Krvave uspomene by Mozaik knjiga

w w w. moz aik k njiga. hr

159,00 kn ISBN ISBN 978-953-14-0975-9 978-953-14-0977-3

GREG

najčitanĳi američki pisac trilera

Roman

KRVAVE USPOMENE GREG

Cat Ferry, stručnjakinja sudske medicine i svjetski poznata odontologinja, izbačena je iz FBI-eve zbog One se zovu Žene koje spavaju... Serĳradne a je tojedinice uznemirujućih napadaja panike nesvjestica iz neobjašnjivih razloga slika u kojima se ičini da žene koje na slikama ne spavaju nego su doživljava tĳ ekom istrage niza brutalnih umorstava u New mrtve. Fotoreporterka Jordan Glass ima još jedan razlog zašto Orleansu. Vraća se u rodni grad u Mississippĳ u boreći su ju te slike uznemirile – na jednoj od slika njezino je se lice ili istodobno ovisnošću o alkoholu, se ukoštac s ek možda licesnjezine sestre blizanke hvatajući koja je nestala i još uvĳ noćnim morama i pokušavajući se izvući iz zamršene veze nĳe pronađena. sNaoženjenim detektivom. nagovor FBI-ja, Jordan postaje istovremeno lovac i lovina Kad prolivena kemikalĳaumjetnikom u njezinoj sobi iz djetinjstvaubojicom u potrazi za anonimnim – opsjednutim razotkriva dvao krvava stopala, ponovno proživjeti koji, čini se, Jordan otiska i njezinoj obitelji zna višećenego što je bol koju joj je nanĳ ela davna očeva smrt. Suočavajući se ona spremna prihvatiti… s tajnama iz svoje prošlosti, odlučuje ih po svaku cĳenu povezati s nasilnim umorstvima, no odjednom se javlja zastrašujuća mogućnost da su i njezine ruke okrvavljene...

KRVAVE VJEČNI SAN USPOMENE

 N              ,      ,         ...       

Bestseler New York Timesa

»Nakon dugo vremena... jedan od izvornih i najzanimljivĳih pisaca trilera.« The Denver Post

Krvave uspomene PRESVLAKA.indd 1

3/16/12 10:04 AM

Greg Iles

Krvave uspomene S engleskoga prevela Andrea Pongrac

Ovaj je roman posvećen ženama koje u gluho doba noći nenadano shvaćaju da njihov život već dugo nije kako treba. Bolje od nas ostalih shvaćaju što je Faulkner htio poručiti rekavši: »Ne postoji bilo je – samo jest. Da postoji, ne bi bilo ni žalosti ni tuge.« Znajte da niste same!

SjeÄ&#x2021;anje je Ä?uvar svega. Ciceron

Zlo je korijen tajne, Bol korijen znanja. Erazmo

1. poglavlje

kojem trenutku počinje umorstvo? Povlačenjem okidača? Odabirom motiva? Ili možda puno ranije kad se dijete, češće izloženo patnji nego ljubavi, zauvijek mijenja? Možda i nije važno. A možda nema važnije stvari na svijetu. Prosuđujemo i kažnjavamo na osnovi činjenica, ali činjenice ne podrazumijevaju istinu. Poput zakopanog su kostura razotkrivenog dugo nakon svoje smrti. Istina je fluidna i živa, a razumijevanje preduvjet njezinu spoznavanju, to najzahtjevnije ljudsko umijeće koje omogućava sagledavanje svega u jednom trenutku, i budućnosti i prošlosti, onako kako Bog sve vidi i zna. Budućnost i prošlost... Započet ćemo, stoga, negdje u sredini, u trenutku kad mračnom prostorijom na obali jezera Pontchartrain u New Orleansu, saveznoj američkoj državi Louisijani, odjekuje zvono telefona. Na krevetu leži žena, njezina lagano rastvorena usta upućuju na bezbrižan san. Iako isprva ne reagira na prodorni zvuk, konačno joj se probija u svijest budeći je iz gotovo komatoznog stanja poput defibrilatora. Izvlači ruku ispod pokrivača u nespretnoj i uzaludnoj potrazi za aparatom. S nervoznim uzdahom konačno se oslanja na lakat i prostenjavši grabi telefon s noćnog stolića. Riječ je o meni. – Dr. Ferry – predstavljam se promuklim glasom. – Spavaš? – reče muški glas s druge strane, primjese napetosti i ljutnje. – Ne – odmah osporavam, no usta su mi suha poput baruta, a budilica pokazuje da je 20:20 sati. Izvan stroja cijelih devet sati! Nakon tko zna koliko dana konačno sam se pošteno naspavala. – Imamo još jednog. 9

