Estetizacija i rehumanizacija javnog prostora: Umjetnost kao terapija by HDLU

NAKLADNIK / PUBLISHER: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Trg Žrtava fašizma 16, 10000 Zagreb hdlu@hdlu.hr, www.hdlu.hr ZA NAKLADNIKA / FOR THE PUBLISHER: Josip Zanki AUTORICA PROJEKTA I LIKOVNOG POSTAVA / PROJECT AUTHOR AND EXHIBITION SET-UP: Melinda Šefčić PREDGOVOR / FOREWORD: Marijana Paula Ferenčić, Melinda Šefčić

ISBN: 9789538098130 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000957533 ZAHVALE / ACKNOWLEDGMENT: KBC Zagreb: prof. dr. sc. Ante Ćorušić, prim. dr. Milivoj Novak, Marija Orlić Šumić, mag. sestrinstva, Ana Ljubas, mag. sestrinstva i Mirna Vrček, bacc. sestrinstva

LEKTURA I PRIJEVOD / PROOFREADING AND TRANSLATION : Petra Šlosel GRAFIČKO OBLIKOVANJE I PRIJELOM / GRAPHIC DESIGN AND LAYOUT: Duje Medić

ORGANIZATOR / ORGANISER:

FOTOGRAFIJA NA NASLOVNICI / COVER PHOTO: Damir Sobota / Juraj Vuglač KOORDINATORICA I PRODUCENTICA / COORDINATOR AND PRODUCER: Ivana Andabaka

PARTNERI / PARTNERS:

TEHNIČKI POSTAV / TECHNICIAN: Mihael Pavlović RAČUNOVODSTVO / ACCOUNTANT: Verica Pavušek

UZ FINANCIJSKU POTPORU / FINANCIALLY SUPPORTED BY:

FOTOGRAFIJA / PHOTOGRAPHY: Juraj Vuglač Fedor Vučemilović TISAK / PRINT: Stega tisak d.o.o. NAKLADA / PRINT RUN: 150

U OKVIRU PROJEKTA / WITHIN THE PROJECT:

UREDNICE / EDITORS: MELINDA ŠEFČIĆ VALENTINA GULIN ZRNIĆ NEVENA ŠKRBIĆ ALEMPIJEVIĆ JASNA ČAPO ŽMEGAČ MIRNA VRČEK

Zagreb, ožujak, 2017.

O PROJEKTIMA Josip Zanki: CreArt: djelovanje Hrvatskog društva likovnih umjetnika

Marijana Paula Ferenčić, Melinda Šefčić: 10 Estetizacija i rehumanizacija javnog prostora: umjetnost kao terapija The Aestheticization and Rehumanization of Public Space: Art as Therapy

UMJETNIČKE INTERVENCIJE U BOLNIČKOM OKRUŽJU (KBC Zagreb na lokaciji Rebro, 2017.) Ana Ratković, Tia Glavočić: Brezik

Damir Sobota, Dinko Duančić: 040217

Sanja Stojković, Ana Antolković: Never lose sight of what you cannot see

Stipan Tadić, Sara Mikelić: Ponedjeljak

Tomislav Buntak, Maša Borović: Unutarnji zvuk

Melinda Šefčić, Marijana Paula Ferenčić: Family matters

UMJETNOST KAO TERAPIJA: MEDICINSKA I RADIONIČKA ISKUSTVA (Sažeci izlaganja sa skupa) Vlasta Štalekar: Psihoterapija umjetnošću

Filip Đerke: Kako mozak vidi?

Hana Brborović i Bojan Mucko: Projekt „Lijepa bolnica Goljak”

Ana Borovečki: Predmet „Elementi naracije o medicini i u medicini” na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

Znanstveno-stručni skup / Conference: 46 Program Estetizacija i rehumanizacija javnog prostora: umjetnost kao terapija / The Aestheticization and Rehumanization of Public Space: Art as Therapy

CreArt: DJELOVANJE HRVATSKOG DRUŠTVA LIKOVNIH UMJETNIKA dr. sc. Josip Zanki

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika je na ljeto 2013. godine umjetnička udruga Všį „Artkomas” iz Kaunasa u Litvi pozvala na suradnju u zajedničkim izložbama i projektima. Rado smo prihvatili njihov poziv te smo zajedno organizirali skupne i samostalne izložbe u Kaunasu i Zagrebu. Na njihovu smo se preporuku odlučili uključiti u projekt financiran od strane Europske komisije CreArt, čiji je cilj poboljšanje kulturne scene u europskim gradovima srednje veličine. U sklopu projekta uz Hrvatsko društvo likovnih umjetnika djeluju različite javne i nevladine institucije iz gradova Arada, Genove, Kaunasa, Delfta, Harghite, Valladolida, Aviera, Linza, Kristiansanda, Leccea, Pardubica i Vilniusa. Od 2014. godine, kad se Hrvatsko društvo likovnih umjetnika uključilo u projekt, organizirano je više različitih rezidencijalnih boravaka hrvatskih umjetnika, konferencija i drugih projekata. Hrvatski su umjetnici tako boravili u rezidencijama u Delftu, Kaunasu, Vilniusu, Linzu i Kristiansandu te sudjelovali na grupnim izložbama White Noise Black Words, The City and Me i Notes on Tomorrow, održanim u više europskih gradova. Od drugih aktivnosti svakako moramo istaknuti sudjelovanje umjetnice Maje Rožman na umjetničkoj radionici Luce Vitonea u Genovi i izlaganja Marijane Paule Ferenčić i Bojana Mucka na konferencijama u Kristiansandu i Avieru. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika realiziralo je 2015. godine, kao posebni dio CreArt programa u sklopu obilježavanja Europskog dana kreativnosti zajedno s Odsjekom za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta i Akademijom likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, znanstveno-istraživački projekt Od državne umjetnosti do kreativnih industrija / Transformacija rodnih, političkih i religijskih narativa, koji se sastojao od znanstvene konferencije, istraživanja i izložbe. Kao rezultat ovog projekta objavljen je 2016. godine istoimeni zbornik. Godine 2016. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika odlučilo je surađivati s Odsjekom za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i znanstvenim projektom Stvaranje grada: prostor, kultura i identitet voditeljice dr.sc. Jasne Čapo Žmegač (projekt financira Hrvatska zaklada za znanost, a odvija se pri Institutu za etnologiju i folkloristiku). Zajedno smo kreirali umjetničko-znanstveni projekt pod nazivom Mjesto izvedbe i stvaranje grada. Umjetnička osnova projekta bilo je kreiranje novih djela u javnom prostoru grada Zagreba. Taj je umjetnički rad uslijedio nakon istraživanja određenih mjesta u gradu Zagrebu, koja su potom dana na razmatranje umjetnicima s ciljem realizacije. U projektu su sudjelovali umjetnici Martina Mesar Oko,

