Ivaniina priča iz davnine - scenarij - dugometražni igrano animirani film by InspiredByTesla

“IVANINA PRIČA IZ DAVNINA”

By TESLOPOLIS d.o.o.

autor: Helena Bulaja Madunić savjetnici: Nada Horvat & Joško Matić

Zagreb, Hrvatska 0981363852 helena@helenabulaja.net

INT. BOLNIČKA PROSTORIJA - DAN Uvodna scena - sporadična scena dok ide uvodna špica. Velika osunčana i prazna bijela prostorija. Žena plave kose, pedesetak godina, vitka i visoka, odjevena u bijeli bolnički ogrtač stoji pred platnom i slika. Vide se obrisi lica sa slike, to je mlada crvenokosa žena. Pored nje stoji medicinska sestra i promatra ju dok slika.

INT. IVANINA SOBA - DAN Soba je zamračena i pomalo mistična. Vidi se krevet sa crvenim pokrivačem, mnogo biljaka, radni stol sa starim gramofonom, svira Waitsova “HOPE THAT I DON’T FALL IN LOVE WITH YOU” i naoko razbacanim spisima. Malena knjižnica sa strane, po šarenim policama naslagani stripovi, figurice akcijskih junaka. Svugdje u sobi nalaze se slike, portreti crvenokose djevojke, glavne junakinje. Kamera letimično prelazi preko njih i zaustavlja se na slici crvenokose djevojčice koja sjedi u stolici na ljuljanje a u rukama drži knjigu. Slika se nalazi iznad radnog stola za kojim sjedi djevojka u ranim dvadesetima, blijede puti, aristokratskog držanja i “gotičkog” izričaja. Prelistava više skripti i kako koju prelista tako ju stavi u torbu. Čita jednu od njih, nervozno grize nokte, potom se sarkastično nasmije i kaže:

IVANA: Pa, možda neće primijetit. - reče, i otpuše pramen crvene kose sa čela

Na laptopu na kojem je otvoren fbook. Čuje se zvuk dolaska nove “CHAT” poruke.

Ivana na brzinu pogleda o čemu je riječ. Vidi se poruka izvjesnog “Marka“.

MARKO: (FBOOK CHAT PORUKA - dvije za redom) 1.Kako predstava napreduje? 2. OK. priznajem, ne kužim se u predstave, nadam se da se razvija sukladno predstavama iste dobi. Ugl. jesi možda slobodna sutra na večer?

IVANA: (Pomalo nervozno, zatvarajući laptop bez odgovora) Ma da, kako da ne!

EXT. TKALĆIĆEVA ULICA - DAN oko deset sati ujutro, ljudi kao mravi glavinjaju ulicom. Ivana se ubrzano i pomalo izgubljeno spušta ulicom. U rukama drži veliku fasciklu a odvojeno jednu knjigu. Vidi se naslov djela: “Priče iz davnine”. Vješto izbjegava ljude na ulici, ulazi u zgradu Dramske akademije.

INT. HODNIK ADU - DAN Polumrak. Dopire veselo djevojačko hihotanje niz hodnik akademije. Na ulazu Ivana se pozdravlja sa grupom djevojaka koje je gledaju sa prezirom.

DJEVOJKA: (Van kadra, iza Ivaninih leđa) Šta si ta seljača umišlja.

Čistačica nervozno briše pod. Ivana joj prilazi da ju pozdravi.

ČISTAČICA: Hej Ivana, jutro.

IVANA: Jutro, puno posla opet ha?

ČISTAČICA: Rade to namjerno! Sad sam čistila ženski WC, rade to namjerno! Ja vidim kako me gledaju te cure, kunem se udavit ću nekog tamponom, završit ću u novinama.

IVANA: Žao mi je...,

ČISTAČICA: (porezirno) Ma, sve je to ništa, svi oni. Sva ta bogata derišta, sva ta gospoda umjetnici, i nitko da pogodi dasku. Nikome više nije stalo...

Čistačica odlaže metlu za pod, briše ruke, pogledava na vrata pred kojima Ivana čeka, gleda Ivanu u oći.

ČISTAČICA: (utješno Ivani koja izgleda uznemireno)

Baš te briga kaj će ti reći ova unutra, svi su oni ništa, baš te briga.

INT. URED PROFESORICE - DAN Smeđi stol, zatamnjena soba, pomalo turobna atmosfera. Za stolom sjedi profesorica u kasnim tridesetima. Visoka, zgodna i mršava plavuša. Oštrih crta lica i uvijek namrgođena, arogantna. Ivana sjedi nasuprot profesorice. Ova je odmjerava sa zavisti.

PROFESORICA: (S visoka) Pa, Ivana, evo dok potražim materijale, što ima u vašem selu, kako ono? Janjina jel tako?

Profesorica traži neke svoje bilješke, izgleda kao da ne zna gdje ih je stavila.

IVANA: Da, Janjina, ja dugo nisam bila tamo, mislim da je sve isto kao i uvijek, to je mal...

PROFESORICA: (Upada Ivani u riječ i prekida ju.) Ivana Brlić Mažuranić dakle...Ah da, molim Vas recite mi kako to da ste se odlučili za ovu autoricu? Njen rad nije još bio prilagođen dramskom izvođenju, znam da Vi mislite da možete sve, no eto zašto Brlićka?

Muk. 6

Kamera se zaustavila na Ivaninom skamenjenom licu. Fade in u igrano - animiranu scenu.

EXT. LIVADA SA STAKLENIKOM - DAN Osunčana malena prostorija, potpuno u staklu, maleno zatvoreno dvorište u kojem je slikarski atelje.

INT. STAKLENIK - ATELJE - DAN Lijepa žena, plave kose, također oko 35 godina, odjevena u dugi zeleni kombinezon, poprskan bojama sjedi i slika portret djevojčice, oko šest godina, blijede puti i crvene kose, koja sjedi preko puta nje u stolici na ljuljanje. Djevojčica je nemirna dok ju žena slika. Žena ustaje i donosi djevojčici knjigu, istu onu koja se vidi u prvoj sceni.

NARATOR: Kao djevojčica Ivana je bila veoma vezana uz svoju tetku Lenku koja ju je je uvijek oduševljavala novim igrama, bojama i svom ljepotom koju je nosila sa sobom po svijetu. Ova zbirka bajki jedina je pak stvar koju Ivana čuva od nje. Stotine i stotine puta, koliko zvijezda ima na nebu, i više. Svaki puta kada bi joj nedostajala ona boja koju je tetka donosila u svijet, čitala je djevojčica Ivana - Ivanu Brlić Mažuranić. Bilo je stoga savršeno prikladno. Dvije Ivane, dvije neshvaćene i snažne žene. Obje prkosne svim okovima svijeta, obje tako pune žudnje i života!

INT. URED PROFESORICE - DAN (Scena se vraća u igranu)

IVANA: Ona mi je omiljena autorica.

Profesorica je pogledava, Ivana ustaje i izlazi iz ureda.

PROFESORICA: (Čuje se glas van kadra) Onda se vidimo u ponedjeljak, nek još kolege kažu svoje...

EXT. – ADU ULAZNO STUBIŠTE – DAN Ivana sjedi na stubama akademije. Nervozno pali cigaru (slim dugu cigaretu). Vadi mobitel i zove nekoga.

IVANA: Hej, gotova sam, jesi blizu za kavu?

IVANINA CIMERICA: (Van kadra,veselo,sa druge strane linije) Hej nisam, na bazenu sam, u njegoj vili (hihot)! Oprosti, grozna sam, kako je prošlo? E i posudila sam onu tvoju sivu vestu.

IVANA: Da, nije baš najbolje.

IVANINA CIMERICA: (Glas s linije)

Kaj jel zbog onog kaj si mi pričala da su ti likovi, kak ono, prazni?

IVANA: Ne, nisu to spominjali, zapravo mislim da ova nije ni pročitala.

IVANINA CIMERICA: Sranje.

IVANA: Možda i bolje tako, nisam spremna Snježana. Na rubu sam s ovom predstavom, možda moja stara ima pravo, možda nikad ništa od mene, možda...

IVANINA CIMERICA: (prekidajući Ivanu) Možda, možda ne seri Ivana! Ti si im najbolje kaj imaju, normalno da te prcaju. Kaj misliš da i mene ženske ne mrze, ali ‘ko ih jebe, ja sam na bazenu. Kuiš? čuj evo stari, moram ić, pusa, bok.

Ivana sjedi, izgleda utučeno i zamišljeno. Nervozno prolazi rukom kroz kosu i otvara skripte. Izgleda kao da u njima nešto traži, brzo ih prelistava. U to se čuje zvuk dolazne poruke na mobitelu. Poruka je od Marka.

MARKO: (Facebook poruka) I?

IVANA: (odgovara porukom) OK. Pokupi me sutra, idemo gdje god.

EXT. ZAGREB - NOĆ Ivana sjedi na suvozačevom mjestu automobila. Subota je navečer. Do nje sjedi Marko, vozač, zgođušan mladić. Ivana pogledava kroz prozor, atmosfera je pomalo napeta, ne razgovara s njim i ne djeluje zainteresirano za razgovor.

Kroz prozor joj se u trenutku učinilo kao da je je vidjela neko nakazno stvorenje, čovjeka sa glavom zvijeri. Koncentrira se i pogleda opet, no sada više ništa ne vidi.

MARKO: (ironično) Drago mi je da smo napokon dobili priliku da malo popričamo.

IVANA: Sorry, da, nisam u najboljoj formi zadnje vrijeme, nego kamo idemo?

MARKO: Svidjeti će ti se...

INT. - VIKENDICA – NOĆ Kuća sva u drvu, namještaj je sklepan od isluženih predmeta, jaka glazba dopire sa zvučnika (deep house). Prostorija je puna mladih ljudi, šareno, slobodno, mladenački odjevenih. Čuje se smijeh i glasna rasprava. 10

Ivana sjedi sama u kutku sobe, promatra ljude oko sebe, sa razočaranjem u pogledu, i puši cigaretu. Povremeno joj se netko obrati no ona je nezainteresirana.

Potajice pogledava Marka na drugom kraju sobe, on primijeti njen pogled i uzvrati joj osmijehom. Ivana na ovo, gotovo ljutito, ustaje i napušta prostoriju, pokazujući Marku da ju iritira.

EXT. BREŽULJAK UDALJEN OD VIKENDICE – NOĆ Mjesečina. U pozadini se vidi vikendica. Ivana stoji na brežuljku, gleda u nebo obasjano mjesečinom i mrmlja.

IVANA: Moj Božiću - Svarožiću, daj da vidim svoju sreću.

Ostaje još neko vrijeme tako skamenjena i promatra šumu oko sebe.Marko sa leđa prilazi Ivani, dolazi pored nje, smješka se.

MARKO: Hej, volio bih znati o čemu razmišljaš.

IVANA: (prvo odrješito, a zatim pomalo koketno) Čuj, zgodan si i sve je OK., ali nisam večeras došla razgovarati.

MARKO: OK. Ali upozoravam te, griješiš. Naime imam dvije sestre i vrlo sam, vrlo dobro izučio vještinu slušanja bez zvuka. Iskušaj me.

IVANA: Dobro, nek ti bude!.... (Kratka pauza) Pa, bojim se da neću uspjeti. Neću, premda želim, premda moram, neću! I za to sam ja jedini krivac.

MARKO: Tvoj završni rad? Predstava?

Kamera se udaljila. Ivana i Marko u daljini razgovaraju, ona je uzbuđena i artikulira ( lamata ) rukama.

IVANA: (govori u zanosu i sa žarom, a Marko ju promatra i smiješka se) Uz to ja, ja još ne vidim svoje likove, jebeno ih ne vidim! Kako da onda znam tko i kako da ih igra, kada niti njih eto ne vidim...Razumiješ? Svaki od njih u sebi ima nešto i ja to moram pokazati svima, ali toga kao da više nema. Ne postoji - gone! Arrivaderci ideali, zbogom ljubavi, uhvatili ste zadnji bus za dobro sjećanje i otišli od nas. Kada si ti Marko zapravo i iskreno zadnji puta vidio plemenitost u čovjeka? Onako 12

surovu i stvarnu? Takvu da ju mladi umjetnik, poput mene, može sa sigurnošću staviti na daske pozornice? Daske koje ne trpe sranja - samo istinu...? I da joj može vjerovati premda mu život ovisi o tome? Jer ja vidiš, ja ne smijem pogriješiti. Sve što imam igram na boju, koju ne vidim?

Marko zaljubljeno, otvorenih ustiju, zatečen promatra Ivanu, rumeni se. Zavlači ruku u džep kaputa i vadi nešto iz njega, te pruža Ivani.

MARKO: Ovo je neka “slija” koju mi je Mipa prije uvalio. Nisam zapravo siguran da je to trip, ali siguran sam da je OK. Pa možda ti pomogne da vidiš, jeli...

Ivana ustaje bez riječi i odlazi od Marka. Gleda prema mjesecu i hoda kao u snu, gotovo hipnotizirano po tratini. Naglo staje i gleda u visine.

EXT – SCENA POLAKO PRELAZI U IGRANO - ANIMIRANU Srebrno plava boja mjesečine prelazi u zlatnu boju, i kao da sve oko nje poprima zlatan odsjaj. Iz pravca Mjeseca, koji je tako blistav da djevojka ne može gledati u njega, dopire glas koji podsjeća na stotine dječjih glasova odjednom.

SVAROŽIĆ: Hej djevojčice ludice, Svarožića zoveš a Svarožića se bojiš!

