O genocidima u foči 1992 – 1995 i 1941 1945

O GENOCIDIMA U FOČI 1992. – 1995.i 1941.-1945.

Izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka priredio:Kenan Sarač

O GENOCIDIMA U FOČI 1992. – 1995.i 1941.-1945.

-S V J E D O Č A N S T V A -

FOČA 1992. : Tužna priča Midhete Orelj iz Slatine kod Foče

O majci sam saznala da je zapaljena u kući nedaleko od mjesta gdje je ranjena… I SADA VIDIM KAKO NEDALEKO OD NJENOG TIJELA LEŽI TRUDNICA U DEVETOM M JESECU. BILA JE MRTVA, ALI SE BEBA U NJO J JOŠ VRTJELA. TO MI SE TAKO USJEKLO DA SE I DANAS, KADA VIDIM TRUDNICU, TOGA SJETIM… MIDHETA ORELJ JE KRAJEM MAJA 1992. GODINE IZGUBILA OSAM ČLANOVA PORODIC E, A ONDA JE ZAROBLJENA. PREŽIVJELA JE ZATOČENIŠTVO, ZLOSTAVLJANJA, ZBJEGOVE… DANAS RADI SA DRUGIM LJUDIMA KOJI SU PREŽIVJELI ISTO ILI SLIČNO, ŽELEĆI IM POMOĆI.

“Zajedno s majkom, dvojicom braće i sestrom, te drugim mještanima Slatine kraj Foče, 26. aprila 1992. godine pobjegla sam u Goražde, zbog napada koji su počeli na tom području. Tada sam imala 18 godina.

U Foči je vladala grozna atmosfera. Podjele su bile vidljive među Srbima i muslimanima – vozili su se različitim autobusima, izlazili u različite kafiće…

Odlučili smo da idemo u Kokino Selo kraj Goražda, gdje smo imali porodicu. A onda su počeli napadi na Goražde. Prvi je bio 4. maja 1992. godine. No, dan koji ja nikada neću zaboraviti tek je uslijedio. I danas me svaki 22. dan u mjesecu asocira na taj maj.

U jutarnjim satima, negdje oko pola pet, 22. maja 1992. godine počeo je napad na Kokino Selo. Pobjegli smo u kuću nekog Bogdanića, pošto je bila bolje građena i jer su navodno podrumi bili sigurniji. No, tog kobnog jutra niko nas nije mogao sačuvati osim dragi Bog. Muškarci iz sela su pokušali pružiti neki otpor, ali je bilo bezuspješno. Nakon dva sata, upale su srpske snage i više niko nije znao šta se dešava. Narod je bježao gdje je ko stigao. Sestra i ja smo bile na spratu kuće. Pošto nismo mogle izaći na vrata, jer se pucalo, skočile smo s balkona, dva metra od zemlje.

U podrumu su bili mama i jedan brat, koji je bio bolestan. Drugi je bio s vojskom. Svi su izašli. Bilo je ranjenih, krvavih, a još uvijek se pucalo… Tog dana je i nebo gorjelo.

Ipak, uspjela sam pobjeći u svom tom haosu. Došla sam do jedne prodavnice i sakrila se ispod stepenica. Onda je dotrčao i moj brat Midhat i legao pokraj mene. Dotrčao je i jedan rođak, koji je pogođen dok me pokušavao zaštititi. Metak koji je njega ubio, mene je samo okrznuo.

Nedaleko od stepenica vidjela sam majku i drugog brata, neku djecu i tri trudnice, te moju sestru… Kada se malo stišala pucnjava, otrčala sam tamo i legla pokraj njih. Isto je pokušao i moj brat Midhat, ali je pogođen pao pokraj ceste. Tek kasnije sam saznala da je mrtav. Onda je jedan metak pogodio majku kroz noge, a ona nije ni glasa pustila. Sjećam se da su meci letjeli na sve strane. Mene je ruksak sa garderobom, koji mi je bio na glavi, spasio od smrti. Bio je sav izrešetan.

Na tom istom mjestu kasnije je pogođena daidžina kćerka, koja je imala 12 godina. Malo kasnije sam na sebi osjetila nešto teško i vruće. Rodica koja je bila kraj mene, kada je podigla glavu da vidi gdje joj je sin, pogođena je direktno u glavu i mrtva je pala preko mene.

Iznenada je pucnjava prestala i pozvali su nas da se predamo. Napad na Kokino Selo preživjelo je 36 ljudi, ali smo svi zarobljeni. Kazali su nam da ustanemo i poredamo se uza zid prodavnice. Sjećam se da su neki bili u uniformama bivše milicije, neki u šarenim vojnim uniformama, ali nikog nisam poznavala.

Majka je još bila živa, ali mi nisu dali da joj priđem. I ostala je na tom mjestu. Ja sam uzela bolesnog brata i rodicinu kćerku Lejlu, koja je imala 13 mjeseci. Morala sam je uzeti jer je rodica ubijena. I sada vidim kako nedaleko od njenog tijela leži trudnica u devetom mjesecu. Bila je mrtva, ali se beba u njoj još vrtjela. To mi se tako usjeklo da se i danas, kada vidim trudnicu, toga sjetim.

Mislili smo da će nas tu kraj prodavnice pobiti, ali su nas otjerali u neku kuću, te malo kasnije odvedeni smo do neke druge kuće, gdje smo zatekli jednu ženu s bebom od tri dana, te dvoje staraca.

Tu smo i prenoćili, i sve su nas popisali. Još nisam znala šta se desilo sa ranjenim i ubijenim. Naredno jutro dolaze ponovo isti oni policajci i vojnici i vode nas u sljedeću kuću. Sve što smo imali vrijednosti oduzeli su nam, a onda nas ispitivali. Prozvali su mene i sestru.

Prvo su mene ispitivali i pitali ko je organizovao odbranu, koliko nas je bilo, da li sam bila član Stranke demokratske akcije (SDA) i slično. Jedan od tih ljudi koji su nas ispitivali ošamario me.

U toj kući ostajemo 11 dana. Vojnici su često dolazili i plašili nas. Sjećam se nekog koga su zvali Majdok, koji je vadio brojanice i govorio nam da ih je u Vukovaru od Hrvata skinuo. On je htio odvesti mog bolesnog brata, ali kada sam se od straha onesvijestila, odustao je.

