Mostarsko savjetovanje 1966. godine by Husnija Kamberovic

Husnija Kamberović

HOD PO TRNJU

Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća

HOD PO TRNJU_novo.indd 1

6/29/11 6:56 AM

POSEBNA IZDANJA Knjiga 6 Izdavač: Institut za istoriju, Sarajevo Glavni i odgovorni urednik: Dr. Vera Katz

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 94(497.6)"19" KAMBEROVIĆ, Husnija Hod po trnju : iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća / Husnija Kamberović. Sarajevo : Institut za istoriju, 2011. - 283 str. : graf. prikazi ; 24 cm. (Posebna izdanja / Institut za istoriju, Sarajevo ; knj. 6) Bibliografija i bilješke uz tekst. ISBN 978-9958-649-07-3 COBISS.BH-ID 18917126

HOD PO TRNJU_novo.indd 2

6/29/11 6:56 AM

Husnija Kamberović

HOD PO TRNJU

IZ BOSANSKOHERCEGOVAČKE HISTORIJE 20. STOLJEĆA

INSTITUT ZA ISTORIJU U SARAJEVU Sarajevo, 2011.

HOD PO TRNJU_novo.indd 3

6/29/11 6:56 AM

HOD PO TRNJU_novo.indd 4

6/29/11 6:56 AM

Mostarsko savjetovanje 1966. godine Mostarsko savjetovanje održano 30. septembra 1966. dosad je spominjano u literaturi i ono je, uglavnom, smatrano prekretnicom u razumijevanju nacionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini nakon Drugoga svjetskog rata. Ono je otvorilo hrvatsko pitanje, odnosno “ukazalo na različite oblike obespravljenosti hrvatskog stanovništva zapadne Hercegovine”, ali i omogućilo ulazak u novu etapu “muslimanskog pitanja” koje će u narednih nekoliko godina biti vrlo prisutno u političkim debatama. Savjetovanje je označilo otvaranje procesa za stjecanje ravnopravnosti različitih naroda i različitih religija u Bosni i Hercegovini.1 Mostarsko svajetovanje je samo najznačajnija manifestacija jednog dužeg procesa kojega su bosanskohercegovački komunisti vodili radi stjecanja ravnopravnog statusa Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji. U tom je procesu bilo različitih etapa, bilo je i različitih pogleda unutar same komunističke elite, ali je glavna partijska struja ipak dovela do ovog Mostarskog savjetovanja, “otvaranja” zapadne Hercegovine i njezina uklapanja u šire integracione procese. Značaj Mostarskog savjetovanja treba sagledavati kroz odnos političkog centra i političke periferije, i tu je moguće uočiti barem dva kruga: u prvom je Bosna i Hercegovina predstavljala političku periferiju u odnosu na jugoslavenski državni centar, pri čemu je cilj ovog savjetovanja bio jačanje Bosne i Hercegovine kao političke periferije, i to integriranjem pojedinih političkih periferija u Bosni i Hercegovini oko jednog, bosan1

Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sarajevo 1998., 229.-230. Filandra savjetovanje ocjenjuje važnim jer je ono, prema njegovom mišljenju, označilo “prihvatanje postojanja različitih naroda i različitih religija u Bosni. Religijsko i nacionalno pitanje u bosanskoj politici zadobiva pravo građanstva”.

150

HOD PO TRNJU_novo.indd 150

6/29/11 6:56 AM

Mostarsko savjetovanje 1966. godine

skohercegovačkog, republičkog centra; drugi krug odnosa podrazumijevao je razumijevanje Mostara kao regionalnog centra, a ostali hercegovački dijelovi, uključujući i krajeve u zapadnoj Hercegovini, imali su funkciju političke periferije. Pokazalo se, međutim, da ovaj drugi krug odnosa centar – periferija nije bio posve jasan, jer se već osjećala određena “napetost” u tim odnosima, čemu je mogla doprinositi i odluka o ukidanju srezova sredinom 1966. godine,2 što je značilo određeno gubljenje moći dotadašnjih regionalnih političkih centara. U takvoj atmosferi određenog sukobljavanja oko distribucije moći između regionalnih i lokalnih političkih identiteta došlo je do ovoga Mostarskog savjetovanja 1966. godine. Mogli bismo taj proces sagledavati u kontekstu odnosa različitih slojeva identiteta: lokalni, regionalni, nacionalni, državni. U slučaju Mostarskog savjetovanja u pitanju je bilo integriranje zapadne Hercegovine sa prepoznatljivim regionalnim identitetom u okviru republičkog bosanskohercegovačkog identiteta. Prema modelu koji je istražujući Bosnu i Hercegovinu primijenio njemački historičar Holm Sundhaussen, a u kojemu definira pojmove ”lokalni”, ”regionalni”, ”državni”, ”nacionalno-teritorijalni” identitet,3 možemo zaključiti kako je prostor zapadne Hercegovine ipak teško definirati u tako postavljenom modelu. Naime, Sundhaussen pod regijom podrazumijeva ”dio jedne države ili područje podijeljen[o] između dvije ili više susjednih država: poddržavni teritorij ili teritorij u graničnom području više država sa sopstvenim profilom. Regionalni identitet je zasnovan na jednakostima (stvarnim ili konstruiranim), koje razlikuju dotični teritorij i njegove stanovnike od okoline (pri čemu ta različitost nije identična sa ekskluzivnošću). Uglavnom se tu radi o zajedničkim karakteristikama kojima se pripisuje duga tradicija: npr. historija sa političkim, kulturalnim i/ili etničkim specifičnostima”. Uz to, Sundhaussen govori i o nacionalnoprostornom identitetu, pod čime podrazumijeva identificiranje sa jednim 2

Skupština SR Bosne i Hercegovine je 27. aprila 1966. donijela Ustavni zakon o ukidanju srezova, prema kojemu od 30. juna 1966. prestaju funkcionirati srezovi, a nadležnosti sa srezova se prenose na općine ili izravno na republički centar. (Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, br. 14, Sarajevo, 7. maja 1966, 105-106). 3

Holm Sundhaussen, “Od mita regije do ‘države na silu’: metamorfoze u Bosni i Hercegovini”, Prilozi, br. 38, Sarajevo 2009., 11-30.

151

HOD PO TRNJU_novo.indd 151

6/29/11 6:56 AM

Husnija Kamberović | hod po trnju – Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća

teritorije ”koji se od strane jedne nacije smatra sopstvenim prostorom. Budući da se ovaj prostor ne mora poklapati sa jednom državom potrebno je i smisleno praviti razlike između državnog i nacionalno-prostornog identiteta od slučaja do slučaja”. Tako bi prostor zapadne Hercegovine, s obzirom na nacionalnu strukturu i granicu sa Hrvatskom, sukladno ovom Sundhaussenovom modelu, mogao biti tretiran i kao nacionalno-prostorni identitet. Ipak, prostor zapadne Hercegovine najbolje je promatrati kao neku vrstu modificiranog lokalnog, regionalnog i nacionalno-teritorijalnog identiteta sa političkim, kulturnim, religijskim i etničkim specifičnostima. Jugoslavenski su komunisti, međutim, čitavu Hercegovinu smatrali zasebnom regijom, dok je prostor zapadne Hercegovine za njih predstavljao prostor sa zasebnim lokalnim identitetom uklopljenim u širi, hercegovački, regionalni identitet koga su oni priznavali, kako to pokazuju brojne adminstrativne podjele koje je Bosna i Hercegovina preživljavala poslije Drugog svjetskog rata, a u svim tim podjelama je prostor čitave Hercegovine činio jednu administrativnu cjelinu, bez obzira kako se ta cjelina nazivala (oblast, okrug, srez i td), uz povremene izmjene prostorne obuhvatnosti te cjeline.4 Ali, unutar tog regionalnog identiteta komunisti su također bili svjesni postojanja zasebnih lokalnih identiteta (ne ulazeći, za sada, u analizu komunističkog odnosa prema tim lokalnim identitetima), pri čemu je za njih zapadna 4

Vera Katz, “Administrativno-teritorijalno uređenje u funkciji organizacije vlasti u Bosni i Hercegovini (1945-1953)”. Historijska traganja, br. 1, Sarajevo 2008., 125-178); Adnan Velagić, Hercegovina od 1945. do 1952. Društveno-političke i privredne prilike, Mostar 2008.; Mada je ovaj komunistički pristup administrativnim podjelama u sebi sadržavao i određene ideološke poruke u skladu s proklamiranim konceptom stvaranja novog jedinstva različitih nacija, tu ipak treba uočiti i postojanje historijskih argumenata. Vidi: Jevto Dedijer, Hercegovina. Antropogeografske studije. Sarajevo 1991. (prvo izdanje 1909.); Draga Mastilović, Hercegovina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1918-1929), Beograd 2009.; Vidjeti također i niz tekstova objavljenih u časopisu Status (br. 8, Mostar 2005/2006, 66-149), pri čemu posebnu pažnju skrećem na Ivo Lučić, “Ima li Hercegovine? (Tko i zašto negira Hercegovinu i Hercegovce?), Status, br. 8, Mostar 2005./2006., 99-121; Za antropološki pogled na povijest Hercegovine u kasnoosmanskom razdoblju vidjeti: Hannes Grandits, Herrschaft und Loyalität in der spätosmanischen Gesellschaft. Das Beispiel der multikonfessionellen Herzegovina. Wien-Köln-Weimar, 2008.; Isti, “Ambivalentnost u socijalističkoj nacionalnoj politici Bosne i Hercegovine u kasnim 1960-im i u 1970-im: perspektive odozgo i odozdo”. Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka. Zbornik radova. Sarajevo 2009., 15-38).

152

HOD PO TRNJU_novo.indd 152

6/29/11 6:56 AM

Mostarsko savjetovanje 1966. godine

Hercegovina predstavljala upravo to – neku vrstu lokalnog identiteta, odnosno prostor sa izrazitom hrvatskom nacionalnom većinom.5 Pokazat ću to na nekoliko primjera iz 1950-ih godina, kada se sve više i sve češće počinje debatirati o stanju u zapadnoj Hercegovini zbog slabog utjecaja kojega su komunisti imali na tom prostoru. Pojava sve masovnijeg iseljavanja (emigriranja) iz Hercegovine u inostranstvo bila je povod za pokretanje ozbiljnije rasprave o stanju u Hercegovini, pogotovo jer su ti podaci ukazivali na slabu poziciju komunista na prostoru zapadne Hercegovine. Na sjednici sekretarijata Sreskog komiteta SK Mostar 19. maja 1960. Mirko Brenjo, govoreći o političkom stanju u Hercegovinu, iznosi podatke da je tokom Drugog svjetskog rata sa tog prostora oko 34.000 ljudi sudjelovalo na strani neprijatelja, od toga je 15.000 izginula, oko 15.000 takvih živi i dalje na tom području, a ako 2.000 je u emigraciji. Suđeno je oko 16.500 ljudi, svaki 6-7 odrasli građanin je krivično gonjen, a broj bi bio i veći ukoliko bi se tom broju dodali oni koji su “administrativno gonjeni”. On naglašava kako je rašireno bježanje, posebno iz zapadne Hercegovine, u inostranstvo. “Sada se priprema da bježi oko 500 ljudi”.6 U posebno urađenoj analizi o bjekstvima u inostranstvo iz Hercegovine (septembar 1960) naglašava se kako se do 1954. broj prebjegao kretao oko 30 godišnje, a od 1955. taj broj se značajno uvećavao, tako da je u prvih devet mjeseci broj prebjega iznosio 256, ali znatan je broj spriječen. Navodi se da “trenutno oko 600 lica namjerava iz Hercegovine pobjeći”.7 5

Jugoslavenski komunisti su krajem 1950-ih i početkom 1960-ih godina pod zapadnom Hercegovinom podrazumijevali tadašnje općine: Čapljina, Čitluk, Drežnica, Grude, Lištica, Ljubuški, dio Mostara, Posušje, Prozor i Seonica. Sve su to bili krajevi sa apsolutnom hrvatskom nacionalnom većinom. Vidjeti: Arhiv Hercegovačko-neretvanskog kantona (dalje: AHNK), Sreski komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine Mostar (dalje: SKSK Mostar), kut. (dalje: k.) 137, Stanje privrede na području “zapadne Hercegovine”, Mostar 10.7.1958; O broju i strukturi stanovništva na tom području vidjeti u Stanovništvo Bosne i Hercegovine po narodnosnom sastavu. Zagreb, 1995. 6

AHNK, SKSK Mostar, k. 44, Zapisnik sa sastanka sekretarijata Sreskog komiteta Mostar, 19.5. 1960. 7

AHNK, SKSK Mostar, k. 42, Analiza o bjekstvima u inostranstvo iz Hercegovine (septembar 1960).

