Ljepota (Beauty)

ljepota

INTERVJU Elena Crnalić, curvy model

INTERVJU Ema Janković, plesačica

INTERVJU Leonarda Komen, modna blogerica

INTERVJU Jelena Cupar, fotografkinja

INTERVJU Aleks Jakšić

INTERVJU Ruby Karp

INTERVJU Laura Zalenga, fotografkinja

INTERVJU Mateja Ibrišević

Selfie ČLANAK

Monica Heisey INTERVJU

Jason Feifer INTERVJU

Pokaži mi što ti se ne sviđa na tvojem tijelu FOTO SERIJA

INTERVJU Valerie Towels

INTERVJU Liberta MIšan

INTERVJU Toni Flego FOTO SERIJA

RIJEČ UREDNICE

Nakon što sam izabrala temu diplomskoga rada, nisam znala otkuda početi; ljepota je jako širok i nejasan pojam. Željela sam intervjuirati osobe koje bi mi mogle reći svoje mišljenje o ljepoti, ali prvo ih je trebalo pronaći.

Ono što sam naučila je to da uvijek treba pitati jer najgore što se može dogoditi je da netko kaže „ne“ ili da ne odgovori na e-mail.

Hvala obitelji na potpori tijekom studija i svima koji su sudjelovali u izradi diplomskoga rada jer se u protivnom uopće ne bi ostvario!

Na fotografski projekt Pokaži mi što ti se ne sviđa na tvojem tijelu svi su pozitivno reagirali. Zanimljivo je što drugi ljudi, promatrajući te fotografije, na prvi pogled ne shvaćaju čime je fotografirana osoba nezadovoljna. Radi li se o kosi, uhu ili vratu?

To je vrlo indikativno jer ono što se nama može činiti kao veliki problem ili nedostatak drugi uopće ne primjećuju ili to ne vide kao manu.

Pojam ljepote varirao je i – varirat će – u povijesnim razdobljima i različitim kulturama. Nadam se da će vas ovaj časopis potaknuti da preispitate vlastito poimanje lijepoga i otkuda ono proizlazi.

I, naravno, selfie away! (c) fotografije na naslovnici intervjua s Emom Janković: Tina Kadoić (c) fotografije na naslovnici intervjua s Leonardom Komen: Petra Gugleta (c) fotografije na naslovnici intervjua s Jasonom Feiferom: Đanino Bubola

EMA JANKOVIĆ

plesačica na Trinity Laban akademiji u Ujedinjenom Kraljevstvu

Kako si se i kada počela baviti plesom i što kod njega toliko voliš da te potiče da se njime nastaviš profesionalno baviti?

Plesala sam od malih nogu, iako je to više igra kad imaš tri godine u baletnom studiju gdje je glavni pokret trčkaranje i držanje imaginarne lopte. Ritmičkom gimnastikom bavila sam se pet godina i s jedanaest krenula na ples. Odlučila sam se baviti profesionalno plesom otkada sam provela godinu dana u Americi gdje sam pronašla neku ovisnost o dvorani i u radu. Budući da sam saznala da sam upala na akademiju još tijekom četvrte godine srednje škole, to je nekako prevladalo.

Prvi izbor bila mi je fizika, i da nisam prošla na akademiji sad mislim da bih upisivala smjer astronomije.

Oduvijek sam plesačice smatrala prilično samouvjerenim osobama jer su svjesne svojega tijela: njegovih mogućnosti i granica. Kako ta percepcija utječe na tvoj odnos prema sebi?

Sama činjenica da plešem svaki dan daje mi samopouzdanje da mogu svašta pretrpjeti. Najljepši dio suvremenoga plesa, i trenutno za mene smjera fizičkoga teatra, jest da svaki dan možeš ispustiti emocije. Dvorana je sigurno mjesto gdje se možeš smijati, plakati, ponašati se kao luđak, doslovno plesati sa zidom, uživati u glazbi kao da si sam, a okružen si ljudima.

Vjerujete jedni drugima kao tim i nema osuđivanja. Dopustiš si da budeš malo dijete, i adolescent, i baka.

Samouvjerena sam zbog toga što istražujem sve dijelove sebe svaki dan, znam tko sam i svjesnija sam sebe i drugih i izvan dvorane. Znam u čemu sam dobra, u čemu nisam, što moram popraviti, i prije svega znam da sam okružena ljudima koji su u nekome spektru bolji od mene i od kojih uvijek mogu nešto naučiti. Mislim da su samopouzdanje i neka vrsta poniznosti i poštovanja prema drugima oko sebe jednako važni te ih je važno pravilno balansirati. Ego ne smije biti vodilja (iako ga svi imamo i važan je dio nas) jer smatram da to pokazuje više slabost nego snagu. Što najviše cijeniš kod sebe?

Jako volim to što radim i zato se nikad ne čini kao posao.

Mislim da su samopouzdanje i neka vrsta poniznosti i poĹĄtovanja prema drugima oko sebe jednako vaĹžni te ih je vaĹžno pravilno balansirati.

LJEPOTA

je u oÄ?ima promatraÄ?a.

Za mene je ljepota neka osoba ili njezina energija.

Uspoređuješ li se s drugim plesačima/plesačicama?

Naravno da se uspoređujem, od toga ne možeš pobjeći. No dok mi to služi kao sredstvo za učenje od drugih ljudi, a ne kao sredstvo ponižavanja same sebe ili drugih čak je i zdravo: kao stalan podsjetnik da nikad ne smijem prestati raditi na sebi.

U zanimljivoj knjizi Body Styles Teda Polhemusa naišla sam na odlomak koji govori da ‘stvarno tijelo’ (ono materijalno, lišeno socijalnoga konstrukta) ima svoje limite, a da kroz umjetničku reprezentaciju ono ‘priča priču’. Kako doživljavaš ‘pričanje priče’ u plesu (koreografiju, vlastiti osjećaj tijekom plesa, pokrete, samokontrolu)?

Sve navedeno, čak i kad pričaš tuđu priču (koreografiju ili ideju koja je istražena kroz pokret), moraš ju povezati sa svojom osobnom pričom i osobnim iskustvima jer inače ta priča neće doprijeti do publike.

Unutarnja je koreografija jednako važna kao i vanjska.

U kojoj mjeri smatraš da mediji utječu na oblikovanje našega mišljenja o onome sto je ‘lijepo’/’ružno’, ‘poželjno’/’nepoželjno’, ‘idealno’?

U velikoj mjeri, ali ako kritički razmišljam to nije niti toliko bitno. Nije me sram reći da mi se često sviđa ono što je popularno, u glazbi, plesu, čemu god, ali isto tako nije me sram reći da mi se sviđa i da obožavam nešto što je ostalima glupo ili smiješno.

Koliko na tebe osobno utječu (ili su utjecale) takve vrste poruka dobivenih kroz časopise, TV, reklame, internet?

Ovisi kako u čemu i u kojem aspektu života. Ponekad mi pomažu da učvrstim svoje osobno mišljenje, nekad da uzmem u obzir tuđe, što ne znači da je ikoje od toga krivo, samo drugačije. Što za tebe označava pojam ljepote?

Ljepota je u očima promatrača. Za mene je ljepota neka osoba ili njezina energija.

ELENA CRNALIĆ kako je biti curvy model

Svoju sam karijeru modela započela 2012. godine prijavivši se na Simone Perle Curvy Couture Model Search.

Natjecanje je bilo namijenjeno curvy* modelima (onima koji nose brojeve EUR 40 i veće) koji bi nosili njihovu novu kolekciju donjega rublja. Dizajneri i vlasnici ovoga francuskog brenda shvatili su da se njihova prodaja uvelike povećala čim su počeli koristiti curvy modele.

Na natjecanju je bilo dvjesto djevojaka od kojih sam uspjela ući u top 30 i zatim u top 5!

Predstavnici brenda tražili su djevojku koja utjelovljuje ženstvenost, samopouzdanje i ljepotu te koja bi uz to mogla biti i ambasadorica pozitivne slike o tijelu.

Natjecanje mi nije donijelo pobjedu, već ugovor s prestižnom autentičnom australskom modnom agencijom BGM Models. Bila sam nevjerojatno sretna jer mi je ta prilika otvorila mnoga vrata u modnoj industriji. To je definitivno uvećalo moje samopouzdanje i ljubav prema mojemu tijelu.

Prije natjecanja nisam bila previše zadovoljna izgledom svojega tijela. S osamnaest sam godina dobila priliku potpisati ugovor s jednom od najvećih australskih modnih agencija. To se nije dogodilo jer su mi rekli da moram izgubiti tri veličine u samo dva mjeseca! Nakon tog incidenta moje se samopouzdanje dramatično smanjilo. (*curvy modeli se na hrvatskome jeziku prevode kao plus-size modeli, ali koristim termin curvy jer ga modeli preferiraju naspram plus-size)

Kad je započelo natjecanje mnoge su me predivne djevojke podržavale u onome što radim i odlučila sam voljeti sebe zbog toga tko jesam i održavati tijelo zdravim redovitim vježbanjem te konzumiranjem SVE hrane.

Mislim da mediji kao što su časopisi, modni katalozi i televizija imaju GOLEM utjecaj na percepciju ljepote i tijela. Neki časopisi, poput Cosmopolitana, napokon su počeli koristiti curvy modele u svojim modnim pričama i editorijalima. No samo rijetki časopisi to rade!

Ljudi su različitih oblika i veličina i mislim da bi mediji trebali biti odraz toga.

Korištenjem samo fotografija modela uobičajenih veličina mnoge tinejdžerice i žene misle da je samo to prihvatljivo i da se trebaju promijeniti kako bi se uklopile. Zbog toga se i javljaju mnogi psihički problemi i poremećaji u prehrani.

Časopisi sadrže mnogo članaka o tome kako ‘izgubiti težinu’ u 10 dana ili kako ‘biti sretnija ti’ (što UVIJEK uključuje gubitak težine i nevjerojatno fotošopiranu fotografiju modela kako sjaji od sreće u svojemu bikiniju)! Što mlade djevojke i žene misle o tome?

Mnoge vjeruju da trebaju ići na dijetu i slijediti ostale upute iz časopisa kako bi bile sretne i izgledale dobro kao model iz časopisa. Znam da sam i ja to mislila kao tinejdžerica. Nije bilo curvy žena na stranicama časopisa koje bi mi mogle biti uzori i čije bih savjete mogla slijediti.

Ista je stvar i s televizijom. Novinari izvještavaju kako je neka poznata osoba izgubila određenu kilažu i nakon toga ju kritiziraju ako opet dobije par kilograma. Mnogim su ženama te poznate osobe uzori i kad uvide da mediji smatraju neprihvatljivim tih ‘par kilograma viška’, počinju tražiti mane i na sebi.

Sretna sam što tinejdžerice i mlade djevojke napokon imaju nekoga tko im može biti uzor (pogledajte samo Robyn Lawley, nije li predivna?). Časopisi napokon počinju slaviti različite oblike i veličine tijela, ali i različitu životnu dob. Nadam se da će ovo potaknuti žene da počnu vjerovati da su predivne bez obzira na godine ili oblik. > Elenin svakodnevni život možete pratiti na http://facebook.com/ElenaCrnalicBgmPlusSizeModel

leonarda komen modna blogerica

Bok, Lea! Kako si započela sa svojim blogom o modi?

Prije dvije sam godine slučajno vidjela fotku na netu i ispod nje navedeno ime jedne modne blogerice. Nisam jedna od onih osoba koje su samo slijepo slijedile modu i modne blogove i odjednom se odlučila otvoriti blog.

Imala sam petnaest godina i otvorila sam blog bez razmišljanja, u deset minuta smislila ime, skroz spontano, a inače nisam spontana osoba tako da je to bilo dosta čudno. Na početku nisam stavljala svoje fotke jer s petnaest godina ne možeš biti potpuno siguran što želiš, a onda sam, nakon nekoga vremena, počela sa svojim fotografijama i to se, prema statistikama, pokazalo kao najposjećenije, stoga sam i nastavila u tome smjeru.

