Dr. John McKenna u njoj razmatra različite vrste zaraza i upala koje su postale otporne tijekom godina otkako je prvi put objavljena njegova knjiga. Daje opsežne opise alternativnih, biljnih, homeopatskih i nutricionističkih lijekova. Opisuje kako se upale i zaraze još uvijek mogu liječiti bez antibiotika, ali priznaje da su oni katkad potrebni.
John McKenna
Od njezine objave, knjiga Prirodni antibiotici prevedena je na šesnaest jezika i danas je poznata kao međunarodna uspješnica.
Prirodni antibiotici
Antibiotici su nastali 1940-ih, kada su dočekani kao uzbudljivo otkriće u liječenju bakterijskih upala i zaraza. Danas su oni najpropisivaniji lijekovi diljem svijeta. Međutim, često i prekomjerno propisivanje antibiotika prouzročilo je probleme. Zbog pojave organizama otpornih na antibiotike –“superbakterija” – sve više ljudi traži alternative.
dr. med. John McKenna
Prirodni antibiotici Uz pomoć prirode do zdravlja
www.mozaik-knjiga.hr
129,00 kn ISBN 978-953-14-0506-5
Prirodni antibiotici OMOT.indd 1
29.5.2009 14:12:29
Prirodni
antibiotici
Natural Alternatives to Antibiotics © Dr. John McKenna, 2003. © za hrvatsko izdanje Mozaik knjiga, Zagreb, 2009.
Za nakladnika Alen Bodor Urednica Aleksandra Stella Škec S engleskoga prevela Hrvoja Heffer Lektor Jakov Lovrić Grafički urednik Ivica Jandrijević Ilustracija na naslovnici Shutterstock Tisak Impress, Iv. Gorica, lipanj 2009. isbn 978-953-14-0556-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 702657. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
dr. John McKenna
Prirodni
antibiotici
Sadržaj
Uvodnik. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Zahvale. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Uvod. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10.
Povijest antibiotika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Otpornost bakterija na antibiotike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 Uporaba i zloporaba antibiotika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Konvencionalni i alternativni pristupi medicini . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Dječje upale. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 Biljna medicina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 Homeopatska medicina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 Prehrambena medicina. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Dodaci prehrani. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 Uloga stresa. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153
Zaključak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169
Ova je knjiga posvećena četirima vrlo posebnim osobama u mojemu životu – Charity, Jackie, Marianne i Davidu – mojoj djeci.
UVODnik Prvi sam put imao zadovoljstvo upoznati dr. Johna McKennu nakon jednoga
predavanja u Dublinu. Dok smo razgovarali, rekao mi je da piše ovu knjigu, čije objavljivanje nije moglo doći u bolje vrijeme. Ta je knjiga dugo iščekivana i potrebita, a bavi se mnogim problemima i daje odgovore na mnoga pitanja. Danas ljudi bolje razumiju nuspojave vezane uz dugotrajnu uporabu antibiotika. Davne 1958. godine, kada sam diplomirao farmaciju, to nije bio problem koji je izazivao javnu zabrinutost. No meni je i tada bio na pameti. U to je doba nastupila eksplozija uporabe antibiotika, tableta za smirenje i spavanje. Od tada razvoj tih lijekova ne jenjava, a kada danas pogledam mnogobrojne pacijente koje liječim u svojoj klinici, još bolje razumijem ono što sam zamijetio potkraj pedesetih. Ova knjiga opisuje mnoge dostupne alternative. Echinacea se, primjerice, u nedavnoj studiji provedenoj na Sveučilištu u Münchenu pokazala jednim od najboljih prirodnih antibiotika. Dr. Alfred Vogel promicao je echinaceu više od četrdeset godina i presretan sam što vidim da jedno znanstveno izvješće potvrđuje njezine velike prednosti. To izvješće dokazuje da postoje prirodni načini pomaganja i jačanja obrane u ljudskome tijelu. Nedavno su me zamolili da održim predavanje skupini liječnika i studenata medicine u Njemačkoj. Dok sam govorio o imunološkome sustavu, načas sam spomenuo proizvod pod imenom Echinaforce, svjež ekstrakt iz biljke Echinacea purpurea. Liječnici koji su prisustvovali predavanju bili su vrlo zainteresirani za metode koje sam koristio u proteklih trideset pet godina pomažući ljudima s tegobama. Posebice sam bio sretan na kraju predavanja kada je jedna liječnica ustala kako bi potkrijepila ono što sam rekao o echinacei. Navodno je dobila nezgodnu upalu grla na putovanju Brazilom. Budući da nigdje u blizini nije bilo nikakve ljekarne, nije uspjela doći do antibiotika pa je umjesto njih kupila bočicu proizvoda Echinaforce u običnoj trgovini zdravom hranom. Uzela je 7
Prirodni antibiotici
dvostruko veću dozu od preporučene vjerujući da joj to neće pomoći i na svoje iznenađenje otkrila da je njezina grlobolja poprilično popustila do večeri. Od tada svojim pacijentima vrlo uspješno propisuje echinaceu. Ova jasno napisana i sažeta knjiga pravodoban je podsjetnik na velike mogućnosti koje priroda može ponuditi. Priroda je u ravnovjesju i uvijek će imati snagu liječenja. Mnoge teme koje dr. John McKenna dotiče otvaraju put većemu uvažavanju i razumijevanju prirodnih lijekova. Na posljetku, rođeni smo u prirodi i moramo se pokoravati njezinim zakonima ako želimo ostati zdravima i čilima. Sretan sam što vidim da ljudi diljem svijeta sve više postaju svjesni prirodnih alternativa koje su im na raspolaganja umjesto uporabe i zloporabe sintetičkih antibiotika. Siguran sam da će čitatelje ove knjige impresionirati i obogatiti golema istraživanja i znanje utrošeno u njezino objavljivanje. Jan de Vries, liječnik holističke medicine, osteopatije, naturopatije i akupunkture, član Britanske udruge liječnika akupunkture
8
Predgovor Dolje su navedeni bolnički kartoni jednoga četrnaestogodišnjaka. Svaka
zvjezdica (*) označava uporabu antibiotika. Starosna dob
Recept
