Vampiri

VAMPIRI-FIKCIJA ILI STVARNOST?

VAMPIRI-FIKCIJA ILI STVARNOST? Ovaj èlanak ima za cilj prikazati mitove i legende o vampirima kroz povijest i razdijeliti èinjenice od fikcije. Tijekom godina èinjenice i fikcija su se miješale i ukorijenile u predajama i folkloru raznih naroda prikazujuæi tako stvarnost i èinjenice u potpuno novom svjetlu, obavijenom velom tajni i mistike. Vampiri koje danas poznajemo iako iskrivljeni mitovima i fikcijom, baziraju se na istoènoeuropskim mitovima koji, pak, svoje podrijetlo vuku sa Dalekog istoka iz zemalja poput Kine, Tibeta i Indije, odakle su na Mediteran došli putujuæi zajedno sa trgovaèkim karavanama duž Puta svile. Ovdje su se raširili duž obale Crnog mora sve do Grèke, Balkana i, naravno, Karpata ukljuèujuæi Maðarsku i Rumunjsku, odnosno, Transilvaniju., gdje variraju u mnogo oblika.

Engleska rijeè vampire posuðena je (možda preko francuskog vampire) iz njemaèkog jezika gdje glasi Vampir, negdje u ranom 18. stoljeæu. U njemaèki je došla iz srpskog gdje glasi â?? ???/vampir ili, prema nekim izvorima , iz maðarskog gdje glasi vámpír Srpska i maðarska forma imaju sliènosti sa svim slavenskim jezicima: bugarski â?? ??? (vampir), ????? (vapir) ili ????? (v?pir), hrvatski vampir, èeški i slovaèki upír, poljski w¹pierz i (možda pod utjecajem istoènoslavenskog) upiór, ruski ó?? ?? (upyr' ), bjeloruski ??i? (upyr), ukrajinski ????? (upir' ), iz staroruskog ????? (upir' ). Etimologija nije u potpunosti potvrðena. Meðu predloženim protoslavenskim formama su *opyr' and *opir'. Slavenska rijeè mogla bi , kao i slièna ruska rijeè netopyr' ("šišmiš"), doãi od proto-indo europskog korijena za "letjeti". Jedna druga teorija sugerira da slavenska rijeè možda derivira iz turske rijeèi koja oznaèava zlo nadnaravno biæe (ubyr "vještica"). Ova teorija je zastarjela ali ju je nedavno usvojio jedan poljski znanstvenik.

Prema nekim izvorima rijeè vampir prvi puta se spominje 1047. u jednom pismu upuæenom novgorodskom princu gdje ga se naziva Upir Lychi, odnosno zli vampir. Vjeruje se da se radilo o novgorodskom princu Jaroslavu I Mudrom, stoga što je upravo on bio treãi Veliki princ Novgoroda i Kieva u razdoblju od 978-1054. godine. Nije poznato da li je njegova vladavina bila krvava poput one Vlada Tepesa, ali valja spomenuti da je sudjelovao u ubojstvu svoje braæe, a svog mlaðeg brata Sudislava dao je doživotno utamnièiti. Unatoè tomu, podruèje kojim je vladao, za njegova vremena dosegnulo je vrhunac kulturnog i vojnog procvata. Postoji, možda i starije spominjanje rijeèi vampir…26. srpnja 811. godine bugarski kan Krum zarobio je bizantskog cara Nikifora koji je želio pokoriti i zauvijek uništiti Bugarsku.

Prema drevnoj bugarskoj tradiciji kan ga je dao obezglaviti, a tijelo nabiti na kolac koje je tako ostalo danima. Vjerovanje zvano «orendizam» je veza sa skrivenim moãima koje se nalaze unutar objekata, životinja i ljudi. Kod ljudi najvažniji dio tijela je glava. Osoba koja je bila jaka i slavna imala je i izraženu «orendu».

Drevni bugari vjerovali su da ta moã može prelaziti sa èovjeka na èovjeka, stoga su èinili slijedeæi ritual: od glave neprijatelja naèinili bi kalež, a kan bi iz njega pio vino u èast pobjede.

