Klub obožavatelja

vi

prvo kolo i ii iii iv v

Sanatorij Rani dani Trava i korov Legija stranaca Ne dao Bog većeg zla

Priče o plinarskim veteranima s ruba najuže su središte prostora imenovanog suvremena hrvatska proza. www.mozaik-knjiga.hr 99,00 kn ISBN 978-953-14-0706-9

goran tribuson

Rubovi grada preplavljeni su pričama. Škvadre koje ga nastanjuju same su po sebi književni junaci. Tribusonov Klub obožavatelja, prvi put objavljen 2001. godine, književna je kritika primila pretiho. Kao da ne treba zabilježiti novu, a veliku, knjigu već hvaljenog pisca! Četiri priče, povezane likom Bremze, ispričane su prvim licem jednog od njih, predanim, opreznim i sumnjičavim članom ekipe. Svojim odnosom prema prošlosti i govorenjem o sadašnjosti, Klub obožavatelja podsjeća na najbolje stranice autorovih romana Polagana predaja (1984.) i Povijest pornografije (1988.) te autobiografskog ciklusa Rani dani (1997.) i Trava i korov (1999.).

Pedesetogodišnjaci su skinuli traperice, zavezali komplicirani čvor kravate, teško se razboljeli i suočili s činjenicom da su obećanja bila isprazna i da je groteska još jedina stvar koja ima šanse u svijetu koji se tako ozbiljno i zdušno bavi sudbinom tuljana. Važno je biti u klubu.

Klub obožavatelja

Klub obožavatelja

Klub obožavatelja Periferijski kvartet

drugo kolo vi vii viii ix x

Klub obožavatelja Povijest pornografije Kuća u kojoj stanuje vrag Ruski rulet Noćne priče

Goran Tribuson

Klub obo탑avatelja

izabrana djela Gorana Tribusona knjiga 6

Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Za nakladnika Alen Bodor Urednik Zoran Maljković Grafički urednik Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice Marko Jovanovac Korektorica Maja Divošević Tisak Znanje d.d., Zagreb, ožujak 2010.

ISBN 978-953-14-0706-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ****.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Goran Tribuson

Klub obo탑avatelja Periferijski kvartet prvo izdanje u ovoj biblioteci

Well, early in the mornin’ ‘Til late at night, I got a poison headache, But I feel all right.

Bob Dylan, Pledging My Time

Mala Mongolka

Zamislite ovakvu situaciju: Ivu Radača zaustavlja policajac, traži od njega vozačku i prometnu i pita ga, ne bez zlurade nadmoći, zna li zbog čega je zaustavljen. I ne pogledavši ga, Radač mu ljutito odbrusi: »Valjda se prvo kaže dobar dan!« Nakon toga slijedi razgovor s opasnom i neizvjesnom dramaturgijom, pun peripetija, obrata i dramatske tenzije, na čijem pumpanju zdušno radi sâm Ivo. Naravno, isprva ne priznaje da je vozio više od četrdeset, izražava sumnju u ispravnost radarskih uređaja i uopće fizikalnu mjerljivost brzine kao takve, trtlja nešto o generalnoj korumpiranosti režima, o općepoznatoj potkupljivosti policije, da bi na kraju iznio i čitav niz osobnih opservacija na račun izgleda, morala i neporočnosti uniformiranog tipa koji ga je zaustavio, a na njegovo inzistiranje da puhne u balon, odgovara nekom od stereotipnih metafora o »puhanju one stvari«, psovkom ili kratkim krošeom, ili, još češće, i jednim, i drugim, i trećim. I tako, bezazleno prekoračenje brzine, koje bi normalan čovjek 7

Klub obožavatelja

riješio pristojnim razgovorom s pozornikom, hinjenim pokajanjem, ili nekim drugim prikladnim komunikacijskim ritualom, u slučaju Ive Radača, pretvara se u izljev bijesa i mržnje, tučnjavu sa službenom osobom, privođenjem i gdjekad uvjetnom ili kraćom zatvorskom kaznom.

Ili ovako! Isti se taj Ivo sagne na prozorčić kioska i zapita, nije li možda stigla SN-revija. A kad mu ljubazni prodavač zaniječe takvu mogućnost, on spazi tražene novine i svadljivo promrsi: – Kako nije, kad je tu!

