Velikani povijesti by Mozaik knjiga

VELIKANI POVIJESTI

www.mozaik-knjiga.hr

169,00 kn

ISBN 978-953-14-0575-1

VELIKANI POVIJESTI

Na samom početku 21. stoljeća možemo se s ponosom osvrnuti na više tisuća godina staru povijest, bogatu kulturu te znanstveni i tehnološki napredak čovječanstva. U pozadini svih velikih dostignuća uvijek stoje ljudi – velike osobnosti – koji su zaslužni za ta otkrića. Bez njih bi današnji svijet izgledao potpuno drukčije. Tko su oni, čime su zadužili čovječanstvo i koje su posljedice njihova rada na svijet u kojem živimo? Život značajnih povijesnih ličnosti pratimo kroz zanimljive portrete u kojima se istodobno doznaju korisne činjenice o njihovu radu i stječe pregled o tomu koja to njihova dostignuća i radove i danas možemo koristiti. Priređivač knjige doktor znanosti, profesor Martin Zimmermann odabrao je najvažnije povijesne osobe i okupio skupinu vrhunskih stručnjaka. Hrvatsko izdanje ovoga priručnika iz biblioteke Sveznadar obogaćeno je portretima velikana hrvatske povijesti. Praćenje životnih priča i obrazovanja u knjizi Velikani povijesti vodi nas u napetu avanturu kojom obogaćujemo vlastiti život, a čitanje knjige zanimljiv je put kroz povijest, kulturu i umjetnost.

VELIKANI POVIJESTI

Martin Zimmermann

Što svatko mora znati

Martin Zimmermann (ur.)

Velikani povijesti Ĺ to svatko mora znati

Naslov izvornika Allgemeinbildung - Große Persönlichkeiten - Das musst du wissen Copyright ∂ 2004 Arena Verlag GmbH, Würzburg, Germany Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga S njemačkoga prevela Branka Grubić

Za nakladnika Alen Bodor Urednica Lidija Zozoli Lektorica Marija Divošević Korektor Jakov Lovrić Grafički urednik Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice Ivica Jandrijević Tisak Znanje d.d., Zagreb, lipanj 2009.

ISBN 978-953-14-0575-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem *****. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Martin Zimmermann (ur.)

Velikani povijesti Ĺ to svatko mora znati S ilustracijama Hauke Kock

Prilozi

Društvene znanosti Povijest i politika: dr. Volker Ebersbach Hrvoje Kekez (Stjepan Radić) Filozofija: dr. Andreas Schröer Književnost: Andreas Rode Mladen Janković (Marko Marulić) Milovan Tatarin (Marin Držić) Glazba: Anne Grimmer Trpimir Matasović (Vatroslav Lisinski) Umjetnost: Sabine Botte Mladen Janković ( Julije Klović, Ivan Meštrović) Religija: Philipp Wegenast Velika otkrića: Otto E. Emersleben Hrvoje Kekez (Braća Seljan)

Prirodne znanosti

Fizika: prof. dr. Jürgen Teichmann Mladen Janković (Marin Getaldić, Ruđer Bošković) Astronomija: prof. dr. Jürgen Teichmann Biologija: dr. Manfred Vasold Kemija Klaus Neff Hrvoje Kekez (Vladimir Prelog) Matematika: prof. dr. Albrecht Beutelspacher Veliki izumi: dr. Marc-Denis Weitze Mladen Janković (Nikola Tesla)

sadržaj Predgovor izdavača................................ 8 Povijest i politika Ekhnaton i Nefertiti..............................12 Periklo..................................................14 Aleksandar Veliki..................................16 Gaj Julije Cezar.....................................18 Karlo Veliki......................................... 20 Car Henrik IV...................................... 22 Car Fridrik II....................................... 24 Henrik VIII. Engleski.......................... 26 Albrecht von Wallenstein..................... 28 Kralj Luj XIV....................................... 30 Car Petar Veliki................................... 32 Fridrik II. Pruski.................................. 34 George Washington............................. 36 Maximilien de Robespierre................. 38 Car Napoleon I.................................... 40 Simon Bolivar...................................... 42 Otto von Bismarck............................... 44 Mahatma Gandhi................................. 46 Stjepan Radić ..................................... 48 Konrad Adenauer................................. 50 Josif Visarionovič Staljin........................52 Franklin D. Roosevelt.......................... 54

David Hume........................................ 66 Immanuel Kant.................................... 68 Georg Wilhelm Friedrich Hegel...........70 Friedrich Nietzsche.............................. 72 Martin Heidegger.................................74 Ludwig Wittgenstein............................76 Theodor W. Adorno.............................78 Književnost Ovidije................................................. 82 Walther von der Vogelweide................ 84 Dante Alighieri.................................... 86 Marko Marulić ................................... 88 Marin Držić......................................... 90 Miguel de Cervantes Saavedra............. 92 William Shakespeare............................ 94 Jean-Baptiste Poquelin Molière............ 96 Johann Wolfgang Goethe..................... 98 Friedrich Schiller................................. 99 Bettine von Arnim (rođena von Brentano).........................100 Charles Dickens..................................102 Henrik Ibsen.......................................104 Else Lasker-Schüler.............................106 Bertolt Brecht.....................................108 Günter Grass....................................... 110

Filozofija Sokrat................................................... 58 Platon....................................................59 Aristotel............................................... 60 Toma Akvinski.................................... 62 René Descartes ................................... 64

Glazba Claudio Monteverdi............................ 114 Johann Sebastian Bach......................... 116 Wolfgang Amadeus Mozart................. 118 Ludwig van Beethoven.......................120

Franz Schubert....................................122 Frédéric Chopin..................................124 Richard Wagner..................................126 Vatroslav Lisinski................................128 Claude Debussy...................................130 Béla Bartók.........................................132 Arnold Schönberg...............................134 John Cage...........................................136 Karlheinz Stockhausen........................138 Sofija Gubaidulina..............................140 Umjetnost Leonardo da Vinci..............................144 Albrecht Dürer....................................146 Michelangelo Buonarroti....................148 Juraj Julije Klović ...............................150 Diego Velázquez.................................152 Rembrandt van Rijn...........................154 Auguste Rodin....................................156 Claude Monet.....................................158 Vincent van Gogh...............................160 Pablo Picasso.......................................162 Ivan Meštrović....................................164 Salvador Dalí.......................................166 Frida Kahlo.........................................168 Andy Warhol......................................170 Friedensreich Hundertwasser..............172 Svjetske religije Abraham............................................. 176 Mojsije................................................178 Siddharta Gautama Buddha.................180 Konfucije............................................182 Lao Tse...............................................184

Isus iz Nazareta...................................186 Pavao iz Tarza.....................................188 Aurelije Augustin................................190 Abul Kasim ibn Abdulah Muhamed....192 Hildegard von Bingen.........................194 Meister Eckhart...................................196 Martin Luther.....................................198 Velika otkrića Marko Polo........................................ 202 Ibn Batutta......................................... 204 Dženg He........................................... 206 Henrik Pomorac................................. 208 Kristof Kolumbo.................................210 Fernando de Magellan........................212 Hernán Cortés....................................214 Vitus Bering........................................216 James Cook.........................................218 Alexander von Humboldt................... 220 David Livingstone.............................. 222 Fridtjof Nansen...................................224 Mirko Seljan...................................... 226 Stevo Seljan........................................ 227 Roald Amundsen............................... 228 Fizika Ibn al-Haitham...................................232 Isaac Newton..................................... 234 Ruđer Bošković................................. 236 Alessandro Volta................................. 238 Thomas Young................................... 240 André-Marie Ampère.........................242 Joseph von Fraunhofer....................... 244 Michael Faraday................................. 246

James Clerk Maxwell......................... 248 Wilhelm Conrad Röntgen..................250 Marie Curie........................................252 Albert Einstein....................................254 Niels Bohr...........................................256 Werner Heisenberg.............................258 John Bardeen..................................... 260 Astronomija Klaudije Ptolemej............................... 264 Nikola Kopernik................................ 266 Galileo Galilei.................................... 268 Christiaan Huygens.............................270 Friedrich Wilhelm Herschel................272 Ejnar Hertzsprung...............................274 Edwin Powell Hubble.........................276 Stephen Hawking................................278 Biologija Galen................................................. 282 Antonie van Leeuwenhoek................ 284 Carl von Linné................................... 286 Jean-Baptiste de Lamarck................... 288 Charles Darwin.................................. 290 Theodor Schwann...............................292 Gregor Mendel....................................294 Louis Pasteur.......................................296 Thomas Hunt Morgan........................298 Alexander Fleming............................. 300 Otto Heinrich Warburg..................... 302 Konrad Lorenz................................... 304 Kemija Antoine Lavoisier............................... 308