Vrsta lijeka
9 mjeseci* 1 godina* 1 godina 1 godina* 1 godina* 2 godine* 2 godine* 2 godine* 2 godine* 3 godine* 3 godine* 3 godine* 3 godine* 3 godine 3 godine* 3 godine 3 godine* 3 godine 3 godine 4 godine* 4 godine* 4 godine* 4 godine
Keflex antibiotik Septrin antibiotik Piriton antihistaminik Pen-V antibiotik Bactrim antibiotik Bactrim antibiotik Keflex antibiotik Amoxil antibiotik Penbritin antibiotik Keflex antibiotik Amoxil antibiotik Erythroped antibiotik Amoxil antibiotik krema Hydrocortisone steroid Erythroped antibiotik Maxolon lijek protiv mučnine Keflex antibiotik krema Hydrocortisone steroid sirup Vallergan antihistaminik Keflex antibiotik Keflex antibiotik Keflex antibiotik Alupent bronhodilator (za širenje dišnih puteva u astmatičara) 9
Prirodni antibiotici
4 godine* 4 godine* 4 godine 4 godine 4 godine* 5 godina* 5 godina 5 godina* 5 godina* 5 godina 5 godina* 5 godina 5 godina* 5 godina 5 godina* 5 godina 5 godina* 6 godina 6 godina* 6 godina* 6 godina* 6 godina 6 godina 6 godina 6 godina 6 godina*
Keflex Erythroped krema Diprosone Vallergan Ceporex Ceporex krema Diprosone Amoxil Amoxil sirup Triludan Keflex Ventolin Distaclor Ventolin Amoxil Ventolin Amoxil krema Hydrocortisone krema Fucidin Ceporex Keflex Ventolin Ventolin Ventolin Ventolin Erythroped
antibiotik antibiotik jak steroid antihistaminik antibiotik antibiotik jak steroid antibiotik antibiotik antihistaminik antibiotik bronhodilator antibiotik bronhodilator antibiotik bronhodilator antibiotik steroid antibiotik antibiotik antibiotik bronhodilator bronhodilator bronhodilator bronhodilator antibiotik
To je dijete svoj prvi antibiotik primilo u dobi od devet mjeseci. Prije navršene sedme godine primio je ništa manje nego trideset kura antibiotika. S pet mu je godina dijagnosticirana astma. Antibiotici su se propisivali za grlobolju, kašalj, bronhitis i kao »mjera opreza« zbog hripavih prsa. Steroidi su se propisivali za alergijske osipe, koji su vrlo vjerojatno mogli biti posljedica antibiotika! 10
Predgovor
Ta je besmislena uporaba antibiotika – jedna kura za drugom, pa još jedna, pa još jedna – za svaku osudu. Ne zaboravite da je lijekove primalo maleno dijete. To je moglo biti vaše dijete, a ova će vam knjiga pokazati da su ti lijekovi sve samo ne bezazleni. Slučaj koji vam predstavljam, međutim, nije najgori s kojim sam se susreo i to me zastrašuje, a kao pacijenta, roditelja ili zainteresirana čitatelja, vjerojatno zastrašuje i vas. Vi ste bili ti koji ste mi ukazali na ovaj problem i koji ste od mene zatražili bolju metodu liječenja. Početkom 1994. godine održao sam niz predavanja pod naslovom »Kako liječiti upale i zaraze bez antibiotika«. Ta su predavanja privukla veliku pozornost, i to u tolikoj mjeri da mi je postalo razvidno kako ljudi žele doznati puno više o ovoj temi. Na tim su me predavanjima osokolili da svoj pristup stavim na papir i tako je nastala ova knjiga. Spomenutu povijest bolesti ne citiram zato da bih kritizirao liječničku struku, djetetova liječnika ili roditelje, a ni zato da bih koga optužio ili zaplašio. Naprotiv, želio bih istaknuti teškoću svojstvenu pokušaju liječenja upala i zaraza samo antibioticima. Vjerujte mi, postoje sigurne, djelotvorne i dostupne alternative, ali nemojte me držati za riječ, nego im se okrenite i pročitajte istraživanja o njima. Prije svega iskušajte alternative jer ćete se samo tako uvjeriti u to, kao što sam to i ja morao učiniti. Povlašten sam što sam imao tako divne pacijente koji su me neprestano podržavali svojim razumijevanjem, vjerovanjem i strpljivošću. Naučili su me mnogo toga, posebice o meni samome i na tomu sam im zahvalan. Povijest bolesti ovoga dječaka pokazuje potrebu otvorenijeg pristupa uzrocima učestalih upala i zaraza. Liječenje simptoma često ne urodi plodom i škodi svima koji su u pitanju. Utvrđivanje temeljnih uzroka jedini je način liječenja takva djeteta. Slučaj ovoga djeteta odražava i potrebu za manje znanstvenim, a više ljudskim, brižnijim i suosjećajnijim pristupom medicini. Drugim riječima, potrebno je imati više srca, a manje glave! Glava bez srca dovodi do jednoga oblika medicine koji je hladan i neosjetljiv na ljudsku patnju, kojemu 11
Prirodni antibiotici
nedostaje mudrosti i razumijevanja posljedica liječenja ljudi na taj način. Da smo stavili veći naglasak na tu mudrost i razumijevanje, a manje na prihvaćanje znanstvenoga znanja, ne bi se pojavio globalni problem otpornosti na antibiotike. Mudrošću vođeno znanje koje su nam ostavile prošle generacije jamac je budućnosti. No da biste prihvatili i razumjeli tu mudrost, morate otvoriti svoje srce. Mnogi liječnici vrlo malo znaju o alternativnoj medicini, ali ne ustručavaju se reći da je ona nedjelotvorna. Primjerice, dok sam radio u Royal Victoria Hospital* u Belfastu čuo sam kako kirurg savjetnik iz Škotske osuđuje akupunkturu kao glupost i nadriliječništvo. To je tužno čuti! Dosadašnja istraživanja jasno pokazuju da je akupunktura doista djelotvorna. Važno je da vi i ja budemo iskreni i da kažemo što mislimo da je dobro, čak i usprkos nasrtljivome protuslovlju. Važno je i da obratite svojega liječnika opće medicine i da ustrajete na sigurnijoj medicini. Ista poruka koja se ponavlja i čuje iz različitih izvora u konačnici ostavlja traga. Ako ništa ne kažete, medicina se neće promijeniti, a vi ili vaše dijete mogli biste završiti s gore opisanom vrstom liječenja. Vrijeme je da se odlučite. Zalažem se za sigurniji oblik medicine i blaži pristup pacijentima. Ako je to ono za što se i vi zalažete, onda to tako i recite jer na taj način potičete promjene. Vjerujem u ljude: što je više informacija i moći koje oni imaju, to će i više zdravoga razuma prevladati. Svrha je ove knjige priopćiti ljudima medicinske probleme s kojima se danas susrećemo. Nadam se da ćete uživati u čitanju i nešto naučiti. dr. John McKenna Dyke Road Natural Health Clinic, Brighton
*
12
Bolnica Royal Victoria (nap. prev.).
