Stjepan Ćosić
Nacija u stranačkim ideologijama: primjer Dubrovnika potkraj 19. stoljeća 1. Pristup Već i kratka analiza dubrovačke društvene zbilje tijekom posljednje trećine 19. st. potvrđuje da su upravo u tom razdoblju nacionalne ideologije zadobile ključnu političku ulogu. Pitanja nacionalnog identiteta, pripadnosti i političkog djelovanja od tada su, u sklopu različitih varijanti nacionalnih ideologija, predstavljala složenu okosnicu političkog života u Dubrovniku. Čak i uski odsječak rasprave o nacionalnim ideologijama, poput ovoga, podrazumijeva opće teorijske postavke o naciji i njezinu ideološkom sadržaju. Nedovršeni, recentni društveni fenomeni vezani za naciju kao sveobuhvatni moderni oblik kolektivnog identiteta raznoliki su i u realnosti fluidni. Strukture etničkog kontinuiteta i sadržaji vezani za podrijetlo nacije neodvojivo prožimaju suvremene manifestacije nacionalizma, što je tradicionalnu historiografiju često vodilo u zamku autoreferentnog, neznanstvenoga diskursa. Stoga se u proučavanju povijesnih ishodišta te sociogeneze nacija i nacionalnih ideologija suvremena historiografija treba oslanjati na interdisciplinarne i komparativne metode. Opsežna literatura o naciji nastala u posljednjih tridesetak godina povjesničarima nudi nove teorijske spoznaje i metode za znanstvenu analizu procesâ nacio-
52
Nacija u stranačkim ideologijama
nalnih integracija.1 S druge strane, upravo zbog spoznajne kompleksnosti fenomena nacionalnog, historiografsko bi proučavanje geneze nacija i nacionalizama nužno trebalo oblikovati specifične, vlastite, metode znanstvenog pristupa, kojima bi se upotpunili politologijski i sociologijski modeli. U svjetlu suvremenih spoznaja, posve je jasno da povijesna znanost u analizi nacionalnih ideologija treba odbaciti različite apriorne historicističke sheme koje, naposljetku, gotovo uvijek nude prošlost nacije kao zrcalnu sliku sadašnjosti. Metodološki neplodne esencijalističke definicije nacije i nacionalizma znanstvena bi historiografija trebala zamijeniti kontekstualnim definiranjem konkretnih sastavnica nacionalnointegracijskih procesa i elemenata nacionalnih ideologija u njihovima povijesnim mijenama. Konačno, samo razumijevanje povijesnih činjenica u svjetlu situacijske logike otkriva nam komparativne posebnosti i raznolikosti ideoloških struktura u tijeku oblikovanja konkretnih nacija i nacionalizama. Kritičkom analizom političkih ideologija 19. st., kojima nacija predstavlja glavni sadržaj, povjesničari zacijelo mogu najefikasnije razobličiti mitsku sliku koja dinamičnu, dugu povijest etnija i etničkih identiteta pojednostavljeno prikazuje kao linearnu i monolitnu prošlost vječne nacije.
