Helop_2_2005 by HPK Sveti Mihovil Šibenik

Helop

Časopis HPK “Sv. Mihovil” Prosinac 2005

Broj 2 Cijena: 20kn

Sadržaj Vijesti .............................................................................................3 U povodu 10. godišnjice HPK Sv. Mihovila..................................4 Mate Protega

Hrvatska gorska služba spašavanja - stanica Šibenik ....................5 Teo Barišić

Radosti u Velebitskom snijegu .......................................................8 Nataša Smolić

Ne mogu se sjetit’ naslova .............................................................10 Josip Aras

Kita Gaćešina ................................................................................13 Tomislav Špinjača

Biokovski brzonošci.......................................................................19 Mladen Vranjič Pegy

3. šibenska speleološka škola.........................................................22 Aida Barišić

Zora na Dinari ................................................................................25 Vježba speleospašavanja u Jamaru ................................................26 Teo Barišić

Speleološka istraživanja u NP Krka ...............................................28 Teo Barišić

Ponovo na Grossglockneru ....................................................................32 Mate Protega

Dotaknuti kamen samac .................................................................34 Joso Gracin

Zimski tečaj za planinarske vodiče na Platku ...............................39 Mate Protega

Vraćamo se, Velebite, tebi ..............................................................40 Ana Kokan

Jama Nevidne vode ........................................................................42

Vijesti Speleološki odsjek HPK „Sv. Mihovil“ pronalazi ulaz jame Kite Gaćešine u lipnju 2004., koja se kroz daljnja istraživanja u kolovozu 2004. te u svibnju, lipnju i kolovozu 2005. g. istražila do 1578 m dužine i -428 m dubine. Članovi HPK „Sv. Mihovil“ pohađaju ljetne i zimske tečajeve za planinarske vodiče na Mosoru i Platku, a dva člana ujedno su i položila ljetni tečaj na Mosoru (Jurjana Radaljac i Mate Protega). HGSS Stanica Šibenik sudjeluje u akcijama spašavanja, kao što je naš tajnik i naveo u tablici (pročitajte...). U travnju 2005. uspješno je završena već tradicionalna 3. šibenska speleološka škola pod vodstvom Aide Barišić. U kolovozu 2005. Mate Protega i Ante Ercegović uspeli su se na Grossglockner u Austriji (3798 m). Povodom Dana grada Šibenika naš Klub dobio je priznanje za promicanje planinarskih i speleoloških aktivnosti.

Zajedno sa speleolozima diljem Hrvatske, a i BiH, naši špiljari posjećuju brojne podzemne objekte ( Nevidne Vode, Debeljača, Mamet, Kita Gaćešina, Jamar...). Četiri člana odvažila su se u rujnu 2005. na noćni pohod na Dinaru ( provjerite na duplerici...). Započeli smo i slobodno penjanje i to prvi put na Omiškoj stijeni. Interes je velik, radi se i dalje... Istraženi su brojni speleološki objekti u NP Krka, te izrađeni njihovi nacrti (navedeno u tablici). Održana je godišnja skupština Kluba gdje je izabran novi upravni odbor, al’ zadržan stari predsjednik. 30. travnja 2005. sudjelovali smo na tradicionalnom planinarskom maratonu na Mosoru gdje su Mladen Vranjić, Mate Protega i Joso Gracin osvojili tri prva mjesta u planinarskoj kategoriji. Maraton je prošao i 14-godišnji Luka Barišić.

ČASOPIS HRVATSKOG PLANINARSKOG KLUBA “SV. MIHOVIL” ŠIBENIK BROJ 2 , PROSINAC 2005

Teo Barišić

Slobodno penjanje u Šibeniku .......................................................44 Teo Barišić

Lički gorski biseri ..........................................................................45 Mate Protega

Mami li vas Mamet? ......................................................................46 Ivica Ninić Vice

IZDAVAČ: HPK “SV. MIHOVIL” Josipa Bana Jelačića 28 22 000 Šibenik TELEFON 098/ 1677859 E-MAIL UREDNISTVA: natasasmolic@net.hr

UREDNIŠTVO: urednica - Nataša Smolić TEL: 022/350 573 tehnički urednik - Josip Aras umjetnička urednica - Marijana Škugor TISAK : tiskara “Malenica” Šibenik

U povodu 10. godišnjice HPK Sv. Mihovila Mate Protega Krajem listopada 1995. grupa iskusnih planinara na čelu s pok. Zlatkom Prginom, poginulim na Aconcaqui, organiziraju osnivačku skupštinu i tako stvaraju temelj sadašnjem HPK Sv. Mihovil, koji u svojim počecima i nije baš bio prihvaćen, ali kako je vrijeme prolazilo, Klub se dokazao radom i aktivnostima te postao udruga vrijedna spomena koja okuplja uglavnom mlade ljude. Aktivnosti smo usmjerili na visoko-gorsko planinarenje, speleologiju, nabavljanje opreme te školovanje članova. Među uspješnijim usponima bili su tri uspona na Mont Blanc, dva na Grossglockner, Kilimanjaro i Aconcaqu, a u speleologiji već tri godine organiziramo speleološku školu, istražujemo lokalne jame te smo sišli i u mnogobrojne duboke jame kao što je Punar u Lici, Crikvena, Munižaba i Nevidne Vode. Najznačajnija akcija našeg Kluba je pronalazak i samostalan rad na jami Kita Gaćešina na Crnopcu gdje su speleolozi došli do 428 m dubine i 1560 m dužine, a istraživanje se nastavlja.

Osim već spomenute speleološke škole, sedam članova je pohodilo ljetne i zimske tečajeve za planinarske vodiče, od kojih su neki već položili prilično zahtjevni dio, a neki su pohodili i tečaj za markaciste. Budući da je HPK Sv. Mihovil i inicijator osnivanja Hrvatske gorske službe spašavanja u našoj županiji, velik broj naših članova su upravo i članovi HGSS-a, te novoj stanici dajemo potpunu podršku i pomoć pri školovanju i radu njenih pripadnika. U ovih 10-ak godina postojanja Kluba dobili smo klupski kombi, sagradili planinarsko sklonište “Zlatko Prgin” na Orlovači, gdje smo nedavno podigli i 9-metarski križ na samom vrhu. Dva puta tjedno sastajemo se u prostorijama Kluba gdje se dogovaramo za nove akcije i izlete, gledamo projekcije prošlih i upoznajemo se s novom opremom, bilo speleološkom ili visoko-gorskom. Pokrenuli smo i tiskanje klupskog časopisa, nazvanog “Helop”, čiji drugi broj upravo čitate.

foto: Mate Protega

Hrvatska gorska služba spašavanja Stanica Šibenik

Teo Barišić

Dana 09. lipnja 2004.g. svečanom Osnivačkom skupštinom u Šibeniku je osnovana je 15. stanica HGSS-a u Hrvatskoj. U domaćoj atmosferi, naša Ana Berač je intoniranjem Lijepe naše na saksofonu u prostorijama Gradskog muzeja na najljepši način započela osnivački skup kojemu su osim brojnih planinara nazočili i predstavnici Gradske uprave, vatrogasaca, policije te Pročelnik HGSS-a i predstavnici stanica HGSS-a Zadar i Split. Da osnivanje stanice ne bude tek slovo na papiru, već prije osnivačke skupštine Nataša Smolić, Ivica Ninić, Marko Kundid, Paško Celić i Mladen Vranjić završili su prvi ljetni tečaj HGSS-a i stekli naziv pripravnika HGSS-a. Za Pročelnika stanice je izabran splitski spašavatelj Goran Gabrić koji će vršiti dužnost Pročelnika dok netko iz Šibenika ne stekne kvaliﬁkacije za vodstvo odnosno položi ispit za spašavatelja. Hrvatska gorska služba spašavanja - Stanica Šibenik je dragovoljna, samostalna, humana, izvanstranačka i športska udruga planinara, osnovana za spašavanje unesrećenih osoba s nepristupačnih terena, za sprječavanje nesreća u planinama i za spašavanje i pružanje pomoći u drugim slučajevima kada je potrebno primijeniti posebno stručno znanje, tehniku i opremu namijenjenu spašavanju u planinama. Stanica djeluje na širem području Županije Šibensko-kninske, a po ukazanoj potrebi može djelovati, samostalno ili združeno s drugim Stanicama HGSS i izvan područja svog djelovanja. Sjedište Stanice je u Šibeniku, Put tvornice 33. ….iz Statuta HGSS – Stanice Šibenik

6 Oružarstvo (za neupućene skladište) Stanice se postepeno popunjava raznom opremom i sada sadrži jedan veći i devet manjih medicinskih kompleta, gorska nosila - mariner, vitlo, odijelo za unesrećenog, 200m užeta, akumulatorska bušilica dotirana od NP Krka, te određena količina karabinera, kolotura, materijala za izradu sidrišta, transportnih vreća i nešto penjačke opreme. Odmah po osnivanju, još i prije službene registracije, uslijedile su i prve akcije, izvlačenje tijela stradalih osoba, vježbe, osiguranja pohoda, potražne akcije, ekshumacije, spašavanje životinja, intervencije na visokim zgradama, još je pet članova steklo naziv pripravnika pohađanjem tečaja speleospašavanja , pokušalo se i sa pohađanjem tečajeva za potražne pse, dio članova je proveo na početnom tečaju skijanja, a na razini stanice se odnedavno razvijaju i slobodno-penjačke aktivnosti (vidi kronologiju). Najveće zadovoljstvo ipak pružaju akcije spašavanja u kojima se osobama dovedenim u opasne situacije pruža neophodna pomoć i spašava život.Broj članova se od početnih tridesetak s vremenom sveo

Kronologija važnijih aktivnosti 19.03.2004.

„prošireni“ sastanak šibenskih i drniških planinara

svibanj 2004.

Pet planinara HPK „Sv.Mihovil“ polaze 10 dnevni ljetni tečaj HGSS-a na Mosoru

09.06.2004.

Nataša Smolić, Ivica Ninić, Mladen Vranjić, Marko Kundid i Paško Celić stječu naziv pripravnika za spašavatelje 33 planinara postaju članovi HGSS-a Stanoice Šibenik. Za VD Pročelnika je izabran splitski spašavatelj Goran Gabrić, a za tajnika Teo Barišić

07.07.2004.

U HGSS Stanicu Šibenik stižu Gorska nosila – Mariner, vitlo, 200m užeta, 20-tak karabinera i 2 rescue koloture, 5 kompleta prve pomoći, komplet udlaga

24.07.2004.

Noćna akcija izvlačenja tijela nesretno stradale ženske osobe u NP Krka

14/15.08.2004.

Vježba HGSS – Stanice Šibenik u Okolici planinarskog doma na Promini

-izvlačenje unesrećene osobe iz stijene -izrada improviziranih nosila -potražne akcije i transport unesrećenog

11.09.2004.

Osiguravanje planinarskog pohoda Na Dinaru pri otvorenju planinarskog doma na Brezovcu

4 pripadnika HGSS (u organizaciji HGSS – Stanice Split)

01.10.2004.

Rujan/listopad 2004

02.10.2004.god.

na 23 aktivna člana i u skorom periodu će još varirati, no stalno je u porastu njihova obučenost i ﬁzička sprema. Osnivanjem stanice HGSS-a društvo je u cjelini bogatije za još jednu kariku sigurnosti svakog njegovog pripadnika, a Šibenik za jednu značajku većeg planinarskog središta. I Šibenčani će i Drnišani među “ljudima u crvenom” odsad prepoznavati i svoje sugrađanine.Redovni sastanci pripadnika HGSS – Stanice Šibenik održavaju se svakog prvog i trećeg utorka u 20,00 sati u sjedištu Stanice.

Osnivačka skupština u prostorijama Gradskog muzeja Šibenik

Izabran inicijativni odbor Za osnivanje HGSS Stanice Šibenik

30.10.2004.

01.11.2004.

Potražna akcija HGSS-a Stanice Šibenik na području Kninske tvrđave 6 pripadnika HGSS Stanice Šibenik polazi 10-dnevni tečaj speleospašavanja u okolici Delnica i na području srednjeg Velebita Pokazna vježba spašavanja iz stijene na planinarskom domu na Promini Intervencija pri „spašavanju“ koze sa nepristupačne police u stijenama kanjona rijeke Krke na području NP Krka Spašavanje slovenske alpinistice iz stijena Anića kuka u NP Paklenica (u suradnji sa stanicama HGSS Zagreb, Zadar i Split .

8 pripadnika HGSS Stanice Šibenik i 2 planinara

10 pripadnika HGSS Stanice Šibenik

Organiziran kroz tri produžena vikenda u međusobnom razmaku od dva tjedna Prigodom proslave godišnjice PD Promina (zajedno s članovima SO HPD Mosor iz Splita)

Mladen Vranjić

8 pripadnika HGSS Stanice Šibenik

17.-19.12.2004.

