Trava i korov

goran tribuson

Trava i korov Novi zapisi o odrastanju

Goran Tribuson

Trava i korov

izabrana djela Gorana Tribusona knjiga 3

Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Za nakladnika Zdravko Kafol Urednik Zoran Maljković Grafički urednik Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice Marko Jovanovac Korektor Srđan Boban Tisak Denona d.o.o., Zagreb, travanj 2009.

ISBN 978-953-14-0521-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 696184.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Goran Tribuson

Trava i korov Novi zapisi o odrastanju Ĺ esto izdanje prvo u ovoj biblioteci

Kuća koja je otputovala u Ameriku Uvod u sportske i druge igre

Sport i politika Kada bi me netko prisilio da napišem hrestomatiju vlastita odrastanja, u kojoj bih popisao sve one lijepe stranice knjigâ s kojima sam rastao i postajao čovjek, stvar bi možda bila gotova dok lupneš dlanom o dlan. Sva bi moja klinačka lektira stala na papirić istrgnut iz malog Lipa Mill bloka, kakvih se u ladici kuhinjskog stola moje bake moglo naći napretek. Na tom bi popisu bilo nešto malo obligatne lektire, pročitane nevoljko, katkad do pola, katkad od pola, potom dva do tri uzorita, ali kraća romana, što domaćih, što stranih pisaca, pročitanih mami za volju, pet ili šest uvezanih roto-romana iz pera Karla Maya, što sam ih posuđivao od susjedova sina Borisa Vlahovića, nekoliko svezaka Gričke vještice, iz bakine privatne biblioteke, te dva poglavlja Van de Veldeove knjige Savršen brak, koja na posve smušen i nepraktičan način, uz primjenu zamršenoga latinskog nazivlja, govori o tehnologiji spolnoga čina u svrhu reprodukcije, ali i 5

Trava i korov

osobnih uživanja. Ovo potonje, lako je razabrati, na tom bi popisu predstavljalo jedini slučaj non-fiction štiva, u koje sam se odvažio upustiti u razdoblju kratkih hlačica.

Kako mislim da jako umna i stručna riječ »hrestomatija« ne razumijeva žanr stripa, na tom se papiriću ne bi našla sva ona uzbudljiva djela iz Petka, Mickey stripa, Plavog vjesnika, Kekeca i sličnih izdanja. O Politikinom zabavniku da i ne govorim, budući da ga zbog delikatnosti političkog trenutka ne bih smio ni spomenuti. Jer, mogao bi mi tkogod s punim pravom reći: »Dok su drugi robijali za Hrvatsku, ti si čitao Mikija, Šilju, Paju Patka, Hromog Dabu i drugo velikosrpsko smeće!«.

Ovaj bi kratki uvod htio kazati samo toliko da mojim najranijim životnim razdobljem ni na koji način nisu upravljala djela lijepe književnosti, pa je tim začudnije što sam se u zrelim godinama uspio oformiti u blockbuster pisca, čije naklade već ozbiljno prijete da prijeđu vrtoglavih tisuću primjeraka po naslovu, i za kojim doslovno luduje nekoliko provincijskih knjižničarki, inače usidjelica po vokaciji. O tome kako sam tijekom plodne i uspješne karijere uspio podijeliti desetak autograma (neke i kao kreditni jamac!) te se dva puta kao inicijali G. T. pojavio u križaljkama skandinavkama, da i ne govorim. No, ako je čovjek »prazna ploča« po 6

kojoj pišu drugi, koristeći razne pisaljke, od lijepe riječi pa sve do pendreka, tada je neki vrag morao temeljitije utjecati i na moje odrastanje, odnosno presuditi na koji ću se način, iz ćelavog kretena koji vrišti u ajpindeklu, prometnuti u samostalnu jedinku koja ima stav, karakter i životni pogled. Kada uprem oči u te davne i mutne godine, počesto mi se učini da je to ponajprije bio sport, te da sam upravo s njim, u onom dugom razdoblju od prvog koraka pa do prvog brijanja, nekako najintimnije drugovao. Tu stvar nije osobito teško dokazati. Uz nešto malo retoričke i interpretacijske vještine, lako je pokazati da su već ti prvi koraci odvažan ekskurs u sportske, odnosno atletske vode, da je bježanje pred psima iz susjedstva čista srednjometraška aktivnost, da veranje po visokoj kruški ili orahu nalikuje gimnastičkoj ekshibiciji, te da je u klinačkoj tučnjavi oko toga na kome je red za vožnju biciklom nekovrsni arhetip boksa, odnosno one vještine koja se, zahvaljujući suptilnim fizionomijama Tysona, Hollyfielda i drugih majstora, i danas naziva plemenitom.

