Istočno od (k)raja - moto putopis

PUTOPIS

ISTOČNO

OD (K)RAJA

Tekst: Hrvoje Mikuldaš • Foto: Igor Vresk

Objavljeno na forumu portala www.motori.hr

ISTOČNO OD (K)RAJA © Tekst: Hrvoje Mikuldaš - Henrik © Foto: Igor Vresk - Iggy, Hrvoje Mikuldaš, usputni prolaznici

NEŠTO KAO - UVOD

V

eć duže vrijeme postoji u nama fascinacija kavkaskom oblasti i transkavkazjem, zemljama, narodima, poviješću, nasljeđem.

Grah je pao na srpanj ove 2016te godine. Usprkos raznim nepredviđenim geopolitičkim “poklonima” od strane određenih individua, koje vide svijet kao svoju prćiju pa potpaljuju vatre tamo gdje se trebaju gasiti, vatra u nama se nije ugasila radi straha pa ipak ustrajasmo u našem naumu. Kako to obično biva, one koji se drznu i imaju dovoljno jaku želju, sreća prati do cilja...

Osim što smo željeli proći Gruzijom (Sakartvelo) i Armenijom (Hayastan), planirali smo stići i na međunarodni skup adventure bajkera pod pokroviteljstvom Horizons Unlimited organizacije u Kolašinu, Crnoj Gori (25.-28.8.2016.)

Sve zacrtano smo i ispunili uz mala odstupanja, ali i dodatne rute koje su naravno sastavni dio ovakvih avantura.

Ukupno je put trajao 40 dana, tijekom kojeg smo prešli nekih 10 000 kilometara.

• Ukupna dionica puta iznosila je nešto manje od 10.000 km

-1-

POČETAK ZAPLETA

K

ao što vas u uvodu uvedoh u naš “ratni plan”, odajem i osnovnu ideju puta: krenemo i gledamo što će se desiti…

Dakle, nismo putovali zbog mira u Siriji, potlačenih žena u sjeverozapadnom dijelu istočnog Timbuktua, a bome niti za spas grenlanckih tuljana. Da, niti za napušteni okot srednjesibirskih risova, kao ni za udrugu roditelja frustrirane djece koja su suočena sa sve većim izlovom Pokemona po gradovima.

• Alooo Ređep, jel možemo mi...

• Angela, aber warum...? ...pa veli Ređep da može!

Putovali smo isključivo radi vlastitog užitka i da se kasnije možemo hvaliti gdje smo sve bili, čime bi uz određena preuveličavanja opisa naših avantura zacijelo pobrali simpatije nježnijeg te ljepšeg spola.

Dakle, početna ideja je bila što brže prijeći Srbiju, Bugarsku i Tursku, kako bi se što prije dokopali ciljanih zemalja. I tada, već kad je dan za kretanje određen i gotovo sve spakirano, čujemo da se priča po gradu da je u nekakvoj Turskoj neko izvukao malo više oružja, jer je planirao nešto što ljudi obično ne vole, a povezano je sa repetiranjem tog istog oružja i upotrebom streljiva koje se tako našlo u cijevi i to prema tijelima ciljanih “neprijatelja”. Da zaplet ne završi samo na ovom, koordinirano je pripremljeno u tamo nekakvoj Armeniji, u nekom tamo Yerevanu svrgnuće vlastodržaca kroz zauzimanje policijske stanice i lišavanje života policajaca koji se odupriješe tom činu, a ostali postaše taoci u krizi koja je trajala skoro dva tjedna. Paralelno je aktiviran program “događanje naroda na glavnom trgu.exe”, što je naš plan stavilo pod veliki upitnik, a naša usta prisililo na obilno korištenja onih izraza koji nisu opisani u bontonu, dakle masnih psovki.

Tu je vrag odnio šalu pa sam morao potegnuti svoje međunarodne veze kako bi iz prvih usta čuo od izvjesnih Ređepa, Vladimira i Angele koliko je to ozbiljno i što nam savjetuju.

Angela je rekla: Also, ich finde dass es wirklick schnell loest.

Vladimir: Ja dumajem, etat njet očem seriozno, a Ređep: Čok yaknda biz-ecek čezmek E pa kad smo dobili te garancije, ipak krenusmo iako je još bilo vremena u Bugarskoj odlučiti da li će naše gume poljubiti tursko tlo ili ne.

Tih dva dana do odluke koristili smo sve špijunske informacije kako od naših jataka po navedenim zemljama, tako i sa izvora informacija, sveznajućeg interneta, posebice od glavnih obavještajnih agencija zemalja “zapadne demokracije”, a čak i najtajnijih ogranaka obavještajnih agencija za koje ne znaju ni sami ti ogranci da postoje…

ZAGREB – SHIPKA

• Dude, uh.., oblaci, a mogla bi kiša...

Ma neka je, samo nek stignemo do Paraćin.

-2-

P

rvi dan ove odiseje je bio autoputska pjesmica do Paraćina gdje smo preko određenih veza imali smještaj kod Tanje u njezinoj prekrasnoj kući “uradi sam umjetničkom virtuoznošću uređenje”.

• U zadnji tren izmijenjena ruta od Zagreba do Odesse odnosno luke Ilyichevsk (Chornomorsk) u Ukrajini

Sam boravak u ovakvom ambijentu kod ljubazne i vrlo srdačne domaćice bio je dobar znak, jer kad krene ovako, što nas sve čeka u zemljama koje su među najtoplijima i najgostoljubivijima u ovome dijelu Galaksije. Uz neobavezno ćaskanje o lokalnim prilikama u Paraćinsko-Mrčajevskom regionu saznali smo i da je kćer od Tanjine poznanice zaradila jedinicu iz srpskog. Kaže kćer: profesorka mi je rekla da ne znam padeži.

Ujutro nakon rastankom potaknutih grljenja i ljubljenja poćerasmo naše vrance put Pirota i BG granice, gdje uz guranje između redova automobila budemo ispraćeni zavišću i negodovanjem na ovoj našoj sposobnosti od strane iscrpljenih i nestrpljivih ljubitelja zelene boje koji su putovali na istok. Dokoturali se predveče u Borovets, pitoreskno planisko skijalište koje je u ljetnoj vrućini odašiljalo blagotvoran miris crnogorice, smirujuć sam po sebi. Šetnjom kroz mjesto naletimo na dvije sestre iz Manchestera, koje su 1.5. krenule BICIKLIMA na put do HONG KONGA!!! i to kroz ove nemirne zemlje plus Centralnu Aziju. Tamo planiraju biti za Novu Godinu.

• Paraćin. Kod drugarica Tanja...

• Borovets. Turističko skijaški centar.

Kako smo cijelo vrijeme gruntali uz špijunske analize, kuda ćemo dalje i kako će se naš plan razviti te čak punih gaća razmišljali o odustajanju i promjeni rute kroz zemlje centralne Europe i nazad u Hirvatistan, upoznavanje sa njima je prouzrokovalo da podvinemo rep među noge i obraza crvenih od stida primimo debelu injekciju inspiracije.

Vrlo brzo smo se osokolili i potaknuti njihovim primjerom skoro pa uglas rekli: E jesmo vagine, idemo ako treba i u sicu od Kawasakija KLE 500 i Suzuki V-Stroma 650X.

• U društvu sa sestrama iz Manchestera

-3-

Borovets je inače poznato odmaralište kako BG tako i ruskih tajkuna, što je vidljivo po raskošnim dvorcima skoro sagrađenim bez trunke glamura i kičeraja…

• Borovets. Hoteli, može i za one dubljeg džepa

Put nas dalje vodi kroz središnju BG do prijevoja Shipka gdje smo posjetili Hram Roždestva Hristovog (ovaj put kako ćete vidjeti ima nabožno-hodočasnički karakter) sagrađenog na prijelazu 19. u 20. st, a posvećenog u čast ruskim, ukrajinskim i bugarskim vojnicima poginulim za oslobođenje Bugarske u rusko-turskom ratu 1877-1878. Hm? Najteže zvono ima 12 tona i iskovano je iz patrona sakupljenih nakon bitaka. Interesantno.

Tu srećemo i prve motoriste do tada, što nas je ipak začudilo, sredovječni par iz Grčke. Na nekom turing bemveu, najomiljenije boje za turing bemvee, sivoj.

SHIPKA – BUZAU

• Skara. U Bugarskoj se, kao uostalom na cijelom istoku, izvrsno jede

U

zadnjem nastavku smo vidjeli, kako iako život naše heroje protrese nepredviđenim komplikacijama i zapletima, koji prema prvom impulsu vode u odustajanje od zamišljenog plana, ipak ako ne popuste tim površnim strahovima, dobiju i poticaj za nastavkom.

Ili kako bi jednostavnije rekli: da vidimo koliko ste zapravo ozbiljni!

• Hram Roždestva Hristovog

Tako smo nakon Borovetsa, čim smo odlučili da ipak idemo na Kavkaz, razmotrili alternativnu rutu do tamo. Budući su iz Varne trajektne linije bile popunjene sve do početka kolovoza, jedina je mogućnost bila dokopati se gruzijskog vina i armenskih krasotica trajektom iz Ukrajine, preciznije Odesse, što je na karti vidljivo našim preusmjerom ka sjeveru BG prema RO. Prije spomenuta Shipka prijevoj je mjesto na 1190m gdje masivni spomenik podsjeća na pomoć ruskih vojnika bugarskim, koji su se borili protiv Otomanskog carstva u rusko-turskom ratu 1877-78.

Izuzetno mjesto s pogledom na 16,763 % BG je toliko impresivno da bi nas jednostavno unuci proklinjali da smo ga zaobišli.

Put putujemo nadalje prema Velikom Tarnovu i Russeu do granice sa RO i tu se nema puno reći, osim da je BG očito bogomdana zemlja za uzgoj suncokreta i njihovo slikanje uljem na platnu u maniru velikog Van Gogha, brzu vožnju i ugodno preticanje na ravnim potezima prilično dobrih cestaa, kao i domahivanje pripadnicama ljepšeg spola samozaposlenih u moralno dvojbenoj aktivnosti iliti najstarijem zanatu, koje uz cestu vabe teškom artiljerijom u vidu čak i stajanja / izvijanja u čipkastom donjem rublju, one vozače čija pohota uspije nadvladati potrebu da što prije stignu na svoje odredište. E sad će zasigurno neki ljubitelji umjetničke fotografije reći: pa što ih nisi slikao tom umjetničkom fotografijom te ovdje zalijepio?

• Prijevoj Shipka

• Spomenik koji podsjeća na pomoć ruskih vojnika bugarskim, koji su se borili protiv Otomanskog carstva

-4-

Odgovor je jednostavan: bojao sam se da ova tema na forumu ne preraste u raspravu o estetskim elementima, kompoziciji, osvjetljenju, rakursu, oštrini…

No dobro, tako mi dođošmo do Russea i vrlo brzo pređosmo Dunav dugim mostom i eto nas u RO. Čim smo prešli granicu i stupili na njihove puteve, bilo je jasno da prava zabava tek počinje…

Poštovanje prometnih pravila je blago rečeno lošije nego u BG pa tako već do poznate bukureštanske zaobilaznice iskusismo brza ubacivanja brzih i sporih prometala na poluautocestu (koja prolazi kroz sela i gradiće) bez ikakvog reda i poštovanja onoga što se naziva pravo prvenstva i pravilo desne strane. Najveća komedija nastaje kada iz pokrajnje uličice konjska zaprega natovarena balama slame jednostavno “ulijeće” na brzu cestu, a vozači vi se snađite i odreagirajte. U suprotnom, ubrzo mogu se naći u obližnjoj kaljuži koja glumi kanal uz cestu pljujući tu slamu ili sijeno iz usta i šta-ti-ga-ja-znam koje psovke, koje glasno izgovaram, ravnajući polomljenu vilicu, kost, rebro ili bedro…

Taman kad se približimo Bukureštu i nadamo se većem, uređenijem gradu s više prometnih traka, ta zaobilaznica nas poput šamara kada posegnemo za nedostupnim grudima bajne djeve, vraća u sirovu i ugodnih 36 C znojnu stvarnost. Dakle, takvih kaotičnih kolona sačinjenih od svih vrsta dvo i četverokotačnih vozila gdje svatko pretiče svakoga čim ugrabi i najmanju priliku vidio sam jedino kao mladić nekada davno igrajući video igre s temom kataklizmičkih bijegova iz raspadajućih gradova. Policija na raskrižjima koja samo dekorativno usmjeruje promet i prolazak pokraj nekoliko odlagališta smeća na ovoj temperaturi samo nadodaje čar ovoj groteski. Petak poslijepodne je sigurno vrhunac psihoze u tjednom životu obilaznice, a vi dragi čitaoče sigurno pogađate kada smo se tamo našli….

Srećom i ovom veselju je došao kraj nakon nekih 30ak kilometara vožnje i igranja igre po njihovim pravilima, što će reći da smo besramno koristili sve prednosti brzog starta, ubacivanja i proguravanja s našim ljubimcima. Iako takav tempo jako umara, jer fokus mora biti na vrhuncu performansi, ovo iskustvo se pokazalo dobro jer pogađate, slične varijante prometnih (ne)prilika samo su čekale naivne žrtve sa zapada da nepripremljeni ulete u ralje istočnih cestovnih blagodati.

Morala na visini, jer preživjesmo par situacija koje su mogle imati za nas nepovoljan ishod, predveče stižemo u Buzau, gdje se u hostelu sprijateljujemo uz opuštajuću limenku piva s novim latvijskim poznanicima i trakeljamo gdje, tko, kako i kada putuje, a priznajem i da je razgovor dotakao i jednog protagonista spomenutog u prijašnjim postovima imenom Vladimir...

• Granični prijelaz Rousse. Koja strana je prije sagrađena?

• Preko Dunava u Rumunjsku

• Mjesto Giurgiu

• Buzău - glavno regionalno središte. Tu ćorimo!

MOLDAVIJA

L

atvijci ili Litvanci, više nisam siguran, pokazali su se kao zanimljivo društvance, gotovo jednoglasno u isticanju traumi proživljenih tijekom predzadnjeg u nizu sistema koji je završavao na -izam, stoga smo čak i bili upozoreni da naš put preko Ukrajine zahtijeva i čelično strpljenje kod čekanja moguće i 5 sati na granici, naravno radi ostataka ruskih birokratskih metoda. Iako se nismo dali obeshrabriti, ovo proročanstvo se kasnije i ostvarilo….

• U društvu sa Litvancima? Latvijcima?

-5-

E pa drugo jutro čili i spremni morasmo popiti kavu koju je super uslužna gazdarica servirala i TOČKA. Iako smo par puta rekli da kuhamo za cijelo društvance svoju kavu sa lješnjakom (na čiji okus smo posebno ponosni, jer ‘ko je pio tako finu rvacku kavu) i time se pravimo pred Latvicima ili Litvancima, više nisam siguran, neskafe “utjeran” od ove nadasve popustljive gazdarice je stigao na naš stol.

Nastavak vožnje prema pograničnom gradu Galati je bio vrlo ugodan zbog dobrih, uglavnom ravnih cestaa kroz nepregledna polja suncokreta, ili kako bi naši domaćini Rumunji rekli floarea soareul. Vrućina se progresivno penjala pa ne začuđuje pokoji uzrujani manevar vozača koji smo opet trebali na vrijeme uočiti i ne dovesti se u situaciju da zagnojimo tlo prije nego upoznamo nadaleko hvaljene Ukrajinke koje su naravno, samo na nas čekale.

• Raskrsnica života

Prijelaz granice je s RO strane protekao glatko, jer beneficije koje imamo kao građani EU su možda i najbolje što je doneslo članstvo u toj humanoj tvorevini, kojoj je na umu samo boljitak svojih žitelja.

Ali ulazak u Moldaviju je već malo duži, više birokratiziran, a i ona dvonožna stvorenja koja se nazivaju pograničnom policijom žele svakako iskazati svoj autoritet kada zapadnjaci stupaju na njihovo tlo pa strogošću i početnom neljubaznošću moguće skrivaju osjećaj vlastite manje vrijednosti. Tako smo imali posla s jednom policajkom koja je upravo odigrala svoju ulogu, no čim smo diskretno pohvalili njezin zamaman izgled, što je možda bilo i malo riskantno i moglo biti potencijalno krivo shvaćeno, maska je pala, a dotična gospođica ubrzo omekšala...

• Galaţi

Muška fantazija sada ide: e da nije na poslu i kad bi ju pozvali na piće pa joj obećali udaju i raskošan život u HR u jednom od naših dvoraca…. možda bi nam dala svoj mail….

• Moldavija. Samo nemoj brže od nas, molimo te...

• Ceste u Moldaviji. Zakrpa pa zakrpa pa zakrpa pa...

Moldavija koja je nekada bila u sastavu Rumunjske pa pala u ruke SSSR-a, postavši neovisna početkom devedesetih, izgleda dosta siromašna gdje je cestovna infrastruktura u stanju doslovno krpa na zakrpi pa se čudimo kako su to tehnički izveli? Ima i boljih cestaa, no promet na njima odaje ponor između slojeva društva: dok je sasvim normalno vidjeti kola sa konjem ili kravama, nije baš očekujuće da odmah tu projuri i zadnji model Toyote Land Cruser sa executive razinom opreme…

Moldavija je zemlja pretežno orijentirana na poljoprivredu, od čega je uzgoj vinove loze prva kultura sa velikim potencijalom i tradicijom. Prognoza je da će se uskoro sve više čuti i na nepcu osjetiti vrhunskost moldavskih vina.

Promet je u ovoj zemlji bio najrjeđi od svih viđenih prometa i kako su kilometri ostajali za nama i mi se sve više i više približavali ukrajinskoj granici, raslo je uzbuđenje, jer tek smo trebali ući u “ruski” sistem koji je bio enigma, a cvokočući zubi zarad proročanstva gore spomenute Latvijke skoro da su se polomili što je bilo nedopustivo, kako nismo ponijeli sa sobom rezervne gebise…

• Vulcănşti. Par kma prije Ukrajine.

-6-

UKRAJINA - TATARBUNARY

U

zadnjoj epizodi autor opisuje nelagodu i brigu oko lomljave onoga što je danas najbitnije u Holivudu kada se smiješ, naime sniježno bijelih zubi. Ustreptali i pod dojmom onog proročanstva sa strepnjom se približismo UA granici. Ispostavilo se da ulazak u veliku, ali napaćenu UA započinje simpatičnim mini-pretresom gdje izvršitelji te procedure i sami uviđaju apsurdnost toga što rade, ali kao što je rekao Pavle Vujisić kao otac Krstić u onom srpskom filmu koji nam je tjerao suze na oči: PROPISI SU PROPISI! Prilikom pretresa bude pronađena bočica medice iz HR, što je službenik sa razumijevanjem obrazložio: aaaa to je za zub! Naravno, Iggy i ja se odmah nasmijasmo kao i dotični službenik ponavljajući opravdanje koje nam je bilo nametnuto: za zub, za zub… Cijele formalnosti oko pretresa, štambiljanja i zapisivanja podataka traju oko sat vremena (usprkos prijetnji od 5, ali nismo računali da imamo još jedan izlazak iz UA, o čemu na odgovarajućem mjestu…), a tada smo slobodni za novu ludu video igru pretjecanja i izbjegavanja rupa na cesti, koje se mogu nazvati bunarima. Ova šala je zapravo vrlo nezgodna, jer na dobroj cesti iznenada izroni takva jametina sa okolnim kamenjem, da sam svoga prijatelja Iggyja čak mogao u vožnji čuti kako se izražava biranim riječima u svojoj kacizi… ali kako mi nismo bilo tko, ovakve provokacije od strane ukrajinske vlade nisu iznudile naš odgovor u vidu želje priključivanja oporbi i ulaska u parlament, već smo smireno kao Mate Granić vozili do znakovitog mjesta Tatarbunary gdje uletjesmo u prvi nadrealni hotel.

Ispostavilo se kako je to bio nerazborito, da ne upotrijebim riječ zajeb, jer smo za 20 EUR platili cjelonoćnu gozbu krevetskim buhama, stjenicama i grinjama na našim umornim tjelesinama.

• Granica Moldavija-Ukrajina

• Netko se žalio na hrvatske asfaltirane ceste?

• I nedjeljom se asfaltira... Samo nek ne bude makadam.

Prije te noćne makljaže malo smo i prošetali po opustjelom gradu, gdje nam osmjeh na lice nije izmamio noćni život, već prašina na cesti i zelene led-diode na bravi pretpotopne LADE, što je estetski detalj koji niti jednog punokrvnog talijanskog dizajnera neće ostaviti mirnim...

• Rusko-ukrajinsko-tatarska soba

• Spomenik tatarskim revolucionarima

• Izgled kreveta samo vara. Izjele nas bu’e...

• I tu se prate trendovi

-7-

BURLAČA BALKA

T • Polja suncokreta svuda oko nas

e male zvijeri koje su nam cijele noći pile krv u želji da ishitrenom psihotičnom reakcijom razotkrijemo svoju pravu narav psujući ukrajinske parazite i tako damo povoda SAD-u da intervenira u obranu časti i demokracije u UA i započne rat sa Rusima za što čekaju dobar povod, ipak nisu dobile ono zašto su bile poslane pa nakon jutarnje kave sa lješnjakom koja je uveliko smirila rane zadobivene tijekom noći, nastavljamo brzo put za Odessu i u luku, nadajući se da ima još koje slobodno mjesto na trajektu za koji smo saznali, opet preko veza iz sjedišta CIE i Mossada, da isplovljava točno taj dan u ponoć, a bila je nedjelja.

Oko podneva smo stigli u mjesto Burlača Balka i u zgradi prijevoznika uz pomoć Denisa i čekanje 4 h, razna natezanja, uvjeravanja ipak dobili dvije karte za Batumi po cijeni od 250 EUR za osobu i motor, što je uključivalo smještaj i kabinu tijekom skoro trodnevnog plivanja po Crnom moru.

TRAJEKT 1

• Tipični Ukrajinski “ambijent”

R

ečeno nam je da na ulazu za ukrcaj budemo u 19h, gdje će nas čekati agent i pomoći oko transfera. Tamo smo bili već oko 18,30h i započeli proces upoznavanja za šarolikom ekipom. Pokazalo se da putujemo u voljenu Gruziju sa jednim UA parom iz Lvova na GS-u i njihovim prijateljem na Hondi Transalp. Tu se je našao i biciklistički par iz Nurenberga u Njemačkoj, ali i ostatak cigansko-tatarsko-ukrajinsko-gruzijske bagre koja je, ili išla na ljetovanje u Batumi, ili bila kamiondžijske pozadine pa prevozila robu u svoju domovinu.

Nego, agent stiže u 20,30h i nakon pola sata nas puštaju unutra na prvu u nizu kontrola i to onu ekološku, koju je sprovela gospođica mica sa plavim pletenicama u obliku rogova podignutim kakvim preparatom za učvršćenje kose iz ukrajinske petrokemiske kuhinje, izuzetno pinky našminkanim usnicama i obučena uz obaveznu minicu leopard uzorka.

Evo opet čujem čitatelje pretežno muške orijentacije da viču: pa zaštu ju bestraga nijeste slikali i ovdje pokazali?

Odgovor je vezan uz strogu zabranu slikanja gdje se ovaj ekotest radi, jer su tu sačuvane ključne vojne tajne čije otkrivanje može ugroziti sigurnost opstanka naše civilizacije…

• Lučka kapetanija, zgrada prijevoznika ili štogod da je

• Situacija prije ukrcaja na trajekt

-8-

Dobro, sad kad smo malo zagrebli u teme koje ne doprinose opuštajućem tonu ovog putopisa, vraćamo se spomenutom eko-testu koji se izvodi tako da naša službenica prelazi gajgerovim brojačem preko motora, kako bi se isključila mogućnost da je proizveden u jednom od Černobilskih reaktora. Zamislite, svi motori su prošli test, naši i naših novih UA prijatelja motorista, dobivamo štambilj i potom idemo na nekoliko dodatnih provjera putovnice, pečatiranje nekakvih ceduljica i kad je sve gotovo čekamo na ukrcaj. Motori idu zadnji na trajekt, a izlaze prvi, tako da svjedočimo ukrcaju svih 60-ak kamiona, tri kompozicije širokotračnog vlaka, bagera, pneumatske bušilice, ljudi…

Sve to završava u 4h u noći i tada mi ukrcavamo svoje konjiće uz cičanje i vrisku živih prasaca koji su ukrcani u 5 prvih kamiona, što svemu daje posebnu aromu, zvučnu kulisu i mimirisnu pozadinu…

Naravno da se nismo digli na doručak, koji se preko razglasa pušta u svaku kabinu, jer krmačismo do 9,25 radi cjelonoćnog ukrcaja.

Radi SS-režima tko ne dođe na vrijeme na jelo koje u pravilu traje pola sata, neće dobiti ma kako plakao i kumio konobaricu, odmah naučismo lekciju i u buduće odmah nakon datog znaka se sjatimo u restoran.

Tijekom prvog dana saznamo da će se put produžiti za jedan dan, jer je nestalo mazuta pa moramo prvo “skočiti” do Constante u RO na tankanje. Ova vijest je izazvala opće oduševljenje kako Pasažira (putnika na UA), tako i prasaca koji su vijest dočekali još jačim cičanjem i roktanjem.