Onda su nas prebacili u neku osnovnu školu, između dva brda, bez kuća okolo. Prijetili su nam da će doći ‘Beli orlovi’ i odvesti djevojke. Tu smo preživjeli strašne stvari. I danas sanjam kako bježim od ljudi koji su tu dolazili i čuvali nas. Zlostavljali su nas i fizički i psihički. U istoj prostoriji u kojoj smo bili zatvoreni, morali smo jesti, spavati i vršiti nuždu. Žene su odvođene, ali niko o tome nije govorio. Jedne večeri su htjeli mene da izvedu, ali nije dala moja sestra.

Blizu te prostorije u školi bio je stan nekog učitelja, u koji su prebacili nas nekoliko. Među nama su bile dvije trudnice i žena sa djetetom. Mene su prebacili sa malom Lejlom, ali nisu doveli i brata i sestru. Nekoliko dana nismo znali jedni za druge, a onda su i njih doveli na moju molbu.

Par dana poslije, svi zajedno smo prebačeni u jednu kuću u obližnje selo, ali smo uskoro opet vraćeni u školu i nakon nekoliko dana oslobođeni. To je bilo u julu 1992. godine. Doveli su nas na neki put i rekli da idemo. Bili smo umorni, neokupani, ušljivi… Hodali smo i stigli do napuštenog sela. Tu nas je opkolila neka vojska. Kada smo izašli, vidjeli smo da imaju oznake Armije BiH na uniformama. Bili smo slobodni.

Ja dalje sa Lejlom i bratom idem za Mostar, a sestra ostaje. Baš nekako u to vrijeme počinju sukobi između Hrvatskog vijeća obrane i Armije u Mostaru.

Ipak ostajemo neka dva mjeseca kod porodice. Tu sam ostavila Lejlu, a ja s bratom produžila za Čapljinu, gdje smo također imali porodicu. Oni su otišli u Zagreb, a nas dvoje ostajemo sami u njihovoj kući.

Nikoga nismo znali, a nismo imali ni novca. Uskoro su nas izbacili na ulicu. U tom periodu u Čapljini su počeli odvoditi muslimane u zatočeništvo. U augustu smo i mi zarobljeni i odvedeni u tvornicu keksa ‘Lasta’. Ostali smo tri dana i onda prebačeni do Jablanice, gdje smo oslobođeni, pa smo prešli do mjesta Buturović Polje, gdje ostajemo više od dvije i po godine.

Zajedno s bratom, u maju 1996. godine dolazim u Sarajevo, gdje još uvijek živim.

Nakon rata, Bog mi je dao pa sam se udala i rodila dvije kćerkice i imam divnog muža. O majci sam saznala da je zapaljena u kući nedaleko od mjesta gdje je ranjena. Godine 1997. su ekshumirali njene posmrtne ostatke.

Bratovo tijelo još uvijek nisam pronašla.

U Kokinom Selu krajem maja 1992. godine izgubila sam osam članova porodice.”

zabilježila: Aida Alić 31. oktobra, 2008. BIRN – Justice Report

GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić

…Uvijek je tako sa svjedocima koji ne shvataju da šutnjom sami sebi kopaju grob…

Nataša Zimonjić-Čengić u Foči 1944. skupljala je kosti ubijenih muslimana. Kosti nikad nisu obilježene, jer je Vrhovni štab odlučio da to ne bi bilo politički korisno.

Gospođa Nataša Zimonjić-Čengić ima 74 godine. Živi u centru Sarajeva sa sinom Roćkom (46), a u javnosti se prvi put oglasila kao jedna od majki čije je dijete, sina Gorana, ubio Veselin Vlahović Batko. Koliko je pisama o tome samo napisala, pa i crnogorskom predsjedniku Mili Đukanoviću, koji joj je odgovorio, lično, obećavši pravednu kaznu zločincu, u to vrijeme zatočenom u podgoričkom zatvoru Spuž. Ne samo što nikakva kazna nije došla, nego je Batko, navodno, poslije i pobjegao iz zatvora, za kojeg, inače, upućeni tvrde

da je balkanski Alcatraz. Nije bitno to za našu priču koliko činjenica da je, neovisno od porodičnih tragedija, cijeli život gospođe Nataše savršena građa za jedan – roman. Udata za časnog čovjeka Ferida Čengića, poratnog gradonačelnika Sarajeva, kojeg su drugovi odbacili uvidjevši da on ne pristaje biti dio crvene buržoazije, te surovo kaznili (samo Goli otok, dva puta) i njega i njegovu porodicu… Padanje u nemilost Čengića dešava se nakon godina u kojima je druženje sa najvišim rukovodiocima zemlje, od Tita pa nadolje, Nataši bila najnormalnija stvar, što će, možda, jednom i sama opisati u sjećanjima. Ipak, najvažnije od svega jeste da je ona, do danas, i pored informativnih privođenja, špijuniranja (kada su otvorene arhive, otkrila je da su sedmorica njihovih kućnih prijatelja za to bila zadužena), bacanja u bijedu, uvijek išla uzdignute glave, i uvijek, za sve, znala odabrati pravu riječ.

Te kosti… Nedavno, ponovno aktueliziranje srebreničkih kostiju, Natašu je vratilo u 1944, kada je ona, kao pripadnik Treće čete, trećeg bataljona Dvadeset devete divizije, na čijem je čelu bio Vlado Šegrt, došla u Foču. Tada je imala petnaest godina, prezivala se Zimonjić, bila je prelijepa, kao što je i danas. Pred lijepom ženom vrijeme je i inače nemoćno.