Ida Blažičko, Marko Pašalić, Duje Medić i Martina Mezak. Njima su svojim istraživanjima pomagali studenti etnologije i kulturne antropologije Jozefina Ćurković, Katija Crnčević, Klara Tončić, Ena Grabar i Tomislav Augustinčić pod mentorstvom profesorica dr.sc. Nevene Škrbić Alempijević i dr.sc. Valentine Gulin Zrnić. Rezultati istraživačkog rada predstavljeni su i na Filozofskom fakultetu, u okviru tribine održane u svibnju 2016. godine. Kao drugi dio projekta u travnju 2016. godine održana je i znanstvena konferencija Mjesto izvedbe i stvaranje grada, na kojoj su svoje radove izložili Jasna Čapo Žmegač, Nevena Škrbić Alempijević, Andrej Mirčev, Sanja Potkonjak, Suzana Marjanić, Gordana Vnuk i Kirsti Mathiesen Hjemdahl. Rezultati umjetničko-znanstvenog projekta Mjesto izvedbe i stvaranje grada objavljeni su u istoimenom zborniku krajem 2016. godine. Aktivnosti Hrvatskog društva likovnih umjetnika u sklopu projekta CreArt nastavljeni su i 2017. godine. Po ideji voditeljice projekta Melinde Šefčić, zajedno s Odsjekom za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Institutom za etnologiju i folkloristiku (u okviru projekta Stvaranje grada: prostor, kultura i identitet) i Kliničko-bolničkim centrom Zagreb (Rebro), u sklopu obilježavanja Europskog dana kreativnosti realiziran je projekt Estetizacija i rehumanizacija javnog prostora: primjer umjetničke intervencije u bolničkom okružju. U sklopu projekta, umjetnici/ice Tomislav Buntak, Stipan Tadić, Ana Ratković, Damir Sobota, Sanja Stojković i Melinda Šefčić, izveli su umjetničke intervencije u bolničkom prostoru KBC Zagreb na lokaciji Rebro. Studenti Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Maša Borović, Sara Mikelić, Tia Glavočić, Dinko Duančić, Ana Antolković i Marijana Paula Ferenčić, pod mentorstvom profesorica dr. sc. Nevene Škrbić Alempijević, dr. sc. Valentine Gulin Zrnić i dr. sc. Jasne Čapo Žmegač, paralelno su s izvođenjem umjetničkih intervencija kreirali istraživački rad. Rezultati projekta uz izlaganje znanstvenih i stručnih radova na temu utjecaja umjetnosti na zdravlje, predstavljeni su na skupu 21. ožujka 2017. godine u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika. Svjesni smo da se položaj vizualnog umjetnika mijenja iz dana u dan, kao što se mijenjaju i njegove kompetencije. Zbog svega je toga više nego ikad prije potrebno povezivati umjetnost s prvenstveno humanističkim znanostima, ali i svim drugim, ne samo kako bismo mi vizualni umjetnici osvijestili kontekst, vrijeme i prostor u kojemu živimo, već i kako bismo stvorili nove okvire umjetničkog djelovanja.

ESTETIZACIJA I REHUMANIZACIJA JAVNOG PROSTORA: UMJETNOST KAO TERAPIJA Marijana Paula Ferenčić i Melinda Šefčić

Projekt Estetizacija i rehumanizacija javnog prostora: primjer umjetničke intervencije u bolničkom okružju je multidisciplinarni projekt koji je osmislila i vodila umjetnica Melinda Šefčić, a izveden je u okviru EU projekta CreArt 2017. godine u partnerstvu Hrvatskog društva likovnih umjetnika, Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Instituta za etnologiju i folkloristiku (u okviru projekta Stvaranje grada: prostor, kultura i identitet, koji financira Hrvatska zaklada za znanost) te Kliničkog bolničkog centra Zagreb na lokaciji Rebro. Cilj projekta bio je propitati mogućnosti revitalizacije, estetizacije i rehumanizacije bolničkog prostora kakvog poznajemo interveniranjem u prostor umjetničkim oslikavanjem. Realizacijom projekta želi se potaknuti društveno osvješćivanje prepoznavanja i prihvaćanja umjetnosti kao sastavnog dijela svakodnevice. Nadalje, projektom se nastojalo senzibilizirati određene skupine (pacijente, posjetitelje te medicinsko osoblje) za kreativne vidove izražavanja te ponuditi umjetnost u bolničkim prostorima kao mogućnost pozitivne distrakcije, bržeg i lakšeg oporavka te okrilje poticajnije radne okoline. Umjetnici koji su doprinijeli realizaciji i izvedbi ovog projekta su renomirani hrvatski umjetnici, koji svojim radom aktivno djeluju te doprinose obogaćivanju javnog prostora. Ana Ratković, Damir Sobota, Sanja Stojković, Stipan Tadić, Tomislav Buntak i Melinda Šefčić su svojim radom intervenirali oslikavanjem zidova na šest lokacija unutar bolničkog prostora: u sobi za otpust bolesnika u transportu Hitne pomoći kod ulaza u glavnu zgradu na Rebru; u čekaonici Poliklinike Klinike za onkologiju u Zelenoj zgradi; kod ulaza u Polikliniku Klinike za očne bolesti u Zelenoj zgradi; tihe komore u dvjema kabinama na Audiologiji Klinike za bolesti uha, nosa i grla i kirurgiju glave i vrata u Zelenoj zgradi; predvorje u zgradi Poliklinike u Bijeloj zgradi te hodniku kod ulaza u Polikliniku Klinike za pedijatriju u Zelenoj zgradi. Studenti diplomskog i poslijediplomskog studija Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji su sudjelovali na ovom projektu su: Ana Antolković, Maša Borović, Dinko Duančić, Marijana Paula Ferenčić, Tia Glavočić i Sara Mikelić pod mentorskim vodstvom i koordinacijom dr. sc. Nevene Škrbić Alempijević, dr. sc. Valentine Gulin Zrnić i dr. sc. Jasne Čapo Žmegač. Osmišljavanje umjetničkih radova uključivalo je upoznavanje umjetnika i istraživača s prostorom rada tj. bolničkim odjelima te prilagodbu likovne izvedbe specifičnostima prostora. Umjetnici su nakon