Usp. E. Gellner, Nations and Nationalism, New York, 1983, M. Hroch, Social Preconditions of National Revival in Europe, Cambridge, 1985, B. Anderson, Nacija: Zamišljena zajednica, Zagreb, 1990, A. D. Smith, National Identity, London, 1991., i E. J. Hobsbawm, Nacije i nacionalizam, Zagreb, 1993. 1
Stjepan Ćosić
53
2. Hrvatski kontekst Poput različitih puteva u europskim okvirima, i u hrvatskom se slučaju u procesu nacionalnog oblikovanja javljaju regionalne posebnosti. Različiti dijelovi hrvatske etnije na zasebne načine ulaze u proces nacionalne integracije. Od obnove ustavnosti 1860. do devedesetih godina 19. st. u političkom životu Dalmacije i Dubrovnika očituje se šarenilo u definiranju i poimanju hrvatske nacije, a oblikuje se niz više ili manje različitih nacionalnih ideologija, koncepcija i programa te političkih strategija za njihovo ozbiljenje.2 S druge strane, značaj političkih stranaka bio je usko određen centraliziranim političkim i institucionalnim sustavom. Polustoljetna stranačka scena bila je strogo determinirana sukobima nacionalnih interesa i političkim krizama u Monarhiji. Politički život formalno se odvijao u sklopu specifičnoga habsburškog pseudoparlamentarizma koji nije sadržavao osnovne demokratske instance i standarde. U tim okolnostima, ključni motiv osnivanja, djelovanja i raskola političkih stranaka u Kraljevini Dalmaciji bio je najuže povezan s pitanjima nacionalne afirmacije i integracije. Lideri dalmatinskih i dubrovačkih političkih stranaka u tom razdoblju bili su ujedno i glavni kreatori različitih nacionalnoideologijskih programa. Usprkos različitim polazištima 2
Usp. N. Stančić, Nacionalna integraciona ideologija dalmatinskih narodnjaka 1860./1861. godine, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, br. 11, Zagreb, 1978., 183-279, Hrvatska nacionalna ideologija preporodnog pokreta u Dalmaciji (Mihovil Pavlinović i njegov krug do 1869. godine), Zagreb, 1980., Srbi i srpsko-hrvatski odnosi u Dalmaciji u vrijeme narodnog preporoda, Zadarska revija, br. 5-6, Zadar, 1990., 587-618, i “Južnoslavenska” i “hrvatska” redakcija spisâ M. Pavlinovića, u: Spomenica Ljube Bobana, Zagreb, 1994., 203-213, te Marjan Diklić, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, Zadar, 1998.
54
Nacija u stranačkim ideologijama
i brojnim varijantama hrvatske nacionalne ideologije, kod hrvatskih narodnjaka te ostalih stranaka i političkih skupina koje je iznjedrilo prvotno narodnjaštvo, načelni cilj je bio zajednički: političko ujedinjenje hrvatskih zemalja. Taj je zahtjev, više ili manje spontano, vodio konstituiranju političke nacije. Sva ostala, ne posve ideološki definirana, gospodarska, socijalna i svjetonazorska stajališta hrvatskih političkih grupacija služila su uglavnom kao potpora krajnjem cilju - nacionalnoj emancipaciji i integraciji. Ta činjenica objektivno ukazuje na veoma uzak politički profil hrvatskih političkih ideologija u Dalmaciji, ali i na povijesno uvjetovanu političku i socijalnu nemoć cjelokupnoga društva, koje je stiješnjeno austrijskim nadnacionalnim hegemonizmom bilo prisiljeno na iscrpljujuće održavanje kulturnih sastavnica nacionalnog identiteta. Uostalom, situacija u kojoj je nedosegnuti cilj nacije-države ostao politički primaran, slijedom povijesnih okolnosti potrajala je sve do skorijeg doba. 3. Dubrovački primjer U hrvatskom slučaju, kao i kod većine malih srednjoeuropskih naroda pod tuđinskom hegemonijom, u 19. je stoljeću došlo do nerazdvojne sprege nacionalnointegracijske i političke sfere. Nezrelost građanskog društva, uz političku podčinjenost, priječila je da se taj proces razvija u smjeru stvaranja tzv. građanske nacije - utemeljene u zajednici ravnopravnih građana - pa su se nacionalne ideologije oblikovale u sklopu tzv. etnonacionalizma koji naciju, prije svega, vidi kao nazivnik etničko-jezičnoga kolektiviteta. Varijante nacionalnih ideologija u Dubrovniku predstavljaju primjer raznolikosti tog procesa u hrvatskom sklopu. Burni kulturni i politički život Dubrovnika od 60-tih