Tako je uèinio i kan Krum sa Nikiforovom glavom. Drevni spisi kazuju da je ustao i nazdravio rijeèima: «u zdravlje vojnici sa Nikiforovom glavom!» Na bugarskom rijeè «VAM» znaèi vama ili vama u èast, a «PIR» znaèi upravo pir ili slavlje, pa bi prijevod glasio «Slavlje vama u èast». Iako se svi manje-više slažu da je rijeè slavenskog podrijetla, neka najnovija istraživanja bi to mogla opovrgnuti. Naime, Bugari nisu slavenskog podrijetla, veã svoje korijene vuku od Huna. Ta teorija proizlazi iz dokumenta nazvanog «Imenik na bulgarskite kanove» gdje stoji da je utemeljitelj zemlje Avitohol sam Atila. Rijeè «upir» spominje se i u arapskom «Al Azifu» napisanom poèetkom 8. stoljeæa i prevedenom na grèki u 10. stoljeæu kao «Nekronomikon».

1

Moderno shvaæanje vampira još uvijek poèiva na drevnim istoènoeuropskim mitovima kao što su ispijanje krvi, povratak iz mrtvih, vrebanje ljudi po noæi i slièno, ali nošenje specifiène odjeæe, ogrtaèa i preobrazba u šišmiše relativno su nova izmišljotina. S druge strane mnoge tradicije poput postavljanja vreæa sa zrnjem maka (vampiri su navodno opsjednuti prebrojavanjem) na mjesta gdje je potencijalni vampir pokopan, potpuno su išèezle iz moderne fikcije i filma.

VAMPIRI U SVJETSKOM FOLKLORU I DREVNIM KUL TURAMA Mitovi o vampirima sežu daleko u prošlost i pojavljuju se u gotovo svim svjetskim kulturama, a njihova raznolikost je beskrajna. U Kini spominju se crvenooka èudovišta sa zelenom ili ružièastom kosom, u Grèkoj spominje se izvjesna Lamia sa torzom žene i donjim dijelom tijela krilate zmije. U Japanu to su vampirske lisice, a u Maleziji glave zvane Penanggalang.

Vampirica Bruxsa podrijetlom je iz Portugala. Za dana ona je prekrasna djeva a po noæi preuzima oblik ptice i napušta gnijezdo u potrazi za hranom. Najdraže mete su joj izgubljeni putnici.

U Irskoj predaji postoji Derag-due èije ime doslovno znaèi «onaj koji pije krv», a zaustaviti ga može samo gomilanje kamenja na njegovu grobu. Leanhaum-shee je vampirica takoðer iz Irske koja svojom zapanjujuæom ljepotom mami muškarce u svoje odaje i onda im voðenjem ljubavi crpi energiju. Lobishomen vampir je iz Brazila èije su žrtve uglavnom žene. Svojim žrtvama ispija manje kolièine krvi, a one potom postaju sklone nimfomaniji. U hrvatskom folkloru, odnosno u dalmaciji postoji vampir Kozlak a legenda o njemu i sam je obavijena velom tajne.

Ne zna se toèno kada se prvi puta spominje, kako izgleda i tko su mu žrtve. Kod naših susjeda Slovenaca u predaji postoji vampir Pijavica. Stvoren je da bi osveæivao sve nepravde koje su mu se dogodile kao obiènom smrtniku. Osobe èiji su roditelji poèinili incest obavezno se nakon smrti vraæaju kao Pijavice i onda se hrane rodbinom i roðacima. ..

