Rwenzori - Mountains of the Moon

Tekst: Miroslav Huzjak • Foto: Iggy, Miro, Nikola

Dnevnik uspona na Rwenzori.

Subota 14.01.2023.

Krećemo u 9 i 15 za Istambul. Na aerodromu u Zagrebu smo malo prije 7. Nikolu i Igija vozi Iva, Nikolina žena. Ja dolazim taxijem. Pijemo pelinkovac u birtiji na aerodromu za sretan put i krećemo. U Istambulu čekamo malo više od 8 sati, nije problem, uzbuđeni smo i vrijeme nekako ide. Jedemo preskupu pizzu i tek kad platimo kešom skužimo da su nas oženili i na tečaju, skoro 20%. sad znamo da tu ubuduće plaćamo karticom. Krećemo dalje navečer u 8.

Dosta dugi let, gledamo neke glupe filmove, malo spavamo, malo čitam. Još onda slijećemo prije Kampale u Kigali u Ruandi gdje ne izlazimo iz aviona, samo iskrcavamo putnike koji idu u Ruandu i ukrcavamo ona koji idu za Kampalu i natrag za Istambul. Sve to produžuje let za 2-3 sata.

Nedjelja 15.01.2023.

Slijećemo u Entebbe nešto poslije 5 ujutro. Dočekuje nas časna sestra Vedrana s kojom sam se čuo prije preko bratića, biskupa Slaveka koji mi je dao broj. Ona zapravo ne čeka nas nego don Jakova iz Splita koji dolazi na misiju u Ugandu istim avionom. Ne izgleda oduševljeno, ide u neku zabit sjeverno na dvije godine, možda i više. Sestra Vedrana je ovdje starosjedilac, više od 25 godina i tako se i postavlja. Ne znam kako to ide u crkvenoj hijerarhiji, pretpostavljam da bi don Jakov trebao biti više pozicioniran, ali čovjek očigledno zna da mu treba biti pristojan i ponizan dok ne nauči kako funkcionirati u novoj i nepoznatoj zemlji.

Sestra priča kako ju je napao provalnik koji se predstavio kao vrtlar ili tako nešto, radnik, i tražio da mu da novac prijeteći mačetom. Čak ju je i ranio dva puta pa je bila sigurna da će je ubiti. No, onda je iznenada otišao. Uganda je inače sigurna za turista osim Kampale noću kad treba biti pažljiv i ne šetati gradom nego odmah ući u taxi. Sestra Vedrana je premještena u misiju oko 300 km sjeverno od Kampale pa nas upoznaje s drugom sestrom, crnkinjom, koja ostaje tu ako ćemo nešto trebati. Dajem joj franck kavu koju je poželjela i razilazimo se.

Uzimamo taxi i odlazimo u hotel koji smo rezervirali online dan prije. Željezna vrata s čuvarem naoružanim kalašnjikovom i evo nas u dvorištu. Izgleda ko rezidencijalni posjed nekog bijelog Britanca iz doba kolonijalizma, vjerojatno i jest. Jedna soba je spremna pa odlažemo stvari i odspavamo sat i pol. Pojedemo doručak na koji zapravo nemamo pravo jer smo rezervirali tek od danas na sutra.☺ Poslije smo ga platili.

Idemo prošetati do grada da nađemo agenciju jer nismo ništa rezervirali unaprijed. Činilo nam se skupo i pretpostavljamo da ćemo se bolje i lakše dogovoriti ovdje, na licu mjesta. Entebbe nema neki izraženi centar grada, samo nekakvu jaču glavnu ulicu s trgovačkim centrom kod kojeg završavamo lutanje. Potpuno neuspješno, nismo našli ni jednu agenciju. Još je i nedjelja. Nismo zabrinuti, imamo vremena, ako treba ostat ćemo i sutra ili otići do Kampale. Usput uz jezero popijemo pivo i idemo natrag do hotela, probat naći neku agenciju preko interneta.

Pitamo i u našem hotelu, daju nam kontakt neke agencije koje nam šalje ponudu, puuuuno preskupo za naš ukus, skoro 1900 dolara za 8 dana uspona bez prijevoza do nacionalnog parka. Inače nam je i taksist ponudio da može srediti ponudu i prijevoz i dao vizitku. Ali nismo još tako očajni.

Onda sjednemo na pivo u lijepo pokošeno dvorište, u sjenu velikog mangrovog drveta i krenemo tražiti po netu. Internet je prilično slab, pokazat će se da je tako u cijeloj Ugandi. Iggy pronalazi najbolju ponudu direktno od nacionalnog parka. Pogledam i vidim kontakt na stranici s brojem telefona na whatsupu. Odmah zovem i javlja se Billy, vlasnik agencije i veli da je baš u Entebbeu i može doći do nas za sat-dva. Super! Odmah smo opet u dobrom raspoloženju, stigli smo, hotel je ok, vrijeme je savršeno i dolazi nam Billy da se dogovorimo za dalje.

Billy dolazi kako je obećao, malo puniji, proćelavi, vižljasti tip koji puno priča i vidi se da je vješt u poslu koji radi. Malo brbljamo o svemu pa na posao. Mi hoćemo uz Margaritu (najviši vrh) osvojiti još dva, tri kad smo već tu, na karti je to sve blizu i dio istog masiva. Sve može, dogovaramo još dva najviša usput – Mt Speke i Mt Baker, pa nakon silaska odlazak u nacionalni park Qeen Elizabeth na tri dana, onda još dva dana Lake Mburo, onda povratak u Kampalu, razgledavanje, izlazak i to je to.

Jedno se vrijeme dogovaramo oko točnog rasporeda i pogađamo, tražimo popust za keš i to traje, ali strpljivi smo, sve ide kako valja. Na kraju to ispada 2583$ po čovjeku, zaokružujemo na 2500, ruka ruci i svi sretni i veseli. Polazak sutra ujutro, odlično.

Navečer Billy šalje potvrdu i raspored na whatsup i primjećujem da je malo drukčije od dogovora, dan manje pa mu šaljem upit. Billy iskreno odgovara da je sjeo i računao da mu ostaje samo 167 $ profita i da će nam sve pokazati ujutro. Ne gnjavimo, zadovoljni smo i pristajemo na ovako kako je poslano.

Još nas je prije svojim džipom odvezao do grada i na obalu do restorana koji nam je preporučio za večeru. Ponudio nam je i posjet gorilama za extra 700 $ po čovjeku za jedan dan, no to nam je preskupo i odbijamo.

U restoranu naručujemo ribu po preporuci, noć rano pada ipak je ovo skoro ekvator. Klima je savršena, prohladne noći, oko 16-17 stupnjeva, taman za spavanje, svježa jutra i topli dani, do 27 stupnjeva. I tako cijele godine! Riba je dobra i skupa, sve je ovdje po cijenama otprilike ko i kod nas što je za zemlju koja ima plaće skoro 10 puta manje od Hrvatske, više nego smo očekivali.

Pokraj nas malo veće društvo crnaca i crnkinja nakon večere počne lagano pjevati uz pratnju dva bubnjara s priručnim bubnjevima. Iggy snima svojom malom kamericom (nešto kao go-pro) kad se jedna ženska digne i zamoli da ne snimamo, onak dost ljubazno, ali ipak je to malo čudno. Pa Iggy odlazi do njih, prestane snimati i ispriča se, a oni ga upoznaju s domaćinom večere, a to je ni manje ni više nego ambasador Ruande u Ugandi. Ruanđani su inače dosta dobro pozicionirani na razne funkcije u Ugandi, nešto ko naši Hercegovci. Sad imamo i vezu za Ruandu ako hoćemo ići tamo. Uz to digne se neki veliki tip i veli da je njegova žena iz Metkovića. Dođe nas i pozdraviti za naš stol, svijet je fakat mali, ha ha. Zapravo prilično lijepo pjevaju, nitko nije prebučan, ima tu i nekih dvoglasja, zanimljivo i zvuči onak, tipično afrički, bar kak si mi to zamišljamo. Račun je oko 100$, plaćamo u šilinzima, Nikola, kojeg smo jednoglasno izabrali za blagajnika, ih zbroji i daje za malo više od 10$ i veli – u redu je. ☺ Taxijem do hotel pa na spavanje. Hrčem. Čuju me u drugu sobu. Drugu kućicu, hm…

Ponedjeljak 16.01.2023.

