Sarin ključ by Mozaik knjiga

Pariz, srpanj 1942.: Saru, desetogodišnju djevojčicu koja nosi žutu zvijezdu na prsima, i njezine roditelje uhitila je francuska policija usred noći. U panici, Sara sakriva mlađeg brata u tajno sklonište uz obećanje da će se vratiti po njega čim bude mogla.

w w w. moz aik k njiga. hr

99,00 kn

Sarin kljucˇ

Sarin ključ priča je o dvije obitelji koje povezuje velika tajna, ali ujedno i prisjećanje na neke od najtamnijih stranica francuske prošlosti. Dirljiv roman koji ćete pamtiti cijeli život progovara o krivnji i važnosti sjećanja. Doživio je veliki svjetski uspjeh, objavljen je u četrdeset zemalja i prodan u više od tri milijuna primjeraka. Prema romanu snimljen je i istoimeni film s Kristin Scott Thomas u naslovnoj ulozi. Roman je dobio i uglednu književnu nagradu Chronos za najbolji roman 2008. godine.

Tatiana de Rosnay

Pariz, 2002.: Julia Jarmond, američka novinarka udana za Francuza, dobila je zadatak da piše o šezdesetoj obljetnici masovnog uhićenja pariških Židova. Njezin život, neobičnim nizom događaja, povezat će se sa Sarinim životom i zauvijek se promijeniti.

VELIKI

SV JETSKI

HIT

Šokantna, duboko dirljiva i moralno izazovna priča... uistinu čudesna. Pamtit ćete ju zauvijek i pomoći će vam da postanete bolji čovjek. — augusten burroughs

Sarin kljucˇ Tatiana de Rosnay

ISBN 978-953-14-1032-8

Prodano u više od 3 milijuna primjeraka

Sarin kljuc OMOT tisak.indd 1

10/26/11 1:43 PM

Tatiana de Rosnay Sarin kljuÄ?

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga stojedanaesta Naslov izvornika

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Grafički urednik

Ivica Jandrijević Fotografija na naslovnici

Shutterstock Lektorica

Maja Divošević Tisak

Denona, Zagreb, studeni 2011.

ISBN 978-953-14-1032-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 782623. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Tatiana de Rosnay

Sarin kljuÄ? S francuskoga prevela Tatjana Smojver

Mojoj majci Steli Mojoj lijepoj i buntovnoj Charlotte Mojoj baki Nataschi (1914.-2005.)

Moj Bože! Što mi čini ova zemlja! Jer me odbacuje, promotrimo je hladno, Pogledajmo je kako gubi svoju čast i život. Irene Nemirovsky, Francuska suita Tigre, tigre, plamen jak Što sijevaš kroz šumski mrak, Koji vječni dlan, i kad, Stvori taj tvoj strašni sklad? William Blake, Pjesme iskustva

Predgovor

Likovi u ovom romanu u potpunosti su izmišljeni, no neki od opisanih događaja to nisu, osobito oni koji su se zbili tijekom ljeta 1942.godine dok je Francuska bila pod okupacijom Njemačke. Masovno uhićenje Židova na zimskom biciklističkom stadionu u Parizu (»Vélodrome d‘Hiver« ili skraćeno »Vél d’Hiv«) dogodilo se 16. srpnja 1942. u samom središtu grada. Ova knjiga nije djelo povjesničara i nema namjeru to biti. To je osobni hommage djeci »Vél d’Hiva« koja su nestala. Hommage onima koji su preživjeli i svjedočili taj strašni zločin.

PARIZ, SRPANJ 1942.

jevojčica je prva začula snažno lupanje po vratima. Njezina je soba bila najbliže ulazu u stan. Još zbunjena od sna, u prvom je trenutku pomislila da se njezin otac popeo iz podruma u kojem se skrivao, da je zasigurno izgubio ključeve i da je snažno udarao jer ga nitko nije čuo dok je tiho kucao. No uskoro su se, snažni i grubi, glasovi pojačali u tišini noći. Nije bio njezin otac. »Policija! Otvorite! Odmah!« Udaranje se nastavilo još snažnije. Osjećala ga je do dna kralježnice. Njezin mlađi brat, koji je kraj nje spavao, počeo se micati u svom krevetu. »Policija! Otvarajte! Otvarajte!« Koliko je bilo sati? Bacila je pogled kroz zastore. Vani je još bio mrak. Bojala se. Mislila je na one razgovore, noćna šaputanja koja su njezini roditelji razmjenjivali misleći da ona spava. Ali ona je sve čula. Odsklizala bi se sve do vrata dnevne sobe i skrivena slušala i gledala svoje roditelje kroz mali otvor u vratima. Čula je nervozni glas svoga oca. Vidjela je tjeskobno lice svoje majke. Razgovarali su na njihovom materinskom jeziku koji je djevojčica razumjela iako ga nije dobro govorila. Otac je sasvim tiho govorio da će vremena koja dolaze biti teška. Da treba biti hrabar i jako oprezan. Izgovarao je čudne i nepoznate riječi kao logor, uhićenje i masovno uhićenje i ona se pitala što bi sve to moglo značiti. Njezin otac, jednako tiho bi dodao da su samo muškarci u opasnosti, da se žene i djeca nemaju čega bojati i da će se svaku večer odlaziti sakriti. Sljedeći dan, objasnio je svojoj kćeri da je u ovom trenutku sigurnije da spava u podrumu. Dok se stvari ne vrate u red. Koje stvari? mislila je. Vratiti se u red, što to zapravo znači? I kada će se to dogoditi? Gorjela je od želje 11

Tatiana de Rosnay

da ga pita što su značile neobične riječi koje je bila čula, logor i uhićenje. Ali onda bi mu morala priznati da ih je prisluškivala. I to više puta. Iza vrata. Nije se usuđivala. »Otvorite! Policija!« Je li policija pronašla tatu u podrumu? Jesu li zato došli da odvedu tatu na neko od tih mjesta o kojima je govorio kada je noću šaptao s majkom, u te logore koji su se nalazili negdje izvan grada? Malena se krišom iskrala prema majčinoj sobi, na drugom kraju hodnika. Čim je osjetila kćerkinu ruku na ramenu, majka se probudila. »Mama, došla je policija«, prošaptala je djevojčica, »udaraju po vratima.« Majka je izvukla noge ispod pokrivača i zagladila kosu koja joj je padala preko očiju. Djevojčici je izgledala umorno i staro, mnogo starije od njezinih trideset godina. »Jesu li došli odvesti tatu?« molećivo je zapitala stišćući se u majčin zagrljaj, »jesu li došli zbog njega?« Majka nije odgovorila. Ponovo su se začuli snažni glasovi sa stubišta. Majka se na brzinu omotala u kućni ogrtač, uzela djevojčicu za ruku i krenula prema vratima. Ruka joj je bila vlažna i topla. Poput dječje, pomislila je djevojčica. »Da?« sramežljivo je rekla majka iza reze. Muški glas je viknuo njezino ime. »Da, gospodine, to sam ja«, odgovorila je. Naglo se vratio njezin snažan i gotovo tvrd akcent. »Odmah otvorite. Policija.« Majka je ruku prinijela grlu. Djevojčica je primijetila kako je blijeda. Izgledala je zaleđena, ispražnjena, nesposobna da se pomakne. Djevojčica nikada nije vidjela toliko straha na njezinu licu. Tada je osjetila tjeskobu od koje su joj se sušila usta. Muškarci su posljednji put udarili. Majka otvori vrata drhtavom i nespretnom rukom. Djevojčica je ustuknula očekujući zelenosive uniforme. Dva su muškarca stajala na njihovim vratima. Policajac, u marinskoplavom ogrtaču koji mu je dosezao do koljena i vojničkim šeširom i drugi, 12