Kakvi su bili komentari?

Komentari su uvijek bili dobri. Na pedeset komentara jedan je loš, tako da me taj jedan jednostavno ne dira. Ti ‘loši’ komentari nisu npr.: „Kakva ti je to kosa?!“ nego: „Ne objavljuješ dovoljno često!“ ili: „Kopiraš druge blogere! “ Svatko ima svoje mišljenje o svemu, nije me strah konstruktivnih kritika jer znam što radim. Kad radiš nešto kreativno, ne može se to svima svidjeti. Ne sviđa se svakome neka pjesma, neko umjetničko djelo, svaka haljina; to je normalno, uvijek će postojati ljudi kojima se neke stvari neće sviđati. Takve su stvari prirodne i ne obraćam preveliku pozornost na neke loše komentare, iako ih nema. Čak i ako se tebi nešto ne sviđa, to ne postoji zato da se TEBI sviđa.

Da, i često mi moje prijateljice kažu: „Kako možeš?! Kako možeš to raditi?! Kako možeš sebe medijski eksponirati na taj način?! Kako možeš svima dati do znanja kako se oblačiš, tko si, o čemu razmišljaš, što ti se sviđa?!“ Cure koje mi to govore toliko su lijepe i lijepo se odijevaju – i ne govorim to samo zato jer su mi prijateljice pa čim ti je netko drag ti je i lijep – ali toliko su nesigurne u sebe i strah ih je mišljenja osoba koje nemaju nikakve veze s njima i opsjednute su tim mislima. Čak im dečki nisu toliko bitni, već reakcije drugih cura, kao: „Što je ona rekla?! Kako je ona mogla to reći?!“ Slučajno smo došle do ove teme o kojoj sam nedavno pričala s prijateljicom koja mi je rekla da joj nije bitno što dečki misle, već što cure misle o njoj kad ju vide na ulici.

U tome i je stvar, jer dečke nije briga jesu li ti noge obrijane, imaš li rumenilo ili bronzer.

Ne zanimaju ih toliko ti detalji. U subotu smo bili vani i ja sam odjenula haljinu golih leđa: nije tu bilo cica ni guzica!

Svaka čast! Meni uvijek bude hladno.

Nije bilo hladno, bilo je vruće za poludjeti! Bila sam u kaputu i svi oko mene komentiraju kako im je hladno, a ja cijelo vrijeme želim otići negdje da svi vide kako lijepu haljinu imam. Nije bila stvar u tome ‘kako sam lijepa danas’, već u sigurnosti i samouvjerenosti koju sam imala u tome trenutku. Sviđalo mi se kakve sam poglede dobivala, a neki uobičajeni ženski atributi nisu bili na vidjelu. Osjećala se potpuna energija i elegancija.

Dok sam bila u toj haljini, osjećala sam sigurnost i ne kažem da to čini osobu, ali kad, na primjer, cura stavi štikle deset je puta samouvjerenija. To su neke male stvari zbog kojih se ona osjeća dobro.

Razmišljala sam zašto je curama više stalo do mišljenja drugih cura i čini mi se da se to nadovezuje na onaj mit o tome da je ‘žena ženi vučica’, što se neprekidno održava kroz različite medije. Čitala sam nedavno stare brojeve časopisa OK! iz 2001. i 2002. godine...

Ajme! Kad to pročitam! To je kao teen magazin i trebali bi ga čitati tinejdžeri od petnaeste do osamnaeste godine.

Ja sam ga čitala s dvanaest.

Da, to zapravo samo čitaju ljudi koji imaju dvanaest – trinaest godina. Stvari koje su u tome toliko su glupe... „provjeri sviđaš li mu se“. Znam već napamet sviđam li mu se ili ne!

U tom razdoblju kad sam čitala te časopise, bili su mi wow. Sve sam čitala: Saznaj tko ti se sviđa, Saznaj sviđaš li se ti njemu, Horoskop za ljeto, Zgodan frajer, Osvoji Talijana, Osvoji Francuza, Osvoji Nijemca... A ja imam dvanaest godina, zar ja stvarno trebam osvajati?

Ne znam ako ju gledaš, ali počela je nova sezona Girls...

Girls!

Da, izašle su prve dvije epizode.

Obožavam tu seriju jer je tako realna! Mislim da bi ju trebala pogledati ne svaka cura nego svaka mama svake tinejdžerice ili dvadesetogodišnjakinje, da vidi koliko je to trenutno usrano s dečkima i poslovima, i pronaći tko si, i budžet, i doslovno sve.

One ne znaju tko su, završile su faks, imaju do dvadeset pet godina i ne znaju što će sa sobom.

Meni je dobra zato što je potpuna suprotnost od Seksa i grada: u podne idem piti koktele i nakon toga ću potrošiti šesto dolara na nove manolice, ali sam novinarka u časopisu.

U seriji Girls vidi se kako nitko zapravo ne zna što će raditi, čime se baviti, svi su tako nesigurni i to je prilično realno prikazano.

Imam sestru koja je jedanaest mjeseci mlađa od mene, što znači da imam najbolju prijateljicu od 0 do 24 i to većini cura zvuči kao san snova. Nikad mi nije bilo stalo do toga kako moje prijateljice izgledaju, bilo mi je stalo osjećaju li se one dobro. Ne želim slušati o tome koliko je ona smršavjela, koliko je jela, i mislim da je upravo u tome stvar – nitko neće primijetiti da si se udebljala ili smršavjela ako ti to konstantno ne govoriš. Naravno, ako se udebljaš trideset kilograma, primijetit će svi, ali... Što se tiče kila, nisam nikad imala problema s time, ali ne mogu reći da mi se skroz 100 % sviđa moje tijelo.

To je jedno od pitanja koje sam ti ionako namjeravala postaviti. Kako se generalno osjećaš u svome tijelu, u svojoj koži? Misliš li da se to tijekom godina poboljšalo?

Tijelo ti se tijekom puberteta mijenja, dobivaš bokove i grudi. Nikad nisam bila sramežljiva osoba, nikad nisam mrzila svoje tijelo ili htjela smršavjeti. Mršavica sam, tako da nemam taj problem s kilogramima, ali.. ima predivnih žena na svijetu, ima toliko lijepih žena kojima se toliko divim. No nemaju sve 185 cm visine i ne možeš sebe, curu koja ide u srednju školu ili na fakultet, uspoređivati sa ženama koje RADE za to. One samo to rade, one moraju biti takve. Prirodno su prelijepe, ali ne izgledaju sve tako. Ne postoje ružni ljudi, nego samo ljudi koji ne iskorištavaju svoj potencijal. Što misliš o standardima ljepote koji se nameću putem medija?

Mislim da su vrlo relativni jer ih ne percipira svatko na isti način, ali naravno da postoje ti neki standardi ljepote, iako su JAKO relativni. Nije svakoj curi Brad Pitt zgodan.

Nekome je zgodan...

Ryan Gosling!

Ha-ha, nismo se baš odmakle, ali da. Meni je moj bivši dečko u tom trenutku, u tim godinama, bio prezgodan. Sad mi više nije toliko jer je njegova osobnost prevladala.

Mojoj sestri nije bio zgodan, a sestre smo, slično se oblačimo i volimo slične dečke.

Ta je stvar jako relativna i delikatna i ne percipira ju svatko na isti način. Ne moraš se brinuti da si svima lijep jer to nije moguće.

Uvijek će netko biti ljubomoran na tebe, ili si nekome jednostavno neprivlačan.

Neki ljudi podnose kritike na jako dobar, a neki na jako loš način. Ako ti netko kaže: „Meni je ova Leonarda Komen odvratna, pogledaj kako se oblači, pogledaj kakve ima sise, pogledaj kakvo ima dupe.“ Daj, pogledaj sebe! Ne znam kakvi ljudi ostavljaju takve komentare i ako netko može na taj način komentirati, kakva je ta osoba?

Sam komentar govori više o osobi koja ga daje nego o onoj kojoj je upućen.

Najbolje je pokušati se okružiti ljudima koji te vole, kojima si privlačna i koji misle najbolje o tebi i za tebe. Sve je stvar sreće. Sreća nije situacija, sreća je izbor. Možeš biti sretan ili ne moraš, ali to je na tebi; nije to stvar tvojih postupaka, tvoje sudbine, financijskoga stanja, obitelji, prijatelja, dečka... to je način na koji percipiraš stvari.

Način na koji se držiš privlači ljude – koliko god zvučalo kao klišej: „Joj, ljudi vole osobe koje su nasmijane i samouvjerene, kojima nije stalo do tuđih komentara, kojima je stalo kako izgledaju, ali im to nije primarno.“ To može zvučati kao naslov iz Cosmopolitana, ali je istina i nema toga zgodnog dečka s kojim mogu biti godinu – dvije, a koji mi ne privlači karakterno. To vrijedi i za cure, i za dečke, i za prijatelje i prijateljice. Ne možeš fejkati neke stvari. Možeš fejkati frizuru i šminku, način na koji se oblačiš, ali kakav si uistinu, ne možeš.

Kako gledaš na druge blogere i blogerice? Često ne možeš saznati je li to prava osoba. Ne poznaješ ju, ne možeš znati je li uistinu onakva kakvom se prikazuje.

Možeš dobiti samo dojam o njoj kroz to što prikazuje.

To je sve stvar povjerenja. Ovisi o tome misliš li da sam ja stvarno takva kakvom se predstavljam na blogu ili nisam. To je stvar za koju se nikad sa sigurnošću neće moći reći: „Da, to je ona“, ili: „Ona sve fejka.“ Sigurno neke stvari i nesvjesno idealiziramo, ali nije to nužno loše. Loše je ako se namjerno pokušavamo prezentirati na neki drukčiji način, prikazati sebe onakvima kakvi nismo samo zato što želimo neku reakciju ili prihvaćanje.

Gledam na svoje čitatelje kao na ljude, kao na svoje prijatelje.

Moji se prijatelji sa mnom druže i pričaju te me poštuju zbog mene same. Ljudi koji me prate isto tako me poštuju zbog onoga što radim, načina na koji se ponašam i na koji se predstavljam na blogu. Čini mi se toliko nepravedno sebe predstavljati kao nešto što nisam, kad imam cijelu tu hordu ljudi koja me prati i koja misli da sam to ja, a ja to mogu biti ili ne moram. Čini mi se toliko nepošteno da to fejkam. > Čitajte i gledajte Lein blog na http://soffisinglesstyle.blogspot.com

jelena cupar priÄ?a o autoportretima i boudoir fotografiji

Jelenu sam upoznala 2011. godine kada joj je zatrebao model dok se pripremala za prijemni ispit. Od toga smo dana počele puniti naš Facebook inbox i tipkati o životinjicama, fotografiji, ljubavi prema finoj hrani i svemu što nam se (ne) sviđa. Kao kreatorice autoportreta ubrzo smo shvatile da se dobro razumijemo i dijelimo slično viđenje svijeta. Umeđuvremenu je Jelena završila trogodišnji smjer Multimedije, oblikovanja i primjene i dalje se intenzivno nastavila baviti fotografijom.

Volim raditi s njom jer smo jedna drugoj model i svaki put kada se vidimo napravimo nešto spontano, a da nam pritom nikada nije bitno hoće li to ispasti ‘dobro’, već samo da se zabavimo – pa što bude!

Jelena, što te privlači kod ljudi i zašto si se većinom fokusirala na fotografiranje portreta?

Iskreno, ne znam. Nikad me nije toliko privlačio fizički izgled koliko povezivanje duhovnoga i nematerijalnoga s fizičkim izgledom osobe. Ne ciljam konkretno na neki stil življenja, nego na crte lica, teksturu kože... Neki osobni kompleksi i rješavanje osobnih frustracija potaknuli su me da se više fokusiram na ljude, da ih pokušam shvatiti nastojeći istodobno razumjeti samu sebe.