153

HOD PO TRNJU_novo.indd 153

6/29/11 6:56 AM

Husnija Kamberović | hod po trnju – Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća

Najviše je prebjega iz zapadne Hercegovine (Čapljina, Čitluk, Grude, Lištica, Ljubuški, Mostar i Posušje). Najviše je bjegunaca sa sela, uglavnom su Hrvati (93%), mlađi i neoženjeni ljudi, koji emigriraju prije odsluženja vojnog roka. Politički problemi u Hercegovini, posebno u zapadnom dijelu, od 1950-ih godina bili su često raspravljani na partijskim sastancima. Tako je, na primjer, Ante Miljas u svojoj diskusiji na sreskoj konferenciji SK Mostar 9. jula 1955. godine, kojoj je predsjedavao Džemal Bijedić, a glavni referat podnio Franc Novak, govorio o političkim problemima na terenu, posebno na području Lištice. “Razni neprijateljski elementi skloni su da diskutuju kako se u zapadnoj Hercegovini malo uradilo, kako je zapostavljena teška industrija i skoncentrisana u Bosnu. Naravno, takve parole, kad se radi o životnom standardu, ljudi lako prihvataju. Činjenica je da je Savez komunista u Sreskom komitetu u tom pravcu malo učinio. Isto tako činjenica je da baš takvi reakcionarni elementi formiraju takvo mnjenje, a komunisti su često samo posmatrači. Često puta te parole i sami prihvataju i njihovi su nosioci. Zato računam da je jedan od osnovnih političkih zadataka u tom kraju Lištice da se raščisti pitanje privredne izgradnje, da se objasni onaj naš specifični put razvitka naše industrije, jer inače te mase su u stanju da idu pogrešnim putem i da se kod njih stvara šovinizam, koji može da rodi i teške posljedice”.8 Naredne godine također je na sastanku sekretara općinskih komiteta SK održanom 5. oktobra 1956. diskutirano o stanju u zapadnom dijelu Hercegovine.9 Bio je to pripremni sastanak za širu raspravu na sreskom komitetu SK Mostar, a akcenat je bio na političkom stanju u općinama, dok su ekonomska pitanja, koja su mogla otvarati mogućnosti za realnije sagledavanje stanja u ovom dijelu zemlje, ostala izvan domašaja diskutanata. Zbog toga je zaključeno da se o stanju u zapadnoj Hercegovini raspravlja ne samo u kontekstu političke situacije nego u znatno širem kontekstu, uključujući i privredne odnose. 8 9

AHNK, SKSK Mostar, k. 41, Zapisnik sa Sreske konferencije Mostar, 9.VII. 1955.

AHNK, SKSK Mostar, k. 42, Zapisnik sa sastanka sekretara općinskih komiteta podržanog 5.X. 1956.

154

HOD PO TRNJU_novo.indd 154

6/29/11 6:56 AM

Mostarsko savjetovanje 1966. godine

Na sastanku sreskog komiteta SKBiH Mostar 11. decembra 1956. Franc Novak je upozorio na djelovanje studenata iz zapadne Hercegovine koji su studirali u Zagrebu, te na djelovanje emigracije sa ovog područja i na djelatnost klera. Sve se to u ovom Novakovom referatu smatra neprijateljskim aktivnostima, ali je važno skrenuti pozornost na činjenicu da Novak ukazuje na privredne probleme koji se negativno odražavaju na političko stanje. 10 Međutim, nije se otišlo dalje od ukazivanja na probleme. Čak se kao jedan od zaključaka sa ovog sastanka navodi potreba boljeg informiranja ljudi iz zapadne Hercegovine “sa smjernicama društvenih planova federacije i republike”, kako bi se propagandno djelovalo u tom kraju, što je samo značilo konstruiranje virtualne stvarnosti i pokušaj da se stanovništvo propagandom uvjeri u tu virtualnu stvarnost, pa se insistira “na širenju mreže radio aparata i rasturanja štampe u većem broju primjeraka. Na taj način će se onemogućiti da pojedini neprijateljski raspoloženi elementi neobavještenost ljudi koriste u svoje ciljeve”. Nakon toga je održan niz sastanaka partijskih organizacija u Čapljini, Ljubuškom, Livnu i drugim mjestima, a početkom 1957. održano je i posebno savjetovanje sreskog komiteta SK Mostar posvećeno organizacionim pitanjima.11 Savjetovanje je otvorio Džemal Bijedić, koji je tada obavljao dužnost predsjednika Sreskog narodnog odbora, a uvodni referat je podnio sekretar sreskog komiteta SK Mostar Franc Novak. Vlado Šegrt je u diskusiji odmah istakao kako zabrinjava stanje na području Ljubuškog, Gruda, Prozora, Lištice i Jablanice, jer je veliki broj članova isključen iz Partije, a i utjecaj klera je veliki. “Mislim da smo i mi u Sarajevu griješili kad smo oštro postavljali pitanje religioznosti i kada su drugovi u Ljubuškom, Lištici i drugim mjestima isključivali drugove zbog manjih vjerskih obreda. Time smo te ljude otstranjivali iz našeg tabora u tabor klera, a poslije kad se postavlja pitanje klera napadamo kler kao kler, napadamo crkvu, a ne izdvajamo pojedine sveštenike koji su neprijateljski raspoloženi”. Također kritizira rad partije na terenu. ”Ima čitavih krajeva u kojima mi ne bi znali 10

AHNK, SKSK Mostar, k. 42, Zapisnik sa sastanka Sreskog komiteta SKBiH Mostar 11.XII. 1956. 11

AHNK, SKSK Mostar, k. 37, Zapisnik sa Savjetovanja Sreskog komiteta Saveza komunista Mostar, održanog dana 1.II. 1957.

155

HOD PO TRNJU_novo.indd 155

6/29/11 6:56 AM

Husnija Kamberović | hod po trnju – Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća

šta se radi i čitavi ti krajevi mogli bi da se odmetnu da nije UDB-e, a da mi o tome ne bismo znali”. Veli kako je zadatak partije da omasovi svoje članstvo, naročito u hrvatskim krajevima. “Mi treba da pođemo od postavke da za našeg života nećemo raščistiti sa religioznošću, a naš je zadatak da narod koji je religiozan pridobijemo tako da on bude naš vjeran saradnik u izgradnji socijalizma. Sa onim sveštenicima koji to hoće treba da sarađujemo (...) Jedino tim putem i omasovljenjem partijskih organizacija možemo popraviti stanje u zapadnoj Hercegovini (...) Mi treba da imamo u vidu to da ako jedna omladinka sa sela nije otišla na crkveni skup neće se ni udati. Intelektualci se bore da uđu u članstvo u SK, a kod seljaka to nije slučaj”. Džemal Bijedić je na ovom savjetovanju govorio o pitanju prijema novih članova u Savez komunista. Ponavlja podatke iz referata kojega je podnio Franc Novak, iz kojih se vidi da je u razdoblju od 1952. do 1956. iz Saveza komunista isključeno u Mostarskom srezu 1790 članova zbog religiozanih manifestacija. Bijedić naglašava da je nakon V. kongresa bilo kampanjskog prijema u SK, ali i kampanjskog isljučivanja iz SK. Mi moramo da pođemo od osnove da je sa članom SK nespojiva manifestacija religioznosti. Ako pođemo od postavke Statuta SK može se desiti to da primimo ovakve ljude. Činjenica je to da mi u našim selima i preduzećima imamo i te kako mnogo antireligioznih ljudi. Baš takvih ljudi imamo mnogo u selima i preduzećima. Ja mislim da ovakvi kakvi postoje da su to dobri ljudi koji rade u svim mogućim radnim akcijama i nije tačno da naš svaki čovjek ispoljava i ispunjava religiozne običaje i ide u crkvu. Uvjeren sam da u našim selima ima mnogo mladih ljudi koji ne idu u crkvu osim prilikom vjenčanja i krštenja. Mislim da mi imamo mnogo takvih ljudi ali ih ne vidimo.

U nastavku govora Bijedić osuđuje ponašanje jednog ateiste, koji je na nekom crkvenom zboru isključio struju u crkvi i time izazvao revolt stanovništva vjernika, koji su za to optuživali političke lidere.12 Bijedić zaključuje da se takvim ponašanjem samo nanosi šteta Savezu komunista. On navodi

Ante Ramljak je na ovom savjetovanju naveo primjer kako je jedan tehničar prilikom crkvenog zbora isljučio struju što je izazvalo političke probleme. Ramljak je naveo i još jedan slučaj: “Ima slučajeva da neki ljudi napiju popa pa se onda tuku sa njim i izazivaju ga”.

156

HOD PO TRNJU_novo.indd 156

6/29/11 6:56 AM

Mostarsko savjetovanje 1966. godine

i primjer kada su komunisti sazvali zbor birača u vrijeme kada se održava crkveni skup. Ako se radi o jednom takvom području gdje ljudi odlaze u crkvu ja nikada ne bih zakazivao zbor u 9 sati nego u 11 sati. Treba biti toliko elastičan i sve ono što se može politički treba iskoristiti. (...) Antireligiozna propaganda, ako je vulgarna, samo može da nam šteti, a kod nas stvarno postoji jedna jaka i pravilna antireligiozna propaganda preko štampe, škola i sl. Sve je to ustvari jedna vrlo zdrava antireligiozna propaganda. Na primjer, nastavnik preko nastave prirodopisa vrši tu propagandu. Nikakva zdrava i korisna antireligiozna propaganda nije to kad sin svom starom ocu baci sa zida ikonu.