Greg Iles

Nenadana iskra u još snenom mozgu. – Molim? – Cat, četvrti put te zovem u pola sata. Njegov glas pobuđuje nalet ljutnje, čežnje i krivnje. Sean Regan, detektiv s kojim spavam u posljednjih osamnaest mjeseci. Pronicav i privlačan muškarac sa suprugom i troje djece. – Što si rekao? – ponavljam, spremna odgristi mu glavu ako me zamoli da se negdje nađemo. – Rekao sam da imamo još jednog. Trepćem pokušavajući se orijentirati u mraku. Početak je kolovoza i purpurna svjetlost sutona probija se kroza zavjese. Bože, kako su mi usta suha! – Gdje? – U četvrti Garden Districtu. Vlasnik tiskare. Bijelac. – Tragovi ugriza? – Strašniji nego kod prijašnjih. – Dob? – Šezdeset devet. – Isuse... još jedan. – Ustajem. – Ali to uopće nema smisla! – Nema. – Seksualni predatori ubijaju žene ili djecu, ne i starce! – Već smo to raspravili. Kad možeš stići ovamo? Piazza mi visi za vratom, a šef bi također mogao navratiti. Skidam jučerašnje traperice s naslonjača i navlačim ih preko gaćica. Victoria's Secret, njegov omiljeni par, ali večeras ih neće vidjeti. Ne tako skoro. Možda čak nikad više. – Upućuje li što na moguću homoseksualnost? Je li možda bio u kontaktu s muškim prostitutkama? – Ni traga tomu – odgovara. – Čist kao i prethodni. – Ako ima kućno računalo, zaplijeni ga. Možda... – Znam što mi je posao, Cat. – Znam, ali... – Cat... – I taj jedan jedini slog probada me poput noža. – Jesi li trijezna? Val vrućine naglo mi se penje kralježnicom. Četrdeset osam sati nisam popila ni gutljaj votke, ali ne namjeravam odgovoriti na pitanje. – Kako se zove? – Arthur LeGendre. – Spušta ton glasa. – Jesi li trijezna, ljubavi? 10

Krvave uspomene

Žudnja mi već tutnji krvlju nagrizajući stijenke žila. Treba mi anestetička žestina doze Grey Goosea. Samo što si to više ne mogu priuštiti. Iako Valiumom pokušavam izaći na kraj s tjelesnim simptomima apstinencije, ništa uistinu ne može zamijeniti alkohol koji me tako dugo krpao. Prebacujem slušalicu na drugo rame i iz ormara izvlačim svilenu bluzu. – Gdje su pronađeni tragovi ugriza? – Na trupu, bradavicama, licu, penisu. Zaustavljam se. – Na licu? Jesu li duboki? – Dovoljno duboki da uzmeš otisak. Val uzbuđenja otupljuje silovitost žudnje. – Krećem! – Popila si lijekove? Predobro me poznaje. Nitko drugi u New Orleansu čak i ne zna da mi je propisana terapija: Lexapro za depresiju, Depakote za kontrolu impulzivnih reakcija. Oba sam prestala uzimati prije tri dana, no ne želim se upuštati u raspravu. – Ne brini se. Je li FBI već stigao? – Pola radne jedinice je ovdje i žele tvoje mišljenje o ugrizima. Tip iz FBI-a ih fotografira, ali ti imaš ono ultraljubičasto svjetlo i profesionalnu opremu i, uostalom, kad se radi o zubima, ipak si ti faca nad facama! Taj spolno diskriminirajući izraz divljenja tipičan je za policijski žargon, ali ujedno mi govori da nije sam. – Koja adresa? – 2727 Prytania. – Zvuči kao adresa s protuprovalnim alarmom. – I jest, ali je isključen. – Kao i u slučaju prve žrtve, Morelanda. – Umirovljenog i visoko odlikovanog pukovnika Vijetnamskog rata, ubijenog prije mjesec dana. – Tako je – odvraća šaptom. – Dovuci dupe! Ovaj put na tu bi mu zloglasnu irsku prisnost najradije zabila šaku u trbuh. – A volim te? – pitam simulirajući nježnost. Njegov je odgovor jedva čujan: – Znaš da nisam sam. Ništa nova. – Naravno. Vidimo se za petnaest minuta. * 11

