VAPAJ S DRINE : Jesmo li zaboravljeni, je li do nas ikome stalo? by guru guru

VAPAJ S DRINE : Jesmo li zaboravljeni, je li do nas ikome stalo? Bosnom se sa suzama ore hiljade glasova, stapajuÄ&#x2021;i se samo u jednu molitvu - DA SE NE ZABORAVI,DA SE NIKOM NE PONOVI!!! izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka

priredio:Kenan SaraÄ?

U Kalinoviku je obilježena 25. godišnjica stradanja bošnjačkog stanovništva iz ove i susjednih općina – Foče, Trnova, Nevesinja i Gacka

Tragom nestalih…Sjećanjem protiv nestanka… Kao da smo stoka, tako su se prema nama odnsoili komšije Srbi, klali nas i bacal i u potoke i jame. Sud BiH je pravosnažnim presudama, za zločine počinjene u Kalinoviku izrekao 57 godina, a Sud u Hagu za zločine u Kalinoviku i Foči je Dragoslavu Kunarcu zvanom Žaga izrekao 28 godina zatvora. Zločinci nisu poštedjeli ni tijela ubijenih, pa ih je većina spaljeno, pronađene su polomljene i drobljene kosti ubijenih. Porodice i dalje tragaju najmanje za 43 tijela.

i zidovi su progovorili _ 1992. â&#x20AC;&#x201C; 2017.

Kalnovik _ i zidovi su progovorili _ (2) 6

Udruženje članova porodica nestalih “Istina – Kalinovik 92” i ove godine organizovalo je posjetu nekadašnjim logorima osnovanim u školi “Miladin Radojević” i u vojnom objektu Barutni magacin, te lokacijama Rogoj, Mehka brda, Tuzlakova štala i tuneli Miljevina, na kojima su nakon rata locirane masovne grobnice.

osnovna škola “Miladin Radojević” Među onima koji su prisustvovali obilježavanju godišnjice zločina u Kalinoviku bio je Elvir Čusto. U njegovom životu 25. juni je jedan od najgorih dana, jer tada su zarobljeni njegov otac, 16-godišnji brat, komšije i rođaci. Dovedeni su u školu, koju je i on pohađao, a onda prebačeni u Barutni magacin. – Odatle je izveden prvo moj otac, pa Nasuf Bičo, pa Nezir Rogo. Odvedeni su na prevoj Rogoj i tu su strijeljani kao živi štit, a brat i još 24 njih su odvedeni u štalu u Ratinama i tu su strijeljani i zapaljeni – rekao je Čusto.

Kemal Pervan traga za sedam od 13 članova bliže porodice koji su nastradali na ovom području. – Ovo ubija čovjeka, šta se sve dešavalo, a da niko neće da kaže gdje se ta tijela nalaze. Najstarija mi je bila nana koja je imala 75 godina i koja je ubijena na kućnom pragu, pa danas nema niko osim mene ni da traži njene kosti, jer jedini sam ja ostao od bližih.

Muško je sve stradalo – dodaje Pervan.

Predsjednik Udruženja porodica nestalih Samir Vranović naglašava kako su u Kalinoviku počinjeni najteži oblici ratnih zločina, od mučenja, silovanja, strijeljanja, ubijanja do paljenja tijela i skrivanja tragova zločina. U Kalinoviku su prema podacima Udruženja ubijene 122 osobe, od kojih je 79 do danas pronađeno i identifikovano. Vranović podsjeća da je kroz školu u Kalinoviku, Barutni magacin, zatvore na farmi Pavlovci i Stanici javne bezbjednosti Kalinovik prošlo više hiljada staraca, žena i djece sa područja općina Kalinovik, Foča, Trnovo, Gacko i Nevesinje. Kroz školu “Miladin Radojević”, koja danas nosi ime “Ljutice Bogdana”, prošlo je više od 1.300 žena, staraca i djece, u njoj je ubijeno 14 lica i silovano više od 30 žena. – Za nas porodice ubijenih i nestalih užasno je i bolno saznanje, poslije 25 godina, da taj zločin i dalje negiraju najodgovorniji ljudi koji se i dan – danas nalaze u strukturama vlasti u Općini Kalinovik. Opstrukcije još traju – naglasio je Vranović. izvor: Anadolija

Miljevina â&#x20AC;&#x201C; Tuneli _____

Mehka brda kod Kalinovika.

Tuzlakova ĹĄtala kod JeleÄ?a

Rogoj VIDEO: Kalinovik – 25 godina od zločina nad 122 Bošnjaka (TV1 HD)

Tragom nestalih…Sjećanjem protiv nestanka… Zavjera šutnje skriva masovne grobnice

Tragom nestalih…Sjećanjem protiv nestanka…

U Bosni i Hercegovini se 22 godine od kraja rata još uvijek traga za oko osam hiljada nestalih osoba. Do maja 2016. godine je pronađeno i identifikovano oko 23 hiljade osoba. Proces traženja nestalih posljednjih nekoliko godina značajno je usporen, a najveća prepreka je doći do informacija o lokacijama masovnih grobnica.

Brojne porodice u BiH više od dvadeset godina tragaju za posmrtnim ostacima svojih najbližih, kako bi ih mogli dostojno sahraniti. Među njima je i Huso Kurspahić. Njegovu majku, dvije sestre, brata i dva sestrića, sa još više od sedamdeset ljudi, žive su spalili u Višegradu pripadnici tadašnje Vojske Republike Srpske. Huso do danas nije pronašao dijelove tijela nikog od svoje porodice. Ogorčen je što se krije gdje su tijela njegovih najbližih.

„Zar su to ljudi, zar to možeš da kažeš da imaš komšiju. Nema komšije, to su dušmani dok je svijeta, čim ne može da kaže ko je taj da nađem jednu kost za 25 godina u 21. vijeku civilizacije“, kaže on. Višegradske ‘žive lomače’ o kojima se šuti

https://www.slobodnaevropa.org/a/nestali-masovne-grobnice-tisina-bih/28583936.html Ni Hajra Ćatić, predsjednica udruženja „Žene Srebrenice“, sa sjedištem u Tuzli, još nije pronašla tijelo svog sina Nine Ćatića, ratnog izvještača iz Srebrenice. Kaže da se, kako vrijeme prolazi, sve teže dolazi do informacija o masovnim ili pojedinačnim grobnicama. „Najbolnije je da ona tijela koja su bila na površini nisu pokupljena. Oni koji znaju neće ili ne smiju da kažu gdje se nalazi koja masovna grobnica“, kaže ona i dodaje da je imala hiljadu informacija o mjestu na kojem joj je ranjen sin. Godinama je, kako priča, čekala i na kraju otišla sama na mjesto, gdje su joj rekli da joj je sin ranjen. „Nisu mi dali da razgrćem, bilo je lišće, a nije bilo deminirano. U povratku, negdje dalje od te lokacije, sam naišla na jednu lobanju i donijela je u Udruženje. Imala sam problema zbog toga, kao nisam smjela to uraditi. Ja sam rekla da sam to donijela na svoju odgovornost. Nisam nijednog momenta mislila da je to lobanja od mog Nine, ali znam šta znači za svaku porodicu kada pronađu makar jednu kost“, govori ona i podsjeća da u okolini Srebrenice, gdje se još uvijek traga za preko 1.500 ljudi, već dvije godine nije pronađena nijedna grobnica. Ukopane žrtve genocida u Srebrenici

blob:https://www.slobodnaevropa.org/ea4b9461-9503-4b99-9b3f-7d7ca3e5166c Fikret Bačić je član Savjetodavnog odbora Instituta za traženje nestalih BiH. Traži 31 tijelo uže ili šire porodice, a među njima su Fikretovo dvoje djece, žena i majka. Strijeljani su u selu Zecovi kraj Prijedora, ispred porodične kuće. On zna da je tijela ubijenih iz njegove porodice odvezlo vozilo ili komunalnog preduzeća iz tog grada ili vozila rudnika Ljubija. Jedan dio grupe kojoj se sudi pred Sudom BiH za ovaj zločin izvršio je, kako kaže Fikret egzodus, dok je drugi dio tovario tijela ubijenih koja su odvežena. „Institucije i organi BiH ne koriste zakonom predviđene sankcije, jer mogu prisiliti i lica koja su učestvovala u skrivanju tijela i organizacije, kao i preduzeća da se otkriju ta tijela. Kada bi institucije primjenjivale više zakon bilo bi više otkrivenih grobnica“, kaže on. Upravo na ovu činjenicu upozorava i Edin Ramulić također iz Prijedora, gdje udruženja porodica tragaju za još više od 700 nestalih.

