petrica pričalica by Mozaik knjiga

SANJA POLAK

Petrica Pričalica Sanja Polak Petrica Pričalica

od iste autorice: — Što radi dok ne piše? — Igra se i smije s djecom i veseli odraslima. Uči i voli, pazi i čuva Petru, Paulinu, Zorana i prijatelje velike, veće, najveće. Priča, i priča, i priča, i priča svima koji je žele slušati i čuti ili se samo prave da je tako. — Kako ćemo je prepoznati? — Nije debeljuškasta, nema cipele s visokim petama, ne piše desnom rukom i ne mršti se često. Nosi u ruci »Prvi izbor« i žuri se obaviti još nešto. P.S. Sanja Polak dobila je za roman Drugi

— Kako se zove autorica ove knjige? — Sanja Polak. — Kada je rođena? — 5. 11. 1968. — Gdje živi? — Na zagrebačkim Srednjacima. — Gdje radi? — U učionici OŠ Davorina Trstenjaka, u uredu izdavačke kuće Mozaik knjiga, u vikendici uz jezero, na livadi, u šumi, u parku, uz more... — Što je dosada napisala? — Mnogo sastavaka, školskih zadaća i referata, jedan maturalni i dva diplomska rada, osam udžbenika i vježbenica za učenike nižih razreda, nekoliko scenarija za hrvatski radio i televiziju i četiri knjige za djecu »Dnevnik Pauline P.«, »Drugi dnevnik Pauline P.«, »Pobuna Pauline P. « i »Petrica

dnevnik Pauline P. nagradu Mato Lovrak

Pričalica«.

(2004.). Za zbirku pripovijedaka Petrica Pričalica nominirana je za međunarodnu nagradu Mali princ (2006.). ISBN 978-953-14-0207-1

Petrica Pričalica Petrica Pricalica.indd 1

drugo izdanje

Petrica Pričalica 12.12.2007 10:52:55

Sanja Polak

Petrica PriÄ?alica

Urednik Zoran Maljković Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Za nakladnika Zdravko Kafol Grafički urednik Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice Marija Morić Ilustracije Štef Bartolić Korektor Srđan Boban Tisak Impress, Iv. Gorica, 2008.

ISBN 978-953-14-0207-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 650814

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

SANJA POLAK

Petrica Pričalica DRUGO IZDANJE

Mojoj mami Ljerki Bolfan, mojoj sestri Ivani Bolfan i dobrim Bolfanima, Branku i Janku

SADRŽAJ

Božo

Dominik

Tonka

Janko

Martin

Dora

Antonio

Kristina

Karla

Željko

Lovro i Luka

Valentina

Ksenija

Matko

Janica

Marko

100

Sara

105

Ratko

111

Tamara

117

Marta

123

Tea

129

Lukas

134

Tina Ana Svi moji prijatelji i prijateljice

139 144 150

BILJEŠKA O ILUSTRATORU

153

BILJEŠKA O PISCU

154

Božo

Imam ja u razredu prijatelja Božu. On je jako zaboravan. Sve zaboravlja zbog nogometa. Kako ja volim pričati, tako on voli nogometariti. Lud je za tim jurcanjem lopte. Treninge voli više od škole, nogometni dres više od traperica, kopačke više od cipela, a loptu više od Pokemona. Čini se da i Šukera voli više od mame. Takav je! Zaboravi pospremiti krevet i oprati zube jer misli na jedanaesterce. Zaboravi napisati zadaću jer misli na zaleđe. Zaboravi otići u trgovinu jer misli kako postići gol. Zaboravi reći za roditeljski sastanak jer misli na utakmicu Dinamo – Hajduk. I tako stalno! Svi se ljute zbog njegova zaboravljanja, a on i dalje misli samo na nogomet. Od tate je već dobio dva žuta kartona. Ali ništa! Onda je jučer Božinom tati pukao film pa je Božo dobio crveni karton! A tata mu je još rekao: – Nema više nogometa! Nema više zaboravljanja! Uzeo je Božin tata Boži nogometni dres i kopačke, zabranio mu treninge, skinuo sa zidova Božine 9

