239730560 sabriel garth nix

mojoj obitelji i prijateljima

PROLOG

O

d Zida ih je, na stranu Starog Kraljevstva, dijelilo malo više od pet kilometara, no to je bilo sasvim dovoljno. U podne se na drugoj strani Zida, u Ancelstierreu, vidjelo sunce, a nigdje ni oblačka na vidiku. Ovdje je pak bio oblačni smiraj i uporna je kiša tek počela padati, a došla je prije nego što su stigli podići šatore.

Babica je ugnula ramenima da navuče plašt više na vrat i opet se nadvila nad ženu, dok su joj se s nosa slijevale kapljice kiše i padale na lice koje se dizalo pod njom. Babica je ispuhnula oblak bjeline, ali joj nije odgovorio isti oblak pacijentice.

Babica je uzdahnula i polako se uspravila, i taj je jedini pokret rekao promatračima sve što su trebali znati. Žena koja je doteturala u njihov šumski logor bila je mrtva, a život je uspjela sačuvati samo dovoljno dugo da ga preda bebi što je sad ležala uz nju. Pa ipak, dok je babica to sažalno maleno biće još podizala od mrtve žene, ono se streslo u povojima i smirilo. »Zar i dijete?« upitao je jedan od promatrača, čovjek koji je na čelu nosio svjež, pepelom ispisan znak Listine. »Onda ga neće ni trebati krstiti.« Ruka mu se podigla da otare znak s čela, no onda najednom zastala, jer ga je za ruku uhvatila druga, vrlo bijela, pa je spustila hitrom kretnjom. »Mir!« rekao je smireni glas. »Ne želim ti zlo.« Bijela je ruka otpustila stisak, a čovjek koji je izgovorio te riječi stupio je u prsten osvijetljen vatrom. Drugi su ga gledali pogledom u kojem nije bilo dobrodošlice, a ruke koju su već napola ocrtale znakove Listine, ili već krenule prema tetivama i balčacima, nisu se opustile. Čovjek je prišao truplima i pogledao ih. A onda se okrenuo prema promatračima, pa zabacio kapuljaču i otkrio lice stvora koji je koračao stazama daleko od sunca, jer mu koža bijaše mrtvački bijela. »Zovu me Abhorsen«, rekao je, a njegove su riječi namreškale ljude uokolo, kao da je u ustajalu baru ubacio kamen, velik i težak. »I večeras će biti krštenje.« Listinski je mag spustio pogled na zamotuljak u babičinom naručju i rekao: »Dijete je mrtvo, Abhorsen. Mi smo putnici, i svoj život živimo pod vedrim nebom, i nije nam lak. I znamo što je smrt, o gospodaru.« »Ne znate koliko i ja«, odgovorio je Abhorsen, pa se nasmiješio tako da mu se papirnato bijelo lice zgužvalo u kutovima i povuklo s podjednako bijelih zubi. »A ja velim da to dijete još nije mrtvo.« Čovjek je pokušao izdržati njegov pogled, ali je popustio i pogledao suputnike. Nitko se nije ni pomaknuo, niti od sebe dao ikakva znaka, sve dok se nije oglasila žena: »Dobro. Onda je sve lako. Stavi znak na dijete, Arrenilu. Podići ćemo novi logor na Leovijevu gazu. Dođi kad s tim budeš gotov.«

Listinski je mag u znak potvrde pognuo glavu, a drugi su otplutali da spakiraju svoj već napol podignut tabor, sporo, jer im se nije išlo, no ispunjeni još većom neželjom da ostanu kraj Abhorsena, jer njegovo je ime bilo ime tajni i neizreciva straha.

Kad je babica već htjela spustiti dijete i otići, Abhorsen je rekao: »Pričekaj. Ti ćeš mi trebati.« Babica je pogledala dijete i opazila je da je djevojčica, te da bi se, da nije tako mirna, činilo da spava. Već je bila čula za Abhorsena, i kad bi samo djevojčica preživjela... Oprezno je podigla dijete i pružila ga listinskom magu. »Ako Listina ne...« otpočeo je onaj muškarac, ali je Abhorsen podigao blijedu ruku i prekinuo ga. »Da vidimo što Listina želi.« Čovjek je još jednom pogledao dijete i uzdahnuo. A onda je iz torbice izvadio bočicu i visoko je podigao, te glasno zapjevao napjev kojim počinje Listina, ona koja je nabrajala sve što živi i raste, i što je nekoć živjelo i što će opet živjeti, i veze što ih sve drže zajedno. Dok je to izgovarao, u bočici se pojavilo svjetlo, pa zapulsiralo u ritmu pjesme. A onda je pjevač utihnuo. Dotaknuo je bocom tlo, pa znak napravljen drvenim pepelom na čelu, te je napokon izvrnuo nad djetetom.

Kad je svijetleća tekućina pljusnula djetetu po čelu, veliki je bljesak osvijetlio okolne šume, a svećenik je uzviknuo: »U ime Listine koja povezuje sve stvari, dajemo ti ime...« U normalnim bi prilikama nato roditelji djeteta izgovorili ime. A sad se oglasio samo Abhorsen, i rekao: »Sabriel.« Dok je svećenik izgovarao te riječi, s čela mu je nestalo drvenog pepela, da bi se polako našao na djetetovu. Listina je prihvatila krštenje. »Ali... ali ona je mrtva! «uskliknuo je listinski mag, pa oprezno opipao čelo eda bi se uvjerio da je pepela zaista nestalo.

Na to nije dobio odgovor, jer je babica preko vatre čvrsto gledala u Abhorsena, dok je Abhorsen gledao u – ništa. Oči su mu zurile u rasplesane plamenove, ali ih nisu vidjele.

A onda mu se s tijela počela dizati mrazna magla, pa se širiti prema čovjeku i babici. Nato su oni sitnim koracima pobjegli na drugu stranu vatre – silno su željeli otići, ali su bili toliko obuzeti strahom da nisu mogli udariti u trk.

Čuo je dječji plač, i to je bilo dobro. Da je otišla iza Prvih vrata ne bi je mogao vratiti bez mnogo strožih priprema, što bi joj neizbježno razrijedilo duh.

Struja je bila jaka, ali je dobro poznavao taj odvojak rijeke, pa je progazio kraj lokvi i struja koje su ga željele povući u dubinu. Već je osjećao kako mu vode, poput pijavica, ispijaju duh, ali mu je volja bila jaka, pa su mu uzele samo boju, ali ne i bit.

Zastao je da osluhne pa, čuvši kako plač jenjava, požurio naprijed. Možda je već na vratima i sprema se proći.

Prva su vrata bila koprena magle, sa samo jednim mračnim otvorom, gdje se rijeka izlijevala u muk što je zjapio iza njih. Abhorsen je pohitao prema njima pa stao. Dijete još nije bilo prošlo, ali samo zato što ga je nešto bilo uhvatilo i podiglo. I sad je pred njim, izdižući se iz crnih voda, stajala sjena tamnija od vrata.

Bila je nekoliko stopa viša od Abhorsena. Na mjestu gdje bi se mogle očekivati oči gorjela su blijeda svjetla zapaljenog barskog plina, a s nje se valjao natruli smrad kadavera – topli smrad koji je ublažavao studen rijeke.

Abhorsen je polako krenuo prema tome, ne skidajući pogled s djeteta što ga je labavo držao u pregibu zasjenjene ruke. Dijete je spavalo, ali nemirno, te se vrpoljilo i pripijalo uz kreaturu, tragajući za majčinim prsima, no ruke su je držala podalje od sebe, kao da je dijete vruće ili kaustično.

Abhorsen je polako iz čitavog redenika srebrnih zvonaca što ga je nosio preko prsa izvukao jedno, pa zabacio zapešće da zvocne. Ali je mračno stvorenje podiglo djetešce i progovorilo suhim, klizavim zvukom, nalik zvuku puzanja zmije po šljunku. »Duha ti tvojega duha, Abhorsene. Sve dok je držim ne možeš me začarati. I možda je odnesem kroz vrata kroz koja je njezina majka već prošla.« Abhorsen se namrštio, jer ga je prepoznao. Vratio je zvonce na njegovo mjesto. »Zadobio si novi oblik, Kerrigore. A sad si s ove strane Prvih vrata. Tko je bio tako budalast da ti pomogne da dopreš tako daleko?« Kerrigor se široko nasmiješio i Abhorsen je uhvatio odbljesak vatre što mu je plamtjela duboko u ustima. »Jedan od uobičajenih dozvanih«, rekao je kreštavim glasom. »Ali nevješt. Nije ni shvatio da će to po svojoj naravi biti zamjena. No vaj, njegov život nije bio dovoljan da prođem i kroz posljednja vrata. Ali si mi sad ti došao u pomoć.« »Zar ja, koji sam te zakovao iza Sedmih vrata?« »Da«, prošaptao je Kerrigor. »Ironija toga, vjerujem, nije ti promakla. Ali ako želiš ovo dijete...« Napravio je pokret kao da ga želi baciti u bujicu, i tim ga trzajem probudio. Djevojčica se smjesta rasplakala i pružila sitne šačice da se, kao za materine skute, uhvati za Kerrigorovu sjenu. On je kriknuo, pokušao je odvojiti od sebe, ali su ga sitne ručice čvrsto držale pa je bio prisiljen primijeniti i višak snage, i tako je odbaciti od sebe. Ona je vrišteći upala u rijeku, gdje ju je smjesta zahvatila bujica, ali se Abhorsen bacio prema njoj, te je oteo i rijeci i Kerrigorovim grabežljivim rukama.

Otkoračio je, pa jednom rukom izvukao srebrno zvonce. Zanjihao ga je i ono se dvaput oglasilo.

Zvuk mu je bio nekako čudno prigušen, ali vjeran, i sad je u zraku ostao visjeti jasan zvon, svjež i britak, živ. Kerrigor se na taj zvuk trgnuo i povukao do mraka koji je tvorio vrata. »Neka će me budala uskoro opet dovesti, i tada...« uskliknuo je, a onda ga je preplavila rijeka.

Vode su se zavrtložile i zaklokotale, a onda opet nastavile svoj mirni tok.

Abhorsen je ostao još neko vrijeme zagledan u vrata, a zatim je uzdahnuo, vratio zvonce u redenik i pogledao bebu u naručju. Ona mu je uzvratila pogled, očima crnim, usklađenim s njegovim.

Boja joj je već bila istekla iz kože. Abhorsen joj je nervozno stavio ruku na čelo i unutra osjetio žar

njezina duha. Kad joj je rijeka trebala isprati duh, listinski se je znak zatvorio. I tako je Kerrigora opekao njen životni duh.

Ona mu se nasmiješila i malo zagugutala, a onda je Abhorsen osjetio kako i njemu smiješak škakljika kut usana. I dalje se smiješeći, okrenuo se i krenuo na dugo gacanje uz rijeku, prema vratima koja će ih oboje vratiti među živa stvorenja.

B eba je kmečala jedva sekundu, a onda je Abhorsen otvorio oči, baš u trenutku kad je babica već napola obišla zamrlu vatru i već se spremala podiči djevojčicu. Na tlu je pucketao mraz a Abhorsenu su se s nosa spuštali mosuri. Otro ih je rukavom i nadvio se nad dijete, baš onako kako to čini skrbni otac nad novorođenčem. »Kako je beba?« upitao je, a babica se zadivljeno zapiljila u nj, jer je mrtvo dijete sad već bilo živo, i to na vrlo bučan način, a i mrtvački bijelo kao i on. »Kao što i sam čuješ, gospodaru«, odgovorila mu je babica. »Jako je dobro. Možda joj je samo malo zima...« On je pokazao na vatru i izgovorio riječ, i vatra je zahučala u život. Mraz se smjesta otopio, a kišne su se kapi uz cvrčanje pretvorile u paru. »Ovo će dostajati do jutra«, rekao je Abhorsen. »A onda ću je odnijeti domu svome. Trebat će mi dadilja. Hoćeš doći?« Babica je neodlučno zastala i pogledala listinskoga maga, koji je još oklijevao s druge strane vatre. On joj nije želio uzvratiti pogled i ona je još jednom spustila oči na djevojčicu što joj je kmečala u naručju. »Ti si... ti si...« prošaptala je babica. »Nekromant?« upitao je Abhorsen. »Samo donekle. Volio sam ženu koja tu leži. A da je ona voljela drugog, sad bi bila živa, ali nije. Sabriel je naše dijete. Zar ne opažaš srodstvo?« Kad se nagnuo prema njoj i uzeo joj Sabriel iz naručja, pa je ljuljuškavo privio na prsa, babica ga je pogledala. Beba je utihnula i za nekoliko sekundi zaspala. »Da«, rekla je babica. »Poći su s tobom i brinuti se za Sabriel. Ali moraš naći dojkinju...« »A čini mi se, i još koješta«, rekao je Abhorsen zamišljeno. »Ali moja kuća nije mjesto za...« Listinski je mag pročistio grlo i obišao vatru. »Ako tražiš čovjeka koji zna ponešto o Listini«, rekao je pomalo se nećkajući, »rado bih ti služio, jer vidjeh njezino djelovanje u tebi, gospodaru, iako mi je mrsko napustiti svoje drugove skitnice.« »Možda nećeš ni trebati«, odgovorio je Abhorsen i nasmiješio se odjednom nadošloj misli. »Pitam se hoće li se tvoj vođa protiviti da u svoju družinu primi dva nova člana. Jer me moj posao sili da putujem, i u čitavom Kraljevstvu nema kraja u kojem nisam ostavio otisak stope.« »Tvoj posao?« upitao je čovjek i malo se stresao, iako više uopće nije bilo zima. »Da«, odgovorio je Abhorsen. »Jer ja sam nekromant, iako ne običnoga kova. Dok ostali majstori mojega zanata dižu mrtve iz groba, ja ih vračam na počinak. A one koji ne žele počivati, vežem – ili to bar pokušavam učiniti. Ja sam Abhorsen...«

Još je jednom pogledao bebu i dodao, skoro iznenađenim tonom: »Sabrielin otac.«

GLAVA PRVA

Z

ec je ostao pregažen prije tek nekoliko sekundi. Ružičaste su mu se oči zacaklile, a čisto je bijelo krzno bilo umrljano krvlju. Krzno neprirodno bijelo, jer je bio pobjegao iz kupke. Još je lagano vonjao na lavandinu vodicu.

Nad zecom je stajala visoka, neobično blijeda djevojka. Njezina nebeski crna kosa, pomodno kratka, pomalo joj je padala na lice. Nije imala nikakve šminke ni nakita, izuzmemo li emajliranu školsku značku zakvačenu za propisanu mornarsku teget jaknu. Po tome se, kao i po dugoj suknji, čarapama i razumno oblikovanim cipelama, moglo zaključiti da je riječ o školarki. Na pločici s imenom, ispod značke, pisalo je »Sabriel«, a rimski »VI« na djevojčinoj kruni obznanjivao je i da je djevojčica polaznica šestog razreda i odlikašica.

Zec je bio neupitno mrtav. Sabriel je podigla pogled s njega i zatim ga vratila na opekom popločani prilazni put koji se odvajao od ceste i vijugavo se uspinjao do impozantnih vrata od kovanog željeza. Natpis iznad vrata, ispisan zlatnim slovima na lažnoj gotici, obznanjivao je da se kroz njih ulazi u koledž Wyverley. Manja su slova dodavala obavijest da je ta škola »Osnovana 1652. za odlične mlade dame«.

Mala se prilika upravo marljivo uspinjala preko vrata, okretno izbjegavajući šiljke koji su trebali spriječiti baš takve zanimacije. Posljednjih je nekoliko stopa svladala skokom pa pojurila, s uzvitlanim repićima na glavi i lupkajući cipelicama po opekama. Spustila je glavu da dobije zalet, ali kad je dostigla brzinu krstarenja, podigla je pogled, ugledala Sabriel i mrtvog zeca, i vrisnula. »Zeko!« Sabriel se na krik trznula, na trenutak zastala, pa se nadvila nad zeca, pružila blijedu ruku i dotakla ga između dugih ušiju. Oči su joj se zatvorile i lice ukočilo kao da se najednom skamenila.

Između njezinih lagano razmaknutih usana izvio se slabašan i zviždukav zvuk, kao kad iz velike daljine slušamo vjetar. Na vršcima joj se prstiju stvorio mraz, a obrubio je i asfalt pod njezinim stopalima i koljenima.

Ta je druga djevojčica u trku vidjela kako se Sabriel najednom naginje nad zeca i prevaljuje prema cesti, ali joj je u zadnji čas poletjela ruka pa se zaustavila. Već je sekundu kasnije povratila ravnotežu pa objema rukama sputala zeca – koji je neobjašnjivo opet živnuo, s očima blistavim i sjajnim, žudeći da krene baš kao i kad je utekao iz kupke. »Zeko!« kriknula je mlađa djevojčica još jednom, a Sabriel se uspravila, držeći zeca za uši. »O, baš ti hvala, Sabriel! Kad sam začula kočnice, već sam pomislila...« Promucala je to u trenutku kad joj je Sabriel predala zeca, a krv joj zamrljala ruke koje su ga spremno dočekale. »Ma sve će biti u redu, Jacinth«, odgovorila joj je Sabriel umornim glasom. »Ma samo se malo ogrebao. I već je i zaraslo.« Jacinth je pažljivo pregledala zeku, a onda pogledala Sabriel, i u dubini joj se očiju zamigoljio

strah. »Ispod krvi nema ničega«, propentala je Jacinth. »Što si mu to...« »Baš ništa«, oštro joj je odvratila Sabriel. »Ali bi ti možda mogla reći meni što uopće radiš vani? « »Lovim zeku«, odvratila je Jacinth, a pogled joj se razbistrio jer se život vratio u normalniju situaciju. »Znaš...« »Nemoj se vaditi«, ukorila ju je Sabriel. »Zar si već zaboravila što je gospođa Umbrade u ponedjeljak rekla na skupštini?« »Ma ništa se ja ne vadim«, nije se dala Jacinth. »Kad je stvarno tako.« »Onda to objasni gospođi Umbrade.« »O, Sabriel! Pa nećeš valjda! Znaš da sam samo lovila zeku. Nikad ne bih izišla da nisam...« Sabriel je podigla ruke u znak predaje, pa pokazala prema vratima. »Ako se vratiš u roku od tri minute, nisam te ni vidjela. I ovaj put otvori vrata. Jer neće biti zaključana sve dok se ja ne vratim.« Jacinth se nasmiješila, čitavo joj se lice ozarilo, a onda se zavrtjela na peti i pojurila uz prilazni put, čvrsto stišćući zeku uz vrat. Sabriel ju je ispratila pogledom sve dok nije prošla kroz vrata, a onda se prepustila drhtavici, pa se sasvim svinula, tresući se od studeni. Trenutak slabosti i već je prekršila obećanje što ga je bila zadala i sebi i ocu. Ta bio je to samo jedan najobičniji zec, i makar ga je Jacinth toliko voljela – na što bi sve to moglo izaći? A od vraćanja zeca do vraćanja čovjeka u život i nije velik korak.

I što je još gore, bilo je to tako lako. Uhvatila je duh na samom izvoru rijeke i vratila ga jedva i napravivši gestu moći, i dok su zajedno koračali iz života u smrt, samo je slijepila tijelo jednostavnim simbolima Listine. Nisu joj čak ni zatrebala zvonca i druge nekromantske sprave.

Dostajao je i sam zvižduk te vlastita volja.

Smrt i ono što dolazi iza nje za Sabriel nisu bili nikakav misterij. A upravo je bila požalila što nisu.

B io joj je to zadnji razred na Wyverleyju – zapravo njegova posljednja tri tjedna. Sabriel je već bila maturirala, i to kao prva u engleskom, isto tako prva u glazbi, treća u matematici, sedma u poznavanju prirode, druga u borilačkim vještinama i četvrta u etiketi. Osim toga je bila i daleko, daleko najbolja u magiji, ali joj to nije pisalo u svjedodžbi. Magija je djelovala samo u predjelima Ancelstierrea sasvim uza Zid koji je označavao granicu sa Starim Kraljevstvom. Smatralo se da je dalje od toga praktički izopćena, ako je uopće i ima, i ljudi koji su držali do sebe nisu je ni spominjali. Koledž Wyverley se nalazio na samo sedamdeset kilometara od Zida i uživao je visoku reputaciju, pa je magiju predavao samo učenicima koji bi za to dobili posebno dopuštenje od roditelja.

Baš ga je zbog toga Sabrielin otac i bio izabrao kad je izronio iz Starog Kraljevstva s petogodišnjom djevojčicom na rukama i potražio internat. Tu je prvu godinu platio unaprijed u srebrnim dinarima Starog Kraljevstva, kovanicama koje su izdržale kradomične doticaje hladnog željeza. Poslije toga je dvaput godišnje dolazio obići kćer, jednom u ljetnu i jednom u zimsku suncostaju. Svaki bi put odsjeo nekoliko dana i svaki bi put donio još srebra.

Ravnateljica je, što je i razumljivo, jako voljela Sabriel. I to napose zato što je nikad nisu brinuli očevi rijetki posjeti, kao što su brinuli ostale djevojčice. Jednom je zgodom gospođa Umbrade upitala Sabriel da li je to muči, i onda se zabrinula, jer je Sabriel odgovorila da ga ona vidi i mnogo češće nego što je on stvarno uza nju. Gospođa Umbrade nije predavala magiju i nije htjela o njoj znati ništa više od ugodne činjenice da su neki roditelji spremni platiti pozamašne svote da bi im kćeri naučile osnove magije i čarobnjaštva.

Gospođi Umbrade nije bilo ni najmanje do toga da dozna kako to Sabriel viđa oca. Sabriel je pak, sa svoje strane, uvijek nestrpljivo očekivala njegove neslužbene posjete i promatrala Mjesec, te pratila njegovo gibanje prema almanahu. On je bio uvezan u kožu, i sadržavao je tablice Mjesečevih faza u oba kraljevstva. Osim toga je pružao i dragocjen pregled smjena godišnjih doba, plime i oseke, kao i drugih efemerida koje nikad nisu bile istodobne s obje strane Zida. A Abhorsenova bi se utvara uvijek pojavljivala u noćima bez mjesečine.

U takve bi se noći Sabriel zaključavala u svojoj radnoj sobi (što je bila povlastica šestog razreda – prije toga se krišom zavlačila u knjižnicu), pa bi stavila kotlić na vatru, te pijuckala čaj i čitala knjigu sve dok se ne bi digao karakterističan vjetar, i tad bi ugasila vatru, upalila električno svjetlo i zaštropotala roletima – izvela, dakle, sve potrebne predradnje da bi se u drugom naslonjaču pojavila očeva fosforescentna utvara.

A Sabriel je tog studenog posjet svog oca očekivala posebno željno. Taj će posjet biti posljednji, zato što se škola bližila kraju, pa je željela porazgovarati o svojoj budućnosti. Gospođa Umbrade je željela da pođe na studij, ali bi to onda značilo da bi se morala odseliti još dalje od Staroga Kraljevstva. Zbog toga bi joj magija usahnula, pa bi se očevi posjeti ograničili na stvarno, tjelesno pojavljivanje, a i ti bi mogli postati još rjeđi. S druge bi, međutim, strane, odlazak na studij značio ostanak s nekim prijateljicama s kojima je praktički provela život, djevojkama s kojima je u petoj godini života krenula u školu. Osim toga bi se proširio i svijet društvenih doticaja, i to napose s mladićima, robom čiji se nedostatak u koledžu Wyverleyju osjećao vrlo akutno.

A šteta zbog gubitka magičnih sposobnosti vjerojatno bi bila donekle poravnana smanjivanjem afiniteta prema smrti i mrtvacima...

Sabriel je razmišljala baš o svemu tome dok je tako čekala, s knjigom u ruci i napol ispijenom šalicom čaja u opasnoj ravnoteži na osloncu za ruke. Bila je već skoro i ponoć, a Abhorsen se nije pojavio. Sabriel je dvaput pogledala u almanah i čak podigla rolete da kroz prozor pogleda nebo.

Mjeseca sasvim očito nije bilo, ali ni znaka od njega. Bilo je to prvi put otkako zna za sebe da se nije pojavio, i zato je najednom osjetila nekakav nemir.

Sabriel je rijetko kada razmišljala o tome kakav je zapravo život u Starom Kraljevstvu, ali sad su joj u misli počele dolaziti stare priče i uspomene na život u njemu, i s Putnicima. Abhorsen je bio moćan čarobnjak, no čak ni tada... »Sabriel! Sabriel!« U mislima ju je prekinuo visoki glas, iza kojeg je brzo uslijedilo nestrpljivo kucanje i štropotanje brave. Sabriel je uzdahnula, odgurnula se iz naslonjača, uhvatila šalicu s čajem i otključala vrata.

Pred vratima je stajala djevojčica. Drhtavim je rukama vrtjela noćnu kapicu, a lice joj je bilo bijelo od straha. »Olwyn!« uskliknula je Sabriel. »Što je bilo? Je li Sussen opet bolesna?«

»Nije«, zajecala je djevojčica. »Ali sam začula zvukove pred vratima tornja i pomislila da to Rebece i Ila tulumare bez mene, pa sam pogleda...« »Kako!« uskliknula je Sabriel ustrašeno. Nitko, u tolikoj blizini Staroga Kraljevstva, usred noći ne otvara vanjska vrata. »Strašno mi je žao«, zaplakala je Olwyn. »Nije bilo namjerno. Ne znam zašto sam to učinila. Ali nisu bile Rebece i Ila – nego nekakva crna sjena, i htjela je ući. Tresnula sam vratima...« Sabriel je bacila šalicu i odgurnula Olwyn. Već je bila na pola hodnika kad je začula lomljavu šalice i Olwyn užasnuti udisaj zbog tako brutalnog odnosa prema dobrom porculanu. Na sve se to nije ni obazrela, nego udarila u trk, i u trku prema otvorenim vratima zapadne spavaonice zapljeskala po prekidačima. Kad je napokon do njih stigla, iznutra su se začuli krikovi u brzom krešendu prema histeričnom zboru. U spavaonici je bilo četrdeset djevojčica – većinom iz prvog razreda, sve u dobi ispod jedanaest godina. Sabriel je duboko udahnula i stupila u vrata, prstiju prekriženih u položaj za bacanje čini. Ali još i prije nego što je i pogledala, osjetila je blizinu smrti.

Spavaonica je bila vrlo duga i uska, niskoga stropa i uzanih prozora. Uz oba su zida bili poredani kreveti i ormarići. Na drugom su kraju bila vrata što su vodila do stuba Zapadnoga tornja.

Trebala su biti zaključana i iznutra i izvana, ali su brave rijetko kada uspijevale nadjačati sile Staroga Kraljevstva.

Vrata su bila otvorena. Pred njima je stajala silno crna sjena u ljudskom liku, kao izrezana iz noći, iz pažljivo izabranog dijela neba bez zvijezda. Lice joj nije imalo nikakvih crta, ali se ispitivački okretala lijevo-desno, kao da joj osjetila djeluju u uskom snopu. Neobično je bilo što je u jednoj ruci s četiri prsta nosila savršeno svjetovnu vreću od gruboga tkanja u oštrom kontrastu s vlastitom nadrealnom puti.

Sabrieline su se ruke pokrenule u složenu gestu, pa nacrtale listinske znakove koji su upućivali na san, mir i počinak. Kićenim je pokretom pokazala na obje strane spavaonice i nacrtala jedan od glavnih simbola, koji ih je sve objedinio. Istog su časa sve djevojčice u prostoriji prestale vrištati i polako se slegle na postelje.

Glava se stvorenja prestala okretati i Sabriel je shvatila da je sad svu pažnju usmjerilo na nju.

Polako je krenulo. Podiglo bi jednu nespretnu nogu pa je zabacilo naprijed, na trenutak otpočinulo, pa onda zabacilo i drugu malo ispred prve. Bila je to teško, zavaljano gibanje, što je na tankom sagu proizvodilo nestvarno tiho struganje. Kad bi prošlo kraj kojeg kreveta, električne bi žarulje nad njima samo planule i ugasile se.

Sabriel je pustila ruke da joj padnu niz bokove i usmjerila pogled na središte njegova torza, opipavajući očima tvar od koje je građen. Došla je bez ikakvog oruđa i alata, ali to je izazvalo samo trenutak oklijevanja prije nego što se pustila da otklizi preko granice i ode u Smrt, dok su joj oči još bile na uljezu.

Oko nogu joj je tekla rijeka, hladna kao i uvijek. Svjetlo, sivo i bez topline, i dalje se stiralo sve do potpuno ravnog nebosklona. U daljini je čula hučanje Prvih vrata. Sad je stvorenju sasvim jasno vidjela pravi oblik, a ne uvijen u auru smrti koju je donio u svijet živih. Bio je to stanovnik Staroga Kraljevstva, tek na maglovit način humanoidan, ali više nalik čovjekolikom majmunu negoli čovjeku, i samo poluinteligentan. Pa ipak to nipošto nije bilo sve, i Sabriel je osjetila ubod straha kad je ugledala crnu nit što je stvorenju izlazila iz leđa i utjecala u rijeku. Negdje iza Prvih vrata, ili čak još i dalje, ta je pupčana vrpca počivala u rukama adepta. Dokle god ta nit postoji, stvorenje će biti pod

potpunom vlašću svoga gospodara, koji će se njegovim osjetilima i duhom poslužiti kako sam nađe za shodno.

Nešto ju je povuklo za fizičko tijelo, i Sabriel se nevoljko trznula i vratila osjetila u živi svijet, osjećajući kako joj se preko, od smrti promrzlog tijela, prelijeva val topline izazivajući blagu mučninu. »Što je to?« upitao je mirni glas tiho uz uho. Bio je to stari glas, obojan moći listinske magije – bila je to gospođica Greenwood, magistrix škole. »To je sluga Smrti – oblik duha«, odgovorila je Sabriel, a pažnja joj se vratila na kreaturu. Bila je već na pola puta kroz spavaonicu, te je i dalje opsjednuto zabacivala nogu pred nogu. »Bez slobodne volje. Nešto ga je vratilo u svijet živih. Njim upravlja nešto iza Prvih vrata.« »Zašto je tu?« upitala je magistrix. Glas joj je bio miran, ali je Sabriel osjetila kako joj se u glasu skupljaju listinski znakovi, i kako joj se stvaraju na jeziku – znakovi koji će osloboditi plamen i gromove, razorne sile zemlje. »Nije očito zloćudan, niti je pokušao nekome stvarno nanijeti zlo...« odgovorila je Sabriel polako, dok su joj misli prebirale po svim mogućnostima. Već se bila navikla da gospođici Greenwood objašnjava samo čisto nekromantske vidove magije. Magistrix ju je učila listinskoj magiji, ali je nekromancija bila sasvim izvan školskoga programa. A Sabriel je o nekromanciji, i to i više nego što bi sama željela, naučila od oca... i samih Mrtvih. »Nemojte načas ništa poduzimati.

Pokušat ću s njim razgovarati.«

* * * Opet ju je zapljusnula studen, utisnula joj se u meso, kad joj je rijeka zakuljala oko nogu, žudeći da je sruši i odnese. Sabriel je napregnula volju i hladnoća se naprosto pretvorila u osjećaj, ali bez primjese opasnosti, a bujica u tek ugodne vibracije oko nogu.

Stvorenje joj je sad bilo već sasvim blizu, baš kao i u svijetu živih. Sabriel je ispružila obje ruke i pljesnula, i oštri je zvuk odjekivao dulje no što bi to učinio igdje drugdje. Prije nego što je odjek zamro, Sabriel je prozviždukala nekoliko nota, pa su odjeknule i one, kao umilni zvuci u grubosti pljeska ruku.

Stvor se na taj zvuk trznuo i odstupio, pa rukama pritisnuo uši. Pritom je ispustio vreću. Sabriel se iznenađeno trgnula. Vreću još nije ni bila opazila, vjerojatno zato što je nije ni očekivala. U oba je kraljevstva, kraljevstvu mrtvih i kraljevstvu živih, postojalo jako malo neživih stvari.

Još se više iznenadila kad se stvorenje najednom nagnulo prema naprijed i bacilo u vodu rukama tražeći vreću. Pa ju je smjesta i našlo, no pritom je izgubilo oslonac. Kad je vreća isplivala na površinu, struja je povukla stvorenje u dubinu. Kad je vidjela kako klizi od nje, Sabriel je olakšano uzdahnula, no onda je začuđeno dahnula kad je glava probila površinu i uskliknula: »Sabriel! Moj glasnik! Uzmi vreću!« Glas je bio Abhorsenov.

Sabriel je potrčala, i prema njoj se pružila ruka, stišćući vreću za vrat. Ispružila je prema njoj ruku i promašila, pa pokušala još jednom. U trenutku kad je struja bila već posve povukla stvorenje, vreća joj je već bila sigurno u rukama. Sabriel je pogledala za njim i začula kako se grmljavina Prvih

vrata naglo pojačava kao i uvijek kad bi netko prešao preko njezinih slapova. Okrenula se i zaklipsala protiv struje sve do mjesta gdje se mogla lako vratiti u život. Vreća u njezinoj ruci bila je teška, a u želucu ju je obuzeo nekakav olovni osjećaj. Ako je glasnik zaista bio Abhorsenov, to znači da se on sam nije mogao vratiti u svijet živih.

A to je značilo da je ili umro ili da ga je zarobilo nešto što se dogodilo iza Posljednjih vrata.

Još ju je jednom preplavio val mučnine i Sabriel je pala na koljena obuzeta drhtavicom. Na ramenu je osjećala ruku magistrix, ali joj je pažnja bila prikovana za vreću što ju je držala u ruci. Nije trebala ni pogledati pa da shvati da je kreatura otišla. Njezino se iskazivanje u svijetu živih prekinulo, i njezin je duh prošao kroz Prva vrata. Na kraju će ostati samo hrpica grobne plijesni koju će ujutro pomesti. »Što si to učinila?« upitala je magistrix. Sabriel je protjerala ruke kroz kosu, i s ruku su joj na vreću pred koljenima pali kristali leda. »Donio mi je poruku«, odgovorila je Sabriel. »Pa sam je preuzela.« Otvorila je vreću i u nju pružila ruku. S rukom joj se sastala drška mača, pa ga je izvukla, onako u nožnicama, i stavila na stranu. Nije ga trebala izvući pa da opazi kako su mu duž sječiva ugravirani listinski znakovi, jer su joj mutni smaragd jabučice i istrošeni, broncom obloženi štitnik bili poznati koliko i nimalo inspirativan stolni pribor u njezinoj školi. Bio je to Abhorsenov mač.

Kožnati orameni prepasač što ga je zatim izvukla iz vreće bio je onaj stari i smeđi, širok kao dlan, koji je uvijek lagano vonjao po pčelinjem vosku. S njega je visjelo sedam cjevastih torbica, počevši s jednom velikom kao bočica za pilule. Zatim su počele rasti, da bi sedma dosegla skoro veličinu teglice. Remen je bio napravljen za nošenje preko prsa, a torbice bi visjele prema dolje.

Sabriel je otvorila najmanju pa izvadila srebno zvonce s tamnom, visoko uglačanom drškom od mahagonija. Uhvatila ga je nježno, no jezičac se ipak malo zanjihao, zvono se oglasilo visokim, umilnim tonom koji joj se zadržao u mislima još dugo po nestanku zvuka. »Tatin alat«, prošaptala je Sabriel. »Nekromantsko oruđe.« »Ali na zvoncu su... i na dršci... ugravirani listinski znakovi!« prekinula ju je magistrix, koja je sve to zadivljeno promatrala. »Nekromancija je slobodna magija, i ne ravna se prema Listini...« »Tatina je bila drukčija«, odgovorila je Sabriel, u tom trenutku vrlo daleko od svega, jer je još zurila u zvonce što ga je držala u ruci i zamišljala očeve smeđe, naborane ruke kako ga drže. »Vezivala je, a ne budila. Bio je vjeran sluga Listine.« »I sad ćeš nas napustiti?« najednom je upitala magistrix, kad je Sabriel vratila zvonce na njegovo mjesto i ustala s mačem u jednoj, i prepasačem u drugoj ruci. »Sad sam to vidjela, u odrazu na zvoncu. Kako prelaziš Zid...« »Da. I ulazim u Staro Kraljevstvo«, odgovorila je Sabriel, jer je najednom i sama sve shvatila. »Tati se nešto dogodilo... ali ja ću ga naći... tako mi listinskog znaka što ga nosim.« Dotakla je listinski znak na čelu, i on se nakratko zažario, pa onda izblijedio kao da ga nikad nije ni bilo. Magistrix je kimnula glavom i dotakla rukom vlastito čelo, gdje je zažareni znak najednom zasjenio sve tragove protjecanja vremena. Kad se on polako utrnuo, s obje se strane spavaonice začulo šuškanje i tiho šmrcanje. »Ja ču zatvoriti vrata i sve objasniti djevojkama«, rekla je magistrix odlučnim glasom. »A ti

radije idi... i spremi se za sutra.« Sabriel je kimnula glavom i otišla, trudeći se sabrati misli na praktična pitanja putovanja i skrenuti ih s pitanja što se dogodilo ocu. U cik zore će pozvati taksi i odvesti se u Bain, najbliži gradić, gdje će sjesti na autobus za ancelstierreski perimetar okrenut prema Zidu. Uz malo bi sreće već početkom popodneva mogla stići na cilj...

Ali iza tih planova, misli su joj se stalno skokom vraćale na Abhorsena. Što se to moglo dogoditi, što ga je to zarobilo u Smrti? I čemu bi se ona mogla ponadati da bi glede toga mogla učiniti, sve ako i uspije stići do Staroga Kraljevstva?

GLAVA DRUGA

P

erimetar je u Ancelstierreu tekao od obale do obale, usporedno sa Zidom i na možda kilometar od njega. Namotaji su bodljikave žice visjeli poput crva nabijenih na zahrđale čelične stupice: bila je to prva linija obrane sastavljene od isprepletene mreže rovova i betonskih bunkera. Mnoge su od tih utvrđenih točaka bile uređene tako da vladaju terenom ne samo ispred, nego i iza sebe, pa se skoro isto toliko bodljikave žice steralo i iza rovova, čuvajući pozadinu.

Zapravo je Perimetar bio mnogo uspješniji kad je trebalo ljude iz Ancelstierrea spriječiti da uđu u Staro Kraljevstvo negoli u sprečavanju prometa u suprotnom smjeru. Sve što je bilo dovoljno jako da prijeđe Zid obično bi još sačuvalo i dovoljno magije da poprimi oblik vojnika, ili pak da postane nevidljivo i naprosto ode gdje ga je volja, bez obzira na bodljikavu žicu, puščana zrna, ručne bombe i minobacačke projektile – koji počesto nisu djelovali uopće, i to napose kad je vjetar puhao sa sjevera, iz Staroga Kraljevstva.

Zbog nepouzdanosti tehnologije vojnici su iz posade Perimetra preko bojnih odora kaki boje nosili žičane košulje, na kacigama su imali šipke za zaštitu nosa i vrata, te su u jako iznošenim tokama nosili i vrlo staromodne, maču slične bajunete. Na leđima su nosili štitove ili, točnije, »okrugle štitove, male, samo za posadu Perimetara«, a tvorničke su im kaki uniforme već odavno preplavile jarko obojene osobne i postrojbene oznake. Na tom se položaju maskiranje nije smatrala ničim jako bitnim.

Sabriel je gledala kako kraj autobusa prolazi vod mladih vojnika, dok je čekala da se turisti ispred nje u stampedu stušte kroz prednja vrata, te se upitala što ti vojnici misle o svojim čudnim dužnostima. Zacijelo su mnogi ročnici daleko s juga, gdje magija ne puže preko Zida i ne širi pukotine u onom što oni smatraju stvarnošću. Ovdje je, međutim, osjećala kako se kuha magični potencijal, vrebajući iz atmosfere poput električni nabijenog zraka prije proloma oblaka.

Sam je Zid izgledao prilično normalno, iza sve te pustoši prekrivene žicom i rovovima. Izgledao je poput svakog drugog srednjovjekovnog ostatka. Bio je od kamena i star, visok dvanaestak metara i nazubljen. Ni po čemu neobičan, sve dok čovjek ne bi shvatio da je u stanju savršene očuvanosti. A za one koji su imali oči da vide, i po samom su kamenju vrvjeli listinski znakovi – znakovi u stalnom gibanju, pa su se vrtjeli i okretali, klizali i preslagivali se pod kožom kamena.

Konačna je potvrda neobičnosti ležala iza Zida. Sa strane je Ancelstierrea vrijeme bilo bistro i svježe, i sjalo je sunce – ali je Sabriel vidjela kako iza Zida stalno pada snijeg, a oblaci otežali od snijega stajali su nabijeni sve do Zida, gdje su se naglo prekidali, kao da je nekakav klimatski nož naprosto prerezao nebo.

Sabriel je gledala kako pada snijeg i zahvaljivala nebesima na almanahu. Bio je otisnut knjigotiskom, pa su olovna slova ostavila dubok trag u debelom, lanenim vlaknima protkanom papiru, zbog čega su se mnoge rukom ispisane bilješke opasno kolebale između redaka. Jedna paučinastim slovima ispisana opaska, napisana rukom za koju je znala da nije očeva, navodila je kakvo se vrijeme može prema kalendaru očekivati u kojoj zemlji. U Ancelstierreu je vladala »jesen, najvjerojatnije

hladna«. U Starom Kraljevstvu je pak bila »Zima. Neizbježno snijeg. Skije ili krplje.« Napokon je izišao i posljednji turist, žudeći da što prije stigne na promatračnicu. Iako su se i vojska i država protivili turistima, i makar na trideset kilometara od Zida za njih nije bilo smještaja, ipak su dopustili da jednom dnevno dođe po jedan autobus kako bi ljudi mogli pogledati Zid s kule podignute dobrano iza obrambenih linija Perimetra. Međutim je čak i taj ustupak bio često otkazivan, jer kad bi vjetar zapuhao sa sjevera, autobus bi se neobjašnjivo pokvario već na nekoliko milja od kule, pa bi ga turisti morali pogurati natrag prema Bainu – da bi se motor najednom pokrenuo podjednako tajanstveno kao što je bio i stao.

Vlasti su, osim toga, pokazale i malo razumijevanja za one malobrojne kojima bi bilo dopušteno da iz Ancelstierrea otputuju u Staro Kraljevstvo, što je Sabriel shvatila čim je uspješno svladala stepenice na autobusu, dok su joj naprtnjača, terenske skije, zalihe i mač redom prijetili da će se razbježati svaki na svoju stranu. Veliki je natpis kraj autobusne postaje obznanjivao:

ZAPOVJEDNIŠTVO PERIMETRA SJEVERNA ARMIJSKA GRUPA Neovlašteni ulazak iz Zone perimetra najstrože zabranjen.

Tko pokuša prijeći Zonu perimetra bit će ustrijeljen bez upozorenja.

Ovlašteni su se putnici obavezni javiti Stožeru Perimetra.

NE ZABORAVITE – NEMA UPOZORENJA Sabriel je sa zanimanjem pročitala obavijest i osjetila kako se u njoj pokreće ubrzani osjećaj ushita. Njene su uspomene na Staro Kraljevstvo bile maglovite, stečene očima djeteta, ali je ipak ćutila kako u njoj listinska magija, što ju je osjećala posvuda oko sebe, raspaljuje osjećaj misterija i čuđenja. Taj je osjećaj bio mnogo življi od asfaltirane platforme i skrletnog upozorenja. A osjećala je i mnogo više slobode negoli u koledžu Wyverley.

