Polusan - Ratko Cvetnić

Ratko Cvetnic´

ISBN 978-953-14-0xxx-9

139,00 kn

Polusan OMOT.indd 1

Ratko Cvetnic´

Kratkim izletom, svojim sjećanjima iz Domovinskog rata, 1997. godine Ratko Cvetnić izazvao je pravu senzaciju i do danas se njegova knjiga smatra najboljom hrvatskom prozom o tome ratu. Kratki izlet je 1998. godine nagrađen i uglednom književnom nagradom Ksaver Šandor Gjalski.

Nakon 12 godina autor se javlja, ovaj put, opsežnim romanom Polusan u kojem opisuje Zagreb potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća i vrijeme u kome već ishlapjeli socijalizam troši svoje zadnje resurse. Glavni junak nastoji okolnosti skrenuti sebi u korist, s pokojim uspjehom, ali i pokojim urnebesnim promašajem.

Polusan

Ratko Cvetnic´ Polusan

Polusan 5.5.2009 13:10:31

POLUSAN.indd 4

30.4.2009 13:32:04

Ratko Cvetnić

POLUSAN

POLUSAN.indd 1

30.4.2009 13:32:03

BIBLIOTEKA

BIBLIOTEKA HRVATSKIH PISACA knjiga 1 copyright © Ratko Cvetnić copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Za nakladnika Alen Bodor Urednik Zoran Maljković Grafički urednik Marko Katičić Oblikovanje naslovnice Marija Morić Autorica fotografije na naslovnici Sandra Lokas Ivanišević Korektor Jakov Lovrić Tisak Denona d.o.o., Zagreb, svibanj 2009.

ISBN 978-953-14-0545-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 701736.

Za rad na ovoj knjizi autor je dobio godišnju potporu Ministarstva kulture RH za poticanje književnog stvaralaštva.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

POLUSAN.indd 2

4.5.2009 15:02:26

Ratko Cvetnić

POLUSAN

POLUSAN.indd 3

30.4.2009 13:32:04

POLUSAN.indd 4

30.4.2009 13:32:04

Žgolji

POLUSAN.indd 5

30.4.2009 13:32:04

POLUSAN.indd 4

30.4.2009 13:32:04

travanj

Branka je nazvala odmah poslije dnevnika, baš kako je i obećala. Mac je definitivno odlučio otputovati sljedećeg vikenda i neće se, bar kako sada stvari stoje, vraćati prije Prvog maja. Da li mi to odgovara? Pa, da. To je ono što sam i sâm planirao, uglavnom. Onda, može mu reći da dogovor vrijedi? Možeš, možeš, i zahvali u moje ime…

Legao sam na kauč u kuhinji, a raspoloženje mi se nije popravilo ni za milimetar. Opet sam bio stavljen pred gotov čin pa mi je u krajnjoj liniji bilo svejedno. Apsolventski staž istječe mi u svibnju pa ću za svaku sigurnost morati raditi na Macovo ime i iskaznicu, a to znači da će balavcu ići i deset posto od moje zarade. Deset posto njemu, petnaest posto Servisu i tako se na svakom koraku ospe po neki postotak i na koncu ne znaš kamo ti je otišlo to vrijeme. S druge strane, švorc sam od Nove godine, zadnje novce sam iz nekog vrlo prizemnog fatalizma zdrobio na lotu, honorari od Sveučilištarca ne stižu, i sve što sam u stanju napipati na dnu džepa je vlastiti pimpek. To je ujedno sav kapital s kojim dočekujem ljeto.

Branki sam u jednom ipak morao dati za pravo: iako su mi šanse da se tamo obogatim male, u Vitalovim hladnjačama bar ću se razbuditi. Čitave zime spavam u prosjeku deset, dvanaest sati na dan, a »Osnove imovinskog« već mjesec 7

POLUSAN.indd 7

30.4.2009 13:32:04

Polusan

dana stoje otvorene na istoj stranici i navlače koprenu fine sobne prašine. Stara tvrdi da ću prije zaraditi dekubitus nego diplomu, ali čak i kad odlučim nešto poduzeti, dovoljno je da se samo malo udaljim od kreveta pa da me ostavi sav entuzijazam. Taj divni predmet, govorim o krevetu, koji ismijava naše pokušaje da živimo kao homo erectus − i kalimo čelik u smislu onoga napretka kakav nam desetljećima obećava naša već sasvim kompromitirana svakodnevica − ta steljica puna grinjavih spodoba koje pod mikroskopom izgledaju poput tapira, jedino je mjesto na kojem se u zadnjih pola godine osjećam uravnoteženo.

