Sveta mjesta svijeta

C r n o

m o r e

Ova raskošno ilustrirana knjiga donosi oča­ Filipi

Solun Bereja

Troja Egejsko more

Jonsko Korint

Atena

Kretsko more

Perga Antalya Patara

ravajući i stručan pregled mističnih i duhovnih

100 km

mjesta te svetišta čovječanstva – od nestalih

www.kartographie.de

Antiohija Efez Milet

N

Ikonija Listra Derbe

kultura rane povijesti i staroga doba, preko Tarz

Antiohija

Rodos Pafos

S R E D O Z E M N O M O R E

svjetskih religija današnjice.

Salamina Sidon Akra

drevnih američkih civilizacija do pet velikih

Tir

SVETA MJESTA SVIJETA Putevima hodocˇasnika

Cezareja Jeruzalem

Uz kratak prikaz postanka i povijesti velikih kultova i religija, riječima i slikom predstavljene su i najpoznatije sakralne građevine i svetišta. Mnoštvom sjajnih fotografija u boji, preglednih i detaljnih zemljovida te popratnih tekstova ova bogato opremljena knjiga vodi na uzbudljivo i dojmljivo pu­ tovanje do samih korijena vjere.

Sveta mjesta svijeta

more

Ankyra

Neapolis Amfipol Apolonija

Putevima hodocˇasnika

Tako blizu božanskome

Friedemann Bedürftig

S više od 400 slika i karata

www.mozaikknjiga.hr 297,00 kn ISBN 978-953-14-0990-2

4218A_Pilgerstätten HR.indd 1

16.09.2011. 09:22

Prapovijest i rana povijest Uz ljudsko postojanje neraskidivo je vezano vjerovanje u božansku snagu.

Prvi dokazivi oblici vjerskih izričaja pojavljuju se najkasnije u kameno doba oko 120 000. godine prije Krista. Izloženi milosti i nemilosti prirode, ljudi su tražili zaštitu od viših sila. Međutim, onaj je svijet tek trebalo dokučiti.

P R A P O VI J E S T I R A N A P O V I J E S T

|

Pregled

S j e v e r n o m o r e

Stonehenge | 18

Menhir u Saint-Uzecu | 15

A T L A N T S K I

Carnac | 16

O C E A N

Špilja u Lascauxu | 13

Špilja u Altamiri | 13

Anta Grande do Zambujeiro | 16

S r e d o z e m n o Dolmen u Mengi | 16

Prapovijest i rana povijest B a l t i Ä? k o m o r e

Sedam kamenih kuća | 19

m o r e Hram u Tarxienu | 15 Hramski kompleks u Hagar Qimu | 15

P R A P O VI J E S T I R A N A P O V I J E S T

|

Prapovijesni megaliti

Prapovijesni megaliti To što se još i danas možemo diviti megalitima, golemim kamenim blokovima od neobrađena kamena koji se prvi put pojavljuju prije 6000 godina, možemo zahvaliti njihovoj divovskoj veličini. Megaliti, prema kojima je nazvana megalitska kultura, svojstveni su ponajprije mlađem kamenom dobu europske povijesti.

Hagar Qim Hramski kompleks na jugu Malte nastao je između 3600. i 2500. g. pr. Kr. Megaliti su bili natkrovljeni, ožbukani i obojeni okerom.

Zbog neobjašnjivih prirodnih sila koje je nerijetko doživljavao opasnim, nadmoćnim i zbog kojih se osjećao bespomoćno, prapovijesni je čovjek posvuda na djelu vidio duhove i bogove. Oni su za njega nastanjivali zvijezde, vode i šume, biljke i životinje, boravili pod zemljom ili na vrhovima planina, skrivali se u vjetru i oblacima, bili dobri ili zli, odlučivali o pobjedama ili porazima, darivali zdravlje ili kažnjavali bolešću i zlom kobi.

Najveće su poštovanje u to doba uživali pojedinci koji su se razumjeli u te nadnaravne sile ili uvjerljivo predočavali da stoje s njima u uskoj vezi te da na njih mogu utjecati. To su bili posvećenici ili odabranici koji su mogli razlikovati najpodmuklije od prijateljskih duhova i prinošenjem žrtava udobrovoljiti bogove. Na svetim su mjestima izvodili magične obrede kojima su trebali potjerati ili barem udobrovoljiti ražešćene zle duhove te prizvati dobrostive. Istodobno, ti su pojedinci bili čuvari znanja iscjeljivanja i imali isključivo pravo liječenja bolesnih. Iz toga se vjerojatno već vrlo rano razvio šamanski, svećenički ili vračarski „poziv” čiji su predstavnici predstavljali utjelovljenje najvišega sakralnog, a nerijetko i

12

najvišega političkog autoriteta. Tajno su znanje prenosili na svoje nasljednike, što je nesumnjivo utjecalo na kasniji razvoj ustroja moći velikih dinastija.

Najraniji umjetnički izričaji prapovijesnih religija su, primjerice, gotovo 20 000 godina stare zidne slikarije (špiljsko slikarstvo) iz špilja kod Lascauxa iz francuske Dordogne ili špilje kod Altamire u španjolskoj Kantabriji. Njima su vračevi, koji su ih slikali, trebali zajamčiti što bolji ulov.

Neki ljudski likovi na tim slikarijama prikazani su kako plešu ili nakićeni različitim uresima. Najvjerojatnije predstavljaju šamane koji su raspolagali potrebnim znanjem i sredstvima da raskošno ukrase ta kultna mjesta. Još je više toga (znanja i sredstava) trebalo da se podignu mnogo mlađi kameni

Špilja kod Altamire Špilja kraj grada Santillana del Mar u Kantabriji sadrži više od stotinu prapovijesnih slika s likovima životinja.

Špilja kod Lascauxa Glasovite špiljske slikarije u blizini Montignaca u francuskoj pokrajini Akvitaniji nastali su od 17 000. do 15 000. pr. Kr.

«

13

P R A P O VI J E S T I R A N A P O V I J E S T

kompleksi, odnosno golema kamena svetišta koja su, zahvaljujući svojoj veličanstvenosti, ostala očuvana kao rani svjedoci duboke religioznosti. Njima započinjemo naše putovanje svjetskim svetim mjestima, ciljevima brojnih hodočašća.

|

Znamenitost mlađeg kamenog doba

Menhir iz Saint-Uzeca Oko šest metara visoki megalit iz Bretagne 1674. je dobio kršćansko

Znamenitost mlađega kamenog doba

znakovlje.

»

Megalitska kultura (grčki: megás = velik, i líthos = kamen) je pojava koja, ni kronološki ni geografski promatrano, nije jedinstvena. Divovski megalitski spomenici pojavljuju se u vremenskom rasponu od 2000 do 3000 godina i nema nikakvih dokaza da su međusobno povezani.

Zajedničko im je samo razdoblje gradnje – mlađe kameno doba – te sklonost golemosti i postojanosti. Izgradnjom megalitskih spomenika njihovi su graditelji htjeli imati udjela u vječnosti i moći viših sila koje su veličali kamenjem. Ta je težnja, čini se, postala svojstvenom duhu vremena jer prapovijesne megalitske građevine nalazimo po cijelome svijetu, iako se pojam megalitska kultura u

Menhiri Menhiri (bretonski: men = dugi; hir = kamen), veliko uspravno postavljeno kamenje, mogu biti teški nekoliko stotina tona. Postavljeni u obliku pojedinačnog megalita (monolit), ili u skupinama, uzdižu se na čak 50 000 mjesta u Europi. Svi su povezani s obredima štovanja bogova i ponajviše različitim kultovima mrtvih.

Ovisno o vremenu i području nastanka, katkad se uvelike razlikuju načinom izrade i rasporedom. Mnogo je takvih zdanja izvorno bilo prekriveno zemljom, osobito ako je riječ bila o grobnicama, a druga su nalazišta, ona koja su služila kao hramovi, izgledala slično kao danas.

Osim velikog kamenja smjela se rabiti i drvena građa, oprema i obloge te ukrasi koji su vremenom propali pod utjecajem erozije.

14

užem smislu odnosi samo na megalitske komplekse na području Europe.

Osobito znameniti primjeri megalitske kulture mogu se vidjeti na Malti, Pirenejskom poluotoku, u Francuskoj pokrajini Bretanji, na Britanskom otočju, u Njemačkoj, Skandinaviji i drugdje u Europi. Mnogo ih je vremenom nestalo: služili su kao izvori kamena za kasnije građevine, rušeni su iz vjerskih razloga ili, jednostavno, jer su doživljavani kao smetnje. Razlog što ih je, unatoč tome, preostalo toliko mnogo je što njihovo uklanjanje nije bilo ništa lakše od njihova postavljanja. Za mnoge se od njih postavlja pitanje kako je dopremano i uspravljano to mnogo tona teško kamenje koje, u konačnici, svjedoči o nevjerojatnom postignuću prapovijesnih graditelja. Čak su i protivnici tih prapovijesnih svetišta bili toliko zadivljeni njima da su ih katkad preuzimali, poput drevnih germanskih i keltskih kultova, a neka su čak i „pokrštena”, primjerice menhir Saint-Uzec u francuskoj Bretanji. Štoviše, još i danas suvremen prosvijećen čovjek,

Tarxien Neolitski hram (3800. – 2600. pr. Kr.) na Malti vjerojatno se uglavnom rabio za prinošenje životinjskih žrtava.

razgledajući i hodajući tim divovskim spomenicima kamenog obožavanja, osjeti neobičan dašak vječnosti.