Na temelju tih informacija je početkom 1957. u Organizaciono-političkom sekretarijatu CKSKBiH sačinjena Informacija o nekim problemima iz rada organizacija Saveza komunista u hrvatskim krajevima. U toj se Informaciji jasno isticalo kako je u krajevima sa hrvatskim većinskim stanovništvom postojala široka kampanja usmjerena prema onima koji nisu podržavali partijsku politiku, što je imalo negativne političke posljedice na tom prostoru. Posebno je to bilo vidljivo kada je u pitanju bio odnos prema vjerskim aktivnostima stanovništva. “U svim analizama opštinskih komiteta pitanje odnosa prema religiji se uzima kao najvažniji razlog teškoćama prilikom prijema Hrvata u SKJ”. To je bilo razlog, prema mišljenju u ovoj Informaciji, da je znatan dio Hrvata, koji je pristupio Komunističkoj partiji, bio isključivan iz članstva, što je, potom, dodatno kompliciralo stanje u tom dijelu zemlje. Uz to, navodi se da “u razgolićavanju neprijatelja ponekad se i pretjerano upotrebljavaju argumenti učešća u neprijateljskim redovima, a to ne pogađa samo neprijatelje, već i znatno veliku masu koja je zajedno sa njima učestvovala”, što negativno djeluje na poziciju komunističke vlasti u zapadnoj Hercegovini. “Ima više primjera da i sada prilikom odabiranja omladine u razne vojne škole, izboru milicionara, u dodjeljivanju stipendija i slično, presudnu ulogu igra držanje roditelja za vrijeme rata”, a nedovoljno se računa vodi i o nacionalnoj zastupljenosti kadrova u državnim institucijama. Kao primjer navodi se broj policajaca na području Hutova – Čapljina, gdje su u 4 policijske stanice od 30 policajaca svega 3 bili Hrvati, ali se navodi da i “kod znatnog dijela hrvatskog stanovništva još uvijek ima dosta šovinizma i nepovjerenja u Srbe i muslimane”, što je posljedica, kako se 157

HOD PO TRNJU_novo.indd 157

6/29/11 6:56 AM

Husnija Kamberović | hod po trnju – Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća

navodi u ovoj Informaciji, “utjecaja neprijatelja” čije djelovanje “počiva na šovinizmu – borba protiv tzv. Srbo-komunizma, borba za stvaranje hrvatske države u kojoj bi bila uključena i Bosna. Kao argumente, pored ostalog, uzimaju i to da su Srbi na svim rukovodećim položajima”. U ovoj se Informaciji ta činjenica čak i ne negira jer “u nekim hrvatskim ili pretežno hrvatskim opštinama Srbi i muslimani su na osnovnim rukovodećim mjestima”, ali se to pravda “nesmotrenosti u kadrovskoj politici”. Ovakav pristup iskazan u pravljenju ove Informacije već je ukazivao da se stanje u zapadnoj Hercegovini počinje sagledavati u nešto širim okvirima, pa je na sastanku Sreskog komiteta KPBiH Mostar 29. aprila 1957. Džemal Bijedić predložio da se načini sveobuhvatna analiza uspjeha komunista u pojedinim općinama Hercegovine, te Mostarskog sreza u cijelosti, a ta bi analiza trebala poslužiti u političkoj borbi za mobilizaciju masa na idejama izgradnje socijalizma.13 Slijedio je čitav niz rasprava na partijskim sastancima o stanju u Hercegovini. Na Trećem plenumu CK SKBiH održanom 20. juna 1957. Džemal Bijedić je diskutirao o privrednom razvoju Hercegovine, ali je isticao i probleme s kojima se susreće stanovništvo u tom dijelu zemlje.14 Narednih godina debate o političkom i privrednom stanju u zapadnoj Hercegovinu nisu nestajale sa partijskih sjednica. Iako je još uvijek dominirajuća teza bila ta da određena politička neprijateljstva prema komunističkoj vlasti imaju svoj korijen u historiji (čak u osmanskom dobu),15 sve se češće počinje ukazivati i na određene nepravilnosti u odnosu vlasti prema tom kraju. Zbog toga je koncem 1958. i početkom 1959, na inicija13

AHNK, SKSK Mostar, k. 37, Zapisnik sa sastanka Sreske konferencije Mostar, 29.april 1957.

AJ, ACSKJ, II BiH, k1/5, Stenografske bilješke sa III plenuma CKSKBiH održanog u Sarajevu 20. juna 1957. 15

AHNK, SKSK Mostar, k. 53, Opštinski komitet SK Lištica, br. 128/58 – Sreskom komitetu SK Mostar, Političko-privredna analiza za razdoblje predratno, ratno i posle ratno, 31.5.1958. U ovoj se analiza konstatira da u tom kraju “postoji još u izvjesnoj mjeri pritajena mržnja prema Srbima iako se ona rijetko ispoljava, jer nema za to pogodnih mogućnosti. Dok je mržnja prema muslimanima jedina na vjerskoj osnovi i to kod starijeg življa, koji vuku korjene od turske vladavine”.

158

HOD PO TRNJU_novo.indd 158

6/29/11 6:56 AM

Mostarsko savjetovanje 1966. godine

tivu sekretarijata Sreskog komiteta, održano nekoliko proširenih sastanaka Sreskog komiteta SK Mostar na kojima se debatiralo o stanju u privredi, prosvjeti, kulturi i političkom stanju na području sreza Mostar. Na jednom takvom sastanku održanom u januaru 1959. diskutiralo se o stanju u srezovima Čapljina, Čitluk, Grude, Lištica, Ljubuški, Posušje i Prozor, dakle uglavnom o zapadnoj Hercegovini. U uvodnom referatu na ovom sastanku ističe se kako je razvoj ovoga kraja nakon Drugog svjetskog rata obilježen historijski naslijeđenom ekonomskom zaostalošću, snažnim političkim utjecajem raznih građanskih i nacionalističkih stranaka, te posebno “i što je vrlo važno – kao rezultat dugogodišnjeg i smišljenog uticaja reakcionarnog klera”.16 Nedovoljnom razvoju ovoga kraja nakon Drugog svjetskog rata, prema ocjeni na ovom sastanku, doprinose još i “tradicija, patrijarhalni odgoj, primitivizam, konzervativizam, veze s inostranstvom itd. (...) Tu su i ostaci poraženog neprijatelja, koji s vremena na vrijeme djeluju i objektivno permanentno smetaju sređivanju stanja na ovom području, tu se nadovezuje i uticaj političke i ekonomske emigracije, strani, nama tuđi i neprijateljski uticaji itd. Nema šta, situacija vrlo složena i za pozitivno rješavanje vrlo komplikovana”. Na ovom sastanku glavni cilj je bio sagledavanje poslijeratnog razvoja tog kraja i definiranje ključnih problema u tom razvoju. Nisu se, međutim, komunisti mogli pohvaliti nekim značajnim uspjesima na polju privrednog razvoja ovog kraja, koji je i dalje ostao uglavnom usmjeren na poljoprivredu što se može vidjeti iz podatka da je u to vrijeme na prostoru zapadne Hercegovine svega 3% stanovništva radilo u industriji. Zato su kao svoju zadaću isticali “intenzivniju privrednu izgradnju ovih područja”, pri čemu se posebno apostrofiralo “pronalaženje mogućnosti privrednog oživljavanja područja Prozora i Posušja”, dok bi istodobno “u privrednoj orijentaciji na ovom području trebalo ići na izgradnju industrijske baze, koja odgovara našim mogućnostima, najvjerovatnije u Ljubuškom, što bi pomoglo brže ekonomsko podizanje čitavog područja, a vrlo je važno i stvaranje radničke klase koja bi vršila ozbiljan uticaj na razbijanje starih i stvaranje novih socijalističkih odnosa”. Ovo je još jedan dokaz da je ideološka osnova komunističkog koncepta industrijalizacije ležala upravo u ovoj želji da se izgradi brojna radnička klasa, preko 16

AHNK, SKSK Mostar, k. 53, Referat o stanju i odnosima u zapadnoj Hercegovini, Mostar 16. januara 1959.

159

HOD PO TRNJU_novo.indd 159

6/29/11 6:56 AM

Husnija Kamberović | hod po trnju – Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća

koje bi Komunistička partija, kao prevashodno partija radničke klase, bila u stanju steći kontrolu nad čitavim društvom. Problem je jedino da se to u ovom dijelu Hercegovine počelo shvatati tek gotovo dvije decenije nakon završetka Drugog svjetskog rata.

U ovo se vrijeme još uvijek nije bilo spremno otvoreno priznati da se griješilo u politici prema zapadnoj Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata. Tako se, na primjer, samo konstatira da “kadrovska politika u prosvjeti, kako u pogledu stručnih i političkih kvaliteta, tako i u pogledu razmještaja kadra, ne zadovoljava”. Tek će se nekoliko godina kasnije otvoreno priznati da je među prosvjetnim kadrom bilo puno nehrvatskih kadrova koji su ovdje došli iz drugih krajeva, dok je malo bilo hrvatskih prosvjetara. Priznaje se, doduše, da ima nerazumijevanja u politici omasovljenja partijskog članstva, a kao opravdanje pojedine partijske organizacije navode “veze ljudi ovih krajeva s ustaškim pokretom u toku rata i ostacima toga pokreta poslije rata, religioznost kao posljedica djelovanja klera itd. Te pojave stoje, o njima se mora voditi računa, ali isto tako mi, u interesu osvajanja masa, njihovog uključivanja u procese izgradnje socijalizma, moramo pokazati više razumijevanja, elastičnosti i političkog refleksa. Ne mogu se vječito svi ljudi, ili većina, a naročito omladina, jednog šireg i mnogo naseljenog područja vezati za grijehe iz rata, a ima, istina rjeđe, takvih slučajeva. To, u najmanju ruku, vrijeđa, stvara apatiju ne samo prema nosiocima takvih shvatanja, već prema socijalizmu kao sistemu”. Ovo je već bio nagovještaj u krugu sreskog komiteta da je nužno sa zapadne Hercegovine skidati hipoteku ustaštva, odnosno kako bi “u interesu izgradnje socijalizma” bilo potrebno oslobađati se te hipoteke.17 Nekoliko godina poslije ovog sastanka to će jasno doći do izražaja na velikom savjetovanju u septembru 1966. godine. 17

Ne bi trebalo odbaciti potrebu dubljeg istraživanja promjene odnosa jugoslavenskih komunista tokom 1960-ih godina prema onim krajevima u kojima tokom i nakon rata njihov utjecaj nije bio dovoljno primjetan. U vrijeme kada se otvaralo pitanje opstanka Jugoslavije očito su projugoslavenski orijentirani komunisti tražili širu društvenu podršku za ostvarenje svojih ciljeva. No, takva promjena kursa mogla je izazvati i negativne reakcije u drugim krajevima. Ako su te reakcije bile motivirane čak i jačanjem nacionalizma u pojedinim nacionalnim zajednicama, ne bi trebalo isključiti činjenicu da se jedan dio osjećao zapostavljanim u odnosu na druge nacionalne zajednice. General Gojko Nikoliš je u svojim sjećanjima zabilježio da je tokom 1967. uputio nekoliko pisama Titu i Bakariću žaleći se na zapostavljanje u razvoju krajeva u Hrvatskoj naseljenim srpskim stanovništvom, ali