Ali, opisati svoju osobnu sportsku biografiju, ili pisati o sportskom razvoju onako općenito, danas je veoma težak i nezahvalan zadatak, ponajprije zbog toga što se društvena funkcija tog fenomena radikalno izmijenila.

7

Trava i korov

Toliko radikalno, da bismo mirne duše mogli kazati kako između Sušnjeve zlatne europske medalje i ispadanja ovih današnjih osamstometraša u prvom krugu, nema ni esencijalne srodnosti niti kriterija za usporedbu.

Ako je onaj klub, čije mrsko ime podsjeća na uređaj za napajanje akumulatora, osvojio Kup velesajamskih gradova u nogometu, onda je to bilo samo stoga što je na njega izvršen golem totalitaristički pritisak grozne države jednopartijskog monopola, ili stoga što Radnički iz Niša trenutno nije imao velesajam, temeljem kojega bi on bio prvi, dok danas, u sretnim vremenima demokracije što se razgranala i rascvala na sve strane, Croatia i Hajduk mogu mirne duše, ako im se baš hoće, ispasti već u prvom kolu i time dokazati kako živimo u svijetu u kojem nikakvi bolesni partijski komiteti ne mogu tražiti od sportaša da ispunjavaju njihove megalomanske želje i snove. Koja će to politička instanca našem slalomašu zabraniti da padne već nakon prvih vrata, i koji će to komitet naribati nos našem maratoncu zato što je skrenuo sa staze i izgubio se u šumi?

Sada vam vjerojatno polako postaje jasno što želim kazati. Sport iz moje rane mladosti bio je u velikoj mjeri nakazne naravi, jer je svojom tobožnjom međunarodnom izvrsnošću trebao neutralizirati sve defekte 8

jednopartijske diktature. Pune zatvore političkih neistomišljenika trebala je nekako ublažiti zlatna medalja u ženskoj odbojci, dok se nepostojanje građanskih sloboda i demokracije općenito najlakše prikrivalo svjetskim rekordom plivačke štafete četiri puta sto mješovito.

Dakle, bolesni komunistički režimi, kojima smo i sami toliko dugo vremena pripadali, očajnički su se trudili da uspjesima na sportskom polju podignu vlastiti rating, i tako se pokažu normalnom svijetu u što boljem svjetlu.

Javna je tajna, da su u tim suludim nastojanjima, sekretari partijskih komiteta osobno uvježbavali troskokaše i motkaše, da su čitava regionalna partijska vodstva radila na pobjedničkom moralu hokejaša na ledu, biatlonaca, vaterpolista i skijaških vrsti, te da je, gdjekad, i predsjednik kakve komunističke zemlje do dugo u noć radio s vrhunskim tenisačem, pokušavajući mu popraviti servis, volej ili bekhend. I sâm sam mnogo puta razmišljao o tomu kako se razgovori visokih predstavnika komunističkih i kapitalističkih zemalja, nakon što se pretresu pitanja interesnih sfera i strateških balističkih projektila, odvijaju otprilike na sljedeći način: KENNEDY: Mister Hruščov, zabrinjava nas to što vam je u posljednje vrijeme broj gulaga po glavi stanovnika opasno porastao.

9

Trava i korov

HRUŠČOV: Tovariš Kennedy, možda ste u pravu, ali ste smetnuli s uma da je on još uvijek manji od broja medalja što smo ih osvojili na posljednje dvije Olimpijade i Svjetskom prvenstvu u kajaku na mirnim vodama.

KENNEDY: Lako ćemo s kajakom! Ali, što je sa Solženjicinom koga ste prognali iz zemlje i onemogućili da primi Nobelovu nagradu?