Ustao sam i odšetao do prozora svoje sobe nabadajući papuču koja mi je zapela na vrhu stopala. Centralno grijanje proširilo je moj zimski horizont; sad smo mogli ostavljati otvorena vrata po cijelom stanu i tako se koridor za šetnju proširio od prozora moje sobe do prozora kuhinje, točno dvadeset koraka u jednom smjeru. Štoviše, uz otvorena vrata ustanovio sam da u danima oko prosinačke obratnice, u kratkom ranopopodnevnom trenutku sunce uspijeva provući jednu tanku i vrlo nisko položenu zraku kroz oba prozora − prozor kuhinje, okrenut prema jugozapadu, pa kroz kuhinju, predsoblje, sve do sjevernog prozora moje sobe. Ovo neobično, gotovo horizontalno osvjetljenje, nalik osvjetljenju s Ikeinih kataloga koje stara posuđuje od doktorice Štritof, dodalo je malo prirodne boje izdašnoj, ali suhoj toplini stana zagrijanog radijatorima. A i sam taj pogled na otvorena vrata grije jer podsjeća na ljeto; prije smo toplinu morali zaključavati – između zagušljive, zaparene kuhinje, moje 8

POLUSAN.indd 8

30.4.2009 13:32:04

mlačne sobe i mamine, koja se grijala samo ponekad, bio je forcimer, kusnica u kojoj bismo se smrzavali pretrčavajući ujutro iz kupaonice. Tako se stan već u listopadu počeo raspadati na nekoliko kocaka različite temperature koje bi tek proljeće, nekako baš u ovo doba, ponovo skupilo u jedinstven prostor.

Marka je jučer skočila na točno osamdeset hiljada. Ne bih to ni primijetio da me Hrvoje nije upozorio. Telefonirao je iz Kavkaza, nakon što je Miru otpratio na koncert pa smo prošetali do Blata i tamo izračunali da će moja nadnica u Vitalu iznositi tri i pol marke po satu što me polako približava plaćevnom razredu bombajskih lučkih nosača. U četvrtak se moram javiti izvjesnom drugu Ljubi, predradniku u Vitalovu podrumu i on će mi dati raspored za cijeli mjesec; zanima me kolike su šanse da mi se obrati s »vi«? Hrvoju su, međutim, opet pisali iz Njemačke. Jedno poglavlje iz njegova magisterija tiskano je kao separat u nekom strukovnom glasniku što je doktor Hückstaedt i priložio uz svoj ponovljeni poziv.

Premda Hrvoje tvrdi da je tu dilemu davno riješio, pred starcima naprosto ne smije pokazati mentorovo pismo jer sada, nakon Jelenine udaje i odlaska, i cijele te nespretne švicarske epizode, veliko, ali nesavitljivo srce strica Jakova (zamišljao sam taj organ kao komad staroga crijepa) ne bi podnijelo još jednu prijetnju istog tipa. Nisam htio Hrvoju naglašavati da ni ja ne bih ostao u naročitoj situaciji: ne samo zato što bi mi nedostajalo njegovo društvo nego i zato što bi se stričeve 9

POLUSAN.indd 9

30.4.2009 13:32:04

Polusan

krhotine sručile meni za vrat. Za vrijeme njegova boravka u Berlinu imao sam dovoljno prilika uvjeriti se u to.

U svakom slučaju, vijest da od desetoga radim najviše je oraspoložila Branku. Njen ozbiljan, ponekad previše doslovan odnos prema svakodnevnim jadikovkama oboma nam stvara probleme tamo gdje ne treba. Neke stvari koje izgovorim nepažljivo, mehanički, ona pamti dugo i s takvom pomnjom da sam ponekad prisiljen priznati joj kako se nekih svojih riječi, koje je ona tko zna zašto primila k srcu i ponovila mi ih nakon dugo vremena, uopće ne sjećam. I kad sam se neoprezno zatrčao pred njom i Katarinom, spominjući besparicu i pretjerano romantizirajući svoje autsajderske perspektive (ženska publika je tako empatična), već je bilo kasno da joj objašnjavam kako je sve to bila samo stilska vježbica i da stvari po mene ipak ne stoje baš tako loše da bih spas tražio u Vitalu. Osim toga visim joj dvjesto pedeset maraka, a odnos u kojem se nalazimo čini taj dug više moralnim nego materijalnim pa ga inflacija ne nagriza.

Tako smo zagledani kroz prozor lokala, svaki sa svojim kombinacijama u glavi, Hrvoje i ja najednom ušutjeli.

Masarykova se punila sa svih strana, proljetne bujice naše omladine potekle su niz donjogradska korita, ljupke studentice iz dedićevske provincije, koje su upravo preživjele svoju prvu zagrebačku zimu, kretale su preko Kazališnoga trga u susret izboru između onoga što je pučka tipologija u vrijeme moje brucošijade zvala šminkerima i hašomanima. Pomalo im zavidim na periodu brzog stjecanja iskustava koji je upravo pred njima. Prije nekoliko večeri u jednoj isto takvoj 10

POLUSAN.indd 10

30.4.2009 13:32:04

promenadnoj sceni pred Kavkazom spazio sam Maju. Bilo se pričalo oko Nove godine da je otišla u Španjolsku s nekim novinarom – nesumnjivo šminkerom – a onda ju je Deva iznenada sreo u Klubu likovnih, i na spomen Španjolske tek se neodređeno nasmijala. Mahnuo sam joj na pozdrav, samo mi je stigla pokazati preko ulice da će me nazvati, a onda je nestala u gužvi takvom bestjelesnom lakoćom da nisam dospio vidjeti je li bila u društvu ili sama.