Sanja Polak

Petrica Pričalica

sobe postere svih nogometaša. Rastužio je Božu do najveće moguće tuge. Došao tako Božo tužan u školu i sve mi ispričao o crvenom kartonu. Svojom pričom i mene je rastužio. Na početku sata učiteljica je rekla da pokažemo domaću zadaću. Božo je zbog nogometne tuge nije napisao. I baš kad je učiteljica njega prozvala da joj donese bilježnicu, u razred je ušla čistačica Verica. – Molim Božu da se odmah javi u tajništvo! – rekla je pozdravljajući učiteljicu. Božo je ustao i zbunjeno krenuo prema čistačici Verici, a učiteljica je umjesto Bože prozvala Janka da pokaže zadaću. Grizla sam nokte na prstima lijeve ruke pitajući se zašto su Božu pozvali u tajništvo. Odgovor je stigao zajedno s Božom nakon nekoliko minuta. – Učiteljice, moram žurno kući. – Pa kako sad, Božo, kući? – Pa, tako! Jučer mi je tata zabranio da bilo što zaboravim. Na odlasku iz stana viknuo je: »Ne zaboravi zaključati!« I ja sam zaključao. Dva puta gornju i dva puta donju bravu... – Onda, u redu. – Ne, nije u redu. Zaključao sam stan, a tata je još uvijek u njemu. Sad je telefonirao i rekao da je svoje 10

Petrica PriÄ?alica

Sanja Polak

Petrica Pričalica

ključeve jučer zaboravio u uredu. Ne može iz stana dok ga ne otključam. Već kasni na posao. Aha! I Božin tata zaboravlja. A sinu dijeli crvene kartone! Baš krasno! Božo je trčao do svoga stana kao najbrži nogometaš na svjetskom prvenstvu. Otključao je stan, oslobodio tatu, koji je odmah odjurio na posao, i vratio se u školu prije nego je učiteljica svima pregledala domaće zadaće. Baš kad je učiteljica Božu ponovno prozvala da joj pokaže zadaću, čistačica Verica opet je ušla u učionicu i smiješeći se rekla: – Oprostite, ali Božo ponovno mora kući. – Molim?! Kako sad opet kući?! Pa tek se vratio! – Zvala je Božina susjeda Milica i rekla da je prije nekoliko trenutaka vidjela Božu i Božinog tatu kako jure niz stubište. A ostavili su širom otvorena vrata stana. Božo ih sada mora zaključati. Svi smo prasnuli u smijeh. I Božo, kojemu je već svega bilo dosta. I nogometa, i zaboravljanja, i otključavanja, i zaključavanja. Kad se smijeh u razredu stišao, učiteljica je rekla: – Ne pada jabuka daleko od stabla. Što joj je to značilo, ne znam. Samo znam da zbog zaboravnih Bože i Božinog tate nije otkrila Božinu zaboravljenu zadaću. Zaborav se zaboravom prikriva. Bez žutoga i crvenoga kartona. 12

Petrica Pričalica

Sanja Polak

Stvarno, do kada će Boži vrijediti crveni karton? Valjda će se uskoro tata smekšati i ponovno ga pustiti na nogomet. Kao što je i Božo pustio tatu iz zaključana stana.

Dominik

Imam ja prijatelja Dominika. On me je jedini tješio kad sam iz tjelesnoga dobila tri. A nije ni čudo! Ne znam ni kolut naprijed ni kolut natrag, lopta mi uvijek isklizne iz ruku, kad se penjem, uvijek nespretno padnem, a kad se provlačim, uvijek negdje zapnem. Dominik je rekao da to nije ništa strašno i da ću sve zaboraviti kada krenem s mamom i tatom na more. Baš kad smo se trebali dogovoriti oko odlaska na more, mama je otišla na neki seminar u Šibenik. Poslije je tata mjerio zemlju na Krku, u cijeloj Lici i Gorskome Kotaru. Onda je mama ponovno otputovala, pa opet tata... I tako puna tri tjedna. Kad smo se jedne subote konačno okupili za obiteljskim stolom, mama je započela: – Znaš, Petrice, ima puno djece koja ove godine ne idu na more. – Ni mi nećemo ići! Ni mama ni ja ne možemo na godišnji odmor – završio je tata. To me je zaboljelo više i snažnije od trojke iz tjelesnoga. Prava je sreća što imam prijatelja Dominika. On ima tatu koji ima auto s osam sjedala i kuću na moru s trideset kreveta. Rekao mi je: 14