Duhovi nalik vampirima zvani Lilu spominju se u ranoj babilonskoj demonologiji, a krvožedni Akhkaru još ranije u Sumeranskoj mitologiji. Ovi ženski demoni harali su noæu, loveæi i ubijajuæi novoroðenèad i trudnice. Jedan od demona nazvan Lilitu je poslije uvršten u židovsku demonologiju kao Lilith. Lilith se ponekad naziva i majkom svih vampira. Ovaj ženski mezopotamijski noæni demon ili životinja nazvan je onokentauros u Septugaintu-starogrèkoj verziji Starog zavjeta prevoðenom u razdoblju od 3. -1. stoljeæa prije Krista u Aleksandriji,a za koji se smatra i da je najstariji prijevod židovske Biblije na grèki. Lilith se kao Lamia ili vještica spominje u radovima Hieronimusa Kardijskog, grèkog vojskovoðe i povjesnièara suvremenika Aleksandra Velikog (354-250 pr.n.e.) Nadalje, Lilith se spominje kao sova i u Bibliji kralja Jamesa. Ova Biblija prvi puta tiskana 1611. godine sadržavala je prijevod Starog zavjeta sa mazoretskog (mesorah) hebrjskog teksta. U Talmudu i Midrashu Lilith se pojavljuje kao noæni demon, èesto se spominje i kao prva Adamova žena i majka svih incubusa i sucuba u legendama koje su nastale u srednjem vijeku. Lilith se smatra i pomoænicom samog sotone.

2

VAMPIRI U SLAVENSKOJ MITOLOGIJI Slavenski narodi ukljuèujuæi veæinu istoènoeuropskih naroda od Rusije do Srbije i Poljske imaju najbogatiji vampirski folklor i legende na svijetu. Slaveni dolaze sa sjevera Crnog Mora gdje su bili usko povezani sa Irancima. U 7. stoljeæu migriraju sa sjevera i zapada na podruèje gdje se nalaze i danas. Njihovo pokrštavanje poèelo je istovremeno sa njihovim dolaskom u novu domovinu, ali tijekom 9. i 10. stoljeæa istoèna Pravoslavna i zapadna Rimokatolièka crkva bore se za prevlast. Ta borba je konaèno završila 1054. crkvenim raskolom, te su narodi poput Bugara, Rusa i Srba postali pravoslavci, a Poljaci, Èesi i Hrvati – katolici.

Ovaj raskol odrazio se i na daljnji razvoj vampirskog folklora i mitologije. Naime, katolièka crkva vjeruje da neraspadnuta tijela pripadaju svecima, dok pravoslavna crkva ovaj fenomen pripisuje vampirima. Poèeci stvaranja slavenskih mitova o vampirima datiraju iz 9. stoljeæa kao konflikt izmeðu pretkršæanskog poganstva i kršæanstva.

U ovom sukobu vjerovanja kršæanstvo je prevagnulo, potiskujuæi vampire i druga poganska vjerovanja u folklor. Smatralo se da su uzroci vampirizma roðenje djeteta sa zubima, repom ili u posteljici, roðenje na odreðeni datum, neprirodna smrt, izopæenje, izostanak ili nepravilni obred prilikom ukopa, roðenje vanbraènog djeteta, smrt djeteta prije krštenja, roðenje sedmog djeteta istog spola u istoj obitelji, roðenje djeteta èija majka za vrijeme trudnoæe nije konzumirala sol ili ju je pogledao vampir ili vještica, te, naravno, ugriz vampira.

Takoðer, vjerovalo se da su preventivne mjere zaštite od vampira postavljanje raspela u lijes, postavljanje cigli ispod brade pokojnika kako bi se sprijeèilo progrizanje pokrova, zakivanje odjeæe u pod lijesa kako bi se sprijeèio eventualni izlazak vampira iz groba, postavljanje vreæa sa zrnjem prosa ili maka u grob kako bi se zaokupilo vampira koji su opsjednuti brojanjem, ili probadanjem tijela trnjem ili kolcem. Dokazi koji su ukazivali na djelovanje vampira bili su pomor stoke, roðaka ili susjeda, ekshumirana tijela koja su bila u dobro oèuvanom stanju i kojima su izrasli nokti ili kosa, nateèena tijela, tragovi krvi oko usta, i rumenost lica.

Vampiri su mogli biti uništeni probadanjem kolcem, odrubljivanjem glave, ponavljanjem obreda ukopa, izlijevanjem svete vode na grob i egzorcizmom. Valja reæi da i sama rijeè vampir najvjerojatnije potjeèe iz slavenskih jezika. 1047. godine u jednom pismu upuæenom novgorodskom princu gdje ga se oslovljava sa Upir Lychj što u prijevodu znaèi zli vampir. (upirvampir).