Predstavljamo nekoliko europskih primjera, počevši s juga kontinenta.

Megalitski kultni kompleksi Na sredozemnom otoku Malti nalazi se tridesetak megalitskih hramova. Neki od njih nisu služili samo vjerskoj svrsi nego i za astronomska promatranja, odnosno za određivanje astronomskih pojava poput zimske kratkodnevice i ljetne dugodnevice. Jedan od najpoznatijih, a ujedno i najvećih megalitskih kompleksa nalazi se u mjestu Tarxienu na jugoistočnom dijelu Malte. Prema golemim kamenim ženskim figurama izraženih oblina (jedna je viša od dva metra) može se naslutiti da se u ovom hramu, kao i drugdje, štovala boginja plodnosti ili pramajka. Hramski kompleks u Tarxienu sastoji se od više hramova. Stariji i manji hramovi mogli bi potjecati iz oko 4000. godine pr. Kr.,

Tarxien Vapnenac u hramu djelomice je urešen. Ovdje prikazan primjer može se pogledati u Arheološkom muzeju u Valetti.

15

P R A P O VI J E S T I R A N A P O V I J E S T

|

Megalitski kultni kompleksi

Dolmeni iz Menge Potporni stupovi u unutrašnjosti nose stropne ploče špilje u španjolskoj Antequeri. Pretpostavlja se da je galerijska grobnica podignuta oko 2500. pr. Kr.

a oni bolje sačuvani i veći dobrih su 1000 godina mlađi.

Megaliti su urešeni ornamentima i crtežima životinja.

Ovalni tlocrt nekih prostorija vjerojatno simbolizira cikličku sliku svijeta koja se podudara s tijekom godine i promjenama zviježđa na nebeskom svodu.

Megalitskih zdanja u Španjolskoj ima u velikom broju.

Samo na Mallorci ih ima dvije stotine. Uglavnom je riječ o grobnicama od velikog kamenja, a prevladavaju dolmeni – jednostavna zdanja u obliku stola ili špilja, podignuti od dvaju uspravljenih masivnih kamenih blokova jednake visine i natkriveni teškom vodoravno položenom kamenom pločom. Najpoznatiji je Dolmen de Menga na sjeveroistočnom rubu grada Antequere, 45 kilometara sjeverno od Malage. Grobnica iz sredine 3. tisućljeća pr. Kr. sastoji se od 31 megalitskog kamenog bloka, ukupne mase 1600 tona. Iza ulaza u grobni humak koji je 25 metara dubok, 6,5 metara širok i gotovo 3 metra visok nalazi se podulja ovalna špilja čiji strop u unutrašnjosti podupiru tri masivna uspravna monolita. Najveći kameni blok, masivna pokrovna ploča u stražnjem dijelu grobne odaje, teži 180 tona. U neposrednoj blizini nalaze se još tri, mlađa i manja megalitska zdanja.

Nešto dalje na zapadu, u portugalskom okrugu Évori u pokrajini Alentejo, nailazimo na najmanje 20 megalitskih zdanja. Najveće je Anta Grande do Zambujeiro u blizini grada Évore („anta” je portugalski izraz za megalitske komplekse kojih u Portugalu ima oko 5000). Ta grobnica, koja se zbog svoje veličine naziva „katedralom kamenoga doba”, u međuvremenu je ostala bez nekoliko vodoravnih pokrovnih ploča koje

16

su djelomice zamijenjene valovitim limom. Anta Grande otkrivena je 1964. godine upravo zbog pucanja pokrovnih ploča. Grobna odaja ima višekutni tlocrt i u nju se dolazi dugim hodnikom. Zdanje ukupnog promjera 50 metara nalazi se ispod zemljanog humka visokog oko šest metara. Golemi su kameni blokovi dopremani iz velikih udaljenosti, teškom mukom pomoću drvenih trupaca. Zanimljivi su i grobni predmeti pronađeni u grobnici među kojima je mnoštvo vršaka strijela, različitih ukrasnih kuglica, talismana, kamenih sjekira, kamenih oštrica te posuda s popudbinom za preminule.

Nebrojeni megalitski spomenici protežu se uzduž cijele atlantske obale. Osobito znamenite primjere nalazimo u francuskoj pokrajini Bretanji. Najdojmljiviji su oni u okolici Carnaca, kupališta na južnoj obali poluotoka u francuskom departmanu Morbihan na bretonskoj rivijeri. Više od 3000 menhira – pojedinačnih ili skupljenih u dolmene – poredano je u duge nizove (tzv. „Alignements”), tvoreći duge aleje koje su se izvorno protezale oko osam kilometara u duljinu, a danas se još uvijek u nekoliko skupina protežu više od tri kilometra u duljinu. Na njihovu bi se kraju katkad nalazio tzv. kromleh (bretonski: crom = krug; lech = mjesto) u kojemu su se vjernici vjerojatno okupljali radi obrednih rituala. Svi menhiri iz Carnaca potječu s obalnog područja jer dopremanje s veće udaljenosti nije bilo moguće. Od istoga velikog kamenja izgrađeni su grobnica i svetište čiji tumul (zemljani humak), dužine 125 m, širine 60 m i visine 10 m, predstavlja najveći umjetni humak u Francuskoj. Poslije su kršćani na njemu podignuli kapelicu ne bi li njome protjerali poganski duh toga drevnog mjesta.

U okolici Carnaca mnogo je drugih primjera megalitskih zdanja koji su, kao i kameni nizovi, nastali između 4500. i 2300. godine pr. Kr. Tu, kod Locmariaquera nalazi se i kralj svih menhira (menhir Er Grah). Taj 350 tona težak i 20 metara visok gorostasni kamen gledao je preko zemlje i mora, sve dok ga 1700. godine munja nije razbila u više komada.

Kamenovi iz Carnaca Poravnani menhiri iz

Oko tog golemog kamena isprepliću se brojne legende i sage koje i danas pothranjuju ljudsko praznovjerje.

Tako mlade žene s njim pokušavaju ostvariti što bliskiji kontakt, vjerujući da će tako osigurati sretan i plodan brak.

okolice Carnaca. Postavljeni su u drugoj polovici 3. tisućljeća pr. Kr.

17

P R A P O VI J E S T I R A N A P O V I J E S T

|

„Viseći kamenovi”

Stonehenge U nekoliko graditeljskih faza podignuti megalitski kompleks u okrugu Wiltshireu na jugu Engleske od 1986. ubraja se u UNESCO-ovu svjetsku baštinu.

«

Stonehenge Tipični za grobni kompleks, koji je imao i astronomsku ulogu, triliti su načinjeni od triju megalita.

„Viseći kamenovi”

stojeći kamenovi

18

Dovoljno je prijeći preko La Mancha da stignemo do Stonehengea. Ovo najznamenitije megalitsko zdanje na svijetu nalazi se 12 kilometara sjeverno od Salisburyja u okrugu Wiltshire. Sagrađen prije 5000 godina, Stonehenge je danas u ruševnom stanju jer je pretrpio svakojaka oštećenja. Svoje je tragove na njemu ostavila erozija, a djelomice su ga uništili i Rimljani u 1. stoljeću.

Ipak, još se uvijek može steći predodžba kako je izgledao u vrijeme intenzivne uporabe tijekom 2. tisućljeća pr. Kr., kad je služio kao svetište. Kompleks je izgrađen u tri faze.

Najprije je u 3. tisućljeću pr. Kr. podignut zemljani nasip promjera 115 metara, a kamenje u koncentričnim krugovima (tzv. prsteni) postavljeno je tek poslije. Prsten koji se sastojao od dolmena ili trilita (grčki: tri kamena; dva potporna kamena nadsvođena krovnim kamenom) okruživao je prostor promjera 30 metara. Od 30 menhira od koliko ih se prsten prvobitno sastojao preživio je 21.

Unutar toga kruga poslije je podignut unutarnji prsten od „plavog kamenja” dopremljenog s 220 km udaljenih brda Prescelly u Wallesu, kojih je također preostalo 21. Zdanje upotpunjuju jedan žrtveni i jedan oltarni kamen te potkova od pet trilita (danas su preostala još tri), otvorena prema sjeveroistoku.

Posebnu je ulogu imao Petni kamen (Heelstone), postavljen neposredno izvan vanjskoga kruga, zvan još i Redovnikova peta (Friar’s Heel). Postavljen je tako da za ljetne dugodnevice, gledajući iz sredine zdanja, točno nad njim izlazi sunce. Tako se čini da je Stonehenge bio i svojevrsna zvjezdarnica kamenog doba. A kako su svećenici, između ostaloga, bili zaduženi i za plodnost zemlje, u njihove se ovlasti nerijetko ubrajalo i kalendarsko određivanje vremena najboljega za sjetvu i žetvu. Položaj sunca i promjena godišnjih doba imali su važnu ulogu i u kultu mrtvih. Tako su uokolo Stonehengea kremirani posmrtni ostaci preminulih, a arheolozi su ondje otkrili i ukupno 345 grobnih humaka

s vrijednim grobnim predmetima. Dugo se izgradnja Stonehengea pripisivala keltskim druidima. Međutim, kad su oni došli, krug je ondje već stajao više od 1500 godina. Nije isključeno da su se Kelti i Germani služili megalitskim zdanjima, iako su se njihova obredna mjesta najčešće nalazila u prirodi, i to u svetim gajevima, na šumskim proplancima, u špiljama ili uz slapove.