Zahvale Želio bih se zahvaliti svojemu dobrom prijatelju Davidu Niketu Ringu za
pomoć koju mi je pružio vodeći me u vrlo teškome razdoblju mojega života. Njegova mi je mudrost omogućila uvidjeti važnost uvođenja nekih promjena, uključujući i pisanje ove knjige i priopćavanje onoga što osjećam široj javnosti. Želio bih se zahvaliti i prijateljici Angeli Leahy za njezino neprestano ohrabrivanje i vjerovanje u mene te za pomoć koju mi je pružila u mnogim aspektima pripremanja izvornoga nacrta knjige. I medicinska sestra iz moje ordinacije, Joan Deegan, zaslužuje zahvale jer mi je pomogla održati ordinaciju na životu dok sam ja provodio sate i sate radeći na knjizi. Zbog njezine je brižnosti, požrtvovnosti, razumijevanja i zdrava razuma bilo ugodno raditi s njom. Zahvaljujem i Siobhán za njezin ugodan pristup, pokrivanje Joan i što mi je omogućila da se bacim na istraživanja. Zahvaljujem i Johnu Doyleu za mnogo toga, posebice za lekturu konačnoga rukopisa. Nisam shvaćao važnost dobroga urednika dok nisam počeo raditi s Robertom Reeners i Karin Whooley. Unatoč tomu što je njihovo poznavanje medicine oskudno, pomogle su mi da svoju poruku prenesem na jednostavan i učinkovit način. Ispričavam se Aisling Collins što ovaj put nisam mogao iskoristiti njezine ilustracije koje pobuđuju uspomene. Zahvaljujem Wendy MacDonnell i Hansen Laboratories* za pomoć s istraživačkim informacijama, Mercku, Sharpu i Dohmeu za uporabu Antibiotics in *
Laboratoriji Hansen (nap. prev.).
13
Prirodni antibiotici
Historical Perspective * te Schaperu i Brümmeru za pomoć u istraživanjima i mikroskopskoj obradbi nekih biljaka. Zahvalan sam svim svojim pacijentima za dugogodišnju potporu. Ova je knjiga nastala zbog njih. Bez njihove pomoći ne bi bilo moguće ustrajati na jednostavnijem i blažem obliku medicine. Posebice zahvaljujem onima koji su pristali da iskoristim njihove povijesti bolesti. Najveću zahvalnost dugujem obitelji, koja je s velikom snagom podnosila bol zbog dugih razdoblja razdvojenosti.
*
14
Antibiotici s povijesnoga stajališta (nap. prev.).
