Ivan Fijolić rođen je u Zagrebu (1976.), gdje završava Školu primijenjene umjetnosti, stekavši titulu dizajnera metala. Godine 2004. na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, diplomirao je kiparstvo u klasi prof. Mire Vuce te metodiku povijesti likovne umjetnosti kod prof. Emila Roberta Tanaya, stekavši titulu profesora likovne kulture. Poslijediplomski doktorski umjetnički studij kiparstva završava 2016. godine obranivši teorijski dio doktorske teze Uloga postamenta u derivatu popartističke skulpture spomeničkog predznaka pod mentorstvom prof. art. Peruška Bogdanića te prof. dr. sc. Žarka Paića. Od 2010. godine zaposlen je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je nositelj kolegija Kiparstvo, u zvanju izvanrednog profesora. Umjetničkom djelatnošću aktivno se bavi od 1999. godine. Autor je preko 30 samostalnih izložbi, od toga šest inozemnih (Maribor, 2002.; Italija, 2004.; Njemačka, Bosna i Hercegovina, 2008.; Srbija, 2013.; Makedonija, 2014.). Sveukupno je sudjelovao na više od 70 zajedničkih izložbi. Javnosti se predstavio s deset javnih skulptura (Vrsar, 1999.; Češka, 2003.; Bosna i Hercegovina, 2006.; Krapina, 2010.; Sljeme, 2011.; Aleja skulptura, Zagreb (privremeno) 2014.; Sinj, 2015.; Tehnički muzej, Zagreb, 2015.; Duga Resa 2016.; Glina 2019.), a sudjelovao je na dvije međunarodne kiparske radionice (Vrsar, 1999., Češka, 2003.).
Dobitnik je jedne od tri jednakovrijedne nagrade za umjetnički rad na XII. trijenalu hrvatskog kiparstva, Gliptoteka, Zagreb (2015.), zatim nagrade za najbolju scenografiju u predstavi Kiklop (Euripid) na 16. festivalu JPFU Srbija (2011.), nagrade za rad Školica (Labin) dodijeljene na 37. mediteranskom kiparskom simpoziju (2009.), nagrade za diplomski rad Okršaj Likovne Akademije Zagreb (2004.) te Rektorove nagrade za izložbu Check your head out u Galeriji Vladimir Nazor (2001.).
Ivan Fijolić was born in Zagreb (1976), where he graduated from the School of Applied Arts, earning the title of metal designer. In 2004, he graduated in sculpture from the Academy of Fine Arts in Zagreb in the class of Professor Miro Vuce, and art history methodology under Professor Emil Robert Tanay, earning the title of professor of art education. He completed his postgraduate doctoral studies in sculpture in 2016, defending the theoretical part of his doctoral thesis, The Role of the Pedestal in the Derivate of Pop-Art Sculpture with Memorial Sign, under the mentorship of Professor Peruško Bogdanić and Professor Žarko Paić. Since 2010, he has been employed at the Academy of Fine Arts in Zagreb, where he is the holder of the course in sculpture, as an associate professor. He has been actively engaged in artistic activity since 1999. Fijolić has had over 30 solo exhibitions, including six abroad (Maribor, 2002; Italy, 2004; Germany, Bosnia and Herzegovina, 2008; Serbia, 2013; Macedonia, 2014). In total, he has participated in more than 70 group exhibitions. He has also created ten public sculptures (Vrsar, 1999; Czech Republic, 2003; Bosnia and Herzegovina, 2006; Krapina, 2010; Sljeme, 2011; Sculpture Alley, Zagreb (temporary), 2014; Sinj, 2015; Technical Museum, Zagreb, 2015; Duga Resa, 2016; Glina, 2019), and has participated in two international sculpture workshops (Vrsar, 1999; Czech Republic, 2003).