Slažem se, meni se isto tako više sviđa nešto što je zanimljivo na osobi.

Da, nema tu proučavanja tijela po nekoj definiciji savršenoga i idealnoga, jer svako je tijelo idealno. Fizički izgled nije važan, osim ako nisi u industriji ljepote pa moraš biti unutar njihovih pravila.

Zašto sebe toliko puno fotografiraš? Što ti je kod sebe najzanimljivije?

U fotografiji sam pronašla jedan način definiranja i izražavanja sebe. Ne moram ništa pričati, ništa pokazivati ni dokazivati, nego napravim fotku koja ispriča određenu priču, ako je netko uopće sposoban vidjeti što stoji iza neke fotografije. U početku mi je rad u mediju fotografije pružao upoznavanje same sebe i oslobađanje od nekih emocija koje sam gomilala u sebi.

Sviđa mi se uloga fotografa i modela istovremeno jer nisi samo koncentriran na to da tehnički napraviš dobre fotke, nego se moraš uživjeti u cijelu priču koju fotograf, odnosno autor, želi ispričati, tako da zapravo imaš dupli zadatak, što mi se sviđa.

Znam što želim dobiti i ako eventualno pogriješim, mogu milijun puta ponavljati, dok je raditi s drugim ljudima malo kompliciranije upravo zbog te komunikacije, upoznavanja i mnogih drugih stvari koje nosi odgovornost rada s modelom. Jednostavnije je samoga sebe fotkati, barem po mojemu mišljenju. I uvijek si dostupan, to je prednost!

U završnome radu bavila si se boudoir fotografijom. Kako bi to opisala, što je to?

Boudoir fotografija je tip fotografije gdje se fotografiraju modeli koji su u nekome stanju razodijevanja, odnosno u donjemu rublju ili skroz goli. Modeli uvijek sami biraju svoju odjeću, tako da se može dogoditi da se osoba fotka u nekoj prevelikoj košulji, pidžami ili najobičnijoj majici, iako se najčešće bira seksi donje rublje. U odjeći se model mora osjećati opušteno, ali se naglašavaju emocije, ženstvenost, detalji.

Kako sam krenula s boudoir fotografijom? Kada sam istraživala komunikaciju između fotografa i modela, naišla sam na problem, tu je dolazilo do komplikacija. U tome slučaju nemaš samo ulogu fotografa, nego moraš biti prijatelj koji uvjerava modela da ga shvaća, da ga razumije i da je spreman prijeći preko njegovih strahova, uvjeriti ga da može dati maksimum od sebe. Možda mu nije najidealniji dan i ne osjeća se najbolje, ne ide mu priča ‘oslobađanja’, pogotovo ako je u nekome intimnom rublju.

Jesu li modeli bili opušteni na dan fotkanja?

Ovisi kako koji. S nekima sam prvo malo sjela i porazgovarala, odabrala odjevne kombinacije i šminku. U tome periodu od pola sata dok sam ih šminkala i birala odjeću, na neki sam ih način pripremila i opustila za fotkanje. S nekima je bilo super, bili su opušteni otpočetka, tako da nije bilo problema, dok je s drugima bilo dosta neugodnih situacija u kojima sam se morala potruditi da se riješe nelagode i straha, što je zahtijevalo vremena. To sam vrijeme iskoristila da napravim neku dobro fotkicu kako bi odmah dobili uvid u to što radim i da znaju što očekivati. Taj feedback i konstantni razgovor dao im je neku povratnu informaciju da je sve u redu i da je i meni i njima u interesu da se opuste.

Jesu li bili zadovoljni na kraju?

Da, bilo je sve O. K.! Nisam dobila nijedan negativan komentar, svi su rekli da im je bilo jako dobro i ugodno kada su gledali sami sebe na takvim fotkama, što mi je i bio krajnji cilj – ne napraviti puno fotki za završni rad, nego tim curama, koje inače nisu modeli, dati priliku da to budu i da se osjećaju genijalno kad pogledaju te radove.

Kakav je tvoj odnos prema standardima koje bi model trebao posjedovati u modnoj industriji?

Totalno sam protiv standarda modne industrije, zato što smatram da se žene osjećaju frustrirano upravo zbog toga što su okružene nametnutim standardima. Ne prihvaćam nikakve standarde i smatram da je svako tijelo lijepo i da bi se svaka osoba trebala ugodno osjećati u svojemu tijelu. Nema nešto što bih mogla izdvojiti, a što bi model trebao posjedovati da bude poseban, da dobije priliku biti model.

Ciljam na to da ima nešto više u sebi što može pokazati, da se to više cijeni i vidi na fotki, nego da posjeduje ‘savršen’ fizički izgled. Većina žena, koje možemo primijetiti u reklamnim sadržajima i materijalima, fizički su lijepe, ali je to sve isprazno, nema ničega u njima i to mi se ne sviđa. Više me zanima to nešto što je u njima, nego što je na njima, tj. kako fizički izgledaju. Čini mi se da naša mlada generacija sve više izbija na scenu i da se mijenja stil fotografiranja, ali mijenjaju se i modeli koji se fotografiraju.

Da, to sam i ja primijetila. I po glazbenim spotovima i po fotkama koje nastaju u zadnje vrijeme. Radi se na tome da modeli budu različitiji, a ne da se forsiraju uvijek ista lica i ta isprazna ljepota.

I društvene mreže možda mijenjaju stvari. Ti samu sebe medijski eksponiraš tako što stavljaš svoje fotke na internet. Kako se osjećaš u vezi toga, s obzirom na to da te toliko ljudi može vidjeti – i tebe i tvoj rad?

Jako dugo mi je trebalo da počnem objavljivati fotke, jako dugo sam to držala škrto za sebe, nisam htjela nigdje slati fotke ni napraviti stranicu. Onda sam u jednome trenutku htjela odvojiti svoj osobni Facebook profil od svojih radova i napravila stranicu. Odabrala sam ime Bambii kao svoj pseudonim, a samo mali krug ljudi znao je tko stoji iza toga nepoznatog identiteta. Nakon nekog vremena napravila sam album Behind the scenes gdje se vidjelo tko stoji iza imena. Nikad nisam o tome razmišljala: „Sad ja sebe eksponiram“, nije me nikad zanimalo što netko misli o tome. Nešto sam napravila i to sam podijelila na internetu, bez obzira sviđalo li se to nekome ili ne. Svatko ima pravo izbora, nije me zanimao nečiji komentar na tu vrstu radova. Bila mi je olakšavajuća okolnost to što sam našla nešto čime se u životu mogu baviti i čime se mogu izražavati, a posljedice toga bile su mi manje bitne. > Pogledajte Jelenine radove na http://facebook.com/bambii-photography

aleks jakšić Magnum za 21. stoljeće

Kad sam bio u osnovnoj školi, moji su prijatelji govorili da jedva čekaju imati dlake jer je to trebalo označavati neku muškost.

U jednome kasnijem periodu im se to zgadilo pa je u mojoj generaciji (88.) nastala cijela priča po gradu kako se dečki moraju depilirati jer ih inače cure neće gledati. To je odjednom svima postalo ružno i ja sam također popustio pod tim pritiskom.

Na početku sam mislio: „O.K., sada mi dlake rastu, čak imam ‘ljubavni tepih’ na prsima, sve je u redu“, ali nakon toga su mi počele rasti i po podlakticama, nadlakticama, na ramenima i malo po leđima.

Tada me uhvatila panika: „Ako sad imam toliko dlaka, kako ću izgledati u budućnosti?! Cure me neće gledati! “ To se ipak nije dogodilo jer, iako su dlake bile tu, nisam obraćao pozornost na njih dok bih pričao s nekom curom ili bio na moru.

Tijekom cijele srednje škole bilo mi je neugodno što sam imao svijetle dlačice po gornjem dijelu obraza: zbog toga što brada ne bi trebala tako ‘pravilno’ rasti. Ostatak bih brade obrijao, ali se na suncu uvijek vidjelo to polje bijelih dlačica koje sam uvijek pokušavao prikriti.

U to sam se vrijeme bavio plivanjem. Kada sam otišao na ljetno prvenstvo u Rijeku, shvatio sam da sam jedini dlakavi plivač.

Plivanje mi je zapravo pomoglo da prijeđem preko tog svojeg kompleksa.

Cijela je situacija mogla bolje ispasti da mi je netko, kao klincu, objasnio da dlake nemaju nikakve veze s tobom kao osobom jer onda bih se i ja vjerojatno drukčije ponašao spram njih.

U mojemu je društvu vladao moto da će cure prilaziti onim dečkima koji plešu jer im se sviđa kada mogu s njima plesati.

Jednom prilikom frizerka mi je obrijala gornji dio vrata pa su se dlake proširile i na to područje te na ono oko ramena. Nakon toga sam ih jednostavno počeo zanemarivati.

Pomislio sam: „Šteta što se nisam rodio 70-ih jer bih s takvim ljubavnim tepihom imao svaku curu koju bih poželio. Bio bih Magnum!“

ruby karp jedna od osnivaÄ?ica HelloGiggles.com

Kakve poruke smatraš da mediji danas prenose ljudima, pogotovo mladima?

Mislim da danas mediji šalju izrazito jake poruke koje govore „moraš biti poput ove slike“. Čini mi se da si danas na margini društva ako ne izgledaš i ne ponašaš se na određeni način. Mrzim kako to mediji propagiraju, a ostatak svijeta to slijedi.

Uronjeni smo u popularnu kulturu: reklame su svuda oko nas, a internet svakodnevno koristimo. U kolikoj mjeri misliš da medijske poruke imaju utjecaj na tebe?

Osobno, reklame nemaju baš neki utjecaj na mene. Ako nešto trebam – kupit ću to. No zbog nekih se reklama osjećam vrlo neugodno. Živim u New Yorku pa se billboardi nalaze POSVUDA. Ludo je. Neugodno mi je kad hodam i vidim velike reklamne panoe s prikazom djevojke kako reklamira gentlemen’s club. Definitivno mislim da mediji i načini na koji prikazuju žene imaju utjecaja na ono što mlade djevojke misle o svijetu i o sebi samima.

Kako vidiš odnos između ‘idealnih tijela’ u medijima i svojega vlastitog tijela?

To nije nešto oko čega se brinem. Ponekad sam samosvjesna, zapravo, posve se ugodno osjećam u svojoj koži. S druge strane, moje su prijateljice drukčije. Zbog svih tih časopisa i mršavih djevojaka koje nas okružuju, imaju osjećaj da trebaju biti mršave i ‘savršene’.

Nedavno sam šetala gradom i ugledala trgovinu igračaka.

Dva su izloga bila odvojena na ‘žensku’ i ‘mušku’ sekciju.

U prvoj se nalazilo mnoštvo ružičastih igračaka kao što su usisavač, set posuđa ‘kao iz snova’, kuća za lutke, lutka bebe, perilica za pranje i barbike, a u drugoj su svoje mjesto našli autići, avioni, figurice vojnika, pištolji, policijski set i velika puška. To su sve načini manipuliranja djecom ne bi li se od malenih nogu uklopili u društveno prihvatljive rodne uloge. S kojim si se igračkama ti igrala u svojemu djetinjstvu i vidiš li sad na koji su te način pokušali ugurati u rodno određenu ulogu?

To da djevojke vole ružičasto je TOTALNI stereotip kojeg mrzim!

Osobno, nisam se igrala s lutkama, osim s barbikama. Voljela sam isprobavati različitu odjeću i igrati se sama sa sobom. Bila bih svaki lik u igri i to mi je bilo zabavno. Uvijek podupirem to da se i dječaci i djevojčice mogu podjednako igrati s barbikama i autićima.

Imaš li kakav savjet za djevojke s nedostatkom samopouzdanja?