• Koliko je samo nacija bilo na brodu?

Upoznavanje na trajektu je neminovno jer toliko dana skupa moramo dati jedni drugima ruke, a uvijek postoji mogućnost upoznati nekog posebnog…

Kako nam slijedi zapravo 4 dana ne u sedlu, Iggy i vaš izvjestitelj odlučiše naučiti osnove gruzijskog pisma i osnovne izraze u sporazumijevanju. Gruzijski živalj od kojih prvi kamijondžije, pojave sami po sebi, prihvatili su rvacku ruku prijateljstva i diskutirali o putevima kroz svoju domovinu, koji nam predstoje, a ja radi prijašnje “ljubavi” prema neasvaltiranim cestama, nisam si mogao pomoći nego pitati: a jel tu makadam, a ovdje, a kakva je ovo cesta, nije makadam, jelda? i sve toga tipa…

Prasci koji nadraženi primiše vijest o tankiranju, odbivši prvotno povjerovati da će se to dogoditi i muka im biti produžena još jedan dan, kada ugledaše navečer približavanje mazut-tankera negdje na pučini ispred Constante, prosvjedovaše najrazličitijim pogrdama i uvredama na račun prijevoznika zaglušujučom cikom i to se nastavi uz pojačano demonstrativno izbacivanje tekućih i krutih produkata njihove probave cijelu noć koliko je trajalo mazutiranje…

• Kontejneri, prasići, auti, vlak-kompozicije, motori, mi...

• Kakva daroga? Pitam ima l’ makadama? Ponimaješ?

TRAJEKT 2

D

ugo i monotono putovanje, ako se stalno gleda u pučinu i ne vidi dupine koji donose sreću, da bi postalo podnošljivije treba prikratiti nekom aktivnošću i druženjima s novim ljudima.

S time na umu smo i proveli ove dane opuštanja.

Prvo smo uspostavili diplomatske odnose sa ukrajinskom grupom turista koja ide na ljetovanje u Batumi, a potom sa gruzijskim kamiondžijama, kako sam već izvijestio, a bome i s ostalim Gruzijcima koji se vraćaju na rodnu grudu. Naime u UA ih ima dosta na privremenom radu.

• Kad nasred Crnog mora ostaneš bez goriva. Tankaj!

A kontakt s UA društvom je pokrenut kada su na nagovor Serjože, starijeg gospodina, mlađe Alyona i Elena koje znaju engleski prevele njegova pitanja o našim motorima i putu. Već sama činjenica da smo izdaleka i idemo na ovakav put od nas je napravila neku vrstu atrakcije i “sva vrata su nam bila otvorena”.

-9-

Serjoža naime doma ima svoj stari IŽ, rusku varijantu JAWE od 250 ccm i sanja jednom se otisnuti na takav put. Tako da smo morali spuštati se sa UA grupom u potpalublje i dati im neka se slikaju na V-Stromu, što mu nije teško palo. Naime on je sam dolje bio, u zatvorenom i utegnut remenjem da ne pokuša pobjeći pa mu je malo društva koristilo za održavanje unutarnje stabilnosti.

• Joj! ...aj’ me malo podigni. ერთი, ორი, სამი (1,2,3...)

Poznanstvo s Gruzijcem Timurom, koji je svako jutro na palubi radio zgibove na štanzi je dovelo do mojeg muskulfibera kada sam nadobudno morao pokazati da Rvati isto njeguju kult mišićavog tijela.

Iggy i ja smo poučeni od UA grupe vještini igranja domina, u čemo smo redovito gubili na veselje naših učiteljica koje su time osjećale nadmoć UA nad HR i stalno to isticale.

• Sad će rasprava. Ma šta je jedan V-Strom do jednog IŽ-a

Kako bi im začepili usta zbog ovih uvreda na rvacku slavnu prošlost i porijeklo, morali smo se domislit doskočice rekavši da oni koji gube imaju sreće u ljubavi i to bi radije nego dobivali na takvim igrama…

Na trajektu je bilo pregršt zanimljivih i bizarnih individua i kako ne bi započinjao novu temu koja je vrlo opširna, ovdje ću se zaustaviti i samo dati do znanja da je inače dosadan put nama protekao u uživanju, druženju, smijehu i veselju što smo se našli tu gdje smo se našli pa čak i uz poklon od jedan dan duže.

Dani prolazili a mi se polako primakli gruzijskoj obali i oko 3,40 u noći preko razglasa bivamo obaviješteni da se pripremimo za dolazak. S ovime je počela nervoza i uzjebanost na brodu jer je trebalo na vrijeme prijeći carinsku kontrolu, spakirati se , izljubiti sa novim poznanicima, a i izmijenjati adrese.

• Mi sa Ukrajin-cima (i -kankama)

Kada to sve obavismo, na izlasku sa trajekta (sjećate se, mi motoristi smo sada prvi) pobrasmo sijaset simpatija i dobrih želja za sretan put (jer ne jednom slušasmo predavanja o gruzijskim kamikazama na cesti kojih je gotovo 99% od sve vozačke populacije), a nemali broj razdraganih putnika (jer su konačno na čvrstom tlu i više ne moraju trpiti svinjsko društvo, roktanje, cičanje i miris ljubičica) se želio naslikavati uz nas najvećma metodom srednjeeuropskog selfija ili jednostavnije sjebeslika. Radi naših otvorenih i toplih hrvatskih srdaca katoličke provenijencije, mi im te želje obilno ispunismo…

• Dolazak u Gruziju. Batumi. Iskrcaj.

• Sad kreće ono po što smo došli. Gruzijska avantura!

- 10 -

• Batumi. Ali i Nino - 8 m veliki spomenik, napravljen prema jednoj tragičnoj noveli.

• Crnomorska dionica. Od Odesse odnosno luke Ilyichevsk (Chornomorsk) u Ukrajini preko Rumunjske Constanze do Batumija u Gruziji

BATUMI [ბათუმი]

R

astanak sa novim poznanicima i završetak jednog poglavlja putovanja negdje unutra u području prsnog koša je uzrokovao sentimentalnu želju da se druženje produži, jer kad je čovjek opušten na odmoru i uživa u novim doživljajima i situacijama koje za njega nisu ugrožavajuće, sve izgleda ružičastije, a i lako je kada tako kratko i površno svi svima djelujemo super…

Nekako smo se i naviknuli na jelo upitnog okusa u restoranu, na antimiris svježine u kabinskoj kupaonici, na konobare koji kao kobci odmah idu pokupiti naše tanjure ako i za tren pokažemo da sporije jedemo pa završavamo s jelom, na ekipu ruskih kamiondžija koji su glasniji i arogantniji nego ostatak publikuma (možda zato jer su iz velike i moćne države s kojom su se identificirali?), na drugove prasce koji su kako drugčije nego urlicima izražavali svoju patnju tijekom 4 dana zatočeni na suncu, iako su neprekidno imali timaritelje koji su ih pojili vodom i hranili super ukusnim mixevima iz Monsanto kuhinje; ovdje moram odati da je 6 jedinki iz praseće zajednice odlučilo ne trpiti ovakavu torturu te je već drugi dan potpisalo odlazak sa planete, čime su zaplivali leđno iza trajekta, dok ih ne rastrančiraju ostali gladni morski stvorovi i tako doprinesu beskonačnom kruženju materije. Ovo je bilo jednostavnije i za praseće stvorove, ali i za lukave gruzijske kamiondžije, jer su se tako poštedili natezanja sa gruzijskom sanitarnom kontrolom.

Naravno, nitko o ovome ne zna ništa, a i vi štovani čitatelji mojih mudrolija, nikad niste čuli da se ovo dogodilo. OK? E dobro, ajmo mi dalje s neviđenim nikad viđenim avanturama koje su slijedile našim junacima.

• Batumi

- 11 -

Al prije toga treba reći da je Gruzija jedna prastara zemlja koja je može se reći, uz ostale zemlje kavkaskog predjela skoro pa kolijevka bijele zapadne civilizacije. Da sad ne kompiliram suhoparne povijesne činjenice i ne bombardiram sa brojkama koje ćemo zaboraviti čim dobijemo par novih lajkova na liceknjizi pa ćemo ushićeni nastavit pacanje u “tom dobrom osjećaju”, samo ću podsjetiti da našu cijelu kulturu kroz razno-razna previranja i modeliranja na svojim leđima nosi bijela KAVKAZOIDNA rasa. Tako kaže antropologija, a kaže i da su dvije ostale glavne rase na ovom svijetu ŽUTA mongoloidna te CRNA negroidna. Ono što je za naš kulturni krug blisko i donekle rodbinsko je da su Gruzijci stari kršćani i Dinaridi (antropološka kategorija, nije vezana uz planinu Dinaru ili na hrvatski Kunaru, već na tjelesno-psihološko-mentalni sklop sličan sklopu ovdašnjih ljudi). Tako da onaj koji proučava njihovu povijest i kako se to moderno politički korektno kaže izazove s kojima se suočavaju, može uočiti pravilnosti i obrasce. Kao i kod svih nacija i skupina koje se sporo, ili nikako mijenjaju...

E sada je stvarno dosta…

Ulazak u jutarnji Batumi je skoro pa nužan jer zapadnjacima nenaviklim na njihovu prometnu anarhiju, prvo suočenje sa kaosom punih cestaa može izazvati previsoki krvni tlak, iznenadan dotok krvi u glavu, pulsiranje vratne arterije i čeone vene (takozvane ludače) pa ako je zapadnjak spomenutog dinarskog naslijeđa, evo zgodnog zapleta za pisce kriminalističkih a moguće i horor romana.

Stoga vožnja u praskozorje kada svi još hrču u spavaonicama, daje pripremno vrijeme na suočenje s tek ponekim gruzijskim staloženim vozačem i trening za ono što slijedi.

A Batumi je moderni, atraktivnom arhitekturom prošarani grad sutropske klime gdje je turizam na prvom mjestu. Gradi se i prodaje, svima koji se uhvate na reklamu da je kvadrat prostora sada spušten na tu-i-tu cijenu, naravno uz precrtanu staru, dosta višu cijenu, kako bi kandidat za odvajanje od svojih teško stečenih novaca u nedavnoj privatizaciji, bio trenutno pogonjen pohlepom i odlučio se na tako nevjerojatnu priliku...

• Ranojutarnji Batumi

ZUGDIDI [ზუგდიდი]

K • Gruzija. Onako, par usputnih...

ako zadnjih 4 dana ne okusismo kave na trajektu, krenusmo u potragu. Nađosmo je, a gdje drugdje nego u Mekdonalcu, gdje odmah postanemo svjedoci gruzijske otvorenosti i srdačnosti. Odnekud dođe Anja i posve nesputana slobodno se raspriča sa nama izmjenjujući međusobno uvodna pitanja tipa tko, što, gdje, koga pa čak i zašto? Pri razgovoru je obilno koristila onaj danas sve omiljeniji “internacionalni” izraz KUL (cool na američkom) što je bilo, bar za mene vrlo zanimljivo.

Ničim izazvana, poljubi me na rastanku u obraz, čime na 2,89 sekundi isprovocira u meni ponos pravog mužijačkog tipa, koji se pak ubrzo istopi pri pomisli na prometni rulet koji nam slijedi.

Vrlo brzo to i doživjesmo na jednoj planinskoj okuci iznad Batumija gdje se iza Iggyja dogodi frontalni sudar, što u vožnji vidjesmo

- 12 -

• Gruzijska dionica. Nažalost ispale su nam neke dvije rute koje smo planirali, ali nek ostanu za sljedeći put...

u retrovizoru, baš koji tren nakon. Ništa čudno za Gruzijce gdje za dobardan je to svakodnevna pojava. Kako se nismo zaustavljali, ne znamo posljedice, a i bolje da ih ne znamo. Sigurno bi doprinijele razvoju hrabrosti za daljnju vožnju.

Nakon prvih šokova se nekako dovezli do Potija, a potom okolnim putevima posjetimo manastir Khobi, malo se iznaslikavasmo, iskoristimo mogućnost sjedenja na kraljevskom prijestolju, koje se nekim čudom našlo u obližnjoj drvarnici, a tada nastavimo za Zugdidi, gdje po prvi put u rasnom gruzijskom restoranu dobijemo priliku priznati da sve pohvale na bogatstvo i raskoš okusa, kao i načina pripreme tipičnih gruzijskih specijaliteta nije teorija zavjere lansirana od gruzijskih nacionalista, već činjenično stanje čvrsto poput tvrđave Medvedgrad.

Zugdidi je glavni grad pokrajine Samegrelo i najznačajnija znamenitost je Dadiani palača, koja trenutno služi kao muzej, pod zaštitom je UNESCO-a, a okružuje ju botanički vrt se biljnim vrstama iz cijelog svijeta, koje ovdje odlično uspijevaju, jer Gruzija ima jedinstvenu blagu sutropsku klimu sa puno sunca i bogatstvom riječnih tokova (bar u zapadnom dijelu), čime je biljna raznolikost jako podržana. Plesačicama i plesačima će možda biti zanimljiv podatak da je u palači najveća plesna dvorana u Gruziji tako da kada planiraju ići na tehno parti gdje će se potpuno utopiti u masi zombija koji se tresu u ritmu jedno-te-isto-te-jedno-te-isto… neka imaju na umu ovo raskošno mjesto.

• Poti. Manastir Khobi

• Car na prijestolju

- 13 -

Večer se približavala i valjalo je potražiti konačište, Ono što je sugerirao internet nije dalo ploda pa su policajci koji inače stalno posvuda patroliraju u ogromnim vozilima američkog šerifskog stila vidjeli da nešto tražimo i priskočili u pomoć. Zaustavili su se, iznimno ljubazno ponudili asistenciju i napravili nešto što se ne može vidjeti u HR. Ponudili su mi da me u njhovom šerifskom autu dovedu do obližnjeg hotela gdje su se zauzeli da dobijemo što bolji aranžman! Kako su gruzijski vozači i prolaznici ipak u strahu od policije, tko zna zašto, pitali su moje drugove: a što je jadan ne bio napravio, da ga odvodi policija?

• Gruzijske delicije. Khinkali i dva zamotuljka punjena mesom

• Zugdidi. Dadiani palača.

Kako dinaridski mentalitet jako proradi kada treba pokazati gostoljubivost prema strancima, zauzimanje za nas je bilo napravljeno uz nemalu pompu, uključivanje rotirke, davanje gasa da je kamenje frcalo (što u drugoj prilici izaziva mrgođenje policije kada vide lokalce u sličnoj aktivnosti) i ledeno smireni dojam autoriteta i zaštite koju daju sirotom bratu iz HR. Osobno, to je za onog tko se nađe pod njihovom zaštitom vrlo ugodno i ispunjava sigurnošću, ali ja se nisam mogao suzdržati da kasnije sa drugom Iggyjem uz glumljenje njihovih ispoljavanja ne prasnem u smijeh. Iggy sa svoje strane je našao prigodan izraz za ovakav obrazac, a tiče se nečega što smo prije dvije godine na jednoj našoj moto-ekspediciji vidjeli u jednom južnohrvatskom gradu odakle je potekao imperator Konzjuma…

DO MESTIE [მესტია]

• Ničim izazvani gruzijski policajci su se punudili da nam pokažu put do hotela

S

pavanje u Zugdidiju je dogovoreno u nekoj kući lokalnih iznajmljivača soba, kako bi rekao Klint Istvud u nekoj šupčari, jer kad usporedimo to mjesto sa onim hotelima u kojima svoje guzice obično gladimo kada putujemo u službeni posjet Garešnici pa rezerviramo precjednički apartman na zadnjem katu SERATONA, onda nema prikladnijeg izraza za buvaru gdje smo prespavali.

Ujutro skužimo da na hrđavim žičanim podmadracima spavaju i drugi Dinaridi gruzijskog podrijetla pa se tu rješava misterija što je to toliko škripilo po noći?

• Nadzor prometna posvuda na cesti

Spakirali se pod budnim okom lokalne ekipe koja naravno ne propušta ovaj nesvakidašnji događaj i odmah se skupi oko motora, a da jutarnja komedija bude potpuna, Iggyja je netko zatražio da ostvari svoj dječački san: jel smijem dat gas? Iggy jedva se suzdržavajući da ne napravi ono što napravi kukuruz kokičar u loncu na 268 C, dozvoli i uz osmjehe svih prisutnih potvrdimo da KLEopatra ima lijepi zvuk kod turiranja. Inače ova praksa je česta na istoku, o njoj smo znali i jedva čekali kad će nas to tražiti…

Plan je bio krenuti u srce Kavkaza, gradić Mestiu, skoro zadnje naseljeno područje prije snježnobijelih vrhova kojih 47 nadvisuje Mt. Blanc (4808m). Mestia je središte regije Svaneti, domovina tajanstvenom Svani narodu koji čuva svoje porijeklo i tradiciju, kao i jezik prilično dobro kroz tisućljetnu povijest. Ovdje moram reći da cijelo područje Kavkaza ima nekih 40-ak jezika od kojih su gruzijski (kartuli) i svanuri samo 2 i ta cijela grupa nema nikakve poveznice niti

- 14 -

sa jednom glavnom granom drugih indo-europskih jezika. Pismo je također ultra egzotično, na prvu se čini nedostižno shvatiti, ali ako smo nas dvoje mogli za vrlo kratko vrijeme naučiti slova i neke glavne izraze za koje se dobrano slomi jezik i namuči nepce, onda to znači da je izvedivo i ne tako teško kako izgleda.

Do Mestie vodi prilično dobra i obnovljena cesta prvo kroz ravnicu a kasnije postaje pravi banket za fotografe i ljubitelje planina i gorskih brzaca. Po i uz cestu je moguće vidjeti nešto što je u hajtek razvijenim zapadnim zemljama nestalo vjerojatno u pretprošlom stoljeću, a odnosi se na domaće životinje koje su u “slobodnom uzgoju” i miroljubivo štopaju divlju vožnju. HM….. vrlo mudro..

• Ulazak u Jvari (Križ u prijevodu)

Cesta do Mestie je jedna jedina i sav se promet, uglavnom prijevoz turista u kombijima (maršrutkama) i busevima odvija po njoj.

Veselje nastaje u oštrim zavojima gdje se najčešće susretnete sa drugim sudionicima koji voze, više ne treba ni ponavljati, kao da im je zadnje u životu, a s druge strane u provaliji huči rijeka ponornica…

Ponekad cesta bude ispresijecana mojim ljubljenim makadamom, a ponekad prođemo pokraj pčelara s košnicama pa je sreća ako ti pčela ne uleti u kacigu.

• Krava čita novine u carstvu ‘ladovine...

Ima i lijepih momenata kada sveprisutne krave leže u mračnom tunelu i ako ne zaobiđeš na vrijeme, onda će one riječi na J, K i P biti obilno upotrijebljene. A bit će upotrijebljene tako i tako.

Pogotovo kada smo ušli u dugi, mračni tunel s čijeg stropa ponegdje kapa voda kao da je pljusak, a cesta je puna rupa i lokvi.

U Mestiu stižemo kasno popodne i odmah je jasno da je ovo njihov Šamoni, istina ne toliko raskošan. Od tuda se planinari na obližnje vrhove koje htio-nehtio gledam sa strahopoštovanjem.

• E sad ja više ne idem prvi kroz tunel. Ima krava.

MESTIA 2

U

Mestiu stižemo kasno popodne i odmah je jasno da je ovo njihov Šamoni, istina ne toliko raskošan. Od tuda se planinari na obližnje vrhove koje htio-nehtio gledam sa strahopoštovanjem.

Nanese li vas put tamo, svakako vrijedi posjetiti novi etnografski muzej, prepun artefakata o slavnoj i drevnoj povijesti ovoga naroda.

Fascinantno je da tako izolirano i daleko u brdima postoji čvrsta i dugovječna kultura sačuvana do danas, sa jezikom koji se vrlo malo mijenjao, a i ljudima koji su vrlo svjesni svojih korijena.

Jedna činjenica nam odmah upada u oči, ornamenti na crkvama imaju hrvatski pleter!

• Mestia, Chamonix Gruzije

Perfidnost kojom smo pokradeni zahtijeva da bude potpuno razobličena.

Dakle, Rvati koji su tamo negdje u 8. st. zaposjeli ove krajeve i na miran način objasnili Ilirima da je za njih najbolje da se izmjeste prema današnjoj Albaniji, ponosno nosiše svu svoju ornamentiku i znakovlje, a još bolje ju razradiše i ukrasiše kad se pokrstiše.

- 15 -

Hrvatski pleter kao zaštitni znak krasio svojom jednostavnošću i ljepotom sve na što ga bilo moguće uklesat.

Onda iznenada specijalno pripremljeni vremenski putnici iz Gruzije tamo negdje koju tisuću godina prije Krista u tajnoj misiji dojezde u 9 st. kada su pleteri viđani na svakom dovratku kuće, pod velom mraka precrtaju par rvackih uzoraka i klis natrag u domovinu koju tisuću godina prije Krista. Tu podno vrhova Kavkaza počnu uvoditi ovaj pleter na sve što je zahtijevalo ukras i taj simbol ukorijenjen ovdje osta do danas…

Ako ne vjerujete ovoj priči, čini li vam se vjerojatnije da su Hrvati svoje znakovlje donijeli sa sobom od tko zna kuda, ili čak da je ovo znakovlje drevnije nego mislimo, ili smo popili na satovima povijesti???

Navečer se u Mestiji održavao etno koncert na glavnom trgu - zapravo bilo je to narodno sijelo sa sijasetom izvođača, starih zanatlija i njihovih uradaka, kulinarskim specijalitetima… poslastica za one koji su gledali i u tome vide vrijednost!

• Kule, zvonici, služili su za obranu grada i uzbunjivanje

Ono što Gruzijci mogu naučiti ostale narode je sigurno spontanost i toplina, dvije divne kvalitete viđene u restoranima kada pjevači i svirači izvode tradicijske pjesme i plesove, gledatelji iz publike se rijetko kad mogu suzdržati da ne zaplešu s njima ili dođu na pozornicu i zapjevaju...

MESTIA – JVARI [ჯვარი]

U

Mestiji ostadosmo još koji dan, što radi kiše, što da se nauživamo svake večeri vrhunskog vina (gruzijski ghvino), plesa i pjesme. Vinova loza ima domovinu baš u Gruziji pa nije čudo što je kultura pijenja vina raširena i smatra se “vještinom iz starine”. A kad smo kod pjevanja, nek se zna da Gruzijci imaju razvijen jedan posebni oblik polifonije, gdje je drugi ili treći glas malo izvan tonaliteta pa to ima blago disonantni prizvuk, a zajedno zvuči vrlo “pomaknuto”.

Večernja šetnja po gradu znade biti zanimljiva ako recimo nabasate na slobodne crne svinje koje ako su uzrujane probaju napasti prolaznike, a ako ih nema, slijedi zamjenski okršaj sa najbližim ovčarskim psetom. Kada se Gruzija razvije, možda će kladioničari koristiti ovakve mečeve, ne bi li napunili svoje džepove…

• (Hrvatski) Pleter kao zaštitni znak

Glavni trg krasi stilizirana skulptura kraljice Tamar, vladarice iz 12 st. koja pripada najstarijoj kraljevskoj dinastiji s kontinuitetom u EU, lozi Bagratida. Skulptura u podnožju ima istaknute simbole 4 najveće i najjače religije, čime naglašavaju kako je Gruzija tolerantno društvo, otvoreno za razne tradicije. I zaista, na njihovom teritoriju gotovo da i ne postoje vjerski sukobi, a to je nešto s čime se s pravom ponose.

Draga naša Mestia nas je ipak trebala ispratiti, jer jer je Kutaisi čekao na nas. Nigdje nije gorilo, ali je bilo dovoljno brda.

• Grok... Baš si mene našla

- 16 -

U pitoresknom mjestu Jvari (križ na gruzijskom) prilikom stanke, budemo odmah okruženi lokalnim mladićima i jedva se odu-

prijesmo pozivu na jelo i piće, jer smo već znali: ako to prihvatimo, nema triježnjenja do sutra, a trbušine nismo pripremili na pucanje od količine jela koja se iznosi pred gosta. I nema šanse da išta probate platiti, uvreda bi mogla povući ozbiljne posljedice, primjerice vađenje noža. Novi poznanici su nas iznenadili poznavanjem ZAGREBIJA kao glavnog grada, a to što znaju imena Rakitića, Mandžukića i Modrića već je manje čudno.

Sportaši su najbolji ambasadori svoje zemlje, na ovu istinu uvijek me podsjete kada gdje dalje putujem.

DO KUTAISIA [ქუთაისი]

K

ako napisah, Kutaisi, drugi najveći gruzijski grad je čekao da do njega dođemo do padanja mraka, kaže da ipak vidite kuda dolazite i da smanjimo opasnost vožnje noću gdje prolaskom kroz sela lako naletite na kravlju balegu, a onda kako vam Bog da.

Rastanak sa Jvarijlijama nam ruku na srce nije bas i teško pao zbog spašavanja naših probavnih sistema od navale jestvina kako izvijestih u zadnjem obraćanju, ali i zbog jednog detalja koji u prvi mah nisam znao protumačiti.

