenom. U predmodernim društvima, međutim, izrazito se često manifestira i legitimira vlast s pomoću računanja vremena bilo u obliku brojenja godina, bilo preko novih praznika ili simboličnih radnji vladara u taktu kalendara.

Tko želi provesti promjenu računanja vremena revolucijom, mora se ponajprije susresti s kronologijom gregorijanskoga kalendara jer ona postavlja kršćanstvo kao univerzalno mjerilo računanja vremena. Rođenje Krista u Betlehemu tek je nekoliko stoljeća nakon tog događaja proglašeno kalendarskom nultom točkom. Najprije se, unatoč sve većem značenju kršćanstva čak i nakon njegova proglašenja državnom religijom, ostalo kod uobičajenog brojenja godina prema godinama vladanja rimskih careva. Zato je i još poganski kalendar dobio kršćansko obilježje. Revoluciju kronologije tek je u 6. stoljeću predložio rimski opat Dionysius Exiguus. Tada se računalo s Dioklecijanovom erom, to znači od stupanja na vlast toga poganskog rimskog cara rodom iz Dalmacije koji je nemilosrdno progonio kršćane – što je za Dionysiusa bilo skandalozno stanje. Osim toga, trebalo je kalendarski izraziti da iznad sve zemaljske vlasti i vremena stoji božanska. Dionysius je prema izračunima s 1. godinom označio datum Kristova rođenja koji je odgovarao 754. godini prema legendarnom osnutku grada Rima. U srednjovjekovnim spisima javljalo 19

K ALENDAR MAYA

se računanje »od utjelovljenja Gospodina», tzv. računanje prema inkarnaciji sve više uz ostala kronološka svrstavanja, a brojenje »prije Krista» postalo je uobičajeno tek u 18. stoljeću.

Veću pozornost novom načinu brojenja 200 godina nakon Dionysiusa posvetio je engleski učenjaknaučitelj i benediktinac Beda Venerabilis, ali i Karlo Veliki koji je postao car u okrugloj godini prema računanju prema inkarnaciji, naime 800. godine nakon Kristova rođenja. No novo računanje vremena probijalo se tek postupno jer je regionalno bilo još mnogo drugih načina brojenja, kao što su godine vladanja lokalnih kneževa, što je više odgovaralo konkretnom sjećanju ljudi nego datum koji seže mnogo stoljeća unatrag, ma kako bio važan. Od otprilike 1000. godine nakon Krista stručnjaci za kalendar počeli su se više baviti izračunima o godini Isusova rođenja, što traje sve do danas. Jer Dionysius Exiguus preračunao se za nekoliko godina, a o točnoj godini rođenja utemeljitelja kršćanstva do danas se vode žestoke rasprave. No kalendarski pogreška nikada nije ispravljena.

Ovdje se posebno jasno pokazuje kako kalendari nisu bili nikakvi trijezno neutralni sustavi računanja vremena, već su vezani za religiju i izraz političke vladavine. To posebno vrijedi za naš kalendar. Mnogo je stoljeća Zapadom dominiralo kršćanstvo, a Crkva je sve donedavno bila usko isprepletena s politikom i obnašanjem vlasti. Kao što su nakon kraja Rimskoga Carstva Crkva i fFranačko cCarstvo zajednički preuzeli rimsko nasljeđe i tom nasljeđu utisnuli kršćanski pečat, tako su preuzeli i rimski kalendar te ga kršćanski usmjerili, i to ne samo s kršćanskom kronologijom već i u cijeloj njegovoj strukturi. Zato se revolucionarne reforme kalendara iz 18. i 20. stoljeća iz ideoloških razloga nisu željele zadovoljiti time da jednostavno ukinu kršćansku kronologiju, već su htjele temeljito promijeniti kalendar. Danas, međutim, jedva primjećujemo kršćansko obilježje našeg računanja vremena jer je naša životna svakodnevica ionako uvelike sekularizirana.

Naš svjetski kalendar – nekoć djelo papinske reforme I naš se kalendar ipak zove prema rimskom papi, inicijatoru posljednje mjerodavne reforme mnogo starijega kalendara s kraja 16. stoljeća, po Grguru XIII. On je gregorijansku reformu već početkom 1582. učinio prvorazred20

PAJO PATAK I TAKT BESKR AJNOSTI

nom političkom temom. U neprijateljskoj klimi između Rimske Crkve i protestantskog svijeta, nekoliko desetljeća nakon reformacije koja je duboko potresla kršćanski zZapad, papinska se intervencija u kalendar morala žestoko odbiti svuda gdje je autoritet papinstva općenito bio upitan. Protestanti nisu htjeli dopustiti katoličkomu crkvenom poglavaru, kojem su se izrugivali kao antikristu, da postane besmrtan s kalendarom iako su iza te namjere slutili omraženu protureformaciju. To je bilo potpuno opravdano jer je za Grgura, koji je bio svjestan misije, reforma bila, uza svu očitu nužnost i znanstveni pristup, istodobno propagandni pothvat. U zatrovanoj klimi crkvenog raskola nije mnogo koristilo.šŠto je znanost stala na stranu Rimske Crkve.

No što je uopće učinilo reformu kalendara potrebnom i kako je papa odlučio ući u taj ambiciozni pothvat? Najočitiji razlog za reformu kalendara bio je vjerski – kršćanska svetkovina Uskrsa. A da ovdje nešto nije u redu, nisu uočili samo astronomi. U 3. stoljeću suglasili su se da se ova najveća svetkovina kršćanstva uvijek slavi u nedjelju nakon prvoga proljetnog punog Mjeseca, dakle na promjenljiv datum između 22. ožujka i 25. travnja. Zbog tada posebno nezgodne konkurentske situacije sa židovstvom svetkovina nipošto nije smjela pasti na isti dan kao i Pesah (Pasha). Budući da je stari julijanski kalendar u odnosu na astronomsku godinu bio 11 minuta i 12 sekundi predug, od posljednje se reforme kalendara skupilo 10 dana viška tako da je kalendarski početak proljeća postupno bio sve prije u Sunčevoj godini. Time je i kršćanska svetkovina Uskrsa (a time i ostali promjenljivi blagdani u vezi s Uskrsom) postupno zaostajala, što je bila velika smetnja za univerzalno kršćansko društvo na tadašnjem Zapadu jer se preuranjeni termin Uskrsa nije mogao svidjeti Bogu pa je stoga izazivao uznemirenost.

Taj neugodan osjećaj u istoj su mjeri dijelili katolici i protestanti, no reformacija je odbila priznati papinstvo kao autoritet za kalendar. Tu je malo pomagalo što je sam Martin Luther zahtijevao jedinstvenu reformu – sve papinsko bilo je kršćanima koji su se odmetnuli od Rima vražje djelo, pa makar dolazilo i od tog pape. A tko nije htio ignorirati slabosti staroga kalendara, a ni papi dati za pravo, taj je tražio potpuno druga rješenja – primjerice zemaljski grof Wilhelm IV. Hesenski koji se oboružao za preuzimanje novoperzijskoga kalendara.

21

K ALENDAR MAYA

Čak su u Katoličkoj Crkvi zabilježeni znatni otpori protiv namjere reformiranja kalendara – je li papa smio neovlašteno intervenirati u vrijeme koje je ipak dao Bog? Mnogi tada nisu razlikovali između vremena i čovjekove podjele tog vremena. Luther je naprotiv tražio još radikalnije promjene u kalendaru. Želio je većinu promjenljivih kršćanskih blagdana – koji su se prezrivo zvali »ljuljajući termini» i ravnali se prema Mjesečevim mijenama ili ravnodnevici – odmah potpuno ukinuti. Imao je ideju da se Uskrs svake godine slavi istog datuma.

