Stephanie Laurens
Kamo te srce vodi
KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA
knjiga deveta Naslov izvornika
Where the Heart Leads Copyright ∂ 2008 by Savdek Management Proprietory Ltd. Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga d.o.o., 2011. Nakladnik
Mozaik knjiga Urednik
Zoran Maljković Za nakladnika
Bojan Vidmar Glavni urednik
Zoran Maljković Grafički urednik
Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice
Marija Morić Ilustracija na naslovnici
Shutterstock Korektor
Srđan Boban Tisak
Denona, Zagreb, prosinac 2011. ISBN 978-953-14-1062-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 789399. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Stephanie Laurens
Kamo te srce vodi S engleskoga prevela Dragana Grozdanić
Odbacivši oprez u vjetar, prkoseći svakome pravilu koje je vrijedilo za neudane dame, pojavila mu se jedne kasne noći na kućnome pragu, odlučna iskoristiti njegove talente… spremno joj se odazvao.
PRVO POGLAVLJE
studeni, 1835. London
H
vala ti, Mostyne. ‒ Udobno zavaljen u fotelji ispred kamina u salonu svoga otmjenoga stana u ulici Jermyn Street, Barnaby Adair, treći sin grofa Cothelstonea, podigao je kristalnu čašu s metalnoga poslužavnika koji mu je taj čovjek pružio. – Neće mi više ništa trebati. ‒ U redu, gospodine. Želim vam laku noć. ‒ Kao utjelovljenje svoga poziva, Mostyn se naklonio i tiho povukao. Naćulivši uši, Barnaby je čuo kad su se vrata zatvorila. Osmjehnuo se i otpio gutljaj. Mostyna mu je utrapila njegova majka kad je prvi put došao u grad, iskreno se nadajući da će taj čovjek usaditi nekakvu poslušnost u njezinoga sina koji je, kako je to ona često znala izjaviti, bio nepokoran. No unatoč krutom Mostynovom ustrajanju na uzusima glede klasnih razlika i njegovome vjerovanju u iskazivanje poštovanja sinu jednoga grofa, gospodar i njegov sluga brzo su našli zajednički jezik. Barnaby uglavnom više nije ni mogao zamisliti život u Londonu bez pritjecanja u pomoć kakvu mu je Mostyn uvelike pružao, bez njegovoga savjetovanja, kao ni bez čaše dobroga viskija u ruci. Tijekom godina Mostyn se smekšao. Možda su se čak obojica smekšala. Bez obzira na to koji se od njih dvojice smekšao, u njihovome domu bilo je sad veoma ugodno živjeti.
8
Stephanie Laurens
Protežući noge prema ognjištu, prekriženih gležnjeva, brade uronjene u kravatu, Barnaby je izvaljen motrio nožne prste u ulaštenim čizmama, koje su se kupale pri svjetlosti pucketave vatre. Sve bi na ovome svijetu trebalo biti dobro, ali… Osjećao se ugodno, no ipak… nemirno. Živio je spokojno… ne, obavijen blagoslovljenim spokojem… ali ipak nezadovoljan. Ne znači to da posljednjih mjeseci nije bio uspješan. Nakon više od devet mjeseci pomnoga bavljenja detektivskim poslom raskrinkao je kadar mlade gospode, sve iz bogatih obitelji, koji su pripadali visokim društvenim krugovima i koji su ne zadovoljivši se korištenjem prostora u kojima su se nemoralne stvari događale mislili kako bi ih bilo zabavno voditi. Podastro je dovoljno dokaza da ih optuže i osude unatoč njihovome društvenome položaju. Bio je to težak, razvučen i mukotrpan slučaj; zbog čijega su mu uspješnoga okončanja počast iskazali njemu ravni na položajima koji su nadzirali Metropolitan policijske snage u Londonu. Čuvši te vijesti, njegova je majka ukočeno stisnula usnice, iskazavši na taj način želju da on pokaže toliko zanimanje za lov na lisice koliko za lov na lopove, ali neće… neće moći… reći ništa više sad kad je njegov otac bio jedan od tih, prije spomenutih osoba. U svakome modernome društvu pravda teži tome da bude nepristrano zadovoljena, bez straha ili povlastica, unatoč onima među pripadnicima visokoga društva koji su odbijali vjerovati da se zakoni Parlamenta odnose na njih. Čak mu je sam premijer bio ponukan dati kompliment zbog toga konačnoga postignuća. Podigavši čašu, Barnaby je otpio gutljaj. Uspjeh je bio sladak, no ipak ga je ostavio praznim. Na neki neočekivan način
