rani dani

Goran Tribuson

Rani dani

izabrana djela Gorana Tribusona knjiga 2

Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Za nakladnika Alen Bodor Urednik Zoran Maljković Grafički urednik Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice Marko Jovanovac Korektorica Maja Divošević Tisak ****, ****, ožujak 2009.

ISBN 978-953-14-0517-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ****.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Mojim roditeljima, ili uspomeni na mamu i tatu, ili tako već nekako

MIRIS LIZOLA Sjećanja filmofila

Moja otrovna Madeleine Prošlog sam tjedna bio na večeri kod Jasne i Velimira Vi­skovića, i dok smo sjedili na njihovoj začudno velikoj, za­pravo od stana većoj terasi, pristigao je i gospodin Milan Šarac, vlasnik male nakladničke tvrtke u kojoj je Velimir urednik i poklonio mi novo izdanje Proustova romana Combray, prvi svezak velike intimističke sage koja govori o pustolovini potrage za davnim danima.

Terasa s koje se dobro vidi čitav zapadni dio Zagreba polako je tonula u meki proljetni sumrak i ja sam iskoristio ono malo preo­stalog svjetla da »napreskokce« prolutam kroz stranice davno pročitane knjige. I u trenucima kad sam se mutno prisjećao Proustovih istančanih i nenadmašnih razglabanja filozofije utonuća u san, svih njegovih književnih napora da se prizove slatka, zaboravljena prošlost, tako ravnoduš­na spram svih napora našega intelekta, dok sam prikupljao lucidne odbljeske te inteligentne i bolećive svijesti što se odvažila na posao 7

Rani dani

da na više od tisuću stranica obnovi sjenke, boje, šaptaje i mirise vlastita vremena, shvatio sam da nikad, ali baš nikad, ne bih mogao napisati knjigu te vr­ste. I ne samo stoga što mi se Proustova književnojezična sofisticiranost u otkrivanju davnih nježnih i sjetnih prizora činila nedostižnim umijećem, već i stoga što u vlastitom pamćenju nikako ne mogu pronaći meke pastelne prizore i složene, proturječne osjećaje koji bi uopće zavrijedili tu vrstu pristupa. Moja su sjećanja jednostavno sastavljena od vickastih zgoda, raznih psina, provincijskih prostakluka i namještaljki, dakle od one građe od koje se mogu tkati ko­zerske zafrkancije uz litru i vodu, ali ne i višesveščane evokacije za nježne duše koje do kasno u noć čitaju uz žuć­kast sjaj noćne svjetiljke. Pa ipak, dan-dva nakon te večere kod Viskovićevih, tražeći kutiju ksiladekora po zabrinjava­juće zapuštenom tavanu, u starom sam ormaru pronašao limenku na čijem se dnu nalazila mala količina već gotovo ishlapjele raskužne tekućine kakvom su se u pedesetim godinama premazivali daščani podovi školskih učionica i kinematografskih dvorana. Ako se dobro sjećam, zvali smo je lizol. Imala je jedinstven, uistinu ničem nalik – miris, i bilo je nužno da se s prvim parama što su ušle u moje no­snice prisjetim dva bjelovarska kinematografa u kojima se prije četrdesetak godina 8

počeo orisavati moj filmofilski portret. Dakle, ako je za Prousta čep koji otvara neprozir­nu bocu uspomena bio žućkasti kolačić od šećera, brašna, limunova soka i jaja, meni je za istu stvar poslužilo crno, otrovno dezinfekcijsko sredstvo dobiveno iz metana, pa i ta razlika između ukusne madeleine i sasvim nejestiva li­zola na simboličan način govori o razlikama njegova djela i mojih zbrkanih nostalgičnih redaka.