“U Gacku sam prije toga svašta doživjela, više ružnog nego lijepog, ali kada sam ugledala te kosti… Puno ih je bilo, svuda razbacanih, u velikim i malim gomilama, ili kao pojedinačni skeleti, neki su ležali u jednom komadu… Samo što ih i na ulici nisam sretala. Omladinski komitet, čiji sam bila član, dobio je zadatak da ih skupi… Uglavnom, muslimanske omladine među nama nije bilo, bila je pobijena, a, na domaće mladiće i djevojke velik su uticaj imali ravnogorci, i izuzetno teško je bilo s njima raditi… Recimo, držim predavanje, a iza mojih leđa neko vikne: ‘Živio kralj Petar!’, pa ja, drhteći, odem u Komitet, Gagoviću… A to mi se nije jednom desilo, i ne samo u Foči nego i u Jabuci, u Miljevini, gdje smo mi, govorilo se tada napredni, opismenjavali neuke… Tek sada shvatam šta je, naprimjer, značilo: držiš sastanak a selo gotovo cijelo u četnicima… I, uvijek je bilo sve stroga konspiracija, u nekim šiframa, niko, kao, ne zna ni gdje ideš, ni zašto ideš, ni kada se vraćaš… Bilo je tada i zavjera. U jednoj od njih samo što nije poginuo i moj Fićo (Natašin budući suprug Ferid Čengić, op. aut.)… Tada smo nas dvoje već bili bliski i, valjda, nekima to nije odgovaralo, musliman i Crnogorka zajedno. Fićo, instruktor pri Vrhovnom štabu, trebao je proći nekim putem, ali, umjesto njega, prošao je drugi iz jedinice, i platio glavom… Bila sam na sjednici kad javiše… Pretrnula sam, ali, ispostavilo se, za drugog, kobna zabuna… Puno godina kasnije, već sam i ostarjela bila, čini mi se ni Fićo više nije bio živ, slučajno sam srela jednu našu partizanku. Kazala mi je, s olakšanjem, kao da govori pred smrt, pa hoće da olakša samoj sebi, da je tada postojao vrlo precizan plan likvidacije nas dvoje, čak mi je i ispričala kako se to trebalo desiti, rekla mi je i ime čovjeka koji je trebao biti likvidator. Viđala sam ga poslije rata u Sarajevu, neću otkriti ime, ne zbog njega, kojeg odavno nema, nego zbog njegove djece, nisu ona kriva…

To, sa zavjerama, usud je moje porodice…”

I partizani ubijaju “Sjećam se, bilo je to 1941, u Gacku tek počeo rat, dođe, sav zadihan, komšija, musliman, kasnije će ga uhapsiti zbog navodnog šurovanja s ustašama. Nama je pomogao. Dakle, on je upozorio moga oca na dolazak ustaša, te dodao da bi dobro bilo da se skloni sa dvjema poodraslim kćerkama. I, mi smo malo kasnije izjurili iz kuće, pa preko nekih livada, brda, planina, pravo u Crnu Goru, baki i djedu… Kao da je juče bilo. Zakuca otac na vrata, djed otvori, vidjelo se, nimalo obradovan… U sobi postavljen sto, na stolu tanjiri, šest. Djed nas ne nudi, ničim, a mi umorni, gladni… Sestra šapuće: pogledaj, crno platno prebačeno preko ogledala, da nije neko ovdje umro? Bake nema, to nas je začudilo. Onda, čujemo, djed šapuće ocu, baka je na tavanu. A što, pita otac. Djed mu opet nešto šapuće… I, mi smo uskoro produžili dalje, kod nekih rođaka. Ispostavilo se, poslije, da su dan-dva prije četvoro iz moje familije partizani likvidirali zato što su, tvrdilo se, šurovali s Italijanima. Ustvari, bila je to bezobzirna osveta nekih zavidljivaca iz pokreta,

koji su primjedbu, ovlaš izrečenu na partijskom sastanku, da je možda bolje odložiti napad na Italijane, svrstali u pomoć neprijatelju. I, odmah prijeki sud…

“Vratimo se opet u Foču iz te, 1944, i, kostima… “U to vrijeme sam se prvi put susrela sa ‘zelenim kadrom’, muslimanima koji nisu bili ni u partizanima ni u četnicima… Jednom smo išli niz neku padinu, odjednom je zapucalo, i, šta se sve još dešavalo nije ni bitno za priču, ali, nenadano, istrčala je pred mene žena u dimijama, s djetetom… Nije imalo više od jedanaest, bilo je krvavo, ranjeno, očito u tom puškaranju… Pritrčim djetetu, odvučem ga na bezbjedno, previjem mu ranu, a komandir čete zagalami. Pomažem neprijatelju! Kakav neprijatelj, pa, to je dijete, a, osim toga, ja sam bolničarka… Poslije sam objasnila majci kome u Foči da se obrati, jer, nisam bila sigurna kako se to s rukom može završiti… Nešto kasnije, kada sam i ja došla u Foču, na ulici mi prilazi žena, gotovo sam je jedva prepoznala, iza nje seoska kola… Žena se smije. Kaže da je sišla u grad da se meni zahvali, i pružila mi je orahe, što je bilo veliko u toj gladi… Eto, to je moje iskustvo sa zelenim kadrom, o kome su se takve strahote pričale, a, zapravo, koliko sam shvatila, nije nekima valjao samo zato što njegovi pripadnici nisu htjeli prići ni jednoj ni drugoj vojsci…

Tako je, i inače, kada si izvan krda…

DA SE VRATIM KOSTIMA KOJE SMO MI SKUPLJALI, I NA ZABITIM, ALI I NA DRUGIM MJESTIMA, NOSEĆI IH NAJČEŠĆE U RU KAMA, ILI U PLATNENIM KESAMA…”

Adilovo svjedočenje Adil Zulfikarpašić je januara 1942. godine dobio zadatak da putuje u Foču, gdje je bio Vrhovni štab, i Tito. O tom svom putovanju ostavio je pismeni trag, objašnjenje, otkud razbacane kosti koje je dvije godine kasnije i Nataša zatekla. Adil je, inače, jahao prema Foči zajedno sa Radetom Hamovićem, zapovjednikom odreda, Perom Kosorićem, zapovjednikom bataljona, i sa još nekoliko pratilaca, a svuda ih je dočekivala ista slika: zgarišta, nijema pustoš i gladni psi koji su vijali oko muslimanskih sela. Seljak na kojeg su naišli ovako

je objasnio šta je bilo: “A, sa Turcima? Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam ja vojvodi Klariću: Iskopajte jame, pa zatrpajte, naćerajte, neka sami sebi jame kopaju…” I u Miljevini su naišli na strašne prizore: “Kod jednog potoka, preko kojeg smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Leševi su bili iznakaženi, otekli.

Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku jer je već nekoliko dana sijalo sunce… Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je s njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67 posto muslimana…” Most u Foči je još bio krvav, a ispod mosta, opisuje Zulfikarpašić, niz zidine kula, visile su, poput stalaktita u carstvu nečastivog, ogromne krvave ledenice: “Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu su ležali naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci bili su goli.”

Pričali su im: da Drina ne bi izbacivala tijela, četnici bi razrezivali trbuhe mrtvacima, i tjelesa bi potonula. U Putu u Foču Zulfikarpašić ističe da su strašne zločine učinili većinom mještani, srbijanskih četnika je bilo malo.