Ivana sjedi na brežuljku, zlaćana svjetlost je okružuje, a gdje god pogleda vidi Brlićkine junake. Pored nje potrče dvoje djece koji viču jedno drugome.

JAGLENAC: Čekaj me Rutvice.

RUTVICA: Hajde Jaglenče, moramo pobjeći od šume, Stribor će nas pretvoriti u svoje šumske vile i vilenjake i zauvijek ćemo ostati u začaranoj šumi.

Iznad Ivane tada se nadvije visoka i tamna sjena, čovjeka tako velikog da mu sjena čini potpuni mrak. Sjena njegovih ruku podsjeća na stablo jablana, glas mu je gromak i dubok, star stotine godina, no ipak kada progovori zvuči naivno poput malenog dječaka. Vidi se kako se sjena ustaje i uspravlja.

REGOČ: Da sam bar veći da uhvatim Mjesec, držao bih ga uvijek iznad Legengrada.

Malena djevojčica u bijeloj haljini, zlaćane kose, plavih očiju, vila koja oko sebe prosipa biserje i stvara svjetlosne efekte mu odgovara.

KOSJENKA: Hej Regoču, budalice, što bi pastiri koji se izgube u noći da im mjesec put na pokaže? Koliko bi plača čuo iz šuma preko zidina Legengrada, bez Mjeseca da put svima noću ukazuje? I kako bi od tog silnog plača i vriske ikada više zaspao? 14

PALUNKOVA SIROTA ŽENA: (prilazeći Ivani) Jeste li vidjeli moga muža, Ribara Palunku? Nestao je na moru sada sam ostala posve sama, sam na svijetu.

Ivana sjedi na brežuljku i promatra neobičnu predstavu pred sobom. Odjednom ono jarko zlatno svijetlo zasja ispred nje.

IVANA: Svarožiću?

Ivana razgovara sa Svarožićem. Okružena je likovima. Mi ne čujemo o čemu razgovaraju, niti vidimo Svaroga, samo jarko zlaćano svijetlo ispred Ivane.

NARATOR: Gledala ona tako pred sobom, kao stvarne, likove iz svoje najdraže knjige i pričala sa njima o svemu. O nadi svojoj i muci svojoj a o svemu je još mudri Svarožić savjetuje, rekoše joj tada što joj je i kako činiti! Nije se bojala, znala je da je to sve njena mašta. A svijet mašte i teatra njen je dom, onaj kojem je pobjegla od ove dosadne i zlobne stvarnosti.

Počinje kiša, vidi se kako Regoč prstima, poput grana, dodiruje oblake. Odjednom se zlatna boja povlači, potpuna tama nastaje, iz nje se scena vraća u igranu.

Ivana zbunjeno gleda oko sebe a pored nje stoji opet Marko i pokriva je od kiše kišobranom, ona mu pada u zagrljaj i zajedno odlaze prema vikendici... 15

MARKO: Jesi dobro? IVANA: Sada jesam.

MARKO: Razgovarala si s nekim?

IVANA: Mislim da jesam.

MARKO: (sa dozom ironije u glasu) Aha, ajde.

IVANA: (u stanju ushita i zbunjenosti) Sa Svarožićem! I rekao mi je što moram napraviti.

MARKO: (i sam pomalo zbunjen) I što moraš napraviti?

Kamera se fokusira na Ivani, koja sada djeluje skamenjeno:

IVANA: Ne mogu se sjetiti!

INT. MARKOVA SOBA – DAN Jutro, veliki bijeli krevet. Ivana se budi. Marko se nalazi u maloj kuhinjici sa strane i priprema kavu. Ivana mu se pridružuje za malenim stolom, uzima kavu, pozdrave se kratko sa “dobro jutro”. Odjednom kroz vrata stana (koja vode u kuhinju) ulazi oniži, tamnoputi, punašniji muškarac u ranim dvadesetima. Odjeven je u tamnu sportsku trenirku, neobrijan i vidno mamuran. Sjeda sa njima za stol.

MIPA: Kava!

MARKO: Oprosti Ivana, ovo stvorenje je moj cimer, Mihael, znan kao i Mipa.

MIPA: Drago mi je mlada Damo, Mihael.

IVANA: Ivana, drago mi je. Čekaj ti si bio sinoć u vikendici s nama?

MIPA: Bio? To je moja vikednica, kao i auto kojim je Vas je Gdin. Marko preveo, pa sam se ja vraćao kući prvim tramvajem, i evo me taman na vrijeme za kavu. I kako Vam je bilo sinoć?

IVANA: Zabava kakvu sam trebala.

MIPA: Da, čujte ovo. Ispostavilo se da mi je frajer uvalio tablu nekakvih aspirina pod “sliju”. Sad su mene svi popljuvali zbog toga, mene mislim? Pazi kakvi likove, e.

MARKO: Kaj si ti onda halucinirala onak Ivana?

IVANA: Izgleda da sam ja halucinirala halucinaciju, super. Možda sam još i luda.

Kadar se zaustavlja na Ivaninom licu. Fade in u igrano animiranu scenu.

EXT. / INT. – JANJINA – DAN

Scena u Janjini. Kuća na uglu, mir i tišina, sunce, topao je dan. Kamera ide prema ostacima izgorene kući na dnu ulice, u nju ulazi, prolazi prostorijama. Djevojčica od oko 6 godina trči prema ženi (Lenki) koju grubo odvoze dva muškarca u bijelim kutama.

IVANA: Teta Lenka, Teta Lenka!

Ispred zgarišta kuće. Ivana trči prema tetki no majka ju uzima u ruke i priječi je u namjeri. Ivana plače. Lenka, dok ju odvode, također plače. Ivanina majka, dok drži djevojčicu, dere se prema Lenki i muškarcima u bijelim kutama.

IVANINA MAJKA: Mogli smo svi poginut radi tebe! I ovo dite koje toliko voliš. Ubico! Vodite je u zatvor! Ne vračaj se više!

Djevojčica Ivana gleda na izgorenu kuću.

NARATOR: Tetku Lenku od tog požara Ivana nije vidjela godinama pa se ponekad, kao malena djevojčica, znala zapitati: Da nije, možda, ona onu dobru ženu bila samo sanjala? I onu sreću, i onaj grozni požar?

Niti sama tako ponekad nije razlikovala što je stvarnost, a što sanje, što istina a što ludost...

Van kadra. Čuje se alarm na mobitelu ili slično. Scena se vraća u igrnu.

INT. MARKOVA KUHINJA – DAN Ivana se hvata za glavu.

IVANA: Šit! To je danas, Marko vozi me hitno.

Marko ustaje i odlazi u drugu prostoriju.

MIPA: Hej, hej, samo malo, to je moj auto. Uostalom nedjelja je ujutro, gdje gori?

IVANA: Da, sorry, čuj vezano je uz posao od kojeg živim i sad stvarno kasnim, nadoknadit ću ti sve.

MIPA: Ma sve OK, nema brige. Nego kaj nisi ti studentica?

IVANA: Da, bila sam, prvu godinu, dok sam studirala pravo. Tad sam se prebacila na akademiju, mojima se to ne sviđa, tako da, stvarno kasnim...

EXT – ZAGREB – DAN Mipin auto. Marko vozi Ivanu, oboje šute, u automobilu vlada neugodna tišina. Ivana djeluje posve nezainteresirano za njega. Staju pred Caffe barom. Ivana brzo izlazi iz automobila i pozdravi Marka.

IVANA: Hvala, bok.

EXT. - ISPRED KAFIĆA – DAN

Ivana ide prema muškarcu u bijelom odijelu, proćelavom ali elegantnom, rane pedesete i sa tankim talijanskim brćićima, - koji ispija kavicu u blizini. Ivana ga gleda, smiješi mu se i mrmlja si u bradu.

IVANA: Kako je ono išlo, Svarožiću?

Kafić. Vanjska terasa. Dominira bijela boja stolica i stolova, sve je u mediteranskom, opuštenom stilu.

ŠEF: Belićkini ne žele više da im pomažeš sa curicom. Mala te voli, ali oni žele nekoga tko će im djetetu usaditi katoličke vrijednosti za koje smatraju da ih ti osobno ne vrednuješ. I pirsing! O tome smo već jednom razgovarali. Hebemu curo! Znaš da ovdje OK zarađuješ, oboje znamo da si dobra u ovom. Ne shvaćam zašto me dovodiš u ovakve situacije. Pokušao sam razgovarati sa njima za tebe i u tvoje ime ali mala je dobila topa iz vjeronauka! Znam da sada trebaš prihod radi one svoje predstave, ali ja više nemam nikoga za tebe. Taj je dio godine, dolaze praznici i to. Nego evo, zadnja šansa Ivančice, ima taj jedan mali... Ma vraga je mali, ogroman je mali. I malo ima problema u školi. Past će, vele njegovi, bar dva predmeta na ljeto, i to Hrvatski jezik to bi tebi išlo. Uz to mali je već par puta bio na rubu popravna doma, odlazi od kuće stalno, kažu da puši. Stvar je u tome da je već imao četiri pomagača i najdulje je ostao pohlepni Ivan - mjesec dana s njim, a taj bi i zmije čuvao dok ne pokrepaju od starosti.

IVANA: (Nasmijala se, zahvalno i pomalo koketno.) Hvala šefe, stvarno mi ovo znači.

ŠEF: OK, Ivana ja ću nazvati Gđu. očekuj njen poziv danas, i za Boga, nemoj da ovaj još i vjeronauk padne.

INT. IVANINA SOBA. – DAN Kasnije tog dana, Ivana sjedi za radnim stolom. Čita Zbirku Ivane Brlić Mažuranić “Priče iz Davnina”, puši cigaru i otpušta debele dimove. Naglo, kao da se nečem dosjetila, ostavlja knjigu po strani, gasi cigaretu i prima se jedne od svojih skripti.

Otvara ju, čita što piše i počne penkalom križati određene dijelove.

IVANA: (sama sa sobom) Regoč - On je veliki čovjek koji je i maleni dječak, baš zbog mudrosti svojih godina ponovo je u sebi spoznao dijete. On je starac, ne on je dječak, on je...,

Ivana hoda po sobičku, prinosi vrh kemijske olovke ustima i udara njime u pravilnom ritmu.

IVANA: On je...

Ivana pogledava kroz prozor svoje sobe, zraka jarke sunčeve nenadano joj obasjava lice.

IVANA: (pomalo hipnotizirano) Svarožiću...

Ivani zvoni mobitel na stolu, ustaje od prozora i javlja se.

IVANA: Da, ja sam. (kratka pauza) Drago mi je gospođo. (kratka pauza) A-ha. Da, i sada sam slobodna, naravno, rado ću doći.

EXT. – ZAGREBAČKI KVART UZ MAKSIMIR - SMIRAJ DANA. Ivana zvoni na vrata otmjene obiteljske kuće u Bukovačkoj ulici. Kuća je smještena neposredno preko puta Maksimirskog parka. Otvara joj bračni par u ranim 40 ima, skladno odjeven u birane brandove.

MUŽ: Dobrodošla, izvoli ući.

SUPRUGA: (sumnjičavo) S vama sam se čula ranije telefonski? 23

Kamera se fokusira na Ivaninu odjeću, gotičarka, tamne boje i pearcing!

IVANA: Da, sa mnom ste razgovarali, Gđo. Branka, zar ne?

BRANKA: (Kiseli osmijeh.) Da, Branka, drago mi je, he-he.

MUŽ: No uđite molim Vas.

BRANKA: (pomalo bezobrazno, glumeć’ veličinu) Ja idem skuhati kavu sebi, još nekome treba?

INT. - KUĆA - SMIRAJ DANA. Ivana stoji u dnevnom boravku sa mužem, dok je supruga Branka u kuhinji. Dnevnom sobom dominira moderni kamin, elegantna kožna garnitura, pod od drva, veliko kućno kino dok su zidovi kuće obojani svaku u svoju boju, koje se pomalo ne uklapaju u sliku i stvaraju dojam kiča...

Suprug (Antun) pokazuje Ivani fotografije koje su posvuda u dnevnom boravku. Na fotografijama su on i supruga, očito se radi o fotografijama sa putovanja.

ANTUN: Ovdje smo ja i Branka sa svojim timom iz banke na zajedničkom odmoru u Egiptu. Ovo smo pak nas dvoje na Tenerifi, tamo je prekrasno, zaista. Ovo je pogled na ocean iz našeg apartmana...

IVANA: (Prekinuvši ga) Oprostite, a Vaš sin?

ANTUN: Duje, Duje se zove. On ne voli baš putovati, zapravo gužve, više voli biti ovdje eto.

BRANKICA: (izlazeći iz kuhinje sa kavom, podrugljivo) Antune, ne gnjavi djevojku sa tim fotkama, sigurna sam da će i ona jednog dana i sama posjetiti ta mjesta. Pa ne kvari joj doživljaj, hmm.

IVANA: Oprostite, mislila sam na to gdje je Duje sada?

ANTUN: (pomalo iznenađena izraza lica) Da, Duje je gore. U svojoj sobi. Čeka Vas, taman je krenuo pisati zadaću...

***

INT. - KUĆA - SMIRAJ DANA. Ivana se penje masivnim stubištem od punog drva na gornji kat. Stubište se nalazi u prostoru dnevnog boravka, uza zid kuće. Penjući se prolazi pokraj fotografija muža i žene sa skijanja, Safaria, Toplica, ljetovanja i slično.

Van kadra čuje se došaptavanje supruge.

BRANKA: Moj Bože...