Kritika zbog slabosti kalendara bilo je već odavna – jedan od prvih zagovornika bio je anglosaski benediktinac i učenjak Beda Venerabilis u 8. stoljeću. Tijekom stoljeća rupa između astronomske Sunčeve godine i njezine kalendarske preslike postajala je sve veća te sa zamahom astronomije ponajprije u Poljskoj i Njemačkoj sve je više jačala kritika tijekom srednjeg vijeka, ne samo u Rimokatoličkoj već i u Pravoslavnoj crkvi. Stalne rasprave o tome podsjećaju na reforme našeg vremena. Pape su svuda u Europi naručivali od sveučilišta stručna mišljenja, crkveni sabori vijećali su o najrazličitijim prijedlozima za reformu za koju su među ostalima preuzela odgovornost i tako poznata imena kao što su Nikola Kopernik i Tycho Brahe. Bilo je papa koji bi se rado ovjekovječili kao reformatori kalendara, ali su prerano umrli. No još dugo nisu bili ostvareni prijedlozi za poboljšanje kalendara. Kad je napokon postignuto jedinstvo o tome kako valja pristupiti problemu, u kršćanskom se svijetu pojavila reformacija i oslabila papinski autoritet diljem Europe pa i u pitanjima kalendara.

Papa Grgur novim je ustrojem kalendara htio potaknuti unutarnju reformu i spas Katoličke Crkve, a istodobno dalje razvijati njezin zahtjev za univerzalno važenje. Tomu je služila i njegova velika građevinska aktivnost u Rimu i Vatikanu, ali još su izražajniji radovi na obnovi kalendara jer teško da je Rimokatolička Crkva intervenirajući u poredak vremena mogla bolje potkrijepiti svoj zahtjev o jedinom zastupanju. Zato je Grgur prišao stvari temeljito kako bi projektu osigurao doista trajan uspjeh. Godine 1577. sazvano je povjerenstvo. Talijani, Španjolci, Nijemci vijećali su do 1580. kako uspješno riješiti problem. Cilj je bio da se kalendarski početak proljeća ponovno slavi 21. ožujka.

Reforma o kojoj se već stoljećima raspravljalo riješila se suvišnih dana brisanjem. Dani od 5. listopada do 14. listopada 1582. otpali su – nakon četvrtka 22

PAJO PATAK I TAKT BESKR AJNOSTI

4. listopada 1582., nakon noći uobičajene duljine, slijedio je petak, 15. listopada 1582. Kako bi unaprijed isključila nužnost takvih redovitih kalendarskih intervencija, gregorijanska je reforma izmijenila pravilo za prijestupne godine. Doduše, ostalo se pri načelnom dogovoru da se svake četiri godine ubaci jedan dodatan dan, no utvrdilo se kako tzv. sekularne godine, dakle puna stoljeća ne smiju više biti prestupne godine. Iznimka su bile sekularne godine koje su djeljive sa 400 – zbog čega je 2000. godina imala 29. veljače, a veljača 2100. imat će naprotiv samo 28 dana. Ovom matematički mudro sročenom reformom smanjila se razlika između astronomske i kalendarske godine od dobrih 11 minuta na samo još 26 sekundi, a da se kalendar nije trebao temeljito mijenjati. Otada treba proći još 3323 godine pa da kalendar u odnosu na astronomsku Sunčevu godinu ponovno zaostaje 1 puni dan, a ne više samo 128 godina. Nedvojbeno znatno poboljšanje.

Ma kako matematički uvjerljiva bila reforma kalendara – do danas se dobro s time snalazimo – njezina je provedba zbog crkvenog raskola dospjela u bezbožni kaos. Iako je Grgur XIII. naredio reformu papinskom bulom prema crkvenim zakonima i osim toga zamolio sve europske kneževe da u interesu jedinstva kršćanstva slijede primjer Rimokatoličke Crkve, novu su regulaciju. prema novom računanju vremena 15. listopada 1582. novu su regulaciju bez većih problemapreuzeli bez većih problema samo Španjolska, Portugal i Poljska. Francuska i Lotaringija kasnile su ipak već dobra dva mjeseca, no kršćani su slavili Božić u neuobičajenome međusobnom razmaku. Ostatak Europe slijedio je tek postupno – čak su i u Italiji mnoge regije najprije ostale pri starom načinu računanja vremena. U mnogim njemačkim državicama stvorila se velika zbrka jer jedno brojenje kalendara možda više nije vrijedilo već nekoliko kilometara dalje. Još je teže bilo u miješanim konfesionalnim gradovima kao što su Ravensburg ili Dinkelsbühl. U bavarskom Augsburgu, koji je tada bio jedan od najnaseljenijih gradova u Njemačkoj, ionako već opterećenom teškim socijalnim napetostima došlo je čak do uličnih borbi jer se evangeličko vijeće bogatoga trgovačkoga grada htjelo priključiti reformi – sasvim pragmatično kako bi gradu s podijeljenim kalendarom prištedjelo gospodarsku štetu. Valjalo je ostati pri neometanoj trgovini i jedinstvenim tržnim danima. To su mnogi protestanti, koji su činili pretežnu većinu stanovništva i koje su s propovjedaonica huškali, zamjerali svojim predstavnicima u vije23

K ALENDAR MAYA

ću. Oni su pak pokušavali prikazati svoju odluku kao potpuno svjetovnu, no unatoč tomu, grad je dospio na rub građanskog rata. Slično se dogodilo u Rigi koja je upravo došla pod poljsko-litavsku vlast i gdje su dva člana vijeća bila mučki ubijena. Tomu su se pridružile ne baš oduševljene djelomične reforme ili opozivi već donesenih prilagodbi kao npr. u Švedskoj. Najpoznatiji je primjer za kalendarsku zbrku zaključenje Vestfalskog mira 1648., dakle više od pola stoljeća nakon gregorijanske reforme. On je dobio dvostruki podatak o datumu, dakle i prema starome julijanskom kalendaru i prema novome gregorijanskom.

Ali nisu samo ideološki protivnici Rimokatoličke Crkve bjesnjeli protiv reforme kalendara. Jednostavni ljudi bili su nesigurni zbog rupe u kalendaru, nekima se mjera učinila zločinačkom, drugi su se žalili na financijske gubitke jer se činilo kako nedostaje puna zakupnina, neki drugi izgubili su omiljen blagdan svoga osobnog sveca zaštitnika čiji je blagdan u godini reforme progutala zlosretna desetodnevna praznina poput kakve crne rupe. To što je u mnogim krajevima proljeće u godini reforme 1582. bilo posebno vlažno i hladno neki su kritičari tumačili kao anticipirane suze godine zbog ukradenih dana, a drugi su opet u tome vidjeli kako se približava kraj svijeta.

U Europi su najprije sljedećih godina i desetljeća samo rimokatoličke zemlje uvele gregorijanski kalendar, protestantske zemlje Svetoga Rimskog Carstva – ali i reformirane njemačke državice – slijedile su tek 1700., a ostale europske države pridružile su se u 18. stoljeću. Julijanskom su kalendaru u kršćanskoj Europi uporno ostale vjerne Engleska, gdje se unatoč uniji sa Škotskom 1707. u Londonu i u Edinburghu Nova godina slavila na različite dane, i Švedska. Tek 1752. promijenjeni su kalendari. Legenda kaže da je nakon toga u Engleskoj izbio snažan kalendarski ustanak pod sloganom »Vratite nam naših 11 dana!».

Zapadno kršćanstvo ujedinilo se u kalendaru tek 1812. kada je tvrdoglavi švicarski kanton Graubünden prihvatio gregorijansku reformu. Pravoslavne zemlje otvorile su se tek početkom 20. stoljeća, dok se pravoslavna crkvena godina do danas drži starog računanja vremena. Unatoč najprije sporom preuzimanju reforme, gregorijanski je kalendar stoljećima bio uspješan model i izvan kršćanskog svijeta. Još prije Rusije Japan i Kina preuzeli su europsku reformu kalendara, 1926. njihov je primjer slijedila Turska u sklopu utemeljenja države koju je proveo Kemal-paša Atatürk, ali ne pod nazivom kršćanski, već 24

PAJO PATAK I TAKT BESKR AJNOSTI

»međunarodni» kalendar. Danas gotovo svuda u svijetu vrijedi gregorijanski kalendar pa i u islamskim zemljama već dugo ima veće značenje od islamskoga kalendara koji je uglavnom potisnut na vjersko područje.