Navodi i to da za prethodnih sedam mjeseci vlasti NDH, od trideset osam hiljada muslimana, ustaški režim nije uspio mobilizirati više od dvanaest ljudi, a uhapsio ih je oko tridesetak (Srba), što je izazvalo ogorčenje muslimana: “Znam da su mnogi uglednici intervenisali da ih se oslobodi, i da nijedan od tih uglednih ničim nije odobrio ustaške postupke… Ali, kada su četnici počeli klati, sve odreda, nije se našlo ni dvanaest od šesnaest hiljada Srba da uzme u zaštitu barem jednog od osam hiljada muslimana, odnosno njegovu imovinu…

A jednog dana su priredili lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su bili izbjegli smrt… Ubijali su ih na licu mjesta…”, zabilježio je Zulfikarpašić priču svjedoka.

Skeleti pored Ćehotine Nataša nastavlja: “Sedam dana je trajalo sabiranje tih kostiju, koje smo odnosili na jedno mjesto pored Ćehotine… Slagali smo ih kao drva što se slažu… Hrpa se svaki dan povećavala, i taman kad bi se učinilo da će dobiti svoje definitivne obrise, dođem drugi dan i vidim da je hrpa još veća… Puno sam toga ružnog u godinama od tada do danas doživjela, ah, ružnog, i to je blaga riječ, ali ti skeleti pored Ćehotine, posebno dječiji, poluraspadnuti, na kojima su se, u raznim mojim kasnijim trenucima očaja i zapitanosti nad svim, pojavljivala osmjehnuta dječija lica, uvijek sa krupnim očima koje kao da mi nešto hoće reći, dakle, ti skeleti me ne prestaju proganjati… Nastavljaju se na ove priče oko srebreničkih kostiju, i, kao da je sve samo jedan neprekinuti niz užasa, nepravde, besmisla, i, ogromne hipokrizije…” Goran Čengić, Natašin i Fićin sin, gotovo šezdeset godina poslije tog skupljanja kostiju kod Ćehotine (nakon što ga je zločinac Batko u grupi nevinih poveo iz grbavičkog stana na trebevićku padinu, i pucao u njega, a sutradan, otkrivši da je živ, dokusurio ga!, samo zato što je on, iz roda Zimonjića, pokušao zaštititi komšiju, muslimana, starca), i sam je postao jedan od tih kostura. Kada je “njegova” jama pronađena, majka je prepoznala komad džempera kojeg je sin samom sebi kupio, u Visokom, na nekoj turneji rukometaša Želje: “Čim sam mogla preći na Grbavicu, otišla sam u Goranov neboder. Izađe komšija, i, šta će, čovjek, nije mislio ništa loše, k'o s neba: ‘Odveli ga, Nato, zaklali ga.’ Policajac, stoji pored nas, poče ga ružiti što tako, otvoreno govori… Eto slučajnosti, u visočkoj mrtvačnici sam vidjela ostatke džempera moga sina…” Ali, 1944, sakupljene kosti je trebalo i ukopati: “Moj je Fićo pitao Uglješu Danilovića, čula sam vlastitim ušima, šta dalje da rade, primijetivši da bi dobro bilo odabrati

neko posebno obilježje, da se zna da su to kosti nevinih muslimana koje su ubili četnici, a Uglješa je skočio, baš tako, skočio: ‘Fićo, nemamo vremena za to, i’, dodao je tiše, ‘nije sada ni politički dobro tako nešto uraditi, ovdje…'”

Kada nije vrijeme za istinu?

Četnik-partizan U već pomenutom Putu u Foču, Ferida Mulabdić, studentkinja medicine, partizanska simpatizerka, na Zulfikarpašićevo pitanje da li su koljači uspjeli pobjeći, odgovara da ih je pobjeglo samo desetak: “…ostali su ovdje, ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant je Strajo Kočović, samozvani četnički vojvoda, koji je bio jedan od najgorih koljača. Ništa nije učinjeno da se kazne…” Tog Kočovića, bradatog, obučenog u oficirsku uniformu, Zulfikarpašić je kasnije vidio u fočanskom hotelu, sjedištu Vrhovnog štaba. Preko ramena su mu visili redenici. Na šubari je imao petokraku. “Nije me pozdravio, samo je čudno gledao u moj M.P. i bombe na kaišu… Šta ovaj radi kod tebe, pitao sam Tita. ‘To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući mnoge ljude…'” Tito mu je, Zulfikarpašić svjedoči, otkrio da je njega, Adila, pozvao zato što je on iz ugledne porodice, kojem su četnici zapalili kuću, ubili brata, pa će “tako biti još zgodnije da ti kao takav propovijedaš slogu sa Srbima i da im ostali muslimani pruže ruku pomirenja”. Jer, nastavio je dalje Tito, “neka muslimanska sela su odbila predati oružje, objasnivši da im treba za borbu protiv četnika: “Međutim, mi smo četnike otjerali, vršimo veliku mobilizaciju, trebamo oružje, a ne možemo trpjeti na našoj teritoriji nikakve naoružane jedinice izuzev naših…” Isto je Zulfikarpašiću ponovio predstavnik seljana iz Curova, gdje im je on došao zajedno sa Ivom Lolom Ribarom i

Feridom Čengićem, rekavši: “Ni u kakvu politiku mi se ne miješamo, mi branimo živote naše djece i žena. Zar da damo oružje vama, a nekoliko kilometara odavde su četnici… Ne dirajte nas, ovo je naš teren stotine godina, i nećemo vas dirati…” Seljani će, kasnije, ipak predati oružje, i to baš Kočoviću. Uskoro će zasjedati Vrhovni štab.

Zulfikarpašić je u svome referatu govorio o nužnosti ukidanja fočanskog narodnog odbora u kome su samo Srbi, neki od njih i četnici, i tek jedan musliman; o nužnosti ukidanja sadašnjeg suda, koji je, umjesto da sudi koljačima, osudio dvanaest muslimana, među njima i narodnog tribuna, opozicionara beogradskom režimu prije rata, “za koga mi je Moša Pijade rekao da je bio ispravan i da smo ga trebali pozvati na saradnju”. Na savjetovanju su, pored Tita, bili i Ranković, Pijade, Lola, Milutin Milutinović i Milovan Đilas.

“Jedino je Milutinović smatrao da bi povodom toga trebalo održati sastanak CK i Vrhovnog štaba, a Tito je kazao da po tom pitanju nemamo šta diskutovati.