Tečaj za potražne pse HGSS-a Na pl. Domu Japetić u Samoborskom gorju

Darko Bačić, Marijana Šarić

20.01.2005.

Učešče u osiguranju trke FIS-a na Sljemenu

Marko Gojčeta

29.01.2005.

Intervencija na zgradi na Šubičevcu – ulazak u iznutra zaključani stan s krova zgrade

Mladen Vranjić, Andrijan Kučić

01-05.02.2005.

Početni tečaj skijanja HGSS-a na Sljemenu

Jurjana Radaljac, Ivica Ninić, Joso Gracin, Stipe Škrlin, Mladen Vranjić

20.03.2005.

Spašavanje osobe iz slapišta Topoljačkog buka u Kninu

Teo Barišić, Ivica Ninić, Andrijan Kučić, Jurjana Radaljac + 4 u pripremi

07.04.2005.

Izrada prilaza Oziđenoj pećini u NP Krka

Mate Protega, Joso Gracin, Ante Ercegović Mladen Vranjić

02/03.04.2005.

Vijeće stanica HGSS - Makarska

Mladen Vranjić

17.04.2005.god.

Vježba speleospašavanja iz jame Jamar – Gornje Planjane

10 pripadnika HGSS – Stanice Šibenik + 6 pripadnika HGSS Stanice Split i drugih splitskih speleologa

21.04.2005.god.

Ekshumacija ljudskih ostataka iz jame Mala Selina vrh gaja kod Kruševa,o.Primošten

Jurjana Radaljac, Mladen Vranjić, Teo Barišić

23/24.04.2005.

Državna vježba spašavanja u kanjonu Velike Paklenice

Ivica Ninić

14/15.05.2005.god.

Pripreme za ljetni tečaj HGSS Velika Paklenica

Svibanj – kolovoz 2005

03/09.2005.

10.09.2005.

Stjepan Škrlin, Jurjana Radaljac, Joso Gracin Mladen Matetić

Učešče pripadnika i materijalna potpora stanice u speleološkim istraživanjima južnog Velebita i BiH Društveni izlet – Omiš Slobodno penjanje Planovo

Osiguranje planinarskog pohoda na Dinaru povodom otvorenja skloništa na Košari

10 pripadnika stanice i članovi HPK Sv Mihovil i HPD Promina

Mate Protega,Damir Trokić, Stjepan Škrlin, Ante Ercegović, Teo Barišić, Mladen Matetić, Tomislav Jerković, Joso Gracin, Branko Tetlo, + 3 spašavatelja iz HGSS - Split

Radosti u Velebitskom snijegu Nataša Smolić

foto: Paško Celić Pajo

Evo sad mi je tek došlo uzet’ “ pero” u ruke i prenijeti na papir sve ono što je još živo u sjećanju. Mi smo od onih koji na prognozi vole čuti da će sniježiti u gorju, jer eto, u našim lijepim gradovima uz more nema opasnosti od snijega pa ga vidimo samo u njegovom najljepšem staništu, u gorju.

Jedva smo dočekali odmetnut’ se malo u divljinu, zaboravit’ na toplu vodu i ‘lektriku, kratit’ sate uz voštanicu i zvuk gitare... Kako li nam to samo svako malo zatreba! Ma eto, odmah mi dođe zazvati sve one ljude koje uvijek “vidiš” il’ ih se sjetiš s vrhova, i probati im reći kako sve te daljine i nisu daleke, kako nisu surove, već mile, kako ti čine toliko dobra, a ti

ih samo trebaš razumjeti, štovati i pustiti onakvima kakve su oduvijek... No, dobro, svatko valjda ima svoj put.Mi smo ga našli i smjestili se dana prvoga na Velikom Alanu. Bilo nas je, kako kažu, od 7 do 77, a svi se sjajno složili. Odmah smo, nakon prve tople noći, iskočili iz vreća i uputili se na Veliki Kozjak i Lubenovac. Skupio nas se dobar broj i uspjeli smo doći dokle smo htjeli. Lubenovac pod snijegom sve nas je, naravno, oduševio, baš smo se naguštali, okrijepili, i kako to sve već inače ide... Tek kad smo se vratili, ustanovili smo da smo hodali od ranog jutra pa sve do kasnog popodneva, a umor je bio slađi od ičega. Ni treći dan nismo imali mira pa smo se, u nešto manjem broju, uputili prema Šatorini. Znamo, daleko je, snijeg je dubok, dan kratak, pa ćemo dokle uspijemo. Sunce je, guštat ćemo. I stvarno jesmo! U jednom trenu nisam znala jesam li na sunčanom otoku ili na “krovu svijeta”, sve se spojilo u jedno: i more, i kameni otoci, i beskrajan snijeg, i pretoplo drago sunce. Šutjeli smo jer teško ti je naći prave riječi u tom trenu, valjda nam se zato i događa da tada ispuštamo najčudnije i najluđe zvukove, da skričimo, da gračemo, il’ ispjevamo nešto ludo, kao npr. himnu malih letećih medvjedića. Svašta, ha? Riječi su stvarno nekad preteške. I tako ljepota za ljepotom, i baš kad se zapitaš jesi li uistinu toliko vrijedan da ti je dopušteno vidjeti toliko, pošalje ti On maglu i kaže “Dobro je. Dosta je bilo. Odmorite sad malo oči, nemojte se pokindirit, bit će još dana.” Ne grinta nitko, svi razumiju i odlučimo mi tako nakon nekoliko sati da je Šatorina ipak predaleko. Podne je, mogli bismo lagano i “doma”. U povratku kroz mekani snijeg kao da kroz perje ideš, a onda te na hrptu odjednom niotkud zapuhne snažan vjetar. Markacije nigdje osim na jednom mjestu gdje jednostavno ne možeš proći jer će te odnijeti vjetar. Moramo izmisliti nešto bolje, a

dotle kao zatečene guske stojimo vjetru leđima foto: Ana Berač i uživamo. Da, da, dobro ste pročitali, dajemo mu da nas izudara. Svi se smijemo i krivimo Anu koja je jutros pod onim “vedrim” suncem poželjela “ekstremne uvjete”. Idemo mi dalje ravno, spuštamo se u šumicu jer vjetar onemogućuje bilo kakav uspon. Promrzli, hladni, al’ ne i gladni ( stradala je, na sreću, marenda još u magli ), bez ikakvih markacija, al’ Bogu fala, trijezne glave stižemo na hrbat odakle bi se trebala vidjeti kuća “Alan”. Tako je i bilo! E, onda smo tek počeli radosni ples i jedva dočekali da ispričamo svojima što smo sve preživjeli i kako smo glave spašavali, no oni su vam samo kimnuli i nasmiješili se. foto: Paško Celić Pajo Valjda je nama adrenalin bio i previsoko, a oni u onoj toplini peći, nisu to ni ćutili. Neki su poslije otišli i u ponoćnu šetnju i legli u snijeg da se bolje podive zvijezdama. Svi smo našli svoje gušte – po koje smo i došli. Vraćali smo se kući, a svi smo priželjkivali još bar nekoliko dana, pa tek smo se navikli... Ali neka, stajat će divovi još u beskraj na istome mjestu i čekati da se poigraju s nama, a mi ćemo im, naravno, doći i probati razumjeti sve one glase, i lica, i dodire, i pustiti ih da budu onakvima kakvi oduvijek jesu.

Josip Aras se i kraju puta kakvog smo očekivali. Na nizbrdici su nas kamioni počeli prestizati. Bilo je to zabrinjavajuće. Nešto nije bilo u redu. Noga na gasu nije popuštala, ali snage Kombija su jenjavale. Naposljetku zaustavili smo se ispred TUNELA. Poglavlje 4:Puš-piš pauze Obzirni i zabrinuti kakvi plavi planinari jesu, ova nenadana milost Kombija, taj predah, iskorišten je za udisanje zadnjih molekula Dalmatinskog zraka,

foto: Aida Barišić

Poglavlje 1: Put na sjever Kroz buru se probijala subotnja zora, a zajedno s njom i Bijeli Kombi. Kao i toliko puta prije na stanicama duž glavne Šibenske prometnice razbacani su bili planinari, sada na putu prema Visočici. Zeleni Kangu već je prema naplatnim kućicama autoceste, mjestu sastanka, nosio tročlanu posadu. Ana je prešla Anti, od 10 je ostalo 9, i put prema Baškim Oštarijama je počeo. I mi idemo autoces-

tom, zaključeno je svim raspoloživim snagama. Poglavlje 2: Autocesta Nikada Kombi nije išao brže od 105 km/h pa tako ni sada, bez obzira na specijalnu mješavinu ulivenu na GSS-u. Antin Kangu nestao je u pravcu Gospića dok smo se razbuđivali, većinom zahvaljujući Pilinoj travarici, u desnoj traci autoceste. Za kormilom je Mate s vremena na vrijeme osjećao nedostatak snage, ali prošla noć kod Dečka objašnjavala je mnogo toga. Krste nije odabrao najbolji trenutak za rastanak. Ali sunce se dizalo, kilometri na znakovima su se topili, i put je obećavao smirujuću monotoniju. Poglavlje 3: Lika na vidiku Približavajući se granicama Dalmacije bližili smo

a i koju kapljicu nikotina. Sramežljivo su počele curiti teorije o uzrocima i posljedicama, ali jutro je bilo svježe, a glave mutne, i te su teorije zanemarene kao nebitne. Otvorena je hauba, izrečene su nježne riječi i Kombi je bio spreman za pokret. Ušli smo u TUNEL. Poglavlje 5: Tuneli ... Kroz mrak Sv. Roka putovalo se polako. Nije bilo mjesta srljanju, a za sve putnika željne avanture koji su pristizali iza nas ugibališta su bila pravo olakšanje. U tom tunelu umor Kombija postajao je sve očitiji, i naše su uši napokon počele razabirati njegove uzdahe. Kao svaki plavi planinar i Bijeli je Kombi bio biće divljih puteva i neravnih staza i njegova se nutrina bunila prolasku autoputem.

foto: Nataša Smolić

foto: Aida Barišić

Ne mogu se sjetit’ naslova

Odlučili smo ga odmoriti na izlazu iz Tunela. Ovo je već bila Lika i od sada će sve ići lakše, složili smo se Složno. A i pravo je vrijeme za sve čemu pauze služe. Poglavlje 6: ... i mostovi Predugo je plazila, već neželjena autocesta, do Gospića. Znajući što mu treba, Mate je upravio Kombi prema Gračacu. Ipak je to 20-ak km NORMALNE ceste, i to će se proći bez problema. A krajolik je bio jednostavno prekrasan. Zaštićen od plašljivih vandala znakovima s minama, ukrašenim mrtvačkim glavama, oko ceste nalazila se izvorna i nepromijenjena Lika. Jednostavno nismo izdržali, morali smo svaki kilometar do dva stati. I diviti se pogledu. Cigareta po cigareta, šetnja po šetnja i od izlaska sa autoceste do ulaza na Gospić došlo je vrijeme za toplu kavu. Za neke i partiju biljara, a za neke pregled automehaničara. Našli smo biljar. I prekrasan pogled sa sredine Gospićkog mosta. Teško je bilo pomaknuti se s mjesta.... Poglavlje 7: Gospić i druge priče Dužno nam je predgrađe Gospića ostalo, dužno kave i automehaničara. Sve to, a i komadić kruha nađen je, a i uzet. Sve je bilo kako treba, i nakon rendes vu-a uputili smo se dalje jer je sunce grijalo, a dom nas je čekao. I garaže uz njega. I zeleni Kangu. Sada je na redu bila Kiza. Poglavlje 8: A što se na planini radi?