HRUŠČOV: Solženjicin je jedan, a sestre Press su dvije. Irina trči bolje no ikad, a Tamara je bacila kuglu pola metra dalje od vašeg muškog predstavnika, i u posljednje dvije godine osvojila osam zlatnih medalja. Što je jedna Nobelova nagrada prema osam zlatnih medalja!

KENNEDY: Ta vaša Tamara je bacila kuglu dalje od našeg muškog predstavnika naprosto stoga što je i sama muško. Pogledajte samo njezine bicepse, brkove i napnuće na sportskim gaćicama.

HRUŠČOV: Tovariš Kennedy, nama jednostavno odgovara to da su nam najbolje sportašice zapravo muškarci. Tako smo sigurni da u visokih državnih dužnosnika neće pobuditi seksualne apetite, kao što ih kod vas budi ona gospođica Marilyn Monroe.

KENNEDY: (ljutito) Pardon! Ne skrećite s teme!

Opće poznata stvar je da se kod vas zbog političkog 10

vica može izgubiti život. To kod ljudi izaziva depresiju.

HRUŠČOV: Tovariš Kennedy, najbolji lijek protiv depresije kod ljudi su veličanstvene sportske pobjede. Ako tu i tamo tkogod i izgubi život, puk dobije svu silu kolajni. Evo, proljetos je trkač Emil Zatopek dobio više medalja od broja sankcioniranih političkih viceva.

KENNEDY: Ali, on je Čeh!

HRUŠČOV: (zaviruje u šalabahter) Da... da... izgleda. Ali, i Česi prakticiraju dijalektički materijalizam u sportu i svekolikom životu... što će reći da su nam bratski narod. Zar čovjeka ne treba veseliti uspjeh njegova brata? Evo, sve mi se nekako čini da će i vaš brat poći vašim stopama...

Naravno da je ovaj zloguki primjer iz ropotarnice povijesti sasvim primjenljiv i na naš slučaj, te da su i jugokomunistički oligarsi u sportu tražili kompenzaciju za sve represivne strahote što ih je režim počinio nad političkim neistomišljenicima i pučanstvom općenito.

Naravno, oni nisu imali sestre Press, Valerija Brumelja, Šahlina i Lagutina, ali su znali na sva zvona udarati i slaviti već i to kad bi se naši skijaši dovukli do cilja prije no što bi on bio razmontiran i odnijet u skladište, ili kad 11

Trava i korov

bi domaći tenisač, već u prvom gemu, poveo protiv australskoga s nevjerojatnih četrdeset naprama petnaest.

Naravno, ulaskom u arkadijske predjele posvemašnje slobode, sveopće demokratičnosti, građanskih sloboda što se razbacuju šakom i kapom, te gospodarskoga blagostanja, sport je nepovratno izgubio ono značenje koje je imao u spomenutim mračnim vremenima. Koga danas briga za to što nam je biciklistički reprezentativac bubnuo preko guvernala na zube već na drugom kilometru međunarodne utrke, kad nam je BDP najveći među svim tranzicijskim i brojnim drugim, kudikamo ružnijim zemljama? Boli nas ona stvar za to što su nam boksača, već nakon prve runde kvalifikacija, odnijeli na nosilima u obližnju kliniku, kad konačno imamo neideologiziranu vojsku i policiju, te visok nacionalni dohodak po glavama nekih stanovnika. Zar očajavati zbog toga što nam se nespretni plivač na dvjesto metara utopio u bazenu, kad nam je broj nezaposlenih frapantno manji od broja stanovnika nekakvog, nenaklonjenog nam Pariza ili Londona? Zbog svega toga, današnja je moderna politika posve digla ruke od sporta, ostavivši ga da egzistira kao obična poluga tjelesnoga i duhovnoga razvoja svekolikoga pučanstva. Po upravama sportskih klubova više ne sjede omrznuti politički funkcionari, 12

nego, gdjekoji obljubljeni dužnosnik, a teško stečenim novcem poreznih obveznika ne futraju se tamo nekakvi nogometni klubovi, koji bi, tobože, trebali svijetom pronijeti slavu domovine. Ako baš ponegdje i zatreba koja kuna za novog centarfora, tu sitnicu samoinicijativno prikupe umirovljenici putem svojega fonda ili mali štediše uz pomoć svoje ljubljene banke.

