JOSIP BUTKOVIĆ
dvorišta courtyards 9.3.-9.4.16.
BRANKO FRANCESCHI
ONI KOJI NISU POZNAVATELJI opusa Josipa Butkovića
i koji će očekivati uobičajeni postav grafika na zidovima izložbenog prostora, zacijelo će ostati iznenađeni multimedijalnom prirodom izložbe. Veliki četverokuti sastavljeni iz jednoobraznih pravokutnih grafičkih listova, raspoređeni kroz prostor po podu galerije njena su okosnica. Kroz putanju postava sporadično se pojavljuje referentna fotografska i videodokumentacija intrigantnog postupka i interaktivnog procesa izvedbe grafika. Izložba počinje i razvija se grafičkim instalacijama kojima je Darko Glavan još 2008. godine zaključio Butkovićevu monografiju1, i koje zadnjih petnaest godina predstavljaju isključiv format umjetnikovog rada. Glavan je izvedene projekte ove serije smatrao najdorečenijim segmentom cjelokupnog Butkovićevog opusa, zaključivši da je u njima autor ostvario „… najsretnije ravnovjesje između imanentnog zahtjeva grafike za čvrstom i prepoznatljivom strukturom, kao i strastvenog opredjeljenja za umjetnički eksperiment u duhu Fluxusa, neo dade i „Kastavskog kruga“…’’2 Zahvaljujući minucioznom uredničkom pristupu, monografija u spoju žive umjetnikove riječi s kritičkim tekstom, oba u autorstvu Darka Glavana, i danas daje izvrsno tumačenje kako Butkovićevog umjetničkog razvoja, tako i temeljnih postavki koje su ga unutar postmodernističkog diskursa tipičnog za duh vremena njegovog pojavljivanja osamdesetih godina na tada jugoslavenskoj likovnoj sceni, odredile kao jedinstvenu umjetničku pojavu i osobnost. Butković je jedan od mnogih umjetnika koji su u zadnjim dekadama dva-
1 Darko Glavan, Monografija Josipa Butkovića, 2008., Hrvatsko društvo likovnih umjetnika i Grad Rijeka 2 Ibid.
6
desetog stoljeća iskoristili prostor stvaralačke samosvojnosti koji je otvorilo razdoblje postmoderne spojivši dva velika umjetnička iskustva nakon programskih nepomirljivosti modernista i avangardista. Uz objektivno umjetničko iskustvo pod kojim se podrazumijevalo majstorsko raspolaganje umjetničkim zanatom zasnovanim na uvažavanju i poznavanju tradicije izabrane umjetničke discipline i poznavanju povijesti cjelokupne umjetnosti, postmodernistički pristup afirmirao je i subjektivno iskustvo umjetničkog eksperimenta, odnosno onu esencijalnu potrebu istinskog kreativca za stvaranjem prepoznatljivog, novog i jedinstvenog doprinosa velebnom umjetničkom nasljeđu. U ispunjenju ovakvog konceptualnog raspona, Butkovićevi orijentiri i polazišta bili su naizgled kontradiktorni. Svoje striktno grafičko obrazovanje, ali i ljubav prema specifičnosti grafičkog medija, Butković je stekao na novosadskoj Akademiji umetnosti kod profesora Halila Tikveša i Milana Stanojeva. Svoju izvrsnost u klasičnim grafičkim tehnikama, posebice bakropisu i akvatinti, Butković će izraziti u besprijekornim otiscima koji su, budući svedeni na akromatske odnose reduciranih mimetičkih oblika, u prvi plan postavljali upravo tehničku bravuroznost. Na ovim osnovama Butković ne samo da će izgraditi vrhunsku reputaciju na likovnoj sceni i uspješan pedagoški rad na akademijama u Rijeci i Osijeku, već će njegova reducirana estetika naglašenih tehničkih performansi postati plodonosnim temeljem uspjeha Riječke grafičke škole, koja će se kao prepoznatljiv likovni fenomen nametnuti kroz djelovanje generacija njegovih studenata. Osobitost Butkovićevog pristupa, koja se prenijela i na „školu“, bila je istraživanje granica grafičkog medija s pozicije metjerske izvrsnosti. Upravo će tehničku izvrsnost u crtežu i postupku, sam Butković u razgovoru navesti kao preduvjet otvaranja prema području slobodnog istraživanja medija prema kojem će ga usmjeriti kako osobno nagnuće, tako i već spominjani duh vremena, ali i mjesta. Naime, dok je na novosadskoj Akademiji stjecao vještine zanata, Butković je itekako bio svjestan tada izuzetno snažne slobodarske i eksperimentu otvorene lokalne umjetničke scene. Novosadski neoavangardni krug sedamdesetih se godina svojim radikalnim političko-estetskim umjetničkim praksama zasnovanim na postavkama neo-dade i Fluxusa, nametnuo kao jedan od najpropulzivnijih i najnaprednijih centara cijele tadašnje države. Po onom što će Butković