„Postoji problem biološke naravi, ljudi koji su ubijali obično nisu učestvovali u skrivanju tijela. To su obično radili ljudi iz komunalnih preduzeća ili ABH vodova. Uglavnom su to bili stariji ljudi i nakon ovoliko vremena dosta njih je doživjelo biološku smrt“, kaže Ramulić.

Niko nije pitao prava pitanja: Edin Ramulić Najveći problem je, kako dodaje, činjenica da te ljude svih ovih godina, niko nikada ništa nije pitao. „Znači niko nije pitao ni one najslužbenije, direktore komunalnih preduzeća, transportnih preduzeća, u Prijedoru su to recimo bili ljudi iz struktura rudnika, sva ta mehanizacija je učestvovala u sakrivanju tijela. Niko nikada nije pitao te direktore, poslovođe, a pogotovo niko nije pitao radnike koji su upravljali bagerima ili kamionima. Dosta njih bi sigurno reklo, ali zašto bi oni išli i nekoga vukli za rukav ako ih niko ništa ne pita“, dodaje Ramulić.

Više je razloga za šutnju o skrivenim masovnim grobnicama u BiH, smatra sociolog Salih Fočo, a kao najvažniji navodi činjenicu da dominantne politike nisu spremne raditi na pomirenju. „Građani se sasvim sigurno u takvom okruženju osjećaju nelagodno i ne žele govoriti i time istini pogledati u oči. Dominantne politike veličaju zločine, opravdavaju ih, stalno govore kako su oni učinjeni u ime odbrane naroda, njegovog digniteta, etničke teritorije. Zbog toga su građani potisnuti i nemaju snage da progovore. Oni koji progovore budu proglašeni izdajnicima sopstvenog naroda i trpe velike neugodnosti“, objašnjava on. Profesor Fočo naglašava da su postojeće politike u BIH – politike rata a ne mira, te da se stalno održava visok nivo konfliktnosti.

„U toj poziciji građani koji se odvaže da budu hrabri, budu šikanirani i zbog toga proces pomirenja ide teško, praktički mi stojimo na jednoj mrtvoj tački“, naglašava on. Tomašica: Šutnja bolnija od prošlosti

blob:https://www.slobodnaevropa.org/54845ab5-28aa-4598-a5b1-3b5b90493a06 Zbog sve sporijeg procesa traženja nestalih u BiH, Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) napravila je i aplikaciju uz pomoć koje se na jednostavan način može prijaviti saznanje o lokaciji masovne ili pojednične grobnice. Aplikacija, koja je dostupna i za mobilne uređaje nalazi se na stranici ICMP – a. Način na koji se koristi je vrlo jednostavan, a informacije se mogu dati i anonimno.

Na pitanje da li vjeruje da će skoro osam hiljada osoba za koliko se traga u BiH biti pronađeno, direktor ICMP a Matthow Holliday nije optimističan. „Nažalost mislim da sve nestale osobe nikada neće biti pronađene. Međutim, mislim da većina od nestalih za kojima sada tragamo može biti pronađena. Važno je da institiucije BiH ostanu istrajne u ovom procesu i da ga dovedu do kraja, a mi ćemo im pružati podršku koju možemo“, kaže on. Prema izvještaju ICMP-a iz 2014. godine, procjenjuje se da je u sukobima nakon raspada bivše Jugoslavije ubijeno 140 hiljada osoba. Od tog broja 100 hiljada ubijenih je u Bosni i Hercegovini, 31 hiljada je nestala, od tog broja oko 23 hiljade je pronađeno i identifikovano do maja 2016. godine.



Marija Arnautović U novinarstvu od 1998, a od 2004. novinar-reporter i urednik vijesti u sarajevskom birou RSE i urednica i voditeljica magazina TV Liberty. RSE, 29. juni/lipanj, 2017. Fotografije:flickr ekranportal13

republika srpska je stvorena sa namjerom da se protjeraju svi nesrbi (VIDEO)

David Pettigrew za TV1 republika srpska je stvorena sa namjerom da se protjeraju svi nesrbi. Snage bosanskih Srba su vršile nasilno protjerivanje svih nesrba sa te teritorije, i to je po svojoj prirodi genocid protiv civila, kazao je za TV1 američki profesor David Pettigrew koji je veliki dio svog rada 19

posvetio stradanju građana BiH u proteklom ratu, posebno na temi genocida. “Generalna politika republike srpske jeste negiranje genocida, što uključuje i glorifikaciju počinitelja ratnih zločina, a predsjednik parlamenta rs-a je dao ordenje osnivačima rs-a koji su svi ratnih zločinci.Postoje različiti nivoi na kojima se genocid negira ali posebno je problematično što naćelnik Srebrenice negira genocid, hvali Karadžiča kao heroja”, smatra Pettigrew

VIDEO: Gost Dnevnika TV1 – profesor David Pettigrew TV1, 01.07.2017.

Silovanja – smišljen genocid (VIDEO)

Silovanje u BiH je bio smišljen vid genocida. Poručeno je ovo danas, na Međunarodni dan eliminacije seksualnog nasilja u ratu, iz Instituta za istraživanje genocida Kanada. U BiH žrtve silovanja nemaju podršku koja im treba i koju zaslužuju i to se mora promjeniti, dodali su. Istraživali smo, mogu li se i na koji način žrtvama silovanja u BiH pružiti reparacija i prava koja zaslužuju. Abela Purivatra. Institut za istraživanje genocida Kanada od bh. vlasti traži da odmah preduzmu mjere za zaštitu i podršku žrtava seksualnog nasilja u agresiji i genocidu u našoj zemlji. Prema procjenama UN u BiH je od 1992. do 1995. godine, silovano između 20.000 i 50.000 žena, djevojaka i djece, kao i nepoznat broj muškaraca. Tačan broj ipak nije poznat jer je još uvijek mnogo onih koji o tome uopće ne govore. Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja majki enklava Srebrenice i Žepe, kaže da se žene u ovom društvu i danas stide reći da su silovane.

“Najgnusnije što se može ženi desiti i što se ljudskom biću može desiti. Ponekad je smrt i ubistvo blaža od takvog ponižavanja. Očito je da je izuzetno veliki broj žena koje su prošle kroz takvu torturu koje se danas teško nose s tim. Ja sam upoznala neke koje hoće pričati o tome. Mnoge šute”, ističe Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja majki enklava Srebrenice i Žepe. Za tu šutnju, jednim je djelom odgovorno društvo. Drugim država i vlasti koje žrtvama seksualnog nasilja ne pružaju nikakvu reparaciju. Predsjednica Centra za postkonfliktna istraživanja kaže da je čak i način na koji žene u BiH mogu dokazati da su žrtve silovanja apsurdan. “Mi imamo neujednačene zakone u Federaciji i Republici Srpskoj. Ne postoje institucije države koje će formirati ekspertne timove koji mogu da, na neki stručni način, procijene traumu i da tim žrtvama vrati prava”, smatra Velma Šarić, predsjednica Centra za postkonfliktna istraživanja.

Pravo na bolji zdravstveni, ekonomski i psihocosijalni status. 20 godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini, žrtve proživljavaju još jednu traumu, ovaj put zbog problema s kojima se susreću u poslijeratnom periodu i neosjetljivosti društva i međunarodne zajednice. Velma Šarić tvrdi da je slučaj Bosne i Hercegovine uveo presedan u međunarodno pravo. Slučajevi koji su se vodili pred haškim tribunalom, po prvi put su okarakterisali silovanje i seksualno zlostavljanje kao zločin protiv čovječnosti. Od 78 osoba koje je teretio za zločine seksualnog nasilja 28 je pravosnažno osuđeno. “Po prvi put se to desilo u predmetu Duška Tadića koji je 2000. osuđen na 20 godina pravosnažno za zločine protiv čovječnosti koji su uključivali i zločine seksualnog nasilja”, dodaje Šarić.

Najveću kaznu, od 28 godina zatvora, Haški sud je dosudio bosanskom Srbinu Dragoljubu Kunarcu, koji je 2001. bio proglašen krivim za seksualno porobljavanje stotina Bošnjakinja, među kojima je bilo i djevojčica. “Silovanje se dešavalo zaista na svim stranama. Imete slučaj pred Haškim tribunalom, predmet za slučaj Čelebići u kome se silovanje dešavalo nad ženama srpske nacionalnosti“, smatra Šarić.