INT. - GORNJI KAT KUĆE - SMIRAJ DANA. Ivana se približava vratima dječakove sobe. Vrata su oblijepljena buntovnim natpisima o “opasnosti“ i “zabrani ulaska“. Ivana nježno kuca o vrata no nitko joj ne otvara. Prima kvaku, otvara vrata uz kucanje.

IVANA: Duje?

INT. - SOBA - SMIRAJ DANA. Soba je velika, prostrana i neobično prazna. Sa jednim velikim krevetom i radnim stolom. Obojana u teške i sive boje. Na stolu se nalaze origami drvca i papirnati labudovi. U Sobi nema nikoga. Ivana grize nokte, prolazi prstima kroz kosu, sa grčom na licu. Vrti se u krug i gleda tu veliku, hladnu, praznu sobu. Prozor je otvoren! Ivana prilazi prozoru, vidi krov preko kojeg se lako može spustiti na stazu. Gleda preko ceste, pored kuće, gdje je

Maksimirski park. Kamera se zaustavlja na njenom pogledu koji je kao skamenjen...

***

EXT. - STOP ANIMACIJA - POGLED SA PROZORA KUĆE PREKO CESTE, NA MAKSIMIR. - SUMRAK Velika tamna sjena, silueta, ista ona kao što je večer ranije vidjela na vikendici, Regočeva sjena, stoji preko puta ceste i čini se da gleda u nju. Regoč/velika tamna silueta, sjena koja podsjeća na čovjeka od stabala, ruke su mu kao jablani, prsti grane i korijenje, oči dva bijela oblaka u visni, ali mi vidimo samo tamnu sjenu i obrise odjednom progovara. Glas mu odiše fijukom vjetra, težinom dugih godina i snagom grmljavine!

REGOČ: Ti si moja nova asistentica?

IVANA: Jesam.

Fade out sa jekom.

INT. - IGRANA SCENA - KUĆA - SUMRAK Ivana na prozoru kuće, gleda prema parku. Kamera preko nje pogled na park. Dok odgovara Regoču trlja oči rukama, u nevjerici. Preko ceste sada, gdje je prije bila tamna silueta Regoča, sada vidimo samo debljuškastog i “velikog“ dječaka. Ivana prvo šuti neko vrijeme, tada poviče prema Dječaku Duji/Regoču.

IVANA: Smijem li ići sa tobom? Da se upoznamo?

DUJE: (ponovo glasom Regoča, koji odjekuje) Pa, dođi!

INT.- KUĆA U BUKOVĆEVOJ - SUMRAK Djevojka brzo napušta kuću, roditelji dječaka stoje pored ulaza kao skamenjeni, izgledaju posramljeno.

ANTUN: Oprostite, idem ja po Duju.

IVANA: Ne, molim Vas. Cjeli dan sam u zatvorenom, godilo bi mi malo zraka. Duje me čeka...

BARBARA: (ponovo s visoka Vidiš da se njih dvoje razumiju Antune, nek ide cura sama onda.

EXT. - PRED ULAZOM U PARK MAKISMIR - SUMRAK Ivana dolazi do dječaka. Ima oko trinaest godina. Vrlo je velik i snažan za svoje godine, pomalo nezgrapan i debeljuškast. Sve na njemu kao da je bilo par brojeva malo i, za razliku od vršnjaka, on kao da uopće nije mario za vanjštinu.

IVANA: Bok, Ja sam Ivana.

DUJE: Ja sam Duje.

EXT. - PARK MAKSIMIR - SUTON Ivana i Duje hodaju parkom u suton. Oboje šute. Dolaze do jezera. Dječak iz džepa vadi bijelog papirnatog labuda i pušta ga na jezerce. Iz džepa potom vadi i šnite kruha i počne ih bacati u jezerce. Ivana u jednom trenutku otkida komadić kruha i sama počne hraniti labudove i patke koji su ih okružili.

NARATOR: Idu oni Maksimirom i šute, šute kao ribe. I kad su već od buke ceste u prirodu dublje zašli, stade dječak uz jedno jezero i uhvati se džepa svoje pohabane jakne. Izvadi iz nje kruha i počne hraniti bijele labudove, patke i ribice jezerca. Ivana, bez riječi, primi veliku ruku dječakovu i otme za se malo kruha što je imao. Tako njih dvoje hranili jezerce, a kako bi koju mrvicu bacili to sve više ptica i riba oko njih pleše. Nestalo njima hrane ubrzo a životinje se i dalje oko njih skupljaju kao da ne poznaju strah od čovjeka.

EXT. PARK MAKISMIR. SUTON. Ivana i Duje stoje ponad jezera, oko njih i dalje mnoštvo životinja.

DUJE: Nemam više kruha. 29

IVANA: Hej, imam ja deset kuna, za tramvaj, nema veze švercat ću se.

DUJE: Tu je blizu jedna pekara.

EXT. ULICA - STOP ANIMACIJA - SUMRAK Ivana i Duje trče preko livade. Tlo se počinje tresti a Ivanu nadvija ona ista tamna sjena. Djevojka staje i vidi ispred sebe, kako trči Regočevu siluetu. Prekriva rukama oči, izgleda kao da će vrisnuti od straha. Tlo se smirilo. Regoč progovara prema Ivani.

REGOČ: Pričekati ću te.

EXT. - LIVADA U PARKU - SUMRAK Ivana se približava Regočevoj silueti, polako i oprezno...Staje, uz ogromnu sjenu, podiže visoko glavu i promatra ju.

IVANA: (obračajuć se silueti kao Duji) Znaš, Duje, podsjećaš me jako na jednog mog prijatelja.

REGOČ: Na koga?

IVANA: Regoč se zove, i jako je velik i snažan i znaš, voli prirodu.

REGOČ/DUJE: To neki Slovenac?

EXT. - LIVADA - SUMRAK Ivana i Regoč kreću se prema izlazu iz parka i kako stupaju na cestu scena iz stop animacije prelazi u igranu ponovno.

***

EXT. - PARK MAKSIMIR, JEZERO - SUMRAK Ivana i Duje stoje uz jezero, uz koje su prethodno hranili životinje, i razgovaraju. Ivana puši cigaru.

IVANA: Ovamo često dolaziš?

DUJE: Da, svaki dan.

IVANA: Ovamo ideš kada nisi u školi?

DUJE: Da.

IVANA: I ti voliš prirodu ha?

DUJE: A-ha.

IVANA: A Školu i ne baš a?

DUJE: (odgovara djetinje vrteći glavom u znak negiranja, kako zavrti glavom Ivana čuje snažan fijuk vjetra kroz drveće) A-a.

IVANA: Molim te pomozi mi, znaš ja sam tvoja asistentica i moj je posao da ti prođeš razred. Ali ja isto kao ni ti ne volim biti u sobi, tamo gdje mi narede da budem, i ja volim biti vani. Stoga ja bi da mi ovako: Ja ću doći kod tebe, dva puta tjedno i mi ćemo ići šetati parkom. Ja ću tako dogovoriti sa tvojim roditeljima, a ako treba pobjeći ćemo kroz prozor!

INT. - MARKOVA SOBA - RANIJE ISTOGA DANA Svira pjesma Dade Topića i Timea "Dali znaš da te volim", svuda po sobi nalaze se novinski članci, na radnom stolu je i hipsterska mašina za pisanje, u kutku sobe je akustična gitara. Marko hoda nervozan, gore dolje po sobi. Zabaci se na krevet i lista knjigu "Priče iz Davnina". Odjednom

ustane do laptopa, logira se na fbook te krene Ivani pisati još jednu poruku, no zastane usred prve riječi.

Chat poruka:

Ivana...

Čim je napisao prvu riječ naglo se ustao od laptopa i ponovo bacio na krevet. Leži na krevetu, puši cigaretu, gleda u strop na kratko pa nastavlja čitati "Priče iz davnine". Potom uzima mobitel, bira Ivanin kontakt, krene da će ju nazvati no čin prije negoli mobitel uspostavi vezu Marko se predomisli i prekine poziv. Mipa mu upada u sobu i vidi ga kako čita "Priče iz Davnine."

MIPA: Kaj lektira ha?

MARKO: (držeć knjigu u rukama): Jesi ti pročitao ovo ikada? Zapravo je jako dobro.

MIPA: Oho gospodine novinaru, kritičaru. Da ti nije žena malo pomutila prosudbu?

MARKO: Ne, ovo je fakat dobro.

MIPA: Sorry stari ali još nisam tako očajan da zbog ribe čitam osamsto godina stare dječje bajke.

MARKO: (ponavljajući Ivanine riječi od ranije) Ne brate, ove stvari koje pišu su bezvremene. Čast, čast, jebena čast, kako to može zastariti? A opet, kada si ti Mipa zadnji puta vidio zaista časnog čovjeka?

MIPA: Koji ti je k..? Kakva crna čast te spopala? Zaljubio si se stari.

MARKO: Jesam, kvragu, jesam. Sad nemam kamo, reći ću joj! Vrijeme je Mipa za moju prvu ozbiljnu vezu! Kako da joj to rečem?

MIPA: Pa po tvojoj teoriji klasike, najbolje da joj napišeš pismo.

INT. - SOBA - KASNO POSLJEPODNE Marko naglo ustaje sa kreveta, odguruje cimera i sjeda za radni stol, za onu pisaću mašinu. Mipa se pokupio iz sobe. Van kadra. Markove misli. Pismo izlazi iz mašine a Marko u sebi čita napisano.

MARKO: (čitajući napisano - unutarnji monolog): Draga Ivana, Nikada još nisam sastavio ljubavno pismo. Tako da ovo je moje prvo pismo te vrste i ne jamčim visoku kvalitetu. Ovo pismo nazivam “ ljubavnim “ čisto da budem precizan, vidiš, i oprosti mi unaprijed zbog toga, ali ja ne mogu prestati misliti na tebe.

Jutros, nakon što si otišla, pročitao sam “ Priče iz Davnina “, shvaćam što si mi govorila. Ne shvaćam tek zašto si onako otišla? Razmišljao sam o tome, i tako samo još više mislio na tebe. Ovim pismom najavljujem ti stoga početak mojih silnih napora da te osvojim. Neću prezati ni pred čim.

Spreman sam na serenadu pod prozorom sa par meksičkih studenata koje poznam, O Bella. Spreman sam se ovako osjećati dok god ti to budeš željela, zauvijek, nema problema.

Znam da te ne poznajem dovoljno dugo, i znam da je sve to ludo, ali ostavimo razum van ovoga, kakvo dobro ikada od njega? Nek ovo bude čudo - to je jedna od prihvaćenih definicija ljubavi, zar ne?

Dopusti mi stoga da te ponovo vidim, gdje god ti želiš i kada god poželiš.

Tvoj zaljubljeni i veoma uporni, 35

Marko

***

INT. - MARKOVA SOBA - KASNO POSLJEPODNE Mipa opet ulazi, kako Marko prestane tipkati.

MIPA: Kaj sad na poštu?

MARKO: Ne!

MIPA: Aha.

MARKO: Sam ću joj predati pismo. To je časna stvar za napraviti! Daj mi ključeve auta.

MIPA: Sori Romeo ne mrem, treba mi auto baš sam ti došao reći da idem tjedan dana u Slavoniju, kod dedeka i bake. Odjaši stoga junače dični tramvajom.

EXT. - ZAGREB - SUTON. Marko presjeda iz tramvaja broj X u tramvaj broj Y. Glazbena podloga lagano ulazi u kadar Vlado Divljan "Odnesi me"

***

EXT. ZAGREB, RANA VEČER. Ivana se vrača od Duje, hoda zamišljeno a ljudi se očešavaju o nju u prolazu i prigovaraju joj. Prolazi pokraj velikoga staklenoga izloga sa TV opremom. Kako prolazi pored TV-izloga onako se TV Kanal promjeni u vijesti o požaru u obiteljskoj kući. Ivana stoji pred izlogom i gleda u požar.

IVANA (za sebe): Tetka Lenka, što mi se događa?

***

EXT. TRAMVAJSKA STANICA - RANA VEČE Ivana ulazi u tramvaj broj Y, kao i Marko ranije, ali taj detalj se tek letimice dotakne.

Ivana ulazi u tramvaj i skuplja se u pomičnom djelu po sredini vozila. Gleda ljude oko sebe koji je stalno gaze i guraju. Odjednom spazi kondukterku kako ide prema njenom djelu tramvaja. Gura ruke u džep, ali ništa nema u njemu...

INT. TRAMVAJ - STOP ANIMACIJA - RANA VEČE Svjetla tramvaja kao da se pale i gase. Čuje strašan smijeh oko sebe i traži odakle on dopire. Zrikanje nekakvih čudnih zrikavaca, i zlokobno šaputanje svuda oko sebe. 37

Perspektiva Ivanina pogleda. Animacija. Ivana na ljudima oko sebe vidi čudne i odvratne bube, parazite koji im šapuću. To su Bjesovi.

BJESOVI: (piskutavi glasovi u šapatu) Nije dovoljno dobra. Kakva umjetnost, nije to za tebe. Ima mater pravo, luda k’o i Lenka. Drogašica.

INT. TRAMVAJ - STOP ANIMACIJA - RANA VEČE U redovima vidi i žene odjevene u bijela latex odijela, bez ikakvih otvora, posve umotane u najlon kako grabe muškarce koji sjede do njih i glasno uzdišu. Vile Zatočnice. Svjetlo "blinka" u tramvaju i Ivana na čas vidi obične ljude, a kad svijetlo opet bljesne čudna stvorenja. Ipak svo to vrijeme iza sebe vidi jarko srebrno svijetlo koje konstantno sija, jačim i slabijim intezitetom.

