Oči boje zimskog mora

Ocˇi boje zimskog mora susanna kearsley

kraljice ljubavnih romana

Susanna Kearsley

OÄ?i boje zimskog mora

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga šesnaesta Naslov izvornika

Sophia's Secret Copyright ∂ 2008 by Susanna Kearsley Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga d.o.o., 2013.

Nakladnik

Mozaik knjiga Urednik

Zoran Maljković Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

∂ Mark Owen/Arcangel Images Tisak

Denona, Zagreb, siječanj 2013.

ISBN 978-953-14-1325-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 828936.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Susanna Kearsley

Oči boje zimskog mora S engleskog prevela Svetlana Grubić Samaržija

Mojemu ocu: Jednom si me zamolio da ti napišem priču koja će ti se sviđati koliko i Mariana, i eto...

Zbog svega onoga što si mi dao, zbog toga što si mi pomogao da budem ono što jesam, ovu knjigu posvećujem tebi, s ljubavlju.

Vrati se kući! Prođe godina; Pusti te stijene sive; ogrni šal Jer noć je pala studena; Vrati se kući! On ne čuje tvoj zov; Ovdje te čeka samo Na obali pustoj valova lom, Sablasna sjena litica, U pijesku trag galeba, Jarboli i morska trava rasuta Ispod blijeda mjeseca.

Vrati se kući! On ne čuje tvoj zov; Samo će ti vjetar dati odgovor, Vjetar što obalu dira Krilima nemira; Pjevat će ti samo morske školjke Na kamenu sivom I pjena valova Mora Sjevernoga.

E. J. Pratt, »Na obali«

Prvo poglavlje

T

o nije bilo slučajno. Ništa se nije dogodilo slučajno.

To sam shvatila tek poslije, iako mi je bilo teško prihvatiti tu spoznaju jer sam oduvijek čvrsto vjerovala u samoodređenje. Život mi se do sada i odvijao po tom načelu: odabrala sam određene putove koji su vodili ka određenom završetku, koji su svi bili dobri, a ako sam usput naletjela na neke manje poteškoće, nisam ih smatrala nesrećom, nego samo rezultatom vlastite loše procjene. Da sam morala izabrati kredo, to bi bili hrabri moćni stihovi pjesnika Williama Henleyja: Ja sam gospodar svoje kobi; Ja sam zapovjednik svoje duše.

Dakle, te zime kad je sve počelo, kad sam prvi put uzela unajmljeni auto i krenula sjeverno od Aberdeena, nije mi niti jednom palo na pamet da je netko drugi preuzeo kormilo.

Iskreno sam vjerovala da je to moja odluka, kada sam s glavne ceste skrenula na sporednu koja je išla uz obalu. To možda nije bila najpametnija odluka, budući da se uz rub ceste nalazilo najviše snijega u posljednjih četrdeset godina u Škotskoj, kako su me uvjeravali, te su me upozorili da bih mogla naići na nanose ili na zastoje. Oprez i spoznaja da trebam nekamo stići u točno određeno vrijeme trebali su me navesti da ostanem na prohodnoj autocesti, ali mali znak na kojemu je pisalo »Obalni put« jednostavno me zaveo.

Tata mi je uvijek govorio da mi je more u krvi. Rođena sam i odgajana uz more, na obalama Nove Scotije, i nikada mu nisam mogla odoljeti. Pa dok je cesta iz Aberdeena skretala prema untrašnjosti, ja sam skrenula udesno na obalni put.

10

Susanna Kearsley

Ne znam na kojoj sam točno udaljenosti bila kad sam prvi put ugledala ruševni dvorac na litici, tamne neravne obrise na oblačnom nebu, ali od tog prvog trena kad sam ga ugledala kao da me opčinio te sam ubrzala u nadi da ću što prije doći do njega. Nisam obraćala pozornost na niz kuća pokraj kojeg sam prolazila, a kad je cesta naglo skrenula, dalje od dvorca, bila sam razočarana.

No iza šume, cesta je opet skrenula prema dvorcu, a ispred mene pojavila se dugačka tamna ruševina, jasno se ističući na snježnim poljima koja su se prijeteći protezala između ruba litice i ceste.

Ugledala sam parkiralište, malu ravnu površinu na kojoj su cjepanice označavale mjesto za parkiranje te sam naglo zakočila i stala.