Greg Iles

Noć se brzo spušta dok se vozim audijem od kuće do Garden Districta, mirisnog srca New Orleansa. U kupaonici sam provela dvije minute pokušavajući se dovesti u red, ali lice mi je još podbuhlo od sna. Treba mi kofein. Za pet minuta bit ću okružena policajcima, FBI-evim agentima, forenzičkim tehničarima, a među njima bit će vjerojatno načelnica Odjela za umorstva, kao i načelnik Policijske uprave New Orleansa. Iako sam naviknuta na takav oblik pozornosti, na poprištu posljednjeg predatorova napada prije sedam dana dogodila se nezgoda. Ništa strašno, doduše, samo običan napadaj panike, kako je to objasnio djelatnik hitne pomoći koji me pregledao. Međutim, napadaji panike ne pobuđuju povjerenje u okorjelih policijskih službenika koji proučavaju slučajeve umorstva, a kamo li tek želju za konzultacijom sa stručnjakom koji nije u stanju držati se pod nadzorom. Sean me izvijestio da se vijest o mojoj nezgodi proširila i svi su reagirali s nevjericom. Kako to da se žena koju neki detektivi nazivaju ledenom kraljicom iznenada slomila na poprištu ne pretjerano ogavnog zločina? I ja bih to rado htjela znati. Čak raspolažem određenom teorijom, ali analiza vlastitog mentalnog stanja zloglasno je nepouzdan posao. A što se tiče nadimka, uopće se ne smatram ledenom kraljicom, no u policijskom mačo svijetu jedino me takva uloga može zaštititi, kako od samih muškaraca, tako i od vlastitih nestašnih nagona. Naravno, Sean je odmah prozreo prijetvorni karakter te naizgled skrovite strategije. Sad su ih četvorica, podsjećam se usredotočujući se na slučaj. Četvorica muškaraca u dobi od četrdeset dvije do šezdeset devet godina, sva četvorica ubijena u razdoblju od trideset dana i s nekoliko tjedana razmaka. Neviđen je to tempo i da se radi o ženama, New Orleans bi već umirao od straha, no kako je riječ o sredovječnim ili starijim muškarcima, građani su opčinjeni i s radoznalošću prate razvoj zbivanja. Svaka je žrtva prvo pogođena u kralježnicu ili u neposrednu blizinu, potom unakažena ugrizima i naposljetku ubijena hicem u glavu. Ugrizi su postupno poprimali sve izraženiji animalni karakter, a kako je u njima pronađena slina, zahvaljujući mitohondrijskom DNK ujedno su najjači dokaz protiv budućeg osumnjičenika. 12