VAMPIRI U RUMUNJSKOJ Rumunjska je okružena slavenskim zemljama tako da nije iznenaðujuæe da su njihovi mitovi o vampirima ništa drugo do varijacije slavenskih. Vampiri se u Rumunjskoj nazivaju Strigoi (kod nas u Istri zadržao se termin Štriguni, u slovenskoj mitologiji spominju se Štrige, a u Italiji stregoni benefici op.a.) prema rumunjskoj rijeèi za vješticu (strigoaica) ili sovu. Rijeè strega nalazi se u talijanskom jeziku i takoðer oznaèava vješticu, a svoje korijene vuèe iz latinske rijeèi strix za urlikajuæu vampirsku pticu. Strigoi su poznati i kao «moroi» u ruralnim dijelovima Rumunjske .

3

Postoje dvije vrste Strigoia: strigoi vii su žive vještice koje æe postati vampiri nakon smrti i strigoi morti - živuæi mrtvaci koji se vraæaju iz mrtvih kako bi pili krv ljudi ili stoke. Prema rumunjskoj mitologiji strigoi imaju riðu kosu, plave oèi i dva srca. U prièama se ponekad spominju i pircolic ili varcolac koji su više vezani uz mitskog vuka koji je mogao progutati sunce i mjesec, a kasnije su postali povezani sa vukodlacima više nego sa vampirima. Osoba pod utjecajem likantropije mogla se pretvoriti u psa, svinju ili vuka. Vampire se obièno opažalo kada su napadali ljude ili stoku ili bacali stvari oko kuæe, a vjerovalo se da su zajedno s vješticama i ostalim oblicima zla najaktivniji u noæ pred blagdan Sv. Jurja.

Ovaj blagdan i danas se slavi u Europi s time da se datum njegova obilježavanja razlikuje u julijanskom i gregorijanskom kalendaru. Kao i u slavenskim predajama o vampirima i u rumunjskoj se mitologiji smatralo da su uzroci vampirizma roðenje djeteta sa zubima, repom ili u posteljici, roðenje na odreðeni datum, roðenje djeteta s treæom bradavicom ili viškom kose, neprirodna smrt, izopæenje, izostanak ili nepravilni obred prilikom ukopa, roðenje vanbraènog djeteta, smrt djeteta prije krštenja, roðenje sedmog djeteta istog spola u istoj obitelji, roðenje djeteta èija majka za vrijeme trudnoæe nije konzumirala sol ili ju je pogledao vampir ili vještica, roðenje djeteta èijem je majci za vrijeme trudnoæe crna maèka prešla put ,ugriz vampira i sl.

Vampira se još moglo prepoznati i po rupama u zemlji, neraspadnutom lešu sa crvenim licem ili lešu koji je imao nogu u jednom kutu lijesa. Živuæi vampir prepoznavao se tako da se u crkvi dijelio èešnjak, a zatim gledalo tko ga nije pojeo. Takoðer, kako bi se provjerili eventualni znakovi vampirizma otvarali su se grobovi, i to: nakon dvije godine poslije smrti djeteta, nakon pet godina poslije smrti mlade osobe i nakon sedam godina poslije smrti odrasle osobe.

Preventivne mjere koje su se poduzimale da bi se sprijeèio vampirizam bile su: uklanjanje i uništavanja posteljice prije nego li je dijete moglo progutati i najmanji dio, brižljiva priprema tijela prije ukopa ukljuèujuæi i sprjeèavanje prelaska životinja preko tijela, postavljanje trnovite grane divlje ruže u grob, postavljanje èešnjaka u prozore i trljanje èešnjaka u stoku (posebno na dan Sv. Jurja i Sv. Andrije). Kako bi se uništio vampir, kroz tijelo se zabijao kolac, a potom bi slijedilo odrubljivanje glave i stavljanje èešnjaka u usta. Tijekom 19. stoljeæa bila je praksa ispucati metak kroz lijes. Kod otpornih sluèajeva, tijelo bi se raskomadalo, a dijelovi spalili, te zatim bili pomiješali s vodom i dani èlanovima obitelji kao lijek.

No, ono što je najzanimljivije u prièi o Rumunjskoj i vampirima je èinjenica da su zahvaljujuæi raznim publikacijama poput Stokerovog «Dracule» i legendi poput one o Vladu Tepešu (o kojem æe rijeèi biti kasnije), Rumunjska i Transilvanija postali sinonim za vampirske prièe.