Justus von Liebig.................................310 Dmitrij Ivanovič Mendeljejev..............312 Fritz Haber.......................................... 314 Hermann Staudinger........................... 316 Hans Krebs.........................................318 Linus Pauling......................................320 Vladimir Prelog..................................322 Rosalind Franklin...............................324 Frederick Sanger.................................326 Matematika Euklid.................................................330 Arhimed..............................................332 Marin Getaldić....................................334 Gottfried Wilhelm Leibniz.................336 Leonhard Euler...................................338 Carl Friedrich Gauss.......................... 340 Evariste Galois.....................................342 Shrinivasa Ramanujan....................... 344 Veliki izumi Johannes Gutenberg........................... 348 James Watt..........................................350 Joseph-Michel Montgolfier.................352 Jacques-Étienne Montgolfier...............353 Samuel Finley Breese Morse................354 Thomas Alva Edison...........................356 Nikola Tesla .......................................358 Rudolf Diesel..................................... 360 Orville Wright....................................362 Wilbur Wright....................................363 Guglielmo Marconi............................ 364 Wernher von Braun........................... 366 Kazalo.................................................368

Predgovor izdavača

Uvijek ima posebnih ličnosti koje daju odlučujuće poticaje u politici, kulturi i znanosti. Ipak, često su neka ličnost i njezino djelo danas vrlo značajni, a već sutra padnu u zaborav. Po čemu se može znati tko će uistinu imati trajni značaj, a tko će ∑ poput zvijezde padalice ∑ nakratko zasjati i poslije toga nestati? To je teško pitanje. Prije nego što se može doista izmjeriti značaj nekoga životnog djela, mora proći određeno vrijeme. Prosudba je moguća tek naknadno. I svako si razdoblje traži one povijesne ličnosti s područja kulture i znanosti koje smatra važnima. Krug osoba kojima se vrijedi baviti ili koje bi čak trebalo poznavati mijenja se, dakle, od vremena do vremena. Za ovu su knjigu izbarane osobe koje su u znanosti, umjetnosti i politici stvorile nešto doista revolucionarno. One su obilježile

svijet u kojem živimo i njihova su djela prisutna još i danas. Njihove filozofske i religijske zamisli, njihova znanstvena otkrića ili tehnički izumi obogatili su čovječanstvo, unaprijedili ga ili čak na odlučujući način preusmjerili njegovu povijest. Katkada su te osobe slika cijelog razdoblja. Ovaj svezak nije izlistavanje biografskih podataka, nego predstavljanje osobnih dostignuća tih ljudi i prikaz njihova djelovanja. Istodobno se, također, muškarci i žene prikazuju i shvaćaju kao djeca svojega vremena. Na taj način nastalo je napeto i raznovrsno putovanje kroz sva područja ljudske kulture koje čitatelja treba potaknuti na listanje i čitanje knjige. prof. dr. Martin Zimmermann

Povijest i politika 11

Ekhnaton i Nefertiti

Ekhnaton * 1391. godine prije Krista, Teba, † 1347. godine prije Krista, Amarna

Samo je jedan bog Što je monoteizam? Povijest religije razlikuje politeizam, vjeru u mnogo bogova, od monoteizma, koji poznaje samo jednoga boga.

Što znači riječ »faraon«? »Faraon« znači »velika kuća« i prvobitno je označavala vladarovu palaču. Od Tutmozisa III., koji je vladao otprilike stotinu godina prije Ekhnatona, to je bio naziv za jedinoga vladara.

U koje razdoblje egipatske povijesti spada »Novo carstvo«? Staro je carstvo trajalo od 2850. godine do 2052. godine prije Krista i bilo je prvo doba procvata Egipta. Tada su izgrađene velike egipatske piramide. Srednje carstvo trajalo je od 2052. godine do 1570. godine prije Krista. U Novom carstvu (1570. – 1070. prije Krista) Egipat je osvojio druga područja i postao moćno veliko carstvo.

Stoljećima su ljudi vjerovali u mnogo različitih bogova. Svemu što ih je plašilo ili očaravalo, što im je bilo nerješivom zagonetkom, što je odlučivalo o životu i smrti davali su božje obličje. Obličja egipatskih bogova govore nam da oni potječu iz prirode. Mnogi su bogovi bili napola ljudi, a napola životinje. Ekhnaton je, međutim, vjerovao samo u jednoga boga. Takvo je vjerovanje pokušao uvesti u Egiptu pa ga zato smatraju prethodnikom monoteizma. Kultura staroga Egipta okruženog pustinjama razvijala se s obje strane Nila koji je svake godine natapao polja. Grčki povjesničar Herodot poplave je nazvao ≈darom Nila√ jer su one na oranice nanosile plodan mulj. Egipćani su bili ovisni o Nilu i njegovim poplavama. Narodom su upravljali moćno svećenstvo i faraon. Faraona, vladara zemlje, štovali su kao božjega sina ili kao samoga boga. Tijekom egipatske povijesti prometni su putovi omogućavali povezivanje s drugim kulturama. Oni su služili trgovini i diplomatskim vezama sa susjednim zemljama. Kad su Egipćani u carstvu Hetita, koje se nalazilo na području današnje Turske, dobili snažnog protivnika, putovi su služili i za vojne pohode. Pod vlašću faraona Amenofisa III. (1402. ∑ 1364. prije Krista) Novo carstvo je dostiglo najveću rasprostranjenost i bogatstvo. Istodobno je opala moć vodećeg svećenstva koje je štovalo boga Amona kao najvišeg boga i kao neku vrstu boga cijeloga carstva. Amenofis IV. ∑ budući Ekhnaton ∑ došao je ubrzo nakon stupanja na vlast 1364. godine prije Krista u sukob s tim nasljednim plemstvom. Sin Amenofisa III. i Teje, koja je bila očeva glavna žena iako nije bila plemkinja, temeljio je svoju moć na novom plemstvu. Ono se sastojalo od njegovih najvjernijih podanika, ponajprije ratnika kojima je dao plemićki naziv. Do potpunog razlaza s dotada vladajućim plemstvom došlo je kad se Amenofis IV. okrenuo od Amona, boga carstva, i utemeljio novu religiju. Od toga vremena nadalje bio je vjeran isključivo bogu Sunca, Ra. I toga boga, čiju glavu u slikovnim prikazima krasi zlatan Sunčev disk Aton, štovali su ljudi odavno prije Egipćana, kao, uostalom, i Amona. Amenofis IV. potpuno je gradio svoju moć na kultu boga Sunca. Proglasio se njegovim sinom i čak je uzeo novo ime. Umjesto

Povijest i politik a imena Amenofis (≈Amon je zadovoljan√) nazvao se Ekhnatonom (≈onaj koji služi Atonu√). Gradio je novo svećenstvo i za glavni grad Egipta umjesto Tebe odabrao Amarnu. Njegovo se vrijeme zbog toga u povijesti umjetnosti naziva ≈kulturom Amarne√. Slike vladara bile su bliske realističnim portretima. Žene su imale važnu ulogu u javnom životu. Ekhnatonova lijepa supruga Nefertiti aktivno je podupirala štovanje boga Sunca. Poput Ekhnatona i ona je važila kao Atonovo utjelovljenje na zemlji. Nefertiti je bila Ekhnatonova polusestra, a njihova je veza bila jedan od propisanih brakova između braće i sestara. Zajedno su imali šest kćeri.

Što je teokracija? Oblik vladavine u kojem vladaju svećenici zove se teokracija. Državni poglavar istodobno je i najviši svećenik kojega štuju kao boga. Utjelovljenje boga ili božjega sina u faraonu poseban je oblik teokracije.

Ekhnaton je ukinuo mnoge prastare tradicije. Naravno, Amonovi svećenici nisu bez borbe prihvatili njegove reforme. Kako bi slomio njihov žilavi otpor, Ekhnaton je ukinuo njihova hramska područja. Ipak, kult Sunca potrajao je samo dok je Ekhnaton bio na vlasti. Ekhnaton je umro mlad, a dvojicu njegovih zetova, koji su kratko vrijeme vladali jedan za drugim, Amonovi svećenici nagovorili su da povuku Ekhnatonove vjerske i političke reforme i unište sve ono što podsjeća na njih. Osobito je Tutankhamon, koji je vladao do 1338. godine prije Krista, bio pod utjecajem Amonovih svećenika. Razlaz između Ekhnatona i staroga Amonova svećenstva poljuljao je egipatsku teokraciju, a nikakav drugi oblik vladavine nije bio zamisliv. Faraonov kult Sunca bio je predoblik monoteizma. U svakom slučaju, već je i štovanje Amona pokazivalo sklonost k jednomu bogu. Upravo je zbog toga štovanje Atona bilo velika prijetnja. Isticanje jednoga boga još nije monoteizam. No, ono priprema put zamisli da postoji samo JEDAN bog.