Iz Instituta za istraživanje genocida Kanada tvrde da su silovanja u BiH bila dio ratne strategije. Da su bila planska, sistematska i politički motivisana. S druge strane, predstavnici Udruženja žrtava, tvrde da država ne radi skoro ništa da se to barem danas zaustavi. “Država je jako malo uradila uopće za stradali svijet u ratu. Država se bavi sobom, a ne građanstvom i narodom”, kaže Hotić. Jedini način da se problem riješi je, slažu se naši sagovornici, da država formira fond za reparaciju žrtava torture u BiH. VIDEO: Silovanja – smišljen genocid _____ VIDEO: Žrtve silovanja govore sve glasnije

Foča 1992. : Svjedokinja 87 (VIDEO)

Svjedokinja 87 (ime i identitet svjedokinje su zaštićeni od javnosti), djevojka bosanska Muslimanka, pred Sudom govori o posljedicama silovanja i zlostavljanja koje je pretrpjela tokom devet mjeseci koje je provela u zatočeništvu srpskih vojnika. Tokom čitavog tog perioda silovali su je i Dragoljub Kunarac i Radomir Kovač. Svjedočila je 4. i 5. aprila i 23. oktobra 2000. u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Zorana Vukovića i Radomira Kovača.

Do aprila 1992. godine Svjedokinja 87, petnaestogodišnja djevojka bosanska Muslimanka, živjela je sa ocem, majkom, sestrom i bratom u selu Trošanj, nedaleko od grada Foče u jugoistočnoj Bosni i Hercegovini, u blizini granice sa Srbijom. “ Svjedokinja 87 pred sudom je izjavila da ni sa kim nije razgovarala o zlostavljanjima, pa ni sa svojom majkom. “Mislim da u to vrijeme nisam imala snage ni da je pogledam u oči, ne samo nju već bilo koga, da pogledam u oči”. ” U aprilu 1992. godine kada je počeo rat u Foči, sjeća se da je čula i vidjela “pucnjavu, eksplozije, [i] da su neke od kuća zapaljene”. Podignute su barikade i sjeća se da poslije škole “ponekad nisam mogla otići kući zbog kontrolnih punktova”.

Ubrzo nakon toga škola je prestala sa radom, a svjedokinja se zajedno sa svojom porodicom skrivala u šumi “iz straha da će nas sve pobiti”. “Proveli smo neko vrijeme u šumi, gdje smo spavali sa još dvije porodice. I s vremena na vrijeme bi se vraćali kući, bili bi u kući neko vrijeme i onda ponovo pobjegli u šumu”. Kada su srpske snage napale selo 3. jula 1992. Svjedokinja je sa svojom porodicom spavala pod šatorom u šumi “izbila je panika i ljudi su počeli da bježe. Niko nije znao na koju stranu da idemo, u kom pravcu. Kad je prvi čovjek pogođen, odnosno, ranjen, uhvatila nas je prava panika”. Dok su ljudi pokušavali da pobjegnu, pojavili su se srpski vojnici u maskirnim uniformama, koji su trčali za njima i na kraju ih opkolili. Vojnici su počeli da tuku muškarce, ispitujući ih gdje su sakrili oružje. Svjedokinja kaže “oni [vojnici] su odovojili muškarce od žena i djece…Izveli su nas iz šume na jednu poljanu. Nije bilo daleko. Tu su nas postrojili, i ispitivali nas da li imamo zlata, [i] novca”. Dok su se žene i djeca kretali poljanom, čuli su pucnje. Pretpostavljali su da su muškarci, koji su prethodno odvojeni od ostatka grupe, pobijeni. Ova pretpostavka se pokazala tačnom jer Svjedokinja nakon toga nikada više nije vidjela svog oca. Sa te poljane ova grupa je odvedena u zgradu hotela u Mješaji (mješoviti srpsko-muslimanski dio Trošnja), mjestu poznatom pod nazivom Buk Bijela. Srpski vojnici su ih postrojili uza zid i naredili im da čekaju. “Oni [vojnici] bi povremeno dolazili i odvodili ljude na nekava isljeđivanja ”, “samo bi došli i prozvali imena i odveli ih negdje”. Dok su tamo držani Svjedokinja 87 je takođe izvedena, ali ne na isljeđivanje. Svjedočila je da ju je tom prilikom jedan srpski vojnik, koji je nije pozvao po imenu, uzeo za ruku i odveo u jednu prostoriju. U toj prostoriji joj je naredio da skine odjeću. Kada to nije učinila, vojnik joj je skinuo odjeću i silovao je. Nakon toga ju je drugi vojnik vratio nazad u grupu. 27

Kada se vratila u grupu svjedočila je da “je bilo kao da nisam prisutna, svjesna uopšte, onoga što mi se dešavalo”. Nedugo zatim, dva druga muškarca su pozvali nju i njenu devetnaestogodišnju sestru da idu na takozvano isljeđivanje. Odvedene su u jednu malu prostoriju “u kojoj je bio krevet, sto, par stolica, i mislim da su tu bila četiri vojnika, iako su ljudi ulazili i izlazili sve vrijeme”. Jedan od tih muškaraca je bio Dragan Zelenović koji je kasnije pred Međunarodnim sudom priznao krivicu za mučenje i silovanje koje je počinio u Foči. Vojnici su prvo pitali Svjedokinju 87 o drugim stanovnicima njenog sela, gdje su se skrivali i gdje su sakrili oružje, i nastavili sa pitanjima o njoj i njenom životu. “Pitali su me da li sam djevica, i rekla sam im da sam bila djevica do prije nekoliko minuta, ili nešto tako”. Onda joj je naređeno da skine odjeću, nakon čega su je silovala četiri muškarca. Nakon toga su je ukrcali na autobus u kojem su se nalazili svi ostali zatočenici osim njene majke, koja je odbila da ode bez nje i čekala ju je ispred zgrade. Svjedokinja 87 pred sudom je izjavila da ni sa kim nije razgovarala o zlostavljanjima, pa ni sa svojom majkom. “Mislim da u to vrijeme nisam imala snage ni da je pogledam u oči, ne samo nju već bilo koga, da pogledam u oči”. Iako je bilo teško da opiše svoja osjećanja, rekla je da “sam bila strašno uplašena, na neki način sam osjećala sram, a na neki način sam se osjećala jako, jako, prljavo, ukaljano”.

Autobus je zatočenice odvezao do srednjoškolskog centra Nikola Tesla u naselju Aladža u Foči, iste škole koju je Svjedokinja pohađala u to vrijeme. Kada su stigli u školu, srpski vojnici su ih odveli u učionicu na prvom spratu “u kojoj nije bilo ni stolova ni stolica. Samo su bili postavljeni dušeci za spavanje”. Po riječima Svjedokinje, čuvalo ih je četiri ili pet vojnika, a otprilike svake druge noći bi odvodili žene da ih siluju. “Svaki put kad bi se neki od njih pojavio, prozvali bi imena djevojaka ili žena i odveli bi ih sa sobom”, odvodili bi djevojke iz škole u stanove u gradu, ili samo iz jedne učionice u drugu. Jednom prilikom pet vojnika je prozvalo imena pet djevojaka i odveli su ih iz učionice. Među vojnicima su bili Dragan Zelenović i Zoran Vuković. Svjedokinji je bilo naređeno da ode u ćošak u kojem je sjedio Vuković. “Vuković mi je rekao da legnem na dušek. Onda me je svukao i silovao”. Nije vidjela šta se dogodilo ostalim djevojkama ali je čula da je jedan od vojnika udarao jednu od njih. Kao i prije toga, nakon što 28

se vratila, Svjedokinja 87 svojoj majci nije ništa rekla. “Nikad me nije pitala, niti sam joj ja ikad rekla, ali mislim da je znala, sigurno je znala”. Vojnici su po nekoliko puta prozivali svaku od djevojaka, i svaki put su odvođene i silovane. U školi su bile zatočene oko dvije sedmice. Tokom ovog vremena Svjedokinja je rekla da se nijednom nije osjećala slobodnom da pobjegne jer “uvijek je bilo vojnika, na ulazu su stajali vojnici na straži, iako u ta doba nije ostalo mnogo Muslimana, pa nije bilo bezbjedno izlaziti na ulicu”. Nakon što je u srednjoj školi držana oko dvije sedmice, Svjedokinja 87, zajedno sa ostalim zatočenicama je odvedena u Sportsku dvoranu Partizan u Foči. “Prvo su nas tako odveli da očistimo dvoranu, a onda su nas tamo prebacili za stalno”. Druge zatočenice iz sela u okolini Foče su takođe kasnije dovedene u sportsku dvoranu. “Spavali smo na strunjačama. Uslovi za život su bili jako teški. Nije bilo ama baš nikakvih – ali nikakvih higijenskih uslova. Hrana je bila vrlo loša, higijena nikakva”. Kao i u prethodnom zatočeničkom objektu, srpski vojnici “su dolazili unutra tražeći određene osobe, djevojke. Izdvajali bi ih, koliko god bi htjeli, i onda bi ih odvodili sa sobom”. To se dešavalo svake noći, a ponekad svake druge noći. Među ovim vojnicima bili su Dragoljub Kunarac i Gojko Janković [prvobitno optužen pred Međunarodnim sudom, predmet protiv njega je proslijeđen Sudu Bosne i Hercegovine gdje je osuđen na 34 godine zatvora za zločine počinjene u Foči.]