u svom radu naknadno razviti, rekao bih da je na njega posebno utjecao krug umjetnika okupljenih oko Bogdanke i Dejana Poznanovića, koji su teorijski promovirali i aktivno prakticirali post-slikarsku umjetničku praksu, a posebno intermedijalna istraživanja i umjetnost. To se prije svega odnosi na participativne akcije na otvorenom prostoru s početka sedamdesetih, poput ciklusa, nazovimo ih, letrističkih akcija objedinjenih pod nazivom Rijeke3, u kojima su same rijeke dinamikom svoga toka od plutajućih papira s otisnutim imenima rijeka oblikovale spontane i promjenljive kompozicije. Svoju naklonost sudjelovanju u dinamičnom, mentalno i teorijski otvorenom i stimulativnom intelektualnom okruženju, Butković je uostalom iskazao i sudjelovanjem u dinamičnoj aktivnosti Kastavskog kruga. Riječ je o multidisciplinarnoj grupi kulturnjaka koja je na riječkoj umjetničkoj sceni sedamdesetih godina u praksi provodila onovremene koncepcije širenja umjetničkog i izlagačkog rada u javni prostor, performativne i participatorne oblike umjetničke prakse koje su propitivale društvenu strukturu, a najčešće kulturni i umjetnički sustav, a također su se zalagali i za plodonosnu kontaminaciju umjetničkih područja, odnosno, nadilaženje razgraničenja umjetničkih disciplina i rodova. Mislim da je lako pretpostaviti koliko je teško povezati mentalno i umjetničko nagnuće kakvo je Butković iskazivao svojim društvenim opredjeljenjem s rigidnošću samog grafičkog postupka koji je u tradicionalnom smislu rada s prešom u studiju – sine qua non svakog rasnog grafičara - potpuno suprotan efemernim formama izražavanja neoavangardista. No, prije nego li je Butković riješio formulu kojom će povezati ove naizgledne krajnosti, njegov osjećaj društvene odgovornosti prema umjetničkoj praksi realizirao se organizacijom uvjeta za grafičko obrazovanje u Rijeci. Inicirao je nabavu preša i potrebnog studijskog prostora, a na planu šireg umjetničkog obrazovanja sudjelovao u inicijativi i transformaciji dotadašnjeg Odsjeka za likovne umjetnosti Pedagoškog fakulteta u Akademiju primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci na kojoj predaje od njenog osnutka, a danas je njezin dekan. U isto vrijeme permisivno ozračje globalizirane umjetničke scene i strelovit tehnološki razvoj grafičkih postupaka, posebno onih zasnovanih na digitalnim tehnologijama, otvorili su novu eru u komunikaciji vizualnih sadržaja. Butkovića je ova prekretnica u pogledu stvaralačkog potencijala i
3 Rivers, TN
primjene novih tehnologija i njihovog naizgled beskrajnog i spektakularnog repertoara i mogućnosti, nasuprot fascinacije kojoj je podlegla većina umjetnika, ostavila ravnodušnim i reklo bi se još više posvećenim analognom svijetu tradicionalnih grafičkih disciplina. I upravo će u njima Butković realizirati vjerojatno najradikalniji iskorak u području grafičke umjetnosti svoje epohe. Riječ je o konačnom izlasku grafičke umjetnosti u vanjski prostor, o prelijevanju grafičkog postupka iz studija u vanjski prostor i natrag. U konačnici, ovaj je čin u pogledu same discipline rezultirao novim formama u kojima se realizira i prezentira tradicionalna grafička disciplina, ali bez potrebe da se mijenja njen precizno definiran medijski protokol. U pogledu, pak, odnosa prema realnom okruženju umjetničkog rada, riječ je o najvećem stupnju suradnje sa samim društvenim i prirodnim okruženjem u realizaciji kompozicijski kompleksnih, koncepcijski radikalnih i provedbeno inovativnih umjetničkih djela. Jednostavno rečeno, Butković je uzeo i potom otisnuo otisak svijeta, čak Kozmosa. Kako bi to postigao, za grafički je medij zahvaljujući primjeni neoavangardističkih koncepcija i praksi napravio onaj iskorak pod otvoreno nebo kakav su stoljeće ranije za slikarstvo napravili slikari francuskog plenerizma, a sredinom prošlog stoljeća skulpturi omogućile prve likovne radionice i simpoziji održavani u kamenolomima. Sve se stubokom promijenilo. Butković je kao grafički umjetnik digao ruke od kontrole nad prvim dijelom grafičkog postupka, odnosno nad izvedbom „traga“ u matrici koji će u likovnom smislu definirati formu konačnog otiska na grafičkom listu. Umjetnik je po ovoj koncepciji, a poslužit ću se izrazom koji je Nena Dimitrijević upotrijebila kako bi opisala pionirske konceptualne radove Brace Dimitrijevića, „aranžer“ situacije što će rezultirati radnjom koju će on potom fiksirati u umjetnički objekt. Umjetnik svjesno postaje dijelom univerzalnog strujanja i medij kroz kojeg se filtrira nepredvidljivo ustrojstvo stvarnosti. Stvaralačko „ja“ rastače se u realizaciji vizualne spoznaje nacrta svekolikog ustrojstva stvarnosti u kojem je umjetnik kao predstavnik ljudske vrste jedan od elemenata formule, a ne njegovo središte ili suprotstavljen entitet. Do ovog je rezultata Butković dakako došao postupno, ostvarujući u svim međufazama djela koja su antologijski međaši hrvatske grafike. S Tamarom Paškvan i Krešom Kovačićekom 1997. producira umjetničku knjigu u
