Sanatorij

Goran Tribuson

SANATORIJ drugo izdanje prvo u ovoj biblioteci

1 BOŽJI POKLISARI Da mu je umrla majka, Valent Livadić doznao je na pomalo neobičan način. Kao i svakog dana, u četiri poslije podne ušao je u vlažno, zagušljivo, sumorno krilo onkološkog odjela najveće gradske bolnice i s papirnatom vrećicom mandarina pod rukom zabrzao prema majčinoj sobi u kojoj je jadnica boravila već dobra dva mjeseca.

Bilo je vrijeme posjeta i ničeg nije bilo čudnog u tome što po klupama hodnika sjede ljudi u raskopčanim zimskim kaputima, glumeći dobro i bezbrižno raspoloženje svaki svom bolesniku, koji su se zaogrnuti kućnim haljetcima stisnuli među njima. Nastojeći što manje zavirivati u te tuđe i neugodne intime koje su uistinu mogle biti i posljednje, jer na ovom su odjelu ležali sve sami teški slučajevi, Valent Livadić nabaše na već dobro mu poznatu sestru Zdenku, kojoj je skrb za majku plaćao kurtoaznim osmije­hom, vrećicama domaće kave, ružom u celofanu, prešanim paketićima suhih smokava ili datulja, ili sve lošijim domaćim čokoladama kvazi-romantičnih nazi­va, 5

sanatorij

što kao da su htjeli kazati kako se baš ova čokolada daruje s iznimnom pažnjom i čistim osjećajima. Spazivši ga i prepoznavši odmah, jer kako se na ovom odjelu ležalo podugo, sestre i liječnici dobro su poznavali ne samo pacijente, nego i svu silu zabrinute im rodbine, sestra Zdenka mu priđe, ozbiljna i sućutna izraza na licu, pa reče: – Vi ste zacijelo donijeli gospođinu odjeću?

On isprva ne shvati značenje njenih riječi, pomi­sli namah kako majka možda za koji dan izlazi, a odmah potom, dosjetivši se kako se s onkološkog odjela ne izlazi naglo i iznenadno, crne mu misli pro­jure glavom.

– Kako to mislite... odjeću... ? – otpovrne, a sestra Zdenka, shvativši valjda i sama kako je pogriješila, ugrize se za usnu i pogleda ga pogledom od kojeg mu je u istom času postalo sve jasno.

– Nije se mnogo mučila – procijedi sućutnu re­čenicu koju je zacijelo rabila kao rutinsku utjehu čak i kad je bila riječ o smrti u najgroznijim mukama.

– Kad? – uspio je prošaptati pitanje na koje odgovor nije mogao imati nikakva značaja.

– Rano jutros... Mislila sam da su vam javili.

– Znači, sad bih stvarno trebao donijeti odjeću? – doda on, poželjevši da što prije nestane iz ove bolnice i s ovog odjela koji će do smrti pamtiti samo po lošim 6

stvarima. No, iako je majka umrla, jedna je stvar u svemu bila dobra – nikad više neće morati nogom stupiti na ovo sumorno mjesto ustajala zraka, neugod­ne vlažne topline i uvijek istog medikamentoznog mirisa.

Tek kad je uspio izjuriti napolje na kišu, pomiješanu s vlažnom, krpastom susnježicom, lavina se čudnih osjećaja saspe na njega i stegne ga negdje u ošitu, tako da je jedva disao, iako je zrak bio hladan, rezak i čist. Imao je četrdeset četiri, a majka dvadeset šest godina više, pa pomisao na eventualnu majčinu smrt nije bila nešto što bi se moglo nazvati preura­njenim, neutemeljenim ili neozbiljnim. Štoviše, otka­ko je bila primljena na ovaj odjel, čiji je naziv nedvoj­beno bio tek inačica čovjekova definitivnog odlaska, Valent Livadić nikako se nije smio uljuljkivati optimističkim tlapnjama kako će nakon stanovitog vremena opet sve biti isto. Pa ipak, kao što i osuđeniku na smrt ranojutarnji izlazak na stratište mora djelovati kao nekakav oblik iznenađenja, tako je i njega majčina smrt zbunila i ispunila nevjericom. Možda se medicin­ska sestra zabunila, mislio je kao da se hvata za slamku spasa, možda me zamijenila za srodnika neke druge osobe koja je jutros preminula...? Potom, prekorivši se zbog neozbiljnosti, uzdahne i potpiše neopozivu predaju – stvari su očigledne i nepopravljive! Mogao se još samo ponadati 7