Kamo te srce vodi
• 9
neispunjenim. Nedvojbeno je očekivao da će se osjećati sretnije, a ne prazno i posebno bez kormila sad kad je bio besciljno prepušten struji, budući da više nije imao slučaj za rješavanje koji bi mu zaokupljao misli, bio izazov njegovoj domišljatosti i ispunjavao mu vrijeme. Možda je njegovo raspoloženje bilo jednostavno odraz sezone… završne faze još jedne godine, vremena kad su se spuštale hladne magle i kad su uglađena gospoda bježala na toplija pradjedovska ognjišta, pripremiti se tamo za nadolazeće svečano doba godine i odlaske na bučna slavlja. Njemu je to doba godine uvijek teško padalo… bilo mu je teško iznaći nekakvu uvjerljivu ispriku da izbjegne majčina vješto izorganizirana društvena okupljanja. Oženila je oba njegova starija brata i udala sestru Melissu, previše olako, no s njim se susrela s vlastitom bitkom kod Waterlooa, ali nastavila je još upornije i neumornije od Napoleona. Odlučila je vidjeti njega, posljednjega svoga potomka, oženjenoga kako dolikuje i bila posve spremna poslužiti se svim raspoloživim sredstvima za postizanje toga cilja. Unatoč tomu što nije imao nekakvoga posebnoga posla, nije bio spreman pojaviti se pred vratnicama dvorca Cothelstoneovih, kao kandidat za bračne makinacije svoje majke. Jer što ako bude padao snijeg pa ne bude mogao pobjeći? Nažalost, čak su i lopovi bili skloni zimi spavati zimski san. Oštro kuc-kuc-kuc poremetilo je tu udobnu tišinu. Bacivši pogled prema vratima salona, Barnaby je shvatio da je na popločanoj stazi čuo kočiju. Kloparanje kotača prestalo je ispred zgrade u kojoj je stanovao. Osluškivao je odmjerene Mostynove korake koji su se preko salona upućivali prema ulaznim vratima. Tko li je to mogao u to doba navratiti… brz pogled na
10
Stephanie Laurens
policu iznad kamina potvrdio je da je bilo prošlo jedanaest… k tomu još po jednoj takvoj večeri? Iza prozora s teškim zastorima noć je bila sumorna, gusta hladna magla obavijala je ulice gutajući kuće i pretvarajući poznate ulične predjele u sablasna gotska područja. Nitko se po takvoj noći ne bi zaputio van bez dobroga razloga. Do njega su doprli prigušeni glasovi. Činilo se da je Mostyn nastojao odvratiti toga nekoga tko je pokušao uznemiriti njegovoga gospodara. Odjednom su se glasovi utišali. Trenutak potom vrata su se otvorila i ušao je Mostyn, pozorno ih zatvarajući za sobom. Jedan pogled na čvrsto stisnute Mostynove usnice i posve bezizražajan izgled lica govorio je Barnabyju da Mostyn ne odobrava dolazak tajanstvenoga gosta. Još zanimljiviji bio je očiti neizravan zaključak da je Mostyn bio… učinkovito i potpuno… poražen u svome pokušaju da odbije posjetitelja. ‒ Jedna… dama vas želi vidjeti, gospodine. Gospodična… ‒ Penelope Ashford. Odrješit i odlučan glas naveo je obojicu, Barnabyja i Mostyna, da pogledaju prema vratima… koja su sad bila širom otvorena i kroz koja je prolazila dama u tamnome, jednostavnome, ali modernome krznom obrubljenom ženskom ogrtaču. S jednoga zapešća visio joj je sobovim krznom podstavljen muf, dok su joj na rukama bile kožnate rukavice s krznenim rubom. Blistava kosa boje mahagonija zavezana u punđu na potiljku sjajila je dok je graciozno i samopouzdano prelazila prostorijom, što je njezin društveni položaj naglasilo još više od profinjenih tipičnih aristokratskih crta lica, koje su bile prožete s
