Otrov u duši

Slavko Mihalić ISPITIVANJE TIŠINE • Dragutin Domjanić INJE I RUŽE • Silvije Strahimir Kranjčević DOM POD ZVIJEZDAMA • Tin Ujević MOLITVA IZ TAMNICE • Ksaver Šandor Gjalski IDILE I SJEĆANJA • Antun Gustav Matoš PROMETEJ NA RASKRŠĆU • August Šenoa ZLATNI GRAD • Josip Kozarac/Ivan Kozarac SLAVONIJO ZEMLJO PLEMENITA • Vjekoslav Majer SVJETILJKA NA GRIČU • Miroslav Krleža GLUMIŠTE ŽIVOTA • Ivo Vojnović NOĆ SMRZNUTOG CVIJEĆA • Dragutin Tadijanović ČAROLIJE • Slavko Kolar SVOGA TIJELA GOSPODAR • Ranko Marinković U ZNAKU VAGE • Antun Šoljan MOLITVA NA ŠETALIŠTU • Viktor Vida KRUH SAMOĆE • Marin Držić DUBRAVA U KOMEDIJU STAVLJENA • Vesna Parun PTICA VREMENA • Vladimir Vidrić BOŽANSTVENI PLAKAT • Nikola Milićević ŽIVA ČESMA • Nikola Šop BOŽANSKI PASTIR • Dobriša Cesarić KADIKAD • Ivan Slamnig RELATIVNO NAOPAKO • Josip Pupačić USPRAVAN HOD • Joža Horvat ZVJEZDANE DUBINE • Fran Galović ZELENI OBLAK • Marko Marulić DUHOM DO ZVIJEZDA • Milan Begović KUPIDON S KRAVATOM • Ivan Golub SABRANA BLIZINA • Ante Kovačić ZVJEZDANI PEPEO • Sunčana Škrinjarić KUĆA OD RIJEČI • Ivan Gundulić KRALJ OD PJESNIKA • Zvonimir Majdak FRAJERSKI NOKTURNO • Vladimir Nazor U KRUGU ČUDESA • Ivo Andrić NEMIR OD VIJEKA • Ivan Mažuranić Gnijezdo vrh timora • Vladan Desnica Igre proljeća i smrti • Vjenceslav Novak Otrov u duši Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

K. N.

www.mozaik-knjiga.hr

149,00 kn ISBN 978-953-14-0576-8

vjenceslav novak otrov u duši

HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

Vjenceslav Novak rođen je u Senju 17. rujna 1859. godine. Otac mu je bio češki doseljenik, a majka Senjanka ali bavarskoga podrijetla. U rodnom gra� du završio je pučku školu i dva razreda gimnazije, a potom je školovanje nastavio u Gospiću i Zagrebu, gdje je završio učiteljsku školu. Prvom pjesmom Lavoslavu Vukeliću javio se uVijencu još kao gi� mnazijalac (1874.). Neko je vrijeme radio kao pučki učitelj, a potom kao stipendist hrvatske vlade odla� zi na studij glazbe na konzervatorij u Pragu (1884.

– 1887.). Iz Praga šalje brojne književne priloge u zagrebačke književne časopise. Po povratku u do� movinu radi kao nastavnik, a od 1892. i kao naslov� ni profesor glazbe na Učiteljskoj školi u Zagrebu.

Neumorno piše književna djela i postaje jedan od najproduktivnijih pisaca svoga vremena. Napisao je i nekoliko udžbenika iz glazbene teori� je i prakse (Priprava k nauci o glazbenoj harmoniji, 1889; Starocrkvene hrvatske popijevke, 1891; Uputa u orguljanju, 1893). Zbog rada u državnoj službi politički se nije eksplicitno izjašnjavao ni eksponirao, ali je po nazorima bio blizak pravaškoj ideologiji. Umro je od tu� berkuloze u Zagrebu 20. rujna 1905.

Ostavio je iza sebe opsežan, vrijednosno i stilski neujednačen opus u kojem se osobito ističu romani Posljednji Stipančići (1899.), Dva svijeta (1901.) i Tito Dorčić (1906.) te niz antolo� gijskih novela s građom iz zavičaja (Fiškalova ispovijed, Podgorska lutrijašica) i iz urbanoga, zagrebačkoga života (Nezasitnost i bijeda, U glib…, Iz velegradskog podzemlja). Pisao je i pjesme, feljtone, crtice, satire, djela za mlade. Velik broj radova objavio je anonimno. Dugo osporavano u književnoj kritici, Novakovo djelo do�������������������������������������� ���������������������������������������� ž������������������������������������� ivjelo������������������������������� je���������������������������� ������������������������������ u�������������������������� ��������������������������� me����������������������� ������������������������� đ���������������������� uvremenu�������������� opravdanu���� ������������� es� ��� tetsku rehabilitaciju pa ga danas hrvatska književna historiografija s pravom uvrštava u sam vrh našega književnog realizma.

Vjenceslav Novak

Otrov u duši

Akademik Krešimir Nemec, sveučilišni profesor,književni povjesničar, esejist i kritičar rođen je u Županji 1953. Autor kapitalne književnopovijesne sinteze hrvatskog romana i neprijeporni znalac novelistike za svoj znanstveni rad primio je ugledna naša i strana priznanja. Ističemo nagradu HAZU,Herderovu te Brandenburške akademije znanosti. Pronicav i uporan istraživač primjerene književne i teorijske naobrazbe,baštinik je eminentnih književnih povjesničara Barca, Ježića, Frangeša i Šicela. U Biserima je prije predstavio djelo Ive Andrića Nemir od vijeka.

U knjizi Vjenceslava Novaka poetski naslovljenoj Otrov u duši, antologičar Krešimir Nemec spretno je i sretno upotpunio dosadašnju recepciju hrvatskoga klasika s kompetentnom i originalnom znanstvenom prosudbom.

Promišljeno je predstavio opus hrvatskog Balzaca u kojem se zrcali široka, panoramska slika burnih društvenih i političkih mijena u Hrvatskoj krajem 19. stoljeća,u kontekstu hrvatske i europske književnosti.

U izboru iz djela Vjenceslava Novaka središnje mjesto ima najbolji roman hrvatskoga realizma Posljednji Stipančići. Uvršten je i dosad nepravedno zapostavljen roman Dva svijeta koji je u Biserima hrvatske književnosti doživio svoju definitivnu afirmaciju i novo vrednovanje. Prvotisak je bio 1903.zatim je objavljen tridesetih godina 20.stoljeća, te je ovo prvo moderno izdanje djela u kojem su primijenjeni smjeli i inovativni kopmozicijski postupci i rješenja. Tri antologijske novele Nezasitnost i bijeda, U glib, Iz velegradskog podzemlja svjedoče o estetskim i etičkim dometima autora koji se u svojim djelima približio svijetu sirotinje, beskućnika, lumpenproletera, te gladnih đaka i studenata.

U uvodnom eseju Svjetlo u crnom oklopu akademik Nemec obrazlaže i naslovnu sintagmu Novakove knjige: »Od romanesknog privijenca Pavao Šegota, preko Nikole Bartića i Dva svijeta do posthumno obavljena Tita Dorčića, možemo pratiti galeriju tužnih sudbina koji žive s otrovom u duši«. Đ. M.

Vjenceslav Novak / Otrov u duši

Biseri HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

sedmo kolo SVEZAK 38.

