Zar baš moram u školu by Mozaik knjiga

od iste autorice:

Sanja Pilić dobila je drugu nagradu Večernjeg lista za kratku priču 1981. godine, drugu

Zar baš moram u školu?

drugo izdanje

SANJA PILIĆ

m o š r a a b m r a Z ? u l o k š u

SANJA PILIĆ rođena je 1954. godine u Splitu. Osnovnu školu i Školu primijenjene umjetnosti završila je u Zagrebu. Objavila je knjige: Ah, ludnica (1986), Tjeskoba šutnje (1990), Ženske pjesme (2000., 2001), Faktor uspjeha (2002, 2003), O mamama sve najbolje (1990, 1992, 2005, 2009), Nemam vremena (1994, 2003), Mrvice iz dnevnog boravka (1995, 2003), E, baš mi nije žao (1998, 2005, 2007, 2009.), Zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije (2001, 2003), Sasvim sam popubertetio (2002, 2007, 2008), Različitosti, od vrijeđanja do umorstva – priču Leti, Marta,

Študenta i revije Literatura 1990. (Slovenija),

leti, (2003), Hoću i ja (2004, 2007, 2008), Znala

Sanja Pilić

nagradu za radioigru O kome se to radi Radionagradu Grigor Vitez za knjigu O mamama sve najbolje (1990), nagradu Ivana Brlić- Mažuranić za knjigu Mrvice iz dnevnog boravka (1995) i za knjigu Zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije (2001) i ponovno nagradu Grigor Vitez za knjigu Sasvim sam popubertetio

zaljubila uvršten je na časnu listu IBBY-ja za 2008. godinu.

2004), Ljubavi različite, pjesme razne (2005), Jesam li se zaljubila? (2006, 2007, 2008), Što mi se to događa? (2007, 2008), Zar baš moram u školu? (2008, 2009), Što cure govore? Što dečki govore? (2008, 2009) te slikovnice: Vidiš da se moram zabavljati (1999), Znatiželjna

(2002), te nagradu Mato Lovrak za roman Što mi se to događa (2007). Roman Jesam li se

sam da moram izabrati drugačiji život (2003,

59,00 kn ISBN 978-953-14-0292-7

koka (2000), Zaljubljeni medo (2000), Jupi, došao je Sveti Nikola (2003), Princeza (2004), Djed Mraz darove nosi (2005, 2007), Stigao je

Živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica.

brat (2006), Priča o vučiću Grgi (2005, 2007).

Zar baš moram u školu?

Zar bas moram u skolu.indd 1

18.12.2008 13:49:45

Od iste autorice dosada objavljeno: ŠTO MI SE TO DOGAĐA? JESAM LI SE ZALJUBILA? SASVIM SA POPUBERTETIO E, BAŠ MI NIJE ŽAO! HOĆU I JA! ZAR BAŠ MORAM U ŠKOLU? Što cure govore? Što dečki govore?

Sanja Pilić

Zar baš moram u školu?

BIBLI

Sanja Pilić za mlade Urednik Zoran Maljković Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Za nakladnika Zdravko Kafol Grafički urednik Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice Marija Morić Ilustracije Niko Barun Korektor Jakov Lovrić Prvo izdanje travanj 2008. Drugo izdanje siječanj 2009. Tisak Impress, Iv. Gorica ISBN 978-953-14-0292-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 661345

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

SANJA PILIĆ

Zar baš moram u školu? DRUGO IZDANJE

ZAR BAŠ MORAM U ŠKOLU?

Došla sam s mora. Crna sam kao crnkinja. A kosa mi je plava. I sva sam još morska. Morskozaljubljena, zapletena u ribarske mreže, začarana jednim Ivanom iz Rovinja. Jednim Markom iz Splita. Hm, i jednim Kristijanom iz Pule. Ups! Nisam to smjela priznati. Trebam glumiti pristojnu djevojčicu, počinje škola, a meni se neeeee ideeee u školu. Neee ideee! Otišla sam teti doktorici sama samcata i rekla da bih uzela bolovanje. Moja mama često uzima bolovanje i onda hoda po stanu u najgroznijim kućnim haljinama, posprema, poziva goste i potajno piše pjesme. Telefonira. Kad je netko nazove namješta iznemogli glas i izmišlja da ima temperaturu i da je bole kosti. Zaključim li da laže, objašnjava mi kako je umorna od života, a biti umoran je bolest. 7

Sanja Pilić

Zar baš moram u školu?