Sarin ključ

odjeven u bež kabanicu, koji je u ruci držao listu. Ponovio je ime njezine majke. A zatim ime njezina oca. Govorio je savršenim francuskim. Nemamo se čega bojati, mislila je djevojčica. Ako su Francuzi, a ne Nijemci, nismo u opasnosti. Francuzi nam neće učiniti ništa nažao. Majka je privukla kćer k sebi. Malena je osjećala kako joj srce udara kroz kućni ogrtač. Željela je odgurnuti svoju majku, vidjeti da se uspravila, vidjeti ju da gleda te muškarce sa sigurnošću umjesto da se povlači, umjesto da joj srce tuče u grudima kao nekoj uplašenoj životinji. Htjela je da njezina majka bude hrabra. »Moj muž nije... ovdje«, mucala je majka. »Ne znam gdje je. Ne znam.« Muškarac u bež kabanici odgurnuo ju je da bi ušao u stan. »Požurite se gospođo. Dat ću vam deset minuta. Uzmite nekoliko stvari, dovoljno za dva ili tri dana.« Majka se nije ni pomakla. Tupo je gledala u policajca. On je ostao stajati na stubištu, leđima blokirajući izlaz. Činilo se da je ravnodušan i da se dosađuje. Stavila je ruku na njegov marinskoplavi rukav. »Gospodine, molim vas«, počela je. Policajac se okrenuo i odgurnuo joj ruku dobacivši joj grub i indiferentan pogled. »Niste čuli? Slijedite nas. Vi i vaša kći. Radite ono što vam se kaže.«

PARIZ, SVIBANJ, 2002.

ertrand je, kao i obično, kasnio. Uzalud sam se trudila ne brinuti se. Zoë se, vidljivo umorna, naslonila na zid. Toliko je sličila na svog oca da me to ponekad nasmijavalo. Ali ne danas. Digla sam pogled prema staroj zgradi u kojoj je nekad stanovala Mamé. Stari stan Bertrandove bake u koji smo se trebali preseliti. Napustiti bučni i prometni Montparnasse, neprestane prolaske ambulantnih kola koja su hitala prema obližnjim bolnicama, njegove kafiće, restorane, da bismo živjeli u ovoj uskoj i mirnoj ulici na desnoj obali Seine. Nisam dobro poznavala četvrt Marais, ali sam se divila njegovoj dekadentnoj ljepoti iz prošlih vremena. Je li mi bilo drago što se selimo? Nisam bila sigurna. Bertrand me zapravo nije ni pitao za mišljenje. Nismo o tome, iskreno govoreći, niti uistinu popričali. U njegovom uobičajenom stilu, sam je donio odluku. Bez mene. »Evo ga«, reče Zoë. »Sa samo pola sata zakašnjenja.« Vidjeli smo ga kako dolazi prema nama svojim neobaveznim i senzualnim korakom. Vitak, potamnio, jako privlačan. Arhetip Francuza. Razgovarao je, kao i uvijek, na telefon. Nekoliko koraka iza njega slijedio ga je njegov pomoćnik Antoine. Crvenokos i bradat. Ured im se nalazio u ulici Arcade, odmah iza crkve svete Magdalene. Bertrand je dugo radio u jednom arhitektonskom uredu, mnogo prije nego što smo se vjenčali, ali posljednjih pet godina, osnovao je vlastiti ured s Antoineom. Mahnuo nam je, a zatim prstom pokazao na telefon i nezadovoljno se namrštio. 14

Sarin ključ

»Kao da ne može poklopiti«, šalila se Zoë. »Pa naravno da može!« Zoë nije još bila napunila 11 godina, ali katkad se činilo da je već djevojka. Bila je za glavu viša od svih svojih prijateljica, »i s proporcionalno velikim stopalima«, dodavala bi žaleći se, ali i stoga što je pokazivala lucidnost od koje mi je zastajao dah. Bilo je nečeg odraslog u ozbiljnosti njezinih smeđih očiju, u načinu na koji bi digla bradu zamišljenog izraza lica. Oduvijek je bila takva. Čak i kada je bila sasvim mala. Smirena, zrela, čak i previše, za svoju dob. Antoine nas je došao pozdraviti dok je Bertrand nastavljao telefonski razgovor, dovoljno glasno da cijela ulica čuje, mašući rukama, sve više i više kreveljeći se i okrečući se svako malo prema nama da bi bio siguran da ga zainteresirano slušamo. »Ima problem s jednim arhitektom«, objasnio je Antoine s poluosmijehom. »Konkurencija?« upita Zoë. »Da, konkurencija«, odgovori Antoine. Zoë uzdahne. »Što može značiti da bismo mogli ovdje trunuti cijeli dan.« Sinula mi je ideja. »Antoine, imaš slučajno ključeve od stana gospođe Tézac?« »Naravno Julia«, reče on široko se osmjehujući. Antoine mi je uvijek odgovarao na engleskom kada bih govorila francuski. Pretpostavljam da je to činio iz nježnosti, ali to me je zapravo iritiralo i davalo mi neugodan osjećaj da je, unatoč godinama provedenim u Parizu, moj francuski i dalje jednako loš. Antoine je pobjedonosno mahao ključevima. Odlučili smo se svi troje uspeti u stan. Zoë je spretno ukucala lozinku. Prolazili smo kroz dvorište, svježe i puno zelenila, sve do lifta. »Mrzim ovaj lift«, reče Zoë. »Tata bi ga trebao popraviti.« »Draga moja, uređuje stan tvoje bake, a ne cijelu zgradu«, odgovorila sam joj. 15

Tatiana de Rosnay

»Ah, trebao bi«, odgovori ona. Dok smo čekali lift, zazvonio mi je mobitel. Gledala sam broj koji je svijetlio na ekranu. Bio je to moj šef Joshua. Javila sam se: »Halo?«. Joshua je bio kratak i jasan. Kao i obično. »Trebam te točno u tri sata. Završavamo srpanjski broj!« »Gee whiz!« rekla sam sama sebi. Slušala sam cerekanje s druge strane linije dok nije poklopio. Joshua je uvijek volio kada bih rekla »gee whiz«. Možda ga je to podsjećalo na njegovu mladost. Antoine se činio zabavljenim mojim starinskim amerikanizmima. Zamišljala sam ga kako pokušava to ponoviti svojim francuskim naglaskom. Bio je to lift kakav se može naći samo u Parizu, s majušnom kabinom, rešetkama od kovanog željeza i dvostrukim drvenim vratima koja bi se neizbježno zalupila u lice. Stisnuta između Antoine i Zoë koji je snažno zalupio vratima, kradom sam se pogledavala u zrcalu dok se lift uspinjao. Izgledala sam jednako iscrpljeno kao taj stari škripeći lift. Što se dogodilo s onom mladom i svježom ljepoticom iz Bostona? Žena koja me gledala u zrcalu dosegla je crvenu zonu koja se nalazi negdje između četrdeset pete i pedesete godine, to je »ničija zemlja« opuštanja kože, dubokih bora i neizbježnog približavanja menopauze. »I ja mrzim ovaj lift«, rekla sam natmureno. Zoë se nasmijala i uštipnula me za obraz. »Mama, čak bi i Gwyenth Palthrow izgledala kao zombi u ovom zrcalu.« Nisam mogla suzdržati osmijeh. To je bila tipična Zoëina primjedba.