Zato mi se, tu i tamo, učini da se razgovori između naših i zapadnih dužnosnika, nakon što se pretrese Dayton, Phare program i Haški tribunal, vode na otprilike ovakav način: MONTGOMERY: Slušajte, gospodine ministre, pa pretjerali ste s tim građanskim slobodama i demokracijom! Na televiziji vam laje tko što hoće, a državne su novine bezobrazlucima nadmašile čak i žuti tisak.

Ipak treba imati mjere i u jednom trenu podvući crtu!

GRANIĆ: Pa jest. Malo smo se previše zalaufali.

Ali, moramo nečim razveseliti naše hrvatske ljude nakon što nam skakač s motkom nije uspio preskočiti letvicu na visini za običan skok uvis. I nakon što su se naši alpinisti zabunom popeli na krivu, oko dva kilometra nižu planinu.

MONTGOMERY: I taj vaš iritantni gospodarski rast! Japanci kukaju zbog stalnog deficita u razmjeni 13

Trava i korov

s vama, a Nijemci vas proklinju što ste im opet srušili marku. Nizak je standard loša stvar, ali se i u previsoku kriju razne zamke. Zar vam umirovljenici baš moraju zimovati na Sejšelima? Možete li taj trend malo prigušiti? Bit ćete simpatičniji svijetu!

GRANIĆ: Istina je. Ne mogu to negirati. Kao što naš predsjednik kaže, u tom smo pogledu postigli čudo, ali sve je to zbog toga što košarkašima jako slabo ide. Moramo nečim kompenzirati nezadovoljstvo ljudi. Ako bi Kontaktna skupina poradila na tome da se našim košarkašima omogući kakva manja medaljica, mi bismo sve uradili da stabiliziramo njemačku marku. Deficit Japanaca ublažili bismo uvozom njihove nadaleko poznate repe, a umirovljenike bismo, za prvu ruku, preusmjerili na Costa Bravu.

MONTGOMERY: U redu, gospodine ministre.

Prenijet ću to. I lijepo mi pozdravite predsjednika.

Iz dana u dan pratim njegove teniske uspjehe.

No, kako za to što mi se dječaštvo u potpunosti odvijalo u mraku komunističkog totalitarizma snosim nešto manju odgovornost od Oktobarske revolucije, Lenjina, pregovora na Jalti, sloma sila osovine, Tita i Rankovića, te konačno svojih roditelja, koji su me začeli u 14

tako neprikladno vrijeme, ipak ću si dopustiti tu slobodu i vratiti se u vremena kada sam, kao prisilni član grozne organizacije pionira, jurio za loptom po bjelovarskim livadama, skakao na glavu u metar duboku Bjelovarsku i izvodio skijaške skokove na trometarskoj skakaonici, što smo je sami napravili ispod pružnoga nasipa na Plinari, kako se zvao dio grada u kojem sam odrastao.

Hrvatski kralj i talijanski klesar Autobiografski zapis, ili pisanje o sebi samome, podra­ zumijeva nekoliko prokletstava s kojima se suočio svatko tko se okušao u tom nezahvalnom poslu. Prvo i najveće, vezano je uz sasvim zeznuti problem koji je najlakše izraziti sintagmom: kako početi? Naravno, kad pišete autobiografiju prigodom primanja u službu, stvar je mnogo lakša. Počnete jednostavno od prvog politički podobnoga čina, recimo od toga kako ste u prvom razredu rezolutno odbili i samu pomisao na to da biste se dali uvući u pionirsku organizaciju, ili kako ste na prvomajskom sletu namjerno griješili i tako kvarili opći dojam unificiranosti svekolikoga naroda. Kad pred novom djevojkom trebate rasprostrti usmenu autobiografiju, počinjete s onim davnim i izmišljenim trenom kada ste je prvi put ugledali i 15

Trava i korov

počeli patiti za njom, prešućujući sve one komade, koje ste, unatoč toj patnji, onako usput poševili. Ako, pak, morate priložiti životopis uz molbu za stan, stipendiju ili sličnu stvar, idete točno Dickensovim putom, počinjući od studenog sobička u kojem ste odrasli, nabrajajući sve same jade što su vas tijekom života pratili, od četiri viletine koje su još roditeljima konfiscirali komunisti, pa sve do podstanarskog sobička iza kotlovnice, u kojem ste čamili s reumatičnom ženom, shizofreničnom punicom i troje astmatične djece, od kojih jedno ima čak i početnu epilepsiju.