Ipak su, i to čuđenje, i uzbuđenje došli začinjeni jezom koje se nije mogla otresti, jezom koja je dolazila od straha zbog svega što se možda u tom času događa ocu... i što se možda već i dogodilo...

Strelica na natpisu pokazivala je kamo trebaju ići ovlašteni putnici, to jest prema asfaltiranoj platformi za smotre, obrubljenoj bijelo obojenim kamenjem i brojnim nepretencioznim drvenim zgradama. Osim nabrojenog, tu su bili još samo početci komunikacijskih rovova utonuli u tlo, koji su se zatim probijali u cik-caku do dvostrukog reda rovova, bunkera i utvrda postavljenih nasuprot Zidu.

Sabriel ih je neko vrijeme proučavala pogledom, a onda ugledala bljesak boje, u trenutku kad je iz jednoga rova iskočilo nekoliko vojnika i krenulo prema žici. Činilo se da nemaju puške nego koplja pa se upitala zašto je onda Perimetar izgrađen za potrebe modernog ratovanja, kada su mu posadu činili ljudi koji očekuju nešto srednjevjekovno. Onda se sjetila razgovora s ocem i toga kako je rekao da je Perimetar bio projektiran daleko na jugu, gdje nisu htjeli priznati da se taj Perimetar razlikuje od ostalih spornih granica. Do prije stotinjak godina na ancelstierreskoj je strani bio još i zid. Bio je to priprost zid od nabijene zemlje i treseta, ali vrlo uspio.

Dok se tako prisjećala razgovora, oči su joj razabrale nisku uzvišicu izbrazdane zemlje usred pustoši prekrivene bodljikavom žicom, pa je shvatila da je tu nekad stajao južni zid. Kad se malo pažljivije zagledala, shvatila je da je ono što je smatrala razbacanim stupovima između linija bodljikave žice nešto sasvim drugo – visoke konstrukcije nalik stabalcima otkresanih grana. To joj se učinilo poznatim, ali nije znala kamo ih smjestiti.

Sabriel je još zurila u njih, kad joj je malo iza desnog uha eruptirao glasni i ne baš jako ugodan glas. »Što vam to pada na pamet, gospođice! Ne možete se tu zadržavati. U autobus ili na toranj! « Sabriel se trznula i okrenula što je brže mogla, tako da su joj skije kliznule na jednu stranu, a zalihe na drugu, i tako joj uokvirile glavu u križ sv. Andrije. Glas je pripadao krupnom, no prilično mladom vojniku, čiji su nakostriješeni brkovi bili više dokaz ratničkih ambicija negoli njihova ostvarenja. Na rukavu su mu bile dvije pozlaćene pruge, ali nije nosio ni žičanu košulju ni kacigu koje je Sabriel vidjela na drugim vojnicima. Mirisao je na kremu za brijanje i puder, a bio je čist, uglađen i tako pun sebe da ga je Sabriel smjesta katalogizirala kao svojevrsnog prirodnog birokrata prerušenog u vojnika. »Ja sam građanka Staroga Kraljevstva«, odgovorila je tiho, pa mu uzvratila pogled u crveno, porumenjeno lice i svinjske očice onako kako je gospođica Prionte, u okviru Etikete IY bila naučila svoje djevojčice da dovode k pameti nižu kućnu poslugu. »I sad se vraćam u domovinu.« »Dokumente!« zatražio je vojnik pošto je bio na trenutak zastao na riječi »Staro Kraljevstvo«.

Sabriel mu je uputila mrazni smiješak (koji se također učio u okviru predmeta gospođice Prionte) te vršcima prstiju izvela ritualni pokret – znak razotkrivanja, kada su skrivene stvari postajale vidljive, znak na koji bi se sve razmotalo. Dok su joj prsti crtali simbol, ona ga je i stvorila u glavi, pa ga povezala s dokumentima što ih je nosila u unutrašnjem džepu kožnatog haljetka. Znak skiciran prstima i onaj nacrtan u mislima sad su se stopili, i dokumenti su joj već bili u ruci. Bila je to ancelstierreska putovnica, baš kao i mnogo rjeđi dokument što ga je zapovjedništvo ancelstierreskog Perimetra davalo ljudima koji su imali posla u obje zemlje. Bio je to rukom uvezani dokument, otisnut olovnim slovima na papiru ručne izrade, na kojem je umjesto fotografije bila umjetnički izrađena skica, a bili su to i otisci, u purpurnoj boji, palaca i nožnih prstiju.

Vojnik je zažmirkao, ali nije rekao ni riječi. Možda je on, pomislila je Sabriel uzimajući pružene dokumente, u svemu tome vidio samo salonski mađioničarski trik. Ili možda naprosto nije ni opazio. Možda je listinska magija ovdje, tako blizu Zidu, nešto sasvim uobičajeno. Čovjek joj je pažljivo prošao kroz dokumente, ali bez stvarnog zanimanja. Sabriel je po tome kako joj je prolazio kroz posebnu putovnicu, osjetila kako on zasigurno nije nitko važan. Očito je još nikad nije ni vidio. Sad je zločesto počela presti listinski znak za grabljenje i hvatanje, da bi mu iz ruku istrgnula dokumente i vratila ih u džep prije nego što mu svinjske očice uspiju shvatiti što se to zbiva.

A onda je, već u prvoj sekundi tog pokreta, osjetila bljesak neke druge listinske magije s obje strane i iza sebe – i začula zveket okovanih cipela na bitumenu. Glava joj je odskočila od dokumenata, i onda je osjetila kako joj je preko čela poletjela kosa, u trenutku kad je pogledala sad na jednu, sad na drugu stranu. Iz koliba i rovova izlijevali su se vojnici, s mačevima-bajunetima u ruci i puškom na ramenu. Nekolicina je nosila oznake listinskih maga. Prsti su im pleli znakove odbijanja i prepreka koji su Sabriel trebali prikovati za tlo, vezati je za vlastitu sjenu. Grube čarolije,

ali snažno bačene.

Misli i ruke su joj u bljesku, instinktivno krenule u niz znakova koji su trebali obrisati te spone, ali su joj se skije pomaknule i pale u pregib lakta, pa se prenula od udarca.

Istog je trenutka jedan vojnik potrčao ispred ostalih, a na srebrnim zvijezdama njegove kacige zablistalo je sunce. »Stoj!« povikao je. »Desetniče, odmaknite se od nje!« Desetnik pak, gluh na bruj listinske magije, slijep na bljesak napol oblikovanih znakova, podigao je pogled s dokumenata i na trenutak zinuo, a strah mu je izbrisao sve crte s lica. Ispustio je putovnicu i zateturao natraške.

Sabriel mu je najednom po licu shvatila što znači primjena magije na Perimetru, pa se sasvim umirila, i u mislima izbrisala već napol oblikovane znakove. Skije su joj kliznule još dalje niz ruku, na trenutak zapele za vezove i onda se oslobodile te se uz štropot srušile na tlo. Vojnici su pojurili prema njoj i u trenutku je okružili, pa joj prema vratu pružili mačeve. Na sječivima je ugledala inkrustirane srebrne pruge i grubo ispisane listinske znakove, i sve shvatila. Bilo je to oružje za ubijanje već mrtvih bića – slabije verzije mača što ga je sama nosila o bedrici.

Onaj koji je uzviknuo – Sabriel je shvatila da je riječ o časniku – sagnuo se i podigao njezine putovnice. Trenutak ih je proučavao pogledom, pa ga podigao na Sabriel. Oči su mu bile svijetloplave i u njima je bila nekakva smjesa prijekosti i sućuti, Sabriel odnekud poznata, iako nikako nije mogla odrediti odakle – sve dok se nije sjetila očevih očiju. Abhorsenove su oči bile tako tamnosmeđe da su izgledale skoro crno, ali je u njima bio sličan osjećaj. Časnik je zatvorio putovnicu, zataknuo je za pojas pa s dva prsta zabacio kacigu, te tako otkrio listinski znak koji se još žario zaostalim čuvarskim urocima. Sabriel je oprezno podigla ruku i tada, budući da je on od toga nije ni pokušao odvratiti, ispružila dva prsta i dotakla znak. U trenutku kad je to učinila, i on je ispružio ruku i dotakao njezin znak – pa je Sabriel osjetila poznati kovitlac energije i osjećaj propadanja u beskrajnu galaksiju zvijezda. Ali te su zvijezde bile listinski znakovi, povezani u nekakvom silnom plesu bez početka i kraja, no ipak je u njima bio i sadržan, i opisan svijet u svom gibanju. Sabriel je poznavala tek maleni djelić tih znakova, ali je shvatila što to oni plešu i osjetila kako ju je čitavu zapljusnula listinska čistoća. »Neokaljani listinski«, glasno je obznanio časnik, i mačevi su se povukli. »Ona nije ni utvara ni kreatura.« Vojnici su se odmaknuli, pa vratili mačeve u korice i škljocnuli osiguračima na oružju. Samo se desetnik rumenoga lica nije ni pomaknuo, jer su mu oči još bile zapiljene u Sabriel, kao da ni sam ne shvaća u što to zuri. »Predstava je završena, desetniče«, rekao je časnik kojem su u međuvremenu ogrubjeli i glas i oči. »Vratite se u platni ured. Dok budete ovdje, vidjet čete i čudnija zbivanja – nemojte se u njih plesti, pa možda i preživite!« »Dakle tako«, rekao je potom, pa iz pojasa izvukao dokumente i vratio ih Sabriel. »Vi ste Abhorsenova kći. A ja sam pukovnik Horyse, zapovjednik malenog dijela ovdašnje posade – jedinice koju se vojsci svidjelo nazvati izviđačkom postrojbom sjevernog Perimetra, no koju svi drugi zovu prelaznišnim skautima – a što je donekle šarena zbirka Ancelstierrenaca koji su uspjeli steći listinsku oznaku i ponešto znanja o magiji.«

»Drago mi je, gospodine, što smo se upoznali«, izletjelo je Sabriel iz školski odgojenih usta prije nego što je to uspjela zatomiti. Bio je to odgovor jedne gimnazijalke, shvatila je, i osjetila kako joj se u blijede obraze uspinje rumenilo. »Također«, odgovorio je pukovnik pa se naklonio. »Smijem li vam ponijeti skije?« »Ako izvolite«, odgovorila je Sabriel, vrativši se u formalizam.

Pukovnik ih je s lakoćom podigao, pažljivo za njih opet vezao zalihe, učvrstio olabavljene vezove i sve to zataknuo pod mišićavu ruku. »Ako sam dobro shvatio, vi ste namjerili u Staro Kraljevstvo?« upitao je Horyse pošto je pronašao težište svog tereta, pa pokazao na skrletni znak na drugoj strani platforme za smotru. »Morat ćemo to urediti u perimetarskom stožeru – treba tu obaviti nekoliko formalnosti, ali to ne bi smjelo potrajati. Hoće li vas tko... mislim, Abhorsen, dočekati?« Na njegov spomen glas mu je malo malaksao, i to je zamuckivanje bilo pomalo čudno kod tako samouvjerena čovjeka. Sabriel ga je ovlaš pogledala i opazila kako mu oči skaču od mača što ga je nosila o pojasu do zvonaca na prsima. Očito je prepoznao Abhorsenov mač, a shvatio i smisao zvonaca. Tek su malobrojni imali prilike ikad upoznati nekromanta, no kome god se to dogodilo, zapamtio je zvonca. »Vi ste... poznavali mog oca?« upitala je. »On me posjećivao, dvaput godišnje. Pa, mislim da je prelazio baš tu.« »Da, tad sam ga viđao«, odgovorio je Horyse kad su krenuli rubom platforme. »Ali sam ga upoznao prije više od dvadeset godina, kad su me tu postavili još kao nižeg časnika. Bilo je to čudno doba – i vrlo ružno, i za mene i za sve druge na Périmétru.« Zastao je usred koraka, cipele su mu se sudarile, a oči su mu još jednom pogledale zvonca i bjelinu Sabrieline kože, koji su se tako isticali u kontrastu s crnilom kose, crne poput bitumena pod njihovim nogama. »Vi ste nekromant«, rekao je bez okolišanja. »Pa čete vjerojatno shvatiti. Ovo je prelazište vidjelo i previše bojeva, i previše mrtvih. Prije nego što su oni idioti na jugu stavili sve pod središnju komandu, prelazište se selilo svakih deset godina do sljedećih vrata u Zidu. Ali prije četrdeset godina neki je... birokrat... odlučio da više neće biti seljenja. Jer da je to razbacivanje državnoga novca. A ovo je bilo jedino prelazište, pa je to trebalo i ostati. I nije važno što će se vremenom tu stvoriti silna koncentracija smrti, pomiješana sa slobodnom magijom koja se cijedi kroza Zid, da više ništa...« »Neće ostati mrtvo«, prekinula ga je Sabriel tiho. »Tako je. Kad sam ja stigao, nevolja je tek počinjala. Trupla nisu htjela ostati pod zemljom – što trupla naših ljudi, što kreatura iz Staroga Kraljevstva. Vojnici poginuli dan ranije pojavili bi se na smotri. Kreature koje smo spriječili u prelasku, sad su se dizale i pravile veću štetu nego kad su bile žive.« »I što ste radili?« upitala je Sabriel. Znala je podosta o vezivanju i nametanju prave smrti, ali ne u tolikom mjerilu. Sad u blizini nije bilo mrtvih stvorenja, jer je uvijek oko sebe instinktivno osjećala uplitanje života u smrt i obratno, i to nije bilo baš nimalo drukčije nego na sedamdeset kilometara dalekom koledžu Wyverley. »Tim su se problemom pozabavili naši listinski magi, ali u Listini nije bilo određenih znakova

koji bi ih... usmrtili... nego samo takvih koji bi im uništili tjelesni lik. Ponekad bi to bilo dovoljno, no ponekad baš i ne. Morali smo rotirati vojsku sve do Baina pa i dalje, samo da bi se oporavili od onog što se stožeru svidjelo proglasiti napadima masovne histerije i ludila.

U to doba ja još nisam bio listinski mag, ali sam odlazio u ophodnju u Staro Kraljevstvo i počinjao učiti. Tako smo jednom zgodom naišli na nekog čovjeka. Sjedio je na listinskom kamenu, na vrhu brijega što je gledao i na Zid i na Perimetar.

Kako ga je Perimetar očito zanimao, zapovjednik ophodnje ga je namislio ispitati, a onda i ubiti ako bi se otkrilo da nosi iskvarenu listinu ili da je nekakvo slobodnomagijsko stvorenje u ljudskom liku. Ali on, dakako, nije bio ništa od toga. Bio je to Abhorsen i krenuo je k nama, zato što je čuo za mrtve.

Vratio se s nama pa smo ga priveli generalu, zapovjedniku garnizona. Ne znam što su se pritom bili dogovorili, ali vjerujem da je Abhorsen trebao vezati mrtve, a zauzvrat bi dobio ancelstierresko državljanstvo i pravo na slobodan prelazak preko Zida. Pouzdano znam da je poslije toga imao dvije putovnice. No bilo kako bilo, nekoliko je sljedećih mjeseci rezbario vjetrene svirale što ih vidite među žicom...« »Ah!« uskliknula je Sabriel. »A baš sam se pitala što je to. Eolske svirale. Od toga onda štošta postaje jasnije.« »Drago mi je da to shvaćate«, odgovorio je pukovnik. »Meni još mnogo toga nije jasno. Kao prvo, one ne sviraju pa ma koliko da vjetar puhao kroz njih. Na njima su listinski znakovi kakve još nikad nisam vidio sve dok ih on nije urezao, a nisam ih baš nigdje vidio ni kasnije. Ali kad su ih počeli postavljati... svake noći po jednu... mrtvi su naprosto počeli postupno nestajati, a nijedan se novi nije digao iz groba.« Stigli su do drugog kraja platforme za smotre, gdje je pokraj komunikacijskog rova stajao drugi skrletni natpis i obznanjivao: »Stožer Perimetarskog garnizona. Javi se i pričekaj stražu.« Telefonska slušalica i lanac od zvonca govorili su o uobičajenoj dihotomiji koje je vladala na Perimetru. Pukovnik Horyse je dohvatio slušalicu i zavrtio ručicu, na trenutak poslušao, pa je vratio na njezino mjesto. Namrštio se i u brzom slijedu triput povukao lančić zvonca. »No sad bilo kako bilo«, nastavio je dok su čekali na stražara. »Tko zna kako je to radilo, ali je radilo. Zbog toga smo mu svi mi jako zahvalni, pa je njegova kći naša počasna gošća.« »Možda bi me trebalo manje častiti, a više kuditi kao zlogukoga glasnika«, odgovorila je Sabriel tiho. Zastala je, jer joj je bilo teško govoriti o Abhorsenu a da joj suze ne izbiju na oči, ali je onda brzo nastavila, da to što prije obavi, pa da je i s tim gotova. »U Staro Kraljevstvo sam krenula zato... da potražim oca. Nešto mu se dogodilo.« »A ja sam se bio ponadao da njegov mač nosite zbog nekog drugog razloga«, rekao je Horyse.

Prebacio je skije u pregib lijeve ruke, pa oslobodio desnu, kako bi uzvratio pozdrav dvojici stražara koji su trčećim korakom prilazili komunikacijskim rovom, lupajući okovanim cipelama po drvenim letvama. »Ali je, vjerujem, još i gore od toga«, dodala je Sabriel pa duboko udahnula da joj se glas ne slomi u jecaje. »Zarobljen je u smrti... ili... ili je možda već i mrtav. I to će onda pokidati spone što ih je stvorio.« »Eolske svirale?« upitao je Horyse, pa na zemlju spustio kraj skija, a pozdrav mu je zamro na

pola puta do glave. »I sve mrtve što su ovdje?« »Vjetrene svirale sviraju pjesmu koja se čuje samo u smrti«, odgovorila je Sabriel, »i one obnavljaju spone što ih je položio Abhorsen. Ali su te spone povezane s njim, i svirale će izgubiti svoju moć ako... izgubit će svoju moć ako je Abhorsen sad među mrtvima. I više neće vezivati.«

GLAVA TREĆA

J

a nisam od onih koji za lošu vijest krive glasnika«, rekao je Horyse, i pružio šalicu čaja Sabriel koja je sjedila na jedinoj, kako se činilo, udobnoj stolici u zemunici, inače pukovnikovom stožeru, »ali vi ste mi donijeli najgoru vijest u mnogo, mnogo godina.« »Ali sam bar živi glasnik... i prijateljski nastrojen«, odgovorila je Sabriel tiho. Ona zapravo u mislima nikad nije ni otišla dalje od vlastite brige za oca. Sad je, međutim, počela proširivati svoje znanje o njemu, shvaćati da on nije samo njezin otac, nego da je i mnogo toga drugog mnogim drugim ljudima. Njezina jednostavna slika o njemu – kako sjedi opušten u naslonjaču u njezinoj radnoj sobi u koledžu Wyverley, te s njom čavrlja o školi, ancelstierreskoj tehnologiji, listinskoj magiji i nekromanciji – bila je nalik na slikariju koja hvata samo jednu čovjekovu dimenziju. »Koliko nam je još vremena preostalo do sloma Abhorsenovih spona?« upitao je Horyse i prekinuo je u uspomenama na oca. Slika oca kako pruža ruku prema čajnoj šalici u njezinoj radnoj sobi najednom je nestala, odgnana stvarnim čajem što je pljusnuo preko ruba njezinog emajliranog lončića i opekao joj prste. »Oh! Oprostite, nešto sam se bila zamislila... koliko vremena do čega? « »Do razvezivanja mrtvih«, ponovio je pukovnik strpljivo. »Koliko još vremena preostaje dok spone zakažu i mrtvi se oslobode?« Sabriel se u mislima vratila na očeve pouke i prastaru čarobnjačku knjižurinu koju je polako memorizirala svakog raspusta. Zvala se Knjiga mrtvih, a na neke bi se dijelove i sad stresla.

Izgledala je prilično nedužno, uvezana u zelenu kožu i s patiniranim srebrnim kopčama. Ali kad bi se pogledalo malo pažljivije, vidjelo bi se da su i u kožu i u srebro utisnuti listinski znaci. Znakovi vezivanja i zasljepljivanja, zatvaranja i utamničenja. Tu je knjigu mogao otvoriti samo kvalificirani nekromant... a zatvoriti ju je mogao samo neiskvareni listinski mag. Otac ju je donosio na svojim posjetima i na odlasku je uvijek odnosio. »To ovisi«, odgovorila je polako, sileći se da pitanje razmotri objektivno, ne dopuštajući uplitanje emocija. Pokušala se prisjetiti stranica koje su prikazivale rezbarenje vjetrenih svirala, poglavlja o glazbi i naravi zvuka u vezivanju mrtvih. »Ako je tata... ako je Abhorsen... zaista mrtav, vjetrene će se svirale naprosto raspasti na svjetlu već sljedećeg uštapa. Ako je pak zarobljen iza Devetih vrata, spone će se održati sve do uštapa poslije njegova prolaska, ili dok neki posebno jaki duh ne raskine oslabjele spone.« »I tako će nam sve reći Mjesec, kad za to dođe vrijeme«, rekao je Horyse. »Do uštapa imamo još četrnaest dana.« »Možda je moguće da ja ponovno svežem mrtve«, rekla je Sabriel oprezno. »Mislim reći, to još nikad nisam radila u takvome mjerilu. Ali znam kako se to radi. Bitno je samo to da tata nije... nije iza Devetih vrata, i onda mu moram pomoći što prije. Ali da bih to mogla učiniti, morala bih otići u njegovu kuću i skupiti neke stvari... provjeriti neke zapise.«

»Koliko je ta kuća daleko od Zida?« upitao je Horyse, a na licu mu se vidjelo da već računa. »To ne znam«, odgovorila je Sabriel. »Molim?« »To ne znam. Jer nisam u njoj bila od svoje četvrte godine. Ali mislim da bi to morala biti tajna.

Otac ima mnogo neprijatelja, i to ne samo među mrtvima. Sitne nekromante, slobodnomagijske čarobnjake, vještice...« »Čini se da vas baš ne uznemirava nedostatak smjernica«, prekinuo ju je pukovnik suho. Sad mu je po prvi put u glas upuzala slutnja sumnje, pa čak i očinskog omalovažavanja, kao da je njezina mladost podrivala uvažavanje koje joj je pripadalo i kao listinskom magu i kao nekromantu. »Otac me naučio kako da dozovem vodiča koji će mi ih dati«, odgovorila je Sabriel hladno. »A poznato mi je i to da me od cilja dijeli manje od četiri dana puta.« To ga je stišalo bar na neko vrijeme. Kimnuo je glavom i oprezno ustao, tako da ne udari tjemenom u gole grede zemunice, pa prišao čeličnom kartotečnom ormariću što je hrđao od tamnoga blata što se cijedilo kroz blijede daske opločenja. Otvorio ga je uvježbanom primjenom poprilične sile, pa pronašao šapirografiranu kartu i razvaljao je po stolu. »Još nam nikad nije u ruke dopala prava karta Staroga Kraljevstva. Vaš ju je otac imao, ali je na njoj samo on mogao nešto vidjeti – za mene je to bio samo kvadrat teleće kože. Sitna čarolija, rekao je, no kako me njoj nije mogao naučiti, možda i nije bila tako mala... No bilo kako bilo, ta je karta kopija naše posljednje verzije patrolne karte, zbog čega seže do samo petnaestak kilometara od prelazišta. Trajna nam naredba strogo zabranjuje da idemo dalje. Jer iza te udaljenosti ophodnje se znaju i ne vratiti. Možda dezertiraju, ili možda... « Ton je njegova glasa uputio na mogućnost da im se događaju i gadnije stvari, ali ga Sabriel nije dalje ispitivala. Pred njom je rasprostrt na stolu ležao malen djelić Staroga Kraljevstva, i ona je još jednom osjetila kako se u njoj budi uzbuđenje. »U pravilu idemo Starom sjevernom cestom«, rekao je Horyse, slijedeći je jednom rukom, a žuljevi od mača na prstima zastrugali su po karti kao kad vješt majstor radi finim brusnim papirom. »Zatim ophodnje skrenu i vrate se, i to ili na jugoistok ili na sjeverozapad, sve dok ne dođu do Zida.

Zatim ga slijede sve do vrata.« »Što znači taj simbol?« upitala je Sabriel pa pokazala na zacrnjeni kvadrat na vrhu jednog od daljih bregova. »To je listinski kamen«, odgovorio joj je pukovnik. »Ili sad već samo jedan njegov dio. Nešto ga je raskolilo, kao da je u nj udario grom, prije mjesec ili dva. Ophodnje su ga već počele zvati Rascijepljenom čukom i zaobilaziti ga u širokom luku. Zapravo se brdašce zove Berhedrin, i taj je kamen nekoć nosio listine istoimenog sela. No to je i tako bilo prije mog vremena. Ako to selo još postoji, zacijelo je dalje na sjeveru, izvan dohvata naših ophodnji. Nitko nije nikad izvijestio o dolasku njegovih stanovnika na jug do Rascijepljene čuke. Ma zapravo, uopće imamo malo izvještaja o ljudima, i točka. Garnizonski dnevnik govori da su nekoć postojale jake veze s ljudima iz Staroga Kraljevstva – sa seljacima, trgovcima, putnicima i tako dalje – ali su se ti susreti u posljednjih stotinu godina prorijedili, a u posljednjih dvadeset postali jako rijetki. Danas ophodnje imaju sreću ako kroz čitavu godinu naiđu na dvoje-troje ljudi. Stvarnih ljudi, mislim reći, a ne na slobodnomagijske konstrukte ili kreature, ili pak na Mrtve. Jer takvih viđamo i debelo previše.«

»To mi nije jasno«, promrmljala je Sabriel. »Otac je često govorio o selima i gradićima... pa čak i većim gradovima u Starom Kraljevstvu. Nekih se sjećam i iz djetinjstva... mislim, sjećam na neki način... mislim.« »To je zacijelo dublje u Starom Kraljevstvu«, odgovorio je pukovnik. »Zapisi spominju nekoliko imena gradova i gradića. Poznato nam je da mještani predio oko zida zovu ‘Granicom’. I ne zovu ga tako od milja.« Sabriel mu nije odgovorila, nego je pognula glavu još niže nad kartu, i zamislila se nad putom što leži pred njom. Rascijepljena čuka bi mogla biti dobar vidikovac. Do nje nije bilo više od petnaest kilometara, pa je, ako brzo krene i ako s druge strane Zida prejako ne sniježi, do nje mogla na skijama stići još prije sumraka. Razbijeni listinski kamen nije slutio na dobro, ali bi tu moglo biti magije, pa bi bilo lakše krenuti stazom mrtvih. Listinsko kamenje su često podizali na slobodnomagijskim tokovima, a križanja struja slobodne magije počesto su bila otvorena vrata u kraljevstvo mrtvih. Sabriel je osjetila kako joj kičmom puže drhtavica pri pomisli na sve što bi moglo prolaziti kroz takva vrata, i taj joj se tremor prenio sve do prstiju na karti.

Naglo je podigla pogled i opazila kako joj pukovnik Horyse gleda u duge, blijede prste, dok papir karte još drhti od njezina dodira. Naporom je volje prigušila njihove pokrete. »Imam kćer skoro vaših godina«, rekao je tiho. »Sad je u Corveru, sa ženom. I ne bih joj dopustio da ide u Staro Kraljevstvo.« Sabriel je dočekala pukovnikov pogled, i njezine oči nisu bile nesigurni, žmirkavi svjetionici adolescencije. »Ja izvana imam samo osamnaest godina«, odgovorila je pa gotovo tužnim pokretom dlanom dotakla prsa. »Ali sam prvi put ušla u Smrt kad mi je bilo samo dvanaest. Kad mi je bilo četrnaest, srela sam čuvara Petih vrata i prognala ga iza Devetih. Kad mi je bilo šesnaest, uvrebala sam i otjerala Mordikanta koji je bio prišao školi. Bio je vrlo oslabljen, no ipak. A lani sam okrenula zadnju stranicu Knjige mrtvih. Ne smatram se više mladom.« »Zbog toga mi je žao«, rekao je pukovnik i tada, skoro kao da se i sam iznenadio, dodao: »Ah, mislio sam reći kako bih vam rado poželio luckaste radosti svoje kćeri – nešto od one lakoće i neodgovornosti koja ide s mladošću. Ali to vam ne želim ako bi vas to oslabilo pred onim što leži pred vama. Izabrali ste težak put.« »Bira li putnik put, ili put putnika?« citirala je Sabriel riječi prožete odjecima listinske magije, riječi što su joj se poput zaostalog začina oplitale oko jezika. Bile su to riječi posvete na početku njezina almanaha. A bile su to i one sasvim posljednje riječi, sasvim same na posljednjoj stranici Knjige mrtvih. »To sam već čuo«, zamijetio je Horyse. »A što to znači?« »Ne znam«, odgovorila je Sabriel. »Kad ih vi izgovarate, u njima je moć«, dodao je pukovnik polako. Progutao je slinu, otvorenih usta, kao da je okus listinskih znakova još zaostao u zraku. »Kad bih ja izgovorio te riječi, to bi ujedno bilo i sve. Bile bi to samo riječi.« »Ja to ne znam objasniti«, rekla je Sabriel, pa slegnula ramenima i pokušala se nasmiješiti. »Ali znam i druge izreke koje bi u ovom času bile primjerenije, kao recimo: ‘Putniče, zagrli svjetlost jutra, ali ne uzimaj ruku noći.’ A sad moram ići.«

Horyse se nasmiješio na te stare stihove, tako omiljene bakama i dadiljama, no smiješak mu je bio prazan. Pogled mu je kliznuo sa Sabriel, i ona je shvatila kako razmišlja o tome da joj uskrati dozvolu za prelazak preko Zida. A onda je uzdahnuo, i bio je to kratak, nevoljki uzdah čovjeka prisiljena da, u nedostatku alternative, postupi kako mu se neće. »Vaši su dokumenti u redu«, rekao je i još jednom susreo njezin pogled. »I kći ste Abhorsenova.

I ne mogu vas ne propustiti. Pa ipak ne mogu pobjeći osjećaju da vas guram ususret nekakvoj strašnoj opasnosti. A s vama ne mogu čak ni poslati ophodnju, zato što ih u tom području već imamo pet, i to u punom sastavu.« »Očekivala sam da ću ići sama«, odgovorila je Sabriel. I doista je to bila očekivala, pa ipak je osjetila ubod žaljenja. Uz zaštitničko odjeljenje vojnika svakako bi se osjećala ugodnije. Strah od samoće u stranoj i opasnoj zemlji, pa čak i ako joj je ona bila domovina, bio je samo malo niži od razine njezina uzbuđenja. I ne bi trebalo mnogo da se strah digne i preko toga. A osim toga joj je stalno pred očima bila i očeva slika. Slika oca u nevolji, zarobljenog i samog u studenim vodama Smrti... »No dobro«, rekao je Horyse. »Narednice!« Iza dovratka se najednom pojavila glava pod kacigom, i Sabriel je shvatila da to zacijelo pred zemunicom na straži stoje dva vojnika, i to na stepenicama što vode do komunikacijskog rova.

Upitala se jesu li ih čuli. »Pripremite odred za prelazak«, odrezao je Horyse. »Prelazi samo jedna, gospođica Abhorsen, ova tu. I, narednice, ako vi ili ročnik Rahise i u snu zucnete o čemu što ste ovdje možda čuli, do smrti čete biti na grobarskoj formacijskoj dužnosti!« »Da, gospodine!« oglasio se oštar odgovor, a zatim ga je kao jeka ponovio nesretni ročnik Rahise koji je, kako je opazila Sabriel, zapravo napola spavao. »Poslije vas, molim«, nastavio je Horyse i pokazao na vrata. »Bih li vam opet mogao ponijeti skije?« Kad je trebalo prijeći Zid, vojska se nije upuštala u rizik. Pod velikim lukom vrata kojim je bio probijen Zid Sabriel je stajala sama, ali su oko nje što stajali, što klečali strijelci u formaciji okrenute strelice, a s pukovnikom je Horyseom naprijed pošlo desetak mačevalaca. Stotinjak metara iza nje, iza cik-cak linije od bodljikave žice, sve su to iz isturenog zaklona promatrala dvojica mitraljezaca za Lewynovim strojnicama – iako je Sabriel opazila da su već bili potegli svoje mačeve-bajunete i pozabijali ih, spremne za borbu, u vreće s pijeskom, očito polažući malo vjere u svoje zrakom hlađeno oruđe uništenja, sposobno ispaliti 45 hitaca u minuti.

Pod lukom nije bilo i stvarnih vratnica, iako su se zahrđali stožeri zibali na obje strane poput mehaničkih kazaljki, i to unatoč tome što je iz zemlje virilo oštro hrastovo triješće, nalik zubima u razbijenoj čeljusti, kao svjedok nekakve eksplozije moderne kemije ili magične sile.

Na strani je Staroga Kraljevstvo lagano sniježilo, a vjetar je kroz lijevak vrata znao povremeno u Ancelstierre protjerati snježne pahuljice, gdje su se otapale na toplijem tlu juga. Jedna se uhvatila Sabriel za kosu. Lagano ju je otrla, pa joj je kliznula niz lice, da bi je napokon uhvatila jezikom.

Hladna je voda djelovala osvježavajuće, i makar nije imala nimalo drukčiji okus od ijednog drugog otopljenog snijega što ga je bila popila, ipak je sad po prvi put poslije trinaest godina osjetila okus Staroga Kraljevstva. Nejasno se prisjećala kako je tada sniježilo. Tada kad ju je otac bio pronio kroza Zid, kad ju je prvi put doveo na jug u Ancelstierre.

Razbudio ju je zvižduk, pa je opazila kako se iz snijega pojavio ljudski lik, okružen s još njih dvanaest, pa su se onda svi razvukli u dvije kolone što su vodile od vrata. Bili su okrenuti prema van, s blistavim mačevima, a sječiva su im odražavala svjetlo odbijeno od snijega. Prema unutrašnjoj je strani gledao samo Horyse, čekajući na nju.

Prebacivši skije preko ramena, Sabriel si je probila put kroz razbijeno drvlje vrata. Prolazeći kroz luk, iz mulja u snijeg, iz sjajnog sunca u blijedu luminiscenciju snježnih pahulja, iz prošlosti u budućnost.

Kamenje Zida s obje strane, kao i iznad njezine glave, kao da je izražavalo dobrodošlicu kući, a potočići su listinskih znakova tekli kroz kamenje kao kiša kroz prašinu. »Staro vam Kraljevstvo želi dobrodošlicu«, rekao je Horyse, ali je pritom gledao ne u Sabriel, nego u listinske znakove što su tekli po kamenju.

Sabriel je iskoračila iz sjene vrata i nabila kapu na oči, tako da joj šilt zakloni lice od snijega. »Zelini vam, Sabriel, da u svojoj misiji sasvim uspijete«, nastavio je Horyse, uzvrativši joj pogled. »I nadam se... nadam se da ću i vas i vašeg oca vidjeti poslije ne preduga vremena.« Pozdravio ju je po vojnički, elegantno se okrenuo nalijevo, pa se zakrenuo oko nje i odstupao natrag kroz vrata. Njegovi su se ljudi razvili iz linije i pošli za njim. Dok su prolazili kraj nje, Sabriel se pognula, kliznula skijama naprijed-natrag po snijegu, pa objema cipelama kliznula u vezove. Snijeg je padao neumorno, ali su pahuljice bile rijetke, pa je i snježni pokrov bio sav od krpica. I dalje je lako razabirala Staru sjevernu cestu. Snijeg se, međutim, na sreću nagomilao u jarcima s obje strane ceste, tako da je mogla lijepo napredovati držeći se tih uskih snježnih staza.

Iako se činilo da je u Starom Kraljevstvu nekoliko sati više negoli u Ancelstierreu, ipak je očekivala da će još prije mraka stići do Rascijepljene čuke.

Sabriel je dohvatila skijaške štapove, pa provjerila vadi li se očev mač lako iz korica i vise li zvonca kako trebaju na svom remenu. Trenutak je razmislila o brzom listinskom bajanju za dobivanje topline, ali je odlučila da to ne čini. Cesta se lagano uspinjala, tako da će skijanje biti prilično naporno. A u rukom pletenom džemperu od masne vune, u kožnoj vjetrovci i debelim, dvostruko pojastučenim pumpericama, kad jednom krene bit će joj vjerojatno i prevruće.

Uvježbanim je pokretom gurnula jednu skiju naprijed, a nasuprotna se ruka pružila naprijed sa štapom, i zatim kliznula baš u trenutku kad je kraj nje prošao i posljednji mačevalac na povratnom putu kroz vrata. U prolazu joj se široko nasmiješio, ali ona to nije ni opazila, koncentrirana na stvaranje ritma skija i štapova. Već za nekoliko trenutaka upravo je letjela cestom, kao tanka, mračna prilika na bjelini tla.

GLAVA ČETVRTA

S

abriel je na prvog mrtvog ancelstierreskog vojnika naišla na desetak kilometara od Zida. Našla ga je u posljednjim, već pomračenim popodnevnim satima. Uzvišica za koju je vjerovala da je Rascijepljena čuka bila je još dva-tri kilometra prema jugu. Zastala je i zagledala se u njegovu mračnu masu, što se uzdizala kamenita i goletna iz zasniježena tla, dok joj je vrhunac bio privremeno skriven u jednom od laganih, paperjastih oblaka što su povremeno ispuštali pljuskove snijega i bljuzge.

Da nije bila zastala, vjerojatno bi joj promakla smrznuta bijela ruka što je virila iz nanosa s druge strane ceste. Ali čim ju je ugledala, pažnja joj se izoštrila, pa je osjetila dobro joj poznat bolni ubod smrti.

Prešla je na drugu stranu, zveckajući skijama po golom kamenju na sredini ceste, pa se pognula i nježno odgrnula snijeg.

Ruka je pripadala mladiću koji je preko ancelstierreske odore od kaki serža nosio standardnu žičanu košulju. Bio je plav i sivih očiju, i Sabriel je pomislila kako ga je smrt zatekla nenadano, jer u njegovu smrznutom izrazu nije bilo straha. Dotakla mu je čelo prstom, zatvorila mu slijepe oči i položila mu dva prsta na otvorena usta. Osjetila je da je mrtav već dvanaest dana. Nije bilo nikakvog očitog znaka koji bi rekao što ga je to ubilo. Da bi doznala više, morala bi poći za mladićem u Smrt. Čak je i nakon dvanaest dana bilo malo vjerojatno da je otišao dalje od Četvrtih vrata. Ipak, Sabriel nije bila naklonjena ulasku u carstvo Smrti ukoliko to nije apsolutno potrebno. To što je zarobilo – ili ubilo – njezina oca lako ju je tu moglo čekati u zasjedi. A taj bi mrtvi vojnik mogao čak biti i mamac.

Zatomila je urođenu radoznalost i želju da dozna što se točno dogodilo, rasplela mu je čvrsti stisak prstiju desne ruke koja je još držala držak mača – što znači da možda ipak i nije bio sasvim zaskočen – i prekrižila mu ruke na prsima. Onda je ustala i u zraku iznad trupla ocrtala listinske znakove vatre, čišćenja, mira i sna, istodobno šapćući zvukove tih istih znakova. Bila je to litanija poznata svakom listinskom magu, a izazvala je i uobičajeni efekt. Između prekriženih ruku pokojnika zaiskrio je usijani komad ugljena, razmnožio se u mnoštvo plamenova što su skakali i boli, a onda se vatra u hipu prelila čitavom dužinom tijela. Da bi se nekoliko trenutaka potom i utrnula, ostavljajući za sobom samo pepeo, pepeo kojim je bio zamazan korzet pocrnjele žičane košulje.

Sabriel je iz hrpe pepela izvukla vojnikov mač i protjerala ga kroz otopljeni snijeg te zarila u crnu zemlju. Čvrsto se zabio, uspravan, a drška mu je na pepeo bacila sjenu nalik križu. U sumraku je nešto zasvjetlucalo, i Sabriel se zakašnjelo prisjetila da je vojnik zacijelo nosio identifikacijsku pločicu ili disk.

Ponovno je pomaknula skije da povrati ravnotežu, pa se pognula i prstom svijenim u kuku zakačila lančić identifikacijskog diska, pa ga podigla i pročitala ime čovjeka koji je tu dočekao svoj kraj, tako sam u snijegu. I disk i lančić bili su strojno proizvedeni u Ancelstierreu, te stoga nisu mogli izdržati oganj listinske magije. Kad ga je podigla do visine očiju, disk se raspao u pepeo, a lančić se rasuo u sastavne karike, prosuvši joj se između prstiju poput malenih čeličnih novčića.

»Možda te prepoznaju po maču«, rekla je Sabriel. Glas joj je zazvučao čudno u tišini snježne divljine, a iza svake bi joj se riječi dah zavaljao poput malenog, vlažnog oblačića magle. »Putuj bez žaljenja«, dodala je. »I nemoj se osvrtati.« Zatim je poslušala vlastiti savjet i odskijala se dalje. Sad se u njoj pojavila tjeskoba, koja je do sada bila uglavnom akademska, i sva su joj osjetila bila oprezna i budna. Oduvijek su joj govorili da je Staro Kraljevstvo opasno te da to napose vrijedi za Granicu kraj Zida. Ipak je to intelektualno znanje bilo ublaženo nejasnim djetinjim uspomenama na sreću, na život s ocem i družinom Putnika. A sad joj je stvarnost opasnosti polako dopirala do svijesti...

Kilometar dalje Sabriel je usporila da još jednom promotri Rascijepljenu čuku, pa je do bola zabacila glavu da vidi mjesto na kojem sunce probija kroz oblake, osvjetljavajući žutocrveni granit litica.

Sama je pak bila u sjeni oblaka, tako da se brdašce doimalo privlačnim odredištem. Dok je tako gledala, ponovno je zasniježilo, i dvije su joj pahulje pale na oči, rastalile se i ulile u duplje.

Zažmirkala je i otopljeni joj je snijeg na obrazima nacrtao tragove suza. Kroz zamagljene je oči ugledala pticu grabežljivicu – sokola ili jastreba – kako se baca s litice i lebdi, potpuno koncentriran na kakvog mišića ili voluharicu što puže preko snijega.

Jastreb se najednom srušio poput bačenog kamena, i nekoliko je trenutaka kasnije Sabriel osjetila kako se utrnuo jedan maleni život. Istodobno je, međutim, osjetila i cimanje ljudske smrti.

Negdje pred njom, kraj mjesta gdje je jastreb ručao, ležalo je još dosta mrtvaca.

Sabriel se stresla i još jednom pogledala brdašce. Prema Horyseovoj karti, put je do Rascijepljene čuke vodio kroz uski procijep između dvije litice. Vidjela je sasvim jasno gdje bi ona mogla biti, ali su negdje u tom smjeru ležali mrtvi. A tu bi još moglo biti i to što ih je ubilo.

Na liticama je blistalo sunce, ali je vjetar tjerao snježne oblake preko sunčeva diska, pa je procijenila da joj je do smiraja ostalo još samo sat vremena. Izgubila je vrijeme zato što je onom vojniku oslobodila duh, i sad je, ako je željela do noći stići do Rascijepljene čuke, morala požuriti.

