Vitar Drinković - Evolucija percepcije - 1.dio

Vitar Drinković je rođen 1983. u Zagrebu. 2006. u okviru međunarodne razmjene studenata studira jedan semestar na Indiana University of Pennsylvania, USA. 2008. diplomirao je na kiparskom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a 2014. na odsjeku za nove medije također na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2014. sudjeluje na Open air artist in residence u Pilsenu (Češka). Dobitnik je više nagrada i priznanja, izlagao je na 7 samostalnih i 36 skupnih izložbi u Hrvatskoj, Americi, Njemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Austriji, Nizozemskoj, Češkoj i Bugarskoj.

Sudjelovao je na 9 radionica i posavio 7 skulptura u javnom prostoru.

Vitar Drinković was born 1983. in Zagreb, Croatia. 2006. studied one semester on the exchange program Indiana University of Pennsylvania, USA. 2008. he completed the MA program of Sculpture at the Academy of Fine Arts in Zagreb, and 2014. the MA program of New media, the Academy of Fine Arts in Zagreb. 2014. Vitar participated on the Open air artist in residence in Pilsen, Czech Republic. He received several awards and recognitions.He exhibited on 7 solo and 36 group exhibitions in Croatia, USA, Germany, United Kingdom, Austria, Netherlands, Czech Republic and Bulgaria. He participated at 9 workshops and has 7 sculptures in public space.

Kontakt / Contact: vitardrinkovic@gmail.com

Vitar Drinković EVOLUCIJA PERCEPCIJE, I.DIO Otvorenje izložbe - 19. svibnja 2015. u 19:00 sati | Opening of the exhibition - 19. of May at 7:00 pm Galerija Karas | 19. - 29. svibnja 2015. | Karas Gallery | May 19th - 29th, 2015

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika | Croatian Association of Fine Artists Galerija Karas | Karas Gallery Praška 4, 10000 Zagreb, Croatia | www.hdlu.hr Radno vrijeme: Utorak - petak: 11 - 19 h, subota i nedjelja: 10 - 14 h; zatvoreno ponedjeljkom i blagdanom.

Working hours: Tuesday - Friday: 11 am – 7 pm, Saturday and Sunday: 10 am - 2 pm; closed on Mondays and holidays.

IMPRESSUM Nakladnik/Publisher: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika/Croatian Association of Artists, Trg žrtava fašizma 16, 10 000 Zagreb, hdlu@hdlu.hr, www.hdlu.hr | Za nakladnika/For the publisher: Josip Zanki | Upravni odbor HDLU/Executive board of HDLU: Josip Zanki (predsjednik/president), Tomislav Buntak (zamjenik predsjednika/vicepresident), Fedor Vučemilović (zamjenik predsjednika/vicepresident), Ida Blažičko, Ivan Fijolić, Koraljka Kovač Dugandžić, Anita Kuharić Smrekar | Umjetnički savjet HDLU/Artistic board of HDLU: Tomislav Buntak, Leonida Kovač, Suzana Marjanić, Ivica Župan, Koraljka Kovač Dugandžić, Ivan Fijolić, Josip Zanki | Ravnateljica/Director: Ivana Andabaka | Stručna suradnica/Associate: Mia Orsag | Predgovor/Preface: Ana Bedenko | Grafičko oblikovanje kataloga/Catalogue Design: Duje Medić | Prijevod/Translation: Zana Šaškin | Tisak/Printed by: Cerovski | Naklada/Copies: 150 Izložba je realizirana uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba / The exhibition is financially supported by the Ministry of Culture of the Republic Croatia and by the City Office for Culture, Education and Sports Zagreb.

“Protect me from what I want”. Neonska svjetla umjetnice Jenny Holzer proročanski se obistinjuju i osvjetljavaju put u bezdan samoproizvodeće želje. U mahnitoj utrci za ostvarenjem želja i snova, glavne kapitalističke propagande, gubimo balans i doticaj s vlastitim okruženjem. U svome umjetničkom radu Vitar Drinković baca nam rukavicu izazova u lice – možemo li je prihvatiti i osvrnuti se na način vlastitog postojanja?