Grobovi divova?

Naš posljednji primjer megalitske kulture naći ćemo u Njemačkoj. Na južnom dijelu Lüneburške pustare kod Walsrodea nalaze se oko 4500 godina stare grobnice nazvane Sedam kamenih kuća (Sieben Steinhäuser). Zbog njihove monumentalnosti naziva ih se i grobovima divova. Prema sagi, najveći od tih kamenova izdaleka je hitnuo jedan div. Ostale je strpao u džepove i odnio ih do mjesta u pustari na koje je pao kamen koji je bacio. Stigavši na to mjesto, istresao je pijesak koji mu se, dok je hodao, nakupio u cipelama i tako je nastao brežuljak na kojemu se grobnice nalaze.

Grobnice su nekoć bile prekrivene zemljanim pokrovom, ali zbog djelovanja oborina i vjetra humak je nestao, pa ih se danas može vidjeti u svoj njihovoj veličanstvenosti.

Sedam kamenih kuća U doba neolitske kulture kljunastih posuda oko 2500 g. pr. Kr. prva su sjedilačka plemena na Lüneburškoj pustari načinila grobni kompleks.

Egipat i drevni Orijent Prve visokorazvijene kulture s pravim državnim ustrojem i izraženom državnom religijom nastale su zbog porasta gustoće stanovništva u plodnim dolinama velikih rijeka. Za povijest ljudskog roda osobito su važne bile one oko Nila i između dviju rijeka, Eufrata i Tigrisa, koje su svoj prvi procvat doživjele oko 3000 godina prije Krista.

E g i p a t

S

R

i

d r E v n i

E

O r i j E n t

D

O

Z

E

M

O

R

E

|

Pregled

M

N

O

Bubastis | 43 Giza | 42 Memfis | 41 Sakara | 41 Dahšur | 41

Amarna | 39

Abidos | 39 Dolina kraljeva | 35 Hram mrtvih kraljice Hatšepsut | 35 Ramzeseum | 38

Horusov hram u Edfuu | 33

Hram božice Hator u Denderi | 39 Hram u Karnaku | 35 Hram u Luksoru | 33

C r v e n o

Otok Elefantina | 32 Hramski kompleks na otoku File | 31

Piramide

Egipatski hramovi Hram u Abu Simbelu | 28

Drevna orijentalna kultura

Egipat i drevni Orijent

Niniva | 53

Ašur | 53

Babilon | 50 Nipur | 49

Uruk | 49 Ur | 49

P e r z i j s k i z a l j e v

m o r e

E g i p a t

i

d r E v n i

O r i j E n t

|

Slika svijeta i kult mrtvih

Religija drevnog Egipta Drevni je Egipat imao duga razdoblja mirnoga razvoja, što je pogodovalo razvoju jedinstvenih kultova u čijem se središtu nalazio faraon. Faraon je smatran živim bogom na zemlji pa je njegovim podanicima bila vrlo važna i njegova dobrobit na onome svijetu.

piramide u gizi Veličanstvene grobnice podignute za trojicu faraona iz 4. dinastije.

»

dolina kraljeva Poznatom sarkofagu faraona

Jedno od obilježja egipatskoga kraljevstva ujednačen je razvoj religije i društva.

Međutim, u nešto više od tri tisuće godina, koliko je egipatska civilizacija trajala, došlo je do regionalnih odstupanja. Početak njihovih vjerski potaknutih građevina obilježje je koje, barem izvana gledajući, europskim kulturama mlađega kamenog doba ne bi trebalo biti posve strano.

Tutankhamona danas se možete diviti u Egipatskom muzeju u Kairu.

Horusov hram Edfuu Središnje svetište sadrži reprodukciju barke u kojoj se božansko obličje Horusa prevozilo tijekom proslava.

«

Slika svijeta i kult mrtvih Gotovo se čini kao da su drevni Egipćani samo nastavili megalitsku kulturu u svojem veličanstvenom, gigantskom stilu. Njihove piramide iz doba Staroga kraljevstva između 2700. i 2200. godine pr. Kr. u mnogočemu premašuju veličanstvena megalitska kamena zdanja prapovijesnih graditelja. Sličnost ipak postoji, iako samo vanjska. U pozadini egipatskih kamenih gradova mrtvih

24

E g i p a t

i

d r E v n i

O r i j E n t

|

Slika svijeta i kult mrtvih

bilo je iznimno razvijeno poimanje države. U faraonu je, prema egipatskoj predodžbi o svijetu, ujedinjena ljudska i božanska moć. On je, kao utjelovljenje boga Horusa, sina božanskoga bračnog para Ozirisa i Izide koja je ujedno bila i Ozirisova sestra, povezivao vladavinu i vjeru. Svaki je novi vladar držan novorođenim „živim Horusom” iz čega je proistjecala njegova zadaća da u kraljevstvu provodi Ma’at, božanski poredak, odnosno božansko uređenje svijeta koji su stvorili i uredili bogovi.

Poslije svoje smrti faraon se vraćao Ozirisu koji je ujedno bio i bog podzemlja. Iz toga se razvio opsežan kult mrtvih koji je, dakako, bio prilagođen ponajprije faraonu. Njegovo je onozemaljsko

dolina kraljeva Tutankhamonovi simboli kraljevske vlasti.

»

Svečano balzamiranje tutankhamonova tijela. Meštar ceremonije sumnjičavo promatra rad svojih slugu dok svećenik prinaša žrtvu paljenicu (obojeni crtež iz 19. stoljeća).

Hram ramzesa ii. u abu Simbelu Hram sagrađen u 13. stoljeću pr. Kr. bio je posvećen bogovima Amon-Rau, Horusu, božanskom Ramzesu i Ptahu.

26

blagostanje za one koji su ostajali iza njega bilo vrlo važno. Da bi se zajamčilo faraonovo onozemaljsko blagostanje, kraljevske su grobnice bile raskošno oslikavane, a ujedno i opremane skupocjenim grobnim predmetima kako bi se faraon na onome svijetu mogao primjereno ukrašavati i hraniti. Uobičajeni su bili i obredi koje su nadživjeli provodili ne bi li pomogli preminulome u njegovoj preobrazbi u boga. Temeljili su se na božanskim mitovima koji su u tim obredima ponavljani. U preobrazbi preminuloga u boga najvažniju su ulogu imali Oziris, mit umirućega i ponovno uzašloga boga kojega je ubio njegov zli brat Set, te Ra (ili Re), bog Sunca koje svake večeri umire i jutrom se ponovno rađa.

trojstvo Tri kipića iz 9. stoljeća pr. Kr. slijeva nadesno prikazuju Horusa, Ozirisa i Izidu (Musee du Louvre, Pariz).

Kraljevske grobnice bile su sveta mjesta slične važnosti kao hramovi, posvećene određenim božanstvima. Među različitim područjima to su znala biti vrlo različita viša bića u ljudskom obličju, obličju životinja, biljaka ili pak u nekom složenom obličju koje je kombinacija triju navedenih. Ipak, neka su se od njih uspjela proširiti po svoj zemlji, stekavši titulu vrhovnih bogova. Katkad bi ih spajali s mjesnim božanstvima.

Mitovi o njima odnose se ponajprije na legende o stvaranju svijeta i prirodne pojave za koje se držalo da njima upravljaju. Prema egipatskoj predodžbi, iz praiskonskoga oceana izdignuo se praiskonski brežuljak na kojemu je naraslo jaje. Iz njega se rodio bog Sunca kojega su stari Egipćani štovali pod različitim imenima.

E g i p a t

i

d r E v n i

O r i j E n t

|

Ostavština Ramzesa II.

Hram ramzesa ii. u abu Simbelu Divovski kipovi faraona čuvaju ulaz u hram; manji ženski kip predstavlja Nefertari, suprugu Ramzesa II.

U Heliopolisu se zvao Atum. Atum je stvorio prvi božanski par, Šua i Tefnut, boga zraka i božicu vode, vlage i kiše, ispljunuvši ih ili samooplodnjom, odnosno masturbacijom. Oni su stvorili Nut i Geba, nebo i zemlju, koji su imali četvero djece, božanske parove Seta i Neis te Ozirisa i Izidu. Kad je Set, skovavši urotu, mučki ubio svojega brata, Ozirisova je sestra i supruga Izida, skupivši dijelove muževljeva tijela i obavivši nad njim obred balzamiranja, vratila Ozirisa u život i s njim začela sina Horusa koji se, kao što je spomenuto, utjelovljuje u svakom faraonu.