Na trenutak je razmislila o tome što leži pred njom, pa izabrala kompromis između brzine i opreza. Zabila je štapove u snijeg i olabavila vezove, iskoračila iz skija pa brzo zavezala i njih i štapove poprijeko naprtnjače. Vezala ih je oprezno, jer se sjećala kako su bili pali, i na platformi za smotre razbili njezinu listinsku čaroliju – što se sve dogodilo još tog jutra, no činilo se da je od toga dijele već tjedni i da se sve to dogodilo čitav jedan svijet daleko.

Kad je to obavila, udarila je sredinom ceste, držeći se podalje od smetova u jarcima. Vrlo će brzo morati napustiti cestu, no činilo se da je na strmim, kamenitim obroncima Rascijepljene čuke malo snijega.

Poduzela je i posljednju mjeru opreza, pa izvukla Abhorsenov mač, vratila ga u korice, tako da je ostao slobodan jedan palac sječiva. Ako joj zatreba, moći će ga izvući brzo i lako.

Sabriel je očekivala da će trupla naći na cesti ili pokraj nje, no ona su ležala još dalje. Bilo je mnogo tragova stopa i isprevrtana snijega na putu od ceste do staze za Rascijepljenu čuku. Staza je vodila između litica, slijedeći rutu što ju je izdubio potok rušeći se iz nekog dubokog izvora gore u planini. Staza je nekoliko puta prelazila preko potoka, a u vodu je bilo uglavljeno kamenje, i preko nje prebačena debla, da putnici ne smoče noge. Na pola puta uzbrdo, na mjestu gdje su se litice skoro sljubile, potok si je izdubio kratki klanac, širok možda četiri metra, dug deset i isto toliko dubok. Tu su cestograditelji morali podignuti most duž potoka, a ne preko njega.

Tu je Sabriel zatekla ostatak ancelstierreske ophodnje, razbacan po tamnom maslinastocrnom drvetu mosta, dok je pod njom žuborila voda, a nad njom se izvijale crvene stijene. Na čitavoj ih je dužini mosta bilo sedam. Za razliku od slučaja onog prvog vojnika, ovdje je bilo sasvim jasno što ih je pobilo. Bili su rasječeni na komade, a kad im je Sabriel oprezno prišla, shvatila je i da su im odrubili glave. I još gore od toga, jer taj koji ih je pobio... to što ih je pobilo... odnijelo im je glave – što je skoro jamčilo da će se njihovi duhovi vratiti.

Mač se zaista dao lako izvući. Oprezno, s desnicom skoro zalijepljenom za balčak, Sabriel je obišla prvo od prostrtih tijela i stupila na most. Voda se ispod njega već bila djelomice smrzla, bila je plitka i troma, no bilo je jasno da su vojnici u njoj potražili zaklon. Tekuća je voda bila dobra zaštita od mrtvih stvorenja i svega što se odnosilo na slobodnu magiju, ali taj klonuli potok nije mogao uplašiti ni kakvog manjeg mrtvaca. U proljeće, napajan otopljenim snijegom, potok bi se digao između litica, pa bi most do visine koljena preplavila bistra i brza voda. U to bi se doba godine ti vojnici vjerojatno spasili.

Sabriel je tiho uzdahnula pa pomislila kako lako sedmero ljudi u jednom trenutku može biti živo no onda, unatoč svemu što bi mogli učiniti, unatoč posljednoj nadi, već u sljedećem može biti mrtvo.

Još je jednom osjetila nekromantsku napast, napast da uzme karte koje je narav već bila podijelila, pa da ih promiješa i opet podijeli. U njenim je rukama bila moć da te ljude ponovno oživi, da se opet počnu smijati, ponovno ljubiti...

Ali tako bez glave, mogla ih je vratiti samo kao »ruke«, što je bio omalovažavajući izraz kojima su slobodnomagijski nekromanti opisivali svoje blijede povratnike, ljude koji su sačuvali tek malo od svoje prvotne inteligencije, a ništa od inicijative. Bili su, međutim, vrlo dobri sluge, i to kao reanimirani leševi ili, mnogo nezgodnije, Sjenovite ruke, kad bi uspjeli vratiti samo duh.

Pri pomisli na Sjenovite ruke Sabriel je napravila grimasu. Vješti je nekromant iz glava netom umrlog mogao lako izvući Sjenovite ruke. Vrijedilo je, međutim, i obratno, jer bez glava nije mogla održati posljednji obred i osloboditi im duh. Od svega mogla je samo prema tim tijelima postupiti s izvjesnim poštovanjem i usput očistiti most. Smiraj se već bio sasvim približio, i u sjeni je klanca već postalo mračno, ali se Sabriel oglušila na glasić u sebi koji ju je nagovarao da se okani trupala i potrči prema otvorenom prostoru na vrhu brda.

U trenutku kad je bila gotova s odvlačenjem tijela niz stazu, da bi ih polegla uz mačeve zarivene u zemlju kraj njihovih bezglavih tijela, bilo se već smračilo i izvan klanca. Bilo je već zapravo tako mračno da se morala upustiti u rizik i listinama iščarati svjetlo što joj je sad lebdjelo nad glavom poput blijede zvijezde, pokazujući joj put prije nego što zamre.

Bila je to mala magija, no ipak je donijela neočekivane posljedice, jer kad je za sobom ostavila trupla, na višem je stupu mosta u odgovor zablistalo drugo svjetlo. Skoro je u trenutku zamrlo do crvenog ugljevlja, ali je za sobom ostavilo tri svijetleća listinska znaka. Jedan joj je bio nepoznat, ali je preostalima naslutila značenje. Zajedno su tvorili poruku.

Tri su mrtva vojnika oko sebe širila ugođaj listinske magije, pa je Sabriel naslutila da su bili listinski magi. Zacijelo su na čelu nosili listinski znak. Posljednje tijelo na mostu pripadalo je jednome od njih, i sad se Sabriel prisjetila da od svih njih samo on nije u ruci imao oružje, nego je objema rukama obujmio stup mosta. I ti su znakovi zacijelo prenosili nekakvu poruku.

Sabriel je dotakla vlastiti listinski znak na čelu, a onda i stup mosta. Znakovi su opet bljesnuli, pa se smračili. Odnekud se pojavio glas, uz samo uho. Bio je to muški glas, promukao od straha, praćen zvekom oružja u pozadini, krikovima i potpunom panikom.

»Jedan od Velikih mrtvaca! Došao nam je s leđa, skoro od Zida. Nismo se mogli okrenuti. Imao je ruke i jednog Mordikanta! Govori narednik Gerren. Recite pukovniku...« To što je želio reći pukovniku Horyseu izgubilo se u trenutku njegove pogibije. Sabriel je zastala nepomično, osluškujući, kao da bi toga moglo biti još. Osjećala se bolesno, osjetila je mučninu i nekoliko puta duboko udahnula. Bila je sasvim zaboravila na to da ona, unatoč svoj svojoj prisnosti sa smrću i Mrtvima, još nikad nije stvarno ni gledala ni slušala nekoga kako umire. Bila se već navikla baviti posljedicama... ali ne i samim događajem.

Ponovno je dotakla stup mosta, ovaj put samo jednim prstom, i osjetila kako se kroz godove drveta izvijaju listinski znakovi. Poruka će narednika Gerrena tu ostati zauvijek, da je može čuti svaki listinski mag, sve dok vrijeme ne dovrši svoje djelo na stupu mosta, pa most ne istrune ili ga ne odnese bujica.

Sabriel je još nekoliko puta udahnula, umirila želudac i prisilila se da posluša još jednom.

Jedan od Velikih mrtvaca vratio se u život, a baš je to bilo ono što se otac bio zarekao spriječiti.

Bilo je skoro izvjesno da između njegove pojave i Abhorsenova nestanka postoji nekakva veza.

A onda je još jednom došla poruka, i Sabriel ju je poslušala. Otrla je suze što su joj navrle na oči, pa nastavila hod, uspinjući se stazom, sve dalje od mosta i mrtvih, prema Rascijepljenoj čuki i razbijenom listinskom kamenu.

Litice su se razdvojile, a na nebu iznad nje zažmirkale su zvijezde, i vjetar se razjunačio, metući pred sobom snježne oblake na zapadu. Razotkrio se mlađak, rastući sjajem, da bi napokon počeo i bacati sjene po tlu posutom mrljicama snijega.

GLAVA PETA

I

ako je staza postala strmija i teža, do ravnoga vrha Rascijepljene čuke nije bilo preostalo duže od pola sata neprekidnog uspona. Vjetar je ojačao, pa je pročistio nebo, a mjesečina je krajoliku dala obličje. Ipak je, sad, bez oblaka bilo mnogo hladnije.

Sabriel je razmislila o listinskoj čaroliji za toplinu, ali je bila umorna i napor čaranja ju je mogao stajati više od dobitka topline. Umjesto toga je zastala i uvukla se u runom podstavljenu nepromočivu dolamicu što ju je bila dobila od oca. Bila je pomalo pohabana i prevelika, zbog čega ju je trebalo valjano stegnuti pojasom s mačem i remenom sa zvoncima, ali je svakako bila neprobojna za vjetar.

Sad kad se malo utoplila, Sabriel se nastavila uspinjati posljednjom, vijugavom dionicom staze, gdje je uspon postao tako strm da su cestograditelji morali u granitu isklesati stepenice, koje su sad bile istrošene i ispucale, kao stvorene da na njima poklizne noga.

Tako stvorene da na njima poklizne noga, da je Sabriel stigla na vrh, a da to nije ni opazila.

Pognute glave, dok su joj oči na mjesečini tražile čvrst dio sljedeće stepenice, u trenutku kad je shvatila da te sljedeće stepenice više nema, noga joj se već bila napola digla u zrak.

Pred njom je ležala Rascijepljena čuka. Bio je to uzani hrbat na kojem se susretalo nekoliko padina tvoreći minijaturni plato, s malenom udubinom u sredini. U toj je udubini ležao snijeg, kao debeli, vretenasti smet, svijetao na mjesečini, upadljivo bijel na pozadini crvenoga granita. Na platou nije bilo stabala, pa ni ikakvog drugog bilja, ali u samom središtu smeta, tamnosivi je kamen bacao dugu sjenu na mjesečini. Bio je dvaput širi od Sabriel i triput od nje viši, te se činilo da je čitav, sve dok mu nije prišla i opazila cik-cak pukotinu kojom je bio presječen po sredini.

Sabriel još nikad nije bila vidjela pravi listinski kamen, ali je znala da bi trebao izgledati kao i Zid, s listinskim znakovima što poput žive teku kroz kamen, stvarajući se i rasplinjujući, samo zato da bi se opet složili, u beskrajnoj priči koja je pričala o stvaranju svijeta.

I na ovom su kamenu bili listinski znakovi, ali su bili mirni, sleđeni kao snijeg. Mrtvi znakovi, ništa više od besmislenih natpisa, urezanih u oblikovani kamen.

Sabriel to nije nikako očekivala, ali je sad shvatila da o tome nije razmišljala na pravi način.

Pomišljala je da je kamen raskolio grom ili nešto slično, i pritom posve zaboravila na lekcije, koje su joj i prekasno rekle da nije tako. Jer listinski kamen može raskoliti samo strašna moć slobodne magije.

Prišla je kamenu, dok je u njoj rastao strah poput prvog naleta zubobolje, najavljujući da će biti još i gore. A i vjetar je ojačao i zahladnio, tu gore na hrptu, i vjetrovka kao da više nije bila tako ugodna, dok su uspomene na oca što ih je budila donosile i sjećanja na izvjesne stranice Knjige mrtvih i priče strave i užasa što su ih u tami spavaonice pričale djevojčice, daleko od Starog Kraljevstva. S tim su uspomenama dolazili i strahovi, i Sabriel ih je s teškom mukom gurala u dubinu svijesti, silom se primičući sve bliže kamenu.

Neki su znakovi bili zastrti tamnim pjegama... nečega... no Sabriel je, tek kad je gurnula lice skoro do samoga kamena, uspjela razabrati što su oni zapravo, tako mutni i crni na mjesečini.

A kad je razabrala, glava joj se naglo zabacila, pa je zateturala natraške, i zamalo izgubila ravnotežu i pala u snijeg. Te su mrlje bile skorena krv, i kad ih je ugledala, Sabriel je shvatila kako je taj kamen bio razbijen, i zašto ni kiše ni snijezi nisu sprali krv... zašto je više nikad ništa neće sprati.

Na tom je kamenu bio žrtvovan listinski mag. A žrtvovao ga je nekromant da bi dobio pristup Smrti, ili da bi pomogao duši mrtvog da se probije u život.

Sabriel se do bola ugrizla za donju usnu, a ruke su joj, skoro nesvjesno, nervozno zaprele, u nervozi i strahu crtajući listinske znakove. Čarolija za takvo žrtvovanje nalazila se u posljednjem poglavlju Knjige mrtvih. Sad se te knjige prisjećala do mučnih detalja. Bio je to jedan od mnogih dijelova te zeleno uvezane knjige koji je bila zaboravila – ili su je na to natjerali. To je bilo bajanje kojim se mogao poslužiti samo vrlo moćan nekromant. A poželjeti samo vrlo zao. A zlo rađa zlom, zlo kalja prostor oko sebe i čini ga privlačnim za daljnje zle čine... »Daj prestani!« glasno je prošaptala Sabriel da umiri um i oslobodi ga svih tih slika. Bilo je mračno, bilo je vjetrovito, i iz minute u minutu sve hladnije. Morala je donijeti odluku: ulogoriti se i dozvati vodiča, ili smjesta nastaviti nasumce izabranim smjerom sve u nadi da će svog vodiča uspjeti dozvati s nekog drugog mjesta.

Najgore je od svega bilo to što je njezin vodič bio mrtav. Sabriel je morala ući u Smrt, pa makar i nakratko, da ga dozove i s njim porazgovara. To bi bilo lako učiniti tu, jer je žrtvovanje stvorilo polutrajni ulaz, kao da je netko klinom odškrinuo vrata. Ali tko zna što je još moglo vrebati i gledati iz hladne rijeke s druge strane.

Sabriel je ostala stajati minutu, uzdrhtala, osluškujući, koncentrirana svim ćutilima, poput kakve malene životinje što zna da u blizini vreba grabežljivac. Misli su joj proletjele kroz stranice Knjige mrtvih i kroz mnoge sate učenja listinske magije od magistrix Greenwood u sunčanom Sjevernom tornju koledža Wyverleyja.

Ali na kraju te minute, već joj je bilo jasno da logorovanje ne dolazi u obzir. Naprosto se previše bojala prespavati u blizini oštećenog listinskog kamena. Ali bi odavde brže dozvala vodiča – a što prije stigne do očeve kuće, prije će moći i učiniti nešto da mu pomogne, što je upućivalo na kompromis. Zaštitit će se listinskom magijom kako najbolje zna i umije, ući u Smrt uz sve mjere opreza, dozvati vodiča, dobiti upute i izaći što brže može. Pa čak i brže.

S odlukom je došlo i djelovanje. Sabriel je spustila skije i naprtnjaču, gurnula u usta malo sušenog voća i domaće kave da brzo dobije snagu, pa zauzela meditativnu pozu u kojoj je bilo lakše izvoditi listinsku magiju.

Nakon nešto nevolje s karamelom i zubima, napokon je krenula. U glavi su joj se počeli stvarati simboli – četiri kardinalna listinska znaka, okrenuta stranama svijeta i smještena u vrhovima romba koji će je štititi i od tjelesnih povreda i od slobodne magije. Sabriel ih je zadržala u mislima, zafiksirala ih u vremenu, pa ih izvukla iz toka beskrajnih listina. A onda je potegla mač pa u snijegu oko sebe nacrtala grubi obris, stavljajući po jedan znak na svaku stranu svijeta. Kad bi dovršila jedan, pustila bi da joj sljedeći u mislima iz glave pobjegne u ruku, niz mač pa u snijeg. Pa su potekli poput linije zlatne vatre i oživjeli, plamteći na tlu.

Posljednji je znak bio sjeverni, i bio je od svih najbliži uništenom kamenu, zbog čega je umalo zakazao. Sabriel je morala zatvoriti oči i napregnuti svu volju da ga istjera iz mača. No čak je i tada

on bio tek blijeda imitacija preostala tri, te je gorio tako slabo da je jedva otapao snijeg.

Sabriel se na nj nije ni obazrela, jer je suzbijala mučninu koja joj je donijela žuč u dno usta, budući da joj je tijelo reagiralo na borbu s listinskim znakom. Znala je da je sjeverni znak slab, ali zlatne crte što su tekle između sva četiri vrha i romba bile su potpune, pa makar i nešto klimave. U svakom slučaju, učinila je to najbolje što je znala. Vratila je mač u korice, skinula rukavice i poigrala se remenom sa zvoncima, pa ih studenim prstima i prebrojala. »Ranna«, rekla je glasno dotaknuvši prvo, najmanje zvonce. Ranna je bio donosilac sna, stvarao je umilni i tihi zvuk koji je za sobom donosio tišinu. »Mosrael.« Drugo zvonce, grubo i bučno. Mosrael je bio razbudnik, zvono kojim Sabriel ne bi trebala nikada zazvoniti, zvono čiji je zvuk bio klackalica, jer bi onoga koji bi njime zazvonio bacilo još dublje u Smrt, baš kao što bi onoga tko bi ga čuo vračalo u Život. »Kibeth.« Kibeth putnik. Zvono s nekoliko zvukova, komplicirano i puno suprotnosti. Ono je moglo dati slobodu gibanja Mrtvom ili ga provesti kroz sljedeća vrata. Mnogi se već nekromant spotaknuo o Kibeth pa otišao gdje nije trebao. »Dyrim.« Muzikalno zvono, čistog i lijepog tona. Dyrim je bio glas koji su Mrtvi tako često gubili. Ali je Dyrim mogao i umiriti jezik koji se preslobodno gibao. »Belgaer.« Još jedno prevrtljivo zvono, koje je željelo zvoniti po vlastitoj volji. Belgaer je bilo misleće zvono, zvono kojim je većina nekromanata s prezirom odbijala zazvoniti. Ono je moglo obnoviti neovisno mišljenje, uspomene i sve obrasce živog čovjeka. Ili ih izbrisati – ako bi omašilo u nehajnoj ruci. »Saraneth.« Najdublje zvono. Zvuk snage. Saraneth je bio veznik, zvono koje je prikivalo Mrtve za volju čovjeka koji bi zazvonio.

I napokon posljednje, najveće zvono, zvono koje je pod Sabrielinim hladnim prstima bilo od njih hladnije, i to čak i u kožnoj torbici koja ga je utišavala. »Astarael, žalobno«, prošaptala je Sabriel. Astarael je bio izgonitelj, posljednje zvono. Kad bi se njim zazvonilo kako treba, ono bi svakoga tko ga je čuo odbacilo daleko u Smrt. Svakoga, pa i onog tko bi njim zazvonio.

Sabrielina je ruka zalebdjela, pa dotakla Rannu, i onda se smirila na Saranethu. Pažljivo je razvezala uzicu i izvukla zvono. Njegov tučak, oslobođen maske, lagano je zvecnuo, kao što medvjed zagunđa kad se probudi.

Sabriel ga je stišala, zadržavši mu dlanom tučak, i pritom posve zaboravila na dršku. Desnicom je pak izvukla mač i postavila ga u gard. Listinski znakovi na sječivu uhvatili su mjesečinu, pa zasvjetlucali i oživjeli. Sabriel ih je jedan trenutak promatrala, zato što su se u njima ponekad znali vidjeti predznaci. Preko sječiva su potekle čudne oznake, da bi se onda preobrazile u običniji natpis, Sabriel inače dobro poznat. Pognula je glavu i spremila se ući u Smrt.

Sad se, Sabriel nevidljiv, tekst počeo ponovno nizati, ali neki njegovi dijelovi nisu bili isti. »Iskovan sam za Abhorsena, da siječem već Mrtve«, obično bi glasio. Ali sad se i nastavilo: »Clayr me vidje, Zidotvorac me sakova, Kralj me zakali, Abhorsen me vitla.« Sabriel je, zatvorenih očiju, osjetila kako se pojavljuje granica između Života i Smrti. Na leđima je osjetila vjetar, sad tako neobično topao, kao i mjesečinu, sjajnu i vruću kao sunce. Na licu je osjetila krajnju studen a onda je, otvorivši oči, ugledala sivo svjetlo Smrti.

Napregnuvši volju, njen je duh prošao kroz granicu, sa spremnim i mačem i zvoncem. Kad se našla u rombu, tijelo joj se ukrutilo, a magla joj je u plimnim valovima zapuhala oko stopala, oplećući joj se oko nogu. Mraz joj je obrubio lice i ruke i na svim su vrhovima romba planuli listinski znakovi. Tri su se potom umirila, ali je Sjeverni planuo još svjetlije – pa se ugasio.

Rijeka je protjecala brzo, ali se Sabriel čvrsto oprla o stopala, opirući se bujici, ali se pritom nije obazirala ni na nju ni na studen, koncentrirana samo na ogledavanje, budno pazeći na moguću klopku ili zasjedu. U tom je ulazištu u Smrt sve bilo mirno. Čula je kako se kroz Druga vrata ruši voda, no to je ujedno bilo i sve. Nije bilo ni pljuskanja, ni žuborenja, ni čudnog mjaukanja. Kao ni mračnih, bezličnih sjena ili sumornih silueta, sjenovitih u tom sivom svjetlu.

Pažljivo se držeći na svome mjestu, Sabriel se još jednom osvrnula posvuda oko sebe, pa tek onda spremila mač u korice i posegnula u džep debelih pumperica. U ruci joj je mirno stajalo zvono Saraneth. Desnom je rukom izvukla brod od papira pa ga, i dalje samo jednom rukom, rasklopila u pravi oblik. Bio je prekrasno bijel, skoro luminozan u tom osvjetljenju, samo što je na pramcu imao malenu, savršeno okruglu mrlju, na mjestu gdje je Sabriel bila pažljivo kapnula kap krvi iz prsta.

Polegla ga je na dlan, podigla ga do usana i puhnula kao da lansira perce. On joj je pak poletio iz ruke poput jedrilice i pao u rijeku. Sabriel je zadržala taj lansirni dah i kad je brod gotovo preplavilo, da bi zatim uzdahnula od olakšanja kad je prsimice dočekao valić, ispravio se i odjurio s bujicom. Već se za nekoliko sekundi bio izgubio iz vida, na putu prema Drugim vratima.

Bilo joj je to drugi put u životu da lansira takav brod od papira. Otac joj je bio pokazao kako se oni prave, ali joj je bio i zabio u glavu da ih troši štedljivo. Ne više od tri puta u sedam godina, tako je bio rekao, ili će to morati nečim i platiti, nečim mnogo većim od kapljice krvi.

Budući da su se događaji sad morali početi odvijati kao i prvi put, Sabriel je znala što da očekuje. Pa ipak, kad je deset ili dvadeset, ili možda četrdeset minuta kasnije – jer je vrijeme u Smrti pomalo neuhvatljivo – šum Drugih vrata na trenutak utihnuo, izvukla je mač, a o ruku objesila Saraneth s oslobođenim tučkom, koji je jedva čekao da se čuje i njegov glas. A Vrata su utihnula zato što je netko... zato što se nešto vračalo iz dubljih predjela Smrti.

Sabriel se nadala da je to onaj kojeg je bila pozvala svojim brodom od papira.

GLAVA ŠESTA

L

istinska magija na Rascijepljenoj čuki. Bilo je to poput mirisa u vjetru, mirisa nečega što se krije u špiljama ispod brda, milju no možda i više zapadnije od razbijenog listinskog kamena. To je nekada bilo nešto ljudsko, ili bar čovjeku slično, u godinama što ih je provelo pod suncem. Ali to se ljudsko izgubilo u stoljećima provedenim u mraznim vodama Smrti, dok se žestoko držalo i nije popuštalo, iskazujući nevjerojatnu volju da ponovno oživi. Volju za koju nije ni znalo da je posjeduje sve dok loše bačena lovna sulica nije odskočila od kamena i prerezala mu grlo, taman dovoljno da proživi još nekoliko zadnjih minuta izbezumljenog života.

I onda se to, čistim naporom volje, održalo sa životne strane Četvrtih vrata, i tako tri stotine godina, dok je u njemu stalno rasla moć, dok je učilo putove smrti. Vrebalo je na sitne duše, a služilo i izbjegavalo veće. I to se, kao i uvijek, grčevito držalo života. Njegova se prilika napokon ukazala kad je iza Sedmih vrata najednom eruptirala moćna duša, pa redom proletjela kroz sva Gornja vrata, i napokon halapljivo upalo u Život. Za njom su pošle stotine Mrtvih, i ta se duša priključila gomili.

Došlo je do silne pometnje, a i na samoj je granici između Života i Smrti stajao silan neprijatelj, ali se on u svem tom metežu uspio provući oko ruba pa pobjedonosno izmigoljiti u život.

Kad je to nešto izronilo, oko njega se našlo mnoštvo nedavno iseljenih tijela, pa se to nešto u jedno od njih naselilo, oživjelo ga i uteklo. Nedugo je potom pronašlo i špilje u kojima sada živi. Čak je bilo odlučilo i nadjenuti si ime. Thralk. Jednostavno ime, koje su napol raspadnuta usta mogla izgovoriti bez prevelikih teškoća. Bilo je to muško ime. Thralk se nije sjećao koji je spol imao na početku, prije svih tih stoljeća, ali je novo tijelo bilo muško.

Bilo je to ime koje će utjerati strah u kosti stanovnicima nekoliko malih naselja što su još postojala u tom području Granice, tih malih naselja na koje je Thralk vrebao, pa lovio i trošio ljudske živote kako bi se održao na živoj strani Smrti.

Na Rascijepljenoj je čuki ponovno bljesnula listinska magija, i Thralk je osjetio da je to jako i čisto listinsko znanje – no izbačeno tek malenom snagom. Snaga ga je te magije uplašila, ali je nedostatak vještine što je stajao iza nje govorio o snažnom životu. Thralku je taj život trebao, trebao da ga pohrani u tijelo, kako bi nadomjestio otjecanje duha u Smrt. Gramzivost je nadjačala smrt. Taj je mrtvi stvor izišao iz špilje i počeo se uspinjati padinom, a natrule su mu oči bez vjeđa bile prikovane za daleki hrbat.

Sabriel je ugledala svog vodiča, u prvi mah kao visoko, blijedo svjetlo što je preko uskovitlane vode zaplovilo prema njoj, a onda se zaustavilo na nekoliko metara od nje kao zamagljeni, svijetleći ljudski lik, ruku raširenih u znak dobrodošlice. »Sabriel.« Riječi su bile mutne, te se činilo da dolaze iz mnogo veće daljine, a ne iz blistavoga lika, ali je Sabriel u tom pozdravu osjetila toplinu i nasmiješila se. Abhorsen joj nikad nije objasnio tko je ili

što je taj svijetleći stvor, ali je Sabriel vjerovala da to zna. Ona je svog savjetnika dosad bila dozvala samo jednom – kad je dobila prvu mjesečnicu.

Spolni je odgoj koledža Wyverley bio krajnje oskudan – prije petnaeste ga godine zapravo nije ni bilo. Starije su djevojčice širile mnoge priče o menstruaciji; bile su vrlo raznovrsne i počesto im je namjera bila preplašiti. Nijedna od njezinih prijateljica nije u pubertet ušla prije nje, i zato je u strahu i očaju ušla u Smrt. Otac joj je bio rekao da će joj stvor što ga dozove brodom od papira odgovoriti na svako pitanje i zaštititi je – a tako je i bilo. Blistavi joj je duh odgovorio na sva pitanja, pa i mnoga druga, a onda se Sabriel morala vratiti u Život. »Zdravo, majko«, rekla je Sabriel, spremila mač u toku i, gurnuvši prste u Saraneth, pažljivo prigušila zvono.

Blistavi joj lik nije odgovorio, no to nije bilo neočekivano. Osim što ju je pozdravio pozdravom od jedne riječi, mogao je još samo odgovarati na pitanja. Sabriel zapravo i nije sasvim sigurno znala je li ta manifestacija vrlo neobičan mrtvi duh njezine majke, što baš nije bilo vjerojatno, ili nekakva zaostala zaštitnička magija što ju je bila ostavila za sobom. »Nemam mnogo vremena«, nastavila je Sabriel. »Voljela bih te pitati o... vjerojatno o svemu... ali ovaj čas moram doznati kako da s Rascijepljene čuke stignem do tatine kuće... hoću reći hrpta Berhedrin.« Utvara je kimnula glavom i progovorila. Dok ju je Sabriel tako promatrala, u glavi je vidjela i slike onoga što žena opisuje: žive slike, nalik sjećanju na put kojim je prošla. »Otiđi do sjeverne strane hrpta. Pođi niz izboj što tu počinje i slijedi ga sve do dna doline.

Pogledaj u nebo... na njemu neće biti ni oblaka. Potraži sjajnu crvenu zvijezdu Uallus, odmah iznad obzora, tri prsta istočno od sjevera. Pođi za tom zvijezdom sve dok ne dođeš do ceste što teče od jugozapada prema sjeveroistoku. Pođi njome jednu milju na sjeveroistok, sve dok ne naiđeš na miljokaz i listinski kamen iza njega. Staza iza kamena vodi do Duge litice odmah na sjeveru. Kreni tom stazom. Ona završava pred vratima u Litici. Vrata će otvoriti pred Mosraelom. Iza vrata je tunel koji se strmo uzdiže. Iza tunela je Abhorsenov most. S druge je strane kuća. Idi u ljubavi – i ne oteži i ne zastaj pa ma što da se dogodilo.« »Hvala ti«, započela je Sabriel pažljivo nižući riječi s popratnim mislima. »Zar ti ne bi mogla i...« Zastala je kad je majčina utvara ispred nje, kao u šoku, najednom podigla obje ruke i viknula: »Kreni!« Istog je časa osjetila kako se zaštitni romb oko njezinog fizičkog tijela trznuo u znak upozorenja i shvatila da je sjeverni znak zakazao. U trenutku se okrenula na lijevoj peti i potrčala natrag, prema granici sa Životom, i u trku trgnula mač. Činilo se da struja što je tekla protiv nje upravo jača, oplićući joj se oko nogu, i onda opada pred njezinom žustrinom. Sabriel je stigla do granice i onda je, uz ljutiti nalet volje, njen duh ponovno izronio u Život.

Na

trenutak je stajala kao izgubljena, najednom opet promrzla i zgusnute svijesti. Kroz zakazali sjeverni znak je upravo zakoračila iscerena, kadaverozna kreatura, pružajući ruke da je zagrli, dok je kroz neprirodno široka usta izdisala smradnu sapu lešine.

Thralk se razveselio otkrivši zabludjelog duha listinske magije i razbijen zaštitni romb. Mač ga

je bio malo zabrinuo, ali se već bio prekrio ledom, a njegove skupljene očice nisu mogle razabrati listinske znakove što su plesali ispod ledene skrame. Isto je tako i zvonce u Sabrielinoj ljevici nalikovalo na komad snijega ili leda, kao da je umijesila grudu snijega. Sve u svemu, Thralk je smatrao da mu se sreća baš nasmiješila, i to osobito zato što je život što je plamtio u toj nepomičnoj žrtvi bio posebno mlad i jak. Thralk joj se prišunjao bliže i njegove su se dvozglobne ruke već bile pružile prema Sabrielinu vratu.

Baš u trenutku kad su se pružili ti sluzavi, natruli prsti, Sabriel je otvorila oči i demonstrirala udarac koji joj je bio privrijedio drugo mjesto u borilačkim vještinama, a kasnije joj oduzeo prvo.

Ruka i mač ispružili su joj se kao jedinstven ud u punoj dužini i vršak je mača Thralku probio vrat i zario se s druge strane čitav pedalj u zrak.

Thralk je kriknuo, a prsti što ih je već bio pružio prema njoj uhvatili su mač da ga odgurnu i tako ga oslobode – no samo zato da bi još jednom kriknuo kad su na sječivu bljesnuli listinski znaci.

Između prstiju mu se digla perjanica bijelo usijanih iskri i Thralk je najednom shvatio na što je to naišao. »Abhorsen!« kriknuo je kreštavim glasom, pa se srušio na leđa u trenutku kad je Sabriel zakrenula mač i oslobodila ga jednim eksplozivnim trzajem.

No mač je već počeo djelovati na mrtvu put u koju se Thralk bio uselio, listinska magija je zaplamsala kroz oživljene živce, pa sledila i prefluidne zglobove. Thralku se u grlo digao oganj, ali je ipak progovorio, da nečim zabavi svoju strašnu protivnicu dok se njegov duh pokušavao izvući iz tijela, kao zmija iz svlaka, i odmigoljiti u noć. »Abhorsene! Vjerno ću ti služiti, slaviti te, biti tvoja desna ruka... Jer poznam mnogo stvorenja, što živih, što mrtvih... Pomoći ću ti da namamiš i druge...« Jasan je i dubok zvuk Saranetha zasjekao kroz plačljiv, slomljen glas poput roga za maglu kad jekne nadglasavajući kriku galebova. Zvon je vibrirao sve dalje i dalje, odjekujući u noći, i Thralk je osjećao kako ga on sputava unatoč tome što mu je duh istjecao iz tijela i spremao se za bijeg. To ga je zvonce vezivalo za paraliziranu put, vezivalo ga za volju zvonara. U njemu je prokuhao bijes; gnjev i strah raspalili su mu srčanost za boj, ali je taj zvuk bio posvuda, svuda oko njega, kroz čitavog njega.

I nikad ga se više neće osloboditi.

Sabriel je gledala kako se ta iznakažena sjena koprca, već napol izašla iz leša, napola još u njemu, dok iz tijela krvari lokvica mraka. Još se trudila progovoriti ustima leša, ali bez uspjeha.

Pomislila je da s njom ode u Smrt, gdje bi sjena zadobila obličje, pa bi je mogla Dyrimom natjerati da joj odgovori. Kraj nje se, međutim, dizao napol slomljen listinski kamen, pa ga je osjećala kao stalno prisutan strah, kao hladni dragulj na prsima. U mislima je čula glas majčine utvare: »Ne oteži i ne zastaj pa ma što da se dogodilo.« Sabriel je zarila mač u snijeg, sklonila Saraneth, pa iz remena objema rukama izvukla Kibeth.

Thralk je to osjetio, pa je bijes ustupio mjesto čistom, nerazvodnjenom strahu. Poslije svih tih godina borbe, sad je shvatio da je smrt napokon došla i po njega.

Sabriel je pažljivo zauzela položaj, na neobičan način objema rukama držeći zvonce. Kibeth joj se skoro trzao u rukama, ali je ona ipak sasvim vladala njime, pa mahala prema natrag, prema naprijed, i onda u nekakvoj čudnoj osmici. Zvukovi su se, unatoč tome što su svi potjecali od istog zvonca, međusobno jako razlikovali, no ipak su svirali sitnu koračnicu, plesnu, paradnu melodiju.

Thralk ih je začuo i osjetio kako ga dohvaćaju sile. Bile su to čudne, neumoljive moći koje su ga

tjerale da potraži granicu, da se vrati u Smrt. Borio se protiv njih uzaludno, gotovo tužno, znajući da se neće uspjeti osloboditi. Znao je da će proći kroza sva Vrata, te napokon propasti i kroz Deveta.

Odustao je od borbe i sa zadnjim ostacima snage iz svoje sjenovite tvari napravio nešto nalik ustima, usta u kojima se koprcao jezik od tame. »Prokleta bila!« zagrgljao je. »Sve ću ispričati Slugama Kerrigora! I oni će me osvetiti...« Groteskni se, guturalni glas presjekao usred riječi, jer je Thralk izgubio slobodnu volju.

Saraneth ga je sputao, ali ga je Kibeth dograbio i Kibeth odveo, odveo tako da Thralka više ne bude.

Koprcava se sjena naprosto izgubila, pa je ostao samo snijeg ispod već odavno mrtvog leša.

No unatoč tome što se sablast izgubila, njezine su posljednje riječi zabrinule Sabriel. Ime Kerrigor, iako joj baš i nije bilo poznato, u njoj je dotaklo nekakav u temelje položeni strah, neku uspomenu. Možda je to ime izgovorio Abhorsen, ime koje je nedvojbeno pripadalo kojem od Velikih mrtvaca. To ju je ime preplašilo baš kao i onaj slomljeni kamen, kao da su to nekakvi opipljivi simboli svijeta u kojem se nešto pokvarilo, svijeta u kojem se izgubio njen otac, u kojem je i sama bila strašno ugrožena.

Sabriel se nakašljala, osjećajući hladnoću u plućima, pa vrlo pažljivo spremila Kibeth na njegovo mjesto. Mač kao da se bio sam propalio i očistio, no ipak mu je preko sječiva povukla krpicu i tek ga tada vratila u korice. Kad se opet zametnula naprtnjačom, osjetila je silan umor, ali u njoj nije bila zaostala ni najmanja sumnja u to da mora smjesta dalje. Riječi duha njezine majke nastavile su joj odjekivati u glavi, a osjetila su joj govorila da se u Smrti nešto zbiva, da se nešto moćno giba prema Životu, giba da bi izronilo kroz slomljeni kamen.

Na tom je brdu bilo isuviše listinske magije i previše smrti, a noć je tek trebala doseći svoju najdublju mrklinu. Vjetar se komešao, a oblaci ponovno stjecali prevlast na nebu. Uskoro će nestati i zvijezda, a mlađak se uviti u bjelinu.

Sabriel je pogledom hitro preletjela nebo, pa potražila zvijezde Kopče na pojasu Sjevernog diva. Pronašla ih je, ali je onda morala pogledati u zvjezdanu kartu u almanahu, i šibica je ručne izrade zasmrdjela bacivši žuti treptaj po listovima, jer se nije usudila više posezati za listinskom magijom sve dok se ne udalji od slomljenog kamena. Almanah joj je pokazao da je dobro upamtila: u Starom Kraljevstvu je Kopča pokazivala točno na sjever; drugo joj je ime bilo Mornarska varalica. U Ancelstierreu je Kopča znala biti i na deset stupnjeva zapadno od sjevera.

Sad kad je utvrdila gdje je sjever, Sabriel je krenula prema sjevernoj strani vrhunca, pa potražila izboj koji se spuštao u dolinu izgubljenu u tami. Oblaci su se zgušnjavali, pa je htjela stići na ravno prije nego što nestane mjesečine. Napokon joj se taj izboj, kad ga je pronašla, učinio lakšim putom od izlomljenih stuba na sjeveru, iako je njegov lagani nagib najavljivao dug spust u dolinu.

A zapravo joj je trebalo punih nekoliko sati da stigne do dna doline, spotičući se i uzdrhtala, dok je malo ispred nje plesao vrlo blijedi listinski plamen. Bio je preneznatan da bi joj zaista olakšao put, ali joj je ipak pomogao da izbjegne katastrofu, a nadala se i da je dovoljno blijed da bi ga smatrali zapaljenim barskim plinom ili slučajnim odrazom. No bilo kako bilo, bio joj je itekako bitan kad su oblaci zatvorili i posljednju preostalu pukotinu na nebu.

Toliko o tome da neće biti oblaka, pomislila je Sabriel, pa pogledala prema, kako je vjerovala, sjeveru, i pogledom potražila crvenu zvijezdu Uallus. Zubi su joj cvokotali i nisu se dali umiriti, i drhtavica koja je krenula iz ledeno hladnih nogu ponavljala se kroz sve udove. Ne bude li se kretala, naprosto će se smrznuti gdje bude stala – napose s obzirom na to da se vjetar opet počeo dizati.

Sabriel se nasmijala tiho, skoro histerično, pa okrenula lice da osjeti vjetar. Bio je to istočnjak, i jačao je iz minute u minutu. Da, postalo je hladnije, ali je vjetar i razgnao oblake, pomeo ih na zapad – i tu je, iza prvog vjetrovog zamaha metlom, ostao crven, žmirkavi Uallus. Sabriel se nasmiješila, zagledala u nj, razmotrila ono malo što je vidjela oko sebe, pa ponovno krenula, slijedeći zvijezdu, dok joj je u dubini svijesti neki glas stalno šaptao isto: Ne oteži i ne zastaj pa ma što da se dogodilo.

Taj je smiješak potrajao sve dok Sabriel nije pronašla cestu, gdje je, zahvaljujući debelom snijegu u obje kolotečine, nastavila dobro napredovati na skijama.

U trenutku kad je Sabriel pronašla miljokaz i iza njega listinski kamen, na mladom joj licu više nije bilo ni traga od smiješka. Ponovno je zasniježilo, i snijeg je meo sa strane, jer je vjetar sve više bjesnio, pa dohvaćao snježne pahulje i šibao je njima po očima, sad još jedinom izloženom dijelu čitavog njezinog tijela. I cipele su joj promočile unatoč ovčjem loju što ga je bila u njih utrljala.

Smrzavale su joj se noge i ruke, smrzavalo joj se lice, i bila je iznemogla. Disciplinirano bi svaki sat pojela neku sitnicu, ali sad više naprosto nije mogla otvoriti smrznute čeljusti.

Nakratko, kad se iza miljokaza uzdigao veći i netaknuti listinski kamen, Sabriel se bila malo zagrijala, dozvavši listinsku čaroliju za toplinu. Ipak je bila preumorna da bi je održala bez pomoći kamena, pa je čarolije nestalo čim je nastavila put. Dalje ju je tjerala samo opomena majčinog duha.

Ona, i osjećaj da je netko slijedi.

Bio je to samo osjećaj, pa se u svom umornom, promrzlom stanju, Sabriel pitala je li to samo igra mašte. Nije, međutim, bila u stanju suočiti se s ičim nezamislivim, i zato se silila da nastavi dalje.

Ne oteži i ne zastaj pa ma što da se dogodilo.

Put koji je vodio od listinskog kamena bio je napravljen bolje od onog što se uspinjao do Rascijepljene čuke, no strmiji. Cestograditelji su ovdje morali prosijecati kroz gustu, sivkastu stijenu, koja nije erodirala poput granita, pa su napravili stotine širokih, niskih stuba i isklesali ih u zapletenom uzorku. Je li on nešto i značio, Sabriel o tome nije znala ništa. To nisu bili listinski znakovi niti simboli ijednog poznatog joj jezika, i bila je preumorna da bi o tome nagađala.

Koncentrirala se na stepenicu po stepenicu, rukama se opirući o bolna bedra, sve kašljući i gutajući zrak, oborene glave da izbjegne šibanje snijega.

Staza je postala još strmija, i Sabriel je pred sobom ugledala liticu kao golemu, okomitu masu, mnogo mračniju pozadinu za uskovitlani snijeg od naoblačenog neba, blijedo iz pozadine osvijetljena mjesecom. Ipak joj se činilo da se baš nimalo ne primiče cilju jer je staza išla sad naprijed sad natrag, dižući se sve više iz doline u dubini.

I onda se najednom našla na cilju. Staza je opet skrenula, i njezin se maleni plamičak odrazio od zida, zida što se stirao miljama na obje strane i stotinama metara u vis. To je očito bila Duga litica i konac puta.