Dogovor je da krećemo u 7, spremni smo, džip dolazi malo prije pola 8. Stara toyota Land cruiser, s lisnatim amortizerima i šest sjedala. Točno kak treba. S Bilijem prolazimo raspored, opet nam objašnjava da nema tu profita za njega. Mi bi možda ipak još jedan dan na Viktorija jezeru da se ne vratimo prerano i dangubimo u

Kampali koja nas ne zanima previše. Veli da bude nam za to poslal naknadno. On ostaje na nekoj benzinskoj, mi i šofer Edward nastavljamo prema Rwenzoriju. Na putu smo! Kroz gužvetinu u Kampali, kaotičnom prometu prepunom motocikala. Svega ima uz cestu, najviše nas nasmijava tip koji uporno vježba u trenirki dok mi stojim i čekamo neki dio za džip, dizalicu?

Ceste su odlične, iznad očekivanja, ravne, široke s dodatnim trakama sa strane za motocikle i proširenjima na uzbrdicama. Uviđamo kasnije da je asfalt isključivo na glavnoj cesti, po svim mjestima čim se skrene s glavne ceste počinje crveni makadam prepun rupa. Mora da je to još puno zabavnije kad padne kiša. Put traje dosta dugo, stajemo nekoliko puta za pušenje ili pišanje, gledamo krajolik koji se polako mijenja. Nema puno obrađenog zemljišta, samo plantaže čaja. Tvornice za preradu su napravili Kinezi. Lokalno stanovništvo uzgaja hranu prvenstveno za sebe. Nema ih puno zaposlenih pa uglavnom sjede, na svojim malim motorima ili onako. Žene rade skoro sve, odgajaju djecu, rade na polju, nose vodu itd… U Fort Portalu, već blizu planina stajemo na ručak. Restoran kraj puta s terasom.

Dalje se vozimo do grada Kasese mada je to 10-ak kilometara dalje od skretanja za ulaz u nacionalni park. No, iz nekog razloga naš vozač nije ranije uz put tražio mjenjačnicu (možda ih nije ni bilo?) pa moramo do grada naći mjesto gdje ćemo promijeniti dolare u šilinge. Kasese je gradić neasfaltiranih, crvenih ulica po kojem kako čujemo povremeno šeću slonovi!? Nakon malo duže potrage pronalazimo mjenjačnicu, naš blagajnik Nikola odlazi u neku uličicu s Edwardom dok Iggy i ja čekamo na ulici kod džipa. Ljudi izgledaju prijazno i miroljubivo, ali smo ipak malo zabrinuti jer Nikole nema jedno vrijeme. Vraća se, pogađao se s malo jačom blagajnicom, dobio traženi tečaj i sad smo milioneri! Doslovno, imamo preko milion šilinga. Tečaj je otprilike 3.600 šilinga za jedan američki dolar. Čudno je da ne žele mijenjati dolarske novčanice starije od 2008 godine ili ih mijenjaju po znatno nepovoljnijem tečaju – cca 3100 šilinga za dolar??? Čak ispada da je povoljnije imati eure.

Inače smo čak razmišljali nakon neuspješne potrage za agencijom u Entebbeu da idemo taxijem do Kasesea i tu na ulazu u park tražimo nekog da nas vodi gore. Dobro da nismo.

Vraćamo se prema parku, skrećemo s glavne ceste na makadam, Edward koji inače odlično vozi, sad ubrzava pa jurimo i do 80 na sat uz kuće i ljude kraj ceste. Dolazimo do parkinga pa u Equator Snow Lodge. Pješke gore po drvenom nogostupu (boardwalk) preko blatnih, močvarnih dijelova kakvih ćemo se nagledati, pa strmim stepenicama do restorana. Smještamo se u kućicu iznad, dovoljno veliku za nas s kupaonicom i terasom. Tu je već prava džungla, gledamo prema zelenim brdima koje se otvaraju pred nama, impresivno!

Odavde dalje više nema signala pa se vraćam do ceste da nazovem Sanju i velim da se nećemo čuti ni biti u kontaktu slijedećih 9 dana. I nek javi Ivi, Nikolinoj ženi. Sreća da nismo otišli još malo dalje, to bi bil pravi problem!

Prije večer imamo brifing s vodičima, čude se malo jer imamo svu opremu, pojaseve, cepine, dereze, čak i gumene čizme koje smo kupili u Dechatlonu za 100-ak kuna. Osim Nikole koji ima skuplji i bolji model. Iggy i ja se osjećamo ko seljačine, ali valjda će i naše jeftine poslužiti svrsi. Ovdje ostavljamo i dio stvari koje nećemo nositi gore u planinu. Nema toga puno, malo čistih čarapa i gaća za presvući kad se vratimo, pokoja majica… ruksaci ne smiju imati više od 14 kg, toliko nose naši nosači. Vodiči su vrlo pristojni, blagi, ko i većina ljudi koje srećemo ovdje. Večera odlična, tjestenina s komadićima pržene piletine, ko bog. I pivo! Zadnje do daljnjeg. Od

alkohola uopće, osim malo rakije koju nosim za vrh. Gledam zvijezde prije spavanja, sve je drukčije, Orion visoko na nebu skoro točno

iznad nas, ostalo je već teže prepoznati, nema tu velikog medvjeda ili kasiopeje da se lako nađe sjever, ovo je ipak ekvator.

Utorak, 17.01.2023.

Doručak, jaja na nekom margarinu koji daje malo čudan okus. Kuhar i ostali su inače beskrajno spori u pripremi, prilagođavamo se bez nervoze, samo komentiramo. Nikola je spomenuo kuharu taj okus koji nam baš ne paše, po reakciji bi rekli da je taj kuhar još uvijek u depresiji. ☺

Krećemo oko 10, danas ne bi trebalo biti preteško, vele oko 4-5 sati hoda, visinska razlika cca 900m. Prije polaska se prijavljujemo na ulazu u park, ostavljamo podatke, ne da mi se vaditi pasoš pa izmišljam broj.

Ovaj dio put je odličan, lijepa staza po džungli, malo gore dolje, ali lijepo i suho, to prelazimo u patikama. Iggy povremeno stane, veli da ima problema još od korone prije par mjeseci. Meni to itekako odgovara jer nisam u nekoj formi, i mene je korona usporila, više nego samo očekivao. Nikola ide naprijed s jednim vodičem, mi malo iza s drugim. Svejedno prelazimo cijelu dionicu za 3 sata, ako bude tako dalje, super. Ali ne bude. Putem smo vidjeli kameleone, zanimljivi su sa svojim rukicama i nogicama kojim se primaju za grančice. Fascinantno nam je i lišće banana koje je stvarno ogromno, jako dobro za zaštitu od kiše, vele nam vodiči.

Oko 1 samo u Nyabitaba kampu, oko 2600m, krenuli smo s oko 1700 ili 1800. Imamo pola kuće za sebe s dvije spavaće sobe i blagovaonicom. Toplo je. Dečki u jednu sobu, ja u drugu. Šećemo okolo, malo iznad su napravili nova, lijepa skloništa koja još nisu u funkciji. Inače sve izgleda ko da treba popravke, no time se nitko ne bavi pa sve lagano propada. Tako će biti i dalje, valjda jednom naprave i onda čekaju. Mi bi to svaki puta malo popravili iz čiste dosade, oni baš i ne. Sad već vidimo prave planine oko nas, s vrhovima preko 4.000m. Klopa je ok, riža i kuhani krumpir s piletinom u saftu. Nikola i ja mislimo smršaviti. Iggy nema kaj, ionako je mršav, samo bi mu se mama zabrinula da još malo izgubi. Nikola uvije pojede sve, i ono kaj ostane drugima, prvenstveno meni.