Amerikanci dolaze Premda će to zazvučati pomalo pretjerano i patetično, obli­kovanje svog ranog filmofilskog karaktera imam zahvaliti burnim političkim događajima na prijelazu iz četrdesetih u pedesete godine, preciznije – Rezoluciji Informbiroa i ju­goslavenskom odgovoru na nju. Znam da je taj događaj ku­movao mnogim stvarima, atmosferi straha pred progonom, brojnim dostavama, denuncijacijama i uhićenjima, prisil­nim višegodišnjim »ljetovanjima« na kamenjaru jednog od sjevernojadranskih otočića, dramatičnim i naprasnim smje­nama u kadrovskoj politici i slično, ali je i nepovratno s naših kinematografskih platna otjerao pastira Kostju, zgod­ne komsomolce koji u političkoerotskom zanosu osvješću­ju zabludjele kulačke 9

Rani dani

kćeri, stahanovske heroje rada koji u mislima na brkatog vođu sami samcati obaraju kopačke rekorde predviđene za čitav okrug, mlade politkomesare koji se kroz minska polja vraćaju po džepno izdanje Kratke povijesti SKP(b)-a, što im je pri proboju ispalo iz kožnate torbice, i sličnu partijski svjesnu i savjesnu branšu. Činje­n ica je da se ovaj ideološki »deficit« popunjavao domaćim partizanskim filmskim proizvodima ne manje herojskog naboja, ali je činjenica i to da su s odlaskom druga Kostje i komsomolaca u domaće kinodvorane premazane lizolom pobjedonosno ujahali John Wayne i Gary Cooper, doplovi­li američki podmorničari i mornarički časnici proslavljeni na Iwo Jimi, doskakutali mačevaoci s isukanim floretima i gusari s kukom na ruci i povezom preko oka, ležerno do­šetali ljubavnici s gableovskim smiješkom na licu, odjeveni u bijela odijela i elegantni gotovo kao drug Tito na palubi Galeba kojim je vječito plovio po raznim »misijama mira«.

U Bjelovaru su tada postojala dva kinematografa, oba veoma spretno smještena na gradskom korzu, na potezu između Gradske knjižnice i Gimnazije. Jedan se zvao Gori­ca i nikad nisam uspio shvatiti iz kojeg su mu razloga dali takvo ime, dok u pogledu naziva Partizan, kako se zvao drugi, nikad nisam imao sličnih dvojbi. Biti 10

upućen u film nije razumijevalo samo to da znaš kada se daju predstave, koliko košta ulaznica, kada se otvara blagajna i koja su po­najbolja sjedala, već si morao poznavati kartodrapce Pave­la i Hojsaka, kinooperatera gospodina Doppelhammera, gospođe biljeterke, preprodavače karata Juru i Pjaju, kao i sve ostale osobe i okolnosti koje su bile važne sastavnice provincijskog filmskog života.

Obje dvorane su imale po tridesetak redova, a u Gorici su iza posljednjega bile i lože za koje se govorkalo da su poprištem neke vrste slatkoga života što se odvijao između odraslijih posjetitelja i posje­titeljki, obično za kasnih večernjih predstava. Na rubovima svakog reda bila su sklopiva pomoćna sjedala koja su se prodavala kad bi sve karte bile razgrabljene. Ta su sjedala bila škripava, tvrda i tako mala da je uhranjeniji dio općin­stva na njima mogao sjediti samo s polovicom tura. Ne­sretnici koji su na njima morali prosjediti Prohujalo s vi­horom, vraćali su se iz kina pomalo šepajući i glasno psu­jući američku rastrošnost u pogledu korištenja filmskog vremena. Kako sam spomenuo, pod je bio premazan cr­nim lizolom koji je podne daske činio skliskima, pa ako si se i poskliznuo na njima i pao na tur u »marinerblau« odi­jelcu, nije bilo osobito dramatično, ali ako ti se ta nezgoda dogodila u »marinervajs« kompletu, nastajali su strašni pro­blemi.

11

Rani dani

No, u higijenskoj službi nije bio samo spomenuti li­zol, nego i nekakva dezinfekcijska tekućina koju je za vri­jeme trajanja filma, iz ručnog raspršivača zvanog »flit«, po publici špricao gospon Pavel. Imala je miris jedva nešto bolji od smrdljiva lizola, ali znatno lošiji od prvih poslije­ ratnih parfema Pokošeno sijeno i Crna mačka, pa ako si sjedio pri kraju reda, znalo se dogoditi da te gospon Pavel tako zaspe tom tekućinom da si poslije filma morao skupa s odjećom na temeljito pranje. Inače, film koji se prikazi­vao, imao je redovito predigru koja je samo pojačavala išče­kivanje glavnog događaja. Najprije su se, još dok je publika ulazila, prikazivali tušem i perom crtani dijapozitivi s rekla­mama koje su oglašavale moderno šišanje i brijanje u frizer­skoj radnji Bratstvo, umjetno štopanje najlonskih čarapa, tursku halvu i prvorazredni sladoled kod Šabanovića, akcij­sku konferenciju svih podružnica Afežea i slične korisne novosti. Potom je puštan žurnal Filmskih novosti s najnovi­jim zbivanjima starim tek tri tjedna. Tu se moglo vidjeti ka­ko su razdragani Crnci dočekali druga Tita u dalekom i pri­jateljskom Gabonu, kako je on potom jedva stigao u Beo­grad na važan partijski plenum na kojem je izrekao mnogo progresivnih misli, kako je splitska Jugoplastika ovladala složenom tehnologijom izrade šarenih »šlaufova« za nepli­vače i već 12

