n i r g e n e Mont
Guitar Duo Goran Krivokapić & Danijel Cerović
Nova glazba za gitaru
U
1
mjesto ulaska u gnostičke, posvećene prostore Nove glazbe, pristupačan gitaristički program ove kompaktne ploče nudi pitku glazbu 20. stoljeća, atraktivnu i «običnimð zaljubljenicima u glazbu, ali i glazbu koja u sve tri skladbe poznatim glazbenim uzorcima pridodaje nova značenja. Stoga bismo je mogli nazvati Novom: nova pučka glazba (tango), nova klasična glazba (sonata), nova uporabna glazba (cirkuska glazba)... Pridjev novo ne odnosi se ovdje na spekulativne glazbene svjetove. Ovom prilikom on samo govori o jednostavnom, ali ipak novom oblikovanju melodijskih, harmonijskih, ritamskih, interpretacijskih i drugih ćelija, te glazbenih stilova i pravaca koji su sastavni dio odrastanja i života suvremenog čovjeka. Stoga skladbe s nosača zvuka i sada mogu suvremenim skladateljskim praksama poslužiti kao primjeri glazbe okrenute konzumaciji publike. Trostavačna Tango suita br. 1 za dvije gitare neprikosnovenog «kralja tangað Astora Piazzolle (1921.-1992.), objavljena je 1985. g., te posvećena poznatim gitaristima - braći Sérgiu i Odairu Assad. O širokoj popularnosti
skladbe svjedoče mnogobrojne obrade, koje su tijekom prethodnih 25 godina nastajale za različite izvođačke sastave: orkestar sa solo saksofonom, dvije marimbe i bongose, gitaru i bandoneón, klavirski trio, puhački kvintet, kvartet saksofona, ali i fagota… Bandoneón je tipičan instrument za Piazzollu. Stoga bi se u skladbi za dvije gitare mogle očekivati i skladateljske nedorečenosti.
Ipak, ovu skladbu resi majstorski krasopis do razine koja skladbu čini utjelovljenjem svega onoga što je široj publici poznato kao osebujan Piazzollin stil. Virtuozna, rascvjetana, senzualna dramatika, naglašena sinkopiranim ritmovima ispunjenima energijom, sentimentalnost i emotivnost koje otkrivaju melodie lunghe drugog stavka te nestalna horizontalna polimetrija poput one između 4/4 i 6/8 (u prvom stavku) ili 4/4 i 5/4 (u drugom stavku) pripadaju do tada već dobro razvijenom i utvrđenom Piazzollinom stilu tango nuevo. Većina glazbenih pisaca naglašava utjecaj jazza na
Piazzollin harmonijski jezik. To je neosporivo, ali ti su utjecaji u ovoj skladbi prepoznatljiviji u načinu izgrađivanja akordičkih kompleksa negoli u modulacijskim postupcima. Inovativnost stila tog novog tanga, kojeg su ranijih godina napadali zagovornici konzervativnijih struja, na izrazit je način označena harmonijskim osobitostima. Jedna od njih je visok stupanj prisutnosti kromatskih klizanja, skokova i sekvenci, što skladbu čini prototipom Piazzollinog zrelog stila. Ovi postupci premošćuju tonalitetne jazove između područja povisilica i snizilica bez korištenja tercnih i kvintnih kromatskih srodnosti, svojstvenih popularnoj glazbi. Zanimljivo je i zgušnjavanje harmonijskog jezika u codi 3. stavka, koje nadilazi očekivane Piazzolline harmonijske poteze. Osebujnost ovog stila odlikuje i prividna slušna jednostavnost koja počiva na odličnom poznavanju tradicionalnih skladateljskih tehnika, osobito kontrapunktskih. Glazbena tradicija primjećuje se u učestalom korištenju ostinatnih harmonijskih struktura, čija se zvučna upečatljivost postiže ritamskim usitnjavanjem. Tome se pridružuje i iskorištavanje cjelokupnog tonskog materijala u vertikalnom i horizontalnom smislu. Utjecaj kontrapunktskih tehnika na Piazzollin stil vidljiv je u fragmentarnim kompozicijskim principima passacaglie u 1. stavku koje ne percipirajmo kao takve - oni nestaju i prije nego
2
što su se razvili. Gledajući iz širih povijesnih perspektiva, sve su to postupci uočljivi i u djelima majstora devetnaestog (katkad i osamnaestog) stoljeća, ali i utemeljitelja Nove glazbe.