Hrvoja sam ostavio pred Glazbenjakom. Na povratku kući spustio sam se do kioska na Rooseveltovom i kupio novine. U međuvremenu sasvim se smračilo; stara se vratila i već s dna stepeništa čuo sam kako ronda po kuhinji. Upalila je svjetla u hodniku i kupaonici hrvajući se s ocijeđenim vešom koji se ohladio u mašini. Sad kad je zatoplilo počet će vješati moje majice iznad Gelenčirova prozora i sva će mi roba navući smrad po češnjaku. − Jesi kupio novine? − Jesam, jesam.

Ostavio sam joj Večernji na stolu i otišao u svoju sobu.

Kroz otvoreni prozor strujala je svježa, hladna večer. Stara ne zna zatvoriti prozore u pravo vrijeme. Najljepši dio dana treba ostati zarobljen u sobi i mirisati u posteljini do duboko u noć, a ona pušta da izvjetri i ono malo sunca što nam se odbija sa sjevernog zida Prilaza i da se sve u sobi smrzne čim vani padne prvi mrak.

Da bi se stiglo do Vitalove porte, improvizirane od jednog kontejnera i spigane željezne rampe, treba se najprije 11

POLUSAN.indd 11

30.4.2009 13:32:04

Polusan

iskobeljati iz labirinta ferenčanskih odvojaka, zaraslih u koprive i šiblje, iz kojih pakosno laju čopori periferijskih nakazica. Portir u kontejneru pokazao mi je dugačku i nisku zgradu na kraju tvorničkog kruga i rekao mi da se javim na krajnji desni ulaz. Preskačući masne lokve uputio sam se preko dvorišta. Zgrada je zapravo nekakvo derutno skladište dugačko više od pedeset metara uz čiju se bočnu stranu, u visini od oko metra, čitavom dužinom protezao uski plato kojim sam, popevši se, nastavio prema zadnjem ulazu, krivudajući između prevrnutih kašeta, napola sagnjilih kartonskih kutija i paleta prislonjenih uza zid. Uz plato je bilo parkirano nekoliko kamiona koji su vjerojatno čekali na istovar, ali nigdje nisam vidio nikakve radnike niti je išta drugo upućivalo na to da je ovdje danas radni dan. Stigao sam do samog kraja zgrade, nadomak mračnom hodniku iz kojeg je strujao vlažan propuh, i tek tada sam opazio vrata s natpisom »Poslovođa«. Tu smo, dakle.

Titular me primio baš kao Macova ortaka. Radit ćeš to i to, radno vrijeme tako i tako, garderoba je na katu, pauza, gablec, dnevnica… I pazi da ne kasniš. Ne gleda me dok govori, njegov pogled luta po stolu mada su mu instrukcije direktne. Pred sobom ima jednu flekavu i pošaranu mapu, nekoliko notesa i fascikala na kojima počivaju njegovi masni čaporci. Iako mi, naoko, objašnjava pravila službe, nije mu – to jasno osjećam – toliko stalo do toga da ja shvatim njegovu skromnu nauku, nego zapravo želi da joj se suprotstavim nekim svojim uvjetom. Iz vojske znam da uvijek postoji dovoljan broj naivaca koji se daju uhvatiti na taj kaplarski 12

POLUSAN.indd 12

30.4.2009 13:32:05

lijepak: samo reci »ali« pa ćeš vidjeti što znači meni stati na žulj. Potpisao sam obrasce bez ikakve primjedbe i vratio mu penkalu. Njegovi kratki i debeli prsti opet su se medvjeđom nježnošću sukobili s krhkim bridovima papira.

Ostavši na službenom tonu brzo smo došli do tišine; zadatak je obavljen, a budući da ja nisam imao primjedbi, on je nastavio guliti parizer. To je očito bio znak da idem.

Na moje 'đenja nije se obazro, ali sam predvidio tako nešto pa sam pozdrav, pazeći da ga izgovorim razgovijetno, ali naglašeno formalno, uputio vratima.

Vraćao sam se prema gradu u lošem raspoloženju. Čovjek stvori neke planove, stvori jedan, recimo, praktičan plan o tome kako zaraditi nešto para, čak se i pokaže izvediva mogućnost da se to brzo realizira, a onda dođe stvarnost i sve se rasprši u nizu vulgarnih detalja. Moj plan da slobodno vrijeme (taj jedini kapital kojim raspolažem) stavim u promet, vrlo me brzo, gotovo u prvom koraku, doveo pred vrata druga Ljube koji guli parizer i ne želi odgovoriti na moj pozdrav. Takvi detalji koji se – pretjerujem li? – množe posljednjih mjeseci, podsjećaju me da onaj neobavezni prostor oko mene s vremenom kopni i da sve češće dolazim u situaciju da ono što sam započeo slobodnim izborom najednom zabrazdi u sasvim iznuđene nastavke.