Prodavač se brani kako je to stari broj, onaj od prošloga tjedna, ali se Ivo ne da smesti: – Onda ste trebali reći da je stigla, ali prije tjedan dana!

– Ali to je stari broj! Koga zanima stari broj!

– Koji kurac tebe briga šta koga zanima! Evo, mene baš zanimaju stari brojevi! Daj mi Vjesnik od Nove godine i Večernji od Badnjaka!

I tako, riječ po riječ, razlog po razlog, prijekor po prijekor, i bezazleno se kupovanje sportskoga magazina pretvara u nešto posve neočekivano. Sat ili dva nakon toga uistinu stiže nova SN-revija čija se tiskarska boja još lijepi pod prstima, ali je dostavljači nemaju gdje ostaviti, jer je kiosk već razvaljen ili na neki drugi način onesposobljen za prihvat i prodaju tiska.

8

Zbog toga Ivu Radača, valjda otkako ga znam, svi zovu Bijesni Orlando, ili skraćeno Orlando, premda u periferijskom okružju u kojem se Ivo kreće Ariostovo epsko remek-djelo ne uživa baš kultni status.

Kasno je proljeće, ili rano ljeto, kako vam već drago, i sjedim s prijateljem Evigerom za pletenim stolom postavljenim na asfaltni pločnik ispred pivnice Continental.

To je mjesto na kojem se sastajemo valjda otkako je pivo na tako dramatičan način ušlo u naše živote. Osam je sati, ipak je prerano za točeno Ožujsko, pa pijuckamo kratku kavu, ćuteći već sasvim izvjestan dolazak sparine koja će ovaj lipanjski dan pretvoriti u Papenov lonac. Čim popijemo neukusnu kavu koju gazda Pepi nabavlja u jeftinom diskontu u Mađarskoj, i čim dočekamo Mišela, spremni smo Evigerovim sivim golfom krenuti prema staroj neurološkoj klinici i psihijatrijskoj bolnici nedaleko od Zagreba, gdje se rehabilitira naš tek operirani frend Bremza.

Ako se uopće rehabilitira! Tko zna može li se čovjek nakon tog vraga uopće rehabilitirati!

Naravno, u tim iznimno delikatnim okolnostima, u kojima nam predstoji neugodan posjet bolnici, nastojimo biti tihi, nenametljivi, zapravo posve neupadljivi, osobito radi toga da ne privučemo pažnju spomenutoga Orlanda, 9

Klub obožavatelja

koji nam se približava, dolazeći s grobljanske strane. Nikako nam ne bi odgovaralo da nam se prikrpi, jer bi u tom slučaju posjet bolesnom prijatelju mogao prerasti u sasvim neizvjesnu avanturu koja bi mogla završiti tko zna čime – tučnjavom, ranjavanjem, pa i dugogodišnjom robijom.

– Ako nam se pokuša utrpati, branit ćemo se šutnjom – kaže Eviger, kome je pravnički jezik prirastao srcu otkako je prije tridesetak godina upisao pravni fakultet, koji do dana današnjega nije uspio završiti. Zato ga i zovu »Eviger«, prema onom njemačkom izrazu kojim se označuje vječiti, dakle bezizgledni student.

Ali, vraga! Plinara je kvart u kojem svi znaju sve o svima, i u kojemu se čovjek, kakvom god se mimikrijom poslužio, ne može sakriti pred drugima. I tako nas Orlando bez problema pronalazi, prelazi preko malenog trga i bez pitanja sjeda u pletenu fotelju koja bolno zastenje pod njegovom nabijenom figurom.

– Imam jednu lošu i jednu dobru vijest – kaže on već pomalo na rubu ljutnje, pogledavajući u naša lica, ne bi li na njima otkrio makar kakav trag znatiželje. Ozbiljnih smo, zapravo kamenih izraza, poput prerušenih obersturmbahnführera u muzeju holokausta, jer, naravno, znamo kako pokazati radoznalost spram Orlandovih polusuvislih priča, znači potpisati pristupnicu za krajnje opasan 10

izlet u nepoznato. Međutim, njemu danas kao da i ne treba tuđa radoznalost. Unatoč našoj očitoj suzdržanosti, on počinje s jednom od tih svojih, navodno važnih vijesti: – Jučer me ostavila ženska! – kaže on, napravi onu vrstu retoričke stanke kakva bi trebala ostaviti dojam na slušatelje i za koje se, onako usput, stigne naručiti i piće. Naravno, na tuđ račun.