Kao u stara vremena Kiza je stajala na svom mjestu, i ohrabreni time uspeli smo se do samoga vrha. I obišli dva-tri stara mjesta, i kušali dva-tri stara jela. A preko smrznute zemlje i potoke, i kroz malo otpalog inja spustili smo se do doma. Zadnje su se pripreme obavljale oko mjesta spavanja. Padala je temperatura, s njom i mrak, i Orion je krenuo u lov. Pažljivo su se uspoređivala vina, ali pobjednika je bilo teško odrediti. Plavac ili Vranac. Crno ili bijelo. Sir i meso u pauzama su pripremali jezik i čistili nepce, a pjesma potpomognuta Zadranima davala nam je snage. Pale su i žrtve, pa je PPP Zippo nestao u plamenu večeri. Teška se srca odlazilo na spavanje. Posebno prema hladnim vrećama. Poglavlje 9: A ujutro Lički nas je led okruživao dok nas je lički zrak budio. Spremanje stvari u ruksake i viška hrane u želudce bilo je sve što se stiglo prije traženja puta prema Visočici. Cesta je bila siva, ali domorodci su nudili rakiju i informacije i uskoro smo bili na pravom putu. Kao i uvijek najbolji planinar bio je Kombi, za njim je ostajao put i drvokradice. Išlo se gore i dolje i okukama i ravnicama i uskoro smo se našli na Mjestu. Koje smo sa sigurnošću identiﬁcirali kao potpuno pogrešno. Poglavlje 10: Ajmo ponovo Ali uvijek postoji povratak. I ne odustaj Kombi i njegova ekipa tako lako. Vratili smo

se i pokušali ponovo, ovog puta na vlastitu odgovornost. Poznate table sa prijateljski nasmiješenim licima promatrale su nas sa svih strana. Okuka se slagala na okuku, a ni kamenja po putu nije bilo manjka dok su se sramežljivo pojavljivale markacije prema Visočici. Još malo i Došli smo. Poglavlje 11: Sada pješke Osjećale su se kutije cigareta popušene proteklog dana dok smo se zapuhani razvlačili po zamrznutoj šumi napredujući prema Suncu. Na žutim obroncima, nad dalekim otocima, na suncu zaboravilo se na sav led koji se sa stabala obrušavao na nas samo nekoliko metara niže. S lijeve smo ostavili spaljeni dom, upravili noge po serpentinama i dospjeli do samoga Vrha. Uz pogled na crne šume i modro more našli smo tragove nedavne bitke u kojoj je Bura pobijedila tehnologiju. Ležati na Suncu je izgledalo kao pametna ideja, pa smo legli. Poglavlje 12: Švedski stol Od ničega čovjek ne ogladni toliko kao od slikavanja na vrhu planine. Ni ovaj Vrh nije bio drugačiji, dom je, makar spaljen, bio blizu i shvatili smo da je vrijeme za ručak. Tko rano rani, dvije sreće grabi – shvatili su oni gladniji i požurili prema kuhinji. Što je tada bilo, suvišno je uopće i spominjati... Poglavlje 13: Kao po loju Do Kombija smo došli još opijeni hranom i putem, nesvjesni događaja iz bliske budućnosti. Uputili smo

se nizbrdo zabrinuti jedino hoće li kočnice obaviti svoj zadatak. A tada OPET! Kombi se ugasio. Ovog puta nismo nemoćni stajali sa strane. Oponašajući mehaničara iz Gospića kojeg su Bore i Mate pažljivo nadgledali u poslu pokušali smo sve čega smo se sjetili. Nećemo mi cijeli život samo ključeve dodavati. Nakon nekoliko odustajanja i ponovnih pokušaja pronašli smo pravu kombinaciju – puhanje u rezervoar. Obavijeni naftnim parama uspjeli smo krenuti dalje. Poglavlje 14: Samopouzdanje Znajući da nas više ništa zaustaviti ne može uputili smo se kući. U Sv. Roku nas je skrpala nostalgija i odlučismo još malo obaći stara mjesta, probuditi stare uspomene. Bore je malo proćaskao sa nepoznatim nadglednikom radeći diverziju za Pilu, Kombi mu je pomagao trubeći iz svih pluća. Kamere su nas vrijedno snimale, ta mi smo njihovi junaci. Ubacismo u petu i na odmorištu posljednji put pozdravismo ekipu iz Kangua. Poglavlje 15: Živine Na prolasku kroz Miljevce, tik pred Pilin posjed napali nas s litice okrutni zečevi. Jedva preživjeli taj napad šokirani smo izašli vani i naišli na zeca kamikazu. Njega je pokupio Bore kao dokaza da se to doista zbilo. Još smo jednom prije Šibenika provjerili svoju uigranost u oživljavanju Kombija i sretni i nasnifani smijali se cijelim putem kući...

Kita Gaćešina Tomislav Špinjača Ova ekspedicija, jer izletom se ne može nazvati, bila je baš prava stvar. Meni dosad najduži terenski zadatak. Četiri dana na minus tristo metara,

“‘di Bog svoga nema!”. Kod kuće je ovaj put malo teže bilo objasniti što i kako ćemo. “A koliko duboko vi mislite?”, pitali su me. Priznajem da i meni samom nije bilo svejedno kad sam sve to prvi put čuo, a zamislite onda zbunjenost moje mame: “A ma što ti to pričaš?”. Prasnuo sam u smijeh čim je to izgovorila, toliki je bio izraz smetenosti na njenom licu. Otac je samo mudro slegao ramenima, ali uskoro je stvar riješena i spremanje je počelo. Sutradan pozdravljam svoje ukućane i prašim na parking, gdje su već Mate i Peggy, uskoro stižu Dex, Vice i Juki. Našli smo se i s ostalima te zaputili put Velebita. Vrijeme odlično, sunčano, kao da zna da ga četiri dana nećemo vidjeti. Sakupljanje i regrupiranje opet u Ličkim krovovima. Tamo smo se našli i s tročlanom splitskom ekipom. Oni idu prvo u Munižabu pa će kasnije do Kite. Teo određuje plan i redoslijed ulaza u jamu. U prvoj sam udarničkoj grupi. Teo posta-

foto: Aida Barišić

vlja, a mi asistiramo. Kolona se penje nedavno prokopanim putem koji vodi gotovo do same jame, no kombi je zaglibio u blatu pa smo sve stvari izbacili vani i pogurali. Drž’-potegni i kombi je opet slobodan, al’ na krivoj strani blatne kaljuže. Dakle, nema druge nego stvari na leđa i put pod noge nekih 600-700 m do jame, ajme! Nedaleko od ulaza je bio površinski logor u kojem su sljedećih par dana obitavali mlada ultra-simpatična Marieta Barišić, Božo i lajavi speleo-pas Bobo. Više-manje uspješno. Prebacili smo stvari u manje transportne jer sve treba biti što tanje, uže, mršavije, kraće. Sve spremno, Teo prvi,

ja drugi, pa Mladen, pa Dex. Svi nosimo transportnu sa po 100 m konopa. Ostale transportne (njih18!) dopremit će ostatak ekipe. Deset junaka nakratko napuštaju nadzemni svijet : Luka, Vice, Juki, Aida, Mladen, Darko (Dex), Marko, Ante, Teo i Tomislav. Nemoj slučajno da nekom kakav potres padne pa pamet, bar ne u blizini Crnopca, pomislih u sebi. Skoro je 16:00. Teo je već nestao u bezdanu i samo se čuje rad bušilice. Malo mi je neobično snalaziti se s transportnom vrećom ispod sebe, ali ubrzo se navikavam. Sam ulaz u jamu ne djeluje kao da ispod ima 300 m bezdana i crnila. Jako strujanje zraka pojačava neobičnost prostora i vremena. Površinu više ne vidim, samo čujem glasove iznad sebe. Međutim, konop brzo klizi i već sam na 40-ak m dubokoj polici gdje se usidrim i čekam dok mi Teo ne vikne da mogu dalje... Ubrzo se spuštam na – 100 m do Tea. Uskoro stiže i Dex pa nastavljamo. Teo prvi, troši konop i postavlja, a mi lagano za njim. E sad se treba malo penjati, a počinju i prvi uski prolazi, no u paru je ipak lakše pa se Dex i ja lagano provlačimo i dodajemo transportne. Iza nas čujemo transportnu ekipu, kreće se, kreće... I pješčani kanal do kojeg stižemo spada u čuda

15 prirode. Među svim tim liticama i na toj dubini, priroda je načinila tunelasti prolaz i ispunila ga ﬁnim pijeskom. Da nije akcija, bilo bi valjanja i pjesčanih kula od tog pijeska. Nastavljamo dalje i dolazimo do nove vertikale. Teo prilično brzo troši konop i brzo napredujemo, ne čeka se puno. Svladavamo i tu dugu vertikalu i već smo kod najužeg dijela, tzv. dio kod grlića. Dosadašnje puzanje i provlačenje je bilo jednostavno jer je kratko i vidi se izlazna strana pa imaš jasnu sliku o tome šta i koliko. Kod grlića je malo nezgodnije jer se nalazi u solidnoj stijeni koja zavija u obliku slova “ S “ a ujedno je to najuži i najduži procijep. Ne izgleda opako, ali donekle je atmosferu kvarilo Teovo rondanje iz unutrašnjosti tog procijepa. A i ostavljena kaciga demantira “Ma to nije usko”. Nakon kraćeg zadržavanja, Teo daje znak... Dex prvi ulazi nogama naprijed dok ja snimam situaciju. I za čas je prošao, skupa s kacigom i svom opremom. Ma čista pljuga, čovječe, kroz to i moja baka prođe. Prođoh bez problema, no da ne bude zabune, ipak je usko... Odmah po izlazu iz drugog dijela grlića je vertikala od 100 m pa treba biti oprezan. Teo je već prošao i eto signala. Srećom, u našoj družini su svi vitki i elastični. Bez šale! Prolazim tako i ja, taman prije nego što postane hladno. Evo Luke, a čujem i Aidu. Nismo ih ni čuli ni vidjeli već

nekih 6-7 sati pa me to veseli. Malo pričekam i pomažem Luki da se provuče... Ma, bravo, Luka! A onda dolazi spust niz 100metarsku vertikalu, gotovo u komadu. I dok se tako spuštam, naizgled u rupu bez dna, prođe mi glavom misao: pa srušio sam svoj dubinski rekord, prešao sam dotadašnjih max –100m. Oleee...! Zaslužio sam bar pivo! Zabavljen mislima, pogledam ispod sebe i prođu me trnci i tek kad su mi noge dotakle –288 m duboko dno ogromne kamene dvorane, glasno sam odahnuo i sam sebi čestitao. Nije loše za speleologa-pripravnika. Tren kasnije stižu Luka, Teo i Dex, koji su se malo navirivali u prolaz koji ćemo sutra istraživati, na suprotnoj strani velike dvorane. I onda mi pada na pamet: sutra? Izgubio sam pojam o vremenu i bacam pogled na sat, prošlo je 4 sata ujutro! Skoro smo 12 sati unutra, a tek smo prvi koji su stigli! Čekat ćemo, nema nam druge...Za sat vremena smo od neugledne kamene gomile napravili spavaonicu. I ovdje se potvrdila ona: u radu je spas, jer polako postaje hladno... Karabitke su već pri kraju, dodatne robe nemamo jer je sve u transportu. Da zadržimo toplinu, Luka, Dex i ja se doslovno zguramo jedan do drugoga i tako donekle uspijevamo zadržati toplinu. Dex odnekud vadi astrofoliju..jeee! I stvarno je toplije i ugodni-

je. Dok se mi tako grijemo, Teo švrlja okolo i osluškuje dolazi li transport. Ne znam koliko je vremena prošlo, ali svako malo se trzam i usput čujem hrkanje...Luka. Stisnut između Dexa i mene, usprkos neudobnom položaju, mulac jedan, spava kao da je doma u krevetu. Nevjerojatno... Stižu i ostali i nakon nekih 15 sati svi smo opet na okupu, a ubrzo i u slatkom snu... O d s p a v a li smo nekih 8 sati i ustali se oko 3 popodne. Teo nas ubrzo dijeli u dvije grupe i plan je započeti crtanje i mjerenje tog novootkrivenog kanala. Ispenjali smo malu vertikalicu i započeli. Moja ekipa su: Marko-glavni crtač i šef tima, Dex, Luka, Ante i ja. Odmah za nama, dotutnjila je i druga ekipa: Aida, Vice, Juki i Teo. Samo su proletjeli dalje

kroz kanal, idu istraživati naprijed u nepoznato. I tako mi crtamo..i mjerimo..i rastežemo taj metar koji uporno zapinje za svaki mogući kamen... Točke se nižu jedna za drugom i ne vidi se kraj. Otkrili smo i par obećavajućih prolaza koji se spajaju na taj naš glavni kanal. Treba i to istražiti... Najviše me iznenadilo što usred tog kanala postoji kao neko malo brdo, skoro kao naša Orlovača, a svod je ponekad tako visoko da mu kraja ni ne vidim. Crnilo prošarano sivkastim dijelovima, kao poluoblačno nebo bez zvijezda... Vrijeme leti i već je prošlo 9 sati, nazad u logor. Usput komentiramo... “ma jel’ ti to vidiš, koliko je to velikooo...pa di to vodi..pa ko to zna... “. I tako je kanal dobio svoje ime: Šibenski kanal, pa nek’ se zna. U logoru opet procedura: skidaj opremu, presvlačenje, oblačenje, večera, zafrkancija s čudnim hrana-mixevima... Novi radni dan. Plan je vratiti se ranije jer sutra je veliki dan: izlazak na površinu. Blaga nervoza, pitanja se motaju po glavi. Treba to sve sad ispenjati nazad, i još ponijeti prtljagu. Bit će zanimljivo... Iste ekipe, nastavljamo tamo gdje smo stali. Mjerimo, crtamo, rastežemo, pričamo, odmaramo... Vrijeme curi kao pijesak u pješčanom satu. A evo već i vidimo drugu eki-