Dobro je znati Uzori kršćanima Pretpostavlja se da se židovska vjera, koja poznaje samo jednoga boga, temelji na Ekhnatonovu kultu boga Sunca, Ra. Mojsije, koji je za vladavine faraona Ramzesa II. (1290. – 1224. prije Krista) izveo židovski narod iz Egipta (oko 1280. godine prije Krista), prvi je uveo štovanje jednoga jedinog boga.

Periklo

* oko 494. godine prije Krista, Atena, † 429. godine prije Krista, Atena

Vrhunac atičke demokracije Koja je razlika između demokracije i aristokracije? Riječ »aristokracija« označava vladavinu plemstva, »ljudi na visokom položaju«. Riječ »demokracija« nastala je od grčke riječi »demos« (narod), a označava vladavinu naroda.

Što je bio grad-država? Stara Grčka nije bila cjelovita država. Sastojala se od velikog broja gradova-država s okolnim područjima. Svaki grad-država imao je svoju vladu.

Koliko je trajao mandat jednog stratega i jednog arhonta? Strateg (vojskovođa) i arhont (vrhovni civilni službenik) birali su se obično na godinu dana.

U staroj Grčkoj nastao je po prvi put oblik vladavine s kojim se može usporediti današnja demokracija. Nakon stoljećima duge vladavine plemstva grad-država Atena dobila je s Kleistenovim reformama na prijelazu iz 6. u 5. stoljeće prije Krista temelje demokratskog ustava. Plemstvo nije bilo potpuno razvlašćeno, nego se stalno natjecalo sa svim atenskim građanima za bolja politička rješenja. Prvu provjeru vjerodostojnosti novi je oblik vladavine položio kad su Perzijanci upali u Grčku. Pod Temistoklovim vodstvom Atenjani su pobijedili perzijske snage 480. godine prije Krista u pomorskoj bitki kod Salamine. Periklo je u to doba imao tek 14 godina. Rođen je oko 494. godine prije Krista kao sin Ksantipa i Agariste. Nakon što se bogato oženio, posvetio se politici i podupirao Efijaltove demokratske reforme. Kad je Efijalt 461. godine prije Krista bio ubijen u plemićkoj zavjeri, Periklo je nastavio njegovo djelo i razvio se u najznačajnijega atenskog političara. Petnaest puta uzastopce bio je izabran za stratega, najvišega vojnog službenika. Budući da je Atena neprestano vodila male ratove protiv nekadašnjih saveznika, protiv Perzijanaca i Egipta te ušla u prvi oružani sukob s aristokratskom Spartom, jednim drugim grčkim gradom-državom, Periklo je imao više moći nego arhonti, devetorica civilnih gradskih poglavara. Atička demokracija dobila je ime po poluotoku Atici koji je bio pod vlašću Atene. ≈Vladavina naroda√ ipak je uskraćivala pravo glasa velikom dijelu stanovništva. Robovi, žene i meteci, slobodnjaci koji nisu rođeni u Ateni, nisu smjeli glasovati. Plemićka stranka, nazvana ≈Areopagiti√ prema Areopagu, mjestu na kojem su se članovi okupljali, borila se protiv Periklove politike. Osumnjičila ga je da želi prigrabiti vlast samo za sebe, odnosno, postati tiraninom. Njegov govornički dar protivnici su prozvali demagogijom. Za svojega glasnogovornika izabrali su zaslužnog vojskovođu Kimona koji se 451. godine prije Krista vratio iz progonstva na koje ga je osudio ostrakizam. Nov povod za napad Periklo je dao svojim protivnicima kad se rastavio od žene koja mu je rodila dva sina. Stupio je u nezakonit odnos s lijepom, obrazovanom Aspazijom i s njom dobio još jednoga sina, Perikla mlađeg. Svećenici su ga grdili, a pjesnici su stratega ismijavali u svojim komedijama. Aspaziju, koja nije

Povijest i politik a bila podrijetlom iz Atene, nazvali su heterom, kako bi okaljali Perikla i demokraciju. Periklo je 432. godine prije Krista morao u jednom procesu braniti Aspaziju, kojoj su predbacivali bezbožnost, i sebe jer je bio osumnjičen za tiraniju. Periklo je tijekom vremena stekao velik ugled. Dao je ponovno izgraditi Akropolu koja je bila razorena u perzijskim ratovima. Duž ceste za luku Pirej dao je podići obrambene zidove. Osim toga, uveo je plaćanje za političke službe. Tako su i manje imućni muškarci mogli sudjelovati u vlasti. Pod njegovim vodstvom Atena je izvojevala prevlast u Atičkom morskom savezu koji je Atena sklopila zajedno s drugim grčkim gradovima-državama. Periklo ipak nije mogao spriječiti rat sa Spartom, Peloponeski rat (431. ∑ 404. prije Krista). Njegovi su ga protivnici 430. godine prije Krista uspjeli maknuti s polažaja. Kad je Periklo 429. godine prije Krista bio ponovno izabran, Atenom je već harala kuga. Periklo je još iste godine podlegao toj pošasti.

Što je to demagogija? Grčka riječ »demagogija« znači obmanjivanje naroda.

Kako djeluje ostrakizam? Ostrakizam se primjenjivao kad bi Atenjani smatrali da neki političar postaje previše moćan. U narodnoj skupštini svaki je član napisao odgovarajuće ime na glinenu krhotinu. Ako je na većini krhotina bilo napisano ime jednoga čovjeka, onda je taj morao napustiti zemlju na deset godina.

Dobro je znati Glavica luka Sve Periklove slike, kipovi i poprsja prikazuju ga s kacigom. To se objašnjava pretpostavkom da mu je glava imala oblik glavice luka, zbog čega su mu se tako i rugali.

Aleksandar Veliki

*356. godine prije Krista, Pella, † 13. 6. 323. godine prije Krista, Babilon

Vizija prvoga svjetskog carstva Gdje se nalazi Makedonija? Današnja Makedonija nalazi se geografski na istom mjestu kao i u Staroj Grčkoj. Njezino stanovništvo, međutim, nakon seobe naroda čine Slaveni i Albanci.

Što je helenizam? Grci su se nazivali Helenima, a njihova se zemlja zvala Helada. Širenje njihove kulture na područje Sredozemlja zbog toga se naziva heleniziranjem, a razdoblje u kojem je ona bila iznad ostalih kultura helenizmom. Heleniziranje prednjega Orijenta i Egipta započelo je još prije ratnih pohoda Aleksandra Velikog, ali je po njemu i njegovim nasljednicima doživjelo značajan napredak.

Makedonci su bili narod, po jeziku i kulturi srodan grčkom, ali manje civiliziran, koji je živio u brdima sjeverno od Grčke. Dok su se grčki gradovi-države Atena i Sparta uzajamno iscrpili ratovanjem, makedonsko je carstvo jačalo i istodobno se heleniziralo. Kad se 356. godine prije Krista rodio Aleksandar, njegov je otac Filip II. (382. ∑ 336. godine prije Krista) već treću godinu obnašao kraljevsku vlast. Njegovi ratovi protiv Perzijanaca u početku su rasteretili Grke. No, cilj mu je ipak bio osvojiti vlast nad njima. Nakon što je 338. godine prije Krista u bitki kod Heroneje potukao Helenski savez, osnovao je Korintski savez kojemu su morale pristupiti Atena i Teba. Kad si je doveo drugu ženu, 336. godine prije Krista, ubili su ga vjerojatno po nalogu Olimpije, Aleksandrove majke. Njegov sin Aleksandar postao je kralj u 20. godini života. Osvojivši i razorivši Tebu, koja se pobunila 335. godine prije Krista, Aleksandar je sa svojom vojskom odmah započeo rat protiv Perzijanaca. Pobijedio ih je kod Granika. Godine 333. prije Krista potpuno ih je uništio kod Isa u Maloj Aziji. Godine 332. prije Krista osvojio je Fenikiju i Siriju, a 331. godine prije Krista i Egipat, gotovo bez borbe, te na ušću Nila utemeljio grad Aleksandriju. Iste godine izvršio je pohod na Eufrat i pobijedio Perzijance kod Gaugamele. Perzijskog kralja Darija III. (380. ∑ 330. godine prije Krista) ubili su pri bijegu njegovi vlastiti ljudi. Aleksandar se proglasio perzijskim kraljem. Pridobio je mnoge perzijske satrape za upravljanje njegovim velikim carstvom. Kad je razorio glavni grad Perzepolis i zapalio kraljevsku palaču, ponovno je izgubio dio zadobivenog povjerenja podanika. Kod svojih grčkih sljedbenika naišao je na nerazumijevanje, a i na otpor kad je prema običajima perzijskog dvora zahtijevao padanje na koljena i kad je perzijskom plemstvu dao velike ustupke. Genijalni vojskovođa i taktičar u svojem je osvajačkom pohodu uz velike napore ipak stigao do sjeveroistočnog Irana koji se tada zvao Baktrija. Godine 327. prije Krista oženio se baktrijskom kraljevnom Roksanom. Poslije toga je upao u indijska područja s obje strane Inda i pobijedio Hora, vladara Pandžaba. Ipak, zbog pobune u vlastitim postrojbama morao je odustati od plana da prodre do Gangesa. Nakon što je dao pogubiti vođe pobune, raspustio je velik dio svoje plaćeničke vojske. U gradu Suza organizirao je skupno