izvezla nekoliko komada u Egipat, te konačno, kako su naši nogometaši zabili Rumunjima tri, a oni nama jedva dva gola. Nakon žurnala palila su se svjetla i u dvo­ranu je ulazila mračna reakcija koja je izvješća o golemim uspjesima naših naroda, predvođenih komunističkom par­tijom, propuštala, radije pušeći u foajeu kina.

Imao sam pet ili šest godina kada me majka obukla u svečano »marinerblau« odijelce s kratkim hlačicama i pove­la prvi put u kino. Sjećam se da je prvi film što sam ga u ži­votu vidio bio Slomljena strijela (Broken Lance) sa Spencerom Tracyjem u naslovnoj ulozi, ali ne pamtim ništa više od jarkog tehnikolora i tužne scene nečijeg umiranja na kraju filma. Nakon toga smo gledali i Mostobran, akcijski film o velikoj pomorskoj šori plemenitih Amerikanaca i podmuk­lih Japanaca, a ja sam stalno gnjavio mamu pitajući je koji je od tih kršnih američkih dečki Mostobran. Da ne bi, ne daj bože, zaostala za mojom majkom, u kino me nekoliko puta povela i baka Milica, i to na filmove u kojima je ona najviše uživala. Bile su to šarene pustolovne melodrame meksičkog podrijetla sa stanovitim Luisom Aguilarom u glavnoj ulozi. Luis je bio podeblji gospodin s brčićima, na­lik ciganskom svatu, svirao je nekakvu strašno debelu gita­ru i pjevao bolne tex-mex stvari, a imao je 13

Rani dani

i jako napredna, gotovo komunistička shvaćanja pa se, ljubakajući s kćeri­ma bogatih vlasnika haciendi, usput borio i protiv raznih ugnjetavača i klasnih neprijatelja obična puka. Gospodin Aguilar znao je u svojim plemenitim akcijama čak i zagla­viti, pa se baka vraćala iz kina sva u suzama, neprekidno govoreći: »To je jedan jako lijep i stasit muškarac.« Meni su se pistoleroski i jahački podvizi meksičkog borca za pravdu i napredak poprilično sviđali, ali kako su bili i prečesto isprekidani romantičnim prizorima ljubavnika koji u su­m račnom ružičnjaku šapću nekakve gluposti, ili grozno dugačkim podoknicama punim smiješnih refrena (aja-jaja­-jaj!), počeo sam izbjegavati bakine pozive u kino.

Nakon ovakve uspjele inicijacije bio sam posve educi­ran i za samostalne odlaske u kino što ću već u ranim prvo­školskim danima početi veoma intenzivno i činiti.

Priručna teorija žanrova Moja prva redovita kinogledateljska iskustva vezana su uz derutnu dvoranu bjelovarskog Pionirskog doma, koja je već tada bila u tako jadnom stanju da je uvelike podsjeća­la na ambijente kakve ću uskoro vidjeti u 14