Nakon večere dolaze vodiči i kuhar na brifing, tako će svaki dan. Prvo zahvaljuju da smo došli u njihovu zemlju i da se penjemo na planinu. Dajemo im posla. ☺ Pa pitaju da li imamo kakvih primjedbi na hranu ili drugo. Nemamo, a i da imamo naučili smo se da budemo pristojni, ionak ne možemo ništ promijeniti. Onda opišu put sutra, vele oko 7-8 sati hoda. Ali vele da smo jaka grupa pa možda dođemo i prije. WC je čučavac, malo drukčiji od onih na koje smo navikli. Ima malo manju okruglu rupu koju treba dobro naciljati, a naprijed poseban odjeljak za pišanje. Čisti su, pretpostavljamo da nosači idu na neki drugi, ovaj je samo za klijente. Voda je svugdje dobra za piće, nema nikakve industrije ni naselja okolo. Malo opet gledam zvijezde pa u krpe.

Srijeda, 18.01.2023.

Spavam nešto lošije, zaspim tek oko 1. Hrčem tek ujutro, vele dečki. Vrlo smo se brzo prilagodili, čini nam se da smo već dugo tu a tek su prošla dva dana! Svejedno se svemu čudimo i divimo, priroda je ovdje stvarno intenzivna i divna, i svakim korakom drukčija. U 8 ujutro nas čeka vruća voda za čaj i kavu. Doručak su palačinke, mala kobasica, ananas i banana. Krećemo točno u 9 po dogovoru. Nakon 5-6 minuta dolazimo do križanja, tu ćemo se spojiti na povratku jer idemo kružnom rutom. Mi ovdje idemo više na sjever, zapravo neki sjeverozapad pa onda na zapad prema našem cilju. Tu je velika drvena tabla s ucrtanim putevima i skloništima (hutovima) gdje ćemo spavati putem. Joel, glavni vodič, opet polako i važno objašnjava cijelu rutu, traje to, ali nikud nam se ne žuri. Spuštamo

se strmo 100-ak visinskih metara do visećeg mosta preko Bujuku rijeke. Most je relativno nov jer je prethodni odnijela bujica. Zamišljamo kako rijeka, koja je i sad brza, izgleda u kišnoj sezoni. Vodiči nam pokazuju bijele cvjetove, zovu ih everlasting flower jer vele da ih samo ubereš, staviš doma u čašu ili teglicu i traju nekoliko godina bez problema. Pa gledamo endemske primjerka kaktusa, rastu nekoliko metara u visinu…

Danas hodamo u gumenim čizmama i to bude naša standardna obuća cijelo vrijeme dalje osim kod uspona na vrhove. Sad vidimo i zašto jer počinje teren s blatom, skliskim kamenjem i tako cijelim putem danas. Više se mučim nego jučer, Iggy je bolji, Nikola standardno naprijed. Ali stajemo povremeno i skupljamo se, nismo nikad daleko. Radimo pauze otprilike svakih sat vremena. Na jednom mjestu ima i neko staro sklonište, dobro mjesto za odmor. U jednom nas trenutku opere kiša, nije previše neugodno, još je toplo, vadimo kabanice iz ruksaka i prebacujemo preko svega, ne traje to dugo pa ih ubrzo skidamo. Iggijeva je najbolja, uvjerljivo, pogotovo kad zakopča pojas od ruksaka preko. Neka kombinacije kumice, serijskog ubojice i tajnog agenta.

Vegetacija se mijenja s visinom, dijelom idemo kroz šumu bambusa, ima sve više mahovine po drveću, vidici se sve više otvaraju. Teren je zahtjevan cijelo vrijeme, blata ima puno i treba jako paziti na svaki korak inače se propada u blato do koljena. Ili preko. Ovo nije baš lagani treking za svakog.

Sklonište na jako lijepom mjestu, suho, pogled na dolinu, imamo i peć u hodniku! To je John Matte camp, na oko 3.500 m. Nazvan je po predsjedniku Ugandskog planinarskog saveza. Dočekuje nas chapati i neka vrsta raštike za ručak/marendu. Super. Malo odspavamo, hodali smo oko 6 sati, opet brže od planiranog, a činilo mi se da smo vrlo spori. Ja pogotovo. Paše mi leći u toplu vreću i ispružiti se, ipak smo cijeli dan u grču putem.

Prije večer odemo malo pogledati kud vodi put dalje, to je duuugi nogostup preko močvare. Postavljen je na komade velikih, rebrastih cijevi koje su zarezane da na njih postave grede preko kojih su zabijena daske. Treba gledati pred sebe jer daske su rijetko postavljene da noga ne propadne. Ovdje se ozlijediti ne bi bilo pametno. Inače nigdje nema wifi signala ni signala za mobitel, nema mogućnosti izvlačenja helikopterom ni ništa slično. Postoji služba spašavanja, ali je netko treba prvo obavijestiti, pa dok dođu i onda po tom zajebanom terenu nose dolje unesrećenog, ne želimo to ni zamisliti.

Večera bolonjez s malo prejako kuhanim tijestom. Ne prigovaramo. ☺ Brifing prije 8. Opet zahvala, uz pristojnu molbu da mi ko ambasadori to prenosimo drugim da i oni dođu. Kratko o putu sutra, nema pitanja pa na spavanje.

Četvrtak 19.01.2023.

Do sada nismo bili svjesni koliko imamo pratnje. Nosači prolaze ali nikad svi zajedno. Sad shvaćamo da imamo 9 nosača, dva kuhara i dva vodiča! Nije nam to naročito bitno, mi smo se pogodili za turu, koliko oni smatraju da za to trebaju ljudi nije naše da pitamo. Ipak nam se to čini puno.

Danas je za doručak omlet, lubenica i mango. Počinjem gubiti apetit. To inače nije čudno za mene na visini, nemam problema sa spavanjem ili glavoboljom, nikakvih ali jedem manje. No želudac mi je nekako problematičan, ko da imam nekakav gastritis što se nikad nije događalo prije. Silim se da jedem ali mi je svaki zalogaj težak.

Danas očekujemo lakši put, ipak idemo samo sa 3.500m na 3.900. Na početku idemo preko onog lijepog nogostupa koji smo jučer pogledali. To je možda i dva kilometra preko močvare, prije nego su

ga napravili je to bilo zabavno. I vrlo zahtjevno. Vodiči nam pokazuju busene trave na koje se može stati, nekad se hodalo preko njih. Bolje reći skakalo s jednog na drugi. To i bez tereta nije lako. Vjerojatno bi svako malo pali i zagazili u duboko blato i vodu između. Fascinantni visoki kaktusi i everlasting cvjetovi svuda okolo. U daljini vidimo planinsku kozu, vele vodiči. Kasnije saznajemo da se radi o vrsti antilope prilagođenoj visini pa je manja i izgleda kao koza na prvi pogled. Nakon nekog vremena silazimo nogostupa, sad put ide uzbrdo kroz prašumu, to je već klasika. Blato, pa strmo kamenje pa opet blato… ali ide, relativno brzo dobivamo visinu. Čini se da sklonište nije daleko, već smo na skoro 3.850m visine. Nikola i ja pratimo svaki na svom satu. I uskoro nam se otvara pogled na jezero Bujuku, divan prizor, predivan, ko na razglednici. Još imamo i dio nogostupa. Prolazimo pored još jednog skloništa, izgleda ko da idemo samo još malo po obali i to je to. Ali vodič veli još sat i pol do dva. I fakat, sad nema više boardwalka, samo blato i to kakvo! Najdublje i najzahtjevnije do sada, nije lako naći najbolji put jer se to očigledno mijenja s vremenom i kišama. Ja uglavnom idem zadnji, sa mnom Joel, stariji vodič koji bolje poznaje teren pa povremeno stižem dečke s njihovim vodičem (Albert ili??) koji nešto lošije nalazi put bez prevelikog propadanja u meko blato na putu. Povremeno vidimo potočiće koje su mahovina i trava skoro potpuno prekrile po izgleda ko da idu ispod zemlje.