Papa Grgur popravio je svojim novim poretkom kalendar Rimskoga Carstva koji je već doživio jednu reformu i isto tako bio nazvan prema svom autoru.

Gaj Julije Cezar nije dao svoje ime samo julijanskom kalendaru već je posebno za njega i jedan mjesec rimskoga kalendara bio preimenovan pa se do danas zove juli (srpanj). I dalje se naš kalendar naziva i gregorijanskim i julijanskim iako ni jedan od dvojice autora nije počeo od nule, već su obojica modificirala postojeći kalendarski sustav jer su očito male netočnosti u većim razdobljima polako dovele do očite asimetrije između kalendara i astronomske godine. I obojici se kalendar činio prikladnim instrumentom da potkrijepe svoje pravo na vlast.

Ako kalendari ne funkcioniraju isključivo prema objektivnim stajalištima, za to je odgovorno ili nedostatno astronomsko znanje ili se političke ili kulturne zapreke pridružuju temeljnom problemu svakoga kalendara da se Sunčeva godina ne sastoji od parnog broja Mjesečevih ciklusa. Kod stanja rimskog kalendara u Cezarovo vrijeme poklopili su se svi ti aspekti. Ponajprije Rimljani nisu bili astronomski tako verzirani kao Egipćani ili Babilonci niti posebno zainteresirani za točno promatranje zvijezda i točan kalendar. Osim toga, stari rimski kalendar sasvim je potjecao od Mjesečeva kalendara kakav je bio raširen u sredozemnom prostoru. Što je veće bilo Rimsko Carstvo i što su složeniji bili obnašanje vlasti i uprava, to je problematičnije bilo dugo vremena veoma bezbrižno gospodarenje Rimljana kalendarom. Na dulji rok rimski kalendar više nije bio dorastao svom zadatku kao instrument vlasti. U jeku postupnoga, doborovoljnog, ali neplaniranog razvoja u svjetsko carstvo prilagodili su, doduše, donekle kalendar promijenjenim uvjetima, dakako dugo vremena ne usuđujući se mnogo riskirati, što je Cezar naposljetku ipak učinipo svojom reformom. Ograničavala se samovolja u vezi s kalendarom, no nije potpuno ukinuta; orijentirali su se (nedovoljno) prema Sunčevoj godini a da nisu potpuno napustili (pogrešnu) Mjesečevu godinu od 355 dana. No golemo svjetsko carstvo treba kalendar 25

K ALENDAR MAYA

koji je nepotkupljiv i vrijedi nepobitno, osim toga može se upravno tehnički opteretiti, a ne po volji produljivati ili skraćivati.

Cezara je ljutila aljkavost koja je tijekom godina dovela do toga da su se kalendarska godina i položaj Sunca u međuvremenu razišli za 90 dana. To je bilo zato što nije bilo nikakva utvrđenog ritma promjena, već se postupalo prema potrebi. No takva je potreba nerijetko proizlazila iz političkog ili gospodarskog egoizma visokih činovnika koji su primjerice željeli produljivati mandate.

Od 63. g. pr. Kr. Cezar je bio pontifex maximus pa prema tome i najviši svećenik u Rimu i u poziciji da može odlučivati o kalendaru. Između vojnih pohoda na Egipat, sjevernu Afriku ili Španjolsku diktator je radio na preustroju rimske države i time se pokazao potomstvu ne samo kao čovjek od vlasti i vojskovođa već i kao dalekovidan, promišljen državnik.

U tom se kontekstu nalazi i njegova kalendarska reforma na koju ga je uz ljutnju zbog nemarnoga rimskog upravljanja kalendarom nadahnuo i njegov egipatski vojni pohod. U Egiptu ga se, naime, nije dojmila samo vladarica Kleopatra kojoj je pomogao da se zadrži na časnome kraljevskom prijestolju i s kojom je imao sina. Cezar je bio potpuno opčinjen tisućljetnom, visokorazvijenom egipatskom kulturom koja je nudila mnogo više sjaja i glamura nego Rim. Posebno je proučavao egipatski kalendar koji je bio znatno dulje u uporabi od rimskoga, ali i točniji. Cezar je iskoristio koncentraciju stručnjaka iz muzeja u Aleksandriji – ondje je bila i svjetski poznata knjižnica koja je poslije izgorjela. Nakon povratka u Rim Cezar je zadužio priznatog matematičara i astronoma, Egipćanina po imenu Sosigen da zajedno s ostalim stručnjacima na temelju egipatskoga kalendara izradi prijedloge promjena za rimski kalendar. Godine 46. pr. Kr. rimski je Senat prihvatio julijansku reformu kalendara oblikovanu prema njegovim rezultatima i uveo je sljedeće godine.

Julijanska se reforma poput gregorijanske sastoji od dvaju dijelova: izravnanja naraslih suvišnih dana – u slučaju Rima 90 koji su dobiveni produljenjem 46. g. pr. Kr. za 67 dana i ubacivanjem mjeseca od 23 dana u veljaču. Nakon ove »godine posljednje zbrke» koja je sada imala 445 dana, i otada povjesničare stoji živaca pri točnom određivanju datuma, reforma kalendara stupila je na snagu 1. siječnja 45. g. pr. Kr. Započela je julijanska era.

Dosad je rimska kalendarska godina završavala s veljačom kao posljednjim mjesecom, što objašnjava njezin manji broj dana. Cezar ju je skratio za još je26

PAJO PATAK I TAKT BESKR AJNOSTI

dan dan kako bi brojci od 12 mjeseci s po 30 dana mogao dodati još 6 dana koje je rasporedio na neparne mjesece: siječanj, ožujak, svibanj, srpanj, rujan, studeni. Svi ostali parni mjeseci, osim veljače, imali su 30 dana. (Egipćani su imali 12 jednako dugačkih mjeseci od po 30 dana, a 5 dana viška jednostavno su dodali na kraju godine. Ove pridodane, takoreći beskorisne dane jer su suvišni, Cezar nije htio preuzeti.)

Cezarova reforma trajala je dulje nego sve čega se inače dohvatio. No uskoro je došlo do pogreške rimskih svećenika kalendara, koji zbog pogrešno shvaćenog pravila prijestupne godine više nisu mogli pitati za objašnjenje ubijenog Cezara. Odmah su u razdoblje od 36 godina uključili previše prijestupnih godina, što je Cezarov nasljednik August ispravio tako što je ukinuo tri prijestupne godine.

Višestruko podrijetlo našega kalendara Važni pojmovi našega današnjega kalendara potječu iz Rima, zadržani su u gregorijanskom kalendaru i preko njega su se proširili diljem svijeta. No njihovo je podrijetlo često nepoznato ili zagonetno. Tako početak godine 1. siječnja potječe iz Rima, no konačno je utvrđen tek s julijanskim kalendarom i odgovara stupanju na dužnost rimskih konzula. Prije toga godina je počinjala mjesecom ožujkom čime se objašnjava što je naš deveti mjesec, septembar (rujan), nazvan prema brojci sedam (latinski septem) kao i oktobar (listopad), novembar (studeni) i decembar (prosinac) koji bi prema imenu morali stajati na osmome, devetom i desetome mjestu u godini. I ostala imena mjeseci zahvaljujemo Rimljanima koji su ih pretežno nazivali prema bogovima (januar, mart, maj, juni) ili prema nekoj svetkovini kao februar, odnosno prema pupoljcima koji se otvaraju u proljeće kao april. Dva su mjeseca nazvana prema povijesnim osobama: uz julij (prije toga quintilis), august (prije toga sextilis), prema Cezarovu nećaku i posvojenom sinu Augustu. I kasniji rimski carevi htjeli su se ponovno naći u kalendaru te su mijenjali imena mjesecima, ali takvi Neronovi ili Kaligulini pokušaji nisu se mogli provesti.

