BRANKO FRANCESCHI: Dance de Luxe se imenom i sadržajem odnosi na javnu plažu Danče, jedinu plažu u središtu poznate turističke meke Dubrovnika. Zbog svoje pomalo skrivene lokacije, poznate samo lokalnim građanima i njihovim najbližim prijateljima, plaža Danče ostala je izvan silnog turističkog ludila koje ljeti obilježava Dubrovnik. Danče je kamenito, s dijelovima betoniranih površina za sunčanje koje su mještani sami napravili prethodnih desetljeća. Također ima mali beach bar s nekoliko improviziranih terasa sa stolovima, koji povremeno organizira kasnonoćne zabave s roštiljem samo za osoblje i njihove prijatelje.
Tijekom godina Danče su postale središte za mještane koji dijele ne samo ljetni način života na otvorenom, već mjesto sa specifičnim društvenim kodom i decorumom gdje se generacije građana druže razmjenjuju najnovije tračeve ili verbalnu povijest svoga grada, obično odstupajući od službenog narativa. To je mjesto gdje sklapate ili prekidate cjeloživotna prijateljstva, upoznajete ili gubite svoje ljubavnike ili jednostavno uživate u životu sa svojom obitelji i rodbinom.
Dubrovkinja Mariana Pende i njemački umjetnik Olaf Nicolai, koji ljetuje u Dubrovniku, stalno dolaze na Danče na kupanje druženje. Njihov suradnički umjetnički projekt Dance de Luxe , koji u naslovu oponaša hedonizam notorne disko ere, slavi društveni životni stil Danča na otvorenom i namjerava ga rekreirati u interijeru Galerije Bačva, najspektakularnijeg izložbenog prostora u centru Zagreba. Potaknut spajanjem prostorne instalacije Olafa Nicolaija s objektima Mariane Pende, koji zajedno stvaraju scenografiju za niz javnih događanja, Dance de Luxe se tijekom trajanja izložbe razvija u kontekstu u društvenu site-specific skulpturu. Sa svoje strane Nicolai tumači i prevodi složenu i organski razvijenu topografiju plaže Danče s njenim nastavkom na improvizirane terase, zidove i stubišta, u tlocrtnu podnu instalaciju. S druge strane, Pende, dalje razvijajući svoje eksperimente s materijalima poput grafita, tekstila, pleksiglasa u živim bojama, kromiranog metala i, za ovu priliku, osušenih morskih spužvi, stvara vertikalne elemente namijenjene ležanju na Nicolaijevoj horizontalnoj artikulaciji poda. Naime, njezini objekti raznih veličina, oblika, boja, materijala njihovih kombinacija, predstavljaju privremene objekte koje sezonski svakodnevno grade koncesionari i posjetitelji Danča. Istražujući upotrebu svakodnevnih materijala u izradi svojih skulptura, time pridonoseći nastavku estetike neoavangarde, Mariana Pende otvara potpuno novu referencu na ekonomiju lokalne zajednice kada reciklira ostatke grafita preuzete iz nekoć uspješne tvornice TUP. Ova
nedavno zatvorena tvornica grafita bila je posljednji aktivni industrijski pogon u Dubrovniku. Njegovim zatvaranjem grad je postao potpuno ovisan o prihodima od turizma. Ova suradnička instalacija, umjetničko djelo per se zamišljena je kao okvir za različite programe društvene interakcije.
Instalacija Dance de Luxe proizlazi iz duge povijesti umjetničkih komunalnih instalacija namijenjenih obogaćivanju otuđenih života gradskih ljudi, poput dječjeg igrališta Pomerio Vernicular Karin Schneider 2008. u Rijeci ili litopunkturnih kamenih krugova Marka Pogačnika na jezeru Jarun ili pak monumentalnih mramornih stepenica pod nazivom Poetski prostori Milene Lah na kojima se od 1981. održavaju poetski recitali u Parku Maksimir, također u Zagrebu. Dance de Luxe će, uz svoj glavni program, dati novi život i smisao interaktivnoj javnoj instalaciji prethodne generacije umjetnika.
BRANKO FRANCESCHI: Dance de Luxe in its name and content refers to Danče public beach, the only beach in the centre of the famed touristic mecca of Dubrovnik. Due its somewhat hidden location known only to the local citizens and their closest friends, Danče beach has remained outside of the overwhelming touristic craze that marks Dubrovnik in summer. Danče is rocky, with patches of the cemented surfaces for sunbathing locals made themselves in previous decades. It also features a small beach bar with few improvised terraces with tables, which occasionally organizes late night grill parties for the staff and their friends only. During the years Danče became a hub for locals to share not only summer outdoor way of living, but also a place with specific social code and decorum where generations of citizens mingle and exchange newest gossip or verbal history of their city usually deferring from the official narrative. It is a place where you make or break lifelong friendships, meet or lose your lovers, or simply enjoy life with your family and relatives.