Teti doktorici objasnila sam da sam umorna od škole koja nije još ni počela, a da sam totalno neumorna od ljeta. Zatim sam joj priznala da sam zaljubljena, a čula sam da se i to smatra bolešću pa sam je zamolila jedno bolovanje od desetak dana. Teta doktorica je razrogačila oči, otvorila usta i uzdahnula: – Oh! Ah! Uh! Što vama djeci pada na pamet? Ti si jednostavno predugo bila na moru. Nedostaje ti disciplina. Zdrava si kao dren, hm, iako bi mogla biti nešto deblja... – Deblja? – Da. Mogu ti dati lijek za pojačavanje apetita. – Hvala, ne bih. Možda bih trebala uzeti neki lijek za početak školske godine, da mi škola ne bude baš teška, iako je teško da mi ne bude teško u školi. Znate li koliko mi moramo učiti? – Znam – rekla je doktorica. Počele smo pričati o životu, obvezama, domaćim zadaćama, radnom vremenu. Rekla sam joj kako je Marko pametan, Ivan zgodan, a Kristijan igra dobro nogomet. Doktorica se nasmijala. – Mislim da ti treba lijek protiv zaljubljenosti. – Da? Ne slažem se – odgovorila sam. – Radije ću ići u školu. I pod odmorom čitati ljubavne poruke na mobitelu. Misliti na more... 8

Zar baš moram u školu? Sanja Pilić

– Može i tako – rekla je doktorica. Izašla sam iz ordinacije. Ah, škola, pomislila sam, nisam te uspjela izbjeći. Ali nema veze. Zoran, Miroslav i Zvonko baš su zgodni dečki! Kad sam već tako zaljubljiva, mogla bih se i u njih zaljubiti. Zašto da mi jesen bude tužnija od ljeta, recite mi? Recite! Zašto bi mi rujan trebao biti jesenski, kišovit i sav u rasporedu sati? Ne znate? Naravno. Pa dobro, kad već nisam uspjela dobiti bolovanje, uzet ću uživovanje! Uživat ću u svemu! Pih! Ipak sam ja jača od godišnjih doba i školskih programa, zar ne?

PRVI DAN U ŠKOLI

Mama je došla po mene u školu. Bilo mi je vrlo zabavno. Upoznao sam novu učiteljicu. Nalikuje mojoj mami. Katkad mi izgleda da sve dobre osobe nalikuju mojoj mami. Učiteljica je rekla da sam sladak. Volim biti sladak. Također volim biti najdraži. Zatim ljubljeni. Osobito obožavam biti najdraži, mileni i najpa metniji. Nije loše ni kada sam najljepši. Ili najbolji. Sanja iz prve klupe rekla je da imam zgodnu majicu, a Tamari iz druge klupe sviđaju se moje pjegice. Danas sam samo skupljao najljepše rečenice koje su mi bile upućene. Doduše, slušao sam i nešto o učenju, domaćim zadaćama i školskom priboru. Upoznao sam školskog domara i tete kuharice. Tete kuharice također su nalikovale na moju mamu, jedino su bile starije. Smiješile su se i rekle su mi da će me malo podebljati. 10

Sanja Pilić

Zar baš moram u školu?

Nisam baš bio siguran što to znači, zapravo. Nadam se da neću morati jesti juhu jer juhu izbjegavam. A bogme i griz na mlijeku. Sprijateljio sam se s Tomislavom koji ima psa, a tata mu je pomorac. Zapravo, mislim da je škola zabavna. Kažu da je učenje prava dosada, ali meni, valjda, neće biti. Imam tri ujaka i svi vole učiti i nose naočale. Završili su nekakve fakultete i uvijek su dobre volje. Znači, nije učenje baš tako opasno! Mama je rekla da je ponosna na mene jer sam krenuo u školu. I ja sam bio ponosan. Više nisam vrtićki klinac, već sam prvašić. Nije to mala stvar! Živjela škola i živio ja! I živio prvi razred, zajedno s naj, naj, najljepšim pohvalama koje sam danas primio!