Petrica Pričalica

Sanja Polak

– Ha, ništa! Ideš s nama na more! U našem autu i našoj kući ima dovoljno mjesta i za tebe. Bojala sam se da me moji neće pustiti, ali oni su jedva čekali da me se riješe i u isti glas, na pitanje mogu li ići s Dominikom na more, odgovorili: – Zašto ne?! Kada krećete? Jupiiii! Oduvijek sam željela vidjeti Dominika kako ujutro pere zube u pidžami i kako navečer liježe u krevet. Zapravo, oduvijek sam željela ići s Dominikom na more. I tako smo krenuli. Dominikov tata bio mi je strašno simpatičan. Visok, vitak, moderno ošišan, blistavih plavih očiju i prekrasna osmijeha. Podsjećao me je na zgodne i dobre stričeke iz meksičkih serija koje sam obožavala. Pravi pozitivni, sportski tip. Skoro sam se zaljubila u njega. Kažem »skoro«, jer mi se već prvoga dana godišnjeg odmora nekako više nije tako jako sviđao. – Ustaj, vojsko! – čuli smo njegov glas oko šest ujutro i vidjeli ga odjevena u sportski dres sa zviždaljkom oko vrata. Prije doručka otrčali smo deset krugova oko velike kuće. Umjesto bijeloga kruha i Nutelle doručkovali smo crni kruh i maslac. Nakon doručka, umjesto na plažu, otišli smo na teniske terene gdje sam ogromnim reketom, i bekendom i forhendom, morala loviti tenisku lopticu. 15

Sanja Polak

Petrica Pričalica

Konačno smo krenuli na plažu. Kad tamo... – Skok na glavu u vodu i plivaj! Tri, četiri, sad! – viknuo je Dominikov tata i puhnuo u zviždaljku. – I još jednom, i još jednom, i još jednom – ponavljao je svaki put kad bismo umorni izašli iz vode. Poslije ručka vježbali smo vježbe oblikovanja i malo igrali šah. Nakon šaha skokovi u vodu, naizmjence s preskakanjem užeta sunožno. Popodne je bilo začinjeno bacanjem lopte u visoki koš, a večer kraljicom sportova, atletikom! Ponovno smo trčali, skakali u vis i u dalj. I tako je bilo svaki dan tijekom dva tjedna mojega boravka s Dominikom na moru. Jeli smo samo voće i povrće, pili mineralnu vodu bez mjehurića, grickali crni kruh i častili se samo jednom kuglicom sladoleda dnevno. I to voćnoga. Ha? Možete li to zamisliti? Željni slatkiša, Dominik i ja pod jastuk smo sakrili čokoladu koja se tijekom dana rastopila. Bombone koje smo sakrili pod krevet pronašli su već idućeg dana. Jedino su keksi ostali neotkriveni. Sakrili smo ih u toaletnu torbicu i častili se njima nakon pranja zubi. To nam je bila jedina uživancija na moru. Nakon dva tjedna suhih i mokrih cjelodnevnih treninga, stigla sam kući. Dočekali su me mama i tata i veselo mi priopćili: – Imamo radosnu vijest! Ipak smo dobili godišnji i već sutra putujemo na more. 16

Petrica PriÄ?alica

Sanja Polak

Petrica Pričalica

– A kamo? – pitala sam, nadajući se normalnom godišnjem odmoru uz slatkiše i izležavanje na suncu. – Pa kod Dominikova tate! Jedino u njegovoj kući s trideset kreveta ima još mjesta u špici turističke sezone. Ha, ne znaju ni sami u što su se uvalili, pomislila sam i zaključila kako sam zaslužila čistu peticu iz tjelesnoga. Bila sam sigurna da nakon zajedničkoga godišnjeg ni mama više neće imati problema s celulitom, ni tata s trbuhom zbog kojega ne može zakopčati hlače. Sve će to srediti Dominikov tata, pravi pozitivni, sportski tip!