počast Juliju Kloviću, koja je u ograničenoj seriji na tragu totalnog dizajna integrirala otisak, matricu i kutiju. Projekti zasnovani na interakciji s publikom, najprije 1999. u riječkoj Galeriji Kortil „Ne budi lijen i ostavi trag u riječkoj grafici“, a potom 2000. godine uzdignut na nacionalnu razinu u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu pod nazivom „Ne budi lijen i ostavi trag u hrvatskoj grafici“, inaugurirali su postupak odustajanja od umjetnikove kontrole procesa i prepuštanje uzbuđenju i neizvjesnosti kolektivnog rada s elementima performativnosti i participativnosti. Postupak gaženja, svjesnog ili nesvjesnog ostavljanja otiska cipela na bijelom papiru kojeg je Butković za te prigode postavio na podu izložbenog prostora, prizivao je u sjećanje radikalne postupke novosadskih neoavangardista, odnosno, „Izgaženu umjetnost“, akciju Zlatka Kutnjaka, inače sudionika Kastavskog kruga, realiziranu 1979. godine. Naravno, Butković je po konceptu svog projekta ove izolirane postupke umjetničkog aktivizma i eksperimentiranja u javnom prostoru omasovio i uveo u etablirane izložbene prostore i manifestacije. Organizirajući uvjete za u osnovi vedri, ludički kolektivni čin, istovremeno je na pravom mjestu i u pravom trenutku uputio kritiku i upozorenje o tromosti i nefunkcionalnosti kulturnog sustava kako umjetničkom establišmentu, tako i njegovom pandanu, poslovično mlakoj i nezainteresiranoj publici. Ono što je u ovim projektima u formalnom aspektu ključno za genezu njegovog daljnjeg rada iz područja kritike kulturnog sustava u poziciju univerzalne svjesnosti, inauguracija je poda, odnosno, tla kao adekvatnog prostora izvedbe i predstavljanja otisaka monumentalnih dimenzija netipičnih za tradicionalni grafičkih medij. Butkovićev kasniji rad, čije dosadašnje rezultate predstavlja ovom izložbom, kao da reinterpretira čuvenu Aristotelovu izjavu o poluzi i svijetu, koja bi u njegovom slučaju mogla glasiti „Dajte mi dovoljno veliku prešu i napravit ću otisak cijelog univerzuma“. Okidač aktivacije kozmičkih, a posredno i civilizacijskih konotacija Butkovićeve sadašnje umjetničke prakse, bilo je njegovo otkriće Velog mrgara. Smješten u Jurandvoru na otoku Krku, Veli Mrgar je jedan od najimpozantnijih primjeraka pučke gradnje utilitarnog objekta, namijenjenog sakupljanju, razvrstavanju i mužnji ovaca koje su inače slobodno lutale otokom. Ova sama po sebi fascinantna struktura, oblikovana praktičnom potrebom i izvedena tehnikom suhozida, u
7
8
kojoj se u spontanoj monumentalnosti optimalno spajaju apstraktni geometrijski uzorak i njegov organički razvoj, postat će ishodišni lokalitet Butkovićevog dijaloga sa silama prirode. Iako će konačni rezultat ostati zabilježen u serijama grafičkih otisaka, u samom će procesu Butković ispisati dionice za više potencijalnih i paralelnih narativa o našoj suvremenoj umjetničkoj praksi. Tako na primjer, uz već spomenutu varijaciju interaktivne i participativne umjetnosti povezane s kulturološkim stavom izjednačavanja prirodnog i ljudskog, valja spomenuti i onu o land artu budući da se same pripreme na terenu, a i neke od usputnih posljedica projekta u vidu tragova ostavljenih na tlu, doimaju sasvim zaokruženim umjetničkim djelima. Sam postupak, koji je Butković osmislio, koncepcijski je jednostavan i vođen uzusima tehnologije izvedbe završnog grafičkog otiska. Metalne ploče matrica identičnih dimenzija postavlja u pravilan četverokut u središtu mrgara i prepušta ih utjecaju prirode. Prostorna dispozicija postava matrica odredit će i konačni postav grafika na podu izložbenog prostora. Velebnosti i kozmičkim konotacijama mrgara Butković će po istom izvedbenom principu kontrirati projektima izvedenima u dvorištu, a koje će u istoimenoj seriji izvesti domaće životinje što obitavaju unutar okućnice. Butkoviću je, kao pravom pripadniku postkonceptualne umjetničke generacije, očito smetalo nedovoljno radikalno odvajanje projekta od ljudskog okruženja. Dvorište, pa i sam mrgar kao njegova udaljena, izolirana i monumentalna inačica, ipak su usko povezani s tradicionalnim antropocentričnim shvaćanjem ljudske uloge i pozicije čovjeka u poretku stvarnosti. Svoj potpuni smisao Butkovićeva će serija stoga dobiti po njegovoj, očito povezanoj, odluci da život u rodnoj Rijeci zamijeni životom u Lici. Poprište izvedbe njegovih najnovijih radova izmjestit će se tako najdalje moguće od ljudskog okruženja, u dubine Gorske Hrvatske, u prostor jedinih preostalih europskih prašuma. Metodologija ostaje ista. Butković na šumskom proplanku postavlja četvrtastu površinu sastavljenu od modularnih, pravokutnih metalnih ploča formata zadanog veličinom preše. Njih će u pojedinim serijama zamijeniti plânjke kojima će se u otisak unijeti ne samo organska forma debla, već i struktura drveta. Kako bi pojačao interakciju sa šumskim životinjama, Butković se služi lovačkom taktikom mamca, te na samim pločama postavlja hranu ili je