Povijest i politik a vjenčanje između osamdesetorice svojih makedonsko-grčkih časnika i perzijskih žena. Grčku i makedonsku aristokraciju htio je stopiti s perzijskim plemstvom. To je uspjelo samo djelomice. I svoje divovsko djelo, stvaranje makedonsko-grčko-perzijskog carstva, prvoga svjetskog carstva, nije uspio dovršiti. Godine 323. prije Krista, prije nego što je imenovao nasljednika, Aleksandar Veliki razbolio se u Babilonu od teške, zagonetne groznice i umro za samo nekoliko dana. Visoki časnici njegove vojske, koji su se nazivali dijadosi (nasljednici) i njihovi sinovi epigoni (potomci) svađali su se oko osvajanja. U godinama poslije Aleksandrove smrti dali su ubiti sve članove Aleksandrove obitelji, među njima i majku Olimpiju te udovicu Roksanu, kako bi uklonili zakonite nasljednike. Dijelovi carstva ubrzo su se potpuno raspali u osvajačkim pohodima Rimljana.

Što je satrap? Perzijski kraljevi dali su da njihovim provincijama upravljaju »satrapi«. Satrapi su bili namjesnici, a poslije gotovo neovisni vicekraljevi.

Kako je bila sastavljena Aleksandrova vojska? Temeljna Aleksandrova jedinica sastojala se od Makedonaca i manje skupine Grka. Poslije su, međutim, u njegovoj vojsci služili i muškarci iz drugih naroda koje je »oslobodio«. Za služenje su primali plaću.

Dobro je znati Gordijski čvor Priča se kako su u Gordiju u Maloj Aziji (danas Yassihüyük) pokazali Aleksandru kraljevska kola na kojima je jaram bio povezan nerazrješivim čvorom. Onaj tko uspije razriješiti čvor, osvojit će Aziju. Aleksandar, koji je došao u grad 334. godine prije Krista, navodno ga je presjekao mačem i tako ga »razriješio« na svoj način.

Gaj Julije Cezar

*13. 7. 100. godine prije Krista, Rim, † 15. 3. 44. godine prije Krista, Rim

Tko su bili patriciji i plebejci? Patriciji su bili staro plemstvo republike. U plebejce su se ubrajali plemići i neplemići. Plebejci su se dugotrajnim socijalnim bitkama izborili za službu narodnog tribuna koji je protiv odluka Senata mogao uložiti »veto« (»Zabranjujem!«).

Tko su bili pučani i optimati? Pučani su bili skupina političara koji su narodnu skupštinu smatrali najvažnijim organom. Optimatima je Senat bio najvažnija ustanova.

Tko je bila Kornelija? Kornelija je bila kći utjecajnoga pučkog političara Lucija Kornelija Cina, koji je bio konzul četiri puta uzastopce (od 87. do 84. godine prije Krista). Ona je Cezaru rodila kćer Juliju.

Gaj Julije Cezar rođen je kao sin Gaja Cezara i Aurelije u staroj plemićkoj obitelji patricija. Vrlo rano je, međutim, došao u dodir s plebejcima. Njegova teta Julija bila je udana za Marija, političara iz redova pučana. Cezarov brak s Kornelijom uveo ga je među političare koji su radili za plebejce. Od 81. do 79. godine prije Krista Cezar je služio kao časnik u provinciji Aziji (Mala Azija). Poslije toga studirao je kod grčkih učenjaka na Rodosu. Nakon povratka, 70. godine prije Krista postao je članom rimskog Senata. Dok je prolazio kroz sve službe koje su bile predviđene, zastupao je interese plebejaca gdje god je mogao. Godine 63. prije Krista Ciceron (106. ∑ 43. godine prije Krista) je pobijedio Katilinu (108. ∑ 62. godine prije Krista) na izborima za konzula. Ciceron se proslavio kao govornik, učenjak, filozof i teoretičar države. On je bio blizak optimatima. Katilina nije prihvatio svoj poraz pa je na čelu ustanka pokušao zbaciti Cicerona s položaja. Ciceron je, međutim, pravodobno otkrio zavjeru i ugušio je. U postupku protiv Katalininih pristaša Cezar se izjasnio protiv smrtne kazne. Optimati su ga optužili da je i on Katalinin pristaša kao i ostali pučani. Cezar se 60. godine prije Krista s utjecajnim političarima Pompejom (106. ∑ 48. godine prije Krista) i Krasom (115. ∑ 53. godine prije Krista) udružio u trijumvirat, savez trojice moćnih muškaraca. Njih su se trojica dogovorila da se neće međusobno sukobljavati ni oko najrazličitijih interesa. Uz pomoć svojih saveznika Cezar je sljedeće godine bio izabran za konzula. Karijera i skup način života, Cezara su koštali mnogo novca. Bio je jako zadužen. Budući da je Kornelija umrla, oženio se 59. godine prije Krista bogatom Kalpurnijom. Svoju kćer iz prvog braka, Juliju, udao je za imućnog Pompeja. Međutim, još je unosnije bilo kao namjesnik upravljati nekom provincijom, posebno ako se ona mogla povećati u ratnim pohodima: godine 58. prije Krista Cezar je postavljen za namjesnika u Iliriji (Dalmacija), Galiji Cisalpini (sjeverna Italija) i Galiji Transalpini (južna Francuska). Ariovistov i Vercingetoriksov ustanak, kao i pobune keltskih naroda bili su mu izlika za postupno osvajanje cijelog područja današnje Francuske, Belgije, dijelova Švicarske te svih područja zapadno od Rajne u korist Rima. Također je vodio ratove protiv Germana i odvažio se na putovanje u Britaniju. Cezarova su osvajanja znatno povećala Rimsko Carstvo

Povijest i politik a i usto napunila njegovu privatnu riznicu. To je pobudilo nepovjerenje Senata. Kras je u međuvremenu poražen na istoku. Pompej je i nakon nemira u Rimu vladao kao jedini konzul, gotovo kao diktator. On je počeo zastupati interese optimata i postao Cezarovim neprijateljem. Podržavao je Senat u namjeri da Cezaru ne produži namjesništvo. Kad se Cezar 48. godine prije Krista natjecao za konzulsko mjesto, nije htio raspustiti vojsku iako je Senat to zahtijevao. Vjerovao je da neće biti siguran u Rimu ako raspusti vojsku. Zbog toga je 10. siječnja 49. godine prije Krista prešao rijeku Rubikon, koja je dijelila Galiju od Italije, te započeo građanski rat. Pompej je s vojskom Senata pobjegao u Grčku. Cezar je pokorio Italiju, otišao u Španjolsku i napokon kod Farsala potukao Pompeja. Poslije toga je osvojio Egipat, a vladarica Kleopatra VII. postala mu je ljubavnicom. S njom je imao sina Cezariona. U Cezarove zakone spada i reforma kalendara. Julijanski kalendar vrijedio je do 1582. godine. Cezar je nezaustavljivo pustošio Istokom. U Rimu se nakon svake pobjede iznova proglašavao diktatorom. Godine 46. poslije Krista diktatura mu je bila produžena čak za deset godina. Senat ga je optužio da želi ponovno uspostaviti kraljevstvo. Nakon što se proglasio doživotnim diktatorom i odbacio kraljevsku čast, na martovske ide (15. 3.) 44. godine prije Krista izboden je nožem u zavjeri pod Brutovim i Kasijevim vodstvom. Naslijedio ga je njegov nećak Oktavijan (63. godine prije Krista ∑ 14. godine poslije Krista) koji je pod imenom August postao prvim carem u svjetskoj povijesti.

Koje su bile zadaće Senata? Senat je bio »Vijeće najstarijih«. Donosio je zakone i nadzirao državu. Senat se prvo sastojao od 300 članova plemića, a poslije od 600.

Koje su službe postojale u rimskoj republici? Rimski je političar nakon ulaska u Senat morao proći kroz mnoge službe. Službe su bile javno raspisane, a senatori su u svaku službu bili birani na godinu dana. Redoslijed služenja bio je točno određen: edili su nadgledali tržište, kvestori sudove, pretori policiju. Dvojica konzula imala su najveću vlast. Služba diktatora bila je ograničena na šest mjeseci i popunjavala se samo u slučaju izvanrednog stanja.

Dobro je znati Krilatice »Kocka je bačena« – to je krilatica. Prije nego što je prešao preko Rubikona, Cezar je rekao: »Alea iacta est« (Kocka je bačena!). I izraz »prijeći preko Rubikona« u jezičnoj je uporabi. Njegovo je značenje: neopozivo donijeti važnu odluku. »Veni, vidi, vici« (Dođoh, vidjeh, pobijedih!), povikao je Cezar 47. godine prije Krista nakon bitke kod Zele na Istoku.

