MARIJAN RICHTER SLIKE POSLIJE NASLIKANIH SLIKA Otvorenje
izložbe
održat
će
se
16.
ožujka
u
19
sati
|
Opening
of
the
exhibition
on
16th
of
March
at
7:00
pm Galerija
K aras
|
1 6.
-
2 9.
o žujka
2 015. Karas
G allery
|
March
16
-
2 9,
2 015
Posljednjih
nekoliko
godina
Marijan
Richter
uspješno
ostvaruje
jedinstvenu
i
zanimljivu
strategiju
-
poništava
svoje
već
gotove,
izlagane
i
katalogizirane
slike,
s
njih
uklanjajući
sve
ono
bez
čega
one
mogu
funkcionirati
kao
slike.
Riječ
je
„odslikavanju
i
raslikavanju,
rasterećivanju
slike
od
naslikana
sadržaja“
(Richter),
čime
se
autor
u
problemskom
smislu
jasno
određuje
prema
bitnim
pitanjima
slikarstva
danas,
poručujući
da
se
slikarstvo
više
ne
može
baviti
velikim
životnim
problemima,
nego
se
treba
okrenuti
samoj
sebi,
konstitutivnim
činiocima
same
slike.
Bitno
duhovno
i
morfološko
polazište
u
formiranju
ovakva
slikarstva
jest
slikareva
potreba
da
zaniječe
sliku
kao
završen
rezultat,
da
stalno
iznova
poriče
njezinu
dovršenost
i
nepromjenjivost,
da
prokazuje
njezinu
inertnost
i
statičnost,
da
je
zaniječe
kao
gotovu
estetsku
činjenicu.
Autor
svoje
već
pokazivane
slike
ljušti
i
rastvara
i
potom
nadograđuje,
poručujući
da
umjetničko
djelo
nikad
nije
zatvoren
i
do
kraja
izrečen
sustav.
Ustrajavajući
na
neprestanim
promjenama,
modifikacijama
i
transformacijama
slike,
Richter
istodobno
tjera
motritelja
da
se
odrekne
navika
u
promatranju
likovnoga
djela
i
da
ozbiljno
preispita
opravdanosti
vladajućih
estetskih
i
ideoloških
obrazaca.
Slikar
istodobno
ne
prihvaća
da
u
sliku
uđe
išta
izvan
nje
same.
U
najnovijim
slikama
-
pokazanim
u
Galeriji
Karas
-
svjedoci
smo
Richterova
novoga
slikogradbenog
zaokreta
-
to
više
nisu
radovi
čija
je
problematika
redefiniranje
prethodno
naslikanih
slika,
ali
i
ova
ostvarenja
rezultat
su
prethodna
procesa
slikarskog
poricanja
apriorna
i
nepovrediva
izgleda
naslikane
slike.
I
tu
autor
istražuje
do
koje
se
mjere
može
osloboditi
slikarskih
apriorija
–
likovnih,
estetskih,
ikoničkih,
simboličkih,
kolorističkih...
Ciklus,
predstavljen
u
galerijskom
postavu,
ponovno
okrenuvši
leđa
modusu
reprezentacije,
predstavlja
tri
tipološki
različita
podciklusa.
Počinje
na
katu
galerije
gotovo
praznim
bijelim
platnima,
a
prevladavajuća
lirska,
profinjena
i
prosvijetljena,
pamtljiva
bjelina
slikanog
prostora
posljedica
je
rasterećivanja
slike
od
utilitarne
funkcije
njezina
izgleda.
Projekt,
dakle,
počinje
realizacijama
koje
su
bijeli
monokromi
s
jedva
uočljivim
prisućem
autorove
intervencije
čiji
su
rezultati
tek
plahe
i
krhke
asocijacije,
a
čija
je
intencija
dogradnja
i
raščlamba
planova
slikanog
polja.
Kultiviranu
bjelinu
autor
postiže
nanosima
asimilirane
izuzetne
autorske
slikarske
senzibilnosti,
sada
još
upečatljivijeg
rafinmana.
Na
odmorištu
koje
razdvaja
prizemlje
i
kat
galerije
postavljena
su
dva
platna
na
kojima
se
iz
bijele
epiderme
odlučno
probija
asketski
grafizam
postojane
vizualizacije
ali
kriptofigurativna
određenja,
koji
još
uvijek
nije
znak
a
kamo
li
ideogram,
nego
je
tek
kohezijska
spona
koja
spaja
kompozicijske
planove.