Urednica

ÐURĐA MAČKOVIĆ

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Vjenceslav Novak

Otrov u duši Izbor i predgovor

Krešimir Nemec

SVJETLO U CRNOM OKLOPU (Književni svijet Vjenceslava Novaka)

I. Književna fortuna dugo nije bila sklona Vjenceslavu Novaku. Dok su se pisale brojne laskave ocjene Gjalskijevih ili Kozarčevih djela, dok je Desiderius (Janko Ibler) čak i sladunjavi Kumičićev Jelkin bosiljak isticao kao primjer dobra (romano)pisanja, Novak je nekako ostajao po strani, često podcjenjivan, pa čak i smatran sasvim osrednjim piscem koji – kako je to recimo formulirao Dragutin Prohaska – pripovijeda po ukusu malograđanske publike pogađajući tako njihove vlastite nazore o životu. Ni roman Posljednji Stipančići, kruna našega književnog realizma, nije po izlasku privukao osobitu pozornost u kritičkoj javnosti.

U toj recepcijskoj ravnodušnosti i sivilu ipak se svojom lucidnošću izdvojila jedna kritika. Napisao ju je veliki pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević.

Kranjčević nije osobito cijenio kritičarski posao, ali je kao suurednik (s K. Hörmannom) sarajevskoga časopisa »Nada« povremeno objavljivao kritike i recenzije, često nepotpisane. Tako je u povodu izlaska Novakova romana Posljednji Stipančići napisao u trinaestom broju »Nade« (1900.) jednu od svojih ponajboljih književnih kritika koja se, zanimljivo, dugo pripisivala Milutinu Cihlaru Nehajevu. Pobuda za pisanje kritičkoga osvrta zacijelo nije bila (samo) lokalpatriotska (jer i Kranjčević i Novak rodom su iz Senja): prikazu Stipančića pjesnik pristupa analitički i studiozno, pogađa bitne odlike Novakova pisanja i vrlo precizno dijagnosticira bit njegove realističke metode.

Uspoređujući Novakov roman o propadanju senjskih patricija s Vojnovićevim patetično-nostalgičnim slikanjem pada 5

dubrovačke vlastele u Sutonu, drugom dijelu Dubrovačke trilogije, Kranjčević je uočio bitne razlike u prikazu »načina umiranja« jedne klase. »Dvostruki mrtvački psalam« hrvatske književnosti, jedan napisan ispod Srđa, a drugi ispod Vratnika, krije očite suprotnosti u općem stavu i emocionalnom angažmanu. Dok aristokrat Vojnović piše »tužan, majestetičan koral«, pun dostojanstvene geste, ponosa i uzvišena heroizma, Novak je, kao čovjek građanin, »posve bliz običnom životu«. On, za razliku od Ive Vojnovića, nije imao prilike da »udivljeno sanja«. Naprotiv, po Kranjčevićevu mišljenju, Novak je svoju tintu »kupio u kramara, nije ju miješao ni parfumirao. Takvim običnim sredstvom nije se dalo pisati na papiru s vignetom l‘art pour l‘art.« Tako, uz pomoć Kranjčevića, dolazimo do bitne specifike Novakova proznog stvaralaštva. Njegov je odnos prema građi gotovo posve objektivistički i od svih svojih suvremenika on se najviše približio realističkom idealu nepristranoga pripovijedanja (flaburetovska impassibilité). Za razliku od Kovačića, Kumičića, pa i Gjalskoga, Novak kao pisac nije bio osobito sklon »romantičnim maglama«, igri mašte, stvaranju bizarnih zapleta i izvještačenih fabularnih konstrukcija. Toga ima samo u njegovim početničkim radovima. Kasnije sve veću pozornost posvećuje kritičkoj analizi društvenih kretanja, tematizaciji sukoba junaka i sredine i stvaranju čvršćih motivacijskih osnova. U glavnim svojim djelima predstavlja se kao verist i faktograf koji uspijeva potisnuti temperament i kontrolirati emocionalni angažman. Pročistivši fabulu od romantičarskih natruha, dekorativnosti i rješavanja zapleta vanjskim sredstvima, Novak je stvorio bitne preduvjete za književno pismo koje zasijeca duboko u tkivo društva i obitelji.

II. Vjenceslav Novak rođen je u Senju 17. rujna 1859. godine. Otac mu je bio češki doseljenik, a majka Senjanka, ali bavarskoga porijekla. U rodnom gradu završio je pučku školu i dva razreda 6

gimnazije, a potom je školovanje nastavio u Gospiću i Zagrebu, gdje je završio učiteljsku školu (1879.). Prvom pjesmom Lavoslavu Vukeliću javio se u »Vijencu« još kao gimnazijalac (1874.).

Neko je vrijeme radio kao pučki učitelj, a potom kao stipendist hrvatske vlade odlazi na studij glazbe na konzervatorij u Pragu (1884. – 1887.). Iz Praga šalje brojne književne priloge u zagrebačke književne časopise. Po povratku u domovinu radi kao nastavnik, a od 1892. i kao naslovni profesor glazbe na Učiteljskoj školi u Zagrebu. God. 1893. izdavao je list »Glazba«. Neumorno piše književna djela i postaje jedan od najproduktivnijih pisaca toga vremena. Napisao je i nekoliko udžbenika iz glazbene teorije i prakse (Priprava k nauci o glazbenoj harmoniji, 1889.; Starocrkvene hrvatske popijevke, 1891.; Uputa u orguljanju, 1893.). Zbog rada u državnoj službi politički se nije eksplicitno izjašnjavao ni eksponirao, ali je po nazorima bio blizak pravaškoj ideologiji. Umro je od tuberkuloze u Zagrebu 20. rujna 1905. Ostavio je iza sebe opsežan, vrijednosno i stilski neujednačen opus u kojem, osim novela i romana, ima i pjesama, prigodnica, feljtona, crtica, satira, djela za mlade. Velik broj radova objavio je anonimno. Novakova sabrana djela izišla su tek 1931. – 1932. u dvanaest knjiga u redakciji Slavka Ježića, ali nisu obuhvatila cjelokupan piščev rad.

Novak pripada generaciji pisaca koja stupa na književnu pozornicu početkom osamdesetih godina 19. stoljeća (Eugen Kumičić, Ksaver Šandor Gjalski, Ante Kovačić, Josip Kozarac, Josip Draženović, Jure Turić i dr.). Oni će izgrađivati svoju književnu poetiku u bitno promijenjenim društvenim i političkim uvjetima.

Upravo u tom razdoblju u Hrvatskoj dolazi do krupnih promjena i na društvenom i na političkom i na gospodarskom planu. Agrarna kriza ubrzala je proces raslojavanja na selu dovevši do raspada seljačkih zadruga i njihova pretvaranja u male individualne posjede skromnih ekonomskih potencijala. Posljedica je bila pauperizacija seljaka, njihova migracije u gradove i stvaranje prvih zametaka urbanoga proletarijata. Plemstvo propada i polako silazi s društvene pozornice, a mlado građanstvo, mahom odnarođeno, preuzima stvarnu ekonomsku moć u zemlji.

7

I na političkoj je sceni burno. Nakon Mažuranićeva odstupa s banske stolice (1880.) i kratkih epizoda s banom Teodorom Pejačevićem i komesarom Rambergom, 1883. godine na čelo Hrvatske dolazi grof Dragutin (Karlo) Khuen-Héderváry, Mađar rodom iz Slavonije (Nuštar), i ostaje na mjestu bana sve do 1903.

Lukav, inteligentan, beskrupulozan – Khuen je svim sredstvima štitio interese dvora i branio načela Hrvatsko-ugarske nagodbe.

Uz to je ograničavao i slobodu tiska i raznim smicalicama razbijao narodno jedinstvo. Za vrijeme njegova banovanja Hrvatska ekonomski i kulturno nazaduje i praktički se pretvara u mađarsku koloniju, a tisuće ljudi prisiljeno je emigrirati u inozemstvo, u prvom redu u Ameriku.