iznad nje vješa u lako dohvatljive mreže. Buduće matrice potom ostavlja njihovoj sudbini, a intenzitet najčešće noćnog događanja očit je na dokumentarnim fotografijama koje pokazuju period akumulacije otisaka s vremenskim pomakom. Moglo bi se reći da izmjenom mamaca Butković orkestrira otiske, budući da različita vrsta hrane privlači različite životinje, od onih sitnih do krupnih i rabijatnih koje učvršćene matrice mogu i umiju otrgnuti od podloge, prelomiti i razbacati u krugu od nekoliko desetaka metara. Tragove njihovog prolaska i zadržavanja, kadikad nadopunjene autorovim prepoznatljivim lisnatim motivom, publika može vidjeti posredovane vještinom izvedbe u tehnikama bakroreza i drvoreza. Fotografski i video elementi izložbe funkcioniraju kao dokumentacija koja demistificira postupak nastanaka radova i zaokružuje doživljaj posjetitelja. Ovim je ciklusom Josip Butković izveo specifičan i dragocjen doprinos problematici složenog odnosa kulture kao bitno ljudske aktivnosti i prirode shvaćene kao cjelokupnost svega što nas okružuje, a nije djelo ljudskih ruku. Svoju umjetničku, ali i neraskidivo s njom civilizacijsku paradigmu, koncipirao je u periodu u kojem se naša civilizacija u sklopu pozitivnog pristupa rješavanja nagomilanih ekoloških problema od antropocentričnog pogleda na svijet postupno okreće svjetonazorima koji s različitih aspekata predmnijevaju jednakovrijednost živih bića kao što su zoocentrizam, biocentrizam ili ekocentrizam. Svima im je zajedničko da pitanje vrijednosti i principe etičnosti proširuju i na svijet oko ljudske vrste, bilo da je riječ o životinjama, svemu živom ili ekološkoj održivosti, stremeći prema eko-humanističkom pristupu stvarnosti kao jedinom modusu održivosti života na zemlji. U posljednjem ciklusu Josipa Butkovića prirodni je svijet ravnopravni su-kreator. Stoljećima razvijana tehnologija izvedbe grafičkog otiska sredstvo je bilježenja njegove tajanstvenosti, nepredvidljivosti i neuhvatljivosti. Nove stranice ljudskog razumijevanja svijeta koji nas okružuje ispisane su u visokom tisku, a Josip Butković, stavom koji izabranu umjetničku disciplinu oblikuje i tretira po višem svjetonazorskom principu, iskazuje se kao punokrvni predstavnik postkonceptualne umjetnosti koja spoznajne i etičke aspekte prakse smatra bitnim, ako ne i presudnim čimbenicima rada u estetskoj domeni.
BRANKO FRANCESCHI:
JOSIP BUTKOVIĆ
THOSE WHO ARE NOT FAMILIAR with Josip Butković’s
body of work and who will expect the usual display of graphics on the walls of the exhibition space will probably be surprised by the multimedia nature of the exhibition. Its backbone is formed by the large squares composed of uniform rectangular graphic prints arranged around the gallery floor. The exhibition display is sporadically intertwined with reference photo and video documentation of the intriguing and interactive printmaking process. The exhibition begins with and develops through graphic installations which Darko Glavan used in 2008 to conclude Butković’s monograph1, and which represent the exclusive form of the artist’s work in the last fifteen years. Glavan believed that the finalized projects from this series were the most complete segments of Butković’s body of work, and concluded that the artist managed to achieve “…the finest balance between the immanent requirements of the graphic medium for solid and recognizable structure, and the passionate commitment to an artistic experiment in the spirit of Fluxus, Neo Dada and “Kastav Circle“…2 Thanks to the meticulous editorial approach, the monograph, which is a combination of the artist’s own words and critical texts written by Darko Glavan, gives an excellent interpretation of both Butković’s artistic development and basic postulates which defined him as a unique artistic appearance and personality within the postmodern discourse typical of the eighties on the Yugoslav art scene. Butković is one of the many artists who, in the last decades of the twentieth century, used the space of creative individuality created by postmodernism, which joined together two major artistic experiences after the irreconcilableness of modernism and avant-garde. With an objective artistic experience, which implied the masterly use of arts and crafts based on respect and understanding of the tradition of the chosen artistic discipline and knowledge of the entire history of art, postmodern approach also put on the map a subjective experience
