Mali liječnik

Draga čitateljice, dragi čitatelju »ovaj je život jedan od najljepših, a svaki je čovjek jedinstven…«, kaže sebi mali liječnik. U skladu s tom krilaticom, on počinje punim plućima uživati u svijetu oko sebe i otkrivati njegove tajne. A čekaju ga doista nevjerojatne pustolovine: spektakularna obrušavanja kroz divovske gudure i katakombe, borbe s nemanima i timovima plaćenih ubojica, susreti s minijaturnim robotima i nezamislivim strojevima.

Mali liječnik se može posve smanjiti – a već je ionako malen. Tako postaje gotovo nevidljiv. Pazi da ga ne progutaš! »Ha, gdje li je sad?« pita se i njegova otkvačena prijateljica. Međutim, već je kasno: mali liječnik već istražuje začuđujuću ljepotu tek otkrivena kontinenta – ljudskoga tijela! Što je zapravo puknuće ligamenta? Što učiniti ako nas boli grlo ili duša? Kako skuhati zdrav čaj protiv bolova u trbuhu i drugih tegoba?

Sve to i još mnogo toga mali će liječnik naučiti na svome putovanju kroz ljudsko tijelo. A vi sve to možete pratiti u ovoj knjizi! »Mali liječnik« ne umišlja da je potpun anatomski priručnik. Međutim, nadam se da će i vama srce od radosti zaigrati kao meni, pogotovo kad pogledate šarene duplerice koje se u knjizi povremeno javljaju. Rješenja tih slikovnih zagonetka pronaći ćete na kraju knjige.

I još nešto. Tijekom ekspedicije često se pojavljuju nevjerojatni uređaji.

Ako u plavoj kućici nisu pojašnjeni, dosad ih je iznimno imao priliku upoznati samo mali liječnik – njihovo se otkriće drži u strogoj tajnosti…

Ostajte zdravo! Srdačan pozdrav!

Vaš Dietrich Grönemeyer

Ove boje i simboli u tekstu objašnjavaju različita područja medicine:

bolesti i opća pitanja bakini recepti metode liječenja anatomija tehnika korisne informacije

Šašavo nedjeljno jutro Tog nedjeljnog jutra naseljem s kućama u nizu još je vladala tišina. Da ste naćulili uši, samo biste iz dječje sobe kuće broj 23 čuli tiho stenjanje.

Nanolino se upravo probudio s uznemirujućom mišlju. Tako je rastreseno iskočio iz kreveta da se poskliznuo na sagu i za dlaku promašio noćni ormarić. Postavši tako nevoljni pilot letećeg saga, jedrio je kroz sobu, a potom se desnom cjevanicom bolno sudario sa svojom škrinjom s igračkama te koliko je dug i širok tresnuo na nju. Ne osvrćući se na oštru bol, skočio je sa škrinje. Premda je još bio snen zbog upravo proživljenog, u pidžami je izjurio iz sobe. Odskakutao je niz drvene stube stvarajući pritom zaglušujuću buku. Nanolino je po svaku cijenu morao provjeriti je li Zečica još živa.

Nije obraćao pozornost na stube ni na veliko zrcalo na kraju predvorja, u kojemu se odražavala slika presitnoga dvanaestogodišnjaka. Dječak je bio u dobroj formi, imao je klempave uši i čupavu kratku kosu žutu poput slame. Vlasi su mu bile nakostriješene u svim smjerovima, a modre oči natečene od sna.

Nanolina je uznemirilo sjećanje na san o psiću koji je šepajući bježao pred njim i pritom ostavljao tanak krvavi trag na cesti. Psić je imao bijelu dlaku, toliko čupavu da ste mogli pomisliti kako je riječ o nekoj staroj četki. Obitelj je tu kujicu nazvala Zečicom jer je imala vrlo duge klempave uši i skakutala poput zeca kad bi se radovala – Zečica je bila ozlijeđena.

Cviljela je i stalno se osvrtala na Nanolina, kao da traži njegovu pomoć.

Međutim, kad bi joj se približio, očajnički je šepesala dalje. Marie, koja je sve promatrala razrogačenim užasnutim očima, jecala je dok su joj iz očiju tekle bujice suza. »Joj, Zečice moja mala«, kroz suze je dozivala svoju kujicu. Nanolino nije mogao zaboraviti prizor ozlijeđenog psića. Nije bilo sumnje: bila je to Zečica! Ali ona još nikad nije bježala pred njime. Što se dogodilo? Na dnu stuba našao je pseću košaricu – ali bila je prazna!