Bilo je prazno. No to nije bilo čudno, s obzirom na to da još nije bilo ni podne, a dan je bio hladan i vjetrovit te nitko nije imao ni razloga da stane osim ako se nije želio prošetati da pogleda ruševinu. A kad sam vidjela jedini puteljak koji je vodio do nje – smrznutu stazicu zametenu snijegom koji bi mi dosezao do koljena – pretpostavila sam da danas neće mnogo ljudi dolaziti ovdje.

Znala sam da ni ja nisam trebala ovdje stati. Nisam imala vremena. U jedan sat trebala sam biti u Peterheadu. No nešto u meni htjelo je znati gdje se točno nalazim, pa sam posegnula za kartom.

Proteklih pet mjeseci provela sam u Francuskoj, gdje sam i kupila kartu koja je imala svoje nedostatke jer je više pažnje bilo posvećeno cestama i autocestama nego gradovima i ruševinama.

Toliko sam se usredotočila na črčkarije uz obalu pokušavajući odgonetnuti nazive napisane sitnim slovima, da sam muškarca ugledala tek kad je prošao pokraj mene. Hodao je polako, s rukama u džepovima, a u stopu ga je pratio koker španijel blatnjavih nogu.

Oči boje zimskog mora

• 11

Ovo nije bilo uobičajeno mjesto gdje biste naletjeli na nekog šetača. Cestom se nije moglo hodati, a staza pokraj nje bila je zatrpana snijegom, no svejedno sam bila sigurna da sam ga vidjela.

Kad god sam mogla birati između ljudskog bića i karte, uvijek sam odabrala ljudsko biće. I tako sam se pripremila na izlazak, uzela kartu i otvorila vrata od auta, ali slani vjetar koji je dolazio s mora bio je jači nego što sam mislila. Ukrao mi je glas s usana.

Morala sam pokušati ponovno. – Oprostite...

Mislim da me koker španijel prvi čuo. Okrenuo se, a zatim se okrenuo i muškarac te se vratio nakon što me ugledao. Bio je mlađi nego što sam misliila, nije bio mnogo stariji od mene, možda u srednjim tridesetima, imao je tamnu kosu koju je šibao vjetar i kratko podrezanu bradu zbog koje je pomalo nalikovao na gusara. Hodao je odlučno, samouvjereno. Upitao me: – Mogu li nekako pomoći?

– Možeš li mi pokazati gdje sam? – pokazala sam mu kartu.

Prišao mi je i nagnuo glavu da bolje vidi. – Ovdje – rekao je i pokazao na bezimeni rt. – Cruden Bay. A gdje bi trebala biti? – Glavu je blago nakrenuo kad me to upitao te sam vidjela da njegove oči nisu gusarske. Bile su sive i ljubazne. I glas mu je bio ljubazan, s onom ugodnom primjesom sjeverno-škotskog naglaska.

Ja sam rekla: – Idem na sjever, u Peterhead.

– To nije nikakav problem. – Pokazao mi je na karti. – Nije daleko. Idi dalje ovom cestom, dovest će te ravno u Peterhead.

Pas mu je počeo cviliti pod nogama, a on je uzdahnuo i pogledao dolje: – Pola minute. Zar ne vidiš da razgovaram?

Nasmiješila sam se. – Kako se zove?

– Angus.

Sagnula sam se i podragala ga po visećim ušima koje su bile poprskane blatom. – Bok, Anguse. Baš voliš trčati.

12

Susanna Kearsley

– Da, trčao bi cijeli dan da ga pustim. Ne može biti na miru.

Kao ni njegov gazda, pomislila sam. Taj je čovjek zračio nekom energijom, nekim nemirom, a ja sam ga već dovoljno dugo zadržala. – Onda ću vas pustiti da idete – rekla sam i uspravila se. – Hvala na pomoći.

– Nema na čemu – rekao je, okrenuo se i pošao dalje, a koker španijel veselo je koračao ispred njega.

Smrznuta staza protezala se ispred njih, prema moru, a na njezinom kraju ugledala sam ruševni dvorac kako ponosno i moćno bez krova stoji ispod jurećih oblaka, i u tom sam trenutku osjetila iznenadan snažan poriv da ostanem, da ostavim auto ondje gdje sam parkirala i da slijedim muškarca i psa tom stazom kojom su otišli te da čujem udaranje valova u te dotrajale zidove.

Ali morala sam održati obećanje.

I tako sam se nevoljko vratila u unajmljeni auto, upalila motor i nastavila prema sjeveru.