Djevojke bi obično automobilima prevozili do raznih kuća u Foči, od kojih je jedna bila u blizini škole i Aladža džamije, a druga u blizini autobuske stanice. Kunarac i drugi muškarci 29

su je silovali više puta. Svjedokinja se posebno sjeća posljednjeg puta kad je odvedena u kuću u naselju Aladža. Još jednom, Dragoljub Kunarac je odveo nju i druge djevojke, uključujući i njenu sestru, svjedokinju DB, do te kuće. Svjedokinja je izjavila da je tu bilo i drugih vojnika, koji su, sudeći po njihovom akcentu, bili iz Crne Gore. “Obično bi tu bilo nekoliko vojnika. Onda bi, moram reći, oni silovali svaku od nas”. Tom prilikom, Kunarac i drugi muškarci su silovali Svjedokinju. Slijedećeg jutra, Svjedokinja i tri druge djevojke, među kojima i njena sestra, Svjedokinja DB, su odvedene u jednu kuću u Miljevini, poznatu pod nazivom Karamanova kuća. “Nisu nam rekli ni gdje idemo, ni zašto idemo”. Kada su stigle, Svjedokinja je rekla “Izgledalo je da su bar trojica muškaraca živjela u toj kući. Ostali vojnici su dolazili u kuću i “[o]bično bi odabrali neku [od] djevojaka i odvodili ih na drugi sprat”. U toj kući su ostale otprilike dva mjeseca, i tokom tog vremena su ih redovno silovali srpski vojnici. “Mislim da su poslije određenog vremena, dovedene još dvije djevojke, ili možda tri, ali u svakom slučaju, sve su bile silovane, bilo svake noći ili svake druge noći”. Svjedokinja se sjeća da je Dragan Zelenović bio jedan od vojnika koji su dolazili, a pred Sudom je takođe izjavila da je Dragoljub Kunarac jednom prilikom dolazio u kuću. Svjedokinja je opisala kako je bio ranjen ili povrijeđen, i da je imao zavoj na jednom dijelu tijela. “[O]n me odveo u sobu na gornjem spratu i tamo me silovao”. Pitala se “kako neko ko je povrijeđen ili ranjen može uraditi tako nešto”. Jedan vojnik kojeg su zvali Pero, i koji je izgleda bio zadužen za tu kuću djevojkama bi govorio da “su određeni ljudi imali pravo da uđu u kuću ili da su samo ljudi kojima je on odobrio mogli da uđu u kuću”. Takođe im je dao broj telefona hotela u Miljevini “za slučaj da neko dođe. Rekao nam je da u slučaju da neko bude dolazio, da ga nazovemo i javimo mu”. Vrata Karamanove kuće nikad nisu zaključavana, “to su bila vrata koja si mogao otvoriti iznutra ali ne i spolja”. “U početku nam nisu dozvoljavali da izlazimo iz kuće, ali smo kasnije mogle da izlazimo u baštu i na terasu”. Objasnila je da tokom zatočeništva nisu napuštale kuću jer “[n]isi znao gdje da odeš i na šta će sve ovo izići, taj pokušaj da bježimo. Ništa nije bilo sigurno. Nisi znao na šta će to izići”. Svjedočila je da su takođe morale da obavljaju kućne poslove poput “kuhanja, pranja suđa, veša i čišćenja”. Upitana da li bi mogla da izbroji koliko puta je bila silovana, odgovorila je, “Mislim da je to nemoguće.” Djevojke su bile primorane da ostanu u Karamanovoj kući do otprilike kraja septembra ili početka oktobra, kada su odvedene u Foču. Izjavila je da “[p]rvo su nas sve odveli u jedan stan u naselju zvanom Ribarsko, a sljedećeg dana su nas odveli u Klanfin stan, u zgradi Brena”. Svjedokinja je držana u jednom stanu u zgradi koju su nazivali Brena zajedno sa četiri druge djevojke otprilike četiri mjeseca, i tokom tog perioda djevojke su često silovane, ponekad svake noći od strane srpskih vojnika. Svjedokinja je izjavila da su vojnici uvijek nosili oružje, poput “puški, pištolja i noževa”. Vojnici, među kojima je bio i Radomir Kovač, takođe su primoravali djevojke da se skidaju. “Sjećam se da nas je tjerao da se skroz skinemo i da stojimo gole”, a vojnici su “samo sjedili i gledali nas”. Takođe se sjećala ponižavajućeg incidenta kada je ostala sama sa Kovačem. “[On] me je natjerao da se skinem, popnem se na sto i igram uz muziku. On je sjedio na krevetu s pištoljem uperenim u mene”. Svjedokinja je pred Sudom izjavila kako se osjećala: 30

“Bilo me je strah. Osjećala sam se posramljeno”. Nije bila u stanju da kontroliše šta joj se dešavalo, i osjećala se kao da ju je Radomir Kovač posjedovao. “ Svjedokinja je pred Sudom izjavila kako se osjećala: ‘Bilo me je strah. Osjećala sam se posramljeno’. Nije bila u stanju da kontroliše šta joj se dešavalo, i osjećala se kao da ju je Radomir Kovač posjedovao. ” Jednom drugom prilikom, djevojke su bile primorane da se skinu dok su bile u jednom stanu u Gornjem Polju. Svjedokinja 87 je izjavila da je Radomir Kovač “natjerao da se skinem i stojim na stolu i onda je rekao da će nas tjerati da gole prođemo kroz grad i odvesti do rijeke gdje će nas ubiti”. Jednog dana im je naredio da s njim odu do rijeke, a Svjedokinja je mislila da će to biti kraj njenog života. “Samo znam da me je užasno bilo strah, i da sam samo mislila o tome kako će to uraditi, na koji način. Znam da nas je ubrzo nakon toga vratio u svoj stan”.

Svjedokinja je takođe opisala kako je u nekoliko navrata Radomir Kovač sa nekim drugim vojnicima odvodio djevojke iz stana. Izjavila je da same nisu mogle da napuste stan, jer su zaključavane u njemu. “Sjećam se da su nas jednom odveli u stan u Donjem Polju; kad smo stigli u stan, kojeg se stvarno ne sjećam; i nekoliko puta su nas vodili u kafiće i lokale”. Kada bi ih vojnici odvodili, djevojke su morale da se srede, “[o]bično bi nas tjerali da na glavu stavimo iste kape ili nešto sa obilježjima njihove vojske”. Onda bi ih odveli u kafić gdje bi “posjedili i vratili se nazad”. Ove djevojke, u mjesecima tokom kojih su ih držali srpski vojnici, bile su zlostavljane i izložene raznim prijetnjama. “Sjećam se, jedan put kad mi je [vojnik] prijetio nožem, da će mi isjeći lice ”. “Nekoliko puta su nam prijetili da će nas ubiti, zaklati”. Svjedočila je da su posljedice prijetnji bile vidljive na drugim djevojkama, posebno na jednoj od njih, Svjedokinji AB, koja je u to vrijeme imala 12 godina, i “ponekad se čudno ponašala”, imala je problema sa spavanjem, a kad bi uspjela da zaspi, imala je košmare. Upitana da li su uslovi u stanu bili bolji od onih u zatočeničkim objektima, Svjedokinja 87 je izjavila, “Situacija je bila ista, jer je silovanje nešto što povlači neku jednakost između Partizana i Karamanove kuće i tog stana. Ja tako gledam na te tri situacije. Meni su one iste. I ako hoćete da kažem na neki način situacija u Klanfinoj kući je bila bolja, pa, na neki način se to može reći, jer je razlika kad te siluje jedan i kad te siluje njih 20, ili bog zna koliko. Svjedokinja 87 konačno je napustila taj stan polovinom februra 1993., kada su dva vojnika došla iz Crne Gore sa srpskim vojnicima i nakon pogodbe kupili nju i još jednu djevojku za 500 njemačkih maraka. Odatle su odvedene u jedan drugi stan u zgradi koju su nazivali Brena, gdje su vojnici iz Crne Gore odsjeli. “Mislim da smo tamo provele jednu noć, a onda 31