ajka je počela tiho plakati. A zatim sve jače i jače. Djevojčica ju je gledala, zatečena. U svojih deset godina, nikada nije vidjela majku kako plače. Užasnuto je promatrala kako se suze slijevaju niz majčino slomljeno i blijedo lice. Htjela joj je reći da prestane plakati, ne bi mogla podnijeti sram da vidi majku kako šmrca pred ovim stranim ljudima. No njih dvojica nisu obraćali ni najmanju pozornost na majčine suze. Govorili su joj da se požuri. Nije bilo vremena za gubljenje. U sobi, njezin mlađi brat i dalje je spavao. »Ali kamo nas vodite?« molećivo je zapitkivala majka. »Kći mi je Francuskinja, rođena je u Parizu, zašto želite da i ona ide? Kamo nas vodite?« Oba muškarca su šutjela. Gledali su ih svisoka, ogromni i prijeteći. Majčine oči bile su ispunjene užasom. Otišla je u svoju sobu i sklupčala se na krevetu. Nekoliko trenutaka kasnije, ustala je i okrenula se prema svojoj kćeri. Lica zaleđenog poput maske, rekla joj je u jednom dahu: »Probudi brata. Odjenite se. Uzmi malo odjeće za vas dvoje. Požuri se, požuri se, idemo.« Njezin mlađi brat je zanijemio od straha kada je primijetio dva muškarca na vratima. Gledao je majku koja je jecala nespretno pokušavajući spremiti stvari. Skupio je svu snagu dječačića od 4 godine i odbijao se pomaknuti. Sestra ga je pokušavala pomaknuti mazeći ga. Uzalud. Ostao je kao ukopan, nepomičan, ruku prekriženih na prsima. Djevojčica je skinula spavaćicu, dohvatila pamučnu košulju, suknju. Navukla je cipele. Brat ju je promatrao nepomičan. Iz sobe su čuli majku kako plače. 17

Tatiana de Rosnay

»Idem u naše sklonište«, prošaptao je. »Ne!« naredila je njegova sestra. »Ideš s nama!« Zgrabila ga je, ali se oslobodio njezinog stiska i uvukao se u dug i dubok ormar u zidu. Tamo gdje su se obično igrali skrivača. Stalno su se tamo skrivali, zatvarali. To je bio njihov mali dom. Mama i tata su znali za skrovište, ali su se pretvarali da ne znaju. Zazivali su ih lijepim jasnim glasom. »Gdje su nestala djeca? Čudno, pa tu su bili prije minutu!« A ona i njezin brat su se zadovoljno hihotali. U tom ormaru, čuvali su džepnu lampu, jastuke, igračke, knjige i čak i vrč za vodu, koji je mama svaki dan punila. Kako njezin brat još nije znao čitati, djevojčica bi mu čitala. Volio je priču Dobri đavolčić. Obožavao je slušati o siročiću Charlesu i strašnoj gospođi Mac‘Miche i kako se Charles uspio osvetiti. Stalno mu je iznova čitala tu priču. Djevojčica je primijetila lice svoga brata, koje ju gledalo iz tame. Držao je najdražeg plišanog medvjedića i nije se više bojao. Možda će ipak ovdje biti na sigurnom. Imao je vode i džepnu lampicu. Mogao je gledati slike iz knjige grofice Segur što je najviše volio. Možda bi bilo bolje da ga zasad ostavi ovdje. Policajci ga neće nikada ovdje pronaći. Ona će se kasnije vratiti po njega tijekom dana kada im dopuste da se vrate. A tata, u podrumu, znat će da je njegov sin ovdje skriven kada se popne u stan. »Je li te strah unutra?« upitala ga je nježno, dok su ih ljudi dozivali. »Ne«, rekao je. »Ne bojim se. Zatvori me. Neće me uloviti.« Zatvorila je vrata pred malim bijelim licem i okrenula ključ. Spremila ga je u džep. Ključanica je bila skrivena iza lažnog okretnog prekidača. Bilo je nemoguće otkriti obrise ormara u zidu. Da, bio je zaštićen. Bila je u to sigurna. Djevojčica je posljednji put izgovorila ime svoga brata i pritisnula dlan o drvo. »Vratit ću se kasnije. Obećajem ti.«

šli smo u stan tražeći prekidače. Nije bilo svjetla. Antoine je otvorio kapke na prozoru. Sunce je ušlo u stan. Sobe su bile gole i prašnjave. Bez namještaja, dnevna soba se činila ogromnom. Zlatne zrake probijale su se kroz prljave visoke prozore iscrtavajući svjetlosne figure na smeđim podnim letvama. Gledala sam stan, prazne police, duguljaste tragove na zidovima na kojima su nekada visile slike, mramorni dimnjak čijih se lijepih zimskih vatri, nad kojima je Mamé grijala svoje bijele i fine ruke, sjećam. Približila sam se jednom prozoru i gledala mirno i zeleno dvorište. Bila sam sretna da znam da je Mamé otišla, a da nije svoj stan vidjela prazan. To bi je duboko pogodilo. Mene je pogađalo. »Još miriši na Mamé«, rekla je Zoë. »Shalimar.« »Miriši i na groznu Minette«, kažem štipajući se za nos. Minette je bila njezin posljednji kućni ljubimac. Inkontinentna sijamska mačka. Antoine me je pogledao iznenađen. »Mačka«, objasnila sam. Na engleskom. Naravno da znam ženski rod od mačka, ali znam i njegovo drugo značenje na francuskom. A čuti Antoinea da umire od smijeha ne znam kojem dvostrukom značenju je posljednje što sam sada željela. Promatrao je prostor znalačkim okom. »Elektrika nije po današnjim standardima«, primjetio je pokazajući na stare porculanske osigurače. »I grijanje je prastaro.« 19

Tatiana de Rosnay

Ogromni radijatori bili su crni od prljavštine i izgrebaniji od zmijske kože. »Čekaj da vidiš kuhinju i kupaonicu«, kažem mu. »Kada ima nožice u obliku čeljusti«, kaže Zoë. »Nedostajat će mi ako je maknemo«. Antoine je proučavao zidove, kuckajući. »Pretpostavljam da je Bertrand i ti želite potpuno renovirati?« kaže gledajući me. Slegla sam ramenima. »Ne znam točno što želi napraviti. To je njegova ideja da uredi ovaj stan. Ja i nisam baš za. Voljela bih nešto praktičnije. Nešto novo.« Antoine se nasmiješio. Ali bit će potpuno novo kada završimo. »Možda. Ali za mene to će uvijek biti stan Mamé.« Maméin trag bio je posvuda iako je bila u domu za umirovljenike devet mjeseci. Baka moga muža u ovom je stanu živjela godinama. Sjetila sam se našeg prvog susreta, prije 16 godina. Bila sam impresionirana starim slikama, mramornim dimnjakom na kojem su stajale obiteljske fotografije u srebrnim okvirima, namještajem elegantne i nenametljive jednostavnosti, brojnim knjigama na policama biblioteke, velikim klavirom prekrivenim bogatim crvenim plišem. Taj svijetli dnevni boravak gledao je na mirno unutrašnje dvorište, a zid prekoputa bio je prekriven gustim slojem bršljana. Upravo ovdje sam ju prvi put vidjela, nespretno sam joj pružila ruku, nenaviknuta na ono što je moja sestra zvala »francuskom manijom ljubljenja«. Jednoj Parižanki se ne stišće ruka, čak ni kod upoznavanja, nego se je poljubi u oba obraza. Ali ja to tada nisam još znala.