Nasreću, rimska podjela svakog mjeseca nije preživjela. Počinjao je tzv. mladim Mjesecom, prvom uskom četvrti Mjeseca nakon sasvim tamne jedne do dviju noći mladog Mjeseca. Ti su se dani zvali kalende (latinski: Calendae) 27

K ALENDAR MAYA

te je po njima kalendar dobio ime. U te je dane prvotno javno bio izvikivan početak novog mjeseca. U sredini mjeseca bile su ide koje su označavale dan punog Mjeseca. Ta dva dana i dva između njih po imenu Nonae i Terminaliae (rastući, odnosno padajući mladi Mjesec) bili su praznici. Kalende, none i ide služile su i kao referentne točke za ostale dane u mjesecu što je moglo zakomplicirati označavanje dana. Budući da se, primjerice, računalo na kalende sljedećeg mjeseca, druga polovica mjeseca označavala se kao kalende sljedećeg mjeseca. Rimljanima je to vjerojatno prešlo u krv, a danas se povjesničari i učenici latinskoga moraju s time mučiti. Usto je svakih osam dana bio tržni dan koji je tako zadavao svojevrsnu strukturu tjedna, a od 1. stoljeća nakon Krista postupno nama dobro poznati sedmodnevni tjedan koji je Konstantin Veliki proveo početkom 4. stoljeća.

I Grci su bili u odnosu na kalendar gotovo bez zahtjeva, što na prvi pogled iznenađuje slično kao i odnos prijašnjih Rimljana prema kalendaru. Gotovo da se dobiva dojam tipične mediteranske ležernosti – ali kalendarski sustavi nisu se razvijali na temelju klišeja, već prema potrebama. Grčki gradovi -države i Rim bili su prije njegove besprimjerne ekspanzije male političke i društvene jedinice koje nisu toliko trebale učinkovit kalendarski sustav kao što je to poslije bio slučaj kod centraliziranog i složeno ustrojenog rimskog svjetskog carstva. Za gradski suživot kod kalendara radilo se ponajprije o vjerskim aspektima, posebno o određivanju dana svetkovina i termina prinošenja žrtava. No za civilne i gospodarske interese bio je dovoljan jednostavan Mjesečev kalendar s kojim su se donekle snalazili i neuki jer se računalo s mjesecom kao s preglednom jedinicom čiji je tijek bio usto zorno popraćen Mjesečevim mijenama. Kao i kod Rimljana grčki je mjesec počinjao s mladim Mjesecom nakon kratke faze bez Mjeseca. Još prije u Grčkoj se živjelo prema potpuno seljačkom kalendaru kao što ga opisuje pjesnik Hesiod u Poslovima i danima.

Seljak koji je pazio na biljnu godinu, dakle na cikluse koje je zadala priroda upućen je na zvjezdano nebo koje određuje kada će biti sjetva i žetva. Grčki gradovi- države koji su se dalje razvijali trebali su naprotiv više kalendarske jasnoće, ponajprije u vjerske svrhe. Kada je trebalo štovati određenog Boga?

A kada nekomu drugom prinijeti žrtvu? Grčki sustav gradova -država imao je posljedicu što su se računanja kalendara razlikovala.

28

PAJO PATAK I TAKT BESKR AJNOSTI

Svatko je radio po svom i u politici i u upravi ili u odnosu na kultove koje su njegovali. Svaki je grad osim toga imao vlastitu kronologiju koja se odnosila na godine vladavine službene osobe. To je otežavalo posao grčkih povjesničara jer oni su morali pronaći općerazumljivo datiranje na temelju različitih događaja ako su htjeli navesti godinu, za što nam danas stoji na raspolaganju jednostavan broj godine. Tek poslije u klasičnoj Grčkoj, od sredine 3. stoljeća pr. Kr., grčka je kronologija unificirana na temelju olimpijskih igara, za što se posegnulo za (povijesno nepouzdanim) prvim igrama 776. godine pr. Kr. Otada se računalo prema olimpijadama, četverogodišnjem ritmu između igara.

Grci su orijentirali svoje računanje kalendara prema Mjesecu. Budući da Mjesečev mjesec traje dobrih 29,5 dana, nizali su se mjeseci od naizmjence 29 i 30 dana. U odnosu na godinu, uz 354 dana time se dobila i suviše jasna praznina od 11 dana prema Sunčevoj godini. To se sigurno nije svidjelo bogovima pa su zato u razdoblje od 19 godina uključili 7 prijestupnih godina u kojima je primjerice u Ateni dvaput dolazio mjesec Posejdon, prvotno nazvan prema svetkovini boga mora Posejdona. Taj takozvani metonski ciklus od 19 godina stvorio je 432. godine pr. Kr. inače gotovo nepoznat matematičar Meton, koji je posegnuo za poznatim u povijesti kalendara: u ovom slučaju za babilonskim kalendarom. Grčkim gradovima ostalo je nešto kalendarskog prostora, što je isto tako dovelo do zbrke kod suvremenika i naknadno rođenih povjesničara kad su se više-manje samovoljno ubacivali dani. Poznata je, primjerice, pragmatična odluka Aleksandra Velikog: njegov biograf Plutarh piše o proročanstvu prema kojem će opsada nekoga grada završiti pobjedom još istog mjeseca. No mjesec je bio praktički na kraju, što je kod Aleksandrove pratnje izazvalo podsmijeh i izrugivanje. No kralj se zato nije dalje brinuo, već je kratkim postupkom naredio da se kalendar vrati unatrag za dva dana pa je tako ostalo dovoljno vremena da se zauzme grad.

Cezar je, dakle, teško mogao posegnuti za grčkim računanjem vremena kad je odlučio rimski kalendar učiniti nepotkupljivim i za svjetsko carstvo učinkovitim. Uz određeno opravdanje Cezar je umjesto toga vjerovao kalendaru učinkovite središnje države Egipta koji se na posve uočljiv način temeljio na dantostima i nužnostima te zemlje. Najvažniji godišnji događaj u Egiptu bila je ‘’poplava Nila’’, ono razdoblje kada je Nil (bar do gradnje Asuanske brane 29

K ALENDAR MAYA

u 20. stoljeću) zbog otapanja snijega daleko na jugu plavio i inače suhoj zemlji donosio plodan mulj. Mulj bi ostajao pošto bi se voda povukla i pretvarao se u dragocjeno tlo za egipatsku poljoprivredu. Uski pojas kopna s obje strane Nila bio je dugačak 1000 kilometara i maksimalno 25 kilometara širok, a na kraju je bila široka delta. Zato je Nil bio upravo sudbinska egipatska rijeka, a njegova voda koja je neprestano tekla istodobno je svojevrsni prirodni izraz vječnoga, nepokolebljivog tijeka vremena te cikličkih svojstava prirode.

Ovoj poplavi i njezinu potencijalu u inače pustom području bili su stari Egipćani zahvalni, ali važno im je bilo znati točno vrijeme poplave kako bi se pripremili – zato su se okretali prema nebu. Kao putokaz otkrili su Sirius ((Pasju zvijezduzvijezdu Velikog psa)) koji svake godine oko 20. srpnja prema našem modernom kalendaru na noćnom nebu iznad Egipta najavljuje poplavu Nila. Sirius prolazi svojom putanjom gotovo točno isto vrijeme koje Zemlja treba da obiđe Sunce: 365,242 dana. No budući da egipatska kalendarska godina kao i naša ima 365 dana, pomiče se pojavljivanje Siriusa i treba mu 1460 njegovih godina kako bi opet u isto vrijeme prema egipatskom kalendaru najavio poplavu Nila. Egipatska kalendarska godina naziva se i ‘’putujućom godinom’’ jer je, zbog zaostajanja za nepunih četvrt dana, početak godine prolazio u razdoblju od 1461 Sunčeve godine sve dane kalendara.