1 Darko Glavan, Josip Butković’s Monograph, 2008., Croatian Association of Artists and the City of Rijeka 2 Ibid.
of the artistic experiment, or the basic need of a true creative soul to make a distinctive, new and unique contribution to the magnificent artistic heritage. In fulfilling such a conceptual range, Butković’s landmarks and starting points were seemingly contradictory. Butković acquired his education in graphic arts, as well as the love for the specific properties of the graphic medium, at the Academy of Arts in Novi Sad, under the mentorship of the professors Halil Tikveš and Milan Stanojev. Butković proved his excellence in traditional printmaking, especially in copper etching and aquatint, through flawless prints that, since they were reduced to achromatic relations of reduced mimetic forms, focused on technical bravura. It is on these foundations that Butković not only built a superior reputation on the art scene and a successful teaching career at the academies in Rijeka and Osijek, but his reduced aesthetics of emphasized technical performances also became a fruitful basis for the success of Rijeka’s Graphic School. The school imposed itself as a recognizable art phenomenon through the work of the generations of his students. The specific characteristic of Butković’s approach that was transferred to “the school“ was the exploration of the limits of the graphic medium with the excellence in execution. Butković himself said that this technical excellence in drawing and process was a precondition for opening up to the area of free exploration of the medium, directed by his own inclination, as well as by the above mentioned spirit of the times and place. Namely, while he was acquiring the skills of the trade at the Academy in Novi Sad, Butković was well aware of a very strong libertarian and experiment-prone local art scene of the time. Novi Sad’s neo avant-garde circle of the seventies, with its radical political and aesthetic art practices based on the ideas of neo-Dada and Fluxus, imposed itself as one of the most propulsive and advanced centres of the former state. According to what Butković subsequently developed in his work, I would say that he was especially influenced by a circle of artists gathered around Bogdanka and Dejan Poznanović, who theoretically promoted and actively practiced post-painterly practice, and especially intermedia explorations and art. This primarily refers to the participatory actions in the open space from the early seventies, like a cycle of, let’s call them, Lettrist actions under the name Rijeke3, in
3 Rivers, TN
which the rivers themselves, with the dynamics of their flow, formed spontaneous and variable compositions of flowing papers on which the names of rivers were printed. Butković also expressed his tendency towards participation in a dynamic, mentally and theoretically open and stimulating intellectual environment, through his participation in the dynamic activity of Kastav Circle. It was a multidisciplinary group of cultural workers of the Rijeka art scene in the seventies who employed the concepts of spreading the artistic and exhibition work into the public space, performative and participatory forms of artistic practices that questioned the social structure, mostly the cultural and art system, and who also advocated for a fruitful contamination of artistic fields, i.e. for overcoming the demarcation of artistic disciplines and genres. I believe it is easy to imagine how difficult it is to reconcile the mental and artistic inclination, like the one Butković expressed through his social commitment, with the rigidity of the printmaking process which is, in the traditional sense of working with the press in the studio – sine qua non of any true graphic artist – completely opposite to the ephemeral neo avant-garde forms of expression. However, before Butković solved the formula with which he would connect these seeming opposites, his feeling of social responsibility towards the art practice was fulfilled through the organization of conditions for graphic arts education in Rijeka. He initiated the purchase of presses and necessary studio space, and in terms of the broader art education he participated in the initiative and transformation of the former Department of Fine Arts of the Faculty of Teacher Education into the Academy of Applied Arts, University of Rijeka, where he has been teaching since the day it was founded, and of which he is now the Dean. At the same time, the permissive atmosphere of the globalized art scene and a swift technological development of printmaking processes, especially the ones based on digital technologies, opened up a new era in the communication of visual contents. This turning point, in terms of the creative potential and application of new technologies and their seemingly endless and spectacular repertoire and possibilities, left Butković indifferent as opposed to the fascination the majority of other artists felt. It seemed like Butković became more dedicated to the analogue world of the traditional printmaking disciplines.
11
12
And this is where Butković made probably his most radical step forward in the field of graphic arts of his time. It was the final exit of the graphic arts into the open space, pouring the printmaking process from the studio into the open space and back. Finally, in terms of the discipline itself, this act resulted in new forms in which the traditional printmaking discipline is realized and presented, but without the need to change its precisely defined media protocol. In terms of, however, relation towards the real environment of an artwork, it was the highest level of collaboration with the social and natural environment in the realization of compositionally complex, conceptually radical and implementation-innovative artworks. Simply put, Butković took and then printed the imprint of the world, even the Cosmos. In order to achieve this, thanks to the application of neo avant-garde concepts and practices, he did the same step forward for the graphic medium the painters of French plain air did for the medium of painting a century earlier – he brought it under the open sky. The same was enabled to sculpture through the first art workshops and symposiums held in the quarries. Everything changed radically. As a graphic artist, Butković gave up control of the first part of the graphic process, that is, the execution of the “trace“ in the matrix that in the artistic sense defined the form of the final print. According to this concept, the artist is, and I will here use the term Nena Dimitrijević used to describe Braco Dimitrijević’s pioneering conceptual works, the “arranger“ of the situation which results in an action that he then fixates in an art object. The artist consciously becomes a part of a universal flow and the medium through which the unpredictable structure of reality is filtered. Creative ”I“ dissolves in the realization of visual understanding of the outline of the entire structure of reality in which the artist, as a representative of the human species, is one of the elements of the formula, and not its centre or opposed entity. Butković came to this result gradually, creating in all interphases works that became anthological milestones of the Croatian graphic arts. In 1997, together with Tamara Paškvan and Krešo Kovačićek, he produced an artist book in tribute to Julije Klović, which, along the lines of total design, integrated the print, matrix and box, in a limited edition. The projects based on the interaction with the audience, first “Don’t Be Lazy and Leave a Mark“ in Kortil Gallery