INT. TRAMVAJ - RANA VEČE Debela žena hvata Ivanu za ruku. Scena se vrača u igranu.

IVANA: Što želite od mene?

ZETOVA KONDUKTERKA: Vašu Kartu molim.

Debela kondukterka stoji pred Ivanom i nervozno čeka na kartu. Ivana gura ruku u džep i vadi kartu. Obje pogledaju u kartu.

KONDUKTERKA: Bogami, Čudo! Guja i ideja

INT. IVANINA SOBA. JUTRO Ivana sjedi na svom na krevetu i pije čaj. Pridružuje joj se cimerica, zgodna djevojka, plave kose, detaljno uljepšana, izazovno odjevena, naizgled Ivanina suprotnost.

CIMERICA: Kaj je Ivana? Si solo? E ti si fakat luda ženska.

IVANA: Jesam. I solo i luda, baš luda! A kako to da si ti već stigla? Kaj ti je umro onaj tvoj deda?

CIMERICA: Deda, Ivana? Pa on je muškarac u najboljim godinama, tj. bar za mene u najboljim godinama. Ali među nama je stvar svršena već danima. Ivana, oh, pa zar ti nisam rekla? Njegova obitelj je naprasno stala između naše ljubavi!

IVANA: Misliš na gđu baku? 39

CIMERICA: Ne, zapravo na gdina. sina.

ANIMACIJA - dok odgovara iz ustiju joj viri tanki zmijski jezik i čuje se siktanje u njenom govoru

IVANA: (hvatajući se za kosu šokiranog pogleda šaptom) It's all in the family, zar ne? Gujin jezik ... gujin jezik ... o bože ...

CIMERICA: I kaj veliš da na meni sada vidiš zmijin jezik? E fakat dobar trip. Čuj, pa to je onda možda tvoj odgovor! Tražiš glumce adekvatne uloge, a cimerica ti je baš slučajno nadarena glumica i to sa zmijskim jezikom. Savršeno! Možda te tvoj um čitavo vrijeme nastoji upozoriti da mene moraš svakako uzeti za glavu glumicu u svojoj predstavi. Ili si luda k’o i ona tvoja tetka, ne znam, jebiga stara.

IVANA: Ako ikada napravim predstavu, imaš ulogu, samo me pusti da se naspavam. Ujutro se nalazim sa komisijom na čelu sa odvratnim starim Dubravkom, napaljenim lešem, kako ga zovu.

CIMERICA: Mislim da ga pozanjem.

IVANA: Dakako da ga poznaješ! Jaglenac i Rutvica

INT. - IVANINA SOBA - JUTRO Ivana spava, budi se jutro.

NARATOR: Kasnije te noći svemir se svom svojom težinom obrušio na djevojčine vjeđe i ona usnuše kao prvi put. Neočekivan mir zahvatio je njenu dušu jer je slutila kako u snovima ne postoji niti ne stvarno niti stvarno. Možda baš zato, što je toliko uživala u snu, u jutro je, ludica, zakasnila.

INT. SOBA. JUTRO Ivana se naglo ustaje iz kreveta, gleda prema satu. Na brzinu se sprema, šminka, odjeva, a na noge obuva tenisice i trči iz stana. Trči ulicom, zvoni joj mobitel, na ekranu piše "Tata".

NARATOR: I ništa nju u tom iskonskom jurišu očaja zaustavilo ne bi kadli ju ono tata na mobitel zovne. Nikada ju valjda ranije sam nazvao nije. Samo jednom ga je u životu vidjela da koristi mobitel i to kada je njime, za

ručkom, gađao oveću muhu. Ovo je moralo biti bitno... Uostalom oni ne razgovaraju, ali ne na onaj gradski način gdje se djeca i roditelji u pakosti gađaju tišinom. Njihova tišina čuva jedan čitav svijet u svojoj biti, ona je nužna, ona je sveta. Ovo je moralo biti bitno.

EXT. - ULICA - JUTRO Ivana trči preko ulice, jednom rukom pridržava mobitel a drugom snop fascikli i svoju knjigu, naravno.

IVANIN OTAC: (van kadra,čuje se samo glas kroz mobitel) Ivana, bitno je. Teta Lenka se vratila...

IVANA: Dobro.

OTAC: Vratila se i hoću da se i ti vratiš! Kad budeš mogla i kad završiš to što činiš, vrati se i oprosti ludome ocu.

IVANA: Tata...

EXT. STOP ANIMACIJA - JANJINA - DAN Dvoje djece, dječak i djevojčica, ona malo starija od njega igraju se na livadi. To je isto ono dvoje djece koje je

jedno drugo ranije nazivalo Jaglencem i Rutvicom, one večeri na vikendici. Rutvica crta i pokazuje sliku bratu, mališanu. Oni lutaju Pelješkim brdima i obalom, Jaglenac traži šparoge ili slično, a Rutvica gleda u daljine... Rutvica ulazi u autobus i odlazi sa prtljagom. Jaglenac gleda za vozilom koje odlazi. Brat i sestra se ponovo nalaze pred kućom, i grle. Jaglenac stoji pred tom istom gorućom kućom. Rutvica ponovo odlazi.

OTAC: Nju nisam nikada smio pustit’, ostavit. Sad to tek vidin. Samo je mene na svitu imala. Sićan se ka’ smo bili dica. Ona je mene čuvala a ja nju još više. Vazda kad je crtala sve je meni donosila i ja bi sudi. Jeli dobro ili nije. I išli bi svako popodne ja i ona u šetnju. Liti na more a zimi u šume, a babi i didi tvome bi rekli da idemo lovit ribu ili brat gljive, šparoge. I kada bi išli nekamo Lenka bi uvijek samo odlutala. Otišla i počela crtat. Ja bi ju pusti na miru. I onda je pošla ća. Prvo u Dubrovnik, pa Zagreb... Sićan se kako san se moli Bogu da ne ode, da ju ne prime u skule za slikare, ali zna san da hoće. I kad se vratila, onako slomljena, bolesna, ja san jon želi pomoć, ali više nisan zna kako. Bolest ju je skroz bila uzela i samo se tebi, kad si se rodila, još na svitu veselila. Ja san se oženi s tvojon materon, a ona ju nije mogla. Vazda je bija rat i onda onaj prokleti požar i eto. Ali sad kad se vratila sad je sve gotovo. Vrime ne mogu 43

vratit, što je bilo-bilo je, ali sad je dosta. Ivana, ponosan san na tebe, ka’ šta san i na sestru Lenku uvik bija ponosan, oprosti mi...

INT. - AKADEMIJA - DAN Ivana ulazi kroz vrata prostorije, a na ulazu se susretne sa visokim i sjedim, mršavim ali galantnim muškarcem u ranim šezdesetima. Kako naleti na njega pri ulazu onako je muškarac nimalo suptilno odmjeri. To je soba za sastanke kojom dominira veliki stol za kojem sjede Profesor Dubravko i njegove dvije kolegice, s desna i lijeva, od kojih smo plavušu susreli u uvodnoj sceni sa Ivanom. Kadar je katedralan, širok.

PROFESOR DUBRAVKO: Aha, kolegice Ivana, nismo očekivali da ćete doći. Taman smo na izlasku.

IVANA: Oprostite Profesore, neće se ponoviti.

DUBRAVKO: (Vraćajući se prema velikom konferencijskom stolu) U redu. Nadam se da Vas se isplati čekati.

INT. - SOBA ADU / AKADEMIJA - DAN Ivana sjedi preko puta tri profesora. Dubravka, Plavuše i neugledne, srednjovječne, punašnije profesorice. Kako sjede preko puta komisije, onako začu piskutav glas. Pogleda i na ramenu niske profesorice spazi parazita kakvog je vidjela i u tramvaju večer ranije, kako joj na uho šapuće. 44

BIJES 1: Pitaju ju, vrag je ludi dal, zakaj baš ovu knjigu oće? Pa to je za dečece. Zakaj misli da je odveć pametna...?

Ivana šuti i pretvara se da ne čuje Bjesa. U to začu drugog bijesa kako truje misli plave profesorice, s kojom se i ranije bila srela. Ivana se teško koncentrira na profesore jer stalno pogledava na bjesove, no trudi se da to nitko ne opazi.

BIJES 2: Njoj je luda tetka poklonila ovu zbirku! Kaj da joj je luda tetka poklonila Ivicu i Maricu bili to danas prikazivala?

PLAVA PROFESORICA: No, ponovite molim kolegama kako ste se odlučili za ovaj rad.

INT. - ADU SOBA - STOP ANIMACIJA - DAN Ivana spušta glavu u pod, nastojeći ne gledati prema profesoricama, kada spazi veliku vodenastu zelenu masu koja klizi niz noge stola. Podigne pogled a umjesto profesora Dubravka vidi Bjesomara. Bjesomar je stvorenje visoko oko dva metra, zagrnuto u crni plašt, sa dugim kandžama na rukama a glava mu podsjeća na glavu kakvog ovna sa rogovima, crnu sa crvenim očima. Iz ustiju mu curi ona teška zelena sluz, a crna se magla skuplja svuda oko njega.

BJESOMAR: Pa da vidim što skrivate, kolegice...

***

INT. - ADU SOBA KOMISIJE - DAN Ivana predaje profesoru sve materijale, uključujući i svoju knjigu. Bjesomar lista skriptu, ali njegove crvene oči uperene su svo vrijeme u Ivanu, a kako ju gleda onako pušta onu zelenu sluz i sve brže lista papire. Svuda oko sebe Ivana vidi čuje senzualne ženske glasove, kao i ranije u Tramvaju. To su vile zatočnice. Bjesovi zriču poput zrikavaca i stvaraju groznu buku. Čuje jednog od njih kako šapuče na uho vitke plavuše, profesorice.

BIJES 2: Uzmi malu, donijet će ti bogatstva i ljepote i slobode. Nikada više nećeš morati leći sa starčadi, a o ljepoti tvojoj pisat će najveći časopisi.

BIJES 1: (na nižoj profesorici) Zemi malu, bu ti donesla muža kuhara Italijana, kakvega selo ne pozna.

Ivana gleda bjesa, parazita koji šapuče u uho Bjesomarovo.

BJESOMAROV BJES: Ovu uzmi, uzmi ju za svoju ovčicu. Donijet će ti najveće ljepotice grada poda te. Hajde učinimo to! Ja ću joj zasedlati sedlo, baciti ću se na nju i govoriti joj kako bi velika Ovčica i ona mogla biti.

Bijes sa Bjesomara ide prema djevojci i počinje joj šaptati. 46

BJESOMAROV BJES: Poslušaj profesora svoga. Poslušaj ga i učini kako ti reče i biti ćeš najveća od sviju u ovoj sobi. Ovo je tvoja sudba i sada je tvoje vrijeme. Zar da se kući kao poraženo pseto vratiš? Poslušaj ga i uspjeti ćeš, ili nemoj i propast ćeš kako su ti mater i otac uvijek govorili da hoćeš!

Bijes prilazi Ivani, šapuće joj, no kad joj se približi Ivana ga udara tenisicama, onima koje je ranije u brzini obula. U to scena prelazi ponovo u igranu.

NARATOR: No kako Bijes oca Ivanina spomene to se ona sjeti svega što joj tata maločas reče. Pa pomisli na dom svoj i kako joj je teta sada kući i nimalo ne zažali ako se već vratiti mora. Čim ovo pomisli osvijesti se i šutne onog Bjesa ružnoga tenisicom za jogging.

***

INT. - ADU ISPITNA SOBA - IGRANA SCENA. Ivana sjedi pred komisijom.

DUBRAVKO: (gledajući i dalje pohotno na ivanu) Koleginice, koleginice, jeste li dobro?

Biti ću iskren, nije nam se svidjelo Vaše kašnjenje, a moramo priznati kako nismo oduševljeni Vašim općim stilom i odabirom same teme. Koga koleginice mlada danas zanima Ivana Brlić Mažuranić i njene bajke? Ipak, lagao bih kada bi rekao da nisam zaintrigiran, hmm, viđenim. Stoga, predlažem da krenemo od početka. Evo kolegice vele bi Vam dale priliku, ali ja se još nećkam. A kako je odluka na meni daj te Vi meni ove materijale još koji dan da razmislim. Ovaj Petak u osam akademija organizira druženje, siguran sam da ćete i sami tamo nazočiti. To je ovo u Hotelu Tom i tom pa ćemo se, nadam se, i vidjeti.

EXT. - ADU - DAN Ivana ponovo na stepenicama akademije. Puši cigaretu, gleda u Sunce.

IVANA: Moj Božiću, Svarožiću. Pomozi mi, šta ću? Moje pjesme, moji snovi.

INT. - IVANINA SOBA - VEČER Sjedi pod portretom djevojčice, promatra ga. Na njenom krevetu leži cimerica, guja.

CIMERICA: I kak si prošla kod Gdina. Dubravka?

IVANA: Bolje od tebe, za sada. 48

CIMERICA: Kaj te pozvao na večeru, da još malo porazgovarate?

IVANA: Yepp. U Petak, u galeriji.

CIMERICA: Pa kaj sad, kaj se mora, mora se. Na kraju jedino što mu možeš dati je tri minute svog vremena, vjeruj mi, a igraš na puno više.

IVANA: Da, znam, ali ipak ono, ne znam.

CIMERICA: E a kaj je s vizijama, kaj buš išla kod doktora ili kaj?

IVANA: To mi je sad najmanji problem.