Stjepan Ćosić
55
do 90-tih godina 19. st. predstavljaju osebujan poligon raznolikih nacionalnih koncepcija kojima su temelj činile dvije osnovne nacionalne ideologije: hrvatska i srpska - u svojoj zasebnoj srbokatoličkoj formi. Specifične varijante osnovnih nacionalnih ideologija pojavile su se kao plod odjelite povijesti Grada, njegova rubnog etničkog položaja te izrazitoga protuaustrijskog raspoloženja vlastele i dijela građanstva. Tome treba pridodati gradivnu privlačnost simboličkog značaja, koju su bogata dubrovačka kultura, povijest i tradicija imale za oblikovanje nacionalnih ideologija. U drugoj polovici 19. st. u Dubrovniku je djelovao veliki broj kreativnih intelektualaca, političara i publicista koji su, slijedeći svoje ambicije, kao protagonisti i tvorci nacionalnih ideologija, gledali daleko izvan gradskih zidina. Glavni sadržaj brojnih tiskovina: časopisa, epistolarnih izdanja, listova, pamfleta, poezije, polemičkih spisa i znanstvenih studija, objavljivanih tijekom osamdesetih i devedesetih godina 19. st., tematizirao je upravo jezičnu i povijesnu argumentaciju nacionalnog, a onda, logikom nacionalizma, etničkoga i drugih oblika identiteta Dubrovnika i Dubrovčana.3 Nakon raskola u dalmatinskoj Narodnoj stranci i izdvajanja Srba u zasebnu stranku (1879.) te pobjede narodnjaka nad autonomašima u Splitu (1882.), političko-nacionalna situacija u Dalmaciji definirala se za dulje vrijeme. Međutim, nacionalnoideologijski prijepori u Dubrovniku tek se tada razbuktavaju. Hrvatska, a posebno srpska nacionalna ideologija oblikuju se u specifičnim varijantama. Budući da je taj proces bio usko povezan s konkretnim političkim gibaUp. I. Perić, Dubrovačka periodika 1848.-1918. godine, Dubrovnik, 1980.
3
56
Nacija u stranačkim ideologijama
njima, a vodio je i u stranačke raskole, tj. osnivanje novih stranaka, potrebno je posebno raščlaniti sva tri stranačkoideološka kruga: narodnjački, srbokatolički i pravaški.4 Raznoliki sadržaj nacionalnih ideologija koje su proklamirali pripadnici tih skupina, reducirao se, tek u početku devedesetih godina, na dvije posve uobličene nacionalne ideologije: hrvatsku, koja je slijedila razvoj modernog pravaštva, i srbokatoličku, koja je, nakon početnih uspjeha, ostala tek zakržljali privjesak integralne srpske nacionalne ideologije, u kojoj je presudno mjerilo bila protonacionalna pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Narodnjački krug činili su pripadnici stare jezgre Narodne
stranke koja je u Dubrovniku počela djelovati 1861., a svoje je korijene imala u ilirskome i četrdesetosmaškom razdoblju. Ta stranka, pod vodstvom Pera Čingrije, osvojila je vlast u Dubrovačkoj općini 1869. godine. Vođe narodnjaka tada ne postavljaju pitanje stroge nacionalne diferencijacije. Hrvatstvo i srpstvo narodnjaci smatraju sastavnicama etničkog zajedništva, kojega definiraju na različite načine. Kroz kulturne veze i težnju za sjedinjenjem s Hrvatskom, narodnjaci očituju svoje supstancijalno hrvatstvo, no upravo zbog opreke s naraslom srpskom individualnošću u Dalmaciji rijetko ističu hrvatsko ime. Unatoč sve očitijoj nacionalnoj polarizaciji, i nakon raskola sa Srbima u Dalmaciji, u dubrovačkoj Narodnoj stranci koegzistiraju Pavlinovićevi sljedbenici te budući pravaši, poput dum Antuna Posebnost dubrovačke situacije predstavlja i činjenica da autonomaši, kao nositelji partikularističke (dalmato-slavenske, a potom talijanske) nacionalne ideologije i glavni oponenti dalmatinskim narodnjacima, u Dubrovniku nisu imali značajniji broj pristaša. Ipak, u koaliciji sa Srbima katolicima tijekom devedesetih godina, autonomaši su i u Dubrovniku zadobili stanoviti politički utjecaj.