160

HOD PO TRNJU_novo.indd 160

6/29/11 6:56 AM

Mostarsko savjetovanje 1966. godine

U analizi uzroka, toka i posljedica Mostarskog savjetovanja 30. septembra 1966, osim ovoga političkog stanja na terenu, valja imati u vidu i činjenicu da se početkom 1960-ih već počelo otvarati pitanje opstanka jugoslavenske države i da je određen proces demokratizacije bio na pomolu. O stanju u zapadnoj Hercegovini je do sredine 1960-ih razgovarano uglavnom na sjednicama sreskog komiteta, a potom je to postalo važno pitanje za najviši partijski vrh. Na sjednici Izvršnog komiteta CKSKBiH, 22. septembra 1965. godine donesena je Odluka da se pripremi jedna analiza političkog stanja u zapadnoj Hercegovini. “Smisao analize je da se daju politički odgovori na karakteristične političke manifestacije u jednom dužem vremenskom periodu u Hercegovini, posebno njenom zapadnom dijelu. Radi sprovođenja ovog zaključka Izvršnog komiteta određena je grupa u sastavu: Uglješa Danilović, Ivo Jerkić, Ismet Kreso, koji treba da naprave koncepciju izrade analize i sa njom upozna Sekretarijat IK CK SKBiH.”18 Za izradu analize predloženo je da se angažiraju osim političkih aktivista i niz ekonomista, profesora, politologa, među kojima Mile Alilović, Jakov Arapović, Božo Bevanda, Dragan Blažević, Ante Budimir, Esad Ćimić, Salko Ćurić, Branko Dželetović, Milorad Ekmečić, Jure Galić, Petar Jukić, Mile Kondža, Ante Miljas, Viktorija Matijević, Petar Oreč, Ferdo Palac, Mahmut Pehlivanović, Ante Ramljak, Mate Šalinović, Marko Šunjić i Ante Vrdoljak.19 Analiza je bila napravljene već koncem februara 1966, a razmatrana je na proširenoj sjednici Izvršnog komiteta CKSK Bosne i Hercegovine 30. su, prema njegovim sjećanjima, odgovori bili otprilike ovakvi: “Moramo najpre smiriti situaciju u krajevima koji nam za vreme NOR nisu bili, niti su sada, potpuno politički skloni. Kordun je naš, jer je to dokazano u ratu. Kordun treba i sada da bude strpljiv i mi računamo na njegovu političku svest”. [Gojko Nikoliš, Zapisi pod pritiskom, Beograd 1988, 239-253, citirano prema: Mile Bjelajac, “Proizvođenje novih nacija, novih manjina i teritorijalna pitanja (Koncept konkurentske države na tlu Srbije)”. Nations, States and Diasporas of the former Yugoslavia. Nacije, države i dijaspora na prostoru bivše Jugoslavije. Sremska Kamenica, 2009, 130.] 18 19

AJ, CKSKBiH, IKCKSKBiH, K. 2/24, Zapisnik sa sastanka IK CKSKBiH, 22.9.1965.

AHNK, SKSK Mostar, k. 137, Prijedlog radnog programa za izradu analize o društvenoekonomskom stanju i odnosima u mostarskom srezu s posebnim osvrtom na zapadni region, bez datuma.

161

HOD PO TRNJU_novo.indd 161

6/29/11 6:56 AM

Husnija Kamberović | hod po trnju – Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća

maja 1966. godine. Početkom juna Izvršni komitet je u dogovoru sa Sreskim komitetom odlučio da se održi savjetovanje o pitanjima koja su bila predmet Analize. Organizatori Savjetovanja su bili Izvršni komitet CKSK Bosne i Hercegovine i Sreski komitet Mostar. Pretpostavljam da je datum savjetovanje prolongiran zbog Brionskog plenuma i uklanjanja Aleksandra Rankovića, te je održano tek 30. septembra 1966. u Mostaru. Na savjetovanju su sudjelovali članovi CKSKJ i članovi CKSKBiH sa područja Hercegovine, članovi Kontrolne i Revizione komisije, savezni i republički zastupnici, generali JNA, članovi Sreskog komiteta, raniji društveno-politički aktivisti iz Hercegovine koji su u to vrijeme živjeli u drugim dijelovima zemlje, veći broj političkih aktivista iz općina zapadne Hercegovine, te predstavnici CKSK Hrvatske, Kotarskog komiteta Split i Garnizona JNA iz Mostara. Za savjetovanje je vladao veliki interes među političkim aktivistima, pogotovo s obzirom na to da su u Analizi pokrenuta vrlo važna pitanja, kao što su neki aspekti kadrovske politike, odnosi Saveza komunista i religije, problemi međunacionalnih odnosa, pojave nacionalizma i šovinizma, utjecaj Saveza komunista na javno mnjenje, pitanja iz oblasti obrazovanja i kulture, nesporazumi i neujednačeni stavovi u vezi s odlaskom radne snage u inozemstvo, odnosi institucija vlasti i vjerskih zajednica, teškoće i problemi u vezi sa školovanjem omladine, pitanja međukomunalne saradnje sa posebnim osvrtom na ulogu Mostara kao najrazvijenijeg centra u Hercegovini, problemima u općinama koje graniče s drugim republikama i tako dalje.20 Mnoga od ovih pitanja su i ranije bila predmet razmatranja na sjednicama komunističkih aktivista, ali je na ovom savjetovanju prvi puta ukazano na svu ozbiljnost tih problema i priznati određeni propusti koje je činila vladajuća partija u odnosu prema zapadnoj Hercegovini, pod čime su se podrazumijevale općine Čapljina, Čitluk, Ljubuški, Grude, Posušje, Lištica, Drežnica, Prozor, Seonica i zapadni dio općine Mostar. Analiza je napravljena i ona je, dakle, bila osnova za raspravu 30. septembra 1966. godine.21 20 21

AJ, CKSKBiH, k. 5, Informacija o savjetovanju u Mostaru, Sarajevo 5. maja 1967. AHNK, Mostar, fond Narodni odbor sreza (dalje: NOS) Mostar, k. 137, Osnovne

162

HOD PO TRNJU_novo.indd 162

6/29/11 6:56 AM

Mostarsko savjetovanje 1966. godine

U samoj Analizi razmatrana su i pitanja koja su se odnosila na širi prostor Hercegovine, ali je u fokusu interesa bilo stanje u zapadnoj Hercegovini. Ukazano je na probleme privrednog zaostajanja, ali i istaknuti pravci daljeg razvoja (pri čemu se posebno naglasila želja za razvojem aluminijske industrije), istaknut problem odlaska radne snage u inozemstvo, pretežito u Njemačku, pri čemu se posebno skretala pažnja na činjenicu da policijske vlasti vode najviše računa o tim ljudima. Posebno je apostrofiran nedovoljan razvoj školske mreže na prostoru zapadne Hercegovine u odnosu na školsku mrežu u drugim dijelovima Hercegovine, što je u narodu izazivalo “različite komentare o nacionalnoj ravnopravnosti, a kod političkih kadrova izvjesne zabune i osjećaj da je kurs za otvaranje škola u krajevima koji su imali veće učešće u ratu dirigovan iz centra”. Zbog toga je u Analizi konstatirano kako bi u buduće trebalo voditi više računa o školskom sistemu, te posebno o školskom kadru u zapadnoj Hercegovini “na kome živi kompaktno hrvatsko stanovništvo, a gdje su dugo vremena, u velikom broju, poslove u školstvu obavljali prosvjetni radnici drugih nacionalnosti”. Naglašen je i problem slabog prijema đaka iz zapadne Hercegovine u vojne škole, kao i loša politika stipendiranja đaka koji su motivirani da studiraju u Beogradu i Sarajevu, a ne Zagrebu što je dovelo do “organizovanog neprijateljskog istupanja manjeg broja hercegovačkih studenata na zagrebačkom sveučilištu”. Kao najveći nedostatak u djelovanju političkih aktivista u zapadnoj Hercegovini iznosi se “ocjenjivanje moralno-političkog lika mladog čovjeka prema držanju njegovih roditelja ili rodbine u ratu”. Ovaj stav iz Analize će biti kasnije najviše navođen prilikom davanja ocjena o vrijednosti i društveno-ekonomske karakteristike Mostarskog sreza, s posebnim osvrtom na neke idejnopolitičke probleme u zapadnoj Hercegovini. Ova Analiza ima ukupno 56 gusto kucanih stranica i dosad ju je najopširnije koristio Šaćir Filandra u knjizi posvećenoj bošnjačkoj politici u 20. stoljeću, a o njoj je bilo riječi i u članku Husnije Kamberovića posvećenom odnosu Josipa Broza Tita prema bosanskohercegovačkoj vladajućoj eliti sredinom 1960ih godina. U ovom radu, kao i i ranijem članku, koristim primjerak iz Arhiva HNK u Mostaru, na koji mi je pažnju skrenuo dr. Ivo Lučić, kome ovom prilikom iskazujem zahvalnost za taj kolegijalni potez. Osim toga, dio materijala vezanih za ovo savjetovanje (materijal pripremljen za savjetovnaje, Gačićev referat, Mijatovićeva diskusija i Informacija o savjetovanju) mogu se naći u knjizi Savez komunista Bosne i Hercegovine u borbi za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost. Sarajevo 1977.

163

HOD PO TRNJU_novo.indd 163

6/29/11 6:56 AM

Husnija Kamberović | hod po trnju – Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća

značaju savjetovanja. Bilo je to prvi put da vladajuća partija, pobjednica u ratu, priznaje da je griješila jer je čitav kraj tretirala kao neprijateljski zbog neprijateljskog djelovanja u ratu. U novinskim najavama ovoga svjetovanja naglašavalo se da je to samo jedno u nizu planiranih savjetovanja s ciljem sagledavanja ekonomske i političke situacije u pojedinim regijama Bosne i Hercegovine.22 Činjenica da su i najava i izvještaj objavljeni na prvoj stranici lista Oslobođenje govori o tome koliki je značaj republički centar davao ovom regionalnom savjetovanju.23 Razlog tome je svakako nastojanje tadašnje vladajuće bosanskohercegovačke političke elite da ojača položaj Bosne i Hercegovine u okvirima jugoslavenske federacije u doba kada su gotovo svi nastojali jačati republičke identitete. Bosna i Hercegovina je iskazivala veliko nezadovoljstvo položajem bosanskohercegovačke privrede i posebno cijenama bosanskohercegovačkih proizvoda, te problemima u vezi s izgradnjom aluminijske industrije i završetkom izgradnje nekih infrastrukturnih objekata, pri čemu je ključni problem bio vezan za izgradnju pruge Sarajevo – Ploče. U tom smislu je pitanje zapadne Hercegovine, te pokušaj njene čvršće integracije u bosanskohercegovačke okvire, za tu elitu bio veoma važan. Savjetovanjem je predsjedavao sekretar Sreskog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine Mostar Vaso Gačić. On je u svom uvodnom izlaganju, ukazujući najprije na nerazvijenost tog regiona prije Drugog svjetskog rata, akcenat stavio na “nagli razvoj” Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata, ali nije zaboravio naglasiti da su ekonomska zaostalost i bezakonja prije rata utjecali i na “konfrontaciju snaga u ovoj oblasti u toku Drugog svjetskog rata”. On je priznao da je iz različitih razloga, a posebno zbog potrebe “likvidiranja ostataka političkog neprijatelja”, 24 poslije rata bilo “krivog pristupa” prema stanju u Hercegovini. Taj pristup se, prema 22

“Savjetovanje o društveno-političkim problemima mostarskog sreza”, Oslobođenje, 30. septembra 1966., 1.

“Povoljniji uslovi za razvitak Hercegovine”, Oslobođenje, 1. oktobra 1966., 1,4.

“Povoljniji uslovi za razvitak Hercegovine”, Oslobođenje, 1. oktobra 1966, 1. U kasnije objavljenoj verziji Gačićeva referata izraz “likvidiranje” zamijenjen je izrazom “onemogućavanje” (Uporedi Savez komunista Bosne i Hercegovine u borbi za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost, 32).

