Duje Jurić - Psovke

ŽIVOTOPIS

BIOGRAPHY

Duje Jurić je rođen 1956. godine u Rupama. Diplomirao je Slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, klasa profesora Vasilija Jordana, 1981. god.

Od 1999. radi na istoj akademiji kao docent, a zatim i redovni profesor na Slikarskom odsjeku. Bio je stalni suradnik majstorske radionice profesora Ljube Ivančića i Nikole Reisera od 1982. do 1985. godine. U tom periodu bavi se i dizajnom ambijenata i surađuje na projektima kazališne skupine „Kugla glumište“.

Samostalno izlaže od 1984. godine te su do danas njegova djela izložena na sedamdesetak samostalnih i stotinu pedeset skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Među ostalim priznanjima, 2003. godine, osvojio je nagradu Vladimir Nazor za godišnja postignuća na području slikarstva. Živi i radi u Zagrebu.

Duje Jurić was born in Rupe 1956. He graduated in Painting from the Academy of Fine Arts in Zagreb, Class of professor Vasilije Jordan, in 1981. Since 1999 he has been working there as an Assistant Professor and later on as an Full Professor at the Department of Painting. He was an associate of the Master Workshop of professors Ljubo Ivančić and Nikola Reiser in the period from 1982 till 1985. During that period he also designs ambiances and takes part in the projects of the theatre group “Kugla glumište“. He has been exhibiting independently since 1984 and to date his works were exhibited at about seventy solo and hundred and fifty group exhibitions at home and abroad.

Among the various recognitions, in 2003, he received the Vladimir Nazor Award for annual achievements in the field of painting. He lives and works in Zagreb.

Adresa: Zagreb, Šenoina 15

Adress: Zagreb, Šenoina 15

Tel.: 385 /1/48 39 617

Tel.: 385 /1/ 48 39 617.

E-mail: dujejuric@yahoo.com

E-mail: dujejuric@yahoo.com

duje jurić Psovke / Curses Otvorenje izložbe - 18. veljače 2015. u 19:00 sati | Opening of the exhibition - 18. of February at 7:00 pm Galerija Bačva | 18. veljače - 01. ožujka 2015.

Bačva Gallery | February 18 - March 01, 2015

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika | Croatian Association of Fine Artists Galerija Bačva | Karas Bačva Trg žrtava fašizma 16, 10000 Zagreb, Croatia | www.hdlu.hr Radno vrijeme: Srijeda – petak 11 do 19, Subota i nedjelja 10 do 18. Ponedjeljkom, utorkom i blagdanom.

Working hours: Wednesday to Friday 11am – 7pm, Saturday and Sunday 10am – 6pm. Monday, Tuesday and holidays - closed

IMPRESUM Nakladnik / Publisher: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika / Croatian Association of Fine Artists, Trg žrtava fašizma 16, 10 000 Zagreb, hdlu@hdlu.hr, www.hdlu.hr | Za nakladnika / For the publisher: Josip Zanki | Upravni odbor HDLU / Executive board of HDLU: Josip Zanki (predsjednik / president), Tomislav Buntak (zamjenik predsjednika / vicepresident), Fedor Vučemilović (zamjenik predsjednika / vicepresident), Ida Blažičko, Ivan Fijolić, Koraljka Kovač Dugandžić, Anita Kuharić Smrekar Umjetnički savjet Galerije Bačva / Artistic board of Bačva Gallery: Tomislav Buntak, Suzana Marjanić, Koraljka Kovač Dugandžić, Leonida Kovač, Ivan Fijolić, Josip Zanki, Ivica Župan | Ravnateljica / Director: Ivana Andabaka | Stručna suradnica / Associate: Mia Orsag | Predgovor / Preface: Tomislav Brlek | Grafičko oblikovanje kataloga / Catalogue Design: Zdravko Horvat | Prijevod / Translation: Tomislav Brlek | Fotografija/Photography: Mio Vesović | Tisak / Printed by Cerovski | Naklada / Copies: 150 Izložba je realizirana uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske / The exhibition is financially supported by the Ministry of Culture of the Republic Croatia.

Duje Jurić: “Jebi se”, grafitna olovka na platnu, 2014.

Psovati kao slikar

To Curse Like a Painter

Slikar može biti oličenje gluposti. Poznato je kako je Marcel Duchamp svojevremeno izjavio da mu je namjera osporiti francusku uzrečicu bête comme un peintre time što neće postupati kao slikari koji naprosto slikaju ono što vide – i koji s tog naslova zaslužuju da ih se drži glupima. Što se psovanja tiče, idiomatski ga se, dakako, povezuje s kočijašima, kojih – što je samo jedan od pokazatelja kako se jezične navike mijenjaju daleko sporije od društvene zbilje koju bi imali opisivati – već odavno nema po ulicama. Ako slikar može biti pametan i slikati ono što ne vidi, može li i psovati?

Ne po prvi puta, Duje Jurić postavlja, kako sebi, tako i nama, neuobičajeno težak zadatak. Manje ne bi li ga riješio, a više radi izazova procesa rješavanja.

A painter can be an avatar of stupidity. Marcel Duchamp famously quipped that it was his intention to disprove the French adage bête comme un peintre by refusing to paint what he saw – unlike the painters who, on that account, deserved to be called stupid. Since cursing is idiomatically associated with sailors and troopers, it is obviously thought of as having something to do with physical action. A painter can be clever by not painting what he sees, but can he curse? Not for the first time, Duje Jurić devises a project that is a rather tall order – for him, as well as for us. The goal, of course, is not so much to provide a solution as to experience the process.