Ali, što s autobiografijom koja bi htjela poprimiti romanesknu, esejističnu i uopće literarnu formu; kakav početak njoj dati? Naime, ako krenete od biološkoga početka, od rođenja dakle, ili kako to misle današnji borci za natalitet – od susreta spermija i jajašca, čini vam se da ste problem postavili onako »iz neba pa u rebra«, da stvar niste dobro pripremili i dali joj okvir za bolje razumijevanje. Metodologijom takva razmišljanja dolazite do toga da su biografije vaših roditelja nužan background vaše osobne autobiografije. Ali, k vragu! I roditelji su imali roditelje, koji su također imali roditelje!

Prokleta geometrijska progresija ubrzo vas odvodi do kaosa bezbrojnih čukundjedova i čukunbaba, o kojima čak 16

i vaši roditelji znaju tek po koju, neprovjerljivu legendu tipa: »sudeći po rinčici, did Jure je izgleda bio gusar, jer tada pederi još nisu nosili tu stvar«, »kažu da je prabakina mama Jarmila bila kuharica u Schönbrunnu i da je Franjo Josip ludio za njezinim ajngemahtesom«, »čukundjed Gabrijel možda nam i nije pravi čukundjed, jer se pričalo da je čukunbaba zapravo zanijela s mađarskim ulanskim natporučnikom, liječeći se od neplodnosti u daruvarskim toplicama«.

Vrtoglavica koju izaziva rodoslovna aritmetika, tjera vas da se zapitate i o prostoru na kojem ste se rodili, i bez kojega ste kao ljudsko biće gotovo nezamislivi. Ako netko misli kako je ova tvrdnja pretjerana, neka samo proanalizira kako bi mu izgledao život da se iste godine rodio u Gabonu ili Nepalu. Ali, ako rodoslovlje ima svoje okuke, tajne i neprovjerljivosti koje ga pretvaraju u neprohodnu prašumu predaka, prostor, pak, ima svoju prošlost, povijest, pa i prapovijest, gdje se ništa ne razumije jedno bez drugoga.

Shrvani očajanjem, započinjete tako vlastitu autobiografiju stoljećem sedmim i dolaskom Hrvata na ove prostore, naravno s dalekih iranskih pustopoljina, gdje se naš pradavni kralj Gašpar (kako je nedavno otkrio jedan njemački iranolog, vjerojatno štićenik duševne 17

Trava i korov

bolnice nedaleko od Wiesbadena), kao član visoke delegacije, s još dvojicom kraljeva (prema pisanju Ilustrovane politike, drugi je obligatno bio Srbin), išao pokloniti malom Isusu u nazaretsku štalicu. Kako je stenogram s tog diplomatskog sastanka zagubljen (osim bilješke o protokolarnim darovima), prelazite odmah na doba hrvatskih kraljeva, od kojih je neke u povijest ubilježio tek natpis na kamenoj darovnici, a druge, prema mišljenju zlonamjernih, tek Matica hrvatska u prošlom stoljeću.

Prebacujete se zatim na importne dinastije Arpadovića i Anžuvinaca, pa se smjerokazima, koji vode preko iritantno posesivnih Habsburgovaca, polako krećete ka godini vlastita rođenja, praveći tako čvrsti okvir od šesto stranica, unutar kojega će vaša pojava na ovome svijetu djelovati jasno i gotovo samorazumljivo, baš kao da se više od milenija na vas čekalo.