Malo uspona do samog skloništa i evo nas na John Matte Hutu, visina 3,962m. sunčano je i toplo, divota, čeka nas već voda za čaj i kavu. Sjedamo na sunce samo u majicama pa marendamo kuhani krumpir s lukom i paprikom. Poslije malo prošećem putem kojim sutra krećemo na naš prvi vrh, Mt Speke. Idem 20-ak minuta, put ide lijepo, po suhom, izgleda ko pravi planinarski…kad bi tako bilo do vrha bila bi to šetnja.

Sklonište je dobro, imamo čak i peć na ulazu u hodniku. I gori vatra u njoj, slabašno jer su drva vlažna, a ni peć nije neka. ☺ Uzimamo sobe, opet dečki u jednu, a ja u drugu. Malo se idem ispružiti, paše to nakon ovakvih zahtjevnih hodanja. Opet komentiramo da ovo nije baš tako lagano kako smo mislili jer nigdje nema laganih dionica gdje bi po suhom i ne pretjerano strmom terenu mogli pustiti korak i lagano hodati. No, Nikola prekida moj zasluženi odmor jer dolazi još jedna grupa i moramo se svi stisnuti u jednu sobu. Strašno! Nije, naravno, nikakav problem, mjesta ima više nego dovoljno. Dolazi grupa s hrpom nosača i pet klijenata, četvero Kenijaca od kojih je jedna cura i neki mladi Španjolac. Svi imaju na sebi navlačne hlače, goretex jakne, čak i kacige!? Čudimo se jer je stvarno toplo, valjda su umorni i nije im se dalo presvlačiti putem. Bili su na vrh, na Margarita Peaku, hodaju od 2 ujutro, znači kakvih 13 sati. Tip iz Kenije veli da je to puno teže od Kilimanjara i čudi se (i divi) da mi idemo na 3 vrha.

Joel bučno karta vani s nosačima, čekamo da vidimo koji je plan za sutra ujutro. Večera je kuhani krumpir s kiselim zeljem na crveno, taman. Trudim se jesti. Briefing – Joel veli da krećemo u 4, mi bi u 6. Dogovaramo se kompromisno za 5, dakle ustajanje u 4. Traži da imamo sa sobom pojaseve, dereze i cepin. Strmo je i postoje dijelovi s fiksnim užetom. Pitaju nas za uže, mi velimo da imamo 25m i da nam je to ok, oni se smiju, kao to je bez veze, premalo. Oni pak nisu uzeli uže jer su mislili da ga mi imamo. No, mi smo im dolje na ulazu jasno dali do znanja kakvo uže imamo. Nismo zabrinuti jer mislimo da nam to ne bude ni trebalo. Ko ni dereze ni cepin, pa ovdje nema više ledenjaka! Posudit će uže od druge grupe, sve ok. Živo nas zanima kako bude sutra, mislimo da pretjeruju i da budemo to sve lako izveli. Smatramo i da imamo puno više iskustava na snijegu i ledu od njih. No, slušamo i ne pametujemo, ne želimo narušavati odnose, a i poštujemo njihovo mišljenje. Mada si i dalje mislimo svoje.

Petak 20.01.2023.

Ustajemo po dogovoru u 4, doručak u pola 5, polazak u 5. Uspijem prije otići na WC, to je dobro jer neću imati problema putem gore. Nadam se.

Prvi dio, ali samo jedan mali komad puta je ok, lijepa staza, ne prestrma, bez blata, čudo. Ne traje dugo, počinju strmine, i neizbježno blato povremeno. Hladno je ali ne previše. Hodam polako, dečki su ispred, povremeno me čekaju pa nastavljamo zajedno. Ipak, kad gledamo napredovanje uspinjemo se oko 200 visinskih metara na sat. To je ok da sve obavimo po planu.

Pauza, još je noć. Iggy ide obaviti ono što se mora, miče se malo dalje u raslinje dok mi odmaramo. Nikola i je gledamo strmu kamenitu rampu usred raslinja odmah pored nas. Osvjetljujemo je lampama, ide dosta strmo gore, ko neka prosjeka usred poluprašumskog raslinja i mislim kako ćemo je vjerojatno zaobići putem i doći gore okolo. Kad se Iggy vrati vodiči vele da je to put! Ok, idemo gore po sve četiri, nije teško, ali treba paziti da se ne poskliznemo i procurimo dolje. Vele da se tu na povratku absajla ako je vlažno i sklisko. Ovo mi je čak lakše, čim ima malo penjanja i rada rukama, napredujem bolje, to mi očigledno više leži. Prelazimo preko horizontalnog drveta na vrhu te planjke koja na kraju izgleda ko neka jaruga ili kuloar. Dalje uz kaktuse, travu i blato. Mi smo u gojzericama, vodiči u gumenim čizmama. A nama su rekli da uzmemo dereze???

Dani se, vidljivost se poboljšava, ali nije još uvijek ništa topije. I vjetar puše stalno. Prelazimo na kameniti teren, preko glondži, nema tu nekog planinarskog puta, samo povremene oznake, možičeki koji pokazuju generalnu orijentaciju. Sve je to dosta naporno, nema lakog koraka ili dijela staze gdje bi uhvatio dah i neki ritam. Moramo često stati i odmoriti se da uhvatim zraka. Idem polako, korak po korak, napredujemo sporo, ali krećemo se. Osim početka nema ni metra lakog puta, sve strmo i zahtjevno. U jednom trenutku stvarno razmišljam da odustanem i spustim se dolje. Umoran sam i slab, ne jedem skoro ništa osim juhe i želudac me stalno muči. Dečki me nagovaraju da idemo dalje, barem dok ne svane potpuno, izađe sunce pa onda stanemo i dogovaramo se za dalje. Nije se pojavilo, stalno je magla i oblačno.

Sad dolazimo do fiksnog užeta. To je zapravo komad statika koji slobodno visi sa štanda koji je zaspitan iznad. Služi za prijelaz detalja koji bi bio pravi izazov da ga se mora slobodno popeti na toj visini. I to je prilično zahtjevno, treba snage u rukama i malo iskustva da se pravilno postave noge kako ne bi baš svu težinu izvlačili rukama. Malo držim uže jednom rukom, drugom tražim opremke u stijeni pa na malom prevjesu hvatam uže s obje ruke i prelazim preko. Opet iznova zaključujemo da ovo nije za obične trekere koji nemaju nikakvog iskustva s penjanjem.

Sad već vidimo kud idemo, povremeno se otvori pogled prema vrhu. Ovdje je do 2005. bio ledenjak, pretpostavljamo da je onda sve bilo nešto jednostavnije, dereze na noge, cepin u ruku pa gore. Sad je tu teren koji je bio ispod ledenjaka, kamene gromade i ploče između kojih tražimo put povremeno označen možičekima. Sve to traje, ali prošla me najgora kriza (hvala dečkima) pa smo u ipak u 10 sati na vrhu, osvojili smo Mt Speke! Pada mi na pamet da nismo vidjeli nikakav zapis o usponu Hrvata na ovaj vrh, znamo da je Šepavi s ekipom bio na Margariti 1986., ali za Speke nismo našli ništa. Možda smo mi prvi Hrvati ovdje, na vrhu? Slikamo se uz oznake vrha, pogled je nikakav, klasika. Vjetar prilično neugodno puše, konstantno. Fotke sa zastavama, HPD Željezničar pa Uganda i onda odmah dolje.

Planina se zove po britanskom istraživaču – John Speke – prvom Evropljaninu koji je vidio Viktorijino jezero i dao mu to ime. Istra -

živao je izvor Nila i ispravno zaključio da izvire iz jezera Viktorija. Najviši vrh, koji smo i mi popeli zove se po talijanskom kralju - Vittorio Emanuele Peak - kako ga je nazvao Duke of Abruzzi, slavni talijanski planinar i istraživač koji se prvi uspeo na njega 1906. godine.