Krvave uspomene

Upravo sam zbog njih i uključena u slučaj. Po struci sam forenzička odontologinja, odnosno stručnjakinja za ljudsko zubalo i štetu koju ono može nanijeti, a spomenutu sam vještinu stekla tijekom dosadnog četverogodišnjeg studija stomatologije i sljedećih pet fascinantnih godina terenskog rada. Kad me ljudi pitaju čime se bavim, jednostavno odgovaram da sam zubarica, što je djelomično istinito i posve dovoljno. Pojam odontolog, naime, nikomu ništa ne znači, dok izraz forenzički, barem u Americi koja se nagledala krimi-serija s ekipama za očevid, pobuđuje pitanja na koja je nemoguće odgovoriti nalazim li se, na primjer, u supermarketu. I dok me tako većina znanaca poznaje kao poslom preopterećenu zubaricu koja ne prima nove pacijente, određene vladine agencije, uključujući FBI i Povjerenstvo UN-a za istraživanje ratnih zločina, smatraju me jednim od vodećih forenzičkih odontologa u svijetu. Nije li to krasno? Ja, pak, svoj identitet stvaram u hodu. Večeras radna skupina želi čuti moje stručno mišljenje o ugrizima. No također znam da Sean želi više od toga. Kad me prije dvije godine zatražio za pomoć u vezi s određenim slučajem umorstva, ubrzo je shvatio da se ne razumijem samo u zube. Studij medicine napustila sam nakon druge godine stekavši čvrst temelj za samoobrazovanje u forenzici pa se tako razumijem u anatomiju, hematologiju, histologiju, biokemiju, što god određeni slučaj zahtijeva. Drugim riječima, iz obdukcijskog nalaza u stanju sam dvaput brže izvući dvaput više informacija od prosječnog detektiva. Kako smo nas dvoje razvili prisniji odnos nego što se očekuje, počeo se i neslužbeno koristiti mnome kad god bi mu zatrebala pomoć u teškim slučajevima. I upravo je to najbolji izraz jer mu je cilj u životu hvatati ubojice, a iskoristit će sve i svakoga kako bi to ostvario. Ipak, nije samo izrabljivač nego i moj suborac, ispovjednik, poticatelj. Ne osuđuje me. Zna kakva sam i pruža što mi je potrebno. I ja sam rođeni lovac poput njega. No, ne lovim životinje. Imala sam priliku iskušati se u takvoj vrsti lova, ali mrzim ga iz dna duše. Životinje su nevina stvorenja. Ljudi nisu. I upravo njih lovim. Doduše, za razliku od Seana, bez licencije. Forenzička odontologija samo je rubno povezana s umorstvima i upravo zahvaljujući vezi s njim duboko sam uključena u sva događanja. Omogućivši 13

Greg Iles

mi neetički i vjerojatno nelegalni pristup poprištima zločina, svjedocima i dokazima, omogućio mi je da razriješim četiri ključna slučaja ubojstva, od kojih je jedan bio slučaj serijskog ubojice. Naravno, svaki put sebi je pripisao zasluge i preuzeo pripadajuća promaknuća. No, nisam se pobunila. Zašto? Možda zato što bi iznošenjem istine na vidjelo izašla i naša veza, nakon čega bi slijedio njemu otkaz, a ubojici sloboda. No, istina je znatno jednostavnija: nije mi stalo ni do kakvih zasluga. Okusivši mahnito uzbuđenje koje lov na predatore nosi sa sobom, razvila sam ovisnost istovjetnu ovisnosti o votki koja mi je u ovom trenutku luđački potrebna. Upravo zbog toga dopustila sam da naša veza prijeđe točku u kojoj bih je inače odmah prekinula, a to se dogodilo toliko davno da sam u međuvremenu zaboravila jednu od najmučnijih životnih pouka: muž nikad ne napušta svoju ženu. U svakom slučaju, ne oni koje ja odabirem. Ipak, nije li sa Seanom drukčije? Već me vrlo dugo uvjerava da to uistinu kani učiniti, a ja samo što mu ne povjerujem, pogotovo kad se u najranjivijim noćnim satima očajnički uhvatim nade. No... situacija ipak više nije ista. Sudbina je sada uzela stvar u svoje ruke. I ako me ne iznenadi, naša će se veza, na žalost, morati privesti kraju. Val mučnine nenajavljeno mi okreće želudac. Pokušavam se uvjeriti da je to apstinencijska kriza, ali duboko u sebi znam da nije tako. To je panika. Užas na samu pomisao da ću morati dići ruke i opet ostati sama. Ne razmišljaj o tome, zapovijeda mi nesiguran unutarnji glas. Za dvije minute stupaš na scenu. Razmišljaj o slučaju... I dok usporavam spuštajući se priključnom cestom na glavnu kod Avenije St. Charles, mobitel se oglašava uvodnim tonovima U2-ove pjesme Sunday, Bloody Sunday. Ne moram niti pogledati tko me zove; znam da je on. – Gdje si? Još petnaest četvrti dijeli me od otmjenih viktorijanskih zdanja u Ulici Prytania, ali moram ga primiriti. – Samo nekoliko četvrti udaljena. – Odlično! Moći ćeš sama ponijeti opremu? Moj kovčeg teži 15,5 kg kad je nakrcan do vrha, a večeras će mi ujedno trebati fotoaparat i stalak. Možda mi pokušava reći da bih 14