Kamo te srce vodi
• 11
toliko odlučnosti, toliko prave volje, da se činilo kako se snaga njezine osobnosti pred njom valja poput vala. Mostyn je ustuknuo kad se približila. Ne skidajući pogleda s nje, Barnaby je, ne žureći se, oslobodio noge koje je držao prekrižene, i ustao. – Gospodična Ashford. Dva iznimna tamnosmeđa oka uokvirena naočalama s lijepo izrađenim zlatnim okvirima usredotočila su se na njegovo lice. ‒ Gospodine Adair. Upoznali smo se prije skoro dvije godine u Morwellan Parku, u plesnoj dvorani na vjenčanju Charlieja i Sarah. – Zaustavivši se na udaljenosti od dva koraka, motrila ga je, kao da procjenjuje kakvoću njegovoga pamćenja. – Kratko smo razgovarali ako se sjećate. Nije pružila ruku. Barnaby je spustio pogled na njezino podignuto lice… glava joj je jedva dosezala njemu do ramena… i iznenađeno shvatio da je se i te kako dobro sjeća. – Pitali ste me jesam li taj koji istražuje zločine. Osmjehnula se ozareno. ‒ Da. Točno tako. Barnaby je zatreptao; osjećao je kako polako ostaje bez daha. Shvatio je da se, premda su od tada prošli mjeseci i mjeseci, mogao prisjetiti osjećaja njezinih malih prstiju u svojima. Gotovo da su se jedva rukovali, no ipak se uspio savršeno prisjetiti, čak i sad je osjećao trnce u prstima pri sjećanju na taj dodir. Očito je na njega ostavila nekakav dojam, premda u to vrijeme toga nije bio toliko svjestan. Tada su mu misli bile zaokupljene jednim drugim slučajem te je bio više usredotočen na odvraćanje njezinoga zanimanja nego na nju. Razvila se otkad ju je zadnji put vidio. Nije bila viša. Zapravo, nije bio siguran je li uopće igdje dobila koji centimetar više. Bila je jednako onako lijepo zaobljena kakva mu je ostala u sjećanju. Ali razvila se i postigla samosvijest i samopouzdanje. Premda
12
Stephanie Laurens
je dvojio je li joj to potonje ikada nedostajalo, bila je sad onaj tip žene u kojoj bi svaka budala prepoznala prirodnu silu koju treba savladati na vlastiti rizik. Nije ni čudo što je smotala Mostyna. Osmijeh joj je iščeznuo. Neskriveno ga je proučavala. Kod većine drugih nazvao bi to bio drskim, no činilo se da ga je procjenjivala intelektualno, prije nego tjelesno. Rumene usnice, izluđujuće sočne, stisnule su se kao da je donijela nekakvu odluku. Znatiželjno je nakrivio glavu. ‒ Čemu dugujem ovaj posjet? Taj veoma neregularan, da ne kaže potencijalno skandalozan posjet. Bila je lijepo odgojena dama u godinama za udaju, koja veoma kasno noću posjećuje neženju, gospodina s kojim nije ni u kakvome srodstvu. Sama. Bez ičije pratnje. Trebao se usprotiviti i otpraviti je. Mostyn je to zasigurno imao na umu. Pogled njezinih lijepih tamnih očiju susreo se s njegovim. Otvoreno, bez najmanje naznake prijevare ili drhturenja. ‒ Želim da mi pomognete riješiti zločin. Nije skretao pogled. Uzvratila mu je naklonošću. Prošao je trenutak napetosti nakon kojega joj je on otmjeno pokazao prema drugoj fotelji. ‒ Molim vas sjednite. Možda biste željeli nešto popiti? Njezin osmijeh… preobrazivši joj lice od živopisno privlačnoga do zapanjujućega… bljesnuo je kad je krenula prema fotelji koja se nalazila sučelice njegovoj. – Hvala vam, ali ne bih. Ne zahtijevam ništa osim vašega vremena. ‒ Mahanjem ruke dala je znak Mostynu da se udalji. ‒ Možete ići. Mostyn se ukočio. Bacio je bijesan pogled prema Barnabyju.