filmovima prav­ljenima po Dickensovim romanima. Pionirski je dom imao poluispravan 16-milimetarski tonski projektor, dvadesetak kratkih Disneyjevih crtića i kopije Reedova Bjegunca, Otmi­ce Sabinjanki i Honda s Johnom Wayneom. Predstave su bile besplatne, održavale su se nedjeljom rano popodne i do besvijesti se prikazivalo ono jedino što se imalo. Nedav­no je televizija u ekskluzivnom terminu odvrtjela Bjegunca, koji mi je bio toliko dosadan da sam uspio tri puta zaspa­ti, pa mi nikako nije jasno kako sam tada u prvoškolskim danima mogao gledati taj film desetak nedjelja zaredom. Stanovitu živost i uzbudljivost ovim su projekcijama davali oni slučajevi kada bi aljkavi kinooperater i »gemištaš«, go­spon Slavek, pobrkao role, pa ste Reedov film mogli gledati kao neku vrstu modernističke enigme u kojoj se glavni junak tek nakon vlastite smrti, osobito uporno i energično suprotstavlja engleskoj policiji koja ga želi uhititi. Jasno, mnogo lagodnije bilo mi je uvijek iznova gledati onih ne­koliko crtića što su ih imali, i koji su gotovo svi bili o Paji Patku. Prgav, prijek, nestrpljiv, nervozan, čak i podosta ego­ističan, taj vjerojatno najinfantilniji od svih Disneyjevih an­t ropomorfiziranih životinjskih likova, već tada mi je postao najomiljenijim junakom, pa sam njegovo preimenovanje u Paška Patka, što se zbilo u devedesetim 15

Rani dani

godinama, primio s istim onim gnušanjem kojim bi stari provjereni partijski radnik primio preimenovanje druga Paje Gregorića, zva­nog Brzi. Sviknuvši se tako već izrana na instituciju repri­ze, na beskonačno gledanje jednog te istog, bilo mi je tije­kom života mnogo lakše pratiti televizijski filmski program, a osobito sam se dobro snašao na odsluženju vojnog roka, gdje se svake subote u velikoj vojničkoj menzi gledala Bu­lajićeva Kozara. U tom mračnom prostoru, punom mirisa zagorjele hrane i vojničkog znoja, sjedili smo jedući napo­litanke i pijući Ožujsko pivo, i nakon desetak tjedana zna­li smo sve o toj neprijateljskoj ofenzivi kao da smo 1942. bili tamo na licu mjesta.

Ali, nije Pionirski dom bio moje jedino filmsko odgajalište; prilično redovito pratio sam projekcije i u službenim kinima za građanstvo, što mi je omogućavala jedna čudna navada moga oca. Naime, kamo god bi išao, moj je otac imao običaj plaćati račune vadeći papirnate novčanice iz lisnice, dok bi uzvraćeni kovani sitniš nemarno stavljao u džep hlača. Kada bi došao kući, presvukao bi se, a hlače, u kojima je možda bilo i do pola kile kovanica, objesio bi na vješalicu. Iz tih se čuvenih očevih hlača moglo sasvim le­žerno drpiti deset 16

dinara za kino, a poslije, kad sam već išao u više razrede, čak i nešto sitniša za cigarete.

Prateći priličnom redovitošću provincijski filmski re­pertoar, ubrzo sam shvatio da je filmska umjetnost beskraj­no složen fenomen te da se filmska djela mogu porazdi­jeliti u stotine vrsta, odnosno da postoje filmovi koje je užitak gledati, filmovi koji se daju podnijeti i oni za čijeg je prikazivanja bolje zaobići ulicu u kojoj su se nalazila ona dva kinematografa. Tako sam došao do svojih prvih iskust­veno-teorijskih spoznaja o žanrovima, pa sam već po pla­katu veoma brzo znao kada se isplati ilegalno zaviriti u očev džep, a kada je umjesnije ostati kod kuće.

Kada bi trebalo na brzu ruku napraviti žanrovsku ljest­vicu popularnosti u pedesetim godinama, bio bi to sasvim lak zadatak. Najpopularniji, dakle na prvom mjestu, bili su američki vesterni, a iza njih, dugo, dugo – nitko!

U razloge te popularnosti nismo ulazili, prihvaćali smo to kao jedno­stavnu i samorazumljivu činjenicu, premda je to što su u nas bile omiljene priče iz života stranih prošlostoljetnih trgovaca kravama, bilo jednako blesavo kao kad bi, primje­rice, klinčadija iz Finske ili Norveške ludovala za pričama iz života hercegovačkih pastira, ili za dramama o dravskim kopačima šljunka. Pravi gradski 17

Rani dani

štemeri, vođe pojedinih kvartova, trudili su se oponašati hod Johna Waynea, Jame­sa Stewarta ili živčane pokrete malog Audieja Murphyja, dok su pritom desnu ruku držali lagano podignutu kao da se svaki čas spremaju potegnuti kolt koji im visi o boku. Veoma rašireni nadimci među bjelovarskom fakinarijom bi­li su Šejn (Shane), Đeronimo (Geronimo), a kad se nekog htjelo zezati zvalo ga se Bikom Koji Sjedi. Na melodram­skim vesternima Bijelo pero i Posljednji iz plemena Ko­manči zabilježen je čak i posjet djevojaka, kao i njihove suzne oči, ali se gledanje vesterna u prvom redu držalo muškim poslom.