Djevojke bi se trebale odijevati tako da impresioniraju samo sebe i nikoga drugoga! Ako ti se sviđa tvoje lice, super. Ako ti se sviđa sa šminkom, super. Ako misliš da će se ljudima sviđati tvoje lice sa šminkom i zato se šminkaš – nemoj! Neka ti bude ugodno samoj sa sobom prije nego što nastojiš da drugima bude ugodno s tobom.

Što je za tebe ljepota?

Ljepota je za mene nešto što ima svaka djevojka. Ljepota nije veličina tvojih prsa ili koliko šminke nosiš, već tvoja posebnost i tvoje unutarnje ja. Za mene ljepotu čini dobrota. Medijima je slika ljepote sasvim nešto drugo: trebaš biti mršava, savršena i ono što društvo zove lijepim, a uopće ne poznaju te osobe kao ljude. Mislimo da bismo trebali biti ‘seksi’ ili ‘atraktivni’, ali takva slika ljepote ne bi smjela postojati.

Mediji ili ponižavaju djevojke na sve moguće načine (preniska, previsoka, premršava, predebela, BILO ŠTO), ili nam, s druge strane, nude klišejizirani moto: Samo budi svoja.

Kako uopće možemo definirati tko ti/ja jesmo? Jesam li ja knjige koje čitam, filmovi koje gledam, pjesme koje slušam, prijatelji s kojima se družim? Ti si sad tinejdžerica i vjerojatno si već započela svoj „tko sam ja zapravo? put“. Koji je tvoj način da to spoznaš?

Moj način pronalaženja sebe i moj put je kroz isprobavanje novih strasti. Otkrila sam što volim u mlađoj dobi, i kroz pisanje također. Pošto sam jedinica, oduvijek sam voljela maštati i izaći iz granica stvarnosti, a pisanje mi je u tome pomoglo. Ne pokušavam se pronaći, već dopustiti svijetu da pronađe mene.

(Dubokoumno, znam. Trudim se!) > Pratite Ruby na Twitteru @rubykarp

laura zalenga fotografkinja inspirirana baletom

Kreiraš veliki broj autoportreta i mnoge su tvoje poze inspirirane baletom. Što te kod baleta – doslovno i metaforički – pokreće? Koliko je pokret bitan u tvojemu fotografskom radu?

Volim to što je balet tih, suptilan način izražavanja emocija. Nikad se nisam bavila plesom, ali mislim da je ples jednako terapeutski učinkovit koliko i autoportret. Vrlo me interesira pričanje priče na emocionalnoj, a ne na direktnoj verbalnoj razini. Želim da moje fotografije pričaju nešto, da potaknu gledatelja. Zato su one najčešće fokusirane na ekspresivnu pozu portretirane osobe.

U tvojim radovima također ima nadrealističkih elemenata (izvrnutih tijela, skrivenih lica, multiplikacije nogu). Otkud proizlazi ta potreba za kreiranjem nadrealističkih radova?

Mislim da je to moj način slavljenja današnjih mogućnosti postprodukcije. Mogućnosti fotografske obrade otvaraju cijeli novi svijet u kojem možeš sve kreirati: sve one stvari koje su dosad bile moguće samo u tvojoj mašti.

Stari Rimljani imali su izreku: Mens sana in corpore sano (zdrav duh u zdravu tijelu). Čini mi se da su tvoji nadrealni trenutci (vjerojatno nesvjesni) način da se oslobodiš od tijela kao takvoga, da testiraš njegove granice i proširiš ih. Kako se brineš o svojemu tijelu i umu (ako ćemo ih tako razdvojiti)?

Ne brinem se aktivno o svome tijelu i umu. Smatram da su moji prijatelji i fotografija moji terapeuti i da me održavaju sretnom i uravnoteženom. Moje tijelo malo pati jer ću radije provesti dva sata obrađujući novu fotografiju, nego pripremajući zdrav obrok ili rekreirajući se. No svi ti autoportreti koje radim među drvećem (plešući, skačući i trčeći okolo u potrazi za lokacijama) pružaju mi barem mali trening.

Tvoji mi se radovi čine vrlo introspektivnima, za razliku od fotografija koje vidimo na većini reklama i časopisima koje su fotošopirane u svrhu ‘uljepšavanja’ i novčanoga profita, čineći tako modela podređenog hijerarhiji društveno prihvatljivih konvencija ljepote. U kojoj mjeri misliš da mediji imaju utjecaj na način na koji vidimo i mislimo? Jesu li društvene mreže platforme na kojima se možemo slobodno izražavati ili ne pružaju ništa drugo osim toga da idemo ‘uz struju’?

Koliko bih god voljela reći da se možeš sakriti od utjecaja medija, i sama sam pokušala zadovoljiti neke od društvenih konvencija. Iako znam koliko je jednostavno manipulirati fotografijom u Photoshopu i da su mnoge fotografije u medijima previše obrađene, i danas sanjam o nekim od tih ideala ljepote.

Okruženi smo fotografijama koje nam govore kako bismo trebali izgledati da bismo bili voljeni i prihvaćeni. Mislim da trebaš biti vrlo samouvjeren da živiš suprotno od društvenih konvencija.

Gotovo svuda oni koji stvaraju lijepe, ali uobičajene radove, dobivaju mnogo više pohvala od onih koji eksperimentiraju i kreiraju stvari koje su daleko drukčije od norme. Mislim da je ljudski tražiti uvažavanje.

Možda je jednostavnije ići uz struju. Ne moraš definirati svoje misli i pokušati stvoriti nešto posve novo. Uvijek se pokušavam slobodno izražavati, ali ponekad i ne primijetim da sam se povela za drugima. Potrebno je snage za plivati uzvodno, no možeš naići na predivne stvari dok svi ostali gledaju u suprotnome smjeru.

Tvoje fotografije u meni pobuđuju osjećaj usamljenosti i nostalgije, što mi se i sviđa na njima. Koje kvalitete tražiš u svojim modelima?

Zapravo su riječi usamljenost i nostalgija jedne od mojih omiljenih.

Upravo su ono što želim izraziti u mnogim svojim fotografijama i zato to isto tražim na modelima. Sklonija sam osobama koje izgledaju krhko, vrlo prirodno i malo drukčije od ideala barbike.

Na mojim konceptualnim portretima neće se pojaviti osobe s pirsingom, tetovažama, obojenom kosom ili dugim noktima. Želim da likovi budu bezvremenski i univerzalni tako da se mnogi ljudi mogu povezati s njima. I da, najdraži su mi oni modeli koji su ujedno i plesači. Što pojam ljepote znači za tebe?

U mome privatnom životu ljepota je nešto što živi duboko u nama, a ne na površini. Humor, nesebičnost, moralna hrabrost, iskrenost... to je ono što ljude čini osobito lijepima. Naravno da uvijek postoji prvi dojam na vizualnoj razini, ali on nije ništa u usporedbi s licem koje netko nosi u sebi. Što se tiče fotografije, nije tako jednostavno. Teško ćeš vidjeti je li osoba na portretu nesebična. Zato za svoje fotografije tražim ljude koje smatram predivnima izvana, a to uključuje, kao što sam prije spomenula, prirodnost i izgled malo drukčiji od uobičajenoga.

Mnogi ljudi s kojima sam razgovarala rekli su mi da se ne osjećaju dovoljno samouvjereno da se prezentiraju publici (preko bloga, fotografskoga rada itd.). Iz osobnoga iskustva mogu reći da su mene autoportreti učinili samouvjerenijom.

Kako tvoji utječu na tebe?

Mislim da su me moji autoportreti učinili samosvjesnom više nego samouvjerenom. Na autoportrete se često gleda kao na nešto loše jer ih ljudi povezuju s taštinom.

Možda se ponekad i radi o tome, ali većina ljudi koje poznajem radi autoportrete zato što putem njih mogu bolje razumjeti sami sebe. Smatram da je razumijevanje i poznavanje sebe jedini način da budeš sretan, a možda i samouvjereniji. > Laurine radove pogledajte na www.laurazalenga.de

MATEJA IBRIŠEVIĆ o prihvaćanju sebe

Kada i kako je započela tvoja borba s poremećajima prehrane?

Moji problemi s poremećajima prehrane započeli su prije otprilike 5 godina. Naime, s roditeljima, posebice s majkom nisam bila toliko emocionalno bliska od ranoga djetinjstva. S obzirom na to da nisam znala kako se nositi sa svom količinom ljutnje i gorčine koju sam osjećala prema majci, te sam osjećaje gomila tijekom godina i okretala ih prema sebi.

Anoreksija i bulimija, kao načini kontrole emocija, poslužili su mi da se izvana ulovim za nešto što će mi iznutra pružiti osjećaj sigurnosti, pri čemu sam stvorila lažan osjećaj vlastite vrijednosti i načine kojima bih opravdavala svoje ponašanje. Što ti predstavlja nezadovoljstvo na tijelu?

Iako se nikad nisam smatrala debelom, uvijek su mi smetale obline, pogotovo široki bokovi koje sam naslijedila od majke i na koje mi se kroz razdoblje puberteta, pa i danas, teško naviknuti. Odstojanje ušiju mi je, osim estetskoga, predstavljalo i veliko psihičko opterećenje te stvaralo dodatne komplekse.

Otkuda proizlaze navedena nezadovoljstva i što činiš kako bi ih prihvatila?

Rekla bih da navedena nezadovoljstva proizlaze iz lošega odnosa sa samom sobom, iz odnosa u kojem se ne prihvaćamo, ne volimo i ne poštujemo. Rezultat je negativna slika vlastitoga tijela, gdje nismo u stanju percipirati i prihvatiti dijelove tijela onakvima kakvi jesu.

Zavoljeti i prihvatiti svoje tijelo težak je proces i zadatak za cijeli život, a osnova zdravoga odnosa prema vlastitome tijelu leži u prihvaćanju samoga sebe i prevladavanju nesigurnosti, čime svoje nedostatke pretvaramo u prednosti.

Jedan od velikih koraka za mene na putu prema prihvaćanju serija je priloženih fotografija, gdje vidljivo i jasno pokazujem uši koji su mi oduvijek predstavljale nezadovoljstvo. Prerasti sram, neugodnost i manjak samopouzdanja učinilo je izazov pred objektivom još uzbudljivijim. Krajnji cilj bio je dokazati kako iz nečega destruktivnog može nastati konstruktivno i pritom naučiti nešto novo o sebi, othrvati se lošim osjećajima i potpuno se osloboditi, jer najljepši smo kada smo zadovoljni sami sa sobom bez obzira na fizičke karakteristike.

Smatraš li da mediji imaju ulogu u svemu tome?

Definitivno! Pogotovo u današnje vrijeme kada smo izloženi nametnutom pojmu ljepote, kultu mršavosti i začaranom krugu dijeta. Pritisak je medija zbilja strašan, posebice onaj u oglasima modne i kozmetičke industrije, a negativni utjecaji odražavaju se na samopouzdanje i zadovoljstvo fizičkim izgledom.

Iako ima sve više medijskih kampanja koje osvještavaju zdrav odnos prema tijelu, još uvijek su preveliki pritisci i dominacija kulta mršavosti koji se povezuje s ljepotom.

Treba imati na umu da svjesnost o postojanju nametnutih stereotipa ljepote sama po sebi nije dovoljna. Potrebno je izgraditi zdrave stavove i zdravu sliku o sebi i vlastitome izgledu.

Imaš li što za poručiti drugim osobama u sličnoj situaciji?

Iskorak iz sjene! Borbe koje vodimo sami sa sobom znaju biti užasne i razdirati um, te naposljetku i tijelo do krajnjih granica, pri čemu je prisutno puno osjećaja srama i nemoći da se potraži pomoć. Mnogi su ljudi žrtve poremećaja u prehrani, a iznimno je važno ukazati na njih i otvoreno razgovarati. Izgovaranje problema naglas i traženje pomoći prvi su veliki koraci k prihvaćanju, voljenju i poštivanju sebe pri čemu si hrabro potvrđujemo da su naša stanja odrazi prošlosti koji se mogu i hoće promijeniti. Taj je put dug i težak, ali na njemu treba neprestano raditi.