– Nisi ovdje. – Janin nježan otpužujući glas prekinuo mi je tijek misli.

Sjedile smo gore u njezinoj spavaćoj sobi u Peterheadu, u spavaćoj sobi koja je na tapetama imala uzorak s ružinim pupoljcima, maknule smo se od gužve dolje. Malo sam razbistrila um i nasmiješila se. – Ma jesam, ja...

– Carolyn McClelland – rekla je, izustivši moje puno ime kao i uvijek kad me uhvati u laži – tvoja sam agentica već sedam godina, ne možeš me samo tako zavarati. Je li to zbog knjige? – Oči su joj se razrogačile. – Nisam te trebala dovlačiti ovamo, zar ne? I to dok pišeš.

– Ne budi smiješna. Postoje i važnije stvari – rekla sam – od pisanja. – A kako bih pokazala da to mislim, nagnula sam se kako bih još jednom ponovno promotrila bebu koja je spavala na njezinom krilu, umotana u deku. – Prekrasan je.

Oči boje zimskog mora

• 13

– Pa je, je l’ da? – Ponosno je pratila moj pogled. – Alanova mama kaže da je isti Alan.

Ja to nisam mogla vidjeti. – Ja mislim da je više na tebe. Pogledaj samo tu kosu.

– Jao, kosa, da, jadan mališa – rekla je dodirujući nježnu crvenkasto-zlatnu kosicu. – Nadala sam se da će ga to mimoići.

Imat će pjegice, znaš.

– Ali pjegice su baš slatke.

– Da, reci mu to kad bude imao šesnaest godina i kad me bude proklinjao.

– Barem se neće – rekla sam – žaliti na ime. Jack je lijepo, krasno, muško ime.

– Očajan izbor. Ja sam htjela neko škotsko ime, ali Alan je bio jako tvrdoglav. Svaki put kad bi mi palo na pamet neko ime, on bi rekao: »Imali smo psa koji se tako zvao« i to je bio kraj priče.

Ozbiljno ti kažem, Carrie, jedno sam vrijeme mislila da ćemo ga krstiti kao »Dječačić Ramsay«.

Ali naravno, to se nije dogodilo. Jane i Alan uvijek su pronašli način kako da premoste svoje razlike, pa je mali Jack Ramsay danas stigao u crkvu, kamo sam i ja stigla točno na vrijeme da mu budem kuma. Činjenica da mi je to uspjelo samo zato što sam prekoračila dopuštenu brzinu gdje god sam mogla između Cruden Baya i ovog mjesta, malog je dječačića ostavilo posve ravnodušnim, a kad me prvi put ugledao, samo je zijevnuo i čvrsto zaspao i nije se probudio čak ni kad ga je svećenik polio vodom po glavi.

– Je li uvijek ovako miran? – upitala sam sada, dok sam ga gledala.

– Zar si mislila da moje dijete ne može biti mirno? – Jane me zadirkivala, jer je znala kakva je. Nju baš ne bih nazvala mirnom osobom. Imala je snažnu volju, bila je energična, živahna, toliko

14

Susanna Kearsley

je odisala životom da sam se ja pokraj nje osjećala nekako blijedo.

I umorno. Nisam mogla pratiti njezin tempo.

Nije mi pomoglo ni to što sam prošli mjesec imala neki virus koji me prikovao za krevet preko Božića i Nove godine, a ni sada, tjedan dana kasnije, nisam bila u punom pogonu. No čak i kad sam bila zdrava, Jane je bila mnogo energičnija od mene.

Zato smo tako dobro surađivale, zato sam odabrala nju. Ja baš nisam znala kako poslovati s izdavačima, prelako bih popustila.

Nisam mogla podnijeti konfliktne situacije, pa sam sve prepustila Jane, koja je vodila moje bitke, pa tako s trideset jednom godinom iza sebe imam četiri uspješna romana i slobodu da živim gdje god i kako god hoću.

– Kako ti je u kući u Francuskoj? – pitala me, vraćajući se na posao, što je bilo neizbježno. – Još si u Saint-Germain-en-Layeu?

– Dobro, hvala. I da, još sam ondje. Pomaže mi da dobro razradim detalje. Palača je ključna za radnju, tamo se uglavnom sve događa. – Saint-Germain bio je dar francuskog kralja kraljevima škotske dinastije Stewart tijekom njihovih prvih godina u egzilu, gdje su stari kralj James i mladi kralj James zajedno sa svojim odanim pristašama i škotskim plemićima kovali planove za tri nesretna jakobitska ustanka. Moja priča trebala bi se vrtjeti oko Nathaniela Hookea, Irca u Saint-Germainu, koji mi se činio savršenim junakom za roman.