Uvod Antibiotici su lijekovi koji se koriste za liječenje zaraza i upala. Cio spek-
tar antibiotika proizveden je od njihovih početaka 1940-ih do danas, kada se propisuju kao jedan od najčešćih lijekova u svijetu. Antibiotici svojim djelovanjem uništavaju ili nadziru rast mikroba, tj. uzročnika bolesti. Vrlo su djelotvorni u borbi protiv zaraza i upala izazvanih bakterijama poput, primjerice, streptokokne upale grla. Potpuno su beskorisni u liječenju zaraza i upala izazvanih virusima kao što su gripa ili obična prehlada. Prava vrijednost antibiotika danas naglo opada zbog masivne zloporabe tih tvari diljem svijeta. Posljednjih godina izvješća pokazuju sve veći problem s otpornošću na antibiotike koji se javlja u različitim dijelovima svijeta. Osim toga, ljudi postaju sve svjesniji nuspojava antibiotika pa traže alternative. Ova ih knjiga detaljno opisuje. U modu ponovno dolaze prirodni lijekovi, posebice biljni i homeopatski lijekovi, koji opet zadobivaju mjesto što im s pravom pripada jer omogućuju uravnotežen način liječenja zaraza i upala. Ljudi postaju sve svjesniji hrane koje jedu, a svjesni su i potrebe za dodacima prehrani, posebice u obliku vitamina i minerala. Zbog svih je tih tema, kao i zbog opisa povijesti bolesti koji pokazuju na koji se način određene zaraze i upale mogu liječiti prirodnim sredstvima, ova knjiga dragocjen imovinski dodatak svakom kućanstvu. Posebice je važna za roditelje djece koja boluju od učestalih zaraza i upala. Budući da je ova knjiga namijenjena široj javnosti, napisana je na najjednostavniji mogući način s minimalnim znanstvenim ili medicinskim žargonom. Oblikovana je tako da pokaže kako se zaraze i upale mogu liječiti bez antibiotika, s naglaskom na činjenici da će oni ponekad možda ipak biti potrebni. Međutim, to je više iznimka nego pravilo. Knjiga vam ne savjetuje da se klonite svojega liječnika. Dapače, trebali biste posjetiti liječnika ili liječnicu i potaknuti ih na uporabu prirodnih metoda kad god je to moguće. 15
Prirodni antibiotici
Kada odabirete liječnika, pokušajte pronaći onoga koji je osposobljen i za uporabu prirodnih metoda i za konvencionalnu medicinu. Budući da će mnogi lijekovi koji se obrađuju u ovoj knjizi biti dostupni samo na recept (prema europskome zakonodavstvu koje je na snazi od 1995. godine), najbolje je otići onim liječnicima koji vam za njih mogu izdati recept. Cilj je ove knjige vratiti zdrav razum u kliničku medicinu i podržati blaži način liječenja ljudi. Prvi dio knjige bavi se poviješću i razvojem antibiotika, njihovom konvencionalnom uporabom i problemom otpornosti na antibiotike koji je zadobio velik publicitet. Poslije se bavim nekim uobičajenim zarazama i upalama u djece. Veći dio knjige, međutim, razmatra alternativne metode liječenja zaraza i upala, od biljne medicine do homeopatije i prehrambene medicine. Opisi povijesti bolesti odabrani su iz moje ordinacije u svrhu ilustracije mojega osobnoga stajališta. (Sva su imena promijenjena u svrhu zaštite povjerljivosti pacijenata o kojima je riječ.) Mogao sam uključiti mnoge slučajeve dramatičnije naravi, poput onoga s početka knjige. Međutim, odlučio sam pojednostavniti opise povijesti bolesti kako oni ne bi zasjenili svrhu knjige, a to je pokazati vrijednost različitih oblika alternativne medicine u liječenju zaraza i upala.
16
1 Povijest antibiotika »Zlatna groznica«
Od najranijih vremena do devetnaestoga stoljeća Najraniji dokazi o uporabi biljaka ili drugih prirodnih tvari u ljekovite svrhe u ljudi potječu iz neandertalskoga doba prije 50 000 godina. U sjevernome su Iraku arheolozi pronašli dokaze o ljudskim ostacima koji su bili sahranjeni s raznim biljkama. Za neke je od njih danas poznato da imaju antibakterijsko djelovanje.* Stanovnici toga područja i danas još uvijek koriste mnoge od tih biljaka.
Med Prvi recept za liječenje zaraza i upala vjerojatno potječe od Egipćana oko 1550. godine prije Krista. Bila je to mješavina svinjske masti, meda i gaze pod imenom mrht, byt i ftt, koja se koristila kao mast za čišćenje i prematanje rana. Znamo da je djelovanje meda antibakterijsko jer on izvlači vodu iz bakterijskih stanica i tako ih uništava. Osim toga, enzim inhibin koji je sastojak meda pretvara glukozu i kisik u vodikov peroksid, koji je poznat po svojemu dezinfekcijskom djelovanju. *
Antibakterijsko je djelovanje tvari ono djelovanje koje uništava bakterije ili sprječava njihovo množenje.
17
Prirodni antibiotici
Imao sam pacijenta s površinskim ranama na gležnjevima, zapešćima i laktovima. Te su rane bile vrlo otporne na liječenje antibioticima, ali uz manje teškoće med ih je uspio zaliječiti. Otkrio sam da je med izvrstan i za liječenje upaljenih varikoznih ulkusa.* U rimsko je doba uobičajen recept bio tincta in melle linamenta. U suštini je to ista onakva mast kakvu su koristili i Egipćani s medom kao aktivnim sastojkom. I Grci su koristili med za čišćenje i zavijanje rana, često u kombinaciji s bakrenim oksidom. Tijekom Drugoga svjetskog rata mast od meda i svinjske masti koristila se u Šangaju za liječenje rana i kožnih upala s vrlo dobrim rezultatima.
Češnjak i crveni luk Med nije bio jedina antibakterijska tvar koju su koristili Egipćani. Mirišljave smole poput tamjana i mirte koristile su se za očuvanje ljudskih ostataka. U tjelesnim se šupljinama mumija često znao pronaći crveni luk zbog njegova antibakterijskog djelovanja. Istraživači su 1940-ih potvrdili protuupalna svojstva crvenoga luka i češnjaka. Izolirali su tvar pod imenom alicin, koja se pokazala vrlo djelotvornom u uništavanju bakterija. Vjeruje se da su Egipćani u ljekovite svrhe koristili još jednu biljku – rotkvicu. Protuupalna je svojstva te biljke potvrdila izolacija rafanina, tvari koja ima značajno antibakterijsko djelovanje protiv širokoga spektra zaraza i upala.
Plijesni Alexander Fleming je u svojemu radu 1920-ih pokazao da plijesni poput Penicillium spp. mogu proizvesti antibakterijske kemikalije. Ali uporaba plijesni potječe još od Egipćana, a možda i ranije. Jedan je egipatski liječnik, koji je *
18
Otvorene rane nastale zbog proširenih vena (nap. prev.).
Povijest antibiotika
citiran na Ebersovu papirusu oko 1550. godine prije Krista, izjavio da »ranu koja trune... treba povezati pokvarenim kruhom od ječma«, a Egipćani su doista koristili sve vrste plijesni za liječenje površinskih upala. I drevni su Kinezi koristili plijesni za liječenje gnojnih, tvrdih i bolnih čireva te drugih kožnih upala.