Moj pradjed po ocu, Giuseppe Tribusson, s ovakvim tijekom zbivanja nije imao ni najmanjih veza. Ni Gašpar, niti ona druga dvojica, nisu bili njegovi kraljevi, niti je hrvatske narodne vladare mogao doživljavati kao nešto o čemu bi vrijedilo pričati unucima. On kao da je čekao da ovim prostorima protutnje svi ti Anžuvinci, Arpadovići i grô Habsburgovaca, te se negdje oko 1905., kao klesar udovac, s malodobnim sinom Angellom, pojavio 18

na našim stranama. (Bože kako nestvarno zvuči kad vlastitog djeda nazoveš malodobnim sinom!) Obiteljske legende kažu da mu se pokojna žena zvala de Fornezzari, i da je bila barunica, ali, otkako sam se upoznao s pl.

Cintekom i drugim velikašima iz pera Ksavera Šandora Gjalskog, više ne mislim da moguće plemenitaše u rodoslovnome stablu treba držati nečim čime bi se čovjek, već onako paušalno, trebao dičiti. Stari je Giuseppe bio majstor za grobnice i nadgrobne spomenike, i na tom putu iz Italije u Hrvatsku zacijelo mu je bilo važno samo to da nađe gradić u kojem ljudi umiru u dovoljnoj, rentabilnoj količini, pa da tu zasnuje dom, a možda i novu obitelj.

Pomalo morbidno, ali možda i grobljanski poetično, zvuči podatak da je on, majstor nadgrobnih spomenika, ubrzo oženio kćer bjelovarskoga grobara Brombauera, iz koje veze potječu ostali bjelovarski Tribusoni. Vrijeme u kojem se naveliko umiralo od tuberkuloze, upale pluća, šarlaha, sepse, sifilisa i drugih bolesti, od kojih se danas dobar dio liječi ambulantno, osiguralo mu je dostatan broj mušterija, a bogata bjelovarska židovska zajednica omogućila mu je da s vremena na vrijeme prakticira i zahtjevnije grobljanske zahvate s ovalno, valjkasto i piramidalno brušenim i oblikovanim mramorom, te nevjerojatno lijepom kaligrafijom ispisanim spomenicima.

19

Trava i korov

Na stražnjoj strani svakog uspješnijeg grobnog spomenika uklesao bi G. Tribusson, što je bilo nekom vrstom autorskoga potpisa, po čemu bi se moglo zaključiti kako se pomalo držao i umjetnikom. Ne znam točno kada, ali nakon stanovitog vremena, na spomenicima se prestao potpisivati kao Giuseppe, pretvorivši svoje ime u Josip, po čemu se moglo zaključiti da je i on, već zarana, bio za »hrvatsku stvar«. No, iako je pohrvatio ime, nikada do kraja nije ovladao hrvatskim jezikom, ostavši do smrti robom talijanske dikcije. Nešto poput današnjeg slučaja Antona Martija. Kako je pradjed Giuseppe postao Josip, tako je i njegov sin, a moj djed, ubrzo postao Anđelko, ili, kako su ga svi zvali – Anjol.

Nakon što sam elaborirao hrvatskog kralja Gašpara, Anžuvince, Arpadoviće, Habsburgovce, apeninske migracije i slučaj svog pradjeda Giuseppea, koga nikad u životu nisam vidio, red je da kažem i nekoliko šturih rečenica o djedu Anjolu, koji, biološki gledano, ima čitav niz važnih zasluga i za moj dolazak na svijet.

Anjol ili Angjelo, jer ime mu se kojekako pisalo, oženio je moju baku Milicu Guralj, u okolnostima koje su meni sasvim nepoznate. Ona je bila cura iz pravoslavnokatoličkoga braka, ali kako je odgojena u pravoslavnoj vjeri, taj mješoviti brak Talijana i prečanke rezultirao je 20

za mene prekrasnim paralelnim nizom Božića, Uskrsa, Novih godina i drugih blagdana, koji su se, s četrnaest dana razmaka, slavili u dvije varijante, od kojih nijedna nije oskudijevala pečenjima, kolačima i darovima.

Nedostajali su mi samo katolički i pravoslavni 1. maj i Dan borca, pa da ova stvar s proslavama bude apsolutno savršena. Uz nisku raskošnih blagdana, taj je brak rezultirao i s dva muška djeteta, od kojih je stariji bio moj otac Milan (Branko), a mlađi, moj stric Boris.