4
Stjepan Ćosić
57
Liepopilija, i budući srbokatolici, poput Nikše Gradija. Strah od autonomaša u pokrajinskim okvirima te habsburškog hegemonizma na širem planu dodatno su motivirali stare dubrovačke narodnjake da probleme već poodmakle nacionalnoideologijske diferencijacije stalno potiskuju u drugi plan. Kao dubrovački odgovor na raspad političkog jedinstva Hrvata i Srba u Dalmaciji, dio narodnjaka s mlađim suradnicima, koji su ubrzo postali glavni protagonisti srbokatoličke ideologije, pokreće 1878. kulturni časopis Slovinac.5 Već samo ime časopisa sugeriralo je program dijalektičke hrvatsko-srpske pomirbe u novoj ideološkoj kvaliteti slovinstva. Stara/nova nacionalnointegracijska ideologija predstavljala je zapravo zakašnjelu mješavinu nekih ilirskih ideja i slovinstva stare dubrovačke književnosti.6 Tako komponirano političko slovinstvo nekritički je izjednačavalo dva idejno, kontekstualno i vremenski posve različita oblika identifikacije. Kao produkt političkog laboratorija, bez realnih etničkih potencijala, slovinstvo je predstavljalo ideološku retardaciju te se u svojoj posljednjoj fazi, a list Slovinac je izlazio do 1884., pretvorilo u smjesu selektiranih i prilagođenih elemenata dubrovačke kulture i tradicije, koje su pružale potporu već oblikovanoj i neusporedivo uspješnijoj srbokatoličkoj ideologiji. Pokretač časopisa i kreator ideologije novoga dubrovačkog slovinstva bio je jezikoslovac i književnik Luko Zore, kasniji gorljivi Srbin katolik koji, unatoč tome, nije pristupio Srpskoj stranci, a ostao je u redovima narodnjaka i kao zastupnik u bečkome Carevinskom vijeću. 6 Ilirstvo i slovinstvo u starijoj dubrovačkoj književnosti, pa i političkoj tradiciji predstavljaju zasebnu temu proučavanja. U odnosu na slovinstvo, kao nacionalnointegracijsku ideologiju kakvu je zastupao Zorin krug, staro dubrovačko literarno slovinstvo/ilirstvo nije imalo etničkointegracijski značaj nego je odražavalo šire kulturnojezične aspiracije Dubrovčana. 5
58
Nacija u stranačkim ideologijama
Srbokatolički krug posebno je zanimljiv kao idealtipski
primjer neuspjele nacionalne ideologije koju su oblikovali Dubrovčani, katolici, nacionalno se identificirajući kao Srbi. Začuđujući je nesrazmjer malobrojnosti pristaša nove ideologije i političkog utjecaja koji su srbokatolici u kratkom razdoblju postigli.7 Začeci ideje o Dubrovčanima kao Srbima katolicima pojavili su se već u ilirizmu kao političkom srpstvu, kakvo su proklamirali Matija Ban i Medo Pucić potkraj četrdesetih godina.8 No, korijeni iz četrdesetih godina nisu oživljavani. Srbokatolički ideolozi osamdesetih i devedesetih godina predstavljali su novoosviješteno dubrovačko nacionalno srpstvo modernoga tipa.9 Nastala u okrilju skupine gimnazijskih profesora, odvjetnika i pripadnika dubrovačke vlastele, srbokatolička se ideologija proširila u početku osamdesetih godina na stanoviti broj gimnazijalaca i studenata, koji su, pod imenom Dubrovačke 7
Relativno malobrojni etnički Srbi (približno 350 osoba 1857. godine) do početka 20. st. gotovo i nisu aktivno sudjelovali u političkom životu Dubrovnika. Srpsku su nacionalnu ideologiju zastupali isključivo dubrovački Srbi katolici, koji su u javnosti uglavnom nastupali pod regionalnim dubrovačkim imenom, budući je srpsko ime među neobrazovanim slojevima bilo gotovo nepoznato. 8 Oni su svoja nacionalna shvaćanja u potpunosti temeljili na Kollarovoj jezično-nacionalnoj klasifikaciji Južnih Slavena, bez kritičkog odmaka i reinterpretacije kakvu je obavio Ljudevit Gaj (usp. Gajeva klasifikacija južnoslavenskih jezika i naroda u vrijeme nastanka Kratke osnove horvatsko-slavenskog pravopisanja iz 1830. godine, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, br. 18, Zagreb, 1985., 69-105). S druge strane, etničkopovijesnu argumentaciju o srpstvu Dubrovnika selektivno su preuzeli iz djela Konstantina Porfirogeneta. 9 Vođe i ideolozi srbokatoličkog pokreta u Dubrovniku bili su Vice Adamović, Antun Fabris, Mato Gracić, Vlaho Matijević, Antun Pugliesi i Miho Vachetti, a podupirali su ih profesori Dubrovačke gimnazije Mato Budmani, Stijepo Castrapeli i L. Zore te katolički svećenik dum Ivan Stojanović i potomak stare vlastele N. Gradi.