• Skulptura kraljice Tamar (lijevo)

Radilo se o sljedećem: prilikom rukovanja s mladićem koji do mene pokazuje V, osjetio sam da njegov srednji prst žestoko grebe u moj dlan i da on ne želi ispustiti tako lako moju ruku.

Nenavikao na takav izričaj dobrodošlice, prijateljstva ili pak nečega drugog, što nije omiljeno u patrijarhalnim društvima između mužijaka, malo sam ustuknuo i nisam imao želju duže s njima boraviti. Odgovaranje na taj “poziv” našim pristankom, tko zna u što bi nas uvalio. Ili je to samo moje paranje noja, ne znam…

Put do Kutaisia vodi kroz mnoga sela i gradiće egzotičnih imena: Tcalenđikha, Mukhuri, Čkhorocku, Martvili, Khoni, a ipak je prvo mjesto odnesao Kurcu i nismo mogli ne ovjekovječiti dokaz da smo bili u navedenom mjestu i eto falabogu izašli iz njega…

Put je tražio da izbjegnemo na cesti 3271 kravu, što smo ispoštovali i konačno ulazeći u grad zamijetimo veliku kap koja izranja iz livade i bude ukroćena betonskom konstrukcijom. Tek izbliza, vidjevši državnu zastavu i zastavu onoga čemu država teži, shvatimo da je ta kap iskorištena da u njoj bude novi gruzijski parlament. Kasnije saznamo da se na taj način željelo jače povezati zemlju, ojačati lokalnu ekonomiju i poraditi na decentralizaciji. Hm….. odmah smo se zapitali moj drug i ja kako je to u nas?

• (Pre)Srdačna dobrodošlica u Jvariju

Kutaisi je prastari grad, nekoć prijestolnica antičkog Kolhidijskog kraljevstva, koje je prethodilo Gruziji, a iskopine dokazuju da je funkcionirao kao glavni grad još u 6 st. pr. n.e.

Leži na rijeci Rioni, sa izvorom duboko u Kavkazu, a utjecanjem u Crno more kod Potija.

Hostel gdje se smjestili, na sreću bio u centru centra, što je omogućilo brzinsku inspekcija “pulsa grada”...

• Pored krava i prasići često rade nestašluke po cesti

- 17 -

KUTAISI - KATEDRALA

M

ožda je najvredniji spomenik u Kutaisiu katedrala na obližnoj gradskoj uzvisini, a do koje valja proći kroz stari dio grada gdje se odvija bazar na cesti.

Eeee, što se sve tu ne može naći… Ne samo da bi to zainteresiralo etnologe, već i one koji se bave osmišljavanjem grotesknih skečeva u maniru Montipajtona, toplistenadrealista, a u novije vrijeme i mog sugrađaninina Marija Petrekovića sa svojim šalama u bizarnim kostimima i retro odjeći.

• Baš smo bili u Kurzu

Do katedrale se treba popesti i proći lokalno autobusno stajalište gdje je u osamdesetima iznajmljen autobus za potrebe snimanja filma o Krstiću i sinu, a onda polako izranja znamenita Bagrati katedrala, pod zaštitom UNESCa, sagrađena početkom 11 st. za vrijeme vladavine Bagrata III. A na ulazu, susret s dva mladića rodom iz Štucgarta, evo malo stali ovdje na svom pedaliranju u Iran. Fora, jelda? Uskličnik!!!

• Gruzijski Parlament u drugom glavnom gradu Kutaisiu

A ništa manji upitnik iznad naših glava izazove i individua koja prosi, a nemoguće joj je bilo odrediti, kako se to danas potencira u suvremenom društvu, “rodne karakteristike”. Raste joj sijeda brada i brkovi, a opet ostatak tijela navodi da zaokružimo kućicu u kojoj piše da je spol Ž.

Razgledanje završava sa pjevanjem i svirkom gruzijskih hajduka u tradicijskoj odjeći, a biti u njihovom društvu i to zabilježiti ipak košta koji lari...

• Smjestismo se u jeftinom hostelu u centru grada

• Bagrati katedrala

• Rijeka Rioni prolazi kroz sam centar

• Ajd der bako kaži ti nama čija si? Tatina il’ mamina?

• Firma Krstić transport

- 18 -

KUTAISI – GORI [გორი]

I

ako smo imali plan što prije završiti s Kutaisijem i što prije se iskobeljati van i put Tbilisija dok još promet nije ojačao, ipak nismo. Ili jesmo, ali to je bilo oko podneva kad se temperatura fino pridigne, a gužva nagoni ostale vozače kao i nas da budemo štono se kaže “malo nervozni”.

Tako da je probijanje kroz kaos od najluđih pretjecanja, miljenja iza kamiona i ubacivanja minuo tek kad smo se nakon nekih 90 km uštekali na autoput nakon grada Hašuri prema Tbilisiju.

• Nakon što su nam odpjevali svoje, slikali smo se

Znali smo da ubrzo dolazi Gori, mjesto rođenja i odrastanja onog velikog humaniste, demokrata i praktičara nenasilne komunikacije, kao i ljubitelja osobnih sloboda, imenom Džugašvili!

Kakvi bi mi bili borci za spomenute vrijednosti, kada ne bi zastali i pogledali njegovu kolijevku i trijem gdje se kao dijete divio leptirima i razdragano brao poljsko cvijeće?

Jednom riječju: NIKAKVI! Zato smo morali u Goriu napraviti pauzu. Proći kroz vagon vlaka koji je vozio prema redu koji je samo Visarionovič znao to jutro i nitko više da mu unutarnji dušman ne dođe glave.

• Gdje li smo već vidjeli ove ornamente?

Pogledati staru kuću usred muzejskog kompleksa.

Shvatiti kroz slike kolika je bila klika usranih funkcionara i oficira pod njegovom čizmom, koji su bespogovorno u strahu za vlastitu kožu izvršavali ono za što bi im se i sami Lucifer prijavio na radionicu…

I na kraju ostati začuđeni koliko se važnosti daje (u turističke svrhe?) jednom od glavnih agenata pakla za proizvodnju ljudske patnje.

• Koliko ćemo ih danas u Sibir? Reče Staljin i uspe se u svoj vlak.

Čudna smo mi vrsta…

• Staljnova rodna kuća

• Supermarket i suvenirnica. A tko nas g’eda?

- 19 -

TBILISI 1 [თბილისი]

T

bilisi je zvao: ma pustite to govno od govna, imam vam ja nešto ljepše pokazati, samo pazite kako ćete se probiti do svojeg hostela u centru, jer je to ispit koliko ste savladali ovdašnje ludilo na asvaltu! Čuli smo te glavni gradu na rijeci Mtkvari, multikulturalna raskrsnico između EU i Azije i mnogo, mnogo više.

• Tbilisi. Kružni tok na Tavisuplebis Moedani (Trg Slobode)

Pazili smo kuda i kako skrećemo, kada dajemo žmigavac, tko nam dolazi odostrag, tko nas uopće doživljava, što hoće onaj mladi na mobitelu istetovirani, nimalo agresivni panj za volanom Mercedes SLK, CLM, NGF, LJŠĆ ili kako već, glavno da je crne boje i dubokog tona kada pretiče sve uz turiranje i blicanje…. … i preživjeli, dva-tri puta smo morali ponavljati kružni tok na Tavisuplebis Moedani (Trgu Slobode) i ponavljati gradivo do prave ulice i što je još najbolje naći parking kojeg nema.

Ali… na početku ovih mojih putopisanija je tamo negdje izrečena jedna kozmička istina koja nam daje snage, vjere, inspiracije da idemo i damo što možemo, a onda kada okolnosti pokažu da više ništa nije u našoj moći…. eeee, tu nam dolazi pomoć!

• ... a gdje su psovke?

O čemu se radi?

Dakle, jedva nekako u ovom rekli bi Srbi “opštem haosu” nađosmo gdje je taj Leviathan Hostel, ali gdje da se izparkiramo u prometnoj, jednosmjernoj, ulici poligonu za pretjecanje uz brijeg gdje svatko gleda gdje da se ubaci drugome kad ovaj zakasni to isto? Ne treba još naglasiti da se radi o kaldrmi gdje je uz brijeg posebno veselje parkirati 270kg težak motor, a policajci ti uz uho pište u pištaljku i strogi tjeraju ostalu bagru da se brže maknu.

Tu iznenada odnekud dolazi Gruzijac Gelo i najsrdačnijim osmjehom ponudi pomoć na engleskom. A mirnoća kojom je to napravio, kako bi smirio moje vidljivo stanjene živce, jednostavno kada sada o tome razmišljam tjera mi suzu van…

• I “Mekica” je tu

Svejedno sad kako je zaustavio promet i dirigirao da napravim koji prekršaj (i to pored onih policajaca) kako bi došao na iznenada oslobođeno mjesto tik pred vratima hostela (!!!), a i fizički pomogao pogurati mrcinu preko trotoara, bitno je DA NISMO SAMI!!!

• Sumnjamo da se radi o peračima prozora

Kako je došao, čim je svoj posao s nama obavio, jer je i Iggy bio sljedeći na redu, a ipak ima duže noge i malo lakši motor, isto tako se brzo pozdravio, pogledao nas pun razumijevanja i otišao! Što reći? Koju posluku porati?

TBILISI 2

O • Bazar, buvljak, Hrelić, Arizona... Ma, sve se nudi i prodaje

- 20 -

pušteno, nakon doručka koji je uvijek prilika za druženje s raznim gostima u hostelu, od kojih upoznasmo nešto Švabica iz Minhena, nešto Ruskinja iz Voroneža, jednog Nizozemaca iz Utrehta, jednog Azera iz Bakuua i jednog Kazakha iz Alma-Ate, otisnuli se u razgledanje grada. Da bi spojili ugodno s korisnim, tre-

bali smo pješice doći do pošte baciti razglednice, posjetiti armensku ambasadu i saznati koliko će se još pucati oko policijske stanice Erebuni, a i promijeniti bakteriju za moj sat, što je značilo da trebamo do radnje blizu ZOO-a iz kojeg je prošle godine radi obilnih kiša i razbijenih kaveza pobjegla živinčad i bauljala gradom…

Doći do pošte je bio pravi orijentacijski zahvat, jer je jedina u tom dijelu grada (a još jedna je na periferiji), a na mapi ju nismo uspjeli pronaći. I priupitani Gruzijci na cesti nisu baš bili na ti oko njezinog smještaja. Znali smo da moramo prijeći znameniti most sa sajmom starina i svakakve krame koju prodavači misle da će netko kupiti i kroz ulicu u rekonstrukciji (čitaj raskopanoj do sastavnih elemenata) detektirati gdje je tu pošta od zgrada koje su sve okružene skelama i zastorima da se jelte ne vidi što se radi, a i zbog zaštite prolaznika.

• ... ‘oš kupit ciglu?

Pošta je bila iza jedne takve skele i naravno da je radila, iako je do nje trebalo preskočiti, zaobići neke jarke, skoro vrtače, a nije bilo “mostića”.

E fino, kad smo to riješili i dokumentirali u domovini da smo ipak došli do Gruzije, kroz jednu od važnijih ulica (gamziri na gruzijskom) krenuli put Armenaca. Malo su se začudili što mi sad tu tražimo, konspirativno nas skenirali i rekli da čekamo ispred elektronske rampe po zadnjoj modi.

• Tbilisi, 12:38

Nakon 10-15 min dolazi službenik i kaže: ic Okej! Ma šta je ic Okej, sunce ti poljubim?

Ok je ić u Armeniju, Ic nou problem.

Aaaaa, prvi put da nam je netko tako jako ulilo povjerenje. Čega da se sad bojimo, tamo nekih naoružanih psihopata koji tu i tamo ispale rafal po Yerevanu, a narod bi revoluciju i skinuo one koji im piju krv, kako se slikovito izrazili naši domaćini u Yerevanu, ali otom-potom…

• Rijeka Mtkvari

Uvjereni i sigurni da je sigurno u Hayastanu, otiđosmo obaviti kupovinu “rastezljivog pauka” za držanje dodatne prtljage i to na jedino mjesto gdje bi ga mogli naći: Tbiliški Jakuševac.

Do Eliava bazaara u dijelu grada Didube treba ipak taxi, malo je na periferiji. Od cijelog bazara, koji je malo puno veći nego naš Jakuševac i ima samo jedan dućan sa moto opremom, mi brzo pronađosmo to mjesto, a nismo koristili zadnju instrumentaciju iz Garminove ergele.

• Tbiliški jakuševac iliti Hrelić

Bilo je to opet: navođenje odozgora!

Kineski pauk nam baš i nije ulijevao povjerenje pa je moj drugar Iggy savjetovao neka među hrpom opskurnih jazbina koje predstavljaju radionice ovdje nađemo onu koja prodaje rastezljivu užad i damo napraviti dodatno osiguranje. Upravo tako prijatelju, bravo!

Malo probijanja i zavlačenja kroz improvizirane štandove i ipak našli majstora… e vala je napravio, svaka mu čast! i to za 5 min i niti 20 Larija (cca 10 EUR) 4 užeta sa krajnjim kvačicama, blagoslovljene bile. Amen!

• Ako ne nađeš to što trebaš, napravit ćemo

- 21 -

Trebalo se vratiti taxijem do grada i unutar rashlađenog postarijeg mercedesa sa obavezno napuklim vjetrobranskim staklom doživjeli smo majstorluk lokalnog taxiste koji zna kako se ovdje treba voziti. Budući je ovaj manevar izmamio salve smijeha (ne za umješnost, već zbog nonšalancije i kao to se samo po sebi podrazumijeva stava) kod Iggyja i mene, mora ga se opisati: 1) krećeš iz jednosmjerne avenije sa nekoliko traka i daješ žmigavac za ulaz u pokrajnju ulicu desno kroz semafor 2) izazoveš time kod ostalih sudionika shvaćanje da ćes i skrenuti • Tsminda Sameba - katedrala Presvetog Trojstva

3) iznenada se polukružnim okretom uguraš ispred svih na semaforu, ali tako da staneš u red koji skreće ulijevo jer se moraš vratiti tj ići u lijevo...

4) prvi u redu mrtav hladan čekaš zeleno Kako se onda ne bi sprijateljili s našim kaskaderom dok nas vozi do centra i žali se na sve moguće u Gruziji: političare, Ruse, korupciju, nered po gradovima, nepoštivanje pravila pa nam je svima tako….

TBILISI 3

• Most Mira iznad rijeke Mtkvari

N

itko nas nije gonio, nismo vidjeli helikoptere iznad taksija sa upaljenim reflektorima i pozivom preko razglasa da stanemo i predamo se… jednostavno ovdje su ljudi malo vrelije krvi.

Najdominantniji vjerski objekat Tsminda Sameba (Presvetog Trojstva) katedrala je na dobro vidljivom brijegu, građena na prijelazu u 21. st. rekli bi taman ispod čekića, a kako su Gruzijci i Armenci jedni od prvih pokrštenih naroda, željeli su obilježiti preko 1500 god. kršćanstva - i to kakvom građevinom: jednom od najvećih religijskih građevina na svijetu s trećom po visini kupolom između pravoslavnih crkava.

• Multikulturalnost. Židovska Sinagoga.

Kada se sa brijega spustite do rijeke Mtkvari pređete također novi Most Mira koji spaja stari i noviji dio grada. To moderno zdanje od zavinutog inoxa, sajli i stakla sa utisnutim LED-diodama trebalo bi prema arhitektima predstavljati neku stiliziranu morsku ribetinu, ali znate kakav je narod: ne može, a ne nać neku podjeb-usporedbu.

Ovaj most su nazvali zbog oblika ALWAYS ULTRA. Reći će neki pripadnik NGO udruga koje u svojoj misiji financirane Sorosevim novcem moraju isticati kako još uvijek nije dovoljno pažnje pridato Holokaustu i kako u svijetu stalno raste antisemitizam da nas dvojica samo posjećujemo kršćanske objekte i time raspirujemo vjersku nejednakost i potenciramo religiju koja je toliko zla učinila u ime Krista i bla-bla-bla-bla…..

• Na stupu, desno, piše “drink”, pa smo ih poslušali

- 22 -

E pa tim i takvima ćemo vratiti bekend paralelu i reći kako smo u multikonfesionalnom i multikulturalnom Tbilisiju zašli u sinagogu i poklonili se jednoj od najvećih i najznačajnijih religija, pogledali u dvorištu koji su sve Tbiliski Židovi proganjani i završili kako nitko nikad ne bi trebao, ali i da smo svjedočili o interesantnom detalju: je li Iggy, jel i tebe onaj lik prosio novac?

Već vidim kako te i takve udruge, pjeneći se dok im nadbubrežna žlijezda šprica adrenalin u litarskim količinama da se sa njime može doslovno rigati vatra kao onaj zmaj kojeg je ubio gruzijski zaštitnik Sv. Georgi, vrište bez ikakve želje da čuju dalje, upirući prstom u mene, a prvim hrvatskim samokresom bi, ali to ne smiju jer su oni ipak predstavnici uljuđenog društva, vrište i lupajući šakom o stol zahtijevaju od mene odgovor: što sam mislio s time reći, aaa? aaa? aaaa?

Naravno, samo opasku da običan puk u Tbilisiju ne živi bajno, već kao i u drugim glavnim gradovima gdje je sva raskoš u funkciji uređenja centra pa nek se bar tu vidi da fontane, državne zgrade, parkovi, muzeji i koncertne dvorane blješte skladom i bogatstvom, a socijalna ravnopravnost / sigurnost i briga za najsiromašnije je peta, šesta ili dvanaesta rupa na svirali, ako ih uopće na svirali toliko i ima.

• Tbilisi, odozgo’

Da taj nesretni lik nije prisiljen prositi u dvorištu bogomolje, jer su tamo ljudi nešto mekšeg srca (ili treba pokazati drugima kako sam milosrdan), da li bi to radio? Želim vjerovati da ne!

E, pa sad kad sam se upustio u ovako ozbiljne teme, a glavna mi je zadaća da samo ispucam di smo bili i kako se zovu viđene znamenitosti, moram se ispričati i da imam rep sigurno bi ga već podvio među noge, te se posuti pepelom i presjeći prethodni tijek misli.

Nego, gdje smo stali… aaaa što smo još vidjeli?

• Spomenik majci Gruzije

Aha, Narikala tvđavu, spomenik Majci Gruzije, žičaru od spomenika dolje do centra i šetanje po starom dijelu, bohemsko sjedenje na nogostupu i pijenje piva đe su lokalni kunstleri sa svojim slikama, vraćanje u hostel, tuširanje i aj bok, laku noć.

TBILISI – SADAKHLO [სადახლო]

P

rije one lake noći već kad smo legli na krevete, u našu sobu ulijeće zanimljiva individua, koja je odmah zračila opuštenoću i jednostavnošću, vidljivo je pokazala da je “svoja” i “alternativna”, a usprkos toga nije izgubila ništa od ženstvenosti, iako je ovaj spoj danas, bar na zapadu sve rjeđi. To je bila Katalonka Kristina, svjetska putnica i umjetnica, a uz to i motoristica!

• Jedna zajednička sa Kristinom

Kako je bila prilično neinhibirana u upoznavanju s nama dvojicom Balkanaca, a možemo slobodno reći i vepra kada se takvi ženski kalibri nađu u našoj blizini, nismo puno okolišali i ubrzo smo joj u polu-šali, polu-ozbiljno predložili da stornira sve planove koje je imala i nastavi s jednim od nas na motoru…

U njenom oku zamijetismo ono što se ponekad u nama desi, ali zbog takvih-i-takvih okolnosti to ne možemo napraviti, ne jer nedostaje želje, već što smo u tome gdje jesmo.

• Par putnih...

Topla čežnja za konačnom slobodom pomiješana sa strahom koji takav rizik nosi.

U njenom slučaju izgleda da je to bilo mrvicu bolnije, jer mi je moja muška intuicija rekla da joj je Iggy odmah, samo on zna kako, dotakao srce. Pomogla nam je u pakiranju, kao motoristica tu je bila itekako doma, a za uspomenu uz kontakt smo i napravili nezaobilazni foto sešn.

- 23 -

Malko tužni, a s druge strane spremni i veseli za novo poglavlje zvano HAYASTAN, begamo iz Tbilisija prema granici Sadakhlo, gdje naš junak makadama koristi stanke da pita kakve su ceste tamo gdje idemo, jelda nije makadam, rupčage i čavli, mine, granate i ostaci iz drugog svjetskog rata na cesti, jelda, jelda, jelda?

E pa prijatelju, sudba ti je namijenila lijepi poklon kada napustite SAKARTVELO, jer ovaj put između ostalog ima svrhu da se suočavaš sa strahovima i konglomeratom programa koje nosiš…

• Eta daroga? A jeste sigurni da nije makadam?

Shvati to kao trening… Uostalom, sam si to izazvao kad si se drznuo na ovakav put!

• Skoro pa kružna tura po Armeniji uz izbjegavanje rizičnih područja

ARMENIJA - VATRENO KRŠTENJE

I

eto nas pred granicom, gruzijska procedura je brza i učinkovita, a graničari su profesionalni i srdačni. Jel znadete kakva je sad cesta do Vanadzora, nije makadam, jelda? nastavljam ja sa svojim piljenjem, a Iggy se sprda već i kad dođemo u dućan kupit pivo pa me podjebava jel sam pito ima li makadama?

A onda kreće komunistička procedura i neoliberalna pljačka, što sigurno doprinosi razvoju turizma i otvorenosti Armenije.

• Sadakhlo - granični prijelaz

- 24 -

Prvo uđete kroz široku metalnu kapiju obojanu crveno, plavo, narančasto, koja se uz škripu i sporo koturanje po šini na kojoj stoji, otvara za Vas. Odmah ugledate brat-bratu desetak policajaca sa strane u razgovoru i odmjeravanju gosta sa rukama na leđima i odori u rusko-sjevernokorejskom stilu. Oni zapravo

i nemaju neku funkciju, to je relikt iz starog sistema, veliki policijski aparat da masi ne padne nešto na pamet. Dobro, predamo putovnice, budemo ispitani od dragih policajaca kojima u oku čitamo: oprostite al’ moramo tako i potom usmjereni u prastaru građevinu sa strane gdje smo prisiljeni kupiti neko osiguranje.

OK, probijemo se u tu zgradicu između ostalih znojnih putnika, uđemo na “šalter” - zapravo niz stolova s jednim prastarim kompjutorom tipa 386 ili 486, više nisam siguran i čekamo u redu. Što zapravo čekamo, nismo znali. Nakon 10ak min jedan mlađi službenik koji nije bio iz Gornjeg Nadrkalićevca, uskače u pomoć i uz slijeganje ramenima počne objašnjavati kakvo osiguranje nam treba, ali na takav način da smo jedino shvatili da trebamo osiguranje jer trebamo osiguranje. Zelena karta, putno osiguranje koje imamo nisu odigrali ulogu koju smo očekivali, iako je Armenija potpisnica proširene EU konvencije o sigurnosti prometa…Dooobro.

Tu nismo dali maha onom našem dinaridskom impulsu da se ponosni okrenemo nazad i uz škrgut zubi u sebi psujući kažemo : nebu niko s nama seksualno općio na našu štetu iliti nas jebal’ već prihvatimo igrokaz za nekih 50 EUR i skoro dvosatno natezanje, štambiljanje ovakvih i onakvih ceduljica pa skakanje do mjenjačnice pa…. u cijeloj epizodi posvjedočimo i svađi skoro do fizičkog obračuna do nas. Jel’ je bilo pitanje prelaska preko reda, manjka inteligencije službenika, ili nepotrebnih otezanja, nismo razumjeli, ali smo vrlo dobro razumjeli gdje mi to ulazimo…. ili je to opet moje paranje noja?

• Netko je ovdje zaustavio vrijeme. Godina 1956.

• Alaverdi - važni industrijski centar sjeverne Armenije

Na kraju se Iggy i ja pogledamo uz vrćenje glave lijevo-desno i zaključak da je lijepo započelo te sjednemo na vrance da što prije odemo sa ovog ugodnog i opuštajućeg mjesta.

A glavna cesta do prvog većeg grada Vanadzora gdje smo htjeli prespavat… da skratim priču… imali smo na izbor bolji asvalt uz azerbejdžansku granicu preko Noemberiana, ali tu je postojala opasnost od povremenih snajperskih hitaca koje poklanjaju braća Azeri nakon što su stara neprijateljstva obnovljena od travnja, ili lošijom cestom kroz brda, tunele, po rubovima provalija i još koječega.

• Situacija! O tome vam ja pričam. Makadam nasred asfalta.

Odabrali smo iz izloga broj 2 i putem dobrano propitivali uvjerenje koje smo jučer dobili u Tbilisiju u vidu odgovora: ic OK! Glavni skeč je bio na dijelu gdje je odsječak od kojih 40m ceste pretvoren u jezerce i svi zaobilaze i manevriraju kako znaju da ne upadnu u podvodnu rupu iz koje nema van. Naš je heroj koji osobito štuje takvu cestovnu infrastrukturu, a što drugo nego upao u rupetinu i Suzuki mu se našao do pola u vodi, srećom oslonjen uz rub te podvodne umjetničke instalacije i ne smijem zamisliti koja komplikacija bi se razvila da sam se okupao ili još bolje zaronio uz vranca….