Egipćani su davali prednost Sunčevoj godini u odnosu na Mjesečevu godinu i zato što su tri godišnja doba Nila bila važna: poplava, sjetva i uzgoj, žetva.

Oslanjajući se na Mjesečeve cikluse, godina se doduše dijelila na 12 numeriranih mjeseci po 30 dana (po tri dekade od deset dana), ali nije se osvrtala na Mjesečevu godinu tako da se svake godine opet usklađivala s pet dana duljom time što su se jednostavno dani kojih nema dodali i iskoristili kao uspomena na mrtve – to je pravilo nekoliko tisućljeća poslije preuzeo kalendar Prve francuske republike. Žila kucavica Nil olakšala je odluku starih Egipćana jer rijeka je bila presudna. I naposljetku, zahvaljujući plodnim dolinama Nila, stari je Egipat mogao postati prosperitetnom visokom kulturom sa složenim državnim ustrojem koji je opet za učinkovitu upravu trebao točan kalendar koji vrijedi za cijelu zemlju. Za zahtjevan logistički zahvat kao što je gradnja piramide, za što je u određeno vrijeme bila potrebna golema količina radnika iz cijele zemlje, trebalo je imati nedvosmislene kalendarske podatke.

30

PAJO PATAK I TAKT BESKR AJNOSTI

Za povijest zapadnog svijeta sve potječe od egipatskoga kalendara. U prvome pretkršćanskom stoljeću Cezar se pouzdao u njegovu točnost kako bi proveo svoju kalendarsku reformu – a njezine je dugoročne slabosti opet jedno i pol tisućljeće poslije donekle uklonila gregorijanska reforma. U određenom smislu ritam Sunčeve godine još danas određuje našu kalendarsku godinu – a naš je kalendarski sustav uza sve reforme i prerade ipak opstao pet tisućljeća.

Uostalom pola tisućljeća prije Cezara perzijski kralj Darije pokušao je kao instrument svoje stroge centralizacijske politike u svoje veliko carstvo uvesti najbolji od svih u svom području poznatih kalendara, onaj egipatski, no bilo je to uzaludno. Isto je tako, dva stoljeća prije Cezara, uzaludan bio prvi pokušaj da se u Egiptu uvede prijestupna godina – helenistički su okupatori zacijelo htjeli provesti reformu. U oba slučaja reforme kalendara propale su iz političkih razloga – ponovno se kao s lajtmotivom povijesti kalendara susrećemo s političkom dimenzijom računanja vremena.

Uz Egipat na naš današnji kalendar utjecao je i Babilon, zemlja na dvjema rijekama između Eufrata i Tigrisa u današnjem Iraku – koliko, to je svakako prijeporno. Još više nego u Egiptu u Babilonu su već vrlo rano postojali vješti astronomi jer se nebeskim kretanjima pridavalo veliko značenje za događaje na Zemlji. Zato je bilo nužno ispitati koji su dani za što prikladni, a za što nisu. Posebno nepovoljnima smatrale su se pomrčine Sunca i Mjeseca, ali i vrijeme mlađaka. Naprotiv, mladi Mjesec i puni Mjesec smatrali su se povoljnima za obavljanje važnih pothvata. Problematični dani mogli su se i obredno ublažiti, primjerice ako se neki plan nije mogao odgoditi.

Sumerani i njihovi nasljednici Babilonci teško su se mirili s razlikom između Mjesečeve i Sunčeve godine. No budući da je Mjesec bio najviše sumersko božanstvo, najprije se kao temelj Mjesečeva kalendara razvio kalendar čija je godina obuhvaćala 12 x 30, ukupno 360 dana. Dvanaest mjeseci odgovaralo je podjeli vidljivih astroloških znakova kakve do danas poznajemo: Ovan, Bik, Blizanci, Rak, Lav, Djevica, Vaga, Škorpion, Strijelac, Jarac, Vodenjak, Ribe. Očita rupa između Mjesečeve i Sunčeve godine bila je naposljetku bar djelomično zatvorena tako što su se oko 2000. godine pr. Kr. neki mjeseci skratili na 29 dana, a povremenim prijestupnim mjesecom nadoknadilo se zaostajanje prema Sunčevoj godini. To se najprije događalo pragmatično prema 31

K ALENDAR MAYA

potrebi i prema kraljevskom dekretu, a poslije (od 4. stoljeća pr. Kr.) bilo je regulirano, naime sedam puta u ciklusu od 19 godina. Za Babilonce je trojstvo zvjezdanih bogova – Sunce, Mjesec i Venera – bilo važno, no Mjesec su smatrali najmoćnijim iako je Sunce stvaralo godišnja doba. Venera se smatrala posrednikom. Astronomski obrazovana svećenička kasta Kaldejci bdjela je nad kalendarom, promatrala zvjezdano nebo i izrađivala potrebne izračune.

Naša podjela sata potječe od Babilonaca – bar načelno u podjeli na 60 jedinica koja ne odgovara našem uobičajenomu decimalnom sustavu. Inače su kod Babilonaca dan i noć imali po 12 sati, ali nisu uvijek bili jednako dugački. Trajanje dana koje je počinjalo izlaskom Sunca ravnalo se kao kod Egipćana prema trajanju Sunca. Dan je ljeti bio znatno dulji nego zimi. Prema tome je i 12 sati ljetnog dana bilo dulje nego 12 sati ljetne noći jer su se oni morali kod kraće noći dijeliti na kraći razmak. Ova podjela zadržana je do duboko u europski srednji vijek. Je li babilonski sustav podjele na šezdeset jedinica utjecao na kalendar (60 je djeljivo sa 12 i 30) ili je upravo obrnuto upravljanje kalendarom donijelo ovaj takozvani seksagezimalni sustav, ne može se više nedvojbeno utvrditi.

Isto tako Babiloncima dugujemo sedmodnevni tjedan koji je preuzet u druge kalendare. Najprije su to vjerojatno učinili Židovi u babilonskom izgnanstvu, zatim Grci i Egipćani, Rimljani i kršćani. Kao jedina od kalendarskih jedinica nema nikakav stvaran astronomski ekvivalent – osim kao matematička podjela na četiri (vidljive) Mjesečeve mijene, što bi za Babilonce moglo imati neko značenje s obzirom na njihovo štovanje Mjeseca. Odnos prema zvjezdanom nebu ima i sedmodnevni tjedan. I u Babilonu i u Egiptu sedam nebeskih tijela čiji se put na nebu može jasno raspoznati prostim okom utjecalo je na sedam dana u tjednu: Sunce i Mjesec, Saturn, Mars, Merkur, Jupiter i Venera. Na to do danas podsjećaju imena dana u tjednu na mnogim jezicima, kao npr. njemački Sonntag ili islandski sunnudagur, engleski Saturday (dan Saturna) ili albanski E Hane (jedno i drugo dan Mjeseca), francuski vendredi ili španjolski viernes (oboje dan Venere). No podrijetlo tjedna do danas se nije moglo nedvojbeno objasniti. Kronobiolozi pretpostavljaju kako je taj vremenski takt smješten u ljudskom organizmu. Hebrejska Biblija propisuje Židovima i kršćanima da jedan dan u tjednu bude posvećen mirovanju, ali sličnih propisa ima i u drugim kulturama pa je Biblija vjerojatno posegnula za 32

PAJO PATAK I TAKT BESKR AJNOSTI

starijim uzorima. Ako se tog dana radi ili sklapaju poslovi, to donosi nesreću, ili je sam Bog naredio da se taj dan mora posvetiti vjerskim dužnostima. No pretpostavimo da je razlog taj da čovjek – ma koje vjere – nakon dobro obavljena posla treba odmor.