odabira lokacije za intervenciju izveli seriju skica-predložaka od kojih se jedna odabrala za izvođenje. Sudjelovanje studenata istraživača odnosilo se na aktivnosti vezane uz cjelokupni proces izrade umjetničkog djela pri kojemu su vodili etnografske zapise s terena te pratili utjecaj rada na okolinu u kojoj nastaje. Praćenje, detektiranje te interpretiranje višeslojnih društveno kulturnih procesa pridonijelo je kvalitetnijem rekreiranju bolničkog složenog prostora. Različitost autorskih likovnih izraza kao i istraživačkih pristupa čini točku susreta iz koje nastaje pluralnost stilova sa zajedničkom idejom oplemenjivanja bolničkog prostora. Time se ostvarila kreativna uzajamnost u smislu umjetničkog i kulturnoantropološkog istraživačkog rada kojim se dobio širi uvid u samo konstruiranje novog prostora putem umjetnosti. Svi istraživački materijali i građa bit će pohranjeni u okviru projekta Stvaranje grada: prostor, kultura i identitet u Dokumentaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Cjelokupni rezultati ovog projekta predstavljeni su ovim katalogom i javnim znanstveno-stručnim skupom pod naslovom Estetizacija i rehumanizacija javnog prostora: umjetnost kao terapija u Domu HDLU-a povodom obilježavanja Europskog dana kreativnosti, 21. ožujka 2017. godine. Projektom Estetizacija i rehumanizacija javnog prostora: primjer umjetničke intervencije u bolničkom okružju istraživale su se mogućnosti i načini društvenog osvješćivanja i senzibiliziranja u smislu prepoznavanja važnosti i potrebitosti umjetnosti u zdravstvenim institucijama. Istaknula se potreba za umjetničkim intervencijama, koja doprinosi sveopćem boljitku te pozitivnoj distrakciji pacijenata, posjetitelja i zaposlenika, koji kroz dinamiku boja i linija, slika i emocija, doživljaja i razmišljanja nadvladavaju negativne asocijacije bolničkog konteksta i oblikuju ga i usmjeravaju ka optimizmu, zdravlju,novoprobuđenoj nadi i životu. Uspješna realizacija ovog projekta, između ostalog, sugerira potrebu za multidisciplinarnim suradnjama putem kojih bi se pozitivni učinci vizualnih umjetnosti prepoznali i uključili u višestrukim procesima suvremenih transformacija grada. Oplemenjivanje bolničkih prostora umjetničkim kreacijama predstavlja snažan potencijal za sukreiranje otvorenijeg društva, tolerancije i razumijevanja.

THE AESTHETICIZATION AND REHUMANIZATION OF PUBLIC SPACE: ART AS THERAPY Marijana Paula Ferenčić and Melinda Šefčić

The project entitled The Aestheticization and Rehumanization of Public Space: The Case Study of Artistic Interventions in Hospital Environment is a multidisciplinary project designed and overseen by artist Melinda Šefčić within the framework of the EU project CreArt 2017, gathering in collaboration the Croatian Association of Fine Artists with the Department of Ethnology and Cultural Anthropology of the Faculty of Humanities and Social Studies of the University of Zagreb, the Institute of Ethnology and Folklore Research (within their project City-making: space, culture and identity, supported by the Croatian Science Foundation) and the University Hospital Centre Zagreb located at Rebro. The goal of the project was to examine the possibilities of revitalization, aestheticization and rehumanization of hospital space as we know it by introducing spatial interventions applying art and painting. The project aimed to encourage social awareness on identifying and accepting art as a constituent part of the everyday life. Furthermore, the project aimed to sensitize certain groups (patients, visitors and medical staff) to the creative ways of expression and to present art in hospital space as an opportunity for positive distraction, a quicker and easier recovery and a more stimulating working environment. The artists who contributed to the realization and completion of this project are renowned Croatian artists, actively engaging their work towards the enrichment of public space. Ana Ratković, Damir Sobota, Sanja Stojković, Stipan Tadić, Tomislav Buntak and Melinda Šefčić intervened with their works, painting the walls on six locations within the hospital area: the patient discharge unit in the ambulance transport area next to the entrance to the main Rebro building; the waiting room to the Polyclinic of the Oncology Clinic in the Green Building; the wall next to the entrance to the Polyclinic of the Ophthalmology Clinic in the Green Building; the silent chambers in two booths at the Audiology of the Otorhinolaryngology, Head and Neck Surgery Clinic in the Green Building; the foyer of the Polyclinic in the White Building and the hallway next to the entrance to the Polyclinic of the Pediatrics Clinic in the Green Building. The participating students of the graduate and postgraduate program at the Department of Ethnology and Cultural Anthropology of the Faculty of Humanities and Social Studies in Zagreb are as follows: Ana Antolković, Maša Borović, Dinko Duančić, Marijana Paula Ferenčić, Tia Glavočić and Sara Mikelić, who were supervised and coordinated by Dr. Nevena Škrbić Alempijević, Dr. Valentina Gulin Zrnić and Dr. Jasna Čapo Žmegač.

The conception of artwork included artists and researchers getting acquainted to their work space, i.e. the hospital departments, and adjusting the execution of their artwork to the specificities of that space. Having selected the locations for their interventions, the artists produced a series of sketches in order to select a single one to be executed as their final piece. The student researchers contributed in the activities related to the overall process of the artwork production by taking ethnographic field notes and by examining the impact that the artworks generated over their surrounding environment. Their recording, detecting and interpreting of the multifaceted social and cultural processes contributed to a higher quality of recreating the complex hospital space. The diversity of artistic expression among the authors, as well as the variety of research approaches resulted in the meeting point that generated a plurality of styles sharing one common idea of enriching hospital space. The result was the creative reciprocity of artistic production and cultural anthropological research that offered a broader view on the construction of new space through the use of art. All research materials will be archived at the Institute of Ethnology and Folklore Research (within the City-making project). The complete results of the project are presented in this catalogue and at the public conference The Aestheticization and Rehumanization of Public Space: Art as Therapy, held at the Home of Croatian Fine Artists on March 21, 2017, marking the European day of artistic creativity. The project The Aestheticization and Rehumanization of Public Space: The Case Study of Artistic Interventions in Hospital Environment explored the possibilities and methods of raising social awareness about identifying the importance and necessity of introducing art into health institutions. The project has indicated the need for artistic interventions that contribute to the overall well-being and the positive distraction of patients, visitors and hospital staff, allowing them to use the color and line dynamics, images and emotions, impressions and reflections to overcome the negative connotations of hospital environment and in turn shape them towards optimism, health, newly found hope and life. The successful realization of this project implies, among other things, the need for multidisciplinary collaborations that enable the recognition of the positive impacts of visual arts and their inclusion in the manifold processes of contemporary transformations in cities. The enrichment of hospital space through artistic production holds a strong potential for the co-creation of a more open society of tolerance and understanding.