***

INT. - IVANINA SOBA - NOĆ Djevojka sjedi za stolom pali laptop, cimerica je na krevetu iza nje. Pregledava mailove.

IVANA: Pretpostavimo da pristanem i pretpostavimo da odem na večeru sa njim, da napravim predstavu, čuj kakav sam mail dobila za ulogu. Naravno, osim tvoje uloge bit će još koja. Javila mi se jedna žena, ali ona nije glumica, nije ni naturček.

CIMERICA: Amaterka ha?

IVANA: Ne, čistačica. Neki dan je bila na akademiji na razgovoru za posao, izgleda da naša čistačica odlazi, i vidjela je tada moj oglas na ploči - za predstavu.

CIMERICA: I?

IVANA: Veli da pozna Brličkine radove, navodno ih čita kćeri prije spavanja. Uglavnom treba bilo kakav posao, sama je u Zagrebu, radila bi na setu, bilo šta.

CIMERICA: Kako se samo tebi takve stvari događaju? Čuj Ivana, znam da se pališ na plemenitost i sranja ali nije na tebi da spašavaš svijet. Misli ti radije na predstavu.

IVANA: I mislim. No kad ja već plaćam predstavu, a prilično ju plaća, ne misliš li da bi trebala odlučiti i o broju tehničara i pomoćnika i koga god mi padne na pamet?

***

INT. - IVANINA SOBA - NOĆ Djevojka spava sa osmijehom na licu.

Čuje se glas Bjesa kako joj šapuće u snu:

BJESOMAROV BJES: Predstava će biti uspjeh a ti ćeš biti zvijezda Ivana, tako ti je suđeno. Pođi sa Dubravkom, pođi, sa njim ćeš postati najveća!

***

EXT. PARK MAKISMIR. DAN Ivana i Duje sjede na tratini, razgovaraju, a on zapisuje u bilježnicu.

DUJE: Hej Ivana, tvoja predstva, o čemu će bit?

IVANA: Pa o svemu donekle, mislim, jesi li ikada čitao "Priče iz Davnina"? 51

DUJE (posramljeno): Ne.

IVANA: Hej pa evo, ja uvijek imam tu knjigu sa sobom.

DUJE: A za ruÄ?kom?

IVANA: OK. ne uvijek, gle tu je, posudim ti ju.

Djevojka pretraĹžuje svoju veliku torbu. knjigu.

Ne pronalazi

IVANA: Kod njega je.

DUJE: Kod koga?

IVANA: Bjesom..m..mog Profesora. Ne mogu vjerovati, ostavila sam ju na stolu. Ne mogu vjerovati, zaboravila sam na nju.

DUJE: Pa vratit će ti je kad se opet vidite.

IVANA: Da, kad se opet vidimo.

***

EXT. - ULICA - DAN Ivana otpraća Duju do njegove kuće u blizini te se vraća u park. Sjeda na klupicu i zamišljeno gleda u daljinu.

IVANA: (za sebe) Ne mogu vjerovati da sam ju zaboravila.

EXT. LIVADA STOP ANIMACIJA - DAN Animacija. Palunkova žena (iz scene na vikednici) i Kosjenka prilaze Ivani preko tratine. Ivana ih promatra iz daljine.

EXT. LIVADA DAN Igrana scena. Tratina. Kako se približe tratini Ivana vidi ženu u ranim tridesetima, veoma ženstvene građe, duge crne kose, neugledno odjevenu. Kraj nje je plavokosa djevojčica od pet godina, odjevena u haljinu bijele boje. Susreću se i rukuju.

ALMA: Joj, hvala Vam što ste me pozvali. Ja sam Alma, ovo je moja kćerka Azra. Azra daj ruku.

IVANA: Ma, hvala Vama što ste se javili.

EXT. MAKSIMIR PARK KLUPA - DAN Ivana i Alma sjede za stolom u parku i puše. Djevojčica se igra na livadi pored njih.

ALMA: I tako, bila sam neki dan kod Vas na akademiji, bio oglas za čistačicu. Ali je već to davno popunjeno. tada sam vidjela na ploči onoj Vaš oglas. Da tražite postavu za predstavu. I vidjela sam koja je predstava, i ne znam, poslala Vam mail. Ma ja tako pošaljem pedeset mailova dnevno, ne znam. Nisam očekivala da će te se javiti. Vi znate da ja nisam glumica, jel da?

IVANA: Znam, ali ne zahtjevam akademsku naobrazbu za ovu predstavu. To je moj završni rad na fakultetu, ujedno i prvi samostalni. Da, što se tiče predstave i glumaca. Nekako je sve vezano za taj moj projekt do sada bilo veoma neobično, tako da...ne brinete se previše oko formalnosti.

ALMA: Izvinite, kako onda znate koga tražite? 54

IVANA: (ironično) U zadnje vrijeme, eto, vidim neke stvari u ljudima.

ALMA: Eto pa ste i u meni nekoga vidjeli?

IVANA: Da, jesam.

ALMA: Hajde da i u meni netko nešto vidi. Ja više ne znam. Došla sam tu u Zagreb prije godinu dana skoro, sama s Azrom. Rastala sam se dole u Bosni, gdje smo živjeli s njenim Ocem. Nisam više mogla, znate, nakon rata je obolio na živce. Došla sam tu kod familije, pa uzela sobu za nas dvije, tražim neki posao, radim tu i tamo. Da imam gdje, još bi se u Bosnu vratila.

IVANA: Lijepo od Vas što Azri čitate Priče iz Davnine, mislim što joj čitate uza sve što prolazite.

ALMA: Svako večer. Ne može zaspati bez njih. Kad je bila skroz mala, a njen otac skroz pijan, ja sam joj čitala te priče, i od kad smo se doselile ovdje svaku večer joj čitam. To je smiruje. 55

IVANA: Razumijem, razumijem ju potpuno.

ALMA: Tako da znam pola knjige napamet već.

IVANA: Napisali ste u mailu da pjevate.

ALMA: Jesam, pjevala sam nekoć, Sevdalinke. Sad samo za sebe.

IVANA: Volim Sevdah. No, jeste li nešto, ne znam, pripremili?

ALMA: Joj, jel se šalite, sada?

IVANA: Zbilja bi Vas voljela čuti.

ALMA: Napisala sam jednom sevdah.

Žena pjeva, a djevojčica i Ivana zadivljeno slušaju. Jarka svijetlost pojavljuje se ponad njima. 56

ALMA: Tiho pjeva srce moje o crvenim baštama, bez maka o tuzi što vidjelo je s’ dušom od sevdaha tiho pjeva srce moje tiho pjeva srce moje

Van kadra. Čuje se glas Bjesa

BJESOMAROV BJES: Zašto gubiti vrijeme na ovu gluhu babu?

EXT. PARK MAKSIMIR KLUPA LIVADA - STOP ANIMACIJA - DAN Ivana traži odakle je došao glas i vidi Bjesa u svojoj torbi. Izbacuje ga van.

EXT. PARK KLUPA LIVADA - IGRANA SCENA - DAN

IVANA: Oprostite što sam Vas prekinula, nešto mi se motalo po torbi. Predivno pjevate. O čemu je stih?

ALMA: Pa o mom životu i svemu što je bilo.

IVANA: Pa vi ženo imate još manje sreće od mene.

ALMA: Ne sine, ja sam sretna. I ti si. Prekrasan je dan ispao, mi smo ovdje, nikada sine nesreću ne upoznala.

INT. - RESTORAN GALERIJA - NOĆ Petak, večer. Galerija, sve je uređeno u stilu šezdesetih godina, restoranski domjenak, prostorija je puna uzvanika. Ivana, izazovno odjevena u pripijenu crvenu haljinu prilazi stolu za dvoje, za kojim sjedi profesor Dubravko. Ivana prilazi stolu i pozdravlja profesora koji svo vrijeme ne miče pogled s nje. Pored Dubravka na stolu su sve Ivanine skripte, povr njih njena knjiga.

DUBRAVKO: Dobro večer kolegice, drago mi je da ste odlučili doći. Razmišljao sam o Vama, znate...

Prilazi konobarica.

KONOBARICA: Za vas profesore uobičajeno, a za Vas mlada damo?

IVANA: Pelin, molim Vas. Dupli.

Konobarica odlazi a Dubravko se naginje prema Ivani, kao da joj šapuće.

DUBRAVKO: Razmišljao sam i o Vašoj predstavi. Ambiciozni ste, to mi se sviđa kod žena. Ali ambicija, ambicija sama po sebi nije dovoljna, srećom ja sam vam spreman pomoći s ostalim detaljima. Znate, čitajući, shvatio sam da bi ti i ja, zajedno, mogli postići, hm, velike stvari kolegice.

INT - RESTORAN GALERIJA - STOP ANIMACIJA - NOĆ Dubravko, pod stolom, rukom dodiruje Ivanu za koljeno. Ivana zavrišti od straha. Na koljenu vidi kandže Bjesomarove. Naglo ustaje od stola i odguruje Bjesomara od sebe. Galerija je puna tamnog dima. Konobarice su Vile zatočnice, u onim svojim bijelim latex odjelima. Na svakom od ljudi oko sebe vidi bjesove koji mahnito vrište i stvaraju neizdržljivu buku.

BJESOVI: Novac! Moć! Sex! Djevojka se pridržava za stolac, okružuju je zatočnice i ljudi sa bjesovima. U tom trenutku negdje u daljini, u tmini, ugleda ono slabo srebreno svijetlo. Pokuša uzeti svoju knjigu sa stola, dok je zatočnice naguravaju sa leđa, no kada priđe knjizi Bjesomar stavlja svoju kandžu na nju i uzima je k’ sebi. Okreće se i provlači među ljudima, bježi iz galerije. Bjesomar, ustajući se sa poda, dere se na Ivanu.

BJESOMAR: Gubi se droljo! Gotova si, nikada više u ovom gradu nećeš primirisati pozornici. Gubi se u rupu iz koje si došla.

EXT. - ULICE GRADA ZAGREB CENTAR - STOP ANIMACIJA NOĆ. Ivana ide ulicom, čini se kao da će se svaki čas srušiti. Svi prolaznici oko nje nose svoje Bjesove. Ivana se pridržava za zid, prolaznik staje da joj pomogne no tada mu progovori bjes.

PROLAZNIKOV BJES: Pusti drogašicu! Veliki ringšpil slika likova vrti se Ivani oko glave, poput vrtloga.

IVANA: Svarožiću! Ivana gubi svijest i ruši se na ulici.

BLACK FADE OUT SPORI dok se čuju automobili kako prolaze i hihotanje ljudi u prolazu.

***

INT. BOLNICA. ODJEL INTEZIVNE NJEGE. - NOĆ Ivana leži na bolničkom krevetu. Priključena je na infuziju. Budi se. Pokraj nje je medicinska sestra.

IVANA: Gdje sam? 60

SESTRA: Oho, jutro gđice. Ivana. Na odjelu ste intezivne njege, bolnica Rebro. Hitna Vas je dovela, bili ste bez svijesti.

IVANA: Što mi je?

SESTRA: Doktori misle da ste savršeno zdravi. Umor. Kada ste zadnji put normalno jeli ili spavali? Vaše tijelo bilo je iscrpljeno.

IVANA: Ali, vidjela sam stvari, mislim imala sam priviđenja.

SESTRA: Nemate pojma što umor i stres mogu učiniti organizmu. Nego kako se sada osjećate?

IVANA: Dobro.

SESTRA: Eto, samo si trebala odmor. Doktori će te ubrzo obići. I vaša majka je najavila da stiže popodne.

***

INT. - BOLNIČKA SOBA - DAN Ivana leži na krevetu a do nje sjedi žena u ranim pedesetima. Niža, tamne kose i živih crnih očiju.

IVANA: Bok mama, dugo te nisam vidjela.

MAJKA (sa suzama u očima): Hej dite. Kako si mi?

IVANA: Sad sam dobro.

Bolnička soba, majka uz krevet, njih dvije razgovaraju, smiju se, plaču. Majka svo vrijeme Ivani popravlja jastuk, donosi čaj, juhu.

NARATOR: (dok njih dvije razgovaraju u udaljenom kadru)

Majka joj je iskreno govorila kako je čitav život bila nesretna jer je Ivana bila više vezana uz Lenku, nego nju. Nisu sve žene te sreće, ili nesreće, da sa sobom nose u toliko boje svijet i ničim se Ivanina majka nije znala s tim mjeriti. No više od svega bilo ju je strah kako će Lenka utjecati na djevojčicu.

IVANA: (dalmatinskim naglaskom sada)

Zašto je nisan smila viditi? Znan sada da je bolesna, ali mislim da nikome nikada nije želila nauditi. Nedostajala mi je, mama, ona mi je bila najboja prijateljica ali ti si mi uvik bila mater. Toliko sam je puta želila nazvat, bila san premala. Nikad niko nije govori o’ njoj. Svi ste mi branili da ju spominjen. Onda više nisan znala, nisan znala niti jeli ona ikada postojala.

IVANINA MAJKA: Bilo me strah, bilo me strah za tebe. Toliko ste slične bile. Znaš kada san saznala da si se prebacila na umitničku akademiju bojala se dana kada će mi neka bolnica javiti da dođen po tebe. Jer kad god bi pomislila na tebe sitila bi se nje ‘ćerce i što je ona od svoga života učinila. Ali sad sam tu, ja sam tvoja mater, možda ne znan crtat ali znan ti bit mater.

IVANA: Što ako ja jesan poput nje? Mislin luda, znaš već kako sam ovdi završila.