Krvave uspomene

ga trebala zatražiti za pomoć. Tako bi dobio izgovor za razgovor u četiri oka prije nego što se pridružimo ostalima. No, takav razgovor večeras mi uopće nije na popisu želja. – Hoću – odvraćam. – Čudno zvučiš. Što se zbiva? – Ljudi su napeti. Znaš kako je. Znam. U posljednje tri godine dogodila su se tri slučaja masovnih umorstava na području New Orleansa i Baton Rougea i u svakoj istrazi počinjene su neoprostive pogreške. – Došli su nam i detektivi iz 6. postaje – dodaje – ali radna skupina preuzela je obradu poprišta zločina. Vodit ćemo istragu iz sjedišta kao i u drugim slučajevima. Piazza mi već visi za vratom. Carmen Piazza žilava je pedesetogodišnjakinja talijansko-američkog podrijetla koja se probila detektivskim činom i sada je načelnica Odjela za umorstva. Ako Sean ikad dobije otkaz zbog veze sa mnom, uvjerena sam da će ona biti zaslužna za to. Koliko god joj se dopada broj uhićenja za koja je zaslužan, doživljava ga kaubojem. I potpuno ima pravo. Okorjeli je i vragolast kauboj irske krvi. – Sumnja na nas dvoje? – Ne. – Nema glasina? Nitko ništa ne govori? – Mislim da ne. – A Joey? – Riječ je o njegovu partneru, detektivu Joeju Guerciju. – Je li se on izblebetao nekome? Stanka od pola sekunde. – Nema šanse. Gle, samo budi hladne glave kao obično. Pritom ne mislim na posljednju epizodu. Inače si dobro? Sa živcima, mislim. Sklapam oči na trenutak. – Bila sam dok me nisi upitao. – Oprosti. Samo se požuri. Vraćam se unutra. Nalet tjeskobe na trenutak me zasljepljuje. – Ne možeš me dočekati vani? – Bolje da ne. Bolje za tebe... – Dobro. Usredotoči se na slučaj, ponavljam provjeravajući kućne brojeve u Prytanijevoj kako bih se snašla. Očekuju da odradiš svoj posao. Činjenice su vrlo jednostavne. U posljednjih trideset dana trojica muškaraca ubijena su istim pištoljem, izgrižena istim zubalom 15

Greg Iles

i u dva slučaja u tragovima je pronađena slina. DNK test ukazuje na 87%-tnu vjerojatnost da je riječ o bijelcu. Kriminalistički laboratorij Policijske uprave New Orleansa balističkim je testom utvrdio podudarnost metaka, kriminalistički laboratorij državne policije mitohondrijski DNK, a ja podudarnost tragova ugriza. Spomenuto je puno teže izvedivo nego što se doima na televiziji. Objašnjavajući svoj posao detektivima za umorstva, često spominjem forenzičnog znanstvenika koji je umjetnim zubalom neuspješno pokušao dobiti savršeno podudarajuće tragove ugriza na truplu. Pouka je jasna čak i uličnim policajcima: ako je teško utvrditi podudarnost dvaju tragova ugriza postojećeg zubala, onda je gotovo nemoguće utvrditi podudarnost tragova ugriza nepoznatih zubi kojih je na milijune. Čak je i usporedba tragova ugriza na truplu s probranom skupinom osumnjičenika puno problematičnija nego što mnogobrojni odontolozi tvrde. Ubojičina slina u tragu ugriza može uvelike olakšati situaciju jer je izvor DNK koji se može upotrijebiti za usporedbu s DNK osumnjičenika. Ali prije četiri tjedna u dvama ugrizima na tijelu prve žrtve nisam pronašla slinu. Stoga sam zaključila da je ubojica organiziran i da ispire slinu iz ugriza kako bi spriječio otkriće DNK dokaza. Ipak, tjedan dana nakon toga moja je teorija propala već kod sljedeće žrtve: u dvama od sveukupno četiriju ugriza pronašla sam slinu, što je upućivalo na to da bi se moglo raditi o posve drukčijem i uvelike neorganiziranom ubojici. No, primjenom razlučive ultraljubičaste fotoelektronske spektroskopije utvrdila sam da je ipak riječ o istoj osobi. Balistički pregled pronađenih metaka to je dodatno potkrijepio i šest dana poslije moje mišljenje potpuno je potvrđeno uz pomoć DNK dokaza u tragovima ugriza na tijelu treće žrtve. Ista osoba ubila je svu trojicu. Važnost spomenutog otkrića ne valja precjenjivati. Osnovni kriteriji za utvrđivanje masovnog umorstva podrazumijevaju istog ubojicu, tri žrtve, različita mjesta zločina i privremeno zatišje između njih. Svojim uključivanjem pomogla sam u dokazivanju onoga što sam znala od trenutka kad sam ugledala prvu žrtvu: još jedan grabežljivac krenuo je u lov New Orleansom. 16