Kamo te srce vodi
• 13
Potiskujući cerek, Barnaby je odobrio naredbu potvrdnim kimanjem. Mostynu se to nije svidjelo, ali udaljio se i naklonivši izišao, no ostavio je vrata malo odškrinuta. Barnaby je to zapazio, ali ništa nije rekao. Mostyn je znao da su Barnabyja mlade dame lovile, često puta prilično domišljato. Posve očito je vjerovao kako bi gospođica Ashford mogla biti jedna od takvih spletkarošica. Barnaby je procjenjivao bolje. Penelope Ashford bi se u spletkarenju mogla mjeriti s najboljima, ali njezin cilj nije bila udaja. Dok je na krilu namještala muf, zavalio se u fotelju na kojoj je sjedio i iznova je promotrio. Bila je najneobičnija mlada dama koju je ikada sreo u životu. Zaključio je to još prije no što je rekla: ‒ Gospodine Adair, trebam vašu pomoć, pomozite mi naći četiri nestala dječaka i spriječiti otmicu ostalih. Penelope je podignula pogled i prikovala ga za lice Barnabyja Adaira. Silno je nastojala ne vidjeti. Kad ga je odlučila posjetiti, nije ni pomišljala da bi on… njegov izgled… mogao na nju imati i najmanjega utjecaja. Zašto bi to i pomislila? Nijedan muškarac nikada je nije ostavio bez daha, pa zašto bi on? To ju je posebno razljutilo. Zlatna kosa koja se u kovrčavim uvojcima svijala oko njegove lijepo oblikovane glave, snažne orlovske crte lica i plavetne oči koje su je prodorno inteligentno promatrale, nedvojbeno su bile dovoljno zanimljive, no pored tih njegovih crta lica bilo je još nečega u njemu, u njegovoj pojavi, što joj je uznemirujuće djelovalo na živce. Zašto bi uopće trebao utjecati na nju, bila je nepoznanica. Bio je visok i dugonog, vitke građe, ali nije bio viši od njezinoga brata Luca. Imao je široka ramena, ali nisu bila šira od ramena
14
Stephanie Laurens
njezinoga zeta Simona. Nedvojbeno nije bio ljepši ni od Luca ni od Simona, premda se lako mogao mjeriti s njima što se tiče zgodnoće. Čula je kako Barnabyja Adaira opisuju kao Adonisa, i morala je priznati da su bili u pravu. Premda je sve to bilo posve sporedno i pojma nije imala zašto je to uopće zapažala. Umjesto toga usredotočila se na brojna pitanja koja je mogla vidjeti da se stvaraju iza njegovih plavih očiju. – Razlog zbog kojega sam tu ja, a ne hrpa bijesnih roditelja, jest taj što su ti dječaci o kojima govorim siromasi ili nezbrinuta djeca. Namrštio se. Skinuvši rukavice, načinila je blagu grimasu. – Bolje da krenem ispočetka. Kimnuo je. ‒ To će vjerojatno olakšati stvar… naime, moje razumijevanje… znatno. Položila je rukavice navrh mufa. Nije baš bila sigurna da joj se svidio njegov ton, ali odlučila je ne obratiti pozornost na nj. ‒ Ne znam je li vam poznato, ali moja sestra Portia… koja je udana za Simona Cynstera… još tri dame iz visokih društvenih krugova i ja, osnovali smo Dom za nezbrinutu djecu sučelice Bolnici za nezbrinute u Bloomsburyju. Utemeljili smo ga još tridesetih godina. Taj dom sve otada djeluje, primamo nezbrinutu djecu, uglavnom iz East Enda, i obučavamo ih da budu sluškinje, lakeji, a u posljednje vrijeme i različitim zanatima. ‒ Pitali ste Sarah za njezine programe obuke siročadi kad smo se zadnji put sreli. ‒ Točno. ‒ Nije znala da je tad načuo taj razgovor. ‒ Moja starija sestra Anne, koja se sad preziva Carmarthen, također je uključena, ali nakon udaje, budući da moraju voditi vlastita kućanstva, u posljednje vrijeme su njih obje, Anne i Portia,
Kamo te srce vodi
• 15
morale skratiti vrijeme koje su provodile u Domu za nezbrinutu djecu. Ostale tri gospođe također su vrlo zauzete. Shodno tomu, trenutno sam ja ta koja je zadužena za nadzor svakodnevnog upravljanja domom. U tome svojstvu sam večeras tu. Sklopivši ruke preko rukavica susrela je i izdržala njegov uporan pogled. ‒ Uobičajeni postupak je taj da dijete službeno u Dom za nezbrinutu djecu smjeste vlasti ili njihov posljednji živući skrbnik. ‒ Ovo potonje je prilično uobičajeno. Obično se događa to da rođak koji umire, shvativši da će njegov štićenik ubrzo ostati sam na svijetu, kontaktira nas, mi ga posjećujemo i sve dogovaramo. Dijete obično do posljednjega trenutka ostaje sa svojim skrbnikom, a potom nas, nakon skrbnikove smrti, obavještavaju susretljivi susjedi pa se vraćamo preuzeti siroče te nju ili njega odvodimo u dom. Kimnuo je, dajući joj do znanja da mu je dotad sve jasno. Udahnuvši, nastavila je, osjećajući kako je steže u plućima. Izgovarala je odrješito i ponovo se javio bijes. ‒ Tijekom posljednjih mjesec dana, u četiri odvojena slučaja, došli smo po dječaka da bismo doznali kako je nekakav čovjek već tamo bio prije nas. Susjedima se predstavio kao mjesni činovnik, ali ne postoji nikakva središnja uprava koja skuplja siročad. Da postoji, znali bismo za to. Pogled Adairovih plavih očiju postao je oštar poput britve. – Radi li se uvijek o istome čovjeku? ‒ Prema svemu onome što sam čula, moglo bi se raditi. No jednako tako ne mora biti. Čekala je, dok je on razmišljao o tome. Ugrizla se za jezik, prisilila sjediti mirno i ne vrpoljiti se, već je naprotiv promatrala njegovo usredotočeno lice.