VAMPIRI U ROMSKOM I INDIJSKOM FOLKLORU I PREDAJI Èak i danas Romi su èesto zastupljeni u fikciji i filmu s tematikom vampira, bez sumnje pod utjecajem Bram Stokerove knjige «Dracula» u kojoj su Szgany Romi prikazani kao Draculini sluge, noseæi mu kutije sa zemljom i èuvajuæi ga. U stvarnosti, Romi potjeèu od nomadskih plemena u sjevernoj Indiji, ali svoje ime (Gypsies) dobili su temeljem vjerovanja da potjeèu iz Egipta.

4

Do 1000. godine širili su se na zapad nastanivši se nakratko u Turskoj prisvajajuæi mnoge turske rijeèi u svoj jezik. Do 14. stoljeæa bili su rašireni po cijelom Balkanu a kroz slijedeæa dva stoljeæa raširili su se po cijeloj Europi. Romi su u Rumunjsku stigli nedugo prije roðenja Vlada Dracule 1431. godine. Romska religija je kompleksna i varira od plemena do plemena, ali svi imaju zajednièkog boga zvanog O Del kao i razvijen koncept dobra i zla, te snažnu povezanost i odanost prema preminulim roðacima. Oni vjeruju da duše mrtvih odlaze u svijet slièan našem s tim da u njemu nema smrti. Duša neko vrijeme ostaje blizu tijela, a ponekad se poželi i vratiti.

Romski mitovi o živim mrtvacima obogatili su vampirsku predaju maðarskih, rumunjskih i slavenskih zemalja. Drevna pradomovina Roma, Indija ima mnogo mitskih vampirskih figura.

Bhut ili Pret je duša èovjeka koji je umro neprirodnom smræu. Ona po noæi luta oživljujuæi mrtve i napadajuæi žive. U sjevernoj Indiji postoji predaja o BrahmarakShasi, vampirskom biæu sa glavom okruženom iznutricama i lubanjom iz koje pije krv. Najpoznatiji indijski vampir je Kali koja ima oènjake, èetiri ruke i zaogrnuta je leševima. Hramovi posveæeni Kali nalazili su se pokraj mjesta za spaljivanje pokojnika. Kali i božica Durga borile su se sa demonom Raktabijom koji se mogao reproducirati iz samo jedne kapi krvi. Kali je popila svu njegovu krv tako da se nije prolila ni kap i na taj naèin demon je pobijeðen.

Sara ili Crna božica oblik je u kojem je Kali preživjela u romskoj predaji. Romi vjeruju da su tri Marije iz Novog zavjeta u francuskoj krstile Romkinju po imenu Sara. I dan danas se 24. svibnja održava ceremonija u francuskom selu u kojem se ovo navodno dogodilo. Govoreæi o Indiji valja spomenuti da se u starom sanskrtskom folkloru mogu pronaæi prièe o Vetalama, biæa nalik duhovima koja su mogla zaposjesti mrtve. Jedna od prièa govori o kralju Vikramadityi i njegovom pokušaju da ulovi Vetalu. Prièe o Vetalama nalaze se u zbirkama prièa Baital Pachisi.

Kako hindusi vjeruju u reinkarnaciju duše nakon smrti, vjeruje se da ukoliko osoba vodi nemoralan i nepobožan zemaljski život, život u grijehu ili poèini samoubojstvo i sam æe postati krvožedni zloduh.