Tonka

Imam ja prijateljicu Tonku. Blago njoj! Da su barem moji mama i tata poput njezinih, zaželjela sam jednoga jesenskog jutra. Upravo onoga kad smo u školi razgovarali o kućnim ljubimcima. Učiteljica je dan prije rekla: – Sutra ćemo razgovarati o životinjama. O onima koje imate kod kuće. Tko može, neka ih donese u školu. Još je rekla kako bi sve bilo zanimljivije da kojim slučajem živimo na selu, jer tamo ima puno više životinja. Pitala sam se bi li i tada od nas tražila da životinje donesemo u školu i kako bismo se u učionici snalazili s kravama, svinjama, guskama i kokicama. Uglavnom, tog jesenskog jutra Tonka je stigla u školu s kornjačom i hrčkom. Samo je ona donijela životinje jer ostalima to roditelji nisu dopustili, iako su neki kod kuće imali psa ili mačku. Svi smo se, naravno, okupili oko Tonke i njezinih životinjica, a kad je počeo sat, učiteljica joj je rekla neka ispriča sve o svojim životinjskim prijateljima. – Osim kornjače Sofije i hrčka Magnusa, imam još i zlatnu ribicu Gertrudu, papigu Elizabetu, psa Me19

Sanja Polak

Petrica Pričalica

denog i mačku Maru. Oni su jako slatki i zanimljivi. To su mi najbolji prijatelji i baš sam sretna što su mi ih roditelji kupili. Pričala je ona cijeli sat o njima, a ja sam se pitala zašto i moji meni ne kupe barem jednu pravu životinjicu. Ako ih Tonka ima šest, zašto ja ne bih imala barem jednu? Zbog kućnih ljubimaca odlučila sam se bolje sprijateljiti s Tonkom. To barem nije teško. Baka mi je jednom rekla: »Tko voli životinje, voli i ljude.« Za susretâ s Tonkom, u to sam se i uvjerila. Prema meni je uvijek bila dobra. Tako sam jednu subotu provela kod nje. Bila je sama kod kuće, mislim, bez roditelja, jer kad u stanu imaš šest životinja, nikada nisi sam. Željele smo provesti jutro u igri policijskih detektivki. Prije nego smo se počele igrati, rekla je: – Pričekaj samo da Medenog izvedem u šetnju. S Medenim smo se družile pola sata bacajući mu gumenoga ježa po livadi obližnjega parka. Na povratku dogovorile smo se o igri princeza u najbogatijem dvorcu. Baš kad smo odabirale mamine haljine u kojima bi uvjerljivije glumile princeze, iz staklenoga okruglog akvarija iskočila je Gertruda. – Gertruda! – vrisnula je Tonka, lagano je podigla sa stola, a meni naredila da otrčim u kuhinju po lo20

Petrica PriÄ?alica

Sanja Polak

Petrica Pričalica

nac hladne vode u koji će smjestiti Gertrudu dok joj ne očisti akvarij i promijeni vodu. Kad je i to konačno bilo gotovo, dogovorile smo se o igri prodavačice cvijeća koje je njezina obitelj uzgajala u glinenim lončanicama na velikoj terasi. Odlučile smo da ću ja biti prodavačica, a ona kupac. I onda je Tonka ponovno vrisnula: – Mara, ne! Bilo je prekasno. Mara je već skočila s ograde terase i izgubila nam se iz vida. Dotrčale smo do ograde i vidjele Maru kako neozlijeđeno šeta travnjakom. Srećom, Tonka je živjela na drugom katu pa nije bilo previsoko. Otišle smo po Maru, na koju se Tonka dobrano izvikala noseći je stubama do stana. Poslije ručka Tonka je morala otići do trgovine kupiti hranu za Magnusa. Pri povratku sjetila se da joj nedostaje list zelene salate za Sofiju. Ponovno je trebalo izvesti Medenog u šetnju, a oko pet sati poslijepodne Elizabeta je kreštala kao luda. Baš smo počele igrati monopoli. Zbog Elizabetina kreštanja nismo se mogle usredotočiti na igru. – Moram je pustiti iz krletke – zaključila je Tonka i prekinula igru. Elizabeta je letjela stanom kao luda, zaletavala se prema našim glavama, slijetala na naša ramena i 22