Dragi Armenci u Ladama Nivama, Volgama i Gazovima nisu bili voljni stati i pomoći da se izvučem, već su odmahivali rukom u maniru: a kume, loša sreća… i nastavljali dalje. Trebalo je vremena da

• Bem ti... dobro ga izgurasmo. Oklen ta rupa, krvi joj se napijem

• Vanadzor. Treći najveći grad u Armeniji.

- 25 -

mi se tlak vrati na 120/70, a onda sam uz Iggyjevu pomoć uspio izvući se i proći jezero uz opet “pomoć” ne upavši niti u jednu novu rupu i začuđujuće čist i nepromoćen. Stanem , okrenem se i ne vjerujem, onda mi bude žao što nismo slikali pacanje u jezeru, a i shvatim da mi je to trebalo, dok to sigurno nije bila Iggyjeva lekcija.

• Sumnjivi hotel Kirovank u sovjetskom stilu

Kasno popodne stižemo u Vanadzor, treći po veličini grad sa trenutno zatvorenom, a nekad najvećom tvornicom ljepila u SSSR-u, odvečeramo u pravom domaćem restoranu imena Kentakifrajčikn i prijavimo se na recepciji jedinog hotela KIROVANK s pogledom na grad. Soba je reprezentativno branila boje pretpotopnih socijalističkih ljetovališta i konačišta sa obaveznim mirisom varikine koja još nije isparila u svom pokušaju bijeljenja nekih mrlja od krvi, bljuvotine, soka, masti ili pak neke druge izlučevine.

Taman kad se raspakirasmo, prene nas neka pucnjava, vatromet, što li? S balkona je kroz dalekozor bila vidljiva kolona prosvjednika okićena zastavama i transparentima uz policijsku pratnju kroz centar grada, izvikujući parole podrške militantima organizacije Sašna Tser, onim rodoljubima koji su u svome očaju za boljitak zemlje spremni postreljat ipolicajce, zauzeti policijsku stanicu u Yerevanu, uzeti taoce i ucjenjivati vladu da se maknu i njima prepuste kormilo…

• Za lice kao dječja guza, zaslužan je berberin Ghevorg

Da su armenski duhovi (ono što smo vidjeli i doživjeli, ovdje nema generalizacije) prilično nemirni i skloni agresiji, još jednom smo si potvrdili, ako je do sada bilo neke sumnje, tijekom noći gdje je do naše sobe trajao do 4 ujutro kečerski meč bez policijskog nadzora uz urlike, viku, razbijanje i psovke, kako od strane ženki mužijacima, tako i obratno. Pitasmo se: kupleraj ili koji k?

Armenija nije bila ljubav na prvi pogled.

VANADZOR [Վանաձոր] – DILIJAN [Դիլիջան]

• Lada, najljepši ukras armenskih pejsaža

N

akon lijepe i opuštajuće noći smo se probudili prilično malodušni s osjećajem da treba izvesti “bežaniju” iz Armenije što prije. Ipak prvo navratimo na doručak u naš KFC i tu se raspitamo za trenutne prilike. Kako su nas uvjerili da je sve sigurno, ništa od nemira, a i cesta je dobra bez makadama,, odlučimo zemlji Haykovih potomaka dati još jednu šansu.

Hayk je po predaji praprapraunuk Noe, čiji se brod nakon potopa od prije 12000 god. ugrubo, zaustavio na obroncima Ararata. Stoga HAYA-STAN. Hajmo mi do Dilijana pa uz jezero Sevan do Yerevana.

• Moto bračni par iz Nizozemske

- 26 -

Ali prije toga iskoristim u Vanadzoru mogućnost posjete PARIKMAHERSKAJI ili frizeraju, gdje me Ghevorg uredi, ošišavši moju grivu i obrijavši bradurinu, jer sam bio do tada zarastao do neprepoznatljivosti. Dragi Ghevorg, opuštenog i zaraznog osmjeha pokaže da i on slijedi azijsku dentalnu modu presvlačenja zuba u zlatno ruho i prilikom obrade motornom pilom, svojom toplinom i razumijevanjem, kako za našu neugodu u kojoj smo se kupali radi vatrenog krštenja, tako i za tešku povijest koja je ostavila duboke rane u njegovim zemljacima pa posljedično traume izbijaju van

na ovako tužan način, polako opusti moju malenkost i aktivira program povjerenja i nade da će odsada sve ići kao podmazano.

Dubina suosjećanja koje je iskazao za težak moment u kojem se nalazi njegova zemlja zbog kojekakvih utjecaja zaslužuju posebno poglavlje i ako jednog dana bude interesa, moguće da ću napisati što je rekao. Hvala Nebesima da su nam poslali ovog samozatajnog, a toliko velikog čovjeka, jer je razgovor s njime pokazao kako su naoko beznačajni, nenametljivi i prividno samo izvršitelji svog posla zapravo “prerušeni anđeli”! Sada mogu reći da je baš njega trebalo sresti i čuti da nastavimo po planu dalje.

• Manastir Sevanavank iznad jezera Sevan

Možda netko od ponosnih i punokrvnih hrvatskih junaka u ovome trenu počinje s komentarom kako su počela kenjkava sentimentalna prenemaganja i da to više ne može čitati pa ću ja u ogromnoj brizi da ne “izgubim” ovog vrijednog pratitelja naših avantura, iz ovih stopa prestati sa “pederskom tiradom pičkastih osjećaja” i nastaviti u Dinaridskom stilu samo tvrdo i muški.

E i onda ti se mi vozili do Dilijana, super planine, cesta OK, neke tamo koke prodaju mrkvu uz cestu, fora, e da sam im stao… pa kad pokažem vatrogasno crijevo, hahahaha (ili srpski xaxaxaxaxa) i u Dilijanu sreli neke Nizozemce, lik ima trbušinu i njegova žena malo ćorava, na kroserima, fakat su nam nahvalili Yerevan kak je super i to, da je moderan, da su super kafići. Ma idemo sad baš za inat i to čudo vidit. Šta, oni su došli avionom do Tbilisija pa onda kroserima, jaka stvar, mi idemo od H-R-V-A-T-S-K-E! Kužiš?

SEVAN [Սեւան]

S

evan. Najveće jezero u Armeniji, rezervoar vode-života za ovu vrelu i suhu zemlju.

• Prakršćanski artefakti

Mjesto gdje je izgrađen manastir Sevanavank, jedan od najvažnijih za Armence čiji je kralj Tiridat III preuzeo kršćanstvo kao službenu vjeru i učinio da od 301.g. Armenci postanu prvi kršćanski narod, 12 god prije Rima.

Veza je jaka, neiskorijenjiva. I to je lijepo. Narod koji ima identitet, čuva ga i ponosi se njime.

Tradicija koja nagoni da se opstanak naroda pečati kroz zajednicu muškarca i žene u braku započinjanjem upravo u jednom od najvažnijih hramova!

• Odvešćute na vjenćanje...

Armenci znaju da sve počinje od obitelji, ide kroz obitelj i prirodnim tijekom završava unutar obitelji.

Tu duboku obranu čovjeka od raznih štetnih utjecaja koji se danas množe kao razne diverzije protiv te iste obitelji, Armenci imaju u svojoj DNK. Opstali su usprkos krvavom šamaranju i masakriranju kroz vjekove. Nisu se dali. Utočište im bilo kršćanstvo, kojeg ne napustiše.

Znali su da će izgubiti sebe.

- 27 -

Narod bez identiteta je tijesto kojeg svaki pekar mijesi.

Armence ne možeš pokoriti. Probaj ih osjetiti i razumjeti.

Pa se nećeš čuditi njihovoj vatri koja vrišti i zapravo traži konačno mir i sigurnost.

Tko od nas NE?

• Glavni grad Armenije - Yerevan

I zna da je izvanjska vatra netaktična, impulzivna, prežestoka, često neprimjerena. Vatra grije, ali i spali.

I stidi se kada se opravdava poviješću.

Za agresiju koju imaju u sebi kao reakciju na agresiju preko njihovih leđa znaju: nije opravdanje!

Tek, jednom…

Opravdanje kada stane, istina iz rane jedino ostane!

YEREVAN [Երևան]

U

• Classic Hostel Yerevan

pečatljivo jezero, koje je jedino more za naše vatrene vragolane, vrvi restoranima gdje na žaru postaju jestive mnoge ribe i raci pa ako tamo prođete, znadete koje ćete poslastice naručiti prije zadnjih 60-ak km do Yerevana koji je u kotlini pa kad se približavate, sve se više i više raskopčavate i hoćete luftanje.

I kad konačno prođete tablu YEREVAN, postaje vam jasno oduševljenje onih naših prijatelja iz Nizozemske koji nišu štedjeli riječi hvale na izgled glavnog grada.

Koliko je provincija blago rečeno zapuštena, toliko je monumentalan pradom Kim Kardashian, a ona kao najljepša žena na svijetu, jasno pokazuje da je ogledalo raskoši, uređenosti, egzotike pa i brežuljkastosti na kojem grad leži, ako mi možete dozvoliti ovu moju malo šaljivu opasku. Zaista nisam želio isprovocirati nikoga kome bi se ova nespretna usporedba mogla učiniti malčice seksistička i ponižavajuća. Ja sam samo želio reći kako je Yerevan lijep.

• Trg Slobode i zgrada opere

• Kaskade. Kompleks fontana sa spomenikom na vrhu u čast 50 godina Oktobarske revolucije.

- 28 -

A i Yerevanke, od kojih smo blagoslovljeni stalno čitati o ovoj boginji i pratiti njene dnevne aktivnosti zahvaljujući sjebeslicima, blagoslovljen bio onaj koji je izmislio ovaj nimalo narcisoidni oblik samopromocije, koje se kreću od ustajanja iz kreveta od ruža, jutanji blok-sat za uljepšavanje onoga što je već skoro pa neuljepšivo još više, odlazak u šoping molove i durove na trening brzopoteznog vađenja kartica iz luj viton torbica, potom razvlačenje doma na kauču, jer to što je kupljeno malo SUCKS pa ćemo sjutra vidjeti jel bum bila bolje sreće pa priprema za večernji soušlajzing, gdje se mora znati koja je broj jedan, a onda dugo nitko pa aaaakkkkoooo br 2…. ok priznajem, zavist je moj problem!

A mi i dalje klikćemo po dragom portalu i naslađujemo se obnaženim slikama za nadraživanje naše pohote, dok vlasnici portala trljaju ruke po svakom kliku koji im donosi ono što je danas postalo onovna svrha ljudskog života pa smo za šaku toga spremni zgaziti sebe, a i druge!

Auuuu, al nam se zajapurio ovaj motorist, jel ovo putopis, ili poligon za njegova psihološko-svjetonazorska trabunjanja. Bojim se da ni sam ne zna…. bolje da se drži formule slika, rečenica, slika, rečenice dvje - slika, smajli, slika, smajli sa namigivanjem, OMG, slika,, smajli, hahaha, LOL, slika, rečenica, smajli, LGBT… ILI… Smještaj je bilo teže naći jer nismo znali gdje ćemo, samo smo banuli u centar pa cirkuliranje okolo dok ne vidimo riječ hotel, što je bilo naravno naivno, ovdje je sve skoro samo na armenskom pismu koje je izmislio velikan Mazrop Maštots tamo negdje u 6. st. i prilično je zahtjevnije od gruzijskog. Malo stali, pitali, ali nula bodova. Onda se Iggy raspištoljio, pročačko svoje elektronske gedžete, malo kopao i rekao slijedi me. Dobro.

• Alexander Tamanyan - arhitekt koji je dizajnirao Yerevan za vrijeme ere Sovjetskog saveza. U pozadini kaskade.

Njegovo preuzimanje inicijative je bilo pun pogodak i nakon kojih desetak minuta okolo-naokolo, stali ispred ulaza Classic Hostela u maloj pokrajnjoj ulici između zgrada. Aplauz!

E, al kakav je to hostel? Izvana prosječna kuća, a kad uđete unutra tri kata ispod zemlje, unutarnji bazen, svaka soba po 50 m2, minimalističko uređenje u stilu secesijkih zahvata iz 1920ih sa luksuznim antiknim parketom i reljefnim štukaturama po zidovima uz diskretno i blago mistično osvjetljenje raskošnim lusterima pristiglim iz kakvog škotskog dvorca… netko bezobrazan bi rekao da smo upali u kakvu masonsku špilju,

• Trg Republike

Vrijedilo je još onjušiti Yerevan noću i potvrditii da toliko skulptura, instalacija, umjetnina, spomenika, a i onoga oko čega se u Zagrebu stalno lome koplja, ima u rijetko kojem viđenom gradu.

Mladih, mladih mama, očeva i djece lijepo je vidjeti u tolikom broju.

A neko tamo skupljanje uz puno zastava i već viđene parole pred zgradom opere nije nas mamilo da se pridružimo. Da se radilo o potpori miru i ljubavi u svijetu, možda bi i razmislili…

• Crkva sv. Majke Božje Kathoghike i nova crkva sv. Anne

YEREVAN 2

U

jutro nakon doručka s Irancem i Yakkuom iz Obale Bjelokosti, koji su tu na privremenom radu i brzo naučili armenski, odlazimo u istraživanje grada, posve slobodni od brige za motore koji su završili pod ključem i u garaži.

Prva točka na dnevnom redu je odlazak taksijem u Tsitsena Kaberd park gdje je memorijalni centar sjećanja na žrtve genocida i vječni plamen u atraktivnoj kamenoj, kako uopće da nazovem tu strukturu, a dobro spomeniku. Muzej nas je apsorbirao tijekom 2 i pol sata i to što smo vidjeli u detalje onoga što smo prije čuli, malo čitali i istraživali, nam je prouzrokovao jedan vrlo neugodan osjećaj u utrobi.

Počinje kao nagovještaj mučnine, a onda suhoće usta jer smo nemali broj puta pred slikama i tekstovima gutali knedle i stresli se od ježenja, a kao šlag na tortu pred najbrutalnijim slikama počinju

• Trg Republike s pogledom na Povjesni muzej Armenije

• Tko vidi Ararat u pozadini?

- 29 -

valunzi toplo-hladno s omaglicama i na kraju iscrpljenost i slabost.

Na izlasku i udahnuću svježeg zraka pregazio nas valjak. E, tako je bilo. Ne ponovilo se!

Ne dao Bog da više ikada igdje bude sagrađen edukacijski centar ovakve vrste. I da ikada itko u masovnim histerijama zaboravi da smo braća pa krene u vježbanje onog najzvjerskijeg u sebi. AMEN!

• Tsitsernakaberd park, memorijalni centar sjećanja na žrtve genocida nad Armencima

Ali to je strašno teško, ne biti ljut, ogorčen i ne osjetiti potrebu za osvetu, rasti i živjeti s tim utisnućem kroz genetiku oca, djeda, prabake, iako je 1915-1916 daleko, daleko. A kada ne dobiješ zadovoljštinu za svoju patnju, bar kroz priznanje i ispriku pa se ne poravna što se poravnati treba, onda te kvači strašan bijes koji izbija nepredvidivo, kao da ima svoju volju.

Kao recimo kod mladog taksiste koji nas je vozio natrag sa ovog tužnog mjesta i na autocesti ušao u natjeravanje, urlanje, psovke pa i udaranje u stražnji branik auta koji je vozio “onaj idiot koji me ne pusti da ga preteknem i još razgovara na mobitel”. I to sve sa dva gosta u autu pri 70 km/h. Auto ispred kao u filmu koči i preprečuje put našem smirenom i posve tolerantnom zen budistu, auti iz suprotnog smjera trube i izbjegavaju sudar, a oni oboje izlaze van na obračun. Obližnji besposličari kao podbodeni šilom skaču iz najbližeg birca i u trku dolaze u pomoć jednoj ili drugoj strani, ne znam kako odluče. Iggy i ja izlazimo iz auta i sklanjamo se u neki dućan da i mi ne budemo prepoznati kao istomišljenici i pomagači pa da završimo na šivanju ili u gipsu. Opet oboje u šoku vrtimo glavama lijevo-desno i ispuštamo duboki uzdah: Aaaahhhhh!

• Najveće kino - kino Moskva

• Ulica Abovyan - izložba na otvorenom

Kroz koju minutu ova parada između dva pjetlića na malom đubrištu završava i naš zen vozač nas zove natrag u auto, kao da se nije ništa dogodilo, ajde dečki ne dramite, misleći da nam je poznato kako on na dnevnoj bazi ima nekoliko ovakvih prijateljskih uvjeravanja. Istina, malo se pokunjio, a mi nakon nekoliko njegovih moljenja da uđemo i idemo do grada pristajemo. Čak je i šutio kada sam nimalo nježan udario tamo gdje je najtanji: kršćanski ponos.

Oko retrovizora visi raspelo i još koji znak da je pravi kršćanin. E tu sam te čekao ljuti vjerniče…

Yerevan prehodasmo uzduž i poprijeko na ugodnih 38 C i divismo se predivnim masivnim građevinama pokrivenim specifičnim rozo-smeđkastim armenskim kamenom tufom, koji daje unikatnost i osjećaj čvrste postojanosti, luksuzu već opjevanih caffea kojih se ni Pariz ne bi postidio, a bome i lijepim stasitim ljudima, koji su moram primijetiti pomalo uhvaćeni u zamku slijeđenja kulta ljepote izvanjske pojavnosti, onoga što se danas širi kao zika virus.

YEREVAN 3

Y

erevan je grad intelektualaca, umjetnika, glumaca i skladatelja, što je i razumljivo, jer kako Armenija nije nagrađena prirodnim resursima kao sjeverniji susjed, ljudi su se više trebali okrenuti unutarnjim snagama i intelektu. Da se ne zaborave slavni sinovi i kćeri, grad im se odužio mnogobrojnimm spomenicima i ostalim alatima za podsjećanje budućih generacija.

- 30 -

Samo nisam shvatio zašto su u svojim laboratorijima za eksperimentiranje s điemo organizmima stavili fokus na prasce i pauke.

Znaju li eksperimentatori nešto što mi ne znamo?

EČMIJADZIN [Էջմիածին]

N

edjelja je dan kada su mise, a ako nismo željeli zakasniti na onu u 12h u Ečmijadzinu, morali smo se rano spakirati, pročavrljati s gazdama hostela prije rastanka i na KLEopatru, Sovu, kako već ne tepamo našim konjićima. U tom “izmjenjivanju subjektivnih gledišta” saznali smo koliko je teško u Armeniji, kakva korupcija steže vrat narodu, kako se mladi iseljavaju kad i nemaju zašto ostati, kako je velika nezaposlenost i država ništa ne radi po tom pitanju, već vlast pije krv narodu, a bogati seljačine divljaju u luksuznim autima čime još više raspiruju gnjev ljudi. I na kraju kako je njima teško i besperspektivno s tim hostelom gdje im država nameće stalno nove namete da bi ih ugušila, a evo stalno su puni, gosti dolaze i dolaze, a država uzima sve više i šalje inspekcije da im nađu kakvu nepravilnost i zatvore za primjer drugim privatnicima…

Ma, jel sam ja to već negdje čuo za žrtvastost nekog naroda i slična sranja u nekoj zemlji?

• Između gradske vjećnice i pecare konjaka

• Svetište majke Božje u Ečmiadzinu, sveto sjedište patrijarha i Katolikosa svih Armenaca

Shvaćam, što je teža situacija u zemlji, tim se bolji konjak treba ispeći pa će na van izgledati kada u bitci s votkom odnese sigurnu pobjedu, jer taj ruski otrov po okusu nije ni do koljena armenskom žestokom bratu, da nije tako loše kao što se priča. Da se puno pije u Armeniji, nije nikakva novost pa i nije čudo da atraktivne palače sa ogromnim tornjevima jesu jedne od najprestižnijih tvornica konjaka (armanjaka) - Ararata, Noe ili nekog manje poznatog brenda.

Izlazak iz Yerevana nije toliko traumatičan, moramo pohvaliti armenske vozače koji koliko-toliko paze na motoriste i imaju kočnicu u autu. Ovo se ne odnosi na vozače u okolini memorijalnog centra.

Ečmijadzin (Etchmiadzin) ili Vagaršapat (Vagharshapat), nekada armenska prijestolnica, grad je nekih 30ak km zapadno od Yerevana i smatran je najsvetijim od najsvetijeg. Tamo stoluje poglavar armenske apostolske crkve, patrijarh, Katolikos svih Armenaca Karekin II. Bogoslovija je u krugu gdje je koncentrirano sve što predstavlja kršćanski identitet ovog naroda. Tu je i prva kršćanska katedrala na svijetu, Majka svih armenskih crkava, sa svojim svetinjama i najtajnijim relikvijama, građena u etapama od 5. st. pa nadalje, iako je prema predaji započeta nakon pokrštavanja Armenaca od strane Sv. Grgura Prosvjetitelja od 301.g pa nadalje na mjestu nekadašnjeg poganskog hrama.

• Katedrala Svete Majke Božje (301.-303. g.) najstarija na svijetu

Glavne oči ovog putopisa, Iggy koji je sve dokumentirao tijekom puta i samo njemu možemo zahvaliti što imamo podsjetnik na ove neustrašive avanture, u Ečmijadzinu je bio posebno zapljusnut Božijom milošću. Iako je Svjetlo sa Nebesa obasjalo i njegovog prijatelja, Iggy je prosto-naprosto (da se poslužim vrlo prikladnim srpskim izričajem) “odlepio”. Nisam ga mogao maknuti od oltara, stalno me je molio da se idemo ispovijedati, a da se to smije, uzeo bi iz sakristije patrijarhov štap i hodao s njime kao neki od naših katoličkih

- 31 -

papah… Budući da nije bilo u blizini kukuljice jednog od svetih očeva, koji nas je kasnije blagoslovio, jednostavno je na glavu natakao tradicionalnu armensku kapu, kako bi bio bliže izvoru…

Imali smo veliku sreću, valjda zato šmo smo se tako skrušili i u svome srcu odbacili svaku opačinu te instalirali čeznuće za kreposnim životom, da nam je bilo dozvoljeno uhvatiti njihovu sveticu Sv. Lijanu oko ramena pa biti fotografirani, jer da je bilo dupe u pitanju, bacili bi sjenku na sve što smo u vjeri zadobili te bi pogazili i trunku nade da baštinimo život vječni.

• Neizbježno slikanje, može i sa obitelji

Još jedno sveto mjesto postoji blizu katedrale, to je crkva i manastir Gayane, danas pod zaštitom UNESCOa, posvećen mučenici Sv. Gayani, redovnici zarad koje se preobratio armenski vladar Tiridat III i na savjet Sv. Grgura Prosvjetitelja preobratio sebe i cijeli narod 301.g na kršćanstvo.

EČMIJADZIN – GANCI

S

ve hodočasničke zadaće smo ponizno izvršili, a i naslikali se pred svim mogućim spomenicima, kako već to običaj nalaže.

• Armenska tradicionalna kapa i maneken

A potom se trebalo oprostiti od sv. Ečmijadzina i krenuti

dalje.

Bilo je kasno popodne, sunce je polako gubilo sjaj i zlatno žute duge sjene tornjeva crkve padale su po parkingu gdje smo sjeli na naše vjerne vrance i namjeravali baciti iskru u cilindre.

Samo, KLEopatra je odbijala suradnju. Neće pa neće.

Iggy je odmah znao što je.

• Zagrlismo lokalnu sveticu, Sv. Lijanu

Ožičenje od reglera unutar jednog sklopa bilo je slijepljeno uslijed visoke temperature, jer je očito dolazilo do izboja radi lošeg spoja, kako se je pokazalo kada smo rastavili oklop i došli do tog mjesta.

Tja, pih, karamba, mrnđao je moj prijatelj, istodobno proklinjući sebe, jer je još u ZG znao da taj spoj nije baš onakav kakvim bi ga u Kawasakijevoj tvornici napravili.

• Crkva i manastir Sv. Gayane

Nije preostalo ništa drugo nego da pronađem autoelektričara i nadamo se najboljem, tj da može brzo popraviti egipatsku vladaricu. Iggyja sam ostavio na parkingu sa svojim mislima, a ja sam krenuo u potragu. Ubrzo sam uz pomoć taksiste i ostalih zainteresiranih prolaznika kojih se odmah nađe par, došao do autoelektričara koji se naravno ne bavi motorima, a i tko bi se bavio kad smo u Armeniji vidjeli ako jednog-dva motorića koji nisu imali više od 50ccm i bar 30 god na svojim leđima.