Krvave uspomene

Iako je moja službena odgovornost završavala utvrđivanjem podudarnosti između tragova ugriza, nisam se namjeravala zaustaviti na tome. Kad se Policijska uprava New Orleansa udružila s FBI-em s mukom oformivši radnu jedinicu, počela sam analizirati druge aspekte slučaja. U seksualnim umorstvima kriterij izbora žrtve ključan je za razrješenje slučaja. I poput svih drugih masovnih ubojstava, i UNO ubojstva, kako ih je prozvao FBI, odnosno Ubojstva u New Orleansu, u svojem su korijenu također seksualne prirode. Nešto uvijek povezuje žrtve u takvim slučajevima pa makar to bila samo lokacija, no upravo ta poveznica privlači predatora. Međutim, žrtve u ovom slučaju uvelike su se razlikovale u dobi, fizičkom izgledu, zanimanju, društvenom statusu i mjestu boravka, a jedina sličnost bila je sljedeća: svi su bili bijelci na počeku pedesetih koji su imali obitelj. Spomenute četiri činjenice čine ih netipičnim metama masovnih ubojica. Štoviše, nijedan muškarac nije imao neobične navike kojima bi privukao predatora. Nijedan nije bio homoseksualne orijentacije niti je imao neuobičajene seksualne sklonosti. Nijedan nije bio uhićen zbog seksualnog zločina, niti je bio prijavljen zbog nasilja prema djeci, ili često zalazio u striptiz barove ili na druga nepodobna mjesta. Upravo zbog toga radna jedinica zadužena za razrješenje umorstava nije ostvarila napredak u otkrivanju sumnjivca. Usporavajući kako bih pročitala kućni broj, osjećam kako me prolaze trnci straha i uzbuđenja. Ubojica je prije samo nekoliko sati bio u ovoj ulici. Možda je još tu i prati razvoj istrage, kako to masovni ubojice često čine. Možda me promatra. I upravo se u tome skriva ključno uzbuđenje. Predator nije lovina i, kad ga lovite, stavljate se u položaj da i sami budete proganjani. No ne postoji drugi način. Slijedite li lava u divljinu, doći ćete nadomak njegovim pandžama, a moj protivnik nije lav nego najopasnije stvorenje na svijetu: čovjek vođen bijesom i požudom, ali ujedno, barem privremeno, logikom. Uhodi ulice nekažnjeno, samopouzdan u svojem junaštvu, metodičan u planiranju, arogantan u provođenju planova. Jedino što znam o njemu jest da će poput prethodne braće nastaviti ubijati sve dok netko ne razotkrije zagonetku njegove psihe ili dok sam ne poklekne pod intenzivnim unutarnjim 17