Intervencija Ane Ratković „Brezik” izvedena je u glavnoj zgradi bolničkog kompleksa nadomak porte gdje se dobivaju informacije, u prostoriji za odlazak nepokretnih i polupokretnih pacijenata iz bolnice, a u kojoj borave dok čekaju kola Hitne pomoći i pripadajuće djelatnike. Imajući na umu da se radi o frekventnom prostoru u kojem se mogu istovremeno događati i višestruki transferi pacijenata, umjetnica je željela naslikati motiv koji je smirujuć i nenametljiv, pa je iz svog ciklusa „Šuma” izabrala motiv breze. „Činile su mi se kao najbolji odabir za to mjesto, zbog toga što su tako prozračne, krhke, nenametljive, jednostavno, lijepe,” objašnjava umjetnica . Naslikavši breze u drvoredu, htjela je postići ritam koji je smirujuć, pomalo i monoton, a ipak i razigran. Umjetnica u svojim radovima poseban naglasak stavlja na boje, odnosno puno drži do njihovog sklada. U ovoj intervenciji izabrala je nijanse plave, zelene i smeđe boje kako bi postigla smirujući efekt prirode. Specifičnost ovog murala je i to što je umjetnica, osim boja za zid, koristila i flomastere za iscrtavanje kore drveća. Reakcije osoblja bolnice na mural bile su vrlo pozitivne. Intervencija je odmah izazvala znatiželju. Na samom početku rada, dok se još nisu mogle razaznati konture i kada je rad u nastajanju bio podložan različitim interpretacijama, ljudi su iznosili svoje želje i prijedloge u pogledu motiva, pa su tako željeli sunce, more, ptice i slično. Kasnije je osoblje najčešće komentiralo da je slika krasna te kako prostorija izgleda puno ljepše. Zanimljivo je da su, s obzirom na to da su krošnje i lišće nastali tek posljednjeg dana rada, često postavljali pitanje hoće li biti lišća.

Osoblje je imalo puno razumijevanja za slikanje u prostoriji, te su neki čak i nudili pomoć. Ljudi su često iznosili asocijacije na druge slične radove u bolničkim prostorima te sugestije koje bi još dijelove bolnice bilo dobro oslikati. Mnoge je susret sa slikom u nastajanju motivirao da podijele s umjetnicom svoja osobna iskustva, posebno ako se oni ili netko njima blizak bavi umjetnošću. Nažalost, pacijenti koji koriste ovu prostoriju zbog svog zdravstvenog stanja nisu mogli komentirati intervenciju. No, sudeći prema komentarima osoblja, umjetnica je svojom intervencijom uspjela postići efekt smirenosti i opuštanja kroz motive prirode. Za umjetnicu je rad u bolnici s jedne strane predstavljao izazov jer ograničenja koja postavlja takav zadatak omogućavaju da, kako kaže umjetnica: „do izražaja dolazi tvoja prava kreativnost, kada uspiješ u nekim zadanim parametrima pokazati kako se oni mogu zapravo nadići, kada te oni ne ograničavaju već ti doprinose radu.” Umjetnica na umjetnost kao terapiju, kao i umjetnost općenito, gleda kao na neodvojiv dio života. „Meni je umjetnost terapija,” objašnjava, te dodaje: „Moje je mišljenje da je čovjek stvoren da stvara. Ili rođen, ili je tu na Zemlji, da stvara nešto što je opipljivo i materijalno, i da to može čovjeku samo koristiti.”

Akademski slikar Damir Sobota odabrao je za umjetničku intervenciju čekaonicu Poliklinike Klinike za onkologiju. U tom većem, vizualno zatvorenom prostoru jedini je akcent bio veliki crni televizor, a monotoniju nizova klupa i blijedih boja razbijale su jedino mjestimično crvene munje upozorenja visokog napona. Zid koji je izabran za oslikavanje bio je najlogičnije rješenje. Riječ je o najvećoj neprekinutoj zidnoj plohi na odjelu, a centralni položaj ispred prijemnog pulta te blizina prozora i dnevnog svjetla jamče vidljivost sa svih strana. U prostoru koji dobrim dijelom ovisi o umjetnom svjetlu boje koje je umjetnik odabrao djeluju kao zrcalo koje uvodi svjetlost u čekaonicu. Umjetnik je za ovu intervenciju prilagodio već postojeće umjetničko djelo, u kojemu su podjednako važni boje i oblici. Koloristička jednostavnost čistih ploha žute, narančaste, plave, zelene, crvene, bijele, crne i zlatne boje daje snažan naglasak na promišljenu geometrijsku osnovu. U njoj ništa nije prepušteno slučaju: isječci kruga, ovali i linije ovdje su analogne rječniku, a u njihovom razmještaju vidljiva je pripadajuća gramatika. Ono što je pri tome umjetniku bilo izrazito važno jest to da geometrijski predložak i njegovo kolorističko fasetiranje nije ograničeno samo na jednu mogućnost interpretacije. Promatračima je, naprotiv, ponuđena mogućnost bezbrojnih individualnih interpretacija djela. Promišljajući ulogu umjetnosti u bolničkom kontekstu, Damir Sobota vodio se idejom dinamike, kako vizualne tako i intelektualne. Na taj se način njegova slika suprotstavlja bolničkoj apatiji i stvara osjećaj ugode. Umjetnikov dojam prostora čekaonice bio je kao monotone, dosadne, bezlične prostorije koja pacijentima ne pruža ugodu koja im je potrebna u tom trenutku. On, stoga, u tom bolničkom kontekstu umjetnost vidi kao mogućnost oplemenjivanja ambijenta, kako na estetskoj, tako i na terapeutskoj razini. Prema viđenju umjetnika, „boje će opuštati zbog čistih ploha”, a geometrijska osnova „će pacijentima dati da o nečemu

razmišljaju dok čekaju, da vide što je za njih u ovoj slici” zaključujući da će im biti ugodnije boraviti u čekaonici. Mnogi od pacijenata koji su u tjednima nakon dovršetka slike boravili u čekaonici veoma su pozitivno prihvatili slikarski rad i prepoznali ga kao oplemenjivanje tog bolničkog prostora. Njihove priče, ponekad intimne i bolne, ali rado podijeljene, upozoravaju na potrebu i otkrivaju vrijednost intervencije. Za neke od njih čekaonica je postala sastavnim djelom života, no sada je ocjenjuju kao ugodniju, prepoznatljivu i veseliju. I dok su promatrači ponekad zapitali „što je na slici?” ili „što slika prikazuje?”, to su činili s tonom radoznalosti, a njezinu estetsku ravnotežu i vrijednost u kontekstu čekaonice svi su prepoznali, što dokazuju brojni pogledi usmjereni prema slici. Kreativni proces nastanka djela za Damira Sobotu je sama srž umjetnosti: „Nikada ne znaš što ćeš napraviti, imaš samo impuls da to kreneš raditi. Kroz proces rada djelo se mijenja, otvaraju se novi pravci koje pratiš. Svaki potez pomalo zatvori rad, ali ja ne želim prebrzo zatvoriti sva raskrižja, nešto mora ostati za osobno iščitavanje. Svatko doživljava rad na svoj način”. Te su umjetnikove temeljne odrednice bile nit vodilja i u izradi ovoga djela. Upravo u tim raskrižjima Sobota vidi način na koji se umjetnost i medicina mogu ispreplitati prilikom liječenja. Slika se, poput nepoznate ceste, otkriva u promatraču, koji prateći raskrižja više nije pasivni primatelj, već angažirani i ohrabreni sudionik aktualnih zbivanja.