Sve te dramatične promjene imale su, dakako, primjeren odjek i u literaturi. Početkom osamdesetih godina u hrvatskoj književnosti može se uočiti poetički zaokret u pravcu realizma i pojačane društvene kritičnosti. Zbog toga se često u književnoj historiografiji godina 1881. smatra međašnom i prijelomnom.

Argument za takvo mišljenje može se pronaći i na simboličkoj razini. Te godine u prosincu umire August Šenoa, magnus parens novije hrvatske književnosti, pisac koji je snagom svoje kreativne energije, organizacijskim sposobnostima i željom da u svome časopisu »Vijenac« okupi sve spisateljske snage bez obzira na političko ili ideološko opredjeljenje, obilježio čitavo jedno razdoblje. Šenoinom smrću završava jedna plodna i dinamična dionica hrvatske književnosti.

Nova generacija naših realista, kojoj pripada i Vjenceslav Novak, ne gradi svoju poetiku na radikalnoj negaciji zatečenoga i na destrukciji šenoinskoga estetičkog kanona. Sinovi se ne bore protiv svoga »velikog oca«. Naprotiv, svi su oni na početku svoga stvaralaštva još pod snažnim utjecajem Šenoina djela i svi grade svoj književni svijet od elemenata naslijeđenih od Šenoe. Međutim, postupno se sve više priklanjaju društveno-analitičkoj funkciji književnosti i tematizaciji aktualnih problema: za razliku od Šenoe, suvremena tematika u njihovim djelima već evident­ no preteže nad historijskom i pseudohistorijskom.

8

Hrvatska proza toga vremena u znaku je tema karakterističnih za europski realizam u cjelini: propadanje aristokracije i slom tradicionalnih moralnih vrijednosti pod udarom novih društvenih odnosa, sukob između sela i grada, školovanje seljačke djece u gradu i nastanak naše inteligencije, odnarođivanje građanstva, politička i ideološka previranja, klasne suprotnosti. Međutim, sam način obrade teme pokazuje proturječnu i nekonzistentnu prirodu hrvatskoga realizma. Čak i najznačajnija djela ovoga perioda, npr. Kumičićev roman Olga i Lina (1881.), Gjalskijev U noći (1886.), Kovačićev U registraturi (1888.) ili Kozarčevi Mrtvi kapitali (1889.), zapravo su u stilskom pogledu mješavina realizma i romantizma, i to u skladu s »formulom« koju je precizno izrazio književni povjesničar Ivo Frangeš: realistički u cjelinama, a romantični u detaljima i izvedbi. Pisci, doduše, postaju društveni kritičari i analitici, ali se još uvijek ne odriču moralizma, didakticizma, pa čak i sladunjave romantičarske idealizacije. Iako se mnogi pozivaju na Turgenjeva, Balzaca ili Zolu, snažan je i utjecaj pisaca popularne literature poput Dumasa starijega, Suea ili Sacher-Masocha. Tek s Novakovim romanom Posljednji Stipančići, koji je objavljen već u punom jeku modernističkoga pokreta, hrvatski će realizam dobiti djelo koje se po tipu modeliranja zbilje, poetičkoj dosljednosti i stilskoj čistoći približava paradigmatskim proizvodima europskog realizma – djelima Balzaca, Flauberta, Thackeraya, Tolstoja ili Verge. A Novak je svoju realističku poetiku izgradio uglavnom sam, bez vidljivijega traga utjecaja bilo kojeg stranog pisca, literarne škole ili pravca.

III. Godina Šenoine smrti ima i u životu Vjenceslava Novaka važno mjesto. Upravo je te godine u pravaškom časopisu »Hrvatska vila« izišla njegova prva pripovijest Maca, pisana pod snažnim utjecajem hajdučko-turske novelistike. Slijedio je niz novela s 9

građom iz užega zavičaja, tj. iz senjskoga i podgorskoga života (Baba Marta, 1883.; Poštenjak, 1884.; Berta, 1885.; Fiškalova ispovijed, 1886.; Sirote, 1887.; Podgorska lutrijašica, 1889. i dr.). Te su novele – okupljene s još nekoliko novih u zbirku Podgorske pripovijetke (1889.) – realistički oblikovane, s puno lokalnog kolorita, sa slikama i tipovima iz suvremenoga života i s preciznom dijagnozom društvenih problema. Senj je upravo za Novakova života počeo ekonomski nazadovati: nakon izgradnje željeznice Budimpešta – Rijeka nekad važna senjska luka gubi na važnosti, slabe trgovačke veze, gospodarski život zamire i zbog toga propadaju brojne obitelji. Te ekonomske transformacije iskoristio je pisac kao građu svojih podgorskih regionalističkih novela, ali i nekih romana (Pod Nehajem, Posljednji Stipančići).

Postupno je Novak u kratkoj prozi pozornost sve više usmjeravao prema ljudima na društvenoj margini – svijetu poniženih i uvrijeđenih. Školovanje u Pragu i život u Zagrebu bili su presudni u tom tematskom zaokretu od slikanja svijeta podgorskih prosjaka i siromaha prema urbanom iskustvu, problematiziranju tamnih strana gradskoga života i osobito naturalističkoj deskripciji polusvijeta gradske periferije.

Kao pisac s izrazito razvijenim socijalnim osjećajem, Novak je opisivao sve društvene slojeve i sve aspekte hrvatskoga društvenog života druge polovice 19. stoljeća. Svijet grube socijalne raslojenosti, u kojem dobri ljudi i mladi talenti propadaju u neimaštini i nerazumijevanju, doveo ga je do konstrukcije bipolarne slike društva i svijeta iz koga su izrasle velike teme njegove umjetnosti. Prva bi se mogla imenovati – po naslovu jedne njegove novele – nezasitnost i bijeda i u njoj je naglasak na poremećajima i posljedicama koje je uzrokovao socijalni darvinizam karakterističan za razdoblje prvobitne akumulacije kapitala: moralna kriza, raskoli u obitelji (alkoholizam, prostitucija), nedostatak altruizma, urbana otuđenost i tjeskoba.

Novak je prvi pisac moderne Hrvatske koji se u svojim djelima približio svijetu sirotinje, prosjaka, beskućnika, lumpenproletera, gladnih đaka i studenata. Stvorio je niz antologijskih novela u kojima su glavni motivi glad, siromaštvo i bolest, nastojeći 10

uvjerljivo povezati sociološke činjenice s pojedinačnim ljudskim sudbinama (Nezasitnost i bijeda, 1894.; Crtica o Božiću, 1899.; Janica, 1901.; U glib..., 1901.; Pred svjetlom, 1903.; Iz velegradskog podzemlja, 1905.). U njima je pokazao kako društvene nepravde nagrizaju potencijalno zdravo narodno tkivo i troše njegovu moralnu energiju.

Paradigmatska je u tom krugu novela U glib..., objavljena u časopisu »Vijenac« 1901. godine. Nastala u drugoj fazi Novakova stvaralaštva, u krugu djela s građom iz gradskoga (zagrebačkoga) života, ta se proza može smatrati tipičnim produktom piščeva socijalnog angažmana: predmet interesa nisu toliko pojedinačni likovi, u smislu težnje za njihovim psihološkim raščlanjivanjem, nego analiza društvenih situacija koje generiraju njihovu tragičnu sudbinu. Stoga akteri često djeluju kao predstavnici društvenih tipova i/ili klasnih grupacija. Takav je i mladi Jakov Kosović, seljački sin koji dolazi na studij u Zagreb pun ideala i životnog optimizma, ali njegov se polet brzo slama: stipendija koju je svojim zaslugama trebao dobiti pripada na kraju bogatom Arturu Kranjčiću, a Jakov provodi dane u gladi i neimaštini i konačno nestaje u glibu i »zaglušnoj buci života«.