sanatorij

kako neće patiti, kako se neće uzbuđivati i kako se neće sjećati, ali mu ni to nije polazilo za rukom. U času su ga preplavile žive, šarene obiteljske sličice u kojima je pamtio majku kao središ­nju osobu vlastite prošlosti: dan kad mu je od svog zatajenog honorara kupila prve skupe i uvozne traperice, noći u kojima se budila i naginjala nad njim, usnulim i bolesnim dječakom, polažući mu dlan na čelo i provjeravajući nije li mu konačno spala uporna noćna vrućica, potom kasna ljetna popodneva kad je sjedila na obali i promatrala ga kako se bezbrižno kupa, u glavi valjda zbrajajući buduće rashode, i sama nesigurna hoće li im njena bijedna plaća doteći do kraja ljetovanja. Ta uvijek živahna i optimistična oso­ba, valjda stoga što je umor i strepnje znala vješto skrivati pred svojim jedincem, u posljednjih se nekoli­ko godina, zacijelo od onog trena kad su opake kan­cerogene stanice u njoj počele izgrađivati svoju složenu arhitektoniku smrti, nekako rušila i trunila pred njim i pretvarala u običnu malaksalu, nemoćnu staricu, čija je životna strategija gubila uporište za uporištem, odvodeći je neizbježno prema onom pos­ljednjem skloništu u kojem se čovjek jednostavno pretače li uspomene onih koji će ga pamtiti.

Na tramvajskom je stajalištu zaplakao, ali ne zbog uspomena i sličica u kojima mu se majka ukazivala kao 8

točka života što ima neprijeporan smisao, nego samo zato što je, i sam nekako začuđen, shvatio da su mu pod rukom još uvijek one dvije kile mandarina, što ih je jutros, kad je ona već zacijelo bila mrtva – kupio, namijenivši ih njenoj tihoj bolesničkoj večeri. Zapalio je cigaretu, zakašljao se i bacio rumene plodove, skupa s već razmočenom vrećicom, u usputnu košaricu za smeće.

Pred večer, u kući koja mu je i u majčinoj na­zočnosti već poduži niz godina djelovala beznadno prazna, prisjetio se i vlastite bolesti koju je zbog dramatičnosti mamina stanja u posljednje vrijeme ne­kako smetnuo s uma. Na svu sreću, ta je bolest bila tek skup stanja i problema, još uvijek neuobličenih u ka­tastrofičnu definiciju što odvodi do neugodnog medicinskog tretmana, sa sve lošijim prognozama i sve nejasnijom perspektivom.

Iako je spočetka na upornu glavobolju, poteškoće u disanju, bolove u grudima i djelomično nateknuće limfnih čvorića, koje bi i sam uspijevao napipati, gledao kao na časovit zamor, psihosomatski »kratki spoj« i posljedicu izostanka rituala zdravog života, odvažio se i otišao na rutinske li­ječničke preglede koji se tako često pretvaraju u beskrajni tunel medicinskih užasa, kojima se ne nazire ni kraj ni ishod. Čuo je negdje, možda čak i pročitao, kako su liječnici koji drže do sebe pomalo nalik na 9