– Kako se ono zvala? Hasanaginica? – pita Eviger sasvim ozbiljno dok Orlando naručuje hladnu kriglu.

Kad se radi o alkoholu, njemu nikad nije prerano.

– Emina – ispravi ga došljak.

– Ma, da… znao sam da je u vezi s nekom pjesmom…

– Čovječe, dvije godine živimo skupa! – žesti se Orlando, valjda na svoju priležnicu. – Ove jeseni smo se trebali vjenčati, a ona meni ovako! Ode bez riječi… i to sa švercerom cigareta!

Naravno, znali smo sve trajne i sve sporadične protuhe s Plinare, pa tako i tog švercera cigareta, nabildanog tipa kod kojega si uvijek mogao nabaviti dugi Marlboro, Camel light, Dunhill u plosnatom pakovanju, oba Davidoffa i druge specijalitete što su se proizvodili diljem Hercegovine ili možda Crne Gore, i imale različite cijene, a iste okuse. Za njega se znalo da nosi nož skakavac i željezni bokser, za što se vjerovalo da je izumrlo još u 11

Klub obožavatelja

ranim šezdesetima, i da sasvim lako upada u tučnjave u kojima će ti jednakom spretnošću nabiti plavicu na oko i maznuti ti lisnicu iz unutarnjeg džepa sakoa. Nabildanog su zvali Van Damme, jer je bio lud za filmovima u kojima se blentavi snagatori, s puno mišićne i malo moždane mase, suprotstavljaju svim opačinama koje ugrožavaju moderno čovječanstvo. Svima, osim možda globalnom zagrijavanju i onim ozonskim rupama. Oni koji su ga vidjeli kažu da je frapantno nalik Stevenu Seagalu, ali su mu nadimak Van Damme dali tipovi koji se slabo snalaze u tom žanru, i koji ne daju ni pišljiva boba na nekoliko nevažnih fiziognomističkih razlika.

Ako bi možda tkogod pomislio kako te dvije lako zapaljive prirode, dakle tip s bokserom i naš Orlando čine kritičnu masu po kojoj će se zbog spomenute cure i sukobiti, pokazao bi kako nije do kraja upućen u finese Orlandova karaktera. Činjenica je da Orlandu lako pada mrak na oči, ali ipak ne toliki da ne bi vidio s kime će se upustiti u okršaj. Bio je od onih koji popizde i hrabro navale na čitav »treći ce« djevojačke gimnazije, gojence staračkog doma »Cvjetni suton« ili razularene vrtićke štićenike, ali se pred zajebancijom, kojom ih obasiplju žderači anabolika s prozora obližnje teretane, povuku tiho, na prstima. Stoga je šansa da će zbog Emine patiti, bila dosta 12

velika, ali da će zbog nje, kako bi u narodnoj pjesni rekli, kidisati na tipa koga zovu Van Damme, bila sasvim mala.

Ali, rasprostrimo karte po stolu! Čitav taj slučaj s Orlandom i njegovom Eminom bio je notoran. Otkako ga je 1990. ostavila Maja Majer, lokalna ljepotica s Plinare, koja je pred sam rat spakirala stvari i zapalila za Böblingen s nekim kratkovidnim profesorom hrvatskoga, koji je navodno onako sam za sebe pisao pjesme, Orlando je živio posve sam, sve dok prije dvije godine nije naletio na tu mladu Bosanku Eminu, o kojoj se znalo strašno malo. Naime, iako se kleo da nije tako, čini se da ni sam Orlando nije znao njezino prezime, tvrdeći jednom da se zove Osmanpašić, drugi put Hasanpašić, treći put Hasanosmanović… Konačno se branio time kako su ta muslimanska prezimena tako komplicirana da ih čovjek i ne može zapamtiti sa stopostotnom sigurnošću. Ali, koliko god spomenuta prezimena bila komplicirana, ni s imenom nije bilo ništa bolje, jer curi nitko nikada nije vidio dokumente, pa se moglo zaključiti i to da si ga je odabrala sama zato što joj se sviđa ona stara, čini mi se, Šantićeva pjesma.

– Čekaj, ako se ne varam, ta Emina je ona sirota iz Bosne – pokušava razjasniti stvar Eviger – koja je došla s izbjeglicama, a ti si je primio i ne znajući ništa o njoj?