Stjepan Ćosić
59
omladine, započeli agresivnu ideološku i političku kampa-
nju u svrhu dokazivanja jezičnoga i povijesnog srpstva Dubrovnika. Kako bi se umanjio značaj ključnog vjerskog načela, u strukturi srbokatoličke ideologije naglašavale su se i ostale, prije svega jezične i povijesne razlike između Hrvata i Srba. U svojim napisima Srbi katolici uglavnom su nastojali dokazati da je hrvatstvo, barem ono u Dubrovniku, u stvari otpadništvo od srpske matice, kojoj se Dubrovčani mogu priključiti usprkos pripadnosti Katoličkoj crkvi. Mali broj etničkih sljedbenika i gotovo nikakav utjecaj izvan Grada, Srbi katolici su nadomještali agitacijom i snažnim političkim izdavaštvom. Od 1882. do 1902. oni su pokrenuli i izdavali niz časopisa i listova, a tiskali su i desetke pamfleta i polemika u Dubrovniku, Zadru i Zagrebu.10
Stari narodnjaci, okupljeni od 1889. u Narodnoj hrvatskoj
stranci, sporo su prihvaćali nužnost nacionalne diferencijacije, a još su teže odgovarali na inicijativu srbokatoličke skupine koja je nakon odustajanja narodnjaka na općinskim izborima 1890., a u koaliciji s autonomašima uspjela zavladati Dubrovačkom općinom. Tijekom devetogodišnje vlasti u Dubrovačkoj općini srbokatolici su postupno izgubili politički kredibilitet. Prisno surađujući s austrijskima centralističkim krugovima i talijanašima, srbokatolici su svoju vladavinu opteretili brojnim aferama i neuspjelim investicijama. Bez potpore etničkih matica na sjeveru pokrajine i u Boki, dubrovački srbokatolici postupno su gubili utjecaj i u središnjici Srpske stranke u Dalmaciji, u kojoj su niz godina vodili glavnu riječ. Budući da su zanemarivali vjersku
Listovi koje su uređivali i vodili dubrovački Srbi katolici: Gušterica (1882./1883.) i Glas Dubrovački (1885./1886.), po 24 broja, te Radnik (1887.), 12 brojeva. Inače, Dubrovnik (1892.-1914.) je bio najvažnije političko glasilo Srba katolika i Srpske stranke u Dubrovniku.
10
60
Nacija u stranačkim ideologijama
komponentu pravoslavlja, oni se zbog svoje konfesionalne pripadnosti i stanovitog liberalizma nisu mogli uklopiti u matice srpske nacionalne ideologije i politike. U borbi za vodstvo u stranci žestoko im se suprotstavljala konzervativna pravoslavna crkvena hijerarhija na čelu s episkopom dalmatinskim Nikodimom Milašom, koja je imala ključnu ulogu u društvenome i političkom životu pravoslavaca u Dalmaciji. No, za politički slom dubrovačkih Srba katolika na općinskim izborima 1899. te za njihovo povlačenje s političke scene ipak je bilo presudno djelovanje pravaškog vođe Frana Supila. Nije pretjerano ustvrditi da konstituiranje, širenje i učvršćenje moderne hrvatske nacionalne ideologije u Dubrovniku i na širemu dubrovačkom području počinje i završava upravo djelovanjem F. Supila, osnivača i glavne figure pravaškoga političkog kruga tijekom devedesetih godina. Njegova uloga političkog praktičara i pragmatika uglavnom je poznata i valorizirana.11 No, njegov uspjeh u političkoj borbi s autonomašima i srbokatolicima u Dubrovniku, koji je okončan narodnjačko-pravaškom pobjedom na općinskim izborima 1899., nipošto ne bi bio tako temeljit da u njega nisu bila ugrađena obnovljena ideološka polazišta o hrvatskoj naciji, koja su imala široki odjek. Tijekom svoga djelovanja u Dubrovniku Supilo nije programatski, u jednome spisu, izložio svoju nacionalnu ideologiju. Ona se, međutim, jasno očituje u desecima tematskih članaka i uvodnika u listu Crvena Hrvatska, koji je uređivao i vodio od 1891. do 1899. godine. Svoj koncept hrvatske nacije, na tragu zrele pravaške ideologije, Supilo je nastojao čvrsto provoditi u političkoj praksi. Prvi u Dalmaciji on jasno izlaže Usp. I. Perić, Dubrovačko razdoblje političkog djelovanja F. Supila, Anali Zavoda za povijesne znanosti, br. 17, Dubrovnik, 1979., 503-659.