sanatorij

istraživače i otkrivače novih svjetova, te se u čovjekov organizam spuštaju sve dublje i metodičnije, sve dok ne pronađu nešto veliko i dostojno samog traganja. Tako se i zbilo, nakon što mu je liječnik opipao puls, izmjerio tlak, oslušnuo stetoskopom zone u predjelu leđa, zaredale su razne krvne slike, dubinska snimanja, jetrene probe, rendgeniziranja i fluorografiranja, encefalografije i tomografije, i još koješta, što je sve skupa činilo tako složen i razveden sustav unutar kojeg bi promašaj, ili, ne daj bože, zdravlje bili apsurdi prve vrste. Možda baš uplašen tužnim majčinim prim­jerom, ili naprotiv, bježeći od njega, odlučio je poslije, možda već navečer ili sutradan ujutro, otići do liječni­ka i suočiti se s posljedicama svega onoga što su mu u posljednja dva tjedna radili, braneći se pred njegovom radoznalošću dvosmislenim stereotipijama poput: »Pričekajte, neki su nam još rezultati potrebni kako bismo upotpunili sliku«, ili: »U ovom bi trenu dijagno­za bila oblik nesmotrenog prenagljivanja«.

Svjestan da je već dovoljno hladan i pribran da može zboriti bez stradalničkih natruha u glasu, uzeo je telefonski aparat i nazvao ženu. Iako mu Dora već šest godina nije bila supruga, stereotipna naznaka »žena« nikako mu nije izlazila iz glave. Nije ju običavao nazivati, ali je držao da je o maminoj smrti ipak mora obavijestiti, 10

ponajprije stoga što je tu i Boris, njihov desetgodišnji sin, kome je pokojnica ipak bila nekakva baka. Osim toga, kako mu se uvijek činilo, odnos njegove bivše žene i pokojnice uvijek je bio uzorit, sve ono što je nedostajalo njegovu braku, bilo je, začudo, prisutno u odnosu snahe i svekrve; dok je on tumarao naokolo, njih dvije su ga sućutno čekale, dok je on šutke buljio u bijeli strop, njih dvije su žustro i iskreno pripovijedale.

– Valente, ti si? – rekla je čim je muklo izustio »halo«, pokazavši tako da mu bar glas nikad neće zaboraviti.

– Jutros je umrla mama – rekao je naglo, iako nije želio proizvesti mučan dojam i pokazati se patnikom.

– Znam – otpovrnula je. – Jutros su mi javili iz bolnice.

– Kako!? – začudio se on.

– Bit će da im je ona sama... prije... dala tvoj stari broj...

Nekoć su živjeli zajedno i nekoć je Dorin broj bio i njegov broj. Samo, pitao se, zašto je majka dala baš taj broj? Nije li u trenucima umiranja bila zbunjena, nije li joj se sve pobrkalo, ili je to uradila namjerno, misleći možda kako je bolje i pametnije da o smrti prvo obavijeste nju, njegovu bivšu ženu?

– Kada je pogreb? – pitala je, valjda da prekine tišinu, onu neugodnu tišinu koja prostruji među ljudi­ma koji su nekoć bili bliski.

11

sanatorij

– Javit ću ti.

– Ne znam hoću li moći doći – rekla je zdvojna, ali je on brzo spustio slušalicu, ne želeći je moliti. Mislio je kako mu uspomena na majku nameće taj smiješan i besmislen ponos, te da nikog ne smije moliti da dođe na ukop, ponajmanje bivšu ženu koju je, baš kao i ona njega, držao krivcem za propast braka.

Sutradan je, čudeći se i sam vlastitom miru koji je pokatkad prelazio čak i u ravnodušnost, obavio sve pogrebne pripreme, odabrao pristojan mrtvački san­duk, dovoljno skup da ne djeluje sirotinjski i dovoljno jeftin da se ne čini snobovski, odlučio se za svećenika, spretno izbjegao usluge pjevačkog zbora ocijenivši ih oblikom baroknog pretjerivanja s kakvim se zacijelo pokojničina majčinska razboritost nikako ne bi pomi­rila. Potom je dao izraditi parte, naručio i oglase u dnevnim novinama, iako je sumnjao da će ih itko pročitati, jer su od njegove rastave i majka i on živjeli tako povučeno i izdvojeno da im gotovo nitko nije zalazio u stan, i na koncu, jedva trpeći uvježbanu profesionalnu sućut samozatajnog službenika pogreb­nog zavoda, platio poveliku svotu, strpao u džep ko­pije uplatnica i otišao kući.