Karlo Veliki

* (vjerojatno) 2. 4. 742., Aachen, † 28 . 1. 814., Aachen

Otac Europe? Što je arijanizam? Germanska su plemena tijekom seobe naroda prihvatila kršćansku vjeru. Međutim, to nije bila rimokatolička (grčki: katholos = sveobuhvatno) vjeroispovijest, nego ona prezbitera (starješine u ranom kršćanstvu) Arija, koji je poricao Isusovu božansku prirodu. Crkvena povijest Arijeve sljedbenike naziva »arijancima«.

Kakav je položaj zauzimao papa? Papa je prvo bio samo rimski biskup. Njegovo pravo da bude poglavar cjelokupnog kršćanstva grčki patrijarh iz Konstantinopola nije priznao. Svoje pravo papa je temeljio na »naslijeđu apostola Petra«, (»Patrimonium Petri«), koje je navodno bilo dar rimskog cara Konstantina. Kralj Pipin III. potvrdio je to 754. godine. Iz toga je proistekla srednjovjekovna »crkvena država«, prethodnica Vatikana.

Karlo I. vjerojatno nikad ne bi postao ≈Veliki√ da njegov mlađi brat Karlmann (751. ∑ 771.), s kojim je nakon rane smrti njihova oca Pipina III. (715. ∑ 768.) vladao Franačkim Kraljevstvom, umro mlad. Njihov djed Karlo Martel (688. ∑ 741.) utemeljio je dinastiju Karolinga. Kao upravitelj i najviši službenik u Francuskoj poslao je u samostan posljednjeg kralja merovinškog roda i otada vladao sam. Karlov život bio je obilježen ratovima koje je naslijedio od svojih predaka. Poput Rimljana, svaku je obranu pretvorio u osvajanje, svako pritjecanje u pomoć u preuzimanje vlasti. Njegova su osvajanja zemalja bila povezana s masovnim pokrštavanjem. Za razliku od Franaka, koje je merovinški kralj Klodvig I. (466. ∑ 511.) svojim krštenjem doveo u Rimokatoličku crkvu, vjeroispovijest većine germanskih naroda bio je arijanizam. Širenjem Franačkog Kraljevstva pod Karlom Velikim ta je vjera potpuno nestala. Karlo je velik dio tadašnjih naroda Europe pod franačkom vlašću ujedinio u kraljevstvo. Nakon papina poziva u pomoć, u Italiji je pokorio carstvo Langobarda. Langobardskog kralja Deziderija poslao je samostan i nazvao se ≈kraljem Franaka i Langobarda√. S poganskim saskim narodom bio je u sukobu od 722. do 804. godine. Kod Verdena je navodno dao pogubiti više od 4.000 Sasa. Pritom je uklonio velik dio saskog plemstva. Saski knez Widukind napokon se predao, pokrstio i otišao u samostan. Na Pirenejskom poluotoku arapske su vojske nosile zeleni stijeg proroka Muhameda, krećući se prema sjeveru. Karlo Veliki krenuo im je 788. godine u susret. Iako ti pohodi nisu bili baš uspješni, pridonijeli su osiguranju kraljevstva. Karlo je osvojio granična područja i između 795. i 801. godine stvorio ≈španjolsku marku√ koja se prostirala do rijeke Ebro. Njegov vojskovođa Hruodland, koji je upao u pogubnu baskijsku zasjedu, opjevan je u Pjesmi o Rolandu. U to su vrijeme izdajničke rimske plemićke obitelji sve jače ugrožavale papu koji 799. godine bježi Karlu u Paderborn. Tada je vjerojatno bilo dogovoreno ono što se na Božić 800. godine trebalo dogoditi ≈neočekivano√. Karlo je otišao u Rim i u papinu se korist umiješao u sukob. Tijekom mise u crkvi svetog Petra, Leon III. otkrio je carsku krunu i stavio je Karlu

Povijest i politik a na glavu. Prvi srednjovjekovni car bio je okrunjen. Međutim, jedan car je već bio u Konstantinopolu. Novo Zapadno Rimsko Carstvo došlo je u sukob s Istočnim Rimskim (ili Bizantskim) Carstvom. Sukob je 1054. godine doveo do konačnoga crkvenog raskola. Karlo Veliki odgovarao je idealu srednjovjekovnog vladara: bio je, kako mu ime kaže, pravi ≈momak√, visoka rasta, imao je široko čelo, gustu, valovitu kosu, velik, ali ne i stršeći nos uskog hrpta, bradu i brkove te velike, živahne i sjajne oči. Karlo je volio i potpomagao umjetnost i znanost. U svojoj palači u Aachenu skupljao je antičke spise. Svoju prvu suprugu, kćer posljednjega langobardskog kralja, Karlo je odbacio 771. godine nakon samo godinu dana braka. Tri lijepe kćeri koje je imao sa svojom drugom suprugom Hildegardom volio je toliko da je odugovlačio s njihovom udajom. Od trojice sinova, Karla, Pipina i Ludvika, nadživio ga je samo ovaj posljednji. Kao ≈Ludvik Pobožni√ održavao je jedinstvo kraljevstva koje je stvorio njegov otac. Verdunskim ugovorom 843. godine Karlovi su unuci međusobno podijelili Franačko Kraljevstvo. Od istočnog dijela nastalo je 919. godine Njemačko Carstvo, a od zapadnog Francuska.

Koliko je bilo takozvanih maraka? Karlo Veliki osnovao je dansku, sorpsku, avarsku, španjolsku i bretonsku marku. One su služile za obranu carstva i bile su zaštitne zidine protiv napada neprijateljskih naroda. Marke su imale vojno uređenje i nalazile su se pod zapovjedništvom markgrofa.

Što je značilo krunjenje cara? Carsko dostojanstvo, posuđeno iz starog Rima, davalo je Karlu Velikom autoritet kojim je štitio papu. Papa je zauzvrat Karlovu vlast potvrdio kao Božju volju.

Što je palača?

monogram

Dobro je znati Obrazovani analfabet Karlu Velikom bilo je važno obrazovanje podanika. Imao je škole i doveo je na dvor učenjake koji su trebali načiniti neku vrstu »obrazovnog plana«. Sam Karlo bio je nepismen i tek je u dubokoj starosti počeo učiti čitati i pisati.

Franačko Kraljevstvo nije imalo glavni grad. Sjedište vlade bilo je ondje gdje je kralj upravo boravio. Njegovi su podanici imali obvezu skrbiti o njemu dok je putovao carstvom. Kralj je, međutim, imao i vlastite palače po cijelom carstvu (lat. palatium = palača).

Car Henrik IV.

* 11. 11. 1050., Goslar, † 7. 8. 1106., Liège

Razmjena udaraca u Canossi Kada su vladali Salijci? Salijci su došli na vlast 1024. godine izborom Konrada II. i vladali su do 1125. godine. Henrik V. bio je posljednji kralj iz obitelji Salier.

Što je bila investitura? Investitura je bilo pravo davanja visokih crkvenih položaja, imenovanja biskupa i nadbiskupa.

Tko je birao njemačke kraljeve? Njemačke kraljeve birali su kneževi, a od 1356. godine prema pravilima Zlatne bule sedmorica kneževa izbornika. Osim tog »izbornog prava« postojalo je i staro »krvno pravo« iz germanskih vremena: kralj je mogao preporučiti svojega sina za nasljednika. Na taj su način nastale moćne vladarske obitelji, iako kraljevstvo nije bilo nasljedno.