E, sad moram odložiti pero, otrti znoj s čela i odahnuti, jer sam, nakon obilja povijesne građe i epskoga uvoda, konačno došao do stvari koja je za ovu priču iznimno važna, do kuće u kojoj su živjeli moj djed i baka. Naime, u prostranom dvorištu toga zdanja odvijao se moj najraniji, veoma bogat i raznovrstan sportski život.

Trava Kuća mog djeda klesara i njegove žene Milice nalazila se u onoj ulici koja ide od Švajcarije, prolazi pokraj gradskoga groblja i završava pokraj Sokolane. Dobrim dijelom te ulice, odnosno njezinom istočnom stranom, pružao se red akacija koji pamtim po jezivim, trnovitim 21

Trava i korov

granama. Kuća je bila podignuta uza sam Općinski sud, koji je moja baka, zacijelo zbog predratnih navika, od­ uvijek zvala Sudbeni stol. Kao u onoj Kunderinoj priči, i ta je ulica mijenjala imena brže od izvanjskog izgleda.

Premda sam lakim istraživanjem mogao otkriti kako se zvala u vrijeme Austrougarske, kako za prve Jugoslavije, te kako se zove danas, ta mi stvar, nažalost, nije poznata, ali znam da se u vrijeme mojega dječaštva zvala Ulicom Kasima Ćehajića. Taj Ćehajić bio je nekakav lokalni antifašist koga su ustaše strijeljale tijekom svojih danonoćnih napora za učvršćenje države, koja je ipak, unatoč tomu što je bila jako priznata kao članica nekakve Međunarodne poštanske unije, prestala postojati tri godine prije no što sam se rodio. Premda imena ulica rodnoga grada uvijek nekako najslabije poznajemo, ovo sam ime pamtio ponajprije stoga što je baka redovito tražila da joj se, za onih kratkih ljetovanja što sam ih provodio s majkom, javim nekom lijepom razglednicom, na kojoj je penkalom naznačeno mjesto gdje se najčešće kupam.

Inače, s današnjeg stanovišta, bez vodovoda, kupaonice i water closeta, o inox slavinama i bideu da i ne govorimo, kuća bi djelovala zastrašujuće staromodno i nehumano, ali sam svejedno najljepše trenutke vlastita djetinjstva proveo u njoj. Imala je dugačak hodnik, veliku kuhinju 22

sa zidanom peći te tri sobe s kaminima, kako smo tada zvali kaljeve peći od šamotne opeke. Ispod nje bio je dubok i prostran podrum, u kojem je zaudarala drvena burad (kace) s kiselim zeljem i svinjskim mesom u pacu, i uz čije se provlažne zidove pružala tanka stazica nasuta pijeska, takozvani trap, u kojem se čuvala mrkva, peršin i druga zelen što se troši u zimskim danima. Što se sve nalazilo oko te kuće, uistinu mi je strašno teško opisati, a šturi nacrt ili sliku ne mogu priložiti, jer takve stvari uvijek jako sekiraju tehničke i grafičke urednike izdanja. No, s one strane prema kojoj su gledali kuhinjski prozori, bila je mala zgrada od gole, neožbukane cigle, gdje su bile smještene drvarnica i veškuhinja s golemim metalnim kotlom, u kojem se satima iskuhavalo bijelo rublje. Iza tog kućerka nalazio se bakin vrt s kruškom tikvicom, jorgovanima, niskim vinogradskim breskvama, marelicama i pravilnim gredicama, na kojima je baka uzgajala valjda sve što u ovom podneblju uspijeva.

Ispred kuće, s ulične strane, bilo je prostrano dvorište s travnjakom, od ceste odijeljeno betonskom ogradom na kojoj su bili postavljeni kovani ukrasni produžetci, po kojima se moglo sasvim lijepo pentrati. Kao što već zacijelo pogađate, taj veliki travnjak bio je poprištem najrazličitijih sportskih igara, ponajprije nogometa, 23