Da bi se došlo do ulaznice za vestern, trebalo je po­zna­vati čitav niz vještina i pokazati pravo indijansko strpljenje i lukavost. Pet do šest sati prije otvaranja blagajne počeli bismo se okupljati ispred velikih željeznih vratnica iza ko­jih se nalazio kovanom ogradom odijeljen pristup blagaj­ni kojoj se moglo prići tek sat vremena prije početka prve predstave. Uvijek sam bio među prvima, uza same vratni­ce, pa kako se nakon nekoliko sati skupila golema masa svijeta, koja se tiskala naprijed, bio sam posve ukliješten, gotovo bez daha, i jedino što me u toj teškoj, bezizlaznoj situaciji držalo na životu, bila je pomisao na Johna Waynea koji će, kad čitava ova Golgota završi, dokaskati u punom tehnikoloru pred nas 18

u prvim redovima. Sat prije početka projekcije s druge bi strane došao biljeter Pavel, otključao lokot i brzo se izmakao ustranu pred pravim stampedom koji je pojurio prema blagajni. U tom kovitlacu koji je bio nalik onoj trci za zemlju iz filma Cimarron, znali su me onako malog i pregaziti, a ako bih se i održao na nogama, redovito je stradala moja francuska kapa koja bi pala pa su preko nje prejurile stotine pari blatnih cipela. Od djetinj­stva mrzim prokletu francusku kapu koju sam po izričitoj zapovijedi staraca morao nositi, i zbog koje me, kad bih došao kući, još onako ustreptao od završnog obračuna u kojem je John Wayne izrešetao sve što je hodalo po ulici, čekala neugodna i obilna roditeljska »jezikova juha«.

Odmah do vesterna bili su takozvani mačevalački fil­movi. Bio sam premlad da bih uživao u borilačkim bravu­rama Errola Flynna, pa su tu moju potrebu uspješno za­dovoljavali Robert Taylor, Jean Marais, a poslije Alain De­lon i Jean-Paul Belmondo. Mačevalački je film bio pravi mali katalog srednjovjekovne kulture interijera, jer je dvo­boj mačevima obično započinjao u podrumu ili prizemlju, prenosio se u »šlafcimer« na katu, pa sve, etažu po etažu, do završnog prizora koji se odigravao na tavanu, katkad i na krovu. U godinama poslijeratne nestašice kada je tata morao dizati kredit za kuhinjski 19

Rani dani

stol, a mama radila u fušu kako bi kupila novi kauč, bilo je strašno gledati obijesne mačevaoce pod čijim su mačevima nestajali svijećnjaci, parale se zavjese i stilske fotelje, sjeckale se slike u skupim zlatnim okvirima, raspadali se »špajzcimeri« od najkvalitet­nijeg drva i slično.

Nadahnuti plemenitim borcima koji se, vođeni uzvišenim idealima i plemenitim ciljevima, ne libe čak ni toga da svojim mačevima upropaste kompletno po­kućstvo jednog boljeg dvorca, i sami smo izrađivali mačeve od letvica i organizirali prave viteške turnire. Sluđen prediv­ nim filmom Ivanhoe, napravio sam si kacigu sličnu onoj kakvu je nosio Robert Taylor, zatim štit od valovita kartona (tzv. papndekl) i koplje od očeva ribičkog bambusa i ka­skajući pojurio da viteški sredim neke račune sa susjedom Damirom Šonjićem zvanim Šljivar, s kojim sam i inače stalno vodio nekakve ratove. Na nesreću, Šljivar nije gledao Ivanhoea, pa mi se suprotstavio sasvim primitivnim, reklo bi se – neviteškim sredstvima, pogodio me ciglom u glavu, razoružao i zatvorio u njihov prazni svinjac, tako da me, kojeg li poniženja za jednog viteza, iz zatočeništva morala spašavati majka.

Popularnost mačevalačkih filmova dosezali su možda je­d ino još filmovi o Tarzanu, ali se iz njih uopće nisu dale de­rivirati razne dječačke borbene igre. I to iz 20