Henrik IV. potječe iz kraljevske kuće Salier. Imao je samo šest godina kad mu je umro otac, Henrik III. (1017. ∑ 1056.). Pod okriljem majke Agnes von Poitou i kao štićenik Annosa II., kelnskog nadbiskupa, Henrik je odrastao u vremenu u kojem je papin ugled bio narušen zbog borbe za vlast različitih plemićkih obitelji u Rimu i korupcije. Ponosnog salijskog vladara to je ohrabrilo da otvoreno pitanje odnosa između cara i pape, investituru, riješi u svoju korist. Njegov otac Henrik III. smatrao se crkvenim poglavarom, imenovao je biskupe i usudio se svrgnuti papu u Rimu, namjestiti drugoga koji mu je bio po volji i koji ga je okrunio za cara. Mladi je Henrik još za očeva života bio izabran za kralja. U dobi od 15 godina, kad je na svečanosti bio opasan mačem, proglasili su ga punoljetnim i tada je uzeo vlast u svoje ruke. Ratničkom nemilosrdnošću, strogim presudama i kraljevskom milošću slomio je ustanak nekolicine kneževa. Poput oca imenovao je biskupe bez papine suglasnosti. U međuvremenu se crkva ipak počela reformirati. Polazeći od francuskog samostana Clunyja, posvuda se širila nova ozbiljnost koja je jačala i papin položaj. Kad je redovnik Hildebrand 1073. godine bio izabran za papu, njemački je kralj dobio opasnog protivnika. Pod imenom Grgur VII. u papinskoj je poslanici osudio imenovanje biskupa od svjetovnog vladara kao simoniju, trgovanje duhovnim dobrima. Zaprijetio je da Henrika IV. neće okruniti za cara kada dođe u Rim, nego će ga isključiti iz crkve, ekskomunicirati. Ipak, Henrik je znao da papa u Rimu nema apsolutnu podršku. Oslovivši ga kao ≈brata Hildebranda√, upozorio je papu pismom da ugrožava mir u carstvu. Grgur je izvršio svoju prijetnju. Godine 1076. ekskomunicirao je kralja. Henrik IV. zatražio je da papa siđe sa Svete Stolice. Kralj i papa su se uzajamno smijenili, jer je svaki od njih smatrao da ima vlast nad onim drugim. Za Henrika IV. postalo je opasno kad je papa zatražio od njemačkih kneževa, od kojih su neki Henrika smatrali samovlasnim, da izaberu novoga kralja. Sabor je bio zakazan za 2. veljače 1077. godine u Augsburgu. Zbog otežanog putovanja zimi, papa je došao već u siječnju. Dok se s ostalim velikodostojnicima odmarao kod Mathilde von Tuszien u zamku Canossi u Toskani, u predvorju se 22. siječnja pojavio čovjek u jednostavnoj odjeći, rekao da je njemački kralj, da se

Povijest i politik a želi pokajati i vratiti u Crkvu. Preko snježnih Alpa Henrik IV. je sa suprugom i dvogodišnjim sinom pošao u susret papi kako bi preduhitrio izbor drugoga kralja. Papa je pustio da kralj čeka do 25. siječnja jer je ta spremnost na pokajanje osujetila njegove planove. Kad je pod pritiskom savjetnika ukinuo ekskomunikaciju, znao je da kraljevo pokajanje nije bilo iskreno. Za pomirbenim objedom 28. siječnja kralj nije ništa dotaknuo, nego je samo gledao preda se i noktima grebao po stolu. Nije bilo mira između kralja i pape koji su se trebali međusobno podupirati. Grgur VII. je 1080. godine ponovno ekskomunicirao vladara zbog postupka prema pobunjenim kneževima koji su 1077. godine ipak izabrali protukralja. Tek na Uskrs 1084. Henrik IV. je u Rimu bio okrunjen za cara. Okrunio ga je Klement III. kojega je on izabrao za ≈protupapu√. Henrikovi su se sinovi podigli protiv oca. Konrad je ubrzo umro, a Henrik se dao okruniti. Kao Henrik V. zbacio je oca 1105. godine s prijestolja i stavio ga u lance. Lišen moći, Henrik IV.: umro je 7. kolovoza 1106. godine u Liègeu.

Otkuda dolazi pojam simonije? Šimun Mag (»čarobnjak«) vjerovao je da od apostola Petra može otkupiti sposobnost činjenja čuda. To piše u Novom zavjetu u Djelima apostolskim 8, 9-24.

Tko je krunio cara? Poslije Karolinga i Franačkoga Kraljevstva papa je nekoliko godina nakon što je bio izabran običavao, najčešće u Rimu, njemačkog kralja okruniti za cara, zbog čega je kralj morao putovati u Italiju. On bi tako postao »rimski car« kao i Karlo Veliki. Od 15. stoljeća Njemačko je Carstvo nosilo naziv »Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda«.

Dobro je znati Poslovično poniženje U politici je uobičajeno reći za moćnika, koji se osjeća prisiljenim prihvatiti ponižavajuće uvjete od nekoga, da »ide u Canossu«.

Car Fridrik II.

* 26. 12. 1194., Jesi, Ancona, † 13. 12. 1250. Fiorentino, Lucera

Vladar na Zapadu i Istoku Tko su bili Štaufovci? Vladarska dinastija Štaufovaca došla je na vlast s Konradom III. (1138. – 1152.). Njegov sin Fridrik I., legendarni »car Barbarossa« (talijanski: crvena brada), vladao je od 1152. godine, a često ga je ugrožavao Henrik Lav, vojvoda od Saske i Bavarske. Barbarossa je godinama bio izopćen od pape. Na trećem križarskom pohodu, 1190. godine, utopio se u rijeci Saleph u Maloj Aziji. Konradovom smrću 1268. godine izumrla je dinastija Štaufovaca.

Dok su se njemački kneževi prepirali oko toga tko im je kralj, Filip Švapski ili Otto IV., ulicama Palerma hodao je dječak kojega je njegov skrbnik, papa Inocent III. (oko 1160. ∑ 1216.) izabrao za nasljednika krune Štaufovaca. Učio je mnoge jezike, između ostalih i arapski. Po želji svojega oca Henrika VI. (1165. ∑ 1197.) bio je već s dvije godine izabran za njemačkoga kralja. Nakon njegove rane smrti ipak je postao samo kralj Sicilije. Oko ostalog dijela kraljevstva, koje je obuhvaćalo Njemačku, Gornju Italiju i Burgundiju, Filip i Otto su se ogorčeno prepirali. Kad je Filip Švapski bio ubijen, a Gvelf Otto IV. dospio u crkveno progonstvo, Fridrik je ponovno proglašen kraljem i okrunjen 1212. godine. Papa Inocent i francuski kralj podupirali su njegovo imenovanje kraljem. Mladi je kralj sa svojom vojskom nezadrživo napredovao na sjever, preko Alpa. Iste godine pobijedio je kod Konstance Otta IV. i nakon konačne pobjede 1215. godine ponovno se dao okruniti za kralja u Aachenu, pri čemu se zavjetovao na križarski pohod. U Frankfurtu je 1220. godine proglasio svojega devetogodišnjeg sina Henrika VII. (1211. ∑ 1242.) njemačkim kraljem. Poslije toga otišao je u Rim gdje ga je papa Honorije III. 22. studenog okrunio za njemačkog cara. Nakon smrti prve supruge, Fridrik se 1223. oženio Izabelom von Brienne. Ona je bila kći križara Johanna von Briennea, koji se dao okruniti za ≈jeruzalemskog kralja√, i dala mu je podstrek za ispunjenje zavjeta o križarskom pohodu. Međutim, nemiri u Siciliji i Donjoj Italiji još su ga sprečavali u tomu. Godine 1227. napokon je okupio vlastitu križarsku vojsku. Papa Grgur IX. osjećao je da ga je Fridrik II. prikliještio vlašću u Siciliji i Donjoj Italiji. Zbog toga ga je izopćio tako da Fridrik više nije imao pravo poći u križarski pohod. Štaufovac je ipak poveo svoju vojsku u Akkon u Palestini gdje su se ukopali vitezovi križari. Ugovor sa sultanom Malikom alKamilom, koji je vlado u Egiptu i bio u sukobu s nekoliko arapskih kneževa, omogućio je njemačkom caru i kralju Sicilije da 17. ožujka 1229. godine uđe u Sveti grad bez prolijevanja krvi. Ondje se sam okrunio za ≈jeruzalemskog kralja√. Fridrikov križarski pohod bio je jedini koji je protekao bez prolijevanja krvi.

Povijest i politik a Međutim, Fridrikov je autoritet slabio. U sjevernoj su se Italiji protiv njega udružili trgovački gradovi. Unatoč pobjedi kod Castelnuova, nije uspio ugušiti ustanke. Lombardijski su se gradovi povremeno udruživali s papom kojemu je vlast Štaufovca također postala prejaka. Car je još rijetko putovao u Njemačku. Vlast je prvo prepustio sinu Henriku, a kad se ovaj pobunio protiv njega, postavio je za kralja sina Konrada IV. (1228. ∑ 1254.). I u Siciliji se pobunilo nekoliko baruna. Jeruzalem je 1244. godine ponovno postao islamski grad. U ≈Federicovoj√ (tako su Fridrika zvali u Italiji) vojsci služili su brojni Saraceni. Kao veterani naselili su se u gradu Luceri. Fridrik je nakon dva pokušaja atentata umro od bolesti 13. prosinca 1250. godine u Castel Fiorentinu i pokopan je u katedrali u Palermu. Njegovi sinovi Konrad i Manfred uzalud su branili nasljedstvo Štaufovaca u Italiji na koje je, po papinoj ovlasti, polagao pravo Karlo Anžuvinski. Njegovom unuku Konradinu, posljednjem iz dinastije Štaufovaca, odrubili su glavu 1268. godine u Napulju. U Njemačkoj je nastupio ≈interregnum√, kaotično razdoblje bez kralja i cara. Trajalo je do 1273. godine kada je za kralja bio izabran Habsburgovac Rudolf I.