Dubrovnik born Mariana Pende and German artist Olaf Nicolai who spends his summers in Dubrovnik, constantly frequent Danče to swim and socialise. Their collaborative art project Dance de Luxe mimicking hedonism of the infamous disco era in its title, celebrates Danče’s outdoor social lifestyle and intends to recreate it in the interior of the Bačva Gallery, the most spectacular exhibition space in downtown Zagreb. Initiated by the merger of Olaf Nicolai’s spatial installation with Mariana Pende’s objects that together create scenography for the series of public events, Dance de Luxe , through the course of the exhibition, evolves in context and into a site-specific social sculpture. On his part Nicolai interprets and translates complex and organically developed topography of Danče beach with its continuation of improvised terraces, walls and staircases, into the drawing-like floor installation.
Pende on the other hand, further developing her experimentations with materials such as graphite, textile, Plexiglas in vivid colours, chromed metal and, for this occasion, dried sea sponges, creates vertical elements intended to rest on Nicolai’s horizontal floor articulation. In fact, her objects of various sizes, shapes, colours, materials and their combinations, represent temporary structures that are seasonally and daily built by Danče’s concessioners and beach goers. Exploring usage of the everyday materials in the production of her sculptures and thus contributing continuation of the neo-avant-guard aesthetics, Mariana Pende
opens a completely new reference to the local community’s economy when she recycles graphite remnants taken from once successful TUP factory. This recently closed graphite factory was the last active industrial facility in Dubrovnik. Its closure left the city completely dependent on tourism income. This collaborative installation, a work of art per se is conceived as framework for the various programs and social interactions.
Dance de Luxe installation continues the history of artist’s made community minded spaces intended to enrich alienated lives of city dwellers, such as Karin Schneider’s Pomerio Vernicular children playground produced in 2008 in Rijeka, Marko Pogačnik’s litopuncture stone circle on the lake Jarun in Zagreb, or Milena Lah’s monumental marble stairs entitled Poetic Spaces providing scenography for poetry recitals in Maksimir Park since 1981, also in Zagreb. Dance de Luxe , alongside its main programming, thus gives a new life and sense of purpose to already existing public installations created by the previous generations of artists.
OLAF NICOLAI: Projektirao ga je Ivan Meštrović (1883. ‒ 1962.), a svečano je otvoren 1938. godine, Dom hrvatskih likovnih umjetnika, Meštrovićev paviljon, nije samo arhitektonski impozantna građevina već je i urbanistički statement . Oko njega danas promet teče na primjerenoj udaljenosti, kao da je Paviljon hram usred grada kojem treba prići s poštovanjem. To je jedna od onih arhitektura koje stvaraju mjesta kroz koja ne možete proći bez da ih opazite ‒ sve je to kreativan postav koji stvarima ljudima dodjeljuje mjesta. Njemački povjesničar kulture Siegfried Kracauer u svojim minijaturama o urbanističkim obilježjima iz razdoblja u kojem je Meštrovićev paviljon nastao, uz ovu arhitekturu planskog postavljanja bilježi drugu, neformalniju arhitekturu. On govori o mjestima koja nastaju polako kroz najrazličitije pothvate, koja se uvijek iznova mijenjaju, preobražavaju se i tako, u velikoj mjeri, podsjećaju na žive krajolike. Jedno od takvih mjesta je jedno od najstarijih dubrovačkih kupališta, Danče, po kojem je mala republika dobila ime. Tko ga posjeti, nađe se u prostoru koji izgleda kao veliko igralište od kamena, s mnoštvom malih građevina promjenjivih funkcija koje su spontano nastale kao da se još mijenjaju.
„Plaže imaju nekoliko velikih stijena i molova za sunčanje, kao nekoliko ljestava za penjanje i izlazak iz mora”, stoji na stranici koja predstavlja Danče. Na izložbi Dance de luxe ovo neformalno mjesto susreće se s Meštrovićevim monumentalnim Paviljonom, postaje njegov gost svojevrsni „tjelokradica”. No, strukture izgrađeni palimpsesti Danča nisu jednostavno preneseni u Paviljon. Umjesto toga, posjetitelji ulaze u arhitektonski „nacrt” po kojemu mogu hodati: plan za neplanirano, paradoks. Susreću se i sa skulpturalnim elementima i s crtežima koji su prijedlozi mogućih građevina. Prostor Paviljona prožet je još jednim arhitektonskim doživljajem i pretvara se u mjesto mašte posjetitelja. Slika prve građevine koju su ljudi podigli, takozvane „Ur ‒ kolibe“, nalazi se u foliju iz 1465. godine teoretičara arhitekture Antonija Averlina. Prikazuje Adama kako podiže ruke iznad glave sklapa ruke kako bi se zaštitio od kiše nakon što je izgnan iz Raja. Ako dovoljno dugo sjedite na plaži Danče, vidjet ćete i ovu gestu. Među onima koji se spremaju otklizati u vodu uz elegantan zaron. „Skakanje u more ovdje je sigurno jer je voda dovoljno duboka.” vrlo je točna tvrdnja na spomenutoj stranici. Oni koji ne vole skakati mogu se zadržati u beach baru za koje je spomenuti Siegfried Kracauer rekao da su luka iz koje kreću avanturistička putovanja.