13

Klub obožavatelja

– A koji bih kurac trebao znati?

Konobarica koja stoji ispred ulaza u pivnicu gleda prema našem stolu i kao da želi kazati kako je osam ujutro prerano za tu vrstu podizanja glasa.

– Pa tako… – pokušava biti razložan Eviger, baš kao da vjeruje kako je razložnost nešto što bi moglo ostaviti dojam na čovjeka kakav je naš poluprijatelj, ili povremeni prijatelj Orlando. – Evo, na primjer, kad poznaješ roditelje komada s kojim se, kao što kažeš, namjeravaš oženiti, možeš s priličnom dozom sigurnosti znati hoće li ti djeca biti sklona gojaznosti, alergijama ili shizofreniji, trebaš li očekivati da obole od astme ili leukemije…

Opuštene donje usne, Orlando ga tupo gleda. Naravno, on nema pojma o čudima hereditarnosti, a kada bi ga i imao, bilo bi to od slabe koristi. Što bi on sa saznanjima o genetskom ustroju ženinih predaka kad o svojoj mami zna tek to da je radila kao čistačica na okružnom sudu, a o ocu da ih je rano ostavio.

Ali, kad se Eviger uhvati svoje teorije tad ne pušta žrtvu: – I podatak o tome otkuda dolazi odabranica tvoga srca nije za odbacivanje. Genetika i geografija su isprepletene i više no što ti možeš zamisliti. Recimo, u Semberiji ima dosta endemskog sifilisa, u istočnoj Bosni i oko Bjeljine česte su neke vrste encefalitisa koji se 14

prenosi s pomoću krpelja, ali i prljavim rukama, dok je u Bosanskoj Posavini još uvijek stupanj raširenosti metiljavosti i parazitizma…

– Ali, Emina nije došla iz Bosne! – dere se Orlando na čovjeka koji ga je oduvijek znao najbolje izbaciti iz takta. – Njeni su starci otišli na rad u Sloveniju prije dvadeset pet godina, a ona se rodila u Mariboru.

– Oh, pardon! – kao da se ispričava Eviger. – Ti misliš na ono veselo punco kaj se kliče Emina! Onda je to u redu!

Naravno, ni Evigeru, ni meni, ne pada na pamet da mu zajedljivo kažemo kako znamo da se Emina pojavila na Plinari s golemom prugastom plastičnom torbom kakva se već po tisućama televizijskih reportaža prepoznaje kao izbjeglički rekvizit, kako u njezinoj pojavi nije bilo baš ništa slovensko, i kako ona jadna zacijelo ne zna, nalazi li se to njezino tobožnje rodno mjesto u Donjoj Štajerskoj ili Slovenskom primorju.

Jasno nam je da nije vrijeme za verbalna cjenkanja i razjašnjavanja, jer će ionako, za dan ili dva, sve u vezi s tim slučajem sjesti na svoje mjesto i biti poznato, bar nama s Plinare. Što se zapravo dogodilo? Orlando se sporječkao s Eminom zbog toga što u nekom uglednom društvu (!?) nije pokazala dovoljno poštovanja prema njemu, ili zbog neke slične gluposti, pa ju je odlučio kazniti na najgluplji 15

Klub obožavatelja

od svih mogućih načina, onako kako muškarac koji je prešao četrdesetu nikada ne bi smio kažnjavati žensku koja je jedva prešla dvadesetu. Naime odlučio ju je do daljnjega lišiti svojih velebnih seksualnih usluga pa nije nikakvo čudo što je ona, u oskudici te vrste, potražila tuđe. Ili, što bi narod u svojoj vječnoj mudrosti kazao – što nećeš ti, pojebat će drugi! Možda je čisti apokrif da je među Emininim nogama neočekivano gostovao aktivist Crvenoga križa, koji je obijao vrata pokušavajući prodati markice svoje organizacije, ali je nedvojbeno da je njezin neuslišeni seksus ispunio spomenuti Van Damme, inače po vokaciji švercer cigareta i pljunuti Steven Seagal.

– O. K! – smiruje ga Eviger, pogledavajući pritom nervozno na sat, ljutit što Mišela još nema. – Ovo ti je bila dobra, reci nam sad i lošu vijest!