P
3
osve drugačiju atmosferu predstavlja skladba Glazba za cirkus op. 54a za dvije gitare Carla Domeniconija, jedna od najizvođenijih skladbi ovog talijanskog skladatelja. Minijaturna suita, skladana 1992. g., sastavljena je od 9 stavaka koje bi bilo primjerenije nazvati «skicamað negoli «stavcimað. Domeniconi u sedam stavaka koristi melodijske uzorke i tempa popularnih i narodnih napjeva i plesova, poput tanga, valcera, sirtakija, pasodoblea, kan-kana, swinga… Stavci su s jedne strane zamišljeni kao programska glazba čije je izvanglazbeno značenje podcrtano deskriptivnim naslovima u cilju zvukovnog «oslikavanjað cirkusa i njegovih karakterističnih likova na razini asocijativnosti. S druge strane, sama zvukovna realizacija je glazbena parodija. Zalog izvođenosti ove skladbe ili pojedinih njenih dijelova počiva u iznimnoj pjevnosti te jednostavnosti i transparentnosti notnog zapisa većine stavaka, što omogućuje da pojedine stavke izvode i učenici, studenti i amateri. Ipak, ova fiktivna jednostavnost u sebi nosi nešto od
međuprostora između umjetničkog i trivijalnog, kojeg je u prvoj polovici 20. stoljeća majstorski inaugurirao Erik Satie. Dokaz tome su i dva stavka (Pačja utrka i Jogi koji je nestao kroz ključanicu) koji izlaze iz područja parodiranja banalnog te dotiču područje Nove, ali i indijske glazbe.
Posljednja skladba na nosaču zvuka je Sonata fantasia za dvije gitare, koju je Dušan Bogdanović skladao između 1991. i 1992. g. Poput Piazzolline Tango suite, i ova je skladba posvećena braći Assad. U svojih desetak minuta ona predstavlja bogati zvukovni imaginarij, nastao vještim spajanjima tradicijom naslijeđenih glazbenih formi i suvremenih skladateljskih pristupa. Tri stavka (Allegro ritmico, Adagio rubato, Allegro molto) u notnom su zapisu spojeni u jedinstvenu cjelinu, a izvođenjem stavaka bez uobičajene stanke postižu se poseban nutarnji doživljaj i kohezija. Prvi stavak u izuzetno jasnom formalnom okviru sonatnog oblika spaja se pomoću meditativnog drugog stavka s trećim, brzim stavkom u obliku ronda. Ova cjelina služi za ispunjavanje specifičnim glazbenim sadržajima koji se ne daju svesti na uniformni stilski nazivnik. Pored elemenata jazza, nailazimo tu i na efekte svojstvene
električnoj gitari, afričke ritmove i natruhe indijske glazbe, melodijske orijentalizme i pentatoničke obrasce… No, time se ne iscrpljuje imaginarij: gotovo brutalna vertikalna suzvučja stravinskijevog i bartôkovskog prizvuka te debussyevski crtež notnog zapisa u 3. stavku ukazuju na velik broj podsvjesnih skladateljskih postupaka. Te nutarnje slojeve naziremo i u području tempa. Primjerice, oznaka tempa spomenutog 3. stavka mogla bi biti assez vif ili très vif, upravo kao u brzim stavcima srednje i kasne Debussyeve faze. Rezultat je nevjerojatna vitalnost ove glazbe: u prvi mah ona nam se čini jednostavnom, dijelom svakodnevice, gotovo glazbom kojom smo neprestano okruženi. Istovremeno, njenu složenost možemo prepoznati svakim novim slušanjem, otkrivajući uvijek nove elemente. Komunikativnost ove sonate posve je drugačije naravi od one Piazzolline. No, obje posjeduju iskonsku iskru koja se u povijesti glazbe najčešće imenuje kao spoj nadarenosti i poznavanja glazbenih tradicija klasične glazbe, etno-glazbe u širem smislu, ali i suvremene popularne glazbe. Ipak, naglasimo da se ne radi o danas popularnom cross-overu. Ovdje su predstavljene skladbe koje su sastavni, pa i reprezentativni dio sveukupnog glazbenog repertoara za dvije gitare. Jer - kvalitetna umjetnička glazba uvijek je nastojala sintetizirati višestruke glazbene pojave.