Jedan romski vampir zvao se mullo (neumrli). Za ovog se vampira vjerovalo da se vraæa iz mrtvih kako bi èinio štetu ili pio krv, najèešæe roðaka koji su skrivili njegovu smrt, nisu prisustvovali ceremoniji ukopa, ili koji su zadržali imovinu pokojnika ne spalivši je kako je predviðeno. Ženski vampiri mogli su se vratiti iz mrtvih, voditi normalan život èak se i udati, ali bi s vremenom iscrpili svoga supruga. Svatko tko je bio zastrašujuæe vanjštine, komu je nedostajao prst ili je imao izrasline sliène životinjskim smatrao se vampirom. Èak i biljke i životinje mogle su postati vampirima, Bundeve, tikve, lubenice i dinje koje su predugo držane u kuæi poèinjale bi se kretati, stvarati buku ili pokazivati znakove krvarenja. Romi sa podruèja današnjeg Kosova vjeruju da su vampiri nevidljivi veæini ljudi i jedino ih brat ili sestra blizanka roðeni subotom i koji svoju odjeæu nose naopaèke mogu vidjeti. Naseobina bi se mogla i štititi pronalazeæi ovakve blizance. Blizanci bi vampira mogli vidjeti vani, noæu, ali bi ubrzo nakon toga morali bježati glavom bez obzira. Da bi se riješili vampira ljudi bi unajmljivali «damfira», sina vampira i njegove udovice kako bi razotkrili vampira.

Da bi se sprijeèilo postajanje pokojnika vampirom, Romi bi u srce pokojnika zabijali èeliène ili željezne igle, stavljali komadiæe željeza u pokojnikova usta, preko oèiju i izmeðu prstiju za vrijeme ukopa. Takoðer su u pokojnikovu èarapu ili kroz noge stavljali glogov kolac. Daljnje mjere predviðale su zabijanje kolaca u grob, prelijevanje groba vruæom vodom, odrubljivanje glave ili spaljivanje pokojnika. Mnoge tradicije, unatoè romskoj burnoj prošlosti održale su se sve do danas.

5

KONTROVERZE 18. STOLJECA Unatoè raširenosti legendi o vampirima u Velikoj Britaniji malo se znalo do 18. stoljeæa. Ono što je privuklo pažnju javnosti je èinjenica da je u Istoènoj Europi u 18. stoljeæu vladao veliki strah od vampira. Èak su i vladini dužnosnici bili povezani sa lovom i ubijanjem vampira. (o ovome fenomenu biti æe rijeèi kasnije) Rijeè «vampir» u englesku je stigla preko jednog njemaèkog izvještaja u javnosti raširenog sluèaja vampirizma Arnolda Paula 1732. u Srbiji.

Zapanjaèki znanstvenici po prvi puta su ozbiljno razmatrali prouèavali problem vampirizma ne odbacujuæi ga tek kao puko praznovjerje. Tomu je uvelike doprinijelo naglo širenje napada vampira u Istoènoj Pruskoj1721. godine i u Austro-Ugarskom carstvu od 1725.-1734.

Poznati primjeri o kojima æe biti rijeèi kasnije su sluèaj veæ spomenutog Arnolda Paula i Petra Blagojeviæa iz Srbije. Ova dva sluèaja iznimno su dobro dokumentirana, vladini dužnosnici pomno su prouèili tijela, te su napisane mnoge knjige s ovom temom koje su obišle svijet.

PATOLOGIJA I SOCIJALNI ASPEKTI VAMPIRIZMA Masovna histerija koju su uzrokovale prièe o pojavama vampira na sebi svojstven naèin uèinila je da ljudi pod utjecajem straha i neznanja iskopavaju tijela i uništavaju navodne vampire širom Europe. Moderna znanost pojavu vampira uvijek veže uz pojave nekih katastrofa: pomor stoke, epidemije i sl. Ljudima toga vremena u takvim oèajnim trenucima bilo je potrebno žrtveno janje, odnosno krivac za njihove nedaæe. Pod utjecajem straha i histerije ljudi su èesto vidjeli i nešto što nisu, te ponekad i napuhavali svoje prièe.

Najbliže simptomima vampirizma po svojim karakteristikama bila je sušica ili tuberkuloza.