Orlando ga gleda kao da ne vjeruje svojim vlastitim ušima. On naprosto ne zna da se jezikom, osim bukvalnih istina i kardinalnih laži, mogu iskazivati i razne finese kao što su ironija, aluzija, metafora, elipsa, hiperbola, retoričko pitanje, kondicionalna istina i sijaset drugih stvari, tako da mu nije ni nakraj pameti kako ga Eviger u ovom trenu zajebava. On naprosto misli da je ovaj poludio ili trenutačno oglupavio od vrućine koja mu prži proćelavu glavu.

16

– Pa ovo je loša vijest! Bogamu, kak’ ne kužiš!

– A kako bih kužio? – polako mu objašnjava Eviger.

– Što je u tome loše? Ostavila te Slovenka bosanskoga podrijetla. Slovenci nas jebu zbog Svete Gere i Piranskoga zaljeva, a zbog Bosanaca nam Haag visi nad glavom. I to znaš koji Haag? Ne onaj obični, nego Den Haag, čovječe!

Orlando šuti zbunjen i zamišljen. Posvadio bi se on, planuo, ali je za tu stvar nekako previše konfuzan.

Analizira u glavi svoju dvogodišnju vezu s Eminom i pokušava se sjetiti, je li ona ikada iskazivala neprihvatljive stavove u vezi te Gere i tog… i je li mu ikada prijetila Haagom, osobito tim vražjim Den Haagom.

I prije no što će tu stvar domisliti, Eviger mu zabija tricu: – I konačno, dobro je što si je se riješio! Pa, pojebala se sa švercerom cigareta!

– Nisam rekao da se… rekao sam samo da je otišla s njim…

– Da, da. Van Damme će sada hodati s njom šest mjeseci, a onda će joj kupiti ručni sat i predložiti joj da stupe u intimne odnose…

– Neće joj kupiti ručni sat – reći će Orlando gotovo bolno – jer je mrcina otišla sa satom moje majke. I s gebisom za koji sam dao pet somova maraka.

Eviger i ja se pogledamo začuđeno, kao da u toj cijeloj stvari neki vrag nije u redu, kao da nešto strši.

17

Klub obožavatelja

Orlando zbilja nikada nije djelovao kao čovjek koji komadima plaća gebise od pet somova maraka.

On nastavi glasom punim ispovjedne tronutosti. U tih nekoliko časaka u njemu kao da nije bilo nijedne od značajki Ariostovoga mahnitog junaka.

– Jebi ga, bokče je imalo tešku paradentozu i doktor Štulhofer joj je uspio spasiti gornje trojke i šestice… I onda joj je ukomponirao most od porculana i nekakvog, što ja znam… vironita. Baš joj ga je prošli tjedan postavio, ja sam uredno platio… čisti keš… a ona je jučer zbrisala.

Nije mi jasno otkuda on zna što su trice i šestice, a što vironit. Mora da je kao zadnji bedak satima sjedio u Štulhoferovoj ordinaciji, bojeći se da bi mladi zubar mogao antiparadentoznu terapiju zgodno spojiti s pipkanjem Emininih sisa i zavlačenjem ruke među njezine noge. Jebiga, svašta se da napraviti u prostranom i pomičnom zubarskom stolcu.

– Čekaj, ti si joj platio gebis pet somova maraka? – pitam ga s blagom nevjericom.

– Jebote, cijela ne vrijedi toliko… – mrmlja zlovoljno Eviger.

– Kad joj… kad joj je baš bio rođendan. Sredio sam joj zube i trebali smo kolima na more – kaže on, pokazujući prstom na drugu stranu ulice, gdje, možda 18

koji stotinjak metara prema bolnici, stoji parkiran novi hyundai srebrne metalik boje. – Konačno je stigao. Jučer popodne. To je dobra vijest. Hoćete da vas provozam?

Eviger zaniječe glavom, izvadi svoj pohabani novčanik pa počne prebrojavati kovanice za našu kavu i njegovo pivo, računajući valjda kako čovjek koji je netom spiskao grdnu lovu za gebis i metalik automobil zasigurno nema čime platiti piće.

– Stari, ne možemo! Čekamo da dođe Mišel pa idemo u Zagreb. Bremza je prije par dana operiran.

– Bremza!? – podigne Orlando pogled s prazne krigle po čijim su se rubovima nahvatali ostaci pivske pjene. – A šta mu je bilo?