164

HOD PO TRNJU_novo.indd 164

6/29/11 6:56 AM

Mostarsko savjetovanje 1966. godine

njegovoj ocjeni, ogledao u “jednostranosti, uskom posmatranju prilika, isključivosti u sprovođenju pojedinih mjera i nevjerici u spremnost većeg dijela stanovništva da prihvati i podrži našu politiku”. Gačić je priznao da je dolazilo i do “nesporazuma među kadrovima, a to se prenosilo dalje na odnose između izvjesnog broja njih i stanovništva tih sredina”. Ukazao je i na “prenebregavanje značaja vjerskih osjećaja masa, podvojenost prema njihovom ispoljavanju, a posebno jednostranost u njihovom političkom tretiranju”, što je utjecalo na zaoštravanje odnosa i manifestiranje krutosti i “političkog kaprica” prema “stanovništvu ovoga kraja”.25 Gačić je dalje kazao: Uopštavanje i opterećivanje stanovništva događajima iz doba rata nanosili su ozbiljne štete političkim odnosima, stvarajući intimno nezadovoljstvo i unutarnju pobunu kod ljudi i ukorjenjujući osjećaj političke nejednakosti u odnosu na druge sredine i područja. Pripisivanje ratnih zabluda i grešaka mlađim generacijama dovodilo je do ozbiljnih problema. To se posebno odražavalo u politici školovanja omladine, u stavovima oko njenog prijema u vojne akademije, kod upućivanja u škole rezervnih oficira i podoficira, prijema u škole milicije i zapošljavanja u neke službe. I do danas neki od ovakvih pristupa nisu eliminisani.26

Da bi argumentirao takve ocjene Gačić je naveo kako su “prije dva mjeseca preko Milicije u Lištici prikupljani podaci za 300 omladinaca koji podliježu vojnoj obavezi, naročito o držanju njihovih roditelja u ratu”, a naveo je i primjer da su dvojica mladića iz Posušja bila primljena u Školu rezervnih oficira , “ali su kasnije odbijeni s motivacijom, da su im roditelji poginuli kao pripadnici neprijatelja, premda obojica potiču iz dobrih po25

Ovdje navodim Gačićeve riječi prema izvještaju u listu Oslobođenje, s obzirom da su one u odnosu na objavljenu diskusiji vjerodostojnije. U objavljenoj diskusiji stoji da je iskazivan politički kapric “prema pripadnicima hrvatske nacionalnosti, posebno u zapadnoj Hercegovini” (Uporedi Savez komunista Bosne i Hercegovine u borbi za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost, 33). Međutim, na ovom savjetovanju je i sam Cvijetin Mijatović upozorio na pogrešan pristup koji se ispoljavao i kroz Gačićev referat u kojemu je uporno izbjegavao spomenuti hrvatsko ime nego je samo govorio o “stanovništvu ili narodu ovog kraja”. Mijatović, doduše, ne spominje ime Vase Gačića, ali je vidljivo da je upravo on u svom referatu stalno spominjao “stanovništvo ovog kraja” i “narod ovog kraja”, a izbjegavao jasno kazati da se to odnosi na hrvatsko stanovništvo. 26

Savez komunista Bosne i Hercegovine u borbi za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost, 33.

165

HOD PO TRNJU_novo.indd 165

6/29/11 6:56 AM

Husnija Kamberović | hod po trnju – Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća

rodica. Otac jednog je čak poginuo kao partizan, a on sam je član SKJ od 1960. godine i vrlo aktivan u društvenom radu”. Gačić je ukazao na probleme u zapadnoj Hercegovini u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, ali je on to nastojao svesti na krivo djelovanje pojedinaca:27 Proces demokratizacije u zapadnoj Hercegovini nailazio na grčevite otpore, upravo usljed birokratizacije pojedinaca i grupa i njihovih nastojanja za monopolisanjem čitave političke misli i akcije, što je u narodu rađalo suprotne težnje, a posebno među intelektualnom omladinom koja se školovala u drugim sredinama i koja se s procesima birokratizacije tamo saživljavala (...) Ali, i pored očiglednog progresa i napretka na svim sektorima društvenog djelovanja, još uvijek su prisutna pojedinačna mišljenja koja ne priznaju da su cjelokupni društveni razvoj i politika Saveza komunista prema nacionalnom pitanju, i ravnopravnosti svih naroda, značajnije djelovali na izmjenu i evoluciju svijesti.

Među sudionicima diskusije preovladavalo je priznavanje grešaka u odnosu prema hrvatskom stanovništvu u zapadnoj Hercegovini. Stjepan Dodik je izjavio da su “na području zapadne Hercegovine mnogi ljudi neosnovano sumnjičeni i to samo zbog političkih opredjeljenje njihovih porodica u toku rata”, a Krešo Buntić je bio veoma otvoren kazavši da je “u poslijeratnom periodu bilo nepromišljenih poteza od strane organa državne bezbjednosti prema Hrvatima, koji su ostavili teške posljedice. Tako sa područja Lištice jedno vrijeme niko nije mogao otići u inostranstvo jer se smatralo da će svako ko ode postati neprijatelj odnosno emigrant. (...) Za neke omladince slate su u JNA nepovoljne karakteristike”. Jedan od sudionika (Simo Babić) u svojoj je diskusiji izrazio razočarenje tokom diskusije, koja, po njegovom mišljenju, “nije svestrana”, te da isticanje ekonomskih problema ne bi trebalo biti predmet rješavanja na takvim savjetovanjima, ali je izrazio zadovoljstvo što se “međunacionalnim odnosima u Hercegovini prilazi sa aspekta aktuelnih društveno-ekonomskih pitanja”.28 27 28

Savez komunista Bosne i Hercegovine u borbi za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost, 35.

“Povoljniji uslovi za razvitak Hercegovine”, Oslobođenje, 1. oktobra 1966, 4; Cvijetin Mijatović je u svojoj diskusiji izrazio neslaganje sa ovim pristupom, ali je istakao da vjeruje da je i Babićeva diskusija bila “dobronamjerna”. U objavljenoj Mijatovićevoj diskusiji izostavljen ovaj dio u kojemu on spominje Simu Babića (Savez komunista Bosne i Herce-

166

HOD PO TRNJU_novo.indd 166

6/29/11 6:56 AM

Mostarsko savjetovanje 1966. godine

Iz uvodnog izlaganja Vase Gačića te ostalih diskusija bilo je vidljivo da postoji spremnost da se stvari imenuju pravim imenom, mada je kod nekih, posebno kod Vase Gačića, bilo i određenog opreza, s obzirom da je on govorio stalno o “narodu ovoga kraja” prema kome su činjene određene nepravde nakon Drugog svjetskog rata. Na takve stidljive ocjene reagirao je Cvijetin Mijatović, politički sekretar Centralnog komiteta SKBiH,29 koji, referirajući se na diskusije u početnoj fazi savjetovanja, kaže kako su o stanju u zapadnoj Hercegovini prvi put počeli diskutirati 1965. zbog ponašanja jednog dijela studenata iz zapadne Hercegovine u Zagrebu “koji su bili okrivljeni za rad u jednoj fašističkoj ilegalnoj organizaciji”. Tada su razgovarala vodstva iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske i tom se prilikom pokrenulo niz pitanja o stanju u zapadnoj Hercegovini. Tada su se, prema Mijatoviću, postavljala pitanja da li bi bilo korisno otvoriti pitanje samo o stanju u zapadnoj Hercegovini “da li ćemo možda stvoriti nedoumicu ili reakciju na drugoj strani. Drugo, da nećemo vještački izdvojiti stvari iz cjeline, pa je bilo ozbiljnih dilema da li da raspravljamo o cijeloj Hercegovini ravnomjernije a ne kao do sada”. Mijatović zaključuje da je, bez obzira na različita tumačenja, Mostarsko savjetovanje i otvaranje problema Hrvata bilo korisno za budući razvoj. U nastavku on, referirajući se na neke diskusije kaže kako je iznenađen što diskutanti uglavnom govore o “stanovništvu zapadne Hercegovine”, “stanovništvu toga kraja”, “narodu toga kraja” i slično, te nastavlja: A hrvatskog imena kao da se libimo da kažemo. Nije li tu nešto ostalo nad čim treba da se zamislimo? Izradiće se brošure, čitaće je ljudi i primijetiće da se ovdje spominje kao bezimeni elemenat, otkud to kod nas u našoj terminologiji? A, ja hoću da kažem da se ne može tako postaviti ova stvar na ravnu dasku, na ravno. Tih apstraktnih pitanja ima, ta pitanja imaju svoj kompleks i kod Srba, i Muslimana, i Hrvata. Kakav kompleks? Zašto? (...) Ja sam uvjeren (...) da bi se trebalo jednom pred sobom i pred javnošću otvoreno, samokritički,

govine u borbi za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost, 43-49). 29

Arhiv Tuzlanskog kantona, Cvijetin Mijatović, Diskusija o savjetovanju u Mostaru 1966. Diskusija objavljena u Savez komunista Bosne i Hercegovine u borbi za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost (43-49) neznatno se razlikuje od originalne verzije, što je rezultat autorizacije teksta, a ne naknadnih izmjena. U ovom radu koristim Mijatovićevu originalnu diskusiju.

167

HOD PO TRNJU_novo.indd 167

6/29/11 6:56 AM

Husnija Kamberović | hod po trnju – Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća

hrabro kazati (...) kako smo mi nedosljedno sprovodili politiku u nacionalnom pitanju u čitavom nizu slučajeva u našoj Republici (...) u prvom redu (...) prema hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini. (...) Mi smo imali jedan period, nažalost, poslije naše revolucije da u krajevima hrvatskim je teško bilo Hrvat biti. To treba da kažemo ako hoćemo istini da gledamo u oči (...)

Iako je cilj ovoga savjetovanje bio stvaranje uvjeta za integraciju zapadne Hercegovine, kao političke periferije, sa bosanskohercegovačkim republičkim centrom, neke diskusije su ukazale i na odnos hercegovačkih periferija prema Mostaru kao centru Hercegovine. Na to je ukazao Huso Koluder koji je istakao da je “Mostar gravitacioni centar cijele Hercegovine i da zato ovaj grad ima velike obaveze u ekonomskom i društveno-političkom povezivanju svih komuna u srezu, posebno o ekonomskim, prosvjetnim, zdravstvenim i drugim zajedničkim pitanjima”. To je podstaknulo Cvijetina Mijatovića da govori o ulozi centra u jednom kraju: To je jedno pitanje koje se ne tiče samo ovog kraja. Ono je takvo da je interesantno za nas i ostaje pred nama da ga malo dublje razmotrimo. Sigurno je da ima nečeg zakonitog u tome jer se javljaju određeni sukobi i protivrječnosti, zaoštravaju se odnosi između okoline i ovih centara, bar, imamo takve podatke za Mostar, Banjaluku, Tuzlu, Sarajevo, a to se odnosi i na druge centre. Da vidimo šta je to, otkud to dolazi? Kako to premostiti? Jer, tu se onda inkorporiraju važna pitanja kao što su odnos grad – selo. Ovo pitanje se ne postavlja samo u vezi kulture nego je vezano za napredna strujanja, ideje, pitanje kompleksnog funkcionisanja tih centara čija će uloga biti i dalje takva da će biti važna i neće im smetati to što mi sada tim centrima oduzimamo njihove administrativne prerogative jer više nisu centri srezova, neće biti centri političkih rukovodstava. Rano je diskutovati, a možda će to biti i prednost. Možda će to stvoriti uslove da se na ravnopravnoj osnovi nađu stvarne sadržine za punije funkcionisanje, ostvarenje te funkcije što samo mogu da urade centri na svoju okolinu, da djeluju na svoju okolinu.