11
Stjepan Ćosić
61
moderni politički program ostvarenja hrvatske nacijedržave. Neopterećen Pavlinovićevim klerikalizmom i Starčevićevim romantizmom, Supilo oblikuje modernu, suvremenu nacionalnu ideologiju, u koju uključuje i niz građanskih elemenata. Pritom uzima u obzir europske nacionalne suprotnosti, specifičnu hrvatsku situaciju u Monarhiji i činjenicu o ekspanzivnoj ulozi srpske nacionalne ideologije. Uz poštivanje južnoslavenske uzajamnosti, oživljava i radikalizira temeljno pitanje ujedinjenja hrvatskih zemalja te u eklektičnoj pravaškoj ideologiji na prvo mjesto stavlja konkretne političke ciljeve nacije. Nastoji definirati hrvatsku svijest kao građanski utemeljen oblik identiteta, no integracijski supstrat ipak vidi u ideološki najpostojanijem, najširemu sklopu argumenata - u hrvatskom etnicitetu širih slojeva dubrovačkog stanovništva. Zahvaljujući demokratskim elementima u svome poimanju nacije, Supilo, za razliku od starih narodnjaka, uspijeva aktivno uključiti ruralno stanovništva u nacionalnu politiku te time omasoviti i ubrzati nacionalnointegracijski proces. U odnosu prema Srbima, pak, ne slijedi zahtjev Pavlinovića da Srbi u hrvatskim zemljama postanu politički Hrvati. Osim što suradnju pretpostavlja političkom sukobu, Supilo Srbima ne upućuje posebne zahtjeve. Definirajući hrvatsku naciju, on u Srbima vidi Druge (drugu naciju) i, u tom smislu, oni za njega predstavljaju samo jednu od referenci hrvatskog identiteta. Srbi za Supila i u hrvatskim zemljama mogu biti politički Srbi. Međutim, područje Trojednice za njega je isključivo prostor hrvatske nacije-države, koja će se politički oduprijeti svakom suparništvu. U oštroj kritici srpske nacionalne ideologije Supilo ističe njezinu religijsku sputanost ideologemima pravoslavlja i svetosavskog mita te opasnost njezina širenja vidi upravo u jačanju modernije srbokatoličke varijante.