Tako su sve veze Egipćana sa svijetom bogova vodile preko faraona. U njegovo su ime prinošene žrtve, na njega se pozivalo u molitvama. Zadaća faraonovih podanika bila je priznati „Ma’at“, božansko uređenje svijeta, te živjeti u skladu s njim. U skladu s tim, dobro ponašanje donosilo je nagradu već za ovozemaljskog života, ali bilo je još važnije za zagrobni život koji su drevni Egipćani držali produljenjem ovozemaljskog života. Zato i jesu balzamiranjem pokušavali produljiti trajnost tijelu. Kraljevske su grobnice bile kopije

28

kraljevskih rezidencija koje su, barem u unutrašnjosti, nalikovale faraonskim palačama i bile jednako pomno štićene. Ubrzo nakon prvih, manjih grobnica faraoni su počeli graditi divovske piramide čija je zadaća bila da faraonu poslije smrti olakšaju uspon u nebo. Kako pljačkaši grobova nisu poštedjeli niti njih, prešli su na gradnju prostranih, bogato uređenih i ukrašenih grobnica u stijenama. U nastavku ćemo predstaviti neke od svetih kraljevskih grobnica i očuvanih hramova koji i danas svjedoče do kojeg su stupnja staroegipatski umjetnici i graditelji usavršili svoje vještine. Slijedimo Nil od Gornjega Egipta na krajnjem jugu nizvodno prema njegovu ušću.

Ostavština Ramzesa II. Ramzes II. vladao je kraljevstvom na Nilu više od šest desetljeća. Pomaknuo je njegove granice iza II. katarakta sve do Nubije, „afričkog koridora” daleko na jugu. Ondje, u Abu Simbelu, za 30. obljetnicu svojega kraljevanja, oko 1250. godine pr. Kr., dao je isklesati dva velika hrama u stijeni, 65 metara u unutrašnjost brda. Veći je hram bio

Hram ramzesa ii. u abu Simbelu U unutrašnjosti hrama redaju se kipovi Ozirisa.

E g i p a t

i

d r E v n i

O r i j E n t

|

Božanska obitelj

izidin hram na otoku File Reljef na južnoj strani prvog pilona prikazuje božicu Hator, koju prepoznajemo po kravljim rogovima i Sunčevu disku. Svetište se danas nalazi na otoku Agilkiji.

posvećen bogu Sunca Ra, bogu stvoritelju Ptahu i sâmom Ramzesu II. Ulaz u hram čuvaju četiri golema faraonova kipa visoka po 20 metara. Unutarnje su niše hrama arhitekti postavili prema istoku tako da jutarnje Sunčeve zrake dvaput godišnje – u listopadu i veljači – prodiru kroz cijeli hram sve do kipova četvorice bogova, osvjetljujući trojicu, a četvrti, Ptah, ostaje u sjeni jer je on bio božanstvo ovlašteno za podzemni svijet. Na pročelju manjeg hrama, posvećenog božici ljubavi i neba Hator, upola manji kipovi opominju kraljevsku obitelj na dužnu pobožnost.

Od bogatih hramskih uresa valja spomenuti reljefne prizore bitaka, lova i prinošenja žrtava te tzv. vjenčanu stelu na kojoj je zabilježena faraonova ženidba s kćeri

izidin hram na otoku File Tzv. Trajanov kiosk potječe iz doba rimskih careva.

Reljefi navode rimske vladare kao faraone koji prinose žrtve.

30

hetitskog kralja čije se kraljevstvo nalazilo u drevnoj Maloj Aziji. Ona potvrđuje koliko su daleko dosezale diplomatske veze egipatskog kraljevstva (mirovni ugovor Ramzesa II. s Hetitima najstariji je poznati dokument takve vrste). Danas ti hramovi gledaju preko doline Nila s drugog mjesta. Naime, zbog izgradnje Asuanske brane 1960-ih, pod pritiskom UNESCO-a hramovi i kipovi rastavljeni su na tisuće kamenih blokova i preneseni 180 metara dalje i 70 metara više kako ih ne bi potopilo Naserovo jezero, nastalo izgradnjom brane. Hramovi su zbog šteta nastalih potresima nekoliko puta sanirani.

Božanska obitelj Iako 400 kilometara nizvodnije, hram božice Izide na otoku File u Nilu također je zbog izgradnje Asuanske brane morao biti premješten kako ga ne bi potopilo Naserovo jezero. Kao i hramovi iz Abu Simbela, i taj je hram rastavljen na mnoštvo kamenih blokova. To 18 metara visoko i 45 metara široko veličanstveno zdanje ponovno je postavljeno na nešto višem obližnjem otoku

Agilkia. Egipćani su vjerovali da je na danas djelomično potopljenom otoku File Ozirisov brat Set, pošto je ubio i raskomadao Ozirisa, sakrio njegovo srce. Izida je našla sve skrivene dijelova bratova i suprugova tijela – srce je pronašla posljednje – pa ga je nakon toga oživjela. Na otoku File rodila mu je sina Horusa. Zato je na tom otoku već vrlo rano podignuto prvo svetište. Međutim, građevine kojima se posjetitelji danas mogu diviti na obližnjem otoku Agilkia potječu iz vremena Ptolemejevića nakon 320. godine pr. Kr., a djelomice čak i iz rimske epohe. Kršćanski car Justinijan I. zabranio je Izidin kult u 6. stoljeću poslije Krista i tu dao podignuti crkvu posvećenu sv. Stjepanu.

Na mjestima na kojima se štovala božica plodnosti i božica majka Izida, obično se štovala i kći boga sunca Ra, božica ljubavi Hator koja je, prema legendi, jedne hladne zime pobjegla u toplu Afriku. Glasnik bogova Tot ju je, po nalogu njezina oca, nagovorio da se vrati u domovinu.

Na egipatsko je tlo ponovno stupila na otoku File, dočekana velikim žrtvenim svečanostima. Njezino je

Ramzes II., rođen oko 1300. g. pr. Kr., vladao je Egiptom gotovo sedam desetljeća. Došavši na prijestolje sa 25 godina, nastavio je širenje i jačanje kraljevstva koje su započeli njegovi prethodnici, ojačavši kraljevsku moć oslabljenu vladavinom faraona-heretika Ekhnatona i njegova nasljednika Tutankhamona. Kako su u to vrijeme sjeveroistočni dio kraljevstva ugrožavali Hetiti, mladi je faraon posegnuo za vojnim rješenjem, samouvjereno pošavši u ratni pohod, ali je 1275., u bitci kod Kadeša, poražen. S druge strane, pobjeda je toliko oslabila Hetite da u njoj nisu dugo uživali. Godine 1270. sklopljen je mirovni sporazum koji je potvrđen faraonovim vjenčanjem s hetitskom kraljevnom i trgovinskim sporazumom.

Ali, ubrzo se pojavila nova prijetnja od “naroda s mora” čijim su se napadima Egipćani teškom mukom oduprijeli. Unatoč procvatu egipatskog kraljevstva za vladavine Ramzesa II., gradnja skupih veličanstvenih građevina opteretila je državnu blagajnu, oslabila moć dvora i pridonijela sve jačem unutarnjem raspadu kraljevstva.

Tako je poslije smrti svojega oca Ramzesa II. faraon Merenptah 1224. godine pr. Kr. naslijedio oslabjelo kraljevstvo.

B IOGR AFI JA

Ramzes II.

31

Otok Elefantina Na otoku u Nilu (desno) nalaze se ruševine antičkoga grada.

Otok Elefantina Kruna od trske urešava Anukis, kćer Hnuma i Satet (Musee du Louvre, Pariz).

»

svetište manje od Izidina, a kult mnogo slabiji.

Na bogato ukrašenim stupovima hrama može se vidjeti lice božice Hator gledano sprijeda, iako su Egipćani lica drugih bogova običavali prikazivati u profilu, te kako pleše okružena sviračima.

Još je jedan, malo sjeverniji otok na rijeci Nil u novije doba postao sastavni dio grada Asuana. Otok Elefantina proteže se u pravcu sjever-jug ni kilometar i pol u dužinu i manje od pola kilometra u širinu. Bio je važan vjerojatno zato što je bio prirodna barijera

32

neposredno kod prvoga katarakta. Egipćani su tu štovali kult boga vode Hnuma (ili Knuma), „gospodara vodopada”, i njegove supruge Satis (ili Satet) koju su držali „gospodaricom Elefantine”. Oboje su smatrani zaštitnicima južne granice egipatskog kraljevstva prema Nubiji i trgovanja s Afrikom. Ostaci hramova iz brojnih epoha svjedoče o jakom kultu koji je uključivao i njihovu kćer, božicu vode Anuket.

Anuket je bila božica poplava koja je pazila da zemlja ne bude predugo poplavljena.

Na otoku Elefantini nalazi se i 4000 godina star vodomjer, tzv. nilometar, kružna komora koja je služila za mjerenje vodostaja Nila iz doba Ptolemejevića. Podaci su izražavani u laktima (oko 51 cm), a jedan je lakat imao širinu 7 dlanova ili 28 prstiju. Preko komore vodomjera moglo se hodati, a vodomjeri su se nalazili u blizini hramova jer su samo svećenici znali očitavati i izračunavati očitane podatke.

To se ponajprije odnosilo na izračunavanje maksimalne visine plimnoga vala i odluku koja je ovisila o tome koje

površine treba natapati. Prema tome se određivala i visina poreza jer je prinos ovisio o vodostaju Nila.

Horusov hram u Edfuu Brojni reljefi ukrašavaju razmjerno „mlad“,

Oko stotinu kilometara nizvodno Nil prolazi pokraj grada Edfua (ili Idfua), smještenoga na lijevoj obali.