uškarac u bež kabanici ponovo je pogledao u svoju listu. »Čekajte«, rekao je svom kolegi, »nedostaje jedno dijete. Dječak.« Izgovorio je njegovo ime. Srce djevojčice je na trenutak prestalo kucati. Majka je pogledala prema njoj. Malena je krišom stavila prst na usta. Gesta koju muškarci nisu vidjeli. »Gdje je dječak?« upitao je muškarac u kabanici. Djevojčica je krenula prema njima lomeći ruke. »Moj brat nije ovdje gospodine«, kaže ona, na svom savršenom francuskom. Materinskom francuskom. Otputovao je početkom mjeseca prijateljima na selo. Muškarac u kabanici uporno ju je promatrao. A zatim je napravio znak bradom policajcu. »Pretražite stan. Brzo. Možda se i otac ovdje skriva.« Policajac je pregledao sve sobe u stanu jednu za drugom, otvorivši brižno sva vrata, zavirivao je ispod kreveta, otvarao ormare. Dok je jedan pretraživao stan, drugi je čekao hodajući gore dolje. Kada se okrenuo, djevojčica je brzo pokazala majci ključ. Tata će ga doći potražiti, tata će doći kasnije, prošaptala je. Majka je kimnula glavom. U redu, činilo se kao da govori, razumijem gdje je. Počela je micati obrvama, oponašati ključ, tražeći gestama gdje je ostavila ključ za oca i kako će on znati gdje se nalazi. Čovjek se naglo okrenuo i promatrao ih. Majka se ukoči. Djevojčica je drhtala od straha. Na trenutak ih je promatrao, a zatim naglo zatvori prozor. 21

Tatiana de Rosnay

»Molim vas, ovdje je vruće«, kaže majka. Muškarac se nasmije. Malena je sama sebi rekla da tako ružan osmijeh nikada nije vidjela. »Draže nam je da prozori budu zatvoreni gospođo«, reče. »Nešto ranije jutros jedna je žena bacila svoje dijete kroz prozor prije nego što je sama skočila. Ne bismo željeli da se takvo nešto ponovi.« Majka nije ništa rekla, užasnuta. Djevojčica je gledala u muškarca s mržnjom u očima. Mrzila je svaki centimetar njegove osobe. Proklinjala je njegovo živahno lice, vlažna usta, tmuran i hladan pogled. Proklinjala je način na koji se držao, kožni šešir koji je nosio prema nazad, debele ruke prekrižene na leđima. Mrzila ga je svom snagom volje, kako nikada nikoga u životu nije mrzila, više nego što je mrzila onog groznog dječaka iz škole, onog Daniela koji joj je šaptao grozne stvari, poluglasno, odvratne stvari o naglasku njezinog oca i majke. Pozorno je pratila detaljnu pretragu policajca. Nije pronašao malog brata. Ormar je bio previše znalački sakriven. Dječak je na sigurnom. Nikada ga neće pronaći. Nikada. Policajac se vratio. Slegnuo je ramenima kimajući glavom. »Nema nikoga«, rekao je. Muškarac u kabanici gurnuo je majku prema vratima. Zatražio je ključeve od stana. Ona mu ih je u tišini predala. Silazili su niz stubište jedni iza drugih usporeni teretom torbi i paketa koje je majka ponijela. Djevojčica je brzo razmišljala: kako da dade ključeve svome ocu? Gdje bi ih mogla ostaviti? Pazikući? Je li budna u ovo doba? Začudno, stara je već bila na nogama i čekala iza vrata svoga stana. Djevojčica je primijetila da joj je na licu bio nekakav smiješan izraz, poput zluradog likovanja. Što je to značilo? pitala se djevojčica. Zašto nije gledala ni u nju ni u majku nego samo u muškarce, kao da nije željela sresti njihove poglede, kao da ih nikada nije vidjela? Ali majka je uvijek bila ljubazna prema toj ženi, ponekad se brinula za njezino dijete, malu Suzanu koja je često plakala jer ju je bolio trbuh. Da, njezina majka je bila zaista strpljiva, 22

Sarin ključ

pjevala je Suzani pjesme na svom materinskom jeziku, a da se nije umarala, i djetetu se to svidjelo pa bi mirno zaspalo. »Znate li gdje su otac i sin?« pitao je policajac dajući joj ključeve od stana. Pazikuća je slegla ramenima. Još uvijek nije gledala ni u djevojčicu niti u majku. Brzo je gurnula ključeve u džep s gramzivošću koja se malenoj zgadila. »Ne«, rekla je policajcu. »Muža nisam mnogo viđala u posljednje vrijeme. Možda se skriva. Zajedno s dječakom. Trebali biste pogledati u podrume ili sobe za poslugu na zadnjem katu. Mogu vas tamo odvesti.« Iz stana se začulo dijete koje je počelo plakati. Pazikuća je pogledao preko preko njezina ramena. »Nemamo vremena«, reče muškarac u kabanici. »Moramo ići. Vratit ćemo se kasnije ako bude potrebno.« Pazikuća je otišla po dijete i vratila se noseći ga na grudima. Rekla je da zna da ima drugih obitelji u zgradi do. Izgovorila je njihova imena s gađenjem – kao da je izgovorila kakvu prljavu riječ, mislila je djevojčica, jednu od onih groznih riječi koje nam nikad nije dopušteno izgovoriti.

ertrand je napokon spremio telefon u džep i obratio pozornost na mene. Poklonio mi je jedan od svojih neodoljivih osmijeha. Zašto imam tako beskrajno privlačnog supruga? pitala sam se po enti put. Još za našeg prvog susreta, prije mnogo godina, u Courchevelu, bio je vitak muškarac. Danas, sa četrdeset sedam godina bio je snažniji, jači, odisao je muževnošću na francuski način, muževnošću presvućenom patinom profinjenosti. Bio je poput dobrog vina stareći moćno i dostojanstveno, dok sam ja bila uvjerena da sam mladost izgubila negdje između rijeke Charles i Seine. Četrdesete mi nisu ništa donijele. Dok su sijede vlasi i bore isticale dodatno Bertrandovu ljepotu, moju su, u to nisam uopće sumnjala, umanjivale. »Onda?« kaže mi hvatajući me za stražnjicu bezbrižno i posesivno ne brinući se hoće li tu gestu primijetiti njegov partner ili kći. »Zar nije ovo super?« »Super«, ponovi Zoë. »Antoine nam je upravo rekao da treba sve popraviti. Što znači da se nećemo moći ovamo preseliti bar još godinu dana.« Bertrand je prasnuo u smijeh. To je bio problem s mojim mužem. Taj opijajući šarm koji je volio iskorištavati. Pitala sam se od koga ga je naslijedio. Od svojih roditelja, Colette i Édouarda? Oboje su bili inteligentni, fini, kultivirani ljudi, ali ne i šarmantni. Od svojih sestara, Laure i Cécile? Dobro odgojene, inteligentne, savršenih manira, ali smijale su se 24