62
Nacija u stranačkim ideologijama
Unatoč kvalitativnima građanskim pomacima u Supilovu shvaćanju hrvatske nacije te sličnim, iako nezaživjelima pokušajima srbokatolika u sklopu srpske nacionalne ideologije, glavno obilježje, gledajući u cjelini, obiju osnovnih nacionalnih ideologija: hrvatske i srpske - srbokatoličke bio je oslonac na etnonacionalne argumente. Samim je polazištem, dakle, zadaća hrvatske nacionalne ideologije bila olakšana. Srbi katolici, naime, nisu uspjeli izbor vlastitoga nacionalnog identiteta ugraditi u etničke tradicije dubrovačkog stanovništva, a zacijelo presudno vjersko načelo predstavljalo je nepremostivu prepreku za širenje njihove ideologije. U žučnima nacionalnim polemikama i sukobima koji su se, uz znatne intelektualne i političke napore, vodili u tisku dulje od dva desetljeća sudjelovao je uglavnom uski krug obrazovane građanske elite. Čvrsti, čak i za dalmatinske okvire već zakašnjeli etnonacionalni koncept nacionalnih ideologija u Dubrovniku se očituje se u mnoštvu tiskane građe, političkih članaka i rasprava. Brojni elementi dubrovačke književnosti, povijesti i tradicije, prožeti katoličkim civilizacijskim kôdom, potvrđivali su hrvatski etnički, prednacionalni identitet Dubrovčana. Te su elemente etnonacionalne ideologije posebno naglašavali Supilovi sljedbenici u člancima i programatskim brošurama. No, i srbokatolička skupina vješto je prikupljala i kontekstualizirala svaki arhivski trag koji se odnosio na dominaciju srednjovjekovne srpske države na dubrovačkom području, pokušavajući tako dokazati srpstvo Grada.12 Raznovrsne više 12
Supstrat bezbrojnih polemika etnonacionalnoga sadržaja ogleda se u dvjema anonimnim brošurama, čiji su autori ipak bili poznati. Supilov pravaš i profesor hrvatskog jezika na Dubrovačkoj gimnaziji Marcel Kušar objedinio je svoje članke iz Crvene Hrvatske i 1892., kao odgovor ranijim
Stjepan Ćosić
63
ili manje znanstveno utemeljene interpretacije folklora, jezične tradicije, pisane književnosti i povijesnog prava nesmiljeno su korištene kao dokazi suvremenoga nacionalnog identiteta. Međutim, pokazalo se da je, mimo ideologijskih nastojanja obrazovane elite, nacionalni identitet širih slojeva bio uglavnom definiran. Naime, rezultat nacionalnointegracijskih procesa na dubrovačkom području gotovo je u cjelosti bio determiniran etničkim, odnosno vjerskim pravilom. Uz iznimku srbokatoličke skupine, većinsko se katoličko stanovništvo u Gradu i na selu uklopilo u hrvatsku naciju, dok su se malobojni pravoslavci definirali isključivo kao Srbi. Uloga nacionalnih ideologija koje su promicale nacionalne elite sastojala se u političkom mobiliziranju i radikaliziranju već postojećih nacionalnih identiteta.
napisima Srpske omladine, tiskao knjižicu Dubrovčani, jesu li Hrvati? On je, zapravo, izradio kompendij etničke i vjerske povijesti Dubrovčana od ranoga srednjeg vijeka do suvremenih političkih gibanja, kako bi ojačao činjenični temelj iz kojega je hrvatska etnonacionalna ideologija mogla crpiti argumentaciju. Osobiti trud uložio je u pobijanje teza o srpstvu Dubrovnika utemeljenih na etnografskima zaključcima i jezikoslovnima klasifikacijama. Izložio je, naravno, i hrvatsku interpretaciju poznatoga Porfirogenetova teksta. Iako je Kušarova knjiga kritizirana u Dubrovniku, pravi je odgovor Srba katolika uslijedio tek nakon deset godina u knjižici upravitelja dubrovačke osnovne škole Vice Adamovića pod naslovom Dubrovčani su Srbi!, koja je također prethodno tiskana u Dubrovniku. Osim efektnim naslovom, Adamović je osporavao Kušarove argumente o plemenskoj narodnosti Dubrovčana, uglavnom lingvističkim domišljanjima o nepostojanju čakavštine u Dubrovniku te analizom brojne ćirilične građe nastale u srednjovjekovnomu Gradu. Naravno, sustavno je izložio i sve činjenice vezane za dominaciju srpskih vladara u bližoj i daljoj okolici Dubrovnika tijekom srednjeg vijeka.