U pet kalendara oko svijeta Prateći razvoj našega današnjeg svjetskoga kalendara sve do Egipta i Babilona, davno prije Kristova rođenja, još ni izdaleka nismo pokrili povijest kalendara.

Ma koliko ovaj oblik kalendarskog brojenja i kronobiologije i danas dominira zbog širenja kršćanstva i zapadnog svijeta, postoje i drugi važni kalendarski sustavi koji uglavnom služe u vjerske svrhe ili su pak potpuno pali u zaborav.

Iako se zemlje u kojima prevladaju druge religije, a ne kršćanstvo, većinom pragmatično koriste gregorijanskim kalendarom, vrlo im je važna vlastita kalendarska tradicija. Židovski kalendar, kao i kršćanski, potječe od Babilonaca i svojedobno je utjecao na kršćansko računanje vremena. Načelno se temeljio na Mjesečevoj godini od 354 dana koja je nekako s prijestupnim godinama prilagođena Sunčevoj godini. Kako se pritom točno postupalo, ne može se više znati. Vjerojatno je u 4. pretkršćanskom stoljeću bio stvoren židovski kalendar u svojem današnjem obliku te je dobio 12 mjeseci od po naizmjence 29 i 30 dana. Prilagođen je Sunčevoj godini kao u Babilonu i Grčkoj metonskim ciklusom, ali Mjesec je ostao najvažnija orijentacija tako što se svaki početak mjeseca strogo određuje prema početku prve četvrti i javno proglašava kao u Rimu. Kao i drugdje ovaj je sustav bio problematičan jer su Židovi živjeli rasuti diljem svijeta pa Mjesečeve mijene nisu doživljavali posvuda u isto vrijeme. Kako bi se Židovi u dijaspori informirali, poduzet je određeni napor – najprije s vatrenim znakovima, a poslije s glasnicima. Precizni astronomi izračunali su Mjesečev mjesec od oko 29,5 dana točno u pola sekunde. Orijentacija prema Mjesecu bila je lukava i zato što Mjesečeve mijene i Mjesečeva godina ne odgovaraju točnom broju dana, što je otežavalo brojenje dana. Osim toga, kalendar je morao zaostajati zbog važnih vjerskih propisa ako su određene svetkovine morale padati u određene dane u tjednu, što kalendar nije uvijek mogao odrediti jer se godina nije sastojala od punog broja tjedana. Ali služenje bo33

K ALENDAR MAYA

govima bilo je važnije jer se vrijeme zahvaljivalo Bogu – slično su i druge religije postavljale prioritete. I židovska kronologija potječe iz 4. stoljeća pr. Kr. te određuje početak stvaranja i nultu točku brojenja godina 3761. godine prije početka kršćanskog računanja – točno u dan i sekundu!

U islamu, koji se razvio u 7. stoljeću poslije Krista, spojile su se nova religija proroka Muhameda i starije arapske tradicije u obliku islamskoga kalendara. On je poseban jer je jedan od rijetkih još upotrebljavanih čistih Mjesečevih kalendara te bez imalo problema zapostavlja tijek Sunčeve godine, iako ga je teško zanemariti. Zato se i teško može preračunati u zapadni Sunčev kalendar. To se i danas zamjećuje u mnogim zemljama svijeta. Budući da se islamski kalendar do danas rabi za određivanje ramazana, islamski se mjesec posta godinama obilježava u razno doba godine. Ne samo što se islamski kalendarski sustav znatno razlikuje od zapadnoga već i njegova kronologija.

Slično poput kršćanstva, i islam stavlja svog utemeljitelja religije u vezu s računanjem vremena. No novu kronologiju nije utemeljilo rođenje Poslanika, već njegov odlazak iz Meke 622. godine prema kršćanskom računanju vremena. Zbog kraćih (Mjesečevih) godina preračunavanje krije kojekakve zamke.

I islamski kalendar poznaje stalni blagdan u tjednu – jer je Muhamed prema islamskoj tradiciji, ali prema načinu čitanja kršćanskoga kalendara 16. srpnja 622. godine, izbjegao iz Meke, a to je bio petak. A budući da prema islamskoj tradiciji dan počinje spuštanjem mraka, vjerski praznik počinje već sa zalaskom sunca u četvrtak. Islamska godina ima 12 mjeseci od kojih je deveti mjesec posta ramazan. Mjeseci imaju naizmjence 29 i 30, a godina ukupno 354 dana. Odstupanja prema astronomskoj Mjesečevoj godini izjednačavaju se u razdoblju od 30 godina 11 puta s jednim prijestupnim danom. Prilagodbu na kretanje Sunca Poslanik je osobno zabranio. Naredio je da samo Mjesec bude gospodar vremena. Daljnji povijesni razvoj – posebno u obliku naseljavanja i ratarstva – poslije je prisilio islamske čuvare vjere da ovu Muhamedovu odredbu tumače slobodnije jer ma kako islamski Mjesečev kalendar zanemarivao astronomsku Sunčevu godinu, nikada je se nije mogao potpuno odreći jer su se, primjerice, žetve – a s tim u vezi i porezi –, ravnali prema Sunčevu ciklusu. To se pojačavalo tijekom stoljeća tako da je značenje gregorijanskoga kalendara danas znatno i u islamskom svijetu. Isto se tako na internetu može 34

PAJO PATAK I TAKT BESKR AJNOSTI

skinuti softver za mobitele kako bi se instalirao islamski kalendar jer on do danas održava svoju vjersku funkciju.

I tradicionalni je kineski kalendar lunarni, dakle Mjesečev kalendar koji je usklađen sa Sunčevom godinom povremenim prijestupnim mjesecom – u početku pragmatično prema potrebi, a poslije prema točnom sustavu. Zato se duljina Sunčeve godine pomno proučavala – i tu je Zapad bio stoljećima ispred ostalih. Za kineski kalendarski ritam važna je brojka 60: osim mjeseca od naizmjence 29 i 30 dana postoji i 60-dnevni ritam koji protječe neovisno i bez prekida paralelno s Mjesečevim kalendarom. Kinezi osim toga nemaju linearno brojenje epoha kao kršćansko ili islamsko računanje vremena, već dijele protok vremena na cikluse od po 60 godina od kojih je sadašnji prema kršćanskoj kronologiji započeo 1984. godine. Prema legendi ‘’Žuti car’’ uveo je kalendar 2637. godine pr. Kr. i otad dakle počinje računanje ciklusa od 60 godina. Kineski su astronomi također izračunali takozvano ‘’najviše podrijetlo’’, dakle i početak vremena prema ciklusima. Ono seže u prošlost nekih 96 963 000 godina. Bolje su dokazane mnoge kalendarske reforme donesene tri tisućljeća poslije. Većinom su bile povezane s golemim napretkom koji je astronomija postigla u Kineskom Carstvu.

U ciklusu postoji pet 12-godišnjih odjeljaka – broj 5 ima u kineskoj kozmologiji temeljnu ulogu – koji se uvijek povezuju s nekom životinjom iz pogrešno tako nazvanoga kineskog astrološkog znaka. Pri kronološkom svrstavanju pomaže veliki ciklus od 60 puta 60, dakle 3600 godina, ali kinesko računanje vremena pruža i znatan broj daljnjih ciklusa.

Nejasan je razlog za ritam od 60 – moguće zato što 60 godina odgovara prosječnoj životnoj dobi. Ili što se planeti Jupiter i Saturn međusobno kreću u tom ritmu jer Jupiter je u Kini imao važnu ulogu. Njegova putanja od 12 godina pomnožena s čarobnim brojem 5 daje opet 60. Kalendarska aritmetika imala je kod Kineza veliko značenje jer su brojevi i matematički odnosi utjelovljivali kozmički red.