Sarin ključ

jedino ako je obaveza ili situacija nalagala. Šarm je naslijedio od Mamé. Buntovne, ratnice Mamé. »Antoine je okorjeli pesimist«, reče Bertrand smijući se. »Vrlo brzo ćemo srediti zidove. Ima stvarno puno posla, ali uzet ćemo najbolje radnike.« Slijedili smo ga niz hodnik po škripećem parketu do soba koje su gledale na ulicu. »Treba srušiti ovaj zid«, izjavio je. Antoine je kimnuo. »I spojiti s kuhinjom jer će u protivnom gđica Jarmond smatrati da nismo praktični.« Rekao je praktični na engleskom dobacivši mi zločest pogled i crtajući prstima navodnike u zraku. »Stan je velik«, primijetio je Antoine. »Uistinu sjajno!« »Danas, da. Ali nekad je bio mnogo skromniji«, reče Bertrand. »Moj djed je tek u šezdesetima počeo dobro zarađivati i tada je kupio susjedni stan i spojio ih. To je bilo vrlo teško razdoblje za moju baku i djeda.« »Znači, kada je djed bio mali, živio je u ovom dijelu?« upita Zoë. »Da, tako je«, odgovori Bertrand. »Odavde do tamo. To je bila soba njegovih roditelja, a spavao je ovdje. Bio je to mnogo manji prostor tada.« Antoine je stručno kucao po zidovima. »Da, znam na što misliš«, osmjehne se Bertrand. »Želiš spojiti ove dvije sobe, zar ne?« »Točno!« priznao je Antoine. »To je dobra ideja. Ali treba o njoj malo razmisliti. Neće biti jednostavno s ovim zidom, pokazat ću ti poslije. Nosivi zid s cijevima i gomilom instalacija iznutra. Nije tako jednostavno kako se čini.« Pogledala sam na sat. Dva i pol. 25

Tatiana de Rosnay

Moram ići. Imam sastanak s Joshuom. »Što ćemo sa Zoë?« upita Bertrand. Zoë je pogledala u nebo. »Pa, mogu se vratiti autobusom do Montparnassea.« »A škola?« upita Bertrand. Ponovo je pogledala u nebo. »Tata! Danas je srijeda i podsjećam te da srijedom popodne nema škole, sjećaš se?« Bertrand se počešao po glavi. »U moje vrijeme...« »Nije bilo škole četvrtkom«, dovršila je Zoë kao refren koji je tisuću puta otpjevala. »Taj smiješni francuski sistem obrazovanja«, uzdahnula sam. »A škole subotom!« Antoine se slagao sa mnom. Njegovi sinovi išli su u privatnu školu u kojoj nije bilo nastave subotom ujutro. Ali Bertrand kao i njegovi roditelji, bio je gorljivi zastupnik državne škole. Htjela sam upisati Zoë u dvojezičnu školu kojih je bilo nekoliko u Parizu, ali pleme Tézac nije htjelo ni čuti o tome. Zoë je bila Francuskinja, rođena u Francuskoj. Išla je u francusku školu. U gimnaziju Montaigne, u blizini Luksemburškog parka. Tézacovi su izgleda zaboravljali da ona ima američku majku. Srećom, njezin je engleski bio savršen. S njom sam uvijek govorila samo engleski i često je odlazila u posjet mojim roditeljima u Boston. Provodila je veći dio ljetnih praznika na Long Islandu kod moje sestre Charle. Bertrand se okrenuo prema meni. Imao je u oku ono malo svjetlo kojeg sam se klonila, koje je moglo značiti nešto smiješno, ali i okrutno ili oboje istovremeno. Antoine je također znao što može očekivati ako je suditi po načinu na koji je pogled koncentrirano uronio u svoje kožne mokasine. »Naravno, znamo što gđica Jarmond misli o našim školama, bolnicama, neprestanim štrajkovima, dugim praznicima, 26

Sarin ključ

vodovodnom sistemu, pošti, televiziji, politici, psećim govnima na cestama«, reče Bertrand pokazajući mi svoje savršeno zubalo. »Čuli smo taj refren stotine puta. Zaista stotine, zar ne? Volim Ameriku, sve je »clean« u Americi, svi skupljamo govna svojih pasa u Americi!« »Tata, prestani! Težak si!« reče Zoë dajući mi ruku.

z dvorišta djevojčica je ugledala susjeda u pidžami naslonjenog na prozor. Bio je to pristojan gospodin, profesor glazbe. Svirao je violinu, a ona ga je voljela slušati. Često je svirao njoj i njezinom bratu s druge strane dvorišta stare francuske pjesme »Sur le pont d‘Avignon«, »À la claire fontaine« i melodije iz domovine njezinih roditelja, koje su u njoj budile želju da s njima veselo zapleše. Majčine papuče su klizile niz parket dok ju je otac okretao i okretao dok joj se nije zavrtilo. »Što to činite? Kamo ih vodite?« povikao je. Njegov glas prošao je dvorištem prekrivši bebin plač. Muškarac u kabanici nije odgovorio. »Ali ne možete to činiti«, nastavio je susjed. »To su pošteni ljudi, dobri ljudi! Ne možete to činiti!« Na zvuk njegovog glasa, počeli su se otvarati prozorski kapci, lica su se pojavila iza zastora. Ali djevojčica je primijetila da se nitko nije pomakao, nitko ništa nije rekao. Zadovoljili su se s time da promatraju. Majka se zaustavila, nesposobna da nastavi hodati, leđa su joj se svinula od jecanja. Grubo su je gurnuli da nastavi. Susjedi su scenu promatrali u tišini. Čak je i profesor glazbe sada šutio. Najednom se majka okrenula i zaurlalala ime svog supruga. Tri puta. Muškarci su je zgrabili za ruke i protresli bez riječi. Ispustila je prtljagu i pakete. Djevojčica ju je htjela zaustaviti, ali su je odgurnuli. Muškarac se pojavio na trijemu. Mršav muškarac koji je nosio zgužvanu odjeću i tri dana staru bradu očiju pocrvenjelih i umornih. Prošao je dvorištem uspravno hodajući. 28

Sarin ključ

Kada je došao pred muškarce, rekao im je svoje ime. Govorio je francuski s istim tvrdim naglaskom kao i njegova supruga. »Vodite me s mojom obitelji«, reče. Djevojčica je primila oca za ruku. Govorila je sebi da je sada sigurna. Sigurna sa svojom majkom i ocem. Sve će ovo brzo završiti. To je bila francuska policija, ne Nijemci. Nitko im neće učiniti ništa nažao. Vratit će se u stan, a mama će pripremiti dobar doručak. Mlađi brat će izići iz svog skrovišta. A tata će se vratiti u radionicu na dnu ulice u kojoj je radio kao nadglednik, u kojoj su proizvodili remenje, vreće i novčanike. Sve će biti kao prije. Vrlo brzo, život će ponovo postati siguran. Vani je bio dan. Uska je ulica bila prazna. Djevojčica se okrenula prema zgradi u kojoj su živjeli, prema tihim licima na prozorima, prema pazikući koja je ljuljala malu Suzanu. Profesor glazbe polako je digao ruku u znak pozdrava. I ona je učinila isto osmjehujući se. Sve će biti dobro. Ona će se vratiti, svi će se vratiti. No lice violinista izražavalo je takvo žaljenje. Suze su mu se slijevale niz obraze. Nijeme suze koje su govorile o nemoći i sramu i koje djevojčica nije razumjela.