su nas odveli u jedan drugi stan na Brodu, i mislim da smo tamo morale da čekamo te Crnogorce da nas prebace preko granice u Crnu Goru”. Nakon čekanja u stanu u Brodu djevojke su automobilom prebačene preko granice u Nikšić u Crnoj Gori. “Mislim da su i tom prilikom kupovali oružje, jer su sakrivali oružje u kolima, ispod sjedišta, u gepeku i tako. I rekli su nam da kad stignemo na granicu Bosne i Crne Gore, da treba da kažemo da smo Srpkinje, i dali su nam imena koja treba da koristimo, i da kažemo da nemamo nikakvih isprava, da su uništene, ili nešto slično. Kad smo stigli na granicu, nije bilo nekih većih problema sa ovim. Tu smo se zadržali možda 15 minuta i onda su nas odvezli za Nikšić”. Kada su stigle u Nikšić, djevojke su stanovale u stanu jednog od Crnogoraca i takođe redovno silovane. Nakon nekoliko dana bile su primorane da rade kao konobarice u jednom kafiću. “Nikad nam nisu platili za taj rad” ali su djevojke uspjele da “zarade manju sumu novca od bakšiša koji su ostavljali gosti”. “To smo sve vrijeme radile, sve dok nas nisu prebacili u Podgoricu”, glavni grad Crne Gore. U Podgorici, vojnici su ih ostavili u jednom stanu sa još jednim čovjekom iz Crne Gore “on se u stanu zadržavao samo tri do četri sata tokom popodneva” jer je išao na posao. Svjedokinja 87 je izjavila da je oko tri popodne obično nikog nije bilo u stanu, a vrata obično nisu bila zaključana, tako da su mogle da izađu napolje. Izjavila je da su prvi put kad su izašle bile vrlo uplašene, “pitale smo se na koga bi mogle naići na ulici”, sljedeći put je bilo lakše. Izjavila je da je im je laknulo jer grad u to vrijeme nije bio u ratnom stanju i ljudi su se “ponašali normalno”. Pokušale su da odu iz te kuće i jednom prilikom su uspjele da pronađu autobusko stajalište. “Pogledale smo red vožnje i koliko košta karta i odlučile da jedan dan odemo, da jednostavno odemo odatle”. Otprilike 5. aprila, ove dvije djevojke su iz Podgorice otišle u Rožaje, gradić na sjeveroistoku Crne Gore. Svjedokinja 87 je izjavila pred Sudom da iako su njene muke završene, bol i patnja su i dalje prisutni. “Mislim da sam odlučila da za sobom ostavim mnoge od tih stvari negdje, iako u sebi i dalje imam tragova svega što mi se desilo koji će zauvijek tu ostati. Mislim da cijelog svog života, cijelog života ću se sjećati i osjećati istu bol koju sam tada osjetila i još uvijek osjećam. To nikad neće nestati.

Svjedokina 87 svjedočila je 4. i 5. aprila i 23. oktobra 2000. godine u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića. Sva trojica su proglašeni krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja i osuđeni na 28, odnosno 20, odnosno 12 godina zatvora. Dragoljub Kunarac i Radomir Kovač su proglašeni krivim za to što su lično silovali Svjedokinju 87. Dio Kovačeve odbrane je bio da je Svjedokinja 87 bila u ljubavnoj vezi s njim. Sudije su ovo u potpunosti odbacile i okarakterisale njihov odnos kao “zasnovan na surovom oportunizmu s Kovačeve strane, stalnim zlostavljanjima i dominacijom nad djevojkom koja je u to vrijeme imala samo petnaestak godina”.

VIDEO: Glas žrtava: Svjedokinja 87 u predmetu Kovač

Žene žrtve rata – žive u tišini sa bolom, gotovo zaboravljene (VIDEO)

U Bosni i Hercegovini je tokom rata silovano između 20 i 50 hiljada žena. Većina njih o tome šuti. Ni poslije dvije decenije, mnogi počinioci nisu procesuirani. A mnogi su nakon odsluženja zatvorske kazne, pušteni na slobodu. Mnoge žrtve silovanja tokom rata u Bosni i Hercegovini još uvijek traže pravdu. I dvije decenije nakon rata, prepuštene su same sebi, bez političke volje da se ozbiljnije pozabavi ovim pitanjem i pronađe sistemsko rješenje.

VIDEO: Žene žrtve rata – žive u tišini sa bolom, gotovo zaboravljene https://youtu.be/0VUjVvV7iVA

Foča 1992. : Svjedokinja 50 (VIDEO)

“ … pošto je završio silovanje, … rekao je da bi on možda mogao i više, … međutim, da sam otprilike vršnjakinja njegove kćerke. ”

Svjedokinja 50 je bila mlada djevojka Muslimanka iz jednog sela u opštini Foča u jugoistočnom dijelu Bosne i Hercegovine kada je u aprilu 1992. izbio rat. Plašila se da će joj se nešto loše desiti. “[S]ve čega sam se bojala, kasnije sam iskusila na vlastitoj koži,” izjavila je Svjedokinja 50 tokom svog svjedočenja u sudnici. “ Svaki od njih je silovao onu djevojku koju je htio i koliko puta je htio. ” Svjedokinja 50 je posvjedočila da je od prvih dana aprila 1992. godine rat uticao na život u njenom selu. Samo su Srbi bili naoružani, rekla je, viđali su sve više vojnika, a njene komšije su bile u uniformama. Nisu mogli ići u grad da kupe osnovne namirnice, kao što su hrana i higijenske potrepštine, niti da odu ljekaru. Početkom maja 1992., svjedokinja 50 i njena porodica počeli su živjeti u šumi jer su se bojali da bi mogli biti spaljeni u svome domu, što se, kako je izjavila, dešavalo u okolnim selima. Dana 3. jula 1992., selo u kojem je živjela svjedokinja 50 je napadnuto i nekoliko dana kasnije četiri vojnika u uniformama, među kojima je bio i njen komšija, zarobili su ih i odveli u motel “Buk Bijela”. Kada su stigli tamo, svjedokinja 50, nekoliko članova njene porodice, zajedno sa grupom žena, djece i dvojicom staraca, odvedeni su u jednu prostoriju u barakama koje su se nalazile u blizini motela. Svjedokinja 50 je ispričala u sudnici kako su je pred MKSJ-om optuženi Zoran Vuković, koji je u to vrijeme bio zamjenik komandanta vojske bosanskih Srba (VRS) i jedan pripadnik paravojnih snaga u Foči, koji je bio u vojnoj uniformi i naoružan, odveli u sobu. U sudnici je ispričala kako ju je Zoran Vuković prisilio na oralni seks, pri čemu joj je 35