Rođen je 1664. godine, godinu dana prije Velike kuge, i samo četiri godine nakon povratka kralja Charlesa II. na uzdrmano prijestolje Engleske. Kad je kralj Charles umro, a njegov brat James, koji je bio katolik, došao na prijestolje, Hooke je sudjelovao u pobuni, ali onda se predomislio i napustio protestantsku vjeru te prešao na katoličanstvo i postao gorljiv pristaša kralja Jamesa. No, to nije pomoglo. U Engleskoj je bilo mnogo protestanata, i svaki kralj koji se deklarirao katolikom nije mogao očekivati da će dugo

Oči boje zimskog mora

• 15

zadržati prijestolje. Jamesu su se suprotstavili vlastita kći, Mary i William Oranski, njezin suprug. A to je značilo da će biti rata.

Nathaniel Hooke bio je u žarištu zbivanja. Borio se za Jamesa u Škotskoj gdje su ga uhvatili kao špijuna i zatvorili u zloglasnoj Londonskoj kuli. Nakon što su ga pustili, odmah se ponovno latio mača i pošao boriti se za Jamesa; kad su sve bitke završile, a William i Mary se domogli prijestolja i James pobjegao u egzil, Hooke je s njim pošao u Francusku.

Ali nije prihvatio poraz. Umjesto toga, svoj talent usmjerio je ka uvjeravanju ljudi oko sebe da bi dobro osmišljenom združenom invazijom francuskog kralja i Škota sve moglo biti po starom, odnosno da bi se moglo vratiti prijestolje dinastiji Stewart na koje oni imaju i pravo.

Gotovo su uspjeli.

Povijest pamti tragičnu bitku kod Cullodena i Bonnieja Princa Charlieja, mnogo godina nakon Hookeova doba. No jakobiti – što znači »Jamesovi sljedbenici« i sljedbenici dinastije Stewart – nisu te hladne zime kod Cullodena došli najbliže realizaciji svojega cilja. Ne, to se dogodilo u proljeće 1708. godine, kad se flota s francuskim i škotskim vojnicima, što je bila Hookeova ideja, usidrila na škotskoj obali, kod ušća rijeke Firth. U posadi admiralskog broda bio je visoki dvadesetogodišnjak James Stewart – ne onaj James koji je pobjegao iz Engleske, nego njegov sin, kojega su mnogi prihvatili kao pravoga kralja, i to ne samo u Škotskoj, nego i u Engleskoj. Na obali su ih revno čekale vojske Highlandera i odanih škotskih plemića kako bi krenuli na oslabljene vojske prema jugu.

Mjeseci i mjeseci pomnih priprema i planova osmišljenih u tajnosti napokon su se isplatili, i činilo se da je Jamesu slavni trenutak nadomak ruke, trenutak u kojem će ponovno kralj iz dinastije Stewart sjesti na prijestolje Engleske.

16

Susanna Kearsley

Kako i zašto je ovaj veliki pothvat propao najzagonetnija je priča iz tog razdoblja, priča u kojoj se isprepliću intrige i izdaja, priča koju su obje strane htjele zataškati zapljenjujući dokumente, uništavajući pisane tragove, šireći glasine i dezinformacije za koje se do dana današnjeg smatralo da su činjenice.

Većinu onoga što je ostalo zabilježio je Nathaniel Hooke.

Sviđao mi se taj čovjek. Pročitala sam njegova pisma, prošetala sam se hodnicima Saint-Germain-en-Layea, hodnicima kojima se i on šetao. Znala sam pojedinosti o njegovom braku i o njegovoj djeci i relativno dugačkom životu, kao i pojedinosti o njegovoj smrti. I zato me strašno uzrujavalo to što sam se nakon pet mjeseci pisanja i dalje mučila sa svojim romanom, a Hookeov lik nije htio oživjeti.

Znala sam da Jane sluti da imam problema, kao što je rekla, već me dovoljno dugo i dovoljno dobro poznaje da bi to prepoznala.

Ali također je znala da ne volim razgovarati o svojim problemima, pa je pazila da ne bude previše izravna. – Znaš, prošli vikend sam pročitala ona poglavlja koja si mi poslala...