Umjetnica Sanja Stojković je u sklopu projekta rad izvodila u prostoru bolničkog hodnika, u popularno zvanoj Zelenoj zgradi bolničkog kompleksa Rebro. Sam hodnik u kojemu se nalazi njen rad funkcionira kao predvorje očnoj poliklinici te motivi korišteni u radu, a koji prikazuju primjerice mnoštvo očiju i simbolike povezane s vidom, već na prvi pogled sugeriraju povezanost s navedenom poliklinikom. Kod spomenutog odabira motiva i boja koje su korištene u radu ostala je vjerna svome stilu jer, iako ih je zbog specifičnog bolničkog prostora trebalo pažljivo birati, misli da je bitno da umjetnik zadrži svoj integritet u izradi djela. Također, sam način rada nije se uvelike razlikovao od njenih dosadašnjih radova slikanih na zidnim površinama. Pritom je jedina iznimka bila prenošenje skice na zid pomoću projektora, koji u sličnim radovima umjetnica nije dotada koristila. Glatkoću bolničkog zida smatrala pogodnijom podlogom od neravnih žbukanih zidova ili kamenih podova na kojima je imala priliku raditi jer pogoduje pedantnosti koju preferira u svojoj slikarskoj izvedbi. Sanja Stojković je od početka rada na skicama bila zaintrigirana radom u bolničkom prostoru. Taj prostor je percipirala zanimljivim za rad jer, kako sama napominje, „u pitanju je bolnica, specifičan [prostor], prostor koji nije običan”. Ugodnost kao osjećaj koji slikarski rad u prostoru bolnice donosi pacijentu smatra bitnim jer „bolnica je prostor koji ljudi ne posjećuju svojevoljno ili iz zabave već sa strepnjama i otvoreno ranjivi”.

Izazovnosti lokacije doprinijeli su i pacijenti i bolničko osoblje, koji su kategorija koja je u gotovo svako vrijeme bila prisutna u prostoru slikanja, što umjetnici nije bila otežavajuća okolnost budući da je kroz prijašnja iskustva navikla na interakcije koje se događaju između umjetnika i ljudi koji gledaju sam proces. Reakcije su bile različite, no tijekom rada prevladalo je mnogo pitanja i pozitivnih reakcija prolaznika prisutnih kod slikanja iako se umjetnica trudila djelovati u vrijeme kada sam prostor neće biti prepun ljudi kako se opremom potrebnom za slikanje ne bi uznemiravao rad osoblja i kako se pacijentima ne bi zauzimao prostor. Bivanje u samom prostoru tijekom slikarskog procesa dalo je bolničkom prostoru novu dinamiku, neobičnu za prostore ambulanti i bolničkih hodnika te je privlačilo gotovo svakog prolaznika koji se u to vrijeme tamo zatekao. Sam cilj koji si je umjetnica u ovome radu postavila bio je, kako sama napominje: „Ispoštovati prostor u kojem radim, ali da u konačnici rješenje ne bude prvoloptaški i naivno jer mislim da bih tako razočarala ljude koji se igrom slučaja moraju naći tamo i gledati u moj rad.”

Umjetnička intervencija Stipana Tadića nalazi se u frekventnom prostoru poliklinike KBC Zagreb, tzv. „bijele zgrade”, smještena na zidu nasuprot glavnom ulazu. Namjera umjetnika bila je izbjeći motive prirode koji su bili očekivani na samom početku projekta te se odlučio za potpuno suprotno – pojednostavljeni prikaz svakodnevnog života u bolnici iz ptičje perspektive. Prvotna ideja inspirirana je video igrom „Theme Hospital”, gdje se igrač brine o pacijentima u bolnici koja je prikazana izometrijskom perspektivom. Odabir takvog gledišta čest je i u ostalim radovima umjetnika; glavni motiv su obični ljudi koji, svaki u svojim mislima ili u situacijama s drugim ljudima, sagledani odozgo i u cjelini djeluju poput kohezivne grupe u kojoj se svi sudionici dovode u ravnopravan odnos. Za razliku od njegovih ostalih radova na kojima je većinom zastupljen tamni kolorit, Tadić se ovdje prilagođava kontekstu u kojem stvara djelo te koristi boje koje su inače zastupljene u bolnici; blage i neutralne tonove podova i zidova, a likove prikazuje odjevene u šaroliku ljetnu odjeću. Stvaranju koncepta rada prethodilo je malo istraživanje zgrade poliklinike tijekom kojeg je autor bilježio specifične medicinske i druge aparate koji se koriste u tom dijelu bolničkog kompleksa te neke detalje iz raznih soba za preglede, hodnika i prostora pred zgradom. Dio koncepta umjetnik je ostavio otvorenim te je, zahvaljujući svojem bivanju u bolnici i promatranjem onoga što se zbiva u tom okružju, dovršavao rad: „Htio sam nešto što je povezano s ljudima koji su tu i htio sam da ideja ne nastane previše unaprijed, nego da bude više na licu mjesta. Zato sam prvo napravio nekakav neutralan prostor i ubacivao unutra s vremenom ono što mi je dolazilo, a ono što mi je najviše dolazilo su ljudi koje sam tu upoznavao.”

Pacijenti i osoblje bolnice poput medicinskih sestara, tehničara, liječnika i spremačica prilazili su, komentirali i predlagali moguća rješenja, čime se koncept neprestano mijenjao i nadopunjavao, a interakcija s ljudima vodila je postepenom ubacivanju likova u kompoziciju. U toj fazi oslikavanja likova, mnogi su zamolili autora da budu dio rada, čime je umjetnička intervencija postala prikaz neposrednog življenog iskustva bolničkog okružja. Umjetnik intervencijom ujedno nastoji razvedriti gledatelja minucioznim i nenametljivim humorom poput prikaza pacijenta na ergometriji (dijagnostička metoda ispitivanja u kardiologiji) odjevenog u donje rublje ili u obliku malih balončića iznad pojedinih likova koji razmišljaju o sljedećem obroku. Tadić svojim „stripovskim realizmom“ ne prikazuje potpuno realistično izgled svake osobe, nego ona ostaje na razini crteža koji sadrži dovoljno detalja da se svatko može prepoznati u nekom liku, a takvo poistovjećivanje navodi promatrača do pronicanja u novi način gledanja sebe. Prikazom svakodnevnog života u bolnici iz ptičje perspektive, autor nastoji potaknuti promatrača da se izdigne iznad svoje trenutne situacije te da u slici ostvari osjećaj utjehe i zajedništva.