Otvaranje u ovome obliku imalo je za mene terapeutski učinak i pomoglo mi osvijestiti problem još više, ali istovremeno i pomoglo da prijeđem preko svega i zaliječim osjećaje prošlosti. Potrebno je dati si vremena i strpljenja, otkrivati se i slušati, istinski zavoljeti, samoga sebe usrećiti, spoznati i prihvatiti da smo i više nego u redu onakvi kakvi jesmo.

valerie towels priÄ?a o skinny-shamingu

Na Valerie sam naišla na Facebook grupi foto entuzijasta Fstoppers. U komentarima ispod jedne fotografije pisala je o tome kako je oduvijek bila mršava i kako smatra da se skinny shaming (sramoćenje i ruganje drugim osobama koje društvo drži pretjerano mršavima) shvaća previše olako.

Ispričala mi je svoju priču.

Smatram da skinny shaming treba osvijestiti. Ljudi su vrlo svjesni fat shaminga (sramoćenje osoba koje društvo smatra debelima), ali izgleda da uopće ne promisle kad se radi o suprotnoj strani spektra. Srednja je škola za mene bila jednako brutalna kao i za debele djevojke.

Kad si prvi put uvidjela da je tvoje tijelo nešto prema čemu će te ljudi suditi? Kako su se tvoji vršnjaci ponašali prema tebi i je li to razlog zašto si na svoju prirodno visoku i mršavu figuru počela gledati kao na ‘problem’?

Postala sam svjesna da će me suditi prema tijelu u ranoj dobi.

Djeca u osnovnoj školi rugala su mi se jer sam bila visoka.

Postala sam iskompleksirana i smanjilo mi se samopouzdanje.

U srednjoj su školi djeca bila brutalna. Govorila su mi da sam ružna i nazivali me imenima kao „veseli zeleni div“ i „previsoka“.

Smatrala sam da je nešto naopako sa mnom jer sam mislila da ne izgledam normalno. Ljudi bi me pitali jesam li anoreksična ili zašto ne jedem. Prijateljice koje su bile teže od mene govorile su mi koliko bi htjele imati moj problem, dok sam ja potajno željela imati njihov.

Jučer sam naišla na jedan članak koji govori o tome da sramoćenje mršavih ne bi trebalo predstavljati problem jer se u našemu društvu mršave osobe smatraju lijepima i zbog čega bi se oni onda osjećali loše kad su debeli ljudi ti koji su potlačeni. Mislim da je takvo stajalište vrlo uskogrudno i da je sramoćenje debelih/mršavih u svojoj biti isto – sramoćenje. Misliš li da su zlostavljači u tvojoj školi bili pod utjecajem medijskoga prikaza ‘normalnoga’? Imaš li još uvijek posljedice iz školskih dana?

Da, smatram da su bili pod utjecajem medija. Mediji šalju vrlo jasnu poruku kako bi društvo trebalo gledati na žene. Kao jako visoka i mršava djevojka nisam spadala pod ono što društvo smatra atraktivnim i prihvaćenim: normalnim. Danas me više nitko verbalno ne zlostavlja, ali način na koji su se odnosili prema meni u školi imao je dugoročne posljedice. I dalje sam vrlo nezadovoljna svojim izgledom te nemam osjećaj da me druge osobe smatraju atraktivnom. Teško se nosim sa sarkastičnim ili bezosjećajnim komentarima. U grupi Fstoppers, na primjer, jedna je osoba komentirala kako želi da djevojka na fotografiji pojede sendvič. Pa, nije to toliko jednostavno. Možda smo mi mršave osobe zapravo normalne, a svi drugi nisu. Sve ovisi o nečijoj perspektivi. Čini mi se da bi, i kad bismo svi izgledali jednako, a imali, na primjer, drukčiju boju kose, upravo to postao element kojemu bi se drugi smijali. Što misliš o društvenim mrežama?

Društvene su mreže način da se osobe ograde, da budu nešto što nisu. Svrstavam ih s ostalim medijima. U velikoj mjeri identitet društva proizlazi iz medija. Oni nam prikazuju što je lijepo, a što nije, zajedno s modnom industrijom. Imam pomiješane osjećaje prema njima. Ponekad ih volim, a ponekad mrzim.

liberta mišan tijelo kao bojno polje

Glavu si obrijala tijekom performansa na Akademiji. O čemu se ukratko radilo i koja je bila ideja iza performansa?

Jasno se sjećam trenutka kada sam odlučila obrijati glavu i trenutka kada je to bilo učinjeno. Ono što se događalo između, ‘ideja iza / priča o’, pronalaženje je konteksta i opravdanja za vlastite postupke. Tada je za mene to bilo vrlo važno, sada više nije. Sa mnom nije ostalo ništa od toga, što jesam ili nisam naučila o ćelavima glavama, tradicijama drugih kultura, kontrakultura i supkultura. Uživam u činjenici da sam to napravila, u pomalo ritualiziranim, laboratorijskim uvjetima izložbe, pokazujući time sebe sebi i nekolicini promatrača. Taj događaj ne promatram kao rad ili performans (iako, u formalnome smislu, on to jest), već kao naslov meni tada nove priče koji glasi „Ona misli ozbiljno“.

Sada, kad se i to razdoblje primiče kraju, veselim se sljedećemu.

Neozbiljnom!

U zapadnjačkoj kulturi – i ne samo u njoj – ženska se duga kosa smatra lijepom i atraktivnom, dok je kratka kosa na ženama i dalje tabu-tema i povezuje se uz lezbijke. Kako si se ti osjećala nakon šišanja? Ženstveno, ma što to značilo. Bila sam sretna što sam zadovoljila svoj impuls. Umjetnički, politički.

Jesu li se drugi ljudi počeli prema tebi drukčije odnositi?

Reakcije su bile zanimljive. Pozitivne! Uglavnom su se ticale hrabrosti. Najčešće su rečenice bile one poput: „Ja to ne bih nikad, ali tebi jako lijepo stoji“, i: „Hrabro je što takva hodaš okolo po ovoj zimi“, i slično. Česta su bila i pitanja, pogotovo od osoba koje si mi bliske: „Zašto, čemu?!“ Tada sam znala često ulaziti u rasprave kako šišanje desetak centimetara kose uglavnom ne izaziva nikakvu reakciju, dok bilo kakva ‘ekstremnija’ promjena postaje tema za čitav niz interpretacija. Sjećam se reakcije jedne starije gospođe u autobusu: „Lijepo je da to danas i djevojke mogu“, rekla je.

Što misliš o dvostrukom standardu za žene: jedini dio tijela koji mora imati bujno polje dlake je glava, dok sve ostalo treba biti glatko?

Bojim se da se ne radi o pitanju žena. Radi se o tijelu kao bojnom polju, testnoj površini i objektu na kojem se primjenjuju proizvodi s ciljem profita. Nameće se težnja ‘savršenom’, generičkom obliku svega, pa tako i tijela, što je po mojem mišljenju čin protiv slobode.

U većini članaka na koje sam nailazila čitajući o temi kose gotovo uvijek su se spominjale kritike ili pohvale muškaraca, kao onih koji promatraju i čije bi se mišljenje navodilo kao mjerilo za ili protiv duge / kratke kose ili kose uopće. Kako ostati dosljedna sebi čineći sa svojim tijelom ono što želiš, a ne ono što se iz raznoraznih razlog očekuje od tebe?

Dosljedno preispitati želju ili težnju (često nesvjesnu) koja uključuje bilo kakvo neprihvaćanje sebe. ‘Nesavršenosti’ ne postoje.

Ljepota u oku promatrača voajerska je pozicija. Samo objektno orijentirana stvarnost nepotpuna je, a oko je jedan dio perceptivnoga aparata kojemu toliko toga izmiče.

toni flego o stilu i društvenim mrežama

Toni je osamnaestogodišnjak koji istovremeno pohađa gimnaziju i plesnu akademiju u Udinama, Italiji. Odmah me zaintrigirao zbog drukčijega modnog izričaja i zbog toga što se, za razliku od mojih drugih muških modela, htio šminkati. Što je za tebe ljepota?

Za mene je ljepota posebnost. Svatko ima svoju ljepotu i svatko ju može iskazati kroz svoju posebnost.

Vidim predivne fotografije na kojima si u nekoj plesnoj pozi. Što voliš u plesu?

To što mogu izraziti svoj karakter i osobnost kroz glazbu! Ples i glazba su moj život, a u plesu osobito volim to što se mogu uživjeti u neki drugi lik i da na tih nekoliko minuta ne budem Toni Flego, već netko drugi i da shvaćam kako se taj drugi osjeća.

U kojoj mjeri misliš da mediji imaju utjecaja na to što se percipira kao lijepo? Nude li društvene mreže neke alternativne poglede na ljepotu?

Facebook i Instangram kreirali su neki svoj stil oblačenja i života... koji meni ide jako na živce. Mislim da bi svatko od nas trebao ‘pičiti’ po svome filmu! Kao jedan glupi primjer mogu navesti fotografije doručka na Instagramu. Radije ću dati ljudima da gledaju mene, nego da gledaju što sam jeo.

Na tvojemu Instagramu ima jako puno selfijea.

Meni su selfiji O. K. Selfie možeš snimiti sam, a možeš i s prijateljima kad si na nekome after-partiju ili druženju. Volim selfije i volim vidjeti kako sam toga dana izgledao. Kad za šest mjeseci vidim taj selfie, mogu se sjetiti sebe i svojih osjećaja toga dana. Slika govori više od tisuću riječi.

Imaš neki svoj modni stil koji je također vidljiv na tim selfijima.

Sviđaju li se ljudima ‘u svijetu’ više takvi drukčiji stilovi nego ljudima u Hrvatskoj?

Da! U pravu si! Moj stil i oblačenje cijene više ljudi ‘iz svijeta’.

Kako se osjećaš u vezi toga da te na ulici često zamijene za curu? Koliko je za tvoj identitet bitno ono što se smatra spolom ili to sve shvaćaš ne kao fiksirano, već kao nešto fluidnije?

Meni ne smeta to što me zamijene za curu! Znam da sam muško i to što se uvijek oblačim usko, nosim bindije i imam pirsinge s dijamantićima, moja je stvar koju volim. Svatko ima neki svoj stil i nosi ono što želi! Iskreno, danas muško/žensko... sve je to isto!

Ima jako puno svih tih ‘čudnih’ ljudi. Oni koji me zamijene za curu ograničeni su i još ne razumiju neke stvari. Pankerske čizme ili crna bunda nisu samo za žene; danas sve pomalo postaje prihvatljivo.

Koliko je tvoje samopouzdanje – pa time i svojevrsna ljepota, slika o samom sebi – povezana s odjećom koju nosiš? Koliko ‘odijelo čini čovjeka’?

Ha-ha, ne, odijelo ne čini čovjeka. Živimo u 2015. godini i ne trebamo svi imati ista razmišljanja i isto se odijevati. Danas se neke druge stvari cijene. Mislim da načinom odijevanja netko ne pokazuje samo svoj stil, već i karakter, osobnost, kakvu glazbu sluša i kakav ima pogled na svijet. Čini mi se da se osjećaš dobro u svojoj koži. Imaš li neki savjet za one osobe koje imaju nisko samopouzdanje?

Osjećam se dobro u svojoj koži i zadovoljan sam kako izgledam. Što se savjeta tiče... nikad glavu dolje! Neka te ne brine ako netko kaže nešto loše, samo nastavi po svome. Ti si uvijek na prvome mjestu i tvoje mišljenje ti treba biti najvažnije, a tek onda tuđe. Bitno je biti siguran u sebe jer će onda i drugi vjerovati u tebe. Ponekad treba pokazati zube nekim ljudima kako bi te cijenili zbog onoga što jesi, a ne šutjeti i pokriti se ušima ako ti se nešto ne sviđa i iznervira te. > Tonija pratite na https://instagram.com/toniianmononoke/

DLAKA

Dlaka se sastoji od korijena (ispod površine kože), stabljike (iznad površine kože) i vrha.