Djelo se temelji na ambivalentnim emocijama: s jedne strane osjeća se pripovjedačeva sućut prema obespravljenima i svima koji pate zbog počinjenih nepravdi, a s druge struji i snažan prosvjed protiv društvene nejednakosti i sustava koji takve nejednakosti proizvodi i tolerira. Novak tematizira jaz između svijeta bogatih i siromašnih i niže dokazni materijal za osudu bolesnoga društva. No odmah upada u oči i prilično pasivan odnos glavnog lika Jakova Kosovića prema situaciji u kojoj se zatekao. On strpljivo i ponizno podnosi svoju nedaću i suzdržava se od optužbi. Kosovićeva je protuteža u noveli njegov prijatelj Jerko Pavličević. Iznimno inteligentan, senzibilan i načitan, Pavličević je tip idealista i pobunjenika koji izriče snažne riječi socijalnog prosvjeda. Pritom progovara s pozicija kršćanskoga socijalnog aktivizma i sve društvene devijacije tumači kao iznevjeravanje iskonskog Kristova učenja kako su ga zabilježila evanđelja.

11

U Pavličeviću, najsnažnijem liku novele, nije teško prepoznati piščeva dvojnika i glasnogovornika njegovih teza. Njegove riječi znaju stoga zazvučati suviše deklarativno, ali njemu je namijenjena uloga savjesti društva: on je i njegova moralna okomica i korektiv. Pavličević izriče i onu poznatu moralnu maksimu koja može stajati ne samo kao motto novele nego i kao etički imperativ djelovanja svakoga pojedinca u društvu: »Ideali!...

Tko se ne kupa u njihovu svjetlu, neće mu dušu osvijetliti zlato...« Novela U glib... operira iskustvenim sadržajima, a zasigurno ima i autobiografsku podlogu: i Novakovi su studentski dani bili obilježeni siromaštvom i glađu. U djelu se osjeća sasvim određena tendencija, no to ne otupljuje oštricu društvene kritike.

Ona je, međutim, prebačena na moralni plan: to je svojevrsni humanistički krik pojedinca pred nepravdama i anomalijama u Khuenovoj Hrvatskoj. Pisac se poziva na savjest svakoga čovjeka u društvu, ali pesimistički završetak novela upućuje na zaključak da on u podizanje razine socijalne osviještenosti nije vjerovao: ljudski egoizam jači je od društvene solidarnosti.

I naturalistički koncipiranu novelu Iz velegradskog podzemlja (»Hrvatsko kolo«, 1905.) pokreće društvena sućut i kršćanska briga za život ljudi koji se nalaze »na dnu«. Zato je ovo djelo svojevrsni »ljudski dokument« o ekonomskom previranju koje bez milosti lomi sve slabe i nemoćne. Émile Zola pisao je još 1866. godine da romansijer mora pripasati bijelu pregaču i poput anatoma parati vlakno po vlakno sasvim gole »ljudske životinje« ispružene na kamenoj ploči u amfiteatru. To upravo čini Novak u ulozi društvenog dijagnostičara koji, sa skalpelom u ruci, obavlja svojevrsnu autopsiju osnovnog socijalnog mikroorganizma: obitelji. Slika iz zagrebačke periferijske svakodnevice, s autentičnim ritmom ulice i s malim ljudima kao akterima, poslužila je kao svojevrsni lakmus za ispitivanje uzroka i posljedica bijede, društvenoga nemara i potpune besperspektivnosti koja se »liječi« alkoholom i nasilništvom.

Nadničar Mika, njegova žena i kći Evica spadaju u onu kategoriju ljudi koji su ostali izvan interesa i brige šire zajednice, 12

prepušteni neimaštini, ulici i »kralju alkoholu« kao jedinoj utjehi. Mika je čovjek meka srca, privržen obitelji. On iskreno voli svoju kćer Evicu, ali alkohol i siromaštvo dobroga čovjeka pretvaraju u obiteljskog nasilnika i čedoubojicu. Crta fatalizma i predestinacije provlači se kroz novelu. U znaku fatalizma je i njezin potresni rasplet: Evica umire od posljedica očevih udaraca, a žena, nadahnuta kršćanskim milosrđem kao jedinom nadom, tješi skrhanoga Miku.

Tragičnom pričom o ljudskoj bijedi, o obiteljskom rastakanju i o potrebi za prisnošću i praštanjem Novak je zaposjeo tematski prostor koji je, začudo, ostao izvan interesa ostalih naših realista.

Smatrao je da je zadaća pisca upiranje prstom u gnojne rane društva jer bez toga neće biti nikada »liječenja socijalnog zla«.

Branimir Livadić točno je napisao da je Novak revolucionaran i buntovan »samo od dobrote svojega srca«.

IV. U proznim kompozicijama sa širom pripovjednom osnovom Novak najčešće portretira problematične »junake« (intelektualce i poluintelektualce) koji, zbog kolizije vrijednosti, dolaze u sukob s okolinom. To je druga velika tema njegove umjetnosti. Od Novakova romanesknog prvijenca Pavao Šegota (1888.), preko Nikole Bartića (1896.) i Dva svijeta (1901.), pa do posthumno objavljena Tita Dorčića (1906.) možemo pratiti galeriju tužnih hrvatskih sudbina koji žive s otrovom u duši. U tipološkom smislu najčešće su posrijedi romani likova, no individualne sudbine kod Novaka uvijek neposredno korespondiraju sa sudbinom kolektiva (klase ili naroda), a redovito su dopunjene i pomnom socijalnom analizom.

Novakovi likovi, dislocirani iz svoga prirodnoga miljea, najčešće su žrtve neprilagođenosti novom socijalnom kontekstu.

Tako npr. nadareni Pavao Šegota stradava za vrijeme školovanja u »velikom gradu« kao žrtva tuđinskoga morala i fatalne gradske 13

zavodnice Lore. Tako se i Novak pridružuje nizu urbanofoba u hrvatskoj književnosti (Kovačić, Kumičić, Nehajev). No svi njegovi likovi imaju i naglašene crte imanentnih slabosti, nemoći i nedostatka životne energije pa je njihov poraz rezultanta podjednako i socijalnih i psiholoških čimbenika. Uz Nikolu Baretića iz istoimenog romana, ili Viktora Jerkovića iz Zapreka, najzanimljiviji je »slučaj« Tita Dorčića.

Tito Dorčić tipičan je roman s tezom i jedini Novakov roman u kojem je građa podređena jednom aktualnom prirodnoznanstvenom konceptu: dokazivanju čovjekove biološke determiniranosti. Doduše, već se spomenuti Pavao Šegota iz istoimenog romana oduševio Darwinom i zbog njegovih ideja napustio »crnu školu«, ali Titova je sudbina orisana tako da treba u cijelosti potvrditi inicijalnu tezu, zapravo teoriju hereditarnosti po kojoj se »ono što je kome prirođeno ne da tako lako iščupati«.

Novak je, dakle, nastojao svoj roman usuglasiti sa spoznajama i nazorima znanstvenih disciplina. Na taj se način približio, više od Kumičića, naturalističkoj koncepciji koja je književnost vezivala uz znanost, a čovjekov život vidjela kao rezultantu različitih determinističkih čimbenika (npr. Taineovi nasljedni biološki faktori, milieu, povijesne okolnosti i sl.). Njegov je Dorčić, dakle, žrtva jednog eksperimenta za koji su kao inspiracija poslužile Lamarckove i Darwinove teorije descendencije i prirodne selekcije.