Stari su ga Egipćani nazivali „Prijestolje bogova” (Neset-Netjeru), što je i danas sasvim razumljiv naziv jer se u tom gradu nalazi jedan od vjerojatno najočuvanijih hramova starog Egipta. Potječe iz doba Ptolemejevića (3./2. stoljeće pr. Kr.), posvećen je bogu Horusu, a navodno je sagrađen na povijesnoj lokaciji velike bitke u kojoj je Horus napokon porazio svojega kukavičkog strica Seta. Ulaz u hram krase dva golema pilona iza kojih se proteže hipostilna dvorana te još dvije manje dvorane koje vode do unutarnjeg svetišta.

Očuvan je i strop, pa tako posjetitelji i danas mogu uživati u domišljato osmišljenom osvjetljenju hrama.

Posjetitelji ulaze iz suncem osvijetljenog unutarnjeg hramskog dvorišta u polumračne hramske odaje, stižući naposljetku u mističnu polutamu svetišta.

zbog toga i vrlo dragocjen hram.

33

E g i p a t

i

d r E v n i

O r i j E n t

|

„Državni kult“ u Tebi

amonov hram u Karnaku Ovan je bio jedno od utjelovljenja egipatskog boga Amona. Nizovi ovnujskih figura ukrašavaju golem hramski kompleks u Karnaku.

dolina kraljeva Britanski arheolog Howard Carter proučava svoj spektakularan nalaz, sarkofag kralja Tutankhamona.

»

Na duhovno središte drevnog Egipta nailazimo stotinjak kilometara sjevernije, u Luksoru, danas mjestu polazaka i dolazaka turistima tako omiljenih krstarenja Nilom. Na području Luksora i sela Karnak nekoć se nalazila drevna prijestolnica Teba (staroegipatski Vaset). O njezinoj važnosti svjedoče dojmljivi hramovi posvećeni bogu zraka i plodnosti Amonu. Vremenom je Amon spojen s bogom Sunca Ra i kao Amon-Ra postao bog Tebe. U Luksoru se nalazi hram iz 14. stoljeća pr. Kr. u koji su jednom godišnje u velikoj procesiji iz hrama u Karnaku donošeni kipovi Amona i njegove supruge Mut (tzv. „Prekrasna svetkovina Opet”), a zatim su se tu održavali obredi božanskoga sjedinjenja kojim su Amon i Mut začeli boga Mjeseca Khonsua.

Po raskoši i veličini Amonov hram u Karnaku, sa svetim jezerom koje se nalazilo ispred njega, uvelike nadmašuje onaj u Luksoru. On dojmljivo dokazuje postojanost Amonova kulta. Čak i dugo pošto je Teba prestala biti prijestolnicom kraljevstva, on i njegovi svećenici ostali su važan čimbenik u političkom životu države. Piloni na ulazu u hram potječu iz prve polovice 4. stoljeća pr. Kr., a djelomice je očuvan središnji dio hrama, sagrađen 1600 godina prije. Većina građevina koje se danas mogu vidjeti potječe iz vremena vladavine Setija I. i Ramzesa II. u 13. stoljeću pr. Kr., a među njima i dojmljiva velika hipostilna dvorana koja je još u drevno doba slovila kao

svjetsko čudo. Proteže se na 5000 četvornih metara (otprilike trećina bazilike sv. Petra). Krovnu konstrukciju nosila su 134 stupa visine do 24 metra, poredana u 16 redova, s kapitelima u obliku papirusa.

Prikaz kraljevske raskoši Svoje zlatno doba drevna je Teba doživjela u doba moćne 18. dinastije kojom su od sredine 16. do konca 14. stoljeća pr. Kr. vladali veliki vladari poput kraljice Hatšepsut, jedine faraonke koja je vladala Egiptom.

Uvid u kraljevsku raskoš omogućilo je otkriće gotovo netaknute grobnice mladoga faraona Tutankhamona koji je Egiptom vladao od 1336. do 1327. godine pr. Kr. Za otkriće ovoga vjerojatno najvažnijeg arheološkog nalaza novoga doba zaslužan je Howard Carter koji je grobnicu otkrio 1922. u Dolini kraljeva. Dolina se kraljeva nalazi na području Zapadne Tebe, iza Tebanske gore na obali Nila nasuprot gradu. Pripadajući grobni hramovi vladara nalaze se ispred gore i ona ih razdvaja od grobnica. To je najvjerojatnije tako izvedeno zato da bi se zbunilo pljačkaše grobova od kojih nisu ostale pošteđene čak ni

dolina kraljeva Tutankhamonova posmrtna maska nekoć se nalazila u unutrašnjosti sarkofaga na faraonovoj mumiji (Egipatski muzej, Kairo).

« Glavni hram (Amenhotep III.)

Rimska utvrda (oko cijelog hrama)

Peristil (Sunčevo dvorište Amenhotepa III.)

Procesijski put

Velika kolonada (Amenhotep III.)

Procesijski put

„Državni kult“ u Tebi

Reljefi sa sinovima Ramzesa II.

Dvorište stupova Ramzesa II.

Procesijs do

ki put Nila

Trostruko svetište barke Ramzesa II.

Hram u Luksoru

Nektanebovo predvorje Izidina kuća (Serapisin hram)

Tlocrt kompleksa podignutog u 14. stoljeću pr. Kr.

»

Aleja sfinga Procesijski put do hrama u Karnaku

35

E g i p a t

i

d r E v n i

O r i j E n t

|

Božica kravlje glave

visoke masivne piramide. Grobnice u stijenama koje su, poput onih u Dolini kraljeva, bile isklesane do 200 metara u stijenu, po svoj su prilici bile reakcija na učestala pljačkanja grobnica, iako niti to nije zaustavilo pljačkaše. Uz iznimku donekle nedirnutoga Tutankhamonova posljednjeg počivališta, sve su ostale grobnice oskvrnute i opljačkane.

Među najljepše hramove Zapadne Tebe ubrajamo terasasti hram kraljice Hatšepsut, i to ne samo zato što ga je dala podignuti žena (što je inače bilo rezervirano samo za moćne muškarce). Veličajna otmjenost toga spomenika vidljiva je i bez predhrama koji se nekoć nalazio ispred glavnoga hrama. Pogled se već izdaleka penje uz rampe koje povezuju prve dvije terase, podižući

Hram kraljice Hatšepsut, Zapadna teba Iz zraka se jasno razaznaje terasasti hramski kompleks.

«

Hram božice Hator u denderi Reljefi u središtu svetišta između ostalog prikazuju obrede nužne za ulazak u hram.

se prema trećoj, isklesanoj u stijeni, gdje se nalazilo srce hrama. Sve tri terase sprijeda imaju pročelja od stupova.

Kad se priđe hramu, zamjećuje se da su neki reljefi i stupovi uništeni, vjerojatno zato što se time željela kazniti ženska oholost, ali i zato što je prikazivanje Amona, kraljičina mitskog oca, za razdoblja Amarne smatrano nepoželjnim. Od ostalih građevina valja još spomenuti Rameseum, posmrtni hram faraona Ramzesa II. Nekoć je cijeli hramski kompleks s palačom, komorama za hranu, svećeničkim odajama, radionicama, umjetničkim ateljeima i školom pisanja imao masivni vanjski zid od zemljane opeke, tvoreći tako hramski grad.

Božica kravlje glave Šezdesetak kilometara dalje nizvodno dolazimo do Dendere, također na lijevoj obali Nila. Danas tim mjestom vlada hram posvećen Hator, božici zapada, ljubavi i ljepote, opijenosti, glazbe i plesa. Štovanje te božice, koju se često prikazivalo kao ženu s kravljom glavom ili kravljim rogovima i Sunčevim diskom, počelo je prilično rano, pa su tako i u Denderi postojala svetišta

Hram božice Hator u denderi Hator, božansko Sunčevo dijete, okružena je astrološkim figurama, a štiti je Oziris (vide mu se noge).

amarna Karta glavnoga grada Amenofisa IV.

Sjeverna palača Sjeverno groblje

božice Hator koja je često izjednačivana s Izidom, zbog čega je bila štovana i kao Horusova majka, ili čak supruga.

Hram božice Hator u Denderi jedan je od očuvanijih i nešto je mlađi. Njegova je gradnja započela u 3. stoljeću pr. Kr., a protegnula se sve do rimskoga razdoblja.

Dograđivao ga je i car Trajan (vladao od 98. do 117. godine pos. Kr.). Otkriven 1875., ovaj 81 metar dug i 34 metra širok hram stoljećima je više od dopola bio zatrpan u pijesak, što je uvelike pridonijelo njegovoj očuvanosti. Prekrasne zidne slike i hijeroglifi urešavaju zidove i stupove, a posebno je vrijedan spomena reljef na stražnjem zidu hrama kraljice Kleopatre (69. – 30. pr. Kr.) koji prikazuje Kleopatru te njezina i Cezarova sina Cezariona kako prinose žrtve bogovima.

Daleko u prošlost ponovno zaranjamo 60 km dalje u Abidosu na zapadnoj obali Nila. Tu je Set navodno skrio glavu ubijenoga i raskomadanog Ozirisa. Zato je to mjesto već vrlo rano, prije oko 5000 godina, postalo središtem kulta boga podzemlja Ozirisa za kojega su Egipćani vjerovali da će im poslije smrti podariti zagrobni život. U Abidosu su svake godine izvođene mistične svetkovine („Hilaria”) u kojima su obredno ponavljani Ozirisova smrt i uskrsnuće. Drevni su Egipćani u velikom broju hodočastili u Abidos, podižući ondje stele, a nekima je, većinom dobrostojećima, uspjelo da ih tu i pokopaju. Nekoliko je vladara podizalo hramove u Abidosu. Hram Setija I. iz 13. st. pr. Kr. djelomice je očuvan, a hram njegova sina Ramzesa II. u ruševnom je stanju.