– Tumor na mozgu – slegne Eviger ramenima, kao da želi pokazati kako je u tom predmetu vrag odnio šalu.

– Jebate! Tumor na mozgu! – skrsti Orlando ruke kao da je istoga trena zaboravio na curu koja je dignula sidro i ostavila ga, odnijevši u ustima pravo malo protetsko blago. A zatim se nastavi snebivati tobože tihom i sućutnom patetikom: – Ma nemoj me jebat! Bremza, kažeš! Ma nemoj me jebat! Tumor, kažeš! Ma nemoj me jebat!

I u tom trenu, tiha lamentacija kojom izražava bolnu nevjericu spram sudbine čovjeka kome je i sam podosta 19

Klub obožavatelja

vremena nekom vrstom prijatelja, nestaje, odnosno, preciznije – biva zaglušena bijesnom rikom, brundanjem, praskanjem i dimom motorkotača koji se naglo zaustavlja pokraj našeg stola. To je neka prastara češka jawa, desetak puta prerađivana, djelomice oklopljena kabastim dijelovima drugih motorkotača, povećana upravljača i skraćene ispušne cijevi, na kojoj, sav u izlizanoj koži punoj zakovica i s motorbikerskom maramom na glavi, sjedi Frekva, dvadesetak godina mlađi Orlandov polubrat.

Poput kobnog proroka iz kojeg od ovih novih filmova, u kojima se uglavnom na idiotski način razrađuju ozračja Sudnjega dana, Apokalipse i bitke kod Armagedona, Frekva podiže desnu ruku uvis i gromkim glasom pokušava nadglasati riku frajerski skraćenog auspuha: – Ja hoću svoju polovicu love, jer ovoga trena želim otvoriti servis za popravak televizora i videorekordera!

Stari nam je ostavio to imanje popola, a ti si me zajebao i uzeo sve sebi!

– To nije istina! – brani se Orlando, a po nesigurnosti u glasu i kratkoći rečenice, može se lako zaključiti kako je sve ono za što ga optužuje polubrat zapravo čista istina.

Iz dubine ulice, u perspektivi zamućenoj toplim isijavanjem asfalta, konačno se pojavljuje toliko očekivani 20

Mišel koji tegli raznobojne vrećice. Znam da je prije polaska obišao mnogo dućana i pribavio svu silu sitnica kojima će obradovati Bremzu, bude li ovaj uopće u stanju u kojem se čovjeka može obradovati.

Eviger plaća i mi obojica brzo ustajemo, želeći se čim prije izvući iz neugodne, svađalačke situacije kakvu su kadra zakuhati dva bijesna brata. Ili polubrata, kako vam drago.

– Kurac nije istina! – viče Frekva, turirajući staru jawu čiji bi se motor, sastavljen još od socijalističkih dijelova, mogao svaki čas razletjeti. – Kupio si bosanskoj kurvi zube da može Van Dammeu bolje fafati! Kupio si i onaj usrani hyundai! Onaj pičkin dim od auta! A ja! Što je s mojim dijelom love!

Jasna stvar, od silnih uvreda što diraju u najosjetljivije strune njegove duše, Orlandu puca film, zatim mu pada mrak na oči, pa mu dolazi žuta minuta, i na koncu hitro ustaje i brzim krošeom obara polubrata s motora. I polubrat, i motor nakratko se zabatrgaju na tlu, a potom se namah smire.

– Ako mi ne daš mojih petnaest somova – sikće Frekva dolje na asfaltu, brišući krvave usnice maramom što mu je pala s čela – ja ću napraviti nekakvu groznu pizdariju za koju će čuti čitav grad! Opljačkat ću je, a 21

Klub obožavatelja

ako me uhvate, kazat ću da si me ti natjerao na to. I tako ću nam ime pribiti na stup srama!

Kojeg li užasa, pomislim, ne bez zluradosti: novinska Crna kronika difamira i baca u blato beščašća ugledna imena Bijesnog Orlanda i Frekve. Nevolje koje je Clinton imao s brbljavom pušačicom prema tomu su čisti dim!

Naravno, dim od one stvari…

Orlando pogleda nakratko prema mjenjačnici koja još uvijek nije otvorena, zatim stavi tamne naočale na nos, nabije ruke duboko u džepove, dobaci prezriv pogled bratu koji još uvijek sjedi na tlu pa glasno prdne, kao da na taj način želi pokazati koliko drži do Frekvinih šupljih prijetnji.