Popratni program koji traje cijelog ljeta otkrijte na: www.dancedeluxe.hdlu.hr Find out about the side program, lasting all summer on: www.dancedeluxe.hdlu.hr
OLAF NICOLAI: Designed by Ivan Meštrović (1883 ‒ 1962) and inaugurated in 1938, the Pavilion is not only an architecturally imposing building ‒ it is also an urbanist statement. Even today, traffic circulates around it at a proper distance, as if the Pavilion is a temple in the middle of the city that should be approached with reverence. It is one of those architectures that create places that cannot be passed through unnoticed ‒ everything is a creative setting that assigns things and people their spots. In his miniatures on urban features from the period in which Meštrović Pavilion was created, the German cultural historian Siegfried Kracauer noted a second, more informal architecture alongside this architecture of planned setting. He speaks of places that come into being slowly through the most diverse undertakings, that change again and again, transforming themselves ‒ and thus resemble rather living landscapes. One such place is one of the oldest bathing beaches in Dubrovnik, Danče, after which a small republic was named. Those who visit it find themselves in an area that looks like a large playground made of stone, with a variety of small buildings of variable functions that have been spontaneously created and still seem to be changing.
“The beaches have several large rocks and jetties for sunbathing as well as a few ladders for climbing in and out of the sea,” says a web page introducing Danče. In the exhibition Dance de Luxe this informal place meets Meštrović’s monumental Pavilion, becoming its guest and a kind of “body snatcher”. However, the structures and built palimpsests of Danče are not simply transferred to the Pavilion. Rather, visitors enter an architectural “blueprint” on and in which they can walk: a plan for the unplanned, a paradox. They encounter both sculptural elements and drawings that are proposals for possible buildings. The space of the Pavilion is crossed with another architectural experience and transforms into a place of the imagination of its visitors. An image of the first building that humans erect, the so-called „Ur ‒ hut”, can be found in a folio from 1465 by the architectural theoretician Antonio Averlino. It shows Adam raising his arms above his head and folding his hands to protect himself from the rain after being expelled from Paradise. If you sit long enough on Danče’s beach, you will see this gesture too. Among those preparing to glide into the water with an elegant dive. “Jumping into the sea is safe here as the water is deep enough.” ‒ is a very correct statement on the aforementioned website. Those who don’t like to jump can linger at the beach bar, the place of which the aforementioned Siegfried Kracauer said they are the ports from which adventurous journeys begin.
NAKLADNIK / PUBLISHER: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika / Croatian Association of Fine Artists, Trg žrtava fašizma 16, 10 000 Zagreb, hdlu@hdlu.hr, www.hdlu.hr
ZA NAKLADNIKA / FOR THE PUBLISHER: Tomislav Buntak, predsjednik / president
UPRAVNI ODBOR HDLU / CROATIAN ASSOCIATION OF ARTISTS BOARD: Tomislav Buntak (predsjednik / President), Josip Zanki (potpredsjednik / Vice president), Ida Blažičko (potpredsjednica / Vice president), Fedor Fischer, Vida Meić, Romana Nikolić, Alen Novoselec
UMJETNIČKI SAVJET GALERIJE BAČVA / BAČVA GALLERY ADVISORY BOARD: Mia Akrap, Branka Benčić, Tomislav Buntak, Ivan Fijolić, Vida Meić, Leila Topić, Josip Zanki
RAVNATELJICA / DIRECTOR: Ivana Andabaka
KUSTOS / CURATOR: Branko Franceschi
PRODUCENTICA / PRODUCER: Ivana Andabaka
VODITELJICA IZLOŽBE / EXHIBITION COORDINATOR: Nika Šimičić
STRUČNA SURADNICA / ASSOCIATE: Josipa Vukelić
UREDNICA KATALOGA / CATALOGUE EDITOR: Nika Šimičić
GRAFIČKO OBLIKOVANJE / DESIGN: Ana Zubić
TEKSTOVI / TEXTS: Branko Franceschi, Olaf Nicolai
FOTOGRAFIJA / PHOTOGRAPHY: Olaf Nicolai
TEHNIČKI POSTAV / TECHNICAL SET-UP: Ivo Kosanović, Igor Lenard, Morana Stinčić NAKLADA / EDITION: 5000
/ PRINTED BY: Kerschoffset, Zagreb Organizator