in Rijeka in 1999, then in 2000 raised to a national level in Zagreb Art Pavillion under the name “Don’t Be Lazy and Leave a Mark in Croatian Graphics“, inaugurated the practice of giving up the artist’s control of the process and letting go to the excitement and uncertainty of the collective work with the elements of performative and participatory value. The act of stepping on, of conscious or unconscious leaving the trace of one’s shoes on the white paper that Butković placed on the floor of the exhibition space for that purpose, called to mind radical actions of neo avant-garde artists from Novi Sad, that is, Zlatko Kutnjak’s action “Izgažena umjetnost“ from 1979, who was a participant of the Kastav Circle. Of course, in line with the concept of his project, Butković popularized and introduced into established exhibition spaces and events these isolated acts of art activism and experimenting in public space. By organizing the conditions for a cheerful, Luddite collective act, at the right place and at the right time he also directed criticism and a warning to both the art establishment and its counterpart, proverbially lukewarm and uninterested audience, against the inertia and non-functionality of the cultural system. In formal aspects of these projects, of key importance for the genesis of his future work in the area of criticism of the cultural system into the position of universal awareness, is the inauguration of the floor, i.e., ground as an adequate space for performance and presentation of prints of monumental dimensions, atypical for the traditional graphic medium. It is like Butković’s later work, the results of which he presents in this exhibition, reinterprets the famous Aristotle’s statement about the lever and the world, which in his case could go something like “Give me a press big enough and I shall make the imprint of the entire universe“. The trigger for the activation of cosmic, and indirectly also the civilizational connotations of Butković’s present art practice, was his discovery of Veli Mrgar. Located in Jurandvor on the island of Krk, Veli Mrgar is one of the most impressive examples of the folk construction of a utilitarian object, intended for the collection, sorting and milking sheep that used to freely wander around the island. This, in itself, fascinating structure, created due to practical need and using dry stone walling, which in a spontaneous monumentality combines abstract geometric pattern and its organic development, will become the start-
ing point of Butković’s dialogue with the forces of nature. Although the final result will be registered in the series of graphic prints, in this process Butković will make way for more potential and parallel narratives about our contemporary art practice. So, for example, with the aforementioned variation of interactive and participatory art associated with the cultural attitude of equalizing natural and human, we should mention the one about land art since the preparations on the ground, and some of the side consequences of the project in the form of traces left on the ground, seem like complete works of art. The procedure Butković came up with is conceptually simple and guided by the habitual procedures of production technology of the final graphic print. He puts matrix metal plates of identical dimensions into a symmetrical square in the centre of Mrgar and leaves them to the influence of nature. The spatial disposition of the matrices will also define the final display of the graphic prints on the floor of the exhibition space. Butković contrasted the magnificence and cosmic connotations of Mrgar with the projects in the yard created using the same principle; in the series of the same name the projects were created by the domesticated animals living in the yard. Butković, as the true member of post-conceptual art generation, was obviously bothered by the insufficiently radical separation of the project from the human environment. The yard, and even Mrgar itself, as its remote, isolated and monumental version, are still closely associated with the traditional anthropocentric understanding of the human role and position of the man in the order of reality. Butković’s series will acquire its full meaning after his, clearly related, decision to replace the life in his hometown Rijeka with the life in Lika. As the stage for his newest works he selected the area as remote as possible from the human environment, in the depths of Gorski Kotar, in the only remaining European rainforests. Methodology stayed the same. On a forest clearing, Butković puts a square surface composed of modular, rectangular metal plates the format of which is determined by the size of the press. In some series they are replaced with planks, which are then imprinted not only with the organic form of the trunk, but also with the tree structure. In order to increase the interaction with forest animals, Butković uses the baiting tactics and places the food on
the plates or hangs it above them in easily reachable nets. The future matrices are then left to their fate, and the intensity of mostly nocturnal events is evident in the documentary photographs which show the period of the accumulation of prints with a time distance. One could say that, by changing baits, Butković orchestrates prints, since different types of food attracts different animals, from small to large and violent ones that can and know how to tear the fixed matrices from the base, break and scatter them within a few tens of meters. The audience can see the traces of their passing and retention, sometimes supplemented by the author’s recognizable leaf motif, mediated by the skill of creating etchings and woodcuts. Photo and video elements of the exhibition function as documentation that demystifies the procedure of work creation and completes the visitor experience. With this cycle Josip Butković made a specific and valuable contribution to the issue of a complex relationship between culture as an essentially human activity and nature, seen as the totality of everything that surrounds us, which is not the work of human hands. He conceived his artistic, and inextricably linked civilisation paradigm, at the time when our civilisation, trying to solve the accumulated environmental problems through a positive approach, gradually turns from the anthropocentric view of the world towards worldviews that, from different aspects, imply the equivalence of living creatures, such as zoocentrism, biocentrism or ecocentrism. What they all have in common is that they extend the question of value and ethical principles to the world around the human race; to animals, all living beings or environmental sustainability, aiming for an eco-humanist approach to reality as the only way for the sustainability of life on Earth. In the last Josip Butković’s series the natural world is an equal co-creator. The printmaking technology, developed for centuries, is the medium of recording its secrecy, unpredictability and elusiveness. New pages of the human understanding of the world around us have been written in relief printing, and Josip Butković, who shapes and treats the selected art discipline in line with a higher worldview principle, distinguishes himself as a full-blooded representative of post-conceptual art that sees the cognitive and ethical aspects of the practice as important, if not decisive factors of work in the aesthetic domain.