– Kad si, pobogu, imala vremena za čitanje?

– Uvijek imam vremena za čitanje. Pročitala sam ta poglavlja i pitala sam se je li ti palo na pamet da pričaš priču iz nečije druge perspektive, da imaš naratora, znaš, kao što Fitzgerald radi s Nickom u Velikom Gatsbyju. Dosjetila sam se da bi se možda neki neutralni lik mogao slobodnije kretati i povezati razne prizore. Samo mi je palo na pamet. – Tu je stala, bez sumnje znajući da bi moja prva reakcija na nečiji savjet bio žestoki otpor, i promijenila temu.

Gotovo dvadeset minuta poslije, smijala sam se njezinim ironičnim opisima veselja oko brige o novorođenčetu, kad je njezin suprug, Alan, provirio kroz vrata spavaće sobe.

– Znate li da je dolje zabava, zar ne? – upitao nas je mrkim pogledom koji bih shvatila mnogo ozbiljnije da ne znam da se šali.

U biti je bio dobrica. – Ne mogu sve te ljude sam zabavljati.

Oči boje zimskog mora

• 17

– Dragi moj – odgovorila je Jane – to je ipak tvoja rodbina.

– Baš zato me ne smijete ostaviti samog s njima. – Ali namignuo mi je. – Nadam se da te ne gnjavi s poslom? Rekao sam joj da te pusti na miru. Previše se brine oko ugovora.

Jane ga je podsjetila: – E pa to mi je posao. I tako da znaš, nikad se ne brinem oko toga da će Carrie prekršiti ugovor. Ima još sedam mjeseci prije roka za predaju prvog rukopisa.

Time me htjela oraspoložiti, ali mislim da je Alan vidio kako sam se snuždila jer mi je pružio ruku i rekao: – Dođi. Idemo dolje popiti piće, pa ćeš mi ispričati kakav ti je bio put. Čudim se kako si stigla na vrijeme.

Uvijek su se šalili na moj račun u vezi sa skretanjem s puta, pa im nisam rekla za moj posjet ruševnom dvorcu na obali. No onda sam se sjetila: – Alane – upitala sam – letiš li sutra?

– Letim. Zašto?

Alanovi helikopteri snabdijevali su odobalne naftne bušotine na Sjevernom moru, podalje od stjenovite obale Peterheada. On je bio neustrašiv pilot, u što sam se uvjerila jedini put kad sam mu dopustila da me poveze sa sobom. Kad smo sletjeli, jedva sam uspjela stati na noge. No sada sam rekla: – Pitala sam se bi li me mogao malo provozati uz obalu. Nathaniel Hooke dvaput je dolazio iz Francuske kako bi skovao plan sa škotskim plemićima, i oba puta je pristao kod dvorca Slains grofa od Errolla.

Prema karti koju ja imam, a ta je dosta stara, čini se da je negdje sjeverno odavde. Voljela bih vidjeti taj dvorac, odnosno ono što je ostalo od njega, s morske strane, onako kako ga je Hooke vidio kad je prvi put dolazio.

– Slains? Može, odvest ću te do tamo. Ali nije sjeverno odavde, nego južno. Kod Cruden Baya.

Zurila sam u njega. – Gdje?

– Kod Cruden Baya. Baš si ga promašila tim putem kojim si išla.

18

Susanna Kearsley

Jane, pronicljiva kao i uvijek, primijetila je nešto na mojem izrazu lica. – Što je? – upitala je.

Nikako se nisam mogla prestati čuditi slučajnostima koje su mi se događale u životu. Od svih mjesta na svijetu gdje sam mogla stati, pomislila sam. No na glas sam samo rekla: – Ma ništa.

Možemo li otići sutra, Alane?

– Može. Znaš što, provozat ću te rano ujutro helikopterom da ga možeš pogledati s morske strane, a ako hoćeš, kad se vratimo, ja mogu pričuvati malog Jacka, a Jane te može odvesti do tamo da se malo prošetaš. Objema će vam koristiti da uhvatite malo morskog zraka.

I tako smo i učinili.

Ono što sam vidjela iz zraka bilo je mnogo veće od onoga što sam vidjela s kopna – prostrana ruševina bez krova kao da je bila izgrađena na rubu litice, dok su ispod nje udarali valovi. Prošli su me trnci, a dovoljno sam dobro poznavala taj osjećaj i nisam mogla dočekati da sletimo i da me Jane doveze natrag.