Bolesnik bi sve više slabio, bolest bi pod svojim utjecajem èinila promjene na koži i osoba bi nakon nekog vremena zaista nalikovala hodajuæem mrtvacu. Uzevši u obzir da se kao jedan od simptoma vampirizma èesto navodi krvavi trag oko usta što je i jedan od popratnih znakova tuberkuloze, ali i jedan od dijelova procesa raspadanja, prièa još više dobiva na težini. Tijela su se nekada po zimi èuvala u kripti iznad zemlje, jer se zemlja smrzavala i bilo ju je nemoguæe kopati. Hladnoæa bi ponekad oèuvala tijela u potpunosti što je za ljude onog vremena pogotovo u ruralnim sredinama bilo zaèuðujuæe i strano. Pojava tekuæe krvi u pokojnicima koji su mrtvi veæ danima objašnjava se èinjenicom da krv pod odreðenim uvjetima može koagulirati i zatim ponovno prijeæi u tekuæe stanje. Kao jedan od simptoma vampirizma navodi se i otjecanje i nadutost tijela što je stvaralo iluziju «dobro uhranjenog vampira».

Danas je svima manje-više poznato da se u procesu raspadanja tijela stvaraju plinovi unutar torza što uzrokuje nadutost..Takoðer, ljudi su zabijajuæi kolac u pokojnikova prsa ponekad èuli stenjanje, što se takoðer objašnjava kemijskim procesima i izlaskom plinova iz pokojnika.

Karakteristièni zvukovi nastajali bi prolaskom plinova duž glasnica. U predajama vampiri su se gotovo uvijek opisivali kao prikaze sa tamnom teksturom kože, a ne blijedi kako ih opisuje moderna fikcija i film.

6

Tijekom raspadanja ukoliko izostane proces balzamiranja, koža tamni i otièe. Kao jedan od znakova vampirizma navodio se i rast kose i noktiju nakon smrti, što se objašnjava gubitkom tekuæine i konture kože i desni, uslijed èega dolazi do otkrivanja korijena kose, noktiju i zubi, stvarajuæi tako iluziju njihova rasta. Ponekad se vampirizam objašnjavao i preranim ukopom pokojnika ili bjesnoæom koju uz sebi svojstvene znakove karakterizira i neopisiva –žeð!

Oboljeli od bjesnoæe izbjegavali bi gledati u sunce ili ogledala, a pjena koja bi im izlazila iz usta može biti i crvenkaste boje. Ne tako davno znanost je definirala i tzv Reinfeldov sindrom takoðer poznat i kao klinièki vampirizam Oboljeli od ove mentalne bolesti ponašaju se upravo poput vampira, odnosno opsjednuti su pijenjem krvi. Termin Reinfeldov sindrom prvi je upotrijebio dr. Richard Noll, nazvavši ga prema liku Reinfelda Drakulinog pomoænika iz romana Brama Stokera.

Ova bolest pogaða primarno mušku populaciju. Želja za krvlju proizlazi iz ideje da to uzrokuje nadnaravne moæi. Prema dr. Nollu ovaj poremeæaj poèinje veæ u djetinjstvu kada prilikom ozljede nastaje fascinacija konzumiranjem krvi. Nakon puberteta uzbuðenje se doživljava kao seksualna ekstaza. Dr. Noll objašnjava da Reinfeldov sindrom poèinje kao svojevrstan autovampirizam, a poslije prerasta u želju za konzumacijom krvi drugih biæa. Reinfeldov sindrom je vrlo kontraverzan stoga što je zabilježeno tek nekoliko sluèajeva, pa mnogi psiholozi vjeruju da je to samo jedan oblik paranoidne šizofrenije. Najpoznatiji primjeri ove bolesti su sluèajevi Richarda Trentona Chasea i Nevilla Heatha. Sindrom je diskreditiran sredinom 1980. kada se ustanovilo da je ova bolest ništa drugo do standardni oblik opsesivno kompulzivnog poremeæaja, poremeæaja pažnje i hiperaktivnost (ADHD), koji se mogu tretirati poznatim medikamentima i podizanjem razine svijesti pacijenta o svome oboljenju.

Još jedno rijetko oboljenje koje usko povezuju s vampirizmom je porphyria, bolest koja ometa proizvodnju hema u ljudskom tijelu. Ljudi sa rijetkim sluèajem ove nasljedne bolesti toliko su osjetljivi na sunèevu svjetlost da mogu zadobiti opekline i za oblaèna vremena, pa stoga izbjegavaju danje svjetlo. Treba naglasiti da je ideja o sunèevoj svjetlosti kao smrtonosnoj za vampire produkt moderne fikcije, a ne iskonskih vjerovanja. Neki od oblika poprphyrie mogu imati i neurološke simptome koji mogu generirati psihièke poremeæaje, no hipoteza da konzumiranje krvi može ublažiti simptome bolesti proizlazi iskljuèivo iz potpunog nepoznavanja ovog oboljenja. Ne postoje nikakvi èvrsti dokazi da je porphyria imala bilo što sa razvojem vampirskog folklora, prvenstveno zato što su njene karakteristike usko vezane uz moderna poimanja vampira.