Kao socijalno-kulturna pojava, psovka se može, dakako, poimati na različite načine, od toga da ju se, sociološki, smatra jezikom potlačenih i obespravljenih, simboličkim nasiljem koje je jedino utočište onih kojima je nasilno uskraćen svaki drugi oblik otpora, preko toga da ju se, psihološki, drži davanjem oduška odgojem zatomljenim nagonima, do toga da ju se, etimološki, shvaća kao znak za sve što je u ljudskome mračno, zlokobno, štetno i nisko. Neki pak, poput Montesquieua, vide u psovačkim navadama svjedočanstvo, kako o surovosti, tako i o prostodušnosti pojedinog naroda. Može ju se shvatiti i kao trajni, ne uvijek ugodni, podsjetnik kako čovječanstvo, dok napreduje u jednom smjeru, nazaduje u raznim drugima, te da se mogu mijenjati sadržaji, ali ne i struktura značenjskih odnosa, kako je pisao Tomislav Ladan: Tabu kao tabu, pa i jezični, manje je prolazna, a više stalna pojava. U svakom slučaju, kako to zorno pokazuje privilegiran primjer blasfemije, koja nije moguća doli kao inverzija molitve, te stoga potvrđuje ono što osporava, psovanje je neraskidivo povezano sa sistemom autoriteta i kontrole.

Iz toga proizlazi drugi važan aspekt psovanja, naime, njegova službena nevidljivost. To ga već dovodi u blisku vezu sa slikarstvom, pa neće biti slučajno što Jurić psovku slikarski predstavlja upravo tako: uskraćujući joj, naime, vidljivost, koju bi slika, dakako, imala pružati. Umjesto toga, mrljama boje (dakle, slikarskim sredstvom) iz inače se bezlične mase sivo-bijelih slovnih znakova izdvaja verbalni iskaz. Pritom ne možemo ne primijetiti kako taj postupak doista proizvodi značenje isključivo u slučajevima kad vladamo odgovarajućim kodom – ako je psovka na jeziku koji ne poznajemo, slovni niz, dakako, ostaje svejednako nediferenciran. Što pak upućuje na treći važan moment: kulturnu uvjetovanost svake komunikacije, pa tako i psovanja. Premda svojim osporavateljskim nabojem može odjeknuti jedino u neočekivanom kontekstu, dok inače postaje jezična gesta kao i svaka druga, psovka istodobno mora biti prepoznatljiva kao takva.

Kako je pokazao Bahtin, i verbalno je predočavanje jezika uvijek isključivo stilizacija, upravo slika govora, a nikada govor sâm. Slika pak koja, ne samo što sadrži tekst, nego se i sastoji isključivo od slovnih oblika, promatrača neizbježno dovodi u interpretativni raskorak. Naime, kako je općepoznato, premda se, kao i stranica teksta, “čita” s lijeva nadesno, sliku započinjemo čitati iz donjeg a ne iz gornjeg kuta. Time se međusobni odnos točaka i linija na površini platna koji konstruira značenje slike doslovno ukršta sa semantičkim aspektom verbalne poruke, što promatrača dovodi u situaciju interpretativne neodlučivosti, pokazujući kako je pitanje svakog slikarstva – Što zapravo vidimo? – uvijek tek funkcija elementarnijeg pitanja – Kako gledamo?

Tko se pak ne želi zamarati odgovorima, uvijek može opsovati slikara.

Tomislav Brlek

As a socio-cultural phenomenon, cursing can be conceived of in a variety of ways: from a sociological point of view, as the language of the oppressed and the disenfranchised, an act of symbolic violence practiced by those who have been violently deprived of any other form of resistance; psychologically speaking, as a release valve for the urges suppressed by civilization; or put in the etymological perspective, as an index of everything dark, sinister, harmful, and base in human nature. Some, like Montesquieu, see cursing as a document of both the brutality and of the naiveté of a people. It can further be interpreted as a permanent, if not necessarily agreeable, reminder that, while humanity may be advancing in one direction, it is in retreat in a number of others; and that, although the contents may well change, the structure of relations of meaning remains the same. In the words of Tomislav Ladan: Taboo as taboo, even a linguistic one, is less of a passing and more of a permanent thing. In any case, as the privileged example of blasphemy – which is inconceivable but as an inverted prayer, thus confirming what it purports to subvert – clearly shows, cursing is in league with systems of authority and control.

This entails the second important aspect of cursing – its official invisibility. Since this brings cursing within the realm of painting, it is no accident that Jurić chose to paint it precisely in this way: depriving it of visibility, which painting is supposed to be able to provide. Instead, blots of paint (i.e. a painterly means) are used to set locutions apart from an indistinct mass of grey-white letters. One cannot fail to notice that this procedure only produces meaning if one has the command of a given code – when the curse is in a language we do not know, the selected letters remain just as meaningless as the rest. Which points to a third important moment: all communication, cursing included, is culture-bound. Even though its subversive potential can only be discharged in an unexpected context, or else it becomes a verbal gesture like any other, cursing must also be recognisable as such.

As Bakhtin demonstrated, even verbal representation of language is only ever a stylisation, precisely an image of speech, and never speech itself. A painting that not only contains a text but is comprised exclusively of letters, of necessity presents the viewer with an interpretive dilemma. For, as is well-known, although one “reads” a painting from left to right much as one reads a page, one starts to read from the lower and not the upper corner. The interrelations that obtain between points and lines on the plane of a canvass, on which the meaning in painting is predicated, are thus literally at cross-purposes with the semantic aspect of the verbal message, which places the viewer in a situation of interpretive undecidability, demonstrating that the answer to the question posed by all painting – What do we actually see? – is always a function of a further question – How do we look?

Those who cannot be bothered with such queries can always curse the painter.

Tomislav Brlek