U društvu prividne slobode perfidni mehanizmi moći nenasilno i gotovo neprimjetno uspostavljaju unutarnji red. Nova moć nije represivna već manipulativna i zavodljiva pa umjesto da ograničava slobodu društva ona je jednostavno upregne u vlastite svrhe i postupno crpi. Predstavljeni radovi simuliraju svojevrstan sustav, organsku cjelinu čiji doslovni i simbolički razvoj i rasplet možemo pratiti kao uzlaznu putanju, idealistički, ali ne i utopijski narativ. U djelu naziva «Sistem, mrtva priroda» autor povezuje dva rada u jednu konceptualnu cjelinu. U betonu odlivena odrubljena glava mladoga bika snažan je i gotovo zazoran motiv. Trag golog života zamrznut u hladnoj betonskoj masi ovjenčan je aureolom od metalnih žlica – savršenim simbolom jeftinog, potrošnog alata kapitalizma kojim svojevoljno trpamo u sebe sve što nam odluče servirati. Bacamo se u taj stroj za mljevenje mesa, naš život naš je kapital – žrtva koju prinosimo na oltar učmale svakodnevice nadajući se katarzi. No iz limba nema izlaza. Začarani krug kapitalističke stvarnosti zavodljivim nas sjajem metala i plastike uvlači u ropstvo potrošnje i besmislenog održavanja prekarne egzistencije.

U unutarnjoj borbi sa samima sobom neminovno gubimo.

U trenutku kada počnemo izrabljivati sami sebe vanjskoga tlačitelja više nema, simboli otpora postaju robom, a mogućnost revolucije umire. Pesimistična vizija ljudskoga stanja, svojevrsno dno koje simbolizira i smještaj ovoga rada u prizemlje galerije ipak je u stanju mijene. Autor vjeruje u mogućnost promjene i subverzije sustava. Njegovi radovi, tehnički vrlo složeni, istovremeno i refleksivni, donose svojevrstan obrat – tehnologija, simbol otuđenja suvremenog društva, postaje sponom i instrumentom zbližavanja.

Na polukatu se susrećemo s radom sugestivna naziva «Skulptura za komunikaciju 4». Betonska kocka na četirima bočnim stranicama sadrži utore oblikovane prema ljudskoj šaci. Četiri osobe mogu istovremeno staviti ruke u utore i dodirivati se međusobno kažiprstima unutar skulpture. Dolazi do uspostave kontakta – prodiremo kroz hladnu materiju svakodnevice da bismo izašli iz izoliranog egocentričnog sustava. Skulptura nas povezuje, a umjetnost postaje medijem komuniciranja.

Linija kretanja u prostoru počinje u samoživom stanju uma manifestnom u radu “Optika 3, fokus” gdje se slijepi spotičemo unutar svojih brojnih odraza vrteći se kao glodavci u kotaču nijeme, impotentne (ne)komunikacije. Potreban nam je onaj drugi da nam uzvrati odraz, da se napokon možemo shvatiti, sagledati - u interakciji s drugima. Na vrhu se nalazi svojevrsni neverbalni komunikacijski eksperiment. “Zvuk tijela” interaktivan je rad koji omogućuje promatračima da poslušaju naglas otkucaje vlastitih srca u javnome prostoru. Čin razotkrivanja vlastite nutrine istodobno je zastrašujuć i oslobađajuć – postajemo ogoljeni i ranjivi, ali stoga i otvoreniji drugima. Suočeni s nečijom suštinom, lišeni vlastitoga oklopa, slobodni smo

“Protect me from what I want”. Jenny Holzer’s neon lights prophetically come true and light the way to the abyss of self-producing desire. In a mad race to achieve dreams and desires, the main capitalist propaganda, we lose balance and touch with our immediate environment. In his work, Vitar Drinković throws down the gauntlet of challenge in our faces – can we accept it and reflect on our own existence?

In the society of pseudo freedom, perfidious mechanisms of power establish internal order in a non-violent and almost imperceptible way. Their power is not repressive, but manipulative and seductive, so instead of limiting the freedom of society, they simply harness it for their own purposes and gradually absorb it. Featured works simulate a kind of system, an organic whole, whose literal and symbolic development and outcome can be followed as an upward trajectory, an idealistic, but not utopian narrative. In the work titled “The System, Still Life“ the author unites two works into a conceptual whole. Concrete cast of a young bull’s decapitated head is a powerful and almost shocking motif.