13
15
16
DVORIŠTA IX COURTYARDS IX segment 2015. akvatinta, suha igla − aquatint, drypoint 2000 x 2000 mm
18
DVORIŠTA IX COURTYARDS IX segment 2015. akvatinta, suha igla − aquatint, drypoint 2000 x 2000 mm
20
DVORIŠTA VIII COURTYARDS VIII dva segmenta − two segments 2015. akvatinta − aquatint 2000 x 2000 mm
22
23
24
DVORIŠTA VI COURTYARDS VI 2015. akvatinta − aquatint 1000 x 1000 mm
26
27
28
DVORIŠTA VII COURTYARDS VII dva segmenta − two segments 2015. akvatinta − aquatint 2000 x 2000 mm
29
30
31
DVORIŠTA XII COURTYARDS XII dva segmenta − two segments 2015. akvatinta, drvorez − aquatint, woodcut
2000 x 2000 mm
33
34
35
36
DVORIŠTA X COURTYARDS X 2015. akvatinta, drvorez − aquatint, woodcut
3000 x 3000 mm
37
38
DVORIŠTA XI COURTYARDS XI 2015. akvatinta, drvorez − aquatint, woodcut
3000 x 3000 mm
39
40
DVORIŠTA XI COURTYARDS XI 2015. akvatinta, drvorez − aquatint, woodcut
3000 x 3000 mm
41
42
44
OBLJAJ II dva segmenta − two segments 2003. drvorez − woodcut 2400 x 2400 mm
45
46
OBLJAJ I segment 2003. bakropis, akvatinta − etching,
aquatint 2400 x 2400 mm
OBLJAJ III dva segmenta − two segments 2003. bakropis, akvatinta − etching,
aquatint 2400 x 2400 mm
48
49
51
52
54
DVORIŠTA IV/1 COURTYARDS IV/1 segment 2009. bakropis, akvatinta − etching, aquatint 3000 x 3000 mm
55
56
DVORIŠTA IV/1 COURTYARDS IV/1 segment 2009. bakropis, akvatinta − etching, aquatint 3000 x 3000 mm
57
58
DVORIŠTA IV/2 COURTYARDS IV/2 segment 2009. bakropis, akvatinta, suha igla − etching, aquatint, drypoint 3000 x 3000 mm
59
60
DVORIŠTA IV/2 COURTYARDS IV/2 segment 2009. bakropis, akvatinta, suha igla − etching, aquatint, drypoint 3000 x 3000 mm
61
62
63
64
DVORIŠTA II COURTYARDS II dva segmenta − two segments 2006. bakropis − etching 2400 x 2400 mm
65
66
DVORIŠTA III COURTYARDS III dva segmenta − two segments 2006. bakropis − etching 4000 x 4000 mm
67
68
69
70
71
72
DVORIŠTA I COURTYARDS I dva segmenta − two segments 2006. bakropis − etching 5000 x 5000 mm
73
74
75
76
Zahvaljujem se prijatelju i susjedu Jošku Dodigu iz Crne Vlasti na nesebičnoj pomoći u realizaciji šumskih dvorišta, Lovačkom društvu “Ravna Gora” iz Sinca, kolegi Fedoru Vučemiloviću, Celini, Ani, Lidiji i Andriji. I would like to thank my friend and neighbour Joško Dodig from Crna Vlast for his generous help in the realization of forest yards, Ravna Gora Hunting Club from Sinac, my colleague Fedor Vučemilović, Celina, Ana, Lidija and Andrija.
Kontakt / Contact red. prof. art. Josip Butković Gornje Vrhovine 52c 53223 Vrhovine Hrvatska / Croatia josip_butkovic@net.hr
78
JOSIP BUTKOVIĆ je rođen u Rijeci 1950. Diplomirao je 1980. na
Akademiji umetnosti u Novom Sadu kod profesora Halila Tikveše. Poslijediplomski studij grafike završio je 1983. na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu pod mentorstvom profesora grafike Branka Miljuša. Na Sveučilištu u Rijeci radi od 1980. i prošao je postupak izbora u sva umjetničko-nastavna zvanja, od asistenta do redovitog profesora. U zvanje redovitog profesora izabran je prvi put 1997., a 2003. izabran je u zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju. Funkciju prodekana za nastavna pitanja obnašao je 1989. na Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Od 1995. do 1997. predstojnik je Katedre za grafiku i crtanje na Odsjeku likovnih umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci, a od 1997. do 2000. pročelnik Odsjeka. Od 2006. do 2008. predstojnik je Katedre za grafiku na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, a od 2013. obnaša dužnost dekana Akademije. Od 2004. do 2010. radi u svojstvu profesora, vanjskog suradnika na Odsjeku likovnih umjetnosti Umjetničke akademije Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Svojim radom kroz umjetničko-nastavne programe Kalkografskog ateljea na Sušaku u Rijeci zaslužan je za stvaranje „Riječke grafičke škole“ te dobiva Nagradu Grada Rijeke 2005. godine za ukupan umjetnički i nastavni rad. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu. Uz monografsku izložbu „Obljaj“ u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci 2006. i samostalnu izložbu „Dvorišta“ u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu 2016. priredio je preko pedeset samostalnih izložbi i likovnih intervencija u galerijskim i muzejskim prostorima. Od 14. međunarodnog bijenala grafike u Ljubljani 1981. izlagao je na preko stotinu međunarodnih skupnih izložbi, bijenala i trijenala grafike, među kojima su najvažniji: Međunarodni bijenale grafike u Krakovu, Intergrafika u Berlinu, Trijenale grafike i crteža u Lublinu, Međunarodna izložbe grafike u Kanagawi, Trijenale grafike u Frechenu, Međunarodni bijenale grafike u Maastrichtu, Međunarodni bijenale grafike u Varni, Trijenale grafike u Zagrebu, izložbe grafike u Tokiju i Yokosuki te 3. Praha Graphic u Pragu. Za svoj rad dobio je mnoge nagrade i priznanja, od godišnje nagrade za grafiku Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka (1987.), nagrade na 15. zagrebačkoj izložbi jugoslavenske grafike u Kabinetu grafike JAZU (1988.), nagrade Ureda za obrazovanje i kulturu Grada Zagreba na 1. trijenalu grafike Kabineta grafike HAZU (1997.), posebnog priznanja žirija na 3. hrvatskom trijenalu grafike (2003.) do Nagrade Grada Rijeke (2005.). Godine 2008. objavljena je njegova monografija u nakladi Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb i Grada Rijeke. Živi i radi u Gornjim Vrhovinama u Lici.