govorio: “Čega se bojiš? Zar ne znaš šta je seks? Zar to nisi prije radila? Uživajmo.” Svjedokinja 50 je izjavila da je bila uplašena i da ništa nije mogla učiniti da se odbrani jer je imao pištolj i prijetio joj je. Ubrzo nakon što je prvi put silovana, svjedokinja 50 je izjavila da je odvedena u Srednjoškolski centar u Foči, gdje je išla u školu 1992. godine. Drugog dana nakon što je tamo stigla, grupa vojnika je došla u učionicu i izabrala otprilike osam djevojaka, među kojima je bila i ona. Jedan od vojnika je odveo svjedokinju 50 u jednu prostoriju i naredio joj da legne i skine pantalone. Silovao ju je vaginalno. U svom svjedočenju, svjedokinja 50 je izjavila da se ne sjeća tačno šta joj je rekao, ali da su on i svi drugi muškarci koji su je kasnije silovali, govorili iste stvari. “Vi Muslimanke, vi bule, [pogrdan naziv], pokazaćemo mi vama.” Kada je u sudnici upitana kako se osjeća, svjedokinja 50 je rekla: “Nema riječi na ovom svijetu koje bi mogle opisati moje osjećaje. To je najgora stvar koja mi se desila.” Svjedokinja 50 nije više bila izvođena tokom boravka u Srednjoškolskom centru u Foči, ali je vidjela kako vojnici odvode druge djevojke tako što bi pokazali: “Ti, ti ili ti.” Izjavila je da su ih izvodili kada su htjeli: svake noći neka djevojka bi završila negdje s nekim vojnikom. Svjedokinja 50 je izjavila da su po povratku djevojke plakale, neke su krvarile iz nosa, vrištale ili čupale kosu. “ Sve me je boljelo: stomak, leđa, noge, sve je bilo bolno. Ono što me je najviše od svega zaboljelo je to što je sigurno bio 30-tak godina stariji od mene. Sigurno je bio star koliko i moj otac. ” Nakon 11 dana, svjedokinja 50 je iz Srednjoškolskog centra u Foči odvedena u sportsku dvoranu “Partizan”, gdje je držana zajedno s nekih 60 ljudi, uglavnom žena i djece, osim dvojice staraca, i svi su bili Muslimani. Svjedokinja 50 je izjavila da su srpski vojnici dolazili u sportsku dvoranu “Partizan” isto tako da biraju djevojke, te je ispričala u sudnici koliko puta su nju izvodili i silovali. Ponekad su je, kako je rekla, srpski vojnici izvodili svakog dana po tri puta, a ponekad je nisu izvodili ni po dva dana. Ponekad bi bila odsutna kratko vrijeme, a ponekad po tri dana. Svjedokinja 50 se krila u kupaonici dan ili dva nakon dolaska u sportsku dvoranu “Partizan” sredinom jula kada je izvedena po prvi put. Zoran Vuković, koji ju je ranije silovao u Buk Bijeloj, došao ju je tražiti i odveo je u jedan stan gdje ju je silovao. Svjedokinja 50 je izjavila da “…pošto je završio silovanje, sjeo je i zapalio cigaretu. Rekao je da bih on možda mogao i više, i mnogo toga više, međutim, da sam otprilike vršnjakinja njegove kćerke, pa za sada neće.”

Sljedeći put kada je svjedokinja 50 izvedena iz sportske dvorane “Partizan” na silovanje, grupa srpskih vojnika ju je zajedno s još tri djevojke odvela u jednu kuću preko puta autobuske stanice u Foči. Kuća je bila u neredu i vojnici su im naredili da prvo počiste prije nego što su ih silovali. “Svaki od njih je silovao onu djevojku koju je htio i koliko puta je htio”. Svjedokinja 50 je izjavila da su nju silovala tri muškarca prije nego što su je vratili u sportsku dvoranu “Partizan”. Nakon tog incidenta, prema riječima svjedokinje 50, došla je druga grupa vojnika i odvela nju i još najmanje dvije druge djevojke iz sportske dvorane “Partizan” u jednu napuštenu muslimansku kuću. Jedan vojnik ju tamo iznova silovao. Svjedokinja 50 je ispričala u sudnici kako ju je muškarac zvani “Gica” odveo iz sportske dvorane “Partizan” u jedan stan u naselju Brod, za koji misli da je bio njegov. Drugog dana njenog boravka tamo, poznanik svjedokinje 50 ju je silovao. Svjedokinja 50 je izjavila da ga je poznavala vrlo dobro. Svakog dana su se vozili istim autobusom, on na posao, a ona u školu. Svjedokinja 50 je izjavila da je bio sigurno 30 godina stariji od nje i da je bio oženjen. Rekla je da se smijao dok ju je silovao. “Imala sam osjećaj da to radi baš zato što me je poznavao, kako bi mi nanio još više zla.” Jednom drugom prilikom kada je odvedena iz sportske dvorane “Partizan”, svjedokinja 50 je izjavila, jedan srpski vojnik ju je odveo u svoj stan, takođe u Brodu, gdje je živio s majkom. Svjedokinju 50 je majci predstavio kao svoju djevojku Srpkinju, te je tjerao da koristi srpsko ime i da kaže da su joj majka i otac Srbi. Dali su joj da popije konjak, što ona nikad prije nije učinila jer još nije imala 17 godina, a muslimanke uglavnom nisu ni pile. Onda ju je odveo u svoju sobu i silovao je četiri sata. “Bio je tako užasan,” izjavila je svjedokinja 50. “radio je takve stvari koje ne mogu ni da objasnim. Nisam se imala gdje okupati. Nisam čak mogla oprati ni ruke…” Dana 2. avgusta, Dragoljub Kunarac, osuđen pred MKSJ-om, koji je u to vrijeme bio komandant jedinice VRS-a, odveo je svjedokinju 50 i druge tri djevojke iz sportske dvorane “Partizan” u jednu kuću u naselju Aladža. Jedan crnogorski vojnik, kojeg je svjedokinja 50 opisala kao starog i “odvratnog,” odveo ju je u sobu gdje joj je prijetio nožem i govorio: “Vidjećete vi Muslimani. Nacrtaću ti krst na leđima. Sve ću vas pokrstiti. Sad ćete postati Srbi.” Svjedokinja 50 je rekla da joj je prijetio nožem toliko da je mislila da će izgubiti život. Silovao ju je “na zvjerski način,” tako grubo da je kasnije vidjela da krvari. “Sve me je

boljelo: stomak, leđa, noge, sve je bilo bolno. Ono što me je najviše od svega zaboljelo je to što je sigurno bio 30-tak godina stariji od mene. Sigurno je bio star koliko i moj otac.” Te noći, svjedokinja 50 je vraćena u sportsku dvoranu “Partizan”. Iako su vojnici dolazili i izvodili djevojke, Svjedokinja 50 više nije izvođena. Dana 13. avgusta 1992., svjedokinja 50 i druge zatočenice iz sportske dvorane “Partizan” napustile su Foču u autobusima koje je organizovala policija. Svjedokinja 50 je čula da je razlog zbog kojeg su ih poslali to što je postojala mogućnost da Međunarodni komitet Crvenog krsta dođe u Foču i pretpostavila je da su zbog toga morali da odatle nestanu. Svjedokinja 50 je svjedočila u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Zorana Vukovića i Radomira Kovača 29. i 30. marta 2000. Međunarodni sud je Zorana Vukovića, pripadnika jedinice vojske bosanskih Srba (VRS) i pripadnika paravojnih snaga u Foči, proglasio krivim i osudio na 12 godina zatvora za silovanje svjedokinje 50. Međunarodni sud je krivima proglasio i Dragoljuba Kunarca, komandanta jedinice VRS-a, i Radomira Kovača, zamjenika komandanta vojne policije VRS-a i vođu paravojske u Foči. Međunarodni sud je Kunarca osudio na 28 godina, a Kovača na 20 godina zatvora. VIDEO Glas žrtava: Svjedokinja 50 u predmetu Kunarac (bosanski, hrvatski ili srpski) – 5. augusta , 2010. Svjedokinja 50, (ime i identitet svjedokinje su zaštićeni od javnosti), mlada djevojka žrtva silovanja iz Foče, govori o tome kako ju je pred MKSJ-om osuđeni Zoran Vuković silovao. Svjedočila je u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Zorana Vukovića i Radomira Kovača 29. i 30. marta 2000. godine. https://youtu.be/tTWEcaDgbl0

Tragom nestalih…Sjećanjem protiv nestanka… (Č)Etničko čišćenje u Foči: Odnijela ih Drina (foto)

Tragom nestalih…Sjećanjem protiv nestanka…

Odnijela ih Drina

FOČA 1992. – 2017. DA SE NE ZABORAVI!!! Majke Foče i djeca Foče trebaju imati ista prava kao i sve druge majke i sva druga djeca… Nad Fočacima je izvršen zločin i NIKO NEMA PRAVO DA NEGIRA TO… Genocid u Foči odvijao se 4 godine… Pratila su ga ubistva, progoni, silovanja, pljačke, paljevine i mnogi drugi zločini… DA SE NE ZABORAVI!!! …U periodu 1992-1995. godine izvršen je zločin masovnog i sistematskog silovanja, djevojčica, djevojaka, žena u logoru “Partizan”, a njihovi najrođeniji su odvedeni u KPD-om Foča, a nekima se do danas gubi svaki trag…