Otkako sam izgubio, ili potrošio, pravo na očevu penziju zapravo me izdržavala stara. Za nju je to bila dvostruka muka: nešto novca mi je morala davati jer se bojala da ću se u protivnom zaposliti i ostaviti fakultet, a onda je taj izdatak morala opravdavati pred onom škrtijom i, rekao 13

POLUSAN.indd 13

30.4.2009 13:32:05

Polusan

bih, autentičnijom stranom svoje osobe koja je imala mnogo manje sluha za moje univerzitete. Tako mi je skromna svotica koju sam dobivao svakog prvog i petnaestog, a koju smo u nastupu obostranog samosažaljenja ponekad nazivali »stipendijom«, imala prenijeti mnoge poruke te njene unutrašnje borbe: i kako sam džeparac već prerastao, i kako je krajnje vrijeme da diplomiram i oženim se, i kako je život skup, a njena plaća sve manja, i kako sam neodgovorno ostao bez očeve penzije. Prije godinu dana me iznenada zgrabio zicflajš – Hrvoje je bio otputovao na svoj treći berlinski semestar, Bambi je odlutao za nekom ekološkom komunom na Cres, a Deva započinjao praksu – i u toj sam neočekivanoj, ali poticajnoj osami odlučio završiti fakultet. I da nije Karlovića, moj bi me apsolventski carpe diem odveo do diplome; očistio sam treću godinu i velik dio četvrte, ali kad sam došao do Građanskog kola su mi, kako bi u Branjevini rekli, grezla. Jedan rani nesporazum s gospodinom profesorom, uzrokovan mojim malo prekomotnim odnosom prema fakultetskoj administraciji, nabujao je do otvorene netrpeljivosti. Otvorene, dakako, s njegove strane.

Karlović je postao moja psihološka blokada, nešto čime se moram baviti protiv vlastite volje, pa je sve što sam trebao progutati, a bilo je vezano uz njega – njegove knjige, njegovi asistenti, druga literatura vezana uz njegov ispit – već iz daljine poprimalo vonj nekog smrdljivog sirupa. Još dok sam bio brucoš šaptalo se po faksu da nam je dekan sav u metastazama i da mu je mandat pri kraju, ali premda je tijekom dugih godina moga studiranja mnogo puta zalepršala crna 14

POLUSAN.indd 14

30.4.2009 13:32:05

zastava nad vratima Sveučilišta, nijednom to nije bilo njemu u čast. Moje odugovlačenje i želja da ga eskiviram jednim je, dakle, dijelom bilo diktirano i tim zloćudnim prognozama te se stoga energija koja je trebala biti usredotočena na rad počela seliti na čekanje i to tako da je s vremenom sve više i više prelazila na tu drugu, neproduktivnu stranu. Kad bi mi onim svojim prstima koji su sličili na sparušene hrenovke gurnuo indeks i prosiktao da se za koji mjesec opet javim na konzultacije jer da me u protivnom nikad neće pustiti, izašao bih bijesan iz njegove sobe osjećajući da me ne provocira toliko njegova nenaklonost koliko njegov optimizam. Ali, ispada da je Karlović, bar dosad, znao što govori.

Iz svega toga stara je shvatila da ću jednom ipak završiti taj fakultet, a kad joj se Deva glupo i nepotrebno pohvalio koliko zarađuje u stričevoj kancelariji, ona je – povezavši sve ugodne nagovještaje moje buduće pravničke karijere – obećala da će mi najkasnije do lipnja sasvim zavrnuti špinu i da si novac za ljetovanje zaradim sam. − Znaš li ti − rekla mi je neki dan, kad sam sasvim uzgredno spomenuo hladnoću koja me čeka u Vitalu − da sam ja u tvojim godinama imala već deset godina staža?

Cijela vaša generacija je jako nesamostalna. − Da − odgovorio sam − ali se bojim da će ta generacija do penzije otplaćivati cijenu vaše samostalnosti.

Večeras neće skrivati nestrpljenje s kojim očekuje moj izvještaj iz Vitala. Kao klinac često sam u takvim prilikama znao podleći njenom uzbuđenju, a ona bi poslije moj zanos – koji bi, kažem, proistjecao više iz važnosti što ju je sama 15

POLUSAN.indd 15

30.4.2009 13:32:05

Polusan

pridavala nekom od takvih vitala (tečaj gitare, strani jezici, Narodna tehnika…) negoli iz mog vlastitog zanimanja – koristila da me ucjenjuje čim bi primijetila da sam se počeo hladiti. − Jesi bio? − viknut će iz kuhinje čim me čuje na vratima. − Gdje? − upitat ću tobože odsutno. − Pa, tamo…

Ona će vidjeti dobar znak u svakome od mojih mogućih odgovora i − u strahu da bih zbog nekog nepovoljnog dojma mogao odustati − požurit će da prema čitavoj stvari stvori pozitivan odnos: »Vidjet ćeš, ma, kao da imam neki predosjećaj, da će na kraju sve biti dobro.« Mene te naivne racionalizacije, čak i kad se radi o puno važnijim stvarima, same po sebi ne bi smetale, ali ako bilo što krene krivo, ona će me po navici odmah optužiti da sam iznevjerio svoje obećanje. Koje obećanje? Pa, to da će sve biti dobro. Ponekad se pitam kako ljudi, koji tako nepokolebljivo predosjećaju sretne ishode, vrše bilo kakav izbor u životu. Ako čovjeka na kraju svakog puta čeka neka svrha, ako i uspon i pad imaju svoj smisao, čemu onda, o majko žalosna, uopće izlaziti ujutro iz kreveta.