Trava i korov

koji bi jenjavao tek kada bismo loptom razbili koji od prozora, upropastili svježe okulirane ruže, ili pogazili mlad nasad jagoda i ribizla što se pružao uza sam zid kuće. Premda nisam sklon mistifikacijama, a još manje zanosnim opisima prirode, pamtim da je trava iz bakina dvorišta bila iznimne ljepote, kakvu teško da mogu evocirati. Ne, nije to bilo nimalo nalik današnjim artificijelim travnjacima novobogataša, koji šalju vrtlara prvim avionom u Englesku da im tamo odabere najbolju sortu, a zatim plaćaju dva hortikulturna inženjera koji dva puta tjedno mjere nonijem svaku vlat i podrezuju je priborom sofisticiranijim od onoga kakav posjeduje kirurški odjel provincijske bolnice. Kod bake su u nekom čudnom skladu prirodne asimetrije rasle razne vrste trava, pa i korova, od meke parkovne trave, preko djeteline, sve do onih trava, kojima ne znam ime, ali znam da se na neke možeš lako porezati, na druge, stisnute između kažiprsta – svirati, dok ti se treće, nalik žitu, lako mogu uvući u uho. Čitav je travnjak bio prošaran ornamentom što su ga činili maslačci, radić, kiselica, kamilica, tratinčice i razne druge ljupke vrste korova i bilja, koje svojom suzdržanošću kao da nisu htjele poremetiti zeleni sklad travnjaka. Iako to, kao i svaka poezija, zvuči pomalo blesavo, tu travu znam i danas sanjati.

24

Sve što sam ovako potanko opisao, uživjevši se na čas u ulogu domaćeg pisca s kraja devetnaestog stoljeća, bilo je od drugostupanjske važnosti. Jer, kad se radi o majstorima obrtnicima, kakav je bio i moj djed Anjol, kuća, vrt i dvorište, sa svim svojim ukrasnim instalacijama, samo su nekovrsni dodatak onom što je zapravo najvažnije, a to je radionica u kojoj se obavlja posao od kojega se i živi. Tako se u zapadnom dijelu prostora, što sam ga orisao, dvadesetak metara od kuće, nalazila velika klesarska radionica, za koju smo svi rabili tek jedan izraz – verkštat! Ne, tu veliku zidanicu, što su je činile dvije prostorije, nitko nikada nije nazvao radionicom; uvijek bi se reklo: »zovi djeda iz verkštata, jer će mu se cušpajz ohladiti!«, »skokni do verkštata po dijamantblajštift!«, ili »onaj žuti colštok mora da je ostao u verkštatu pokraj gatera ili freze!«. Kad se uzmu u obzir talijansko podrijetlo mojega djeda i hrvatski prostor odvijanja ove istinite priče, onda je uporaba njemačkoga nazivlja jasno govorila otkuda potječu obrti što su se prakticirali na ovim prostorima. Kako bih vas spasio nužnoga posezanja za njemačko-hrvatskim rječnikom, ili Klaićevim tezaurusom stranih riječi, unutrašnjost djedove radionice, u kojoj sam znao satima promatrati kako se pile mramorne ploče ili brusi granit, neću potanje opisivati.

25

goran tribuson Trava i korov Goran Tribuson pronašao je najbolji mogući put da bi čitateljima predstavio priču o odrastanju i o godinama u kojima je sa svojom klapom, točnije Zumzom i Kompom, počeo učiti svijet ozbiljnih i odgovornih.

Pripovijedanjem o osobnim interesima za sport, za rock koji tek ulazi u grad i posebno za Rolling Stonese, autor nudi model po kojem se izgrađuje identitet. Iako je riječ o šezdesetim godinama prošloga stoljeća, o svojevrsnom povijesnom preokretu koji je u uskoj vezi s dolaskom rocka i prvih traperica, s modom duge kose, pojavom prvog benda i kupnjom gramofona, Trava i korov ne oživljava samo to, tekstom prozvano vrijeme. Autorova ironija, kojom karakterizira likove, ali ne štedi ni središnjega pripovjedača, odnos prema odgoju koji je iz pozicije odgajatelja uvijek zdrav i jedino moguć, svjedoče nam da je to priča i o bilo čijoj svakidašnjici. Jer, uvijek postoje uzori, neki novi Pop Expressi i Džuboksi. Kao što postoje i sjećanja na djedovu i bakinu kuću s dvorištem u kojem je rasla, ili još uvijek raste, najljepša trava na svijetu. Ili na vrijeme kad se tako lako moglo postati korovom na travi tadašnjeg društvenog uređenja.