He is the recipient of one of the three equivalent awards for artistic work at the XII Triennial of Croatian Sculpture, Glyptotheque, Zagreb (2015), the award for the best set design in the play Cyclops (Euripides) at the 16th JPFU Festival, Serbia (2011), the award for the work Hopscotch (Labin) at the 37th Mediterranean Sculpture Symposium (2009), the award for his thesis work Duel by the Academy of Fine Arts in Zagreb (2004), and the Rector’s Award for the exhibition Check your head out at the Vladimir Nazor Gallery (2001).
ARMY OF NO GOOD.
Izložba Army of no good Ivana Fijolića u istom prostoru okuplja skulpture koje je ovaj umjetnik oblikovao tijekom godina. Birao ih je promišljeno stavljajući naglasak na svoje prve radove (Okršaj, 2002.) one nastale nedavno (Mišo, 2022). U prostoru su skulpture poslagane frontalno, u pomalo prijeteću vrstu spremnu na svaku iznenadnu konfrontaciju. Ipak, daleko je to od tipične vojske u kojoj se individualne kvalitete pojedinca obično gube u ujednačenom ritmu kolektiva.
Fijolićevi dobrovoljci prije podsjećaju na one posljednje opcije koje se u akcijskim filmovima iz očaja zovu kada se uspostavi da su jedino što je preostalo za spas čovječanstva. Redovito su to individue koje sadrže najbolje od svega, ali na kupu još uvijek djeluju nepomirljivo, razapete između svog ega borbe za veću stvar. Preslika li se ova koncentrirana holivudska situacija na kiparstvo, a njezin scenarij razvodni na dvadeset i više godina, koliko se Fijolić profesionalno njime bavi, akcijski se film može doživjeti i kao fast forward jednog kiparskog odrastanja definiranog svim onim saznanjima do kojih se dolazi u stalnom suočavanju s formom. U tom filmu (anti)junak postaje kipar, a vojska skulpture u nastajanju koje on pred sebe stavlja kao kakve poligonske izazove. I savladava, pretvarajući ih u bogat kiparski arsenal za budućnost. Da takva interpretacija ne ostane općenita, objasnit ću je onime što je izloženo… Ako je kod svojih kauboja iz prethodno spomenutog Okršaja Fijolić uspostavio prilično složenu labilnu ravnotežu, Bruce Lee (2005) mu je otvorio mogućnost za razmišljanje o teksturi koju je i u poliesteru uspio ispolirati do metalnog sjaja. Ako se s Krelcem (2006) odvažio na poigravanje proporcijama afirmirajući pritom kiparsku monumentalnost u svakoj veličini, s Tri kralja (2012) je pokazao da se snažni kontrasti svjetla sjene mogu artikulirati i na posve plitkoj, praktički reljefnoj podlozi. Sve su to male pobjede kada je riječ o formi, ali inzistirati samo na njoj u kontekstu Fijolića bilo bi kao ignorirati slona u sobi Koliko god da mu je do kiparskog umijeća stalo, Fijolić ga u radu koristi kao sredstvo, ne kao cilj, dok mu se stvarni impulsi za stvaranje nalaze negdje drugdje; u pričama, stripovima, filmovima… Prostori su to imaginarija koji je definirao posljednja desetljeća prošlog i početak ovog stoljeća, imaginarija koji je odgojio mnoge od nas. U njemu je televizija i dalje kakav-takav autoritet, Amerika obećana zemlja, a razlika između dobra
zla jasna, čak kada dobro zastupaju otpadnici s mitraljezima u proboju kroz prašumu. Ne začuđuje stoga što nam se Fijolićeve skulpture često čine kao stari znanci na kojima treba samo pritisnuti tipku ili u njih ubaciti kovanicu kako bi lampice zasvijetlile, a oni pred nas rasprostrli svoje memoare.