Grafemi
odlučno
prodiru
kroz
bijelu
pozadina,
ali
istodobno
ih
percipiramo
i
kao
oblike
koji
kao
da
su
pred
iščeznućem
-
kao
da
tonu
u
bjelinu.
U
galerijskom
prizemlju
postavljene
su
slike
iz
ciklusa
Metastaze.
Na
lijevom
zidu
vise
dvije
slike,
a
na
desnom
zidu
jedna
slika
velikih
dimenzija.
Kratke
i
duže
vijugave
linije
meandriraju
slikanim
poljem,
katkad
kao
gestualni
tokovi
jasno
izdvojeni
na
bogatoj
podlozi,
ali
i
sporadično
isprepletene
ili
u
nesigurnoj
međusobnoj
različnosti
i
nepodudarnosti.
Autor
je
posebnu
pozornost
posvetio
neprikazivačkim,
ali
asocijativno
potentnim
aspektima
anatomskih
i
arhitektoničkih,
sažetih
formi
koje
ishode
iz
slikareve
analize
prostora.
Na
slikama
pratimo
cijeli
niz
nenametljivih
ali
do
kraja
uobličenih
grafizama,
uzgibana
crtovlja
i
oblika,
koji
također,
u
uzajamnim
odnosima,
stvaraju
dinamizirane
i
delikatne
kompozicijske
sustave.
Ti
enigmatični
grafizmi
ne
poprimaju
vrijednost
sadržaja,
ne
razvijaju
se
do
stupnja
simboličke
znakovitosti
jer
im
autor
odriče
označiteljsku
ulogu.
Dakle,
nije
riječ
o
znakovimašiframa,
nego
o
formama
koje
je
slikar
pronašao
u
samome
In
the
last
couple
of
years
Marijan
Richter
has
been
successfully
applying
a
unique
and
interesting
strategy
–
he
has
been
deleting
his
already
finished,
exhibited
and
catalogued
paintings,
removing
from
them
everything
without
which
they
can
function
as
paintings.
This
is
the
process
of
“de-painting
and
unpainting,
releasing
the
painting
from
its
painted
content“
(Richter),
which
the
author
uses
to
take
a
clear
stance,
in
the
problematic
sense,
towards
the
important
issues
of
present-day
painting;
stating
that
painting
can
no
longer
deal
with
the
big
problems
of
life,
but
needs
to
turn
inward,
to
the
constituent
factors
of
painting
itself.
An
important
spiritual
and
morphological
starting
point
in
creating
such
form
of
painting
is
the
painter’s
need
to
deny
the
painting
as
a
finished
result,
to
deny
its
completeness
and
unchangeability
again
and
again,
to
expose
its
sluggishness
and
inactivity,
to
deny
it
as
a
finished
aesthetic
object.
The
author
peels
off,
dissolves
and
then
builds
onto
his
already
exhibited
images,
stating
that
a
work
of
art
is
never
closed
and
fully
elaborated
system.
Pushing
for
constant
changes,
modifications
and
transformations
of
the
image,
Richter
at
the
same
time
forces
the
observer
to
abandon
his/her
own
habits
in
observing
the
work
of
art
and
seriously
re-examine
the
justification
of
the
dominant
aesthetic
and
ideological
patterns.
At
the
same
time,
the
painter
does
not
accept
anything
within
the
painting
except
the
painting
itself.
In
Richter’s
latest
paintings
–
exhibited
in
Karas
Gallery
–
we
are
witnessing
a
new
shift
in
constructing
his
paintings
–
these
are
no
longer
works
which
deal
with
the
issue
of
redefining
previously
painted
paintings;
however,
these
achievements
are
also
the
result
of
the
previous
process
of
artistic
denial
of
a
priori
defined
and
untouchable
appearance
of
a
painted
image.
And
this
is
where
the
author
explores
the
extent
to
which
he
can
free
himself
from
a
priori
painting
postulates
–
artistic,
aesthetic,
iconic,
symbolic,
colour,
etc.
The
series,
exhibited
in
the
gallery
setting,
once
again
turning
its
back
on
the
mode
of
representation,
represents
three
typologically
different
sub-series.
It
starts
on
the
gallery’s
first
floor
with
almost
empty
white
canvases;
the
prevailing
lyrical,
sophisticated
and
enlightened,
memorable
whiteness
of
the
painted
space
comes
as
a
consequence
of
releasing
the
painting
from
the
utilitarian
function
of
its
appearance.
The
project
thus
starts
with
achievements
which
are
actually
white
monochromes
with
barely
noticeable
presence
of
the
author’s
intervention,
which
result
in
shy
and
fragile
associations,
and
whose
intention
is
to
upgrade
and
decompose
the
plans
of
the
painting
field.