Velika palača

Veliki hram Arhiv

N il Kuća vezira Nahtpatena Riječni hram

Maru-Aton (južna palača)

Kuća kipara Tutmozisa

Radničko naselje

Južno groblje

Jednobožačko međurazdoblje Iz Dendere odlazimo više od 200 kilometara niz Nil, u svetište koje su Egipćani priznali tek nedavno, i to samo zato što su morali. Tu je, naime, u pustinji Srednjega Egipta, na istočnoj obali Nila faraon Amenofis IV. (vladao od 1353. do 1336. pr. Kr.) za samo četiri godine podignuo novu prijestolnicu, danas poznatu kao Amarna. Kralju su mnogoboštvo koje je preplavilo zemlju i moć Amonovih svećenika bili trn u oku. Zato se što je više mogao udaljio od središta Amonova kulta u Tebi, uzeo ime Ekhnaton (što u prijevodu znači „Atonov sjaj”) i svoju novu prijestolnicu nazvao Akhetaton („Atonov obzor”). Za vladavine Ekhnatona Aton, Sunčev disk, bog Sunca, jedini je poštovan kao stvoritelj svijeta i

39

E g i p a t

i

d r E v n i

O r i j E n t

|

Model čini školu

Opsjednutost vjerskim pitanjima, sukob s tebanskim (Amonovim) svećenstvom i skupa izgradnja nove prijestolnice doveli su Amenofisa IV., odnosno Ekhnatona, u poteškoće. Narod nije shvaćao njegovu vjersku reformu, slijedili su ga bez pravoga uvjerenja i nastavili se priklanjati tebanskom politeističkom svećenstvu. To je uzrokovalo zamjerke i unutar sâme kraljevske obitelji.

Proglašenje kraljice Nefertiti suvladaricom neki su protumačili kao Ekhnatonov pokušaj ublažavanja njezine ljutnje. Štete su prijetile i u vanjskoj politici jer se faraon, dok je bio zauzet unutarnjim reformama, nije bavio nemirima u Siriji i Palestini, izazvanim upadima Hetita, dovodeći tako u opasnost sjevernu granicu kraljevstva. Napadnuti su gradovi faraonu uzaludno upućivali pritužbe.

Pretpostavlja se da je Ekhnaton bio žrtva atentata (točnije da je otrovan), ali ne iz političkih razloga nego zbog svetogrđa koje je počinio protiv božanskoga poretka Ma'at.

Savijena piramida u dahšuru Izdaleka je teško razaznati zašto je piramida dobila svoje ime.

40

BI O G R A F I J A

Ekhnaton

darovatelj sveg života. Ekhnaton je sve druge bogove odbacio ili ih pokušao potisnuti.

Ekhnatonova vjera u jednoga boga (monoteizam) ostala je samo epizoda u povijesti drevnoga Egipta. Poslije njegove smrti sljedbenici, osobito njegov sin i zet Tutankhamon, okrenuli su se natrag staroj vjeri i Tebi.

Kraljevska je rezidencija u Amarni propala, a Ekhnaton je pao u tisućljetni zaborav. Tek od 1880-ih, kad su započela otkopavanja njegove pijeskom zatrpane prijestolnice, Ekhnaton i njegova vjerska reforma ponovno su izišli na vidjelo. Smiona vizija toga faraona-heretika zasjenila je slavu drugih velikih faraona, učinivši ruševine njegove prijestolnice mjestom hodočašća današnjih turista koji žele vidjeti gdje su živjeli faraon i njegova lijepa supruga Nefertiti, čija je Himna Atonu, bogu Suncu vjerojatno najpoznatiji staroegipatski tekst: „Tako divno sjaš na nebeskom vrhuncu / Ti sunce života, što prvo živjet zače.

/ Bezbrojna su tvoja djela / Skrivena pred očima ljudi. / O jedini bože, izvan koga / Nikog drugog nema.“

Model čini školu U Dahšuru, na zapadnoj obali Nila, oko 25 kilometara južno od Kaira u smjeru toka rijeke počinje prava zemlja piramida. Dvije najstarije građevine nekropole (grada mrtvih) u Dahšuru dao je podignuti faraon Snofru oko 2600. g. pr. Kr. To su Savijena piramida (još i Nagnuta, Kosa ili Kriva piramida), koja je taj naziv dobila zato što je pri izgradnji došlo do pogreške (na otprilike pola visine došlo je do promjene kuta nagiba), te Crvena piramida koja je ime dobila zahvaljujući crvenkastom pješčenjaku od kojega je sagrađena i koja svojim pravilnim matematičkim oblikom predstavlja prvu „pravu” piramidu. Ona je vrlo vjerojatno tehnikom gradnje i oblikom služila kao model za golema zdanja koja je dao podignuti Snofruov sin i nasljednik Keops. Usto, u Dahšuru se nalaze i piramide iz 12. dinastije, među kojima se posebno ističu teško oštećena Bijela piramida Amenemhata II. (oko 1900. g. pr. Kr.) te Crna piramida Sezostrisa III. (oko 1850. g. pr. Kr.) sagrađena od tamnih opeka načinjenih od blata iz Nila.

Na sjeveru kod sela Sakare nalazi se još jedna nekropola na rubu pustinje gdje su već

u 1. dinastiji (oko 3100. – 2890.) pokapani vladari. To je područje dokasna služilo kao groblje, a tu je pokapano i mnogo visokih činovnika iz obližnje drevne egipatske prijestolnice Memfisa. Oni su uglavnom pokapani u tzv. mastabe, građevine pravokutnog tlocrta, ravna krova i nakošenih zidova. U kasnije su doba prevladavale ukopane i galerijske grobnice. Najpoznatija građevina na rubu šest kilometara dugoga sakarskog groblja je stubasta piramida, koju je oko 2650. g. pr. Kr. dao podignuti faraon Đoser, a pod kojom se u labirintu prolaza i odaja, 28 metara duboko, nalazi i njegov opljačkani grob. To je najstarija egipatska piramida, a sa svojih 62,5 metra visine vjerojatno i jedna od najvećih.

Djelo je faraonova arhitekta Imhotepa kojemu je pošlo za rukom prolazan svjetovan način gradnje preobraziti u trajnu sakralnu kamenu arhitekturu i uzdignuti je u nešto velebno. Južno od stubaste piramide faraona Đosera nalazi se piramida faraona Unasa, posljednjeg faraona 5. dinastije (oko 2350. g. pr. Kr.).

Posjetom nekropolama napuštamo putovanje u pustinju zapadno od rijeke i vraćamo se natrag ruševinama drevne egipatske prijestolnice Memfisa, južno od Kaira. Ondje nije ostalo mnogo što bi se moglo vidjeti od drevnoga

Stubasta piramida u Sakari Jedna od pet dobro očuvanih mumija, pronađenih tek 2004. godine.

Mit-rahina kod Memfisa Divovski kip Ramzesa II. star 3200 godina teži oko 83 tone.

E g i p a t

i

d r E v n i

|

O r i j E n t

Kameno stubište u nebo

Egipta. Ta prijestolnica egipatskog kraljevstva nalazila se na strateškom položaju na početku delte Nila. Zato je za neprijateljskih napada, bilo iz Libije, bilo s Istoka, Memfis bio česta meta napada te je nekoliko puta uništen. Mnogo je spomenika propalo zbog vlažnoga tla, potonulo ili razrušeno u helenističko i arapsko doba. U Memfisu je legendarni faraon Menes prije 5000 godina podignuo veliki hram boga Ptaha (tzv. Hut-ka-Ptah, odnosno „Dvorac boga Ptaha”) koji je oko 1250. godine pr. Kr. Ramzes II. proširio. Danas se na tom mjestu mogu vidjeti ostaci hrama i golem kip Ramzesa II.

Kameno stubište u nebo U zapadnoj pustinji, danas na rubu Kaira koji je, šireći se, zauzeo i drugu obalu Nila, uzdižu se nadaleko vidljive piramide u Gizi. Još u antičko doba smatrane jednim od sedam svjetskih čuda, i danas izmamljuju uzdahe divljenja. Svi ih poznaju s brojnih fotografija, ali viđene uživo bude strahopoštovanje, baš onako kako su njihovi graditelji i zamislili prema željama faraona koji su u njima pokopani. Najveća, Keopsova (ili Kufuova) piramida građena je punih dvadeset godina. Danas je visoka točno 138,73 metra, iako je prvobitno bila visoka 146,2 metra. Smanjila se zbog djelovanja erozije, gubitka vrha (piramidiona) i vanjske oplate od granita i/ili vapnenca. Srednja piramida je Kefrenova, a najmanju,

Muzej Mastabe (zapadno groblje)

Sunčeva barka Keopsova piramida

Sunčeve barke

Kefrenova piramida

Muzej barki

Hram mrtvih Piramide kraljica Mastabe (istočno groblje)

Hram mrtvih

Prilaz

Kraljičina piramida

Sfinga

Dolinski hram

Mikerinova piramida Prilaz Hram mrtvih Piramide kraljica

42

Sfingin hram

Dolinski hram

iako još uvijek golemu, dao je podignuti Mikerin. Sva tri faraona pripadala su 4. dinastiji (2639. – 2504. pr.