Zbir pitanja koja je na kraju postavio Mijatović govoreći o odnosu regionalnih centara (Mostar) i regionalnih periferija (općine zapadne Hercegovine) otvaraju tu vrlo važnu dimenziju ovoga savjetovanja, koja se mora imati u vidu kada se govori o njegovom značaju. U vezi s Mostarom važno je istaknuti da je taj problem odnosa Mostara kao centra i hercegovačkih 168

HOD PO TRNJU_novo.indd 168

6/29/11 6:56 AM

Mostarsko savjetovanje 1966. godine

periferija bio vrlo izražen početkom 1960-ih godina, pa su čak 1962. neki mostarski politički kadrovi bili kritizirani kao nositelji mostarskog “lokalizma”, koji je vodio zanemarivanju i marginaliziranju nemostarskih kadrova. Ovaj aspekt Mostarskog savjetovanja važan je i zbog toga što se nakon njegova završetka raspravljalo o tome kako je Mostar reagirao na stavove zauzete na savjetovanju. Branko Mikulić u svojim bilješkama pod datumom 8. marta 1967. piše kako bi bilo potrebno ispitati reagiranja u Mostaru koji je na Mostarsko savjetovanje “ostao gluv (...) U Mostaru – čim se pomene Hrvat odmah im se prišiva etiketa, što se u Hercegovini ružno prima i komentariše”.30

Zbog toga je Predsjedništvo CK SKBiH na sjednicama održanim 28. marta 1967. i 12. aprila 1967. rasporavljalo o posljedicama Mostarskog savjetovanja, kada je usvojena i posebna Informacija o savjetovanju u Mostaru.31 Ocijenjeno je da je savjetovanje dalo dobre rezultate, da je dobro prihvaćeno na prostoru zapadne Hercegovine, ali je ukazano da je i nakon toga bilo mišljenja da su “izvjesne deformacije iz oblasti međunacionalnih odnosa suviše naglašene i dramatizovane, te da će se to štetno politički odraziti”. U Informaciji se takva razmišljanja ocjenjuju pogrešnim, a kao razlog njihova postojanja navodi se “nedovoljna obaviještenost” o onome što se na savjetovanju raspravljalo, pogotovo što vrijeme i iskustvo pokazuju da je savjetovanje odigralo pozitivnu ulogu u rasvjetljavanju čitavog spleta pitanja i problema koji su se tokom vremena nataložili. Otvoreno raspravljanje određenih problema skinulo je predrasude da se radi o delikatnim pitanjima, pa se na njih danas gleda otvoreno i sa više realizma. Danas je moguće konstatovati da je savjetovanje kod većine kadrova u Hercegovini primljeno i protumačeno pozitivno. U političkim vodstvima zapadne Hercegovine izražavaju se mišljenja da su i sami trebali neke probleme prije i otvorenije postaviti i da u budućoj praksi mora biti prisutna veća otvorenost u tretiranju svih političkih pitanja.

Arhiv Federacije Bosne i Hercegovine (dalje: AFBiH), Branko Mikulić (dalje: BM), k. 6.

AJ, CKSKBiH, k. 5, Informacija o savjetovanju u Mostaru, 5. maja 1967.

169

HOD PO TRNJU_novo.indd 169

6/29/11 6:56 AM

Husnija Kamberović | hod po trnju – Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća

Zanimljivost ovog savjetovanja je i u tome da na kraju nisu usvojeni nikakvi zaključci, nego je ostavljeno u zadatak Izvršnom komitetu CKSKJ da sa drugim državnim i političkim tijelima “a naročito opštinskim komitetima ovog područja pronađe najpogodnije oblike za temeljitije razmatranje nekih od tih pitanja ili da inicira njihovo rješavanje”. Napomenuto je i da bi Institut za istoriju radničkog pokreta i Fakultet političkih nauka mogli pripremiti projekte o naučnom istraživanju historijskih događaja u Hercegovini u predratnom i ratnom razdoblju. Ne treba zanemariti niti slijedeći dio stavova Predsjedništva CKSK Bosne i Hercegovcine o Mostarskom svajetovanju: Na Predsjedništvu je također istaknuto da će i u buduće, bez obzira na ukidanje sreza, biti značajna uloga Mostara kao političkog, privrednog i kulturnog centra Hercegovine. Rečeno je da u uslovima samoupravljanja novi odnosi među komunama mogu se razvijati, prije svega, na bazi obostranog interesa radnih ljudi, radnih organizacija i komuna u cjelini, ali bi isto tako bila politički veoma štetna svaka tendencija vještačkog zatvaranja Mostara i sprečavanja normalnih integracionih procesa u raznim oblastima društvenog života.

Bez obzira na pozitivne ocjene koje je o Savjetovanju dao partijski vrh, o tome će se i u narednom razdoblju voditi diskusije. Tako je Branko Mikulić na sjednici CKSKBiH održanoj 13. novembra 1969. kao primjer za pojave nacionalizma i šovinizma, čak i među samim komunistima, tvrdio da neki od njih Mostarsko savjetovanje ocjenjuju kao glavnog uzročnika za pojavu nacionalizma i ekstremizma u Hercegovini.32 32

AFBiH, BM, k. 8, Izlaganje Branka Mikulića na sjednici CKSKBiH, 13. XI 1969.; Priređujući zbirku svojih rasprava, Branko Mikulić je, objavljujući svoju diskusiji na Trinaestoj sjednici CKSKBiH 13. novembra 1969, u jednoj bilješci naveo da je za savjetovanje postojao veliki interes, ali da su se i među komunistima javljali oprečni stavovi u vezi sa “karaterom, značajem i potrebom održavanja savjetovanja. Ispoljilo se i unitarističko poimanje nacionalnog pitanja i nacionalnih odnosa, došli su do izražaja i nacionalistički stavovi, direktno odupiranje stavovima Saveza komunista o međunacionalnim odnosima. Na drugoj strani, ispoljila su se i pogrešna shvatanja da će [se] samim činom održavanja savjetovanja riješiti svi problemi zapadne Hercegovine, koja je ozbiljnije zaostajala u razvoju, u odnosu na druga područja i u kojoj su određeni recidivi prošlosti imali uticaj na političko stanje, izazivajući i ozbiljnije konfrontacije i nejedinstvo, čak i među kadrovima u Hercegovini. ‘Kritičari’ savjetovanja posebno su se okomljavali na diskusiju druga Cvi-

170

HOD PO TRNJU_novo.indd 170

6/29/11 6:56 AM

Mostarsko savjetovanje 1966. godine

Najveći kritičari tog savjetovanja su napr. govorili da je ono doprinijelo pojavi proustaških ekstremista – diverzanata regrutovanih iz zapadne Hercegovine. Na sastanku OK Nevesinje, govoreći o ozbiljnoj privrednoj situaciji u opštini, predsjednik opštinske skupštine je rekao da se Nevesinje zanemaruje naročito poslije Mostarskog savjetovanja! S druge strane, jedna grupa nacionalista – Hrvata u Mostaru prikuplja različite statističke podatke u cilju dokazivanja da su Hrvati u Hercegovini obespravljeni, da im prijeti opasnot raseljavanja i da je ovakvu politiku prema Hrvatima vodio i Nikola Pašić. Oni su angažovani i na formiranju ogranaka Matice Hrvatske, rasturanju i propagiranju HKL- itd. Među srpskim nacionalistima sve češće se govori da su “Srbi poslije IV plenuma CKSKJ pali u nemilost i da nisu odgovarajuće zastupljeni u državnim organima”. Muslimanski nacionalisti pokušavaju dokazati da su Muslimani autohtoni Bosanci, pa se i osnivanje SRBiH vezuje za Muslimane, jer oni se nisu mogli nikome priključiti! Po njima, da nije Muslimana, a (ne, op. H.K.) socijalističke revolucije – ne bi bilo ni Republike BiH.

Osim toga, Mikulić je oštro bio protiv toga da se stavovi Mostarskog savjetovanja interpretiraju kao isključivo priznanje pogrešne komunističke politike prema Hrvatima u zapadnoj Hercegovini poslije Drugog svjetskog rata. Mikulić se u postojanje takve interpretacije savjetovanja uvjerio prilikom obilaska nekih hercegovačkih općina od 23. februara do 1. marta 1970. i razgovora sa političkim aktivistima iz općina zapadne Hercegovine (Lištica, Posušje, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina).33 U Informaciji sa tog puta navedeno je da su neki komentari o Mostarskom savjetovanju neprihvatljivi: Naime, savjetovanje se od strane pojedinaca još uvijek shvata gotovo isključivo kao samokritika politike SKBiH i njegovih foruma prema ovom kraju, a manje kao organizovan skup sa koga su proistekli značajni zadaci i obaveze hercegovačkih komunista za brže prevazilaženje slabosti u organizaciji Save-

jetina Mijatovića”. (Branko Mikulić, Rasprave, Sarajevo 1978, 28). Mikulić je objavljujući svoju diskusiji činio i određene korekcije u izvorniku (na primjer, izostavljujući diskusiju predsjednika općinske skupštine Nevesinje o navodnom zanemarivanju Nevesinja poslije Mostarskog savjetovanja i slično). 33

Hrvatski državni arhiv, Centralni komitet Hrvatske, D – 4468, Informacije Centra za informacije i dokumentaciju CKSKBiH br. 12/70, Utisci i ocjene o političkom stanju i problemima materijalnog razvoja jednog broja hercegovačkih opština.

171

HOD PO TRNJU_novo.indd 171

6/29/11 6:56 AM

Husnija Kamberović | hod po trnju – Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća

za komunista, njene zatvorenosti i svojevrsnog sektaštva, za postizanje većeg stepena jedinstva i povezivanja među komunistima itd. Prilikom razgovora ukazivano je na te činjenice, a došli smo i do uvjerenja da bi sa zaključcima mostarskog savjetovanja trebalo ponovo upoznati kadrove tog područja, naročito mlađe.