Kod Rektuma (2012) priča je više-manje jasna. Bio bi to jedan od onih koji je kao dijete upao u neku radioaktivnu tekućinu. Ono što se dogodilo kasnije proizašlo je iz neminovne promjene u strukturi njegovog DNK materijala kojom je istovremeno zaslužio supermoći razdor ličnosti. Inri (2006) je isto priča o superjunaku, s time da je mnogo kontroverznija, onako kako to biva kada svoje generacijske uzore počnemo kalemiti na neke vječne istine ne bismo li na taj način svojim zapažanjima dali novi, makar posve naivni obris.
I dok je s muškim likovima donekle lako, jer su oduvijek okupirali krajnosti života, žene stvaraju pomutnju. Najvidljivije je to kod Jovanke (2012) čiju se dualnost teško može dešifrirati. Ona se može tek osjećati kao što sam je osjećala ja, kad sam je prije desetak godina vidjela u zagrebačkoj Laubi i možda se prvi put iskreno zasramila svoje uporne ignorancije kiparskog realizma iz razdoblja NOB-a, kao i spoznaje da se to dogodilo tek kada je Fijolić na tijelo diktatora stavio žensku glavu.
Od skulpture do skulpture moglo bi se pripovijedati priče, osmišljavati odnose među njima predlagati drugačije mogućnosti zapleta. Tako sa svojim skulpturama djeluje Fijolić koji nam te iste priče ni u jednom trenutku ne servira zapravo U intervjuima ponekad zna opisati neka svoja zapažanja, istaknuti utjecaje, područja inspiracije, ali to je sve. Njemu su skulpture prije svega tu da tvore njegovu kiparsku galeriju likova među kojima, sigurna sam, ima sabotera, ali i sasvim dovoljno onih koji bi Michelu Bayu poslužili za bušenje asteroida u svemiru. Suština te galerije je u tome da je raznorodna, da je no good jer jedino takva može biti fleksibilna, živa, sa snažnim osjećajem za individualno i kolektivno, onda i sa svim kontradikcijama i tenzijama koje takva svijest sa sobom nosi. Ukratko, ona djeluje kao nekakav začudni ekvivalent Rancièrevoj demokraciji koja, čim posustane u svojoj konstantnoj borbi, urušava se u nasilni red simetriju.
The exhibition Army of No Good by Ivan Fijolić brings together, in one space, the sculptures that the artist has created over the years. He has thoughtfully selected them, emphasising both his early works (e.g., Duel, 2002) and more recent ones (e.g., Mišo 2022). The sculptures are arranged frontally, in a somewhat threatening manner, ready for any sudden confrontation. However, this is far from a typical army where individual qualities of an individual are often lost in the uniform rhythm of the collective.
Fijolić’s volunteers resemble those last-resort options in action movies, called upon in desperation when it turns out they are humanity’s only hope. These are always individuals embodying the best of everything, yet together they seem irreconcilable, torn between their egos and the fight for a greater cause Transpose this concentrated Hollywood scenario to sculpture, dilute its plot over more than twenty years of Fijolić’s professional engagement, and the action film can be experienced as a fast-forwarded journey of a sculptor’s growth, defined by all the insights gained through constant confrontation with form. In this film, the (anti)hero becomes the sculptor, and the army becomes the evolving sculptures he sets before himself as a kind of polygonal challenge. And he masters them, transforming them into a rich sculptural arsenal for the future.
To avoid a general interpretation, I will explain using the exhibited works... If Fijolić established a complex, unstable equilibrium with his cowboys in the aforementioned Duel Bruce Lee (2005) opened up possibilities for exploring texture, which he managed to polish to a metallic shine even in polyester. If with The Dorky (2006), he ventured into playing with proportions, affirming sculptural monumentality in every size, with Three Kings (2012) he demonstrated that strong contrasts of light and shadow could be articulated on an entirely shallow, practically relief-like surface. These are all small victories when it comes to form, but to focus solely on form in the context of Fijolić would be like ignoring the elephant in the room
No matter how much he cares about sculptural skill, Fijolić uses it as a means, not an end, while his real impulses for creation lie elsewhere—in stories, comics, films... These are realms of imagery that defined the last decades of the past century and the beginning of this one, the imagery that has raised many of us. In it, television is still some kind of authority,
America is the promised land, and the distinction between good and evil is clear, even when good is represented by outcasts with machine guns blazing through the jungle. It is therefore not surprising that Fijolić’s sculptures often feel like old acquaintances that just need a button pressed or a coin inserted to light up and share their memoirs with us. With Rectum (2012), the story is more or less clear. He would be one of those who fell into some radioactive fluid as a child. What happened next stemmed from an inevitable change in his DNA, earning him superpowers and a split personality. Inri (2006) is also a story about a superhero, though much more controversial, as happens when we begin to graft our generational idols onto some eternal truths, attempting to give our observations a new, albeit entirely naive, outline.