Silazak je, naravno, lakši, ali nije ni lagan ni jednostavan. Treba otpenjati strme dijelova što je uvijek zahtjevnije i opasnije nego uspon. Pa silazak po fiksevima, (trebali smo napraviti polulađarac, imali smo pojaseve). Gledamo kako se Joel, naš vodič navezuje i razmišljamo da im napravimo kratki tečaj vezanja osnovnih čvorova kad siđemo. Ali zaključujemo da bismo napravili više štete nego koristi, vjerojatno bi ih uvrijedili samim time što bismo doveli njihovo poznavanje tehnika u pitanje.

Po rampi koja je sad skliskija nego na usponu silazimo dijelom po guzici, ne sviđa mi se to baš, ali slab sam i ne pametujem, glavno da prođemo nekako do dolje, na sigurno i toplo. Oko 2 popodne smo dolje, Bujuku Hut, poznato mjesto, ko da se vraćamo doma, skoro, ha ha. Uvlačim se u vreću odmah po dolasku i opuštam. Treba mi. Večera. Iako sam gladan i nije loša, gotovo ništa ne jedem. Sve mi je teže, jedem jako malo i brinem se kako bude išlo dalje. Sutra krećemo do zadnjeg skloništa prije vrha, Elena Hut na malo iznad 4.500m.

Subota. 21.01.2023.

Spavamo dugo i dobro. Treba nam, meni pogotovo. Speke nas je namučio. Ali, tješimo se da je to odlično za aklimatizaciju, ipak smo došli nadomak 5000m. Dogovorili smo polazak u 10 umjesto u 9 kako su predlagali naši vodiči. Računamo da imamo samo 500-njak visinskih metara danas, pičkin dim za nas. Hm, nikad nije baš tako ovdje…

Doručak palačinka i lubenica. Malo manga. Jedem jedva, trpam u sebe koliko ide, svaki mi je zalogaj muka. Jedino Nikola ima apetit kako treba, ali kod njega je to normalno. Priča nam kako mu je stari jednom pripremio šnicle za cijeli vikend, a on je sve pojeo u petak pa je stari rekao da on to ne može hraniti. ☺ Zavidim mu. Opet idemo kroz blato, na 4000m jebote! Ozbiljno blato. Užas. Pogled je odličan, dolazi i sunce pa se skidamo u majice. Najsporiji sam, to je već uobičajeno, Joel ide otraga sa mnom, dečki nas povremeno čekaju pa nastavljamo. Radimo pauze svakih 45 – 60 minuta, ovisi o terenu. Pa se penjemo vrlo strmo kroz raslinje, po nekim lojtrama, ako nisu željezne obično fali koja prečka i vire čavli. Čudimo se kako se tu ništa ne održava, valjda se postavi pa kad skroz propadne sve iznova. Umjesto da svaki put kad idu poprave dio. Joel nam je rekao da oni svaki put prijave da nešto treba popraviti, ko onda ide to rješavati? Posebna grupa zaposlenika parka? Ne bi li bilo jednostavnije dati koji dolar više vodičima i nosačima da oni to popravljaju usput? Neke stvari ne razumijemo, ali takav je valjda mentalitet ovdje i takva su pravila, nije na nama da ih mijenjamo.

Mislim si kako je možda ipak dobro da Dado nije išao, pogotovo jer je skroz van kondicije, ovo bi bilo vrlo zahtjevno za njega. Ni je ne mislim da sam više za ozbiljne ekspedicije. Možda je to malo i zbog iscrpljenosti koja je dijelom uzrokovana problemima s želucem i nedostatkom apetita, ali svejedno. Kad se sjetim da sam na McKinley sve nosio na leđima i vukao na sanjkama, neusporedivo… Na odmorištu srećemo ekipu Norvežana koji se bili na vrhu i sad idu natrag do Bujuku kampa. Oni su izabrali klasičnu rutu, tamo i natrag dok mi idemo kružno. Vele da su išli gore 7 sati i dolje još jedno 5-6. I da su trojica odustala. Čini nam se puno previše, malo se i zezamo oko toga. Pa to je samo 600 visinskih metara! Nastavljamo dalje po stjenovitom dijelu, ovdje bi isto bilo veselo po kiši kad

postane sklisko. Tu dolazimo do skloništa, lijepo izgleda ali avaj, nije to još Elena. To je novo sklonište za turiste dubljeg džepa koji idu s privatnim agencijama.

Elena je nešto više, još oko pola sata, ne bunimo se, što smo bliže vrhu to ćemo imati manje hodanje sutra. Kamp je na lijepom mjestu, ali ipak je to već preko 4500m, ugodno je samo ako ima sunca i nema vjetra. To nije baš često. Kućica u kojoj spavamo je mala i niska s vratima koje sa otvaraju u dva dijela, gornji odvojeno od donjeg, ko na nekoj štalici. WC je dosta daleko, treba prelaziti po stijenama i još se spustiti po ljestvama pa opet malo gore. No, to je samo za sranje, pišati možemo bilo gdje bliže. Malo se prošećemo okolo, dolje na zapad se otvara pogled prema Kongu. Prije su grupe išle i s te strane, ali zbog situacije u Kongu više nije sigurno pa je sad jedini put ovaj kojim mi idemo.

Idemo rano spavati, pokret je sutra u 3 ujutro. Ovaj put ne raspravljamo.

Nedjelja 22.01.2023.

Ustajemo u 2 po dogovoru. Doručak je kuhano jaje kako smo tražili jučer. Ali hladno. Pa kad su ga skuhali, jučer? Krećemo u 3, sve ide po planu.

Oblačimo navlačne hlače i pojaseve odmah. Stavljati pojaseve kasnije, pogotovo ako imamo dereze na nogama bilo bi prilično veliki problem, posebno na hladnoći. Idemo sporo, pogotovo ja, nakon dva sata popeli smo 150 m, tješi me činjenica da ukupna visinska razlika nije velika, vrh je na 5109 m. Nema staze, hodamo po kamenju i strmim pločama, sve je to do ne tako davno bilo prekriveno snijegom i ledom. I taman kad pomislim da to ide polako ali sigurno gore, iznenađenje – spuštamo se strmo i dugo! Više od 100 visinskih metara, za popizdit! Prvo po stijenama pa onda po snijegom prekrivenom kuloaru do prvog dijela ledenjaka. Dijelom i po fiksnom užetu, već razmišljam kako to sve treba popeti u povratku. Stavljamo dereze i prečimo. Ovo je uglavnom po ravnom, dalo bi se proći i bez dereza i cepina. Ali noć je, ne znamo što nas čeka pa slušamo vodiče, navezujemo se i idemo polako preko snijega. Vjetrovito je pa i Nikola oblači sve što ima na sebe. Idemo sporo pa se teško zagrijati hodanjem.

Drugi ledenjak do kojeg dolazimo u svitanje je puno ozbiljniji. To je već pravi pravcati ledenjak koji zijeva na mjestima gdje se spaja sa stijenom pa tražimo mjesto gdje je najlakše stupiti na njega. Vodiči kreću na mjestu gdje se sljubljuje sa stijenom, to je strma padina gdje je led tanak i stijene izviruju, ne mogu se zabijati dereze nego stružemo po kamenju i pazimo da ne skliznemo dolje. Više desno prema stijeni se led čini puno deblji i kompaktniji, ali tko zna koliko je podlokan od vode koja curi niz tu okomitu padinu. Moglo bi biti puno opasnije ako propadnemo kroz strehu pa pod ledenjak. Zato idemo gdje nas vode, stružemo taj prvi komad u nekom miksu leda i stijene. Onda počne pravi ledenjak, strm i relativno tvrd, sad je svaki korak napredovanje. Joel ide prvi, ja za njim, dečki s drugim vodičem iza. Sad ja definiram brzinu napredovanja pa je to naravno vrlo polagano. Ipak, dižemo se konstantno, možda je i dobro da su stalno oblaci i magla oko nas pa ne vidimo koliko još imamo do gore. Hladno je, mijenjam rukavice, stavljam vunene bez prstiju da se zagrijem.