Ranković je rekao da je velika partizanska pobjeda to što je osnovna četnička masa prišla nama: “Mi ne možemo, bez obzira prema njima, da pohapsimo i sudimo njihove komandante, mada su oni, bez sumnje, počinili zločin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinačni prelazi mogu škoditi, jer će izazvati lošu reakciju Srba. Nama muslimani u Foči nisu sada potrebni kao borci, nego kao pomagači…” Kasnije, saznavši da je jedan od koljača i Ranko Popadić, partizanski komandir, Zulfikarpašić je bez duše odjurio u komandu mjesta, i to ispričao Rodoljubu Čolakoviću i Risti Tošiću. “Čolaković mi je rekao: ‘Kada bismo mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda bismo pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika…’

A Tito: ‘Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci se nalazi preko 95 odsto Srba.’ Odgovorio sam: ‘Ali, to nije protusrpska, to je protukoljačka politika…'”

A Tito je primijetio da on, Zulfikarpašić, izgleda slabo, da se treba naspavati i odmoriti… Nataša Čengić nastavlja: “Poslije smo mi otišli iz Foče. Ne znam tačno šta je bilo sa kostima, ali znam da one nikad nisu dobile ime, znak, da, navodno, ne bi smetale živima…”

Moja sestra Ksenija Zaborav se u Nataši nikada nije ugnijezdio, a da će tako biti shvatila je još saznavši da je nađena njena sestra Ksenija Jauković, koju su četnici, krajem Drugog svjetskog rata, kao pripadnika Saniteta pri Vrhovnom štabu, zajedno sa jednom bolničarkom, ubili na Majevici. Inače, i Ksenija i Nataša, dvije od pet kćerki Zimonjića, dobile su imena prema Nataliji i Kseniji, princezama, kćerkama kralja Nikole Petrovića. A, kada se sestra tih princeza, Jelena, udala za italijanskog kralja Viktora Emanuela, poslala je dar novorođenoj Kseniji, prvoj unuci njene rodice Ivane, rođene Vukotić, udate Zimonjić sa Čeva, u Crnoj Gori, odakle je i kralj Nikola. Dar je bila prelijepa crnogorska narodna nošnja, u kojoj se Ksenija slikala kada je napunila osamnaestu. Ustvari, tada ju je prvi put i obukla…

“Sjećam se i toga… Nas pet, Dobrila, Natalija, Ksenija, Ljiljana, Mirjana i ja, sa djedom, oficirom, čiji je brat bio čuveni mitropolit Petar Zimonjić… Nošnja se, zajedno sa još nekim predmetima iz naše porodice, danas nalazi na cetinjskoj Biljardi. Dugo smo razmišljale šta uraditi s njom, i na kraju smo čule da je tako najbolje.” Dugo porodica nije imala nikakvih vijesti o Kseniji: “Nismo ni znali šta se tačno s njom desilo. Jednom, tada sam već bila udata, i bila je majka kod mene, a sa svekrvom sam ionako živjela, dakle, sjedili smo svi u kući kada su nam došli u posjetu doktori Isidor Papo, Bogdan Zimonjić, Moni Levi… Sjede oni sa Fićom, a dr. Papo, malo-malo, pa u mene pogleda, i na kraju objasni: ‘Bože, Fićo, što tvoja Nataša liči na našu Kseniju iz Centralne bolnice Vrhovnog štaba… Pri jednom napadu četnika, zarobljeno je deset partizana.

Držali su ih u štali. Ksenija je odatle uspjela pobjeći sa Danicom Novaković, ali su ih četnici uhvatili, i ubili, 1944…’ Dr. Papo nije znao da smo mi sestre jer je Ksenija nosila prezime Jauković… Njenog muža, Dragu, kapetana, Talijani su ubili… Pregazili ga tenkom, živog… Kada je to čula, moja majka se odmah prevrnula, i počela tući glavom o zid… Udarala je, udarala, strašno dugo… Svi smo bili u šoku… Majka je umrla nekoliko dana kasnije, nije mogla to preživjeti. Kseniju je strašno voljela. Svi smo je voljeli. Pogledajte kako je bila lijepa… A ja sam, eto, nadživjela svoga Gorana, i svoga Igora, opaka bolest ga je odnijela naglo, davno još, baš je sedmog juna bila godišnjica, Goranova je četrnaestog juna, i cijeli je ovaj mjesec smrtna traka, na kojoj se pomiču moji dragi kojih više nema… Valjda sam poslije svega ja ostala živa zbog ovog moga trećeg sina, Roćka…

Dugo nismo znali gdje je Ksenijina humka, i jednom, moja sestra Dobrila pođe po majevičkim selima sa nekim beogradskim novinarom, čiju su sestru četnici ubili zajedno sa našom… Bila je četrdeset deveta, čini mi se, vrijeme u kojem se još svako svakog plašio… Danima su hodali po selima, raspitivali se, i niko ništa nije znao… Uvijek je tako sa svjedocima koji ne shvataju da šutnjom

sami sebi kopaju grob… Došli su u neku pustaru, i vide dvoje starih. Prvo se obrate starcu, ne haje, ponove, on, ‘bogami, ne znam’. Htjeli su krenuti kad starica zagrmi na muža: ‘Reci, reci jednom, ne možeš više tako…’ I, da ne dužim. Upravo je taj starac gledao kada su ih ubijali, i kopali, i, odveo ih je na to mjesto… Uz Kseniju je pronađen njen češalj… I danas je na Majevici…”

Edina Kamenica DANI, br. 263 od 28.juna 2002.

vidi još: FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO) https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protivzaborava-i-tabua-foto/ STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942. https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasicput-u-focu-1942/ GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanimafoce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/ HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-odprvog-oslobodenja/ FOČA, 20. januara,1942. https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/ FOČANSKA OMLADINSKA ČETA https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/ FOČANSKI PROPISI https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/ IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči

https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanskaolimpijada-u-foci/ O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/05/o-genocidu-nad-muslimanimafoce-1941-1945-iz-pera-sevka-kadrica/ 75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine https://focanskidani.wordpress.com/2017/02/23/75-godina-od-genocida-u-focistravicne-price-iz-1942-godine/

O GENOCIDU NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. iz pera Ševka Kadrića

Susret sa Fočom tada general Kosta Nađ naziva susretom sa poprištem najstrašnijeg genocida koji je u životu vidio. Ali ima još nešto strašnije od genocida, to je amnestiranje zločina od strane onih koji su ga trebali kazniti po božijem i ljudskom zakonu.