ežak? Ja? Ali tvoja majka to obožava!« gušio se od smijeha Bertrand pogledavši na tren Antoina. »Zar ne ljubavi? Ti to voliš? Nije li tako draga?« Okrenuo se oko sebe u dnevnom boravku puckajući prstima melodiju iz mjuzikla »West Side Story«. Osjećala sam se smiješnom, glupom pred Antoineom. Zašto se Bertrandu toliko sviđalo da me prikazuje kao glupavu Amerikanku punu predrasuda, uvijek spremnu da kritizira Francuze? I zašto sam ostala kao ukopana i dopuštala mu da to čini, a da nisam reagirala? Postojalo je vrijeme u kojem me to zabavljalo. Na početku našeg braka to je bila naša omiljena šala koja je do suza nasmijavala naše francuske i američke prijatelje. Na početku. Nasmijala sam se kao i obično. Ali pomalo nervozno. »Jesi li posjetio Mamé u posljednje vrijeme?« upitala sam ga. Već je bio prešao na nešto drugo, zabavljen uzimanjem mjera. »Molim?« »Mamé«, strpljivo sam ponovila. »Mislim da bi te jako voljela vidjeti. Usrećilo bi je da s njom malo porazgovaraš o stanu.« Presjekao me pogledom. »Nemam vremena ljubavi. Idi ti!« Molećivo me pogledao. »Bertrand, ja je posjećujem svaki tjedan, to dobro znaš.« Uzdahnuo je. »To je tvoja baka napokon«, kažem. 30

Sarin ključ

»Ali ona te obožava, gospođice Amerika«, reče s osmijehom. »I ja te obožavam draga«. Krenuo je prema meni da me poljubi u usta. »Amerikanka. Dakle ti si ta Amerikanka?« zapitala me je Mamé u znak upoznavanja godinama prije u ovom istom stanu promatrajući me uzduž i poprijeko svojim sivim i sanjivim šarenicama. Amerikanka. Ah da, do koje sam se samo mjere osjećala američki s mojom kratkom frizurom, tenisicama i širokim osmijehom, pred tom kvintesencijom francuske žene od šezdeset i pet godina, koja se držala tako uspravno, aristokratskog profila, sa savršenom punđom i zlobnim očima. Pa ipak, zavoljela sam ju na prvi pogled. Njezin iznenadan i grleni smijeh. Njezin hladni humor. Još i danas morala bih priznati da je više volim nego Bertrandove roditelje koji me uvijek podsjećaju na to odakle dolazim iako sam provela 25 godina u Parizu i iako sam supruga njihovog sina i majka njihove unuke. Napuštajući stan, ponovo sam se suočila s onim groznim odrazom u zrcalu lifta i odjednom postala svjesna da sam predugo trpjela Bertrandova podbadanja ljubazna kakva jesam. Ali danas, po prvi put i zbog nekog nejasnog razloga osjetila sam da je to vrijeme prošlo.

jevojčica se držala stalno blizu roditelja. Sada su već došli do kraja ulice, a muškarac u kabanici nije im prestajao ponavljati da se požure. Pitala se kamo idu. Zašto moraju tako brzo hodati? Natjerali su ih da uđu u veliku garažu. Prepoznala je mjesto, nije bilo daleko od mjesta gdje su živjeli i njezin otac radio. Unutra su bili muškarci u plavim zamašćenim kombinezonima, koji su popravljali motore. Radnici su ih tiho pogledali. Nitko nije izgovorio ni jednu riječ. Zatim je djevojčica primijetila jednu grupu ljudi, koja je tamo stajala, s vrećama i košarama koje su držali na nogama. Primijetila je da je bilo najviše žena i djece. Neke od njih je poznavala. Ali nitko ih se nije usudio pozdraviti. Prozivali su imena. Njezin otac je digao ruku kada su pročitali njegovo. Djevojčica je pogledala oko sebe. Primijetila je dječaka iz škole, Leona koji je izgledao umorno i preplašeno. Nasmijala mu se. Htjela mu je reći da će sve biti dobro, da će se brzo vratiti kući, da ovo neće dugo trajati, da ćemo ih ponovo vidjeti. Ali Leon ju je gledao kao da je poludjela. Spustila je pogled na svoja stopala zacrvenjevši se. Možda je potpuno u krivu. Srce joj je snažno kucalo. Možda se stvari neće odvijati onako kako je mislila. Osjetila se jako naivnom, glupom, jako mladom. Otac se nagnuo prema njoj. Njegova loše obrijana brada joj je poškakaljala uho. Izgovorio je njezino ime. Upitao ju je gdje joj je brat. Pokazala mu je ključ. Dječak je bio na sigurnom u njihovom tajnom ormaru, prošaptala je, ponosna na ono što je učinila. Bio je na sigurnom. Oči njezina oca čudno su se raširile. Osjetila je kako je stišće za ramena. 32

Sarin ključ

»Ali to će biti dobro«, rekla je, »sve će proći dobro za njega. Ormar je velik, ima dovoljno zraka za disanje. Ima i vode i džepnu lampu. Sve će biti dobro s njim tata.« »Ne razumiješ«, reče joj otac, »ti ne razumiješ.« I na svoje veliko razočaranje, vidjela je suze u njegovim očima. Povukla ga je za rukav. Nije podnosila gledati oca kako plače. »Tata«, reče ona, »vratit ćemo se kući, zar ne? Idemo nakon što nas prozovu? Tata?« Otac je obrisao suze. Gledao ju je toliko strašno tužnim očima da nije mogla podnijeti njegov pogled. »Ne«, rekao je, »nećemo se vratiti. Neće nam to dopustiti.« Osjetila je kako je uznemirujuć i hladan vjetar prošao kroz nju. Ponovo se prisjetila onoga što je čula od razgovora svojih roditelja, skrivena iza vrata, njihovog straha i tjeskobe koja je prijetila u noći. »Što želiš reći tata? Kamo idemo? Zašto se ne vraćamo? Moraš mi reći! Molim te!« Skoro je vikala posljednje riječi. Otac ju je ponovo pogledao. Još jednom je vrlo nježno izgovorio njezino ime. Oči su mu bile vlažne, vjeđe pune suza. Stavio joj je ruku na potiljak. »Budi hrabra, moje lijepo zlato. Budi hrabra, najhrabrija što možeš.« Nije mogla zaplakati. Toliko se bojala da je strah progutao sve ostalo, udisala je najmanje svojih osjećaja što je mogla kao da izbjegava neku strašnu i proždrljivu rupu. »Ali ja sam mu obećala da ću se vratiti tata! Obećala sam mu!« Ponovo je zaplakao i nije ju slušao. Bio je zatvoren u svoju vlastitu bol, u svoj strah. Svi su morali izići. Ulica je bila pusta, samo je dugi niz autobusa stajao parkiran na pločniku. Običnih autobusa, kao onih s kojima su s majkom išli u grad: svakodnevni autobusi, s platformama na kraju. Naredili su im da se popnu u autobuse, gurajući ih jedne kraj drugih. Djevojčica je pogledom tražila zelenosive uniforme, pozorno je slušala kako 33