While dealing with male figures is somewhat easy, as they have always occupied the extremes of life, women create confusion. This is most evident with Jovanka (2012), whose duality is difficult to decipher. She can only feel the way I felt when I saw her at Lauba in Zagreb about ten years ago and perhaps for the first time genuinely felt ashamed of my persistent ignorance of the sculptural realism from the People Liberation Struggle (NOB) period, as well as the realization that it only happened when Fijolić placed a female head on the dictator’s body.
From sculpture to sculpture, stories could be told, relationships among them imagined, and different plot possibilities suggested. This is how Fijolić works with his sculptures, never actually serving these stories to us. In interviews, he sometimes describes some of his observations and highlights influences, and areas of inspiration, but that’s all. For him, the sculptures are primarily there to form his sculptural gallery of characters, among which, I am sure, there are saboteurs, but also plenty who would serve Michael Bay well for drilling asteroids in space. The essence of this gallery is its diversity, its no-good nature, as only such a gallery can be flexible, alive, with a strong sense of the individual and the collective, and all the contradictions and tensions that such awareness entails. In short, it acts as a curious equivalent of Rancière’s democracy, which collapses into violent order and symmetry the moment it falters in its constant struggle.
Hrvatsko društvo likovnih umjetnika | Croatian Association of Fine Artists Galerija Bačva | Bačva Gallery Trg žrtava fašizma 16, 10000 Zagreb, www.hdlu.hr
Radno vrijeme: utorak - nedjelja 11 do 19h / Working hours: Tuesday to Sunday 11am – 7pm Galerija je zatvorena ponedjeljkom praznicima. / The gallery is closed on Mondays and public holidays.
IMPRESUM | Nakladnik / Publisher: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika / Croatian Association of Fine Artists, Trg žrtava fašizma 16, 10 000 Zagreb, hdlu@hdlu.hr, www.hdlu.hr | Za nakladnika / For the publisher: Tomislav Buntak, predsjednik / president | Ravnateljica / Director: Ivana Andabaka | Upravni odbor HDLU / Croatian Association of Artists Board: Tomislav Buntak (predsjednik / President), Josip Zanki (potpredsjednik / Vice president), Ida Blažičko (potpredsjednica / Vice president), Fedor Fischer, Tomislav Hršak, Vida Meić, Romana Nikolić | Voditeljica galerije / Gallery coordinator: Mihaela Zajec Umjetnički savjet Galerije Bačva / Bačva Gallery Advisory Board: Mia Akrap, Branka Benčić, Tomislav Buntak, Ivan Fijolić, Vida Meić, Leila Topić, Josip Zanki | Urednica kataloga / Catalogue Editor: Mihaela Zajec | Grafičko oblikovanje kataloga / Catalogue Design: Duje Medić | Predgovor / Preface: Marina Đira | Prijevod i lektura / Translation and proofreading: Zana Šaškin | Fotografija: Šimun Bućan | Posuditelji: Lauba - kuća za ljude i umjetnosti, Kolekcija Cerin Antonić | Tisak / Printed by: Kerschoffset d.o.o. | Naklada / Edition: 100
IVAN FIJOLIĆ
Marina Đira
Marina Đira