Vino i ocat Vino i ocat popularni su načini liječenja upaljenih rana od Hipokratova doba. Ocat je kiselina i jak antiseptik (kemikalija koja uništava sve mikrobe, uključujući viruse i bakterije). Antibakterijska se svojstva vina ne mogu u potpunosti pripisati alkoholu u njegovu sadržaju, jer je postotak alkohola vrlo nizak. Novije su kemijske analize vina, međutim, otkrile prisutnost antibakterijske tvari pod imenom malvozid pa se danas misli da zbog te tvari vino ima antibakterijsko djelovanje.
Bakar I anorganske su se tvari koristile za liječenje upala tijekom povijesti. Bakar je bio u širokoj uporabi u Egipćana, Grka i Rimljana, često u kombinaciji s medom. Moderni su znanstveni eksperimenti doista dokazali antibakterijsko djelovanje bakra. Primjerice, danas se kožna upala poznata kao impetigo, izazvana bakterijom Staphylococcus aureus, u Francuskoj liječi pomoću Eau Dalboura, tj. kombinacijom cinka i bakra. Ovaj recept potječe iz doba Jacquesa Daliboura, generala kirurga u vojsci Luja XIV., ali moguće je da je dijelom francuske narodne medicine i mnogo prije toga doba.
Antibiotici u drevnoj Africi U svojoj knjizi The Antibotic Paradox* dr. Stuart Levy spominje nedavno otkriće tisuću godina starih mumija u Africi na kojima su pronađeni tragovi tetraciklina (modernog antibiotika). Neko zrnje koje su ti ljudi koristili sadržavalo je i tragove tetraciklina, a mikroorganizmi koji proizvode ovaj antibiotik pronađeni *
Paradoks o antibioticima (nap. prev).
19
Prirodni antibiotici
su u uzorcima tla uzetima s tog područja. Jesu li ti ljudi otkrili tetraciklin i stoljećima ga koristili? Ako je tomu tako, zašto im otpornost bakterija nije predstavljala problem, ili možda ipak jest?
Devetnaesto i početak dvadesetoga stoljeća Dobre bakterije U devetnaestome se stoljeću izvode razni eksperimenti ne bi li se pronašla čarobna, jaka antibakterijska tvar koja bi ljudsku vrstu oslobodila napasti pod imenom zaraza i upala. Godine 1877. pariški su eksperimenti pokazali prednosti uporabe neškodljivih, »dobrih« bakterija u liječenju patogenih ili škodljivih bakterija. Ti su eksperimenti doista dokazali da se neškodljive bakterije mogu koristiti u suzbijanju patogena (štetnih bakterija) iako ih nisu uništavale. U Parizu je i Louis Pasteur opisao korisne učinke ubrizgavanja neškodljivih bakterija iz tla u životinje radi suzbijanja bedrenice. Mnogi su drugi eksperimenti vezani uz bedrenicu i koleru potvrdili te nalaze i dokazali da neškodljive bakterije mogu spriječiti rast bakterija koje su uzročnici bolesti. Kasnije ćete u ovoj knjizi pročitati nešto o korisnim učincima »svježega« jogurta koji sadrži »dobre« bakterije. Te »dobre« bakterije pomažu tijelu proizvodeći određene vitamine, a istodobno štite tijelo od rasta škodljivih bakterija koje su uzročnici bolesti.
Piocijanaza U Njemačkoj je 1888. godine izolirana antibakterijska tvar pod imenom piocijanaza. Ispitivanja su ove tvari na životinjama pokazala njezinu veliku djelotvornost. Zapravo, rezultati su bili toliko uzbudljivi da su ispitivanja načinjena i na ljudima koji su bolovali od različitih zaraza i upala. Međutim, rezultati ispitivanja na ljudima bili su vrlo razočaravajući jer se piocijanaza pokazala pretoksičnom pa je zbog toga zaustavljeno svako istraživanje te tvari. 20
Povijest antibiotika
Salvarsan Godine 1910. sredstvo pod imenom salvarsan (boja) više je obećavalo jer se pokazalo djelotvornim u liječenju sifilisa, česte onodobne bolesti koja se prenosila seksualnim odnosom. I ponovno je toksičnost za ljude bila glavna prepreka njegovu razvoju i širokoj uporabi. Problem s toksičnošću i bezuspješno traganje za drugim antimikropskim sredstvima dva su čimbenika koja su ometala napredovanje istraživača. Počeo je kopnjeti zanos traženja »čarobnoga metka« koji bi čovječanstvo oslobodilo od zaraznih i upalnih bolesti, od kojih su mnoge bile glavni onodobni uzročnici smrti.