Sabriel je skoro zajecala od olakšanja, pa se dovukla do samog dna litice, a maleno joj se

svjetlo diglo iznad glave i razotkrilo sivu, lišajevima prošaranu stijenu. No čak ni pri tom svjetlu od vrata nije nigdje bilo ni spomena – pred njom je bila samo iskrzana, neprobojna stijena, što se dizala u visinu iz njezinog sićušnog kruga svjetla. Nije bilo nikakve staze i nikamo se nije moglo poći.

Sabriel je umorno kleknula na krpicu snijega i žustro protrljala ruke da obnovi cirkulaciju, pa iz remena izvukla Mosrael. Mosrael buditelj. Oprezno ga je umirila pa sabrala osjetila, pokušavajući osjetiti sve mrtvo u blizini, sve što se ne bi smjelo probuditi. U blizini nije bilo ničega, pa ipak je Sabriel ponovno iza sebe osjetila nešto, nešto što ju je slijedilo daleko dolje na stazi. Bilo je to nešto mrtvo, nešto što je zaudaralo na moć. Pokušala je procijeniti koliko je to nešto daleko, i tek ga onda otjerala iz misli. Što god da to bilo, bilo je predaleko da čuje čak i Mosraelov prodoran glas. Sabriel je ustala i zazvonila.

Zvono je proizvelo zvuk nalik na kriještanje desetaka papagaja, buku koja je suknula u vis i uplela se u zrak, odjeknula od litica i umnožila se u krik tisuću ptica.

Sabriel je smjesta umirila zvonce i sklonila ga, ali su odjeci pojurili dolinom i tada je shvatila da ga je to nešto iza nje čulo. Osjetila je kako usmjerava pažnju na mjesto na kojem se nalazila, a osjetila je i kako ubrzava korak: bilo joj je kao da promatra mišiće na trkačem konju koji iz koraka prelazi u galop. Uspinjao se stubama grabeći odjednom sve po četiri, po pet. U glavi je osjećala njegov nalet i strah koji je dolazio istom brzinom, ali je ipak prišla stazi, pogledala dolje i potegla mač.

I tu je, kroz zapuhe snijega, ugledala lik kako skače sa stube na stubu u nemogućim skokovima koji su s jezivim tekom proždirali udaljenost među njima. To nešto je bilo muškoga oblika, ali više od čovjeka, a gdje bi zagazilo, razlio bi se plamen poput zapaljenog ulja na vatri. Kad ga je ugledala, Sabriel je kriknula i u njemu osjetila duha Mrtvih. Pred očima su joj se otvorile jezive stranice Knjige mrtvih, i opis joj se zla izlio u glavu. Progonio ju je Mordikant – stvorenje koje je slobodno prolazilo kroz Život i Smrt, s tijelom koje je od močvarnog mulja i ljudske krvi umijesio nekromant i ulio u nj slobodnu magiju, da bi se napokon u nj, kao vodeća sila, uselio duh Mrtvih.

Sabriel je već jednom bila uspjela otjerati Mordikanta, no to je bilo na sedamdeset kilometara od Zida, u Ancelstierreu, a bio je i slab, već izblijedio. Ovaj je pak bio jak, žestok, novorođen. On je želi ubiti, najednom je shvatila, i potčiniti joj duh. Svi njezini planovi i snovi, sve nade i sva hrabrost, spali su s nje da bi ih zamijenila čista panika koja ne razmišlja. Okrenula se na jednu stranu, pa na drugu, kao zec što bježi pred psom, ali je jedini put dolje vodio baš tom stazom i Mordikant je bio na još samo stotinu metara ispod nje, primičući se sa svakim treptajem, sa svakom palom pahuljom. Iz usta mu je rigao plamen, pa je zabacio šiljastu glavu i u trku zaurlao, i bio je to zadnji krik čovjeka koji pada u smrt, s primjesom škripanja prstiju po staklu.

Krik joj je zapeo u grlu i počeo je gušiti. Okrenula se litici i počela po njoj udarati jabukom mača. »Otvori se! Otvori!« kriknula je dok su joj kroz glavu jurili listinski znakovi – ali ne oni pravi za provaljivanje vrata, ne ona bajalica što ju je bila naučila u drugom razredu. Znala ju je kao tablicu množenja, ali listinski znakovi naprosto nisu htjeli doći, i tko zna zašto joj je u glavi bilo zapelo dvanaest puta dvanaest baš kad je tražila listinske znakove...

Odjeci su Mosraela utihnuli, i u tom je muku jabuka udarila u nešto što je šuplje jeknulo, a nije bacilo iskru niti joj zdrmalo ruku. Bilo je to nešto drveno, nešto čega tu prije nije bilo. Bila su to vrata, visoka i neobično uska, a tamna im je hrastovina bila obrubljena srebrnim listinskim znakovima što su plesali između godova. Bok joj je dotakao željezni kolut, točno u visini ruke.

Sabriel je dahnula i spustila mač, dohvatila kolut i povukla. I ništa se nije dogodilo. Sabriel je ponovno povukla i napola se okrenula da pogleda preko ramena, skoro se zgrčivši od straha pred onim što bi mogla ugledati.

Mordikant je obišao i posljednji ugao i njegov se pogled sreo s njezinim. Sabriel je sklopila oči jer nije mogla podnijeti mržnju i krvoločnost što su se žarili u tom pogledu poput žarača ostavljenih predugo u ognjištu. Ponovno je zatulio i skoro preletio preostale stube, dok mu se iz usta, s pandži i nogu cijedio plamen.

Sabriel je, i dalje zatvorenih očiju, povukla kolut. Vrata su se naglo otvorila i ona je upala unutra i tresnula na pod u kovitlacu pahulja, a oči su joj se trzajem otvorile. Očajnički se zakoprcala po podu, ne obazirući se na bol u koljenima i rukama. Gurnula je ruku kroz vrata, dograbila balčak mača i hitro ga povukla unutra.

Kad je sječivo prošlo kroz dovratak, Mordikant je već bio stigao do njega. Okrenuo se bočno da se ugura kroz tijesni prolaz, i unutra gurnuo ruku. Na njegovu su sivozelenom mesu ključali plamenovi poput kapljica znoja, a iz njih su se u spirali dizale malene perjanice crnoga dima, šireći smrad spaljene dlake.

Sad je Sabriel, nemoćno prostrta po podu, mogla samo užasnuto zuriti dok se šaka tog stvorenja, naoružana s četiri pandže, polako otvarala i kretala prema njoj.

GLAVA SEDMA

A

li se šaka nije zatvorila; pandže nisu razdrle bespomoćnu put.

Umjesto toga je Sabriel osjetila nagli izboj listinske magije, i oko vrata su bljesnule listinske oznake i usplamtjele tako svijetlo da su joj na mrežnici ostavile crvene zaostale slike, a preko vidnog su joj polja zaplesale crne točke.

Trepnula je i ugledala muškarca kako istupa iz kamenog zida. Bio je to visok i očito jak muškarac, s mačem koji je bio blizanac Sabrielinom. Mač se s fijukom spustio na Mordikantovu ruku, pa odgrizao komadinu zapaljenog, močvarno trulog mesa. Mačje odskočio, pa opet palucnuo i otkresao još jedan komad, kao da drvosječa sjekirom od stabla otkida iverje.

Mordikant je zateturao, više od bijesa negoli bola – ali je ipak povukao ruku, našto se neznanac bacio na vrata, pa ih s treskom zatvorio čitavom težinom svog tijela u žicanoj halji. Neobično je bilo da ta žičana haljina nije proizvela baš nikakav zvuk, da nije bilo zveckanja zbog pomicanja stotina čeličnih očica. A ispod nje je bilo i čudno tijelo, opazila je Sabriel, kad su izblijedile crne točke i crveni preljev, pa razotkrili da njezin spasitelj zapravo i nije čovjek. Izgledao je prilično tvarno, no ipak je svaki četvorni palac njegove kože bio definiran sićušnim listinskim znakovima u stalnom gibanju, a između njih je vidjela tek prazan zrak.

Bila je to... listinska utvara.

Vani je Mordikant još jednom zatulio, kao lokomotiva kad ispušta paru, a onda se čitav hodnik zatresao i stožeri su zaškripjeli u prosvjedu kad se taj stvor bacio na vrata. Drvo se rascijepilo i sa stropa su pali oblaci guste sive prašine, oponašajući snijeg što je padao vani.

Utvara se okrenula prema Sabriel i ponudila joj ruku da joj pomogne ustati. Sabriel ju je prihvatila, pa podigla pogled prema stvorenju dok su joj se umorne, smrznute noge borile da ustanu, kao boksaču kod odbrojavanja. Gledana iz blizine, iluzija je puti bila nesavršena, fluidna i smućujuća. Lice mu nije htjelo biti mirno, nego je migriralo između dvadesetak mogućnosti. Neke su od njih bile žene, neke muškarci – no sve su imale oštar i kompetentan izraz lica. Sa svakim su mu se od tih lica pomalo promijenili i tijelo i odjeća, ali su dvije pojedinosti ostale iste: crni ogrtač s izvezenim srebrnim ključem i dugi mač prožet listinskom magijom. »Hvala vam«, rekla je Sabriel nervozno, pa se trznula kad je Mordikant još jednom tresnuo po vratima. »Može li... mislite li... da bi mogao proći?« Utvara je smrknuto kimnula glavom, pa joj pustila ruku i pokazala na dugi hodnik, ali nije prozborila ni riječi. Sabriel je okrenula glavu i pošla pogledom za njegovom ispruženom rukom, pa ugledala mračni prolaz što se dizao u tminu. Mjesto na kojem su stajali osvijetlili su listinski znaci, ali su već malo dalje izblijedili. Unatoč tome tama je izgledala prijazno pa je zamalo osjetila okus listinskih čarolija koje je nosio prašnjavi zrak hodnika. »Moram dalje?« upitala je Sabriel kad je on opet pokazao rukom, ovaj put još žustrije. Utvara je zakimala glavom pa zamahala rukom naprijed-natrag, ukazujući na potrebu za žurbom. Iza nje je još

jedan razorni udarac podigao još jedan veliki oblak prašine, a vrata su se oglasila kao da popuštaju.

Kroz zrak se još jednom pronio gnusni, paljevinski smrad Mordikanta.

Vratar je napućio nos i pošteno gurnuo Sabriel u pravom smjeru, kao roditelj kad tjera kolebljivo dijete da ide dalje. Ali Sabriel nije trebalo poticaja. U njoj je još plamtio strah. Iako ga je spas bio na trenutak zapretao, Mordikantov je smrad bio sasvim dovoljan da ga opet raspiri. Podigla je čelo i hitro zakoračila u prolaz.

Nakon nekoliko se metara okrenula, pa opazila vratara kako čeka kraj vrata, s mačem u gardu.

Iza njega su se vrata nadimala, praskale su željezom povezane daske, pa pucale oko rupe velike kao tanjur za juhu.

Mordikant je pružio ruku unutra pa odlomio još nekoliko dasaka bez napora kao da su čačkalice.

Očito je bjesnio što mu je plijen pobjegao, jer je sad plamtio čitavim tijelom. Iz usta je u gnusnoj bujici bljuvao žuto-crvene plamenove, a oko njega se dizao crni dim nalik na još jednu sjenu, i sa svakim se urlikom vrtložio u ludim krugovima.

Sabriel je skrenula pogled i zaputila se hitrim korakom, ali je taj korak postajao sve brži i brži i pretvorio se u trčkaranje, pa u trk. Noge su joj lupale po kamenu, ali je tek kad se već skoro zasprintala shvatila zašto to može – naprtnjača i skije još su joj bili kraj nižih vrata. Na trenutke ju je obuzimala nervozna sklonost da se vrati, ali ju je prošla prije nego se i pretvorila u svjesnu misao.

No ipak su joj ruke provjerile korice i remen, pa se umirile osjetivši hladni metal drške mača i dodirom uglačanog drveta drški zvonaca.

U trku je shvatila i da je sve oko nje svijetlo. Listinske su oznake trčale kroz kamen, držeći s njom korak. Listinske oznake za svjetlo i hitrinu, i za koješta još za što nije ni znala. Neobični znakovi i mnogo njih – tako mnogo da se Sabriel upitala kako je ikad mogla i pomisliti da bi je prvo mjesto iz magije u ancelstierreskoj školi moglo pretvoriti u veliku čarobnicu Staroga Kraljevstva.

Strah i spoznaja vlastitog neznanja bili su jak lijek protiv glupog ponosa.

Hodnikom je dotrčao još jedan urlik i projurio dalje, popraćen mnogom lomljavom, pa treskom i zvekom čelika što je udarao u nadnaravnu put i odskakivao od kamena. Sabriel se nije morala okrenuti da shvati da se Mordikant probio kroz vrata i da se sada bori s vratarom – ili već probija kraj njega. Sabriel je o takvim utvarama znala malo, no ipak dovoljno da shvati da je zajednička mana stražarskog varijeteta nesposobnost napuštanja svojega mjesta. Kad jednom to stvorenje prođe samo nekoliko stopa kraj vratara, utvara će postati beskorisna – a već bi i jedan silni nasrtaj mogao uskoro provući Mordikanta.

Ta joj je misao dala nov naboj brzine, ali je Sabriel znala da joj je to i posljednji. Njezino tijelo, tjerano strahom no oslabljeno hladnoćom i naporom, već je bilo na rubu sloma. Noge su joj se krutile, mišići već bili spremni na grč, a u plućima kao da i nije bio zrak, nego se pjenila tekućina.

Ispred nje se hodnik nastavljao i nastavljao, stalno se uspinjući. Svjetlo je, međutim, blistalo samo u dijelu u kojem je Sabriel trčala, što znači da izlaz možda više i nije predaleko, nego možda već i iza sljedeće krpice tame.

Još dok joj je ta misao prolazila kroz glavu, Sabriel je ugledala sjaj izoštren u sjajne obrise dovrataka. Napolje dahnula, a napol kriknula, no oba su se ta ljudska zvuka utopila u demonskoj, neljudskoj škripi Mordikanta. Uspio se probiti kraj vratara.

Istog je časa Sabriel postala svjesna i novog zvuka pred sobom, zvuka za koji je u prvi čas pomislila da je udaranje krvi u ušima, lupa podivljalog srca. Ali on je dopirao izvana, iza gornjih

vrata. Bio je to dubok zvuk, nalik na grmljavinu, tako nizak da je bio skoro vibracija, drhtavica što ju je osjetila kroz pod, a ne čula.

To gore po cesti prolaze teški kamioni, pomislila je Sabriel i tek se tada sjetila gdje se nalazi.

Istog je časa i prepoznala zvuk. Negdje ispred nje, izvirujući iz prstena litica, rušio se silan slap. A slap koji stvara tako silan zvuk zacijelo napaja podjednako silna rijeka.

Tekuća voda! Ta ju je mogućnost ispunila iznenadnom nadom, a s nadom je došla i snaga za koju je pomislila da je nadilazi. U divljem se izboju brzine skoro zabila u vrata, pljesnula je dlanovima o drvo i tako se usporila na trenutak potreban da pronađe kvaku ili alku.

Ali kad je dotakla alku, na njoj je već bila druga ruka, iako je sekundu prije nije bilo. I tu su ruku definirali listinski znakovi, i sad je Sabriel kroz dlan druge utvare ugledala godove drveta i plavljenje čelika.

Ta je utvara bilo manja i neodređenoga spola jer je nosila halju nalik na redovničku, s kapuljačom navučenom preko glave. Halja je bila crna te je i sprijeda i straga nosila amblem srebrnoga križa.

Utvara se naklonila i okrenula alku. Vrata su se otvorila i otkrila sjajnu svjetlost zvijezda što se slijevala između oblaka koji su bježali na netom podignutom vjetru. Kroz otvorena je vrata zagrmio huk slapa, popraćen krpicama razletjele pjene. Sabriel je bez razmišljanja iskoračila van.

Zakukuljeni je vratar pošao za njom i za sobom zatvorio vrata, pa preko vrata povukao lomnu, srebrnu rešetku i zaključao je željeznim lokotom. Oba su se obrambena sredstva očito stvorila iz zraka. Sabriel ih je pogledala i u njima osjetila snagu, jer su i to bile listinske utvare. Ali su vrata, rešetka i lokot Mordikanta mogli samo usporiti, ali ne i zaustaviti. Jedini je izlaz vodio preko najbrže tekućice ili preranog bljeska podnevnoga sunca.

Prvi joj je izlaz ležao pred nogama, dok je do drugog ostalo još mnogo sati. Sabriel je stala na uski izboj što je virio iz obale rijeke široke bar četiri stotine metara. Malo zdesna, na svega nekoliko koraka, ta se silna rijeka bacala preko litice i stvarala zaista veličanstven slap. Sabriel se nagnula malo naprijed i pogledala vodu što se lomila u dubinu, stvarajući golema bijela krila pjene koja bi lako progutala čitavu njezinu školu, s novim krilom i svim ostalim, kao gumenu patkicu preplavljenu u uzburkanoj kadi.

Bio je to vrlo dugačak slap, pa ju je njegova visina, udružena s golom silom vode, natjerala da hitro vrati pogled na rijeku. Ravno pred sobom, na pola puta, Sabriel je jedva uspjela razabrati otočić naćuljen na samoj stepenici slapa, dijeleći rijeku u dvije struje. Taj otočić nije bio nipošto velik, mogao bi pokriti nogometno igralište, ali se iz uskomešalih voda dizao poput broda od iskrzanog stijenja.

Otok je opasivao zid od bijelog vapnenca šest puta viši od čovjeka. Iza tog je zida bila kuća.

Bilo je premračno da bi je vidjela jasno, no ipak je ugledala toranj, uperenu siluetu nalik na olovku, s crvenim crijepom što je tek počeo hvatati sunce zore. Ispod tornja tamna je masa davala naslutiti postojanje predvorja, kuhinje, spavaonica, oružarnice, smočnice i podruma. Kabinet je, najednom se prisjetila, zauzimao toranj sve od prvog do posljednjeg kata. Na najvišem je katu bio opservatorij za promatranje i zvijezda i okolnog teritorija.

Bila je to Abhorsenova kuća. Bio je to njezin dom, iako ga je bila posjetila samo dva do tri puta, i to kad je još bila premlada da zapamti mnogo toga. To je razdoblje njezina života bilo maglovito i uglavnom ispunjeno sjećanjima na Putnike, na unutrašnjost njihovih kola, i mnogo raznih taborišta

koja su se sva stapala zajedno. Nije se sjećala čak ni slapa, iako je njegovo glasanje izazvalo izvjesno prepoznavanje – nešto što se bilo ugnijezdilo u um četverogodišnje djevojčice.

Nažalost nije se sjećala i kako se do te kuće dolazi. Sjećala se samo riječi koje joj je izrekla utvara njezine majke – Abhorsenov most.

Nije shvatila da je te riječi i glasno izgovorila sve dok je maleni vratar nije povukao za rukav i pokazao prema dolje. Sabriel je pogledala i ugledala stube usječene u obalu, stube što su vodile sve do rijeke.

Ovaj put Sabriel nije oklijevala. Kimnula je glavom listinskoj utvari i prošaptala »Hvala«, pa krenula stubama. Mordikantova ju je prisutnost ponovno počela tlačiti poput smrdljivog daha kakvog neznanca, iza uha. Znala je da je stigao do gornjih vrata, iako su se zvuci njegove mlatnjave i razaranja utopili u silnijoj grmljavini vode.

Stepenice su vodile sve do rijeke, ali se tu nisu i prekinule. Iako se to s izboja nije vidjelo, dalje je sve do otoka vodilo kamenje što je virilo iz vode. Sabriel ga je nervozno promotrila pa pogledala vodu. Očito je bila vrlo duboka i jurila je zastrašujućom brzinom. Kamenje se jedva izdizalo iznad bučnih valića, i makar je bilo široko i izbrazdano protiv klizanja, ipak je bilo i mokro od pjene i bljuzgavog ostatka snijega i leda.

Sabriel je opazila kako je kraj nje projurio komadić leda iz gornjega toka, pa ga zamislila kako, kao izbačen iz praćke, leti preko slapa, da bi se smrskao na toliko većoj dubini. Zamislila je sebe na njegovu mjestu, no onda je pomislila i na Mordikanta za petama, na mrtvi duh u njegovu srcu, na smrt koju bi joj mogao donijeti, i zatočeništvo što bi ga mogla trpjeti s onu stranu smrti.

Skočila je. Cipele su joj se malo pokliznule pa je zamlatarala rukama da povrati ravnotežu, ali se na kraju umirila, pognuta u polučučnju. Jedva čekajući da posve povrati ravnotežu, skočila je na sljedeći kamen, pa onda na drugi iza njega, i onda opet, poput poludjele žabice kroz pjenu i grmljavinu rijeke. Kad je već bila prevalila polovicu puta i za sobom ostavila stotinu metara čiste i podivljale vode, zastala je i osvrnula se.

Na izboju je stajao Mordikant i u ruci držao slomljenu i iskrivljenu srebrnu rešetku. Od vratara nije bilo ni traga ni glasa, ali to nije čudilo. Poražen, on bi se naprosto rasplinuo i ostao tako sve do obnavljanja listinske čarolije poslije više sati, dana, pa čak i godina.

Taj je mrtvi stvor bio začudno miran, ali ju je očito promatrao. Čak ni tako moćna kreatura ne bi mogla prijeći tu rijeku, pa to nije ni pokušala. Zapravo, što ga je više gledala, sve joj se više činilo da će se Mordikant zadovoljiti čekanjem. On je bio stražar, i sad je čuvao možda jedini izlaz s otoka.

Ili je možda čekao da se nešto dogodi, da netko stigne...

Sabriel je potisnula drhtaj i nastavila preskakivati. Sad je već bilo više svjetla što je najavljivalo dolazak sunca, pa je razabrala svojevrsni drveni mol što je vodio do vrata u bijelom zidu. Iza zida su se vidjele i krošnje zimskih stabala, ogoljele od zelenog ruha. Između stabala i tornja letjele su ptice, malene ptice što su se bacale za jutarnjim plijenom. Bila je to slika normalnosti, slika zakloništa. Ipak nije mogla zaboraviti visoku, plamenom obrubljenu siluetu Mordikanta koji je zamišljeno stajao na izboju.

Umorno je skočila na posljednji kamen i srušila se na stube drvenoga mola. Čak su joj se i vjeđe jedva micale pa joj se vidno polje suzilo na uzani procijep ravno pred njom. Dok je tako puzala prema vratima da bi se napokon malodušno bacila na njih, godovi su joj mola bili tik pred očima.

Vrata su se naglo otvorila i izbacila je na popločano dvorište, na početak staze od crvene opeke,

i to stare, s rumenilom nalik na prašne jabuke. Staza je vijugala sve do prednjih vrata kuće, do veselih, nebeskoplavih vrata, šarenih na pozadini od obijeljenog kamena. Brončani zvekir u obliku lavlje glave što je u ustima držala alku blistao je u kontrastu s bijelom mačkom što je ležala sklupčana na otiraču od rogoza pred vratima.

Sabriel je legla na opeke i nasmiješila se mački, pa žmirkanjem otjerala suze. Mačka se trznula i sasvim malo zakrenula glavu da je pogleda, razotkrivajući blistave zelene oči. »Zdravo, maco«, rekla je Sabriel hripavim glasom, kad se još jednom uspravila na noge, pa se zakašljala i krenula naprijed, stenjući i hripljući na svakom koraku. Spustila je ruku da pomiluje mačku i sledila se – jer kad je mačka podigla glavu, ugledala je ogrlicu i na njoj sićušno zvonce.

Ogrlica je bila samo od crvene kože, ali je listinski urok na njoj bio najjači, najtrajniji okov što ga je Sabriel ikad vidjela ili osjetila – a zvonce je bilo minijaturni Saraneth. Ta mačka uopće i nije bila mačka, nego slobodnomagijsko stvorenje obdareno drevnim moćima. »Abhorsen«, zamjaukala je mačka, pa joj je izletio ružičasti jezičak. »Bilo ti je već i vrijeme da dođeš.« Sabriel je na trenutak zastala, pa tiho jeknula i pala nauznak u nesvjestici iscrpljenosti i očaja.

GLAVA OSMA

S

abriel se probudila u prigušenom svjetlu svijeća, u toplini kreveta od perja i u svilenim plahtama, tako ugodno glatkim ispod teških pokrivača. U ognjištu od crvene opeke žustro je plamtjela vatra, a zidovi obloženi drvetom presijavali su se u tamnom misteriju dobro uglačanog mahagonija. Pred njezinim je novootvorenim očima bio strop pokriven modrim tapetama s naprašenim srebrnim zvijezdama. Sučeljena preko sobe stajala su dva prozora, ali su na njih bile navučene rolete, tako da Sabriel nije imala pojma koliko je sati, baš kao što se nije niti izdaleka sjećala kako je uopće dospjela ovamo. Nedvojbeno je bila u Abhorsenovoj kući, ali zadnje što joj je ostalo u pameti, bilo je kako se onesvijestila na stubama.

Oprezno je – jer ju je od čitavog dana i noći puta, strahova i bjegova boljela šija – podigla glavu i osvrnula se, pa još jednom susrela zelene oči mačke koja to nije bila. Stvorenje joj je ležalo pod nogama, u dnu kreveta. »Tko... što si ti?« upitala je Sabriel nervozno, najednom sasvim svjesna svoje golotinje pod mekim plahtama. Osjetila je senzualnu radost, ali i bespomoćnost. Oči su joj bljesnule prema pojasu s mačem i remenu sa zvoncima, pažljivo položenim na sušilicu kraj vrata. »U mene je mnoštvo imena«, odgovorila je mačka. Glas joj je bio čudan, napola mjauk, napol predenje, s psikanjem vokala. »Možeš me zvati Mogget. A glede toga što sam, nekoć sam bio mnogo toga, a sad tek ponešto. Ali sam prije svega Abhorsenov sluga. A da slučajno ne bi bila tako ljubazna pa mi skinula ogrlicu?« Sabriel se nelagodno nasmiješila i odlučno odmahnula glavom. Što god Mogget bio, sluga je Abhorsena... ili ikog drugog bio samo po toj ogrlici. Listinski znakovi na njoj u tom su pogledu bili posve izričiti. Koliko je uspjela razabrati, ta je zarobljujuća čarolija bila stara preko tisuću godina.

Bilo je sasvim moguće da je Mogget nekakav slobodnomagijski duh star koliko i Zid, a možda i još stariji. Upitala se zašto to otac nije spomenuo, i onda bolno požalila što, probudivši se, nije zatekla oca, u njegovoj kući, pa da i njegovim i njezinim mukama bude kraj. »I mislio sam da nećeš«, odgovorio je Mogget, pa nehajno slijeganje ramenima udružio s gipkim protezanjem. Ona... ili on, jer je sad Sabriel jasno osjetila da je ta mačka nedvojbeno muškog spola, skočio je na parket i odskakutao do vatre. Sabriel ga je ispratila pogledom i opazila da Moggetova sjena nije uvijek mačja.

Proučavanje je mačke prekinulo kucanje na vrata, i od tog je oštrog zvuka nervozno poskočila, i dlačice su joj se na šiji nakostriješile od sabranosti. »To je samo sluga«, rekao je Mogget pokroviteljskim tonom. »A to su listinske utvare, i to vrlo niske klase. Uvijek im zagori mlijeko.« Sabriel je to prečula i rekla: »Uđite.« Glas joj je zadrhtao, pa je shvatila da će joj slabost i uzdrmani živci još neko vrijeme praviti društvo.

Vrata su se nečujno otvorila, i u sobu je uplovio niski lik u haljama. Bio je sličan gornjemu vrataru, jer je bio zakukuljen i stoga bez vidljivog lica, ali halje ovoga nisu bile crne nego svijetle krem boje. Preko jedne mu je ruke bila prebačena jednostavna pamučna potkošulja, a preko druge debeli ručnik, dok su mu šake, izvezene od listinskih znakova, držale dug vuneni kaput i par papuča.

Bez riječi je prišao dnu kreveta i stavio odjeću Sabriel do nogu. Zatim je prišao porculanskom lavoru na filigranskom srebrnom postolju, iznad keramičkim pločicama pokrivenog dijela poda lijevo od ognjišta. Tu je zakrenuo brončani kotač, i onda je iz cijevi u zidu pljusnula i zagrgotala vruća voda, donoseći smrad nečeg sumpornog i neugodnog. Sabriel je napućila nos. »Vreli izvori«, prokomentirao je Mogget. »Nakon nekog vremena nećeš to ni osjetiti. Tvoj je otac uvijek govorio da za stalno toplu vodu vrijedi podnijeti i malo smrada. Ilije to rekao tvoj djed?

Ili šukun-strina? Ah, pamćenje...« Dok se umivaonik punio, sluga je stajao nepomičan, a onda i zavrnuo kotač da prekine dotok kad je voda preko ruba pljusnula na pod kraj Moggeta – koji je skočio na noge i odcapkao, držeći se na sigurnoj udaljenosti od listinske utvare. Baš kao prava mačka, pomislila je Sabriel. Možda je taj nametnuti oblik nametnuo i ponašanje – kroz godine, a možda i stoljeća. Voljela je mačke. I škola je imala svoju mačku, debeljuškastu i narančastu, koja se odazivala na ime Biskvit. Sabriel je pomislila kako je ta maca spavala na prozorskoj dasci prefektove sobe, a onda otkrila da razmišlja i o školi općenito, i o tome što joj rade prijateljice. Pomislila je na sat etikete i profesoricu kako monotono melje o srebrnim poslužavnicima, pa osjetila kako joj padaju vjeđe...

Oštri ju je zvek probudio i natjerao da se još jednom trgne, te joj kroz umorne mišiće odaslao još jedan niz uboda boli. To je listinska utvara žaračem uzetim iz ognjišta udarala po brončanom kotaču. Očito je nestrpljivo čekala da se Sabriel umije. »Voda se hladi«, objasnio je Mogget, pa opet skočio na krevet. »A za pola sata poslužuju večeru.« »Tko to?« upitala je Sabriel, pa se uspravila i pružila ruku da dograbi papuče i ručnik, spremna da klizne s kreveta i u njih. »Oni«, odgovorio je Mogget pa uperio glavu prema utvari, koja je u međuvremenu već bila otkoračila od umivaonika, pa je sad pružala komad sapuna.

Sabriel je, vukući noge, prišla umivaoniku, s ručnikom čvrsto ovitim oko pasa, pa oprezno dotakla vodu. Bila je baš najugodnije topla, no prije nego što je s njom išta stigla učiniti, utvara je istupila, strgnula s nje ručnik i čitav joj umivaonik iskrenula na glavu.

Sabriel je kriknula, ali i opet, prije nego što je išta stigla učiniti, utvara je već bila vratila umivaonik na njegovo mjesto, zakrenula kotač da pusti još tople vode, pa je počela sapunati, pri čemu je posebnu pažnju poklonila glavi, kao da joj želi utjerati sapun u oči ili kao da se boji da se zarazila gnjidama. »Što to radiš!« usprotivila se Sabriel, ali su joj čudno hladne utvarine ruke počele ribati leđa a onda, sasvim nezainteresirano, i trbuh i grudi. »Daj prestani! Dovoljno sam stara da se znam i sama oprati, najljepša hvala!« Čini se, međutim, da tehnike obraćanja kućnoj posluzi što ih je predavala gospođica Prionte, nisu djelovale i u slučaju kućanskih utvara. Jer ova ju je nastavila ribati, povremeno je polijevajući toplom vodom. »Kako se zaustavlja?« rekla je Moggetu i zagrcnula se, dok joj se niz glavu u kaskadama

spuštala sve nova i nova voda, a utvara joj počinjala ribati donje predjele. »Nikako«, odgovorio je Mogget, koga je taj prizor očito silno zabavljao. »Ovaj je posebno uporan.« »Što to... au!... daj prestani! Kako to misliš, ovaj?« »Zato što ih je po kući sva sila«, odgovorio je Mogget. »Čini se da je svaki Abhorsen napravio svoje. Vjerojatno takvima postaju poslije nekoliko stotina godina. Povlašteni stari obiteljski sluge koji uvijek misle da oni sve znaju najbolje. U praktičnom smislu kao ljudi, i to na najgori mogući način.« Utvara je zastala u ribanju taman dovoljno da baci malo vode prema Moggetu, koji je na to odskočio u krivom smjeru, pa jauknuo kad ga je pogodila. Trenutak prije nego što bi ga pogodio još jedan pun lavor vode, mačak je šmugnuo pod krevet, a rep mu razdijelio skut pokrova na postelji. »Hvala, bilo bi dosta!« naglašeno je izgovorila baš u trenutku kad su kroz rešetku na popločanom dijelu otekle i posljednje kapi vode. Vjerojatno je utvara i tako gotova, posmislila je Sabriel kad ju je prestala prati i počela brisati ručnikom. Istrgnula joj je ručnik iz ruku i pokušala sama dovršiti posao, ali je utvara krenula u protunapad i počela joj češljati kosu, što je dovelo do još jednog malog koškanja. Napokon se, sve tako udvoje, Sabriel uspjela ukobeljati u potkošulju i ogrtač, pa se predala manikuri i žustrom češljanju.

Baš se u zrcalu s unutrašnje strane prozorskoga kapka bila divila sitnom i ponovljenom motivu srebrnoga ključa na crnom ogrtaču, kad je negdje u kući odjeknuo gong, a utvarni sluga otvorio vrata.

Djelić sekunde kasnije kroz njih je projurio Mogget, uz krik koji se Sabriel učinio kao »Večera!« Krenula je za njim, makar mnogo smirenije, a utvara je za njom zatvorila vrata.

Večera je bila u glavnoj dvorani kuće. Bila je to duga, dostojanstvena prostorija koja je zaposjela polovicu prizemlja, a njom je dominirao vitraj od poda do stropa na zapadnom kraju. Na prozoru je bio prikazan prizor izgradnje Zida te je i on, kao i koješta drugo po kući, bio teško nabijen listinskom magijom. Možda u njemu uopće i nema stvarnoga stakla, pomislila je Sabriel, gledajući kako se svjetlo večernjeg sunca poigrava po marljivim likovima što su s trudom gradili Zid. Kao i u slučaju utvara, kad bi se samo pogledao dovoljno pažljivo, vidjeli bi se sitni listinski znakovi kako tvore šare. Kroza nj se teško vidjelo, no sudeći po suncu, nastupio je već skoro smiraj. Sabriel je shvatila da bi morala prespavati čitav dan, a možda čak i dva.

Od nje se pružao stol dug skoro koliko i dvorana – sjajno uglačan stol od nekakvog laganog i sjajnog drveta teško nakrcanog srebrnim soljenkama, svijećnjacima, sasvim fantastičnim kristalnim bocama i prekrivenim pladnjevima. Ipak su potpuno postavljena bila samo dva mjesta, s čitavom zbirkom noževa, vilica, žlica i drugog pribora, koje je Sabriel prepoznavala samo po opskurnim crtežima u svom udžbeniku etikete. Tako primjerice još nikad prije nije bila vidjela i pravu zlatnu slamku za sisanje neotvorenog šipka.

Jedno je mjesto bilo kraj stolice s visokim naslonom na čelu stola, a drugo je bilo lijevo od toga, ispred podstavljene šamlice. Sabriel se upitala koja je njezina, no onda je Mogget skočio na šamlicu i rekao: »Idemo! Neće nas poslužiti dok ne sjedneš!« Ti koji će ih poslužiti bili su sve nove i nove utvare. Sve u svemu pol tuceta njih, među kojima i onaj tiranin iz spavaonice odjeven u odjeću krem boje. Svi su oni u biti bili isti: ljudskoga obličja, ali zakukuljeni ili pod velom. Vidjele su im se samo ruke, i te su bile skoro prozirne, kao da su

listinski znakovi bili plitko ugravirani u proteze od mjesečevog kamena. Utvare su stajale skupljene oko vrata – a bila su to vrata kuhinje, zato što je Sabriel iza njih vidjela vatre i njušila vonj kuhanja – i zurile u nju. Prilično joj je tanjilo živce što im nije vidjela oči. »Da, to je ona«, rekao je Mogget sarkastično. »Vaša nova gospodarica. A sad da večeramo.« Nijedna se od utvara nije ni pomaknula sve dok Sabriel nije napravila prvi korak. Tad su i one zakoračile, pa sve pale na koljeno, ili na ono što ih je već držalo pod haljama spuštenim do poda. I svaka je od njih pružila blijedu desnicu, dok su im listinski znakovi oko prstiju i dlanova crtali sjajne tragove.

Sabriel se na trenutak zapiljila, no onda shvatila da joj nude svoju službu, ili vjernost, te da od nje očekuju da učini nešto zauzvrat. Prišla im je pa nježno redom stisnula sve u vis pružene ruke, i pritom osjetila listinske čarolije koje su ih oblikovale u cjelinu. Mogget je rekao istinu, jer su neke čarolije bile stare, mnogo starije nego što je mislila. »Hvala vam svima«, rekla je polako. »U ime mog oca, a i zbog ljubaznosti što ste mi je ukazali.« Čini se da je to bilo dovoljno primjereno da mogu nastaviti. Utvare su ustale, naklonile se i pošle za svojim poslom. Ona u halji krem boje izvukla je njezinu stolicu, a kad je sjela, položila joj u krilo salvetu. Bila je od krutog crnog lana, posuta prašinom srebrnih ključića, pravo čudo od veza.

Sabriel je opazila da je Mogget dobio obični bijeli ubrus s tragovima starih mrlja. »Posljednja sam dva tjedna morao jesti u kuhinji«, rekao je Mogget kiselo u trenutku kad su iz kuhinje stigle dvije utvare, pa donijele pladnjeve koji su svoj dolazak najavili zamamnim vonjem začina i toplih jela. »Rekla bih da ti ni tako nije bilo baš jako loše«, odgovorila je Sabriel vedro, pa otpila gutljaj vina. Bilo je to suho, bijelo vino voćnog mirisa, ali ona još nije bila toliko razvila ukus da bi znala je li dobro ili samo prosječno. Ali se svakako dalo piti. Njezini prvi veći pokusi s alkoholom ležali su nekoliko godina iza nje, smješteni u svetištu uspomena kao značajne prigode što ih je bila podijelila s dvije najbolje prijateljice. Nijedna od njih nije više nikad mogla ni liznuti konjak, ali je Sabriel zavoljela vino uz jelo. »Ali kako si, uostalom, znao da dolazim?« upitala je Sabriel. »Ta to nisam znala ni sama sve dok... sve dok tata nije poslao poruku.« Mačak joj nije smjesta odgovorio, jer mu je pažnja bila usmjerena na tanjur s ribom što ga je utvara bila upravo položila na stol. Bila je to malena, skoro okrugla riba, bistrih očiju i sa sjajnim ljuskama svježe lovine. Dobila ih je i Sabriel, samo s gradela, s rajčicama, češnjakom i umakom od bosiljka. »Služio sam deset puta većem broju tvojih prethodnika nego što ti imaš godina«, odgovorio je Mogget napokon. »I makar moje moći venu s prolaskom vremena, ipak uvijek znam kad jedan Abhorsen padne, a drugi zauzme njegovo mjesto.« Sabriel je progutala zadnji zalogaj, koji je izgubio sav okus, i spustila vilicu. Otpila je gutljaj vina da pročisti grlo, no ono kao da se pretvorilo u ocat, pa se nakašljala. »Kako to misliš padne? Što ti zapravo znaš? Što se tati dogodilo?« Mogget je prema njoj podigao napol zatvorene oči, pa netremice dočekao njen pogled, kako to ne bi mogla nijedna normalna mačka.

»Sabriel, on je mrtav. Čak ako i nije prošao kroz Posljednja vrata, kroz život više neće stupati.

To je...« »Ne«, prekinula ga je Sabriel. »On to ne može! Ne, ne može. On je nekromant... on ne može umrijeti...« »Zato ti je i poslao svoj mač i zvonca, baš kao što ih je njemu, u svoje vrijeme, bila poslala njegova tetka«, nastavio je Mogget ne obazrevši se na njen ispad. »A on i nije bio nekromant, nego Abhorsen.« »Ne razumijem«, prošaptala je Sabriel. Nije više mogla izdržati Moggetov pogled. »Ja ne znam... ja ne znam dovoljno. Ni o čemu. O Starom Kraljevstvu, o listinskoj magiji, čak ni o vlastitom ocu. Zašto si njegovo ime izgovorio kao titulu?« »Kad to ono jest. On je bio Abhorsen. Sad si to ti.« Sabriel je to probavila u tišini, zagledana u kovitlac ribe i sosa u tanjuru. Srebrne ljuske i crvena rajčica zamutili su se u šaru mačeva i vatre. Zamutio se i stol, a i soba iza njega, i osjetila je kako sama pruža ruku prema granici za Smrću. No koliko god da se trudila, nije je mogla prijeći.

Osjećala ju je, ali nije bilo načina da se ona i prijeđe, i to ni u jednom niti u drugom smjeru – Abhorsenova je kuća bila i predobro zaštićena. Ipak je osjetila nešto na granici. Tu su na nju vrebala neprijateljska stvorenja, čekajući da prijeđe, ali je tu ipak bila i tanahna nit nečeg poznatog, poput traga parfema nakon što je žena izišla iz sobe, ili slutnje određenog duhana za lulu iza ugla. Sabriel se sabrala na nj i još se jednom bacila na barijeru što je razdvaja od Smrti.

Samo da bi se u rikošetu vratila u Život kad su je oštre pandže ubole u ruku. Oči su joj se u hipu otvorile, pa žmirkajući zbacile pahuljice mraza, i ugledale Mogget nakostriješena krzna, sa šapom spremnom na nov udarac. »Glupačo!« zapsikao je. »Samo ti možeš razbiti zaštitu ove kuće, i oni jedva čekaju da to učiniš!« Sabriel se slijepo zapiljila u srditog mačka, pa pregrizla oštar i ponosit odgovor jer je shvatila koliko su mu riječi istinite. S druge su strane čekali mrtvi duhovi, a k njima bi vjerojatno prešao i Mordikant – i sa svima bi se njima ona suočila sama i nenaoružana. »Oprosti«, prošaptala je pa spustila glavu u dvije injem pokrivene ruke. Tako se užasno glupo nije osjećala sve otkako je neobuzdanim listinskim čarolijama ravnateljici spalila ruže, i pritom za dlaku promašila starog i omiljenog školskog vrtlara. Tada se bila rasplakala, ali je sad već mnogo starija, pa može zadržati suze. »Tata još nije sasvim mrtav«, rekla je nakon trenutka razmišljanja. »Osjećam njegovu prisutnost, iako je zarobljen iza mnogih vrata. I mogla bih ga vratiti.« »To ne smiješ učiniti«, rekao je Mogget čvrstim glasom koji kao da je ponio težinu čitavih stoljeća. »Ti si Abhorsen, i moraš Smrt ostaviti na miru. Tvoj je put već izabran.« »Mogla bih poći i drugim putem«, odgovorila je Sabriel podjednako čvrsto i podigla glavu.