Proširenje korijena dlake naziva se bulbus i u njemu se nalaze hranjivi sastojci. Dlaka je građena od 80 % proteina keratina, 17 % drugih proteina, 1 % lipida i oko 0,5 % mineralnih supstanca. Na tijelu razlikujemo tri vrste dlaka: lanugo (kratke svijetle dlake na novorođenčadi), vellus (svijetle, tanke i nježne dlake s malo pigmenta) i terminal (tamne dlake s dosta pigmenta koje čine, na primjer, kosu i obrve). Ljudska je dlaka rasprostranjena po tijelu u jednakoj mjeri kao i kod čimpanzi, ali nije toliko vidljiva zbog različite boje i strukture.

OŽILJAK

Ožiljak nastaje pri procesu zarastanja oštećene kože nakon rane. Koži starijih osoba potrebno je duže vrijeme za regeneraciju zbog čega nastaju veći i deblji ožiljci nego kod mladih osoba. Genetski faktori i tip kože također imaju ulogu u tome hoće li i kakav ožiljak nastati, pa su tako osobe azijskoga i afričkoga porijekla sklonije tzv. abnormalnim ožiljcima (keloidima).

U procesu cijeljenja kože ne dolazi do regeneracije melanocita, pa nakon početne crvene faze ožiljak nikad ne potamni, već ostaje svijetle boje.

ISPUCALE KAPILARE

Ispucale kapilare, često znane i kao paučinaste kapilare (zbog izgleda koji nalikuje paukovoj mreži), javljaju se na površini kože kao crvene ili plave linije, ili mrlje. Kapilare su tanke i osjetljive žile koje su odgovorne za cirkulaciju, a ispucale se kapilare najčešće pojavljuju na nogama, iako je njihov nastanak moguć i na drugim dijelovima tijela. Stijenke se kapilara iznenada sužavaju i šire te tako može doći do pucanja. Mnogo je razloga zašto dolazi do pucanja kapilara, a to su dob, genetika, hormoni, okoliš, trauma i zdravstveno stanje.

CELULIT

Celulit je stanica masnoga tkiva koja se nalazi tik ispod površine kože. Žene imaju 30 % više masnoga tkiva od muškaraca.

Vezivno tkivo podupire masne stanice koje se kod žena pružaju u okomitome smjeru te se tako stvara reljefna površina kože.

Muškarci imaju deblju kožu, vezivno se tkivo pruža paralelno s kožom i skloniji su visceralnoj masnoći (onoj koja se nakuplja oko unutarnjih organa).

80 – 90 % žena ima celulit, bez obzira na dob, tjelesnu aktivnost i životni stil.

#SELFIE

Oduvijek me izrazito interesiralo dokumentiranje, organizacija i arhiviranje stvari, radilo se to o objektima koji su mi se sviđali ili o sjećanjima koja su bila utisnuta u njih.

Svoj sam prvi digitalni fotoaparat kupila 2001. godine (stari model bez ekrana na stražnjoj strani) i time je započelo moje dokumentiranje trenutaka koji će me kasnije podsjećati na određeno mjesto i vrijeme iz perspektive tada 11-godišnje sebe.

Taj prvi fotoaparat otvorio mi je nove mogućnosti, između ostalih i mogućnost fotografiranja same sebe; svojega lica, pokušaja šminkanja i maženja s mačkama. Kako fotoaparat nije imao gumb za tajmer, morala sam ga držati u ruci okrenutog prema sebi. Možemo reći da su to bile moje prve selfie fotografije u vremenu u kojem ta riječ još nije postojala.

Sviđalo mi se kako su različiti svjetlosni uvjeti i kutovi imali utjecaja na završni rezultat, zabavljala sam se isprobavajući različite frizure i igrajući se s odjećom i šminkom. No nije bila samo riječ o tome: te su fotografije reflektirale moje raspoloženje, način na koji sam se osjećala – ili način na koji sam željela biti viđena da se osjećam kada sam promišljeno pritisnula okidač kako bih se fotografirala. Sjećam se jedne fotografije na kojoj sam namjerno imala pretjerano tužno lice. Moj tada najdraži nogometni klub gubio je utakmicu i željela sam dokumentirati svoje osjećaje i misli kroz upotrebu fotografskoga medija.

Slika vrijedi tisuću riječi

Od početaka čovječanstva, barem koliko je nama poznato, postojala je potreba za stvaranjem. Ne samo za stvaranjem, već i za ostavljanjem materijalnoga traga nadolazećim generacijama. Najstarije slike nalaze se u špiljama i prikazuju ljude u lovu na životinje. Jesu li nastajale kao dio rituala ili su jednostavno bilježile svakodnevne aktivnosti drevnih naroda možemo samo nagađati jer nije ostalo nikakvih pisanih tragova.

Potreba za dokumentiranjem vlastitih aktivnosti ostala je nerazdvojiv dio ljudskoga života do današnjega dana. Osim želje da ostavimo nešto svojim potomcima, postoji i potreba da zabilježimo svoje osjećaje i misli koje nam prolaze kroz glavu.

Stari Grci i Rimljani bavili su se onime što danas nazivamo umjetnošću: kiparstvom, slikarstvom, kazalištem, ali i filozofijom. Iako su se određeni kanoni koji su reprezentirali ‘savršenost’ morali slijediti, neki su skulpturalni portreti toliko studiozno izrađeni da gotovo posve uspijevaju ogoliti karakter prikazanoga pojedinca. Kiparstvo zahtijeva dobroga obrtnika, stoga su se oni koji su si mogli priuštiti izradu vlastitih portreta morali osloniti na obrtnikovu vještinu izrade kipa nalik na njih. Srednjovjekovno razdoblje u zapadnjačkome društvu obilježeno je obiljem radova, najčešće religiozne tematike.

Nova društvena hijerarhija i promjena konteksta reflektira se i u radovima; novi pogled na svijet podčinjava umjetnikovu/obrtnikovu individualnost i kreativnost. Usprkos tome, umjetnici kao što su Vasari i Masaccio slikali su sebe u svojim djelima, iako njihovi likovi nisu imali ulogu samodostatnog autoportretiranja, već raznih tema za koje su umjetnici dobivali proviziju.

Procvat renesanse tijekom četrnaestoga stoljeća (iako se renesansni kulturni pokret nije dogodio u isto vrijeme u svim dijelovima Europe) donosi nov način razmišljanja i duboke promjene koje su prodrmale tadašnje prihvaćene norme u umjetnosti i društvu i kreira nove, inspirirane starim ‘klasičnim’ kulturama. Ljudsko biće – osoba, pojedinac – vraća se na scenu i postaje centralna figura i obuzetost umjetnosti. Talijanski slikari renesanse nisu slikali mnoge formalne autoportrete, ali su uključivali svoj lik u većim djelima. Jedan od najpoznatijih slikara autoportreta je Albrecht Dürer (1471. – 1528.), umjetnik visoke renesanse svjestan svoje slike u javnosti čiji ga autoportreti prikazuju od dobi trinaestogodišnjaka.

U sedamnaestome stoljeću flamanski i nizozemski umjetnici Anthony van Dyke i Peter Paul Rubens često slikaju sebe, ponekad i uz članove svojih obitelji. Fotografija je bila još vrlo daleko pa je slikarstvo bio način čuvanja sjećanja na sebe i svoje voljene.

Vjerojatno najpoznatiji autoportretist je Rembrandt koji se slikao ili u formalnijoj odjeći ili s razigranim grimasama na licu. Razvoj njegova karaktera možemo pratiti kroz ono što nam želi pokazati; od mladoga čovjeka do starosti.

Autoportreti, u to vrijeme skandaloznoga, ekspresionista Egona Schielea u dvadesetome stoljeću puni su emocionalne i seksualne izravnosti. Oštrim, uglatim linijama sebe i druge subjekte često je crtao nagima. Frida Kahlo najpoznatija je po svojim autoportretima koji čine gotovo polovicu njezina ukupnoga opusa. Svima su urezane u pamćenje njezine izražajne tamne oči i spojene obrve, a svoje lice koje slika tijekom godina uopće se ne mijenja.

Samo okidaj!

Tijekom ove kratke, površne i zapadnjački orijentirane povijesti autoportreta željela sam ukazati na važnost prikazivanja naše vlastite pojave. Naglašavam riječ ‘pojava’ umjesto ‘izgled’ jer ‘pojava’ ne sadrži samo naš fizički izgled, nego također implicira i uvid u naš karakter. Vidimo svoje lice svakodnevno u zrcalima, automobilskim staklima ili izlozima i, recentnije, u prostranstvima interneta.

2013. godine Oxfordski rječnik proglasio je riječ selfie riječju godine i opisao ju sljedećim: „Fotografija sebe koju ste napravili sami, tipično fotografirana pametnim telefonom ili web-kamerom te objavljena na društvenim mrežama.“

Nepotrebno je naglašavati da selfiji i popularna kultura imaju veliki utjecaj ne samo na milijune fotografija koje pripadaju tome novom žanru već i na sam jezik. Riječ sebić pokušala se nametnuti kao hrvatska inačica riječi selfie, ali nije nikada zaživjela.

Tijekom zadnjih dvadeset godina nije se dogodila samo tehnološka revolucija, već se i značajno povećao broj osoba koji danas koristi tehnološka sredstva u svakodnevnome životu i komunikaciji. Kao uvijek, ne radi se samo o tome kako ljudi oblikuju novu tehnologiju, već i kako ona oblikuje nas.

Novi žanr fotografije koji se rasprostranio unatrag par godina omogućava svakome tko posjeduje alat (pametni telefon ili web-kameru) da brzo i jednostavno zabilježi svoju okolinu, te sebe također. Kako bi se neka fotografija smatrala tipičnim selfijem, mora biti fotografirana u zrcalu ili u dužini ruke subjekta (najčešće tako da se ruka vidi na fotki).

Neke definicije kažu da bi selfie trebao biti distribuiran po društvenim mrežama, ali to nije uvjet. Iako se govori da je običaj okidanja selfija banalan, neposredan i spontan, smatram da to nije baš istina.

Jeste li ikada okinuli selfie? Vjerojatno je odgovor potvrdan, ali ako nije, onda biste mogli probati. Zanima me koliko biste puta morali okinuti da dobijete fotografiju koja zadovoljava vaš unutarnji osjećaj za dobrom selfie-fotkom.

Mnogi koji objavljuju selfije naprave mnogobrojne pokušaje dok ne dobiju tu jednu fotografiju koja je spremna otići u veliko carstvo interneta. Sve ovisi o tome što žele podijeliti sa svijetom. Pametni telefoni imaju dvije ugrađene kamere: ona s prednje strane je slabije kvalitete, ali pogodnija je za fotografiranje selfija jer omogućava potpunu kontrolu nad fotografiranim. Možeš okinuti svoju sliku dok gledaš završni rezultat prije nego što pritisneš okidač i učiniš ju besmrtnom. Zabavno!

Fotografiju nastalu u tako kontroliranom okružju gotovo je nemoguće ne inscenirati, čak i kad stvarno želimo zabilježiti neinscenirani trenutak, što je čini sve samo ne spontanom.

Kad okinete TU SAVRŠENU FOTKU, imate i dalje vremena razmisliti želite li ju staviti na internet ili ne. Nije prekasno da odustanete i zadržite ju daleko od tuđih očiju. S toliko kontrole nad cijelim procesom, kako selfie može biti neposredan? I s toliko predumišljaja, kako može biti banalan (osim toga, imamo li pravo odrediti što je banalno, a što nije)?