Helena Novak Penga
ovo je otprilike višak koji treba skratiti da bi opis stao na 4 strane
U
New music for guitar
mjesto ulaska u gnostičke, posvećene prostore Nove glazbe, pristupačan gitaristički program ove kompaktne ploče nudi pitku glazbu 20. stoljeća, atraktivnu i «običnimð zaljubljenicima u glazbu, ali i glazbu koja u sve tri skladbe poznatim glazbenim uzorcima pridodaje nova značenja. Stoga bismo je mogli nazvati Novom: nova pučka glazba (tango), nova klasična glazba (sonata), nova uporabna glazba (cirkuska glazba)... Pridjev novo ne odnosi se ovdje na spekulativne glazbene svjetove. Ovom prilikom on samo govori o jednostavnom, ali ipak novom oblikovanju melodijskih, harmonijskih, ritamskih, interpretacijskih i drugih ćelija, te glazbenih stilova i pravaca koji su sastavni dio odrastanja i života suvremenog čovjeka. Stoga skladbe s nosača zvuka i sada mogu suvremenim skladateljskim praksama poslužiti kao primjeri glazbe okrenute konzumaciji publike. Trostavačna Tango suita br. 1 za dvije gitare neprikosnovenog «kralja tangað Astora Piazzolle (1921.-1992.), objavljena je 1985. g., te posvećena poznatim gitaristima - braći Sérgiu i Odairu Assad. O širokoj popularnosti
skladbe svjedoče mnogobrojne obrade, koje su tijekom prethodnih 25 godina nastajale za različite izvođačke sastave: orkestar sa solo saksofonom, dvije marimbe i bongose, gitaru i bandoneón, klavirski trio, puhački kvintet, kvartet saksofona, ali i fagota… Bandoneón je tipičan instrument za Piazzollu. Stoga bi se u skladbi za dvije gitare mogle očekivati i skladateljske nedorečenosti.
Ipak, ovu skladbu resi majstorski krasopis do razine koja skladbu čini utjelovljenjem svega onoga što je široj publici poznato kao osebujan Piazzollin stil. Virtuozna, rascvjetana, senzualna dramatika, naglašena sinkopiranim ritmovima ispunjenima energijom, sentimentalnost i emotivnost koje otkrivaju melodie lunghe drugog stavka te nestalna horizontalna polimetrija poput one između 4/4 i 6/8 (u prvom stavku) ili 4/4 i 5/4 (u drugom stavku) pripadaju do tada već dobro razvijenom i utvrđenom Piazzollinom stilu tango nuevo. Većina glazbenih pisaca naglašava utjecaj jazza na
Piazzollin harmonijski jezik. To je neosporivo, ali ti su utjecaji u ovoj skladbi prepoznatljiviji u načinu izgrađivanja akordičkih kompleksa negoli u modulacijskim postupcima. Inovativnost stila tog novog tanga, kojeg su ranijih godina napadali zagovornici konzervativnijih struja, na izrazit je način označena harmonijskim osobitostima. Jedna od njih je visok stupanj prisutnosti kromatskih klizanja, skokova i sekvenci, što skladbu čini prototipom Piazzollinog zrelog stila. Ovi postupci premošćuju tonalitetne jazove između područja povisilica i snizilica bez korištenja tercnih i kvintnih kromatskih srodnosti, svojstvenih popularnoj glazbi. Zanimljivo je i zgušnjavanje harmonijskog jezika u codi 3. stavka, koje nadilazi očekivane Piazzolline harmonijske poteze. Osebujnost ovog stila odlikuje i prividna slušna jednostavnost koja počiva na odličnom poznavanju tradicionalnih skladateljskih tehnika, osobito kontrapunktskih. Glazbena tradicija primjećuje se u učestalom korištenju ostinatnih harmonijskih struktura, čija se zvučna upečatljivost postiže ritamskim usitnjavanjem. Tome se pridružuje i iskorištavanje cjelokupnog tonskog materijala u vertikalnom i horizontalnom smislu. Utjecaj kontrapunktskih tehnika na Piazzollin stil vidljiv je u fragmentarnim kompozicijskim principima passacaglie u 1. stavku koje ne percipirajmo kao takve - oni nestaju i prije nego
što su se razvili. Gledajući iz širih povijesnih perspektiva, sve su to postupci uočljivi i u djelima majstora devetnaestog (katkad i osamnaestog) stoljeća, ali i utemeljitelja Nove glazbe.