Eviger sjeda za upravljač, ja upadam odmah do njega, a Mišel ulazi otraga šuškajući plastičnim vrećicama.

– Jebote, što će se Bremza veseliti! – kaže on, razdragan kao djetešce. – Dobio sam novi live album Stonesa i bootleg lanjskoga Springsteenova koncerta u Milanu.

Naravno, mislim si ja, popizdit će od sreće, a i čitava duševna bolnica skupa s njim!

I tad, prije no što će Mišel zalupiti stražnjim vratima golfa, čujemo Orlanda kako tapka u svojim preširokim plastičnim natikačama po sve toplijem asfaltu i viče za nama: 22

– Čekajte! Idem s vama! Pa Bremza je i moj frend!

Već na samom polasku Eviger tvrdi kako će ga od sparine klopiti infarkt, potom traži da se otvore svi prozori, nakon čega plače kako će se sasvim sigurno ukočiti od propuha, da bi na koncu prepustio upravljač Mišelu i zavukao se na stražnje sjedalo, pokraj Orlanda koji je s nama pošao tko zna zašto. Jest, bio je i on na neki način Bremzin frend, ali je u posljednje vrijeme bio preduboko u svom vlastitom filmu, a da bi ga Bremzina sudbina mogla previše zanimati.

Uglavnom, čim smo mu tako lakovjerno i neoprezno dopustili da sjedne u kola, počinje nas masirati i ispirati nam mozak bar trideset kilometara in continuo. I to čime!

Antiparadontoznom terapijom! Priča nešto o tome kako je Emina, valjda tamo u zaostaloj Sloveniji, zapustila zube i navukla paradontozu, kako joj je stomatolog Cici Štulhofer skinuo sav kamenac, zatim joj je svaki tjedan kiretirao zube, sanirao upalna žarišta, osposobio nekoliko nosača za gornju, cirkularnu protezu koju je napravio od neke smjese čudnog imena, i onog vironita, i to picpic, kao brat bratu, odnosno, točnije, kao brat sestri…

– Čekaj! – prekida ga Eviger, nakon što nas je dobrano provodao kroz zamršen stomatološki labirint, 23

Klub obožavatelja

pun nerazumljivih riječi i još nerazumljivijih postupaka.

– Jebote, kažeš da je zapustila zube! Pa kada ih je to počela zapuštati? Koliko ona može imati? Dvadeset godina?

– Dvadeset jednu… nepunu…

– Eto vidiš! U takvom se slučaju uopće ne može kazati da ih je zapustila. Bolje je kazati kako ih još nije ni počela prati. Jel’ tako? A jel’ se to uopće moglo skužiti?

– Kako misliš? – nije jasno Bijesnom Orlandu.

– Pa, tako… mislim kad ste se ljubili… Jel’ djelovalo onako svježe, romantično? Ili ti se maglilo pred očima kao da se ljubiš s komadom u septičkoj jami?

Orlando bulji u njega kao da ne razumije metaforu, ili kao da ga je stid poraznog odgovora. Konačno teško uzdahne pa prizna: – Zato sam i odlučio iskipati svu tu lovu… zbog ljubljenja…

– Šta je – navukao se na njega Eviger – dok ste se ljubili, imao si osjećaj da si ušao u kavez prugastih hijena?

On ne odgovara, i ja ga, nakon nekoliko kilometara blesave šutnje, u kutku retrovizora spazim kako plače. Čovječe, Bijesni Orlando plače! To je nešto senzacionalno i apsolutno nevjerojatno, nešto onako kao koncert B. B. Kinga i Vlatke Pokos u Donjem Lapcu, ili, što ja znam, kao da Pavarotti izvede onaj nekakav aksl na 24

klizaljkama. Ali, jebiga, možeš sto dana biti bengalski tigar i trpjeti gromove i strelice sudbine, a da se sto prvoga pretvoriš u bespomoćnu mačkicu koja cvili zato što su joj lagano pričepili rep!