Selfiji koje objavljujemo na internetu stavljeni su tamo sa saznanjem da će ih gledati nama nepoznate osobe. Ako ne želimo da nas drugi vide dok obavljamo nuždu na toaletu i čitamo zadnje izdanje najdražega časopisa, nećemo ih objaviti. Dilema oko toga kakva je prezentacija nas samih prikladna za nama nepoznate osobe proces je kroz koji prolazi svatko tko radi selfije.

Kroz fotografije na kojima smo i subjekt i kreator prezentiramo svoju ‘sliku’. Kad bismo bili tvrtka, zvali bismo to brend.

Na nama je da odlučimo što je to što želimo prikazati na fotografiji, kako želimo biti viđeni i koje kvalitete želimo da drugi misle da posjedujemo. Naposljetku, ne smijemo zaboraviti da to nije nešto sasvim novo. Prvi ‘moderni’ muzeji počeli su se otvarati u osamnaestome stoljeću i svaki umjetnik koji je, od tada nadalje, htio izlagati svoje radove u takvoj instituciji (muzeju ili galeriji) svjestan je da će njegovi radovi biti predmet diskusije među njemu nepoznatim osobama. Selfie širi tu definiciju; također je djelo koje mnogi vide, ali nije ograničeno na određeno ‘materijalno’ mjesto i vrijeme.

Pitanje i dalje ostaje: „Kako želimo da nas drugi vide?“ Poznate ličnosti i političari koriste objavljivanje selfija kao samopromociju, pokušavajući nas time uvjeriti da znamo nešto više o njima i njihovim životima. Inscenacija nam pomaže da stvorimo sliku o sebi, a lice u krupnome kadru stvara iluziju intimnosti.

Poznate ličnosti nisu iznimke: one same postaju brend i moraju se eksploatirati kako bi zadovoljile mase fanova.

S obzirom na to koliko se #selfie fotografija svakodnevno objavljuje na društvenim mrežama, nije čudo da je ta praksa stekla jednaki broj poklonika, koliko i onih koji ju mrze. Što je to kod selfija da izazivaju toliki raspon intenzivnih osjećaja: fascinacije, opsesije, požude, ljubomore, ljutnje ili čak mržnje?

Mislim da osjećamo sve te emocije jer identificiranje s drugim osobama (posebno s onima koji imaju naše godine i društvenu te socijalnu pozadinu) dolazi tako jednostavno i nesvjesno.

Umjesto da im samo nalijepimo etiketu narcizma, ne smijemo zaboraviti da se većina naših razgovora na kavi s prijateljima svodi na naše svakodnevne aktivnosti: odličan ručak kojeg smo jučer napravili ili kako smo kupali psa.

Naš ‘virtualni ja’ na internetu produžetak je tih razgovora uz kavu. Vrlo je bitno kako se ponašamo i izražavamo dok smo s prijateljima – i to je način samoprezentacije.

Tijekom cijeloga života pokušavamo definirati tko smo zapravo i prezentirati se u određenome svjetlu za koje smatramo da je ispravno; to nije nešto što se samo pojavljuje u našem online životu.

Osim što služe kao alati samoprezentacije, radimo selfije jer želimo sačuvati sjećanja. Želimo se sjećati mjesta, ljudi s kojima smo bili i kako smo se osjećali; selfiji postaju naši mali vizualni dnevnici. U specifičnome kontekstu mogu se promatrati i kao forma obesmrćivanja. U jednom sam članku naišla na to da su selfiji također dokaz da postojimo i da mogu biti nešto što želimo ostaviti za sobom, možda samo za pedeset godina starije sebe.

Osim samoga stvaranja selfija postoji i potreba da gledamo tuđe. Čini se da smo zainteresirani za živote drugih ljudi samo zato što su nam dostupni. Ako hodaš mračnom ulicom i vidiš stan s upaljenim svjetlima, zar ne bi pogledao/la unutra? Postoje milijuni takvih sjajnih stanova s upaljenim svjetlom na internetu koji podsjećaju na virtualni Las Vegas. Izbor čije fotografije pratiti posve ovisi o vlastitoj estetici i interesima.

Ono što me osobno intrigira u selfijima nisu lica prikazana na njima, nego svi sitni detalji koje možemo ugledati na slici, kao knjige, šalice, nakit, novine, šarena dekica.

Te male stvari mogu nam reći više o osobi koja ih posjeduje, iako ne smijemo smetnuti s uma da su možda i one inscenirane. Kad dođemo u nečiji stan, vjerojatno ćemo se prvo osvrnuti po sobi upijajući sve što možemo: skup časopisa na polici, odjeću prebačenu preko naslona stolice... Sve te stvari govore nam priču o vlasnicima, njihovim preferencijama i životnome stilu; sve što bi također moglo biti savršeno inscenirano kao jedan selfie: ne želimo da nam gosti vide prljavo rublje svuda po podu i ostatke pizze u kuhinji.

(Re)definiranje ljepote U posljednje vrijeme pojavile su se varijacije selfie fotografije, uključujući #ShamelessSelfie (Besramni selfie) i #UglySelfie (Ružni selfie).

Prvi naglašava osjećaj besramnosti pri objavljivanju selfija, jer su oni koji rade selfije često opisani kao narcisoidni i egoistični te ih se ponižava i ismijava zbog objavljivanja fotografija. Drugi je spinoff s druge web-stranice, Reditt, na kojoj se pojavljuju djevojke i dečki u pozama koje društvo smatra atraktivnima, a na drugoj fotografiji rade smiješne grimase, što bi trebalo biti podsmjehivanje ‘ružnoga’. Problematičan je dio samo ime i što ono implicira. Ružni selfie, koliko god se trudio biti parodija, također perpetuira mitove ljepote i definira što je ‘atraktivno’ i kako bi netko atraktivan trebao izgledati; status quo ostaje nepromijenjen.

Na društvenim mrežama ‘nevidljiva’ grupa ljudi, koju nam reklame i televizija ne prikazuju, dobiva svoje pravo da bude viđena. Možemo vidjeti osobe različitih boja kože, spola, seksualne orijentacije, stupnja invalidnosti, izbora vlastitoga izgleda. Oni žele zadržati svoju individualnost, ali istovremeno se i uklopiti, što je nešto s čime se ljudi neprestano bore. Jedina je razlika to što te osobe sada nisu vidljive samo na ulicama nego i na društvenim mrežama. Smatram da se svi povodimo za uspostavljenim društvenim normama, ali ujedno i formiramo grupe koje bismo čak mogli nazvati supkulturama.

Među nekim uznemirujućim trendovima koji trenutno postoje jest, na primjer, ‘thinspiration’ (thin + inspiration – mršav, inspiracija). On promovira nezdravo mršava tijela kao krajnji cilj i najveće postignuće svakoga pojedinca. Fanovi thinspirationa podupiru jedni druge kako bi uspjeli u ovoj praksi koja je opasna za zdravlje, a i za sam život.

To je samo rezultat velikoga utjecaja kojeg agencije za oglašavanje imaju na, većinom mlade, osobe.

Mislim da društvene mreže nisu povećale takvo ponašanje, već su ga samo učinile vidljivim.

U svijetu koji je povezan kabelima i žicama lakše je pronaći pojedince sa sličnim mišljenjem.

Fanovi thinspirationa objavljuju selfije dokumentirajući njima svoj ‘napredak’, indirektno nam pokazujući svoje unutarnje probleme i nesigurnosti, koji se reflektiraju željom za ‘savršenim’ tijelom.

Likeovi i ohrabrujući komentari objavljeni od strane ‘prijatelja’ samo čine takve osobe sigurnijima da je ono što rade dobro za njih, umjesto da otvore oči i postanu svjesne koliko sami sebi nanose štete. Selfiji i članci o samoozljeđivanju, poremećajima u prehrani i depresiji zrcalna su slika ljudi koji izlaze izvan okvira rigoroznih društvenih normi i standarda ljepote.

Trebali bismo kriviti društvo i medije koji kao ideal vrednuju nečiji izgled, umjesto da se pokušavamo ugurati u društveno konstruirane kategorije.

Dobro ili loše?

Selfie kao forma ne može se smatrati ni ‘dobrim’ ni ‘lošim’. Sve ovisi o razlozima zbog kojih ih netko objavljuje. Ako je razlog nedostatak samopouzdanja, koji rezultira samoozljeđivanjem i ovisi o ‘potpori’ drugih ljudi, tada je to poziv upomoć. Uobičajeni su selfiji način da se sačuva sjećanje, da se ostane u kontaktu s prijateljima ili da se svima pokaže kako smo jučer uživali na glazbenome festivalu.

Umjetnost Mnogobrojni članci raspravljaju o tome jesu li selfiji umjetnost ili nisu. Žanr portreta polako, ali konstantno evoluira, s time da samo subjekt (najčešće ljudsko lice) ostaje konstanta. Balans, harmonija boja, perspektiva i drugi umjetnički principi promijenili su se tijekom vremena – i nastavljaju se mijenjati – ovisno o kulturnome krugu i društvenome kontekstu. Ne možemo reći da su niti ostvarili korak naprijed, niti unazad, jer svako vrijeme ima svoje estetske principe.

Da bismo naslikali ili ugravirali autoportret tijekom baroka ili napravili fotografski autoportret u početku razvoja toga medija trebalo je više vremena nego što nam danas, s digitalnim aparatima i mobitelima, omogućava metoda ‘okidanja’ selfija.

Selfiji su način komunikacije, a ponekad i način da se izgradi ili ojača nečiji identitet.

Pretjerano razmišljanje jesu li umjetnost ili nisu samo osnažuje misao da je vrijednost umjetnosti nešto veća, dok je tržište umjetnina upravo to – tržište. Novac određuje što će se smatrati vrijednim, a što neće; što je umjetnost, a što nije. Naposljetku, tko mari jesu li selfiji umjetnost ili nisu? Vjerojatno samo trgovci umjetnina i vjerojatno samo zato što bi na tome mogli zaraditi.

monica heisey o ljepoti kreiranja selfija

U svojemu si članku na stranici rookiemag.com napisala da radiš veliku količinu selfija svojega lica i drugih dijelova tijela, ali da se isto tako fotkaš u raznim emocionalnim prilikama. Te selfije ne stavljaš na društvene mreže, nego ih zadržavaš za sebe. Kakva je veza između toga kako se osjećaš i onoga što vidiš u selfijima koje okineš? Osnažuje li te? Čini mi se da su žene bombardirane porukama koje nam govore na koje sve načine nismo dovoljno dobre – pozivaju nas da mislimo da smo neatraktivne, najčešće kako bi nam prodali neki proizvod koji obećava da će nas učiniti ljepšima i samim time vrjednijima. Vrlo osnažuje podsjetiti se da si lijepa sama po sebi, bez da išta kupuješ.

Ponekad se radi o samo malo bezazlene taštine. Kad gledam lijepu sliku same sebe, osjećam se sposobnijom boriti se protiv takvih poruka.

Koja je, po tvojemu mišljenju, najveća razlika između toga da netko zadrži selfije za sebe ili ih podijeli sa svima na internetu? Jesmo li slobodniji kad znamo da nećemo pokazati svoje fotografije drugima, kao kada pišemo dnevnik koji nitko neće čitati?

Mislim da se manje brinem kakve ću fotografije napraviti kada ih ne želim pokazivati drugima. Nisu svi selfiji koje napravim atraktivni. Mogu napraviti fotku svoje brade iz vrlo niskoga kuta, samo da vidim kako izgleda, ili provjeriti imam li brčiće na gornjoj usni, ili vidjeti kako bih izgledala s vrlo jakom, tamnom šminkom koju vjerojatno nikad ne bih nosila. To je vrsta privatnoga eksperimentiranja vlastitim identitetom, formiranja mišljenja o sebi kao izolaciji od tuđih mišljenja. Osjećam se slobodnije znajući da te fotografije neće nigdje biti objavljene.