Greg Iles

konfliktima. Mnogima nije toliko stalo do toga kako će sve završiti koliko da se to dogodi što prije. Ali meni jest. Sean me čeka na pločniku. Prešao je cijelu četvrt od žrtvine kuće kako bi me dočekao. No, već sam davno shvatila da ima muda. Pitanje jest – ima li ih dovoljno kako bi se suočio s trenutačnom situacijom? Parkiram iza Toyote Land Cruisera, izlazim i vadim kovčege. Na brzinu me grli, a onda preuzima teret. Četrdeset i šest mu je, ali izgleda kao da mu je četrdeset, i odiše ležernošću i samopouzdanjem rođenog sportaša. Kosa mu je uglavnom crna, oči iskričavo zelene i premda sam mu ljubavnica već osamnaest mjeseci, čim otvori usta, gotovo uvijek očekujem dikciju irskog veseljaka. Ali umjesto toga izranja lokalni dijalekt, gotovo bruklinsko razvlačenje s primjesama primorskog. – Dobro si? – Ipak si došao? Sliježe ramenima. – Bilo mi je žao. – Sereš. Htio si se uvjeriti jesam li trijezna. I po izrazu lica znam da je to istina. Njegove me oči preispituju u dubinu. Bez ikakva prikrivanja. – Nastavi. – Što? – Namjeravao si nešto reći. Nastavi. Uzdah. – Ne izgledaš dobro, Cat. – Hvala ti na pokazanom povjerenju. – Oprosti. Jesi li pila? Ljutito stišćem čeljusne mišiće. – Trijezna sam da trjeznija ne mogu biti, prvi put u tko zna koliko godina. Isprva prepoznajem sumnju na njegovu licu, ali oči mu se ispunjavanju povjerenjem proučavajući me. – Isuse. Možda ti je potrebno piće. – Blago rečeno. Ali ne namjeravam ništa popiti. – Zašto ne? – Hajdemo da odradim što je potrebno! – Moram se pojaviti prije tebe. – Zbunjen pogled. 18

Krvave uspomene

Očajnički gledam u stranu. – Kad onda hoćeš da se pojavim? Za pet minuta? – Manje. Odmahujem rukom i vraćam se u auto. Prilazi vratima, ali mijenja mišljenje i kreće natrag pješke. Ruke mi drhte. Jesu li drhtale kad sam se probudila? Grčevito hvatam upravljač prisiljavajući se da duboko dišem. Kako mi se puls smiruje, a srce nastavlja normalnim ritmom, spuštam zrcalo na štitniku i provjeravam vlastiti odraz. Obično ne marim za izgled, ali zbog njega hvata me nervoza, a kad sam nervozna, sulude mi se misli motaju glavom. Glasovi bez tijela, prastare noćne more, drevna poniženja i pogreške, ono što su mi terapeuti rekli... Dvojim staviti olovku za oči kako bih si osnažila pogled za slučaj da se moram zagledati u nečiju osobnost. Doduše, uopće mi nije potrebna. Često mi kažu da sam lijepa. No, muškarci to često i kažu ženama. Lice mi je zapravo muške građe, jednostavno i bez komplikacija, tek vertikalni niz klinastih crta. Vrh brade izvija se u izraženu čeljust, a usta također izdižu gore. Potom su tu i zašiljen vrh nosa, izražene jagodične kosti, zadignute smeđe oči i zakošene obrve. Naposljetku, ne zaboravimo naglašeni razdjeljak tamne kose. I u svemu navedenom prepoznajem svojeg oca, već dvadeset godina pokojnog, ali i te kako živog u svakoj crti mojeg lica. U novčaniku nosim njegovu sliku. Luke Ferry, 1969. Nasmiješen, u vojničkoj odori, negdje u Vijetnamu. Odora mi se ne dopada, pogotovo zbog svega što mu je rat učinio, ali zato mi se dopadaju njegove oči. Još suosjećajne i ljudske, kakvog ga se i prisjećam. Onako kako sam ga doživljavala kao djevojčica. Jednom davno rekao mi je da sam trebala naslijediti njegovo lice, ali se u posljednjem trenutku anđeo obrušio s nebesa i smekšao ga učinivši ga lijepim. Sean prepoznaje okorjelost na mojem licu. Rekao mi je da i sama nalikujem na grabežljivca, jastreba ili orla. Večeras mi je drago da je tako jer dok izlazim iz auta i preko ramena prebacujem kovčežiće i tronožni stalak, nešto mi govori da bi mogao biti opravdano zabrinut za moje živce. Ulazim naga, ne pod utjecajem anestezije, a bez poznate kemijske barijere koja me štiti od oštrih 19