P
osve drugačiju atmosferu predstavlja skladba Glazba za cirkus op. 54a za dvije gitare Carla Domeniconija, jedna od najizvođenijih skladbi ovog talijanskog skladatelja. Minijaturna suita, skladana 1992. g., sastavljena je od 9 stavaka koje bi bilo primjerenije nazvati «skicamað negoli «stavcimað. Domeniconi u sedam stavaka koristi melodijske uzorke i tempa popularnih i narodnih napjeva i plesova, poput tanga, valcera, sirtakija, pasodoblea, kan-kana, swinga… Stavci su s jedne strane zamišljeni kao programska glazba čije je izvanglazbeno značenje podcrtano deskriptivnim naslovima u cilju zvukovnog «oslikavanjað cirkusa i njegovih karakterističnih likova na razini asocijativnosti. S druge strane, sama zvukovna realizacija je glazbena parodija. Zalog izvođenosti ove skladbe ili pojedinih njenih dijelova počiva u iznimnoj pjevnosti te jednostavnosti i transparentnosti notnog zapisa većine stavaka, što omogućuje da pojedine stavke izvode i učenici, studenti i amateri. Ipak, ova fiktivna jednostavnost u sebi nosi nešto od
međuprostora između umjetničkog i trivijalnog, kojeg je u prvoj polovici 20. stoljeća majstorski inaugurirao Erik Satie. Dokaz tome su i dva stavka (Pačja utrka i Jogi koji je nestao kroz ključanicu) koji izlaze iz područja parodiranja banalnog te dotiču područje Nove, ali i indijske glazbe.
Posljednja skladba na nosaču zvuka je Sonata fantasia za dvije gitare, koju je Dušan Bogdanović skladao između 1991. i 1992. g. Poput Piazzolline Tango suite, i ova je skladba posvećena braći Assad. U svojih desetak minuta ona predstavlja bogati zvukovni imaginarij, nastao vještim spajanjima tradicijom naslijeđenih glazbenih formi i suvremenih skladateljskih pristupa. Tri stavka (Allegro ritmico, Adagio rubato, Allegro molto) u notnom su zapisu spojeni u jedinstvenu cjelinu, a izvođenjem stavaka bez uobičajene stanke postižu se poseban nutarnji doživljaj i kohezija. Prvi stavak u izuzetno jasnom formalnom okviru sonatnog oblika spaja se pomoću meditativnog drugog stavka s trećim, brzim stavkom u obliku ronda. Ova cjelina služi za ispunjavanje specifičnim glazbenim sadržajima koji se ne daju svesti na uniformni stilski nazivnik. Pored elemenata jazza, nailazimo tu i na efekte svojstvene
Carl Philipp Emanuel Bach: Sonata za solo fl autu, Wq. 132 (H. 562) / Sonata for fl ute solo in A minor, Wq. 132 (H. 562) * 1. Poco adagio.......................................................................................... 4:01 2. Allegro................................................................................................... 4:45 3. Allegro................................................................................................... 4:06
Franz Joseph Haydn: Sonata za fortepiano u D duru, Hob. XVI:33 / Sonata for fortepiano in D Major, Hob. XVI:33 ** 4. Allegro................................................................................................. 9:46 5. Adagio.................................................................................................. 4:43 6. Tempo di Menuet.............................................................................. 4:27
Antonio José: Sonata za gitaru / Sonata para guitarra 7. Allegro moderato............................................................................. 7:17 8. Minueto............................................................................................... 2:23 9. Pavana triste...................................................................................... 4:28 10. Final ð Allegro con brio................................................................. 4:32 TOTAL..........50:28 Transkripcija / Transcribed by : * G. Krivokapić ** Carlo Marchione (G dur transpozicija / G major transposition)