Učinilo se da će se Mogget ponovno usprotiviti, ali se nasmijao – bio je to sarkastičan smijeh – pa se skokom vratio na šamlicu. »Radi kako te volja«, rekao je. »Zašto bih ti oponirao? Ta ja sam tek rob, dužan da služim. Zašto bih plakao ako Abhorsen dopadne jada? Proklet će te vlastiti otac, a i majka – i Mrtvi, koji će se osim toga i veseliti.«

»Ja ne mislim da je on mrtav«, odgovorila je Sabriel, a na blijedim su joj se obrazima pojavile jarke rumene mrlje suspregnutih osjećaja. Mraz se počeo topiti i kapati joj niz lice. »Osjećam da je njegov duh živ. Mislim da je zarobljen u Smrti, ali mu tijelo i dalje živi. Hoće li me ipak kuditi ako ga vratim?« »Ne«, odgovorio je Mogget, opet se smirivši. »Ali ti je on poslao mač i zvonca. Ti bi samo željela da je on živ.« »Ja to osjećam«, rekla je Sabriel jednostavno. »I moram otkriti koliko je taj osjećaj istinit.« »Vjerojatno jest – iako je to čudno.« Kao da je razgovarao sam sa sobom, jer mu se glas pretvorio u tiho polupredenje. »Malo sam otupio. Ta me ogrlica guši, davi mi pamet...« »Pomozi mi, Mogget«, obratila mu se Sabriel glasom koji je najednom postao molećiv, pa pružila ruku i dotakla mački glavu i počešala je ispod ogrlice. »Moram to znati – tako to moram znati!« Mogget je od tog češanja zapreo, ali kad mu se Sabriel nagnula bliže, osjetila je tihano zveckanje sićušnog zvonca Saraneth koje se probijalo kroz predenje, i to ju je podsjetilo da Mogget nije mačka nego slobodnomagijsko stvorenje. Na trenutak se upitala kakvi su mu stvarni oblik i narav. »Ja sam sluga Abhorsenov«, rekao je Mogget napokon. »A ti si Abhorsen, i zato ti moram pomagati. Ali mi moraš obećati da nećeš dignuti oca ako mu je tijelo mrtvo. Ta on to zaista ne bi ni sam želio.« »To ti ne mogu obećati. Ali neću ništa učiniti, a da dobro ne promislim. A saslušat ću i tebe, ako budeš kraj mene.« »To sam si i mislio«, odgovorio je Mogget pa zakrenuo glavu od Sabrieline ruke. »Istina je da si tužna neznalica, jer da nisi, obećala bi mi to iz sveg srca. Otac te nije nikad smio poslati iza Zida.« »A zašto jest?« upitala je Sabriel, a srce joj je najednom poskočilo pred pitanjem koje je bilo s njom svih dana njezina školovanja, pred pitanjem koje bi Abhorsen uvijek otklonio sa smiješkom i jednom jedinom riječju: »Nužnost.« »Zato što se bojao«, odgovorio je Mogget, vrativši pažnju na ribu. »U Ancelstierreu si bila sigurnija.« »Čega se to bojao?« »Daj pojedi tu ribu«, odgovorio je Mogget kad su se iz kuhinje pojavile dvije utvare, očito s novim jelom. »O tome ćemo kasnije. U kabinetu.«

GLAVA DEVETA

K

abinet su osvjetljavali fenjeri, stari mesingani fenjeri u kojima je umjesto ulja gorjela listinska magija. Bezdimni, nečujni i vječni, stvarali su svjetlo koje se moglo mjeriti s električnim žaruljama Ancelstierrea.

Zidovi su bili obloženi knjigama koje su ukrug slijedile zaobljenje tornja, osim na mjestu gdje su se odozdo uspinjale stepenice, a gore se, prema opservatoriju, dizale ljestve.

U sredini je prostorije stajao stol od crvenkastog drveta. Noge su mu bile ljuskave i pune sitnih očiju, a iz usta zmajskih glava što su hvatale sva četiri ugla stolne ploče, lizali su ornamentalni plamenovi. Na stolu su ležali tintarnica, pera, papiri i brončani mjerni šestar. Okruživali su ga stolci od istog crvenog drva, tapecirani crno s varijacijom motiva srebrnih ključića.

Taj je stol bio jedna od stvari kojih se Sabriel sjećala sa svojih posjeta iz djetinjstva. Otac ga je zvao »zmajskim stolom«, a ona bi obgrlila zmajsku nogu, no glava joj ne bi sezala ni do donje strane stolne ploče.

Prešla je rukom preko glatkog, hladnog drva, pa osjetila i uspomene i sadašnji osjet, a onda uzdahnula, povukla stolicu i položila tri knjige što ih je bila zatakla pod mišicu. Dvije je stavila kraj sebe, a treću odgurnula prema sredini stola. Tu je treću bila uzela iz jedinog ostakljenog ormarića između polica, i sad je ležala tako, poput kakvog nepomičnog grabežljivca, možda usnulog, možda spremnog na skok. Uvez joj je bio od blijedozelene kože, a u srebrnim kopčama koje su je držale zatvorenu, gorjeli su listinski znakovi. Knjiga mrtvih.

Druge su dvije knjige u usporedbi s ovom bile prilično normalne. Obje su bile knjige bajalica listinske magije, u kojima su bili iznizani znakovi s uputama za primjenu. Sabriel većinu od njih, poslije četvrtog poglavlja prve knjige, nije ni prepoznavala. U svakom je svesku bilo po dvadeset poglavlja.

Nema dvojbe da bi i mnoge druge knjige bile korisne, pomislila je Sabriel, ali je još bila i premorena i preklimava da bi ih skinula. Kanila je porazgovarati s Moggetom, zatim ih proučavati sat-dva, i tek se onda vratiti u krevet. Poslije muka što ih je bila prošla, čak joj je i četiri-pet sati bilo previše, i gubitak svijesti što ga je donosio san, najednom joj se učinio vrlo privlačnim.

Uto se Mogget, kao da je čuo kako misli na njega, pojavio na vrhu stuba pa doskakutao i opružio se na debelo tapeciranoj klupčici za noge. »Vidim da si pronašla tu knjigu«, rekao je pa naprijed-natrag zapalucao repom. »Pazi da ne pročitaš previše.« »I tako sam je već čitavu pročitala«, odgovorila mu je Sabriel kratko. »Možda«, zamijetio je mačak. »Ali to nije uvijek ista knjiga. Baš kao i ja, i ona je više toga, ne samo jedno.« Sabriel je slegnula ramenima, kao da želi pokazati da o toj knjizi zna sve. No to je bilo tek

izvanjsko junačenje – jer ona se unutrašnja Sabriel bojala Knjige mrtvih. Bila je proradila sva poglavlja, pod očevim vodstvom, ali je njezino inače izvrsno pamćenje uspjelo zadržati samo odabrane stranice ovog sveska. I sad, ako je on još promijenio sadržaj – suzbila je drhtaj i rekla si da zna sve što je nužno. »Moj prvi korak mora biti pronalaženje tatina tijela«, rekla je. »I tu mi je potrebna tvoja pomoć.« »Ja ne znam ništa o tome gdje je dočekao svoj kraj«, izjavio je nato Mogget bespogovornim glasom. Zijevnuo je i stao lizati šape.

Sabriel se namrštila i otkrila da uvlači usne. Bio je to tik koji joj je bio zazoran kod neomiljene profesorice povijesti u školi, onoj kojoj bi se u ljutnji ili uzrujanosti često znale »skupiti usne«. »Reci mi samo kad si ga zadnji put vidio i što je kanio učiniti.« »A zašto ne pročitaš njegov dnevnik?« predložio joj je Mogget u trenutnoj stanci lizanja. »A gdje je on?« upitala je Sabriel ushićeno. Dnevnik bi joj strašno pomogao. »Vjerojatno ga je ponio sa sobom«, odgovorio je Mogget. »Ja ga nisam ni vidio.« »Mislila sam da mi moraš pomoći!« rekla je Sabriel, a čelo joj je nabrala još jedna brazda i naglasila tanke usne. »Molim te, odgovori mi na pitanje.« »Prije tri tjedna«, promrmljao je Mogget, usta napol prigušenih u krznu na trbuhu, jer je ružičasti jezik naizmjence lizao i govorio. »Iz Belisaerea je došao teklić i zamolio za njegovu pomoć. Na njih je vrebalo nešto Mrtvo, nešto što prolazi kroz straže. Abhorsen – mislim, gospo, onaj prijašnji Abhorsen – posumnjao je da bi tu moglo biti i još nešto, budući da je Belisaere već kakav jest. Ali je ipak pošao.« »Belisaere. Ime mi zvuči poznato – to je nekakav grad?« »I to veliki. Prijestolnica. Ili je to bar bio, dok je još postojalo Kraljevstvo.« »Bio?« Mogget se prestao lizati i pogledao je, a oči su mu se suzile u namrštene procijepe. »Ma čemu su te to naučili u toj tvojoj školi? Već dvije stotine godina u njemu nije bilo ni kralja ni kraljice, a dvadeset godina čak ni regenta. Baš zato Kraljevstvo i tone iz dana u dan, u mrak iz kojeg se nitko ne diže...« »Ali Listina...«, započela je Sabriel, ali ju je Mogget prekinuo posprdnim mjaukom. »Osipa se i ona«, mjauknuo je. »Bez vladara listinski se kamenovi lome sve jedan po jedan i u krvi, jedna od Velikih listina se uvr... uvr... uvrće...« »Kako to misliš, jedna od Velikih listina?« sad je Sabriel prekinula njega. Za tako nešto još nikad nije ni čula. I sad se, i to ne po prvi put, upitala čemu su je to bili učili u školi, i zašto je otac tako šutio o stanju u Starom Kraljevstvu.

Mogget je, međutim, šutio, kao da mu je sve to što je bio izrekao začepilo usta. Na trenutak se učinilo da nastoji oblikovati riječi, ali iz njegovih malenih crvenih usta nije izišlo baš ništa. Napokon je odustao. »To ti ne mogu reći. To spada u ono što me veže, prokleto bilo! No dovoljno je reći i to da čitav svijet klizi u zlo, i da mnogi to klizanje još i pomažu.«

»No zato mu se drugi opiru«, rekla je Sabriel. »Kao primjerice moj otac. Ili ja.« »To već ovisi o tome što radiš«, odgovorio je Mogget, kao da sumnja da bi netko tako bjelodano beskorisan kao što je to Sabriel, mogao išta promijeniti na stvari. »A nije me ni briga...« A onda je mačka usred riječi prekinuo zvuk otvaranja kapka iznad njih. Sabriel se napela, podigla pogled da vidi što to silazi stubama, da bi zatim opet počela disati shvativši da je to samo još jedna listinska utvara, kojoj su, dok je silazila, po prečkama ljestava udarali skutovi crnih halja. Ova je, poput stražara u hodniku u litici – no za razliku od ostale kućne posluge – na prsima i leđima imala izvezen srebrni ključ. Poklonila se Sabriel i pokazala prema gore.

S osjećajem zle slutnje, Sabriel je shvatila da je nuka da pogleda nešto iz opservatorija.

Nevoljko je odgurnula stolicu i prišla ljestvama. Kroz otvoreni je kapak puhao hladan propuh, donoseći sa sobom ledenu studen iz gornjeg toka rijeke. Ruke su joj dotakle hladne metalne prečke, pa se stresla.

Kad je iznikla u opservatorij, studen se izgubila, jer je soba bila osvijetljena posljednjim, crvenim svjetlom zalazećeg sunca, što je stvaralo iluziju topline, a Sabriel natjeralo da priškilji. Ove se prostorije nije uopće sjećala, i zato ju je razveselilo kad je opazila da je sa svih strana ograđena staklom ili nečim sličnim. Gole su grede krova od crvene opeke počivale na prozirnim zidovima, i bile su tako vješto utorene, da se krov doimao umjetninom, upotpunjenom laganim propuhom koji je spuštao njezino savršenstvo na ljudskiju razinu.

Opservatorijem je dominirao veliki teleskop od blistavog stakla i bronce, stojeći tako trijumfalno na tronošcu od tamnog drveta i još tamnijeg željeza. Kraj njega je bio visoki stolac za promatrača i govornica preko koje je bila rasprostrta zvjezdana karta. Ispod svega se prostirao dubok sag koji je nožne prste izazivao na meškoljenje, sag koji je istodobno bio i karta nebesa, prikazujući mnogo različitih, raznobojnih zviježđa i uskovitlanih planeta, upletenih u debelu, bogato obojanu vunu.

Utvara, koja je bila pošla za Sabriel, sad je prišla južnom zidu i pokazala na južnu obalu rijeke, a njezina je blijeda, listinskim znacima išarana ruka, pokazivala točno na mjesto na kojem se Sabriel bila pojavila poslije podzemnog bijega pred Mordikantom.

Sabriel je pogledala prema toj točki, zaklonivši desno oko od sunca što je padalo sa zapada.

Pogled joj je prešao bijele krijeste riječnih valova, našto ga je privukao kameni izboj, i to unatoč unutrašnjem strahu pred onim što bi mogla ugledati.

Baš kao što se i bojala, Mordikant je još bio tu. Ipak je Sabriel onim što je počela smatrati svojim osjetilom za Smrt, oćutila da je to samo nepomičan, privremen i neugodan kip, kulisa ispred drugih, mnogo aktivnijih oblika što su iza njega prštali od aktivnosti.

Sabriel se zagledala još malo, pa prišla teleskopu, i pritom za dlaku promašila Moggeta, koji joj se sapleo pod noge. Upitala se kako se uspio uspeti ljestvama, a onda odbacila tu misao i koncentrirala se na to što se zbiva vani.

Bez pomagala nije mogla zasigurno odrediti kakvi su to likovi oko Mordikanta, ali su joj kroz teleskop oštro skočili u oči, privučeni tako blizu da je osjećala kako bi se mogla nagnuti i dohvatiti ih.

Bili su to muškarci i žene – živi ljudi od krvi i mesa. Svi su oni bili željeznim lancem prikovani s partnerom nogom za nogu, pa su se u takvim parovima i vukli pod dominirajućim utjecajem Mordikanta. Bilo ih je na desetke, dolazili su iz hodnika, i nosili teško natovarane kožnate čabriće i

daske, pa se preko kamenog izboja i niza stuba spuštali prema rijeci. Potom su se i vračali s ispražnjenim čabrićima, ostavivši daske za sobom.

Sabriel je malo spustila teleskop pa pri pogledu na prizor uz rijeku skoro zarežala od ojađenosti i bijesa. Drugi su živi robovi od onih dasaka čavlima zabijali dugačke sanduke pa ih punili zemljom iz čabrića. Čim bi se koji od njih napunio, gurnuli bi ga pa njime premostili procjep između obale i nogostupnog kamenja u rijeci, našto bi ga robovi i učvrstili željeznim klinovima koje bi zabili u kamen.

Tom je operacijom upravljalo nešto skriveno daleko iza rijeke, negdje na pola stuba. Bila je to čovjekolika mrlja od najcrnje noći, pokretna silueta. Bila je to nekromantska Sjenovita ruka, ili kakav drugi mrtvi duh, obdaren slobodom volje, koji je prezirao useljenje u tijelo.

Dok je Sabriel sve to promatrala, do prvog je gaznog kamena bio gurnut i posljednji od četiri sanduka, pa zaklinjen i napokon zakovan lancem za tri susjeda. Jedan rob, koji je pričvršćivao lanac, izgubio je ravnotežu i naglavce se svalio u vodu, da bi sekundu za njim pošao i brat po lancu. Njihovi krikovi, ako ih je i bilo, utopili su se u huku slapa jednako efikasno kao što im je i voda progutala tijela. Nekoliko sekundi kasnije Sabriel je osjetila kako im se utrnuo život.

Drugi robovi na obali rijeke na trenutak su zastali s radom, i to, ili potreseni nenadanim gubitkom, ili na trenutak u većem strahu od rijeke negoli od svojih gospodara. Ali je uto Sjenovita ruka na stubama krenula prema njima. Noge su joj bile poput sirupa, pa se slijevale niz padinu, sve skačući sa stube na stubu. Dala je znak najbližim robovima da preko sanduka napunjenih zemljom prijeđu do najbližeg gaznog kamena. Što su oni i učinili, pa se nevoljko skutrili usred vodene pjene.

Mračna ruka je tada zastala, no Mordikant gore na kamenom izboju nato se pomaknuo i malo zanjihao prema naprijed, pa je sjenovita strahota oprezno zakoračala sanducima – i prešla do gaznog kamena bez ikakve štete od tekuće vode. »Grobna zemlja«, prokomentirao je prizor Mogget, kojemu teleskop očito nije bio potreban. »Dovukli su je na kolima seljaci iz Qyrrea i Roble’s Towna. Pitam se hoće li je imati dovoljno da prijeđu svo kamenje.« »Grobna zemlja«, ponovila je Sabriel sumorno, gledajući kako dolazi nova ekipa robova s čabrićima i daskama. »Sasvim sam zaboravila da ona može poništiti tekuću vodu. Mislila sam... mislila sam da ću tu biti na sigurnom, bar neko vrijeme.« »Pa ovaj, i jesi«, odgovorio je Mogget. »Izgradnja će mosta potrajati najmanje do sutra uvečer, napose zbog onih nekoliko sati oko podneva, kad će se Mrtvi morati sakriti ako ne bude oblaka. Sve ovo, međutim, ukazuje na planiranje, a to znači da postoji i nekakav vođa. Pa ipak svaki Abhorsen ima neprijatelje. Možda je to samo kakav sitni nekromant s mozgom nešto razvijenijim za strategiju.« »Na Rascijepljenoj sam čuki ubila jednog Mrtvog«, izgovorila je Sabriel polako, naglas razmišljajući. »Rekao mi je da će se osvetiti, te spomenuo kako će me tužiti slugama Kerrigora. To ti je ime poznato?« »Itekako«, jeknuo je Mogget, a rep mu se iza leđa pružio i zadrhtao. »Ali o njemu ne smijem govoriti; mogu reći samo to da je to jedan od Velikih mrtvaca i najstrašniji neprijatelj tvojega oca.

Nemoj mi samo reći da je opet živ!« »To ne znam«, odgovorila je Sabriel, pa spustila pogled na mačka, najednom usukana tijela, kao da se u njemu poslušnost bori s otporom. »Zašto mi ne smiješ reći više? Zbog onoga što te veže?«

»Izopačenje g... g... da«, izgovorio je Mogget s mukom i kreštavim glasom. Iako su mu se oči osvijetlile, pače i planule gnjevom na vlastito šepavo objašnjenje, ipak joj nije mogao reći više od toga. »Čvorovi u čvorovima«, zamijetila je Sabriel zamišljeno. Bilo je malo dvojbe da protiv nje djeluje neka zla sila, i to još od trenutka kad je prošla kroza Zid – pa čak i prije toga, ako nestanak njezina oca nije došao sam od sebe.

Opet je pogledala kroz teleskop i malo se ohrabrila kad je vidjela kako se, s posljednjim svjetlom dana, usporava i posao, iako je istodobno osjetila i ubod sućuti prema tim ubogim ljudima koje je porobila Smrt. Mnogi će se od njih vjerojatno smrznuti i umrijeti od iscrpljenosti, samo da bi se potom vratili kao tupoglave Ruke. Tu će sudbinu izbjeći samo oni koji prijeđu preko slapa. Iskreno govoreći, Staro Kraljevstvo je zaista strašno mjesto, kad čak ni smrt ne donosi kraj očaju i ropstvu. »Ima li odavde i kakav drugi izlaz?« upitala je pa zakrenula teleskop za 180 stupnjeva i pogledala sjevernu obalu. I tu su bili gazni kamenovi, a visoko su na obali bila još jedna vrata, ali su se i tu, na kamenom izboju kraj vrata, bile skupile crne sjene. Četiri-pet Sjenovitih ruku, previše njih da bi se kroz njih mogla probiti sama. »Čini se da ne«, odgovorila je na to pitanje sama, i to mračno. »Što je onda s obranom? Mogu li se utvare boriti?« »Utvare se i ne moraju boriti«, odgovorio je Mogget. »Jer postoji i još jedna obrana, iako vrlo ograničena. A postoji odavde i još jedan izlaz, iako ti se vjerojatno neće svidjeti.« Utvara kraj nje na ovo je kimnula glavom i rukom pantomimski izvela nešto nalik na zmiju što migolji kroz travu. »Pa što ćemo izabrati?« upitala je Sabriel i suzbila nenadani poriv da prasne u histeričan smijeh. »Obranu ili izlaz?« »Obranu«, odvratio je Mogget. »A brani nas sama rijeka. Nju možemo dozvati da se digne skoro do razine zidova na otoku – četiri tvoje visine iznad gaznih kamenova. I preko takve bujice ne može baš ništa, i to ni na jednu ni na drugu stranu, sve dok ne jenja, a to traje tjednima.« »Pa kako ću onda izaći?« upitala je Sabriel. »Ja ne mogu čekati tjednima.« »Jedna je od tvojih pretkinja napravila leteću spravu. Nazvala ju je papirnatim krilom ili kartokrilcem. I njom možeš poletjeti, ako je lansiramo preko slapa.« »Oh«, rekla je Sabriel sitnim glasom. »Ako želiš podići rijeku,« nastavio je Mogget, kao da nije ni opazio da je Sabriel najednom ušutjela, »onda moramo smjesta započeti ritual. Bujica nastaje otapanjem leda, a brda su mnogo milja uzvodno. Ako vodu dozovemo sada, poplava će k nama doći tek sutra u smiraj.«

GLAVA DESETA

D

olazak su poplavnih voda najavile goleme komadine leda što su došle i udarile u drveni most napravljen od sanduka napunjenih grobnom zemljom. Došle su poput ledenih santi, nošenih olujom, što tuku u usidrene brodove. Led je prštao, drvo se cijepalo; bilo je to pravilno bubnjanje što je bubnjalo upozorenje, najavu silnoga vala što slijedi iza ledene prethodnice.

Mrtve Ruke i živi robovi potrčali su na obalu mostom od lijesova – sjenovita tijela Mrtvih u trku su gubila obličje, pretvarajući se u dugu, debelu glistu od crnoga krepa, što se izvijala i puzala preko kamenja i sanduka, bez milosti bacajući u stranu ljudsko roblje, u očajnom bijegu pred uništenjem što se u grmljavini spuštalo niz rijeku.

Sabriel, koja je sve to promatrala s tornja, osjećala je kako ljudi umiru grčevito gutajući vodu, osjećala je grgljanje njihovog posljednjeg daha, kad udišu vodu umjesto zrak. Neki su se od njih, najmanje dva para, namjerno bacili u rijeku, izabravši radije konačnu smrt negoli vječno ropstvo.

Većinu njih su Mrtvi odbacili u stranu udarcem, guranjem ili naprosto strahom.

Fronta je poplave došla ubrzo poslije leda, uz kriku i viku, u rici višoj i sumanutijoj od dubokog huka slapa. Sabriel ju je čula još nekoliko sekundi prije nego što je zaobišla posljednju okuku rijeke, i onda se najednom već bacila na nju. Bio je to golem, okomit vodeni zid, s komadima leda na krijesti nalik na mramorne prsobrane, i sa svim smećem što ga je pokupila na svom sedam stotina kilometara dugom putu, smećem uzmućenim u njegovom muljevitom tijelu. Doimao se pregolemim, daleko višim od zidova na otoku, višim čak i od tornja s kojeg ga je Sabriel gledala, zgromljena silom što ju je razuzdala, silom kakvu nije mogla ni sanjati kad ju je sinoć bila dozvala.

A to je dozivanje bilo prilično jednostavno. Mogget ju je bio odveo u podrum, a zatim i niz vijugave, uske stube, što su s dubinom postajale sve hladnije i hladnije. Napokon su stigli do čudne špilje, u kojoj su visili ledenjaci a Sabriel izdisala bijele oblake, ali više nije bilo hladno, ili je studen možda bila već tolika da ju je prestala osjećati. Na kamenom je postolju stajao blok čistog, plavičastobijelog leda, a oboje je bilo oslikano listinskim znacima, znakovima i čudnim i lijepim. A onda je, slijedeći Moggetove upute, naprosto stavila ruku na led i rekla: »Abhorsen izražava štovanje Clayru i moli za dar vode.« I to je bilo sve. Vratili su se uza stube, a utvara je za njima zaključala vrata podruma, dok joj je druga donijela spavaćicu i šalicu vruće čokolade.

Ta je jednostavna ceremonija, međutim, dozvala nešto što se, po svemu sudeći, otelo svakoj vlasti. Sabriel je gledala kako val juri prema njima, i pokušala se smiriti, ali joj je dah jurio u nju i izlijetao iz nje brzinom kojom joj se i okretao želudac. U trenutku kad je val udario, Sabriel je kriknula i sakrila se pod teleskop. Čitav se toranj zatresao, kamenje se pokrenulo i zaškripalo, i na trenutak se u prasku koji je zazvučao kao da će već prvi udarac vala poravnati otok, izgubio čak i šum slapa.

Pa ipak se već poslije nekoliko sekundi pod prestao tresti i treskanje se bujice sleglo do obuzdane tutnjave, kao kad bučnog pijanca upozore da nije sam. Sabriel se uhvatila za tronožac i uspravila, a onda napokon otvorila oči.

Zidovi su izdržali, no iako je val prošao, rijeka je i dalje bjesnila na samo pedalj ispod otočne obrane, dok se na objema obalama uspela skoro do vrata tunela. Nigdje ni traga od gaznog kamenja, mosta od lijesova, Mrtvaca ili ikakvih ljudi – pred njom je bila samo široka, smeđa, jureća bujica, koja je nosila najraznovrsniji otpad. Stabla, grmlje, dijelovi zgrada, stoka, komadi leda – bujica je ubrala svoj danak s čitave obale i tako stotinama milja.

Sabriel je pogledala tragove razaranja i u sebi izračunala broj seljaka izginulih na lijesovima.

Tko zna koliko je još života bilo izgubljeno, koliko stoke uništeno, uzvodno uz rijeku? Jedan je dio nje pokušavao racionalizirati to dozivanje bujice, govorio joj da je to morala učiniti da može nastaviti borbu protiv Mrtvih. Drugi joj je dio nje govorio da je bujicu dozvala samo zato da spasi vlastitu kožu.

Mogget, međutim, nije imao vremena za takvu introspekciju, tugovanje ili ubode odgovornosti. I zato je nije ostavio ni punu minutu da sve to promatra praznim pogledom, nego joj je prišao i delikatno joj zabio pandže u nogu u papuči. »Au! Što si to...« »Nema vremena za gubljenje na dokono promatranje«, rekao je Mogget. »Utvare na istočnom zidu već pripremaju kartokrilac. A tvoja odjeća i oprema spremni su već najmanje pola sata.« »Ja imam sve...« započela je Sabriel, a onda se sjetila da su joj naprtnjača i skije ostali ležati na donjem kraju prilaznog tunela, i to vjerojatno kao hrpa pepela pošto ih je Mordikant spalio. »Utvare su ti spremile sve što će ti trebati, a znajući njih, i ponešto što neće. Sad se možeš obući, spakirati i krenuti prema Belisaereu. Ako sam dobro shvatio, naumila si poći u Belisaere?« »Da«, odgovorila je Sabriel kratko. U Moggetovu je glasu detektirala samodopadni ton. »Znaš li do tamo doći?« Sabriel je šutjela. Mogget je već znao da odgovor glasi »ne«. Od tuda i ta samodopadnost. »Imaš li... ovaj... kartu?« Sabriel je odmahnula glavom i stisnula šake, opirući se želji da dohvati Moggeta i ispraši ga po turu, ili da ga bar odmjereno povuče za rep. Bila je pretražila kabinet i upitala već nekoliko utvara, no čini se da je jedina karta u kući bila ona zvjezdana karta u tornju. A karta o kojoj joj je bio pričao pukovnik Horyse morala je još biti u vlasništvu Abhorsena. Kod tate, pomislila je Sabriel, i najednom ju je zbunilo pitanje tko je tu tko. Jer ako je ona sada Abhorsen, tko je onda tata? Nije li i on jednom imao ime koje se izgubilo zbog odgovornosti što ju je bio preuzeo kao Abhorsen? Sve što je u njezinom životu do pred koji dan bilo tako izvjesno i čvrsto, sad se rušilo. Nije više točno znala čak ni tko je ona sama, a nedaće su je napale sa svih strana – a čak su i navodni Abhorsenovi sluge poput Moggeta, na trenutke bili više od nevolje negoli od pomoći. »Zar ne bi znao reći nešta pozitivno – nešto što bi mi moglo i stvarno pomoći?« obrecnula se Sabriel.

Mogget je zijevnuo i pritom pokazao ružičasti jezik u kojem kao da je bila čista esencija prezira. »Mislim, da. Naravno. Ja poznajem put, pa bi bilo dobro da i ja pođem s tobom.« »Da pođeš sa mnom?« upitala je Sabriel istinski iznenađena. Opustila je šaku, prignula se i počešala mačka između ušiju, tako da je ovaj spustio glavu. »Netko bi morao na tebe pripaziti«, dodao je Mogget. »Bar dok ne izrasteš u pravog

Abhorsena.« »Hvala«, rekla je Sabriel. »Razmislit ću o tome. Ali bih ipak i dalje voljela imati kartu. No budući da tako dobro poznaješ zemlju, bi li je mogao – kako da kažem – opisati, tako da mogu skicirati kartu ili što ja znam?« Mogget se nakašljao, kao da mu je najednom u grlu zapela gvalja dlaka, pa malo zabacio glavu. »Ti! Skicirati kartu? Ako ti baš toliko treba, onda mislim da bi bilo bolje da se sam prihvatim kartografije. Siđi dolje u kabinet pa izvadi tintarnicu i papir.« »Samo neka dobijem upotrebljivu kartu, i baš me briga tko ju je nacrtao«, zamijetila je Sabriel krenuvši natraške niz ljestve. Nakrivila je glavu da vidi kako se spušta i Mogget, ali je vidjela samo otvoreni kapak. Sarkastični mjauk ispod njezinih nogu objavio je da se Mogget još jednom bez vidljivog sredstva uspio prebaciti iz prostorije u prostoriju. »Papir i tintu«, podsjetio ju je mačak, pa skočio na zmajski stol. »I to debeli papir. Glatka strana. I pusti sad pero.« Sabriel je postupila po njegovim uputama, i onda s rezigniranom milostivošću, koja se ubrzo pretvorila u zaprepaštenje, stala gledati kako mačak zauzima čučanj kraj papirnog četverokuta, bacajući čudnu sjenu poput crnog plašta preko pijeska, i u koncentraciji plazi ružičasti jezik. Na trenutak se zamislio, a onda mu je iz bijelog jastučića na šapi izletjela svijetla, bjelokosna pandža.

Pažljivo ju je umočio u tintarnicu i počeo crtati. Najprije je brzim, čvrstim potezima napravio grube obrise, ocrtavajući glavne zemljopisne pojave, poslije čega je uslijedio delikatni proces dodavanja važnih mjesta, od kojih je svako tankim, paučinastim pismom dobilo i ime. Napokon je Mogget označio i Abhorsenovu kuću i to malenom ilustracijom, a onda se odmaknuo da zadivljeno pogleda djelo svojih ruku i obliže tintu s pandže. Sabriel je pričekala nekoliko trenutaka da se uvjeri da je gotov, pa po papiru posula pijesak za sušenje, trudeći se apsorbirati pogledom svaki detalj, u želji da upozna i tjelesno lice Staroga Kraljevstva. »Gledanje možeš ostaviti i za kasnije«, rekao je Mogget poslije nekoliko trenutaka, sad već čiste šape, ali je Sabriel i dalje bila nagnuta nad kartom, s nosom na svega tri prsta od papira. »Još smo u žurbi. Daj se idi obući. I nastoj požuriti.« »I hoću«, nasmiješila se Sabriel i dalje zagledana u kartu. »I hvala ti, Mogget.« Utvare su u Sabrielinoj sobi bile složile silnu hrpu odjeće i opreme, a četiri su čekale spremne da joj pomognu sve to staviti na sebe i organizirati se. Jedva je bila i ušla, a već su s nje svukli kućnu odjeću i papuče, i jedva je bila i stigla skinuti donje rublje, prije nego što su je sablasne ruke, ocrtane listinama, zaškakljikale po bokovima. Nekoliko ih je sekundi kasnije ipak morala podnijeti, kad su joj preko glave navukle tanku potkošulju od materijala nalik na pamuk, a na noge vrećaste dugačke gaće. Iza toga je došla lanena košulja, pa dolamica od antilopa i hlače od podatne kože, pojačane na bedrima, koljenima i cjevanicama nekakvim tvrdim, segmentiranim pločama, a da i ne spominjemo debelo podstavljenu zadnjicu, očito namijenjenu jahanju.

Uslijedio je kratak predah, što ju je uljuljalo u nadu da bi sad mogli biti gotovi, ali su utvare samo pripremale sljedeći sloj koji su smjesta kanile i postaviti. Dvije su joj ugurala ruke u dugi, oklopljeni ogrtač nabrekao na bokovima, dok su dvije druge razvezivale par okovanih cipela i čekale.

Ogrtač nije bio ni sličan ičemu što je dosad stavila na sebe, ne isključujući ni žičanu košulju što ju je nosila u školi na satima borilačkih vještina. Ogrtač je bio dug koliko i žičana košulja, izrezani su

mu se skutovi spuštali do koljena, dok su rukavi na zapešćima bili izrezani u rese, a čitav je bio izrađen od sićušnih preklopljenih pločica, sasvim nalik na riblje ljuske. Ali te ljuske nisu bile metalne, nego od nekakve keramike, možda čak i kamena. Bile su mnogo lakše od čelika, no očito vrlo čvrste, što joj je pokazala jedna utvara, udarivši u njih nožem, tako da su poletjele iskre, a da na njima nije ostala ni ogrebotina.

Sabriel je pomislila da cipele završavaju komplet, ali dok joj je jedan par utvara zavezivao cipele, drugi se već prihvatio drugog posla. Jedna je podigla nešto nalik na modro i srebrno isprugani turban, ali je Sabriel, navukavši ga taman do obrva, otkrila da je to zapravo u tkaninu umotana kaciga, napravljena od istog materijala iz kojeg i oklop.

Druga je utvara mahnula svjetlucavim, tamnomodrim ogrtačem, posutim prahom izvezenih srebrnih ključića koji su na sve strane odražavali svjetlo. Na trenutak je njime malo mahala, a onda ga prebacila Sabriel preko glave i uvježbanim pokretima namjestila nabore. Sabriel je prešla rukom preko svilenog prostranstva i diskretno ga pokušala zaparati na rubu, ali se ono, uza svu svoju prividnu lomnost, nije dalo poderati.

Napokon su stigli i mač i remen sa zvoncima. Utvare su ih donijele, ali ih nisu ni pokušale staviti. Sabriel ih je namjestila sama, pa pažljivo razmjestila zvonaca i korice od mača, osjećajući pritom poznatu joj težinu – zvonaca preko prsa i mača koji balansira o bedrici. Okrenula se zrcalu i pogledala svoj odraz, i to što je ugledala podjednako ju je razveselilo i zabrinulo. Izgledala je znalački, profesionalno, kao putnik koji se zna brinuti o sebi. Istodobno je, međutim, manje sličila nekome tko se zove Sabriel, a više nekom tko se zove Abhorsen, s velikim slovom i svime time.

Bila bi se zagledala i duže, ali su je utvare povukle za rukav i pokazale na krevet. Na njemu je ležala otvorena kožnata naprtnjača, a onda su utvare u nju stavile preostalu staru odjeću, među kojom se našla i očeva kišna kabanica, a isto tako i rezervno donje rublje, dolamicu i hlače, suhu govedinu i dvopek, bocu vode i nekoliko kožnih kesica s korisnim stvarima. Svaku su od njih pažljivo otvorile i pokazale što je u njoj: durbin, sumporne šibice, mehanički upaljač, ljekovite trave, flaks i udice, pribor za šivanje i mnoštvo drugih bitnih sitnica. Tri knjige iz knjižnice i karta ušli su u kese od voštanoga platna, i zatim u vanjski džep.

Nabacivši naprtnjaču, Sabriel je izvela nekoliko osnovnih pokreta i s olakšanjem otkrila da je oklop previše ne sputava – zapravo je to jedva i činio, iako naprtnjača nije bila nešto što bi voljela nositi u letu. Uspjela je čak i dotaknuti prste, pa je to nekoliko puta i učinila, a onda se uspravila i zahvalila utvarama.

Zatim su utvare otišle. Ostao je samo Mogget, pa iz sredine sobe tajanstveno zakoračao prema njoj. »Dobro, ja sam spremna«, rekla je Sabriel.

Mogget joj nije odgovorio, nego joj je sjeo do nogu, stvarajući dojam kao da mu je pozlilo.

Sabriel se gadljivo odmakla, pa stala, jer mu je iz usta ispao maleni metalni predmet i odskočio od poda. »Skoro sam zaboravio«, rekao je Mogget. »Ovo će ti trebati ako želiš da pođem s tobom.« »A što je to? «upitala je Sabriel, pa se sagnula i dohvatila prsten, maleni srebrni prsten, s rubinom stisnutim dvjema srebrnim šapama izraslim iz struka. »Nešto jako staro«, odgovorio je Mogget zagonetno. »Znat ćeš i sama hoće li ti zatrebati. Stavi to na ruku.«

Sabriel ga je pažljivo pogledala, držeći ga između dva prsta i nagnuvši ga prema svjetlu. Na opip je i na izgled bio sasvim običan. Ni na kamenu ni na struku nije bilo listinskih znakova, činilo se da se iz njega ne širi nikakva emanacija ni aura. Stavila ga je na ruku.

Dok joj je klizio niz prst, bio je najprije hladan, no onda vruć, i najednom je osjetila da pada, pada u beskonačnost, u prazninu kojoj nema ni početka ni kraja. Svega je nestalo, svakog svjetla, svake tvari. A onda su najednom svud oko nje buknuli listinski znakovi pa je osjetila kako su je zahvatili, zaustavili njen strmoglavi pad u ništavilo, pa je počeli ubrzavati, ubrzavati natrag u njezino tijelo, natrag u svijet Života i Smrti. »Slobodna magija«, rekla je Sabriel zagledana u prsten što joj je svjetlucao na prstu. »Slobodna magija, povezana sa Listinom. Ne razumijem.« »Znat ćeš i sama hoće li ti zatrebati«, ponovio je Mogget, skoro kao da je to nekakva napamet nabubana lekcija. A onda je dodao svojim normalnim glasom: »Do tada ne brini o njemu. Idemo – kartokrilac je već spreman.«

GLAVA JEDANAESTA

K

artokrilac je stajao na improviziranoj platformi od svježe ispiljenih borovih dasaka, našušuren preko istočnog zida. Oko njega se skupilo šest utvara i pripremalo ga za let. Dok se uspinjala stubama, Sabriel ga je pogledala, i u njoj se digao neugodan osjećaj. Očekivala je nešto nalik avionu koji se u Ancelstierreu bio već skoro uobičajio, poput dvokrilca što je na posljednjem Otvorenom danu koledža Wyverley izvodio akrobacije. Nešto s dva krila, sponama i propelerom – iako je pretpostavljala da će umjesto mehaničkog motora imati magični.

Ali kartokrilac nije ni izdaleka nalikovao nikakvom ancelstierreskom avionu. Najsličniji bi možda bio kanuu sa sokolskim krilima i repom. Kad ga je promotrila malo pažljivije, Sabriel je opazila da se središnji trup vjerojatno temelji na kanuu. Sužavao se na oba kraja, a njime se upravljalo iz rupe u sredini. S obje strane tog kanua nicala su krila – duga i zabačena, naizgled vrlo lomna. A mnogo bolje nije izgledao ni klinasti rep.

Sabriel se uz posljednjih nekoliko stuba uspela s očekivanjima koja su se smanjivala sa svakim korakom. Sad je već bilo sasvim jasno iz kakvog je materijala kartokrilac napravljen, pa stoga i zašto je letjelica dobila takvo ime – jer je čitava bila napravljena od mnogih slojeva papira, slijepljenog u nekakav laminat. Bila je obojena čeličnoplavo, oko trupa su tekle srebrne pruge, a srebrne crte po krilima i repu. Izgledao je lijepo, vrlo dekorativno i nimalo letno sposobno. Na nekakvu sposobnost letenja upućivale su jedino žute sokolske oči nabojane na ušiljenom pramcu.

Sabriel je još jednom pogledala kartokrilac i onda na slap iza njega. Sada, napojen bujicom, doimao se još strašnije no obično. Pjena je prštala na desetke metara iznad izboja – bila je to ustutnjala magla kroz koju će kartokrilac morati proletjeti prije nego što stigne do slobodnoga neba s druge strane. A nije znala čak ni da li je otporan na vodu. »Koliko je puta ta... stvar... već letjela?« upitala je nervozno. Intelektualno je već bila prihvatila da će uskoro sjediti u toj spravi, čekajući da je lansiraju prema vodi što se rušila i lomila – ali njezina podsvijest, i njezin želudac, kao da su žarko željeli ostati na čvrstoj zemlji. »Mnogo puta«, odgovorio je Mogget pa s platforme bez muke uskočio na pilotsko mjesto. Na trenutak je u trupu odjekivao njegov glas, a onda se ispentrao, a krznato mu se mačje lice naslonilo na rub. »Abhorsen koja ga je napravila, jednom je zgodom za ciglo popodne odletjela do mora i vratila se. Ali je ona bila velika vještica za meteorološka pitanja i znala je upravljati vjetrovima.

Pretpostavljam da ti...« »Ne«, odgovorila je Sabriel, najednom svjesna još jedne rupe u svom školovanju. Znala je da se vjetrena magija sastoji uglavnom od zviždanja listinskih znakova, no to je ujedno bilo i sve. »Ne, ja to ne znam.« »No dobro,« nastavio je Mogget poslije zamišljene stanke, »kartokrilac posjeduje neke elementarne čarolije za let na vjetru. Ali bi ih morala zviždukati. A fućkati znaš, pretpostavljam?« Sabriel se na to pitanje nije ni obazrela. Svi nekromanti moraju biti glazbeni, što znači da

moraju znati zviždati, pjevušiti, pjevati. Ako bi ostali zarobljeni u Smrti bez zvonaca i drugog magičnog alata, vokalno bi im umijeće bilo oružje zadnjega spasa.

Prišla joj je utvara i prihvatila joj naprtnjaču, pomogla joj da se iskobelja i onda je gurnula iza pilotskog mjesta. Druga ju je uhvatila za mišicu i povela prema kožnatoj poluvisaljci napetoj ispod otvora za pilota – to je očito bilo njegovo sjedalo. Ni ona se nije doimala baš jako sigurno, ali se Sabriel prisilila da uđe, nakon što je toku s mačem predala u ruke još jedne utvare.

Na njezino iznenađenje, noge joj nisu prošle kroz pod od laminiranog papira. Materijal je čak djelovao umirujuće solidno, a nakon minute koprcanja, zibanja i namještanja, sjedalo-visaljka je čak postalo vrlo udobno. Mač i toku gurnuli su u pretinac sa strane, a Mogget je zauzeo položaj na trakama što su joj držale naprtnjaču, odmah iza ramena, jer je na sjedalu bila toliko polegla da je skoro legla.

S te je nove razine gledanja Sabriel ugledala maleno, ovalno zrcalo od posrebrena stakla, postavljeno tik ispod ruba pilotskog otvora. Svjetlucalo je na kasnopopodnevnom suncu i osjećala je kako rezonira s listinskom magijom. Bilo je u njemu nešto što ju je natjeralo da u nj hukne, i tako joj je vreli dah zamaglio staklo. Na trenutak je ostalo tako zamagljeno, a onda su se polako pojavili listinski znakovi, kao da je preko zamućenog stakla prešao sablasni prst.