Ili ta jadna mudrost dolazi s godinama, što mi je palo na pamet neki dan kad me Hrvoje odvukao na večeru kod Mirinih, na kojoj se kraj njenoga starog naprosto nije dalo doći do zraka. Emeritus Vrkljan, koji se od trenutka nagloga umirovljenja počeo mahnito drogirati štampom, izvukao je odnekud jedan prošlomjesečni broj Die Zeita s člankom posvećenom politici Ivana Pavla II. prema zemljama evropskoga 16

POLUSAN.indd 16

30.4.2009 13:32:05

istoka i pokušao pred nama aktivirati ostatke svoga srednjoškolskoga njemačkog. Mali pasus u članku preveo nam je na kraju Hrvoje: Papina želja da posjeti Jugoslaviju, istaknuta u nekoliko diplomatskih prilika, jugoslavenskim je vlastima neprihvatljiva zbog procjene da bi to dovelo do buđenja hrvatskoga nacionalizma. Poslije mi je Hrvoje, valjda da bi ispričao jalovo koprcanje budućega punca, povjerio da Vrkljan u zadnje vrijeme kradom navraća u pravoslavnu crkvu u Preobraženskoj da bi tamo kupio beogradske Književne novine; i onda njima u svome salonu trijumfalno maše kao krunskim dokazom da je bio u pravu, da je oduvijek bio u pravu, i kad je ulazio u Partiju i kad su ga izbacivali: »Govorio sam i Miki i Đodanu: Vatikan, ljudi, Vatikan! A oni su odmahivali rukom«.

To je ta naknadna pamet, bijedna kompenzacija za činjenicu da smo ispali iz vlaka. Kod moje sirote stare – koja doduše nikada nije pucala visoko, niti se, kao emeritus Vrkljan, probijala potpisujući udžbenike iz socijalističke ekonomije – to barem ne prelazi granice obitelji.

U pola sedam ujutro u prepunom tramvaju u čovjeku je budna jedino mizantropija. Kad se točno u šest aktivira histerična elektronika u inače nečujnoj i nezamjetljivoj kutijici moga kvarcnog Hallera, svijet dobiva izgled iznenada i prekasno otkrivene klopke. U prvoj sekundi novog dana mozak obavi grozničavu, ali neuspješnu potragu za izlazom. Možda to nije budilica? Ako i jest, možda se aktivirala slučajno? Ne, ne.

Možda je danas subota ili nedjelja? Nije ni to. Možda sam 17

POLUSAN.indd 17

30.4.2009 13:32:05

Polusan

je nekom greškom navio da zvoni prerano? Nisam, točno je šest. Možda nisam ja taj kojem zvoni, možda ja uopće nisam ja i sve skupa je nekakav nesporazum? Možda, ali kakav god nesporazum da je u pitanju, taj je svakako nastao prije nego je budilica zapijukala i rješenje nikako neće biti u tome da nastavim spavati. Ima li, dakle, bilo koji način, postoji li ikakva mogućnost da ostanem u krevetu? To zadnje pitanje sprema i zadnji odgovor: treba se dići, otresti sna i krenuti u hladni, negostoljubivi svijet. Svijest koja se tako opire nuždi otkriva san i javu u grubim usporedbama koje buđenje pretvaraju u doživljaj niza bolnih, i fizički bolnih, opreka: toplo – hladno, mir – nemir, opuštenost – prisila… I kako, dakle, u praskozorje naći nekog saveznika u tom svijetu iz kojeg moram isključiti vlastiti krevet? Palim svjetlo kraj uzglavlja, a svjetiljka koja je sinoć prisno virkala preko moga ramena pretvara se u hladno oko isljedničkog reflektora pred kojim će čak i moja soba, najprivatniji i najvlastitiji od svih prostora koje poznajem, ustuknuti izručujući me bez otpora danu koji se budi.

Spadam među ljude koji će prerano buđenje uvijek doživjeti kao nasilje. Navika da poštujem dragocjene časove jutarnjega polusna i da se budim polako, u već uspostavljenim tokovima grada, daje mi osjećaj sigurnosti; ne samo da me oslobađa nekog nejasnog tereta odgovornosti, koji me još od školskih dana spopada uvijek kad ustanem prerano, nego mi omogućuje da u sebi pratim rađanje jednog poticajnog raspoloženja kojeg ću u punoj mjeri osvijestiti tek kada dođe večer: kako noć odmiče, tako u nama, koji ostajemo budni, raste 18

POLUSAN.indd 18

30.4.2009 13:32:05

osjećaj da nam je grad povjeren na čuvanje. Kad se navečer raspadne njegova dnevna komunalna geometrija, grad se otkriva u zbiru svojih povijesnih i sentimentalnih emanacija što ga u srcima svih stanovnika koji imaju sluha za tu malu noćnu muziku čine jednim i jedinstvenim mjestom na koži svijeta. U tim prisnim trenucima – a govorim o nečem tako običnom poput noćne šetnje − ne samo da mogu čuti odjek svojih koraka nego mi se pokazuju i križišta mojih vlastitih tragova, koji me stopu po stopu vraćaju natrag, k onim prvim koracima koje sam, prema obiteljskoj predaji, napravio na Srednjoškolskom završivši u blatu doskočišta za skok u dalj.

Stoga vjerujem da čovjek doista zavoli neki grad tek onda kad na njegovim ulicama počne sretati samog sebe.