Istog dana, raspinjući se između kajanja i mate­rijalne nužde, nespretno polomivši klin i komad žbu­ke, skinuo 12

je sa zida sliku, maminog Crnčića, prekrasno ulje koje je pokazivalo barku zaljuljanu na olovnom moru jesenskog juga i prodao je u poznatom uramljivačkom salonu za sedam tisuća njemačkih ma­raka. Imao je tako novce kojima će namiriti troškove pogreba i mirno nastaviti živjeti, jednako besadržajno kao što je živio i do tada.

Pogreb je bio dva – tri dana poslije, u scenogra­fiji tako prikladnoj da se moglo pričiniti kako je i ona dio dobro plaćenog aranžmana pogrebnog zavoda. Nebo je bilo zastrto pepeljastosivim oblacima koji su bili niski, gotovo polegli po mirogojskom brežuljku što se bijelio, ali i sivio od snijega uprljanog ispusima gradske industrije. Kroz snježnu zavjesu što se zagu­stila čim su iznijeli lijes na plato ispred mrtvačnice, začuo se bolan cilik grobljanskog zvonca koje nas uvijek nepogrešivo priziva mislima na prolaznost, jed­nako stereotipnim kao što je stereotipan i njegov plaćeni zvon. Uistinu, osim službenih osoba, neraspo­loženog popa i Valenta Livadića, koji je ovu čudnu samotnost nastojao poništiti vlastitom gordošću, nitko nije bio nazočan, čak ni Dora, čak ni njegov sin, kome, eto ovdje, pokapaju posljednju baku. Valjda nekako po profesionalnoj navadi, svjesni da pokojnica iza sebe nije ostavila sijaset onih kojima je nešto značio, ukop­nici su produžili korak, i pop skupa 13

sanatorij

s njima, tako da je Valent Livadić, ispunjen bolom za koji se nadao kako pripada tek ovom ritualu, a da će potom svakako proći, zaostajao za preskromnom povorkom, a potom i sam bez riječi brzao, sustizao kola s lijesom, ne rogoboreći i ne buneći se, zacijelo suglasan s pametnom namje­rom da se ova grobna parada zasuta sivim snijegom što prije okonča. Nad otvorenim grobom svećenik je pro­čitao iz Evanđelja ono što svagda čita i što je čak i bezbožnicima, ukoliko redovito pohode pogrebe ­poznato, a potom je prozborio i nekoliko posebnih rečenica namijenjenih pokojnici kao jedinci i nepo­novljivom Božjem stvoru, ali su i one bile toliko načel­ne i neobvezatne da su sasvim lijepo mogle pristajati i ukopu neke sasvim desete nesretnice. Nešto kasnije, Valent Livadić uzeo je grumen smrznute zemlje, što mu se u toploj šaci smekšala i nekako slijepila, i bacio je na sanduk koji je odgovorio potmulim i šupljim štropotom. To je bila posljednja nelagoda koju je iskusio na pogrebu rođene majke. Valjda slučajno, ili kao posljedica čudne tuđe namjere, on koji nikad do crkve nije držao, stao je pješice silaziti niz grobljansku uzvisinu u društvu katoličkog svećenika, koji je demo­diranim krombi kaputom zastro svečano ruho u kak­vom se pokopava božja čeljad. Iako za tako nečim nije ćutio neku potrebu, nego više onako 14

po nalogu situa­cije, Livadić se obrati svećeniku, tom rijetkom svjedo­ku majčina odlaska u zemlju, ili u nebo, kako bi njemu, svetom čovjeku – bilo milije kazati: – Što bi samo mama kazala kad bi mogla znati kako je nitko nije ispratio?