Naravno, možda je sve to samo sanjao, ta tek se probudio. Ali nije mogao podnijeti pomisao da se Zečici nešto dogodilo! Probudit će se iz ove noćne more tek kad psića vidi zdravog i veselog. Naglim je pokretom

D ietrich G rönemeyer otvorio ulazna vrata i želio istrčati van. U tome je trenutku osjetio bol u lijevoj ušnoj resici i začuo oštar glas: »Kakva je to galama u rano jutro? I zašto stojiš pred ulaznim vratima odjeven tek u pidžamu?« Bio je to djed. Ogorčeno je stisnuo svoje tanke, osušene usne i bacio brz pogled prema susjednim kućama kako bi se uvjerio da ih nitko nije vidio. Djed se uvijek brinuo što susjedi misle o njegovoj obitelji, a Nano (kako su Nanolina često nazivali prijatelji i obitelj) svojim je vragolijama i temperamentom tu brigu samo povećavao. »U grob ćeš me otjerati«, često bi govorio kad bi ga unuk ponovno nečim izludio. Sad je Nanolina za uho uvukao natrag u kuću. »Ulazi u kuću, smjesta! Izvoli se odjenuti, klipane!« »Jesi li vidio Zečicu? Sanjao sam da joj se dogodilo nešto ružno«, oprezno reče Nano. »Snovi ne znače ništa, to bi morao znati!« odlazeći ljutito odgovori djed.

Međutim, Nano se nije smirio čak ni kad se odjenuo i našao Zečicu u krevetu svoje sestre Marije; obje su mirno drijemale i tiho hrkale. Smjesta je osjetio da je kujica zdrava i puna životne energije. Ali što ako nam snovi pokazuju što će se tek dogoditi? Već je jednom sanjao san koji ga je naizgled upozoravao na nesretan događaj. Bilo je to nekoliko tjedana prije smrti njegova oca. Nanu je tada bilo sedam godina i otad se nije uspio osloboditi osjećaja da je možda mogao upozoriti oca, samo da je taj san shvatio na pravi način. Kad bi se toga sjetio, zasuzile bi mu oči.

Nedostajao mu je otac.

Nano je pažljivo skinuo kujicu s kreveta; ona se odmah probudila i mrzovoljno mu zijevnula u lice. Odnio ju je u kuhinju, stavio je na kuhinjski stol i opipao joj noge. »Što činiti ako pas ima slomljenu nogu?« pitao je djeda, koji je čitao novine. »Valja ga ustrijeliti.« »Što? Ti bi ustrijelio Zečicu? Nikada, ti si tako zao!« »Mladiću, ne pretjeruj. I skini to pseto sa stola«, otrese se djed.

Podigao je oči s novina i oštro pogledao Nana. »Radije pomozi majci postaviti stol za doručak. Kad ćeš napokon odrasti?« 10

M ali L iječnik Nanova majka žurno se pojavila iz blagovaonice, gdje je upravo počela postavljati stol. Pomogao je majci kako mu je i rečeno. Nježno ga je pogladila po kosi. »Mogao bi se ugledati u njega, Erwine!« Majka je svojeg oca uvijek zvala po imenu. »I ti bi katkad mogao pomoći pri kućanskim poslovima.

Ne bi ti pala kruna s glave.« Djed je malo problijedio, nije se mogao naviknuti da vlastita kći s njime tako razgovara. Progunđao je: »Sutra ću pripremiti doručak, vidjet ćete.« Kasnije su šutke sjedili za stolom. Djed je zahtijevao da tijekom obroka vlada tišina. Marie i Nano su se kradomice pogledavali. Nije im trebala još jedna prodika u nedjeljno jutro.

Nano je obvezno morao ispričati Marie o svome snu. Bila je četiri godine mlađa od njega, pomalo bucmasta i imala je prekrasnu, dugu crvenkastu kosu, koju je toga jutra vezala u dvije drske kićanke. Marie je njegove brige razumjela bolje od bilo koga drugog koga je znao. Bila je super sestra, premda je katkad znala ići na živce, ali to se zaista rijetko događalo. Sve u svemu, bili su zadovoljna obitelj. Samo je netko nedostajao. Marlene Sonntag gotovo je pet godina bila bez muža, a djeca bez oca.