Međutim, dok je s jedne strane odbacivao takve ocjene, Mikulić i tadašnja vladajuća politička elita je stupanj otvaranja zapadne Hercegovine držala pod strogom kontrolom. Bio je to model kojega su vladajući komunisti primjenjivali i u slučaju priznanja nacionalnog identiteta Muslimana: priznavati identitet, ali ne dopuštati razvoj izvan zadatih okvira, a svaki prelazak tih unaprijed određenih okvira karakteriziran je kao “nacionalizam i šovinizam” i bio je podvrgnut oštrim sankcijama. Na taj način se afirmacija nacionalnog identiteta Muslimana, kao i otvaranje zapadne Hercegovine radi afirmiranja nacionalnog identiteta Hrvata, istodobno suočavala sa represijom usmjerenom prema onima koji su u tom poslu bili brži od zadatih okvira, bez obzira da li su to bili aktivisti izvan komunističkog pokreta ili su bili članovi tog pokreta. Za zapadnu Hercegovinu primjer za to je suđenje Ivanu Aliloviću sredinom 1970. godine,34 te slučaj vezan za suđenje Miljenku Hrkaču, jer on ukazuje na prave protivnike stavova zauzetih na Mostarskom savjetovanju. Naime, tokom novembra i decembra 1969, i januara 1970. uhapšeno 18 jugoslavenskih građana pod optužbom da su pripadali terorističkoj organizaciji i tokom 1968. izvršili nekoliko diverzija. No, jedan dio njih je odmah pušten na slobodu, a protiv četvorice je vođen sudski spor u Mariboru, ali su i oni pušteni na slobodu.35 Od tih 18 uhapšenih građana – 14 je bilo iz zapadne Hercegovine. To je vodilo novoj stigmatizaciji zapadne Hercegovine, ali zbog činjenice da je 34

Ivo Lučić, “Upotreba kulture u stvaranju i očuvanju nacionalnih identiteta u Bosni i Hercegovini od 1945. do 2005”, Pravni status, jezik, mediji, obrazovanje kultura. Zbornik radova sa znanstvenog skupa, Neum 27. i 28. listopada 2005, Mostar, 2006, 356.-357. i tamo navedena literatura. 35

Arhiv Jugoslavije (dalje: AJ), Kabinet Predsjednika Republike (dalje: KPR), Idejna strujanja (dalje: II – 4 – a), Izvršno vijeće SRBiH – Predsjedniku SFRJ, 23.2.1971; Vidjeti i Izvještaj Komisije za kontrolu rada Službe državne bezbjednosti u SRBiH u akciji “Drava”, Sarajevo, februara 1971.

172

HOD PO TRNJU_novo.indd 172

6/29/11 6:56 AM

Mostarsko savjetovanje 1966. godine

većina uhapšenih nakon istraga oslobođena, bosanskohercegovačko vodstvo je to doživjelo kao atak ne samo na zapadnu Hercegovinu, nego kao atak na Bosnu i Hercegovinu.36 Jedna bosanskohercegovačka delegaciju, koju su činili Džemal Bijedić, Branko Mikulić, Dragutin Kosovac i Todo Kurtović posjetila je Tita 8. februara 1971. i tom ga prigodom informirala i o tom slučaju.37 Todo Kurtović je obavijestio Tita da je povodom hapšenja i suđenja Miljenku Hrkaču u Beogradu uhapšeno nekoliko ljudi iz Bosne i Hercegovine, ali su svi pušteni zbog nedostatka dokaza,38 što je se politički negativno odrazilo na stanje u zapadnoj Hercegovini, odakle je potjecala većina uhapšeni. U nastavku Kurtović je rekao: Izražava se velika sumnja u odnos prema tom kraju i Hrvatima tog kraja. Kod tog dijela stanovništva naše Republike, zbog nekih okolnosti, i ranije je bilo podozrenja i negodovanja na primjer, kad su u pitanju neki filmovi, postupci i izjave nekih ljudi, pisanje nekih listova i slično. Od početka se tamo nije vjero-

[Treba razlikovati proces Miljenku Hrkaču od procesa Boži Hrkaču. Riječ je o dvojici braće, pri čemu se proces Miljenku Hrkaču vodio pred Okružnim sudom u Beogradu, a Boži Hrkaču pred Okružnim sudom u Mariboru. Ta dva procesa su tekla odvojeno jedan od drugog. U vrijeme dok se u Beogradu vodio proces protiv Miljenka Hrkača pod optužbom da je sa grupom svojih istomišljenika izvodio terorističke akcije u Beogradu, pokrenut je proces u Mariboru protiv Bože Hrkača pod optužbom da je pripremao izvođenje terorističkih akcija, ali su pripreme za te akcije izvođene u Mariboru. Protiv Bože Hrkača je 20. maja 1970. podignuta optužnica, ali je odbrana uložila prigovor u pogledu mjesne nadležnosti Okružnog suda u Beogradu koji je taj prigovor kao osnovan usvojio i predmet ustupio Okružnom sudu u Mariboru. Ovaj sud je prihvatio nadležnost i po optužnici podignutoj u Beogradu Okružno tužilaštvo u Mariboru je preuzelo slučaj. U predmetu koji je vođen protiv Bože Hrkača u Mariboru optužen je i Stanko Marušić zvani Piža, koji je u istrazi u Beogradu prije podignute optužnice, priznao da je minu donesenu iz Maribora podmetnuo ispod spomenika narodnih heroja u Mirogoju, i da je pri tome Miljenko Hrkač čuvao stražu. Kasnije je povukao tu izjavu, a u daljoj istrazi u Mariboru Javno tužilaštvo je povuklo optužnicu a Okružni sud je zbog nedostatka dobrih dokaza obustavio krivični postupak. Međutim, Miljenko Hrkač je na suđenju u Beogradu osuđen na smrt]. 37

AJ, KPR, Prijem delegacija kod Tita (dalja: II-2), Razgovor predsjednika Republike Josipa Broza Tita sa rukovodiocima Bosne i Hercegovine, 8. februara 1971 godine.

[Naime, prilikom suđenja, Miljenko Hrkač je prozvao nekoliko ljudi koje je naveo kao svoje suučesnike u izvođenju napada na beogradski bisokop “20 oktobar” i željezničku stanicu, pa su na temelju te optužbe uslijedila hapšenja u Sloveniji. Pokazalo se, međutim, da nema dokaza za uhapšene u oni su svi oslobođeni]

173

HOD PO TRNJU_novo.indd 173

6/29/11 6:56 AM

Husnija Kamberović | hod po trnju – Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća

valo u opravdanost ovih hapšenja, što je stvaralo posebnu političku atmosferu među građanima, a posebno u krugovima rukovodećih kadrova opštine Lištica. Smatralo se da su ta hapšenja nezakonita, da su u stvari atak na njihovu slobodu i da je time ugrožena osnovna zakonitost. Fukcioneri iz opštine Lištica, odakle su pretežno uhapšeni, čak su nam otvoreno protestvovali. Sve je to duže vremena stvaralo dosta mučnu atmosferu. Tome treba dodati, ja bih upotrijebio jedan dosta oštar izraz, pomalo skandalozno pisanje neke štampe, nekih listova (...) o ovom kraju i o ovom slučaju. Prikazivali su u štampi kao da diverzije isključivo potiču iz zapadne Hercegovine i to se intonira kao ustaško-teroristička legla i mjesta (...) i to ne može da ne ostavlja tragove.

Zatim je Todo Kurtović spomenuo kako je Tito prije desetak godina prolazio kroz zapadnu Hercegovinu i dao jednu izjavu, koja je, prema Kurtovićevoj ocjeni, bila “istorijska”, na koju su se kasnije pozivali ljudi u zapadnoj Hercegovinu, a Tito je dodao: “Znam, u Širokom brijegu, jedan je stao i kaže: stani Tito pa nismo mi više ono što smo bili”. Kurtović je informirao Tita da bosanskohercegovačko vodstvo o hapšenjima nije ništa znalo, te najavio da će vodstvo Bosne i Hercegoivne morati reagirati, pogotovo što Borba i Politika pišu neistinito o tome. Kurtović veli da je Bosna i Hercegovina formirala posebnu komisiju s ciljem da ispita sve okolnosti hapšenja tih ljudi, te najavio preduzimanje mjera protiv onih koji su pravili takve greške. Isto tako, obavijestit će savezne organe o svemu tome. “Jer, ipak, nakon 25 godina u socijalizmu, to je teška stvar u odnosu na običnog čovjeka, i mi ćemo morati u našoj daljoj djelatnosti preduzimati mjere koje će obezbijediti da do ovih slučajeva ne može doći. Jer, ipak, radi se o 19 (sic!) ljudi”. Branko Mikulić je dodao kako su time “povrijeđene stare rane koje smo godinama tamo liječili. Sada se nama ponovo vratilo da hrvatski narod, posebno u tom dijelu BiH, jest jednako ustaški narod”. Kurtović je potom govorio o profesoru Aliloviću, koji je u zatvoru, ali će ga vjerovatno morati sada pustiti zbog čitave atmosfere koja se stvara povodom slučaja Hrkač kako bi se ponovo vratilo povjerenje kod hrvatskoga naroda u zapadnoj Hercegovini. U stenogramu razgovora u vezi s tim stoji da je Kurtović izjavio:

174

HOD PO TRNJU_novo.indd 174

6/29/11 6:56 AM

Mostarsko savjetovanje 1966. godine

Pisanje štampe i ovom prilikom bilo je slično. (B. Mikulić: To je onaj profesor). Sadašnje pisanje povodom Hrkača dovelo nas je u situaciju da razmatramo i postupak prema Aliloviću, odnosno njegovom izdržavanju kazne. Tu se isto radi o jednom šovinisti koji je, nesporno, kriv. Ali, mi ćemo vjerovatno tu sada preduzeti neke mjere s obzirom na sve ove okolnosti (B. Mikulić: i pustiti ga iz zatvora) da se pusti na slobodu kad bude najpogodnije. Inače, idemo na to da rješavamo te pojedine slučajeve, kako ne bi pritiskivali atmosferu u tom kraju gdje je razvitak u svojoj osnovi pozitivan. Stvarno se može istinski imati jedno puno povjerenje u radnog čovjeka u tom kraju jer je to jedan vrijedan, radni svijet, koji, ako nema mogućnosti tu, ode vani, zaradi, dođe i odnosi se u osnovi patriotski.

Branko Mikulić je nakon toga najavio da će Izvršno vijeće Bosne i Hercegovine, nakon što Komisija završi izvještaj, obavijestiti javnost “da se vidi da je vlada Bosne i Hercegovine ustala u odbranu elementarnih interesa i ustavnih prava građana”. Kada je Komisija završila svoj rad Izvršno vijeće Bosne i Hercegovine je tu informaciju poslalo Titu, ponovo naglašavajući da su hapšenja, a potom oslobađajuće sudske presude, ostavile negativne političke posljedice i sumnje u opravdanost i zakonitost rada organa gonjenja.39 Naglašava se kako se sve to dešava u vrijeme kada se u Bosni i Hercegovini intenzivno radi na unapređenju mađunacionalnih odnosa, te taj slučaj unosi nemir i nepovjerenje kod građana. U Izvještaju Komisije za kontrolu rada Službe državne bezbjednosti u SRBiH, koji je Izvršno vijeće Bosne i Hercegovine prihvatilo, zaključeno je da se radi o promašenoj akciji koja je ostavila krupne političke posljedice. Ističe se kako je čitava akcija izvedena pod vodstvom Službe državne bezbjednosti Saveznog SUP-a, a temeljila se samo na izjavi Miljenka Hrkača. Republička Služba državne bezbjednosti je predlagala da se ne krene u akciju hapšenja, nego da se akcija dalje operativno razrađuje kako bi se prikupilo više dokaza, ali je SDB Saveznog SUP-a naredio akciju, pa je Republička SDB “dovedena u poziciju u kojoj je samo izvršavala rješenja o hapšenju građana protiv kojih je pokrenut kri39

AJ, KPR, II – 4 – a, Izvršno vijeće SRBiH – Predsjedniku SFRJ, 23.2.1971; Vidjeti i Izvještaj Komisije za kontrolu rada Službe državne bezbjednosti u SRBiH u akciji “Drava”, Sarajevo, februara 1971.