16
Stephanie Laurens
Namjera joj je bila ići dalje, zahtijevati od njega da djeluje i reći mu kako. Bila je naviknuta usmjeravati, preuzimati nadzor i naređivati na način koji je ona smatrala odgovarajućim. Obično je bila u pravu što se razmišljanja tiče i ljudima je općenito bilo lakše kad bi jednostavno poslušali to što im je rekla. Ali… bila joj je potrebna pomoć Barnabyja Adaira i nagon ju je prodornim glasom upozoravao da korača oprezno. Da upućuje, radije nego da požuruje. Da nagovara, radije nego da naređuje. Pogled mu je odlutao negdje u daljinu, ali sad se ponovo bio usredotočio na njezino lice. ‒ Prihvaćate djevojčice i dječake. Znači li to da samo dječaci nestaju? ‒ Da. – Naglasila je to potvrdnim kimanjem. ‒ Prihvatili smo posljednjih mjeseci više djevojčica nego dječaka, ali taj čovjek odveo je samo dječake. Protekao je trenutak prije no što je rekao: – Četvoricu ih je odveo… recite mi ponešto o svakome. Počnite ispočetka… sve što znate, svaku pojedinost, bez obzira na to koliko se na prvi pogled mogla učiniti nevažnom. Barnaby je promatrao dok je prekapala po sjećanju. Pogled njezinih tamnih očiju bio je okrenut prema njezinoj unutrašnjosti, crte lica postale su joj glatke, izgubivši pritom nešto od svoje karakteristične životnosti. Udahnula je; pogleda usredotočenoga na plamen, kao da čita iz njega. – Prvi je bio iz Chicksand Streeta u Spitalfieldsu, nedaleko Brick Lane, sjevernije od White Chapel Roada. Imao je osam godina, tako nam je rekao njegov ujak. On, ujak, je umirao, i… Barnaby je slušao dok je ona, što ga nije posve iznenadilo, činila točno ono što je od nje zahtijevao i iznosila podatke o svakome događaju, do najsitnijih pojedinosti. Osim tek pokojega
Kamo te srce vodi
• 17
manje važnoga pitanja, nije morao poticati, ni nju ni njezino pamćenje. Bio je naviknut imati posla s damama iz visokoga društva, ispitivati mlade dame čije su misli vrludale i lutale oko tema te lepršale i plahutale zaobilazeći oko činjenica, tako da je bila potrebna Solomonova mudrost i Jobovo strpljenje da dođe do spoznaje o onome što su zapravo znale. Penelope Ashford bila je posve drukčija od njih. Čuo je da je ona nekakva vrsta borca za pravdu, koja je malu pozornost obraćala na društvena ograničenja ako bi joj se ista ispriječila na putu. Čuo je kako je opisuju kao previše inteligentnu za vlastito dobro, pretjerano izravnu i iskrenu, te su tu kombinaciju osobina u narodu pripisivali njezinome statusu neudane. Budući da je na posve neobičan način bila osobito privlačna… ne zgodna ili lijepa, već žustra i živahna te s lakoćom privlačila muške poglede… imala je usto iznimno dobre veze, bila je kći vikonta, i uz brata Luca, koji je trenutačno bio nositelj titule, izrazito bogat i u mogućnosti dati joj miraz veći no što priliči, mišljenje koje je prevladavalo u narodu moglo je biti točno. Njezina sestra Portia nedavno se udala za Simona Cynstera, i dok je Portia možda bila profinjenija u ophođenju, Barnaby se prisjetio da su dame iz obitelji Cynster, čijoj je procjeni u tim stvarima vjerovao, vidjele malu razliku između Portije i Penelope, osim Penelopine izravnosti. Te ako se dobro sjećao, njezine krajnje neumoljive volje. Iz ono malo što je sam vidio sestre bio bi zaključio da bi se Portia daleko prije od Penelope pokorila ili barem pristala na pregovore. ‒ Baš kao što se dogodilo s ostalima, kad smo jutros otišli do Herb Lanea po Dicka, nije ga bilo. Taj nepoznati muškarac odveo ga je u sedam, u cik zore.