17 pu..Aida, Vice, Juki, Teo. Svi smo sad na okupu i komentiramo dužinu i konﬁguraciju kanala. I dok mi tako vijećamo, evo i Splićana. Kao što su i najavili, Tonči, Ivan i Marin Munižabu su već obišli pa su usput skočili i do nas. Drže opak tempo, mora se priznati. Tu opet malo slikanja i zatim smo zajednički nastavili dalje niz kanal. Došlo 8 sati, kupimo se i krećemo put bivka. Odmah za nama dolaze i Splićani, čuju se na daleko. Kad su došli do nas, pojašnjavaju: “ma išli mi, išli...samo ideš i onda neki sipar ide skroozzz...ma ko zna di to završava, čov’k moj! “. Oho, znači ima tu još napredovanja, za sljedeći put. Put nazad do bivka je prije sličio planinarenju, a i tempo je bio junački. Dome, slatki dome...prvo sam to pomislio kad smo došli nazad, na poznati teritorij bivka. Od kamena si i od zemlje, ali našem srcu drag. Još kad je zamirisala topla juhica i Vice složio ultramix mlijeko, kava, sve u jednom. A joj, gušta! Probudio me ujutro grlati Splićo Ivan oko 8, oni su već spremni i kreću prema površini, malo poslije idemo i mi. Nisam zabrinut, osjećam samo blagu napetost i iščekivanje. Nadam se da je vani sunčano i toplo. Prikopčavam se i penjem do prvog spita, ujedno i najtežeg jer su moje transportne neprestano zapinjale za konop, a uspio sam i spržiti ruku karabitkom,... nisam još ni počeo, a već

problemi, no srećom, uskoro sam bio slobodan i nastavio. Stoga, kad zapne, stani malo i dobro razmisli kako dalje. Došao sam i do grlića, vidim Antu kako prolazi i čeka moje transportne, a onda i mene. Rečeno-učinjeno i sad je sve lakše, najteži je dio iza nas. Sto metara vertikale i grlić su iza nas. Još samo da svi prođu...i jesu uskoro. Druga vertikala ima 80-ak m , a nakon nje, i male avanturice s na vrijeme neobavljenim prirodnim potrebama, slijedi pješčana divota. Ugodno je opet malo šetati, noge propadaju u pijesak... Usput skužim da sam cijeli u blatu i pije-

sku, a i oprema je u smeđo-žutoj nijansi. Nastavljam dalje kroz pješčani prolaz do posljednje vertikale, u čijem je podnožju Ante strpljivo čekao svoj red, a i Marko je stigao. Sve o.k., a i visoko iznad Aida viče: “E..ee....vidim danje svijetlo...”. Još samo 100 metara! Penjem..pa spit...ukopčaj..prebaci..iskopčaj... Luka je vani, prvi od nas nakon 4 dana. Bravo! Uskoro i Aida, a ja dovikujem Anti iznad...kakvo je vrime, je li sunčano? Prvo što mi je palo na pamet... Ante je vani... Spit, pa još samo jedan. I evo ga...stojim na otvorenom, blatnjav i smrdljiv. Sunce ﬁno grije i toplo je. Sretan sam! Idem put logora i vučem dvije transpor-

tne. U logoru su Splićani i ostatak nadzemne ekipe...čestitke, smijeh. A jesmo blatnjavi... Marijeta, Božo i Bobo su nas napokon dočekali. Skidam opremu i grijem se na suncu. Milina jedna... Uskoro stižu Vice i Juki. Lipo ih je vidit’ onako blatnjave i umorne, a opet vesele! Stiže i Teo, pa Bobo malo luduje, skače i vrti se. Još nam samo fali Dex, koji je išao zadnji s transportom. Vice i ja ga dočekujemo na izlazu, umornog i blatnjavog. Prošlo je već 20:30 pa hitamo u kombi. Marko je ranije otišao jer ide nazad u Zagreb. Mi nosimo stvari i mislimo što ćemo jesti i piti. Glad je tek sad proradila pa ćemo stat za početak negdje na pizzu i pivo. Napuštamo Crnopac. Umorni i smrdljivi, ali sretni. Ono malo preostale snage ne trošimo na previše priče. Usne šute, ali srca pjevaju. Vidimo se u kolovozu..

Biokovski brzonošci

Kronologija istraživanja Kite gaćešine

05-08.08.2004.

pronađen ulaz

opremanje ulazne vertikale kopanje prolaza u pijesku u Divoti pješčare klesanje prolaza pred Grlićem topografsko snimanje do -168m prolaz kroz Grlić topografsko snimanje do -288m ispenjavanje vertikale – ulaza u veliki horizontalni kanal raspremanje usponom iz Gračaca se izašlo na novoprobijeni šumski put pred ulaz u KG postavljen dubinski bivak u kome 4 dana boravi 9 speleologa topografski snimljen Šibenski kanal i kanal Hrvatska dužina se penje na 1002m, a dubina na 324m nekoliko članova HGSS-a nakon vježbe u Munižabi posjećuje KG rekognisciranje terena iznad KG istraživanje jame Zlatne godine -93m iznad KG speleološki logor 06/07.08. istražene jame Jami Tomi, Živina, Bošiš, Mudrijaška, Vriština i Tri u dva 8-12.08. istraživanje nastavka glavnog kanala (Lude sedamdesete dide Vladimira), kanala pod siparom (Irenine igrarije, Zle pice) i rupe u glavnom kanalu (Vibrator) Ukupna dužina raste na 1578m, a dubina na -423m, raspremanje 13.08. istražene jame Pužjak i Oz

15-17.08.2004. 28-30.08.2004.

15.05.2005.

26-29.05.2005.

05.06.2005. 11/12.06.2005. 01/02.07.2005.

05-14.08.2005.

Teo Barišić Jurjana Radaljac Darko Bačić Teo Barišić, Jurjana Radaljac, Marko Gojčeta, Darko Bačić, Damir Trokić i vani Mate Protega, Ante Ercegović Božidar Branica, Aida Barišić, Živana Škugor, Mladen Vranjić, Ivica Erak, Maja Škugor, Ranko Laketić, Stjepan Škrlin, Zorana Baranović, Josip Aras i djeca Nikolina, Luka, Irena i Marijeta

Mladen Vranjič Pegy Sedam sati, a sunce već grije, pred Konzumom pale aute se dvije. U Fiatu crnom Mate juri za njim Nata u Corsici juri. Papučica gasa stalno joj na nozi, a s njom se i naša Maja vozi. Ni Pegi ovaj izlet propustiti neće, prema Biokovu ekipa se kreće. Mate “konje” nikako da stiša, pauzu im daje, tek iza Omiša. Na pijaci kupili smo voće, kavicu ekipa još popiti hoće. Uživamo u makarskoj naturi, penjemo se autom prema Sv.Juri. Livi žmigavac relly vozač daje,

Teo Barišić, Aida Barišić, Jurjana Radaljac, Marko Gojčeta, Tomislav Pavešić, Ante Ercegović, Darko Bačić Aida Barišić, Jurjana Radaljac, Marko Gojčeta, Teo Barišić i vani Ante Ercegović Teo Barišić Aida Barišić Mladen Vranjić Teo Barišić, Aida Barišić, Jurjana Radaljac, Marko Gojčeta, Ante Ercegović, Darko Bačić, Luka Barišić, Tomislav Špinjača, Ivica Ninić Iz HPD Mosor Marin Glušević, Ivan Bućan i Tonči ? Vani Božidar Branica i Marijeta Barišić Darko Bakšić, Igor Jelinić, Marin Glušević, Slaven Boban, Ivica Čukušić Aida i Teo Barišić, Božidar Branica Aida i Teo Barišić, vani Mladen Vranjić Aida Barišić, Jurjana Radaljac, Teo Barišić – vođa logora, Ivica Ninić, Ante Ercegović, Luka Barišić, Marko Gojčeta, Tomislav Špinjača, Živana Škugor, Božidar Branica, Marijeta Barišić HPD Dubovac Dinko Novosel, HPD Promina Tomislav Jerković.

foto: Peggy

foto: Nataša Smolić

23.06.2004.

Što smo bliži Juri, ritam sve je brži i sunce je počelo, sve jače da prži. Velika vrućina, da bar bura dere uz konop se družina prema vrhu vere. Od oštrog uspona znoj počeo da curi ubrzo smo bili svi na Sv.Juri. Sve od sebe ekipa je dala, na vrh Jure crkvica je mala. Pohodili smo vrh, pa ponosni smo time vrh po crkvi, dobio je ime. Neumorna četvorka na vrhu će da stane, prekrasan se pogled pruža na sve strane. Po okolnom cvijeću Biokovo “vonja”

u blizini doma crni Fiat staje. Prašina se za njim digla i Corsica ubrzo je stigla. Umorna je trojka malo legla, za to vrime Pegi prema “Vošcu” pegla. S vrha “Vošca” hvata ritam ludi, spušta se do doma pa ekipu budi. Vrime lipo, a i nema bure, triba stići sve do Sv.Jure. Neki brzi ritam udario Mate, s okolnih vrhova divokoze nas prate. S kamena se na kamen skače, oko nas same škrape i vrtače.

foto: Marijana Škugor Maja

pogled se proteže do Kamešnice i Konja. Dinara i Svilaja se vide u daljini, da l’ je stvarnost ili mi se čini? Cili dan se ne bi s ovog mista mica, na bosanskoj strani sija se Čvrsnica. Kroz šumu se cvrkut ptica čuje, nabrali smo putem vriska i kadulje. Po markiranoj nastavljamo stazi od doma se dalje prema “Vošcu” gazi. Za tren oka popeli smo se gore, a ispod nas otoci i prekrasno more. Pred nama se Makarska kao dragulj sije hrvatski se barjak u daljini vije. Pelješac se u daljini prsi oko njega vjetar, morske vale mrsi. Brač, Hvar i Korčula su nam kao na dlanu od domara dobili smo i piće i hranu. Veseo mladić crvena lica, s njim pas haski i njegova dica. Polako se spušta to subotnje veče muška ekipa polako prema domu kreće. Na brzinu spustili se dolje ostale su žene jer zalazak vole. Mate i ja do logora stigli i na obližnjoj livadi šatore digli. Sa spremanjem Pegi jako se žuri da zalazak vidi prema “Vošcu” juri.

Kao luđak prema vrhu gazi, od umora vani jezik plazi. Na “Vošcu” je danas treći puta do vrha doletio za par minuta. Oko sunca, žarke prelijevaju se boje gledamo zalazak, ja i planinarke moje. Iza hridi sunce uronilo u more i sad mi nije žao šta crka san do gore. U zalasku veselo trojka gušta pa se prema bivku na večeru spušta. Pet je sati, vani zora rudi, četvorka se počela polako da budi. Nata i Maja dok kavicu piju, Mate i ja spremni za Iliju. Tri u jedan u vodu se meće, prema Iliji ubrzo se kreće. Gazim prvi, a prati me Nata, i Maja naš brzi ritam hvata. Po okolnim se vrhovima divokoze love, stigli smo do skloništa što Lokve se zove. Istim tempom nastavljamo putovanje, do vrha je sve manje i manje. Žene su nam ponos i dika jurimo prema vrhu zvanom Motika. Nastavljamo dalje biokovskim drumom, lijevi vrh je Šibenik pod šumom. Srce mi malo ubrzano tuče, na putu smo naišli na kamene kuće.

foto: Nataša Smolić

Osjećam polako nestaje mi pare, pitaj Boga koliko su stare? Umor nas sve polako hvata, na Iliju za nepuna tri smo stigli sata. Na vrhu je crkvica gdje se služi misa, pogled seže do otoka Visa. S vrha Sv.Ilije pozdravljamo Juru, baš smo dobru napravili turu. Protutnjali Biokovom, iza nas nikog nema, prvo šatori, a onda se i ručak sprema. “Idemo na more”, žene uglas kažu “ajde Mate traži dobru plažu!” U Brelima su kupališta puna, a i parking dođe dosta kuna. Ženskima se na kupanje žuri pristigla na Corsa, pa sad prva juri.