Otac je bio rudar i poginuo je u jednoj od posljednjih rudarskih nesreća u okrugu.

Nano je opet morao pripaziti da ne izazove djedov gnjev jer je potajice namamio Zečicu u svoje krilo. Ona je zabila svoju vlažnu njušku u Nanovu ruku koju je držao ispod stola. Taj ga je dodir ponovno podsjetio na njegov san.

Kujica se privila uz njega i blaženo zatvorila oči dok ju je Nano potajice gladio. Naravno da to tijekom jela nije bilo dopušteno. Moralo se dogoditi: psić je odjednom skliznuo s njegova krila i, još opušten od češkanja, pao ravno na djedove noge. Tako je završio nedjeljni mir. Svađa je još dugo odzvanjala. Ponajprije ove rečenice: »Gospodičić valjda misli da je nešto posebno? Ako misliš da si to možeš dopustiti, bogme si se prevario! Za tebe vrijede ista pravila kao i za sve ostale!« 11

D ietrich G rönemeyer Marie je čekala u Nanovoj sobi te ga, čim je ušao, čvrsto zagrlila: »Naravno da si nešto posebno«, reče mu, »ti si najbolji brat kojeg mogu zamisliti! Ne daj se! Svi smo nešto posebno, a pogotovo ti.« Sve joj je ispričao. O snu, psu i svome strahu. »Samo je jedno rješenje«, reče ona, »moraš što prije doznati kako Zečici možeš pomoći ako joj se zaista dogodi takvo što!« Nano je slušao otvorenih usta i u glavi mu je počela sazrijevati ideja. »Postat ću liječnik«, reče, »i to ne tek kad odrastem, nego odmah. Sad sam to shvatio, zahvaljujući onome snu!« Cijelim mu se tijelom proširilo oduševljenje – odjednom je shvatio: želi naučiti liječiti, želi ljudima, životinjama, jednostavno svima pomoći da ozdrave i, što je još važnije, da ostanu zdravi! Osjećao je da je to njegova zadaća, najljepša koju je mogao zamisliti. Bila je to prekretnica u njegovu životu.

Što

je z apravo …

LIJEČNIK? Kad se automobil pokvari, odvezemo ga mehaničaru, a kad prijeđe određenu kilometražu, na tehnički pregled. Ostali uređaji, primjerice sustav za grijanje, isto se tako održavaju. Tvoje tijelo i duša povremeno također trebaju pomoć ili preventivni pregled. Međutim, za to ti ne treba mehaničar, nego liječnik. On mora biti majstor svoga zanata  pregledavanja, propisivanja lijekova, davanja injekcija ili postavljanja akupunkturnih igala, odnosno operiranja. Ipak, čovjek nije stroj pa liječnik mora biti i suosjećajan partner. Nažalost, to se često zaboravlja. Liječnici su, uz svećenike i redovnice, ljudi koji nas prate od rođenja do smrti. Ipak, među njima postoji jedna razlika: liječnici svojim postupcima zadiru izravno u tjelesne funkcije te stoga snose vrlo veliku odgovornost. Dušobrižništvo i razumijevanje za svakodnevne probleme, pogotovo u djece, važan su dio liječnikova rada, uključujući sposobnost zagrljaja u trenutku žalosti i patnje. Liječnike obvezuje Hipokratova zakletva.

12

M ali L iječnik

Što

je z apravo …

HIPOKRATOVA ZAKLETVA? Smatra se da je tu zakletvu uveo starogrčki liječnik Hipokrat prije gotovo 2500 godina. Tada se vjerovalo da bolesti šalju bogovi. Međutim, Hipokrat je pretpostavljao da zdravlje i bolest uvelike ovise o životnim uvjetima, primjerice lošoj prehrani ili nedostatka kretanja. Nakon tog otkrića Hipokrat je svojom zakletvom odredio kako se liječnik mora ponašati prema pacijentu. Primjerice, obveza šutnje mu je naložila da sve što mu pacijent povjeri drži u tajnosti. Ta obveza vrijedi i danas, kao i mnoge druge koje se u zakletvi navode.