ŠKOLA POČINJE

Mama mi je kupila torbu za školu. Tata mi je kupio knjige. Teta Antoaneta mi je kupila pernicu. Nitko mi nije kupio automobil (onaj najobičniji i najmanji), strip ili računalnu igricu. Izgleda da je ta škola opasna stvar. I ozbiljna. Svi su se oko mene uozbiljili. Dok šećemo gradom, mama me ispituje čitanje i zbrajanje. Ponavlja da sam velik. I da moram još narasti. Baš mi se i ne raste ukoliko je to tako naporno. I pomalo dosadno. Moj tata je velik i često kasno dolazi kući. Uvijek je na nekakvim sastancima. Moja mama je velika i prilično je umorna svaki dan. Teta Antoaneta je također velika i nema vremena za gledanje crtanih filmova i škakljanje. Zašto je biti velik takva fora? Pogledajte mene! Sladak sam kao šećer i simpatičan. I još nemam sedam godina. Pa to je divno! Umiljat sam kao zečić, mačić, psić, dražestan kao cvjetić i listić. 13

Sanja Pilić

Zar baš moram u školu?

Imam pjegice i susjedi me obožavaju. Zašto moram ići u školu i napustiti svoje najdraže tete iz vrtića, Jelicu i Vericu? Mislim da se odrasli ne igraju u pješčaniku i ne valjaju po travi. I što ću sad? – Kakav je to život? – pitam se. – Školski – veli mama. – Ne možemo se vječno igrati – ozbiljan je tata. Onda sretnem učiteljicu: – Još malo pa se vidimo – kaže. I smije se. – Super ćemo se zabavljati. – Škola me neće pojesti? – pitam. – Oh, ne, samo će te proljepšati – kaže učiteljica. Jedino je ona vesela i ne boji se škole. Onda dobro, pomislim. Sretnem Pericu, Tomicu, Janka, Zlatku i Emu iz svoje vrtićke grupe. Preživjet ćemo i ovo, zaključim. Oni čak i ne poznaju sva slova! Pa dobro! Nekoć nisam znao vezati cipele, a sad sam u tome pravi umjetnik. Snaći ću se. Ali nikad neću postati sasvim velik i sasvim ozbiljan... Zbilja. Časna riječ!

NOVO I STARO

Mama mi je kupila nove cipele. Dobio sam novu majicu. Imam nove knjige. I teke su mi nove. Torba mi je sasvim najnovcijatija. Nov sam cijeli. Imam i nove pjege. Sunčane. Zatim nove učiteljice: Mirelu i Anabelu. Imam sasvim nove zadatke: ići u školu i učiti. Prvi put idem u prvi razred. Priznajem da me strah. Bojim se klupa, školskog zvona, ranog ustajanja i čitanja. Jao! Imam i novi strah, znači! Moja sestra Sara kaže da se ne trebam bojati. Lako njoj – njoj je sve to staro. Ni ja se ne bojim dječjeg vrtića, ljučljački, pjevanja pjemica, tete Zore i Štefice, vožnje na vrtuljku i popodnevnog spavanja. Joj, najradije bih bio onaj stari, pa makar i u starim cipelama i sa starom majicom. 15

Sanja Pilić

Zar baš moram u školu?

Ali bih onda imao samo šest godina! A sad imam sedam! Sedam novih novcatih godina. Ipak je to velika stvar! Zbilja velika. Stavio sam torbu na ramena, a Sara me vodi u školu. Svi me gledaju. Pozdravljaju me. Osjećam se ponosno. Prodavačica Micika poklonila mi je lizalicu. Bojim se, a to se ne kuži. Svi mi čestitaju zbog toga što sam krenuo u školu. Dolazim pred novu školu. – Sad počinje tvoj novi život – kaže mi Sara. Ona je obična štreberica. – Više ništa neće biti po starom. – Hm, dobro – odgovoram. – Ali ako je novi život lijep poput nove torbe, možda to i nije tako loše. – Nije – kaže Sara. Ulazim u školu. I osjećam se nekako ponosno. Super nov osjećaj. I baš dobar!