Na kočnicu Nata učinila stisak, Corsa se spušta ravno u Pisak. U plićaku moja nogica se moči, Mate prvi u more uskoči. Plaža je poprilično puna, za kupaći Mate dao osam kuna. Oko nas se neke žene vrte, kupaći mu crni na dvi bile crte. Na plaži svi smotani, a pogledaj mene, skrivam se da ne bi napale me žene. Na kraju sam i ja ušao u more, kupao se u njemu bih i do zore. Ali došlo vrime za povratak kući... Uzbrdicom do magistrale Fiat snažno vuče, nema više stajanja sve do kuće. Što da kažem ljudi vam za kraj, Biokovo i more na Zemlji su raj!

foto: Peggy

3. šibenska speleološka škola Aida Barišić

U vremenu od 15.03.-26.04.2005.god. u organizaciji HPK “Sv. Mihovil” iz Šibenika održana je 3. Šibenska speleološka škola koju je pohađalo 13 polaznika. Plan škole usklađen je s programom školova-

nja speleologa – pripravnika prihvaćenim od strane Komisije za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza, a polaznici škole savladali su praktične vještine potrebne za kretanje po špiljama, tehnike spuštanja i penjanja po užetu, osnove speleologije, o planinarskoj i speleološkoj opremi, orijentaciji, čvorovima i crtanju speleoloških objekata,o bivakiranju u prirodi, povijesti speleologije, arheološkim i paleontološkim nalazima te živom svijetu u podzemlju, osnovama geologije, krša i krških fenomena, speleomorfologiji, klimi podzemlja, zaštiti speleoloških objekata, opasnostima u planinama i speleološkim objektima, prvoj pomoći i spašavanju. Teorijska predavanja uz projekcije su se održa-

vala jednom tjedno navečer radnim danom (utorkom) u 19,30 sati u prostorijama HPK Sv. Mihovil . Predavanja su održali Tonći Rađa (SD Špiljar), Goran Gabrić (SO HPD “Mosor”), Zrinka Teo Barišić, Aida Barišić, Ivica Ninić i Andrijan Kučić (HPK Sv.Mihovil), a posebno pohvaljujemo predavanje Tonća Rađe koji je uz teoriju o živom svijetu podzemlja prikazao i DVD o zagađenim speleološkim objektima u dolini Neretve – Metković. Tijekom 6 jednodnevnih i dvodnevnih izleta vikendom polaznici su na terenskim vježbama uvježbavali speleološke tehnike te pritom posjetili Gornju Turkaljevu špilju kraj Gračaca, špilju Bijele vode kod Karina, Rudelićevu špilju kraj izvora rijeke Cetine, špilju Matešića peć u kanjonu Korane kraj Slunja i jamu Jamar u Gornjim Planjanima kod Unešića uz asistenciju speleologa – pripravnika HPK Sv. Mihovil. I ove se godine pokazalo se da je još uvijek nedostatna količina ne samo osobne opreme za održavanje škole već i društvene – ponajviše statičkih užeta i karabinera. Dana 23. i 24.04. 10 polaznika škole pristupilo je ispitima koje su uspješno po-

ložili i stekli naziv speleolog – pripravnik: Dana 26.04.2005. ispred prostorija Kluba polaznicima su podijeljene diplome, kao i CD-i sa fotograﬁjamanastalimtijekomspeleološkeškoleuz malu zakusku i druženje do kasnih večernjih sati.

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10.

Blanka Lučić Domagoj Lučić Tomislav Špinjača Luka Domagoj Barišić Filip Gašperov Tomislav Pavešić Živana Škugor Zoran Gašperov Mladen Matetić Hrvoje Šindilj

HPK Sv. Mihovil HPK Sv. Mihovil HPK Sv. Mihovil HPK Sv. Mihovil HPK Sv. Mihovil HPK Sv. Mihovil HPK Sv. Mihovil HPK Sv. Mihovil HPK Promina HPK Promina

Z o r a

n a

D i n a r i

foto: Joso Gracin

Vježba speleospašavanja u Jamaru

foto: Aida Barišić

Teo Barišić

Protuteg, Tirolska, Sveti Bernard, trostruka samopodesiva sidrišta… sve terminologija koja bez prakse teško drži vodu…ovaj put u šibenskoj organizaciji – Stanice HGSS Šibenik i Split i nešto speleologa, bolje reći speleologinja koje su uvijek željele biti protuteg

(Zrile, 2005.). Jamar se nalazi kod sela gornje Planjane na jugoistočnom rubu Moseća, najbliže veće mjesto Unešić. Šibenski su speleolozi u jami bili i prije nekoliko godina, no tek je početkom zime 2004 izrađen novi nacrt jame sa smanjenom dubinom od točno 100m. Prva je to jama u kojoj su Šibenčani isprobali svoju prvu akumulatorsku bušilicu i s obzirom na završeni tečaj odmah nam je za oko zapala mogućnost vježbe speleospašavanja u jami. Za termin je izabran jedan od izleta speleološke škole u kojem su tijekom prvog dana jamu posjetili prvo školarci i tom prilikom je postavljena i druga linija za napredovanje. U predvečer su se travnate vrtače oko ulaza popunile s još šatora i špiljarske populacije, a drugog dana izvela se i vježba. U jami je tijekom vježbe postavljeno jedno sidrište, protuteg s devijatorom, jedna prilično duga prečnica s protutegom (nagib kanala 55 stupnjeva) te protuteg na ti-

rolskoj prečnici za izvlačenje nosila preko ruba ulaza. Tijekom vježbe je izvršeno zbrinjavanje unesrećenog i izrada bivka. Od Splićana su u vježbi učestvovali Marin Glušević, Vesna Hrdlička, Grgo Pujas, Siniša Faunčić, Zrile, Sanja Babić, Dino Vukičević i Tonči Gaćina, a od Šibenčana Aida Barišić, Jurjana Radaljac, Nataša Smolić, Teo Barišić, Ivica Ninić, Ante Ercegović, Joso Gracin, Mate Protega, Mladen Vranjić, Tomislav Špinjača i Ešref Bajrić dok je i s jedne i druge strane bilo još špiljara koji nisu učestvovali u samoj vježbi. Od ulaska saniteta do izlaska nosila proteklo je

6 sati, tako da se vježba može smatrati uspjelom. Za mnoge je to bio i prvi susret s takvim oblikom vježbe, a može se reći da se radi i o prvoj vježbi ovog tipa u Dalmaciji. Praksa je i ovdje pokazala da se u speleospašavanje mogu uklopiti i speleolozi koji nisu članovi HGSSa. Najviše primjedbi sudionika vježbe je bilo na kratki termin jer su mnogi poželjeli više se družiti uz logorsku vatru što u nedjelju navečer više nije bilo moguće tako da ćemo i to slijedećom ovakvom prilikom i ispraviti

foto: Teo Barišić

Speleološka istraživanja u NP Krka Teo Barišić Na području Nacionalnog parka Krka istraživali su speleolozi raznih udruga no sustavnije istraživanje su za račun NP Krka poduzeli tek speleolozi SO HPD “Željezničar” iz Zagreba tijekom 1989-1990-te godine. Tom prilkom je istraženo 85 objekata na užem i širem području parka. Nadolazeće ratne godine su prekinule intenzitet istraživanja koja su nastavljena u godinama iza rata, a kasnijim istraživanjima su obuhvaćeni zanimljiviji objekti, bilo da se radi o ronjenju i daljem prodiranju, ili prikupljanju i analizi biološkog materijala. U međuvremenu je došlo do značajnih promjena u granicama parka, odnosno isti se “preselio” dalje prema sjeveru dok su južna područja izuzeta iz parka pri čemu je većina ranije istraženih objekata izašla iz granica parka. Kako su tehnike lociranja u prostoru postale dostupne širokom krugu speleolozi SO HPK “Sv.Mihovila” su uvidjeli priliku da odrađivanjem dobrog posla smanje osobne troškove boravka na terenu i nabave toliko potreban projektor .S upravom parka uskoro je sklopljen ugovor o poslu kojim su se speleolozi obvezali obići poznate objekte u parku i utvrditi njihovu točnu lokaciju, uzorkovati sige u jednom objektu predviđenom za rušenje (trasa autoputa) i nastaviti s preliminarnim spelološkim istraživanjima na području parka.U 9 izlazaka na teren speleolozi su prema ranije opisanom položaju pronašli i uz upo-

rabu GPS uređaja utvrdili točne koordinate za 21 speleološki objekt . Dio objekata (4) koji su navedeni kao istraživani objekti nije pronađen većinom radi upozorenja o minski sumnjivim područjima, a dijelom i zbog neprikladnog pristupa u vrijeme traženja (visok vodostaj Krke). Prilikom obilaska objekata primijećeno je da i dalje postoji tendencija zagađivanja istih otpadom tako da na primjer u Jamu sa smećem (pločica br.030051) nije ulaženo radi netom bačenih leševa životinja radi mogućnosti zaraze što se dogodilo i ranijim istraživačima (Elaborat 1990, SO HPD Željezničar).Za neke objekte manjih dimenzija koji se od ranije navode kao istraživani i određena je njihova pozicija ali u postojećim elaboratima nema nacrta pa su topografski snimljeni (Jama na Nošiću, Polušpilja Crljenica, Pećina Ive Marina, Pećina na Brini). U jami Golubnjači (iznad manastira Krka) su pronađeni ranije nezabilježeni tragovi masovne ljudske grobnice – ostaci datiraju vjerojatno iz vremena II. svj. rata.Osim ranije istraživanih speleoloških objekata pronađeno je i 7 novih ukupne dužine 274m, od kojih jedan iznad Skradinskog mosta dok se ostalih pet nalaze u blizini Bilušića buka odnosno na prostoru na koji je prošireno područje NP Krka. Za istaknuti je pronalazak i istraživanje jame Trogrle - dužine 77 i dubine 44m s nekoliko većih dvorana koljenasto

30 smještenih jedna ispod druge za znatnom količinom speleothema i interesantnim nalazom sigastog saljeva na blatnoj podlozi koja se s vremenom rasušila, raspala i spustila u niže dijelove jame tako da ostaci saljeva u kanalu tvore prirodni most i Sedrene špilje iza mlina (radni naziv “Bombončić”) - dužine 124m u potpunosti razvijena u sedrenoj barijeri. U špilju je moguće ući kroz 4 ulaza od ruba sedrene barijere. Karakterizira je razvedenost i uski kanali s mnoštvom siga neobičnih oblika koji nastaju samo u spelološkim objektima u sedri. Kroz špilju protječe voda koja je ljudskom intervencijom i klesanjem u sedri unutar samog objekta iskorištena za pogon mlinice smještene ispod krune sedrene barijere. Voda koja prolazi kroz mlinicu dalje je ponovo ljudskom rukom provedena kroz polja na terasastim zaravnima između sedrenih barijera često kroz uklesane kanale i tunele u sedri, što uz bogatu vegetaciju doprinosi izuzetnoj atraktivnosti i ljepoti cijelog prostora. Sedrena špilja iza mlina je svojim dimenzijama zacijelo jedan od većih objekata ovog tipa u RH, a s obzirom na malu zastupljenost ovog tipa speleoloških objekta u ukupnom broju zasigurno će ova špilja biti predmet budućih istraživačkih aktivnosti te je stoga preporučena njezina dodatna zaštita.Obilazak velikog broja objekata je bila dobra prilika da se objekti obilježe metalnim pločicama, što je i učinjeno. Iako je kodeksom predviđeno da objekte obilježavaju speleološke udruge koje su ih započele istraživati (tko će potražiti kakvu rupu od 10m samo da je obilježi), jedan od stalnih ciljeva SO HPK “Sv. Mihovil” je stvaranje speleološke karte šibenske okolice i županije tako da je za očekivati da će se ova akcija masovnijeg obilježavanja i lociranja nastaviti i ubuduće. GK koordinate su utvrđene uporabom GPS-a, a objekti su fotografski snimljeni. Na osnovi podataka dobivenih terenskim radom i uvidom u elaborate ranijih istraživanja izrađen je prezentacijski CD – Speleološke pojave Nacional-

31 prebačeni u digitalni oblik što daje mogućnost obrade teksta Iako je najveća perspektiva i dalje u nastavku speleoronilačkih istraživanja izvora Miljacki, pronalazak novih objekata ukazuje na potrebu nastavka preliminarnih istraživanja na području cijelog parka, posebice prema sjeveru koji je slabo

istraživan, ali i na dijelu terena koji je dostupan jedino uporabom posebnih vještina (zidovi kanjona). Digitalizirani podaci stvoreni izvođenjem ovog projekta se mogu dopunjavati, a trebali bi biti lako uporabljivi za povezivanje u suvremenu GIS bazu.