Školska nezgoda s teškim posljedicama Nano i Marie bili su na putu u školu. Nana je katkad bilo pomalo sram biti viđen sa sestrom – na posljetku, ona je tek krenula u treći razred. Međutim, jutro je bilo previše lijepo da bi se time predugo zamarao. Ptice su nevjerojatno glasno cvrkutale; očigledno ih je začudilo koliko se ljeto već osjetilo u zraku. Sunce je ugodno sjalo i grijalo svježe izdanke i pupoljke biljaka. Zečica je stalno trčkarala oko Nana i Marie, zatim bi otrčala malo ispred njih i poskakivala poput afričke antilope dok im se vraćala.

Smijali su se načinu na koji bi se pritom zgrbila, ali onda su opomenuli zadovoljnog psića da se vrati kući.

Djed je za doručkom opet podivljao i oboje unuka tako pretjerano izgrdio da je Marlene Sonntag pobjesnjela i na posljetku sama izgubila živce. Već im je prethodnoga dana bio pokvario raspoloženje. Činilo se da odrasli ne primjećuju laganu i ugodnu atmosferu prozračnog, toplog dana. Njima vrijeme tako brzo prolazi – barem to uvijek tvrde – da se više uopće ne mogu koncentrirati na pojedine dane. Nano i Marie su katkad priželjkivali da umjesto djeda s njima živi baka Rosa, majka njihova oca. Ona je bila mnogo srdačnija od staroga čangrizavca. Međutim, 13

D ietrich G rönemeyer baka Rosa je živjela na selu, u kućici okruženoj krasnim vrtom koju nije željela napustiti; osim toga, ovako su je mogli tamo posjećivati, a to im je bilo važno. Kod bake je uvijek bilo kao na praznicima, premda bi ostajali samo nekoliko sati. Već su joj se bili najavili da će doći i krajem ovoga tjedna.

Njihovoj je majci to i te kako odgovaralo. Bili su to jedini trenuci kad se mogla malo odmoriti od naporne svakodnevice. Osim toga, baka Rosa bila je dobra učiteljica o metodama liječenja prirodnim sredstvima i djeci je mnogo pričala o starim kućnim lijekovima. Marlene Sonntag od muževe je smrti postala vrlo zabrinuta i nije vjerovala da se ljudsko tijelo može samo izliječiti. Već bi je i najmanji nalet hunjavice nagnao da djecu nakljuka antibioticima ili »isprazni ljekarnu«, kako je njezina svekrva uvijek govorila. »Mama, ne mogu svi znati toliko o ljekovitom bilju i metodama prirodnog liječenja kao ti«, često bi govorila Marlene Sonntag. »A o tvome praktičnom iskustvu da i ne govorimo! Čemu nam onda služe ljekarne i lijekovi?« bili su njezini uobičajeni argumenti. Baka bi običavala odgovoriti: »Strpljen, spašen.« Baka Rosa bi se zatim nasmijala s razumijevanjem i nastavila: »Znati kako i liječiti najprije slabijim, a tek onda jačim sredstvima, to je tajna, draga moja Marlene. Postoji toliko sjajnih domaćih lijekova koje valja primijeniti prije nego što se uključi teška artiljerija. Osim toga, naše je tijelo u načelu iznimno otporno i sposobno samo se izliječiti. Ja, naravno, uopće nisam protiv znanstvene – tzv. školske – medicine, baš naprotiv. Mnoge smrtonosne zarazne bolesti uspjela je iskorijeniti tek školska medicina, a bez naočala mnogi od nas ne bi baš ništa vidjeli. Unatoč tome i dalje tvrdim: najprije valja početi s jednostavnim sredstvima, pričekati tjelesnu reakciju i tek onda razmisliti kako dalje. Metode prirodnoga liječenja i školska medicina izvanredno se nadopunjuju.« Baka je Nanu i nadjenula nadimak koji je gotovo posve zamijenio njegovo pravo ime, Florian. Bila je Talijanka i nazvala ga »Nanolino«, što na jeziku njezinih predaka znači »Patuljčić«. Nije time mislila ništa loše: jako je cijenila i voljela svoga unuka. Nadimak mu je s vremenom skraćen na »Nano«.