Nakon poduže strmine dolazimo do vrha ledenjaka, malo se spuštamo pored okomite stijena koja se diže uz ledenjak, tu stajemo i skidamo dereze. Ostavljamo ih tu, prije završnog uspona, spuštamo se istim putem pa ćemo ih uzeti u povratku. Sad opet strmo gore po kamenju. Opet mislim kako je ovo nešto sasvim drukčije od Kilimanjara (kad smo već u Africi) gdje se može hodati s rukama u džepovima. Ovdje toga nema, svaki je korak zahtjevan, laki dijelovi

puta ne postoje. Vrijeme je u skladu s reputacijom Rwenzorija, magla i oblaci koji se povremeno raskinu i otvore pogled, ali nikad do kraja. Suncu ni traga. Rainmaker.

Još jedno fiksno uže prije vrha. Uopće ne znam kako sam se natjerao da dođem do ovdje, ovo je na čistu volju, ne znam kad mi je bilo ovako teško. Nije to tako težak vrh, jest puno zahtjevniji od očekivanja, ali u usporedbi s nekima koje sam prolazio ranije ovo bi ipak trebalo biti znatno lakše. Starim, definitivno. Malo me tješi Iggy koji isto povremeno zastaje da dođe do daha na toj zadnjoj strmini prije samog vrha. I njega peru posljedice Corone od prije nekoliko mjeseci.

I onda napokon vrh! Nekoliko dosta velikih oznaka na samom vrhu znače da smo stigli do cilja i da stojimo na trećem najvišem vrhu Afrike! Sigurno najteže dostupnom.

Slikamo se sa zastavom HPD Željezničar, pa onda još sa zastavom Ugande. Očigledno su i naši vodiči sretni i ponosni da su nas doveli ovdje. Onda odem do Konga, naslagana kamena piramida označava granicu na izloženom hrptu. Stajemo u Kongo da se vidi da smo i tu bili. Ništa se ne vidi pod milim bogom, šteta, rijetkim sretnicima kojima se vrijeme smiluje sigurno se otvori veličanstven pogled. Ali, jebi ga, to smo nekako i očekivali pa nismo pretjerano razočarani. A i umorni smo, opet je to bilo zahtjevnije i napornije od očekivanja. Potpuno zaboravljamo na rakiju koju nosim cijelim putem da bismo nazdravili kad osvojimo vrh. Popit ćemo kad siđemo, možda je tako i ispravnije, ovo je samo dio puta, znamo mi to itekako dobro.

Ne zadržavamo se, samo slikanje pa povratak. Kod mjesta gdje smo ostavili dereze i cepine srećemo grupu koja ide prema vrhu. Neka im je sa srećom, ja sam zadovoljan jer idemo dolje i jedva čekam da se vratimo do Elene i odmorimo. Plan je da idemo danas dalje do Kitandara Huta, počinjemo sumnjati da će nam se dati ići dalje od Elene, vidjet ćemo kad siđemo. Do vrha nam je trebalo oko 6 sati, nije to ni tako sporo, meni se činilo puno duže.

Silazak po ledenjaku je super, idemo brzo dolje sve do prelaska na stijene. Nije to nešto opasno, teren se na završetku ledenjak ublažuje, praktički izlazimo na ravni plato. No, zadnja strmina je opet kombinacija leda i stijene, više kamenja nego snijega pa je to u derezama zahtjevno i nespretno. Ipak sve ide kako treba, sjedamo na stijene i skidamo dereze. Više ih nećemo ni stavljati. Idemo dalje, na mjestu koje smo strmo penjali gore, tu vodiči sad postavljaju uže za silazak. Strmo je i postaje sklisko, no ovdje je zaspitan štand, očigledno napravljen baš za absajl. Silazimo držeći se za uže, bilo bi sigurnije se navezati polulađarcem na pojas, ovako je napornije. Ipak nije to vertikala pa se pomažemo nogama da smanjimo težinu na rukama i prolazimo. Onaj manji ledenjak sad prelazimo bez dereza, lako je, praktički idemo po ravnom terenu. Vrijeme nas ne mazi, sad počinje padati neka solika, samo nam je to još trebalo. Kamenje nakon nekog vremena postaje vrlo sklisko, sad treba dodatno paziti na svaki korak. Čak se i Iggy nervira na onom zasnježenom kuloaru koji sad treba popeti, malo zeznuto, ne znaš da li bi zabijao cepin ili lovio rukama stijene sa strane. Pa dalje, treba još popeti ono što smo se spuštali, ide to čak lakše od očekivanja, pa opet dolje, ponovo fiksevi. Sad je to puno zahtjevnije jer je sklisko, pazimo da nam se na kraju današnjeg puta ne dogodi nešto, da netko ugane ili ne daj bože slomi nogu. Ovdje bi to bilo jako, jako problematično. Nema helikoptera, nema signala, dok dođe pomoć i dok se stigne do civilizacije trebalo bi nekoliko dana.

Već vidimo sklonište, još malo. Vrlo, vrlo sklisko zbog kiše koja nas stalno prati. Padamo na guzicu, svatko bar jednom, ali kontrolirano, tu smo, sve je ok. Natrag smo u 1 popodne. Znači, 6 sati gore i 4 sata natrag. Sretni smo, gotovo je, na sigurnom smo.

Odlučujemo da danas ne idemo nikud dalje. Umorni smo, a i vrijeme je loše. Uz to je prvi dio puta silazak po strmom kamenju što bi sad bilo ne samo zahtjevno nego i potencijalno opasno. Ovo će se pokazati kao pametna odluka, ionako imamo dan više koji smo planirali provesti na Kitandara Hutu.

Zavlačim se u vreću i drijemam do večere. Nastavljam odmah nakon. Želudac me stalno muči, ne jedem i dalje skoro ništa pa se brzo umaram. I teško zagrijavam, treba mi sat vremena da mi bude konačno toplo. U vreći! Čudo koliko mogu spavati. Iggy me slijedi, samo Nikola šeće okolo.

Ponedjeljak, 23.01.2023.

Danas idemo od Elena do skloništa Kitandara na jezeru. Prvi dio je spuštanje po strmom, kamenitom dijelu puta, dobro je da to nismo prelazili jučer kad je bilo mokro, još i onako umorni od uspona na vrh. Put je zanimljiv i naporan. Krajolik je baš svaki puta drukčiji pa uživamo u prizorima pred nama, bez obzira što nema nikad laganog puta, ono da malo guštamo s rukama u džepovima. Sad dolazimo na dio puta s velikim kamenjem, kod nas bi rekli markirano bespuće. Ne žuri nam se previše, povremeno sjedamo, slikamo se pa nastavljamo. Onda slijedi dio po relativno lijepom terenu, otvara se pogled sve do jezera kod kojeg je Kitandara hut. No, ima tu još hodanja jer pred nama je spuštanje u dolinu pa onda opet gore na hrbat, prevlaku iza koje je spust do samog jezera. Penjemo se strmo gore, držimo se lijeve strane mada je u sredini prevlaka niža, čini se lakše. Ali, vele nam da je tamo blato, put ide ovdje, moramo se popeti malo više ali je realno lakše. Još smo visoko, na hrptu smo opet preko 4.200m.