Prije četvrt stoljeća, hiljade ljudi sa muslimanskim imenima ubijeno je na Drini. Ljeta u dolini Drine znaju biti vruća. Gradovi na Drini, Bijeljina, zatim Bratunac, Srebrenica, Foča i Višegrad pregaženi su u aprilu. Oslobodioci su širili teror. U Foči su djelovali „Ćosini stražari“. Uslijedilo je organizovano (č)etničko čišćenje. Dolina Drine leži na granici sa Srbijom i Crnom Gorom. Cilj je bio protjerati i usmrtiti nesrpsko stanovništvo, da bi se ova regija pripojila Srbiji i Crnoj Gori. Nastojali su pomjeriti 62

granicu. Prema podacima iz Bosanske knjige mrtvih u dolini Drine u ratu je ubijeno 28.135 osoba, od kojih su preko 16.000 bili civili. Većina ubijenih bile su osobe sa muslimanskim imenima – njih 15.400, od kojih su 2.672 žene. Najokrutnije (č)etničko čišćenje provedeno je već početkom rata, između aprila i augusta 1992. Kuće Bošnjaka su pljačkali, iznoseći nakit i novac, namještaj, bijelu tehniku, hranu i sve što se moglo opljačkati i odnijeti. U gradovima na Drini uništavane su i džamije i kulturno-historijski spomenici.

priredio:Kenan SaraÄ? fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

VAŽNO JE BITI SVJEDOK

U GORAŽDU ODRŽAN OKRUGLI STOL NA TEMU ”VAŽNO JE BITI SVJEDOK”

Udruženje logoraša “Goražde” Goražde uz podršku Grada Goražda, Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini”, (uz potporu BH Telecoma dd Sarajevo-Direkcija Goražde), organizovalo je Okrugli stol na temu “Važno je biti svjedok”. 66

Cilj ovoga Okruglog stola je ukazivanje na jako malo procesuiranih ratnih zločina ili izvršitelja ratnih zločina koji su se desili tokom 1992-1995. godina na prostoru BPK-a Goražde. U ovome Udruženju smatraju da kao nevladin sektor mogu doprinijeti u razvoju svijesti o značenju svjedočenja.Također smatraju da i nakon 25. godina po završetku agrsije na Bosnu i Hercegovinu veliki broj počinitelja zločina nije kažnjen niti odgovara za zločin koji je počinio. Udruženje logoraša “Goražde” Goražde fokusirano je na zločine koji su se desili na području BPK-a Goražde, a iz dosadašnje prakse upravo je razlog ne svjedočenju od strane osoba koje su vidjele, znaju ili su čule da se na nekome mjestu desio zločin.

Upravo iz tog razloga je važno na ovakav i sličan način omogućiti da se zločini koji su se događali tokom ratnog razdoblja procesuiraju zbog žrtava, počinitelja, ali i zbog cjelokupnog našega društva. Sve dok jedni drugima ne pogledamo u oči i ne završimo s tim dijelom povijesti nećemo moći uspostaviti puno razumijevanje i toleranciju. Još je puno otvorenih rana i nedorečenih priča koje treba ispričati i zato je vrlo važno d au ovome postupku dokazivanja istine svi sudjelujemo na najbolji mogući način, a to je adekvatno svjedočenje o tim događajima – kazano je između ostaloga na Okruglom stolu.

Muhamed Hećo ,predsjednik Udruženja logoraša Goražde, ističe lošu poziciju bivših logoraša, kašnjenje u utvrđivanju činjenica o stradanjima ljudi zatočenih u ratnim logorima, ali i važnost svjedočenja o tome. -Iako je proteklo 25 godina gotovo da nema procesuiranja ratnih zločina sa područja Bosne i Hercegovine i posebno zločina nad žiteljima zaštićene zone – Goražda. Želimo da pokažemo koliko su važna svjedočenja za one ratne zločine koji su se desili na području BPK Goražde. 69

Broj logoraša koji su regulisali svoj status na području Grada Goražda je 70, iako je taj broj daleko veći, iz nekih razloga oni jesu na evidenciji ali nisu izvadili uvjerenje u Savezu logoraša Bosne i Hercegovine. Teško je reći razlog zbog čega žrtve logora ne žele biti svjedoci, trebaju da kažu istinu šta im se dešavalo. Mnogi kažu prošlo je već 25 godina, što je bilo, bilo je, ne možemo ih vratiti, ali bez obzira treba reći ono što znate, jer uvijek ponavljam „zločin je skrivati zločin“- kaže Hećo.

“Sve ove godine pokušavamo motivisati svjedoke da svjedoče na način da znaju da će dobiti adekvatnu podršku prije svjedočenja, tokom svjedočenja i što je jako važno, poslije svjedočenja. Svjedoci su često zaboravljeni i to je jedan od razloga što nakon više od 20 godina svjedoci nisu motivisani da svjedoče jer često navode kao argument da nisu dovoljno zaštićeni i sigurni u svojim mjestima gdje žive u cijeloj Bosni i Hercegovini. To je bio i razlog zašto je „Medica“ Zenica, Vive žene iz Tuzle, Udružene žene Banja Luka pokrenuli jedan projekat u cilju jačanja i uspostavljanja institucionalnih mreža i formiranja novih s ciljem da podržimo svjedoke da znaju kome se mogu obratiti, kada u koje vrijeme i koju pomoć i podršku će dobiti ukoliko se odluče svjedočiti. Dakle, da prihvate i shvate da postoje resursi koji im stoje na usluzi i da je svjedočiti časno i pošteno u Bosni i Hercegovini jedan od 70

značajnih dokaza za postizanje pravde, a time sigurno i jedan od značajnih koraka u procesu pomirenja u BiH. – kazala je ovom prilikom Sabiha Husić, direktorica u nevladinoj organizaciji „Medica“ u Zenici.

U radu Okruglog stola uzeli su, pored predstavnika Udruženja logoraša Goražde , direktorica udruženja “Medica” Zenica mr.sci. Sabiha Husić, UŽ “Seka” Esma Drkenda, predstavnik ministarstva za socijalnu politiku, zdravstvo, raseljena lica i izbjeglice Muhamed Hadžić, predstavnici KMUP-a Goražde, te predstavnici srodnih goraždanskih Udruženja.

S.Turčalo S.Jevđević

fotografije: flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik

Knjiga „Izvještaji iz bosanskog rata“ (Dnevničke zabilješke) – prof. dr. Šemso Tucaković

Na 922 strane autor Tucaković je od prvog „ratnog“ dana, za koji on smatra, 01. oktobar 1991. godine do posljednjeg 23. decembra 1995. godine bilježio svoje osobne opservacije, iskaze istinitih doživljaja ratnika i civilnih stradalnika, ishode komunikoloških analiza međunarodnih odluka te neprijateljska propagandna djelovanja važna za okolnosti i tok ratovanja u BiH. „Važno je da se istina ne zaboravi, a neće samo ako se bude na ovako vjerodostojan način o njoj pisalo i govorilo. Zbog toga ne smijemo zaboraviti ove heroje koji su tokom agresije 74

istinski s puškom u ruci ratovali, ali i usput pisali sve s ciljem da budućim generacijama prenesu istinu sa svih bosanskohercegovačkih ratišta u formi kapitalnog djela nastalog za njihova života“, naglasio je ministar Fišo.

Šemso Tucaković je doktor komunikoloških nauka, višegodišnji novinar „Oslobođenja“, ratni izvještač, organizator otpora agresoru, aktivni sudionik u bitkama boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine u kojoj je obavljao razne visoke starješinske dužnosti i neposredni svjedok progona, patnji i umiranja uglavnom pripadnika bošnjačkog naroda.