Petrica Pričalica

Sanja Polak

kreštala, kreštala. Od svih Tonkinih kućnih ljubimaca ona mi je najviše išla na živce. Na kraju se zaletjela prema kartonskoj podlozi monopolija, sletjela na nju i razbacala sve složene kupljene kuće, hotele, kartice i... Ma, mislim, užas! I... Ma! Pokakala se na moje kupljeno polje otoka Krka. Ja sam se tada »iznenada« sjetila da me mama i tata »hitno trebaju« i da moram odmah krenuti kući. Posljednjom snagom nasmiješila sam se Tonki, mahnula svim njezinim kućnim ljubimcima i krenula. Tonka mi je uz pozdrav rekla: – Dobro je da ideš. Ionako moram zaliti cvijeće na balkonu. Ne znam što bih vam više rekla! Stigla sam u stan, otišla u svoju sobu i čvrsto zagrlila sve plišane medeke, zečeke, kornjače, peseke i mačkice. Mahnula sam i svojim crtežima cvjetova svih mogućih oblika i boja koji su bili pričvršćeni iznad kreveta. Shvatila sam zašto mi roditelji umjesto pravih životinja i biljaka darivaju plišane i nacrtane. Kad se zaželim pravih, znam da uvijek imam dobru Tonku, za koju mi se čini da joj ionako treba pomoći. Jer, prijatelji jedni drugima pomažu. Zato i jesu prijatelji.

Janko

Imam ja prijatelja Janka. Tek odnedavno. Dugo uopće nisam primjećivala da je i on učenik našega razreda. Uvijek je šutio i mirno sjedio u najmanje vidljivom dijelu učionice. Kao da se skrivao. Svi smo pričali i tijekom sata i na odmoru, kreveljili se, smijuljili, cerekali i fićukali. Svi smo skakutali, trčkarali, šetuckali i pjevuckali. Svi osim Janka. Učiteljica se navikla da je Janko najtiši, najmirniji i najnevidljiviji učenik u razredu i uopće se nije osvrtala na njega. Jer, s njim nikada nije bilo problema! Jednom smo u školi igrali igru tko je najbolji. Sjeli smo u krug i pričali. – Ja najbolje igram nogomet – rekao je Božo. – Najbolje pečem palačinke – cvrkutala je Tina. – Najbolji sam u gađanju praćkom – kreveljio se Marko. – Najbolja sam u pričanju priča – rekla sam ja i željela nastaviti, ali me je učiteljica prekinula. Došao je red i na Janka. A Janko? Janko je stavio prst u usta i grickao nokat. 24

Petrica Pričalica

Sanja Polak

– Opet šutiš – rekla je učiteljica i slegnula ramenima. Meni je to bilo nezamislivo. Toliko šutjeti, mislim. I tko zna dokad bi Janko bio nezanimljiv, nevidljiv i nečujan dječak u našem razredu da se prije nekoliko dana nije stvorila velika gužva oko najvišega stabla u školskom dvorištu. – Marko, uzmi kolac i mlati! – vikao je Ratko. – Ivane, skupi kestene i gađaj! – derao se Matija. – Alene, primi granu i tresi! – urlao je Krešo. – Učiteeeljiiiiiceeee! – vrištale smo mi, sve cure oko stabla. Galama je bila nesnosna. – Pa, što je bilo? – konačno je došetala učiteljica. – Lopta! – viknuli su dečki. – Što s njom? Gdje je lopta? – pitala je učiteljica nezainteresirano. – Gore, učiteljice! – vikali su i dalje dečki i pokazivali na loptu koja je zastala na najvišoj grani. Matko je sjedio u travi naslonjen na stablo, prekrio lice rukama i grozno jecao: – Ubit će me tata! Jasno vam je da je lopta bila Matkova. – Pa, kako ubiti? – upitala je učiteljica mrtvahladna. 25