Doba penicilina Sve se to, međutim, promijenilo 1928. godine kada je Alexander Fleming otkrio penicilin. Nakon što se istaknuo svojim medicinskim studijama, dr. Fleming počeo je svoj istraživački rad na patologiji 1908. godine. Njegovi su prvi radovi doveli do izolacije lizozima, enzima u ljudskim suzama i nosnoj sluznici. Dokazalo se da taj enzim ima blago antibakterijsko djelovanje, ali nije bio vrlo djelotvoran protiv većine zaraza i upala u ljudi. Godine 1928. dok je pokušavao uzgojiti Staphylococcus spp. u Petrijevoj zdjelici, Fleming je primijetio da je plijesan koja je slučajno kontaminirala zdjelicu spriječila rast tih bakterija. Odlučio je ustanoviti identitet te plijesni, koju je na posljetku nazvao Penicillium notatum. Fleming je bio uzbuđen zbog tog otkrića. Plijesan je uzgojio u posebnoj gustoj tekućini koju je ubrizgao u neke svoje pacijente što su imali različite zarazne i upalne bolesti. Rezultati su bili ohrabrujući, a tekućina se nije pokazala toksičnom. Nažalost, Fleming nije napravio dovoljno te guste tekućine i kada je 1929. godine predstavio članak sa svojim nalazima, nije se posebno dojmio svojih kolega iz medicinske struke niti ih je posebno zainteresirao. Bila su potrebna dva druga nadarena istraživača, dr. Florey i dr. Chain, koji su radili na Sveučilištu u Oxfordu potkraj 1930-ih i početkom 1940-ih, a koji su 21
Prirodni antibiotici
pokazali važnost nalazâ dr. Fleminga. Zbog njihova je pionirska rada penicilin uveden u kliničku uporabu. Florey, australski liječnik, došao je na stipendiju u Oxford studirati patologiju. Chain je bio njemački kemičar koji je pobjegao pred nacistima 1930-ih i završio u Engleskoj. Florey je žudio sastaviti skupinu istraživača koji su se zanimali za pronalazak djelotvornih antibakterijskih tvari. Bio je mikrobiolog i kliničar, dok je Chain bio kemičar koji je mogao izolirati, pročistiti i proučiti svojstva potencijalnih antibakterijskih tvari. Njihov su istraživački tim činila dvadesetorica najboljih onodobnih znanstvenika u Britaniji. Svoju su pozornost usmjerili na rad Alexandera Fleminga, a radili su na pročišćavanju penicilina i provjeravanju njegove djelotvornosti. U jednome laboratorijskom eksperimentu tim je u pedeset miševa ubrizgao smrtnu dozu Streptococci spp. Dvadeset pet je tih životinja često primalo injekcije penicilina. Kontrolna skupina (drugih dvadeset pet miševa) nije dobivala injekcije penicilina. Nakon deset dana preživjela su dvadeset četiri od dvadeset pet miševa koji su primili penicilin. Svi su miševi iz kontrolne skupine uginuli. Ti su zapanjujući rezultati bili objavljeni u poznatome medicinskom časopisu The Lancet 24. kolovoza 1940. godine. Godine 1941. oksfordska je skupina provela svoja prva klinička ispitivanja s penicilinom. Njihov je pacijent bio četrdesettrogodišnji policajac koji je bolovao od septikemije (trovanja krvi). Čovjek je umirao pa su Florey i Chain odlučili pet dana mu ubrizgavati penicilin u mišiće svaka tri sata. U roku dvadeset četiri sata čovjekovo se zdravstveno stanje značajno poboljšalo. Do četvrtoga dana vrućica je nestala i on je opet počeo jesti. Međutim, nakon petoga dana nestalo je zalihe penicilina pa se pacijentovo stanje opet počelo pogoršavati i na posljetku, on je umro. Unatoč njegovoj smrti, svima je bilo jasno da je penicilin bio iznimno djelotvoran u suzbijanju zaraza i upala. Sljedeći izazov oksfordske skupine bio je pronaći način proizvodnje penicilina u velikim, ekonomičnim količinama. Sva njihova nastojanja za dobivanjem 22
Povijest antibiotika
industrijske potpore za istraživanje u Britaniji nisu urodila plodom pa su u ljeto 1941. godine otišli u SAD. Ondje su uspjeli pridobiti neke farmaceutske tvrtke za industrijsku proizvodnju penicilina, uključujući Merck, Squibb, Pfizer, Abbott, Winthrop i Commercial Solvents. Zbog tih je američkih farmaceutskih tvrtki penicilin postao ljekovita stvarnost. Klinička ispitivanja koja su uslijedila poslije toga polučila su izvanredne rezultate. Penicilin je pokazao iznimnu djelotvornost protiv niza zaraza i upala, uključujući upalu pluća, septikemiju, šarlah, gnojne upale grla, difteriju, gonoreju i reumatsku groznicu. Postalo je opće uvriježeno da bi mogao pomoći u liječenju bilo koje bolesti, a taj mit vrijedi i danas! Taj je novi »čudotvorni lijek« pratio golem publicitet, a 1945. godine Fleming, Florey i Chain dobili su zajedničku Nobelovu nagradu za fiziologiju i medicinu. Penicilin je poslije proizveden u oralnome obliku, ali i kao dodatak mnogim proizvodima, uključujući meleme, pastile za grlo, masti za nos i kozmetičke kreme. Prije 1955. godine nitko nije nadzirao prodaju penicilina pa ga je svatko mogao kupiti u slobodnoj prodaji bez recepta. Ta je neumjerena i neobuzdana uporaba dovela do bujanja otpornih bakterija u crijevima (E. Coli i Candida spp.). Do 1955. godine većina je zemalja počela ograničavati prodaju penicilina, ali šteta je već bila nanesena. Otpornost je postala velik problem, a u bolnicama su se počele pojavljivati epidemije zaraza i upala otpornih na stafilokoke.
Streptomicin Mikrobiolozi odavno znaju da tlo sadrži vrlo malo bakterija koje mogu izazvati zaraze i upale u ljudi. Selman Waksman, znanstveni istraživač sa Sveučilišta Rutgers u New Jerseyju cijeloga je života proučavao bakterije iz tla i razloge zašto one nisu toliko patogene za ljude. Godine 1939. tvrtka je Merck and Company financijski pomogla Waksmanu u pokretanju potrage za antibioticima u mikroorganizmima iz tla. Vrhunac je te potrage bio 1943. godine kada je izoliran streptomicin, prvi antibiotik koji je ulio nadu pacijentima s tuberkulozom (TBC-om). Taj se antibiotik i danas 23
Prirodni antibiotici
koristi u liječenju TBC-a. Nakon kliničke uporabe u pacijenata oboljelih od tuberkuloze, ubrzo se pokazalo da streptomicin izaziva nuspojave koje nisu primijećene u uporabi penicilina, uključujući oštećenje bubrega i gluhoću. Međutim, glavni je problem s uporabom streptomicina bila otpornost, koja je ograničavala njegovu djelotvornost. Waksmana i njegove suradnike iznenadila je brzina kojom su bakterije uspijevale razviti otpornost na lijek. To ih je ponukalo da potraže druge antibiotike, što je dovelo do razvoja neomicina, lijeka koji se danas obično koristi u antibakterijskim mastima.