Kako se onda prepustiti noći koja se pretvorila u košmarnu utrku sa satom? Ne mogu zaspati već zbog straha da će Haller proraditi istog časa čim izgubim svijest o vremenu, pa mi nedostaje onaj period dekompresije koji dolazi s polaganim otpuštanjem konopaca navečer i s ponovnim zatezanjem ujutro. Pokušao sam, naravno, ustanoviti kako se s tim problemom, pod pretpostavkom da su ga na ovaj ili onaj način iskusili, obračunavaju oni kojima je jutarnja šihta postala sudbinom i kojima veker stalno galopira kroz snove premda ga više ni ne čuju. Kad ujutro krenem od kuće i kad se na putu prema tramvajskoj stanici umiješam među suha pušačka iskašljavanja, ne mogu se oteti dojmu da je u tim rutinerima iz prve smjene budilica nekom vrstom rezonance aktivirala samo onoliko koliko je potrebno da stignu na posao.

Ljudi koji se vuku prema stanici zapravo i dalje spavaju; ono 19

POLUSAN.indd 19

30.4.2009 13:32:05

Polusan

što je u tim trenucima u njima budno, nije po svom ustroju ništa složenije od mehanizma sata koji ih je probudio. Sad tu stupa na snagu stara Hrvojeva teza da javni prijevoz u socijalizmu ima zadatak da radnike desubjektivizira u svakom, a posebno u političkom smislu. Osam sati rada, osam sati učenja, osam sati odmora i još dva sata javnog prijevoza. Da bi svladali tu matematiku, onako beznadno uglavljeni jedni među druge, pripadnici vladajuće klase utječu se jedinom što im preostaje: pokušavaju još malo odspavati između stanica.

Teško je ujutro uhvatiti nečiji pogled; u tramvaju, u vonju skromne radničke špajze, pod prejakim neonskim svjetlom nalik svjetlu u peradarskim farmama, čovjek dobiva želju da se – poput usnule kokoši – zagleda negdje pod vlastiti pazuh.

Sjećam se još iz vojske koliko nepatvorene mržnje izazivaju oni koji u rano jutro pokazuju da su dobro raspoloženi.

Moja svakodnevna norma, stotinjak glavica salate koje još spavaju u nekom od Vitalovih podruma, počinje se u obzoru jutarnjeg svjetojađa nazirati tek kad tramvaj skrene iz Držićeve prema Pešćenici. Dostojevski piše kako osuđenika na smrt nada ne napušta ni na kolicima kojima ga vode na stratište; ona ga drži u vjeri da će na jednom od raskršća što slijede, ta kolica i njegova sudbina koju na njima prevoze, skrenuti u nekom spasonosnom smjeru. Moja situacija nije, naravno, ni izbliza tako dramatična – ali se ponavlja. Sve do toga raskršća ja se još mogu nadati da je sve to samo ružan san, ali kad »dvojka« okrene prema Žitnjaku, na čijem se horizontu tvornički dimnjaci uzdižu poput vješala, postajem svjestan – gledajući oko sebe lica koja je desetogodišnje ili 20

POLUSAN.indd 20

30.4.2009 13:32:05

dvadesetogodišnje iskustvo s ovom tramvajskom linijom već sasvim zatupilo − da sam ja jedina osoba u čitavoj toj ranojutarnjoj karavani koja zaista i u punom smislu trpi. Čak osjećam da i moji podrumski kolege na izvjestan način naziru što me muči te mi stoga i pristupaju s dozom benevolencije i razumijevanja: jedan dvadesetšestogodišnji apsolvent koji zajedno s njima iz dana u dan premeće glavice salate, a i to tek kao alternacija nekom balavcu, ne može biti drugo nego slučaj. Zato ja imam pravo na određenu autonomiju i ta ih autonomija ne vrijeđa. Smijem svoj gablec pojesti sam i na miru, ne traže moje društvo u tramvaju kad se vraćamo s posla i, što je najvažnije, nisam dužan arbitrirati u njihovim sporovima, poput onog što je izbio nakon što mi se kolegica Katica Hržec iz vedra neba obratila kao osobi koja će jedina shvatiti zašto je zakasnila na posao: »Bila je takva gužva kod Resnika da se nisam uspjela plasirati u autobus.« Gdje smo, dakle? Sjedim osam sati dnevno među tim plasiranim i deplasiranim proleterima i njihovim beskrajnim nadmudrivanjima, pri tehnološkome normativu od deset stupnjeva celzijusa, koji se ne mijenja ni gore ni dolje bez obzira na vanjsku temperaturu. Onako zgrbljen na niskoj hoklici samo čekam da mi guzica upadne u jednu od struja unakrsnog propuha i da me za koji dan ili tjedan iznenada presječe u križima; stisne li me sad malo jači lumbago, od mora i kupanja vjerojatno ne bih imao ništa. A kad s vremena na vrijeme ustanem i protegnem se, tada, gotovo u pravilu, kokodakanje oko mene zamre i sve zastane u očekivanju da ću nešto reći. Pa kad se pokaže da ja ne mislim iskoristiti tu 21

POLUSAN.indd 21

30.4.2009 13:32:05

Polusan

kratkotrajnu pažnju onda se opet, s puno prešutnog razumijevanja za moj slučaj, razgovor nastavlja.

