ZORANU,BRATU MOM
I. Zorane,zoro rumena hladni su Lima talasi potanja kruna slomljena i tamne zlatni ukrasi. Krunu što majci propade u noći groznog jauka, radost kad joj nestade kad tuga iz nje zakuka. Suza da lice umiva za život jedan cijeli crnina da je pokriva dan da joj ne bijeli. Umjesto plavih daljina od nas te zemlja dijeli.
II. Od nas te zemlja dijeli i hladan,ćutljivi kamen, talasi mutni nam uzeli svu tvoju snagu i plamen. Kad zvijezde sve utrnu sa njima i ja kad svenem kroz tu tamu i crninu ti bićeš živ za mene. Patnja i bol ipak minu dođu druga vremena, neki zraci Sunca sinu tuga je druga nevjerna… U srcu nosimo prazninu radosti naša slomljena.
III. Radosti naša slomljena biserna suzo majčina posle dugo vremena ona je opet kraj sina.
Tugu je svoju nosila iza stisnutih usana, suzom je lišće zalila od divljih trešanja. Bolom je bolovala jedan život cijeli a tugu svoju znala sa prirodom da dijeli. Sa zemljom kojoj te dala anđele krila bijelih.
IV. Anđele krila bijelih zvijezde sada sviraju muziku nota umilnih kojom te dozivaju. Putuje zlatnim stazama mlada ti duša nevina, praćena divnim notama zvjezdanih pijanina. Pjesme ti pjevaju anđela horovi, uzalud te dozivaju Tifran i orlovi… Tu gdje oblaci igraju nestaju tvoji tragovi.
V. Nestaju tvoji tragovi, minule sve su nade, te noći kada polomi ovo srce u komade. Niko se ne vraća sa staze vječnosti, rastaju se braća… ako ti skrivih oprosti. Lik tvoj mi donesu dugine divne boje, U njima moj ponosu još slutim oči tvoje…
Sjećanja skupljasmo rosu u nama još postoje. VI. U nama još postoje nježne riječi i šale, sjećanja na težnje tvoje na želje i ideale. Tako se lik ti dragi u nama opet stvara, da tugu malo blaži i da nas razgovara. Samo u olujnim noćima kad sinu munja blicevi, suza u očima zna da smo tugu živjeli i da u nama svima bola su oštri mačevi.
VII. Bola su oštri mačevi, tuge su vreli plameni a duša samo želi da se okameni. Da ledom srce zaledi da tugu ne osjeća, uzalud,ne vrijedi patnja je samo veća. Život u suzama postaje svjet bez boje, postaje zbirka sjećanja na tebe i dane tvoje. Tog dana su,bez pitanja rasjekli dušu na dvoje.
VIII. Rasjekli dušu na dvoje, rasjekli srce na pola, plameni tuge moje i vatra žarkog bola. Riječ je postala lelek,
suza je postala jecaj, život je postao teret, sreći došao kraj. Zalud livade krasne cvijetom cvjetaju zalud na nebu jasne zvijezde sijaju… Zalud u sate kasne anđeli pjesmu pjevaju.
IX. Anđeli pjesmu pjevaju na putu tvom te prate, dok zvjezde noću sijaju u sebi tražim te brate. O nije tuga to,nije, od tuge to je više, ono što u sebi krijem sa lica suze briše… Živim u selu malom i gledam more sinje, dječak u tijelu starom na kosi mojoj inje, talasi pjevaju žalom tvoje se ime pominje…
X. Tvoje se ime pominje u svakoj strofi i stihu i kako idu godine slušam tu pjesmu tihu. Sad samo prepisujem iz duše svoje riječi, još za tobom tugujem jer tuga se ne liječi. Dok vrijeme i godine tijelo mi ispijaju, sjećanja na naše dane još u njoj klijaju i sad kad zora svane u oku suze sijaju.
XI. U oku suze sijaju, u oku njihov je dom, ne dam da se kotrljaju naniže po licu mom. Dok jedne tihe noći kad zavlada tišina ne pustim da moje oči daruju suze mrtvima. Te noći neka se vrata tuge moje otvore, dok žalim majku i brata šumi mi, šumi javore. Neka tog noćnog sata mramoru suze govore.
XII. Mramoru suze govore duša ga njima zaliva, plačite oči do zore noć vas od ljudi skriva. Govore suze kamenu i dragim sjenima, za jednu krunu slomljenu u talasima Lima. Nikada ne može duša da stigne do vas bliže, i dok sebe samu kuša nisku od suza niže. Uzalud srcem sluša odgovor nikad ne stiže.
XIII. Odgovor nikad ne stiže tek hladan kamen ćuti, zora je sve bliže,bliže i uskoro će svanuti. Svitanja mnoga rumena dočekah sa tugom,
posle nekog vremena tuga mi postala drugom. Kako prolaze dani duši je mojoj gore od tuge riječ je brani usne same govore… Sreću život sahrani mramore,hladni mramore.
XIV.
Mramore hladni mramore, gdje je kruna slomljena, još tražim odgovore posle toliko vremena. Čemu u oku suze, zašto u srcu tuga, zbog čega noć mi uze mog i brata i druga. Zbog čega ostadoh sam, zašto mi njega nema, zbog čega je kruna okrutno polomljena, zbog čega pjevam tužan Zorane,zoro rumena.
Magistrale Zorane,zoro rumena Od nas te zemlja dijeli Radosti naša slomljena Anđele krila bijelih. Nestaju tvoji tragovi U nama samo postoje Bola su oštri mačevi Rasjekli dušu na dvoje. Anđeli pjesmu pjevaju Tvoje se ime pominje U oku suze sijaju Mramoru suze govore, Odgovor nikad ne stiže... Mramore,hladni mramore.