Umjetnik Tomislav Buntak svojim je radom u sklopu projekta CreArt ostvario nastavak svog prijašnjeg likovnog izražaja u medicinskim ustanovama. Za sudjelovanje u takvim projektima uvelike ga je motivirala mogućnost da društvu kroz umjetnost i svoje obrazovanje i talent pruži pozitivnu promjenu. Naglasak je stavljen posebice na potrebite i one koji su svakodnevno izloženi stresnim situacijama te je kroz ovakav način djelovanja kroz umjetničku intervenciju omogućeno mijenjanje pogleda na svijet i stvaranje vedrijeg okruženja i za pacijente i za osoblje. U oslikavanju kabina za ispitivače sluha unutar audiološkog centra umjetnik je stavio naglasak na osoblje želeći im obogatiti prostor u kojem borave i olakšati im svakodnevni rad. Odabirom motiva anđela želi se istaknuti mogućnost unutarnjeg sluha spram govora anđela. Odabirom zlatne i srebrne boje te bogatom linearnom strukturom i mnoštvom linija želi se postići svečana i svijetla atmosfera koja će obogatiti svakodnevicu djelatnika, a na taj način se radi i premosnica kroz umjetnički rad – ugodnija atmosfera koju međusobno stvaraju i pacijenti i osoblje, ali i terapijski učinak za samog umjetnika te se na taj način gradi i most između osobne umjetničke tendencije i izvrsnosti i tematske, ikonografske i društvene potrebe zajednice u sklopu medicinske ustanove. Reakcije osoblja Audiologije na rad Tomislava Buntaka pozitivne su te se dade zaključiti da je osoblje svjesno utjecaja okoline i izgleda prostora u kojem obavljaju svoj posao na njih i njihov rad. Potvrđuju da se atmosfera mijenja posredstvom umjetničke intervencije, da uveseljava prostor i unosi svježinu u

svakodnevicu. Putem vlastite energije umjetnik je u mogućnosti iskreno prenijeti svoje stvaralačke ideje i izraziti želju za ostvarenjem boljeg društva. Umjetnikov cilj je nastaviti s intervencijama unutar medicinskih ustanova i na temelju reakcija osoblja i pacijenata odrediti akcente umjetničkih djelovanja u prostoru. Svojim radom autor nastoji promijeniti doživljaj bolničkog prostora u pozitivnom smislu, posredstvom odgovarajućeg odabira likova, tema, forme, boja umjetničkog djela. Umjetnik smatra da se pozitivno okružje stvara u trenutku ulaganja truda, talenta i vremena u poboljšanje odnosa ljudi i prostora u kojem borave i u stresnim situacijama. Zaključuje da su ljudi zadovoljni ako takve intervencije nastaju u njihovu okruženju i ako znaju da je netko uložio ono najbolje od sebe da razvedri drugoga: „To nije potreba koja je sadržana kao artist statement. Nego je zaista ‘nutarnja potreba da se slika, da se crta i nama se čini da to čini razliku i da mijenja svijet. [...] I onda to radite na nekim mjestima koja su bitna zajednici - u bolnici, u vrtićima ili na vanjskim površinama u gradu jer mislite da to čini razliku, od mjesta do mjesta i od čovjeka do čovjeka.”

Rad Melinde Šefčić realiziran je na ulazu poliklinike pedijatrijskog odjela u tzv. Zelenoj zgradi KBC Zagreb (Rebro). Smješten je s desne strane glavnih ulaznih vrata odjela čineći tako nezaobilazan fokus pacijenata, djece, roditelja, skrbnika, osoblja, posjetitelja te prolaznika tog dijela bolnice. S obzirom na svrhu, kao i mjesto u kojemu se nalazi, ovaj rad problematizira bolest kao različitost unutar određenih skupina (obitelj – oboljelo dijete / zajednica medicinskog osoblja – oboljelo dijete / širi društveni kontekst – oboljelo dijete). Prema riječima Melinde Šefčić: „Ovaj je rad u funkciji obiteljske terapije, želi se postići pozitivan učinak, pozitivna reakcija i distrakcija svih prisutnih članova obitelji koji će se s radom (jedan na jedan) susresti pri ulazu u polikliniku pedijatrije.” Temu koju je odabrala direktno se oslanja na mjesto u kojemu se rad nalazi ističući nuklearnu obitelj kao jezgru zajedništva, sigurnosti, skrbi, odgoja i emocionalne veze: „Obitelj je osnovna društvena skupina, ona čini jezgru, ta se zajednica zasniva na, prije svega, emocionalnoj vezi između roditelja i djece.” Personifikacijom životinjskog svijeta te prikazom obitelji flaminga (koju čine roditelji i troje mladunaca; dvije bebe i jedan adolescent) Melinda Šefčić oživljava simboliku skladne obiteljske zajednice: „Kada se govori o obitelji, tada se misli na ljubav, brigu, predanost, pažnju, razumijevanje. Obitelj je životni zadatak onih koji su se odlučili živjeti u zajednici ljubavi čiji je krajnji cilj dijete te njega, briga i odgoj djeteta.” Flamingosi su društvene ptice koje žive u paru i u širim skupinama te skrbe za svoje potomstvo. Osim poveznica s njihovim načinom preživljavanja unutar zajednice koja se može usporediti s ljudskom, lik flaminga odabran je zbog njegovog prenesenog tumačenja. Simbolizira pticu svjetlosti, nade te duhovnog i fizičkog oporavka te predstavlja životinje gotovo totemskih značenja zaštitnika:

„Kao što vidimo, flamingo se u simbolizmu prepoznaje kao svjetlost, nova nada, duhovni preporod, prosvjetljenje, a tako i oporavak. U radu je sav naglasak stavljen na obitelj, cjelinu, preuzimanje brige i prirodnu odanost i posvećenost djetetu te bolesnom djetetu, cijela je zajednica usredotočena na oporavak pojedinca.” Smješteni su u pozadinu egzotičnog bilja, koja je izvedena u crno bijeloj boji, dok su životinjski likovi istaknuti kolorističkom izvedbom. Boja kao gradivni element ima bitnu ulogu u ovom radu preuzimajući na sebe značenjska obilježja likova, kao i samo psihološko djelovanje određenih boja na promatrača. Upravo njome autorica radi razliku i prepoznatljivost spolova ptica pa tako majku flamingo oživljava toplim, oca zeleno-plavim nijansama dok su mladunci izvedeni šarenim bojama: „U radu se može zamijetiti kako sam pozadinu ostavila u crno bijelom rukopisu, pazeći da s crnilom ne pretjeram, kako bi se izbjegao negativni kontekst i konotacija s crnom bojom. Također, ta čistoća poteza prozračna je i fluentna, lijepo se stapa s cjelinom i dominacijom bijelog zida prostora hodnika koji rad okružuje kako bih istaknula najbitnije elemente rada i stavila naglasak na poruku rada.” Premda je izvedbi rada dodijeljeno drugo mjesto od prvotno planiranoga, Melinda Šefčić nailazila je na pozitivnu reakciju zaposlenika bolnice i roditelja, dok su djeca stupala u direktan kontakt s radom. Jedna je djevojčica čak sjela kod Melinde i počela crtati po uzoru na nju. Ostajući unutar domene svog stilskog jezika, u kojemu su grafizam i pointilizam prepoznatljivi, ali i samog medija izvedbe, stvara likove prenesenih značenja kojima naglašava različitost unutar jedinstvenosti, potiče asocijativnost, vizualnu percepciju, kreativnost i emotivni doživljaj promatrača. Time promišljeno razrađuje poruke poticanja individualizma, prevladavanja razlika te borbe za oporavak i jednakost unutar zajednice, kako obiteljske tako i društvene.

PSIHOTERAPIJA UMJETNOŠĆU

Prim. dr. Vlasta Štalekar KBC Zagreb, Klinika za psihijatriju vstalekar@inet.hr

U okviru intenzivnog terapijskog programa Dnevne bolnice Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb integriramo terapijske postupke u jedinstven dnevnobolnički koncept. Rad u dnevnoj bolnici rad je s grupom. Okosnica programa je grupna analitička psihoterapija pet puta tjedno. U ovom radu prikazujem vlastito kliničko iskustvo implementiranja umjetnosti u psihoterapijski proces. Izdvojene su kreativne aktivnosti i radionice (likovne i glazbene radionice), filmska terapija i posjete izložbama pod vodstvom kustosa. Primjena umjetnosti u terapiji sve je prisutnija. Iskustvo umjetnosti članovi međusobno dijele raspravom i esejima, iz čega spoznajemo da umjetnost djeluje na vrlo suptilne načine i mimo volje gledatelja. U terapijskom procesu to može biti od pomoći i pridonijeti transformaciji. Nakon izložbe i odgledanog filma, kroz interakciju s djelom, dijeleći doživljaj s grupom, sugerira se susret sa sobom. Terapeuti usmjeravaju ka tomu. Intenzitet emocionalne uključenosti povodom poruka filma i dojmova s izložbe ili komentara vlastitog crteža ostaje vrijedan materijal na kojem se i danima kasnije može raditi. Umjetnost i psihoterapija imaju dodirnih točaka: počivaju na odnosu i iskrenosti, koriste se interpretacijom, kreativnošću, imaginacijom, oblik su komunikacije i samospoznaje. Interpretacija umjetničkog djela – analogijom – približava i ulogu interpretacije u psihoterapiji. Obje djelatnosti koriste simbolički jezik kojim se izražavaju procesi ispod razine vidljivog (simptomi, snovi, omaške odnosno linija, boja, oblik). Ni umjetničko djelo ni psihoterapijski rad ne mogu biti odvojeni od osobnosti umjetnika i psihoterapeuta, od duha vremena i životnog konteksta.

KAKO MOZAK VIDI?

Filip Đerke Medicinski fakultet, Sveučilište u Zagrebu (student) fderke@me.com

Očima gledamo, ali tek mozgom vidimo. Vid je proces stvaralačkog rekonstruiranja trodimenzionalne strukture i svojstava vanjskog svijeta, što se temelji na tumačenju osjetnih podataka sadržanih u dvodimenzionalnoj slici vidnog prizora na mrežnici (M. Judaš i I. Kostović: Temelji neuroznanosti, udžbenik; http://www.hiim.unizg.hr/ index.php/udzbenik-temelji-neuroznanosti). Vidni korteks (ili vidna kora mozga) dio je moždane kore odgovoran za obradu vizualnih informacija, a nalazi se u zatiljnom dijelu mozga. Kada govorimo o vidnom korteksu, ponajprije mislimo na primarni vidni korteks – to je najbolje proučeno vidno područje mozga, koje je visoko specijalizirano za obradu podataka o statičkim i pokretnim objektima te u raspoznavanju uzoraka. Boje koje svakodnevno vidimo određene su s tri parametra: valnom duljinom, homogenošću i intenzitetom. Međutim, osjet boje nije određen ovim fizičkim parametrima, već je to subjektivno, psihološko iskustvo. Postoje tri subjektivne psihološke dimenzije boje, a to su ton, jarkost i zasićenost. Svjetlost koja se odbija od predmeta na našoj mrežnici rijetko kada je homogena, najčešće se radi o smjesi valnih duljina, ali naš se mozak u konačnici odredi za jednu dominantu valnu duljinu koja određuje subjektivan ton boje. Sjetimo se samo haljine koju su mnogi vidjeli različito obojenu te kako je zaintrigirala milijune. Osjet boje predmet je mnogih psiholoških istraživanja. Bojama pripisuju emocije, daju im se značenja ovisno o kulturi, jeziku, umjetnosti i geografskim značajkama okoline. Spoznaje o tome kako mozak vidi i kako percipira različite tonove, jarkost i zasićenost otvara nove mogućnosti ne samo neuroznanstvenicima, nego i psiholozima, dizajnerima, PR stručnjacima i ostalim strukama u svakodnevnom radu.

PROJEKT „LIJEPA BOLNICA GOLJAK”

dr. sc. Hana Brborović, dr. med. Škola narodnog zdravlja „A. Štampar” Medicinski fakultet, Sveučilište u Zagrebu hana.brborovic@gmail.com Bojan Mucko, multimedijalni umjetnik naboj017@gmail.com Udruga Lijepa bolnica www.lijepa-bolnica.hr

Projekt „Lijepa bolnica Goljak” osmišljen je i realiziran u svrhu poboljšanja uvjeta rada, terapije i boravka bolesnika, posjetitelja i zdravstvenih djelatnika. Osnovna ideja bila je učiniti postojeći bolnički prostor ugodnijim, ljepšim i humanijim. Posebnost ovog projekta je održana radionica s djecom – korisnicima prostora – koja su svojom kreativnom reakcijom na ponuđena rješenja inspirirala konačna kreativna rješenja sudionika projekta. Projekt je realiziran isključivo zahvaljujući volonterima – entuzijastima, donatorima i potporom djelatnika Specijalne bolnice za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama te organizatorima – Udruga Lijepa bolnica i Sekcija mladih Društva arhitekata Zagreb – Akupunktura grada.