– Koja sam ja pizda! Koji sam ja jebeni idiot! Jebo mi stoput pas mater! – proklinje Orlando naglas kleti usud, rabeći svoj uobičajeni dnevni vokabular, u kojemu je oko sedamdeset posto građe skatološkog tipa, i u kojemu riječi kao što su »jebati«, »pizda«, »kurac« i slične imaju od trideset do pedeset kontekstualnih značenja. Tako, primjerice, sklop »koji me kurac jebeš?« može značiti »oh, kvragu, zašto me verbalno zlostavljaš?«, »veoma si neuviđavan!«, »neću udovoljiti tvojim insistiranjima!«, ali i mnoge druge stvari.

– Da sam bio jebena pizda (nepromišljen momak), kurac bi se tako zajebao (ne bih donio krivu odluku) i odjebao (ostavio) Maju – slini on kroz suze i započinje priču o svojoj najvećoj ljubavi, Maji Majer, zvijezdi Plinare, o kojoj su sanjali i malo veći frajeri od njega (među njima, priznajem, i ja sam). Naravno, to je priča sasvim drugog žanra, u njoj nema paradontoze, kiretaže zuba, porculanskog mosta i švedskog vironita, endemskog sifilisa iz neke bosanske kasabe, usputnih jebača koji su nalik jednom, a nose nadimak drugog snagatora iz 25

Klub obožavatelja

jeftinih filmova. Da bi iskusio užitke ljubljenja s Majom Majer nisu ti trebali vješt stomatolog i pet somova maraka, i to je možda bio dostatan razlog, onaj psihološki »klik«, da se Orlando slomi i otputuje desetak godina u prošlost, u vrijeme kada je kobna Emina morala biti tek balavica, i kada domaća filmska publika još nije poznavala umjetničke vrijednosti Jeana Claudea Van Dammea i Stevena Seagala.

Navodno je sasvim neobrazovani i primitivni Babe Ruth imao običaj zabavljati ženske tako da glasno prdne, nakon što bi ga one, na njegov prijedlog, povukle za mali prst. Orlando je u kulturnom pogledu bio jednu stubu iznad čuvenog igrača baseballa, i on nije pred komadima izvodio tako skaredne atrakcije, ali je i on bio, onako frajer na »svoju ruku«, i nije se libio da pred njima natanane priča o bijelim pranjima, takozvanim picama preklapačama, fist-fuckingu, kao i o sličnim, sasvim delikatnim stvarima. Dakle nije prdio, ali je podrignuti mogao u svakom trenu, i to životinjskom snagom, te je tu estradnu točku, na nagovor društva, znao izvoditi za punim stolom, za kojim su, sasvim razumljivo, sjedile i ženske.

Jebote, u kakvom to svijetu živimo! Tko je taj ceremonijal-majstor koji spaja ljude i gura ih ka ljubavi i zajedničkom životu?

26

vi

prvo kolo i ii iii iv v

Sanatorij Rani dani Trava i korov Legija stranaca Ne dao Bog većeg zla

Priče o plinarskim veteranima s ruba najuže su središte prostora imenovanog suvremena hrvatska proza. www.mozaik-knjiga.hr 99,00 kn ISBN 978-953-14-0706-9

goran tribuson

Rubovi grada preplavljeni su pričama. Škvadre koje ga nastanjuju same su po sebi književni junaci. Tribusonov Klub obožavatelja, prvi put objavljen 2001. godine, književna je kritika primila pretiho. Kao da ne treba zabilježiti novu, a veliku, knjigu već hvaljenog pisca! Četiri priče, povezane likom Bremze, ispričane su prvim licem jednog od njih, predanim, opreznim i sumnjičavim članom ekipe. Svojim odnosom prema prošlosti i govorenjem o sadašnjosti, Klub obožavatelja podsjeća na najbolje stranice autorovih romana Polagana predaja (1984.) i Povijest pornografije (1988.) te autobiografskog ciklusa Rani dani (1997.) i Trava i korov (1999.).

Pedesetogodišnjaci su skinuli traperice, zavezali komplicirani čvor kravate, teško se razboljeli i suočili s činjenicom da su obećanja bila isprazna i da je groteska još jedina stvar koja ima šanse u svijetu koji se tako ozbiljno i zdušno bavi sudbinom tuljana. Važno je biti u klubu.

Klub obožavatelja

Klub obožavatelja

Klub obožavatelja Periferijski kvartet

drugo kolo vi vii viii ix x

Klub obožavatelja Povijest pornografije Kuća u kojoj stanuje vrag Ruski rulet Noćne priče