Sabriel ih je pažljivo proučila, usvajajući njihovu svrhu i djelovanje. Oni su joj govorili o znakovima koji će uslijediti: znakovima koji će pojačati uzlazne vjetrove, znakovima za hitro spuštanje, znakovima za dozivanje vjetra iz svih kutova vjetrulje. Bilo je tu i znakova za kartokrilac, a dok ih je Sabriel usvajala, opazila je da je čitava letjelica obložena listinskom magijom, natopljena čarolijama. Abhorsen koja ju je napravila očito je na njoj radila dugo i s ljubavlju, želeći stvoriti nešto više nalik na magičnu pticu negoli avion.

Vrijeme je isteklo i posljednja je oznaka izblijedila. Zrcalo se izbistrilo i pretvorilo u tek puki list posrebrenoga stakla što je blistalo na suncu. Sabriel je ostala šutke sjediti, ugrađujući u pamćenje listinske oznake, zadivljena i moći i vještinom koje su stvorile kartokrilac i smislile takvu metodu učenja. Možda jednoga dana i sama postane dovoljno vješta da stvori nešto takvo. »A Abhorsen koja je to napravila?« upitala je Sabriel. »Što je ona bila? Mislim, u odnosu na mene?« »Sestrična«, zapreo joj je Mogget uz samo uho. »Sestrična tvoje pra-pra-pra-prabake.

Posljednja od te loze. Nije imala djece.« Možda je baš taj kartokrilac bio njezino dijete, pomislila je Sabriel, pa prešla rukom preko vitke površine trupa, osjećajući u tkanini nepomične listinske znakove. Sad se već pri pomisli na dolazeći let osjetila mnogo bolje. »Bolje da požurimo«, nastavio je Mogget. »Smračit će se i prebrzo. Jesi li zapamtila znakove?« »Jesam«, odgovorila je Sabriel odlučno. Okrenula se utvarama, koje su se bile poredale iza krila, sidreći kartokrilac sve do trenutka kada dođe vrijeme da ga puste u nebo. Sabriel se upitala koliko su već puta obavili tu zadaću i za koliko Abhorsena. »Hvala vam«, obratila im se. »Hvala na svoj brizi i ljubaznosti. Zbogom.« S tim se riječima uvalila u sjedalo-visaljku, objema se rukama dohvatila za rub pilotskog otvora pa zazviždala tonove vjetra u jačanju, i zamislila traženi niz listinskih znakova, pa ih pustila da joj iz glave dokapaju na grlo i usne, pa isteku u zrak.

Zvižduk joj je zazvučao jasno i vjerno, pa se iza njega digao odgovarajući vjetar, rastući s izdisajem sve više. A onda je, s novim udisajem, Sabriel prešla na veseli, radosni cvrkut. Poput ptice što uživa u letu, tako su i listinski znakovi s napučenih usana potekli u sam kartokrilac. To zviždukanje kao da je oživjelo modru i srebrnu boju, pa su zaplesale niz trup, metući preko krila, kao svijetlo i sjajno perje. Čitava se letjelica stresla i zadrhtala, najednom gipka i puna želje da se krene.

To se radosno ćurlikanje završilo jedincatom, dugom i čistom notom i listinskom oznakom koja je zasjala kao sunce. Otplesala je do kartokrilčeva pramca i potonula u laminat. Sekundu kasnije, žute su oči zažmirkale, usplamtjele i ispunile se ponosom, pa pogledale nebo pred sobom.

Utvare su se sad već hrvale s kartokrilcem, jedva ga uspijevajući zadržati. Uzgonski je vjetar još ojačao, čerupajući srebrno-modro perje, gurajući ga naprijed. Sabriel je osjećala kartokrilčevu napetost, suspregnutu snagu u krilima, ushit tog posljednjeg trenutka pred sigurnim oslobođenjem. »Idemo!« uskliknula je i utvare su je poslušale, pa je kartokrilac uskočio u naručje vjetra, naprijed i u vis, pa zapljuskao kroz pjenu slapa kao da to nije ništa više od običnog proljetnog pljuska, a onda poletio u nebo i ponad široke doline s druge strane.

Na tristo, a možda i više metara iznad doline, bilo je mirno i hladno. Kartokrilac je lebdio bez napora, s jakim vjetrom u rep, pod nebom koje bi bilo sasvim bistro da nije bilo tek tanahne paperjaste slutnje oblaka. Sabriel je utonula u sjedalo-visaljku, opustila se, pa stala u glavi nizati i nizati naučene listinske znakove, kako bi provjerila je li ih stavila u prave pretince. Osjećala se slobodno i nekako čisto, kao da su opasnosti posljednjih nekoliko dana bile samo nečistoća isprana vjetrom što joj je puhao u leđa. »Skreni više prema sjeveru«, začula je najednom iza sebe Moggetov glas, i on joj je poremetio bezbrižno raspoloženje. »Jesi li zapamtila kartu? « »Da«, odgovorila je Sabriel. »Hoćemo li za rijekom? Rattelin, tako se zove, zar ne? Uglavnom teče prema sjevero-sjeveroistoku.« Mogget joj nije odmah odgovorio, ali je Sabriel začula njegovo blisko disanje i predenje. Činilo se da razmišlja. A onda je napokon progovorio: »A zašto ne? Mogli bismo je slijediti sve do mora. Tu se grana u deltu, pa bismo mogli pronaći kakav otočić i na njemu se preko noći utaboriti.« »Ali zašto da naprosto ne produžimo let?« upitala je Sabriel veselo. »Ako bih dozvala najjače vjetrove, već bismo sutra uvečer mogli biti u Belisaereu.« »Kartokrilac ne voli letjeti noću«, odgovorio je Mogget kratko. »A da i ne spominjemo da bi skoro sigurno izgubila vlast nad najjačim vjetrovima – sve je to mnogo teže nego što se u prvi mah čini. A osim toga je i kartokrilac preupadljiv. Abhorsen, zar ne znaš misliti?« »Zovi me Sabriel«, odgovorila je Sabriel, podjednako kratko. »Abhorsen je moj otac.« »Kako izvolite, milostiva«, rekao je Mogget. Ono je »milostiva« zazvučalo krajnje sarkastično.

Sljedeći je sat prošao u zaraćenoj šutnji, ali je, bar u Sabriel, bijes uskoro jenjao zbog novosti letenja. Sviđalo joj se mjerilo svega, te sićušne krpice polja i šuma ispod krila, tamna pruga rijeke, poneka sićušna zgrada. Sve je to bilo tako maleno i doimalo se tako savršeno, gledano tako iz daljine.

Kad je sunce počelo tonuti, i kroz rumeni preljev njegovog sve bljeđeg svjetla zračna perspektiva postajati sve ljepša, Sabriel je osjetila kartokrilčevu želju da se spusti, osjetila kako se žute oči izoštravaju na zelenoj zemlji, a ne više na modrom nebu. Kad su se sjene produžile, Sabriel

je osjetila istu želju pa je i sama počela pogledavati prema zemlji.

Rijeka se već počela kidati u mnoštvo kanala i rukavaca koji će stvoriti močvarnu deltu Ratterlina, a u daljini je razabrala i mračnu masu mora. U delti je bilo mnoštvo otoka. Neki su bili veliki kao nogometno igralište i pokriveni stablima i grmljem, dok su drugi bili samo dva sežnja blata. Sabriel je izabrala jedan od srednje velikih, zaravnjeni romb s niskom, žutom travom, desetak kilometara pred sobom, pa zviždukanjem oslabila vjetar.

On je s njezinim zviždukom postupno oslabio i kartokrilac se počeo spuštati, povremeno gurkan sad na jednu, sad na drugu stranu vjetrom kojim je upravljala Sabriel ili pak vlastitim naginjanjem krila. Njegove žute oči, baš kao i Sabrieline tamnosmeđe, bile su izoštrene na zemlji ispod njih.

Samo je Mogget, budući da je takav kakav jest, gledao straga i prema gore.

No čak i unatoč tome progonitelje nije ugledao sve dok nisu skrenuli iz sunca, tako da im je njegov zavijajući krik upozorenja ostavio svega nekoliko sekundi, taman dovoljno da se Sabriel okrene i ugleda stotine brzih sjena kako se sručuju na njih. Instinktivno je u glavi izmađijala listinske znakove, napučila usne, zviždukom podigla vjetar, i tako letjelicu skrenula na sjever. »Krvne vrane!« prosiktao je Mogget kad su ta stvorenja uzlepetalih krila usporile sunovrat i skrenula u potjeru za naglo oživjelim plijenom. »Da«, odviknula mu je Sabriel, iako baš nije znala zašto mu odgovara. Sva se njezina pažnja usmjerila na krvne vrane, dok je pokušavala procijeniti hoće li ih one uspjeti presresti ili ne. Već je osjećala kako joj vjetar stavlja na kušnju moć upravljanja letjelicom, baš kako je Mogget i bio prorekao, pa bi njegovo mamuzanje moglo izazvati i neugodne posljedice. Ali je osjećala i prisutnost krvnih vrana, osjećala onu smjesu Smrti i slobodne magije koja je davala život njihovim trulim, skeletnim oblicima.

Krvne vrane ne traju dugo na suncu i vjetru – ove su zacijelo bile napravljene tek sinoć. Neki je nekromant ulovio u stupicu sasvim obične vrane, pa ih ritualno i ceremonijalno pobio, i onda im tijela natopio slomljenim, usitnjenim duhom samo jednog mrtvaca. I sad su to bile stvarno lešinarke, ptice koje je vodila samo jedna, pa makar i glupa, inteligencija. Letjele su silom slobodne magije i ubijale silom svog broja.

Unatoč brzini kojom je bila dozvala vjetar, jato se brzo primicalo. Sunovratilo se s visine i zadržalo brzinu, dok mu je vjetar otkidao perje i trulo meso s kostura ispletenog od čarolija.

Sabriel je na trenutak pomislila da okrene kartokrilac natrag, u samo središte tog silnog, ubilačkog jata vrana, da uleti u nj poput anđela osvetnika, naoružana mačem i zvoncima. Ali krvnih je vrana bilo naprosto previše, napose ako bi ih trebalo ubijati iz aviona što juri stotinjak metara iznad zemlje. Jedan bi prežustar zamah mačem mogao izazvati smrtonosni pad – ako je prije ne bi ubile same krvne vrane u padu. »Morat ću dozvati jači vjetar!« doviknula je Moggetu, koji je sad sjedio uspravljen na njezinoj naprtnjači, nakostriješene dlake, i glasno izazivao vrane. Sad su već bile sasvim blizu, i letjele su u sablasno pravilnoj formaciji. Bile su to dvije duge linije, nalik na ispružene ruke spremne ugrabiti leteći kartokrilac s neba. Od njihovog nekoć crnog perja malo ga je preživjelo vrtoglavi sunovrat, pa je u zadnjim odsjajima sunca kroza nj probijao sjaj bijelih kostiju. Kljunovi su im, međutim, i dalje bili sablasno crni i oštro su se presijavali, i sad je Sabriel već uspijevala razabrati crvene odbljeske raskomadanog mrtvog duha u praznim dupljama njihovih očiju.

Mogget joj nije odgovorio. Moguće je, dapače, da je nije ni čuo kroz svoje dreljenje i

kriještanje krvnih vrana, koje su sad prelazile i zadnje metre napada. Bio je to čudan, šupalj zvuk, mrtav kao i njihovo meso.

U jednoj sekundi panike Sabriel je osjetila kako joj se suhe usne ne mogu napućiti, no onda ih je ovlažila i tada se začuo i zvižduk, spor i neartikuliran. Listinski znakovi u glavi bili su nezgrapni i teški, i činilo joj se kao da gura težak teret po loše napravljenim oblicima – a onda su, uz posljednji napor, pokuljali lagano i ulili se u zviždukave tonove.

Za razliku od onog prije, kad se vjetar odazvao na postupne pozive, sad je došao brzinom zalupljenih vrata, zavijajući iza Sabriel zastrašujuće divlje, pa dohvatio kartokrilac i ponio ga naprijed kao divovski val kad podiže krhku brodicu. Najednom su već išli tako brzo da je Sabriel jedva uspijevala razabrati zemlju pod letjelicom, tako brzo da su se pojedini otoci delte stopili u jednu neprekinutu sumaglicu gibanja.

Skupivši vjeđe do zaštitničkih proreza, zakrenula je glavu, i vjetar ju je udario u lice opakom pljusketinom. Sad su se njihovi progonitelji već bili rasuli po čitavom nebu, formacija se sasvim razbila, i krvne su se vrane pretvorile u malene crne pjegice na pozadini crvenog i purpurnog smiraja.

Jalovo su mahale krilima, pokušavajući se skupiti, ali je kartokrilac već bio miljama daleko. Izgledi da ga dostignu bili su nikakvi.

Sabriel je olakšano uzdahnula, no bio je to uzdah ublažen novim brigama. Vjetar ih je nosio zastrašujućim tempom, a već je počeo i skretati na sjever, što nije trebao činiti. Sabriel je ugledala i prvo žmirkanje zvijezda, i nije bilo nikakve sumnje da skreću prema Kopči.

Trebalo je uložiti veliki napor pa ponovno dozvati listinske znakove i prozviždukati bajalicu da vjetar oslabi i opet skrene na istok, no Sabriel je u tome ipak uspjela. Bajalica, međutim, nije donijela ploda – vjetar je još više ojačao, još jače skrenuo, sve dok s njim nisu skrenuli i oni, i to prema Kopči, ravno na sjever.

Sad je Sabriel, skutrena u pilotskoj jami, dok joj se cijedilo iz očiju i nosa, a lice se smrzavalo, pokušala još jednom, dozvavši svu snagu volje, u vjetar utjerati listinske znakove. No njezin joj je zvižduk i samoj zazvučao slabašno, pa su znakovi još jednom iščezli u vjetru preraslom u oluju.

Sabriel je shvatila da je potpuno izgubila vlast nad vjetrovima. Činilo se zapravo kao da njezino bajanje izaziva upravo suprotan učinak, zato što je sad vjetar još više ojačao, pa dograbio kartokrilac i ponio ga u silnoj spirali, poput lopte kojom se lopta čitavo kolo divova, od kojih je svaki viši od prethodnog. Sabriel se zavrtjelo u glavi, postalo joj je čak i hladnije, dah joj je ubrzao i postao plići, u pokušaju da se domogne bar toliko zraka da se održi na životu. Pokušala je umiriti vjetrove, ali nije uspijevala skupiti dovoljno daha za zviždukanje, i listinski su joj znaci stalno klizili iz svijesti, da bi se na kraju mogla još samo očajnički držati za remenje sjedala-visuljka dok je kartokrilac davao sve od sebe u letu kroz oluju.

I onda, bez najave, vjetar je najednom prekinuo svoj uzlazni ples. Naprosto je pao, a s njim je pošao i kartokrilac. Sabriel se srušila prema naprijed, remenje joj se najednom zateglo, a Mogget si je, u nastojanju da ne izgubi vezu s avionom, umalo pandžama prokopao put kroz naprtnjaču.

Podbodena tim novim preokretom, Sabriel je osjetila kako joj iscrpljenost naprosto izgara. Pokušala je zviždukom dozvati uzgonski vjetar, no i to je nadilazilo njezine snage. Kartokrilac kao da nije mogao zaustaviti svoj strmoglavi spust. Padao je i padao, i nos mu se sve više naginjao, tako da su na kraju pikirali skoro okomito, poput čekića što juri prema nakovnju tla ispod njih.

Put je do dolje bio dug. Sabriel je jednom kriknula, a onda pokušala nešto od te snage,

iscrpljene iz straha, ucijepiti u kartokrilac. Znakovi su joj se, međutim, ulijevali u zvižduk bez ikakva učinka, izuzmemo li zlatno iskrenje što joj je nakratko osvijetlilo bijelo, od vjetra smrznuto lice.

Sunce je već bilo sasvim zašlo i tamna je masa zemlje ispod njih i previše nalikovala sivoj rijeci Smrti – rijeci koju će njihovi duhovi prijeći za nekoliko kratkih minuta, da se više nikad ne vrate toplom svjetlu Života. »Skini mi ogrlicu«, zamjaukao joj je Mogget u uho, iza čega je uslijedio neobičan osjećaj, jer joj je Mogget zabio pandže u oklop i smandrljao joj se u krilo. »Skini mi ogrlicu!« Sabriel je pogledala njega, pa zemlju, pa ogrlicu. Osjećala se glupo, žedna kisika, nesposobna da donese odluku. Ta je ogrlica bila dio drevnog okova, strahoviti čuvar strahovite moći. I njom su se smjeli suzbijati samo neizrecivo zlo i nesavladiva sila. »Vjeruj mi!« zatulio je Mogget. »Skini mi ogrlicu i ne zaboravi na prsten!« Sabriel je progutala slinu, zatvorila oči, pa zaprtljala oko ogrlice, sve se u sebi moleći da ne učini nešto krivo. »Oprosti mi, oče«, pomislila je, ali se pritom nije obratila samo svom ocu, nego i svim Abhorsenima prije sebe – a napose onom koji je tako davno napravio ogrlicu.

Iznenadilo ju je što je ispalo tako, kad je riječ o tako pradrevnoj čaroliji, jer kad je oslobodila ogrlicu, osjetila je jedva nešto više od žmaraca. Ali se onda ogrlica rastvorila i najednom silno otežala, postala poput olovnoga konopa ili kugle i lanca. Sabriel ju je skoro ispustila, ali je onda opet postala lagana, pa nematerijalna. Kad je otvorila oči, ogrlica je već naprosto bila prestala postojati.

Mogget je sjedio nepomično, i doimao se nepromijenjeno – no onda je zasjao nekakvim unutrašnjim svjetlom i počeo se širiti, sve dok na rubovima nije dobio resice, a svjetlo je i dalje jačalo i jačalo. Za samo nekoliko sekundi, od mačjeg oblika nije više ostalo baš ništa, osim sjajne izmaglice, preblistave da se u nju i pogleda. Činilo se kao da se na trenutak nećka, a Sabriel je osjetila kako mu pažnja treperi između agresivnosti prema njoj i nekakve unutrašnje borbe. Zatim se vratilo skoro u mačji oblik, da bi se napokon rascijepilo u četiri snopa blistavo bijelog svjetla. Jedan je briznuo naprijed, drugi natrag, a dva su uklizila u krila.

A onda je čitav kartokrilac zablistao žarkim bijelim sjajem, pa naglo prekinuo strmoglavi sunovrat i izravnao se. To je Sabriel bacilo divlje prema naprijed, a tijelo joj je zadržalo samo remenje, pa ipak joj je nos skoro udario u posrebreno zrcalo, a mišići joj na vratu iskočili u nemogućem naporu da joj umire glavu.

Unatoč naglom poboljšanju, ipak su nastavili padati. Sabriel je, saplevši prste iza upravo divlje bolne šije, vidjela kako prema njima leti zemlja i ispunjava čitav horizont. Najednom su se ispod njih ukazale krošnje, a onda je kartokrilac, napojen čudnim svjetlom, naprosto proškljocao kroz najviše granje proizvodeći zvuk nalik udarcima tuče po limenom krovu. A onda su opet pali, pa prozviždali tek nekoliko metara iznad, po svemu sudeći, slobodnog polja, no i dalje prebrzo da bi mogli sletjeti a da se pritom sasvim ne razbiju.

Sad je Mogget, ili ono u što se on pretvorio, ponovno zakočio kartokrilac, u nizu šokovitih zastoja koji su na masnicama stvarali nove masnice. I sad je Sabriel po prvi put osjetila nevjerojatno olakšanje zbog spoznaje da će se spasiti. Samo još jedno kočenje i kartokrilac će se bezbolno spustiti, pa zakliziti po visokoj i mekoj travi.

Mogget je zakočio, a Sabriel veselo zaklicala kad je kartokrilac nježno legao na trbuh u travu i zaklizio u, na što je sve upućivalo, savršenom slijetanju. Ali se veselo klicanje najednom pretvorilo u preplašeni vrisak, kad se trava najednom razdvojila i, točno na njihovu putu, otkrila rub pregoleme

mračne rupe.

Bili su prenisko da bi se mogli podići i prespori da prelete preko bar pedeset metara široke rupe, pa se kartokrilac, došavši do rupe, prekobicnuo i u spirali krenuo prema njezinu dnu, stotinjak metara u dubini.

GLAVA DVANAESTA

S

abriel je polako dolazila k svijesti, dok joj je mozak pipkao na sve strane, tražeći nekakvu vezu s osjetilima. Prvi se vratio sluh, ali je taj uhvatio samo njezino naporno disanje i škripu oklopnog ogrtača dok se s mukom pokušavala uspraviti. Na trenutke nije mogla pronaći vid, pa ju je uhvatila panika, jer se uplašila sljepila, a onda su se vratila sjećanja. Bila je noć i bila je na dnu nekakve vrtače – velike, kružne rupe koju je u tlu iskopala ili narav ili nečija ruka. Iz onog kratkog pogleda što ga je uspjela baciti na nju dok su propadali, procijenila je da joj promjer iznosi pedeset metara a dubina stotinu. Dnevno bi joj svjetlo vjerojatno osvijetlilo mračne dubine, ali je svjetlost zvijezda bila nedostatna.

Zatim je došao i bol, sve gazeći sjećanje po petama. Tisuću bolnih udaraca i masnica, ali bez teže ozljede. Promeškoljila je prste na rukama i nogama, protegla mišiće u čitavom tijelu. Svi su je boljeli, no čini se da su svi i radili.

Nejasno se prisjećala posljednjih nekoliko sekundi prije udara – trenutak prije nego što su lupili usporio ih je ili Mogget ili bijela magija – ali trenutak samog sudara, što se nje tiče, nije ni postojao, zato što ga se nije sjećala. Sok, pomislila je sasvim apstraktno, upravo kao da postavlja dijagnozu nekom sasvim drugom čovjeku.

Sljedeća je misao došla nešto kasnije, a s njom i shvaćanje da je u međuvremenu zacijelo opet bila izgubila svijest. Sad kad se probudila, svijest joj je bila nešto oštrija, jer joj je um uhvatio nešto povjetarca koji će je iznijeti iz mentalne bezvjetrice. Orijentirajući se prema dodiru, razvezala je remenje i zapipala iza sebe u potrazi za naprtnjačom. U njezinom sadašnjem stanju u obzir nije dolazila ni jednostavna listinska bajalica za svjetlo, ali je zato u naprtnjači imala svijeće, i šibice i mehanički upaljač.

Kad je kresnula šibica, Sabriel je potonulo srce. U svjetlosti te male, treperave kuglice žutog svjetla, opazila je da je preživio samo središnji, pilotski dio kartokrilca, od nekoć čudesne kreacije sad je preostala još samo tužna modro-srebrna lešina. Pod trupom su ležala otkinuta i zgužvana krila, a čitava je nosna sekcija ležala nekoliko metara dalje, potpuno odrezana. Jedno je oko zurilo u kružnu krpicu neba iznad njih, ali više nije bilo ni žestoko ni živo, nego samo žuta boja na papirnom laminatu.

Sabriel se zagledala u olupinu, dok su joj kroz kosti, poput gripe, kolale tuga i žalost, i ostala tako sve dok joj šibica nije oprljila prste. Zapalila je drugu, a zatim i svijeću, i tako proširila i krug svjetlosti i vidno polje.

Po velikoj i otvorenoj ravnoj površini bili su razbacani djelići kartokrilca. Stenjući od napora da motivira natučene mišiće, Sabriel se izdigla iz pilotskog sjedala i pomnije promotrila tlo.

A pogled je otkrio da je ta ravna površina djelo ljudskih ruku, da je popločana pažljivo položenim kamenjem. Između njega je već odavno probila trava, a na njemu izrasli lišajevi, po čemu je bilo jasno da to nije novije djelo. Sjela je na hladan kamen i upitala se zašto bi si netko dao tolikoga truda na dnu takve vrtače.

Razmišljanje o tome kao da joj je pogurnulo zapetljane misli, pa si je počela postavljati i druga pitanja. Gdje je, primjerice, nestala sila koja je nekoć bila Mogget? I što je ona zapravo bila? To ju je podsjetilo na to da uzme mač i provjeri zvonca.

Kaciga s turbanom bila joj se zavrtjela na glavi i sad je stajala skoro naopako. Polako ju je zakrenula, osjećajući svaki i najmanji pokret po čitavoj sad već vrlo krutoj šiji.

Uravnotežila je prvu svijeću na kamenom podu i usadila je u baricu sve hladnijeg voska, pa iz olupine izvukla naprtnjaču i oružje, a onda zapalila još dvije svijeće. Jednu je postavila kraj one prve, a drugu uzela da si osvijetli put, dok je obilazila uništeni kartokrilac, pokušavajući naći i najmanji trag Moggeta. Kad je stigla do otkinutog pramca letjelice, nježno je dotaknula oči i poželjela da ih može zatvoriti. »Tako mi je žao«, prošaptala je. »Možda jednoga dana uspijem stvoriti novi kartokrilac. Pa će se pojaviti drugi koji će nositi tvoje ime.« »Sentimenti, Abhorsen?« rekao je glas negdje iza nje, glas koji je uspio zazvučati kao Moggetov, a da mu istodobno uopće nije sličio. Bio je glasniji, grublji, neljudskiji, i svaka je riječ pucketala poput električnih generatora što ih je vidjela na satovima prirodoslovlja u koledžu Wyverleyju. »Gdje si?« upitala je Sabriel i brzo se okrenula. Glas je zazvučao kao da dolazi iz blizine, ali se u kugli svjetlosti svijeće nije ništa vidjelo. Podigla je svijeću i prebacila je u lijevu ruku. »Tu sam«, zasmijuljio se glas i Sabriel je vidjela kako ispod uništenog trupa istječu pruge bijelog svjetla, pruge koje su u širenju zapalile papirni laminat, tako da je već za nekoliko sekundi kartokrilac divlje gorio. Žutocrveni su plamenovi zaplesali ispod gustog bijelog dima i sasvim zaklonili to što je izišlo ispod srušenog aviona.

Osjetilo za Smrt nije se trznulo, ali je zato Sabriel slobodnu magiju mogla upravo nanjušiti.

Miris je bio prodoran, neprirodan, kidao je živce i bojio gusti vonj prirodnog dima. A onda je opet ugledala bijele pruge vatre, kako istječu, sabiru se, valjaju, skupljaju u jedno – i kako iz pogrebne lomače kartokrilca stupa zapaljeno, bijelo-modro stvorenje.

Sabriel u to nije mogla gledati izravno, ali je kutkom podlakticom zaklonjenih očiju ugledala nešto po obličju ljudsko, više od nje i tanko, skoro izgladnjelo. I nije imalo noge, nego su glava i torzo balansirali na stupu usukane, uskovitlane sile. »Sasvim slobodan, samo još treba platiti danak u krvi«, reklo je stvorenje i krenulo prema njoj.

Sad se već bio izgubio svaki trag Moggetova glasa, potonuo u isprekidanu, pucketavu prijetnju.

Sabriel nije nimalo dvojila o tome što znači taj danak u krvi i tko bi ga trebao platiti. Skupila je svu preostalu snagu, u prvi plan uma dozvala tri listinska znaka pa ih hitnula prema toj kreaturi, izvikujući im imena: »Anet! Calew! Fehran!« U trenutku kad su joj sišli s ruke, izišli joj iz uma i glasa, znakovi su se pretvorili u srebrna sječiva, pa bljesnuli kroza zrak brže od ikakvog bačenog bodeža – i prošli ravno kroz blistavi lik, očito bez ikakvog učinka.

Lik se nasmijao u nizu dizanja i opadanja glasa, kao kad pas urla od bola, i lijeno kliznuo prema njoj. Njegovo mlako gibanje kao da je objavljivalo da će Sabriel likvidirati podjednako bez muke kao što je bio spalio kartokrilac.

Sabriel je potegla mač i uzmaknula, odlučna da ne popusti pred panikom, kao što je to bila učinila našavši se pred Mordikantom. Glava joj se u hipu okretala prema naprijed i prema natrag, jer je sasvim zaboravila bol u šiji, i stala procjenjivati zemlju iza sebe i odmjeravati protivnika. Misli su joj jurile, procjenjujući mogućnosti. Možda koje od zvonaca – no onda bi morala ispustiti svijeću. Ili bi možda mogla računati na to da će joj put osvijetliti usijana prisutnost tog stvorenja?

Ali to stvorenje, kao da joj čita misli, najednom je počelo gubiti sjaj, i u svoje uskovitlano tijelo usisavati mrak kao što spužva upija tintu. Već nakon samo nekoliko sekundi Sabriel ga je još jedva uspijevala razabrati – kao zastrašujuću siluetu, osvijetljenu straga narančastim žarom zapaljenog kartokrilca.

Sabriel se očajnički pokušavala sjetiti svega što zna o slobodnomagijskim elementima i konstrukcijama. Otac ih je rijetko spominjao, a magistrix Greenwood se tom temom pozabavila samo nakratko. Sabriel je znala vezujuće čarolije za dva manja srodnika slobodnomagijskih bića, ali stvorenje pred njom nije bilo ni Margrue ni Stilken. »Samo ti razmišljaj, Abhorsene«, nasmijalo se stvorenje pa opet pošlo prema njoj. »Kakva šteta da ti glava baš ne radi kako treba.« »Zauvijek si je spasio od nemišljenja«, odgovorila mu je Sabriel oprezno. Ta ono je, napokon, zaustavilo kartokrilac u padu, što znači da u njemu negdje možda još ima nekakvog dobra, nekakvog ostatka Moggeta – kad bi to samo uspjela izvući. »Sentiment«, odgovorila je kreatura, i dalje nečujno kližući prema njoj. Ponovno se nasmijala, a onda joj se naglo oslobodila mračna, vitičasta ruka pa pucnula poput biča preko prostora koji ih je dijelio i pljusnula Sabriel po licu. »Uspomena, od koje si sad očišćena«, dodala je, a Sabriel je zateturala natraške, uzmičući pred drugim napadom, pa bljesnula mačem u pokušaju pariranja. Slično srebrnim strelicama čarolija, i sječivo s ugraviranim listinskim znacima zahvatilo je tvar stvorenja, ali je jedina posljedica bila što joj je taj udarac žestoko uzdrmao ruku.

Osim toga je i krvarila iz nosa, točila topli i slani tok, koji ju je pekao za usne ispucale od vjetra. Pokušala se na to ne obazreti, pokušala iskoristiti bol vjerojatno slomljenoga nosa da vrati um na punu radnu brzinu. »Uspomene, mnoge uspomene«, nastavilo je stvorenje. Sad je kružilo oko nje, tjerajući je putem kojim su i došli, natrag prema već napol jenjaloj vatri kartokrilca. A ona će uskoro dogorjeti, pa će ostati samo tama, jer joj se svijeća pretvorila u gvalju ugasloga voska, da bi joj napokon, zaboravljena, ispala iz ruke. »Tisućljeća ropstva, Abhorsene. Okovaše me na podvalu, na podlu izdaju... zarobiše u odvratnom, nepromjenjivom tjelesnom obliku... ali je i to došlo na naplatu, na polaganu naplatu – ne brzu, uopće ne brzu!« Izletjela je vitica, ovaj put vrlo nisko, i pokušala je oboriti s nogu. Sabriel ju je preskočila, ispruženog sječiva, pa se bacila stvorenju prema prsima. Ono se, međutim, treskavo izmaknulo, pa kad je Sabriel pokušala odskočiti, ispružilo nove ruke i uhvatilo je u skoku i privuklo k sebi.

Sputavši joj ruku s mačem uz bok, pojačalo je stisak, sve dok je nije privilo na prsa, s licem samo prst daleko od usključalog tijela u stalnom gibanju – činilo se da iza opne od potpune tame zuji milijardu kukaca.

Druga ju je ruka zgrabila za stražnji dio kacige i prisilila da podigne pogled, tako da mu je ugledala glavu, ravno nad sobom. Bilo je to stvorenje najoskudnije anatomije, i oči su mu bile rupetine, duboke jame bez vidljivog dna. Nije imalo nosa, nego usta koja su to jezivo lice cijepala na dvoje, usta malo rastvorena tako da su otkrivala plamteći modrobijeli žar koji mu je služio umjesto puti.

Sabriel je iz glave izvjetrila sva listinska magija. Mač joj je bio zarobljen, a i zvona isto tako, no sve da i nisu bili, ne bi znala kako da ih primjereno primijeni protiv stvorenja koje nije mrtvo.

Ipak je preko njih preletjela u mislima, u grozničavoj, munjevitoj inventuri svega što bi joj moglo pomoći.

I baš se tada njen izmučeni, potreseni um sjetio prstena. Bio joj je na lijevoj, slobodnoj ruci, hladno srebro na kažiprstu.

Ipak nije znala što da s njim počne – a glava se stvorenja već prigibala prema njoj, vrat mu se rastezao nemoguće u dužinu, sve dok se nije nadvio nad nju kao zmijska glava, otvarajući usta sve šire, postajući sve svjetliji, muzirajući bijelo usijanim iskrama što su joj padale na kacigu i lice, paleći i tkaninu i kožu i ostavljajući sićušne ožiljke nalik tetovaži. Prsten joj je na prstu olabavio.

Instinktivno je skupila ruku i prsten se razlabavio još više, kliznuo joj niz prst, šireći se, rastući, sve dok nije, i ne gledajući, shvatila da ima srebrnu omču široku kao mršava glava stvorenja, a možda i širu. I onda je najednom shvatila i što treba učiniti. »Najprije kopam jedno oko«, reklo je stvorenje, a dah mu je bio vreo kao i iskre što su padale na sve strane, i prljio joj lice trenutnim sunčanim opeklinama. Nagnuo je glavu na stranu i još šire otvorio usta, tako da mu je čeljust ispala iz zgloba.

Sabriel ga je pogledala još jednom i vrlo pažljivo, pa da se zaštiti od strašnog bljeska, čvrsto zakračunala vjeđe, a onda hitnula srebrnu omču i, kako se nadala, nabacila je stvorenju na vrat.

U jednom trenutku, kad je vrelina porasla, a ona osjetila strahovit prijeći bol na oku, Sabriel je pomislila da je promašila. A onda joj je nešto istrglo omču iz ruke i odbacilo je onako kao što ljutiti pecač odbacuje sitnu ribu.

Kad se opet našla na hladnim podnim pločama i otvorila oči, lijevo joj se mutilo, boljelo je i plivalo u suzama, ali je još bilo na svojemu mjestu i još u funkciji.

Shvatila je da je uspjela tom stvorenju prebaciti srebrnu omču preko glave, i sad mu je ona polako klizila niz dug, vijugavi vrat. Prsten se u tom klizanju ponovno stezao, neosjetljiv na očajničke pokušaje stvorenja da ga se otarasi. Stvorenje je sad imalo šest do sedam ruku, izniklih ravno iz ramena, i sve su se one vrpoljile, pokušavajući utjerati prste pod prsten. Njegova kovina, međutim, kao da je bila neprijateljski nastrojena prema njegovoj tvari, kao vruća tava prema ljudskim prstima, jer su prsti prezali pred njim i plesali oko njega, ali ga nisu mogli držati dulje od sekunde.

Uto je počela opadati i tama koja ga je mrljala, slijevajući se niz njegov potporanj koji se izvijao i mlatarao, tako da je iza nje ostajala samo usijana bjelina. Pa ipak se stvorenje i dalje borilo s prstenom, plamteće su se šake oblikovale i preoblikovale, a tijelo izvijalo i okretalo, pa čak i propinjalo, kao da bi moglo zbaciti prsten poput jahača iz sedla.

Napokon je odustalo i okrenulo se prema Sabriel, vrišteći i prašteći. Iz njega su izletjele dvije ruke i posegnule prema Sabrielinu prostrtom tijelu, iz šaka su počele nicati pandže, i dok su se koprcale prema njoj, poput pauka što trčkaraju prema plijenu, orale su u kamenu duboke brazde – no samo da bi se zaustavile na metar, a možda i više razmaka.

»Ne!« zatulilo je stvorenje, i čitavo se njegovo koprcavo, sklupčano tijelo bacilo naprijed, s ispruženim ubilačkim rukama. Pandže je ni ovaj put nisu dosegnule, jer je Sabriel puzala, kotrljala se i odgurivala što dalje od njega.

A onda se srebrni prsten stegnuo još jednom, i onda se iz samog središta tog bijeloplamenog stvorenja izvio strašan krik bola, bijesa i očaja. Ruke su mu se naglo skupile sve do torza, glava je upala u ramena, a čitavo je tijelo potonulo u amorfnu gvalju svjetlucave bjeline, kojoj je samo oko sredine stajala i dalje velika srebrna pruga, na kojoj je rubin svjetlucao kao kap krvi.

Sabriel se zagledala u nj, ne uspijevajući skrenuti pogled, baš kao ni učiniti išta drugo, pa čak ni zaustaviti tečenje iz krvavog nosa, a koje joj je sad prekrilo polovicu lica i brade, a usta joj zalijepilo i zatvorilo osušenom i već zgrušanom krvlju. Činilo joj se da je još ostalo nešto što nije učinila, nešto za što bi se morala pobrinuti.

Nervozno je dopuzala bliže i opazila da su se na prstenu pojavili nekakvi znakovi. Listinski znakovi koji su joj rekli što mora učiniti. Umorno se podigla na koljena i zaprpala po remenu sa zvoncima. Saraneth je bio težak, skoro joj je nadilazio snage, ali ga je ipak uspjela izvući, i onda je kroz vrtaču u koju su upali zazvonio njegov dubok, zapovjednički glas, kao da probija svijetleću, srebrom sputanu masu.

Prsten mu je zabrujao u odgovor pa izlučio kruškoliku kap vlastitog metala, i ona se ohladila i pretvorila u minijaturni Saraneth. Istodobno je i prsten promijenio i boju i konzistenciju. Potekla je rubinska boja i crveno se obojenje raširilo kroz srebro. I sad je prsten već bio zagasit i posve običan, ne više srebrna vrpca, nego ogrlica od crvene kože s minijaturnim srebrnim zvoncem.

Nakon te preobrazbe, bijela je masa uzdrhtala i ponovno bljesnula jasnim sjajem, tako da je Sabriel morala još jednom zakloniti oči. Kad su sjene ponovno srasle, vratila je pogled, i pred njom je bio Mogget, s ogrlicom od crvene kože. Čučao je i držao se kao da se sprema povratiti gvaljicu dlaka.

Ali to nije bila gvaljica dlaka nego srebrni prsten, i rubin je na njemu odražavao Moggetovo unutrašnje svjetlo. Zakotrljao se prema Sabriel, zveckajući preko kamena. Sabriel ga je dohvatila i vratila na prst.

Moggetov je sjaj izblijedio, a zapaljeni se kartokrilac već bio pretvorio u blijedo zažareno ugljevlje, u tužne uspomene i pepeo. Vratila se i tama i zagrnula Sabriel, umotala je zajedno sa svim njezinim bolovima i strahovima. Sjedila je, zanijemila, ne trudeći se čak ni misliti.

Malo je kasnije na rukama položenim u krilo osjetila meki mačji nos, kao i svijeću, vlažnu od Moggetovih usta. »Iz nosa ti još krvari«, rekao je poznat, didaktički glas. »Zapali svijeću, stisni si prstima nos i izvadi nam pokrivače da možemo zaspati. Bome je zahladilo.« »Dobro mi se vratio, Mogget«, prošaptala je Sabriel.

GLAVA TRINAESTA

K

ad su se probudili, ni Sabriel ni Mogget nisu ni spomenuli sinoćnje događaje. Sabriel je, kupajući opasno natekli nos u prst dubokoj vodi iz čuture, otkrila da baš pretjerano ne čezne za prisjećanjem na tu noćnu moru na javi, a Mogget je bio tih, kao da se ispričava. Usprkos svemu što se dogodilo kasnije, kad se oslobodio Moggetov alter ego, ili što li je to već bilo, ipak ih je baš Magget spasio od sigurnog uništenja koje im je nosio vjetar.

Baš kao što je bila i očekivala, zora je u vrtaču donijela ponešto svjetla koje se, s napredovanjem dana, diglo približno do sutonskog intenziteta. Sabriel je mogla čitati i bliske je stvari vidjela sasvim jasno, ali su se druge, daleke dvadeset do trideset metara, stapale s nejasnom mrklinom.

Samo što je sama vrtača bila mnogo veća – promjer joj je iznosio možda stotinu metara, a ne pedeset, koliko je bila procijenila pri propadanju. Čitavo joj je dno bilo popločeno, s kružnim odvodom u sredini, a u strmom je kamenom zidu bilo nekoliko ulaza u tunele – tunele kojima će, shvaćala je, napokon morati krenuti, budući da u vrtači nije bilo vode. A činilo se da ima malo nade i u kišu. Bilo je hladno, ali ni izbliza kao na platou kraj Abhorsenove kuće. Klimu je ublažavala blizina oceana kao i visina koja je lako moguće odgovarala razini mora ili možda bila čak i ispod nje, jer je pri svjetlu dana Sabriel vidjela da je vrtača duboka bar stotinu metara.

Pa ipak, dok se kraj nje bućkala čutura napol puna vode, Sabriel se sasvim zadovoljila time da se lijeno svali na tek blago osmuđenu naprtnjaču i na masnice nanese travne kreme, a na čudne sunčane opekline melem od smradnog lišća tanmarila. Kad je, međutim, riječ o terapiji, nos je bio sasvim druga priča. Nije joj bio slomljen – bio je samo grozan, onako natekao i skoren od osušene krvi, a njegovo bi potpuno čišćenje bilo isuviše bolno.

Mogget je pak, poslije otprilike jednog sata skrušene šutnje, odskakutao u istraživanje, odbivši tvrde kekse i suho meso što mu ih je Sabriel bila ponudila za doručak. Nadala se da će umjesto toga pronaći kakvog štakora ili nešto podjednako ukusno. U izvjesnom joj je smislu bilo jako drago što je otišao. Sjećanje na slobodnomagijsku zvijer što se krila u toj bijeloj mačkici i dalje ju je uznemiravalo.

Pa ipak se, kad se sunce diglo i postalo maleni disk okružen većim krugom ruba vrtače, počela pitati zašto se ne vraća. Podigla se pa odšepesala do tunela koji je bio izabrao, i pritom se podštapala mačem i tiho se jadala, jer joj je svaka masnica javljala gdje se nalazi.

Ali naravno, baš dok je palila svijeću na ulazu u tunel, iza nje se pojavio Mogget. »Mene tražiš?« zamjaukao je nedužno. »A koga bi drugog?« odgovorila je Sabriel. »Jesi li štogod našao? Išta korisno, mislim.