Na parkiralištu su ovaj put bila dva automobila, a u snijegu zametene staze bili su nečiji duboki tragovi. Ja sam krenula prva, ispred Jane, prema naletima vjetra od kojeg su mi usnice bile slane i od kojeg sam drhtala u svojoj toploj jakni.

Priznajem da se kasnije nisam mogla prisjetiti da sam ondje vidjela neke ljude, iako znam da su bili ondje. Nisam se mogla prisjetiti ni previše detalja iz same ruševine – sjećala sam se samo prizora šiljastih zidova i tvrdog ružičastog granita prošaranog sivom koja je svjetlucala... I jednog visokog pravokutnog tornja koji je čvrsto stajao blizu ruba litice... Sjećala sam se tišine unutarnjih prostorija, gdje je vjetar prestao šibati i počeo hukati i zavijati, te ogoljelih krovnih greda koje su bacale sjenu na nanesenom snijegu. U jednoj velikoj sobi ogroman otvoreni prozor gledao je prema moru, a kad sam naslonila ruke na suncem okupanu

Oči boje zimskog mora

• 19

prozorsku gredu, pogledavši dolje primijetila sam tragove šapa nekog psića, možda koker španijela, a pokraj njih dublje tragove na mjestu gdje je jedan muškarac stajao i gledao prema beskrajnom obzoru baš kao i ja.

Gotovo da sam mogla osjetiti kako sada stoji iza mene, no u mojim mislima njegov se izgled promijenio: više nije bio neki suvremeni neznanac s kojim sam jučer razgovarala na parkiralištu, nego netko iz prošlih vremena, muškarac s čizmama, ogrtačem i mačem. Ta je pomisao bila toliko stvarna da sam se okrenula...

I vidjela kako me Jane gleda.

Nasmiješila se kad je vidjela moj izraz lica. Znala ga je jako dobro, vidjela ga je mnogo puta kad su se moji likovi počeli kretati, kad su počeli govoriti, oživljavati. Glas joj je bio opušten. – Znaš da možeš odsjesti kod nas i ondje raditi. Imamo sobu za tebe.

Odmahnula sam glavom. – Imate bebu. Ne trebam vam još i ja.

Ponovno me pogledala i donijela odluku nakon onog što je vidjela. – Onda idemo. Idemo ti pronaći nešto za najam u Cruden Bayu.

Ocˇi boje zimskog mora susanna kearsley

k r a lj ic e lj u b av n i h rom a n a •

Kada spisateljica uspješnica Carrie McClelland posjeti vjetrovite ruševine dvorca Slains, očara ju ogoljeli, ali prekrasan škotski krajolik. Područje joj se čini nevjerojatno poznatim, no taj nelagodni osjećaj ipak pokušava zanemariti na početku pisanja novog romana čija je radnja smještena upravo u tom dvorcu, a glavna junakinja je njezina pretkinja Sophia. A onda Carrie počinje uviđati da pisanje romana uvelike utječe na njezin život i da je granica između stvarnosti i mašte sve tanja i tanja. U povijesti je gotovo zaboravljeno što se dogodilo u proljeće 1708. godine, kada je flota s francuskim i škotskim vojnicima gotovo uspjela pristati na škotsku obalu a protjerani James Stewart bio nadohvat ruke da postane kralj. Carrie McClelland nada se da će od te priče stvoriti novu uspješnicu. Kako Sophijina sjećanja uvlače Carrie sve dublje i dublje u intrigantne događaje iz 1708. godine, spisateljica otkriva prekrasnu ljubavnu priču izgubljenu u vremenu. No kada shvati da se njezin roman više temelji na činjenicama nego na mašti, Carrie se počinje pitati radi li se ovdje o nekoj neobičnoj vrsti pamćenja i je li ona jedina osoba na svijetu koja stvarno zna što se dogodilo prije toliko godina... Priča je to o ljubavi i odanosti. I okrutnoj izdaji.

SuSana KearSley kanadska je spisateljica kojoj je roman Oči boje zimskog mora jedan od najvećih uspjeha. Dvije paralelne priče, jedna iz sadašnjosti druga iz prošlosti, isprepletene su uzbudljivom ljubavnom pričom pa je ovaj povijesni roman zarobio srca čitatelja širom svijeta.

Roman je s engleskoga prevela Svetlana Grubić Samaržija.

w w w. moz aik- k njiga. hr

139,00 kn ISBN 978-953-14-1325-1