Kloramfenikol Potkraj 1947. godine u kliničkom je ispitivanju uporabljen antibiotik kloramfenikol u liječenju epidemije tifusa u Boliviji. Zbog uspješnog je obuzdavanja epidemije uporabljen u drugome dijelu svijeta, u liječenju pjegavog tifusa u Maleziji. U bolivijskoj se epidemiji oporavilo svih dvadeset dvoje pacijenata koji su primili kloramfenikol. Od pedesetero pacijenata koji nisu mogli primiti antibiotik jer ga nije bilo, četrnaestero ih je umrlo. Kliničko ispitivanje u Boliviji nije jedina južnoamerička poveznica s ovim antibiotikom. Kloramfenikol prvi je put izoliran iz uzorka tla u Caracasu u Venezueli, a to je otkriće bilo važno na dva načina. Prvo, zbog identifikacije nove antibiotske tvari, a drugo, zbog mogućnosti liječenja prethodno neizlječive bolesti poput tifusa, kao što je pokazalo kliničko ispitivanje. Kasnije je taj isti antibiotik pokazao izvanredne rezultate u liječenju trbušnoga tifusa. Znanstvenici su konačno počeli nalaziti djelotvorne tvari za liječenje ozbiljnih zaraza i upala. Euforija koja je pratila otkriće kloramfenikola donekle je splasnula kada se pokazalo da izaziva ozbiljne nuspojave. Do 1950. godine mnoge je istraživače zabrinuo sve veći broj dokaza koji su ga povezivali s ozbiljnim poremećajima u krvi, uključujući anemiju i leukemiju. Danas je uporaba kloramfenikola ograničena u razvijenim zemljama u kojima su dostupni skuplji, ali sigurniji lijekovi. U zemljama u razvoju, međutim, još 24
Povijest antibiotika
je uvijek u širokoj uporabi jer ga je jeftino proizvesti. Uglavnom se koristi za tifus, trbušni tifus, meningitis i brucelozu, ali može se koristiti i za druge zaraze i upale. Možda ste ga koristili i vi, kao kapi za uši ili oči.
Cefalosporini Sredinom 1940-ih Giuseppe Brotzu, rektor Sveučilišta Cagliari na Sardiniji, izolirao je tvar nalik antibiotiku iz plijesni. Provodio je klinička ispitivanja s tom tvari (iako u nečistome obliku) i postigao vrlo dobre rezultate, posebice u liječenju stafilokoknih zaraza, upala i trbušnoga tifusa. Brotzu je svoje rezultate objavio 1948. godine, a njegov je rad zapazila Floreyjeva istraživačka skupina iz Oxforda. Nakon što su dobili uzorke gljivica, uspjeli su izolirati i pročistiti nekoliko antibiotika nalik penicilinu, koje su nazvali cefalosporinima. Cefalosporini su vrlo djelotvorni u liječenju širokoga spektra bakterijskih zaraza i upala. Bakterije uništavaju na sličan način kao i penicilin i dragocjena su mu alternativa, posebice ako se radi o otpornosti na penicilin. Dodatna im je prednost što je njihova toksičnost vrlo mala, iako otprilike 5% pacijenata dobiva alergijske reakcije. Modifikacije osnovnoga cefalosporinskoga kemijskog ustroja dovele su do razvoja cijeloga spektra tih antibiotika za kliničku uporabu. I danas se nastavljaju istraživanja na razvoju novih cefalosporina.
Tetraciklini Godine 1947. Benjamin M. Duggar izolirao je klortetraciklin iz uzorka mulja iz rijeke Missouri (SAD). Klortetraciklin bio je prvi tetraciklin, ali Duggarovo je otkriće dovelo do izolacije i kasnijeg razvoja cijeloga niza vrlo jakih antibiotika, koji su sada drugi po redu nakon penicilina u uporabi diljem svijeta. Budući da su djelotvorni za širok spektar bakterija i relativno ih je jeftino proizvesti, tetraciklini su ubrzo zadobili naklonost i danas se koriste u liječenju 25
Prirodni antibiotici
dugoga popisa zaraza i upala. Posebice su popularni u zemljama u razvoju zato što su jeftini. Mnogobrojna istraživanja tetraciklina pokazala su njihovu djelotvornost, ali poznato je i da izazivaju velik broj toksičnih nuspojava. Tetraciklini stvaraju kalcijeve spojeve u kostima koje rastu, što može izazvati cjeloživotnu promjenu boje kostiju i oštećenje zubne cakline, kao i usporeni rast kostiju. Tetraciklini prolaze i kroz posteljicu pa su vrlo toksični za fetus. Slijedom toga, zabranjeni su u liječenju zaraza i upala u trudnica i djece mlađe od sedam godina. Druge toksične posljedice obuhvaćaju bujanje Candide spp. i Staphylococcusa spp. u crijevima, što dovodi do kroničnih zaraza i upala izazvanih tim organizmima. U nekih pacijenata može doći i do oštećenja jetre i bubrega, ali i do alergijskih reakcija kao što su urtikarija, kožni osip, astma i kontaktni dermatitis. Budući da tetraciklinski antibiotici stvaraju spojeve s kalcijem, magnezijem i željezom, ne bi ih trebalo uzimati s mliječnim proizvodima ili mineralnim i vitaminskim dodacima prehrani koji sadrže kalcij, magnezij ili željezo. Tablica 1.1 daje sažet prikaz otkrića i razvoja prve i druge generacije antibiotika tijekom 1940-ih i 1960-ih. • Tablica 1.1 Otkrića antibiotika 1940-ih i 1960-ih
Prva generacija antibiotika 1942. Razvoj penicilina 1943. Otkriće streptomicina 1945. Otkriće cefalosporinâ 1947. Otkriće kloramfenikola 1947. Otkriće klortetraciklina Druga generacija antibiotika 1960. Razvoj meticilina 1961. Razvoj ampicilina 1963. Razvoj gentamicina 1964. Razvoj cefalosporinâ 26