Tatiana de Rosnay

bi čula grub i grlen jezik kojeg se naučila bojati. Ali tu su bili samo policajci. Francuski policajci. Kroz prašnjavo staklo autobusa, prepoznala je jednog od njih, mladog policajca crvene kose, koji joj je često pomagao da prijeđe cestu kada se vraćala iz škole. Kuckala je u prozor kako bi mu privukla pažnju. Kada ju je primijetio, odmah je odvratio pogled. Činilo se da mu je neugodno, da je gotovo iziritiran. Pitala se zašto. Dok su ih naguravali u autobuse, jedan čovjek se počeo buniti. Udarili su ga. Zatim je policajac zaurlao da će izudarati svakoga tko bude pokušao pobjeći. Djevojčica je promatrala zgrade i drveće u prolazu kao u magli. Mislila je samo na brata zatvorenog u ormaru u praznom stanu i na to da ju je on čekao. Nije bila u stanju misliti ni na što drugo. Prošli su preko mosta, vidjela je Seinu koja se svjetlucala. Kamo su išli? Tata nije znao. Nitko nije znao. I svi su se bojali. Odjednom je začula grmljavinu. Kiša se spustila na Pariz. Tako gusta da se autobus morao zaustaviti. Djevojčica je slušala kapi koje su se razbijale o krov autobusa. Stanka je trajala tek trenutak. Autobus je nastavio, uz škripu guma po trotoaru. Sunce se ponovo pojavilo. Autobus se zaustavio i morali su izići. U kaosu paketa, kovčega i djece koja su plakala. Djevojčica ovu ulicu nije poznavala. Nikada nije bila u ovoj četvrti. Vidjela je liniju zračnog metroa na drugoj strani ulice. Vodili su ih prema velikoj sjajnoj zgradi. Nešto je bilo na fasadi napisano ogromnim crnim slovima, ali nije uspjela pročitati što. Zatim je vidjela kako je cijela ulica puna obitelji poput njezine, koje su izlazile iz autobusa pod urlicima policije. Francuske policije i samo francuske. Naslonjenu na očevu ruku gurali su je i udarali dok nisu stigli do ogromnog natkrivenog stadiona. Neizbrojiva gomila bila je već ovdje okupljena, u središtu stadionske arene i na tvrdim i metalnim stolicama na tribinama. Koliko ih je bilo? Nije znala reći. Stotine? Bez prestanka su dolazili novi. Djevojčica je podigla oči prema ogromnom plavkastom staklenom krovu u formi kupole. Sunce je kroz njega probijalo nemilosrdno. 34

Sarin ključ

Otac je našao mjesto za sjedenje. Djevojčica je promatrala neprekinuto pristizanje ljudi koje je stalno povećavalo gomilu. Buka je bila sve veća i veća. Buka koju je stvaralo tisuće glasova, plač djece, jecaji žena. Vrućina je bila neizdrživa i sve nepodnošljivija kako se sunce na nebu podizalo. Bilo je sve manje i manje prostora i bili su stisnuti jedni uz druge. Promatrala je muškarce, žene, djecu i njihova izmučena lica, oči ispunjene strahom. »Tata, koliko dugo ćemo ostati ovdje?« »Ne znam dušo.« »Zašto smo ovdje?« Naslonila je ruku na žutu zvijezdu sašivenu na grudima. »To je zbog ovoga zar ne?« upita. »Svi je ovdje imaju.« Njezin otac se tužno nasmiješi. »Da. Zato.« Zatreptala je. »To nije pravedno tata«, reče ona stisnutih zubiju. »To nije pravedno!« Uzeo ju je u naručje i mrmljao njezino ime. »Da ljubavi moja. Imaš pravo. To nije pravedno.« Sjela je kraj njega obraza naslonjenog na zvijezdu koju je nosio na sakou. Prije mjesec dana, majka je sašila žutu zvijezdu na njihovu odjeću. Osim na onu njezinog brata. Nešto ranije, na njihovim osobnim iskaznicama pisalo je Židov ili Židovka. Zatim je postojala gomila stvari koje više nisu smjeli činiti. Igrati se na trgu. Voziti bicikl. Ići u kino. U kazalište. U restoran. Na bazen. Posuđivati knjige u knjižnici. Svugdje je vidjela ploče na kojima je pisalo: »Zabranjeno za Židove«. A na vratima tvornice u kojoj je radio njezin otac, pisalo je »Židovsko poduzeće«. Mama je morala odlaziti u trgovinu nakon 16 sati, kada više ničega nije bilo, zbog štednje. Morali su putovati u zadnjem vagonu u podzemnoj željeznici. Morali su se vratiti kući prije policijskog sata i nisu smjeli izići prije zore. Što im je još bilo dopušteno da rade? Ništa. Ništa, mislila je. Nepravedno. Jako nepravedno. Zašto? Zašto oni? Zašto sve to? Činilo se da joj nitko nije mogao objasniti. 35

oshua ju je čekao u sobi za sastanke srčući bljutavu kavu iz aparata koju je obožavao. Požurila sam se da uđem i sjela između Bambera, direktora fotografije i Alessandre koja je pratila društvena pitanja. Ured je gledao na prometnu ulicu Marbeuf na dva koraka od Elizejskih poljana. To nije bila moja omiljena četvrt; previše ljudi, previše trendovski, ali svaki dan sam ovamo dolazila, navikla sam se probijati kroz aveniju, po prašnjavim i širokim pločnicima zakrčenim turistima u svako doba dana bez obzira na godišnje doba. Već šest godina pišem za američki tjednik »Seine Scenes«. Izlazi u tiskanom izdanju, ali i u internetskoj verziji. Pišem kroniku događanja koja bi mogla zanimati američke iseljenike. Dodajem lokalnu boju, pišem o svemu onom što se može nazvati društvenim i kulturnim životom – o izložbama, filmovima, restoranima, knjigama, ali i skorim predsjedničkim izborima. To zapravo i nije tako lak posao kako se može činiti. Rokovi su bili kratki, a Joshua se ponašao kao pravi despot. Voljela sam ga, ali nije zbog toga bio manje tiranin. On je bio tip šefa koji je odbijao uzeti u obzir privatan život, brak, djecu. Ako je neka suradnica zatrudnjela, odmah bi postala nevidljiva. Ako je nečije dijete bilo bolesno, šibao bi majku pogledom. S druge strane, imao je pronicljivo oko, istinski urednički talent i znao je savršeno pogoditi pravi trenutak. Pred njim smo se pokoravali, a čim bi okrenuo leđa, 36