14

M ali L iječnik Marie i Nano punim su plućima uživali u sunčanom danu te su malčice zakasnili u školu: zvono su začuli baš kad su izlazili iz parka na koji se nastavljalo školsko dvorište.

Prije toga su još bacali oblutke i gledali kako odskakuju po površini jezerca. Sad su smjesta pojurili te na posljetku bez daha, ali prije dolaska nastavnika, dojurili u svoje učionice.

Prvi su se satovi Nanolinu doimali nepodnošljivo dugima. Matematika i njemački – u njegovim očima živa dosada. Stalno je pogledavao na sat iznad ploče, ali glupe su kazaljke odbijale pomaknuti se. Priželjkivao je da je viši; tada bi jednostavno ustao i sat pomaknuo malo unaprijed. Na posljetku bi, trljajući oči u čudu, rekao nastavnici: »Gđo Baumeister, pogledajte, odmor već odavno traje.« Odmor je započeo nakon naizgled beskrajnog hrvanja s vremenom i čestog zijevanja, a nakon njega valjalo je poći u kružnu dvoranu za tjelesni.

Zvala se tako jer joj je pročelje bilo okruglo poput sunaca koje je Marie stalno crtala Nanovim šestarom (bila je previše slobodna u uzimanju njegovih stvari). Na okrugli zid naslanjale su se dvije tribine, kabine za presvlačenje te spremište za sportske sprave. Na uličnoj strani dvorane, koja je Nana zbog svojih visokih prozora uvijek podsjećala na crkvu, sa stropa je visjelo debelo uže. Nastavnik tjelesne kulture, koji im je, srećom, bio i razrednik – uistinu super tip – upravo je dugačkom šipkom s metalnom kukom na kraju hvatao uže i spuštao ga sa stropa dvorane.

Djeca su svoga nastavnika uglavnom nazivala »Mister Bistrić« jer je imao nevjerojatno pamćenje i govorio bezbroj jezika. Nekoć je čak bio vrlo uspješan sportaš – olimpijski natjecatelj u utrci s preponama s ozloglašenim vodenim grabama. Međutim, uopće ga nije bilo briga za nekadašnji uspjeh. Njemu su najvažniji bili sportski i momčadski duh. Osim toga, poticao je kontakte s inozemnim školama partnerima, a jednom godišnje organizirao bi međunarodno sportsko natjecanje. Naime, za njega nije postojalo ništa važnije od prijateljstva među svim stanovnicima planeta Zemlje, bez obzira na zemlje iz kojih potječu.

15

D ietrich G rönemeyer Fridu, Nanovom prijatelju iz razreda, koji mu je stajao tako blizu da su im se ramena dodirivala, vidljivo su klecala koljena. Mrzio je uže. Na sreću, imao je još malo vremena za borbu sa sudbinom. Nano se morao prvi popeti. I penjao se – spretno poput majmuna. Nano je bio izvrstan sportaš. Kad je došao do vrha, prisjetio se brojnih lijepih iskustava koje je proživio baveći se sportom. Uz nogomet, osobito je volio gimnastiku.

Zaista mu je dobro išlo; na jednom je od natjecanja koje je organizirao Mister Bistrić čak osvojio zlatnu medalju. Potom je unovačen u školski cirkus, koji je njegova škola utemeljila u suradnji s još jednom. Tako je već godinu dana u cirkusu »Lažna ćela« nastupao kao klaun. Ubojito brzi flik-flakovi i salta bili su dio njegove točke, kao i čudnovate grimase koje je, na mamin užas, uvježbavao tijekom pranja zuba. »Nano! Jesi li se ti to gore zalijepio? Smjesta siđi, ostali su već nestrpljivi«, doviknuo mu je nastavnik.

Frido nipošto nije izgledao nestrpljivo. Što se njega tiče, prijatelj mu je mogao još dugo ostati gore. Frido je također volio igrati nogomet, a zbog svoje je visine bio izvanredan vratar. Za više od glave bio je viši od Nana. Nogometni trener nazivao ga je »mačkom momčadi«. Ali penjanje po užetu, užas! Kad se Nano spustio, Frido se počeo polako i nespretno penjati po užetu. Nije se uspeo ni dva metra, a već se oprezno spustio. »Što, već si gotov?« zapita nastavnik. »Da, gospodine Bistriću«, protisnu Frido, crven u licu poput raka.