Povijest antibiotika
Noviji antibiotici Daljnja su se istraživanja nastavila tijekom 1960-ih, koja su dovela do razvoja druge generacije antibiotika. Među njima su meticilin, polusintetička izvedenica penicilina, koji se posebno proizvodi baš zato da bi se svladao problem otpornosti na penicilin. Meticilin je dočekan s veseljem kao velik pomak u borbi protiv otpornosti bakterija na penicilin, a znanstvenici su vjerovali da konačno mogu dobiti tu bitku. Nažalost, bakterije su imale zadnju riječ i sada postoje bakterije koje su otporne na meticilin. I ampicilin je izvedenica penicilina. Nastao je kako bi proširio spektar zaraza i upala koje se mogu liječiti penicilinom pa ga je sada u velikoj mjeri zamijenio. Često je prvi izbor antibiotika u liječenju cijeloga spektra zaraza i upala, uključujući upale dišnih i mokraćnih puteva. Amoksicilin je još jedna izvedenica penicilina u širokoj uporabi. Poput ampicilina i on ima širok spektar djelovanja jer može liječiti bakterije koje su gram-pozitivne (primjerice Streptococcus spp. i Staphylococcus spp.) i gram-negativne (primjerice E. Coli i Haemophilus influenzae). Gentamicin je u istoj obitelji antibiotika kao i streptomicin (lijek protiv tuberkuloze otkriven 1943. godine). U načelu je namijenjen ozbiljnim zarazama i upalama jer može imati ozbiljne toksične nuspojave za uši i bubrege. Najnoviji antibiotici U novije su vrijeme farmaceutski laboratoriji razvili obitelj antibiotika pod nazivom fluorokinoloni. Osim što su djelotvorni protiv širokoga spektra bakterija, ovi antibiotici mogu dosegnuti visoku koncentraciju u krvotoku ako se uzimaju oralno. To znači da se puno više zaraza i upala koje su nekada zahtijevale boravak u bolnici sada može liječiti kod kuće. Fluorokinoloni se često koriste ondje gdje su potrebne dugačke kure antibiotika (od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci). Danas ih je dostupan cio niz i pokazali su se djelotvornima protiv bakterija koje je nekada bilo teško liječiti, kao što je bakterija koja izaziva gubavost. 27
Prirodni antibiotici
Budućnost Traganje za novim i djelotvornijim lijekovima, koje je započelo s Floreyjem, Chainom i Selmanom Waksmanom, nastavlja se i danas, ali je tempo znatno sporiji jer je sada farmaceutskim tvrtkama mnogo teže dobiti odobrenje za nove lijekove. Vremenski je odmak između laboratorijskoga otkrića antibiotika i odobrenja za njegovu komercijalnu proizvodnju toliko velik da su neke tvrtke potpuno odustale od tog tržišta. Tvrtkama koje se bave traganjem za novim antibioticima sve je teže držati korak s razvojem otpornosti bakterija zbog koje ti antibiotici postaju beskorisnima.
28
2 Otpornost bakterija na antibiotike »Uključite razum, ali držite se mudrosti.«
Otpornost na antibiotike: je li to doista problem? Čak je i u ranim fazama razvoja antibiotika bilo razvidno da neke bakterije mogu preživjeti i razmnožavati se unatoč antibioticima. Te su bakterije postale otporne na njihovo djelovanje. U intervjuu za New York Times 1945. godine Alexander Fleming upozorio je da bi zloporaba penicilina mogla dovesti do odabira i množenja mutantnih oblika otpornih bakterija. Predvidio je i da bi se taj problem s otpornošću mogao pogoršati ako penicilin postane dostupan u oralnome obliku, ako se bude primjenjivao u neodgovarajućim dozama, ako se ne dovrši terapija liječenja ili ako se ljudima prepiše preduga terapija penicilinom. No koliko je ova otpornost na antibiotike doista problematična? Melbourne, Australija Početkom 1980-ih zaraze i upale koje su bile otporne na gotovo sve poznate antibiotike poharale su neke bolnice u Melbourneu. Organizam zbog kojega je taj problem nastao, a koji je izazvao smrt velikog broja bolničkih pacijenata, bio je Staphylococcus aureus. 29
Dr. John McKenna u njoj razmatra različite vrste zaraza i upala koje su postale otporne tijekom godina otkako je prvi put objavljena njegova knjiga. Daje opsežne opise alternativnih, biljnih, homeopatskih i nutricionističkih lijekova. Opisuje kako se upale i zaraze još uvijek mogu liječiti bez antibiotika, ali priznaje da su oni katkad potrebni.
John McKenna
Od njezine objave, knjiga Prirodni antibiotici prevedena je na šesnaest jezika i danas je poznata kao međunarodna uspješnica.
Prirodni antibiotici
Antibiotici su nastali 1940-ih, kada su dočekani kao uzbudljivo otkriće u liječenju bakterijskih upala i zaraza. Danas su oni najpropisivaniji lijekovi diljem svijeta. Međutim, često i prekomjerno propisivanje antibiotika prouzročilo je probleme. Zbog pojave organizama otpornih na antibiotike –“superbakterija” – sve više ljudi traži alternative.
dr. med. John McKenna
Prirodni antibiotici Uz pomoć prirode do zdravlja
www.mozaik-knjiga.hr
129,00 kn
ISBN 978-953-14-0506-5
Prirodni antibiotici OMOT.indd 1
29.5.2009 14:12:29