Unatoč cikličkom brojenju, Kinezi su također shvaćali vrijeme potpuno linearno te su tako bili bliži židovsko-kršćanskoj tradiciji nego što se općenito pretpostavljalo. Kao i tako često zapadna predodžba pokazala se opterećenom, u ovom je slučaju to bila ona ‘’bezvremenskog» Istoka koji se gubi 35

K ALENDAR MAYA

u ciklusima što se stalno vraćaju. Prema zapadnom gledanju obilježenom židovsko-kršćanskim linearnim razumijevanjem vremena isključuju se zapravo ciklički i linearni koncept vremena – ali svijet nije bio i nije isključivo zapadni. Takoreći uklopljeno u linearno vrijeme upotrijebljeno za astronomske izračune i pisanje povijesti, kod Kineza je cikličko vrijeme zadala priroda i ono je usidreno u vjerskim predodžbama. To nije nimalo u suprotnosti ako se ciklusi ne promatraju kao međusobno apsolutno odvojeni, već kao sustav vremenskih valova koji se ponavljaju i jedan drugoga rađaju. Određene su godine u 60-godišnjem ciklusu mogle u potpunosti postati povijesne ako su označavale važne događaje koji su se u njima zbili.

U kineskom se kalendaru programatski izražavao sklad između trenutačno vladajuće dinastije i zakona prirode odnosno neba. Osim toga, kao predstavnici cara, ‘’gospodara neba’’, morali su stražariti dvorski astronomi – službenici koji nisu smjeli pogriješiti jer bi to moglo povući za sobom vrlo neugodne posljedice sve do smrtne kazne. Naime, smatralo se da je sklad svemira osjetno narušen nepoštovanjem prirodnih zakona koji se izražavaju u kalendaru, a to je u svakom slučaju valjalo izbjegavati.

Kinezi su svemir shvaćali kao visokoosjetljivu pojavnost koja je reagirala na pogrešno ili nemoralno ponašanje – posebno vladara. Car se, dakle, morao podvrgnuti svojevrsnoj ‘’kozmološkoj etiketi’’, kako je to nazvao sociolog vremena Günter Dux. Primjerice, oblačno prijepodne moglo je suočiti cara s prigovorom da je donio prestroge zakone. A ako je Mjesec neočekivano promijenio boju, bilo je to zbog neke caričine gluposti. Kao i u drugim kulturama Sunce i Mjesec pripisivali su se dvama spolovima: Sunce kao mirna postojana snaga predstavljao je muškost, a Mjesec se svojom prevrtljivošću i mjesečnim ritmom ženskog ciklusa smatrao ženskim načelom. Ako bi Sunce ili Mjesec prekrila pomrčina, po shvaćanju Kineza progutao bi ih zmaj. Astrolozi su naravno pomno promatrali i druga nebeska tijela jer ako bi Mars na noćnom nebu krenuo na svoju putanju i pritom se prividno kretao unatrag, to bi moglo najaviti pobunu. Mnoge su kulture sa strahom pratile uznemirujuću, naglu promjenu smjera planeta.

Precizna promatranja noćnog neba omogućila su dvorskim astronomima pouzdana pretkazanja o zlokobnim pomrčinama, obilnim kišnim oborinama ili dugim razdobljima suše.

36

PAJO PATAK I TAKT BESKR AJNOSTI

Bavljenje kalendarima u staroj je Kini bilo elitno zanimanje koje se provodilo u tajnosti , ,daleko od javnosti. Car je bio zemaljski gospodar vremena, središte vremenskog reda. Stolovao je u Zabranjenom gradu, u palači koja je bila kozmički usmjerena, određivao je vrijeme za obrede, odnosno odgovarao tradiciji kada je za solsticija obredno olakšavao smjenu godišnjih doba.

Vrijeme i kalendar bili su od 2. stoljeća pr. Kr. izrazito politički pojmovi kad su si carevi dodjeljivali titule vladara i upotrebljavali ih uz datiranje prema 60-godišnjem ciklusu u smislu dugotrajne kronologije. Dok je postojalo Kinesko Carstvo, kalendar se upotrebljavao kao sredstvo vlasti kojim je car novim dijelovima zemlje ili vazalskim državama utiskivao svoj vladarski pečat.

Sredinom 17. stoljeća našeg računanja vremena kraj dinastije Ming izazvao je nevolju u Koreji koja je već dugo bila obvezna plaćati namete i bila je kalendarski integrirana. Kina se smatrala kulturnim središtem kojem su ljudi bili zahvalni na zaštiti od pohlepnog Japana 50 godina prije, ali novu dinastiju Qing iz nužde su htjeli priznati samo politički kao nasljednike careva iz dinastije Ming. No kako se odnositi prema činjenici da je u Pekingu vladao car koji je posebno isticao svoje pravo na vrhovnu vlast općenito i vlast u odnosu na kalendar? Kineska dominacija nije dopuštala veliku slobodu djelovanja, ali korejski kraljevi bar su obredno iskazivali poštovanje propaloj dinastiji Ming. Svakih 60 godina podsjećali su se na prvog i posljednjeg cara iz dinastije Ming kao i onoga koji je Koreju prije mnogo godina zaštitio od Japana – kao što su se podsjećali na pokojne vladare vlastite dinastije. Osim toga, mnogi Korejci i državne institucije i dalje su računali prema vladavini posljednjega cara Minga. Ovaj pasivni otpor na kalendarski obredan način protiv režima koji se smatrao nezakonitim postao je događajem od političkog značenja čim su to – slučajno – otkrili Kinezi. Isto se tako u mnogim mjestima još stoljećima zadržala ova drska kronologija koja je pogodovala samostalnomu korejskom identitetu.

Sasvim poseban slučaj upravljanja kalendarom nalazimo u Indoneziji iako ondje već dugo dominiraju gregorijanski i islamski kalendar. Tradicionalan kalendar Pawukon s otoka Balija, primjerice, računa s godinom od 210 dana, zbog čega su stanovnici Balija stariji od ljudi bilo gdje drugdje – barem ako se računa prema godinama toga kalendara. Duljina godine odgovara otprilike 37

K ALENDAR MAYA

trajanju kišnog razdoblja ljeti, a putanja zvijezda ne zanima tu podjelu vremena – ni očiti ciklusi Mjeseca ili Sunca ni druga nebeska tijela ne zadaju ritam tom kalendaru koji prvotno potječe s otoka Jave i datira iz 9. stoljeća poslije Krista. Stvar se komplicira s višestrukom podjelom tjedna prema indonezijskom računanju vremena koje je savršeno umjetno i u svijetu jedinstveno.

Ciklusi Pawukona traju od dva do deset dana i prelaze godinu neovisno jedan o drugom. Sami ciklusi imaju različite funkcije, bilo za gospodarske aktivnosti ili određivanje svetkovina, ali ponajprije u vjerske svrhe. S računanjem kombinacija unutar ovih računanja postavljaju se izračuni kada treba očekivati povoljan dan za određene aktivnosti, bila to gradnja kuće, sprovod ili putovanje. Etnolog Clifford Geertz iz SAD-a jednom je napisao kako ljudima na Baliju nije važno koji je dan, već kakav je dan. Budući da svaki dan pripada svim različitim ciklusima od njih devet (i sukladno s time nosi ime), izračuni su izrazito teški. Za računanje povoljnih dana valja se prema tome obratiti znalcima kalendara koji se snalaze u složenoj isprepletenosti različitih ciklusa.

Indonezija je odavno bila pod različitim utjecajima pa se zato u elementima neobičnoga kalendara mogu naći utjecaji iz Indije, islama i pacifičkog prostora. Indonezijska godina od 210 dana dobiva se iz množenja triju ovih ciklusa, ciklusa od 5, 6 i 7 dana (5 x 6 x 7 = 210) koji su najvažniji i upotrebljavaju se za kronološke podatke. Kako bi zbrka oko neobičnoga i složenog indonežanskog sustava kalendara bila savršena, postoji i svojevrsni ‘’mjesec’’ od 35 dana koji nema nikakve veze s mjesečnim ciklusom od 29,5 dana. Radi se o kombinaciji obaju ciklusa od pet, odnosno sedam dana.