Profesor Dizdarević je istakao da “autor govori uvjerljivim i dokumentiranim opisom viđenog i osobno doživljenog, kao i o osobenostima surovih ratnih zbivanja i ponašanja ljudi u njima”. „Sa fotografskim aparatom, olovkom i novinarskim notesom i puškom na ramenu, bilježi i snima sve što se zbiva u njemu i oko njega u brojnim, bremenitim i pogibeljnim ratnim okolnostima i situacijama u kojima se nalazio“, precizno je objasnio Dizdarević te naglasio da je publikovanje ovog djela od izuzetne uže stručne i šire društvene važnosti. 76

iz knjige Izvještaji iz bosanskog rata:(dnevničke zabilješke)/Šemso Tucaković,Fojnica:Štamparija “Fojnica”, 2017. – 922 str., ilustr.;25 cm

Sjećanje na ožiljke iz devedesetih

Promocija knjige “Sjećanje na ožiljke iz devedesetih” autora Enesa Dželilovića, u srijedu 12.07.2017. u 19.00 časova u Multimedijalnoj sali kina “Igman” na Ilidži.

Knjiga govori o sjećanjima i preživjeloj golgoti u logorima, a rezultat je prkosa i ustrajne borbe samog autora. U knjizi se spominju zločini i zločinci koji nisu nikad procesuirani.To je lična ispovjest o stradanju i borbi za život i opstanak.Oživljene su kroz knjigu slike iz prošlosti koje su duboko urezena u sjećanje autora.

Tragom nestalih…Sjećanjem protiv nestanka…

Je suis Foča : PATRIOTSKE LAŽE I PARALAŽE (varijacija) Tragom nestalih…Sjećanjem protiv nestanka…

E, moja Fočo, presudi ti sama sebi za sva vremena, sa svojim jamama, grobnicama… Hajde više da se ne igramo mačke i miša, recite gdje su i koliko ih je? koliko puta ste premještali one koje ste ubili? Te je na jednom mjestu identifikovana lobanja, trup, dijelovi garderobe, a onda na drugom kosti ruku, nogu.. I taman, onaj očajnički smiraj porodica, bar su našli, sahranili svoje najmilije, a onda pismo o novoj DNK potvrdi. Koliko puta pobijeni građani Foče nesrpske nacionalnosti trebaju biti sahranjeni. Koliko ćete puta više da ih ubijate!!!

Pucajući u nenaoružane nevine ljude, ubijajući svoje komšije muslimane, ubivši njih 3000… što djece,što omladinaca,što djevojaka,što odraslih, što starih…takozvana republika srpska je presudila sama sebi.

Stalna priča ko je prvi počeo je zastarjela tehnolodija…Ako hoćete istinu – vi ste počeli, i čuuuj još za neke rat nije završen, pojedinci čekaju poziv pataloške nemani za neki novi rat. Fočo, presudila si sam sebi, ne pozivaj se i ne prozivaj ni presude Haškog tribunala, ni suda BiH za ratne zločine, ni suda tvoje historije, dok su na tvojoj ikonografiji četnici…Šta nas snađe, a Sutjeska je paradigma otporu fašizmu i fašističkim hordama.

Tu si se tek dokazala, Fočo!!! Tu si se dokazali ko si i gdje si…Ništa više ne treba reći, jer ta djela govore sa hiljadu riječi. Takoreći 3000 riječi. Srbi su sami sebi pucali u sljepoočnicu, sami su sebi prosuli mozak. priredio : Kenan Sarač, Sarajevo,30.06.2017. _____

100

UBILI SU ME NEBROJENO PUTA : U Foči me brutalno ubiše 3 000 puta Piše: Merjem Erna Mušinović ” Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo. ” …. Ubili su me nebrojeno puta. Ubijali su me planski, sistematski i organizovano u kratkim vremenskim periodima. Pojedinačno i u grupama. S trijeljanjem i spaljivanjem. Klanjem i mučenjem. Bombama i metcima. Davljenjem i logorima. Granatiranjem i snajperskim hicima… Etničkim čišćenjem. Silovanjem. Urbicidom. Nasilnim pokrštavanjem. Ubijanjem kulturnih, vjerski i historijskih obilježja…. Danteovim Paklom… Ubijaju me ponovo zaboravom i negiranjem… Ubili su me u Sarajevu oko 18 889 puta.. 1 601 put, ubili su me još kao dijete. U Višegradu me ubiše preko 3 000 puta. Ubiše me od godinu dana. Ensar mi je bilo ime. Ubiše me i od pet godina, Elma sam se zvala, ne znam da li me se sjećaju? U Foči me brutalno ubiše oko 3 000 puta. Nazvaše me Srbinje. Iako sam bila pod zaštitom UNESC-a, izbrisaše mi svaki trag postojanja još iz XV stoljeća. U Ključu me ubiše preko 700 puta. Mučiše me 1 161 put samo u Manjači. Ne bi im dosta, pa me ubiše od devet mjeseci i četiri godine. Amila mi bješe ime. I Almir se zvah samo četiri godine. U Vlasenici me ubiše i prisilno protjeraše 14 030 puta. 101

U Prozoru me ubiše 254 puta, a u Vitezu 514 puta. U Brčkom me ubiše oko 3 000 puta. U Zvorniku za samo dva mjeseca, ubiše me 800 puta. Više nisam brojala, jer dok su me ubijali, istovremeno prisilno su me i protjerali 15 436 puta. U Sanskom Mostu, ubiše me 800 puta. U 30 masovnih grobnica me sahraniše. Ali ja i mrtva pričam iz Hrastove Glavice i Sasine. A moj glas se čuje iz još 28 grobnica masovnih. U Prijedoru me ubiše 3 173 puta. Ubiše me 102 puta kao dijete sa ” bijelom trakom” na ruci. Deportovaše me i protjeraše 53 000 puta. 200 puta, grupno, svoj put spasa završih na Korićanskim stijenama, a u Tomašici još uvijek me traže. Ne znam koliko puta će me pronaći. U Srebrenici ubiše me više hiljada puta. 1 000 – 1 500 puta, odjednom ( grupno ) ubiše me u Kravicama samo. U Bratuncu, školi ” Vuka Karadžića”.. Deportovaše me 30 000 puta… Ubiše me nebrojeno puta na različite načine. Grupno i pojedinačno. Kao odraslu i kao dijete. Kao muškarca i kao ženu. Ubiše me nebrojeno puta, kosti moje razbacujući od Une do Drine, od Save do mora…. Nema mjesta u BiH gdje me nisu ubili… U svakom gradu, općini, selu, zaseoku.. Ubili su me toliko puta da me nikad neće u cjelosti pronaći… Da, ja sam mrtva! Samo čekam svoj red za sahranu, dozivajući iz masovnih grobnica, primarnih, sekundarnih i tercijarnih… Dozivam šumom bosanskih rijeka, daškovima vjetrova šuma i planina.. Dozivam kotlinama rijeka bosanskih…. Dozivam da me sahrane svakim pedljom zemlje Bosanske.. Ubili su me nebrojeno puta. Ja samo čekam svoj red da me nebrojeno puta i sahrane… (* samo neki podaci o ubijanju civila u periodu 1991-1995: ” Bosanska knjiga mrtvih”, podaci Haškog tribunala, te zapisi o genocidu – Emir Ramić, član Internacionalnog ekspertnog tima Instituta za istraživanje genocida u Kanadi) Merjem Erna Mušinović preuzeto sa:https://www.facebook.com/photo.php?fbid=1099892300050533&set=a.383768558329581. 90815.100000893193518&type=3&theater naslov promjenio:Kenan Sarač fotografije:flickr ekranportal13

102

Putniku Namjerniku : KAD U FOČU DOĐEŠ

KAD U FOČU DOĐEŠ Kada u Foču dođeš Putniče Namjerniče Na Most Stradanja svrati Lagano njime hodi Ružu baci – Drini vodi Nastavi dalje, do KP Doma dođi Niz Donje Polje prođi Musluku s ceste mahni Kraj (nekadašnjeg) Kafe “Bora” predahni Preko mosta ka hotelu kreni I u Međurječje skreni Obazri se prema “Lepoj Breni” i nekad znanoj “Jugobanci” Pored škole na Sastavke bahni Ćehotinu i Drinu rukama darni

103

Pored Ribarskoga skreni I sudu se okreni Odatle ka Partizanu kreni Stavi natpis na vrata Prozore otvori Nek zidovi govore Na Tekiji – mezarju Posadi ružu,narcis,tulipan I dok sjećanje te u prošlost vrati U Carevu na namaz svrati I Čohodar Mahalu obiđi do Šandala kuće dođi Obiđi i gradilište “Aladže” Navrati i na Livade Zaboraviti nemoj ni Velečevo A ni Šukovac,Gornje Polje i Tabake i sve naše Granovske sokake Ne zaboravi stratišta naša i Fočake Kenan Sarač