PREDMET „ELEMENTI NARACIJE O MEDICINI I U MEDICINI” NA MEDICINSKOM FAKULTETU SVEUCILIŠTA U ZAGREBU izv. prof. Ana Borovečki, dr. med. Škola narodnog zdravlja „A. Štampar“ Medicinski fakultet, Sveučilište u Zagrebu abor@mef.hr

Književnost i medicina usko su povezane. Neki od poznatih svjetskih i hrvatskih književnika bili su liječnici (A.P. Čehov, Gotfried Benn, Dimitrija Demeter), a medicina i bolest često su bile teme niza književnih djela (T. Mann „Čarobni brijeg”, R.L. Stevenson „Dr. Jekyll i gospodin Hyde”). Sadržaj predmeta „Elementi naracije o medicini i u medicini” bavi se ovim fenomenima, ali ujedno kroz priču o medicini progovara i o pacijentovoj priči. Pacijentova priča važna je za svakodnevan rad liječnika. Iz nje otkrivamo puno o pacijentu i njegovoj obitelji. Priča i pričanje pacijentove priče ponekad mogu imati važnu ulogu i u donošenju etičkih odluka u medicini kroz koncept narativne etike. U svakodnevnoj kliničkoj praksi narativna etika primjenjuje se kroz razumijevanje priča i karakteristika koje čine identitet pacijenata. Ovakav pristup može pomoći poboljšanju komunikacije i donošenja odluka te osigurati etički postupak i dobrobit pacijenata. Ako koristimo priče kao alat za razumijevanje, pregovaranje i shvaćanje situacija na koje nailazimo u svakodnevnom životu, onda je poznavanje narativne etike važno i potrebno. Ako razumijemo kako razmišljamo, osjećamo i interagiramo s društvom putem priča, tada ujedno učimo i o etičkom bivanju u svijetu s drugima, što predstavlja odgovarajući temelj za mnoge naše odnose s drugima.

ZNANSTVENO-STRUČNI SKUP / CONFERENCE

ESTETIZACIJA I REHUMANIZACIJA JAVNOG PROSTORA: UMJETNOST KAO TERAPIJA THE AESTHETICIZATION AND REHUMANIZATION OF PUBLIC SPACE: ART AS THERAPY

21. ožujka 2017. / March 21, 2017 Klub HDLU – Meštrovićev paviljon / Meštrović Pavilion, Trg žrtava fašizma 16, Zagreb

UVODNO O PROJEKTU I SURADNJI OPENING SESSION: ON THE PROJECT AND COLLABORATION 11.00 – 11.40 Josip Zanki, dr.sc. / PhD, predsjednik HDLU / President of the Croatian Association of Fine Artists Uvodno o EU projektu CreArt / An introduction into the EU project CreArt Melinda Šefčić, autorica projekta / project creator Uvodno o projektu „Estetizacija i rehumanizacija javnog prostora: primjer umjetničke intervencije u bolničkom okružju” / An introduction into the project “The Aestheticization and Rehumanization of Public Space: The Case Study of Artistic Interventions in Hospital Environment” Nevena Škrbić Alempijević, dr.sc. / PhD, FFZG / University of Zagreb, Valentina Gulin Zrnić, dr.sc. / PhD, IEF / Institute of Ethnology and Folklore Research O istraživanju javnog prostora i suradnji s HDLU u okviru projekta „Stvaranje grada: prostor, kultura i identitet” / On researching public space and collaborating with the Croatian Association of Fine Artists within the project “City-making: space, culture and identity” Mirna Vrček, koordinatorica projekta u KBC Zagreb / project coordinator at the University Hospital Centre Zagreb Umjetnost u službi zdravlja – bolnica kao galerija / Art in the service of health – the hospital as a gallery

PREDSTAVLJANJE UMJETNIČKIH INTERVENCIJA I ISTRAŽIVAČKIH RADOVA PRESENTING THE ARTISTS’ INTERVENTIONS AND RESEARCH WORK 11.40- 13.40 Ana Ratković, Tia Glavočić: Brezik Damir Sobota, Dinko Duančić: 040217

Sanja Stojković, Ana Antolković: Never lose sight of what you cannot see Stipan Tadić, Sara Mikelić: Ponedjeljak / Monday Tomislav Buntak, Maša Borović: Unutarnji zvuk / The sound from within Melinda Šefčić, Marijana Paula Ferenčić: Family matters

13.40- 14.10 Stanka / Break

IZLAGANJA NA TEMU UMJETNOSTI KAO TERAPIJE ON THE TOPIC OF ART AS THERAPY 14.10- 15.30 Vlasta Štalekar, Prim. dr. / Primarius, KBC Zagreb, Klinika za psihijatriju / University Hospital Centre Zagreb, Psychiatry Clinic Psihoterapija umjetnošću / Applying Art in Psychotherapy Filip Đerke, student Medicinskog fakulteta, Sveučilište u Zagrebu / student at the School of Medicine, University of Zagreb Kako mozak vidi?/ How does the brain see? Hana Brborović, dr. med., dr. sc. / MD, PhD, Škola narodnog zdravlja „A. Štampar”, Medicinski fakultet, Sveučilište u Zagrebu / “A. Štampar” School of Public Health, School of Medicine, University of Zagreb i Bojan Mucko, multimedijalni umjetnik / multimedia artist Projekt „Lijepa bolnica Goljak”/ The project “Pleasant hospital Goljak” Ana Borovečki, dr. med., izvan. prof. / Assoc. Prof., Škola narodnog zdravlja „A. Štampar”, Medicinski fakultet, Sveučilište u Zagrebu / “A. Štampar” School of Public Health, School of Medicine, University of Zagreb Predmet „Elementi naracije o medicini i u medicini” na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu / Elective course “Narrative Elements about and in Medicine” at the School of Medicine, University of Zagreb ZAVRŠNA RASPRAVA/DISCUSSION 15.30 – 16.00 Pozdravna riječ i završetak skupa / Greetings and closing words

IZJAVA O OGRANIČENJU ODGOVORNOSTI: Ova publikacija je ostvarena uz financijsku potporu Europske komisije. Ova publikacija odražava isključivo stajalište autora publikacije i Komisija se ne može smatrati odgovornom prilikom uporabe informacija koje se u njoj nalaze.

DISCLAIMER STATEMENT: This publication was supported financially by the European commission. The content of this publication does not reflect the official opinion of the European Union. Responsibility for the information and views expressed in the publication lies entirely with the authors.