Putem srećemo više ljudi koji idu na Elena hut. Jedan Australac koji zastane pa malo popričamo, opet neki Kenijci, pa neke Izraelke koje samo prolaze pored nas ko kraj turskog groblja. Sad vidimo da smo imali sreće jer smo bili sami gore i mogli smo mirne duše produžiti boravak za još jedan dan. Sad bi to bilo dosta teže. Uopće ne znamo kako vodiči koordiniraju dolazak i boravak klijenata jer nema praktički nikakve komunikacije među grupama. Vjerojatno znaju kako koja grupa planira dolazak po prijavama na ulazu u park, ali ako se išta promijeni nema šanse da to usklade. No, sve skupa ima jako malo ljudi pa se ne događaju gužve. Samo za usporedbu – na Kilimanjaro ide godišnje oko 50.000 ljudi, ovdje oko 1.500 do 2.000. Pređemo preko hrpta pa se spuštamo prema jezeru. Još malo. Ali, sad opet idemo kroz džunglu po blatu, strmom stazom koja vodi uz jezero i prati teren koji ide gore-dolje. Traje to, ipak nakon još malo muke evo nas na cilju, lijepi plac s drvenom kolibom na kakve smo već navikli, mirno jezero pokraj. Mjesto je lijepo, ali nam se opet čini da bi se to uz minimalan trud moglo puno, puno ljepše urediti. Terasa ispred skloništa na kojoj je stol je puna rupa u podu, treba paziti kako ga pomicati da ne propadne… uz jezero ispred na livadici je horizontalno postavljeno drvo, ko neka prečka ili rampa na koju se može sjesti. Super, ali tu bi mogao biti neki improvizirani stol, neka klupica za sjesti ko čovjek ili slično. Tri Međimurca bi to riješila u jednom danu. Ovdje pak sjedi hrpa nosača i vodiča kojima uopće ne pada na pamet išta popraviti ili poboljšati. Ali, navikli smo, ne čudimo se više, samo komentiramo ko starci u Muppet showu.

I dalje sam slabašan, nemam apetita. Nemam zapravo snage ni volje išta jesti. Ali, ovdje imamo pivo! Prvi put nakon početka našeg puta po Rwenzori nacionalnom parku. Nije to slučajno, naprotiv. Dogovorili smo se prije par dana da nas pive ovdje dočekaju. To je operacija koja se mora planirati jer treba javiti nosačima da je donesu skroz od dolje. Inače vodiči znaju mjesta gdje se povremeno može uhvatiti signal za mobitel, probali smo i mi, ali bez uspjeha. Možda je to i bolje, zamišljam situaciju da zovem Sanju, a onda se veza prekine. Samo bi je nepotrebno uzrujao.

Pive smo platili po 5.000 šilinga, malo manje od dolar i pol, plus dostava koja košta 7.000 šilinga po pivi, znači još oko 2 dolara. Za pivo u ovoj vukojebini, u džungli na 4000 m to je bagatela, ha ha.

Pijemo pivo uz jezero, nije to ni tako loše. ☺

Pa onda vidimo da dolaze neki ljudi „stazom“ uz jezero. Troje Švicaraca, dva brata i sestra. Svi stariji od nas, glavni ima 73 godine, bivši diplomat, prošao je tako pola svijeta, bio je i u Sarajevu neko vrijeme. Znači ima sigurno para ko šodra pa vodi svoje na ovakva mjesta. Svaka im čast, bez obzira što nisu išli na vrh ovo nije lagani treking, niti neki komfor za spavanje i boravak. Bili su i penjači nekad davno, sve dok sestra nije ozbiljno pala pa se sad kloni izloženih dijelova i drži hodanja po sigurnom.

Čak ih onako altruistički nudimo pivom, ali odbijaju. Samo sjede s nama pa malo pričamo. Više oni, zapravo samo stari diplomat koji očigledno voli imati publiku. S njima je neka mlada, malo bucmasta crnkinja koja se drži podalje. Saznajemo da im ju je Billy uvalio jer radi u njegovoj agenciji, a roditelji su nešto u državnoj službi ili nekoj vladinoj oragnizacijii pa će valjda imati koristi ako ona bude zadovoljna. A i nešto će naučiti oko ruta po kojima šalje svoje klijente. Nije baš jasno tko plaća njen smještaj i hranu, nisu ni Švicarci s tim na čisto, pretpostavljaju da će im Billy uvaliti dio troška. Ako ne i sav.

Idu istim putem kao i mi dalje pa ćemo se još sretati.

Navečer su zapalili vatru ispred skloništa, sjedamo pored, nosači se pristojno miču da naprave mjesta za nas i Švicarce. Paše jer još smo visoko i noći su hladne. Još je i jezero pokraj pa se zrak i od toga dodatno hladi. Noć brzo pada, praktički smo na ekvatoru pa sunce zalazi i izlazi ravno i brzo. Ne znam jesam li spomenuo da se mjesec puni s druge strane nego kod nas. Kod nas ide od D (deblja se) prema punom mjesecu pa prelazi u C (crkava ☺ ) dok se smanjuje. Ovdje počne kao C, ali malo položenije, možeš naliti vodu u njega, pa se puni prema gore. Kako to nisam primijetio ranije, u Južnoj Americi? Možda i jesam, davno je to bilo.

Spavam dobro, dogovaramo polazak sutra u 10.

Utorak, 24.01.2023.

Znamo da se moramo malo penjati jer smo u dolini okruženi brdima sa svih strana. Ali, opet ali, nismo mislili da će to biti tako dugo i naporno. Penjemo se punih 300m nadmorske visine, strmo po džungli. Opet dijelom strmo kamenje, pa lojtre, u prilično lošem stanju i stalno tako. Idem polako, pušem ko jazavac, Joel sa mnom na začelju.

Ali vrijedi truda! Pogled s prijevoja je fenomenalan! Tu je odmorište, isto neki drveni objekt, zapravo nadstrešnica s klupama za sjesti. Ko bog! Gledamo dalje, sad smo na visoravni prekrivenoj rijetkim kaktusima, ova je stvarno lijepi dio puta. Relativno ravno i suho, čak postoji staza po kojoj idemo 20-ak minuta ko po pravom planinarskom putu. Uživamo. Iza nas se pruža pogled unedogled prema zelenim planinama Konga.

Onda opet strmi spust prema dolini, spuštamo se uz potok koji se ulijeva u rječicu na dnu doline. Mirno je, na jednom dijelu prelazimo kroz malu zatvorenu dolinu, ko neki lug unutar đžungle, tu je tako tiho da imam osjećaj da ne bi trebao biti ovdje jer samim svojim prisustvom nekako unosim nemir u ovo divno mjesto. Nije neugodno, samo onako, ko da sam nepozvan ušao u neki gorski raj.

Sa strane vise dugi komadi mahovine s drveća, po nekoliko metara, pa slap koji pada sa stijene pored nas, snimamo i idemo dalje.

U dolini opet dolazimo na drveni nogostup preko ravnog, močvarnog dijela doline. Na kraju je naše sklonište, Guy Yeoman Hut. Vi-

sina je 3.505 metara. Nazvan po istraživaču i piscu G.H Yeomanu. Zašto? Nisam našao.

To je vrlo lijepo mjesto, na kraju doline, suha, zelena livada s nekoliko objekata. Opet smo tu zajedno sa Švicarcima, no ovaj put, za razliku od Kitandare gdje su bili skupni ležajevi, imamo svoju sobu. Malo je toplije jer smo nešto niže, ali još uvijek nije toplo. Jedva čekam da se spustimo u pravu afričku, ekvatorijalnu klimu gdje ne moram više oblačiti nekoliko slojeva odjeće i spavati u pernatoj vreći. Inače, dobro je da sam uzeo ekspedicijsku vreću, nije uopće bila pretopla, naprotiv. Čak sam u Eleni navukao preko nje i bivak vreću. Iggy svoju pernatu vreću iz nekog razloga nije uzeo, pa bez obzira na činjenicu da vrlo dobro podnosi hladnoću, uzeo je od Nikole njegovu bivak vreću da mu bude malo toplije.

Danas nema vatre pa se rano zavlačim u krevet. Dogovaramo pokret u 8 ujutro, sutra imamo puno hodanja, jer idemo skroz do dolje, do ulaza u park od kuda smo krenuli. Putem ćemo stati za ručak na Nyabitaba hutu koji nam je poznat od prije. Tu završavamo krug, onda još samo dolje do parka.

Na brifingu saznajemo da je za doručak topla voda za čaj i tost.

Srijeda, 25.01.2023.