Zatim izgubi koncentraciju i prebrzo sklizne niz kraj užeta. Tresnuo je na debelu strunjaču, otkotrljao se i pokušao smjesta ponovno skočiti na noge. Nažalost, nespretno je stao na rub strunjače i pritom se poskliznuo. Lica iskrivljena od boli, Frido je pao na pod dvorane. Nešto je škljocnulo. Gležanj mu je smjesta natekao i već pomalo pomodrio.

Frido je bio na rubu suza, a ni uz najbolju volju nije mogao stati na tu nogu. Mister Bistrić je kleknuo do njega, dok su mu se na čelu ocrtavale bore zabrinutosti. Oprezno je odmaknuo Fridove ruke, koje su grčevito stezale gležanj. Kad mu je dotaknuo taj vidno natekli dio tijela, Frido je jauknuo: »Aa, moja noga, ne, užasno me boli!« Ne brinući za vlastiti ugled, briznuo je u plač.

16

M ali L iječnik

Što

je z apravo …

BOL? Bolovi su znakovi za uzbunu koje ti šalje tvoje tijelo. Posvuda u tvojoj koži, sluznici i organima nalaze se sitni živčani završeci koji reagiraju na bolne podražaje: štipanje ili ubode, vrućinu i hladnoću, ali i na kemijske iritacije, poput jetke solne kiseline. Te su živčane stanice zapravo mali senzori, poput onih u požarnim alarmima: kad temperatura previše naraste, oglase uzbunu i o svemu informiraju nadzorne službe. Isto je s tvojim živčanim stanicama. One signal o boli provode do mozga, koji onda izdaje zapovijedi. Primjerice, na visoku ćeš temperaturu smjesta reagirati refleksom bijega: mišići će ti se napeti kako bi se tijelo moglo skloniti iz zone opasnosti.

»Ledene obloge«, uzbuđeno je povikao Nano zabrinut za prijatelja. »Frido je zacijelo iščašio ili slomio stopalo! To izaziva velik izljev krvi i bolove.

Valja stalno stavljati hladne obloge i podići nogu! To sam naučio od bake.« Podvornik je vidio cijeli događaj te je iz hladnjaka u svom uredu donio veliku plastičnu vrećicu s kockicama leda. Predao ju je nastavniku i on ju je omotao oko Fridova stopala. Mister Bistrić ga je bodreći pogladio po glavi i rekao: »Frido, sve će biti u redu, ali svakako moramo liječniku.« Oprezno je podigao ranjenika i ponio ga gotovo poput dojenčeta. »Vi ćete sad svi zajedno otići natrag u školsko dvorište i tamo se javiti dežurnom nastavniku«, rekao je djeci, koja su ga okružila poput stada znatiželjnih ovaca. »Ja ću za to vrijeme s Fridom otići liječniku.« Zatim je krenuo i oklijevajući zastao kao da se upravo nečega sjetio te se obratio razredu: »Djeco, tko će poći s Fridom?« »Nano bi trebao«, procijedio je Frido. »Eliza i ja također idemo«, ubacio se Manuel, koji je isprva poput ostalih učenika kao ukočen stajao na mjestu događaja, da bi tek sad došao sebi. »Odsvirat ću ti nešto lijepo da te razveselim.« 17

D ietrich G rönemeyer Majstorski je svirao gitaru, to mu je bilo u krvi, i svi su voljeli Manuelove strastvene južnoameričke melodije. Njegovi su se roditelji prije mnogo godina doselili s Kube. »Nasloni se na nas«, reče Eliza. Bila je to lijepa djevojčica u dobroj formi, poznata po svome zaraznom veselju, koju se često moglo vidjeti u Manuelovu društvu. Ta mala sportska vila rado je plesala uz zvuke španjolske gitare. Po njezinoj tamnoj koži i blagim crtama lica moglo se razaznati da osim europskih ima i afričke korijene. »Što se mene tiče, može, ali samo vas troje«, odlučio je nastavnik. U nastavničkoj je svlačionici hladio Fridovo ozlijeđeno stopalo, prskajući ga sportskim sprejem. Nano je imao pametan izraz lica. »Ah, isti takav ima i doktor naše nogometne repke.« »A kamo idemo?« zapita Eliza. »Vidjet ćete«, odgovori Mister Bistrić. »Liječnik se zove dr. X, a nazivaju ga ‘Rengenskim Vidom’.«