175

HOD PO TRNJU_novo.indd 175

6/29/11 6:56 AM

Husnija Kamberović | hod po trnju – Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća

vični postupak. Predstavnici SDB u SUP-u BiH insistirali su da se o akciji odmah obavijeste društveno-politički faktori u republikama. Predstavnici Saveznog SUP-a nisu to prihvatili, nego su tek kasnije, poslije hapšenja, uputili informaciju za republičke društveno-političke faktore. S obzirom na sve to, Izvršno vijeće Bosne i Hercegovine je zaključilo da uputi zahtjev SIV-u da ispita ovaj slučaj, razmotri i ocijeni šta treba povodom toga preduzeti, jer su nastale političke štete vrlo velike”. U prilogu ovog obraćanja Titu nalazi se je i Izvještaj Komisije za kontrolu rada Službe državne bezbednosti u SRBiH o akciji “Drava”, iz februara 1971. godine. Iz ovoga izvještaja se može zaključiti da republička SDB Bosne i Hercegovine nije imala pravi uvid u vođenje operacije “Drava” nego je samo asistirala saveznoj SDB, ali se naglašava i da Vojni sud i Vojno tužilaštvo nisu prihvatili da vode postupak, pa je istraga vođena u Okružnom sudu u Beogradu, koji je i izdao nalog za hapšenje, pa je Republički SUP morao sudjelovati u hapšenju, jer je morao izvršavati naloge suda. U to vrijeme u zemlji su se dešavale učestale diverzije, a štampa, posebno beogradska, ukazivala je na zapadnu Hercegovinu kao na žarište terorista, prikazujući taj kraj kao “ustaško-teroristički”. No, pravi je šok uslijedio nakon što je dio uhapšenih pušten, odnosno protiv njih nije potvrđena optužnica nakon istrage. To je ostavilo utisak kako su ti ljudi uhapšeni samo zato što su porijeklom iz zapadne Hercegovine, te se postavljalo pitanje ravnopravnosti Hrvata. “U tom kraju Bosne i Hercegovine akcija je, zbog toga, imala veoma nepoželjan odjek, izazvala je nemir i sumnje i negativno uticala na razvoj političke situacije i u tom kraju i u Republici”. U ovom Izvještaju Komisije konstatira se kako se pokazalo da je akcija “Drava” bila promašaj, istraga je trajala duže od godinu dana, a nije dala nikakve rezultate. “Nije dokazano postojanje organizacije, a ipak je bio lišen slobode veliki broj građana upravo zbog sumnje da pripadaju takvoj organizaciji”. Tokom Titove posjete Bosni i Hercegovini od 5. do 7. aprila 1971. bosanskohercegovačko vodstvo mu se ponovo žalilo, a Mikulić je izrazio uvjerenje kako se “slučaj Hrkač” koristi “za uplitanje i komplikovanje političke situacije u Bosni i Hercegovini i da iza toga stoje snage koje su protiv platforme mostarskog savjetovanja i politike koju vodimo u BiH. Drug Tito je na to rekao da i on tako to cijeni. Istakavši da mu je kao šefu države 176

HOD PO TRNJU_novo.indd 176

6/29/11 6:56 AM

Mostarsko savjetovanje 1966. godine

nezgodno da traži da se pitanje Hrkača što prije skine s dnevnog reda, jer je Hrkačeva krivica dokazana, tražio je naše angažovanje u tom pravcu”, piše Mikulić.40 Treba ovdje imati u vidu činjenicu da je u to vrijeme kada je pokrenuta akcija “Drava” i kada je uhapšen Hrkač, ministar unutrašnjih poslova SFRJ bio Radovan Stijačić, koji je bio u sukobu sa bosanskohercegovačkim vodstvom. Naime, on je, prema Mikulićevoj tvrdnji, “izražavao rezerve prema našim stavovima o nacionalnoj ravnopravnosti, a posebno zaključcima usvojenim na Mostarskom savjetovanju 1966. godine i provođenju politike odgovarajuće nacionalne zastupljenosti u institucijama kulture i obrazovanja, političkim i državnim organima”.41 Bosna i Hercegovina je zbog toga tražila njegovu smjenu iz savezne vlade.42

Odjeci Mostarskog savjetovanja će se osjećati i nakon ovog slučaja sa Hrkačem. Tada je, međutim, već primjetno da se znatno smirenije pristupalo ocjenama njegova značaja. Tako je Mikulić u avgustu 1972, prilikom polaganja kamena temeljca za jednu fabriku u Lištici govorio o naporima koji se ulažu za razvoj nedovoljno razvijenih krajeva u Bosni i Hercegovini, i u taj kontekst smjestio i polaganje kamena temeljca za tu fabriku, a najavio je i skori početak gradnje hotela u Lištici, zatim izgradnju fabrike igličastih ležajeva u Ljubuškom, završetak izgradnje fabrike dekorativnih platana u

AFBiH, BM, k. 8; Inače, kasnije se pokazalo da je Hrkač pristao dati lažni iskaz da je podmetnuo eksploziv u beogradsko kino, vjerujući da će time lakše dobiti pasoš. (Savka Dabčević – Kučar, Sedamdeset prva: hrvatski snovi i stvarnost, Zagreb 1997, I, 399-400). Novine su pisale kako su isljednici u Mostaru “uz državnu i partijsku riječ” obećali Hrkaču da mu se neće ništa dogoditi ukoliko prizna da je podmetnuo taj eksploziv. Večernje novosti su u jednom broju pisale: ”Brojne okolnosti koje prate ovo maratonsko suđenje ukazuju na to da mladi tesar iz Mokrog nije jedini koji igra neku čudnu igru sa sudom i pred sudom. Savezni sekretar za unutrašnje poslove Radovan Stijačić odobrio je da se trake (Hrkačeva isljeđivanja u Mostaru, op. H.K.) prezentiraju sudu, ali se one tamo ipak nisu pojavile”.

Džavid Husić, Javno svjedočenje Branka Mikulića. Sarajevo, april 1991., 56

Branko Mikulić je i krajem 1970-ih godina tvrdio da je opširno medijsko eksploatiranje “slučaja Hrkač” početkom te decenije po nekim beogradskim listovima predstavljalo svojevrsnu političku “kontru nastojanjima Saveza komunista Bosne i Hercegovine da se građani u pojedinim dijelovima Republike oslobode nametnutih kompleksa zbog toga što iz njihovih krajeva potiču kompromitovani ratni zločinci”, te da je to istodobno bio i “smišljeni atak na Mostarsko savjetovanje od strane onih koji su inicirali takvo pisanje”. (B. Mikulić, Rasprave, 310).

177

HOD PO TRNJU_novo.indd 177

6/29/11 6:56 AM

Husnija Kamberović | hod po trnju – Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća

Gackom i Prozoru, pripreme za izgradnju prvog industrijskog objekta u Grudama, rekonstrukciju i proširenje industrijskih kapaciteta u Ljubinju, Čapljini, zatim izgradnju natopnog sistema u Čitluku, savremenih puteve širom Bosne i Hercegovine. “Istina, dodao je Mikulić, u poslijeratnom periodu ovdje je bilo i izvjesnih kolebanja, sektaštva kao i nepovjerenja u narod od strane pojedinaca, s obzirom na nerazvijenost privrede, a naročito industrije”. Vidimo, dakle, kako Mikulić to “nepovjerenje u narod” svodi na razinu odnosa pojedinaca, a ne komunističke partije i vlasti u cjelini. Uz to, Mikulić je naglasio kako je Mostarsko savjetovanje “svojim mjerama i stavovima, ubrzalo društveno-političke procese u zapadnoj Hercegovini, a u pogledu ostvarivanja politike bratstva i ravnopravnosti naroda, ono je imalo širi značaj i odjek”. Od tada se, prema Mikulićevoj ocjeni, u Hercegovini ostvaruje brži društveni razvoj, kadrovska obnova, razvoj školstva, a posebno srednjeg, počinje se razvijati industrija, saobraćaj i drugo. “Bilo je, na žalost, i onih pojedinaca koji poruke mostarskog savjetovanja ili nisu razumjeli ili ih nisu prihvatili. Gubeći ili napuštajući klasne pozicije u tumačenju događaja iz najnovije istorije, oni su širili i šire sumnju u odanost pojedinih naroda samoupravnom socijalizmu”. Mikulić naglašava kako su ti protivnici stavova zauzetih na mostarskom savjetovanju “minimizirali ili prećutkivali istinu da je izdajnika bilo u redovima svih naroda i narodnosti”. Mikulić je prozvao i one koji su stavove savjetovanja shvatili na način da su “pod firmom borbe za nacionalnu ravnopravnost i afirmaciju (...) počeli da zagovaraju nacionalno pomirenje (...) Tome smo se, naravno, odlučno suprotstavili, jer smatramo da je to atak na bratstvo i jedinstvo i ravnopravnost naroda koji žive u BiH i Jugoslaviji”. Time je Mikulić jasno iznio partijski stav: određene promjene u cilju “otvaranja” zapadne Hercegovine i afirmacije hrvatskog nacionalnog identiteta su moguće, ali samo u tolikoj mjeri koliko je potrebno da se učvrsti vladajuća pozicija komunističke elite, pri čemu nikakva suradnja s nositeljima tradicionalnog nacionalizma nije bila prihvatljiva. Bosanskohercegovačko političko vodstvo je to, očito, naučilo iz hrvatskoga slučaja, kada je Tito uklonio s političke pozornice hrvatsko vodstvo i to onoga trenutka kada su hrvatski nacionalni komunisti uspostavili određeni kontakt s tradicionalnim hrvatskim nacionalistima,43 43

Duško Sekulić (ur), Sukobi i tolerancija. O društvenoj uvjetovanosti nacionalizma i demokracija, Zagreb 2004., 42-43. Ova knjiga sadrži i dijelove o odnosu tradicionalnog i

178

HOD PO TRNJU_novo.indd 178

6/29/11 6:56 AM

Mostarsko savjetovanje 1966. godine

te bosanskohercegovačko političko vodstvo nije željelo nikakav kontakt s tradicionalnim nacionalistima kako ne bi ugrozilo vlastitu vladajuću poziciju. Tradicionalni nacionalisti su za bosanskohercegovačke nacionalne komuniste ostali i dalje ključni protivnici, za kojima je krenula prava potraga.44 U tom je smislu i Mostarsko savjetovanje 1966. samo značilo otvaranje mogućnosti da se u ime komunističkog nacionalizma vodi borba protiv tradicionalnog nacionalizma, ali su događaji u širem jugoslavenskom kontekstu, posebno u vezi s hrvatskim proljećem te otporima procesu nacionalne ravnopravnosti, koji su bili dosta snažni u nekim središtima komunističke moći, onemogućili dosljednu realizaciju stavova zauzetih na savjetovanju ■

komunističkog nacionalizma, te je u okviru toga modela moguće promatrati i stanje u komunističkom pokretu u Bosni i Hercegovini tokom 1960-ih i 1970-ih godina, pa i otvaranje diskusija o nacionalnim identitetima Muslimana i Hrvata u BiH toga doba. 44

Brojni su primjeri širom Bosne i Hercegovine o toj jurnjavi za nacionalistima. Vidjeti, na primjer, ABiH, SSRN Bosne i Hercegovine, nesignirano (Informacija o nekim antisocijalističkim i antisamoupravnim pojavama u SR Bosni i Hercegovini i o reagovanjima na njih. Sarajevo, Predsjedništvo Republičke konferencije SSRN BiH, septembra 1972).

179

HOD PO TRNJU_novo.indd 179

6/29/11 6:56 AM