U staroj obitelji Dorčić svi su u povijesti bili ribari, ali Andrija Dorčić se zaklinje da će njegov sin Tito prekinuti tradiciju: bit će makar i činovnik, samo ne ribar. Iako Tito pokazuje očitu ljubav prema moru i ribarenju. Iako su »more i morska obala njegovo rođeno tlo, njegova misao, njegovo čuvstvo«, on postaje žrtva očeve nerazumne ambicije: ide u školu koju ne voli, radi posao koji ne zna, karijeru gradi mitom, ljubavnim vezama i lukavstvom, a na kraju kao sudac-kriminalist zbog nesposobnosti i neznanja osuđuje na smrt nevina čovjeka. U jednom su, međutim, Šegota i Dorčić isti: živčano potpuno rastrojeni, obojica završavaju kao samoubojice u morskim valovima.

Krajnje ideološke implikacije hereditarne teze u romanu Tito Dorčić zasigurno su problematične, ali intencija je bila humana: 14

pokazati pravi smisao čovjekove ukorijenjenosti i sudbinske ovisnosti o zavičajnom prostoru.

V. U tematskom kompleksu posvećenom svijetu nepravde, izgubljenih iluzija, obmana i imitacije života središnje mjesto pripada Posljednjim Stipančićima (1899.), najboljem romanu hrvatskoga realizma. Podnaslov »povijest jedne patricijske obitelji« upućuje da je posrijedi žanr obiteljsko-genealoškoga romana, no on je istodobno i kombinacija psihološkoga i socijalnoga romana: agonija plemstva analizira se iznošenjem intimnih biografija članova senjske patricijske obitelji Stipančić. Svaki član obiteljskoga četverokuta inkarnira jedan stupanj, jednu fazu u gradacijski ocrtanom propadanju klase i obitelji.

Tu je ponajprije glava obitelji Ante Stipančić, ponosni i tašti zastupnik patricijskih principa, despotskoga tipa ponašanja, prava figura moći u patrijarhalnom poretku. Autoritativni otac i muž sve je u kući podredio sebi i svojoj volji; svi su morali »čitati njegove želje i zapovijedi s lica«. Ante je imao i velike političke ambicije zbog kojih je bio spreman pregaziti sva pravila i moralne principe. No postupno se gubi i na privatnom i na javnom planu i prema kraju romana, neposredno prije smrti, on je tek umorni, poniženi i moralno iskompromitirani starac: politička karijera mu je propala, doživio je potpun financijski krah, sin iznevjeruje njegove nade, a od obiteljskoga ugleda, ponosa, očinske i političke moći nije ostalo više ništa.

Antin sin Juraj, kojeg je po svim pravilima strogo partrijarhalnog odgoja i »muškog bratstva« protežirao na račun inteligentne i tankoćutne kćerke Lucije, umjesto nasljednika i nastavljača moći obiteljske loze, postaje propalica i renegat, izdajica i svoje obitelji i naroda. Potrošio je obiteljski imetak, odrekao se bez imalo kajanja svoga roda, zanijekao vlastito podrijetlo i, da bi napredovao u činovničkoj karijeri, postao Mađar. Umjesto Juraj 15

Stipančić sada se potpisuje György Istvánffy. Nisu se obistinile očeve velike nade iz pisma sinu: »Ti si jedini Stipančić, na tebi ostaje pleme. Ja ću te odgojiti i uputiti, kojom ćeš stazom poći, da se digneš do velikoga ugleda i moći.« Posljednji svjedoci potpunog materijalnog propadanja i moralnog rastakanja nekada bogate i ugledne senjske obitelji ostaju dvije žene: Antina supruga Valpurga i kći Lucija. Stoga bi, s više opravdanja, naslov romana mogao glasiti i Posljednje Stipančićke. Majka i kći samuju u mračnoj klaustrofobičnoj sobici, koja više nalikuje tamnici ili grobu, kao svojevrsne zatočenice povijesti, uspomena i vlastitih iluzija. Sudbina tih poniženih i obespravljenih žena nosi obilježje istinske tragike: bolesna i nemoćna Lucija polagano vene uzalud očekujući dolazak »zaručnika« Alfreda Ručića, a mati, koja je njeguje, podgrijava njezine nade nagovarajući siromašnog sjemeništarca Martina Tintora da piše Luciji lažna pisma pod imenom njezina zaručnika i tako održava Lucijinu iluziju o mogućem spasu i sretnom životu.

Lucija će napokon otkriti prijevaru i ubrzo nakon toga umrijeti.

Roman Posljednji Stipančići ima dvije paralelne priče: mušku i žensku. Muška priča obuhvaća sferu javnoga života – politike, gospodarstva i kulture – i proizvodnje moći u kojoj je glavni akter Ante Stipančić, pravi pater familias. Za istu ulogu otac priprema svoga sina, pa je Jurju namijenjeno školovanje u Beču i karijera, dok Lucija ostaje zarobljena u kuhinji, svojevrsnom kavezu (ženskoga) roda. Lucija nema pravo na slobodan izbor; njezina je sudbina unaprijed određena patrijarhalnom ideologijom i hijerarhijom koja ženu svodi na objekt i isključuje iz javnih poslova. Žena je u muškom poretku stvari pozicionirana kao ono podređeno Drugo: namijenjena joj je poslušnost, pokornost, kuhinja i djeca. Ante Stipančić je Valpurgi dokazivao da se od žene »ne može više zahtijevati nego da bude dobra domaćica i vjerna supruga koja umije razumjeti svoga muža i tako mu ugoditi«, dok Juraj u jednom pismu piše s neskrivenim cinizmom da je zarana bio odgojen za »očevo načelo da su ženske – barem one u našoj kući – stvari«.

16

»Ženama se ne rađamo, ženama postajemo«, napisala je feministička ikona Simone de Beauvoir u knjizi Drugi spol (1949.). To potvrđuju svojom sudbinom i ženske akterice Novakova romana.

Valpurga se patrijarhalnom sustavu bespogovorno podčinila, posvetivši život ugađanju mužu, odgoju djece, trpljenju, neslobodi. Ona je tipična figura žene patnice koja se pomirila s falocentričnim svijetom dvostrukih mjerila. Na taj ju je svijet suprug Ante pažljivo pripremao: »Stipančić se grijao blažen o mladom, nepokvarenom srcu Valpurginom kao da je osjećao da mu to srce prijanja istom poradi svoga neiskustva i nepoznavanja svijeta: on je nastojao da ju što bolje zaštiti protiv upoznavanju svega što bi je moglo njemu oteti, raspršivši joj možda u grudima želju koja ne bi bila u skladu s njegovom sebičnošću. Jedva se mogla pokazati izvan njegova društva – ni u crkvu nije išla sama; on bi je tamo pratio noseći joj dragocjeni molitvenik a kod službe božje stajao bi tri koraka iza nje snimajući zaljubljenih očiju sa svježe puti što je mirisla slatkim zadahom mladosti i njezina netaknutoga djetinjega bića. Pošlo mu je za rukom te je krug njezinih misli i osjećaja ispunio potpuno samim sobom.« Jedino će se Lucija u jednom trenutku očajnički pobuniti protiv očeva autoriteta i protiv nepravdi muškog reda stvari: »Ako sam ženska, imam i ja zdravoga razuma da shvaćam svijet i srce mi kaže da ima drugačijega života, nego što je ovaj što ga ja živim.

Ta ja već nijesam dijete! Bratu sve – a meni baš ništa! Zar smo u Turskoj?« Međutim, njezina je pobuna ugušena, samosvijest razorena, a epizoda u kojoj se govori o njezinoj prekinutoj ljubavi s Alfredom i nasilno prekinutoj trudnoći postaje metaforom čitava njezina života. Lucijina je sudbina unaprijed zadana, njezin je duhovni razvoj nasilno prekinut, njezina se egzistencija u dominatntoj patrijarhalnoj ideologiji ne može realizirati. Bez prava na samostalno iznalaženje alternativa, krhkoj je Luciji život postao teret, ona tek vegetira u opsjenama, a u smrti vidi jedinu mogućnost izbavljenja.