Kr.). Grobne su komore sve tri piramide opljačkane, no nagađa se da bi se u unutrašnjosti moglo nalazili još dragocjenosti. Naime, godine 1993. kamera pričvršćena na robotsku ruku u Keopsovoj je piramidi u jednom od hodnika kojim se faraonova duša uzdizala u nebo otkrila kamenu ploču koja zatvara ulaz u tajnu odaju. Krije li se iza nje drevno blago?

Simetrična kamena brda od milijuna kamenih blokova teških dvije i pol tone nisu gradili robovi nego specijalizirani radnici i obrtnici uz pomoć vojske priučenih radnika, a mogli su raditi samo u vrijeme kad se Nil nije izlijevao. Arhitekti su, unatoč skromnim mjernim instrumentima, radove izveli s velikom točnošću. Svaka je pobočka orijentirana prema jednoj strani svijeta, a nagib milimetarski točno slijedi zadani kut jer bi već i najmanje odstupanje od jednoga ili dva stupnja uzrokovalo višemetarske razlike vrha. Iz hrama u dolini put je vodio prema grobnom hramu istočno od piramide, čiji se ulaz uvijek nalazio na sjevernoj strani. Prema preostalom pronađenom nakitu može se samo naslutiti kakvo se veličanstveno blago nalazilo u unutrašnjosti piramide, ali sve što je imalo bilo kakvu vrijednost odnijeli su pljačkaši grobova.

Božica mačjeg obličja Bastet Kći boga Sunca Ra prikazivana je u obličju mačke.

Ipak, jedan spomenik, onaj ispred Keopsove piramide, nije se tako lako moglo odnijeti. Riječ je o Sfingi. Kip je isklesan iz vapnenačkoga brdašca koje je graditeljima Keopsove piramide služilo kao kamenolom. Kip s lavljim tijelom i ljudskim licem kao da čuva sveto tlo.

U takvim mitskim životinjama Egipćani su vidjeli sjedinjenu ljudsku i božansku faraonovu moć. „Grdosija” isklesana otprilike istodobno kad i piramida, duga je 73,5 metara, visoka 20 metara i široka 6 metara. Vjerojatno je prvobitno bila obojena. Nekoliko je puta iskopavana iz pijeska, prvi put već za vladavine faraona Tutmozisa IV. (oko 1400. g. pr.

Kr.), kojemu se, prema njegovoj vlastitoj izjavi, tijekom odmora kod piramide u snu javio Bog i zapovjedio mu da ukloni pijesak oko sfinge. Jedno mjesto između prednjih lavljih šapa do danas podsjeća na njegovo djelo.

Umjetničko djelo čijem je očuvanju nekoć pridonio pijesak danas nagrizaju automobilski i industrijski plinovi, pa ga je nužno stalno obnavljati.

Vožnja Nilom završava na jugoistočnoj delti, u staroegipatskom Bubastisu, središtu štovanja božice Bastet, jugoistočno od današnjega grada Zakazika. Bastet (još i Bast ili Bubastis), koju se najčešće prikazuje kao mačku u sjedećem položaju, predstavlja kćer boga Sunca. Bila je božica plodnosti i zaštitnica trudnica.

Usto, u svojstvu božice plesa i glazbe poklapa se s Hator. Tu su božičinu veselu stranu stanovnici Bubastisa, središta staroegipatskoga kulta štovanja božice Bastet, uvelike štovali u godišnjim svetkovinama. Grčki povjesničar Herodot u 5. stoljeću pr. Kr. opisuje da su na Bastetinu svečanost pristizali hodočasnici iz cijele zemlje, navodno njih 700 000: „Nakon dolaska u Bubastis, svečanost bi doživjela vrhunac prinošenjem žrtava božici Bastet.

Na svečanosti bi se popilo više vina nego cijele te godine.” Vjernici bi od svećenika kupovali mačke koje bi obredno žrtvovali, mumificirali i pokapali baš kao ljudska trupla. U grobnicama i katakombama otkriveno je mnoštvo takvih mačjih mumija. Ubijanje mačaka izvan tih obrednih rituala strogo se kažnjavalo.

piramide u gizi Goleme kamene građevine jedine su očuvane od sedam antičkih svjetskih čuda – u prvom planu Sfinga, u pozadini Kefrenova piramida.

piramide u gizi Slijeva nadesno su Mikerinova, Kefrenova i Keopsova piramida.

»

43

E g i p a t

i

d r E v n i

O r i j E n t

|

Mnogoboštvo

Božanstva drevne Mezopotamije Velika količina dokumenata pisanih klinastim pismom, otkrivenih pri iskapanju u Mezopotamiji, povjesničarima je ponudila detaljan uvid u svakidašnjicu sumerske, babilonske i asirske religije. Za dešifriranje klinasta pisma zaslužan je njemački istraživač Georg Friedrich Grotenfend (1775. – 1853.) koji je 1802. godine odgonetnuo deset od ukupno 37 znakova toga staroperzijskog pisma.

niniva Kraljevska palača u Ninivi, kako ju je zamislio britanski diplomat i arheolog Austen Henry Layard (akvarel, oko 1880.).

U Mezopotamiji (grč. međurječje) visoka kultura počela je nastajati otprilike kad i u Egiptu. Jedan se dio naroda i bogatih izdvojio u vođe. Kako su se središta moći stalno premještala, regije su se različito razvijale. Ipak, i ovdje se može utvrditi zajednički duhovni temelj. Njega su postavili Sumerani koji su prvi na tadašnjem području ušća rijeka Eufrata i Tigrisa utemeljili moćnu državu. Kako su oni ujedno bili i tvorci klinasta pisma kojim se pisalo na glinenim pločicama, ostavili su svijetu mnoštvo vrijednih izvora podataka o svojem društvu i vjeri.

Mnogoboštvo Kao sve drevne religije, i sumersku je obilježio velik broj božanstava po izgledu sličnih ljudima. Ona su nastala iz praoceana koji utjelovljuje božica Namu. Od nje potječu četiri vrhovna božanstva kojima su bila podređena četiri osnovna elementa od kojih se, prema sumerskom vjerovanju, sastoje sve stvari. To su vrhovni bog An (kasnije Anu), gospodar Neba, Enlil, bog zraka i oluje, Enki bog vlage i vode te božica Ki, gospodarica Zemlje. Njezinim je riječima

46

ištarina vrata u Babilonu Građevina urešena reljefima lavova, zmajeva i bikova nalazila se na početku procesijske ulice u Babilonu (danas u Pergamskom muzeju u Berlinu).

47

E g i p a t

i

d r E v n i

O r i j E n t

|

Rani sjaj

Stijeg Ura Danas u londonskom Britanskom muzeju izložen mozaik potječe iz kraljevskog groba br. 779 u Uru, a nastao je između 2850. i 2350. pr. Kr.

stvoreno sve ostalo, čak i ostali bogovi poput Enlilove supruge i hraniteljice božice žitarica Ninlil, ili boga Mjeseca Nana koji je s božicom ljubavi Inanom (kasnije Ištar) i bogom Sunca Utuom (Šamašem) činio nebesko božansko trojstvo.

Kako su jednostavno Sumerani zamišljali prijelaz iz područja bogova u područje ljudi vidljivo je na primjeru boga Tamuza (Dumuza). On je izvorno bio vladar ljudi koji je osvojio Inaninu (Ištarinu) ljubav, zajamčivši time plodnost živih bića, zbog čega je bio obogotvoren.

Međutim, prema Ištarinu mišljenju nije se dovoljno zabrinuo za nju kada je otišla u posjet „donjem svijetu” gdje se sukobila s božicom podzemlja Ereškigal koja ju je

48

ondje i ubila. Drugi su je bogovi oživjeli, pa je tako nakon tri dana uskrsnula, vratila se na zemlju i zatekla svojega supruga vedrog i veselog, kao da mu uopće nije nedostajala. Za kaznu ga je osudila da pola godine prebiva u donjem svijetu, a pola godine na Zemlji. Tako su nastali suhi, neplodni vrući ljetni mjeseci koji bi prestajali tek nakon Tamuzova povratka na Zemlju i njegova ponovna sjedinjenju s Ištar, kad bi Zemlja ponovno počela zelenjeti. Kralj i najviša svećenica ritualno bi svake godine izvodili to sjedinjenje.

Uz vrhovno božanstvo, svaki je grad imao mjesno božanstvo, odnosno boga zaštitnika kojemu se postupno pridružilo mnogo drugih bogova, preuzetih osvajanjem

drugih gradova ili zbog dokazane koristi. Na cijelom su području Mezopotamije nova carstva osnivana na područjima već postojećih, ali centralistička se vlast razlikovala od one u Egiptu. Vladari gradova-država imali su veliku neovisnost i na svojem su području imali pravo odlučivanja o brojnim pitanjima politike i vjere. Smatrani su božanskim namjesnicima na Zemlji i podizali su raskošne hramove i svetišta u njihovu čast. Neka od njih su arheološkim istraživanjima i iskapanjima iznesena na svjetlo dana. Kako se prva visoka kultura, upravo ona sumerska, razvila na području ušća rijeka Eufrata i Tigrisa, a moć se poslije premještala u unutrašnjost, njihove hramove i svetišta predstavljamo idući uzvodno.

ispisani praoblikom klinasta pisma. Uruk je domovina legendarnoga kralja Gilgameša po kojemu je nazvan istoimeni ep. Navodno je upravo on zaslužan za podizanje devet i pol kilometara dugih moćnih gradskih zidina.