Producent / Producer: Vanja Lisjak Snimatelj / Recording engineer: Andrej Rode Post-produkcija & Mastering / Postproduction & Sound Master: Filip Vidović, Morris-Studio, Zagreb Tekst / Text: Helena Novak Penga Prijevod / Translation: Johnatan Zalusky Dizajn / Artwork & Design: Goran Ivšić Urednik / Editor: Žarko Mirković Izdavač / Publisher: Muzički centar Crne Gore / Montenegrin Music Center Gitara / Guitar: Andres D. Marvi Žice / Strings: Savarez Snimano / Recorded at: Crkva sv. Trojice, Vrhnika, Slovenija, 2010.
MUZIČKI CENTAR CRNE GORE / MONTENEGRIN MUSIC CENTER Rektorat UCG Bulevar Džordža Vašingtona bb 81000 Podgorica, Montenegro tel / phone +382 20414 262 fax / fax +382 20414 263 mob / GSM +382 68245980 www.muzickicentar.com
Goran Krivokapić, born 1979, is
one of the leading guitarists of the new, young international guitar scene. The reasons for this are not only his technical virtuosity, which sets new standards in the guitar world, but also his characteristical interpretation of old and new repertoire. part from winning eighteen international competitions, he received several awards at the annual "International Guitar Convention in Alessandria”, Italy: 2005 as the best young guitarist of the year and 2006 for his debut CD "Best CD of the Year". Thus, by the age of 25, he had received the highest honors in the International guitar scene. At age 14 he won his first competition, but his breakthrough came in 2004 as winner of the two most prestigious guitar competitions in North and South America ("Guitar Foundation of America in Montreal, Canada, and" Dr. Luis Sigall International Competition of Musical Performance " in Viña del Mar, Chile). Since then he has performed all over the world and plays as a soloist in the most prestigious halls such as the Concertgebouw in Amsterdam, the Tchaikovsky Hall in Moscow, Lubkowitz Palace in Vienna, Auditorio Conde Duque in Madrid... As an artist, lecturer and adjudicator, he is a frequent guest at many international festivals
A
in Europe and America. Goran Krivokapic's musical focus is on the development of new works for classical guitar, mainly through making his own transcriptions from the Baroque and Classical works, but also collaborating with contemporary composers. ince 2010 he is working as a lecturer at the prestigious Koblenz International Guitar Academy, in which professional players get the opportunity to complete a post-graduate course of studies in his class.
S
Goran Krivokapić, born 1979, is one of the leading guitarists of the new, young international guitar scene. The reasons for this are not only his technical virtuosity, which sets new standards in the guitar world, but also his characteristical interpretation of old and new repertoire. part from winning eighteen international competitions, he received several awards at the annual "International Guitar Convention in Alessandria”, Italy: 2005 as the best young guitarist of the year and 2006 for his debut CD "Best CD of the Year". Thus, by the
A
age of 25, he had received the highest honors in the International guitar scene. At age 14 he won his first competition, but his breakthrough came in 2004 as winner of the two most prestigious guitar competitions in North and South America ("Guitar Foundation of America in Montreal, Canada, and" Dr. Luis Sigall International Competition of Musical Performance " in Viña del Mar, Chile). Since then he has performed all over the world and plays as a soloist in the most prestigious halls such as the Concertgebouw in Amsterdam, the Tchaikovsky Hall in Moscow, Lubkowitz Palace in Vienna, Auditorio Conde Duque in Madrid... s an artist, lecturer and adjudicator, he is a frequent guest at many international festivals in Europe and America. Goran Krivokapic's musical focus is on the development of new works for classical guitar, mainly through making his own transcriptions from the Baroque and Classical works, but also collaborating with contemporary composers. Since 2010 he is working as a lecturer at the prestigious Koblenz International Guitar Academy, in which professional players get the opportunity to complete a post-graduate course of studies in his class.