Tako sam nespretno poklopio budilicu da se otkotrljala s ormarića na tepih, a onda sam je, panično pipkajući po podu, vršcima prstiju pomeo pod krevet. Odande se javila pobjedonosnim pijukanjem, a kad sam − upalivši svjetlo – spustio noge na pod u namjeri da kleknem i potražim je u prašini ispod kreveta, baš u času kad se u nagloj i nespretnoj rotaciji težina čitavog tijela našla na desnom stopalu, iznenada me po sredini stopalnog svoda presjekla oštra, probadajuća bol.

Odmah sam prepoznao taj ubod; u posljednje vrijeme mi se, jači ili slabiji, javljao kod iznenadnog opterećenja koje bi me zateklo sa stopalom previše okrenutim prema unutra ili ako bih iznenada potrčao, ali nikad ga dosad nisam osjetio tako jako. U onom bljesku boli u kojem sam budilicu skoro zgnječio u šaci iskrsnula mi je pred očima davna branjevinska slika – igrali smo se, Hrvoje, ja i mali Jožek Halapir, na gradilištu novog vatrogasnog doma i Josip je u jednom trenutku bos doskočio točno na hrđavi čavao koji je virio iz odložene zidarske daske.

Ispružio sam nogu, a osjećaj uboda koji se zaustavio tik ispod gležnja naglo je splasnuo, ostavivši u ukočenom stopalu poruku da će se vratiti s prvim nesmotrenim pokretom. S mukom sam se pridigao oslonivši se na rub kreveta i polako se uvukao pod poplun. Stopalo je trebalo nekako imobilizirati, ali mi nije padalo na pamet ništa drugo nego da ga oprezno pritisnem uz hladnu drvenu ploču poprečne 22

POLUSAN.indd 22

30.4.2009 13:32:06

stranice kreveta, tek toliko da se osiguram od nekontroliranih pokreta, i da pokušam umiriti disanje. Krv je prostrujala kroz gležnjeve, na tren mi se učinilo kao da prsti natiču, čak sam u palcu osjetio nekoliko otkucaja pulsa, no sve se malopomalo smirilo.

Tek što sam ponovno zaspao, stara je banula u sobu. − A ti…? Ne ustaješ? − upitala je, a u njenom sam usplahirenom glasu prepoznao bojazan koja nije proistjecala samo iz pretpostavke da ću zakasniti na posao. To me razbjesnilo. − Ja? − rekoh. − Ne, ne ustajem. − Zaboga, Vjeko? − ustuknula je. − Pa, već ti je frtalj sedam?!

Nisam odgovorio, a ona je prišla prozoru i otpustila rolo. S klepetavim zvukom kuglagera svjetlost je nahrupila u sobu. Pokrio sam se preko glave. Vital me neće više vidjeti, morat ćeš se pomiriti s tim. Ispričao sam joj što mi se maloprije dogodilo. I nisam joj zaboravio spomenuti da tamo ne radim ni jedan od poslova koje je radio mali, nego navlačim reumu guleći salatu u podrumu, i zamolio sam je, već umoran od te teme, da spusti roletu.

Okrenula se vrteći glavom. − Znaš li ti, kad sam ja počinjala raditi, baš one zime kad sam tebe nosila, pao je takav snijeg, ma skoro metar i pol, ali nedajbog da netko ne dođe na posao. Same smo prtile snijeg, ja i pokojna Smiljana, kroz cijelu Kustošiju…

Da, tako je to bilo nekad. Nosi me danas, ako možeš.

Pratio sam njen glas koji je selio iz prostorije u prostoriju dok se spremala na posao, razvezujući jednu od najdražih tema: 23

POLUSAN.indd 23

30.4.2009 13:32:06

Polusan

kako je život neobazriv prema čovjeku i kako se čovjek može spasiti jedino time da sam prema sebi bude još nemilosrdniji.

Tonuo sam u san.

Oko pola jedanaest probudio me telefon. − Vjeko − stara se javljala s posla − danas ti je popodne doktor Žanić dežuran na ortopediji, pa ako hoćeš doći samo mu se javi s porte, poslije dva.

Doći ću. Ali prvo se moram naspavati.

Jednom, u šestom razredu, zakasnio sam u školu i umjesto da pred zaključanim vratima skrušeno pričekam kraj prvoga sata, izašao sam oprezno na ulicu, pa skrenuo iza ugla, preko raskršća i najednom se grad, kao u bajci, rastvorio svuda oko mene. Moja prva markiranja nisu bila potaknuta ni pubertetom ni buntovnim hormonima odrastanja, nego naprosto željom da vidim kako grad živi – i da li uopće živi – za ono vrijeme dok bih ja trebao biti u školi. Već sama činjenica da s piroškom u ruci šećem po Vlaškoj dok bih trebao biti u školi činila mi se neobično uzbudljivom – kao da se moje postojanje ravnopravno odvija na dva mjesta: na onom na kojem jesam i na onom na kojem bih trebao biti i – zirkajući ispod oka na prolaznike – provjeravao sam je li ta moja tajna vidljiva, znaju li oni da ja pripadam onom drugom svijetu, obilježenom obavezom, i da sam ovdje, u zabranjenom gradu, tek ilegalac koji špijunira njihovu vjeru u poredak stvari? Očito ne znaju, jer kad bi znali – bio sam gotovo siguran – oni bi se na trenutak organizirali, bar nekoliko njih, da me pokušaju vratiti tamo kamo pripadam. A možda, sav sam protrnuo od takve mogućnosti, možda me 24