E, sad ću opet na veselje svih zadrtih i čistokrvnih štovatelja nove religije koja se zove ZNANOST i priznaje jedino darwinističke mudrolije o “spontanoj evoluciji” na ovome mjestu pridati pažnju činjenici o “onostranoj pomoći” te posljedično osjećaju povjerenja DA NISMO SAMI, što u konačnici može posaditi sjeme vjere…

Nakon ovog nimalo prkosnog komentara s moje strane, a ide na adresu krutih, tvrdih i zatvorenih, uplašenih papiga koje samo ponavljaju što teorija u svojoj ograničenosti trpa u svoje okvire, ne

- 32 -

bi li kategoričkom indukcijom dokazala da je jedino tako moguće, isključujući sve ono što se događa, a ne možemo si objasniti, jer da se to shvati treba aktivirati srce i intuiciju, a njima nije mjesto u laboratoriju i ispred kompjutora, prelazim na opis događaja koji bi se lijenom i neosjetljivom oku činio kao ništa posebno i kakav sad big deal… tražili, našli, popravili, platili, otišli!

U tome je sva razlika štovana čitateljice / čitatelju ovih redaka, nas dva ljuta priznavatelja samo onoga što se može opipati, vidjeti, čuti, omirisati i okusiti, ne možemo a ne biti zadivljeni kako to da od cijelog ne baš motorističkim vragolijama okrenutog Ečmijadzina, jedan jedini mladi entuzijast za motore, zaista postoji i sastavlja, rastavlja, nadograđuje, prerađuje motore novijeg datuma.

• “Sretni” golubovi. Tradicionalno se puštaju na vjenčanjima

A ako vam to nije dosta, pazite ovo: njegova improvizirana jazbina od radionice bila je udaljena nekih 100m od parkinga gdje smo zaglavili!!!

A ako hoćete još, bio je slobodan i odmah se bacio na posao (u nedjelju predveče kada ozbiljan puk gleda televiziju), potvrđujući ono što je Iggy naslutio za kvar.

• Sad već prepoznatljiv ambijent i vozni park

Evo vam i ovo: među svojom skalamerijom, odmah je našao zamjenski dio baš kakav paše u Kawasaki KLE 500 (Iggy je imao problem naći ga u ZG, prekopavši sve dostupne dućane pa je sklepao rješenje da bude polu-rješenje) A želim vas nokautirati i šlagvortom: nakon što je besprijekorno majstorski sredio egipćanku za kojih sat i pol i mrak se je počeo spuštati, pozvao je svoje prijatelje i našao nam smještaj na drugom kraju grada i u noći još oko 2h došao sa prijateljima pokucati na vrata sobe i vidjeti da li smo u redu?!?!!!!!!!!

Nakon uspješnog popravka i oduševljenja na kakvom ludom valu surfamo, napravili smo zajedno s njegovom zvijeri pobjednički krug po gradu, a on je obukao hrvatski dres koji smo predali na kraju utakmice…

• Incident sa KLEopatrom, pobunila sa na silnu vrućinu

Njegova zvijer je slušala kako joj vozač u hrvatskom dresu zapovijeda da na svakom semaforu pusti urlik od davanja gasa sa obaveznom eksplozijom na kraju, nek’ si ljudi misle što se to događa…

• U znak zahvalnosti Majstor je dobio majicu na “kockice”

• Nakon pokazne vožnje po Ečmijadzinu, Majstor nas je odveo u naše konačište gdje je na nas budno pazio i brinuo se domar Samvel (Saša)

• Aj pridrži ovo da im pokažem kako se ođe vozi

- 33 -

ARAGAC [Արագած]

I

ggy je još u ZG izrazio želju da iskoristimo priliku i popnemo se na najviši vrh Armenije Mt. Aragats (4080m), kad im je već Ararat ukraden ili oduzet zahvaljujući rusko - turskom dogovoru iz davnina, a kako to uvijek bude - na štetu onih koji su najslabiji, dakle mali narodi.

• Jedva da i sebe vozi, al dobro je dok vozi

Put nije dug, možda nekih 100km, prvo ide po ravnici, a onda zavija nakon Byurakana u brdo. Čuli smo da je do meteorološke postaje na 3165m asvalt, a dalje planinarenje.

Od kada smo u Armeniji, termometar nije pokazao brojku koja je manja od 30, što do sredine dana bude i 40 pa smo se nadali i ugodnom osvježenju u visokim brdima, a kako smo nas obojica od onih čiji kaputi, tj, tijelo, radije biraju hladnoću nego zaparu i vrućinu, nije se imalo što razmišljati.

• Dobar je bio shashlik kod Garika

• Treba li gurnut? Na cca 3000 m/nm, zakuvala Lada.

• Zakavkaski predjeli i pustopoljine

Nakon Byurakana, kako napisah, uži i stalno penjući put zavija prema 37km udaljenoj postaji. Već par stupnjeva niža temperatura nas je razveselila kada smo stali do Amber, najfensi hotela u Armeniji do sada viđenog, iako je nogica za naslon motora polako propadala u vrijući asvalt. Osvježivši se ledenom vodom, poradili smo i na uspostavi prijateljskih odnosa Hrvatske i Armenije, ovaj puta sa konobarem Garikom i njegovim ovčarskim umiljatim psom koji je davao naznake da bi mogao izrasti u pravo tele. Ne trebam naglašavati da je onaj pisac ovog “poučnog” putopisa upitao, već se i sebi sam smijući: a cesta do gore je dobra, nema makadama jel? Garik je prema mojoj računici bio 37. upitani o stanju na cestama.

Mnogi motoristi, ako su i ljubitelji prirode, a ne samo gasa do daske i slike koju o sebi, nadaju se, stvaraju kupovinom sve moćnijih mašina, bili bi začarani predjelom kojim smo prolazili.

Iz te začaranosti pak, morali bi se prenuti kada bi se uspinjali uz nastambe sekte Yezida, koji visoko u planinama nomadski žive sa svojim stadima krava i konja, a onda iznenada počne glasan lavež i potjera kurdskih ovčarskih pasa za vama dok u panici dajete gas kako bi umakli golemim režećim nemanima da ne skoče na vas, i prisile da provjerite oštrinu njihovih očnjaka.

No to se nije dogodilo, jer da je, pitanje da li bi gledali ove slike i čitali ove riječi, vjerojatnije bi nas dvojica već gnojili tlo dva metra ispod zemlje, takvi su se činili ovi vrhunski zaštitnici svojeg stada.

Auuu, veselja kad smo im umakli, samo… morali smo se i spustiti nazad.

Gore do stanice bajka, jezero, mir, u daljini snježni vrhovi, livade s ljubičastim cvijećem, nema makadama…

- 34 -

ARAGAC 2

M

alo za aklimatizaciju, kako bi nam sutra lakše bilo gore, popnemo se na obližnje brdo (3246m) s kojega puca lijep pogled gdje smo mi to.

Odlučimo se za mjesto kampa i postavimo šator, ali pazeći da imamo pogled na ciljane vrhove (tri su, a najstrmiji i najnedokučiviji, najzahtjevniji je na 4080m), dojam treba biti potpun.

Iggy je pod mus morao popesti vrh, a ja sam odustao i rekao da će me zadovoljiti jedan niži na 3500m. Sutra rano kad se probudimo, nek Iggy klisne gore (po čemu je poznat u ovom dijelu Europe) dok ja spremim kamp, sve spakiram i popnem niži. Nađemo se dolje kod motora u dogovoreno vrijeme.

• U pozadini Mt. Aragats

Tako je i bilo. Raketa u Iggyjevoj guzici se upalila u 7,00h i ponijela ga gore, a s obzirom da do vrha treba bar 3h pa odmor na vrhu i glumljenje naslikača sa lijeve strane portala gdje su ljepotice dana, pa natrag spust, realno je bilo za normalnog planinara u formi da je dolje do recimo 13,30h.

Fleksibilni kakvi jesmo, bez i trunke njemačke SS-gestapovske prisile, utvrdili smo 14,30h za sastanak.

• Maksimalno ispunjeni srećom

Svatko svojim putem i tempom, dok sam bio gore na svom vrhu, dolazi mi SMS: “Jebalo majku… Na vrhu sam. Kakva kurčeva 3 sata. Samo za Iggyja 1,40 :) Mala pauza pa ću po hrptu natrag, malo okolo…” Dodao bih: da ne dođem prerano dolje…

DA. TO VAM JE MOJ IGGY. ABNORMALAN PLANINAR! Nasmijao sam se i zavrtio glavom lijevo-desno, podsjećajući se da sam ovakvu brzinu i upornost s njime doživljavao na brojnim ludim usponima od 2003.g, od kada zajedno dokazujemo sebi i svijetu da smo prave neustrašive muškarčine.

• Ne moram prevodit, jel? Sve jasno, jelda?

Čitateljice, pozorno pratite?

Kod motora sam čekajući svog neponovljivog prijatelja ponovio lekciju iz stvaranja diplomatskih odnosa s armenskim življem, ovaj puta s Levonom, mladićem zaljubljenim u motore, ali trenutno male mogućnosti da zajaše jednoga pa je bar spremio u svoj prepametni telefon ulje na platnu s njime kao glavnim atkerom držanja uzdi V-Stromu…

A onda oko podne i 30 dolijeće Iggy, vidno iscrpljen, što od jurnjave, što od Sunca koje nemilice prži na ovoj visini pa ako imate i zaštitu u vidu kreme, šilterice ili pak dugih rukava, opet ostajete sprženi i isisani.

• Garmin kaže da smo na 3246 m. Osjeti se i u zraku.

A za bijeg onim zvijerima niže uz cestu trebala nam je sva eksplozivnost i koncentracija.

Skupili smo se, popili dve ljute za hrabrost, repetirali svoje samokrese za svaki slučaj, naoštrili komando noževe za preživljavanje koji su s jedne strane oštri poput britve, a s druge imaju zupce moćne poput motorke, kontaktirali specijalnu postrojbu da ako treba budu spremni za hitro izvlačenje spuštanjem iz helikoptera, dok ostatak rafalnom paljbom kosi sve što se miče i ba-

• Naš kamp ma 3200 m sa pogledom na najviše vrhove Mt. Aragatsa

- 35 -

cačima plamena prži ono malo trave koje ima, oponašajući hrabre američke vojnike u Vijetnamu protiv nejakih civila.

Ali dogodilo se čudo. Ništa od navedenog nije bilo potrebito.

Na ključnom mjestu smo jurili, a bijesne džukele su valjda punih trbušina ležale u hladu šatora i smijale se prvacima hrabrih i junačkih ispoljavanja…

• Što se više penjemo, vidi se vulkansko porijeklo kamena

Još niže, Garik nas je poslužio vrhunskim kebabom, pozdravili se, izljubili i izgrlili, iako to pravi muškarci ne rade, al nitko nas nije vidio i pravac za Gyumri uz skoro 130 km dugu borbu sa bočnim vjetrom.

Popodne ušli u drugi najveći armenski grad i naciljali hotel Araks, nazvan po rijeci koja tu protječe…

• Samoslik sa najvišim vrhom Mt. Aragats-a

E da, nikako i nikako da vam razjasnim onaj “incident” sa Anjom kada smo se iskrcali u Batumiju i došli na kavu u Mekdonalc gdje me ona kako sam skromno napisao “ničim izazvana poljubi na rastanku…, čime izazove ponos pravog mužijačkog tipa…” Ovu kakvasku i zakavkasku gestu nebrojeno smo često vidjeli među jedinkama sva tri spola, to je iskaz otvorenosti i dobrodošlice među prijateljima i poznanicima pa sad i “taj ponos pravog mužijačkog tipa “ može ići mjesto koje ga ide.

GYUMRI [Գյումրի] Gyumri je lijep grad.

• Da ne prekinemo tradiciju naslikavanja.

• Gyumri, Araks hotel, 19:27

O

tvoren, prostran, star, rekli bi “sa dušom”, jedini u kojem na glavnom trgu iz razglasa dolaze taktovi djela Rahmanjinova, Chopena, Straussa, Bethovena, Debussyja, a kad nitko ne primjeti, čak i Tom Jonesa. To postaje jasno navečer na promenadi oko bazena s vodoskocima, kada počne kruženje mladih kandidatkinja za buduće majke, mladih nositelja muških gena za te iste buduće majke, a ponekad i starih majki sa svojim princezama, utegnutim i uljepšanim tako da bi Apolon imao veliki problem izabrati pravu, ruku pod ruku uz mjerkanje i suptilno zavođenje odgovarajućeg para suprotnog spola.

Tom, kao stari zavodnik i kovač sentimentalno-romantičnih snova kod žrtava koje slušaju njegove pjesme, računaju gradske vlasti baš bude to i postigao pa će kod mladeži brže doći do spajanja i posljedično obnove dobrano prorijeđenog stanovništva u katastrofalnom potresu 1988.g.

Skoro 30000 ljudi je izgubilo život, a grad bio sravnjen sa zemljom. Još se oporavlja, ali kako vidimo, radi se na tome.

Stalno zaboravljam napraviti ono, što je ravno kriminalnom djelu ako se izostavi. Dati sliku i napisati što smo jeli, baš kao na liceknjizi.

• Nešto docnije... Noćna šetnica na glavnom trgu gdje se dođe vidjeti i biti viđen!

- 36 -

U svojoj pohlepi i životinjskom prežderavanju masni do lakta i pljuckajući ostatke prasećih rebaraca sa žara kada punih usta upadamo jedan drugome u riječ uz gyumri pivo, nismo ovjekovječili ovaj naš banket, samo smo frknuli nosom na kuhara, poput

kakve grofice i nezahvalni kakvi jesmo, reći ćemo da rebarca ne spadaju u top 5 jela koja smo jeli na putu.

GYUMRI – VARDZIA

T

ime dragi pratitelji ovih redaka dolazimo do zadnjeg dana u Armeniji i nakon još jednog obilaska grada ujutro da vidimo je li zeleni moskvič i dalje parkiran iza tamnog mercedesa, pozdravljamo ovaj lijepi grad i jašemo prema gruzijskoj granici. Željeli smo doći do Vardzie, prastarog grada u stijeni isklesanog prije 10 st.

Ali je još trebalo prijeći armensko gruzijsku granicu, opet istrpiti iznenađenja u vidu plaćanja novih 15 EUR da bi izašli van, a to opet poteže manevre: hodaj-plati-simte-tamte-poštambiljaj-predaj-spremi putovnicu-nasmij se i zahvali-izađi u pograničnu zonu-vozi po makadamu dok ne dođeš do rupe oko koje voziš zaobilazno iako nema znaka, ali jedino tako ide-nasmij se Gruzijcima-predaj putovnicu-spremi poštambiljanu putovnicu-vozi prema Ninotsmindi. a do tada se već razvodnila iritacija zbog onih 15 EUR.

• Katedrala Svetog Spasitelja (Surb Amenap’rkich’ Yekeghets’i) - obnavlja se od razornog potresa 1988. g.

• Gradska vjećnica u Gyumriju

Put do Ninotsminde vodi kroz intresantan krajolik otvorenog prostora i travnatih brda gdje po selima vidimo da je glavna ekonomska grana sušenje balege, valjda za ogrijev. vrlo je loša cesta s povremenim nestankom asvalta, tako da smo vježbali ledenu mirnoću, a posebno kada neki kamiondžija shvati da baš mora istovremeno tamo gdje i ti, jer je najmanja rupa, ali on je veći pa ima prednost.

Nakon Akhalkalakija, put se upristojio i više ne ga moramo častiti umiljatim atributima. Štoviše i promet jenjava pa vožnja kroz kanjon rijeke Paravani umiruje kao čaj od melise nakon slušanja zadnjih predizbornih obećanja.

• Glavni trg - Vardanants, sa pogledom na katedralu

Na skretanju za Vardziu, slijeva su propinje impozantna tvrđava Khertvissi. Arheologija kaže da je postojala još prije 2000

• “Koja su to kola bolja od Moskvicha?”

• Tvrđava Khertvissi

• Uz armenijsku granicu su slabo naseljena sela

- 37 -

• Obzirom da nema drveća u blizini, balega se suši za ogrijev, a ne za gradnju

godina, što znači da je nastarija tvrđava u zemlji. Graditelji su izabrali strateško mjesto na uzvisini, dok u podnožju Paravani i druga rijeka Mtkvari ljube jedna drugu. Tvrđava je kroz povijest više puta osvajana i razarana, što od Mongola, što od Turaka, a neki kažu čak i od onog “velikana” Aleksandra Makedonskog, o čijim se “uspješnim pohodima” uči mladež u školi i tako neizravno instaliraju vrijednosti kojima neka teže u svom budućem životu.

Iako dobrano oštećena, na početku 20.st je služila kao baza ruskoj i gruzijskoj vojsci.

Porobljavanje, osvajanje, otimačina, ubijanje, cijela povijest nam je takva.

Zato bi se vjerojatno “šlagiro” da sam na tabli kod parkirališta pročitao kako je tvrđava bila od vajkada likovna kolonija i utočište vrhunskim pjevačima i glazbenicima koji su sa ovdašnjim pukom vježbali i uživali u mogućnostima glazbenog izražavanja. Kako su živjeli u slozi i međusobnom poštovanju, gdje je svak’ bio sretan s onime što ima i nije želio susjedu oteti njegovo, u strahu za osiguranjem opstanka svoje kože.

• Vječno pitanje. Gdje smo?

VARDZIA [ვარძია]

I

za tvđave se nastavlja put kroz kanjon rijeke Mtkvari ali ne uz njeno korito, već prilično poviše, što omogućuje vidike od kojih zastaje dah pa moramo stalno jedan drugog podsjećati da nastavi sa plućnom aktivnošću, jer tko će sad dovuć’ ovdje hitnu pomoć, a ako je pogled još šokantniji u svojoj ljepoti, moguće i mrtvozornika…

• Impozantni predjeli i krajobrazi

Kada kilometar-sat pokaže da ste prešli 15 km evo vas nasuprot grada u stijeni. U podnožju šumi Mtkvari, na obali je kamp i restoran, evo i neki srdačni kamperi iz Poljske, veseli Gruzijci pjevaju, pozdravljaju nas, jedu obilno, a isto tako bome i piju, sunce zalazi, ugodni vjetrić hladi naša pregrijana tijela…. jedan od onih trenutaka kada je sve kako treba i u svojoj ugodi zaboravljamo da išta drugo postoji…

Jelda Iggy da se ne mičemo odavde, već vidim mjesto za šator.

Smješak i spokoj na njegovom licu govore više od riječi.

Tek što smo sastavili kamp i uspostavili prijateljske odnošaje sa prisutnima, evo ga novi šok.

• ვარძია

Mislite da je bila opet neka borba za goli život??

Ne, bila je borba da ne ostanem bez motora. A pod kojim se to okolnostima dogodilo i kakvi prolazni nerealni snovi su prošli kroz moju glavu i srce, slušajte sad!

• Naš kamp u samom podnožju manastira Vardzia

- 38 -

Taman smo digli čador i počeli se dotjerivat za večernji izlazak u 15 m udaljeni livadski restoran s plastičnim namještajem, kad čujemo trubljenje i vidimo mahanje iz kombija na dolaznoj gornjoj cesti. Pogledamo se i jedan drugog pitamo: šta, to oni nama? Polu-paralizirani, kako se kombi približavao, vidimo da je pun neke dječurlije. Ha, neka ekskurzija valjda. Stane baš do nas i započinje izlazak, prvo najmanji i najvragoslastiji, onda starije đevojke, a na

kraju muškarac i žena, moguće nešto stariji od nas. Djeca počela skakati okolo uz ciku i smijeh, našto se stidljivo približi starija djevojka (tko zna, odgajateljica pripravnica?) i na tečnom engleskom upita da li bi se njezin otac mogao slikati na motoru? On je prekaljeni bajker, jedan od rijetkih u Gruziji i nije se mogao suzdržati da zamoli sjedenje u sedlu i posljedično zabilježavanje istog. Ma naravno, kako ne, možete i svi ako želite, a ja želim da baš ti neznana ljepotice, sanjivog i blagog pogleda kojim otapaš najtvrđe legure koje je čovjek izmislio, sjedneš na stroma, dok ga ja pridržavam i daruješ me prekrasnim pogledom kada kažeš, u svojoj mekoći i skromnosti koja se ne može ne osjetiti, hvala. Otac je uživao, njegova sestra plavojka također, djeca se topila, a Iggy i ja polu-omađijani dobrano roštali po katalogu ljepotica u našem sjećanju i probali ovoj najljepšijoj od najkrasnijih u izboru prvih deset naći konkurenciju. Nije je bilo.

Ma, oče ove iznimne djeve, spreman sam dati i vranca za ruku tvoje kćeri. Tako sam pod dojmom i promijenjenom biokemijom, vrtio romantičarske snove i opijen njezinom pojavom želio da ostanu do nas pa ako treba nek otac cijelu noć sjedi na suzukiju i daje gas na suho, samo da ju što duže gledam.

• Oče, za ruku tvoje ‘čeri i motor bi dao...

• Ugodno časkanje sa Poljacima i Rusom Sergejom

Nitko me nije protresao da se probudim, sam sam došao sebi.

Pitao sam prijatelja koliko me nije bilo? Ma kratko, kaže on, niti pola minute, a meni je vrijeme stalo….

Nisu ostali, ja nisam pitao oca i poštedio nas oboje iskušenja pa sam se mogao vratiti u HR. Dugo su nam trubili i mahali na odlasku, a bome ni mi nismo štedjeli ruke. Kakva ugodna, opuštena i topla obitelj? I kako se otac slobodno prepusti dječačkom užitku bez imalo srama pred ikime?

Tu se je imalo što naučiti!

Kasnije, da dan bude nakrcan dragim ljudima u kampu, kad je već tako počelo, dolazi Sergey, Rus iz St. Petersburga, nesvakidašnji avanturist, snimatelj dokumentaraca, od kojih će mu najnoviji biti gruzijsko putovanje. Uživali smo u druženju i izmjeni avanturističkih iskustava do tada u našim mladim životima, a Sergey je svako malo nešto počeo govoriti na ruskom kao da izvještava što se događa. I izvještavao je, kamera je snimala. Žive oči su mu gorjele iza naočala, a vitka figura uz odužu svjetliju kosu podšišanu na fudbalerku, davale su dojam modernog lenjingradskog kauboja. Ne smijemo zaboraviti ni Sašu, ruskog dvometraša koji svojom Hondom gazi gorske brzace i probija planinske puteve u travnju dok se snijeg jedva topi.

• Rus, dva Hrvata, Rus

• Manastir Vardzia sakriven u stijeni

Izuzetni ljudi.

VARDZIA 2

S

at je zvonio u 6,00h i bome je trajalo do 8,00h dok nismo kontroliranom mini-nuklearnom eksplozijom srušili naš čador, kako je to netko, negdje napravlio na famozni najn/ ilevn, 2001.

• Pećine, tuneli, hodnici, prolazi,...

- 39 -

Kada se je prašina slegla i čadorovi sastavni dijelovi osušeni, moglo se je na doručak sa Sergeyom, uz ostatke one hrvatske kave sa lješnjakom, kojom smo zadobivali lajkove. Treba vidjeti jel’ Sergey i to uključio u dokumentarac, jer je priprava kave snimana.

Ulaz u drevni grad je moguć iza 10,00 h nakon što teta podere netom prije kupljenu ulaznicu. A onda slijedi uspon i savladavanje nekih 200 m visinske razlike, što je vrlo ugodno i smirujuće jer Sunce pići baš po vama, a hlada nigdje. Konačno se uspnete i onda u vama bude pokrenut program divljenja i strahopoštovanja.

A evo i zašto: u 12.st. mlada gruzijska kraljica Tamar, kao znak kršćanske vjere započne s gradnjom izoliranog manastira, ali i naseobine za ovdašnje stanovnike, u stijeni, jer je to jamčilo zaštitu od divljih Mongola, koji su se u to vijeme širili na okolne zemlje kao besplatne aplikacije.

• Samostan kojeg su davno osnovali Monasi

Gradilo se mnogo i brzo, možda i zato jer nisu trebali sakupiti svu dokumentaciju kao danas. Iskopavači ostataka ili arheolozi, su našli da je “građevina” imala nekih 6000 soba na 13 razina, što je bila adekvatna zaštita od onih istočnih aplikacija. Labirint hodnika i prolaza za opskrbu je služio donošenju hrane i vode. Oko 100 godina tamo se živjelo, nikakvi neželjeni gosti nisu ni prismrdili pa je zaključak da je Vardzia ispunila svoju namjenu.

Bio je tu i neki potres u 13. st. što je uništilo pola grada, a način kako je zatrpan, nagnao je tadašnje stanovnike na napuštanje, sve do 20. st. kada su se tu vratili neki monasi i osnovali samostan, koji postoji i dan-danas.

VARDZIA – AKHALTSIKHE

H • Naramak labirinata i tunela sa 8-stoljetnom LED rasvjetom

• Daš đir?

- 40 -

odati po rubu stijene, zavlačiti se po uzanim hodnicima, penjati po više desetaka metara na drugu razinu dubuko unutra… sve to ostavlja snažan dojam o 900 god. starom građevinskom poduhvatu. Onda baš i nisu imali dijamantska svrdla i noževe za brže probijanje i rezanje kamena.

Ljudska volja i snaga su nevjerojatne. Ma, sve je moguće!