Greg Iles

bridova realnosti, ranjivija sam na ono zbog čega sam se posljednji put uspaničila. Krećući se sumrakom obavijenom ulicom, ispunjenom ogradama od kovanog željeza i balkonima jednokatnica, osjećam tuđi pogled na svojoj koži. Zaustavljam se i okrećem, ali ne vidim nikoga. Samo psa kako podiže nogu pokraj ulične svjetiljke. Pomno pregledavam balkone iznad glave, ali vrućina je vlasnike otjerala unutra. Isuse... Imam osjećaj da sam čekala cijeli život, trideset i jednu godinu, kako bih vidjela to truplo u kući do koje još nisam niti došla. Ili je ono čekalo mene. U svakom slučaju, nešto je tamo i čeka da se pojavim. Jasna slika izranja mi u mislima dok idem dalje, prizor orošene boce plava stakla u kojoj nekoliko centimetara Grey Goosea zapljuskuje dno stijenki poput rastopljenog leda božanstvenog ledenjaka. Da je imam, mogla bih se suočiti s bilo čime! – Odradila si to već stotinu puta – govorim si. – Odradila si Bosnu kad ti je bilo dvadeset pet i kad nisi ništa još znala. – Hej, vi ste dr. Ferry? Policajac u odori doziva me s visokog trijema zdesna. Žrtvina kuća. Arthur LeGendre živio je u velikom viktorijanskom zdanju tipičnom za Golden District, ali vozila parkirana u poprečnoj ulici iza ugla češće je moguće pronaći u četvrtima Desirea i St. Thomasa: mrtvozornikov kombi, hitna pomoć, vozila Policijske uprave New Orleansa i FBI-ev terenac kojim se dovezao forenzički tim. Zamjećujem i dva neutralna vozila Policijske uprave, jedno od njih Seanovo. Penjući se stubama, uvjeravam se da sam dobro. Tri metra nakon ulaska shvaćam da nisam.

2. poglavlje

rhka atmosfera iščekivanja ispunjava prostrano glavno predvorje žrtvine kuće, a radoznali pogledi prate me u stopu. Forenzički tehničar posebnim svjetlom traži otiske. Ne znam gdje se truplo nalazi, ali ne uspijevam upitati ophodnog policajca uz ulazna vrata jer Sean izranja iz stražnjeg dijela predvorja pozivajući me da mu se pridružim. Nastavljam pazeći da ne izgubim ravnotežu s kovčežićima. Iako bih najradije da me uhvati za podlakticu, znam da to ne može učiniti. No, ipak to čini. I tad se prisjećam zašto sam se zaljubila u njega. Uvijek zna što mi je potrebno, ponekad čak i prije mene same. – Kako si? – dobacuje gotovo mrmljajući. – Mrvicu nesigurno. – Tijelo je u kuhinji. – Preuzima težak kovčeg iz desne ruke. – Malo krvavije od prethodnog, ali ipak uobičajen prizor. FBI-evi forenzičari su odradili svoj dio i pregledali sve osim ugriza. Kaiser kaže da si ti zadužena za to. To bi ti trebalo povećati samopouzdanje. Kaiser je zapravo John Kaiser, bivši FBI-ev profiler koji je pomogao pri razrješenju najvećeg slučaja serijskog ubojice u povijesti New Orleansa, kad je nestalo jedanaest žena, a slike njihovih tijela izranjale u umjetničkim galerijama svuda u svijetu. U radnoj jedinici pokrenutoj radi razrješenja ovih umorstava predstavlja ključnog čovjeka FBI-a. – Ima više ljudi nego što je potrebno – dodaje prigušenim glasom. – Piazza je također došla. U svakom slučaju, atmosfera je poprilično napeta. Ali to se tebe ne tiče. Ti si ovdje u funkciji stručnog savjetnika. – Spremna sam. Hajdemo! Otvara vrata i ulazim u blistavi svijet granita, sedre, sjajnog emajla i imitacije drvenog antiknog pokućstva. Takve kuhinje doimaju se poput operacijskih dvorana, a konkretno ova čak ima 21

w w w. moz aik k njiga. hr

159,00 kn ISBN ISBN 978-953-14-0975-9 978-953-14-0977-3

GREG

najčitanĳi američki pisac trilera

Roman

KRVAVE USPOMENE GREG

KRVAVE VJEČNI SAN USPOMENE

Bestseler New York Timesa

»Nakon dugo vremena... jedan od izvornih i najzanimljivĳih pisaca trilera.« The Denver Post

Krvave uspomene PRESVLAKA.indd 1

3/16/12 10:04 AM