The
author
achieves
the
cultivated
whiteness
with
the
strokes
of
an
assimilated,
exquisite
painterly
sensitivity,
of
even
more
striking
refinement.
On
the
mezzanine
separating
gallery’s
ground
and
first
floor,
there
are
two
canvases
on
which
an
ascetic
graphism
of
stable
visualization,
but
of
crypto-figurative
definition,
decisively
breaks
through
the
white
epidermis.
It
is
not
even
a
sign,
let
alone
an
ideogram;
it
is
merely
a
cohesive
bond
connecting
composition
plans.
Graphemes
decisively
penetrate
the
white
background,
but
at
the
same
time
we
perceive
them
as
shapes
facing
disappearance
–
as
if
they
are
sinking
into
the
whiteness.
The
paintings
from
the
Metastases
series
are
exhibited
on
the
gallery’s
ground
floor.
Two
paintings
hang
on
the
left
wall
and
on
the
right
wall
there
is
only
one
large
painting.
Short
and
long
lines
meander
through
the
painting
field,
sometimes
like
gestural
flows,
clearly
emphasized
on
a
rich
background,
but
also
sporadically
intertwined
or
in
shy
mutual
diversity
and
discrepancy.
The
author
paid
special
attention
to
abstract,
but
associatively
potent,
aspects
of
anatomic
and
architectonic
concise
forms
arising
from
the
author’s
analysis
of
space.
In
these
paintings,
one
can
follow
a
range
slikarskom
činu.
Upisujući
grafizme,
slikar
definitivno
ne
polazi
od
podataka
iz
predmetna
svijeta,
nego
nudi
strukturu
samostalne
nepredmetne
forme,
što
znači
da
sliku
od
sama
početka
predmnijeva
kao
autonomni,
od
predmetna
svijeta
emancipirani
estetski
predmet.
Ovi
semantički
zamućeni
stratusi,
dakle,
podupiratelji
su
apstraktne
organizacije
slike,
dio
pikturalne
i
linearne
održivosti
slike
kao
likovne
a
ne
naracijsko-literarne
priče. Dakako,
izložba
se
može
razgledati
i
obrnutim
slijedom,
ali
njezine
će
poruke
ostati
iste! U
susretima
dvaju
planova
slike
autor
u
svakoj
pojedinoj realizaciji
propituje
opću
atmosferu
slike,
tu
se
zbiva
intrigantan
suodnos
pozadine
i
nanesena
znaka.
Pozadina
je
zapravo
izviranje
arheoloških
ostataka
prethodno
naslikane
slike.
Iz
slojeva
naknadno
slikanih
a
potom
struganjem
poricanih
mjestimice
proviruje
prvotna
slika.
Ono
što
se
ovdje
može
čitati
kao
znak,
zapravo
je
asemički
ostatak,
rezidijum
prethodna
izgleda.
Otkazivanje
mandata
postojećem
izgledu
naslikane
slike
generiralo
je
proces
sukcesivnih
slikanja
i
raslikavanja.
Ivica
Župan
of
unobtrusive,
but
fully
shaped
graphisms,
ruffled
lines
and
shapes,
which
also,
in
their
interrelations,
create
dynamic
and
delicate
compositional
systems.
Those
enigmatic
graphisms
do
not
assume
the
value
of
the
content;
they
do
not
achieve
the
level
of
symbolic
meaning
because
the
author
negates
their
signifying
role.
Therefore,
these
are
not
signscodes,
but
forms
that
the
author
has
discovered
in
the
very
act
of
painting.
By
inscribing
graphisms,
as
his
starting
point
the
author
definitely
does
not
take
objects
from
the
physical
world,
but
offers
a
structure
of
an
independent
abstract
form,
which
means
that,
from
the
very
beginning,
he
sees
painting
as
an
autonomous,
aesthetic
object
emancipated
from
the
world
of
objects.
These
semantically
blurred
strata
are,
therefore,
supporters
of
the
abstract
organization
of
the
painting,
part
of
the
pictorial
and
linear
sustainability
of
the
painting
as
an
artistic
and
not
narrative-literary
story.
Of
course,
the
exhibition
can
also
be
seen
in
reverse,
but
its
messages
will
stay
the
same! Where
two
plans
of
the
painting
meet,
in
each
achievement,
the
author
questions
the
general
atmosphere
of
the
painting;
this
is
where
this
intriguing
interrelationship
between
the
background
and
the
applied
sign
happens.
The
background
is
actually
the
rising
of
archaeological
remains
of
a
previously
painted
image.