Sanja Polak

Petrica Pričalica

– Ne znam! Remenom, kuhačom, batinom ili šakama! – dramatizirao je Matko. – Možda ostaneš živ – pametovala je Ksenija. – Ali, mjesec dana kazne ti ne gine. Mislim, Ksenija za svakog ima lijepu riječ. Učiteljicu kao da se sve to nije ticalo. Pogledala je na sat želeći provjeriti koliko još ima do početka nastave. To je njoj bilo najvažnije! Nastava! A jadna lopta? A jadni Matko? To nije bilo vrijedno uzrujavanja. A da vidite kako bi se samo uzrujala ako ne bismo znali koliko je osam puta osam! No, dobro! Vratimo se mi lopti i Matku. Učiteljica je i dalje stajala pod stablom u kratkoj suknji i visokim potpeticama. Takva nikako nije mogla pomoći u spašavanju lopte. Zato smo pozvali čistačicu Vericu, domara Josu i ravnatelja Miška. Bila je to već lijepa ekipa ispod stabla, ali neuspješna! Čistačica Verica vikala je da prestanu tresti stablo jer će ponovno morati mesti lišće. Domar Joso dovikivao je dečkima da prestanu mlatiti po stablu 26

Petrica Pričalica

Sanja Polak

jer će polomiti grane koje će on poslije morati nositi iza škole. Ravnatelj Miško rekao je da se oprostimo s loptom i vratimo u učionicu. I još je dodao: – Pa nećemo valjda zbog jedne loptice zvati policiju i vatrogasce. Hm, baš divno! To vam se zove pomoć odraslih i pametnih ljudi. I naš prijatelj Tin želio je zvati vatrogasce, ali mu se narugala Klara koja je rekla: – Baš si glup! Vatrogasci spašavaju mačke na stablima, a ne lopte. Ravnatelj se samo šalio. Ubrzo je zazvonilo i učiteljica nas je pozvala u učionicu. Poluživ, Matko je i dalje tulio, jecao, plakao, cmizdrio... Joj, baš ne volim kada dečki plaču! Nitko nije primijetio da s nama u učionicu nije krenuo i Janko. A tko bi i primijetio kad je Janko uistinu neprimjetno dijete. Učiteljica je jedva smirila zacmoljenoga Matka i počela objašnjavati trodimenzionalni prikaz objekta ili naselja, što je jako dosadno. Svi smo gledali kroz prozor i razmišljali o lopti na grani. – Učiteljice, eno Janka! – Matko, zar ne znaš podići ruku i pričekati malo? – okrenula se učiteljica prema Matku i onako, učiteljski, značajno ga pogledala. – Ma, učiteljice! Pogledajte, eno Janka – vikali smo i mi ostali i pokazivali prstom kroz prozor. 27

Sanja Polak

Petrica Pričalica

– Molim? Janko, gdje si? – učiteljica je i dalje bila zbunjena. – Učiteljice, Janko je na stablu! – viknula sam iz sve snage. – Pa, kako na stablu? – Tako! Eno ga! Penje se! – Ide po loptu! – Iiiisuuuuseeee! – konačno se učiteljica uznemirila. – Joj, samo da ostane živ! Samo da ne padne! Pohitala je iz učionice i trčala koliko su joj god noge u cipelama visokih potpetica to dopuštale. Za njom su trčali i svi ostali iz razreda. Svi osim mene. Ja sam ostala u učionici i kroz prozor gledala što se zbiva. Navijala sam za Janka i pomislila: baš je prava faca! Kad je Janko stigao na vrh stabla, svi iz razreda već su bili na dvorištu. Zajedno s čistačicom Vericom, domarom Josom i ravnateljem Miškom. Janko je uhvatio loptu i vješto se spustio niz stablo. Svi su počeli vikati: – Janko, majstore! Janko, majstore! Tada sam i ja dotrčala u dvorište. Učiteljica je Janka grlila, čistačica Verica ga je ljubila, domar Joso pružao mu je ruke, a ravnatelj Miško tapšao po ramenu uz riječi: 28

Petrica PriÄ?alica

Sanja Polak

SANJA POLAK

Petrica Pričalica Sanja Polak Petrica Pričalica

dnevnik Pauline P. nagradu Mato Lovrak

Pričalica«.

(2004.). Za zbirku pripovijedaka Petrica Pričalica nominirana je za međunarodnu nagradu Mali princ (2006.). ISBN 978-953-14-0207-1

Petrica Pričalica Petrica Pricalica.indd 1

drugo izdanje

Petrica Pričalica 12.12.2007 10:52:55