Nakon skoro dvosatnog obilaska, krenusmo natrag prema ranije spomenutoj tvrđavi Khertvisi, al’ ima bit da me je sunce opalilo i ošamutilo pa sam molio Iggya za kraći tajm aut u donjem selu. Čim sam sa sebe bacio gornji dio kostima, evo ga jedan tamošnji dječačić oprezno, ali sigurno počne razgovor i nešto hoće od mene. Imao je čudno odmjeren izraz lica sa neobičnim smješkom koji je varao i davao utisak da je mali ozbiljan. Prvo ga u svojoj iscrpljenosti i dekoncentraciji nisam previše ozbiljno shvaćao, ali kad je počeo rukicom hvatati guvernal, upalila se štedna žarulja. Kako je odmah nanjušio da sam shvatio njegov “pakleni plan” počeo mi se jače umiljavati, ali na neki poseban način koji bi opisao “smjerna poniznost i jasno pokazivanje želje uz potpuno mirno prihvaćanje ako bi bio odbijen”, a to je napravio tako da je pognuo glavicu i u čekanju na moje DA, milovao motor.

Oko srca mi se počela rađati takva toplina za njega da sam ga osjećao kao svoj rod rođeni, da ne kažem svog sina! Još mi nije bilo

jasno što se to u meni događa, a on me pogleda dubokim i prodornim pogledom i uzme moju ruku. Dok smo tako stajali par sekundi, ni sam ne znam kako, u meni se pojavi želja da ga ne napuštam.

Sve me to iznenadilo, kao onog djeda u vicu kad su mu djeca podvalila LSD i u prikrajku gledala što će biti. Djed se meškoljio, okretao pa ustao sa stolca i glasno rekao: BOŽE PA ŠTA MI JE? Znao sam ja da su djeca, pogotovo muška blizu motora, jako lukava u izmanipuliravanju da dobiju što žele, ali ovdje se nije radilo o tome.

Odnekud smo si bili bliski…

Podigao sam ga na motor i kao tata pazio da ne izgubi ravnotežu, a s njime i cijela mašina. U tome sam bio kao i današnji pre oprezni tate, koji malo guše slobodu istraživanja svoje djece u brizi da im se nešto ne dogodi. A ŠTO BI SE MOGLO TAKO STRAŠNO DOGODITI, PITAM JA VAS? KOLIKO JE MRTVE ILI POLOMLJENE DJECE KOJA SAMA BEZ RODITELJSKOG NADZORA ISTRAŽUJU? Njegovo proučavanje je kratko trajalo, jer sam kao pravi očevi i majke pun razumijevanja automatski odlučio kada mu je dosta i skinuo ga dolje. Sve je to učinjeno nježno i polako, za informaciju socijalnoj službi kako ne bih bio pod sumnjom za obiteljsko nasilje.

A što bi se desilo da sam ga ostavio dok sam ne traži da hoće dolje? GDJE JE GORJELO, KUDA SAM TREBAO STIĆI? Ovo vam se može činiti kao ludorija što pričam, ali se sjećam da sam kasnije u vožnji skoro pa gorko zaplakao za njime. Bez patetike, kunem se!!!

• Aj’ jednu za tatu, bez kacige, da me vidi...

• Akhaltsikhe je zadnji grad u Gruziji prije ulaska u Tursku

Tako smo se vozili prema Turskoj, svatko sa svojim mislima u kacizi.

Akhaltsikhe je zadnji grad u Gruziji prije turske granice. Simbol tolerancije, jer na dominatnom brežuljku stoji tvrđava koja okupira skoro 7 hektara, a unutar nje je nešto čega nema skoro nigdje na svijetu: jedna do druge stoje crkva, džamija sa minaretom i sinagoga. Tu su i stare kupelji i muzej, sve unutar starog Rabati dvorca.

Impresivno!

• Unutrašnjost tvrđave Rabati

• Nastavljamo našu rutu kroz “nepristupačnu, opasnu i pobunom načetu” - Tursku

- 41 -

TURSKA – ARDAHAN

G

ruzijska granica: uređena, novo izgrađena, procedura kao i do sada ugodna, brza, profesionalna, srdačna. Hvala Gruzija, briga za vlastitu zemlju se između ostalog ogleda u učinkovitoj i ljubaznoj državnoj upravi. Najviše ocjene!

Turska granica.

• Prolazak Turske granice ne ostavlja neki dojam

Pogledaj gore.

Dodajemo i da su Turci zbog zadnjih događaja sa Tyyipom prilično oprezni pa nema mrdanja kod ulaza u zemlju. Sve pretresu i ispitaju. No, Turska je uređena država sa velikim i organiziranim administrativnim aparatom pa sav pretres prođe brzo i profesionalno.

Sa plavim gumenim rukavicama.

• Ceste za sada dobivaju prolaznu ocjenu

A onda smo se zaputili ka Ardahanu, prvom većem gradu u blizini i tamo namjeravali prenoćiti. A ta je blizina bila udaljena nekih 100 km zavojite vožnje prvo preko visokih Yalnzčam planina i prijevoja, a potom spuštanje kroz pitoreskni tipično turski pejzaž nepreglednih pašnjaka i brda u pozadini uz pokoji šumarak s potokom i pogledom koji ti puca dokle oko vidi, a i malo dalje.

Odmah je jasno kakva je Turska sila.

Ulažu u infrastrukturu nemilice pa čak i lokalne ceste imaju bar široka dva traka uz zaustavni sa svake strane. A baš oko najviše točke u brdima i prijevoja upravo grade (ili obnavljaju?) cestu sa dva traka u svakom smjeru.

Pazite, radi se o lokalnoj cesti u jednom od najnerazvijenijih stočarskih dijelova na samom istoku Turske…

Ulaz u taj mali Ardahan od kakvih 20000 duša otkriva s desne strane novi sveučilišni kampus ogromnih razmjera…

• Ardahan nam nije baš leg’o... Samo smo prespavali...

• Netko je spominjao loše ceste?

• Ispred Sarikamiša, gdje su najveći borovi u ovom dijelu svijeta

- 42 -

A kroz povijest je nekoliko puta prelazio u ruske pa turske pa ruske ruke. Najvećim dijelom je stanovništvo bilo armensko (naklonjeno Rusima) za što su se pobrinuli Turci da tako više nikad ne bude, jer kada su ga osvojili 1915. g napravili su ono što se “podrazumijeva” u tadašnjoj histeriji pogonjenom tursko-janjičarskom mentalno-duševnom sklopu, ukratko MASAKR. Grad su potom iznova osvojili Rusi i omogućili onima nešto preživjelih Armenaca povratak. Samo niti to nije dugo trajalo, jer se rusko carstvo 1917.g. raspalo zbog dugo planirane diverzije u obliku famozne Oktobarske revolucije. Pa su opet Turci uzjahali i dovršili s preostalim Armencima prije započeti “posao”.

A pred kraja rata su se umiješali, gle čuda, naši prijatelji Englezi, osvojili ovaj očito strateški vrlo važan grad i predali ga novoformiranoj Demokratskoj gruzijskoj republici, njima nije odgovaralo da bude u rukama nijednoj od neprijateljskih država, ni Turskoj, a još veći trn u oku im je bila Rusija. Konačno, pri podjeli plijena osvojenog u tom prvom sredstvu za proizvodnju patnje masovnih razmjera, zvanom rat, Ardahan je za stalno prešao u turske ruke.

Danas je Ardahan očišćen. Samo Turci. Istočni. Koji su ipak drukčiji nego zapadni.

Našli smo neki ušljivi hotel, otišli u inspekciju centra i pojesti čuveni kebab i onda smo shvatili da nema žena. Nemaju što tražiti u gradu same bez muškarca.

Valjda su u kuhinji, reko bi Igor Štimac, di im je i misto!

Za kraj dana dogodi se takav prolom oblaka da su bujice tekle ulicama. A mi parkirali motore ispred hotela. E bome smo svakih 2 minute gledali kroz prozor jel će nam ih odnijet.

Allahu ekber, nije.

• Fantastični krajobrazi

ARDAHAN – ERZINĆAN

P

oplava nije naškodila motorima. Taj japanski đubar je upalio “ko iz pičke”, kako to lijepo kaže moj prijatelj, veseleći se provokaciji, jer je znao da ću tako napisati na forumu za kojih mjesec i pol kasnije. Treba isprovocirati dežurne čistunce i cenzore i ako je ikako moguće dignut im živac. Slova, riječi, konstrukcije.

Zašto to ugrožava?

A koja ste još mjesta vidjeli?

- A gle, krenuli iz Ardahana pa prema Karsu..

• Pronađi uljeza!

Čekaj, čekaj i što ima u tom Karsu?

- Ma samo smo ga zaobišli, a navodno isto ima tvrđava koja je 812 puta branjena i zauzimana. E, i tu su Armenci jebali ježa.

I onda?

- Prošli kroz Sarikamiš, gdje su najveći borovi u ovom dijelu svijeta.

I onda?

- Stali u Horasanu na kebab, Iggy se odmah uklopio među lokalce u restoranu, koji su se odmah sjatili i htjeli naslikavat, kao da drugi motoristi tu ne prolaze.

• Euforija oko neuspjelog puča pokazuje svoje znamenje

A možda ove godine baš i nisu, pogotovo nakon onih egzibicija s neuspjelim pučom?

- Istina, moguće, mada smo dosta kasnije vidjeli jednog Gees Bemweđiju.

I onda? Pričaj, pričaj!

- Nastavili smo prema Erzinćanu i došli predveče, hotel u centru, morali se probijat izmeđ’ toliko zastava. Zastava preko cijelog zida kuće, zastave na minaretu, zastave na prozorima, zastave na autima, zastave preko breskvi na tezgi uz cestu.

• Asfalt, suha trava, kravice, mravi i gušter ispod drveta...

Jel ste imali kakvih neugodnosti?

- Ma yok, svi srdačni i uslužni, euforija nije popuštala. Čiste Tursku od unutarnjeg dušmana i pete kolone. Prije su to bili Armenci, sada nisu Armenci.

A kakve su te glavne ceste?

• Promet je neuobičajeno rijedak

- 43 -

- Sve novo, novo. Često 4 trake, al i dve su skoroz dosta, nije preveliki promet. I sve nove zgrade i kuće po mjestima. Strašni su Turci!

I jeste onda prešli bar 500 km u danu?

Ma, ko iz pičke!

ERZINĆAN – GOREME

• Cesta “učvršćena” bijelim kamenom sprečava proklizavanje

K

ad smo shvatili da će vožnja u Turskoj biti po kvaliteti slična vožnji u Dojčlandu, samo uz puno manje prometa, to smo morali iskoristiti kako bi što više odvozili i stigli do još par mjesta koje smo trebali posjetiti, a i da ne dođemo u cajt-not kako nam je bio plan sudjelovati na internacionalnom skupu adventure motorista u brdima iznad Kolašina, CG od 25.-28. kolovoza 2016.

Onaj doručak što je uključen u noćenje uvijek bude iskorišten do daske, a mi se nažderamo taman da ne puknemo.

Ako hoćemo biti skroz pošteni i ne samo pjevat hvalospjeve turskim cestama, treba reći i da oni imaju na nekim dijelovima zanimljivo rješenje za povećanje trenja, valjda. To su često odsječci uz brdo (ili silazak, kako se gleda) gdje na prvi sloj asfalta izliju neku vrstu katrana-ljepila i po tome pospu drobljeni bijeli kamen. Kada se dođe na takvu cestu, prvo nismo sigurni dal’ se dobro drži pa usporimo, no brzo se uvjerimo da je to provjereni recept i funkcionira.

Jedini je problem što ponekad, pogotovo za velikih vrućina dođe do odlijepljivanja kamena i tada je, kada se naleti na to frcajuće kamenje od vozila suprotnog smjera ili ispred vas, psovanje majke cesti i onima koji su ju napravili takvo da je i motoru neugodno što mora slušati. A još kad počne proklizavanje… OK, shvatili ste, kada se sretnete s ovom turskom izmišljotinom, bit ćete oprezni.

• Kapadokia, Göreme

Valjda sam bio pre neodgojen u svojim pohvalama pa je za njihovu neutralizaciju iz turske tvrtke za cestogradnju bila poslana jedna posebna pčela s misijom poravnanja uvrede.

• Fascinantni prizori

Trebala je napasti moju poganu jezičinu, ali sam vještim te brzim manevrom kao vjeverica, izmakavši se i nagnuvši uspio preusmjeriti je u rukav, gdje je ona, da se ne vrati neobavljena zadatka, iskrcala otrov u podlakticu.

Nisam alergičan na pčele, pogotovo Maje, no ova je imala posebnu dozu pripremljenu za takve poput mene u podzemnim laboratorijima za biološko ratovanje.

Jao, što mi je ljevica naotekla, a bolilo ko sam vrag. Ne sjećam se takvog uboda pčele kad sam bio dijete. Al’, ko što rekoh, milo za drago.

Nisam slinio i žalio se, djelomično i zato jer je krajolik postajao sve čudniji i nerealniji pa mi je pažnja apsorbirana tom ljepotom i neobičnošću.

• Skulpture kakve može samo žena zamisliti

- 44 -

Naime, ulazili smo u Kapadokiju, jedinstvenu i opjevanu po bizarnim, unikatnim izraslinama iz zemlje, nekima tako velikim da su u prošlosti ljudi izdubili svoje nastambe iznutra.

Sunce je dobrano bilo u silaznoj putanji kada smo ušli u Goreme, jedno od najjačih turističkih središta, samo što je bilo prazno…

GOREME

I

to je ono na što se turistički djelatnici jako mršte. Kažu za usporedbu kako je bilo prijašnjih godina, a kako je ove potop i daju neke brojke, koje mi odmah zaboravljamo.

Nego, primijetio sam jednu fascinantnu stvar. Svi s kojima smo razgovarali, uzimali su to kao normalno i samo razumljivo što je ove godine tako, al’ kada se stvari počiste u Turskoj, znaju da će biti još bolje. Puno je aranžmana otkazano, skoro svi zapravo, jedini turisti su lokalni Turci i jedva koji stranac. A tim strancima se naravno ništa nije dogodilo. Još su im vredniji. Cijene su pale, nema gužve, kebab je i dalje vrhunski.

I s kim pričamo, daje podršku ovakvom razvoju događaja. Tursku treba očistiti od Amerikom instaliranih, koji su godima stvarali paralelnu državu u državi i čekali svoj trenutak. Zapravo igrajući igru za velike pod krinkom demokracije, sloboda, obrazovanja i što se sve ne programira kako bi se na van dala svrha i opravdanje svoje konspirativne igre. Tragedija je da su sve to ispravni ciljevi koje zagovaraju, međutim, krajnja je namjera ono što određuje djelovanje. A većina unutar “pokreta” u svojem idealizmu biva iskorištena, čudeći se kako netko ne podržava te plemenita nastojanja. Sve su revolucije imale “ispravan cilj”. Ali namjera i ono što je postignuto daje predznak. A da to bude jasno, mora se imati uvid u širu sliku, zapetljanu i kompliciranu u nekoliko slojeva. Mladi i stari s kojim smo pričali, slažu se u viđenju, šira slika je zapetljana, ima više slojeva i nije lako odgonetljiva!

• Kad narastem, postat ću Beduin

• Kapadokija je znamenita po - balonima

• A tko je tebe razmazio?

Podržavaju razvoj događaja i nitko se više ne čudi što tijekom dana iz razglasa sa bandera grme budnice, pjesme i rodoljubni tekstovi za novu etapu programiranja. Erdogan ništa ne prepušta slučaju. I ne smije ako se želi održati, izmakao je za dlaku i sada u strahu mora još jače stegnuti uzde. Što se iz njegove pozicije također može shvatiti.

Ovaj kraj je naseljavan još i prije 3800 g. i bio je unutar hetitskog carstva Središnje Anatolije. Dok nisu došli Turci Seldžuci i zbrisali starosjedioce, uglavnom je bio kršćanski, što svjedoče brojne crkvice, neke i unutar ovih kamenih formacija.

• Da ne bi bilo zabune - Erdoganov bulevar?!? A on živ?

Cijeli teritorij se obilazi par dana i toliko je zahvalnih kadrova da morate svakih 5 minuta stati i slikati još ovo pa još ovo pa još ovo…

To je najbolje iz balona koji ujutro u praskozorje nosi do 16 turista u košari prvo brišućim letom iznad gradića pa onda do onih najljepših kamenih izdanaka na lijevo..

I nije baš jeftino, iako sada spuštena cijena iznosi oko 130 EUR. Ali sigurno tih 60 minuta vrijedi svakog plaćenog centa.

To nismo saznali, što zbog škrtosti, što zbog čestih posjeta sanitarnim prostorijama i ostanku u krevetu zbog iscrpljenosti.

Kako me pitao prijatelj Krešo: jel imate dosta rehidromixa?

• Slano jezero Tuz Gölü (Tuz = Sol), drugo najveće jezero u Turskoj i jedno od najvećih svjetskih slanih jezera

- 45 -

ANKARA

J

oš u HR smo se dogovorili da nećemo u Turskoj ići u velike gradove.

Gužva, naguravanje, bolje se zemlja osjeti u malim mjestima, skuplje, a i nedavni događaji uz neprekinuti niz terorističkih akcija usmjerenih ili na “slavu” Allahu, ili da se riješi kurdsko pitanje, ili da se ima izgovor za vojno djelovanje, ali ovo niste čuli od mene, to su samo teorije zavjere koje jedino ovakvi umovi kao moj mogu ne posve odbaciti kao mogućnost.

• Ankara. Poruka dobrodošlice (suverenitet pripada narodu)

I onda nas nazvao Ređep. Da svratimo na kavu u Ankaru.

A mi kakvi smo častohlepni i tašti lovci na pažnju koja nam se iskazuje, odmah vidjeli priliku u tome da se pokažemo i poslije na sva zvona hvalimo kako smo bili kod precjednika sviju Turaka.

Obavezno slikanje i slanje na sve adrese, kao kad se dođe u Vatikan pa bude u adijenciji kod Frenkija, Benedikta ili Ivana Pavla.

Valjda da u svojim očima dokažem da više vrijedim? ‘Ko će ga znat?

Jao što smo se uzbudili. Pa što ćemo obuć pa kakav poklon mu predat pa što reći da bude najpametnije i najskromnije na svijetu…

Vi se smijete, al nije to lako. Sve se vrti oko vas, a vi niste sigurni kako bi se namjestili. I nitko ne smije vidjet kako vam je neugodno i da ste malo izgubljeni. I MORAM STALNO na van odavati dojam da suvereno vladam situacijom, da sam opušten i da nema ni malo straha. I kao, ponos ne postoji. Ma zajebano, kažem vam.

• Ankara je suvremen i velik grad. Nećemo bit’ dugo ovdje...

Dogovor je bio da malo kafenišemo kasno popodne, kad si precjednik malo odspava iza ručka. Stoga je trebalo izvozit tih nekih 320 km, uć’ u centar, što je poduhvat sam po sebi, nać ‘odgovarajući Otel primjeren našem statusu, sredit se i nacrtat u palači.

Put za Ankaru ide preko Aksaraya i već tamo smo se počeli mentalno pripremati za susret, primijetivši kako je brže-bolje u zadnjih par dana preuređena glavna avenija prema Ankari i staro ime zamijenjeno puno primjerenijim…

U Ankaru se ulazi dugo i uz šokove, što zbog veličine ove 5,5 milijunske prijestolnice, što zbog onih koji cijeli život žale što se nisu kvalificirali za vozače formule 1.

• Cami eğer çok güzel

A bome i zbog građevina, koje su skoro ama baš sve ogromne, čiste i izglancane kao da su jučer dobile uporabnu dozvolu. Ponavljam, Turci su strašni!

I zahvaljujući Garminovoj pomoći, bez koje bi se mirne duše mogu reći, namučili kao onaj Glasnik Odozgora na križnom putu, nekako nađemo prije odabrani Otel i to kako rekoh, primjeren našem renomeu, dakle Capital, u dijelu grada Ulus za 15 EUR po osobi za spavat i ujutro jest. Zato i ne čudi da kad smo upalili TV većina kanala nije radila, već po sredini ekrana poruka: SIGNAL YOK!

• Sa vodičem Hasanom smo došli u stari novi dio grada

- 46 -

E dobro, sredili se i na tu kavu. Došli do centra i kako je moj prijatelj istakao: pa to je kao da smo u Dizldorfu il Frankfurtu, gdje

je stari dio, nabijem ti te zalogajnice, birceve, zgradurine pune blještećih reklama i trgove sa milijun užurbanih moderno obučenih mladih individua sposobnih za iznimno povoljni kredit kakve banke kojoj nije ni na kraj pameti da ošteti klijenta.

Vikao je: pa što ću ja sad slikat? Morao sam ga smirivati da ne privlačimo pažnju, jer nismo nikakvi neshvaćeni umjetnici koji rade instalaciju kroz urlike. A to naravno učmali puk treba shvatiti i posljedično umjetnika iskovat u zvijezde, inače se smrtno uvrijedi.

Nešto smo ipak naslikali, džamiju, zastave, zgradurine.

ANKARA 2

D

ošli kod Ređepa, zahvalio nam je što potičemo turski turizam u ovom teškom trenu i obećao siguran prolazak kroz njegovo carstvo. Mi smo pak morali prvo pohvaliti koliko se gradi i kako je sve uređeno, da je Turska velika sila, našto se on, nimalo ponosan i prkosan, zaletio pa rekao: još ćete svi vidjeti! Glas mu se podigao, a počeo je stiskati desnu šaku.

• Hasan (lijevo)

Tu smo se Iggy i ja pogledali i shvatili da moramo stić na autobus i ako ne želimo zakasniti da bi bilo bolje da se sad pozdravimo.

Izmijenili smo brojeve mobitela i mejlove i rekli: aj bok, čujemo se, bok, bok! Čim smo izašli iz palače rekosmo uglas: simpatičan čovjek!

I onda opet u centru Ankare malo bauljali i nesretni jer nije bogzna što bilo za vidit i slikat, a nama igraju samo spomenici nulte kategorije, sve ostalo nije dovoljno dobro za nas, hodajući prema primjerenom Otelu, neki deda nam priđe s leđa i krene pričat nešto na turskom. Nismo ga shvatili, ali je bilo razvidno da je vrlo dobronamjeran, srdačan i otvoren.

• Baš je čaršija

To je bio Hasan, 72-godišnji udovac koji živi 10 km daleko i svake večeri ima svoju turu za šetnju. Eto, baš danas su nam se putevi spojili. Nekako smo razumjeli koju riječ i malo uz pomoć gornjih ekstremiteta, malo poznajući neke turcizme, ipak smo razgovarali.

Požalili smo se da nismo oduševljeni Minhenom u centru Ankare, našto nas ovaj topli i gostoljubivi čovjek uze pod svoje.

Odmah je znao da nas treba odvesti u stari dio s pogledom na grad i gradske zidine, gdje je i čuvena džamija sa mauzolejom velikog svetca i mistika, utemeljitelja Bayrami sufijskog reda, Hadži Bayram-i-Velia. Predivno obnovljeni kompleks unutar sebe ima i Hram Augusta i Rima, sagrađen kada su ovi osvajači pokorili Središnju Anatoliju 25.g pr.n.e. Stare kuće vrlo podsjećaju na kuće u Baščaršiji i kada smo to spomenuli, Hasan je potvrdio jer mu je to očito poznato, a iskazao je i simpatiju prema Bosni.

Sve tamo dostupno nam je pokazao, odveo nas na čaj, a i na jelo bi da smo bili gladni i nema govora da mi platimo, ili čak sudjelujemo. Ispratio nas je do Otela, malo se još zadržao sa nama na recepciji i popričao sa vlasnicima hotela i onda se ispričao, jer je već bilo oko 22h i vrijeme da se vrati.

• 82 + tolerancija 10% = dozvoljena brzina

• West Gate - južno od mjesta gdje sjevera nema

- 47 -

Ovaj događaj i opet nas je podsjetio kako ima netko tko se brine za nas na ovome putu, DA NISMO SAMI i kako divnih ljudi ima koji su uvijek spremni pomoći i podsjetiti da smo braća!

ANKARA – KARACABEY

• Turac Sinan i njegova Tenerka

P

rodor iz Ankare je bio zahtjevan ali uspješan. Stalno morate pazit da ne vozite brže od 82 km/h, što kad se uveća za 10% tolerancije iznese taman onoliko koliko je ograničenje.

Matematičari. Čim smo se malo iskobeljali, stadosmo na nekoj benzinskoj gdje upoznamo nekog na Tenerci 660. I još Turčin, a ne sa trulog zapada.

Sinan, zaljubljenik u off-road i egzotiku se baš vraća iz Irana, kaže da je bilo naporno, ali odlično. Ljudi su nevjerojatno srdačni, što smo i mi čuli od svakoga tko je tamo boravio, ali vozači ne briljiraju.

Zato je izbjegao Teheran, jer su veliki troškovi transporta tijela pokojnika do Turske. Ocijenio je da su gruzijski vozači anđeli prema iranskim, što nam je sve razjasnilo.

• Idemo uz more za Canakkale

I motiviralo nas da i mi jednom okušamo sreću na prašnjavim iranskim cestama.

A onda nastavak preko Eskišehira do ogromne Burse, koju smo zaobišli u širokom luku, htjeli smo što dalje na zapad. Zapikirali smo se u Karacabey i do tamo još zastali na postaji za pretres.