18
Stephanie Laurens
Kad je završila s pričom, premjestila je pogled svojih tamnih zanimljivih očiju s plamena na njegovo lice. Barnaby je na trenutak zadržao njezin pogled, a potom sporo kimnuo. – Znači ti ljudi, na neki način… pretpostavimo da se radi o skupini koja odvodi tu djecu… ‒ Mislim da je riječ o samo jednoj skupini. Nikada nam se to prije nije događalo, a sad četiri slučaja u manje od mjesec dana, i svi izvedeni na isti način. ‒ Izvivši obrve susrela je njegov pogled. Donekle otresito je rekao: ‒ Točno tako. Kao što sam rekao, ti ljudi, ma tko oni bili, čini se znaju za vaše potencijalne štićenike… ‒ Prije no što dadete naslutiti da bi o dječacima mogli doznati od nekoga iz Doma za nezbrinutu djecu, uvjeravam vas da je to veoma mala vjerojatnost. Da poznajete ljude u to uključene, znali biste zašto sam tako uvjerena u to. Ali premda sam k vama došla zbog naša četiri slučaja, nitko ne kaže da ostala djeca koja su nanovo ostala siročad u East Endu također ne nestaju. Većina siročadi nije uzeta u postupak. Možda ih nestaje mnogo više, ali tko je taj tko će javiti na uzbunu? Barnaby je netremice piljio u nju, dok je scenarij koji je opisivala u njegovim mislima poprimao oblik. ‒ Nadala sam se – rekla je, uz odbljesak svjetlosti sa svojih naočala kad je spustila pogled i pogladila rukavice … da ćete pristati istražiti ovaj posljednji nestanak, budući da su Dicka tek jutros odveli. Jasno mi je da vi uglavnom istražujete zločine vezane uz pripadnike visokih društvenih krugova, no mislila sam da biste možda, budući da je studeni i da nas se većina upućuje na ladanje, imali vremena razmotriti naš problem. ‒ Podigavši pogled, susrela se s njegovim; nije bilo ni najmanjega
Kamo te srce vodi
• 19
ustručavanja u njezinim očima. ‒ Naravno, mogla bih se sama upustiti u istraživanje… Barnaby je samoga sebe zaustavio da ne reagira. ‒ Ali pomislila sam da bi angažirati nekoga tko u takvim stvarima ima mnogo više iskustva moglo mnogo brže dovesti do rješavanja problema. Penelope je izdržala njegov pogled i nadala se da je onoliko dosjetljiv kako se pričalo o njemu. No iz iskustva je znala da nije loše biti izravan. – Da budem savršeno jasna, gospodine Adair, tu sam zato što od vas tražim da nam pomognete ući u trag izgubljenim štićenicima, a ne samo zato da nekoga obavijestim o njihovome nestanku i nakon toga operem ruke od toga. Namjeravam do kraja u potragu za Dickom i ostalom trojicom dječaka, sve dok ih ne nađem. Kako nisam budala, željela bih pokraj sebe imati nekoga tko ima iskustva u rješavanju zločina i neophodnim istraživačkim metodama. Nadalje, premda sasvim razumljivo, u ovome poslu imamo veze u East Endu, malo njih se, možda čak nitko, kreće među zločincima, tako da su mi mogućnosti da o tome dobijem podatke ograničene. Zaustavivši se, promatrala mu je lice. Prema izrazu njegovoga lica ništa se nije dalo naslutiti; njegovo široko čelo, ravne smeđe obrve, snažne istaknute jagodice i prilično stroge crte obraza i vilice ostale su nepomične, ništa ne otkrivajući. Raširila je ruke. ‒ Opisala sam vam situaciju u kojoj se nalazimo… hoćete li nam pomoći? Razdražilo ju je to što joj nije odmah odgovorio. Nije se ponudio, potaknut na akciju, zbog same pomisli na to da bi ona sama klipsala East Endom. Ali nije ju ni odbio. Dug trenutak ju je proučavao, no iz njegovoga pogleda ništa se nije dalo pročitati… dovoljno da