The
first
painting
occasionally
peeks
through
from
subsequently
painted,
and
then
scratched
out
layers.
What
can
be
seen
as
a
sign
is
actually
an
asemic
residue,
residue
of
its
previous
appearance.
Cancelling
the
mandate
of
the
existing
appearance
of
the
painted
image
generated
the
process
of
successive
painting
and
unpainting.
Ivica
Župan
Marijan
Richter
rođen
je
1957.
u
Zagrebu.
Doktorirao
je
slikarstvo
s
temom
Slika
između
izgleda
i
pogleda
2013.
godine.
Realizirao
je
preko
trideset
samostalnih
izložbi
u
Zagrebu,
Čakovcu,
Križevcima,
Sisku,
Osijeku,
Trogiru,
Vinkovcima,
Karlovcu,
Slavonskom
Brodu,
Splitu,
Zadru. O
njegovom
radu
snimljeno
je
nekoliko
televizijskih
priloga
(Slikanje
fotografije,
Tv
izložba).
Monografija
Marijan Richter u
izdanju
ArTresora
objavljena
je
2012.
godine. Docent
je
na
odjelu
za
nastavničke
studije
u
Gospiću
Sveučilišta
u
Zadru.
Marijan
Richter
was
born
in
1957
in
Zagreb. He
received
his
Ph.D.
painting
with
the
theme
Figure
between
layouts
and
views
in
2013.
He
had
over
thirty
solo
exhibitions
in
Zagreb,
Cakovec,
Krizevci,
Sisak,
Osijek,
Trogir,
Vinkovci,
Karlovac,
Slavonski
Brod,
Split,
Zadar. His
work
has
been
presented
by
several
TV
reports
(Painting
photos,
TV
show).
2012.
ArTresor
published
Monograph
Marijan Richter. He
is
assistant
professor
in
the
department
of
pedagogical
studies
in
Gospic,
University
of
Zadar.
Kontakt:
mrichter@unizd.hr,
www.marijanrichter.com mob:
0915547864
Contact:
mrichter@unizd.hr,
www.marijanrichter.com mob:
0915547864
Hrvatsko društvo likovnih umjetnika | Croatian Association of Fine Artists Galerija Karas | Karas Gallery Praška
4,
10000
Zagreb,
Croatia
|
www.hdlu.hr Radno
vrijeme:
utorak
-
petak:
11
-
19
h,
subota
i
nedjelja:
10
-
14
h;
zatvoreno
ponedjeljkom
i
blagdanom. Working
hours:
Tuesday
-
Friday:
11
am
–
7
pm,
Saturday
and
Sunday:
10
am
-
2
pm;
closed
on
Mondays
and
holidays.
IMPRESUM
|
Nakladnik/Publisher:
Hrvatsko
društvo
likovnih
umjetnika/Croatian
Association
of
Artists,
Trg
žrtava
fašizma
16,
10
000
Zagreb,
hdlu@hdlu.hr,
www.hdlu.hr
|
Za
nakladnika/For
the
publisher:
Josip
Zanki
|
Upravni
odbor
HDLU/ Executive
board
of
HDLU:
Josip
Zanki
(predsjednik/president),
Tomislav
Buntak
(zamjenik
predsjednika/vicepresident),
Fedor
Vučemilović
(zamjenik
predsjednika/vicepresident),
Ida
Blažičko,
Ivan
Fijolić,
Koraljka
Kovač
Dugandžić,
Anita
Kuharić
Smrekar
|
Umjetnički
savjet
HDLU/Artistic
board
of
HDLU:
Tomislav
Buntak,
Leonida
Kovač,
Suzana
Marjanić,
Ivica
Župan,
Koraljka
Kovač
Dugandžić,
Ivan
Fijolić,
Josip
Zanki
|
Ravnateljica/Director:
Ivana
Andabaka
|
Stručna
suradnica/Associate:
Mia
Orsag
|
Predgovor/Preface:
Ivica
Župan
|
Grafičko
oblikovanje
kataloga/Catalogue
Design:
Mia
Orsag
|
Fotografija/ Photography:
Ivan
Richter
|
Prijevod/Translation:
Zana
Šaškin
|
Tisak/Printed
by:
Cerovski
|
Naklada/Copies:
150 Izložba
je
realizirana
uz
financijsku
potporu
potporu
Gradskog
ureda
za
kulturu,
obrazovanje
i
šport
Grada
Zageba
/
The exhibition
is
financially
supported
by
the
City
Office
for
Culture,
Education
and
Sports
Zagreb.