Otprilike na pola puta između Ura i današnjega Bagdada, u blizini mjesta Nifara, nalazimo ostatke drevnog sumerskoga grada Nipura smještenog između tokova rijeka Eufrata i Tigrisa. Nipur je u 3. tisućljeću pr. Kr. bio važno vjersko središte Sumerskoga Carstva, i to zahvaljujući „nebeskim” promjenama. Naime, bog zaštitnik grada Nipura bio je bog zraka Enlil. Isprva je

Rani sjaj vrč iz Uruka Starobabilonski vapnenački vrč

Grad Ur, smješten između morske obale i južne obale Eufrata, sve do 4. tisućljeća drevna luka i trgovačko središte, u drugoj je polovici 3. tisućljeća pr. Kr. bio prijestolnica „Sumerskog i Akadskog” Carstva.

Njegovi se ostaci danas nalaze na položaju brda Mugajar u jugoistočnom Iraku. Najvažnije građevine Ura bile su 20 metara visok zigurat (stubast hram u obliku kule) posvećen božanstvu Mjeseca Nana koji se uzdizao na površini 62 puta 43 metara. Iako je 2000. g. pr. Kr naglo izgubio na važnosti, a sredinom 20. stoljeća su ga uništili Elamiti, zbog kulta koji se u njemu štovao dugo je zadržao određeno značenje. Hram obnovljen u 7. stoljeću pr. Kr. razmjerno se dobro održao u idućim tisućljećima. Osim hrama, otkrivene su palače i grobnice, a u neopljačkanim grobnicama visokih dostojanstvenika otkriveni su dragocjeni grobni predmeti iz 3. tisućljeća pr. Kr. Osamdesetak kilometara sjeverozapadno od Ura, na istočnoj obali Eufrata, arheološko je nalazište Varka gdje je prije čak 5000 godina pulsirao gradski život. Tu se nekoć nalazila sumerska prijestolnica Uruk, kulturno i političko središte Sumera, koja je tu ulogu izgubila oko 2700. godine pr. Kr. kad ju je preuzeo Ur. U Uruku se nalazio hram posvećen božici ljubavi Ištar, a poslije i svetište vrhovnoga boga Anua. Zid koji je okruživao to sveto područje bio je ukrašen mozaicima. Tu su otkriveni kipovi poput „Ženske glave iz Uruka” te pečatni valjci

ukrašen životinjama izrađen je u doba Ura, oko 3000. pr. Kr. Visok je 20,3 cm.

«

Svetište inane u Uruku Alabastarska obredna vaza s prikazom žrtvene povorke (Irački muzej, Bagdad).

E g i p a t

i

d r E v n i

O r i j E n t

|

Raskošni Babilon

procesijska ulica u Babilonu Reljefi su urešavali i procesijsku ulicu. Lav predstavlja božicu Ištar (Musée du Louvre, Pariz).

Enlil bio podređen svojemu ocu, vrhovnom bogu Anuu, ali postupno ga je istisnuo s vodećeg položaja i sâm postao vrhovnim božanstvom Sumerana, „gospodarom svih zemalja” i „gospodarom sudbine”, upravljajući svim drugim bogovima za koje su Sumerani vjerovali da se okupljaju u Enlilovu hramu Ekuru u Nipuru. Tako je Nipur postao „veza između Neba i Zemlje”. Svaki je kralj na početku svojega kraljevanja hodočastio u taj sveti grad kako bi Enlilovi svećenici u Ekuru potvrdili njegovu vladavinu. Kad su Nipur u 23. stoljeću pr. Kr. osvojili Akađani, predvođeni kraljem Sargonom Akađaninom, novi je kralj proglasio Enlila vrhovnim božanstvom Sumerana. Kralj Sargon i njegovi nasljednici bogato su opremili svetište u Nipuru, a kraljeva je kći čak neko vrijeme bila vrhovnom svećenicom.

Raskošni Babilon U 2. tisućljeću pr. Kr. moć je Nipura počela slabjeti. Na sjeveru se izdiglo novo središte moći, Babilon, koji se šezdesetak kilometara uzvodno širio podjednako na obje strane Eufrata. Njegova su iskapanja započela početkom 20. stoljeća. U Babilonu se utemeljila zapadnosemitska dinastija koja je za vladavine svojega šestog vladara Hamurabija (1728. – 1686. pr. Kr.), zaslužnoga za donošenje istoimenog zakonika, najstarijega u povijesti čovječanstva, nadzirala gotovo cijelo područje današnjeg Iraka. Tome su jednako pridonijeli vojni uspjesi, koliko i vješta diplomacija i regionalna politika. I u Babilonu je ubrzo podignuto Enlilovo svetište, i to radi stjecanja povjerenja sumerskoga naroda, a sagrađen je i hram voljenoj sumerskoj božici Inani (Ištar). Time je omogućen miran prijelaz i prijenos prevlasti na semitskog boga Marduka (Šamaš), gospodara četiri

Babilon Ruševine grada je između 1899. i 1917. iskopao njemački arheolog Robert Koldewey.

50

strane svijeta. U njegovu je čast podignut visoki zigurat u hramu Esagila, središtu njegova kulta, u samom srcu grada na istočnoj obali rijeke.

Biblijski naziv tog stubastog tornja je „Babilonska kula“, a sumersko mu je ime Etemenanki („Kuća Neba na Zemlji”). Njegovom gradnjom ljudi su navodno pokušali dosegnuti nebesa, odnosno samoga Boga, za što ih je Bog kaznio miješanjem jezika, onemogućivši tako daljnju izgradnju kule. To mnoštvo jezika moglo bi biti odraz mnoštva različitih naroda koji su se u to doba okupili u plodnoj Mezopotamiji. Prema arheološkim mjerenjima, Etemenanki se uzdizao 91 metar u nebo, što ga je činilo iznimno dobrom zvjezdarnicom babilonskih svećenika-astronoma. U zlatno doba Babilona sve je bilo veliko i silno. Hodočasnici bi tijekom Mardukove procesije u velikim povorkama koračali prema Mardukovu hramu, a „sveti put” je vodio kroz veličanstvena Ištarina vrata, ukrašena raskošnim mozaicima i veličanstvenim reljefima s likovima životinja. Divljenja vrijedne su i gotovo deset kilometara duge masivne gradske zidine koje su okruživale gradsku jezgru Babilona.

Među brojnim dragocjenostima vrijednim divljenja u Babilonu svakako valja spomenuti Semiramidine viseće vrtove, jedno od sedam svjetskih čuda antičkoga svijeta. Unatoč imenu, ne zna se sa sigurnošću potječu li doista od asirske kraljice Semiramide (9./8. stoljeće pr.

Kr.). Na višekatnoj kuli ponad čvrstih svodova, koji su vjerojatno služili za skladištenje robe i kao tzv. „rashladne” prostorije, vrtlari su uredili terasaste krovne vrtove koji su natapani tako da se voda s najgornjeg kata slijevala prema donjim katovima, hladeći zdanje osnovice veličine oko 2500 četvornih metara i omogućujući rast različitim vrstama stabala, grmlja i cvijeća. Natapalo se sustavom

Babilon Sadam Hussein je 1985. započeo vrlo opsežna preuređenja.

Babilonska ploča Reljef prikazuje mezopotamski svijet između 700. i 500. g. pr. Kr. (Britanski muzej, London).

51

Babilonska kula Biblijski prizor umjetniÄ?ka je alegorija ljudske oholosti (slika Lucasa van Valckenborcha, oko 1587., Kurpfälzisches Museum, Heidelberg).

C r n o

m o r e

Ova raskošno ilustrirana knjiga donosi oča­ Filipi

Solun Bereja

Troja Egejsko more

Jonsko Korint

Atena

Kretsko more

Perga Antalya Patara

ravajući i stručan pregled mističnih i duhovnih

100 km

mjesta te svetišta čovječanstva – od nestalih

www.kartographie.de

Antiohija Efez Milet

N

Ikonija Listra Derbe

kultura rane povijesti i staroga doba, preko Tarz

Antiohija

Rodos Pafos

S R E D O Z E M N O M O R E

svjetskih religija današnjice.

Salamina Sidon Akra

drevnih američkih civilizacija do pet velikih

Tir

SVETA MJESTA SVIJETA Putevima hodocˇasnika

Cezareja Jeruzalem

Uz kratak prikaz postanka i povijesti velikih kultova i religija, riječima i slikom predstavljene su i najpoznatije sakralne građevine i svetišta. Mnoštvom sjajnih fotografija u boji, preglednih i detaljnih zemljovida te popratnih tekstova ova bogato opremljena knjiga vodi na uzbudljivo i dojmljivo pu­ tovanje do samih korijena vjere.

Sveta mjesta svijeta

more

Ankyra

Neapolis Amfipol Apolonija

Putevima hodocˇasnika

Tako blizu božanskome

Friedemann Bedürftig

S više od 400 slika i karata

www.mozaikknjiga.hr 297,00 kn ISBN 978-953-14-0990-2

4218A_Pilgerstätten HR.indd 1

16.09.2011. 09:22