TABELARNI PRIKAZ SPELEOLOŠKIH OBJEKATA NP “KRKA”

nog parka “Krka” koji sadrži: •Nacrte svih objekata osim Miljacke I i V i Miljacke II izrađene u programu Corel 11, a koji se po nastavku istraživanja mogu lako dopunjavati i obrađivati... •Speleološku mapu NP Krka s mogučnosti pretraživanja po mapi •Fotografije koje se mogu aktivirati uključivanjem veza aktivnih gumbova postavljenih na nacrtima objekta •Aktiviranje posebnih 3-D prikaza izrađenih povezivanjem reljefnih file-ova snimanih radarom sa satelita sa kalibriranim mapama izrađenim u programu OZI Explorer •Popis speleoloških objekata koji se može nadopunjavati i iz kojeg se može ući u prezentacijski file svakog objekta •Raniji elaborati speleoloških istraživanja NP Krka

rbr 1. 2.

x y z 4874,948 5586,085 202 4874,946 5586,103 209

duž 21 17

dub 2 6

4874,983 4874,897 4875,716 4874,998 4853,515 4853,383

25 124 14 77 17 38

+7 4 6 44 +1 +3

4856,589 5577,929 25

4873,378 5581,875 98 4852,746 5577,491 176

1750 22

4854,902 4854,350 4853,326 4851,768 4851,187 4851,060 4856,958 4853,296 4863,915

5581,457 5581,400 5581,804 5581,049 5580,683 5580,593 5578,494 5575,936 5578,543

230 210 64 101 80 77 200 0 230

8 10 15 15 5 188 17 31

15 20 8 4 +2 85 +11 33

4866,500 4863,822 4863,650 4863,162 4863,125 4861,222 4860,702 4860,633 4869,950 4856,958

5579,950 5577,669 5578,925 5577,262 5579,175 5577,794 5578,334 5578,365 5581,450 5578,494

180 218 80 208 220 228 208 200 225 139

17 16

+5 23

16 59 8 20 3

17 +4 11 7 13

31.

pločica Naziv objekta 030026 Sedrena špilja kod stola 030027 Sedrena špilja s jamskim ulazom 030028 Pod trogrlom golubnjača 030058 Sedrena špilja iza mlina 030034 Špilja u donjim Radićima 030044 Trogrla jama 030038 Spilja Zorin spit 030037 Spilja iznad Skradinskog mosta 030036 Spilja u Skradinskom buku 030039 Miljacka II 030030 Pećina navrh Mlinarske drage 030051 Jama sa smećem 030056 Jama na Nošiću 030057 Špilja nasuprot Torka 030047 Pećina Ive Marina 030048 Špilja u uvali Čekinac 030049 Pećina na Brini 030050 Stara jametina 030041 Polušpilja Crljenica 030043 Golubnjača nad Manastirom Krka Špilja pod Brinom I * 030022 Jama na Selinam Ponor u boku Krke* 030054 Jama na Bibinovcu 030040 Oziđena pećina 030033 Jadrća jama 030031 Pećina dvostruka jamica 030032 Jama na remetnoj strani Prosik* 030029 Špilja ispod Vukovića poda 030053 Miljacka IV

4873,742 5582,099 78

32.

030055 Miljacka I i V

4873,887 5582,418 102

712

5 (+3)

3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27. 28. 29. 30.

* iz starih elaborata - objekti nisu obilježeni pločicom

5585,784 5585,991 5584,894 5585,781 5575,690 5575,627

196 198 267 224 145 65

Ponovo na Grossglockneru

foto: Mate Protega

čulo se samo dahtanje, a i prva odustajanja. Dolaskom na drugi ledenjak, koji je jako strm i opasan, napravili smo naveze da bi što sigurnije došli do pl. kuće. Sam naš navez nije bio baš najbolje izabran pa smo uz velike napore stigli do pl. kuće, no to je sve i razumljivo jer smo već bili na visini gdje nastaju problemi: glavobolja, gubljenje daha i apetita... Naime, po dolasku dočekala nas je topla juha koju smo teško pojeli iako smo taj čitav dan postili. Nakon noćnog počinka većina se ustala s malom glavoboljom, ali s velikim očekivanjima. Spremili smo naveze te krenuli prema vrhu. Već uobičajeno, naš navez kreće među posljednjima i odmah počinju problemi, s obzirom na moju križobolju i gu-

foto: Ante Ercegović

Nekako iznenada stvorila se mogućnost ponovnog uspona na najveći vrh Austrije. U organizaciji HPS od 22.- 26.07. ove godine organiziran je uspon na Grossglockner (3798m), a uz malo sreće u grupu smo se ugurali Ante Ercegović i ja te iz Zagreba krenuli autobusom u Austriju. Budući da sam bio jedan od rijetkih sudionika ekipe koji je već bio na Grossglockneru, od samog početka bilo je raznih pitanja. Autobus je stigao kasnije na odredište pa smo morali žurnije krenuti jer do planinarske kuće ima 5-6 sati hoda. Prvo se trebalo spustiti dio puta pa smo pomalo trčkarali i dobacivali dosjetke, sve dok nismo krenuli preko ledenjaka. Dolaskom na oštri kameni uspon nastale su prve tišine i

foto: Mate Protega

Mate Protega

bljenje daha kod ostalih. Iskreno rečeno, kraj nas su drugi navezi prolazili kao brzi vlakovi, a mi smo bili nemoćni i polako se vukli prema vrhu. Napokon dosta sigurno dolazimo do 20-ak metara od vrha gdje je neopisiva gužva i zato moramo čekati 40 minuta, a moja bol u leđima kao za dišpet postaje nepodnošljiva te se vraćamo u pl. kuću. Budući da smo imali problema u penjanju, brzo smo krenuli prema podnožju jer smo znali da nas čeka najteži i najopasniji dio puta. Uz velik oprez zbog otklizavanja i drhtanja nogu stižemo do sigurnog područja gdje skidamo dereze, odlažemo cepine, odvezujemo konop i , kako drugo nego veselo, nastavljamo prema parkingu, gdje nas čeka autobus. Sad kad uspoređujem moj prvi uspon s ovogodišnjim, vidim da postoji ogromna razlika. Kod prvog je bilo puno snijega pa je uspon preko ledenjaka bio sigurniji, ali uspon na sami vrh od pl. kuće daleko opasniji, dok je sada situacija bila obratna. Ledenjaci bez snijega kliski su i opasni, a put k samom vrhu dosta je siguran jer ima dosta mjesta za osiguravanje.Da idemo i treći put, siguran sam, planina bi nam opet priredila nešto novo i uzbudljivo.

Joso Gracin vnost, poštenje i iskren osmijeh, što je postalo rijetkost u ovom našem stresnom svijetu. Pričao nam je Marko o Milića špilji u Bogatniku, o Visokom buku i životu uz Zrmanju, čudio se što nas to vodi u crne dubine jama i što nas vuče na snježne vrhove planina, pitao je da li nas je strah kad se spuštamo niz zapjenjene brzice. Rekao je : “Dođite kad god poželite. Moj dom je i vaš dom i uvijek ste dobrodošli. Dođite, pa ću ispeći jare. Vi samo donesite vina jer mi ga ovdje nemamo. Prije su ga dovozili šverceri, ali je postajalo sve gore i gore pa ga

foto: Neno Bilušić Dečko

Kaštel Žegarski, sjeverna Dalmacija. Stojimo na riječnom žalu obojanim čistoćom dalmatinskog sunca i bure. Prošli su jesen, zima i proljeće, i mi se ponovo vratili u Žegar. Na trijemu kuće našeg prijatelja Marka popili smo lozu i pod udarima bure zaboravili na vrijeme. Stvorio se odnekud i Rade, a izgledao je još mlađi nego prošlo ljeto. Upoznali smo ga lani na kraju našeg puta, ispuhujući brodiće na ovom istom žalu. “Možda ljudi što žive uz Zrmanju i ne stare.” Osnaženi blizinom jugoistočnog Velebita na terasi s pogledom na plodno polje žegarsko prisjećali

smo se lanjskih doživljaja. Iza brda na sjeveru, bijele, krševite padine divljeg Crnopca, a prema zapadu slikovite Tulove grede. Ispod ceste su se livade i oranice pružile sve do rijeke, a tamo uz vodu visoki jablanovi od doline načinili razglednicu. Na kraju polja ponovo se uzdiglo brdo pa se rijeka dalje probila izdubivši duboki kanjon sve do Muškovaca i Obrovca i dalje, sve do mora. Na zidu Markovog dvorišta povijesni hrvatski grb, s prvim poljem bijele boje, kojeg je Marko sam izradio. Bog mu je darovao jednosta-

više nismo htjeli kupovati. Nego, ako budete u prilici, nabavite mi jedan čamac sličan vašem pa da i ja malo zaplovim rijekom, ali samo tamo gdje je mirnije, ne tako kao vi.” Bili smo spremni. Brodići napuhani, oprema u njima.

U sjeni pored rijeke sa slamnatim šeširom na glavi sjedio je starac i gledao nas: “Daleko li idete?” upita me. “Sve do mora.” odgovorih. “Idemo do onog kamena koji stoji tamo nasrid ušća.” Starac me pogleda i reče: “Do kamena samca! Znate li da postoji sta-

foto: Joso Gracin

Dotaknuti kamen samac

ra legenda koja kaže da će svaki onaj koji se

spusti niz Zrmanju i dotakne kamen samac čitavog svog života biti u milosti anđela čuvara. Ali pazite se, nije baš tako lako stići do tamo! Rijeka je puna iznenađenja, opasnih brzica, slapova i jakih vjetrova u kanjonu.” “Ne bojimo se mi rijeke, bojimo se samo gradskog ludila i ulaska u Europsku Uniju.” našalim se ja. Matica nas je brzo ponijela. Brzica jedna za drugom, mirni dijelovi i krošnje nadvite nad rijekom. Voda stisnuta kamenim njedrima lagano putuje prema moru i nosi tri mala brodića. Ispred sebe ugledah prizor od kojeg nestaju sva tuga i nemir. Poželih da je ušće tisućama kilometara daleko. Vodostaj je nizak, nalijećem na oštru stijenu ˝friško˝ odlomljenu od zidova kanjona. Žuti gumenjak prolazi sve zamke, brzice i pličine. Spuštam brodić u bijelu pijenu slapa propuštajući tanki konop kroz ruke. Ubrzo ga svi prolazimo. Nosi nas jaka bura i tako stižemo do Sastavaka, mjesta gdje se sastaju Krupa i Zrmanja. Prošlo ljeto smo se spustili niz Krupu i ušli njome u Zrmanju. Tada smo na njenim slapovima doživjeli nezaboravnu avanturu. Krupa je jedna od najljepših hrvatskih rijeka, a većina ljudi i ne zna gdje se nalazi ili nisu ni čuli za nju. Tamo

negdje iza pet slapova, iza bezbrojnih zavoja i provalija nalazi se i tajanstvena Krnjeza. Sastaju se dvije rijeke i dva kanjona surove ljepote. Sve je ispleteno golemim gromadama, liticama i kukovima. Stijene se uzdižu stotinama metara iznad polja žutih lokvanja, a na lijevoj obali Babin grad, divovski kameni monolit. Visoko na stijeni jedva vidljivi ostaci neke srednjovjekovne gradine. Visoki buk visok je 12 m i najveći je slap na Zrmanji, a do njega se može samo veslajući rijekom ili hodajući kozjim stazama. Opasan je Visoki buk i kao da naplaćuje svu svoju ljepotu i to ljudskim životima. Podno slapa još stoji komad puknute sedre težak više tona i podsjeća na tragediju koja se dogodila na Veliku Gospu 2001. Na plato ispod buka odronila se ogromna sedrena stijena i usmrtila Mladena Sinovčića zvanog Frane, legendu rijeke Zrmanje. Frane, rodom iz Novigrada, bio je najbolji poznavalac kanjona Krupe i Zrmanje i veliki zaljubljenik u prirodu. Prije desetak godina doveo je rafting na Zrmanju i turistički oživio taj dio Bukovice. Sudbina je htjela da rijeka ubije svog najboljeg sina i to baš tu na sredini svoga toka, na sredini Visokoga buka. Dogodilo se nešto što se događa jednom u stotinu godina. Rade nam je na žalu pričao i

o Čehinji koja je također stradala na Visokom buku. Sudjelujući u raftingu udarila je glavom u stijenu. Poginula je jer nije imala kacigu. Naš prvi logor je na desnoj obali, na skrivenoj livadi točno iznad slapa, no poslije smo pronašli Franinu špilju, još bolju poziciju za logorovanje. Dečko je pijući vodu iz potića progutao živog punoglavca, al’ tako je to na rijekama. Drugi dan uobičajeni spektakl na buku. Brodići lete zrakom prema modroj dubini ukrašenoj zahuktalom bjelinom pjene. Radoznale plave oči najmlađih prate što se događa. Spust niz niski, ali snažni slap podiže adrenalin. Iza zavoja