FACA

Imam jednog strica koji se zove Stipe. Svi ga zovu Barba. Ovo ljeto naučio me plivati i loviti ribe. Osjećao sam se kao morski vuk. Kad sam se morao vratiti u Zagreb, bilo mi je bljakasto. Mislio sam da imam morsku bolest. I imao sam – od same pomisli na školu, zavrtjelo bi mi se u glavi i pozlilo. Na moru sam bio faca. U školi sam zato običan prvašić. Mama me vodi za ruku preko raskrižja. I odijeva u žute i narančaste majice tako da sav svijetlim. Iako već znam čitati, a i pisati neka slova, mama se prema meni odnosi kao da idem u vrtić. Zaboravila je kako sam se borio s ribama i valovima, a da ne spominjem kako se nisam bojao kad je bilo nevrijeme i puhao orkanski vjetar. Zajedno sa Stipom rješavao sam križaljku u Mikijevom zabavniku. Svjetiljka bi katkad žmirnula. Kiša je lijevala niz ulicu. Šalaporke su bile čvrsto zatvorene. Stric Stipe bi mi namignuo. Hm, škola mi je bez veze. 17

Sanja Pilić

Zar baš moram u školu?

U razredu ima previše djece i uopće nisam nekako poseban. Nitko mi se ne divi. Utapam se u jadnoći. Mama kaže da ću uskoro postati faca. Ona već je faca. Piše knjige. Ah. U klupi do mene sjedi Mirna. Danas mi je rekla da imam lijepe oči. Progutao sam knedlu. To s očima je dobar početak. Možda i škola nije tako dosadna. Vidjet ću. Prije sam se bojao mora, ali naučio sam plivati. I u školi ću naučiti plivati. I loviti ribe. Pardon, petice, nadam se! I Mirnu, hm, kad bolje razmislim!

SMAK SVIJETA

Došao je smak svijeta! I ja sam smaknut. Pomaknut. I ćaknut. Uopće mi se ne ide na ljetovanje, praznikovanje, uopće mi se ne završava škola. Školovao bih se do besvijesti, sjedio u klupici s Maricom. Marica ima najljepši nosić na svijetu, malo izvijen prema nebesima. I plave oči, goleme, zelene poput lišća lopoča i usne boje trešanja. Marica je sva za gledati i onda je gledam pod nastavom. Dok je učiteljica nije preselila u moju klupu, nisam je zamjećivao. A onda odjednom: Zblam! Tko je to? Što je to? Tornado, orkanska bura, tuča, električna struja, zvukovi s gradilišta, mješalice, bušilice – moje srce počelo je ubrzano drhtati, pa lupati, pa se tresti. Izgubio sam glas kad sam shvatio da je Marica nevjerojatno zgodna, a i sva posebna. Zatim nježna. Kad bi me slučajno trknula, ispričala bi se. – Oprosti, nije namjerno. – Nema veze – jedva bih propiskutao. Nedostajalo mi je zraka. Dugo mi je trebalo da se naviknem na stanje zaljubljenosti i smanjim crvenilo obraza kad god bi me Marica pogledala. Grozno. Taman sam se 19

od iste autorice:

Sanja Pilić dobila je drugu nagradu Večernjeg lista za kratku priču 1981. godine, drugu

Zar baš moram u školu?

drugo izdanje

SANJA PILIĆ

m o š r a a b m r a Z ? u l o k š u

Študenta i revije Literatura 1990. (Slovenija),

leti, (2003), Hoću i ja (2004, 2007, 2008), Znala

Sanja Pilić

zaljubila uvršten je na časnu listu IBBY-ja za 2008. godinu.

(2002), te nagradu Mato Lovrak za roman Što mi se to događa (2007). Roman Jesam li se

sam da moram izabrati drugačiji život (2003,

59,00 kn ISBN 978-953-14-0292-7

koka (2000), Zaljubljeni medo (2000), Jupi, došao je Sveti Nikola (2003), Princeza (2004), Djed Mraz darove nosi (2005, 2007), Stigao je

Živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica.

brat (2006), Priča o vučiću Grgi (2005, 2007).

Zar baš moram u školu?

Zar bas moram u skolu.indd 1

18.12.2008 13:49:45