Što

je z apravo …

IZLJEV KRVI? Izljev krvi nastaje zbog ozljede. Krv iz oštećene žile istječe u okolno tkivo. Nakupljena krv pritišće tkivo i podražuje živce. Taj izljev, koji još nazivamo hematom, tijekom smanjivanja otekline mijenja boje poput duge: od modre, preko ljubičaste i zelene do žute/narančaste. Veliki izljevi krvi, primjerice u mozgu poslije nesreće, mogu biti opasni po život.

U sportu, ali i liječenju boli, hladnoća se često rabi za trenutno ublažavanje boli.

Hladnoća smanjuje oteklinu i smiruje krv jer se nadražene, odnosno ozlijeđene žile djelovanjem hladnoće sužavaju. To dovodi i do smanjivanja boli. Tome služe kockice leda, hladni oblozi ili zavoji. Tijekom sportskih natjecanja često se koristi hladan sprej jer se jednostavno primjenjuje i nosi uz sebe.

18

M ali L iječnik

Bakini recepti Umirujući čaj protiv boli Sastojci: 1 čajna žličica vrbine kore 1 čajna žličica gusjaka Priprema: Pomiješaj bilje i prelij jednu-dvije čajne žličice sa 150 ml zavrele vode. Neka odstoji dvije minute. Zatim procijedi.

Doziranje: Jedna šalica čaja ujutro, u podne i navečer.

Napomena: Već je Hipokrat propisivao ovu mješavinu. Koru vrbe koristio je ponajprije protiv vrućice, bolova i grčeva.

Nanolino upoznaje dr. X-a Kombi je Mistera Bistrića brundao dok je on skretao na velik posjed i vozio prema staroj vili; bio je to kombi spreman za staro željezo. Zaustavio ga je pred kućom. Bila je stara barem 150 godina i doista krasna.

Izgledala je poput začaranog dvorca. Vila je imala nekoliko tornjića i mnogo erkera. Maleni anđeli, cvjetovi i svakojake kamene figure krasili su pročelje. Prozorski su kapci bili tamnozeleni. Krov je bio prekriven okruglim glinenim crjepovima. Po zidovima se mjestimice penjao bršljan, pomiješan s bujnim ružičastim ružama penjačicama. Kuća se uopće nije doimala poput medicinske ustanove.

Ispred ulaza smještenog između stupova na ogradi od lijevanog željeza stajala je pločica na kojoj je pisalo »Vila Slavuj«. Kuću je okruživala šuma, čije su se visoke bukve nadvijale nad pomalo zarasli vrt te svojim krošnjama bacale sjenu na rubove jarkozelene livade. Na samom vrhu kuće uzdizala se staklena kupola, nalik ruskim lukovičastim tornjevima. »Djeco, ono je ured dr. X-a!« Mister Bistrić je pokazao na lijepu staklenu 19

D ietrich G rönemeyer tvorevinu. »Gotovo poput čarobne kugle«, pomisli Nanolino u napetom iščekivanju.

Malo dalje od kuće stajalo je nekoliko automobila, uključujući jedna kola hitne pomoći.