“Potraga za blagom u Srebrenom jezeru”. Tada su kroz iskonsku ljepotu kanjona prvi put zaplovili kanui, i to pravi indijanski. Iz surog kamenjara izrastaju ilirske perunike i prozorski zvončići, a za nama stižu raznobojni sit-on-top kajaci. Kanjonom Zrmanje prolazi rafting i kajak staza dužine oko 17 km. Započinje u Kaštel Žegarskom, a završava na Berberovom slapu u Muškovcima. Na livadama pred Ogarovim slapom snažni udari bure iščupali su klinove jednog žalosnog šatora pred kojim su sjedila četiri još žalosnija Varaždinca. Protekle noći su ostali bez brodića

foto: Stjepan Škrlin Dok

foto: Joso Gracin ulijećemo u plitke, ali dugačke brzice. S lijeve strane uzdigao se Obli kuk, a rijeka nizvodno postaje sve življa, brzaci sve snažniji, a mi sve veseliji. Sve pršti od vodenih kapi i oduševljenja. Prelazimo najdublji dio rijeke, Srebreno jezero, dubine 44 m. Plovimo pored Winetuove pećine s blagom, a blago svuda oko nas. Šezdesetih godina prošlog stoljeća u impresivnim kanjonima dalmatinskih rijeka njemački ﬁlmaši su snimali seriju ﬁlmova o indijanskom poglavici Winetuu. Na Zrmanji je snimana

od 4000 kn jer ga je netko ukrao pod okriljem olujne bure i mraka i tako uništio dobro isplaniranu ljetnu avanturu. Pokušali smo ih utješiti, ali bezuspješno. Tako ti je to na rijekama. Zaselak Ogari, 3,5 metra visoki Ogarov slap. Prebacujemo opremu i bacamo brodiće niz slap. Potom dva kilometra veslanja mirnim tokom rijeke prema Berberovom slapu. Izašli smo iz kanjona, obale su prekrivene bujnom vegetacijom, osjeća se pitomost krajolika. Sustiže nas nova tura kajakaša. Pomiješani s nji-

ma, prolazimo ispod željeznog mosta i ulazimo u Muškovce. Sve je oživilo od raznobojnih kajaka. Šatori na livadi, mlinice, velika kuća pokraj rijeke, stolovi i banci ispod bujnih krošnji, mirisi iz velikog lonca, hrana sa vatre, pune gajbe piva što se hlade u rijeci i još ˝puno lipih stvari˝. Berberov slap, četvrti slap na Zrmanji, a nama od Žegara treći. Visok je 5 m, a ljeti dio slapa ostaje bez vode. Na desnoj obali započinje Park prirode Velebit. Drugi logor na livadi pokraj ušća Dabarnice u Zrmanju. Na početku smo velikog umjetnog jezera, u daljini se vidi duga linija brane. Ispred nas su potopljene stepenice slapa Šupljikovca i Devića buka, preko vode ostaci stare kule. Stipe donosi dvije boce nekog skupog vina i kaže našao ih u ševaru. Tako ti je to na rijekama. U rano jutro lutam uz korito Dabarnice. Gledam je kako stiže iz utrobe Velebita i razmišljam koliko je vode ostalo pred nama. Započeo je treći dan, a mi smo tek na trećini puta. Upitala nas je žena iz sela da li nam je hladno bilo noćas i podsjetila nas na to kako smo sretni ljudi jer dovoljna nam je priroda i ljubav prema njoj, ma kakvi hladno! Prelazimo akumulacijsko jezero. Plovidba njime je zabranjena, ali ne možemo drukčije. Reverzibilna hidroelektrana Velebit izgrađena je 1978. g.

Tada je akumulacijsko jezero potopilo nekoliko lijepih slapova i izmijenili izgled tog dijela Zrmanje. Široka cijev se pružila visoko u brdo. U ˝kantunu˝ brane izvlačimo brodiće, prenosimo ih preko ceste i brzo ubacujemo u vodu. Radnici na brani sumnjičavo nas promatraju, ali ne govore ništa. Nizvodno nailazimo na još jedan objekt hrvatske elektroprivrede. Na vrhu brda ostaci velike gradine. Stari Obrovac. Stižemo na Jankovića buk, peti i posljednji slap na Zrmanji. Mada do ušća ima još dugih 17 km, tu se prvi put dodiruju riječna i morska voda. Jankovića buk visok 3 m je prelijepi slap koji se pruža cijelom širinom rijeke. Na jednoj i drugoj strani su ruševine starih mlinica. Buk je ugodno malo izletište. Ljudi se kupaju, roštiljaju, okolo brodići, gliseri, mir i živost... Napokon Obrovac i kratki odmor na betonskoj obali. Veslamo kroz centar grada i kao da smo u Veneciji. Dobro napredujemo i cilj je sve bliži, al’ onda velika nezgoda. Dečku i Jeri lomi se veslo, a odmah iza toga buši se i brodić. Pravimo logor na livadi u blizini crkve i groblja. Dok Dečko sprema ˝pomfri˝, mi beremo opore crvene ˝drinjine˝. Pokraj nas prolazi ˝tip˝ s ostima i traži ciple. Pada noć. Po punom mjesecu na pravoslavnom

foto: Joso Gracin

Stjepan i Adrijan penju se na njegov od vjetrova i mora isprani vrh, a mi ostali slavimo uspjeh ispijajući vino u brodićima. Krenuo je vjetar s mora. Snažni udari se odbijaju o zidove kanjona, bacaju nas na stotine metara unazad. Prvo se začuje huk, a onda nastane borba. Veslamo kao ludi, moramo se uspjeti vratiti u Obrovac. Skoro me jedan jaki udar prevrnuo. Nasučem se na plastičnu cijev što strši iz mulja. Stiže spasonosni vjetar u leđa. U jednom trenutku ukazao se nestvarni prizor, Tulove grede iznad impresivnih zidova kanjona. Nešto kao ˝ Izgubljeni svjetovi ˝ Artura Conana Doylea, samo ovaj puta ne zeleni prašumski, već sivi, kameni, nazubljeni... Obrovac. Sjedeći na gajbama ispred samoposluge, pijemo hladno piće i promatramo vesele svatove s druge strane ulice. Dok Zrmanja lagano klizi ispod niskog obrovačkog mosta, svirač razvlači harmoniku, a gradićem odzvanja ˝Otvor ženo kapiju … ˝ Kaštel Žegarski, kraj dana. Pozdravljamo Marka i skrivenu ljepotu rijeke. Dotakli smo Kamen samac. Bilo je onako kako nam je starac rekao, a bit će onako kako legenda kaže. Adrijan se spustio do bijelog riječnog žala, da još jednom ugazi na mjesta našeg polaska i dodirne bistru i hladnu Zrmanju. Vratio se pred sumrak i rekao mi sa smiješkom: “Tako ti je to na rijekama.”

Zimski tečaj za planinarske vodiče na Platku Mate Protega

foto: Joso Gracin

groblju Stipe i ja tražimo vodu, ali bez rezultata pa odlazimo s praznim kantama u Obrovac. Posljednji dan je. Krećemo u dva brodića i iskorištavamo lagani burin u leđa. Kapelica sv. Nikole, crveni i zeleni stupovi vire iz vode, označavaju rub pličina. Na jednom dijelu ugledasmo Tulove grede i kosu brazdu auto-ceste, ranu Velebita. Kanjon dobiva sve suroviji izgled. Odjednom, pretvara se u nešto veličanstveno. Veslamo kroz kamenu pustinju bizarnog izgleda. Nikada prije nismo vidjeli tako impresivno djelo prirode. Taj dio rijeke zbog geomorfološke posebnosti spada u kategoriju zaštićenih krajolika. Šteta što taj fascinantni dio Zrmanje dug 10 km zbog mnogobrojnih minskih polja nije moguće obići pješke. Prolazimo ispod impresivnih vrata Kraljevića Marka i gotovo okomite stijene Skočaj. Velika rupa u litici. Nisam znao da i Zrmanja kao i Krka ima svoju Šuplju stinu, svoje oko Kiklopovo. Na brojnim siparištima rastu neke kržljave biljke, žilave i izdržljive kao i ljudi s ovog krša. Okomite grede, nepregledni zavoji i kula na neosvojivoj stijeni. Veslamo kao začarani. Želio bih da svi ovo mogu vidjeti. Zadnji je riječni zavoj i odjednom između visokih stijena pukne daljina. Ugledasmo kamen što stoji nasred vode, na mjestu gdje se sudaraju rijeka i more. Kamen samac je veći nego što sam mislio.

Dio tečaja za planinarskog vodiča u zimskim uvjetima održava se na Platku sredinom veljače, a iz našeg kluba prijavilo se nas četvero, Juki, Joso, Pegi i ja. Dolazak i smještaj je prošao u redu, snijega je bilo kao u priči, a i svake noći je padao novi. Tečaj je išao svojim uobičajenim tokom, navečer teorija koju svatko pomalo teško prihvaća zbog monotonije, dok je po danu praktični dio prolazio dosta brzo i zanimljivo, a posebno za nas iz Šibenika, “prave” snježne ljude. Kretanje u navezu s derezama i cepinom je dobro išlo, kao i izrada bivaka, nosila itd., no skijanje, e to je druga priča... U početku je bilo padova do mile volje, ali kako je vrijeme prolazilo postali smo sigurniji i ravnopravni drugima. U međuvremenu smo dobili

i pojačanje, Bore i Ante stigli su s gitarom i vinom pa ni veselja nije falilo. Sve do kraja tečaj je protekao u najboljem redu, no kako mi ne bismo bili Mihovilci da nismo imali još koju avanturicu, tako smo osmi dan dobro prionuli lopatama u snijeg i spašavali auto. Spasili smo ga, ne brinite, i polako, al’ sigurno, krenuli kućama.

41 i taj divni osjećaj slobode… Sad već skoro četiri sata pješačimo, mi smo u Crnom Dabru, naravno mi koji nismo u najboljoj ﬁzičkoj formi, oni brži su vjerojatno već blizu Velebitskog piva, al’ ne damo se, motivirani smo i željni i žedni pola litre Velebitskog. Područje Crnog Dabra je prekrasno, stabla su duga, tanka, gusta, polako hodam, osluhujem melodiju šume kako mi miluje uši, čujem Peru djetlića kako dubi rupu u nekom od stabala i još neke ptičice čiji cvrkut ne prepoznajem, tijelo mi je ispunjeno mirom i potpunom srećom. I napokon vidimo krov Planinarskog doma i ubrzo imamo u rukama ledeno Velebitsko koje zasluženo i s velikim guštom ispijamo. I sjeti se Joso stare mudre: “Kad popijem jedno pivo, drugi sam čovik! A i taj drugi je zaslužija jedno!”, pa se vodeći tom mudrosti pogostimo još jednom, te odmorni