Naime čuvenim Fočanskim propisima i uredbama o dobrovoljačkim odredima Tito je amnestirao zločine i četništvo, dozvolio da se kokarda u Foči, ali i drugim krajevima, naprosto zamjeni petokrakom. Ovaj čin, bez obzira čim

motivisan, stavlja pod upitnik osnovnu odrednicu NOP-a to je antifašizam?

Aleksandar Ranković, tada prvi Titov policajac, kasnije važan i za nastavak ove priče, će tada naširoko hvaliti veliku partizansku pobjedu kojom se osnovna četnička masa prevodi partizanima. Istina ta četnička masa zadržava i komandni kadar, ozloglašene četničke komandante i zlikovce, Straja Kočovića i Ranka Popadića. I u priči o Foči i Vrhovnom Štabu NOV-a tog vremena, dugo vremna kasnije, srećem Fiću ali sad sa punim imenom Ferid Fićo Čengić, instruktor VŠ. (U Foči je tad u istom štabu bio i kasnije poznatiji Adil Zulfikarpašić).

U tom fočanskom peridodu, Fići će se desiti ljubav, nije je planirao, ali se naprosto desila. Sreo je mladu partizanku Natašu Zimonjić, kćerku primorskozahumskog vladike. Ona mlada, lijepa, on stasit, odvažan, sve se isplelo i usukalo kako to već život zna usukati. U takvom okruženju, koje je zaudaralo četničkim zlodjelima, ova ljubav je bila, baš kao i oni, hrabra i odvažna sa vjerom u novo društvo bez zla i zločina, na ljubavi građenom. Tek kasnije će Nataša saznati da je u najtamnijim odajama četništva ubrzo donijeta odluka da

se likvidiraju i jedno i drugo za uzor drugima. Nataša će kasnije saznati i ime egzekutora, duboko u novoj vlasti ugniježdenog. No vratimo se Fići. (Ševko Kadrić : Kakav otac takav sin DRUG FIĆO)

…………

– Kad si ga upoznala? – pitam u onu sliku zagledan.

– U Foči 1943. godine. Ja bila u trećoj četi, trećeg bataljona on instruktor pri Vrhovnom štabu. «Ko je onaj lijepi oficir?» pitala sam prijateljicu pokazujući na njega. On bio visok, uniforma mu lijepo stajala a automat mu visio o ramenu.

Ona me htjela odbiti, šapćući da je musliman ne znajući da sam ja dobar dio djetinjstva provela u muslimanskoj kući či mi je ambijent bio za dušu prirastao.

«Kad bih se ženio ovu bih oženio», rekao i on u drugoj prilici onima oko sebe pokazujući na mene i to došlo do mojih ušiju, tako ljubav planula.

Foča je tad bilo stratište, Natašina četa je danima istruhle lešine nevinih ubijenih muslimana sakupljala. Fićo i Adil Zulfikarpašić bili nemoćni da bilo šta

urade. Tito četnike u dobrovoljačke odrede primao, Nataša svim srcem Fiću prigrlila, ni četničke prijetnje, ni njegove godine, ni to što je on musliman a ona iz porodice vladike Zimonjića, ništa joj nije smetalo.

– U Foči su mu tad bili pripremili zasjedu, sreća te on nije otišao tamo gdje je trebao, drugi partizan poginuo – govori dok mi nudi med uz vrući čaj. ……..

– Kad počinje Fićin politički kraj?

– Možda još u Foči, govori prisjećajući se detalja iz života koji je bio umotan u komunistički ideal, ravnopravnosti, bratstva i jedinstva, ali i gorko iskustvo prikrivenog šovinizma.

– Još u Foči su mu neki zamjerali što je sa mnom, nastavlja Nataša o tom početku kraja. Fićo je bio prvi poratni gradonačelnik Sarajeva, čovjek uticaja ali i partije, rodoljub, patriota, komunista svim svojim bićem. Pokrenuo je život u gradu, pripremio doček Titu i prvom vozu koji je trebalo da stigne prugom do Sarajeva. «Feride mlada ti žena», kaže mu Tito kad me njemu predstavio. «Ne brini druže Stari od dobre je porodice», rekao mu je Fićo tada i to je bilo sve.

Kasnije u «Konaku» rekao Aleksandar Ranković Fići pred Titom: «Fićo ti si sve Turke primio u Gradski odbor komunista». Fićo je tad reagovao kao opečen skočivši na noge «Kakve Turke?» Tito mahnuo rukom da temu prekinu.

Godinu dana kasnije Fićo je uhapšen i otpremljen na Goli Otok, pod optužbom da je neodlučan u razračunu sa Informbirovcima. On lično, stavljen pred moralnu dilemu za koju su znali da neće posustati. Tražili da stavi potpis na optužbu da su informbirovci ljudi iz njegova okruženja: Vojo Lujić, Bodo Stoinić, Hasan Ljubunčić, Razija Ljubunčić… (Ševko Kadrić :RODITELJI FIĆO I NATAŠA)

Ševko Kadrić, 05.02.2009.

vidi još: FOČA 1941.-1945.:Protiv zaborava i tabua…(FOTO) https://focanskidani.wordpress.com/2016/04/20/foca-1941-1945-protivzaborava-i-tabua-foto/ STARI TEKSTOVI » ADIL ZULFIKARPAŠIĆ: PUT U FOČU 1942. https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/29/stari-tekstovi-adil-zulfikarpasicput-u-focu-1942/ GENOCID NAD MUSLIMANIMA FOČE 1941. – 1945. : Smrt do smrti…Priča Nataše Zimonjić-Čengić https://focanskidani.wordpress.com/2017/05/04/genocid-nad-muslimanimafoce-1941-1945-smrt-do-smrtiprica-natase-zimonjic-cengic/ HISTORIJA FOČE : 75 GODINA OD PRVOG OSLOBOĐENJA https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/historija-foce-75-godina-odprvog-oslobodenja/ FOČA, 20. januara,1942. https://focanskidani.wordpress.com/2017/01/20/foca-20-januara1942/ FOČANSKA OMLADINSKA ČETA https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/06/focanska-omladinska-ceta/ FOČANSKI PROPISI https://focanskidani.wordpress.com/2016/11/10/focanski-propisi/

IZ HISTORIJE FOČE : Partizanska olimpijada u Foči https://focanskidani.wordpress.com/2016/06/09/iz-historije-foce-partizanskaolimpijada-u-foci/ Posted on Maj 4, 2017 · 10 komentara Posted on Maj 4, 2017