• Ali prije toga vidjeti iskopine Troje

To vam izgleda ovako: vozite se i par sto metara ispred vidite znak da će biti usporavanja, jer je kontrola prometa. Kad dođete bliže bolje vam je da stanete i budete ljubazni, policija, a ponegdje i vojska ispitaju što ćete, kuda i zašto, dok vas iz vrećama pijeska izgrađenog gnijezda prati protuavionski mitraljez da ne bi nešto pokušali pa da se mora povlačiti obarač. Toga ima po cijeloj Turskoj, pretpostavljam u ovo vrijeme i više nego obično. Mi nijednom nismo imali nikakave neugodnosti, vojnici su bili vrlo uljudni i shvatili da mi nismo prijetnja.

A zašto se ne kažnjavaju prijestupnici u prometu, stalno ograničenja brzine, taj dan smo vidjeli bar tri nesreće na cesti (taman je bio pun mjesec) i turski vozači rado provjeravaju je li maksimalna brzina ona koja piše u uputstvima od auta - pitali mi policajca koji nas je zaustavio. Hehehe - šeretski će on, sada nema mjesta više u zatvorima pa je malo labavije…

Promet u Karacabeyu isto je bio malko zahtjevniji za održavanje ravnoteže u sedlu, tko bi rekao, manje mjesto, istina i uže ulice, ali se tu baš plesalo kako je puni mjesec diktirao. A to znači da su se probudili vragovi i htjeli van. No, mi kao već iskusni motoristi po istoku, nismo se dali isprovocirati, već odlučno do ćumez Otela Un.

• Troja, al’ nije u Gabeli

A sutra put Canakkalea, što je bio zadnji grad u Turskoj prije nego pređemo Dardanele i za Grčku.

Samo, valjalo je još skočiti i do Troye i podsjetiti se kako je Ahil obrisao pod sa Hektorom, a potom dobio u petu od Parisa. Konj je još uvijek bio tamo...

- 48 -

TROJA – CANAKKALE

S

lavna Troja je nekih 30-ak km južno od Canakkalea (ili Dardanela) i postoje nalazi da je prvo naselje Troja 1, tamo sagrađeno još u brončano doba, 3000 g pr.n.e. Lokacija je strateški izvrsna, taman na ulazu u morski tjesnac koji povezuje Egejsko sa Crnim morem. Osim toga Trojanima je u prilog išlo što vjetar tamo uvijek puše od Egejskog mora ka tjesnacu pa su u prošlosti brodovi spontano “tjerani” prema Troji. To je dovelo do procvata trgovine, obrta i umjetnosti, jer su tako bili izloženi stalnom razvoju kroz nove utjecaje. Bilo je nekoliko faza i u svakoj se na ruševinama starog grada gradio novi, sve tamo do prije nekih 2100 g (Troja 9). U našoj kulturi je najpoznatiji događaj trojanski rat, opjevan u Homerovoj Ilijadi, tijekom postojanja Troje 7, od 1300-1190 g.pr.n.e. s trojanskim konjićem kao sinonimom za lukavo uvaljivanje svojih namjera pod krinkom nečega drugog.

• Trojansko kljuse

Neki dan sam se čuo s Brepitom, baš prije nego je krenula ova zadnja histerija i usisavač pažnje za suvremene ljude, navikle pratiti sve što se događa izvan njih samih, jer je to kako znamo važnije od svega, pa kaže sad kad počnu Angelinini odvjetnici neprekidno nazivat njegove, neće više bit vremena da razgovaramo o cvrkutu ptica i uzgoju ruža. Savjetovao mi je da kada budem pisao o posjetu Troji da sad ne davim sa redoslijedom koji je junak ubio kojega, jer se morao osvetiti, već da podsjetim kako u filmu TROY, đe je on bio Ahil najbolje bude opisan zaplet i rasplet drevnih dogodovština. Pa koga zanima, zna što će.

A Canakkale su lijepi turistički i lučki grad ugodne klime sa šetnicom uz obalu, toliko velikom da kada mladić izvede đevojku u šetnju, ako krene s pričom sve od Adama i Eve, na drugoj strani više neće imati tema. To je dobro mjesto da pita odabranicu što si je kupila, pa u povratku onda ne mora reći niti jednu riječ…

• Toranj - sat u Canakkaleu

• Večernja šetnica uz lungo mare

• Trojanski konjić na kojem nije jahao Brepit u filmu Troy (2004.)

• Mačketinama upravo stiže večera. Svježa riba.

- 49 -

• Dionica kroz Grčku i Albaniju

GALIPOLJE – KASTORIA

D

anas je trebalo izaći iz daleke, ali prijateljske Turske i ući u onu zemlju koja je spićkala desetke milijardi na vojne avione i neispravne brodove (bez kojih ne može, baš će rat) pa se sad nateže sa Merkelicom starom.

Zato prvo ujutro na trajekt iz Canakkale do Eceabata pa preko Galipolja do Kešana i Ipsale na granici.

• Opet ćemo na brod. Idemo na drugu stranu Dardanela.

A otuda dokle stignemo. Nismo se forsali, tajming nam je bio dobar, sve smo stizali, u Kolašinu garant dolazimo na skup bajkera.

Zato opušteno prvo preplivamo tjesnac i nakon kojih 10-15 km nakon Eceabata dolazimo pred spomenike na Galipolju.

A pitate se što je pa sad tamo bilo?

• Na Galipolju grob do groba

Ma tamo je 1915.-1916. bila jedna od najkrvavijih makljaža u prošlom stoljeću i to naravno za plemenite ciljeve: osvajanje Istanbula od strane onih Britanaca koji se kako vidimo, često petljaju daleko od svojeg ognjišta. A da bi se osvojio taj istanbul trebalo se iskrcati na poluotok Galipolje, osigurati ga i zadobiti “stratešku dubinu”.

Turci su shvatili značaj ove bitke i investirali neviđeno ljudstvo i tehniku, kako bi odbili ove na istoku često viđene “nepozvane goste”, sada u društvu ostalih iz svojeg kraljevstva, Iraca, Australaca i Novozelanđana, sigurno vrlo nestrpljivih ginuti za kraljevsku krunu i čizmu.

Ratovalo se nekih 8 mjeseci i bilo je oko pola milijuna žrtava, što preseljenih u vječna lovišta, što teško ranjenih!!!

Iako je rezultat bio 1:1 prema broju nastradalih, zapadni saveznici su se povukli i to se smatra njihovim velikim porazom, a turskom pobjedom, jednom od onih koja je utemeljila modernu i novu tursku državu na ruševinama starog otomanskog carstva.

- 50 -

Onaj nitkov od Čerčila, bio je što direktno, što indirektno odgovoran za velike britanske gubitke, ali je nekakvim inženjeringom uspio dobiti daljnje povjerenje naroda, onako kako su to kasnije radili tamo neke bitange i prvoklasne ništarije koje se odazivaju na ime Buš.

Spomenika je čitavo čudo i kada se malo udaljite sa ovog tužnog mjesta, pitate se DOKLE? Kada ćemo prestati toj gamadi u lordovskim odijelima pljeskati i davati podršku za njihove “miroljubive ekspedicije” pa čak i našom šutnjom i izostankom reakcije???

Dobro, ako ovako nastavim, već vidim da bi me mogla vrbovati kakva novoosnovana pacifistička udruga iz NGO kuhinje koja ima projekt i gleda kako izvuć’ lovu iz EU fondova.

• Tu su i naši suputnici Turci - Onur i Gokhan

Zato bolje da držim pod kontrolom prste na dirkama. Ali ono što sam rekao, stoji!

Bočni vjetar je bio prilično jak sve do grčke granice i kako kaže Iggy: kaj, malo je čagica?

A na granici eto nam novih prijatelja: Onur i Gokhan iz Antalye idu u Italiju preko HR pa ćemo skupa, zašto ne?

A i Gokhan zna lijepi autokamp u Asprovalti blizu poluotoka Halkidiki u onoj zemlji što je dužna kao Grčka. Kamp je stvarno kao iz bajke, šator postavite pod neko veliko, staro i razgranato drvo i sanjate šume iz Gospodara prstenova.

• A pronašli smo i kamp u mjestu Asprovalta

Drugi dan se vožnja nastavlja prema albanskoj granici i u mjestu Kastoria, kojih 60 km prije nego ćemo izvaditi putovnice, sjednemo na fini grčki ručak na obali jezera….

KASTORIA – ULCINJ

G

okhan i Onur su vrhunski likovi. Jedan ima dućan sa brdskim biciklima, a drugi je pijanist. Shvatio je da ga zanima klavir onda kada momačka krv najbolje uzavrije, 14-15 godina, ako se dobro sjećam. To baš i nisu godine kada se započinje. Ali je shvatio!

• Valjalo bi probat i tu Grčku kuhinju i pivo

I naravno da nije bio nikakav problem dalje ići za svojim snom.

Odnosno je, ali nije bilo dvojbe što treba raditi! Što je velika stvar i bar pola puta je prijeđeno.

Pričao je o glazbi, nijansama kod pojedinih skladatelja, osjećajima tijekom nastupa… Slušajući ga “ispala mi je vilica” i to ona koju zovu i donja čeljust. Kakva senzibilnost, osjećaj za detalje i uživanje u onome što je odabrao!

• Kastoria, mirno mjesto na obali jezera

Tako se to radi!!!

Jelo je bilo izvrsno, sjedili smo uz jezero, patke su plivale i namigivale nam, pobjegli smo Mordoru od tamnih, olujnih oblaka sa sjevera i nije nam se išlo dalje, bilo je pola 5 i granica sa Albanijom nije taj dan bila dosta privlačna. Dok su Turci krenuli prema Tirani, jer su imali plan stići što prije do Dolomita pa prema tamo gdje svi putevi vode.

- 51 -

“Rastanak se primakao, oj drugovi jel vam žao, ijuijuiju ju….”

Bilo nam je žao, iako je postojala još mogućnost da se sretnemo negdje u HR kada se naši dragi Turci budeju vraćali.

Nismo dali da nam suza kane i da se tamo sramotimo pred Grcima, nego smo se dobro izgrlili i jako iztapšali po leđima. To je već itekako prihvatljivo kod junaka, kakvi smo bili…

• Eeej, stani. Unë kam një port të lirë

• Znamenitost Albanije. Bunkeri.

• (Auto)ceste i nisu tako loše, i obnavljaju se...

Hotel Enesis u centru Kastorie je bio neki omanji, uredan obiteljski biznis sa iznimno uljudnim vlasnicima. Čak toliko da smo se oslobodili i usudili pitati kako gledaju na trenutnu političko-ekonomsku situaciju pod Alexisovim vodstvom. Grčki narod je prkosan i ne da se baš zajebavat, lak je na obaraču kada treba ići demonstrirati i boriti se za svoja prava. Al’ ima jedan feler: lako si popuštaju i utope se u materijalnoj ugodi pa žive iznad svojih mogućnosti. Hahaha, nasmijasmo se nas dvojica Hrvata i kažemo: a kao da mi ne bolujemo od iste epidemije?

Kreatori Matrixa znaju što i kakav trojanski konjić podvaliti narodu, u to nema sumnje. Fascinantno je jedino da kada se to shvati, nije ništa riješeno. Nema energije za promjenu. To se konstatira i nastavlja po starome, što je još opasnije utonuće u san. Pričamo tako i kaže vlasnik hotela da je situacija nakon promjene vlasti u Grčkoj još gora. Sve su shvatili, bunili se, čak je i Varoufakis pokazao srednji prst javno prema ekonomskim predatorima iz Brisela, a Grci i dalje kupuju nove i skupe aute, žene sline za krznenim kaputima, kojih je puno mjesto, odlazi se na luksuzna skijanja, veže se sve čvršćim lancima zaduženja… Dok recimo nema novaca da se pokosi trava uz zaustavnu traku autoputa i počupaju buseni koji izbijaju kroz male pukotine. Na autoputu!!!

Ljudska situacija je jako ozbiljna i teška!!!

Naravno, ako gledamo na ono kako bi mogli živjeti i koji potencijali su nam dati!

I onda smo trebali polako privesti kraju naše propovijedi, pozdraviti se i ići dalje.

Nastavili smo za Albaniju kod mjesta Bilišt, produžili za Korče, Pogradec na Ohridskom jezeru i do tada uživali u odličnim cestama, rijetkom prometu i divnim krajolicima sa surim planinama u pozadini.

• ... sve dok ne uljete ovakvi sa dvokoljicam

A onda je krenulo…. Shvatili smo da počinje konačni test iz preživljavanja u najluđem prometu i gužvi. Jednom riječju, plakali smo za gruzijskim vozačima.

Ljutnja se pojačavala sa svakim uletom u škare, pretjecanjem po zaustavnom traku s desne strane, naguravanjem i laktarenjem, iskakanjem pješaka bez gledanja u mjestima…. ma poludjeli smo!

• Mi ćemo na granični prijelaz Hani Hotit

- 52 -

Takve sebičnosti, neodgovornosti pa čak i dezorijentiranosti prilikom vožnje svjedočili smo dalje kroz Elbasan, Pequin, Quqes, Drač, Fuže Kruje…vrištali smo psujući i srećom da nitko nije čuo što se događalo u kacizi, jer da je, a znajući kako Albanci reagiraju kad im psuješ i to pogotovo kad spominješ blisku rodbinu, završili bi oderani kao zečevi. Nismo više mogli. Zato smo stali, duboko disali,

• Od Albanije kroz Crnu goru do Kotora

pojeli neko meso sa žara uz duplo pivo za opuštanje naših skoro više nepostojećih živaca i čekali…

Bila je subota popodne i nikako nam nije bilo jasno, otkuda toliki promet? Nije se igrala nikakva utakmica, nije došao papa, još nije počeo Armagedon pa ljudi bježe, niti je Severina imala koncert. Što se događalo? Kad nam je malo popustilo predinfarktno stanje i krenuli dalje prema Skadru na Bojani, jer nam se u Albaniji nije noćilo, vidimo da uzroke kolonama i nervozi kod inače posve kultiviranih albanskih vozača, pojačavaju svadbene povorke i valjda veselje što svi imaju priliku vozit mercedese, a znamo kakav si dasa kad voziš mercedes!

• ‘di ćete baš sad svi - i to u subotu popodne?

Uglavnom… kad uđete u predgrađe Skadra, treba skrenuti na lijevo pa preko mosta i nekom lokalnijom cestom za granicu prema Ulcinju.

Kad smo ju prešli, ma ljubili smo crnogorsko tlo….

CRNA GORA 1

V

eć je padala noć i trebalo je doći do Ulcinja (ili Ulqinja na albanskom) i to nekom zavojitom, nepreglednom, polu-zaraštenom cestom. Dobro se sjećam kako sam se opustio i brzo vozio sa povjerenjem u svoje sposobnosti iako sam bio na izmaku snaga posebno psihičkih, da je to bila jedna pjesmica.

• Ulqinj baj najt

E takav je stres bio u zemlji bunkera i složili smo se Iggy i ja da će nas vidjeti ponovo kada se konačno pomirimo sa Srbima, partizančinama, ustašama, komunjarama, ljevičarima, desničarima, srednjičarima, neoliberalima, masonima, Ciganima, ne-katolicima, Židovima, Rusima, crncima… dakle, znate kada!

Na ulazu u Ulqinj, crknuti i sljepljeni, grozili smo se još potrage za smještajem. Euri su nas napuštali kao mladi Slavoniju i nismo

- 53 -

baš više glasili za jedne od najbogatijih Rvata. Stoga bi bilo dobro da malo i odkampiramo. A ja sam što prije želio tuš i sići sa Suzukija…Tko će sad po mraku i u ovakvom zdrobljenom stanju tražiti?

I onda, evo ga Alija.

• Jel to baš tako? Idemo provjerit...

Skužio nas je kada smo uljeteli u grad, vozio se uz nas skuterom i izpregovarao u vožnji dok smo se izmicali autima i turistima koji su išlji do centra viđeti i biti viđeni, smještaj kod njegove obitelji u apartmanu malo poviše u pokrajnjoj uljičic.

E došao je ko kec na desetku. Sad bi opet mogao potegnut onu temu o tome kako nismo sami, al već jesam par puta pa je pametnome dosta.

Prvo smo namirili jasno, životinju u sebi, a onda do tog famoznog centra, jer je gužva prema njemu bila veća nego kad se za Božić treba natiskati u prvi red katedrale.

• Otočić-hotel Sveti Stefan

Uz veliki napor smo se probili do obale i gradskih zidina, popeli se u stari grad te vidjeli par izuzetno šarmantnih restorana, vrlo skladno uređenih, koristeći sve blagodati kamenih zidova i sa lijepim pogledom na gradsko kupalište. Iznenadilo nas je koliko ima prosaca, ne onih koji prose mladu, već valutu i nitko nema više od 39 godina.

Krevet nas je zvao i kakvi bi mi to bili kad bi ga odbili. Zaspali smo kao mi i probudili se na jutarnju kaficu i burek sa mesom, jer je trebalo iskoristiti specijalitete koje su nam pekare nudile.

I onda u pola 9, taman kad je zalogaj iz usne šupljine krenuo na put prema grkljanu, lupa na vrata Alijina mama:

• Budva - zidine starog grada

- Ajde otvaraj, evo ima ljudi koji oće unutra! Izađi van, došli su novi gosti.

Pogađate kako smo se razveselili ovom iskazu brige, uljudnosti i profesionalnosti u apartmanu sa 15 zvjezdica u renomiranom konačištu koje ima sve što zapadnjak traži, wifi, frižider, klimu, TV, čak i nove pločice u kupaoni koje su nam ponosno pokazane kada je trebalo napumpat kvalitetu smještaja.

• Unutrašnjost pravoslavne crkve

Branio sam našu poziciju da smo se dogovorili s Alijom da ćemo izaći do 10h, što je majka sa žalošću nevoljko prihvatila mrnđajući kako sada gubi goste i mrmlj, mrmlj, argrh, frrrrrr, groargh, trućtrać, kenj, srać… Svašta!

Nismo željeli ugrožavati njihov plan zarade za kolovoz i mogućnost da što više izmuzu bez obzira na koji način, pa smo se spremili i pokupili u 9,15 h pravac Bar pa Budva đe stadosmo na kaficu br.2 uz obalu gledajući marinu sa novim jahtama ruskih poštenjačina iz privatizacije i zgradurine, hotele, sve na prodaju po, a kako drukčije, nego sniženim cijenama.

Kafica je bila tako dobra, a konobar tako prijateljski raspoložen prema nama, da smo tražili i duplu dozu te skovali plan za posjetu Vladici na Lovćen.

• Cetinje - zaglavili da pokrpamo gumu

- 54 -

Trebate se dignuti iznad Budve pa za Cetinje i tamo u centru skrenuti uzanom cestom prema mauzoleju.

Crnogorske ceste su odlične, ima ih malo ali su sve u jako dobrom stanju i stalno održavane. Skužili su ljudi da je to imperativ za uspješan turizam.

Tako i ta mala, uska cestica do vrha Lovćena, a prije vrha par kilometara, Iggy skuži da mu je prednja guma prazna. Pa gdje sad, majku joj njezinu? Srećom kod motela u zadnjem selu prije vrha, nađe se jedan Đetić koji odmah uskoči i donese pumpu kojom napumpamo gumu i skujemo plan povratka u Cetinje kod vulkanizera, tako je bilo najbolje, jer je preko vrha pa za Kotor bilo riskantno.

• Uz manje poteškoće, eto nas na Lovćenu

Spustili se do Cetinja i ubrzo našli vulkanizera Nikolu koji radi bez prestanka sedam dana u tjednu od jutra do sutra, a bila je nedjelja popodne.

Dakle, apeliram da se prestane pričat viceve o Crnogorcima na temu marljivosti.

Sve je to majstorski riješio uz šale i dobro raspoloženje, trajalo je kojih dva sata, a na kraju nije želio uzeti novce. Kaže kako da vam ja sad naplatim, a odakle ste vi došli?

Nikola, ljudino!

• Vladika nije mogao izabrat ljepše mjesto. O’đe se vidi cijela Crna gora

A onda natrag na vrh, još je bilo vremena prije mraka...

CRNA GORA – ZAGREBI

L

ovćen s mauzolejom je prvi spomenik u Crnoj Gori. Na Jezerskom vrhu (1657m) je kako je i poželio, posljednje počivalište vladike Petra II Petrovića Njegoša, pjesnika, svjetovnog i crkvenog poglavara.

Kosti su mu se selile, dok nisu završile u mauzoleju, izgrađenom početkom 1970-ih prema Ivan Meštrovićevoj ideji na mjestu stare crkvice. Ovaj spomenik je od neprocjenjive vrijednosti i značaja za crnogorski identitet. S vrha je kako kaže Iggy vidljiva cijela Crna Gora na dlanu. Znao je Njegoš zašto želi gore!

Planirali smo se spustiti do Kotora i to je izvedivo s druge strane prvo lošom i uskom cesticom do zaseoka Njeguši (gdje je vladika i 1813.g. rođen), a potom je put širi, bolji i održavaniji.

Spust sa ove visine do mora traje točno 50 serpentina uz nenadmašne vidike. Konačno kada dođete u Kotor, motor se parkira na velikoj kamenoj šetnici ispred ulaza u stari grad, gdje i svi ostali parkiraju svoje ljubimce.

• Vladika Petar II Petrović Njegoš

• Spuštamo se prema Boko-kotorskom zaljevu

Turistička sezona je na vrhuncu i cijene prenočišta nisu niske, ali je zato ljubaznost i okrenutost gostu ono što se dobije u velikoj količini za te novce.

Kotor nam je ostao u vrlo lijepom sjećanju. Opuštenija je i finija vibracija nego u jednom drugom crnogorskom obalnom gradu, a moreplovska povijest izbija iz svakog kamena. Kako su se mnogi Kotorani školovali u inozemstvu, a brojni znameniti umjetnici, kipari, graditelji dali svoj pečat, šetnja kroz grad naliči šetnji u otvorenom muzeju.

• U staru jezgru Kotora nedaju motorima već nanoge

- 55 -

Pod Mletačkom republikom je bio sve do 1797.g kada je Venecija rekla zbogom, a do tada je odbijao nekoliko puta Osmanlije, zbog čega je i utvrđen snažnim zidom. Radi brojnih crkava, muzeja, spomenika i same arhitekture, od 1979.g je na popisu UNESCO-ove zaštićene svjetske baštine.

Do skupa bajkera u Kolašinu je bilo još 3 dana, a kako je tuga za domovinom gnječila naša srca sve više i više, nestala je želja da se sad ta tri dana vrtimo po CG. Nego smo sljedeći dan spakirali kofere i krenuli doma, ali to tek popodne u 15h, dok se je i nebo ispadalo što odlazimo.

• Katedrala Sv. Tripuna

Nešto prije Dubrovnika je počeo tako jaki vjetar da smo morali stalno moliti očenaš i svetce da pridržavaju motore dok grabimo na sjeverozapad. Čuli su nas i pazili da ne roknemo dolje pa postanemo hrana za kamione i kolone turista koji su nam dahtali za vratom.

Uspjeli smo doći do Opuzena i tu je bilo dosta. Na benzinskoj smo popričali sa grupom izraelskih motorista koji su baš došli iz Splita po autocesti i molili također svojega Jehovu neka ih čuva.

Kažu da takav vjetar kod njih nastane samo kada imaju najjače pustinjske oluje.

• Zidine starog grada Kotora

• Ovu fotografiju sigurno nikad niste vidjeli

Nismo trebali mudrovati, bilo je kasno i odlučismo prenoćiti u Opuzenu kod druga Stipe kojeg upoznamo na cesti, jer je bez razmišljanja širokogrudno ponudio smještaj. Svaka čast, ovakve situacije su veliki mamac da se ljudi otisnu na putove. I one se događaju, dakle bez straha!

A drugi dan nadajući se slabijem vjetru, krenemo prvo na autocestu prema Splitu, ali se ljuto prevarimo. Bura je odlučila potući brzinske rekorde i pobacati sve koji imaju manje od četiri kotača.

Dobro, dobro, nećemo se sad svađati i šamarati, skrenemo mi lijepo lokalnim cestama do Trilja pa prema Kninu. Ali avaj, bura nas je stalno željela pretvoriti u Ikara.

Na to njezino ustrajno nagovaranje nismo pristali i tek kada smo punih gaća izdržali do Gračaca, malo smo odahnuli.

Vidio je vjetar da ipak ima prekaljene borce pred sobom i časno se povukao.

• Opuzen, šoping uz Neretvu

• Oko Gračaca. Starom cestom nastavljamo prema Zagrebiju

- 56 -

A mi smo odjednom iznenada i bez daška vjetra nastavili do Zagreba…

• Uz jednodnevni predah u Zagrebu, naš put se nastavlja prema Kolašinu, uz naravno nezaobilaznu kružnu turu kroz znane i neznane predjele

ZAGREB – KOLAŠIN

P

ovratak kući uz fanfare i preko crvenog tepiha je nešto što smo si uvijek željeli u životu. Ozarena lica novinara svih relevantnih medija koja čekaju prve izjave koje će se 13 minuta kasnije vrtiti kao prijelomne vijesti na portalima su nešto za što je vrijedno ako treba postati čak i političar. Jednostavno, pet minuta slave dok su svi reflektori upereni u nas, daje smisao našem životu i tjera nas zapravo na ovakve “poduhvate”.