MAJKA: Znan. Ma samo si bila umorna, to je sve dite, reki su doktori, ne boj se. Slušaj doktori govore da će te pustit pvaj tjedan, dobro si, ja se za par dana vračam doma, poji sa mnon. Znaš već da se Lenka 63

vratila, boje je. Prodala je neke slike šta je slikala u bolnici. Imat će izložbu brzo, doktori govore da se oporavila i da može živit sama...

IVANA: Pa mislim da više i nemam puno posla u Zagrebu.... Dugo nismo bili skupa za Božić.

***

INT. - BOLNIČKA SOBA - NOĆ. Soba je prazna, Ivana ustaje iz bolničkoga kreveta a ispod kreveta vadi kutiju cigareta. Izlazi iz sobe u dugi i mračni hodnik, potom se stubama penje sve vrha bolnice, gdje izlazi na zrak. Pali cigaretu, gleda u Mjesec.

IVANA: Pa, eto toliko moj Svarožiću. To je izgleda to. Možda je tajna koju si mi otkrio baš ta da tajne ne postoje. Samo ono što vidimo, dalje nema ništa. Nema vila, nema boja, nema snova, nema čuda, samo dosadna i duga stvarnost.

Ivana ulazi natrag u svoju bolničku sobu. Približava se krevetu a na njemu leži njena knjiga.

*** *** *** 64

INT. BOLNICA. DAN - PAR DANA KASNIJE. Djevojka pakira svoje stvari pored kreveta stoji njena knjiga, med.sestra je u sobi.

SESTRA: Drago mi je da si bolje. Zadnji tjedan nisi imala baš nikakvih simptoma?

IVANA: Nikakvih.

SESTRA: Eto vidiš, sve je to bila samo iscrpljenost. Bit ćeš dobro.

IVANA: Čini se tako. Nego, dal mi je itko dolazio u posjetu, mislim za kog ne znam, možda dok sam spavala ili već?

SESTRA: Ne, nije, zašto?

IVANA: Ma ništa bitno, i mislila sam da je tako.

SESTRA: (vrača ivani njen mobitel)

Doktor ti savjetuje da izbjegavaš stresne situacije neko vrijeme, ne znam, sigurno te mnogo ljudi zvalo posljednjih dana ali ne zamaraj se s tim sada, evo vračam ti mobitel. Uglavnom, zvao je jedan dječak, i njegovi roditelji - Duje, da provjeri kako si i tvoja cimerica je zvala. Doktor je insistirao da te posjećuje samo najuža obitelj, tako da te nitko niti nije mogao posjetiti. I...neki se mladić vucarao po hodniku, pitao je za tebe, ali nije ostavio poruku.

***

INT. - BOLNICA - DAN Ivana odlazi iz sobe sa koferom u ruci, knjigu je ostavila pored kreveta. Scena nakon par trenutaka. Ivana se vraća, ipak uzima knjigu i pomalo grubo ju trpa na dno kofera.

***

INT. - IVANINA SOBA - DAN Ivana i cimerica pakiraju Ivanine stvari. Cimerica pakira sliku crvenokose djevojke. (slika koju u uvodnoj sceni vidimo kako ju Lenka slika). Na slici je Ivana sa diplomom u jednoj i cvijećem u drugoj ruci.

CIMERICA: Ne mogu vjerovat da ideš.

IVANA: Da, idem. 66

CIMERICA: Pa najbitnije je da si dobro. Dakle sve je to bilo od stresa?

IVANA: Čini se tako.

CIMERICA: (plazeći jezik prema ivani) I više mi ne vidiš Gujin jezik?

IVANA: A-a.

CIMERICA: Ček, a kaj je onda bilo s kartom u tramvaju i tvojom knjigom, koje su se stvorile od nikuda?

IVANA: Ne znam, iskreno nije me niti briga, možda čudo, možda se netko šali sa mnom, svejedno. Eh da, knjiga.

Cimerica pomaže Ivani pakirati se. gleda oko sebe, prilazi koferu iz bolnice, otvara ga i sa dna izvlači svoju knjigu. Ne otvara ju već ju njemo gleda i pomalo oprezno stavlja u ruksak.

CIMERICA: A onaj mali i glumica-čistačica? Kaj ćeš s njima?

IVANA: Sutra ću se naći s njima.

***

EXT. - ULICA - SUMRAK Sve je ukrašeno u Božićnom duhu. Ivana sa ruksakom na vratima Dujine kuće razgovara sa njegovim roditeljima. Majka izgleda kao du ju nešto moli, otac joj daje kovertu. Ivana odmahuje rukom.

***

EXT. - Makismir - SUMRAK Ivana i Duje razgovaraju u Makismiru, kraj jezerca. Duje je danas fino odjeven, slickan.

DUJE: Znači odlaziš kući?

IVANA: Da, u Janjinu.

DUJE: A tvoja predstava?

IVANA: Izgleda da ništa od predstave za neko vrijeme, malo ću se odmoriti od svega, razumiješ? Hej, kad smo već kod toga, imam nešto za tebe.

Ivana iz ruksaka vadi svoju knjigu i pruža ju Duji.

DUJE: Priče iz Davnine...Hvala, vratit ću ti je čim pročitam. Ah, da ti nećeš više biti tu.

IVANA: Ah da, razgovarala sam sa tvojim roditeljima. Oni idu na skijanje i slažu se da me dva tjedan posjetiš na Pelješcu, nastaviti ćemo učiti zajedno. A ja ću se poslije Božića vračati u Zagreb.

DUJE: Kako je tamo?

IVANA: Pa svidjeti će ti se, ima puno šuma, i more, mirno je.

EXT. - MAKSIMIR - STOP ANIMACIJA - SUMRAK Ivana i Duje se pozdravljaju, grle. Duje odlazi sa druge strane ceste i pozdravlja ju. Ivana mu uzvraća pozdrav a kako joj Duje maše njegova sjena izgleda ogromno i tamno, poput Regočeve sjene, ruke kao jablani, prsti kao granje...

***

INT. - MARKOVA KUHINJA - JUTRO (PAR DANA RANIJE). Stan je u neredu, suđe neoprano, sa radija sviraju Božićne pjesme. Marko zamišljen sjedi, puši i ispija kavu. Ulazi Mipa.

MIPA: Čovječe nema me sedam dana i ovdje odmah haos, a ja jedva da i sebe operem. Kaj je s tobom?

MARKO: (tužno) Mislim da neće biti ništa s Ivanom.

INT. - KUHINJA - DAN Mipa sjeda i pridružuje se Marku za stolom.

MIPA: Kaj nije sve išlo kak’ si splaniral ha?

MARKO: Kak’ sam planiral? Čovječe moguće da sam joj upropastio mentalno zdravlje - a nismo čak niti hodali.

MIPA: Da, teško da će biti luda za tobom nakon toga. Čekaj, čekaj, kak si joj ti sad upropastil’ mentalno, kaj?

MARKO: Onaj tvoj trip od vikenda, koji to nije, e pa nju je možda puknulo malo jače...

MIPA: Kako misliš jače?

MARKO: U bolnici je!

MIPA: Dobro ju je lupil.

MIPA: I kaj, jesi joj dao ono svoje pismo?

MARKO: Stavio sam joj ga u knjigu.

MIPA: Stavio si joj ga gdje, kaj?

MARKO: Slušaj. Znaš kad sam ono išao k njoj, prije nego si otišao? Pa pogodi na koga sam naletio u tramvaju? - Na nju!

MIPA: Eto idealno! 71

MARKO: Ne, nije! Izgledala je rastrojeno čovječe, ali ozbiljno rastrojeno, tresla se, gledala u prazno, fakat loše. Krenuo sam prema njoj a tada je uletjela kontrola.

MIPA: I?

MARKO: Uvalio sam joj svoju kartu i zbrisao.

MIPA: Heroj!

MARKO: Ali nije me uopće skužila ili doživjela, ne znam, mislim da nikoga nije kužila tada. Ugl. Uspaničio sam se i skupio s tramvaja. Što ako sam zaista ja kriv za to? Tako da sam ju slijedio prošli tjedan, morao sam znati da je dobro. U Petak sam opet išao kod nje, naravno, nije je bilo... Neka plava riba, zgodna, mi je rekla da sam zakasnio i da ova već ima pratitelja za domjenak akademije. Znaš da je akademija organizirala onaj domjenak za snobove? Pa rekoh OK., ionako bi otišao tamo.

MIPA: Svakako da bi.

MARKO: Ušao sam na novinarsku, vidio sam ju. Sjedila je sa profesorom Dubravkom, starim pedofilom hebote, u uskoj crvenoj haljini, možeš li to vjerovati? Ipak nije izgledala kao da želi tu biti. Minglao sam dvoranom, promatrao ih, stari joj je gurnuo ruku pod suknju a ova ga je odalamila!

MIPA: Odalamila je Dubravka, pred svima? Jebeno! Ček a pismo, knjiga?

MARKO: Pa slušaj, pričam ti...Kako je otrčala iz Galerije na stolu su joj ostali nekakvi materijali i ta knjiga, pokušala ih je uzeti ali Dubravko ih je oteo. Bio je bijesan čovječe. Ona je samo nestala, ja sam ostao popričati s njim... Ljubazno mi je vratio njene materijale, nije mu se opet čitalo o profesorskim susretima sa studenticama. Zvao sam ju sto puta nakon toga, al’ se nitko nije javljao, nije niti odgovarala na poruke, ništa, danima. Jučer sam eto saznao da je na Rebru - na intenzivnoj.

Nisam joj mogao priči, a i stara je bila sa njom. Nisam obitelj. Čekao sam na hodniku neko vrijeme a onda sve ostavio na njenom bolničkom krevetu i otišao. Ništa od toga...

MIPA: Zašto nisi njoj to dao?

MARKO: Nije bila u bolničkoj sobi, naravno.

MIPA: I to famozno pismo si ostavio u knjizi?

MARKO: Jesam.

MIPA: To je nešto najgluplje što sam u životu čuo.

*** *** ***

EXT. - MAKISMIR - SUMRAK Ivani prilazi Alma sa kćerkom. Van kadra se čuje stih pjesme:

Pjeva meni moje srce bistra voda navire iznutra pa se pretvori u ptice odleti u zorna jutra

IVANA (grle se): Hej, Alma, hvala što ste došle.

ALMA: Ma hajte.

IVANA: Oprosti Alma, mislim da neću raditi predstavu, ipak, tako skoro. Zaista mislim da si talentirana, voljela bi da mogu nešto više napraviti.

ALMA (sa osmijehom): Ma hajte, nisam niti mislila da ću postati slavna glumica, alaj šta jest, jest veliki sam talent. Ma Ivana draga, meni znači i to što si me se sjetila.

IVANA: Odlazim iz Zagreba, vračam se kući, na more, jebiga.

ALMA: Ne ispadne život nikada kako smo željeli, no to nije razlog da budeš nesretna, sine. Vidi mene, i opet sam sretna. Ljudi su zaboravili danas kako biti sretni, sve šta se desilo dole kod mene u Bosni, i tu, sve je to od naše pohlepe. Ne košta sreća puste milijone i nema tih para koje meni mogu vratit’ vrijeme i moju raju - šta se kod nas kaže.

Sve opet vremenom dođe na svoje, ili ne dođe - ako tako mora bit. Eh, gdje bi ja danas bila da se život može isplanirati ali vidjet ćeš sine, kad tad sve dođe na svoje. Napravit ćeš ti svoju predstavu, vjerujem ja svome srcu.

Ivana vadi iz ruksaka kovertu koju je ranije dobila od Dujinih roditelja.

IVANA: Molim Vas, uzmite ovo, za djevojčicu. To je ionako namjenjeno za predstavu bilo, nije ovo milostinja, nego prijateljski dar. Ipak smo nas dvije sada raja, to je Azri za Božićni poklon.

ALMA: Ne mogu to uzeti djevojko, molim Vas.

IVANA: Molim Vas Alma, dopustite da i ja vjerujem svom srcu.

Ivana i Alma se grle, Ivana plače na Alminom ramenu. Djevojčica joj prilazi, kako bi ju oraspoložila i poklanja joj narukvicu. Alma i malena Azra odlaze preko tratine, Ivana im maše i stavlja Azrinu narukvicu. To je dječja narukvica od perlica i ukrasnih kamenčića. Dok maše narukvica popusti i perle se oslobode sa konopčića.

EXT. - MAKSIMIR - STOP ANIMACIJA - SUMRAK Perle padaju, kako koja dodirne tlo oko nje izlaze čarobne boje i svjetlosni efekti (Kosjenkino biserje). Ivana gleda preko polja i vidi Kosjenku vilu i Palunkovu sirotu ženu kako joj mašu iz daljine.

EXT. - MAKSIMIR - IGRANA SCENA - SUMRAK Ivana gleda u daljinu, maše sve sporije.

IVANA: Ne opet!

*** *** ***

INT. - AUTOBUS - DAN Ivana sjedi u autobusu, sjetno gleda kroz prozor. Autbous je pun ljudima, a Ivana sjedi sama. Pali mobitel koji je izvadila iz ruksaka i stane primati propuštene pozive i poruke. Prilazi joj debeljuškasta žena u šezdesetima, pretjerano dotjerana, u debelom krznenom kaputu, kričavo našminkana, a u ruci nosi kutijicu sa psićem.

IVANA: (gledajući u mobitel i sebi u bradu) Marko, Marko, otac opet Marko.

IRITANTNA BABA: (udarajući ivanu laktom) Sjedite na mom mjestu gospođice.