POLUSAN.indd 24

30.4.2009 13:32:06

izbjegavanje obaveze na neki način učinilo nevidljivim? Ideja me zagolicala do intenziteta koji sam morao podijeliti s Hrvojem. Ali tada sam se suočio s činjenicom da se u njegovom pojmovniku pojavljuju riječi poput odgovornosti, dužnosti i da im je već u stanju sam domisliti konkretan sadržaj. Kao da ga i sad vidim, namrštenoga na vratima njegova haustora u ulici Brešćenskoga: podiže kažiprstom naočale stojeći na prvoj stepenici, koja mu daje fizičku prednost potrebnu za jedno starmalo, ali apsolutno dobronamjerno predavanje što mi ga mora održati.

Spustio sam rolo i vratio se u krevet. Čitavo prijepodne plovio sam na valu nježne i pravilne sinusoide tonući kroz blaženu, gotovo bestežinsku toplinu postelje da bih svakih pola sata izronio, tek da pogledam na sat i uvjerim se kako ni jedna sekunda novog vremena više ne pripada Vitalu. Jedanaest, pola dvanaest, dvanaest… Zvuci zabranjenog grada.

Na kraju sam ipak morao požuriti da ne zakasnim u Dom zdravlja. Stari je Žanić više nego sudbonosna osoba u našoj obiteljskoj kronici: moj pokojni otac, u vrijeme dok je kao komercijalist radio u Medikaliji, često je obilazio njegovu ordinaciju pa je pri jednom od posjeta upoznao i maturanticu medicinske škole Zdenku Doblač koja je kod doktora bila na praksi. Stari ortoped, kojem, dakle, mogu zahvaliti što je poslužio kao oruđe u Božjem naumu da spoji oba kraka moje prethistorije, bio je dobrodušni, pomalo komični čiča, kojeg ni poslije gotovo četrdeset godina staža nije ostavila potreba da igra svoju djetinju predstavu o doktoru.

25

POLUSAN.indd 25

30.4.2009 13:32:06

Polusan

− Onda? U čemu je stvar? − upitao me čim sam ušao.

Ta strogost u nastupu vrlo bi se brzo rasplinula pred nezadrživom navalom njegove bezazlenosti, a zbog takvih naivnih inscenacija naši se razgovori nisu mnogo izmijenili još od onih pučkoškolskih dana kad me stara vodila k njemu radi ortopedskih cipela i kad me on, silno nastojeći da u njegovu tonu osjetim kako mi se obraća kao odrasloj osobi, upozoravao na opasnosti koje vrebaju u mom odbijanju da hodam svijetom s tim peglama na nogama. I danas kad naiđem negdje na tintanu olovku, s kakvom je iscrtavao obris mojih ravnih stopala na kartonu na kojem sam stajao, osjetim lagano škakljanje po tabanima.

Ali, stari je Žanić ipak bio pouzdan u svom poslu i to je iskupljivalo smiješne strane njegova karaktera. Dok mu pričam o Vitalu, o neljudski niskim stolcima i vlazi, on pažljivo opipava moje boso stopalo. Ponekad mi se čini da je pola medicine u tome da čovjek svlada gađenje prema drugom ljudskom tijelu. U svakom slučaju, premda nije napipao ništa osobito, preporučivši mi tek mirovanje i neku mast, njegovi topli i pažljivi prsti sasvim su mi povratili izgubljenu bodrost. − I zapamti − rekao mi je na odlasku, ponovo navukavši izraz dolittleovske strogosti − zapamti makar i ne zbog sebe, jer za tebe je već prekasno, nego zbog djece koju ćeš jednog dana imati: tenis-papuča je smrt za stopalo. − Zapamtit ću to, doktore − odgovorih najtronutije što sam mogao.

26

POLUSAN.indd 26

30.4.2009 13:32:06

POLUSAN.indd 4

30.4.2009 13:32:04

Ratko Cvetnic´

ISBN 978-953-14-0xxx-9

139,00 kn

Polusan OMOT.indd 1

Ratko Cvetnic´

Kratkim izletom, svojim sjećanjima iz Domovinskog rata, 1997. godine Ratko Cvetnić izazvao je pravu senzaciju i do danas se njegova knjiga smatra najboljom hrvatskom prozom o tome ratu. Kratki izlet je 1998. godine nagrađen i uglednom književnom nagradom Ksaver Šandor Gjalski.

Nakon 12 godina autor se javlja, ovaj put, opsežnim romanom Polusan u kojem opisuje Zagreb potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća i vrijeme u kome već ishlapjeli socijalizam troši svoje zadnje resurse. Glavni junak nastoji okolnosti skrenuti sebi u korist, s pokojim uspjehom, ali i pokojim urnebesnim promašajem.

Polusan

Ratko Cvetnic´ Polusan

Polusan 5.5.2009 13:10:31