I kada smo kretali, u mislima smo vrtili film našeg povratka kroz ružine latice u letu, bacane od mase na rubu histerije, dok prividno smireni gradonačelnik čekajući nas na bini, drhturi i od same pomisli kako će se uskoro rukovati sa nama. Ne trebam niti napomenuti da iza njega u redu stoje predstavnici svih zastupljenih vjera koje broje više od 666 članova, dakle takvih je mnogo pa nam slijedi dugotrajno treskanje ruku. I u konačnici sama Nives Celzijus, koja nam poput prave pionirke predajući buket recitira kakvu pjesmicu i naravno od uzbuđenja zaboravi dva stiha, a mi ju kao ovlaš pomilujemo po obraziću taman pored napućene usnice i kažemo: ma sve je u redu dušo…. eee za takve stvari se gine! za takve stvari vrijedi postati ambasador Sodome i Gomore, a ako treba i odreći se samoga sebe!

• Zadnji podvig

Ali postojao je jedan problem. U ugovoru nam je stajalo da moramo sudjelovati i na međunarodnom skupu advenčr bajkera u brdima iznad Kolašina u CG, koji se održava pod pokroviteljstvom organizacije HorizonsUnlimited iz Kanade.

Vode ju dva putnika-veterana: Susan i Grant Johnson koji su na očaj, paniku, nevjericu poznanika, roditelja i prijatelja još 1987. prodali sve što imaju i krenuli na put oko svijeta.

• (Polu)gola istinica - na kraju

- 57 -

Kasnije su osnovali udrugu, koja je vremenom postala organizacija - platforma koja okuplja sve zaljubljenike u putovanja na dva kotača.

Svake godine se u svijetu organizira preko 20 susreta na svim kontinentima gdje se izmjenjuju iskustva, vozi, pohađaju praktične radionice, slušaju prezentacije i konačno uživa u prirodi.

Tako smo i mi potpisavši odlazak za Kolašin, tek ako se vratimo živi i u jednom komadu, mogli računati da ćemo zaslužiti gore opisanu slavu, čast i ordenje, a ne treba posebno spominjati kako će nas poslije promatrati pripadnice ljepšega spola i svih veličina košarica…

• Za Pljevlja

Imajući sve to u glavi i 2 dana do početka skupa, brzinski smo doma oprali kostime i rublje, pregledali konjiće da u međuvremenu nisu oboljeli od kakve nove zaraze i čim smo konstatirali njihovo potpuno zdravlje, a odjeća se osušila, već smo jurili u četvrtak navečer put Slavonskog Broda i srednje Bosne. Sutradan je trebalo prijeći ostatak Bosne, ući u CG i popesti se do eko-katuna Vranjak poviše Kolašina, mjesto događaja.

• Pa kolega, š’o ima? Jel iđe taj vaš Suzuki? I ja imam taki...

Prvo spavanje je odspavano u Žepču i to na podu učionice za vjeronauk u župi Sv. Ante Padovanskog, zahvaljujući dobroti župnika prema putnicima-namjernicima. Moj prijatelj Iggy je opet bio obasjan Božjim svjetlom i u takvom ozračju skoro da sam ga trebao držati da ne ode do župnika i to kad smo već legli pa ga moli da samo za njega promijene pravila pa da sa zvonika svaki puni sat odbije bat.

Kaže: “želim da me podsjeća kako je Božja ljubav velika, a kako smo mi mali i beskorisni sluge”. Ima bit da je već bio cijepljen u Turskoj, kada smo u noći slušali kako je Bog velik sa minareta.

Ujutro mi je rekao kako mu je nešto falilo pa se nije baš naspavao, jer da je u svaki sat slušao taj rajski zvon, vjerojatno bi u dubokom snu odlutao na rajske poljane…

Ujutro proći kroz Sarajevo je poseban doživljaj, kada se magla još lijeno vuče kroz prigradska naselja, a miris friškog kruha uđe kroz kacigu.

• Most na Đurđevića Tari

A poseban je događaj konačno proći i kroz opjevane Pale pa naletiti na onog danas glavnog mirotvorca i smirivača napetosti Milorada Dodika koji u svojoj želji za mirom i suradnjom mora čak i vrbovati onog Vladimira u Rusiji.

A posebno je i nakon granice kod Čajnića voziti kilometrima kroz guste šumetine i nikako da se dođe do crnogorske granice pa misliš da im se ne da i da ipak ponovo razmislimo da li da pričamo one viceve koje je prije nahvaljeni Nikola stavio na čekanje.

A onda ipak dođe granica i posebnim osjećajem se dovezemo do Pljevlja gdje budemo posebno ispraćeni od posebnog policajca na posebnom motoru, Suzukiju posebnom V-Stromu posebnom 650 pa se posebno uputimo ka Đurđevića Tari i vidimo brutalnu ljepotu posebne prirode.

Posebno!

- 58 -

HUNLIMITED 1

N

ad kanjonom Tare je taj zip lajn o kojem se priča, najduži je u Europi, a kada bi se trebalo reći i da li je najatraktivniji, sigurno bi bio blizu vrha top-liste, ako ne i pobjednik.

Spuštamo se na cestu prema Kolašinu i vozimo uz rijeku, tirkiznu i čistu da te bole oči kada gledaš u nju. Zato je bolje gledati pred sebe na cestu da se ne spotakneš sa vrancem preko kojeg odronjenog kamena tijekom nedavnih obilnih kiša.

Iggy je znao da treba stati i do spomenika Đambasu, lokalnoj legendi, koja je za neke utjelovljenje slobodnog i nesputanog života, dok je za druge utjelovljenje nemira. Neosporno je ipak da je Đambas bio poseban, drukčiji i otvorio neka pitanja, koja se svatko može pitati.

• Vožnja kanjonom rijeke Tare

Ah ta pitanja… nema, život je jedan i super i treba ga proživjeti 100 na sat samo kako te srce vodi!

Eh, još da je naše srce konstantno….i da nema sebičnosti….i da je izbrisan program: “radim samo ono što mi se sviđa, izbjegavam sve što mi se ne sviđa.exe”…

Al, to su neke bezvezne filozofije kojima ovdje nije mjesto, nego daj ti nama opisuj kakvi su motori i ekipa bili tamo. Uz duboki naklon i posipanje pepelom, krećem u ispunjavanje vaših želja i svečano obećajem da više neće biti takvih zastranjenja bar do kraja ove epizode. Majke mi!

Mi nijesmo znali đe se to iđe u brdo iznad Kola-šina, al’ srećom naletimo na grupu Grkljana, čiji je jedan kolega imao GPS koordinate. Ubrzo stiže i Zoki iz Čačka, stari lisac i prevejani pustolov, koji je prije X godina na svojem Suzukiju DR 650 sam odjahao iz Čačka za Tokio. Siguran u sebe i pun bogatog iskustava suvereno preuzme vodstvo i povuče nas za sobom gdje je on već par puta bio.

Prvo se vozi nekih desetak kilometara po asvaltu u brdo, a onda nema nikako, nego po pravom planinskom grubom makadamu.

Kad sam shvatio gdje idemo, ushit i sreću više nitko nije mogao zaustaviti. Stalno je uzbrdo, oštre serpentine, sklisko da ideš i pješke u gojzericama radi sitnijeg šljunka, poneka lokva i mimoilaženje sa kamionetom koji baš usred serpentine naleti na našu grupu i u kočenju, ne mogavši se zaustaviti sruši Zokija. To uzbuđenje smo čekali. Svi mi adrenalin đankiji volimo ovakve nepredviđene situacije pa da vidimo kako ćemo se iskobeljat. Tu sam i ja usrao motku pa umjesto da dam gas, usporio i što drugo nego polegnuće nalijevo.

Svi stadosmo i eto uto dolazi i grupa ljutih Crnogoraca off-roadera, iskusnih motorđija koji poznaju ovaj teren, odmah silaze i priskaču u pomoć. Nastavljaju s nama, neki naprijed, neki odostrag, brinu se da izvozimo do vrha bez incidenta i to su oni trenuci kada proradi osjećaj povjerenja, sigurnosti, a rekao bih i “pripadnosti čoporu”.

Nenadjebivo, ili kao što bi Amerikanci rekli unoverfuckable!

Nakon nekih 10 km pravog off-roada, izbijamo na čistinu i preostaje samo još spust do cilja, tj. mjesta događaja. Opet Milan, koji je cijelo vrijeme vozio uz mene, savjetuje, bodri, pazi. Spust je zadnja

• Neki se Đambasi kleli da su kod Sombora sreli jednog tipa što je bio isti on... (Đorđe Balašević)

• ..balo majku. Makadam. A to sam i mog’o očekivat...

• Sad ide naglo dolje, ne brini, trava je suha pa ti neće klizit...

• Bajkerski kamp i pastirski penthausi

- 59 -

“prepreka” i test vještine kočenja uz održavanje ravnoteže. Znoj je tekao, kaciga svašta slušala, bolje da i ne znate, ali položili ispit.

Ufffff!

HUNLIMITED 2

• Bilo je tu raznih motora, najviše sektaša iz klana GS i KTM...

Č

im smo sišli s motora, već su tu bili Blažo i Tonko, organizatori skupa te se izpozdravljali s nama, kao da se znamo sto godina. Lijepo je biti iznenađen takvom srdačnošću. Našli su za nas jednu “kolibu” i smjestili nas u to idilično mjesto skoro na rubu livade s divnim pogledom na okolne vrhove.

Slijedilo je upoznavanje s ostalim sudionicima skupa koji su došli iz Njemačke, Engleske, Novog Zelanda, SAD, Rusije, Grčke, Austrije, Mađarske, Bugarske, Slovenije, Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Ako sam koga izostavio, onda nije naveden.

Već je bila večer i nakon zadovoljavanja probavnog trakta sa prvoklasnom punjenom paprikom, friško pečenim hljebom i domaćim sirevima, slijede večernje prezentacije koja su poslastica na kraju dana, inspiriraju i motiviraju. Saznali smo kakve su mogućnosti off-road istraživanja po Maroku i nagledali se traganja motorom za vilama i trolovima po Skandinaviji i Islandu.

Svaki dan nakon doručka je neka akcija, vožnja okolo po brdima, skidanje i krpanje guma, naštimavanje amortizacije, a za one kojima nije dosta planinarenja, široko vam polje, bar ste tu na svojemu.

Užitak je bilo gledati ekipu prekaljenih off-roadera kako odlaze na okolnu vožnju, jedan po jedan uz onaj brijeg, za kojeg Tonko i Blažo kažu da je to test da se vidi tko je sposoban za sudjelovanje na skupu. Tko se prepadne ili ga na bilo koji način, ako ne prije, a onda na kraju ova staza diskvalificira, niti nije za ovo.

• Pešića jezero (iza)

Prvi je krenuo izvjesni Novozelanđanin, višestruki cross prvak, ima samo 69 godina i s kojom majstorijom u drugoj uz ful gas leti gore, možemo sanjati da ćemo jednog dana to biti i mi u stanju.

• Navečer, druženje uz roštilj i predavanja

Kako smo moj prijatelj i ja već skoro 40 dana bili u sedlu, odlučili smo okolo šetati, to se ne može zvati planinarenjem i bome smo prešli nekih 15 km gore-dolje, lijevo-desno pa naprijed-nazad u kamp gdje je Tonko sa ekipom već pripremao tradicionalni subotnji roštilj. Da samo znadete koliko se sramim što nismo slikali pune tanjure mesine, povrća i hljeba uz limenku piva pa stavili na liceknjigu, bilo bi i vama neugodno, jer je inače takva tradicija kad god se nešto naruči pa stigne na stol.

Prezentacije koje su slijedile, vrlo su inspirativne, prvu priča par iz Seattlea, SAD, koji je već dvije od tri planirane godine na putu oko svijeta. Također, eliminacija svih nekretnina i vlasništva, osim dvije Honde Africe Twin 750, prema njihovim pričama neuništive i pouzdane mašine za ultimativne poduhvate. Na put su krenuli i sa psetom u košari, koje je ako se dobro sjećam, u Meksiku njuškalo malo više nego bi trebalo pa je palo s litice i preselilo na Ahiret kako bi rekli braća muslimani.

- 60 -

Potom je Đorđe s velikom ljubavi pokazao što je strast za motore i vožnju opisujući kako je krenulo s prvim motorom i putovanja do danas. Interesantna retrospektiva.

I to je to, nismo se napili, mi smo iz društva liječenih antialkoholičara.

HUNLIMITED 3

A

onda zadnji dan nakon doručka grupno naslikavanje i mali intervjuići nekih sudionika. Sve to snima velemajstor fotografije Ilija pa je on zaslužan i za video na koji vam dajem poveznicu:

• Još malo ergele

https://www.youtube.com/watch?v=p7p4QK9Q3qw

Sad, iako nismo na nikakvom natjecanju iz toga kolko smo kul ili šta-ti-ga-ja-znam, ima jedan par koji nas je sve zasjenio.

Nisam im zapamtio imena, Nijemci iz Heidelberga, muž i žena već 25 godina putuju po svijetu. Ali, pazite sad ovo: žena je potpuno nepokretna, koliko sam vidio, čak i ruke su nefunkcionalne, prsti izokrenuti na gore, cijelo vrijeme u invalidskim kolicima, ali putuju.

• Naš penthaus i parkirno mjesto sa dvadesetčetverosatnim video-nadzorom

Radi se o bemwe geesu neka starija godina recimo 2008, ili tako nešto, koja ima prikolicu za suprugu. Bez obzira na smanjenu mobilnost i ograničenja, oni se smiju i idu dalje. Mada nam je pričala što se dogodilo, nisam to pamtio, nije zapravo ni važno, u njihovoj svijesti je strašan pomak.

Treba li bolja životna inspiracija? Zapravo nema tako velikih prepreka. TOČKA! A onda je krenulo pakiranje i pozdravljanje s onima koji su već spakirani čekali nakon slikanja krenuti. Pratili smo svaki uspon uz taj brijeg i gledali gdje bi bilo najbolje proći. I tako, jer još uvijek nisam bio nimalo miran od onoga što me čeka pa pitao iskusnije motoriste za savjet i tehniku spusta do asfalta, iznenada do mene dolazi onaj deda Novozelanđanski cross-prvak. Ma kako je znao da će mi dobro doći baš njegov savjet??? Rekao je baš ono što su neki drugi napomenuli da se ne radi, objasnio mi na razumljiv i logičan način, nasmijao se, opušteno me potapšao i nestao baš kao što je iznikao niotkud! Vjerovao sam mu.

• Bračni par iz Heidelberga. Putuju godinama po svijetu od toga 2,5 godine na ovom modificiranom GSu.

U spustu po makadamu se koči prednjom kočnicom, to daje ravno usmjerenje guvernalu i prednjem kotaču, ali naravno sa mjerom. Kočenje samo zadnjom kočnicom, bez upotrebe prve može dovesti do ozbiljnijeg zanošenja na strmijem spustu pa čak i ako se najsporije vozi.

Poslušao sam ga. Do dolje sam došao bez i jedne kritične situacije, u onim meni opasnim serpentinama se njegov savjet pokazao fantastičnim, tako da sam se na kraju osokolio i u zadnje serpentine ulazio i u drugoj brzini. Na kraju kad smo došli do asvalta, poželio sam napraviti još jedan krug. Mogu reći da sam se prilično opustio u vezi makadama i ona pitanja koja su se provlačila kroz putovanje, imam osjećaj da će me ubuduće samo nasmijavati i biti dobra podloga kad budem govorio: a da znaš kako sam ja na početku psovao makadam

• Zajednička fotka. Veći dio bajkera-učesnika, a pod pokroviteljstvom organizacije Horizons Unlimited

- 61 -

i gledao kako ga izbjeć…. e vidiš da se može pa ako sam ja mogao, možeš i ti!

Trebalo se još naslikati na benzinskoj prije rastanka s braćom Crnogorcima, koji su nas svi oduševili toplinom, prijateljstvom, duhovitošću i pruženom rukom. Bilo je prekrasno s Vama!!!

Odgrizli bi si nos da nismo otišli na skup. Jako vrijedno iskustvo.

• Uz naše odlične domaćine Crnogorce

A onda put Podgorice, koja se pržila na 38C, što kako čujemo i nije novost, tako je to tamo, kaže Ivan, da znamo za sljedeći put kad im dođemo. Vrlo rado prijatelji, vrlo rado!

U Podgorici ima jedno skretanje za Nikšić, kod Nikšića za Trebinje, a u Trebinju za Mostar. Samo, ako tamo idete, nemojte propustiti na izlasku iz Trebinja baciti oko na onaj dvorac slijeva. Tajkun? Big bradr zvijezda? Lijepa Brena? Đoković? Beatrix od Nizozemske? Tajger Vuds? Onaj bogati rođak od Paje Patka?

Razdire me znatiželja!

• Adekvatan primjerak kulak-tajkunske nastambe

• Rijeka Trebišnjica

• Mostar - još ljepši i stariji most

• Uz Neretvu do Jablan’ce

- 62 -

MOSTAR – ZAGREBI

M

ostar ima “ono nešto”, što je najlakše reći kad zapravo nema pravih riječi za opis onog osjećaja pomiješanog s intuicijom koji nam govori kako nas dira unutra i po nečemu nam je blizak.

E baš je to slučaj s ovim napaćenim gradom gdje se je sukobljavao i ljubio istok i zapad. Ime je grad dobio po mostarima, čuvarima mostova na rijeci Neretvi. Arheologija nam otkriva da je ovo područje bilo naseljeno još i u vrijeme neolitika, kamenog doba, daklem prije nekih 7000 godina, iako nema oštre granice kada je to doba započelo i kada je završilo. Kontinuitet života je očuvan do današnjih dana, a interesantno je, da su na širem prostoru otkrivene tri prakršćanske crkve i to čak iz razdoblja rimske provincije Dalmacije.

Kada je palo Rimsko carstvo i doselili se Slaveni, Mostar je u ranijem srednjem vijeku pripadao Zahumlju, vazalskoj pokrajini Hrvatskog kraljevsta. Humski knezovi su svoj vrhunac doživjeli tijekom 15.st. od kojih je najznačajniji bio Stjepan Vukčić Kosača, stolovao je u Blagaju pored Mostara i 1448. g. dobio naslov [i]hercega[/i], što je latinski prijevod titule DUX, a njime se označavao kraljev namjesnik (od vremena dinastije Arpadovića pa nadalje) u hrvatskim zemljama.

Otuda i porijeklo imena HERCEGOVINA. Pod Stjepanovom vladavinom je i utemeljen Mostar kao ozbiljan grad, započeta je izgradnja dviju utvrda na obalama Neretve, Tare i Helebije. Turci su nadirali i napadali, no Stjepan se odupirao navalama do kraja svojega života (1466. g.), iako je Bosna pala 1463. g. uz smaknuće posljednjeg kralja, Hrvata i katolika Stjepana Tomaševića u Jajcu. Tako je uspio zadržati Hercegovinu, a zadnja hrvatska kraljica Katarina, pobjegla je pred Turcima u Rim i kao prijestolonasljednica je vlast nad Bosnom ZAPRAVO predala papi. Čime Bosna formalno i pravno nije izgubljena kao hrvatska zemlja.

Interesantno je da su zasijedanja AVNOJA u II svjetskom ratu, održana u Bihaću (26. 11. 1942.) i Jajcu (29. 11. 1943.), oba hrvatska povijesna kraljevska grada.

E pa sada, za sve one koji će graknuti da diram u tekovine revolucije i antifašizma raspirujući hrvatski nacionalizam, na krilima kako ono zovu, TEORIJA UROTE, upućujem ih da otaru pjenu sa usta i utišaju histeriju čim čuju nešto što propitkuje ono što su u školi učili, na čemu su izgradili svoj svjetonazor, vjerovanje o strukturi svijeta u kojem živimo i općenito, neka razviju nepristraniji pristup proučavanju ONOGA U ŠTO SMO SVI UMOČENI! Hrvati, Srbi, Crnogorci, Albanci, Turci, Armenci, Azeri, Gruzijci, Grci, Židovi, Kurdi, Amerikanci, Britanci… tko nije? Činjenice i samo činjenice. Dopustimo da one padaju u našu svijest, a zaključci će doći sami. Ako smo čisti.

• Simboli NOB-a, srušen most u Jablan’ci , a ranjenici spašeni

I nema tu nikakvih tzv. TEORIJA UROTE, danas tako obljubljene posprdne naljepnice koja se lijepi na one koji su spremni ići malo dalje, kopati i pronaći hrpu informacija, koje mogu dobro zatresti naš mali ugodni balončić uspavanosti i tupe ugode. Postoji i druga teorija, kako sam nedavno čuo “TEORIJA SPONTANOG DOGAĐANJA” i drže ju na oltaru svi oni koji žmire pred pravilima fizike i matematike, termodinamike, kemije i biologije.

Naime, ništa na ovome svijetu ne nastaje i ne razvija se slučajno iz ničega.

• Dolazak na prekrasno Blidinje, park prirode

Čime je dosta mojih prodika.

Ovime iznenada i naprasno završavam ovaj putopis, ne nastavljajući opise drugih mjesta kroz koja prođosmo do Zagrebija: Jablanice sa srušenim mostom u iznimno važnoj bitci na Neretvi, Blidinje jezero sa nestvarno tihom i mirnom okolinom, Livno podno znamenitog Cincara, Bihać na prekrasnoj i neponovljivoj Uni, Plitvička jezera i naposlijetku Zagrebi, gdje su nas čekale one lovorike koje smo sanjali svih 40 dana i 10000 kilometara kroz 12 interesantnih zemalja naseljenih braćom i sestrama, koji se koprcaju kao i mi sami u ovoj misteriji zvanoj ŽIVOT!

• Ništa neobično. Stado ima prednost prolaska. I to je Bosna!

HVALA!!!

- 63 -

UMJESTO RECENZIJE KOMENTARI SA FORUMA: motori.hr Blagodarim! Pravo se naužijeh!

Zelena Nažalost, svemu dobrom dođe kraj!

Jedan od najzanimljivijih i najbolje napisanih putopisa koje sam pročitao u zadnje vrijeme (a pročitao sam nekoliko uistinu dobrih).

Svaka čast Henriče, nadajmo se da to nije poslijednji uradak iz tvog pera.

Dylan Jako simpatično napisano.

I bez toga pothvat je epskih razmjera.

Takodjer se nadam još kakvom štivu jednog dana.

Clox Svaka čast dečki, zbog ovakvih stvari volim ovaj forum. Hvala Vam što ste taj lijepi put podjelili sa nama. kitomir Lajkam Jedino mi nije jasno što imate protiv prometa u prijateljskoj Republici Albaniji :) zx-63 šta reći.. završio si sa hvala e pa veliko HVALA tebi, vama na putopisu i poduhvatu vrijednom divljenja malo sam se razočarao kad sam pročitao da ste propustili Kolašin al eto vrag neda mira vratili se... mali_bandit Stari moj, SVAKA ČAST! Osim prekrasne ture, fantastično je i napisano. Evo ležim sada oko tri tjedna s polomljenom nogom (sklisko bilo, motor težak) i nema što nisam ovih dana pročitao i proučio. Od knjiga, dokumentaraca, putopisa, beletristike, testova motora, guma, opreme, stručne literature... ali baš sam se nauživao i nasmijao čitajući tvoj text!

Srećom da mi je frend ukazao tek danas na text (koji sam u komadu zgromio) jer bih vjerojatno izludio čekajući nastavke Hvala kaj si podielio s nama svoje avanture, što si imao strpljenja to sve ispisati i dokumentirati i prikratio mi muke mirovanja. Žrlim ti još puno zanimljivih avantura i nama zanimljivg i zabavnog štiva!

Respect!

Da su ovakvi putopisi u Moto Pulsu ili Reviji mislim da bi bilo i više interesa za časopis jer samo testovi koju su ili preuzeti ili smo ih mjesec dana prije već vidjeli na netu i nisu nešto jedistveno zbog čega bi se isplatilo kupovati moto časopise. Ali ovo.... divota!

Jole Diverzija

- 64 -

Za izdavača Privatna naklada Grafička priprema Igor Vresk Tekstovi i lektura Hrvoje Mikuldaš Fotografija i potpisi Igor Vresk Recenzija Zaljubljenici u ovak’u vrstu štiva bez dlake na jeziku Tisak Ma naći ćemo. Sam nek nam odobre one EU fondove Naklada Velika, za nas Hrvate Sva prava pridržana Tisak Virtualna tiskara Online digitalno izdanje Pitaj Google © 2016.

Privatno izdanje.

Copyright © 2016. Hrvoje Mikuldaš, Igor Vresk.

Nije dozvoljeno prenošenje, objavljivanje tekstova i fotografija bez pisanog odobrenja autora.

Kontakt e-mail: hmikuldas@gmail.com, iggywalker@yahoo.com

Ne dozvoli da drugi određuju tvoju avanturu.

Nema ispravnog ili pogrešnog puta da ju ostvariš!

Motoristička narodna