Mnogo sam razmišljala o tome što društvo govori djevojkama i ženama: „Morate biti lijepe, ali samo kako biste ugodile drugima koji vas gledaju, a istovremeno morate biti dovoljno nesigurne da ne možete posjedovati vlastitu ljepotu. “ Misliš li da okidanje selfija može promijeniti nečije mišljenje o samom sebi? Može li ti kontrola i moć koju imaš nad svojom fotografijom pomoći da spoznaš i razumiješ bolje sebe i povećati tvoje samopouzdanje?

Nadam se. Tako se definitivno ja osjećam, ali ne mogu govoriti u tuđe ime. Žene i djevojke troše puno vremena razmatrajući tuđe poglede i mislim da osnažuje gajiti privatni pogled koji je samo tvoj; gledati sebe kao sebe, za sebe.

Napisala si da si napravila svoj prvi ‘samo za mene selfie’ 2005. godine sa sedamnaest godina i da su selfiji za tebe način kreiranja ‘osjećaja divljenja prema sebi’. Što osjećaš kad vidiš svoje stare selfije? Sjećaš li se svojih osjećaja i misli?

Iskreno, kad sam napravila tu fotografiju selfiji nisu bili ‘in’. Sjećam se da sam se osjećala ovako: „Oh, upravo sam postala seksualno aktivna žena, možda bih mogla dokumentirati ovaj trenutak“, a imala sam još par fotografija na fotoaparatu za jednokratnu uporabu koji sam ponijela sa sobom tijekom izleta za vikend.

Gledajući tu fotografiju, ili druge svoje fotografije iz različitih vremenskih razdoblja, manje je usporedbi koliko je retrospektivno stanje. Volim razmišljati o djevojci koja je okinula tu fotografiju, iako se gotovo jedva sjećam kako je bilo biti ona. To je manje proces postajanja osobom kakva sam danas (jer mislim da se svi neprestano mijenjamo i da ne postoji krajnji cilj ODRASLE ŽENE) koliko je podsjetnik da je ovaj sadašnji trenutak – kako izgledam, kako se osjećam, što me zaokuplja – jednako prolazan kao trenutak 2005. kad sam okinula tu fotku i svijet nije stao. > Monica piše za časopis Vice i portal Hello Giggles, a pratiti ju možete na Twitteru @monicaheisey

k ta o u k n tre , ka i j e n m ať eda to m ko k d u sa izgl , ť dna uta la t j u m a n ov ako jeća - je tre okin o.

- k os plja kao m sta se oku an d sa nije za olaz . ka ijet pr 05 i sv 20 tku fo

jason feifer osnivaÄ? Tumblr-a Selfiji na pogrebima & Selfiji na ozbiljnim mjestima

Bok, Jason! Kako si došao na ideju da pokreneš Tumblr-e Selfiji na pogrebima (Selfies at Funerals) i Selfiji na ozbiljnim mjestima (Selfies at Serious Places)?

Supruga i ja putovali smo Europom u kolovozu 2013. i posjetili smo nekoliko mjesta na kojima su se dogodile tragedije – kuću Anne Frank, Memorijalni centar holokausta u Berlinu itd. Promatrali smo kako su se ljudi borili s neugodnošću dokumentiranja samih sebe na tim mjestima – fotografirali su sebe kako bi pokazali da su bili tamo, ali su se trudili ne izgledati sretno ili zadovoljno zbog toga, jer ne bi trebali biti sretni na takvim mjestima. Zanimalo me jesu li tamo postojale osobe koje nisu razmišljale o kontrastu fotografije i lokacije i počeo sam ih tražiti na Twitteru i Instagramu.

To je dovelo do stranice Selfiji na ozbiljnim mjestima, a Selfiji na pogrebima i Selfiji s beskućnicima bili su nadgradnja tome.

Razmišljala sam o onome što se često naziva ‘selfie kultura’ i kako ne pokušavamo samo sakupiti uspomene samih sebe u određenome mjestu i vremenu i dijeliti ih s prijateljima, nego ih također dijelimo s potpunim neznancima. Otkud dolazi taj poriv?

Radili smo to otkada postoje fotoaparati. I prije toga oni koji su znali slikati radili su autoportrete. Mislim da imamo potrebu zabilježiti svoje postojanje. Prije fotoaparata najbolje što smo mogli bilo je sačuvati vlastitu sličnost. Sada kada imamo fotoaparate, možemo sačuvati svoju sličnost tijekom nekih događaja – putovanja, osjećaja i drugih. Sjećam se okidanja selfija prije digitalnih fotoaparata; nisam ih radio toliko mnogo kao danas, naravno, ali to je bilo samo zato što sam bio limitiran brojem snimaka.

Danas kada okidam selfije, gotovo ih nikada javno ne dijelim.

Kreiram ih kako bih ih sačuvao, kako bih godinama poslije mogao pogledati fotografije svojega godišnjeg odmora i vidjeti kako sam izgledao tijekom toga vremena te se sjetiti kako sam se osjećao i doživljavao stvari.

Mislim da ne postoji ‘selfie kultura’. Postoje društvene mreže koje potiču ljude da konstantno dijele ideje i slike s drugima; još uvijek pokušavamo shvatiti što želimo podijeliti i koju vrijednost imaju te informacije. Selfiji su dio toga, ali su, s druge strane, uvijek bili dio tehnologije koju koristimo.

Fotografije koje si stavio na svoje Tumblr-e često su selfiji osoba na pogrebima ispred ljesova ili na mjestima koja su nekoć bila koncentracijski logori poput Auschwitza. Sve me to dovodi do toga da se zapitam o tabuima naše kulture više nego o osobama na fotografijama. Razgovarala sam o tome s prijateljicom i rekla mi je da tim ljudima nedostaje poštovanja prema mrtvima. No je li kršenje prihvaćenih normi našega društva zapravo razlog zbog kojeg nam se to čini toliko šokantno?

Slažem se s tobom. Upravo se o tome radi. Ima nekih selfija na kojima su osobe namjerno bez poštovanja. Selfiji s beskućnicima dobar su primjer toga. Generalno gledajući, mislim da su selfiji praksa introspekcije: djeca koja ih rade prikazuju kako se osjećaju na pogrebu ili na mjestu kao što je Memorijalni centar holokausta.

Možda to nije misaoni čin, ali nije namjerno bez poštovanja. Također je znak kako se društvene norme uvijek mijenjaju. U viktorijansko doba ljudi su se fotografirali s nedavno preminulima – na primjer, majka bi umrla, onda bi ju postavili na stolicu i otvorili joj oči te bi njezina obitelj pozirala s njom kao da se radi o uobičajenoj obiteljskoj fotografiji. Danas bismo to smatrali užasnim. Uvijek se prilagođavamo načinu korištenja tehnologije i mjestu koje zauzima u našim životima. Svjedočimo novoj velikoj promjeni u toj evoluciji. No ipak, smatram da ova promjena nije neskladnija od bilo koje druge u prošlosti, samo se događa tijekom vremena u kojemu živimo.

Na prvi pogled činilo mi se da kritiziraš kroz ironiju, ali onda sam pročitala tvoj članak za The Guardian i primijetila da spominješ vizualni jezik kojim komunicira mlađa generacija.

Možeš li navesti neke karakteristike toga novog vizualnog jezika?

To je samo jedno moje opažanje; ne znam jesam li u pravu u vezi njega. Možda bi ti se mogao svidjeti ovaj moj intervju na australskome radiju gdje smo puno pričali o tome (http:// mpegmedia.abc.net.au/rn/podcast/2013/11/lst_20131101_1730. mp3).

Nisam to baš proučavao dovoljno duboko da bih ti mogao navesti karakteristike vizualnoga jezika, samo želim ukazati na to da ta djeca imaju namjeru komunicirati selfijima mnogo više nego što to odrasli prepoznaju.

Možda to nije posebno kompleksan jezik, možda je to samo: „Baš sam sretan/na sada i želim podijeliti svoju sreću s tobom“, ili: „Baš sam tužan/na i treba mi utjeha“, ili: „Ovo je alarmantno, ne misliš li tako?! “ Ali i to sadrži više značenja nego što uviđaju mnogi odrasli koji misle: „Pogledaj kako su sebična ova djeca.“ Da, naravno, djeca su zvijezde svojih selfija: fokus je društvenih mreža uvijek na njihovim korisnicima. Ali poslušaj kako govorimo svakoga dana – stalno pričamo o sebi ii uspoređujemo svoja iskustva s tuđima. To je ono što radimo i što smo oduvijek radili. Što misliš o ulozi novih medija (interneta) i društvenih mreža?

Oni stvaraju nove izvore informacija i pomažu promovirati tradicionalnije medije. Mogu nečemu posvjedočiti i tweetati o tome ili mogu pročitati odličnu priču u New York Timesu i tweetati link. Slično je onome što sam rekao u vezi viktorijanskih fotografija preminulih: uvijek evoluiramo s tehnologijom, ali ne vjerujem da postajemo ‘bolji’ ili ‘lošiji’. Jednostavno se prilagođavamo načinu na koji radimo određene stvari – zapravo ne mijenjajući što te stvari jesu.

Na primjer, društvene mreže mogu mijenjati način interakcije u našim zajednicama, ali to ne mijenja činjenicu da imamo zajednice. Mogu promijeniti način na koji upoznajemo prijatelje ili kako s njima pričamo, ali ne mijenjaju to da imamo prijatelje.

Na kraju se toliko fokusiramo na proces da ne vidimo koliko se zapravo malo toga mijenja.

Dakle, koja je uloga novih medija i kako oni utječu na naše živote?

Novi nam mediji pružaju nove načine povezanosti i dijeljenja novosti te dopuštaju prethodno nesaslušanim glasovima da ih se čuje. Također stvaraju nove distrakcije i mijenjaju način dijeljenja informacija. Mislim da je to vrlo dobra stvar. No to ne mijenja srž onoga što smo mi kao kultura.

Imam dojam da se kod selfijia ne radi samo o nečijemu izgledu, već cijelom iskustvu bivanja nekom osobom; nošenju određene odjeće na određenome mjestu s određenim ljudima i osjećajima, upravo tamo. Ponekad se čini da ne radimo neke stvari zbog njih samih, već kako bismo se pravili važni našim cijelim ‘iskustvom’. Kako vidiš povezanost između života koje vodimo ‘u stvarnosti’ (što je uopće ‘stvarnost’ danas?) i onih koje dijelimo na društvenim mrežama?

Slažem se s prvim dijelom toga što si rekla – o selfijima koji se rade o bivanju na određenome mjestu u određeno vrijeme. No ne slažem se da to znači da radimo stvari više zbog toga da bismo se pravili važni svojim iskustvima, a manje zato što nam se sviđaju. Ljudi koriste društvene mreže da bi prikazali neku sliku o sebi – za mnoge je ljude to ona u kojoj žele pokazati kako su im životi super. Ali koliko se to razlikuje od onoga što su ljudi prije običavali govoriti o sebi?

Oduvijek prikazujemo određenu sliku o svojim životima. Oduvijek nam je stalo do toga kako će nas drugi vidjeti.

Također, mislim da smo uvijek radili stvari djelomično zbog osobnoga iskustva, a djelomično zbog priča koje smo kasnije mogli prepričavati. Zašto su ljudi odlazili u pothvate na otvorenome moru? Zašto su istraživali Amazoniju?

Ne samo zbog osobnoga oplemenjivanja, već da svima mogu pričati što su otkrili jednom kad se vrate natrag. U prošlosti smo morali sakupljati mnogo misli i iskustava i priopćiti ih sve odjednom. Danas ih možemo iznositi trenutak po trenutak – jedne prilično neozbiljne, a druge dubokoumne. Jednostavno imamo mogućnost dijeliti više i češće. > Jason je zamjenik urednika časopisa Maxim, a piše i za časopise New York, Slate, Washington Post i dr. Pratiti ga možete na Twitteru @heyfeifer

preudubljena očna duplja

kosa

uho

loše držanje

muffin top*

rebro

bedra

kapak

*muffin top je engleski naziv za masno tkivo koje se prelijeva izvan ruba traperica