Dvorac Fridrika II.

Dobro je znati Spisatelj kraljevske krvi Fridrik II. bio je vrlo obrazovan kralj. Godine 1224. utemeljio je sveučilište u Napulju. Bio je stručnjak za lov sa sokolom i napisao je knjigu o tomu. Dobri odnosi s Arapima doveli su do toga da je mnogo antičkih spisa, zaboravljenih u srednjem vijeku, došlo u Europu u arapskom prijevodu.

Što je bio cilj križarskih pohoda? Križarski su pohodi bili rat protiv pogana, odnosno nekršćanskih naroda u Palestini i Siriji. Križari su htjeli osloboditi »Svetu zemlju« od islamske vlasti i vratiti je kršćanima. Križarske pohode provodila je Katolička crkva. Bilo je ukupno sedam križarskih pohoda: 1. križarski pohod 1096. – 1099. 2. križarski pohod 1147. – 1149. 3. križarski pohod 1189. – 1191. 4. križarski pohod 1202. – 1204. 5. križarski pohod 1228. – 1229. 6. križarski pohod 1248. – 1254. 7. križarski pohod 1270. U »dječjem križarskom pohodu« nesavjesni su muškarci namamili gradske dječake bez roditelja, odveli ih u Marseille i prodali u roblje.

Tko su bili Saraceni? Saraceni su bili arapsko pleme. Europljani koji su živjeli uz Sredozemno more poslije su nazivali Saracenima arapske gusare, zatim sve muslimane, pa i Turke.

Henrik VIII. Engleski

* 28. 6.1491., Greenwich, † 28. 1. 1547., Westminster

Utemeljitelj Anglikanske crkve Kojim sportom se bavio Henrik VIII.? Prema jednoj Henrikovoj posebnoj narudžbi cipela iz 1526. godine može se zaključiti da je kralj igrao nogomet.

Koje su značajke renesanse i humanizma? Renesansa znači preporod. To razdoblje kulture oživljavalo je ideje grčko-rimske antike i okončalo srednji vijek. Učenjaci su proučavali stare spise i odrekli se tutorstva crkve nad znanošću. Okrenuli su se čovjeku. Zbog toga su bili nazvani humanistima.

Zbog čega su se vodili ratovi ruža? Ratovi ruža vodili su se za kraljevsku krunu između kraljevskih kuća York (grb: bijela ruža) i Lancaster (grb: crvena ruža), i to gotovo do istrebljenja. Ni u jednoj od tih obitelji više nije bilo muških nasljednika. Henrik VII. se oženio Elizabetom iz obitelji York.

Henrik VIII. bio je snažna ličnost. Vladao je Engleskom i drugim dijelovima Britanskih otoka u doba previranja. Bio je snažne građe, visok 1,90 m, sportaš, dobro odgojen, otvoren za znanost i umjetnost, koje su cvjetale u doba renesanse i humanizma. Poznavao je latinski jezik, govorio mnoge europske jezike, svirao različite instrumente i sam skladao glazbu. Međutim, u politici je pokazao lice bezobzirnog despota. Njegov otac Henrik VII. okončao je 1485. godine ratove ruža, koji su skupo stajali britansko plemstvo, i to pobjedom nad Richardom III. o kojem je Shakespeare napisao jednu od svojih najpoznatijih drama. On je osnovao dinastiju Tudora, koja je vladala do 1603. godine. Henrik VIII. rodio se 28. 6. 1491. godine u Greenwichu. Njegov odgajatelj lord Mountjoy bio je povezan s vodećim humanistima toga vremena. Najslavnijeg među njima, Erazma Roterdamskog, pozvao je u Oxford koji je postao središtem engleskog humanizma. Henrikov stariji brat Arthur umro je rano. Tako je Henrik VIII. nakon očeve smrti 1509. godine došao na kraljevsko prijestolje. Zbog savezništva sa Španjolskom oženio se bratovom udovicom koja je bila od njega starija šest godina. Ona mu je rodila kćer Mariju, a njihov jedini sin umro je sa šest tjedana. Kralj se zaljubio u dvorsku damu Annu Boleyn. Budući da je Henrik već morao tražiti od pape posebno dopuštenje za ženidbu s bratovom udovicom, bilo mu je dvostruko teže rastati se ili poništiti brak. Kad je papa odbio dati odobrenje, Henrik je pokrenuo odvajanje britanske crkve od Rima. Pozvao se na engleski zakon koji je proglašavao nevažećom svaku papinu odluku s kojom se kralj nije složio. Englesko je svećenstvo 15. svibnja 1532. godine priznalo kralja za vrhovnoga crkvenog poglavara (supremata). Zakon parlamenta, suprematski akt od 1534. godine, potvrdio je odvajanje tako nastale Anglikanske crkve od pape. Henrik VIII. se 25. siječnja 1533. godine oženio Annom Boleyn. No, ona mu nije bila posljednja supruga. Okrunio ju je za kraljicu. Dana 7. rujna 1533. godine rodila im se kći Elizabeta koja je kao kraljica Elizabeta I. vladala Engleskom od 1558. do 1603. godine. Henrik je Annu Boleyn okrivio za nevjeru i dao je smaknuti. Henrikova treća žena Jane Seymour rodila je

Povijest i politik a prestolonasljednika Edvarda (1537. ∑ 1553.) i umrla na porodu. Sljedeći brak s Annom od Kleve rastavljen je ubrzo nakon vjenčanja uz obostrani pristanak. Henrikova peta supruga Katharina Howard pogubljena je također zbog nevjere. Kralj se 1643. godine oženio šesti i posljednji put: Katharina Parr nadživjela je svojega supruga. U međuvremenu je Henrik VIII. zabranio i luteranski protestantizam. Njegove su poklonike uhodili kao urotnike i ubijali. Jedina crkva koja je trebala postojati u Engleskoj bila je njegova vlastita, anglikanska. Nakon smrti Henrika VIII. na prijestolje je došao njegov maloljetni sin Edvard VI. koji je umro već nakon šest godina. Marija, Henrikova prva kći, zvana ≈katolkinja√, 1516. ∑ 1558., pokušala je strogo, ali bezuspješno, ponovno uvesti katoličanstvo. Nemilosrdno je progonila sve nekatolike i javno je dala spaliti velik broj protestanata. Zbog toga je dobila nadimak ≈Bloody Mary√ (engl. Krvava Marija).

Dobro je znati Mučeništvo umjesto prisege Thomas Morus (oko 1478. – 1535.), sir Thomas More, postao je poznat po svojemu djelu Utopija. U njemu je opisao zemlju s idealnim društvenim uređenjem. »Utopija« znači »nigdje«. Pojam utopija danas označava neizvediv plan, plan bez stvarne osnove. Morus nije zbog prigovora savjesti htio prisegnuti Henriku VIII. kao crkvenom poglavaru. Rekao je da je dovoljno ako tu stvar prihvati tolerantnom šutnjom. Krivokletstvo je smatrao težim prekršajem nego odbijanje davanja prisege. Henrik VIII. zbog toga mu je dao odrubiti glavu. Thomas Morus je 1935. godine proglašen svetim.

Tko je bio Erazmo Roterdamski? Erazmo Roterdamski (1469. – 1536.) bio je nizozemski humanist i teolog. On je jedan od najznačajnijih učenjaka svojega vremena. Kritički se odnosio prema papinoj crkvi, ali nije prihvaćao ni novu reformaciju budući da je predvidio njezine političke posljedice.

Koje su karakteristike Anglikanske crkve? Anglikanskoj crkvi, koju je suprematskim aktom 1534. godine utemeljio Henrik VIII., i protestantskim crkvama srednje Europe zajednički je prekid s Rimom. Anglikanska crkva priznaje za crkvenoga vrhovnog poglavara kralja, a ne papu. To je, dakle, neovisna državna crkva. Međutim, od drugih protestantskih crkava razlikuje se po tomu što je zadržala raskošne svećeničke haljine.

Albrecht von Wallenstein

* 24. 9. 1583. kod mjesta Arnau, Češka, † 25. 2. 1634., Eger

Što je bila Katolička liga? Interesi katolika i protestanata sve su se češće sukobljavali. Godine 1608. njemački su se protestantski kneževi ujedinili u »uniju« kako bi mogli bolje ostvariti svoje ciljeve. Katolička je strana nato 1609. godine osnovala »ligu«. To su bile protivničke strane u Tridesetogodišnjem ratu.

Tko je bio Ferdinand II.? Car Matija (1557. – 1619.) pobrinuo se da ga u Češkoj, Mađarskoj i Njemačkom Carstvu naslijedi njegov bratić nadvojvoda Ferdinand (1578. – 1637.). Već 1617. godine okrunio ga je za budućeg kralja Češke. Nakon Matijine smrti Ferdinand je 1619. godine postao njemački car. Ferdinand II. odlučno se protivio reformaciji. Nije priznavao ugovore svojih prethodnika koji su češkim protestantima jamčili vjersku slobodu te je izazvao prašku defenestraciju.