IVANA: Gospođo vozač je rekao da je ovo mjesto slobodno. Uostalom mjesto do mene je

slobodno, ili vi možete sjesti do prozora, ako želite...

BABA: Ne mlada gospođice, ja sam rezervirala oba mjesta! Vidite tu imam dvije rezervacije.

IVANA: Ali gospođo ovo je jedino mjesto u autobusu, a Vi ste sami.

BABA: Nisam sama, imam cucka sa sobom i on ne voli biti u mom krilu čitavim putem. Oprostite ali kupila sam karte, a vi možete sjesti dolje kraj vozača, pitala sam već za Vas.

Ivana se premješta na konduktersko mjesto, tik do vozača. Vozač je ćelavi mušlarac u ranim tridesetima, ugojen i lajav. Pola njegovog okruglog lica zauzimale su sunčane naočale "bubarke".

VOZAČ: (gledajući u smartphone dok vozi i ne mareći što ivana ne izgleda zainteresirano za razgovor) Too, gol, neka im, neka. Još jedan par i prolazi mi tiket. Izgleda da mi donosiš sriću...

IVANA: Hmm, drago mi je.

VOZAČ: Neka prođe, neću ja još dugo ovako, a ne. Svaki dan, cili dan, u autobusu. Otvori’ ću ja svoj kafić, samo neka prođe još koji tiket.

IVANA: Djelujete kao jako dobar vozač.

VOZAČ: Vozač, sluga, nema tu sriće. Jel ti znaš da ja vozin svaki dan zadnju sedmicu, a to je protivno zakonu. Svaki dan isti, svaki dan, nema tu sriće. Ali jebe se političare za nas vozače. To su sve lopovi. Neka oni voze svaki dan moju rutu. Evo drugi gol moji zabili, drugi gol!

INT. - AUTOBUS - STOP ANIMACIJA - DAN Vozač se pridiže, u veselju, iz svoje fotelje i diže ruke u zrak. Ivana ga promatra sa čuđenjem. Jarka svijetla prodru kroz stakla busa tako da Ivanu zaslijepe, bus se počne tresti. Ivana pogledava ponovo prema vozaču a tamo sjedi Palunko ( izgleda kao i u prvoj sceni u Dubravi, kada je Ivana izišla s Markom .)

IVANA: Stvarno, ne opet.

PALUNKO: Ma jesi vidila onu budalu kako vozi? Šta je, šta me gledaš tako, ja lipo vozin... A znam ja tebe znaš? Ja san ti isto iz Janjine. Sad tamo uređujen staru kuću sebi u stan. Znaš kak''u san plazmu kupi u 79

"Metroa"? E da je još ženu lipu dovest...A znaš li ti koji san ja.

IVANA: (sa paranoičnim izrazom lica) ZNAM...

PALUNKO: E, e, ma da mi se oženit i sredit, koju lipu curu nać.

Udaljeni kadar. Bus prolazi autocestom, vidi se Palunko kako neprestano blebeće Ivani i nju kako se smije njegovim pričama.

***

EXT. - JANJINA - HLADNO ZIMSKO JUTRO Bus pristaje na malenoj stanici, mrak je. Ivana iz autobusa vidi dvije sive i tanke siluete na stanici. Otvaraju se vrata autobusa, Ivana izlazi, vozač iza nje i dalje blebeće.

VOZAČ: Ne mogu virovat da su okrenuli utakmicu, eto, nima sriće na ovome svitu za mene. Nego mala, mi se čujemo za kavu.

Janjina, bus stanica. Ivani prilaze roditelji, grle se i pozdravljaju, otac sprema prtljagu u kofer.

OTAC: Vratila si se dite.

IVANA: Jesan.

INT. - AUTOMOBIL - SUMRAK Voze se prema kući, Ivana šuti i gleda Janjinu kroz prozor

EXT. - CESTA - SUMRAK Vidimo obrise mjesta u noć.

INT. - AUTOMOBIL - SUMRAK

IVANA: A teta Lenka? Di je ona, nije došla...

MAJKA: Nije doma sad, morala je još neke kontrole obavit, doć će sutra, vidit će te se. I ona stalno misli kako će te vidit. Htila te zvat ali je rekla da će te pričekat. Ona je sad dobro, kuha sama, pere, slika.

IVANA: A ta Galerija, stvarno je uspila sa slikama?

OTAC: Jest, bi’ će izložba tu, iza Božića njena, vidit ćeš sve. Ja se to ne razumin puno, ali eto, sad je ona dobro. Bogu Fala.

MAJKA: Da..., Fala Bogu. I mi njon nismo ništa rekli da si bila u bolnici, eto... Sad je sve dobro.

IVANA: Razumin...

OTAC: Bitno da smo tu, svi...

EXT. - JANJINA -

SUMRAK

Automobil staje pred Ivaninu kuću, otac vadi kofere, Ivana gleda oko sebe, pogledava prema velikoj staroj kamenoj kući ( Lenkina kuća ).

EXT. - JANJINA - LENKINA KUĆA - STOP ANIMACIJA -

SUMRAK

Ranija scena sa požarom i Lenkom se djelomično ponavlja. Ivana ulazi u kuću.

***

INT. / EXT. - IVANINA KUĆA U JANJINI - SUMRAK Kamena katnica, Ivanina soba je na gornjem katu, a prozor joj gleda na dvorište. Budi je zvonjava Crkvenih zvona. Ivana ustaje, gleda kroz prozor i tiho se iskrada iz kuće, šeta mjestom.

NARATOR: Nedjeljno jutro lijeno se valjalo malenim pelješkim mjestom. Ulice su bijahu posve prazne samo se zvonjava zvona tromo obijala o kamene kuće. Jutarnje sunce obasjalo je zeleno more vinograda, šum vjetra bistrio je Ivanine misli i bila je sada posve smirena.

Ivana prolazi mjestom i obližnjim šumskim stazama, fotografira prirodu. U jednom trenutku zalazi među neka debela stabla, vrane polete iznad nje uz glasno graktanje, Ivana čuje jeziv glas koji dopire iz šume.

GLAS IZ ŠUME: Ovo je nesretno mjesto, ne ulazi ovdje! Velika nesreća čeka one koji sreću ne nose u sebi. Ne ulazi ovdje!

EXT. - JANJINA - ŠUMSKI PUT PREMA MJESTU - JUTRO Ivana trči prema kući, rukama prekriva uši, plače. Stalno se okreće iza sebe, stiže pred svoju kuću. Pogledava prema Lenkinoj kući, vidi otvoren prozor i začu glazbu koja dopire iznutra. Pali cigaretu pred vratima, čeka par minuta i pokuca. Nitko joj ne otvara pa sama otvori ulazna vrata. Sa vratiju vidi dugi hodnik, friško obojan u žutu boju, kanta sa bojom i ostala oprema za ličenje još stoje odloženi uz rub hodnika, tlo je pokriveno novinskim papirom koji se koristi pri bojanju. Uza zid hodnika naslonjene su slike, koje čekaju svoje mjesto na friško obojanom zidu. Ivana ulazi u kuću, korača hodnikom i podiže jednu sliku. To je slika nje kao malene djevojčice dok se igra na livadi. Ivana potom gleda drugu sliku, ponovo je to njena slika, samo ovaj put je starija. Ivana sa tla podiže jednu od slika koje su bile omotane u karton. Na drugom kraju hodnika otvaraju se vrata, pojavljuje se ženska silueta. 83

LENKA: Sve si to Ti, Ivana...

IVANA: Tetka Lenka?

INT. - LENKINA KUĆA - DAN Osunčani atelje, nutarnji vrt u staklu, kao i u uvodnoj sceni. Ivana i Lenka se grle i ragovaraju.

LENKA: Daj da te vidin dite, odrasla si, kako si lipa, baš kako san te i zamiš’jala. Bogu Fala ne ‘ličiš na svoju ludu tetku.

IVANA: Oh tetka, sličnije smo negoli misliš.

LENKA: Oprosti mi Ivana, oprosti mi sve ove godine, nije bilo dana da nisam mislila na tebe.

IVANA: Zašto mi onda nikada nisi pisala, zašto te nisam smila vidit?

LENKA: Mislila san da je najboje tako. Možda i jest bilo. 84

IVANA: Nije, ne govori to, ne znaš koliko si mi falila, ja san uvik znala da ti nisi ništa kriva.

LENKA: Ne znam više.

IVANA: Pa, pričaj mi...

Lenkin atelje, Ivana sjeda na stolicu za ljuljane a Lenka pak pred platno te ju počne crtati.

LENKA: Bila sam tvojih godina, živila san u Zagrebu, završavala akademiju. Toliko san bila okupirana životon da nisan imala vrimena shvatiti kako nešto nije u redu. Imala san i momka - dvi godine. Volila san ga, nikada prije, niti posli', nisan upoznala nekoga s kin se tako razumila, možda ni on nije...

IVANA: Tko je on?

LENKA: (dok slika ivanu) Moj mentor, mlad, genijalan, oženjen. Podigni malo glavu.

Govori’ je da mu brak dugo ne funkcionira, da se razvodi i da ćemo, kad diplomiran, otić negdi skupa. Do tada smo tribali krit svoju vezu, ipak mi je bio mentor i eto, valjda san to želila virovat. Nalazili smo se u mome stanu, slikali, razgovarali, igrali se, volili. On je znao sve o meni, ja san mislila da znan sve o njemu. Zna je i da ponekad vidin krive stvari, ali kraj njega san uvik bila dobro. To su mi bili najsritniji trenutci života, takvi za koje znaš da će proć... Ostala san u drugom stanju. Rekla san mu posvađali smo se...Reka mi je da san luda kur..., da dite nije njegovo i otiša. Zatvorila san se u stan, sama i bilo mi je sve gore. Čula sam slike kako mi govore grozne stvari, bilo me strah, tako strah. Pobigla san van, lutala gradon posve izgubljena i sama, ne znan koliko dugo. Skupili su me na kolodvoru za par dana, završila san na psihijatriji, vezana.

Lenka slika sve većim žarom dok govori, odjednom prestaje slikat te se zagleda u prazno.

LENKA: Izgubila san naše dite tu noć. Nakon nekoga vrimena tvoj otac je došao po mene, pustili su me doma. Prestala san slikat, jedino što san želila je nestat.

Lenka pogledava Ivanu, nasmije se i nastavi slikati.

LENKA: I onda je moj brat dobio tebe a ja san opet počela slikat. Dosta o ludoj tetki, sad ti, pričaj mi o sebi.

***

EXT. / INT. - JANJINA - KRATKI KADROVI - KRONIKA

NARATOR: Ivana je promatrajući tetku shvatila da i ona samo mora pronaći mir, i da će se smiriti sve, stoga narednih dana nije mislila o ničem. Družila se puno sa tetkom i sa svojima, a izašla je i na jedno piće sa Palunkom. No to nije dobro završilo pošto je Palunko pao tiket na kladionici. POmagala je tetki postaviti izložbu u njihovu mjestu, Janjini. To je tetkina prva ikada izložba u svom rodnom mjestu, a nedavno je rasprodala i postav zagrebačke galerije. Ipak Ivana je odbijala razgovarati o predstavi s bilo kim, tako i sa tetkom.

EXT. / INT. - JANJINA - KRATKI KADROVI - KRONIKA

NARATOR: Božić je bio pred vratima, čak se maleno pelješko mjesto obasjalo čarobnim bojama. Ivana je dakako pročitala ono pismo i kada je spoznala njegovo junaštvo, kao Relje, počela djevojka o Marku razmišljati. Uostalom malo razbibrige joj dobro dođe. Upalila je mobitel nakon gotovo dva mjeseca i počela se dopisivati s Markom... 87

EXT. / INT. - JANJINA - KRATKI KADROVI - STOP ANIMACIJA & IGRANA FORMA - KOMBINIRANO KAO KRONIKA -(*ukoliko se prihvati sugestija za kombiniranim animiranog igranim djelom - ovaj dio je potrebno storibordirati)

Par dana pred Božić i tetkinu predstavu u Janjinu stiže mali Duje, Regoč, da Ivana i on anstave sa podukama. Dječak spava kod tetke Lenke i njih dvoje se izvrsno slažu. Svo troje provode dane šetajući vinogradima, brdima i obalom Janjine. Duji se ovdje jako sviđa jer on neobično voli prirodu.

Učini se Ivani na trenutak da, u tom velikom zagrebačkom dječaku, tetka Lenka gleda nekog drugog dječaka, ali se preplaši te misli. Ivana, onako kako je i naumila, odagnala od sebe sve teške misli i živi samo srcem, prepuštena djetinjem i nevinom ushitu jednostavne sreće. Božić je dolazio ali dani su bili i dalje topli, Marko ju je nasmijavao svojim sve boljim dosjetkama a tetkina izložba bližila se svakog dana. Djevojka nije od tada imala deluzije.

Na dan izložbe, dan pred Božić, sve je bilo savršeno. Brojni ljudi su prihvatili Ivanine rukom vezene pozivnice i došli čak iz dalekog Zagreba. Bili su tu čak i neki profesori koje je Ivana i sama poznavala sa akademije, čak se pribojala da ne sretne i kakvo neželjeno lice. Dvorana u Janjini vrvjela je ljudima, ali Ivana je do zadnjeg trenutka oklijevala sama ući unutra. Stajala je pred ulazom i pozdravljala goste a Regoč je sjedio pored nje.