Svi su likovi romana izvrsno psihološki profilirani. Njihovi portreti dani su u karakterističnim reakcijama, gestama, emocionalnim nijansama, unutrašnjim proživljavanjima. Međutim, 17

iznad svih strši magistralni lik Lucije Stipančić, najprodub­ ljeniji i najsloženiji ženski lik čitave hrvatske književnosti 19. stoljeća. Njezinu intimnu dramu prate različiti psihološki registri, duhovne metamorfoze i emocionalne gradacije u rasponu od prigušenih osjećaja straha, zapostavljenosti i prevarenosti do burnih i nervoznih reakcija nesretne duše koja žudi za životom, mladenačkom snagom i ljubavlju. Posebno je potresan njezin solilokvij pred slikom muškarca koji ju je prevario i obeščastio: pun je unutrašnje dramatike nastale iz napetosti između var­ ljive nade i potpune deziluzije: »Ja sumnjam: Ta reci otvoreno: Kad će to biti, da me dođeš osloboditi iz ovih uza?... Ja sjedim u onom starom naslonjaču med njegovim mrkim drugovima i često mi bude, kao da se ova tijesna četiri zida sve stežu i da se niski strop nada mnom sve spušta k mojemu tjemenu, i biva mi da vičem: Ugušit ću se... pomozite, ugušit ću se!... Pa onda plačem i skrivam oči, da ne vidim ovaj grob živih!... Najvoljela bih, da je sve gotovo, da me mrtvu nose od ovuda, gdje propada moja mladost: još mogu samo da vidim tebe... da ti pružim ruku, možda me izvedeš tamo, gdje je široki svijet, gdje je svjetlo, gdje se giblju pravi, živi ljudi! Da nijesam još zdrava? Ako nijesam, pa ti mi donesi zdravlje! Zar bih ovdje mogla ozdraviti?...

Nu pogledaj mi otvoreno, iskreno u oči: zašto, ako me ljubiš, i ne dođeš po mene?« Posljednji Stipančići su roman snažnoga identifikacijskog naboja i emocionalnog intenziteta, ali bez melodramatskih efekata. Motiv »posrnule djevojke«, vrlo čest u književnosti 19. stoljeća (Flaubert, Tolstoj, Hardy), Novak je lišio senzacionalizma i zadržao ga u strogo komornim okvirima. Lucija je istodobno i simbol i žrtve i bunta, a njezina moralna čistoća i osobna tragedija rastu s poniženjima i uvredama kojima je izložena. Ona ispisuje svoj potresni »J’ accuse!« (Optužujem!) u ime svih poniženih i obespravljenih djevojaka kojima je oduzeto pravo na život. Njezina nesretna sudbina i sudbina ostalih članova obitelji Stipančić razotkriva naličje patrijarhalnoga morala, »greške« i zablude ženskog odgoja. Ženska priča dobila je u njoj istinski tragičnu junakinju.

18

U pozadini agonije obitelji Stipančić zbiva se burna društvena drama. Novak pozorno registrira klasna i politička previranja, slom senjske pomorske trgovine, ulogu tuđinstva u razgradnji nacionalnog identiteta, prodor ilirskih ideja tridesetih godina 19. stoljeća. Važnu ulogu u romanu igra i politika, predstavljena kao »muška igra«, puna spletaka, podmetanja i nečasnih rad­ nji. I politička vrludanja Ante Stipančića pokazuju moralni profil uglednoga senjskog građanina: za vrijeme napoleonske vlasti Ante denuncira svoga rođaka Domazetovića kako bi se domogao gradonačelničke funkcije, a kada se vrati austrijska vlast traži mjesto gradskog suca iskazujući vjernost austrijskoj carevini. Stara izreka kaže da »plemstvo obvezuje« (noblesse oblige), ali kod Stipančića se ne može govoriti o časnom i odgovornom ponašanju jednog patricija ni u obiteljskoj ni u javnoj sferi.

I u prikazu socijalno-političkog sloja u nekim je svojim djelima u tome i pretjerivao, ostavši na razini gole deskripcije, fotografije i površnog feljtonizma, ali upravo je u Posljednjim Stipančićima pokazao da se dramatičnost fabule ne mora zasnivati na vanjskim efektima, nego se može postići prikazom borbe i krize unutar lika, prikazom moralnih dvojbi ili tragikom usamljenosti.

U romanu Posljednji Stipančići Novak se poslužio i zanimljivim kompozicijskim rješenjem. Odabrao je oblik tzv. uokvirene pripovijesti (Rahmenerzählung), i to tako da roman započinje in ultimas res, dakle završetkom: 1834. godinom i prizorima Lucijina i Valpurgina vegetiranja u skromnoj sobici. Zatim se u III. poglavlju Valpurginim sjećanjem radnja retrospektivno vraća na početak 19. stoljeća, u doba uspona obitelji Stipančić. Započinje analitičko »odmatanje« povijesti propadanja obitelji sve do vremena stvarnog početka priče i Lucijine smrti. Luk analepse pokušava odgovoriti na pitanje kako su se dvije žene, nekad pripadnice povlaštena sloja i slavnoga roda, našle posve same i osiromašene kao posljednje čuvarice sada skromnog ognjišta.

Završno, XVI. poglavlje, zapravo je pripovjedni epilog koji se zbiva dvije godine nakon Lucijine smrti i prikazuje Valpurgin kraj na brdu Nehaj iznad Senja gdje je na Veliki petak od pobožnih ljudi u procesiji molila milostinju. Autorsko pripovijedanje 19

povremeno prekidaju točno datirana pisma Györgyja (tj. Jurja) Stipančića svome prijatelju Mukiju. Pisma imaju važnu ulogu ne samo zato što služe kao psihogram jednog cinika i renegata nego i zato jer upravo iz njih saznajemo pravu pozadinu Lucijine nesretne ljubavne epizode s Alfredom i uzrok konačnoga materijalnog sloma obitelji.

VI. Treća Novakova opsesivna tema tiče se odnosa između umjetnika i društva i mogli bismo je, opet po naslovu jednog Novakova djela, nazvati dva svijeta. U tom tematskom kompleksu svijet umjetnosti – predstavljen iznimnim pojedincem – oštro je suprotstavljen malograđanskom društvu okrenutu isključivo materijalnim vrijednostima, interesima, dobicima i vulgarnim zabavama. Novak je kao umjetnik najsnažniji kada prati tragediju pojedinca u trenutku kada mu se slamaju iluzije i, kako bi rekao Gjalski, »pronevjeruju ideali«. To se upravo događa u romanu Dva svijeta (1901.).

Posrijedi je tipičan roman o umjetniku (Künstlerroman), štoviše s jakim autobiografskim akcentima. Amadej Zlatanić, glavni lik romana, predstavljen je kao »hrvatski Mozart«, istinski bogomdani glazbeni talent, baš u smislu kako je tu riječ poimao njegov učitelj Jahoda: »nosilac onoga velikoga, apsolutnoga u umjetnosti«. Roman prati Amadejev životni put pun samoprijegorna i naporna rada: konzervatorij u Pragu, učenje, vježbe, odricanja, stalna borba s neimaštinom. Velike nade u uspjeh nakon povratka u zemlju ubrzo su se izjalovile i konačan rezultat je potpuni krah. Primitivna malograđanska sredina umjetnika ne shvaća, podcjenjuje, onemogućuje mu razvoj i najzad ga uništava, pa neshvaćeni genij završava ne samo u oskudici nego i u – luđačkoj košulji.