Primjerice vodu.« »Korisno?« zamišljeno je ponovio Mogget, pa protrljao obraz o dvije ispružene prednje noge. »Možda. No svakako zanimljivo. Vodu? Da.«

»Kako daleko?« upitala je Sabriel, i više nego svjesna toga koliko joj masnice ograničavaju pokretnost. »No što znači zanimljivo? Možda opasno?« »Ne baš jako daleko, pođemo li ovim tunelom«, odgovorio je Mogget. »Pred njim stoji mala opasnost – stupica i još nekoliko koještarija, ali ništa što bi ti moglo nauditi. Što se pak tiče onog zanimljivog, to ćeš morati vidjeti sama, Abhorsene.« »Sabriel«, odgovorila je Sabriel mahinalno, jer je baš pokušavala smisliti što dalje. Trebala su joj bar dva dana odmora, ali ne više od toga. Svaki izgubljeni dan prije nego što pronađe očevo materijalno tijelo, mogao je donijeti katastrofu. Naprosto ga je morala uskoro pronaći. Mordikant, Sjenovite ruke, krvne vrane – sve je to i prejasno govorilo da se pred ocem i kćeri ustobočio nekakav strašan neprijatelj. Taj je neprijatelj već zarobio njezinog oca, što znači da je zacijelo vrlo moćan nekromant, ili nekakvo stvorenje Velikih mrtvaca. Možda taj Kerrigor... »Nek uzmem naprtnjaču«, zaključila je pa zaklipsala natrag. Mogget joj se pleo pod noge kao mače, tako da se skoro spotaknula, ali bi joj se uvijek u zadnji čas maknuo s puta. Sabriel je to pripisala neobjašnjivom mačnjaštvu i nije to komentirala.

Baš kako je Mogget i bio obećao, tunel nije bio dug, a hod je bio nenaporan zbog valjano napravljenih stuba i izbrazdanog poda. Jedina je iznimka bio dio na kojem je Sabriel morala točno slijediti mačkicu preko kamenih ploča, kako bi mimoišla lukavo skrivenu propadaljku. Bilo joj je jasno da bi bez Moggetova vodstva sasvim izvjesno u nju i propala.

A tunel su čuvala i magična sredstva. U kutovima su tunela poput moljaca ležale stare čarolije, čekajući da polete na nju, da je okruže i uguše joj moći – no ipak im je nešto obuzdalo prvu reakciju, pa su se ponovno slegle. Sabriel je u nekoliko navrata osjetila sablasni dodir, kao da se pružila nekakva ruka da joj s čela otare listinski znak, a skoro na samom kraju tunela ugledala je dvije stražarske utvare kako se staljuju sa stijenom, i šiljci su njihovih helebardi zasjali na svjetlu njezine svijeće prije nego što su se i one stopile sa stijenom. »Kamo to idemo?« prošaptala je nervozno kad su se vrata pred njima polako odškrinula – bez ikakvog vidljivog pogonskog mehanizma. »U drugu vrtaču«, rekao je Mogget kao da konstatira najnaravniju činjenicu. »Baš je tu Prva krv... ah...« Zagrcnuo se, zasiktao pa prilično jadno prekrojio rečenicu u: »To je zanimljivo.« »Što si mislio...« započela je Sabriel, ali je najednom ušutjela jer su prošli kroz vrata, a magična je sila najednom počela potezati za kosu, za ogrtač, za balčak. Mogget se nakostriješio, a ogrlica se sama od sebe okrenula za pola kruga, tako da su se sad listinski znaci zarobljavanja našli gore i postali čitljivi, jasno ocrtani na koži.

A onda su već bili vani, i stajali su na dnu još jedne vrtače, u preranom smiraju, jer je sunce već bilo prepuzalo preko izrezanog horizonta njezina ruba.

Ta je vrtača bila mnogo šira od prve – promjer joj je mogao iznositi kilometar i pol, a osim toga je bila i dublja – oko dvije stotine metara. Unatoč svojoj veličini, čitava je ta pregolema vrtača bila hermetički odijeljena od gornjih slojeva zraka sjajnom, paučinasto tankom mrežom, koja kao da se stapala s rubnim zidom na otprilike četvrtini puta od površine. Odavalo ju je svjetlo, no Sabriel je ipak morala pogledati kroz durbin da bi jasno razabrala nježni romboidni uzorak. Doimala se krhkom,

ali je nekoliko osušenih ptičjih strvina upućivalo na popriličnu čvrstoću. Sabriel je naslutila da su se nesretne ptice sunovratile u mrežu, pogleda pohlepno zapiljena u hranu ispod nje.

U samoj je pak vrtači bilo podosta raslinja, pa makar i ne bilo nimalo zanosno – bila su to uglavnom kržljava stabla i deformirano grmlje. Ipak je Sabriel za stabla mogla odvojiti tek malo zanimanja, zato što su između svih tih razbacanih krpica zelenila bile popločane zone – i na svakoj je od njih počivao brod.

Bilo je to četrnaest jednojarbolnih barkača, velikih čamaca bez palube, a crna su im jedra bila razapeta kao da žele uhvatiti nepostojeći vjetar, i vesla postavljena da se pohrvu s izmaštanom plimom. Vijale su mnoge zastave i plamence, i svi su oni mlohavo visjeli uz jarbole i snast, ali ih Sabriel nije morala vidjeti razvijene da bi shvatila kakav čudan teret ti brodovi nose. Ona je za ovo mjesto već bila čula, baš kao i sva druga djeca u sjevernim dijelovima Ancelstierrea, uz Staro Kraljevstvo. Oko te čudne luke isplele su se stotine priča o blagu, priče pune pustolovina i romantike. »Pogrebni brodovi«, rekla je Sabriel. »Kraljevski brodovi.« Za to je imala i potvrdu, jer su zarobljujuće čarolije bile upletene i u sam prah o koji je otrla noge na izlazu iz tunela, čarolije konačne smrti kakve je mogao postaviti samo jedan Abhorsen. Nikad nijedan nekromant neće dići nijednog od tih drevnih vladara Staroga Kraljevstva. »Slavno grobište prvih... ckkk... kraljeva i kraljica Staroga Kraljevstva«, izgovorio je uz malo muke Mogget. Zaplesao je Sabriel oko nogu, pa se uspravio na stražnje šape i napravio nekoliko širokih gesti, kao nekakav cirkuski impresario u bijelom krznu. A onda je napokon jurnuo među stabla. »Idemo – tamo je izvor, izvor, izvor!« zakoledao je skačući gore-dolje u ritmu vlastitih riječi.

Sabriel je krenula za njim, ali sporijim korakom, sve vrteći glavom i pitajući se zbog čega je Mogget tako veseo. Bila je izubijana, umorna i deprimirana, uzdrmana onim slobodnomagijskim čudovištem i tužna zbog kartokrilca. Na putu su prema vrelu prošli kraj dva broda. Mogget ju je u veselom plesu proveo oko oba, u divljem oplovljenju sastavljenom od vrtnje, skokova i skakutanja, ali su im bokovi bili previsoki da bi mogla zaviriti unutra, a nije joj se ni veralo uz veslo. Nije ni zastala da pogleda pulene – impozantne ljude, od kojih je jedan imao četrdeset i koju, a drugi bio nešto stariji. Obojica su bila bradata, imala isti zapovjednički pogled i nosila oklop sličan Sabrielinom, teško optočen medaljonima, lancima i drugim uresima. Obojica su u desnici držala mač, a u ljevici svitak, zavijen prema unutra – heraldički prikaz Listine.

Treći je brod bio drukčiji. Bio je kraći i manje kićen, a jarbol mu je bio gol i bez crnih jedara.

Iz bokova mu nisu nicala vesla, a kad je Sabriel stigla do izvora što mu je ležao pod krmom, među platicama je otkrila nezašuperene sljubnice i shvatila da je brod nedovršen.

Ponukana radoznalošću, spustila je naprtnjaču kraj barice žuborne vode i obišla pramac. I on je bio drukčiji, jer je pulena bio mladić – i to gol, izrezbaren savršeno detaljno.

Sabriel je malo porumenila jer je pulena bila savršeno vjerna, kao da se mladić iz puti preobrazio u drvo, a njezini se jedini dotadašnji susret s golim muškarcima svodio na medicinski presjek iz udžbenika biologije. Mišići su mu bili čvrsti i lijepo oblikovani, a kosa kratka i zakovrčana tik uz glavu. Njegove šake, lijepe i otmjene, bile su malo podignute, kao da žele odbiti nekakvo zlo.

Među detalje je spadao i obrezani penis, na koji je Sabriel bacila zbunjeni pogled prije nego što ga je vratila na mladićevo lice. Nije baš bio lijep, ali nije bio ni odbojan. Na licu mu je bio

odgovoran izraz, no i izraz zgranutosti čovjeka kojega su izdali, i to je baš taj čas shvatio. Bilo je tu i straha, ali i nešto nalik na mržnju. Kao da je bio pobjesnio, i to ne malo. Taj ju je izraz zabrinuo, jer joj se učinio i preljudski da bi mogao biti plodom umijeća rezbara, pa ma koliko da bio nadaren. »Previše vjeran«, promrmljala je Sabriel pa uzmaknula od pulene, a ruka joj je pala na balčak, dok su joj sva magijska osjetila vrebala na sve strane, u traganju za stupicom i obmanom.

Nije bilo nikakve stupice, no Sabriel je ipak u toj puleni i oko nje osjetila nešto. Bio je to osjećaj sličan onom što prati Mrtvaca koji se vratio, pa ipak nije bio isti. Bio je to sitni dojam za koji nije znala kamo da ga smjesti.

Sabriel ga je pokušala prepoznati, dok je tako opet prelazila pogledom preko pulene, pažljivo je istražujući iz svih kutova. Tijelo se tog muškarca sad pretvorilo u intelektualni problem, i zato ga je pogledala bez nelagode, pažljivo mu proučila prste, nokte i kožu, i opazila kako su savršeno izrezbareni, sve do sićušnih brazgotina na šakama, nastalim zbog vježbi s mačem i bodežom. Osim toga je i na čelu imao blijedi znak listinskog krštenja, a na vjeđama blijede tragove žilica.

Taj ju je pregled doveo do sigurnosti u onom što je opazila, ali se još nećkala glede toga što treba poduzeti, pa je pošla potražiti Moggeta. To ne znači da je polagala baš veliku nadu u savjet i odgovore s njegove strane, s obzirom na njegovu trenutnu sklonost da se ponaša kao prilično budalasto mače – iako je to možda bila samo reakcija na kratko iskustvo ponovnog življenja u obliku slobodnomagijske zvijeri, a što je bilo nešto što mu se možda nije dogodilo već tisućljećima. Mačje mu je obličje vjerojatno donijelo dobrodošlo olakšanje.

A zapravo se od njega nije mogao dobiti baš nikakav savjet. Sabriel ga je našla usnulog u cvjetnom polju kraj vrela, a rep i pojastučene šape trzale su mu se u snu, dok je sanjao miševe kako plešu. Sabriel je pogledala slamnatožute cvjetove, pa jedan i pomirisala, počešala Moggeta iza uha, pa se vratila puleni. Cvijeće je bilo mačji balzam, što je objašnjavalo i Moggetovo ranije raspoloženje i sadašnju pospanost. Morala je sama odlučiti. »Tako, dakle«, rekla je obraćajući se puleni kao advokat pred sudom. »Ti si žrtva nekakve slobodnomagijske čarolije i nekromantskih smicalica. Tvoj je duh sada ni u Životu ni u Smrti, nego negdje između. Mogla bih sad priječi u Smrt, i tu bih te, uvjerena sam, našla negdje uz granicu – ali bih pritom našla i mnogo nevolje. Nevolje s kojima se u svom sadašnjem jadnom stanju ne bih mogla nositi. I što da onda radim? Što bi tata... Abhorsen... ili bilo koji drugi Abhorsen... učinio na mojemu mjestu?«

Razmišljala je o tome neko vrijeme, koračajući amo-tamo, na trenutak zaboravivši na bubotke. To joj je posljednje pitanje posve razjasnilo njezinu dužnost. Bila je sigurna da će otac osloboditi tog čovjeka. To je radio u životu, zbog toga je i živio. Jer dužnost je Abhorsena bila uklanjanje posljedica neprirodne nekromancije i slobodnomagijskih čarolija.

Dalje od toga nije razmišljala, vjerojatno zbog nepromišljenog njušenja mačjega balzama. Čak nije ni pomislila na to da bi njezin otac vjerojatno pričekao da obnovi snage – vjerojatno do sutra. Na koncu konca, taj je mladić stajao tako zatočen već mnogo godina, s fizičkim tijelom pretvorenim u drvo, i duhom nekako zarobljenim u Smrti. Za njega tih nekoliko dana ne bi značilo ništa. Jedan Abhorsen nije dužan smjesta preuzeti svaku zadaću koja se preda nj postavi...

Ipak je sada, po prvi put otkako je prošla kroza Zid, Sabriel osjetila da se našla pred jasno ocrtanim problemom koji je valjalo riješiti. Bila je to nepravda koju je trebalo ispraviti, a za što joj

je trebalo samo nekoliko minuta na samoj granici Smrti.

Ipak je u njoj još bilo ostalo malo opreza, pa je prišla Moggetu i usnulu mačku položila pod noge pulene. Nadala se da će se probuditi ako im zaprijeti ikakva fizička opasnost – što zapravo, s obzirom na sva osiguranja u vrtači, baš i nije bilo vjerojatno. Tu su postojale čak i barijere koje su otežavale prelaz u Smrt, a još više nečemu mrtvom da se s njom vrati u svijet živih. Sve u svemu, mjesto se činilo upravo idealnim za jedno malo spašavanje.

Još je jednom provjerila zvonca, prešla rukom preko uglačanog drveta drški, osjetila njihove unutrašnje glasove koji su žudno čekali da se oslobode. Ovaj put je iz kožnate futrole oslobodila Rannu. Bilo je to najneupadljivije od svih zvonaca, i već je sama njegova narav uljuljkivala slušatelje, zavodeći ih u san i nepažnju.

O nju se, poput sumnjičavih prstiju, očešalo premišljanje, ali se na nj oglušila. Osjećala je samopouzdanje, spremnost da krene u tu doista malenu šetnju kroz Smrt, uvelike zaštićena sigurnosnim mehanizmima te kraljevske nekropole. I tako je s mačem u jednoj i zvoncem u drugoj ruci prešla u Smrt.

Udarila

ju je studen, i neumoljiva struja, ali je ostala stajati na mjestu, još u leđima osjećajući toplinu Života. Bila je to sama granica između dva kraljevstva, odakle bi se u normalnim prilikama trebala samo baciti dalje. Ovaj se put, međutim, ukopala nogama protiv struje, a neprekinuti joj je slabašni doticaj sa Životom poslužio kao sidro koje će je zadržati nasuprot vodama Smrti.

Sve je bilo mirno, čula je samo stalno klokotanje vode oko nogu i daleku lomljavu na Prvim vratima. Ništa se nije ni pomaknulo, nikakve se sjene nisu podigle u sivom svjetlu. Sabriel se oprezno oslonila na svoj osjećaj smrti da ispipa sve što bi moglo vrebati, da osjeti slabašnu iskru zarobljenog, no živog mladićevog duha. U Životu mu je bila tjelesno bliska, pa bi mu ovdje trebala biti bliska u duhu.

Bilo je tu nečega, no činilo se da je dalje u Smrti no što je očekivala. Pokušala je to razabrati škiljenjem u to neobično sivilo u kojem je bilo nemoguće procijeniti udaljenost, ali se baš ništa nije vidjelo. Sve što je tu moglo biti skrivalo se pod površinom vode.

Sabriel je zastala, pa krenula prema tome, pažljivo si opipavajući put, provjeravajući svaki korak, pazeći na struju koja ju je hvatala za noge. Au svemu je tome bilo nešto nedvojbeno čudno.

Osjećala je to vrlo jako – zacijelo je to bio taj zarobljeni duh. Oglušila se na sitan glasić u dubini svijesti koji joj je govorio da je riječ o silno domišljatom mrtvom stvorenju, dovoljno snažnom da se održava protiv jurnjave rijeke...

Pa ipak, kad se našla na svega nekoliko koraka od toga, Sabriel je pustila Rannu da se oglasi – bio je to prigušen, sanjiv zvon koji je pronio zijevanje, uzdah, glavu koja pada, otežale vjeđe – poziv na spavanje.

Ako je tu i bilo mrtvog stvorenja, razmišljala je Sabriel, dosad se već moralo umiriti. Odložila je mač i zvonce, polako zauzela dobar položaj, pa pružila ruke u vodu.

Ruke su joj dotakle nešto tvrdo i hladno kao led, nešto potpuno neprepoznatljivo. Prenula se i povukla ruke, no onda ih ponovno pružila, sve dok joj nisu naišle na nešto što je sasvim očito bilo rame. Krenula je za njim do glave i opipala mu lice. Ponekad je duh jako malo sličan fizičkom tijelu, a ponekad se i živi duhovi, ako provedu previše vremena u Smrti, sasvim iskrive, no ovaj je sasvim očito bio čisti analog puleni. A ovaj je osim toga bio i živ, na neki način začahuren i zaštićen od

Smrti, onako kako se živo tijelo sačuvalo u drvetu.

Uhvatila je to duhovno tijelo ispod pazuha i povukla. Ono se izdiglo iz vode poput kita-ubojice, do bljedila bijelo i kruto kao kip. Sabriel je zateturala prema naprijed, a rijeka, žudna da je zgrabi, obavila joj je noge lukavim vrtlozima – ipak se čvrsto osovila prije nego što su je mogli povući i srušiti.

Malo je promijenila zahvat i počela vući duhovno tijelo prema Životu. Bio je to posao težak iznad svih očekivanja. Struja je bila daleko prejaka za područje s ove strane Prvih vrata, a kristalizirani duh – ili što li je već bio – bio je mnogo, mnogo teži no što bi to duh trebao biti.

Budući da joj je skoro sva koncentracija bila usmjerena na održavanje na nogama i napredovanje u pravom smjeru, zamalo da nije ni opazila nagli prekid šuma koji je popratio prolazak nečega kroz Prva vrata. Posljednjih se, međutim, dana bila naučila oprezu, pa je njezine svjesne strahove oklopio podsvjesni oprez.

Ovako je to začula, a kad je pažljivo oslušnula, uhvatila je i tiho pljuskanje nečega što je napol šljapkalo, a napol puzalo, gibajući se što je tiše moguće protiv struje. I prema njoj. Nešto se mrtvo nadalo da će je zaskočiti.

Očito su neki pozivi na uzbunu i u pomoć prošli i kroz Prva vrata, i to nešto što se sada šuljalo prema njoj tim se pozivima odazvalo. U sebi je opsovala i sebe i vlastitu glupost, pa spustila pogled na svoje duhovno breme. I naravno, jedva uspjela razabrati sasvim tanku crnu crtu, tanku poput pamučnoga konca, što mu je s ruke tekla u vodu – a odatle u dublje, tamnije predjele Smrti. Nije to bila upravljačka nit, nego nit koja je nekog dalekog adepta trebala upozoriti da se duh pomaknuo. Na svu sreću, zvonjava je Ranne usporila širenje poruke, no je li bila dovoljno blizu Životu...

Malo je povećala brzinu, ali ne previše, pretvarajući se da nije opazila lovca. No ovaj kao da se prilično nećkao da joj priđe.

Sad je Sabriel još malo ubrzala korak, crpeći snagu iz adrenalina i napetosti. Ako to nešto nasrne na nju, morat će ispustiti duha – i onda će ga ovaj zauvijek odnijeti. A magija koja je sačuvala duh tu na samoj granici, vjerojatno ne bi prevladala kad bi prošao kroz Prva vrata. A ako se to dogodi, pomislila je Sabriel, onda sam napravila umorstvo a ne ga spasila. Četiri koraka do Života – pa još samo tri. Ono nešto joj se primicalo – sad ga je Sabriel i vidjela, poleglo u vodi, kako i dalje puže, no sad već brže. Bila je očito riječ o stanovniku Trećih ili čak i nekih kasnijih Vrata, jer nije mogla prepoznati što je to nekad bilo. Sad se doimalo nekakvim križancem između krmače i kolutićavog crva, a gibalo se u nizovima protrka i valovitih izvijanja.

Dva koraka. Sabriel je još jednom promijenila zahvat, pa lijevom rukom sasvim obavila duhova prsa i, balansirajući teret na lijevom boku, oslobodila desnicu, ali ipak i dalje nije mogla potegnuti mač niti izvaditi zvonca.

Ono nešto nalik krmači počelo je roktati i psikati, pa pojurilo u jurišni, uronjeni galop. Dugačke su mu, žuto skorene kljove sjekle vodu, a za njima se talasalo dugo tijelo.

Sabriel je napravila još jedan korak natrag, pa bacila i sebe i svoj dragocjeni teret strmoglavce u Život, skupivši svu snagu volje da ih protjera kroz zaštitne mehanizme vrtače. Na trenutak se činilo da će ih ti mehanizmi uspjeti odbiti, no onda su već prošli kao igla kroz gumenu opnu.

Za njom je prošlo i prodorno skvičanje, ali ništa više od toga. Sabriel se našla prostrta potrbuške i praznih ruku, dok su se na njoj drobili kristali leda otpadajući joj s mrazom pokrivenog

tijela. Okrenula je glavu i susrela Moggetov pogled. On se na trenutak zapiljio u nju, no onda zatvorio oči i vratio se u san.

Sabriel se prevrnula i ustala na noge, i to sasvim, sasvim polako. Svi su se bolovi vratili, i sad se pitala zašto se tako brzopleto upustila u to ludo smiono djelo spašavanja. Pa ipak je uspjela. Duh tog čovjeka vratio se gdje mu je mjesto, natrag u život.

Ili je bar tako mislila sve dok nije pogledala pulenu. Izvana se nije promijenila baš nimalo, iako je Sabriel sad u njoj osjećala živi duh. Zbunjeno joj je dotakla nepomično lice, i prsti su joj pošli za godovima. »Poljubac«, rekao je Mogget snenim glasom. »A zapravo bi i dah bio dovoljan. Ali jednoga dana, pretpostavljam, moraš početi nekoga ljubiti.« Sabriel je pogledala mačka, pa se upitala je li to najnoviji simptom ludila izazvanog mačjim balzamom. Mogget je, međutim, izgledao sasvim trijezno i držao se vrlo ozbiljno. »Dah?« upitala je. Nije joj se ljubilo nikakvog drvenog muškarca. Bio je prilično zgodan, no izgled često vara. Poljubac bi bio presmion. Mogao bi ga zapamtiti pa onda zaključiti koješta. »Ovako nekako?« Duboko je udahnula, povila se prema njemu, izdahnula nekoliko palaca od njegova nosa i usta, pa odstupila da vidi što će se dogoditi – ako se uopće i dogodi.

Kao što se i nije. »Mačji balzam!« uskliknula je Sabriel i pogledala Moggeta. »Nisi smio...« Prekinuo ju je sitan zvuk. Sitan, hripav zvuk koji nije došao od Moggeta. Pulena je disala, i zrak joj je zviždao između izrezbarenih drvenih usana kao da izlazi iz prastarog, dugo već nerabljenog mijeha.

Disanje se pojačalo, a s njim je kroz izrezbareni kip potekla boja, pa je mutno drvo počelo uzmicati pred sjajnom puti. Mladić se nakašljao, i izrezbarena su prsa dobila gipkost, pa se najednom počela dizati i spuštati jer je počeo dahtati kao sprinter kad vraća dah.

Oči su mu se otvorile i susrele Sabrieline. Bile su to lijepe sive oči, ali tupe i neizoštrene. Kao da je nije ni vidio. Šake su mu se skupljale i širile, a noge pomicale kao da trči na mjestu. Napokon su mu se leđa sljuštila s pramca. Napravio je jedan korak i pao joj u naručje.

Hitro ga je spustila na tlo, itekako svjesna činjenice da se grli s golim mladićem – i to u okolnostima poprilično drukčijim od onih u različitim scenarijima što ih je u školi smišljala s prijateljicama, i o njima slušala s prizemnijim i povlaštenijim vanjskim učenicama. »Hvala ti«, rekao je mladić skoro pripitim glasom, a riječi su mu bile strašno sfufljane. I sad kao da je po prvi put izoštrio pogled na njoj – ili njezinu plaštu – jer je dodao: »Abhorsene.« A onda je zaspao, izvivši kutove usana, a namrštenost se rasplinula. I sad se doimao mlađim nego što je bio dok je još bio pulena s uvijek istim izrazom na licu.

Sabriel ga je pogledala i pokušala se ne obazrijeti na neobično nježne osjećaje provrle ni od kuda. Osjećaje slične onima koji su je bili natjerali da u život vrati Jacinthinog zeca. »Mislim da bih ga trebala pokriti dekom«, rekla je oklijevajući, pa se upitala što ju je to bilo toliko obuzelo da je svojim ionako već zbunjujućim i teškim prilikama dodala još i tu komplikaciju.

Pretpostavljala je da će ga u najmanju ruku morati dovesti do sigurnosti i civilizacije – ako nešto takvo uopće i postoji.

»Ako želiš i dalje piljiti u njega, mogu ti i ja donijeti pokrivač«, rekao je Mogget prepredeno, pa joj se u senzualnoj pavani opleo oko gležanj a.

Sabriel je shvatila da zaista pilji pa je skrenula pogled. »Ne treba, sama ću ga donijeti. I rezervnu košulju. A i hlače bi mu, ako se malo preprave, mogle pristajati – otprilike smo jednake visine. Daj ga malo pričuvaj, Mogget. Vraćam se za sekundu.« Mogget ju je ispratio pogledom pa se onda opet okrenuo usnulom mladiću. Nečujno mu se došuljao, pa mu ružičastim jezikom dotaknuo listinski znak na čelu. Znak je planuo, ali se Mogget nije ni trznuo sve dok nije opet potamnio. »Dakle tako«, promrmljao je Mogget, pa presavio jezik i okušao mu okus. To kao da ga je pomalo iznenadilo i nemalo naljutilo. Još je jednom okušao znak i s gnušanjem zavrtio glavom, a minijaturni je Saraneth u njegovoj ogrlici sitno zazvonio, ali ne kao da nešto slavi.

GLAVA ČETRNAESTA

S

iva se magla uvijala uvis, oplitala ga kao grabljiva puzavica, hvatala ga za ruke i noge, imobilizirala ga i davila, nemilosrdna. Tako mu je čvrsto obrasla tijelo da mu više nije ostavila nikakvu mogućnost bijega, tako čvrsta da mu se više nisu mogli pomaknuti čak ni mišići pod kožom, a vjeđe ni trepnuti. A vidjeti su se mogle još samo mrlje tamnijeg sivila, koje su mu prelazile preko vidnog polja poput vjetrom nošene žabokrečine preko smradne bare.

A onda, najednom, u žestokom crvenom svjetlu, posvud je prasnuo bol, sunuo mu iz nožnih prstiju u glavu, pa se vratio. Siva se magla počela razilaziti, pokretljivost vraćati. Nigdje više sivih pjega, nego samo zamućene boje, što su se polako okretale i izoštravale. Žena, gledala ga je odozgo, mlada žena, naoružana i oklopljena, a njezino lice... izubijano. Ne, ne žena. Abhorsen, zato što je nosila dolamicu i zvonca. Ali je bila premlada, nije to bio nijedan njemu poznat Abhorsen i nitko iz te obitelji... »Hvala ti«, rekao je, a riječi su iz njeg izašle kao miš iz prašnjave smočnice. »Abhorsene.« A onda je izgubio svijest, i tijelo mu je rado poletjelo ususret dobrodošlom, pravom snu, pravoj nesvjesnosti i odmoru koji vraća duševno zdravlje.

Probudio se pod dekom i na trenutak osjetio paniku zbog debele sive vune pritisnute na oči i usta. Pohrvao se s njom, odbacio je uz silovit izdah, no onda se opustio kad je na licu osjetio svjež zrak kao i sumračno svjetlo što se cijedilo iz visina. Podigao je pogled i po rumenkastoj boji zaključio da je tek nedavno svanulo. Vrtača ga je na nekoliko trenutaka zbunila – onako dezorijentiran, bio je pomalo ošamućen i osjećao se glupo, no onda je pogledao na visoko jarbolje posvuda oko sebe i na crna jedra i nedovršen brod u blizini. »Svetorupa«, promrmljao je u bradu i namrštio se. Sad je se sjećao. No što on tu radi? Potpuno gol ispod grube kamperske deke?

Uspravio se i protresao glavom. Boljela ga je, a u sljepoočicama je bubnjalo, očito zbog djelovanja teškog mamurluka koji ga je udario u glavu poput opsadnoga ovna. Ipak je bio siguran da se nije bio napio. Zadnje čega se sjećao bilo je kako silazi niza stube. Rogir ga je bio zamolio... ne... posljednje je bila leteća slika blijedog, zabrinutog lica, krvavog i natučenog, s crnom kosom što poput resa visi ispod kacige. Tamnomodri plašt s izvezenim srebrnim ključevima. Abhorsen. »Umiva se na izvoru«, rekao je tihi glas prekinuvši ga u posustalom prisjećanju. »Ustala je prije sunca. Čistoća je nešto prekrasno.« Učinilo mu se da taj glas ne pripada ničem vidljivom sve dok nije pogledao obližnji brod. Na pramcu je bila velika, trokutasta rupa na mjestu na kojem bi trebala stajati pulena, i u toj je rupi sklupčana ležala bijela mačka, i gledala ga neprirodno oštrim pogledom svojih zelenih očiju. »Što si ti?« upitao je mladić, a oči su mu oprezno bljesnule sad amo sad tamo, u potrazi za oružjem. U blizini je stajala samo hrpa odjeće, i na njoj su bili košulja, hlače i nešto donjeg rublja, no sve je bilo pritisnuto povelikim kamenom. Ruka mu je puznula prema njemu.

»Nemoj se ničega bojati«, rekla mu je mačka. »Ja sam vjerni sluga Abhorsenov. Inače se zovem Mogget. Zasad.« Šaka mu se stegla oko kamena, ali ga nije podigao. U zatupjeli su mu um polako dokapavale uspomene, privučene kao željezna zrnca magnetom. Među njima su bila i sjećanja na razne Abhorsene – sjećanja koja su mu davala naslutiti što je to mačkoliko stvorenje zapravo. »Kad smo se zadnji put sreli, bio si veći«, poslužio se blefom da provjeri slutnju. »Zar smo se sreli?« odgovorio je Mogget i zijevnuo. »O, nebesa. Ne mogu se sjetiti. Kako si se onda zvao?« Dobro pitanje, pomislio je mladić. A toga se nije mogao sjetiti. U općim je crtama znao tko je i što je, ali mu je ime izmicalo. Druga su imena došla lako, baš kao i bljeskovi sjećanja na ono što je smatrao svojom neposrednom prošlošću. Kad su mu došla, zagunđao je i napravio grimasu, pa od bola i bijesa stisnuo šake. »Neobično ime«, prokomentirao je Mogget. »To mi gunđanje više sliči na nekakvo medvjeđe ime. Imaš li što protiv da te zovem Suhozlat?« »Kako!« uskliknuo je mladić uvrijeđeno. »Pa to je ime za budalaše! Kako se usuđuješ...« »Ta zar ti je neprimjereno?« prekinuo ga je Mogget hladno. »Sjećaš se što si učinio?« Mladić je ušutio jer se najednom sjetio, iako nije znao zašto je to učinio niti kakve su posljedice uslijedile. Osim toga se sjetio da s obzirom na sve to nema baš nikakva smisla pokušavati se prisjetiti svog imena. Jer ga više nije bio dostojan. »Da, sjećam se«, prošaptao je. »Možeš me zvati Suhozlat. Ali ja ću tebe zvati... « Zagrcnuo se, što ga je iznenadilo, pa pokušao još jednom. »Ne smiješ ga izgovoriti«, rekao je Mogget. »To je formula povezana s kvarenjem... ali ga ne smijem izgovoriti, niti ikome reći kakva je narav toga niti kako to popraviti. Ni ti o tome nećeš smjeti govoriti, a možda postoje i druga djelovanja. Na mene je sasvim izvjesno djelovalo.« »Shvaćam«, odgovorio je Suhozlat trezveno. Nije više ni pokušao izgovoriti to ime. »Reci mi, tko vlada Kraljevstvom?« »Nitko«, odgovorio je Mogget. »Tko je onda regent? To je onda...« »Ne. Nema ni regenta. Nitko ne kraljuje. Nitko ne vlada. U početku je bilo regentstvo, ali je propalo... uz vanjsku pomoć.« »Kako to misliš u početku?« upitao je Suhozlat. »Što se zapravo dogodilo? Gdje sam to bio?« »Regentstvo je trajalo sto osamdeset godina«, obavijestio ga je Mogget nesmiljeno. »U posljednjih je deset prevladalo bezvlašće, ublažno tek s ono malo što su malobrojni preostali lojalisti mogli učiniti. A ti si, dečko moj, posljednje dvije stotine godina resio fasadu tog broda kao kvrga drveta.« »A moji?« »Svi mrtvi i iza Posljednjih vrata, osim jednog, koji bi to trebao biti. Znaš na koga mislim.« Te novosti kao da su Suhozlata na trenutak vratile u njegovo drveno stanje. Sjedio je sleđen, i samo je lagano gibanje njegovih prsiju pokazivalo da nastavlja živjeti. A onda su mu iz očiju potekle

suze, a glava mu je polako pala u iskrenute dlanove.

Mogget je sve to gledao bez sućuti, i to sve dok se mladiću leđa nisu prestala nadimati, a oštri se udisaji između jecaja smirili. »Nema baš nikakva smisla nad tim plakati«, rekao je mačak oštro. »I previše je ljudi izginulo pokušavajući dovesti stvari u red. Samo su u ovom stoljeću pala četiri Abhorsena u pokušaju da se ogledaju s Mrtvima, slomljenim kamenjem i... onim prvim problemom. A moj trenutni Abhorsen zacijelo zna i nešto bolje nego sjest i plakat. Budi od nekakve koristi i pomozi joj.« »Zar mogu?« upitao je Suhozlat sumornim glasom, pa dekom otro oči. »A zašto ne?« frknuo je Mogget. »Za početak se obuci. Tu na brodu i za tebe ima ponečeg.

Mačeva i tome slično.« »Ali ja nisam dostojan da isučem kraljevski...« »Učini onako kako sam ti rekao«, rekao je Mogget odlučnim glasom. »Počni na sebe gledati kao na Abhorsenu zaprisegnutu desnu ruku, ako ti je tako lakše, iako je u današnje doba zdrav razum važniji od časti.« »No dobro«, promrmljao je Suhozlat smjerno. Ustao je i obukao donje rublje i košulju, ali preko silno mišićavih bedara nikako nije uspio navući i hlače. »Tamo su u jednom sanduku kilt i dokoljenice«, rekao je Mogget nakon što se nagledao Suhozlata kako skakuće na jednoj nozi, dok mu se druga zaglavila u pretjesnoj koži.

Suhozlat je kimnuo glavom, oslobodio se hlača i uspentrao se kroz rupu, trudeći se ostati što je moguće dalje od Moggeta. Na pola je puta zastao i rukama se uhvatio za obje strane otvora. »Nećeš joj reći?« upitao je. »Reći kome? Reći što?« »Abhorsenu. Molim te, učinit ću sve što je u mojoj moći da joj pomognem. Ali ono nije bilo namjerno. Hoću reći, moj dio u toj priči. Molim te, nemoj joj reći...« »Poštedi me preklinjanja«, odgovorio je Mogget ojađenim tonom. »Ja joj to ne smijem reći. Ti joj to ne smiješ reći. Iskvarenost je raširena i prokletstvo prilično neselektivno. Požuri – brzo će se vratiti. A ostatak ču ti naše trenutne sage ispričati dok se budeš odijevao.« Sabriel se vratila s izvora. Osjećala se zdravije, čišće i veselije. Dobro je spavala, a jutarnje je umivanje spralo krv. Masnice, otekline i opekline dobro su reagirale na travarsku terapiju. Sve u svemu, osjećala se otprilike osamdeset posto normalnom, a ne kao prije samo deset posto funkcionalnom, i sad je jedva čekala priliku da joj, osim sarkastičnog Moggeta, za doručkom društvo pravi još netko. Što ne znači da je Mogget bio beskorisan, jer je primjerice znao čuvati onesviještene i usnule ljude. On ju je osim toga uvjeravao da je na onom mladiću, bivšoj puleni, provjerio listinski znak, te otkrio da je neokaljan slobodnom magijom i nekromantijom.

Očekivala je da još spava, i zato je osjetila laganu drhtavicu iznenađenja i napetosti kad je kraj pramca ugledala uspravni muški lik okrenut na drugu stranu. Na trenutak joj se ruka trznula prema maču, a onda je u blizini ugledala Moggeta, nestabilno prebačenog preko ograde broda.

Nervozno mu je prišla, jer joj je radoznalost ublažio oprez prema neznancima. Odjeven se doimao nekako drukčije. Bio je nekako stariji i pomalo zastrašujući, napose zato što je prezreo njezinu priprostu odjeću u korist crvenoga kilta sa zlatnim prugama, sa sukladnim zlatnim

dokoljenicama sa zlatnim prugama, koje su se gubile u zavrnutim visokim čizmama od crvenkastosmeđeg antilopa. Ipak je nosio njezinu košulju, i baš se spremao na se staviti tijesni haljetak od crvene kože. Haljetak je imao odvojive rukave koji su se spajali uzicom, i oni su mu sada, po svemu sudeći, zadavali muke. Dva su mu mača stajala u otvorenim tokama uz bedrice, i ubodni su im šiljci blistali vireći desetak centimetara iz kože. Oko struka je već bio opasan širokim remenom s odgovarajućim gajkama. »Proklete uzice«, rekao je kad se našla na desetak koraka od njega. Bio je to lijep glas, prilično dubok, ali trenutno pun ljutnje i nakostriješen bodljama zlog raspoloženja. »Dobro jutro«, odgovorila je Sabriel.

On se naglo okrenuo, ispustio rukave i skoro se sagnuo da dohvati mačeve, no onda se već oporavio od iznenađenja, pa pokret pretvorio u naklon koji je kulminirao spuštanjem na koljeno. »Dobro ti jutro, gospodarice«, rekao je muklim glasom, oborene glave i jako pazeći da joj ne susretne pogled. Opazila je da je pronašao nekakve naušnice, velike zlatne kolute nespretno progurane kroz probijene ušne resice, što je dokazivala okolnost da su mu bile krvave. Osim njih je vidjela još samo njegovo kovrčavo tjeme. »Nisam ja nikakva gospodarica«, odgovorila je Sabriel i upitala se koje bi načelo etikete od onih s kojima ju je upoznala gospođica Prionte najbolje odgovaralo situaciji. »Ja sam Sabriel.« »Sabriel? Ali ti si Abhorsen«, izgovorio je mladić polako. Baš ne djeluje jako bistro, pomislila je Sabriel i osjetila kako joj tonu nade. Možda razgovor za doručkom i ne bude baš neki. »Ne, Abhorsen je moj otac«, odgovorila je ona i strogo pogledala Moggeta, upozorivši ga tako da se ne plete. »Ja sam mu nekakva privremena zamjena. To je malo komplicirano, pa ću ti kasnije objasniti. A kako se ti zoveš?« On je trenutak oklijevao, pa promrmljao: »Ne mogu se sjetiti, gospodarice. Ali te molim da me zoveš... da me zoveš Suhozlat.« »Suhozlat?« upitala je Sabriel. Zvučalo joj je poznato, ali na trenutak nije znala kamo da ga smjesti. »Suhozlat? Ali to je pelivansko ime, ime za dvorsku ludu. Zašto da te tako zovem?« »Ali ja to i jesam«, odgovorio je on tupo, bez infleksije. »No dobro, nekako te moram zvati«, nastavila je Sabriel. »Suhozlat. Znaš, postoji i tradicija mudrih luda, pa to možda i nije tako loše. A valjda misliš da si luda zato što su te zatočili u puleni – i naravno, u Smrti.« »U Smrti!« uskliknuo je Suhozlat. Podigao je pogled i njegove su sive oči susrele Sabrieline.

Iznenadilo ju je što mu je pogled bio bistar i inteligentan. Možda za njega još ipak ima nade, pomislila je, pa objasnila: »Tvoj se duh uspio, tko zna kako, sačuvati odmah iza granice sa Smrću, a tijelo kao drvena pulena. U tome su očito sudjelovali i nekromancija i slobodna magija. I u oba slučaja vrlo moćna magija. I sad me jako zanima zašto su je primijenili na tebi.« Suhozlat je još jednom skrenuo pogled i Sabriel je osjetila izvjesnu prepredenost ili nelagodu.

Zaključila je da će objašnjenje koje slijedi u najboljem slučaju biti poluistina. »Ne sjećam se baš dobro«, polako je izgovorio. »Iako mi se sve pomalo vraća. Ja sam... bio... gardist. U Kraljevskoj gardi. A onda je netko napao kraljicu... iz zasjede na dnu... na dnu stepenica.

Sjećam se borbe s mačem i listinskom magijom – svi smo mi bili listinski magi, svi mi gardisti.

Mislio sam da je sve sigurno, ali se... dogodila izdaja... i onda... onda sam se našao tu gdje jesam. Ne znam kako.« Sabriel ga je pažljivo slušala, sve se pitajući koliko je od svega toga istina. Pamćenje mu je vjerojatno bilo stradalo, ali je posve moguće da je bio kraljevski gardist. Možda je bacio zaštitni romb... i zato su ga neprijatelji mogli samo zarobiti, ali ne i ubiti. Ali su sasvim sigurno mogli i pričekati dok ne izgubi snagu. I čemu taj bizarni način utamničenja? I, što je najvažnije, kako se ta pulena uspjela naći na najzaštićenijem od svih mjesta?

Odvojila je sva ta pitanja za kasnije istraživanje, i to zato što joj je najednom na um pala druga misao. Ako je on zaista bio kraljevski gardist, onda je kraljica koju je čuvao zacijelo mrtva i zakopana već najmanje dvije stotine godina, a s njom i svi koji su ga poznavali. »Bio si zarobljenik baš podugo vremena«, rekla je blagim glasom, na znajući ni sama kako da mu prenese novosti. »Jesi li... hoću reći, da li si... ovaj, mislim reći da je to bilo prilično dugo vrijeme...« »Dvije stotine godina«, prošaptao je Suhozlat. »Kako mi je rekao tvoj miljenik.« »Tvoja obitelj...« »Nemam ja nikakve obitelji«, odgovorio joj je. Izraz mu je lica bio namješten, nepokretan kao jučer u izrezbarenom drvu. Oprezno je ispružio ruku i izvukao jedan mač, pa ga pružio Sabriel s balčakom prema naprijed. »Služit ću vas, gospodarice, u borbi protiv neprijatelja Kraljevstva.« Sabriel nije prihvatila mač, iako ju je njegova izjava natjerala da refleksno pruži ruku. Ipak je i trenutak razmišljanja bio dovoljan da joj se ispruženi dlan skupi, a ruka joj padne uz bok. Pogledala je Moggeta, koji je sve što se zbiva pratio s neskrivenim zanimanjem. »Mogget, što si mu rekao?« upitala je, a u riječi joj se uplela sumnja. »Ispričao sam mu kakvo je stanje u Kraljevstvu, općenito gledajući«, odgovorio je mačak. »O nedavnim zbivanjima. Manje-više kako smo se ovdje našli. I o tvojoj dužnosti da kao Abhorsen popraviš situaciju.« »O Mordikantu? Sjenovitim rukama? Krvnim vranama? O adeptu Smrti, pa ma tko on bio?« »Ne baš izričito«, odgovorio je Mogget veselim glasom. »Mislio sam da toliko može i sam pretpostaviti.« »Kao što vidiš,« rekla je Sabriel prilično ljutitim glasom, »moj ‘miljenik’ s tobom baš nije bio sasvim iskren. Odrasla sam s druge strane Zida, u Ancelstierreu, i zato sam imala malo pojma o tome što se zapravo zbiva. Kad je riječ o Starom Kraljevstvu, imam goleme rupe u znanju i to u svemu od zemljopisa i povijesti pa do listinske magije. Preda mnom su opaki dušmani, vjerojatno pod vrhovnim zapovjedništvom kojeg od Velikih mrtvaca, nekromantskog adepta. I nisam krenula spasiti Kraljevstvo, nego samo potražiti oca, pravog Abhorsena. I zato ne želim primiti ni tvoju zakletvu ni službu ni išta slično, a napose zato što smo se tek upoznali. Bilo bi mi jako drago da nas otpratiš do prve aproksimacije civilizacije, ali nemam pojma što ću poslije toga raditi. I molim te, ne zaboravi da se zovem Sabriel. Ne gospodarica. Niti Abhorsen. A sad bi, mislim, već bilo vrijeme za doručak.« S tim je riječima otkoračala do svoje naprtnjače, pa izvadila zobene pahuljice i lončić za

kuhanje. Suhozlat se na trenutak zapiljio za njom, no onda se sabrao, prikvačio si mačeve, stavio na sebe bezruki haljetak, privezao rukave za pojas i odšetao do najbliže skupine stabala.