Država BiH i njeni građani nisu obeštećeni za štetu pričinjenu agresijom

Već desetinu godina iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH stižu

izvještaji u kojima se govori kako je preko 90% otete i uzurpirane imovine vraćeno prognanim i raseljenim licima, što je notorna laž koja djeluje vrlo destruktivno i destimulativno na sve one koji su oštećeni i koji od zvaničnih državnih organa očekuju da zaštite njihova prava. Državi BiH ne samo da ništa nije nadoknadito, već se nastavljaju neumoljivo i besprizorno otuđivati kapital, materijalne vrijednosti i resursi. Građanima BiH, prije svega Bošnjacima, nije vraćeno ni trećina materijalnih vrijednosti, ali se to i ne pominje, niti na tome radi. Uzet nam je novac, dragocjenosti, dionice, pokretna i nepokretna imovina. Uzeta su nam radna mjesta. Našoj djeci dječiji doplatci. Mladima prekinuto školovanje i uskraćene stipendije. Zauvijek izgubljena dobit! Otjerani smo iz naših kuća, iz naših fabrika, sa naših polja i nijiva…U većem dijelu, pod pritiskom međunarodne zajednice i međunarodnog prava, dijelom su vraćene samo privatne nepokretnosti, a sve drugo se gura pod tepih zaborava. Spaljene i minirane Bošnjačke kuće u gradovima Rs skoro nikom nisu obnovljene niti plaćene. Ako do danas nisu, morali bi se od danas međunarodni posrednici i međunarodne pravne institucije početi pitati, da li su žrtve obeštećene i da li im su im vraćena radna mjesta u institucijama, uredima, fabrikama , školama, bolnicama, hotelima, u kojima su radili kao kvalifikovani stručni radnici, a naklon progona sa kućnog praga, nerijetko kao građani drugog reda, čiste urede, tuđe kuće i zahode, crnče na bauštelama, služe u kafanama i restoranima?!. ..

U Burlingtonu, 14. aprila 2017., Zijad Bećirević

AGRESORI ĆE NEKAD MORATI BOSNI I NJENIM GRAĐANIMA PLATITI PRIČINJENU ŠTETU

Zahvaljujući organizovanom istrajnom angažovanju židovskih zajednica Jevrejima se i do danas, 70 godina kasnije, plaćala naknada štete pričinjene u II Svjetskom ratu. Dvadeset godina nakon agresije na BiH i nakon počinjenog genocida nad Bošnjacima, Bosni i Hercegovini i bošnjačkim žrtvama ni do danas nisu priznata osnovna prava: pravo da znaju ko ih je napao, ko je počinio genocid, ko je pobio dvjesto hiljada i protjerao polovinu bh stanovništva, ko je oteo polovinu bh teritorija, ko je opljačkao društveni i privatni sektor, razorio fabrike, porušio gradove i naselja, bolnice, domove, kulturne i vjerske objekte… Sve to pripisuje se formalnim i neformalnim grupama i pojedincima, umjesto agresorima – Srbiji i Hrvatskoj. Umjesto svega toga agresoru se i danas povlađuje i daje podrška, a bošnjačkoj žrtvi gura glava u živi pijesak.

Oduzimanje statusa R državi BiH, a davanje statusa R genocidnoj tvorevini je monstruozno djelo Oduzeti titular “Republika“ Bosni i Hercegovini a dati ga na genocidu stvorenoj genocidnoj Republici srpskoj, je monstruozno djelo koje je mogao učiniti samo Monstrum, koji mrzi Bosnu, Bosanstvo, Bošnjaštvo. I ne samo to, odobrio je i omogućio monstruozan korak dalje: dozvolio i pomogao da se sve što je genetski i historijski bilo “bosansko“ nazove i preimenuje u „srpsko“, kako bi se u skorijoj budućnosti na okupiranoj teritoriji BiH nazvanoj Rs izbrisao svaki trag

postojanja Bosne i Bošnjaštva. Iz Srbije se i danas sve čini, naravno sa drugačijom promocijom, da se onim istim i drugim putevima, kojima su u Bosnu iz Srbije ulazili tenkovi i transporteri, Drina premosti putevima i mostovima i što tješnje poveže sa Republikom srpskom. Nije li i to skriveni moto sa kojim se ovih dana na mala vrata gura povećanje cijena akciza na gorivo?

Umjesto da se od strane najviših sudskih instanci svijeta imenuju i osude agresori na BiH, i nakon dvije decenije pred Haškim sudom nastavlja se svođenje krivice za agresiju i počinjeni genocid na pojedinačne slučajeve, što predstavlja skrivanje istine, skrnavljenje pravde, ohrabrivanje i priznavanje prava na agresiju i genocid. Nije li to otvoreno javno asistiranje agresoru?!

Dejtonom nakaradno strukturalne i same sebi suprostavljene separatne nacionalističke vlasti BiH, pod nadzorom i cenzurom internacionalne zajednice naklonjene agresorima umjesto žrtvama genocida, ne rade u interesu bh naroda, već djeluju suprotno. Umjesto da se zalažu za obnovu i restauraciju Republike BiH ukidanjem entiteta i sjedinjavanjem bh teritorija, rušenjem neustavnog pogubnog Dejtonskog uređenja, teže razgradnji države i pripajanju etnički očišćenih teritorija agresorskim državama – Srbiji i Hrvatskoj. Umjesto legalnog Ustava RBIH primjenjuje se Dejtonski mirovni ugovor sa nametnutim ustavnim uređenjem, koji pogoduje daljoj podjeli podijeljene BiH i odgovara samo agresoru.

Republici BiH se mora vratiti status Republike. Moraju se ukinuti entiteti i objediniti teritorij BiH. BiH ne može opstati cijela, podjeljena na tri dijela.

Genocidna Rs mora nestati sa mapa i iz usijanih glava, sve oteto državi i narodu BiH mora biti vraćeno, sve uništeno i razoreno mora biti plaćeno.