Amadej je žrtva romantičarske disharmonije: nesklada između ideala i stvarnosti, između plemenitih ciljeva i očajničke 20

borbe za koricu kruha. Nesklad još više produbljuje njegova preosjetljiva i dekadentna narav nespremna za prave životne okršaje. Razvoj motivacijskoga sklopa upućuje na zaključak da Novakov glazbenik propada podjednako i zbog konflikta s društvom, ali i sa samim sobom. On, naime, stalno osjeća svoju »izdvojenost« i »superiornost« u odnosu na okolinu, ali nema snage, energije ni volje za borbu. S druge strane žabarsko društvo neprekidno potencira njegovu etičku preosjetljivost i urođeni fatalizam. Temeljno raspoloženje u romanu je izraženo sintagmom »čeznuća sapeta orla«. Kuda god krene, ma što učinio, Amadej osjeća provaliju između »dva svijeta«, osjeća je baš u onom najizoštrenijem vidu, kako ju je jasno formulirao njegov prijatelj Vesely, propalica i cinik: Kolego! da ste vi kupili juče vola za sto forinti, a danas ga prodali za sto i deset forinti, oni bi i govorili i mislili o vama; vaš dobitak, dobar posao, kako bi tome oni rekli, ne bi im dao spavati, zavidili bi vam, plašili bi vas se, jer su otkrili jednoga konkurenta u natjecanju više. A što se položili ispit... ne to! nego da ste napisali Beethovensku simfoniju, oni bi mirno spavali: neka samo piše, to nam ne škodi nikomu. S kakovom vi to spremom kanite ući u život?

Sličnu temu obradio je prije Novaka K. Š. Gjalski u svome romanu Radmilović (1894.). No Gjalskijev profinjeni umjetnik imao je barem jednu osobu koja ga je razumjela i podržavala: dobrodušnu, iskrenu i skromnu Stanku. Amadejeva žena Adelka, međutim, jest dobra i plemenita, ali njezina naivna, priprosta dobrota ne može pojmiti Amadejeve umjetničke zanose, odricanja i »idealne ciljeve«. Ona nema sluha, ne razumije glazbu, nema snage za znatniji duševni zalet i otvoreno traži od Amadeja da se okrene profitabilnijim aktivnostima od skladanja.

Ponoru između dva svijeta odgovara i erotski raskol. Amadej pronalazi »srodnu dušu« u zavodljivoj i bogatoj Irmi Lešetickyjevoj. Ona je čista suprotnost Adelki – samosvjesna, superiorna, društveno aktivna žena, k tomu i »svom strašću duše odana 21

glazbi«. Njezinom pojavom preosjetljivi Novakov junak doživljava nove unutrašnje lomove. Irma ga privlači i razumije; on je i nehotice uspoređuje s Adelkom, krhkom ženom koja traži i treba njegovu zaštitu. No u Irminoj blizini Amadej se osjeća inferiorno i nespretno jer ona guši njegov muški ego: U njezinoj blizini ja ne mogu igrati ulogu jačega, aktivnoga, nego obratno. Ljubiti je ne bih mogao – naime, onako ljubiti, kako ja osjećam da čovjek može ljubiti ženu. Ona je prama meni aktivnija i jača... a taj je osjećaj zapreka da se u meni probudi nježnije čuvstvo za nju.

I taj konflikt Amadej rješava povlačenjem, bijegom: počinje demonizirati Irmu, vidi u njoj zavodnicu i Dalilu pa se vraća svojoj Adelki koja je »djevičanstvo sačuvala u svome srcu«.

U romanu Dva svijeta primijenjeni su prilično smjeli kompozicijski postupci i tehnička rješenja kojima je učinjen nov korak u inoviranju hrvatske pripovjedne proze. Objektivnu naraciju presijecaju brojne monološke partije, a gotovo trećina romana (točnije, od pojave Irme Lešetickyjeve) pisana je u formi Amadejeva dnevnika, dakle u prvom licu i u naglašeno ispovjednom tonu. Amadejev autobiografski diskurs karakteriziran je mučnim osjećanjem osamljenosti i nemoći, depresivnim raspoloženjima, slutnjama pokidanosti svih veza između sebe i svijeta. Njegova potraga za osobnim identitetom završava spoznajom pot­ punoga životnog i umjetničkog neuspjeha. Posljednje poglav­ lje romana čine unutrašnji monolozi Amadejeva pomračena uma kome se priviđaju neobične slike, zvuci i pokreti: pokojna žena i učitelj orgulja Jahoda, sablasne prikaze, hramovi, svjetla i orkestar koji izvodi njegovu veličanstvenu »Himnu ljubavi«.

Pod utjecajem modernističkog psihologiziranja i nove pripovjedne tehnike Novakov romaneskni diskurs već nastoji slijediti ritam neuravnotežene svijesti i simulira psihološka stanja koja variraju od ludila i potpunog pomračenja do povremenih lucida intervalla. *** 22

Vrijeme najintenzivnije umjetničke aktivnosti Vjenceslava Novaka jest kraj 19. i prve godine 20. stoljeća, a to je već razdoblje moderne koje je donijelo promjene ukusa, senzibiliteta i literarnih koncepcija. U tome se vjerojatno krije razlog zbog čega hrvatska književna kritika ovom našem zakasnjelom realistu nije bila osobito sklona. No među svim piscima u generaciji hrvatskih realista vrijeme je ipak najviše išlo u korist upravo Novaku.

Najmanje je od svojih suvremenika bio rob konvencija i šablona, nije podlegao pomodnim literarnim strujama i utjecajima lektire, a karakteristični šenoinski dualizam romantike i realizma ipak se najmanje osjeća na stranicama njegovih novela i romana. Zato je i doživio opravdanu estetsku rehabilitaciju pa ga danas hrvatska književna historiografija s pravom uvrštava u sam vrh našega književnog realizma.

23

RomanI

Posljednji Stipančići POVIJEST JEDNE PATRICIJSKE OBITELJI

I U jednoj od najstarijih podsvođenih kućica s ulazom preko strmih kamenih stuba i balature, nad kojom je više vrata uzidana nakazna ljudska glava, tupa, na nepogodama vremena gotovo sasvim iščeznula nosa – sjede u tijesnoj, a jedinoj u svoj kući sobici dvije ženske glave; starija suhonjava, sitna, crnomanjasta žena od četrdeset i šest godina i mlađa, djevojka od dvadeset i dvije godine. To je gospođa Valpurga Stipančić, udova iza patricija i građanina senjskoga Ante Stipančića, i njezina kći Lucija, djevojka naoko mnogo mlađa od svoje dobi; njezin bijeli, fini, gotovo prozirni ten slabašnoga lica sa ozbiljnim tamnosmeđim očima sjeća na petnaest ili šesnaestgodišnje djevojče što je jučer ostavilo zatvor kakvog strogog ženskog inštituta. Pod jasno ocrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalik je to bijelo i nježno lice s odugačkim, fino sadjelanim nosom i jasno crvenim usnicama na starinske portrete mladih aristokratkinja, a ne zaostaje joj za takovim portretom ni vrlo tanahan pas visokog struka, ni malene, jedva zamjetljive djevičanske grudi kao u četrna­ estgodišnjega djevojčeta.

Lucijina mati nije tijelom nimalo kršnija od svoje kćeri. Brižan pogled njezinih tamnih i upalih očiju odaje patnju mnogo kušanoga čeljadeta. Ona svraća svaki čas pogled pun skrbi k naslonjaču gdje sjedi Lucija, no iz tog navoranog i prerano postaraloga lica zaplamsa svaki čas i jasna izjava nade, što se umiješa u izraz velike ljubavi materinjega srca.