64
Nacija u stranačkim ideologijama
Sažetak Analiza dubrovačke društvene zbilje potkraj 19. st. potvrđuje da su tada nacionalne ideologije zadobile ključnu političku ulogu. Poput različitih puteva u europskim okvirima, i u hrvatskom se slučaju u procesu nacionalnog oblikovanja javljaju regionalne posebnosti: ključni motiv osnivanja, djelovanja i raskola političkih stranaka u Kraljevini Dalmaciji bio je najuže povezan s pitanjima nacionalne afirmacije i integracije, a načelni im je cilj bio zajednički – političko ujedinjenje hrvatskih zemalja, što vodi konstituiranju političke nacije. Varijante nacionalnih ideologija u Dubrovniku predstavljaju primjer raznolikosti tog procesa u hrvatskom sklopu. Temelj su činile dvije osnovne nacionalne ideologije: hrvatska i srpska (u svojoj zasebnoj srbokatoličkoj formi), koje se raščlanjuju u tri stranačko-ideološka kruga: narodnjački, srbokatolički i pravaški. Konstituiranje, širenje i učvršćenje moderne hrvatske nacionalne ideologije u Dubrovniku i šire počinje i završava djelovanjem Frana Supila, što je okončano narodnjačkopravaškom pobjedom nad auonomašima i srbokatolicima na općinskim izborima 1899. godine. No, unatoč kvalitativnima građanskim pomacima u njegovu shvaćanju hrvatske nacije, glavno obilježje obiju osnovnih nacionalnih ideologija: hrvatske i srpske – srbokatoličke bio je oslonac na etnonacinalne argumente. Time je, ipak, zadaća hrvatske nacionalne ideologije bila olakšana, jer Srbi katolici nisu uspjeli izbor vlastitoga nacionalnog identiteta ugraditi u etničke tradicije dubrovačkog stanovništva. Pokazalo se, tako, da je mimo ideologijskih nastojanja obrazovane elite, nacionalni identitet širih slojeva bio uglavnom već definiran, i to etničkim, odnosno vjerskim pravilom. Većinsko se katoličko stanovništvo uklopilo u hrvatsku naciju, dok su se malobrojni pravoslavci definirali isključivo kao Srbi.
Zusammenfassung Die Analyse der gesellschaftlichen Verhältnisse in Dubrovnik am Ende des 19. Jh. zeigt, daß die nationalen Ideologien damals in politischer Hinsicht eine wesentliche Rolle bekommen haben. Genauso wie im europäischen Kontext verschiedene Wege gewählt wurden, so wies auch in Kroatien der Prozeß der nationalen Gestaltung regionale Besonderheiten auf. Die wichtigste Motivation für die Gründung, Tätigkeit und Zerspaltung der politischen Parteien im Königreich
Stjepan Ćosić
65
Dalmatien war am engsten mit den Fragen der nationalen Durchsetzung und Integration verbunden. Die Parteien hatten ein gemeinsames grundsätzliches Ziel – politische Vereinigung der kroatischen Länder, was zur Konstituierung der politischen Nation führte. Verschiedene Varianten der nationalen Ideologien in Dubrovnik stellen ein Beispiel für die Vielfältigkeit dieses Prozesses im kroatischen Kontext dar. Die Basis bestand aus zwei grundlegenden nationalen Ideologien: der kroatischen und der serbischen (in ihrer besonderen serbokatholischen Form), die sich dann in drei parteiideologische Kreise gliederten: der Kreis um die Volkspartei, serbokatholischer Kreis und der Kreis um die Rechtspartei. Konstituierung, Verbreitung und Festigung der modernen kroatischen nationalen Ideologie in Dubrovnik und in der ganzen Region beginnt und endet mit der Tätigkeit von Frano Supilo. Der Sieg der Volks- und Rechtspartei über die Autonomisten und Serbokatholiken an den kommunalen Wahlen im Jahr 1899 kennzeichnete das Ende dieses Prozesses. Trotz den qualitativen Verschiebungen in Supilos bürgerlichen Auffassung der kroatischen Nation, blieb das Hauptmerkmal der beiden grundlegenden nationalen Ideologien: der kroatischen und der serbischen – serbokatholischen ihre Stützung auf die ethnonationalen Argumente. Dadurch wurde die Aufgabe der kroatischen nationalen Ideologie dennoch erleichtert, weil es den katholischen Serben nicht gelungen ist, ihre eigene nationale Identität in die ethnische Tradition der Dubrovniker Bevölkerung einzubetten. Es stellte sich heraus, daß die nationale Identität der breiten Bevölkerungsschichten trotz den ideologischen Bemühungen der intellektuellen Elite hauptsächlich bereits definiert war, und zwar aufgrund der ethnischen, beziehungsweise der religiösen Zugehörigkeit. Die mehrheitlichen katholischen Serben haben sich in die kroatische Nation integriert, während sich die wenig zahlreiche orthodoxe Bevölkerung ausschließlich als serbisch definierte.