JOSIP BUTKOVIĆ was born in Rijeka, Croatia, in 1950. He graduated from the Academy of Arts
in Novi Sad, Serbia, in 1980 in the class of prof. Halil Tikveša. In 1983 Josip completed postgraduate studies in Graphic Arts at the Faculty of Fine Arts in Belgrade, under the mentorship of graphic arts professor Branko Miljuš. Since 1980 he has worked at the University of Rijeka, in all the positions, from assistant to full professor. In 1997 he was first appointed as full professor, and in 2003 as a full professor with tenure. He was a Vice-Dean for Education at the Faculty of Teacher Education in Rijeka in 1989. From 1995 to 1997 he was the Chair of the Graphic Arts and Drawing Section of the Department of Fine Arts in Rijeka, and from 1997 to 2000 the Head of the Department. He was the Chair of the Graphic Arts Section at the Academy of Fine Arts, University of Rijeka, from 2006 to 2008, and since 2013 he has been the Dean of the Academy. From 2004 to 2010 he worked as an associate professor at the Academy of Arts, Josip Juraj Strossmayer University in Osijek. Thanks to his work in artistic and educational programmes at the Chalcography Studio in Sušak, Rijeka he is responsible for creating “Rijeka Graphic Art School“, and in 2005 he was awarded with the City of Rijeka Award for his artistic and educational work. He is a member of the Croatian Association of Artists, Zagreb. Up until his monographic exhibition “Obljaj“ in the Museum of Modern and Contemporary Art in Rijeka in 2006 and solo exhibition “Dvorišta“ in the Home of the Croatian Artists in Zagreb in 2016, he has had over fifty solo exhibitions and art interventions in galleries and museums. Since the 14th International Ljubljana Biennial of Graphic Arts in 1981 he has exhibited in over one hundred international group exhibitions, biennials and triennials of graphic arts, the most important of which are the International Biennial of Graphic Arts in Krakow, Intergrafika in Berlin, Graphic Arts and Drawing Triennial in Lublin, international exhibition of graphic arts in Kanagawa, Triennial of Graphic Arts in Frechen, International Biennial of Graphic Arts in Maastricht, International Biennial of Graphic Arts in Varna, Triennial of Graphic Arts in Zagreb, exhibition of graphic arts in Tokio and Yokosuka and 3rd Praha Graphic in Prague. He has received numerous awards and acknowledgments, from the annual award for graphic arts of the Croatian Association of Artists Rijeka (1987), Award at the 15th Zagreb Exhibition of Yugoslav Graphics, Cabinet of Graphics of the Yugoslav Academy of Sciences and Arts (1988), Award of the Office for Education and Culture, City of Zagreb at the 1st Triennial of Graphic Arts, Cabinet of Graphics of the Croatian Academy of Sciences and Arts (1997), Special Award of the Jury at the 3rd Croatian Triennial of Graphic Arts (2003) and the City of Rijeka Award (2005). His monograph was published in 2008 by the Croatian Association of Artists Zagreb and the City of Rijeka. Lives and works in Gornje Vrhovine in Lika.
79
JOSIP BUTKOVIĆ
DVORIŠTA | COURTYARDS GALERIJA PRSTEN | 9. OŽUJKA - 9. TRAVNJA, 2016. GALLERY PRSTEN | MARCH 9 - APRIL 9, 2016 HRVATSKO DRUŠTVO LIKOVNIH UMJETNIKA | CROATIAN ASSOCIATION OF FINE ARTISTS
NAKLADNIK | PUBLISHER
Hrvatsko društvo likovnih umjetnika/ Croatian Association of Fine Artists Trg žrtava fašizma 16, 10 000 Zagreb, hdlu@hdlu.hr, www.hdlu.hr ZA NAKLADNIKA | FOR THE PUBLISHER
Josip Zanki UPRAVNI ODBOR HDLU | EXECUTIVE BOARD OF HDLU
Josip Zanki (predsjednik/president), Tomislav Buntak (zamjenik predsjednika/vicepresident), Fedor Vučemilović (zamjenik predsjednik a/vicepresident), Ida Blažičko, Ivan Fijolić, Monika Meglić, Melinda Šefčić RAVNATELJICA | DIRECTOR
Ivana Andabaka STRUČNA SURADNICA | ASSOCIATE
Martina Miholić PREDGOVOR | PREFACE
Branko Franceschi POSTAV IZLOŽBE | EXHIBITION SETTING
ISBN 978-953-8098-04-8
Josip Butković GRAFIČKO OBLIKOVANJE KATALOGA | CATALOGUE DESIGN
Ana Zubić FOTOGRAFIJA | PHOTOGRAPHY
Fedor Vučemilović, osobna arhiva Josipa Butkovića
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000928561. CIP available in the catalog of the National University Library in Zagreb under number 000928561.
PRIJEVOD | TRANSLATION
Zana Šaškin LEKTURA | PROOFREADING
Izložba je realizirana uz financijsku potporu Ministarstva Kulture Republike Hrvatske, Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba i Odjela gradske uprave za kulturu Grada Rijeke.
Mirna Vidić TISAK | PRINTED
Kerschoffset Zagreb d.o.o.
The exhibition is financially supported by The City Office for Culture, Education and Sports Zagreb, The Ministry of Culture of the Republic Croatia and The City Department of Culture of the City of Rijeka.
NAKLADA | COPIES
400
Republika Hrvatska Ministarstvo kulture Republic of Croatia Ministry of Culture
Grad Zagreb
Grad Rijeka