A što je sad to? Uz kuću se odjednom ukazala neobična pojava. Bila je to mlada žena kojoj je bilo teško odrediti godine. Moglo joj je biti dvadeset, ali isto je tako mogla već biti u ranim tridesetim. Izgledala je vrlo pankerski – plave rastafarijanske pletenice držala joj je široka vrpca, svezana prema gore, tako da joj je frizura stršila visoko u zrak. U kosu joj je bilo upleteno nekoliko ružičastih pramenova. Nosila je nezamislivo šašavu odjeću: kratku crnu haljinu bez naramenica, na jednoj nozi ljubičastu, a na drugoj prugastu crveno-bijelo-zelenu čarapu. Na stopalima je preko čarapa nosila bijele sokne. Doduše, vidjeli su im se samo vuneni bijeli rubovi koji su virili iz glomaznih, do vrha zavezanih čizama. Preko haljine je nosila luckastu, jedinstvenu jaknu. Bila je izrađena od zelene kože, na leđima je imala dva repa poput fraka i bila je ukrašena nebrojenim lampicama koje su veselo svjetlucale. Na ramenu je imala veliku staklenu leću koja je plavičasto treperila. Osim toga, na zglobu desne ruke nosila je veliku okruglu pločicu s mnogo tipaka, otprilike nalik na ručni sat. »Čovječe, kako šašavo izgleda«, poviče Nano, »ali i smiješno, zar ne?« »Baš šašavo«, uglas odgovoriše Manuel i Eliza. »A vidi, baš slatko, za njom skakuće crveni zečić.« I zaista, žena je stalno hodala amo-tamo i očigledno uopće nije primjećivala da je prati mali zec. Bila je prava milina gledati taj neobični par, ali Mister Bistrić je požurivao djecu. »Djeco, prestanite buljiti. Izađimo iz auta, Fridu treba pomoć! Eh da, gospođa u koju tako nepristojno zurite je Micro Minitec, suradnica dr. X-a. Upravo je luda za tehnologijom…«, reče nastavnik, »divna i neobična mlada žena, kao što ćete vidjeti. Djeco, bit ćete iznenađeni.« Pritisnuo je jedno od dugmadi u automobilu i vrata su se automatski otvorila. Eliza se gotovo prevrnula van – nije očekivala takvo što od te stare pile. Tijekom vožnje naslonila se na vrata jer joj je u krilu, u kojem su ležala dva jastuka, bila smještena Fridova glava. Manuel je na koljenima 20

D ietrich G rönemeyer držao Fridovu ozlijeđenu nogu; bilo mu je vrlo teško mirno prosjediti cijelu vožnju. Kad god bi se Frido namrštio od boli i Eliza bi ga nježno pogladila po kosi i pokušala ga umiriti. Čim se oslobodio svoje dužnosti, Manuel je Elizu pogladio po kosi, oponašajući njezinu brižnu gestu. »Dođi, neka se Frido osloni na nas«, reče Nano Manuelu te ga obojica oprezno primiše između sebe. Frido je prebacio ruke preko njihovih ramena, dok su ga oni obuhvatili oko kukova.

Uz pomoć dvaju prijatelja Frido je ušepesao u veliku, ugodnu prostoriju. Izgledala je kao stara knjižnica prenamijenjena u čekaonicu. Iza glomaznog pisaćeg stola sjedila je starija žena koja ih je zbog prevelikih okruglih naočala – početkom osamdesetih su zacijelo bile vrlo moderne – podsjećala na sovu. Gospođa se vrlo ljubazno i pristupačno smiješila. Nosila je pločicu na kojoj je pisalo da je medicinska sestra po imenu Leoberta. Zamolila je Frida za trenutak strpljenja i pomogla mu da se smjesti na udoban stolac. Eliza se ni sad nije odvajala od njega. Nano se umirio vidjevši da mu je prijatelj u dobrim rukama i sad je u ruke uzeo knjigu uvezanu u meku kožu koja mu se učinila zanimljivom, kadli je u čekaonicu ušao liječnik kako bi ih osobno primio.

Dr. X je bio nizak i okrugao gospodin, gotovo posve bijele kose, odjeven u dugu bijelu kutu. Pravo mu je ime bilo dr. Heinz Xiang. Međutim, to je bilo teško izgovoriti pa su ga ljudi zvali jednostavno dr. X. Otac mu je bio Amerikanac njemačkoga podrijetla, a majka Kineskinja. »Da vidimo«, reče Fridu, nakon što je pozdravio maloga pacijenta, a zatim i sve ostale. »Ne boj se, ne želim ti nanijeti bol, ali najprije moram doznati u čemu je točno problem.« Tako se ljubazno nasmiješio Fridu da se on odmah malo opustio. »Dođite u ordinaciju. Pogledat ćemo ozljedu.« Vrlo je pažljivo pregledao Fridov natekli gležanj, koji je sad već bio tamnomodar. Nano mu je zainteresirano virio preko ramena. »Boli li ovdje? A ovdje?« Dr. X je oprezno opipavao cijelo područje vanjskoga gležnja. »Ovdje? A ovdje? Ili… ovdje?« »Au, auuuu auuuu!« odjednom, kao da ga deru, zavrišti Frido.

22