– Zašto mislite da je nitko nije ispratio? – mirno će svećenik onim uzvišenim, popovskim glasom u ko­jem kao da naziremo prizvuk onostranog.

– Pa, osim mene nije došao baš nitko. Vas ne računam.

– A zašto, molim vas, ne računate i mene?

– Zato što vam je to profesija za koju ste plaćeni – pogleda ga poprijeko Livadić. Zluradosti u vlastitu glasu čak se i veselio. Popove je, naime, oduvijek držao ravnodušnim prodavačima raja na malo.

– Plaćen sam da bih živio – bez ljutnje će svećenik – a pogrebima prisustvujem iz Božje dužnosti. Ali, ostavimo sad to! Koliko sam mogao zamijetiti, na pogrebu niste plakali, pa ste bistra vida mogli razabrati kako je još nekoliko ljudi stajalo sa strane.

– Da, vidio sam – nije se dao zbuniti Livadić. ­– Bili su to neznanci koji su vjerojatno čekali sljedeći pogreb.

– Kako znate da su to bili neznanci? I kako znate tko su to uopće neznanci? I konačno, kako uopće poznajete namjere neznanaca?

15

sanatorij

Livadić se nasmije, ali ne odgovori.

– Neznanci su pokatkad samo Božji poklisari – ­nastavi svećenik koji je tom razgovoru pristupio sa­svim ozbiljno. – Kad smo se vraćali s groblja, pred mrtvačnicom nisam zamijetio ni jednog od njih. A do narednog pogreba proći će više od sat vremena!

– Božji poklisari! – ne bez ironije će Livadić. –­ Uistinu originalna ideja. A tko su vam ti »Božji pokli­sari«?

– Kako tko su!? – snebivao se velečasni. – Pa to su anđeli! U božjem poretku Njegovi su poklisari anđeli.

Na zemlji nam se uglavnom ukazuju kao nez­nanci. Sami ste uporabili riječ »neznanac«. Nije li to čudno?

– Želite li reći kako su anđeli sišli s neba radi moje majke?

– To nisam rekao – mirno će pop. – Možda su sišli radi kakvog drugog posla. Možda su sišli radi vas.

Možda bi taj neobični svećenik u krombi kaputu izrekao još koju začudnost, kakvu pragmatici poput Livadića drže nesuvislom, da se iza usputnog zimzelenog grma nije ukazala snijegom zasuta sjena svećeni­kova automobila, u koji on čilo uskoči, mahne kroz otvoren prozorčić i zabrza dolje, prema gradu.

Osjećajući tog popodneva sve uporniju bol u prsima, Valent Livadić, sve manje zabavljen misteri­ 16

jem majčina prelaska u onostranost, a sve više mučen smislom svećenikovih riječi, odluči poći ususret svom usudu i suočiti se sa smislom liječničkih nalaza, što su ga sve više ispunjavali zebnjom i neizvjesnošću. Zvao je doduše nekoliko puta Doru, da joj na neki otmjeno distanciran način predbaci što nije došla na pogreb njegove majke, ali je telefon, ma koliko on bio uporan – svejednako ostajao nijem. Na ulici se ništa nije pro­ mijenilo, osim što je napadali snijeg bivao sve gnjecaviji i prljaviji. Bilo je i sve hladnije tako da su ga čak i uši zeble, ali kapu ipak nije navukao, iako ga je njegova sada već pokojna majka pola života učila toj korisnoj navadi.

Dakako, ne znajući da je tog dana pokopao maj­ku, u ambulanti su ga dočekali sasvim rutinski, baš kao i svakog drugog pacijenta. Sjeo je ispred starog liječni­ka, ispod same žarulje obrubljene staromodnim me­talnim sjenilom okrugla oblika, i pričekao da ishlapjeli medicinar prouči sve moguće nalaze u raznobojnim papirima, formularima i šapirografiranim grafikoni­ma. Iako se u tim konvencionaliziranim obrascima nalazila nejasnim razlomcima i latinskim sintagmama ispisana njegova sudbina, iako se do sada pribojavao nepovoljne konkluzije i dramatične dijagnoze, začu­do, u ovom trenu, 17

sanatorij

obasjan žmirkavim svjetlom pop­ljuvane žarulje – ćutio se nekako isuviše mirno i pri­brano.