Dižemo se bez problema, navikli smo na rane odlaske na spavanje. Jutro je ipak dosta toplije nego jučer, a veseli nas i činjenica da danas idemo dolje i završavamo naporni dio našeg puta u Ugandu.

Računam da imamo ok 4 sata hoda do Nyabitabe ali spor sam, najsporiji do sada, nedostatak hrane i stalni problem s želucem ostavljaju trag. Ali nema baš nikakve alternative osim prehodati ovaj zadnji dio puta pa idem kako mogu.

Opet se penjemo gore, ali bitno kraće nego jučer pa onda duuuugi spust po željeznim stubama, impresivno. Vele nam da se to nekad prolazilo po stijenama i blatu, izazovno i opasno.

Na dnu je opet odmorište, radimo pauzu pokraj litice uz koju smo se spustili. Ali još smo visoko, nismo se zapravo puno spustili, jedva malo više nego smo se popeli. Pa preko rijeke i onda opet po blatu. Sve ravno, nikako da počnemo ozbiljnije gubiti visinu. Opet igramo twister po blatnim dijelovima kojih ima sve više. Na jednom strmom dijelu ne slijedim Joela nego odem malo sa strane i odmah počnem propadati u blato, sve dublje. Zadržavam se štapom i gledam kako se napinje poput luka i na kraju puca. Propao sam preko koljena. Joel se čak malo ljuti, zašto ga nisam slijedio. Na odmorištu uzima štap i uspije ga spojiti. Odlučujem da ću mu ih dati kad siđemo. Još malo i tu smo, poznato okruženje, Nyabitaba. Tu radimo pauzu za ručak. I razilazimo se s nosačima i kuharima koji odlaze dolje, ostavljaju naše stvari na ulazu u park i nastavljaju dalje, idu kućama.

Ja ne jedem ništa, pokušam, ali ne ide. Nema veze, još malo pa smo dolje. Ovdje skidamo gumene čizme i oblačimo patike! Divota. Nema više blata, samo suhi, poznati put do ulaza u park.

Običaj je da se nosačima, kuharima i vodičima ostavljaju napojnice. Oprezno smo se putem raspitivali što je uobičajeno dati. Ispada da to nije malo. Vele, 50 dolara po nosaču, 80-100 kuharima i po 100 dolara vodičima. Nas bi to na ovaj broj ljudi u našoj pratnji ispalo skoro 900 dolara. Nema šanse. Pa platili smo po 1400 dolara svaki za ovih 9 dana. To je preko 4000 dolara. No, ispada da nosači od toga dobivaju između 2-3 dolara na dan, vodiči oko 5. Sve ostalo ide državi. Ali, jebi ga, nismo mi Švicarci ni neki bogati Ameri. Dan prije smo se nas trojica dogovorili da ćemo im dati ukupno 500 dolara pa neka rasporede kako misle da treba. I to nam se čini puno, ali kad smo čuli očekivanja složili smo se. To smo jučer rekli Joelu, napravili uvod kako je to stvarno maksimalno koliko možemo i dogovorili

se s njima da je to onda ok. Oni su napravili raspored da nosačima ide po 20$, kuharima po 50 i vodičima po 100.

Pozvali smo nosače, svi smo se skupili, slikali zajedno i zahvalili im. Nikola, naš pouzdani blagajnik dijeli novce. Uz to smo im dali i dio opreme. Čizme, štapove, rukavice, termosicu, tajice…sve im treba i oni koji su dohvatili nešto od toga zadovoljno odlaze i pokazuju ostalima svoj ulov. Stvarno su siromašni, Nikola je vidio kako je jedan od vodiča zagazio u blato pa mu je čizma ostala. Kad je izvukao nogu pokazalo se da uopće nema čarape! Nemaju ni jakne, ni vreće za spavanje, ništa. Mislimo da je ovo fer i osjećamo se dobro s time. Dali smo malo više nego smo mislili, ali zadovoljni smo, vidi se da su i oni sretni.

Joel pak pita da li on kao glavni vodič može dobiti nešto više. Prvo pomislim kako je to u redu, ima on najveću odgovornosti bio je stvarno dobar vodič cijelo vrijeme. Ali, onda malo razmislimo i shvatimo da su oni zakinuli nosače da bi sebi dali po 100 dolara. Da su zakinuli sebe na njihov račun onda bi imao razloga nešto pitati. Ovako nas to malo ljuti, sad nam je pao u očima. Ispada da žica nešto što zapravo ne zaslužuju i da bi to radio što god mu dali. Zaključujemo da je ovo što smo mu dali više nego dovoljno, pa dobio je i štapove, termosicu i rukavice!

Joel ne izgleda nimalo impresioniran poklonima, nabijem ga.

Sad idemo dalje, spuštamo se poznatim putem i napredujemo dosta brzo. Za sat vremena stižemo do mjesta za odmor, opet nadstrešnica, to je oko pola puta. Super. Sad mi se čini da je kraj vrlo blizu no ima još puta. Ravno pa uspon, onda opet dolje, traje to još oko sat i pol. Na kraju se zainatim i ubrzavam koliko mogu, na to me potaknuo me drugi vodič, Leonard?? ( jebote kak se zove) Kad sam ga pitao koliko još, pogledao me nekom mješavinom prezira i sažaljenja prema mom jadnom stanju i rekao - sat i pol. E, nećeš razbojniče! Čak malo kratim serpentine i dolazim samo malo iza Nikole i Iggija do poznate kućice na ulazu u park. Gotovo je! Sjedamo i čekamo da se netko pojavi iznutra da zaključimo našu pustolovinu i možda kupimo koji suvenir.

Naš vozač, Edvard je već tu. Obzirom da smo došli ranije od očekivanja??? nema nikog pa Edvard sjeda u auto i odlazi po nekog iz parka. Dolazi šef s Kalašnjikovom o ramenu i ulazi u kućicu. Pita nas za podatke da upiše u knjigu u koju smo se upisali i na ulasku. Onda nas pita što smo popeli i kad mu velimo Mt Speke i Margaritu pogleda nas s poštovanjem i pita da li može na jednu potvrdu napisati oba vrha. Može, naravno. Mi smo doduše planirali još jedan vrh, Mt Baker, ali to bi bilo prenaporno pa smo odustali.

Upisuje naša imena na potvrde o usponu, stavlja u kuverte i svečano nam ih uručuje. Zapravo ih prvo daje Joelu kao glavnom vodiču koji ih prosljeđuje nama. Slikanje, sve po protokolu.

Joel je svaki put zbunjen kome da dade koju potvrdu mada imena pišu velikim slovima na svakoj kuverti. Nikola to prvi uoči i s razlogom se zapita zna li Joel uopće čitati?

To je to, ulazimo u naš džip, vodiči s nama jer ih vozimo mali dio puta do njihovog sela. Tu izlazimo, pozdravljamo se i dajemo Joelu mail adrese da ostanemo u kontaktu. Još odemo do onog istog lodgea, Eqautor Snow Lodge (tako piše u Bilijevom itinereu ali nisam siguran je to mjesto gdje smo bili, na netu izgleda drukčija ali nisam našao neki drugi na tom mjestu) po stvari koje smo ostavili pa nastavljamo odmah dalje. Mobitel mi je prazan, jedva čekam da stignemo do našeg večerašnjeg odmorišta u Qeen Elizabeth nacionalnom parku da se javim doma.

Nakon malo više od sat vremena vožnje dolazimo do mjesta Kitchwamba, tu je negdje taj lodge, ali fali putokaz. Ispada da je skre -

tanje točno kod mjesta gdje pitamo za put, samo je putokaz srušen. Edward se malo ljuti na njih jer mu nisu odmah rekli, ali ovi to uopće ne doživljavaju. Skrećemo na prašnjavi makadam i brzo stižemo do Enganzi resorta. Predivno, kuća samo za nas, dovoljno velika za sve. I stvari i nas. Tri velika kreveta, ogromna kupaonica s kadom i tušem. Jedino nema vrata????

Nema veze, pogled je fantastičan ima i bazen. Pravo mjesto za odmor nakon napornog uspona. I pivo.