Teče godina hiljadu osam sto trideset i četvrta, a zimi je. U malenoj, niskoj, s pokućstvom prenatrpanoj sobici zrak je pretopao i težak te ga slabe Lucijine prsi udišu s očitom mukom. Tik podnožja dvaju velikih kreveta dopire svojom šiljatom kapom obla, željezna peć do samoga stropa. Na širokom borôu koči se između šalica i drugog porculanskog posuđa starinska ura sa glazbalom i s kukavicom; težak, ovelik i okrugao stol s urezanim arabeskama od raznobojna drva okružen je sa šest tamnocrvenih mekanih stolica, s kanapetom i s ogromnim starinskim 29

Slavko Mihalić ISPITIVANJE TIŠINE • Dragutin Domjanić INJE I RUŽE • Silvije Strahimir Kranjčević DOM POD ZVIJEZDAMA • Tin Ujević MOLITVA IZ TAMNICE • Ksaver Šandor Gjalski IDILE I SJEĆANJA • Antun Gustav Matoš PROMETEJ NA RASKRŠĆU • August Šenoa ZLATNI GRAD • Josip Kozarac/Ivan Kozarac SLAVONIJO ZEMLJO PLEMENITA • Vjekoslav Majer SVJETILJKA NA GRIČU • Miroslav Krleža GLUMIŠTE ŽIVOTA • Ivo Vojnović NOĆ SMRZNUTOG CVIJEĆA • Dragutin Tadijanović ČAROLIJE • Slavko Kolar SVOGA TIJELA GOSPODAR • Ranko Marinković U ZNAKU VAGE • Antun Šoljan MOLITVA NA ŠETALIŠTU • Viktor Vida KRUH SAMOĆE • Marin Držić DUBRAVA U KOMEDIJU STAVLJENA • Vesna Parun PTICA VREMENA • Vladimir Vidrić BOŽANSTVENI PLAKAT • Nikola Milićević ŽIVA ČESMA • Nikola Šop BOŽANSKI PASTIR • Dobriša Cesarić KADIKAD • Ivan Slamnig RELATIVNO NAOPAKO • Josip Pupačić USPRAVAN HOD • Joža Horvat ZVJEZDANE DUBINE • Fran Galović ZELENI OBLAK • Marko Marulić DUHOM DO ZVIJEZDA • Milan Begović KUPIDON S KRAVATOM • Ivan Golub SABRANA BLIZINA • Ante Kovačić ZVJEZDANI PEPEO • Sunčana Škrinjarić KUĆA OD RIJEČI • Ivan Gundulić KRALJ OD PJESNIKA • Zvonimir Majdak FRAJERSKI NOKTURNO • Vladimir Nazor U KRUGU ČUDESA • Ivo Andrić NEMIR OD VIJEKA • Ivan Mažuranić Gnijezdo vrh timora • Vladan Desnica Igre proljeća i smrti • Vjenceslav Novak Otrov u duši Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

K. N.

www.mozaik-knjiga.hr

149,00 kn

ISBN 978-953-14-0576-8

vjenceslav novak otrov u duši

HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

Vjenceslav Novak rođen je u Senju 17. rujna 1859. godine. Otac mu je bio češki doseljenik, a majka Senjanka ali bavarskoga podrijetla. U rodnom gra� du završio je pučku školu i dva razreda gimnazije, a potom je školovanje nastavio u Gospiću i Zagrebu, gdje je završio učiteljsku školu. Prvom pjesmom Lavoslavu Vukeliću javio se uVijencu još kao gi� mnazijalac (1874.). Neko je vrijeme radio kao pučki učitelj, a potom kao stipendist hrvatske vlade odla� zi na studij glazbe na konzervatorij u Pragu (1884.

– 1887.). Iz Praga šalje brojne književne priloge u zagrebačke književne časopise. Po povratku u do� movinu radi kao nastavnik, a od 1892. i kao naslov� ni profesor glazbe na Učiteljskoj školi u Zagrebu.

Neumorno piše književna djela i postaje jedan od najproduktivnijih pisaca svoga vremena. Napisao je i nekoliko udžbenika iz glazbene teori� je i prakse (Priprava k nauci o glazbenoj harmoniji, 1889; Starocrkvene hrvatske popijevke, 1891; Uputa u orguljanju, 1893). Zbog rada u državnoj službi politički se nije eksplicitno izjašnjavao ni eksponirao, ali je po nazorima bio blizak pravaškoj ideologiji. Umro je od tu� berkuloze u Zagrebu 20. rujna 1905.

Ostavio je iza sebe opsežan, vrijednosno i stilski neujednačen opus u kojem se osobito ističu romani Posljednji Stipančići (1899.), Dva svijeta (1901.) i Tito Dorčić (1906.) te niz antolo� gijskih novela s građom iz zavičaja (Fiškalova ispovijed, Podgorska lutrijašica) i iz urbanoga, zagrebačkoga života (Nezasitnost i bijeda, U glib…, Iz velegradskog podzemlja). Pisao je i pjesme, feljtone, crtice, satire, djela za mlade. Velik broj radova objavio je anonimno. Dugo osporavano u književnoj kritici, Novakovo djelo do�������������������������������������� ���������������������������������������� ž������������������������������������� ivjelo������������������������������� je���������������������������� ������������������������������ u�������������������������� ��������������������������� me����������������������� ������������������������� đ���������������������� uvremenu�������������� opravdanu���� ������������� es� ��� tetsku rehabilitaciju pa ga danas hrvatska književna historiografija s pravom uvrštava u sam vrh našega književnog realizma.

Vjenceslav Novak

Otrov u duši

Akademik Krešimir Nemec, sveučilišni profesor,književni povjesničar, esejist i kritičar rođen je u Županji 1953. Autor kapitalne književnopovijesne sinteze hrvatskog romana i neprijeporni znalac novelistike za svoj znanstveni rad primio je ugledna naša i strana priznanja. Ističemo nagradu HAZU,Herderovu te Brandenburške akademije znanosti. Pronicav i uporan istraživač primjerene književne i teorijske naobrazbe,baštinik je eminentnih književnih povjesničara Barca, Ježića, Frangeša i Šicela. U Biserima je prije predstavio djelo Ive Andrića Nemir od vijeka.

U knjizi Vjenceslava Novaka poetski naslovljenoj Otrov u duši, antologičar Krešimir Nemec spretno je i sretno upotpunio dosadašnju recepciju hrvatskoga klasika s kompetentnom i originalnom znanstvenom prosudbom.

Promišljeno je predstavio opus hrvatskog Balzaca u kojem se zrcali široka, panoramska slika burnih društvenih i političkih mijena u Hrvatskoj krajem 19. stoljeća,u kontekstu hrvatske i europske književnosti.

U izboru iz djela Vjenceslava Novaka središnje mjesto ima najbolji roman hrvatskoga realizma Posljednji Stipančići. Uvršten je i dosad nepravedno zapostavljen roman Dva svijeta koji je u Biserima hrvatske književnosti doživio svoju definitivnu afirmaciju i novo vrednovanje. Prvotisak je bio 1903.zatim je objavljen tridesetih godina 20.stoljeća, te je ovo prvo moderno izdanje djela u kojem su primijenjeni smjeli i inovativni kopmozicijski postupci i rješenja. Tri antologijske novele Nezasitnost i bijeda, U glib, Iz velegradskog podzemlja svjedoče o estetskim i etičkim dometima autora koji se u svojim djelima približio svijetu sirotinje, beskućnika, lumpenproletera, te gladnih đaka i studenata.

U uvodnom eseju Svjetlo u crnom oklopu akademik Nemec obrazlaže i naslovnu sintagmu Novakove knjige: »Od romanesknog privijenca Pavao Šegota, preko Nikole Bartića i Dva svijeta do posthumno obavljena Tita Dorčića, možemo pratiti galeriju tužnih sudbina koji žive s otrovom u duši«. Đ. M.