Iako ne pripada u skupinu poremeæaja, «vampirski životni stil» koji preferiraju skupine vampirisata zasigurno je zanimljiv. Ove supkulture u raznim stupnjevima prate obièaje i vjerovanja koja se pripisuju vampirima, èesto ukljuèujuæi gotièka ili viktorijanska obilježja i naèin oblaèenja. Iako neke starije okultne i plemenske kulture imaju sliène rituale i obièaje kao i ova supkultura, vampiristi su prvenstveno socijalna tvorevina koja poèiva na zapadnjaèkoj kulturi, a svoje korijene vuèe iz simbolizma kultova, okultne literature i horror filmova. Mnogi vampiristi vjeruju da su neki od legendarnih vampira ili neki drugi nadnaravni entitet poput «izgubljene rase». Samoprozvani vampiri tvrde da su njihove vlastite psihofizièke karakteristike poput blijede kože, osjetljivog noænog vida, brzih refleksa, emocionalne nestabilnosti i nekih parapsiholoških moæi rezultat vampirizma, a ne plod mašte.

7

Njihova uvjerenja mnogi objašnjavaju poremeæajima osobnosti, shizofrenijom, asocijalnim ponašanjem i drugim psihièkim poremeæajima i oboljenjima. Veæina modernih vampirista za sebe ne tvrdi i ne vjeruje da su neumrla biæa. Umjesto toga koriste vampirizam kao sredstvo za bavljenje magijom. Tvrde da mogu crpiti životnu energiju (pranu ili qi) od drugih, najèešæe dobrovoljnih darivatelja takoðer vampirista, kako bi poveæali vlastitu energiju i vitalnost.

Vampiristi ne moraju nužno ovu energiju dobivati iz krvi, veæ koriste druga fizièka, psihièka i spiritualna sredstva kako bi do nje došli. (poznati su seksualni, psihièki ili emocionalni vampiri).

Oni takoðer vjeruju da se nalaze na višem mjestu od ljudi u hranidbenom lancu, pa ne mogu jesti hranu koju konzumiraju ljudi, iako nitko od njih ne apstinira u potpunosti.

U voðenju vampirskog naèina života najdalje su otišli Sanguinarijanci, samoproglašeni vampiri koji tvrde da fizièki trebaju krv drugi živih biæa. Suprotno tradicionalnoj mitologiji nemaju hrabrosti ugristi svoje žrtve i mnogi od njih niti nemaju prirodne oènjake potrebne za to. Radije to èine nekim oštrim predmetom poput žileta ili igle, a krv piju direktno iz posjekotine. Sigurno «puštanje krvi» ukljuèuje i provjeru zdravstvene kvalitete krvi darivatelja. Postoji i debata o korisnosti životinjske krvi. Dok neki tvrde da je i ona dovoljno dobra ukoliko je svježa, drugi tvrde da je životinjska krv previše «mrtva» da bi bila od koristi. Navodno su dovoljne samo dvije žlièice krvi za hranjenje. Samoprozvani vampiri tvrde da ih pogaða žeð ili glad za krvlju (ili energijom, ovisno o tipu vampira). Simptomi se opisuju kao ekstremna želja za krvlju (ili energijom) popraæenu raznim dodatnim simptomima i povremenom jakom psihozom sa epizodama animalnih instikata koju nazivaju Zvijer. Simptomi se utišavaju nedugo nakon konzumacije krvi ili energije. Uz veæ spomenute psihièke i mentalne bolesti, vjeruje se da su vampiristi pripadnici kultova, a konzumiranje tuðe krvi osudile su mnoge vjerske zajednice i izjednaèile ga sa kanibalizmom.

8

grafièki uredio:

ifcha