Sarin ključ

žalili smo se, ali smo i naporno radili. Imao je pedeset godina, rodio se i odrastao u New Yorku, a u Parizu je živio posljednjih deset godina. Joshua je odavao miran izgled u koji je bilo bolje ne miješati se. Imao je izduženo lice i uvijek gledao u pod. Ali čim bi otvorio usta, bio je šef. Bespogovorno. Slušali smo ga. I nitko ga se nije usuđivao prekidati. Bamber je bio iz Londona i imao je jedva trideset godina. Bio je viši od metar osamdeset, nosio je naočale s ružičastim staklima, različite »piercinge« i bojio je kosu u narančasto. Imao je izvrstan britanski humor koji sam nalazila neodoljivim, ali kojeg je Joshua rijetko shvaćao. Bamber je bio diskretan i učinkovit kolega. Bio je i velika podrška kada Joshua nije imao dobar dan i na nas prenosio svoje raspoloženje. Bio je važan saveznik. Alessandra je bila napola Talijanka savršene kože i nezasitne ambicije. Bila je lijepa djevojka kovrčave crne kose s napućenim usnicama zbog kojih su muškarci ludili. Ne znam jesam li je voljela ili ne. Bila je upola mlađa od mene, a zarađivala je koliko i ja iako se moje ime pojavljivalo ispred njezinog u impresumu novina. Joshua je protrčao kroz listu članaka za idući broj. Trebalo je napisati članak o budućim predsjedničkim izborima, velika tema nakon kontroverzne pobjede Jean-Marie Le Pena u prvom krugu. Nisam se baš htjela time baviti i potajno sam se veselila kada su Alessandri dali taj posao. »Julia«, reče Joshua gledajući me kroz stakla svojih naočala, »šezdeseti rođendan »Vél d’Hiva«. To je tvoja domena.« Pročistila sam grlo. »Što je rekao?« Čula sam nešto kao veldiv. Ni na što me to nije asociralo. Alessandra me prezrivo pogledala. »16. srpnja 1942.? To ti ništa ne govori?« reče ona. Mrzila sam taj sladunjavi sveznadarski ton kojim bi mi se katkad obraćala. Kao na primjer danas. 37

Tatiana de Rosnay

Joshua nastavi: »Masovno uhićenje Židova na zimskom biciklističkom stadionu. Skraćeno »Vél d‘Hiv«. Slavni natkriveni stadion na kojem su se održavale biciklističke trke. Tisuće židovskih obitelji u njemu su boravile i bile zatvorene danima u groznim uvjetima. Zatim su ih poslali u Auschwitz i svi su ubijeni u plinskim komorama.« Sada mi se počelo vraćati. Ali nije mi bilo sasvim jasno. »Da«, kažem sigurnim tonom gledajući Joshuu. »U redu, što trebam napraviti?« Uvukao je glavu među ramena. »Možeš početi s traženjem svjedoka ili preživjelih. Zatim provjeri detalje komemoracije, tko ju organizira i kada. Zatim želim činjenice. Što se točno tamo dogodilo. To je delikatan posao, znaš. Francuzi još uvijek oklijevaju govoriti o tome svemu, Vichyu, okupaciji... stvarima na koje nisu baš jako ponosni.« »Znam nekoga tko ti može pomoći«, kaže Alessandra malo manje grubo. »Franck Lévy. On je utemeljitelj jedne od velikih organizacija koje pomažu Židovima da pronađu svoje obitelji nakon Holokausta.« »Čula sam za njega«, kažem zapisujući njegovo ime. Franck Lévy je očito netko poznat. Održavao je konferencije i pisao članke o krađi židovskih dobara i deportacijama. Josuha je otpio gutljaj kave. »Ne želim nešto mlako«, kaže. »Bez sentimentalizma. Činjenice. Svjedočanstva. I ...«, bacio je pogled na Bambera, »... dobre šokantne fotografije. Prokopaj arhive. Nema toga mnogo, kao što ćeš i sam shvatiti, ali možda ti taj Lévy može pomoći da nađeš nešto više.« »Želio bih početi s odlaskom na stadion«, reče Bamber. »Da dobijem predodžbu.« Joshua se ironično nasmijao. 38

Sarin ključ

»Stadiona više nema. Srušen je 1959.« »Što se dogodilo?« upitala sam veselo konstatirajući da nisam jedina neznalica. Alessandra je opet imala odgovor. »Ulica Nélaton. U 15. okrugu.« »Još uvijek možemo tamo otići«, kažem gledajući Bambera. »Možda se neki ljudi u toj ulici sjećaju što se dogodilo.« Joshua je slegnuo ramenima. »Pokušaj ako želiš«, rekao je. »Ali iskreno sumnjam da ćeš naći puno ljudi spremnih za razgovor. Kako sam vam već rekao, Francuzi su jako osjetljivi na tu temu, to je još uvijek jako delikatno. Ne zaboravite da je francuska policija uhitila sve židovske obitelji. A ne nacisti.« Slušajući Joshuu, postala sam svjesna koliko malo sam znala o događajima koji su se zbili u Parizu 1942. To nije bilo na školskom programu u Bostonu. A od kada živim u Parizu, 25 godina, nisam pročitala ni jednu rečenicu o toj temi. To je bila tajna. Nešto zakopano u prošlosti. Nešto o čemu nitko nije govorio. Požurila sam se do svog računala kako bih započela pretragu na internetu. Čim je sastanak završio, pojurila sam prema prostoru koji mi je služio kao ured, iznad glasne ulice Marbeuf. Bili smo stisnuti u uredu. Ali navikla sam se na to i bilo mi je svejedno. Nisam imala mjesto za rad kod kuće. U našem novom stanu, Bertrand mi je obećao veliki ured samo za mene. Moj ured. Napokon. To je zvučalo prelijepo da bi bilo istinito. Vrst luksuza na koju se lako naviknuti. Upalila sam računalo, otišla na internet, pretraživala. Ukucala sam zimski stadion »Vél d’Hiv«. Stranice su bile vrlo brojne. Većina ih je bila na francuskom. I bile su vrlo precizne. Čitala sam cijelo poslijepodne. Nisam ništa drugo radila nego čitala i zapisivala informacije, tražila knjige o okupaciji i uhićenjima. 39

Tatiana de Rosnay

Primijetila sam da tu mnogih djela nije bilo. Pitala sam se zašto. Jer nitko nije htio čitati o tome? Jer to više nikoga nije zanimalo? Nazvala sam nekoliko knjižnica. Odgovorili su mi da mi neće biti jednostavno nabaviti knjige koje sam tražila. »Učinite što možete«, rekla sam. Kada sam ugasila računalo, osjetila sam se iscijeđenom. Pekle su me oči. Srce i glava su mi bili teški. Pritiskalo me to što sam saznala. Više od četiri tisuće židovske djece dovedeno je na stadion »Vél d’Hiv«. Većina njih bila je stara između dvije i dvanaest godina. Gotovo sva ta djeca bila su Francuzi, rođeni u Francuskoj. Niti jedno od njih se nije vratilo iz Auschwitza.

w w w. moz aik k njiga. hr

99,00 kn

Sarin kljucˇ

Tatiana de Rosnay

VELIKI

SV JETSKI

HIT

Šokantna, duboko dirljiva i moralno izazovna priča... uistinu čudesna. Pamtit ćete ju zauvijek i pomoći će vam da postanete bolji čovjek. — augusten burroughs

Sarin kljucˇ Tatiana de Rosnay

ISBN 978-953-14-1032-8

Prodano u više od 3 milijuna primjeraka

Sarin kljuc OMOT tisak.indd 1

10/26/11 1:43 PM