Trace of bare life, frozen in cold concrete mass, crowned with a halo of metal spoons – a perfect symbol of cheap, disposable tool of capitalism, which we use to willingly stuff ourselves with anything they decide to serve us. We throw ourselves into that meat grinder, our life is our capital – the sacrifice we offer at the altar of lethargic everyday life hoping for catharsis. But there is no way out of the limbo. The vicious circle of capitalist reality, with its seductive glow of metal and plastic, lures us into the slavery of consumption and meaningless maintenance of precarious existence. We inevitably lose the inner struggle within ourselves. The moment we begin to exploit ourselves, the external oppressor disappears, the symbols of resistance become a commodity, and the possibility of revolution dies. The pessimistic vision of the human condition, a kind of ‘rock bottom’, also symbolized by exhibiting this work on the gallery’s ground floor is, however, changing. The author believes in the possibility of change and subversion of the system. His works, technically very complicated, and at the same time self-reflexive, bring a sort of twist – technology, the symbol of alienation of the modern society, becomes an instrument of bonding.

Exhibited in the mezzanine is a work of suggestive title, “Sculpture for Communication 4“. A concrete cube with hand shaped slots on its four sides. Four people can put their hands into the slots at the same time and touch each other’s index fingers within the sculpture. Contact is made – we penetrate through the cold matter of everyday life to come out of the isolated egocentric system. The sculpture connects us, and art becomes a medium of communication.

The direction of movement in space originates in a self-centred state of mind manifested in the work “Optics 3, Focus“ where blind, we stumble over our numerous reflections, running in circles like rodents in the wheel of silent, impotent (lack of) communication. We need the other one to reflect back, so we could finally understand, see ourselves – in interaction with others.

Exhibited on the top floor is a kind of non-verbal communication experiment. “Sound of the Body“ is an interactive work that enables visitors to listen out loud to their heartbeats in public space. The act of revealing one’s own

sudjelovati u tjelesnom suglasju. “Vrijeme disanja” odvodi nas u meditativno stanje gdje raskidamo s opsesivnom i neproduktivnom autoanalizom. Sat i hipnotičko svjetlosno gibanje reflektora prate disanje promatrača – on postaje gospodar vlastitoga tijela i vremena. Intenzitet svjetla prati intenzitet i ritam disanja. Vrijeme postoji samo dok dišemo, a mi ostajemo usidreni u trenutnosti.

Ustrajući na utišanoj pobuni autor koristi svoj rad kao instrument upozorenja i kritičkog progovaranja. U potrazi za izgubljenom empatijom i osjećajem solidarnosti umjetnost se nudi kao otpor apatiji i izoliranosti današnjeg vremena. Postojimo li samo kada nam se drugi obrati? Nalazi li se odgovor u ovoj neverbalnoj tjelesnoj komunikaciji – inkluzivnoj i nediskriminatornoj? U začaranom žrvnju svakodnevice hoćemo li moći odvojiti pogled od vlastitog odraza u jezerskoj površini, od skrivenih portreta na tavanu te se smirena daha pridružiti ritmu brojnih otkucaja?

Ana Bedenko

inner self is terrifying and liberating at the same time – we become bare and vulnerable, but therefore more open to others. Faced with one’s essence, stripped of our own armour, we are free to participate in physical harmony.

“Breathing Time“ takes us to a meditative state where we break away from obsessive and unproductive self-analysis.

Clock and a hypnotic movement of light are harmonized with the visitor’s breathing – s/he becomes the master of his/her own body and time. The intensity of light follows the intensity and rhythm of breathing. Time exists only while we are breathing, and we remain anchored in the present moment.

Insisting on a hushed rebellion, the author uses his work as an instrument of warning and critical action. In search of lost empathy and feeling of solidarity, art is offered as resistance to apathy and isolation of today. Do we exist only when the other speaks to us? Does the answer lie in this nonverbal physical communication – inclusive and non-discriminatory?

In the vicious grind of everyday life, will we be able to take our eyes off our own reflection in the lake, off the hidden portraits in the attic and joint the rhythm of numerous beats with calm breath?

Ana Bedenko