Bojala se ući, što od straha od poznanika, što od slutnje vlastite zavisti u kutku srca. Ovako je to sve trebalo i za nju izgledati. I kako ovo pomisli sva se zatrese jer joj se učini kao da je glas Bjesa opet čula. Mnoštvo glasova zvučalo je poput zlokobnih zrikavaca. Osmijesi i osude dopirale su iz njihovih riječi. Ivana ipak skupi hrabrost i uđe. Ponosna i vitka kao breza, u dugoj crvenoj haljini kao davna ruska princeza. Hodala je visoko podignute glave, kao labudica, samo da bi strah u sebi skrila. No kako je ušla u 88

dvoranu i osjetila poglede na svojoj mladoj i toploj koži, kada je čula onaj prvi bjesni šapat, sve slike počele su se miješati. Tamni dim i miris sumpora dvoranu obuzeo. Hladnoća pod prstima i zvuci plamene buktinje u blizini. Opet konobarice postale vile zatočnice a bjesovi se uzmahnitali po dvorani, kao da svijet oće srušiti.

Pogleda preplašena djevojka u maloga Duju, kada kraj nje Regoč stisnut stoji i glavom strop probija. Gura one bjesove male sa sebe i pogleda Ivana bolje i vidje tada da svi su ovdje. Eno Palunko gleda slike mora i prati rezultate. Eno i Jaglenca i Rutvice, i Toporka i svih devet Javorčića. Svo ono dobro u nama i svo ono loše vidi djevojka pred očima. I to je najveća predstava, život - ako ga vidimo.

Snažno svjetlo obasja dvoranu pred njenim očima i odagna onu silnu tamu odakle je i došla. Utihnuli bjesovi, smirila se djeca, a svjetlo se zlatno Ivani približi.

Piskutav i strašan ton pokida zlaćanu tišinu, to Ivani zazvoni mobilni u torbici.

INT. - JANJINA - DVORANA - KOMBINIRANO STOP ANIMACIJA & IGRANI KADROVI - NOĆ

Ivana vidje da je Marko i poželi mu se javiti, premda pred njom pleše svo dobro i zlo svijeta, premda joj se tajna sudbine približava, Ivana poželi razgovarati sa Markom, pa se javi. Animacija, čuje se Markov glas kako se javlja na mobilni dok joj svjetlo Svarožića u dvorani prilazi...

IVANA: (sada ponosno stane pred svjetlo svarožića božića i upita ga) Zašto mi ovo radiš? 89

S telefona pak odgovara Marko, već pomalo naviknut na njenu toplo-hladnu igru, koji smatra da se Ivana njemu obratila i muški odgovori;

MARKO: Valjda samo slušam svoje srce...

I kako to čuje sjeti se Ivana što joj je Svarožić i prvo rekao da joj je sa predstavom, i u životu činiti. Slušati svoje srce. Slušaj svoje srce I kako to spozna nestade svih slika iz njene glave i dvorane u Janjini. Ivana je osjećala kao da je ozdravila. Tetka je vidjela da se djevojka čudno ponaša i pohitala do nje, dok ju je Regoč, sada opet Duje, pridržavao.

NARATOR: U njihovim druženjima narednih dana Ivana se povjerila tetki za sve što je, i kako bilo. A pogotovo kada je pričala o sirotoj ženi Palunkovoj i Kosjenci maloj, tetka Lenka tvrdoglavo odluči da će Ivana postaviti predstavu. Novac, nakon uspjeha i izložbe u Janjini, nije više bio briga, ako je Lenki on to ikada i bio. Regoč se oduševi idejom da Ivana ipak postavi svoju predstavu i djevojka obeća da će razmisliti...

No, nakon što je razmišljala jedno tri sekunde čula je srce kako udara i...

***

EXT. / INT. - JANJINA - KRATKI KADROVI - STOP ANIMACIJA & IGRANA FORMA - KOMBINIRANO KAO KRONIKA -(*ukoliko se

prihvati sugestija za kombiniranim animiranog igranim djelom - ovaj dio je potrebno storibordirati)

Božić je već prošao a družini su se u međuvremenu pridružili i dragi gosti. Naime Ivana je dogovorila sa malom Azrom i njenom majkom da ih posjete, rekavši kako predstava ipak ide i da treba njenu pomoć.

Ivana se vratila u dvoranu u Janjini dok je njen službeni fbook dečko Marko najavljivao skori posjet. Palunku, koji je družinu vozao od kuće do dvorane, neobično se svidjela bosanka Alma. Čak je curicu poveo na jednu svoju vožnju i majku pozvao na večeru u Ston, naime prošao mu je dobar tiket na kladari.

Tetka Lenka se družila se Regočem koji se posve zaljubio u Pelješac, ipak ponekad bi ga Ivana uhvatila sjetna. Slutila je ona u svome srcu da dječaku nedostaje njegov dom, njegova soba, park i roditelji koji su se vratili sa skijanja. Morila ju je i dalje pomisao da bi Regočev skori odlazak mogao utjecati na tetku Lenku, jer njih dvoje su se bili jako zbližili. Ona mu je radila palačinke za svaki doručak a mali krkan voli palačinke.

Naposljetku dječak će se vratiti kući, ali ne prije nego uvježba svoju ulogu. Naime Ivana je odlučila da će baš Duje igrati u predstavi, kao i Palunko i njegova, ne još, žena Bosanka sa malom Azrom. Igrati će i Lenka i majka i otac i cimerica i svatko koga joj je srce ukazalo. A predstavu, predstava će biti sve kako je i bilo, u današnjem vremenu, u njenom životu.

Postići će time baš sve što je htjela, samo što ranije nije znala kako.

Za praznike navratila i cimerica Guja sa svojim novim dečkom / sinom iz šume Striborove, da uvježba ulogu. Sa njima je došao i dečko Relja, Marko.

Marko pomaže Ivani sa medijima ali većinu se vremena ljubakaju po selu. Ivana u tim njihovim šetnjama, dok svi žive zajedno kod Lenke, primijeti da se zaljubila u njega. I od svih čudesa koje je vidjela, a vidjela ih je, ovo joj je bilo najveće. Da je ona

pala na fore ovog George Clooney foliranta s filozofskog, grozno, pravo čudo ljubavi.

A kako je ljubav zarazna to su Palunko i Alma neki dan bili gledati kuhinje za njegov stan. Svašta se po selu priča. Družina svakog dana šeta Janjinskim pitoresknim krajem, radi na predstavi i život je skroz OK ako poslušaš srce.

Predstava, kao i sve ostalo, napreduje začuđujuće brzo, glumci su zaista kliknuli sa ulogama a tetkin uspjeh olakšao je mnogo stvari.

Regoč se krajem praznika vraća u Zagreb, zajedno sa Markom, cimericom i njenim dečkom. Lenka je bila tužna što dječak odlazi ali preživjela je to, a Duje se obradovao svom domu. Kao i veliki Regoč Legengradu. Alma i mala Kosjenka su pak ostale, eto toliko.

svira "Imagine"

INT. - JANJINA - LENKIN ATELJE - JUTRO

Proljeće na Pelješcu uvijek da sve od sebe. Lenka i Ivana razgovaraju o skorašnjoj predstavi. Sva se postava vratila u Janjinu gdje je Ivana odlučila imati premijeru predstave.

IVANA: Bez tebe ništa ne bi uspila.

LENKA: Ni ja bez tebe Ivana.

NRATOR: Znala je Ivana što Lenka misli, razumjele su se oduvijek bez previše riječi. Gotovo 92

svaka Lenkina slika bila je slika djevojke, svaka ta slika bila je drugačija, svaka ta djevojka bila je posebna, ali sve je to uvijek bila ona.

LENKA: Tvoj otac donosio mi je fotografije u bolnicu, ali fotografije su loša utjeha kada ti netko tako nedostaje. Zato sam te crtala, samo tada sam osjećala da si opet pored mene. Ako sam te željela nasmijati, nacrtala bi ti osmijeh, tvoje usne sam slikala da mi govoriš, samo pogled je uvijek tvoj.

IVANA: Žao mi je tetka što te nisam pokušala posjetiti, znaš to.

LENKA: Sve da si i pokušala, bilo bi uzalud. Na zatvorenom djelu bolnice primamo vrlo malo posjetioca, a ja sam obećala da te neću primiti. Sve što sam ikada voljela uništeno je, oduvijek sam privlačila i izazivala kaos, i kada su me nakon požara proglasili opasnom po sebe i okolinu osjetila sam i olakšanje. U bolnici ti nisam mogla nauditi.

Marko se pobrinuo da premijera, čak i u dalekoj Janjini bude medijski popraćena. Kolege sa fakulteta i profesori rado su komentirali njen rad i karakter, a o terminu 93

zagrebačke premijere već se naveliko pričalo. Ivanu ipak ta nenadana pozornost nije previše smela, zapravo više se nije bojala ničega.

NARATOR: Dvije velike kulturne postave u malenoj Janjini u svega par mjeseci oživjele su taj uspavani gradić. O malom mjestu se ponovo čulo i pisalo a sva ljepota tog zanosa kulminirala je sa danom Ivanine predstave.

Dvorana je bila dupkom popunjena. Djeca iz osnovne škole, novi školski kolege male Kosjenke koja se upisala u školu u Janjini, došli su pogledati svoju prijateljicu.

Regočevi roditelji zanovijetali su fotoaparatom, pojašnjavajući slučajnim prolaznicima kako njihov sin igra u predstavi, da je mali čudo i još da je glumački gen naslijedio sa njegove/njezine strane obitelji - ovisno o tome tko je pričao.

Sindikat vozača autobusa došao je pak popratiti neobičan rad kojim im se kolega Palunko redovito hvalio. A došli su pogledati i njegovu žensku iz Bosne, baš ga je krenulo, kurbinoga sina, zadnju godinu...

Na pozornicu je prvo izašla baš ona, Ivana, listajući staru knjigu.

IVANA: U ljudima više ne vidim iskrenost, niti u životu čuda koji bi ga činil vrijednim ushita duše. Svaka godina u Zagrebu bila je godina nove neizdržive patnje i samoće. 94

Moje studiranje u Zagrebu ... sva ta laž, taštine, koje su se predamnom prostrle ... Svi ti "ozbiljni" "Ugledni" pokvarenjaci i kradljivci mladih života. Svi su se rugali na spomen "Priča iz davnina". Svi su se rugali našoj najvećoj spisateljici ...

Ivana Zastane na tren, gleda u publiku.

Fade u scene u restoranu sa prof. Dubravkom. S profesorima na ADU. DUBRAVKOVO pohotno lice u krupnom planu.

Zatim scene predstave - izmjenjuju se brzi kratki kadrovi stop animacije i igrane forme. Nadrealno prikazani na granici sna i jave, mješani sa prizorima iz Janjine, sa pozornice, iz Zagreba, prijašnji kadrovi iz filma....

INT. - JANJINA DVORANA - NOĆ Povratak prikaza u dvoranu i na Ivanu koja stoji ispred zastora

IVANA: Kakvi su to ljudi koji se rugaju najboljima među nama.

Potom se povlači zastor, svijetla se gase a iza pozornice čuje se režanje i vrištanje bjesova.

Plava svjetlost obasja pozornicu, razmiču se zastori a Ivana i Marko (Relja) sjede na tratini, puše nekakav bong i gledaju u zvijezde. Potom nagla svijetlost i svi likovi izlaze na pozornicu, a Relja tone u tamu...

NARATOR: Svi su bitni časopisi i portali prenijeli vijest o mladoj umjetnici, koja je bez sa grupom talentiranih amatera, prodrmala učmale daske hrvatskog kazališta. O njoj i njenom asketskom putu do umjetnosti, bez ustupaka. Kada bi je pak pitali za komentar ove zaista drugačije predstave Ivana bi samo kratko odgovorila kako je slušala srce. Njena skromnost još je više zagolicala maštu onih koji i dalje vjeruju u umjetnost kod Hrvata, no neke se i nije baš dojmila. Profesor Dubravko, onaj kojeg se o tim stvarima pita u Zagrebu, nazvao je predstavu šarlatanskom i izjavio kako neće dopustiti da zagrebačka kazališta spadnu na nivo seoskog amaterizma.

KRAJ ***

ODJAVNA ŠPICA

Marko je postao domaći u Janjini, sa Ivaninim starim ode na ribe. Lenka i majka zakopale su sjekire, a stara je čak zamolila Lenku da je naslika.

Scene idiličnog života na Pelješcu. Kratki kadrovi u kojima se vidi kako Ivana skicira predstavu za izvedbu u Maksimiru.

ZADNJI KADAR SAM KRAJ ODJAVNE ŠPICE I FILMA:

EXT. - MAKSIMIR LIVADA - NOĆ Družina se držala za ruke dok je prilazila publici, svi su bili očarani dok su se čarobno i ljudsko izmjenjivali u živopisnim scenama u začaranoj maksimirskoj šumi. Kosjenkina mati pjevala je nježno poput slavuja, a vjetar se opet umirio kako bi ju čuo, Duje je stajao onako velik i ponosan pred ljudima, kao da će ih svaki čas obgrliti svojim rukama kao jablanima. Cimerica Guja odigrala je zaista snažnu ulogu, premda je malo pretjerala sa dekolteom. Ivana je bila mirna kao nikada do sada. Njene misli neobično su lako, tu među pticama i drvećem, nalazile put do onog dobrog u ljudima.

INT. - BOLNICA - DAN

Čuje se udarac zalupljenih vrata. Jarko bijelo svjetlo zaljepljuje.

Lenka sjedi i slika u bijeloj prostoriji. Upravo je završila sliku mlade žene, vitke i ponosne, sa knjigom pod prstima. Nasmijala se i sama dok je gledala u njene sretne usne.

KRAJ