Vojskovođa Katoličke lige, Albrecht von Wallenstein, rodio se kao protestant 1583. godine u Češkoj. Kad je imao dvanaest godina, ostao je bez oba roditelja pa ga je odgojio ujak. Pohađao je evangeličku latinsku školu u Goldbergu u Šleskoj i studirao na Nürnberškoj akademiji u Altdorfu. Zbog tuče je bio izbačen sa sveučilišta i morao je prekinuti studij. Putovao je po Italiji te stupio u carsku službu. Wallenstein je 1606. godine prešao na katoličanstvo. Nakon što mu je umrla supruga, Lukrezia von Witschkow, naslijedio je njezin veliki zemljišni posjed i drugu imovinu. To mu je omogućilo uspostaviti vlastitu vojsku i priteći u pomoć budućem caru Ferdinandu II. koji je vodio rat protiv Venecije. Ferdinand mu je postao dužnikom. Tridesetogodišnji je rat ambicioznom Wallensteinu otvorio put k velikom uspjehu. Povod ratu bila je praška defenestracija. Protestantski staleži Češke odbili su dati ljude katoličkom caru i njegove su namjesnike 1618. godine bacili kroz prozor carskog sjedišta vlade u Pragu. Ferdinand je ugušio ustanak. Češki staleži su vođu protestantske Unije, Fridrika V. Falačkog, izabrali za novoga kralja. Ferdinand je nakon toga zamolio Katoličku ligu za pomoć. U bitki kod Bijelog brda 1620. godine Liga je pobijedila Uniju. Do tada se rat vodio bez Wallensteina. Međutim, kad je 1625. godine danski kralj Kristijan IV. pritekao u pomoć protestantima, car Ferdinand II. rado je prihvatio Wallensteinovu ponudu da novčano pomaže vojsku. Wallenstein je u zamjenu tražio vrhovno zapovjedništvo nad carskom armijom. S pedeset tisuća vojnika krenuo je na sjever, pobijedio Uniju i osvojio cijelu Sjevernu Njemačku. Financiranje ratnog pohoda Wallensteinu nije bilo nimalo teško jer se 1623. godine ponovno bogato oženio. Katharina von Harrach je u Sjevernoj Češkoj imala velike zemljišne posjede te je došla do golemog imetka iskorištavanjem rudnika i mutnim poslovima tijekom rata. Car, koji je bio Wallensteinov dužnik, proglasio je njegov posjed kneževinom, a njega imenovao ≈vojvodom od Friedlanda√. Godine 1627. dao mu je u vlasništvo i vojvodstvo Sagan u Šleskoj te ga imenovao vojvodom od Mecklenburga. Car je smatrao da je Wallenstein samovoljno sklopio mir s Danskom 5. lipnja 1629. godine u Lübecku. Carski kneževi su ≈skorojevića√ nazvali ≈generalom Oceana i Baltičkog mora√

Povijest i politik a i pobrinuli se da 1630. godine bude otpušten. Upravo je tada švedski kralj Gustav Adolf stigao u Pomeraniju kako bi sa svojom vojskom pomogao Uniji. Rastjerao je vojsku Lige iz Sjeverne Njemačke i došao sve do Bavarske. Wallenstein je bio pozvan natrag u vojsku. Gustav Adolf je poginuo u bitki kod Lützena. Wallenstein je ponovno postupio na svoju ruku, stupivši u pregovore sa Švedskom radi okončanja rata. Car Ferdinand je doznao za to pa je zapovjedio da ga uhvate i ubiju. Wallensteina, koji je teško patio od gihta, proboli su nožem 15. veljače 1634. godine u Egeru (danas Cheb). Svoje je pohode provodio po načelu ≈rat hrani sam sebe√. Njegovi su vojnici jednostavno uzimali sve što su trebali. Seljaci i građani trpjeli su njihove pljačke i nasilje. Wallensteinov način vođenja rata brzo su prihvatile svi koji su sudjelovali u ratu. Rat koji je za sobom ostavljao pustoš trajao je do 1648. godine.

Jesu li namjesnici preživjeli prašku defenestraciju? Grofovi Martinic i Slawata te njihov tajnik Fabricius izvukli su živu glavu jer im je hrpa smeća u opkopu praških Hradčana ublažila pad.

Dobro je znati Poravnanje duga horoskopom Wallenstein je poput mnogih ljudi njegova doba vjerovao u astrologiju pa je dao Johannesu Kepleru da mu izradi horoskop. Kad je trebao platiti, uputio je fizičara i astronoma, koji ga je nekoliko puta opomenuo, na Ferdinanda II., s obrazloženjem da mu car duguje mnogo novca i da mora platiti i taj račun.

Kralj Luj XIV.

* 5. 9. 1638., St. Germain-en-Laye, † 1. 9. 1715., Versailles

Tko je bio kardinal Mazarin? Jules Mazarin (Giulio Mazzarini, 1602. – 1661.) bio je kardinal i isusovac talijanskog podrijetla. Kao i njegov prethodnik kardinal Richelieu (1585. – 1642.) i on je bio prvi ministar kralja Luja XIII. te nastavio obavljati vladarske poslove za maloljetnog Luja XIV. sve do svoje smrti.

Što je htjela fronda prinčeva? Fronda, pobuna francuskih plemića u 17. stoljeću, pružala je ponajprije otpor rastućem apsolutizmu kralja i njegovih ministara. Pokušala je obraniti prava seoskog plemstva protiv vlasti centralističke države. »Fronder« je bio pripadnik pokreta otpora.

Što je apsolutizam? U apsolutizmu je sva vlast u rukama vladara. On, doduše, ima savjetnike, ali nikomu ne dopušta da sudjeluje u donošenju odluka. Luj XIV. je rekao: »L’état c’est moi!« (»Država, to sam ja!«)

Kad se Luj XIV. rodio, njegov otac Luj XII. i njegova supruga Ana Austrijska imali su već 37 godina. Više se nisu ni nadali prestolonasljedniku. Francuzi su stoga svojemu budućem kralju dali nadimak Dieudonné (Bogomdan, Dar Božji). Lujev otac umro je kad je ovaj imao pet godina. Vladarske poslove preuzeli su njegova majka i kardinal Mazarin. Luj je s trinaest godina bio proglašen punoljetnim i 1654. godine u katedrali u Reimsu okrunjen i pomazan za kralja. Njegove mlade godine bile su obilježene pobunom plemića, takozvanom frondom. Kraljevska je obitelj čak morala povremeno bježati iz Pariza. Luj se zbog toga povukao iz Pariza te dao izgraditi dvorac Versailles. Tijekom 23 godine života u Versaillesu, samo je četrnaest puta bio u Parizu. Luj je bio zaljubljen u Mariju Mancini, Mazarinovu nećakinju. Ženidba s njom, međutim, bila je isključena jer je Mazarin imao druge planove. Kako bi sklopio Pirenejski mir sa Španjolskom, oženio je mladoga kralja španjolskom princezom Marijom Terezijom. Još se nije rodio ni prestolonasljednik, a Luj si je 1661. godine već našao ljubavnicu, Louise de La Vallière. Zatim su uslijedile markiza de Montespan i markiza de Maintenon. S ovom posljednjom je nakon kraljičine smrti 1683. godine stupio u tajni brak. Kad je 1661. godine umro kardinal Mazarin, Luj XIV. nije postavio novog premijera, nego je počeo sam vladati. Pod njegovom vlašću apsolutizam je dostigao vrhunac. ≈Državno vijeće√ sastojalo se od savjetnika koji nisu mogli donijeti nikakvu odluku. Francusko visoko plemstvo također je izgubilo vlast i njihovo su mjesto zauzeli kraljevski činovnici. Kralj je bio država, a dvor apsolutno središte kraljevstva. Raskošni barokni dvorac Versailles postao je simbolom apsolutizma. Lujev raskošan način života gutao je goleme količine novca. Samo je u Versaillesu živjelo 10.000 dvorjana, sluga i vojnika, uzdržavanje kojih je iziskivalo velike troškove. Ministar financija Colbert povećanjem poreza i upravljanjem nacionalnim gospodarstvom povećao je prihode kraljevske kuće. Međutim, novac nije bio potreban samo za uzdržavanje dvora, nego i za vojne pothvate Luja XIV. Francuski kralj vodio je više osvajačkih ratova. Njegov cilj je bio uspostavljanje francuske hegemonije u Europi: 1667./68. godine zaposjeo je dijelove španjolske Nizozemske i dio neovisne

VELIKANI POVIJESTI

www.mozaik-knjiga.hr

169,00 kn

ISBN 978-953-14-0575-1

VELIKANI POVIJESTI

Martin Zimmermann

Što svatko mora znati