Krajnje je vrijeme da vlasti BiH počnu govoriti jednim glasom i stave se u službu naroda. Protiv svih podjela. Separatizam i nacionalizam moraju ustupiti mjesto zajedništvu zasnovanom na multietničkom konceptu, koji i dalje klija u narodu. Narodi BiH, Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Ostali moraju prepoznati svoje mjesto i naći sebe u selima i gradovima u kojima su rođeni oni, njihovi očevi i djedovi, u mjestu gdje se i danas rađaju i gdje će se rađati njihova djeca i unučad. Jer nitko i ništa na svijetu ne može zamjeniti tvoj zavičajni komad neba. Žrtve agresije i genocida trebaju ostati istrajne u zahtjevima za ostvarivanje svojih prava. To je njihova dužnost, dužnost sviju nas, prije svega u ime onih koji više nisu među nama, koji su stradali u logorima i stratištima i položili svoje živote za ovo što mi danas imamo.

Ako nije vrijeme danas, pa ni sutra, doći će vrijeme kada će agresori na BiH morati obeštetiti žrtve genocida, državi i građanima BiH platiti naknadu za pričinjenu štetu tokom agresije izvršene na BiH 92-95. godine.

Prognani su pretrpjeli nenadoknadivu milionsku štetu Da li su se ikad upitali ti naši dušebrižnici , koji nam uporno guraju glavu u pijesak i vraćaju nas u prošlost, umjesto da nam, ako ne budućnost, učine lakšu i snošljiviju sadašnjost, – gdje smo mi to radili i gradili?, šta smo mi to sijali u našim njivama koje sada zarastaju u gustiš?, pravili u svojim fabrikama koje su uništene i pokradene?, šta smo mi to imali u našim kućama, garažama, spaljenim kućama i vikendicama?, a što nam je uništeno ili sada zjapi prazno!? Svi oni dobro znaju koliko godina marljivog rada treba da se napravi kuća, nabavi i u nju unese oprema, namještaj i sitne kućne potrepštine potrebne za normalan život. Koliko je trebalo meni i mojoj porodici da kupi sve ovo što je na ovom spisku, što smo ja i moja žena stekli za 30 godina marljiva rada? Koliko je trebalo rada i novca za 8.000 prognanih iz Bos. Dubice i njihovih 1.800 porodica, koliko za 2, 2 miliona prognanih Bosanaca, pretežno Bošnjaka, od kojih je 1,2 miliona raseljeno u preko 100 zemalja svijeta?…

Samo su oni najsretniji uspjeli sačuvati pretežan dio svoje imovine u BiH, s kojom su raspolagali prije progona, iako se i ona kasnije pokazala neupotrebljivom. Koliko svima nama , ako bi se mogli sutra kući vratiti, treba

rada i novca da sve razoreno obnovimo i sve pokradeno i uništeno namirimo?

A to ni do sada, a pogotovo od sada, nije ničija briga, osim nas prognanih.

U takvim okolnostima boli i vrijeđa, kada nam političari, naročito oni iz agresorskih redova, mučki i sa šeretskim podsmjehom upućuju poruke u stilu: “zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti!“ Istina, trebamo se okrenuti ka budućnosti, jer ako se usmjerimo na prošlost otkriće se ono što je svima poznato ali još nije da kraja razotkriveno; postaće jasnije svima ko je to pobio sve te Bošnjake koje i danas tražimo u razvalinama i ponorima i od kojih se njih 8.000 do 10.000 još vodi nestalim, ko je pokrao i gdje je skončalo naše privatno i državno, ko do agresije nije imao ni pošten krov nad glavom a sad ima stanove po Banja Luci, vile po Beogradu, debele devizne račune po stranim bankama, safurine, šorvanje i prstenje naših supruga i majki u kućnim pretincima? …

Moja familija, kao mnoge druge prognaničke, pretrpjela je mnogo i druge štete i stradanja. Pred početak rata u Jugoslaviji četnici su ubili najmlađeg sina moje sestre. Nedugo potom moja sestra je naprasno umrla, a moja majka od tuge oslijepila. Ni majka moje žene nije mogla prežaliti gubitak rodnog doma, koji joj je spaljen i izgorio do temelja. A nakon izvjesnog vremena preminula je moja majka, moja supruga izgubila stariju sestru, nedugo potom i sama preselila na onaj bolji svijet. Za kratko vrijeme izgubio sam 7 članova uže i desetinu članova šire familije. Sad živim sam u iznajmljenom stanu. Moja kuća u Dubici je do nedavno bila prazna, kao i stotinjak drugih bošnjačkih kuća, koje se ne mogu ni prodati niti ih ima ko koristiti. Ogromna ulaganja uz ogromna životna odricanja pretvorena su u mrtvi kapital. Mrtvi kapital su stotine iseljenih praznih kuća u svim okupiranim gradovima Rs koji prazne zjape i propadaju.

I možda će neki reći, o čemu ja to govorim vama ? Govorim o vama i vašim kućama!

Govorim o mojoj kući koja prazna zjapi na Google mapi, mojim glasom koji je promuk’o ali ga nije čuo niko, govorim našim Bosanskim jezikom osporavanim uvijek iznova novom polemikom.

Odgovornost se ne može prevaljivati na pojedince. Odgovorni su agresori!

Svoditi odgovornost za počinjene teške zločine i zločine genocida na pojedinačne odgovornosti,a zanemariti stvarne agresivne ciljeve, etničko čišćenje, organizacionu i naredbodavnu odgovornost, zasnovanu na strategiji agresora Srbije i Hrvatske, koja je imala jasan isključiv cilj podjelu BiH, oduzimanje teritorije i progon stanovništva radi stvaranja etnički čistih područja, je ne samo neodgovorno, štetno, već veoma opasno za politika zbivanja u budućnosti… Pojedinačnim pravnim procesima mogu se samo djelimično ostvariti pojedinačna prava žrtava za nanesene povrede i pričinjenu štetu.

Kao što se pojedinačnim tužbama ne može obuhvatiti i adekvatno sankcionisati odgovornost agresora, u ovom slučaju Srbije i Hrvatske, za teške zločine i zločine genocida, tako isto se ne može pojedinačnim tužbama odbraniti i zaštiti pravo građana na naknadu štete koja im je počinjena od strane agresorskih vojnih i paravojnih formacija, već uz svoje građane u zaštiti njihovih prava mora stati država i njene pravne institucije.

Od države BiH se očekuje da preko svojih nadležnih organa preduzme sve da zaštiti društveno i privatno vlasništvo, da zakonskim putem pred domaćim ili međunarodnim sudovima izdejstvuje pravednu nadoknadu od agresora, za svu štetu koju su počinili državi BiH i njenim građanima tokom agresije 92 – 95. godine, koristeći pri tome praksu i iskustva židovskih organizacija.

U Burlingtonu, 14. aprila 2017., Zijad Bećirević