A
D
anijel Cerović graduated on
the Faculty of Music Arts in Belgrade in the class profesor Vere Ogrizovic. Year 2005. completed his master studies in guitar at the Conservatory in Maastricht (The Netherlands) in the class of Karl Markjonea. At the Music Academy in Cetinje he got master degree with the theme "Key sonatas for guitar in the period between two world wars." He attended master courses with renowned foreign performers and educators: Tilman Hopštok, Beto Davezac, Vladimir Mikulka, Zoran Dukic, Fabio Zanon. He has won numerous awards in competitions for guitar here and abroad: Cetinje (Republic competition), Novi Sad (Federal Competition), Belgrade (Guitar Art Festival), Plovdiv, Thessaloniki (Balkan youth festival), Bojano, Italy (Hoakin Rodrigo). Year 2005. He was finalists in the International Competition for the music of the twentieth century, held in Eindhoven (Netherlands). He has performed as a soloist and member of chamber ensembles at festivals at home and abroad: the Granada Festival, Novi Sad Summer Festival, A tempo (Podgorica), Budva Theatre City, Days of Music (Herceg Novi), Bach's Music Days (Belgrade), Sozopolj Festival (Bulgaria ), etc. He has performed in major halls such as : Lisinski (Zagreb), The Slovenian Phil-
harmonic (Ljubljana), Kolarac (Belgrade), as well as in Macedonia, Bulgaria, Greece, Germany and the Netherlands. s a soloist he has performed with the Montenegrin Symphony Orchestra, the Orchestra Montenegro RTV, Mossani Strings (The Netherlands), Rubicon Quartet, as well as prominent national and international artists such as Amanda Stojović, Goran Krivokapić, B. Martinovic, Milena Gjuro, Olivera Dukic and others. Daniel Cerović is one of the founders and artistic director of the Niksic Guitar Festival. Since 2003, hired as
A
D
anijel Cerović graduated on
the Faculty of Music Arts in Belgrade in the class profesor Vere Ogrizovic. Year 2005. completed his master studies in guitar at the Conservatory in Maastricht (The Netherlands) in the class of Karl Markjonea. At the Music Academy in Cetinje he got master degree with the theme "Key sonatas for guitar in the period between two world wars." He attended master courses with renowned foreign performers and educators: Tilman Hopštok, Beto Davezac, Vladimir
Mikulka, Zoran Dukic, Fabio Zanon. He has won numerous awards in competitions for guitar here and abroad: Cetinje (Republic competition), Novi Sad (Federal Competition), Belgrade (Guitar Art Festival), Plovdiv, Thessaloniki (Balkan youth festival), Bojano, Italy (Hoakin Rodrigo). Year 2005. He was finalists in the International Competition for the music of the twentieth century, held in Eindhoven (Netherlands). He has performed as a soloist and member of chamber ensembles at festivals at home and abroad: the Granada Festival, Novi Sad Summer Festival, A tempo (Podgorica), Budva Theatre City, Days of Music (Herceg Novi), Bach's Music Days (Belgrade), Sozopolj Festival (Bulgaria ), etc. He has performed in major halls such as : Lisinski (Zagreb), The Slovenian Philharmonic (Ljubljana), Kolarac (Belgrade), as well as in Macedonia, Bulgaria, Greece, Germany and the Netherlands. s a soloist he has performed with the Montenegrin Symphony Orchestra, the Orchestra Montenegro RTV, Mossani Strings (The Netherlands), Rubicon Quartet, as well as prominent national and international artists such as Amanda Stojović, Goran Krivokapić, B. Martinovic, Milena Gjuro, Olivera Dukic
A