– No, osudite me! – reče Livadić, pokušavajući ironizirati vlastitu situaciju, ali liječnik nijednim poma­ kom na licu nije odavao čovjeka koji bi na ovakvu vrstu komunikacije olako pristao.

– Još su neke stvari nejasne – napokon će liječnik, tonom kojeg se Livadić za ovih dosadnih pre­traga naslušao.

– Stoje li moje akcije loše?

Sada ga liječnik ipak pogleda, ali nevoljko, preko naočala...

– Dijagnoza vam je poput modernističkog slikar­stva – zaneseno će doktor koji je zacijelo i ovaj put prečuo pitanje pacijenta. – Što je više okrećete, to ona odaje više novih smislova i značenja.

– Onda ipak nije poput modernističke slike... ­– reći će Livadić.

– Nego? – upitno će liječnik, sada već polako svjestan nazočnosti čovjeka na čije se srce, pluća, krv, mozak i jetru odnose brojke, slova i krivulje na papirima što ih drži u ruci.

– Nego na gledanje u talog od kave.

– Možda i na to... – nasmije se liječnik. – No, dobro, recite mi gdje radite?

18

– Niste baš odabrali najsretnije pitanje – kiselo će pacijent.

– Da? A zašto?

– Zato što nigdje ne radim. U životu sam barem desetak puta pokušavao raditi razne poslove, ali...

– Ali je rezultat bio promjenljiv?

– Još i gore – dometne Livadić. – Bio je kata­stro­falan.

– No, dobro. Zamijetio sam da ste frustrirana, čak i neurotična osoba... I sâm sam u više navrata pomišljao kako bi vaše tegobe mogle biti psihosomat­skog karaktera... ali dvojim...

– Zašto ste me pitali gdje radim? – radoznalo će Livadić.

– Pa, ako već ne radite... – nastavi liječnik – onda će vam biti jednostavnije otići u sanatorij...

– Kakav sanatorij? – kao da se pobunio pacijent.

– Pa, kakav... takav. Višestruke namjene. Mislim da bi vam mogao koristiti, bar dok se neke stvari ne pojasne. Ako se uopće...

To što su stvari nejasne, pripisivao je Livadić u sebi liječnikovoj nekompetentnosti, držeći ga starcem čija je djelotvornost ishlapjela skupa sa životnom energijom. Pa ipak, sanatorij je zasigurno bolji od onkološkog odjela ili možebitne operacije, mislio je. Bio je voljan prihvatiti 19

sanatorij

i takvo utočište, što će ga bar privremeno odvesti iz gorkog ambijenta u kojem mu je umrla majka, od ambijenta u kojem bar ovog časa nema ozbiljnijih poslova i namjera.

– Tu vam je uputnica – reče liječnik, gurajući već pripremljenu ceduljicu u podeblji fascikl s odslicima Livadićeve začudne bolesti. Potom sve skupa preklopi i gurne preko stola pacijentu pravo u ruke.

– A gdje je sanatorij?

– Sve vam je tu unutra. Piše – dometne liječnik nekako lijeno, baš kao da je za njega ovog trena slučaj Livadić završen. Ipak dometne: – U istočnoj Slavoniji.

Dok je silazio dolje na ulicu, i sam nesiguran u što se to ovog časa upustio, tamo vani, kroz pahulje neposustalog snijega, razlijegale su se prodorne sire­ne čije zavijanje kao da je dopiralo iz izmučenog želuca onog koji upravlja ovim pomaknutim svijetom.

Bile su to sirene zračne uzbune.

20