Vraćamo se, Velebite, tebi

foto: Ana Kokan

Nakon grill-a “a la Velebit” i nekoliko ispijenih čaša dobre kapljice povlačimo se u šator na spavanac. Ujutro se ekipa razdvaja: jedan dio odlazi za Ravni dabar, jedan dio ostaje u logoru i sprema ručak, a ostatak s Nolom u nosiljci kreće cestom u razgledavanje tunela izdubljenog u kamenoj stijeni koji izgleda kao kraća, ali puno ljepša verzija Sv.Roka, te po ljetnoj žegi pruža idealnu hladovinu za počinuti. Nakon prvoklasnog Borinog ručka i ispijene kave konačno krećemo u pohod Bačić kuku. 5 sati je popodne, sunce polako slabi, mi se opremljeni vodom i dobrom voljom uspinjemo. Put je lijep, prolazimo dio kroz šumu, livadu i kamenjar. Susrećemo skupinu dehidriranih Nizozemaca i Osječana kojima ostavljamo dio naše vode. Zadnjim atomima snage verem se po stijenama i napokon vrh... . Pogled je prekrasan... s jedne strane otoci i more, s druge šuma i stijene Velebita, ispod gledamo u naš kamp i dim što se diže iz Borinog lonca, a iznad samo nebo. Kud god se okrenem pogled me iznova oduševljava... kao i taj divni osjećaj slobode ... Drugo jutro oko 7 sati već se čuje glas dragog nam predsjednika Mate koji nas kao ne pokušava probuditi iz sna, al’ svi vrlo dobro znamo da ima dobro razrađen plan buđenja svog stada... migoljimo se iz šatora i spremamo za novi pothvat - do Kize, preko Premužićeve staze i Stupaničeva, a nakon Kize preko Crnog Dabra do Ravnog Dabra na Velebitsko pivo kod Miće u Planinarski dom, te da-

lje preko Došen Dražena do Bačić Dulibe i našeg logora na Borin fažol. Sunce je jako, osjećam kapljice znoja kako mi klize po licu, ali taman kad vrućina postaje neizdrživa ulazimo u zonu hladovine i prelijepih gustih šuma koje pruža Srednji Velebit, a naročito područje Crnog Dabra. U podnožju Kize nailazimo na izvor vode, te puštamo hladnu svježu vodu da nam kupa znojna tijela, praznimo boce kupovne vode i punimo ih izvorskom vodom, te zadovoljni krećemo u pohod Kizi. I opet vrh, i opet prekrasan pogled

foto: Ana Kokan

28.07.2005.g. je. Sat pokazuje 8 sati ujutro. Ja sa spremnim rancem i krmeljavim očima čekam naš klupski rolls royce da me pokupi i odveze do najdraže mi planine Velebita. Upadam u kombi, ekipa već dobro raspoložena, neki sa sendvičem u ruci, neki sa sendvičem i pivom.. stvari su svuda oko nas, opremljeni smo do zuba i ništa nas ne može iznenaditi. Možda samo Ante kojem je kombi prvi put povjeren na čuvanje i vožnju i koji kreće bez spuštene ručne kočnice uz negodovanje da kombi neće da vuče!! Vjerrno nas slijedi u svom autu s roditeljima i najmlađa planinarka u klubu, devetomjesečna Nola, ubrzo najveća zanimacija svih planinara i glavna zvijezda našeg logora. Stižemo na Velebit i dalje u dobrom raspoloženju, ali vidno oznojeni uz gubitak barem kilograma tjelesne težine, jer nam je kombi priuštio 4 sata besplatne saune, pravimo logor, ložimo logorsku vatru...Priroda je prekrasna, nalazimo se u Bačić dulibi na Srednjem Velebitu, a ispred nas se izdiže kao div prekrasan Bačić kuk.

foto: Ivana Lozić

Ana Kokan

foto: Ana Kokan i zadovoljni nastavimo naš put prema Bačić dulibi i našem logoru. U logoru i dalje dobro raspoloženje, uz vatricu, prepričavamo današnja događanja i slušamo sjećanja na neke značajne podvige naših iskusnih planinara. I sviće zadnji dan našeg boravka na Velebitu, polako spremamo stvari, u meni se izmjenjuju osjećaji tuge i sreće; tuge jer je došao trenutak odlaska s ove prekrasne planine, a sreće jer ovakva planina postoji i neće me se baš tako lako riješiti.

Jama Nevidne vode Teo Barišić

foto: Teo Barišić

Nakon uspješnog logora na obroncima Crnopca speleolozi Mihovila su razmišljali kako će se kroz kasno ljeto i jesen naodmarati kroz ture

picigina i možda do kraja godine pronjuškati po kojem manjem objektu u šibenskoj okolici. No vrag nikad ne spava, ovaj put u vidu našeg prijatelja Marina, koji je početkom ljeta pomalo s raznim ekipama neumorno trošio špage dva kilometra od hrvatske granice, na sjeveroistočnim padinama planine Dinare, jugoistočnoj strani Livanjskog polja u jami Nevidna voda koja je

foto: Teo Barišić

od ranije poznata splitskim speleolozima, ali je duže vrijeme ostala neistražena. Istraživanja su prekinuta za vrijeme logora na sjevernom Velebitu. Onda poziv… Je, došli smo na 400 i prošli nešto dalje, oćete svratiti? Stvorila se dva slobodna dana i gazimo (26/27.08), Aida i Teo, Marin , Vjetar, Buco, Marko B., Vedra, Dado. Mosoraši, Splitovci, Kaštelani, Omišljani. Šibenčani su ovom prilikom pratili do –410m pa se zbog manjka vremena morali vratiti, a Splićani dosegli dubinu od neslužbenih 460m i zaustavili se na 30ak metara dubokoj vertikali. Postignutom dubinom jama će postati možda i najdublja u BiH. Dva veličanstvena otvora osvjetljavaju ulaznu vertikalu od 150m do samog dna gdje se nalazi jezero iz kojeg se voda prelijeva u sljedeće vertikale od 80 i 150m te potom ulazi u koljenasti meandar. Huka vode koja se prelijeva iz jezera se zbog izuzetne akustike prostora čuje i na samom ulazu u objekt pa je jama tako i dobila ovo neobično i lijepo ime. 9-11.09. je uslijedio pokušaj izvlačenja konopa, ovaj put Aida, Vice, Luka i Božo iz “Mihovila”, uz Splićane i Zagrepčane, ali uzalud. Snaga vode je bila tolika da se nije moglo dalje od druge vertikale. 01/02.10. Vice, Juki i Andrijan u završnoj akciji vađenja špage za ovu godinu. Bakša veli da mu je jama top 5, a to nešto znači. Tako su Šibenčani ove godine zalutali ponovo ispod 400 metara dubine, i ono što je najvažnije stvara se lijepa prilika za sljedeću godinu za ići dalje dok nam Dinara to dozvoli. Jama je fenomen za sebe i još će o njoj biti puno riječi, pa je još veće zadovoljstvo biti među prvima. Nakon godine svojih istraživanja dočekali smo biti malo gosti na tuđim akcijama i toga će ubuduće biti još i više.

foto: Teo Barišić

Slobodno penjanje u Šibeniku

Lički gorski biseri

penjačkih aktivnosti nastavak je ispunjavanja zacrtanih ciljeva HGSS-a Stanice Šibenik u 2005-toj godini i izvjesno je da će se nastaviti s ovim aktivnostima tijekom sljedećih mjeseci u vidu izlaska manjih grupa penjača na penjališta u okolnim županijama. Žalosna je činjenica da unatoč impresivnom reljefu Šibensko-kninske županije na penjačkim mapama i vodičima predstavlja bijelu mrlju bez ijednog uređenog penjališta. Koliko je slobodno penjanje razvijeno kao rekreativna aktivnost dovoljno je pogledati kanjon Velike Paklenice gdje se u jednom danu zna naći više stotina penjača gdje penju cijele obitelji, do najmanje djece u dobi 3-5 godina. Nadamo se da će se ovom inicijativom i to promijeniti i ovom prilikom HPK Sv. Mihovil poziva sve zainteresirane za slobodno penjanje da se jave u prostorije kluba za dalji razvoj ove vrste aktivnosti.

foto: Joso Gracin

Skupilo se ipak nas šestoro te krenusmo put Lovinca u obilazak ličkih gorskih bisera, kako su ih nazvali domaćini. Bilo je 150-ak planinara, a kako smo mi poznati da ne volimo baš gužve na stazama, pri kraju otvaranja krenuli smo već u obilazak. Prvi cilj nam je bila Zir stijena usred Ličkog polja, visoka 850 m. Krenuli smo opet na divlje, al’ opet sigurno i brzo došli smo do vrha odakle se pružao pogled na Velebit, sve od Crnopca do Visočice, pa i dalje. Nakon što smo stigli na Malovan krenuli smo prema Tremzini, odnosno Oklinku (1187 m). Sve smo to završili obilnom večerom i ličkim pivom, a potom otišli na spavanje u Baške Oštarije. Ujutro smo zaobilaznim putem krenuli na Oštri Kozjak (1168 m), čije je ime stvarno opravdano, jer čak je i Pegi dobacio kako ni cepin ne bi bio naodmet za uspon. Nakon Oštrog krenuli smo na Crni vrh (1197 m) preko Crnih stijena. Sam uspon je prilično težak, mi pomalo umorni, al’ ne odavajući to jedno drugom, dajemo sve od sebe i stižemo gore. Neugodan vjetar nas je brzo potjerao dolje, ali drugom stranom, ispod Metle, pa nazad na Baške Oštarije. Tamo smo se još dobro odmorili, dočekali Antu i “njegove djevojke”, koji su pješačili od jutra pa sve do popodneva, i polako se vratili našem kraju.

foto: Dečko

Tijekom vikenda 3. i 4. 09. 2005. g. Stanica Hrvatske gorske službe spašavanja – Šibenik je organizirala društveni izlet na penjalištu Planovo kod Omiša kome su se pridružili i članovi HPK “Sveti Mihovil” iz Šibenika i HPD “Promina” iz Drniša. Šibenski planinari su po prvi put u većem broju isprobali slobodno penjačke uspone na ovom atraktivnom penjalištu. Prvog dana je Šibenčanima u opremanju smjerova pomogao omiški domaćin iz HPD “Imber – Mosor”, Marko Babić, dok je već iskusniji Drnišan Mladen Matetić i sam opremio penjački smjer Kokica. Nakon što su prespavali u šatorima uz Cetinu, desetak šibenskih planinara su drugog dana i sami opremali i penjali smjerove duhovitih naziva Pop Slindro, Fanta, Antuntun, Apartmani Kuzmić, Kambo Belvede, Mali Galeb... težine i do 6a. Taj dan ih je pratila i ugodna naoblaka tako da je bilo moguće penjati tijekom cijelog dana za razliku od prethodnog kad se stijena užarila i penjače potjerala na picigin na široku pješčanu plažu ispred Omiša. Početak i razvoj

Mate Protega

foto: Mate Protega

Teo Barišić

Mami li vas Mamet? Ivica Ninić Vice

foto: Jurjana Radaljac

foto: Aida Barišić razabirem poznate face, svi su odreda revni zavirivači u dubine. Ima tu i nešto cura... Ekipe iz Zagreba, Karlovca i Splita moraju se odmah oprostiti od svojih kromiranih cestovnih ljubimaca jer ulazimo u vrlo mračan krajolik i stupamo na put koji završava naprosto nigdje!

foto: Aida Barišić

Ovaj nam je put odredište podzemni objekt u Južnom Velebitu, Mamet, jama s najvećim grotlom u Europi. Odlučili smo da je najpametnije krenuti u sumrak iz Šibenika. Nakon kratkog pića u Gračacu nastavili smo zmijastom cestom prema Obrovcu sve dok na desnoj strani naš vozač nije opazio široki bijeli put. Tu smo imali zakazan mali sastanak. Noga na kočnicu, nagli trzaj volanom i mi ispadamo s asfalta. Civilizacija je ostala za nama. Razuzdana gomila nas očekuje. Pod LED rasvjetom

Trpamo u kombi konope, sav alat, osobnu opremu i ostale potrepštine. Naš parni stroj kreće, smrdi, ljulja se i svi brižno slijedimo taj dragi par svitala uzbrdo. Vozač Ante je pouzdan poput kombija i bezbroj puta prokušan. On je znao da ćemo ga izgurati iz svake rupetine u koju se putem zaglavi, a i mi smo znali za njega, “starog” kavalira, da neće pustit’ timun iz ruku pa sve ako mu i kočnice otkažu... foto: Joso Gracin Popevši se do ruba visoravni zatekli smo veliki travnjak i mjesečinu, tamo ćemo spavati. Ujutro bacam pogled s ruba: daleko dolje, Zrmanja se pričinja kao tanašna zmija, a još dalje prema moru sve iščezava, nestaje u izmaglici i plavetnilu, ustvari, nisam ponio očale...hm. ULAZ Prizor je izniman, ali za razliku od Munižabe, pridošlicama ne tjera strah u kosti. Ove se godine jedan čovjek u nju bacio, pa ništa, ni dlaka s glave mu ne fali. Naime, spustio se padobranom.

Mami nas Mamet, a doli još vlada gusta noćna tmina. Bacili smo kamen, mrak ga je progutao. 1, 2, 3... čekamo veliki prasak, ...4, 5, 6... mogao sam i pivo popit’,... 7, 8, 9, 10, BANG! Uskoro će u cijeloj jami početi borba između tame i svjetlosti. SILAZAK Dočim sunce visoko odskoči, jama pruža novu sliku: sići ćemo u divovsku zelenu bocu, visoku 200 m i punu svjetla. Cila je tapecirana mahovinom. Spustivši se 50 m preko 7-8 spitova niz grlo, ostaješ s nogama u zraku. Prevjes, ukopčaš descender i lagano toneš, toneš i daleko ispod vidiš reljef, zelenilo, ljudi su sitne točkice. Aterirat ćeš tek za 10-ak minuta. Bakša i Marin su se lagano pentrali, Joka i Juki pravili umjetničke fotografije, vjetar je pokušao zaradit koju kunu sviranjem, a mi besposličarili, šetali i filozofirali, duboko ispod zemlje... nastavak u idućem broju...

foto: Joso Gracin