Ma kako se autsajderima činio složen život u takvom računanju vremena – Indonezija ima i druge kalendarske sustave. Primjerice, Pranotomongso se temelji na bacanju sjene Sunca u podne i dijeli godinu na dvanaest različito velikih odsječaka. No samo se četiri uzimaju u obzir. Poput svojih kolega drugdje u svijetu, indonežanski su se uzgajivači riže u svom poslu orijentirali prema Mjesecu i zvijezdama, u ovom slučaju prema zviježđu Orionu koje izgleda poput pluga, što je i primjereno. To su uostalom smatrali i germanski narodi. Orion se na nebu pojavljuje isto tako prikladno na početku indonezijske seljačke godine i završava godišnju putanju s krajem sezone, kad stoji na glavi poput pluga koji se nakon obavljena posla sklanja u stranu.

38

PAJO PATAK I TAKT BESKR AJNOSTI

U Aziji na predodžbe o vremenu i njegovo računanje utječe više čimbenika – osim konfucionizma, ponajprije hinduizam i budizam. Moguć je i jak babilonski utjecaj – ali oko toga se stručnjaci itekako spore. U budizmu i hinduizmu veliku ulogu imaju ciklusi koji su se točno izračunavali s pomoću složene astronomije i matematike. Prema mitologiji, svijet je ciklički prošao kroz više razdoblja. Najviši i najstariji bog u budizmu bog je vremena – on je tu bio već u početku i proveo je stvaranje. Otada se svijet razvija na lošije. Važnije od mjerenja vremena jest vremensko iskustvo, prema budističkom nauku bolna prolaznost koju valja prevladati u meditaciji. Možda se zato ne može govoriti o jedinstvenome budističkom kalendaru pa tu važnu ulogu imaju i vanjski, posebno kineski utjecaji. U Indiji je pod britanskom vladavinom uveden kršćanski kalendar, ali radže i sultani djelomično neovisnih područja radije su sve do indijske neovisnosti izrađivali vlastiti kalendar. Kao i u cijeloj Aziji, i za Indijce je važan karakter nekog dana jer može donijeti sreću ili nesreću pa se zato savjetuje ljudima da se upoznaju s tim karakterom prije nego što se upuste u neki pothvat.

Uza svu fascinantnu raznolikost kalendarskih sustava, naša šetnja kroz povijest računanja i podjele vremena pokazuje i zajedničke crte – to i ne čudi ako neka inteligentna vrsta sa sličnim pretpostavkama pokušava u različitim dijelovima zemlje kartirati neki fenomen koji je u svojim temeljnim karakteristikama svuda u svijetu jednak. Razlike u kartiranju objašnjavaju se kulturološkim obilježjima, stupnjem intelektualnog razvoja, pragmatičnim očekivanjima od sustava mjerenja vremena te noćnim nebom koje izgleda veoma različito s različitih promatračnica diljem svijeta. No u povijesti kalendara dva su aspekta nadasve važna. Budući da je računanje vremena veoma staro, prožimaju ga kozmološke i vjerske predodžbe, što djeluje čak i na reformu kalendara u područjima koja su vjerski potpuno lišena čara sve do danas. Osim toga, posezanje za računanjem vremena već je vrlo rano čimbenik moći i bit će to više što se dalje budu razvijala društva i države.

No obnašanje vlasti s pomoću kalendara ima granice, bilo to u Koreji 17. stoljeća ili posebno dojmljivo dokumentirano u europskome novom vijeku.

Prošla su stoljeća dok se reforma pape Grgura posvuda proširila. Čak Francuska i Ruska revolucija, talijanska i njemačka diktatura ne mogu opstati sa 39

K ALENDAR MAYA

svojim intervencijama u kalendar, a 20. stoljeće unatoč svim naporima nije donijelo nikakvu svjetski prihvatljivu reformu kalendara. Razlog za to može ležati i u tome što naše moderno globalno društvo doduše ima zajedničke institucije koje više ili manje funkcioniraju, ali nema nikakvu svjetsku vladu – a da bi se proveo novi svjetski kalendar bez jednostrane vjerske obojenosti i europocentričnoga karaktera, vjerojatno bi trebao takvu vladu. Komponenta moći kod kalendarske vlasti ne nalazi se samo u tome što država treba kalendar koji dobro funkcionira kao izraz političkog obnašanja vlasti, a i osvajanja provodi na temelju kalendara. Kalendar je isto tako sredstvo moći jer kao svakodnevni instrument djeluje neposredno na život ljudi, kulturološki ih obilježava i služi kao socijalni instrument discipliniranja.

Rimokatolička Crkva uglavnom je izgubila mogućnost intervencije u kalendar. I pravoslavne crkve i islam ustraju doduše na svojim tradicionalnim kalendarima, no mogu zadržati samo njihovu vjersku ulogu. A da se kalendar nazvan prema rimskom papi i dalje potvrđuje u svijetu kao univerzalan kalendar, nije samo znak moći Crkve već i moći navike.

Na našem putu unatrag nedostaje nam još odlazak na ishodište ljudskoga vremenskog poretka. A ondje nailazimo na temeljni uvjet ljudskog postojanja: potrebu da se postavimo u odnosu na okolinu, da svijet koliko je to moguće objasnimo na primjeren način te da upotrijebimo jedinstvene ljudske sposobnosti kako bismo stvarali. To je temeljna pretpostavka za svaki kulturni razvoj kojega su dostignuća i kalendari.

Kost spoznaje Iz klasika SF-a Stanleyja Kubricka 2001.Odiseja u svemiru iz 1968. potječe jedna od najslavnijih montaža u povijesti filma. Sasvim na početku filma vidi se prapovijesni čovjek u afričkoj savani koji odjednom otkriva kako ljudska kost može poslužiti kao alat i oružje. On njome ubija drugog čovjeka i zatim trijumfalno baca kost uvis. Ubilački alat juri sve dalje uvis; sve do beskrajnih prostranstava svemira i – rez! – odjednom se vidi svemirski brod oblik kojega podsjeća na životinjsku kost.

40

Riječ je o legendarnom kalendaru Maya. Njemu se pripisuje to odbrojavanje jer njegovo računanje vremena počinje 3114 godina prije našeg računanja vremena i završava, kako kažu, nakon dvanaest uzastopnih ciklusa, 2012. g. pos. Kr. Tom navodnom prijetnjom propašću svijeta iz godine u godinu bavi se cijeli trust mozgova i ponovno diljem svijeta raste interes za taj srednjoamerički narod čiji su golemi gradovi šaptom pali prije više od tisuću godina. www.mozaik-knjiga.hr

169,00 kn ISBN 978-953-14-0771-7

K ALENDAR MAYA Bernd Ingmar Gutberlet

Kasno ljeto 2012. U Londonu se gasi olimpijski plamen i prenosi do mjesta održavanja sljedećih olimpijskih igara. U britanskoj prijestolnici nosioci medalja i medijski magnati, kupci suvenira i džepari svode bilancu, dio svijeta priprema se za jesen dok se drugi raduje ljetu. Godina poput mnogih drugih? Ne baš jer istodobno raste – revno raspirivano u TV intervjuima raznih „stručnjaka“, poticano poplavom mrežnih stranica i dojmljivih katastrofičnih filmova holivudske produkcije – uzbuđenje oko odbrojavanja koje navodno više od pet tisućljeća otkucava propast svijeta. Još prije Božića, točnije 21. prosinca 2012., ljudski život na Plavom planetu treba nestati. No je li to odbrojavanje doista staro 5000 godina ili je izmišljotina medijske ere u lovu na senzacije i gledanost?

Bernd Ingmar Gutberlet

K ALENDAR

MAYA

Istina o najvećoj zagonetki visokor azvijene kulture