Mogget ga je otpratio i stao promatrati kako skuplja suharke za vatru. »Ona je zaista odrasla u Ancelstierreu«, rekao je mačak. »I zato ne shvaća da je odbijanje tvoje prisege uvreda. A i to što je rekla o vlastitom neznanju čista je istina. To je jedan od razloga zbog kojih joj je potrebna tvoja pomoć.« »Ne sjećam se baš mnogo toga«, rekao je Suhozlat i prilično divlje prelomio granu. »Osim kad je riječ o mojoj najneposrednijoj prošlosti. Sve je drugo kao san. I ne znam više je li to stvarno ili nije, naučeno ili zamišljeno. I nisam se uvrijedio. Moja prisega i tako ne vrijedi mnogo.« »Ali ćeš joj ipak pomoći«, rekao je Mogget. I to nije bilo pitanje. »Ne«, odgovorio je Suhozlat. »Pomoć može nuditi samo jednak sebi ravnom. Ja ću je služiti. To je ono što znam raditi.« Baš kako se Sabriel i pobojala, za doručkom je bilo malo razgovora. Mogget je otišao u potragu za vlastitim doručkom, a Sabriel i Suhozlatu je život otežala okolnost da su imali samo jedan lonac i samo jednu žlicu, pa su tako naizmjence pojeli pola zobene kaše. Ali čak i kad se to uzme u obzir, moglo bi se reći da je Suhozlat bio nekomunikativan. Sabriel mu je htjela postaviti mnoštvo pitanja, ali je njegov standardni odgovor bio: »Žao mi je, ali se ne sjećam«, pa je uskoro morala odustati. »Pretpostavljam da se ne sjećaš ni što bismo trebali učiniti da se izvučemo iz te vrtače«, rekla je već na rubu očaja, i to nakon posebno dugog vremena provedenog u šutnji. To joj se učinilo kao savršen način obraćanja dvanaestogodišnjem nevaljalcu. »Žao mi je, ali ne...« započeo je Suhozlat mahinalno, no onda je zastao, a kutak mu je usana poskočio u trenutnom spazmu zadovoljstva. »Čekaj čas! Da – sad se sjećam! Postoje skrivene stube, sjeverno od broda kralja Janeurla... zapravo se, ovaj ni ne sjećam kraj kojeg...« »Kraj sjevernog su ruba samo četiri broda«, rekla je Sabriel zamišljeno. »Zato ih i neće biti preteško naći. Kakvo ti je pamćenje za ostali zemljopis. Za Kraljevstvo, primjerice?« »Pa ne znam baš«, odgovorio je Suhozlat oprezno i opet oborio glavu. Sabriel ga je pogledala i duboko udahnula da smiri koprcanje jegulje bijesa koja je u njoj polako rasla. Mogla mu je oprostiti na slabom pamćenju – sve se to, napokon, moglo pripisati magičnom zatočenju. Ali to servilno ponašanje koje ga je pratilo činilo joj se izvještačenim. Bio je poput lošega glumca kad igra batlera – ili, još prije, poput čovjeka koji nije glumac, a pokušava oponašati batlera što bolje zna i umije. Ali zašto? »Mogget mi je nacrtao kartu«, rekla je Sabriel, i to više da samu sebe smiri negoli zbog nekakvog stvarnog komuniciranja. »Ali kako je u proteklih tisuću godina iz Abhorsenove kuće očito izbivao samo nekoliko vikenda, onda čak i dvjesto godina stare uspomene...« Sabriel je zastala i ugrizla se za usnu, najednom svjesna toga da je zbog neraspoloženja prema njemu postala kivna. Kad je to izgovorila, on ju je pogledao, ali mu se na licu nije pojavila nikakva reakcija. Kao da je i dalje bio izrezbaren iz drveta. »Htjela sam zapravo reći,« nastavila je oprezno, »da bi mi jako pomogao kad bi mi rekao koji je najbolji put za Belisaere, kao i koji su na tom putu važni orijentiri i lokacije.« Izvadila je kartu iz posebnog džepa na naprtnjači i skinula zaštitno uvošteno platno. Dok je razmotavala kartu, Suhozlat ju je uhvatio za kraj i pritisnuo joj dva kuta kamenjem, dok je Sabriel

svoj kraj učvrstila kutijom od durbina. »Mislim da smo tu negdje«, rekla je pa pošla prstom od Abhorsenove kuće, slijedeći kartokrilčev let od tuda pa do točke malo sjevernije od delte rijeke Ratterlin. »Ne«, rekao je Suhozlat, i glas mu je po prvi put zazvučio odlučno, a prst mu ubo kartu palac sjevernije do Sabrielinog. »To je Svetorupa, eto tu. On je samo pedesetak kilometara od obale i na istoj širini kao i brdo Anarson.« »Jako dobro!« uskliknula je Sabriel, pa se nasmiješila i osjetila kako s nje klizi sav bijes. »Dakle sjećaš se. A sad, koji je najbolji put do Belisaerea i koliko traje?« »Ne znam u kakvom je trenutno stanju, gosp... Sabriel«, odgovorio je Suhozlat. Glas mu je postao tiši, obuzdaniji. »Prema onom što veli Mogget, Kraljevstvo je u stanju bezvlašća. Možda više nema ni gradova ni sela. Ali zato ima razbojnika, mrtvaca, razularene slobodne magije, jezivih stvorenja...« »Ako pustimo sve to,« upitala ga je Sabriel, »kojim si ti putem inače išao?« »Krenuli smo od Nestowea, ribarskog sela, eto tu«, odgovorio je Suhozlat pa pokazao na obalu istočno od Holehallowa. » Jahali smo na sjever Obalnom cestom, i mijenjali konje na poštanskim postajama. Četiri dana do Callibe, pa odmor. Zatim putom kroz unutrašnjost sve do Oncetova prijevoja, sve u svemu šest dana do Aundena. Dan odmora u Aundenu, zatim još četiri dana do Orxhyrea. Odatle još imamo jedan dan ako prijeđemo preko gaza, odnosno dva dana jahanja, do Zapadnih vrata Belisaerea.« »Čak i bez dana odmora, to bi bilo osamnaest dana jahanja, ili najmanje šest tjedana pješice. To je predugo. Zar ne postoji nikakav drugi način?« »Brodom ili brodicom iz Nestowea«, umiješao se Mogget, koji se došuljao iza Sabriel, pa sad čvrsto položio šapu na kartu. »Ukoliko ga uspijemo naći i ako itko od vas zna njime jedriti.«

GLAVA PETNAESTA

S

tube su bile sjeverno od srednjeg od četiriju brodova. Bile su skrivene i magijom i lukavstvom, te su se činile tek pukom vlažnom mrljom na vapnencu od kojeg je bio sazdan zid vrtače, no ravno se kroz nju moglo proći, jer su to zapravo bila otvorena vrata iza kojih su vijugale stube, uspinjući se prema površini.

Odlučili su krenuti njima sutradan ujutro, poslije još jednog dana odmora. Sabriel je jedva čekala da krene, jer je smatrala da se opasnost u kojoj se otac našao može samo povećati, ali je bila dovoljno realistična da procijeni kako će joj trebati vremena da obnovi snage. Vjerojatno će i Suhozlat trebati odmora, pomislila je. Dok su tražili stepenice, pokušala je iz njega izmamiti još informacija, ali se on skanjivao i otvoriti usta, a sve kad bi to i učinio, Sabriel bi otkrivala da je njegova smjerna ispričavanja još više iritiraju. Nakon što su pronašli vrata, od toga je i sasvim odustala, pa je sjela u travu kraj izvora i udubila se u očeve knjige o listinskoj magiji. Knjiga mrtvih ostala je umotana u voštano platno. Ali je čak i tada osjećala njezinu prisutnost, osjećala je kako leži u naprtnjači...

Suhozlat je ostao na drugom kraju broda, pokraj pramca, pa s dva identična mača izveo čitav niz mačevalačkih vježbi, kao i nekoliko manje zahtjevnih akrobatskih figura. Mogget ga je promatrao iz grmlja blistavim zelenim očima, kao da vreba na miša.

Ručak je bio propast i u kulinarskom i u konverzacijskom smislu. U remenje izrezana suha govedina, garnirana potočarkom s ruba izvora, i jednosložni Suhozlatovi odgovori. Čak se bio vratio i na »gospodarice«, unatoč Sabrielinim ponovljenim zahtjevima da je zove imenom. Mogget joj pritom nije pomogao baš nimalo zovući je Abhorsenom. Poslije ručka su se svi vratili svom poslu.

Sabriel knjizi, Suhozlat vježbanju i Mogget promatranju.

Večeru nije nitko žudno iščekivao. Sabriel je pokušala pokrenuti razgovor s Moggetom, no on kao da se zarazio Suhozlatovom šutljivošću, iako ne i njegovom servilnošću. Čim su pojeli, svi su se udaljili od pročeprkanog ugljevlja logorske vatre – Suhozlat na zapad, Mogget na sjever i Sabriel na istok – pa pošli na počinak na najudobnijem komadiću zemlje koji su uspjeli otkriti.

Sabriel se probudila usred noći. I bez ustajanja je opazila da se vatra opet razgorila i da kraj nje sjedi Suhozlat, zapiljen u plamen, te da mu se u očima odražava skakutavo, zlatnocrveno svjetlo. Lice mu se bilo izdužilo, doimajući se skoro bolesnim. »Je li ti dobro?« upitala je Sabriel tiho i oslonila se na lakat.

Suhozlat se prenuo, zaljuljao na petama i umalo se srušio. Bar jedanput nije odgovorio kao mrzovoljni sluga. »Pa ne baš. Jer se sjećam čega se ne bih trebao i zaboravljam što ne bih smio.« Sabriel mu nije odgovorila. On je posljednje dvije riječi uputio vatri, a ne njoj. »Molim te, gospodarice, vrati se u postelju«, nastavio je Suhozlat, vraćajući se u servilnu ulogu. »Probudit ću te ujutro.«

Sabriel je otvorila usta da mu kaže nešto zajedljivo o aroganciji hinjene poniznosti, ali je stisnula zube i opet se podvukla pod deku. Samo se koncentriraj na spašavanje oca, rekla je u sebi.

Samo je to važno. Spasiti Abhorsena. Ne brini o Suhozlatovim problemima ni o Moggetovoj radoznaloj naravi. Spasi Abhorsena. Spasi Abhorsena. Spasi Abhors... spasi... »Probudi se!« dreknuo joj je Mogget ravno u uho. Ona se preokrenula, kao da se odlučila ne obazrijeti na nj, ali joj je on preskočio preko glave pa joj se pojavio na drugom uhu. »Probudi se!« »Budna sam«, progunđala je Sabriel. Uspravila se umotana u deku, a na licu je i rukama osjećala studen pred svitanje. Još je bilo izvanredno mračno, i mrak je razbijalo samo nejednolično svjetlo vatre i najslabašnije pruge osvita nad vrtačom. Suhozlat je već pravio zobenu kašu. Osim toga se već bio umio i obrijao – i to, sudeći po porezotinama i ranicama na bradi i vratu, baš bodežem. »Dobro jutro«, poželio joj je. »Bit će gotovo već za pet minuta, gospodarice.« Sabriel je ponovno prostenjala na tu riječ, dohvatila hlače i košulju, pa oteturala u potrazi za prikladnim grmom na putu do izvora, kao gegav, dekom skriven primjerak ljudskoga bića.

Ledena je voda izvora prilično neljubazno dovršila proces buđenja. Sabriel se izložila i njoj i tek za malenkost toplijem zraku na ne više od deset sekundi, koliko joj je trebalo da skine potkošulju, opere se i ponovno odjene. Tako čista, razbuđena i odjevena, vratila se do logorske vatre i pojela svoj dio zobene kaše. Suhozlat je jeo dok je ona na sebe prikapčala oklop, mač i zvonca. Mogget je pak ležao kraj vatre i grijao trbuščić prekriven bijelim krznom. Sabriel se upitala, i to ne prvi put, ima li on uopće potrebu za jelom. On je očito volio hranu, ali se činilo da jede više za zabavu negoli za okrepu.

Suhozlat je i poslije doručka nastavio biti sluga, pa oprao lončić i žlicu, ugasio vatru i sve sklonio. Ali kad je htio na leđa nabaciti njezinu naprtnjaču, Sabriel ga je zaustavila. »Ne, Suhozlat. To je moja naprtnjača. Hvala najljepša, ja ću je ponijeti.« On je na trenutak zastao, no onda joj je predao, pa bi joj bio i pomogao da je zametne, ali je ona već bila gurnula ruke kroz remenje i nabacila je na leđa prije nego što je on i stigao podići breme.

Pola sata kasnije, možda na trećini puta uz uske, u kamen urezane stube, Sabriel se pokajala zbog svoje odluke da sama ponese naprtnjaču. Još se nije bila sasvim oporavila od rušenja kartokrilca, a stube su bile jako strme, a i tako uske da je s mukom svladavala spiralne zaokrete. Bez obzira kako se okrenula, naprtnjača je stalno zapinjala za unutrašnju i vanjsku stijenku. »Možda bismo to trebali nositi naizmjence«, rekla je nevoljko kad su zastali u svojevrsnoj niši da povrate dah. Suhozlat, koji je bio na čelu, na ovo je kimnuo glavom i vratio se nekoliko stuba da preuzme naprtnjaču. »Onda ću ja na čelo«, dodala je Sabriel, razgibavajući leđa i ramena, i malo se stresla na sloj znoja na leđima, stvoren nošenjem naprtnjače, onako masan ispod sveg onog oklopa, dolamice, košulje i potkošulje. Dohvatila je svijeću s klupe i zakoračila na stubu. »Ne«, rekao je Suhozlat i ispriječio se pred nju. »Na stubama su stražari – i zaštitna sredstva. Ja znam riječi i znakove s kojima se prolazi. Ti si Abhorsen, pa bi te možda i pustili, ali u to baš nisam siguran.« »Očito ti se vraća pamćenje«, prokomentirala je Sabriel, malo iziritirana što joj je stao na put. »Reci mi, jesu li to one stube na kojima su zaskočili kraljicu?« »Ne«, odgovorio je Suhozlat mirnim tonom. Zastao je pa dodao: »Te su stube bile u

Belisaereu.« S tim se riječima okrenuo pa nastavio uza stube. Sabriel je pošla za njim, s Moggetom za petama. Sad kad se rasteretila naprtnjače, bila je mnogo budnija. Promatrala je Suhozlata i opazila da povremeno zastaje da bi ispod glasa promrmljao nekoliko riječi. Svaki bi put osjetila slabašan, kao perce lagan dodir listinske magije. Bila je to suptilna magija, mnogo inteligentnija od one dolje u tunelu. Teže opaziva i vjerojatno mnogo smrtonosnija, pomislila je Sabriel. Sad kad je shvatila da je ona oko nje, uhvatila je i slabašni osjećaj Smrti. Te su stube doživjele ubijanja, i to davno, davno.

Napokon su stigli u veliku komoru s nizom dvostrukih vrata s jedne strane. Kroz mnoštvo sitnih kružnih rupa na stropu cijedilo se svjetlo, ili točnije, a što je Sabriel uskoro opazila, kroz obraslu rešetku, nekoć otvorenu prema nebu i zraku. »Ova vrata vode van«, rekao je Suhozlat sasvim izlišno. Puhnuo je u svoju svijeću pa uzeo Sabrielinu, koja je u međuvremenu spala na puki voštani okrajak, pa obje stavio u džep našiven s prednje strane kilta. Sabriel se željela našaliti na račun vrućeg voska i štete koju bi mogao izazvati, ali se predomislila. Suhozlat nije bio tip za zezanciju. »Kako se otvaraju?« upitala je Sabriel i pokazala na vrata. Nije vidjela ni kvake, ni brave ni ključa. A zapravo ni stožere.

Suhozlat je šutio i prazno zurio preda se, no onda se nasmijao gorkim i sitnim hihotom. »Toga se ne sjećam! Prevaliti toliki put uza stube, sa svim tim riječima i znakovima... a sve utaman! Utaman!« »Bar si nas doveo na vrh stuba«, ukazala mu je Sabriel, jer ju je zabrinula tolika žestina mržnje prema samom sebi. »Da se ti nisi pojavio, ja bih još sjedila uz izvor i gledala ga kako žubori.« »Već bi ti pronašla izlaz«, promrmljao je Suhozlat. »Ili ti ili Mogget. Drvo! Baš tako, zaslužio sam da budem drvo...« »Suhozlat«, prekinuo ga je Mogget. »Daj zaveži. Moraš biti od nekakve koristi, zar si već zaboravio? « »Istina«, odgovorio je Suhozlat, pa vidljivo smirio disanje i sabrao lice. »Oprosti mi, Mogget.

Gospodarice.« »Molim te, molim te, naprosto Sabriel«, rekla je Sabriel umorno. »Ta tek sam izišla iz škole – osamnaest mi je godina! To što me zoveš gospodaricom, to je upravo smiješno.« »Sabriel«, rekao je Suhozlat oprezno. »Trudit ću se ne zaboraviti. ‘Gospodarice’ je navika... to me podsjeća na moje mjesto u svijetu. Tako mi je jednostavnije...« »Ma baš me briga što je tebi jednostavnije!« obrecnula se Sabriel. »Ne zovi me gospodaricom i prestani glumiti idiota! Naprosto budi to što jesi. Ponašaj se normalno. Ne treba mi sluga, treba mi korisni... prijatelj ! « »No dobro, Sabriel«, rekao je Suhozlat oprezno podigavši glas. Sad se naljutio, pomislila je Sabriel, ali je to ipak napredak u odnosu na servilnost. »A sad«, rekla je nasmijuljenom Moggetu. »Imaš li ti ikakve ideje što da radimo s tim vratima?« »Samo jednu«, odgovorio je Mogget, pa joj kliznuo između nogu i preko tanke crte što je označavala granicu između dvaju vratnica. »Gurnite ih. Svatko sa svoje strane.« »Da gurnemo?«

»A zašto ne?« javio se Suhozlat i slegnuo ramenima. Zauzeo je položaj i naslonio se na lijevo krilo vrata, položivši dlanove na okovano drvo. Sabriel se na trenutak skanjivala, no onda učinila isto s desne strane. »Jedan, dva, tri, guraj!« udario im je takt Mogget.

Sabriel je gurnula na »tri«, a Suhozlat na »guraj«, pa je trebalo nekoliko sekundi da se njihov združeni napor sinkronizira. A onda su se vrata polako odškrinula, i kroz njih se u sjajnom snopu izlilo sunce, uspinjući se od poda do stropa, u plesu čestica prašine koje su pratile njegovo napredovanje. »Nešto je tu čudno«, rekao je Suhozlat, dok mu je drvo brujalo pod rukama poput nategnutih žica lutnje. »Čujem glasove«, ukliknula je Sabriel istog časa, a uši su joj bile pune napol uhvaćenih riječi, smijeha, dalekog pjevanja. »Vidim vrijeme«, prošaptao je Mogget tako tiho da su mu se riječi izgubile.

A onda su vrata već bila otvorena. Prošli su kroz njih, zaklanjajući oči od sunca. Na koži su oštro osjećali hladan vjetar, a svjež im je miris borova čistio nosnice od podzemne prašine. Mogget je triput hitro kihnuo pa optrčao uski krug. Vrata su za njima kliznula i zatvorila se, podjednako nečujno i neobjašnjivo kako su se bila i otvorila.

Stajali su na maloj čistini usred borove šume ili plantaže, jer su stabla bila pravilno razmaknuta.

Vrata iza njih bila su u padini niskog brežuljka obraslog busenjem i kržljavim grmljem. Tlo je bilo prekriveno debelim slojem borovih iglica, a na svakih su nekoliko koraka virili češeri, nalik na lubanje izbačene plugom na kakvom drevnom bojištu. »Vidikovačka šuma«, rekao je Suhozlat. Nekoliko je puta duboko udahnuo, pogledao nebo i uzdahnuo. »Rekao bih da je zima – ili početak proljeća?« »Zima«, odgovorila je Sabriel. »Tamo je kraj Zida baš jako snježilo. Ali je ovdje mnogo blaža.« »Većina Zida, Duge stijene i Abhorsenova kuća leže na Južnoj visoravni ili su dio nje«, objasnio je Mogget. »A visoravan leži na visini od tristo od šesto metara iznad obalne ravnice.

Zapravo područje oko Nestowea, kamo smo krenuli, uglavnom leži ispod razine mora, od koga je i oteto.« »Da«, rekao je Suhozlat. »Sad se sjećam. Dugi nasip, uzdignuti kanali, vjetrene crpke koje dižu vodu...« »Za promjenu ste obojica vrlo informativni«, zamijetila je Sabriel. »A bi li se koji od vas potrudio pa mi rekao nešto što zaista želim znati, primjerice što su to Velike listine?« »To ne smijem«, odgovorili su Mogget i Suhozlat u jedan glas. A onda je Suhozlat nastavio isprekidanim glasom. »Postoji čarolija... koja nas veže. Ali netko tko nije listinski mag, ili na drugi način jasno povezan s listinama, možda bi mogao govoriti o tome. Možda kakvo dijete, kršteno listinskim znakom, no koje još nije doraslo do moći.« »Pametniji si nego što sam mislio«, prokomentirao je to Mogget. »Što zapravo i nije nekakav veliki kompliment.« »Dijete«, rekla je Sabriel. »Ma što dijete zna?«

»Da su te školovali kako treba, i ti bi znala«, rekao je Mogget. »Žalibože dobrog srebra za tu tvoju školu.« »Možda«, složila se Sabriel. »Ali sada, kad sam doznala više o Starom Kraljevstvu, slutim da mi je školovanje u Ancelstierreu spasilo život. No dosta o tome. Kamo sad?« Suhozlat je pogledao u nebo, modro iznad čistine i tamno iza kruga borova. Sunce je bilo tik iznad krošanja, možda još sat daleko od podnevnog zenita. Suhozlat je skrenuo pogled s njega na sjene stabala, pa pokazao prstom: »Na istok. Tu bi morao biti čitav niz listinskih kamenova, koji vodi odavde pa sve do istočnog ruba Vidikovačke šume. To je mjesto strogo čuvano magijom. A tog je kamenja... bilo... jako mnogo.« Kamenje je još bilo na svojemu mjestu, a poslije prvog je uslijedila svojevrsna kozja staza što je vijugala od jednog do drugog. Pod borovima je bilo hladnije, ali udobno, a stalna je prisutnost listinskog kamenja djelovala umirujuće na Sabriel i Suhozlata, jer su oni u njima vidjeli svjetionike u moru stabala.

Ukupno je bilo sedam kamenova, i niti jedan nije bio slomljen, no Sabriel bi ipak osjetila ubod nervozne napetosti svaki put kad bi otišli iz blizine jednog i pošli k drugome, i pritom bi joj pred očima uvijek bljesnula oštra, neugodna slika – krvav, raskoljen kamen s Rascijepljene čuke.

Posljednji je kamen stajao na samom rubu borove šume, na vrhu trideset-četrdeset metara visoke granitne litice, označavajući njezin istočni rub i kraj visoravni.

Stali su kraj kamena i pogledali dalje, dalje prema golemom prostranstvu modrozelenog mora, zabijeljenom valnim krijestama, moru nemirnom, što se stalno valjalo prema obali. Pod njima su bila ravna, utonula polja Nestowea, koja je suhima održavala mreža uzdignutih kanala, crpki i nasipa.

Samo je pak selo ležalo kilometar dalje, visoko na drugoj granitnoj litici, dok se luka nije vidjela jer je bila s druge strane. »Polja su poplavljena«, rekao je Suhozlat zbunjenim tonom, kao da ne vjeruje vlastitim očima.

Sabriel je pošla za njegovim pogledom i shvatila da su ono što je smatrala nekakvim usjevom bili zapravo voda i mulj, što su sad mlako ležali na mjestu gdje je nekad rasla hrana. Vjetrenjače, koje su davale pogonsku snagu za crpke, stajale su nijeme, a njihova krila, nalik na djetelinu, još su bila na vrhu rešetkastih tornjeva, unatoč tome što je s mora puhao jak zasoljen vjetar. »Ali te su crpke bile listinski začarane«, uskliknuo je Suhozlat. »Da slijede vjetar, da bezbrižno rade...« »U polju nema nikoga – bar ne s ove strane sela«, dodao je Mogget, jer su mu oči bile oštrije od durbina u Sabrielinoj naprtnjači. »Nestoweski je listinski kamen zacijelo slomljen«, rekla je Sabriel kroz stisnuta usta, studenim riječima. »A osim toga u vjetru njušim poznat mi smrad. U selu su Mrtvi.« »Brod bi nas mogao najbrže dovesti do Belisaerea, a ja sam prilično siguran u svoje mornarske sposobnosti«, zamijetio je Suhozlat. »Ali ako je tamo Smrt, ne bismo li trebali...« »Spustit ćemo se i uzeti brod«, rekla je Sabriel čvrstim glasom. »Dok je sunce još visoko.«

GLAVA ŠESNAESTA

K

roz poplavljena je polja vodila uređena staza, ali je bila potopljena do gležanja, s tim da bi se ponekad znali okliznuti i naći se u vodi do pojasa. Dobrano iznad boćate vode stajali su samo uzdignuti odvodni kanali, no svi su oni tekli na istok a ne prema selu, pa su Sabriel i Suhozlat bili prisiljeni zagacati stazom. Mogget se, naravno, vozio, i njegova se vitka forma ovila Sabriel oko vrata poput bijele lisice.

Voda i mulj, udruženi s neizvjesnom stazom, usporavali su im hod. Trebao im je čitav sat da prevale niti milju, i baš su se zato iz vode izverali kasnije no što bi to Sabriel željela, i našli se na početku uzdignute kamenite zaravni sela. Ali je bar nebo bistro, pomislila je Sabriel kad je na nj bacila pogled. Zimsko sunce nije bilo baš naročito toplo i nije se moglo nazvati blještavim, ali je svakako moglo odvratiti najveći dio Malih mrtvaca od izlaska u svijet.

Ipak su selu prišli oprezno, olabavljenih mačeva, a Sabriel i s rukom na zvoncima. Staza se vijugavo uspinjala u nizu stuba uklesanih u stijenu, pojačanih tu i tamo opekama i žbukom. Samo se pak selo bilo ugnijezdilo na vrhu litice – tridesetak udobnih seoskih zidanica, od opeke i s krovom od šindre. Neke su bile obojene jarkim bojama a neke tmurnim, dok su neke bile naprosto sive i oronule.

Vladala je potpuna tišina, poremećena tek ponekim zapuhom vjetra ili žalobnim krikom galeba koji bi kliznuo iznad njih spuštajući se kroza zrak. Sabriel i Suhozlat su se prikučili jedno drugom, i sad su koračali skoro se dotičući ramenima kroz nešto što bi trebala biti glavna ulica, s isukanim mačevima, i prelijećući očima preko zaključanih vrata i kapcima zatvorenih prozora. I on i ona osjećali su se nelagodno, nervozno, jer im se kičmom uspinjao gnusan, škakljiv, puzav osjećaj, da bi zatim produžio preko šije sve do listinskog znaka na čelu. Sabriel je osim toga osjećala i prisutnost mrtvih stvorenja. Mali mrtvaci, skrivajući se od dnevnog svjetla, vrebali su iz blizine, iz kakve kuće ili podruma.

Na kraju glavne ulice, u najvišoj točki litice, na krpici je brižno njegovane tratine stajao listinski kamen. Pola je kamena bilo odrezano, komadi su bili izlomljeni i isprevrtani, tamno kamenje u zelenoj travi. Pred kamenom je ležalo truplo vezanih ruku i nogu, s razjapljenom zasjekotinom preko vrata, što je jasno govorilo odakle sva ta krv – bila je to krv žrtve koja je slomila kamen.

Sabriel je kleknula kraj trupla, skrećući pogled od slomljenog kamena. Osjećala je da je on bio uništen tek nedavno, no vrata su se Smrti već odškrinula. Upravo je osjećala hladnoću strujanja iza njih, hladnoću što je curila oko stijene, pa sisala iz zraka toplinu i život. I tamo su se skrivala stvorenja, odmah iza granice, i to joj je bilo jasno. Osjećala je njihovu glad za životom, njihovo nestrpljivo čekanje da padne noć.

Baš kao što je i očekivala, truplo je pripadalo listinskom magu, mrtvom samo tri do četiri dana.

Nije, međutim, očekivala i da će žrtva biti žena. Široka pleća i mišićava građa na trenutak su je bili zaveli, no pred njom je bila sredovječna žena, zatvorenih očiju i zaklana, a kratka joj se smeđa kosa već bila skorila od morske soli i krvi. »Seoska vidarica«, rekao je Mogget pa nosom pokazao na narukvicu na zglavku. Sabriel je, da

je bolje pogleda, gurnula u stranu konop kojim su joj bile vezane ruke. Narukvica je bila od bronce optočena listinskim znakovima od zelenog dragulja. Sad su to bili mrtvi znakovi, jer se na bronci već bila osušila krv, a u koži ispod metala nije se više osjećao puls. »Ubili su je prije tri do četiri dana«, obavijestila ih je Sabriel. »Tada je razbijen i kamen.« Suhozlat joj je uzvratio pogled i smrknuto zakimao glavom, pa se vratio promatranju kuće pred kojom su stajali. Mačevi su mu labavo visili u rukama, ali je Sabriel opazila da mu je čitavo tijelo napeto, kao opruga skočivraga u kutiji, spremnog da iskoči. »Tko god... što god... bio taj koji ju je ubio i razbio kamen, ipak joj je uspio zarobiti duh«, dodala je Sabriel tihim glasom, kao da glasno razmišlja. »Pitam se zašto.« Na to joj pitanje nisu odgovorili ni Mogget ni Suhozlat. Sabriel je na trenutak pomislila da bi to pitanje mogla postaviti i samoj ženi, ali joj je nedavni doživljaj silno ublažio neodoljivu želju za izletima u Smrt. Umjesto toga joj je prerezala spone i namjestila je kako najbolje zna, da bi je napokon postavila u svojevrsni sklupčani, usnuli položaj. »Ja ne znam kako se zoveš, vidarice«, prošaptala je Sabriel. »Ali se nadam da ćeš brzo proći i kroz Posljednja vrata. Zbogom ti bilo.« Otkoračila je pa nad truplom nacrtala listinske znakove za pogrebnu lomaču, i pritom im zašaptala imena – prsti su joj se, međutim, pleli, a riječi krivile. Tlačio ju je zatorni utjecaj razbijenog kamena, kao da je hrvač drži za ruke i pritišće joj vilicu. Na čelu su joj izbile kaplje znoja, a kroz udove joj je sunula bol. Ruke su joj se tresle od napora, a jezik joj se pleo, kao da joj je natekao u naglo osušenim ustima.

A onda je osjetila kako joj dolazi pomoć, kako kroz nju teče snaga, pa pojačava znakove, umiruje joj ruke, čisti joj glas. Izgovorila je litaniju, i u tom je času iznad žene prasnula iskra, pretvorila se u vijugav plamen, pa prerasla u žestok, bijelo usijan žar koji se raširio čitavim ženinim tijelom, da bi je napokon i sasvim proždro, ostavljajući samo pepeo, lak teret za vjetrove s mora.

Ta je dodatna snaga došla kroz Suhozlatovu ruku, jer joj je na rame bio lagano položio dlan. Ali kad se uspravila, izgubio se i dodir. Kad se Sabriel okrenula, Suhozlat je baš potezao mač za desnu ruku, pogleda fiksiranog na kuće – kao da on s tom pomoći nema baš ništa. »Hvala ti«, rekla je Sabriel. Suhozlat je bio jak listinski mag, vjerojatno jak kao i ona. To ju je iznenadilo, iako se nije mogla domisliti zašto. On nije tajio da je listinski mag – samo što je ona pretpostavljala da on zna tek nekoliko znakova i čarobnih formula, i to uglavnom povezanih s borbom. Magiju sitnog kalibra. »Morali bismo dalje«, rekao je Mogget koji se uzbuđeno šetkao, pažljivo izbjegavajući komade razbijenog kamena. »Pronaći brod i otisnuti se još prije noći.« »Luka je tamo«, dodao je Suhozlat hitro i pokazao mačem. I njemu i mačku očito se jako žuri da što prije odu od razbijenog kamena, pomislila je Sabriel. No to je vrijedilo i za nju. Čak i pri svijetlom danu, oko njega kao da je bila nekakva tamna boja. Trava je već bila više žuta nego zelena, a čak su i sjene bile nekako gušće i obilnije no što bi trebalo. Sjetila se Rascijepljene čuke i stvorenja zvanog Thralk, pa se stresla.

Luka je bila na sjevernoj strani litice, i do nje se dolazilo drugim nizom stuba u kamenitom brežuljku ili, u slučaju tereta, pomoću dizalica s nogama u obliku slova X, nanizanih na rubu litice.

Dugi su se drveni gatovi pružali u bistru modrozelenu vodu, zaklonjeni u zavjetrini kamenitog otoka,

manjeg brata zaravni na kojoj je ležalo selo. Otok je s obalom povezivao dug valobran od golemih blokova, i zaokruživao obranu luke od vjetra i valova.

U luci nije bilo brodica, ni usidrenih, ni na vezu, ni podignutih na lukobran. Nije bilo čak ni kaića, izvučenih radi popravka. Sabriel je stajala na stubama i zurila u luku, a mozak joj je na trenutak ostao prazan od svakog plana. Samo je zurila u vrtloženje mora oko luparima obraslih stupova molova i u pokretne sjene u modrini, plove sitnih riba što su išle za svojim poslom. Mogget joj je sjedio do nogu i nijemo njušio zrak. Suhozlat je stajao više, iza nje, i čuvao joj leđa. »I što sad?« upitala je Sabriel pa pokazala na praznu luku ispod njih, rukom koja se pomicala u ritmu valova, u njihovom stalnom uspinjanju na drvo i kamen. »Na otoku ima ljudi«, rekao je Mogget priškiljivši očima na vjetar. »I brodica vezanih između dva rta na jugozapadu.« Sabriel je pogledala, ali nije vidjela ništa, naime sve dok nije izvadila durbin iz naprtnjače Suhozlatu na leđima. Dok je ona njuškala okolo, on je stajao sasvim nepomičan, nijem kao to prazno selo. Opet izigrava drvenoga sveca, pomislila je Sabriel, ali je zapravo i nije bilo briga. Bio je koristan, a da se nije svako malo – u metaforičkom smislu – klanjao do zemlje.

Kroz durbin je vidjela da joj je Mogget rekao istinu. Između dva je rta bilo skriveno nekoliko brodica, a vidjeli su se i blijedi znakovi naseljenosti: u trenutku bi se, ponesen vjetrom iza ugla visoke stijene pokazao konop za sušenje rublja, a načas bi se naslutilo i gibanje između dvije od šestsedam sklepanih drvenih zgrada što su se ugnijezdile na jugozapadnoj strani otoka.

Prebacila je pogled na valobran i krenula čitavom njegovom dužinom. Baš kako je napol i očekivala, u samoj je sredini bio prekid, i kroza nj je prilično silovito nadirala voda. Hrpa drvene građe na otočnoj strani govorila je da je tu nekad stajao most, u međuvremenu sklonjen. »Čini se da su seljani pobjegli na otok«, rekla je i sklopila durbin. »U valobranu je procijep, da bi između otoka i obale tekla voda. Idealna obrana od Mrtvih. Ne vjerujem da bi se čak i Mordikant odvažio priječi preko vode na vrhuncu plime...« »Onda idemo«, promrmljao je Suhozlat. Opet je bio nekako nervozan, razdražljiv. Sabriel ga je pogledala, pa onda iznad njegove glave, i shvatila zašto je nervozan. S jugoistoka su se valjali oblaci, dolazili su iza sela – tmaste oblačine otežale od kiše. Zrak je bio miran, no sad kad je ugledala oblake, Sabriel je shvatila da je to tišina prije pljuska. Sunce ih neće još dugo čuvati, a noć će biti rana gošća.

Bez daljnjeg nagovaranja, krenula je niza stube, sve do luke, pa valobranom. Suhozlat ju je slijedio nešto sporije, okrećući se svakih nekoliko koraka da pripazi na pozadinu. Mogget je učinio isto, pa se i njegovo maleno mačje lišće stalno osvrtalo i zurilo u kuće.

Iza njih su se polako otvarali kapci, pa su ih bestjelesne oči gledale iz sigurnosti sjena, promatrale taj trio kako stupa do valobrana, i dalje okupan žestokim svjetlom sunca, okružen hitrim valovima strašne vode. Truli, iskorodirani zubi strugali su i škripali u kosturnim ustima. A podalje od prozora sjene tamnije od onih što ih je ikad bacilo svjetlo, kovitlale su se od nemoćnoga bijesa, silnoga gnjeva – i straha. Jer sve su znale tko je to prošao.

Jedna takva sjena, izabrana kockom i pod pritisikom drugih sjena, s nijemim se krikom odrekla postojanja u Životu pa iščezla u Smrt. Njezin je gospodar bio mnogo, mnogo milja daleko i do njega se najbrže moglo doći kroz Smrt. Razumije se, kad jednom isporuči poruku, glasnik će propasti kroz niz Vrata u konačnu propast. Ali što gospodara briga i za to.

Pokazalo se da je procijep u valobranu širok bar pet metara, a voda dvaput viša od Sabriel.

More je kroz nju srljalo s grubom agresivnošću. Osim toga su ga pokrivali i strijelci s otoka, što su otkrili kad je jedna strelica udarila u kamenje ispred njih pa odskakutala u more.

Suhozlat je istog časa srnuo ispred Sabriel, pa je osjetila kako iz njega izvire listinska magija, dok su mu mačevi risali silan krug u zraku ispred njih oboje. Njihov su put slijedile svijetleće crte, tako da je na koncu u zraku ostao visiti blistav krug.

S otoka su kroz zrak u luku poletjele četiri strelice. Jedna je pogodila krug i naprosto nestala.

Tri su ostale sasvim promašile, pa udarile što u kamen, što u more. »Štit protiv strelica«, dahnuo je Suhozlat. »Djelotvoran, ali teško da bi mogao s nama. Da se povučemo?« »Ne još«, odgovorila je Sabriel. Osjećala je meškoljenje Mrtvih u selu iza njih, a sad je uspjela razabrati i strijelce. Bila su četvorica, dva para, i svaki je stajao iza jednog od velikih, uspravnih kamenih blokova koji su obilježavali mjesto na kojem se valobran spajao s otokom. Bili su mladi, nervozni, a već su bili i dokazali da od njih prijeti mala opasnost. »Stanite!« doviknula je Sabriel. »Mi smo prijatelji!« Odgovora nije bilo, ali strijelci ipak nisu odapeli već zametnute strelice. »Kakav je naslov seoskog poglavara – obično, hoću reći? Kako ih zovu?« prošaptala je Sabriel žurno Suhozlatu, pa još jednom požalila što ne zna više o Starom Kraljevstvu i njegovim običajima. »U moje doba...« odgovorio je Suhozlat polako, dok su mu mačevi obnavljali štit protiv strelica, a pažnja mu bila sabrana uglavnom na to, »u moje doba... starješina... za selo te veličine.« »Htjeli bismo razgovarati s vašim starješinom!« viknula je Sabriel. Pokazala je na olujnu frontu što je napredovala iza nje, pa dodala: »Prije nego što padne mrak!« »Pričekajte!« stigao je do njih odgovor, i jedan je strijelac odskakutao od kamena i uspeo se prema zgradama. Sad kad im se više primakla, Sabriel je shvatila da su to vjerojatno spremišta za čamce ili nešto slično.

Strijelac se vratio već za nekoliko minuta, a za njim se po kamenju gegao postariji muškarac.

Preostala tri strijelca, kad su ga ugledala, spustila su lukove i vratila strelice u tobolac. Kad je to vidio, Suhozlat je prekinuo održavanje štita protiv strelica. On je još na trenutak ostao visiti u zraku, pa onda nestao, ostavljajući za sobom trenutnu dugu.

Dok je šepesao valobranom, vidjeli su da starješina to nije samo imenom nego i stvarno. Oko tankog, naboranog lica letjela mu je duga sijeda kosa, nalik na lomnu paučinu, a osim toga se i gibao s promišljenošću vrlo starog čovjeka. Naizgled se nije nimalo bojao, jer je vjerojatno posjedovao onu nezainteresiranu hrabrost čovjeka već ionako na rubu smrti. »Tko ste vi?« upitao je kad je stigao do procijepa, stojeći tako iznad uskovitlane vode poput kakvog proroka iz legende, i dok je njegov tamnonarančasti plašt lepetao oko njega na sve jačem vjetru. »Što hoćete?« Sabriel je otvorila usta da mu odgovori, ali je Suhozlat već bio progovorio. I to glasno. »Ja sam Suhozlat, zakleti mačevalac Abhorsenov, a koji stoji pred tobom. Jesu li strelice dobrodošlica za ljude poput nas?« Starac je trenutak šutio, položivši duboko utonule oči u Sabriel, kao da samim pogledom može s

nje sljuštiti svaku laž i iluziju. Sabriel je dočekala njegov pogled, ali se ipak iz kuta usana šaptom obratila Suhozlatu. »Zašto misliš da možeš govoriti u moje ime? Ne bi li prijateljski pristup bio bolji? A i otkad si moj zaprisegnuti...« Ali je prekinula, jer je starac bio upravo pročistio grlo da može bolje govoriti, i pljunuo u vodu.

Na trenutak je pomislila da je to njegov odgovor, ali kako ni strijelci ni Suhozlat nisu na to reagirali, to je očito bilo nešto beznačajno. »Došla su teška vremena«, rekao je starješina. »Morali smo ostaviti naša ognjišta i preseliti se u šušnice, toplinu i udobnost zamijeniti morskim vjetrovima i ribljim smradom. Mnogi su ljudi iz Nestowea mrtvi – ili još i gore od toga. Stranci i putnici u takva su vremena rijetki i nisu uvijek kakvima se čine.« »Ja sam Abhorsen«, rekla je Sabriel pomalo nevoljko. »Neprijatelj Mrtvih.« »Toga se sjećam«, odgovorio je starac polako. »Abhorsen je došao ovamo još dok sam bio mlad. Došao je ovamo suzbiti utvare što ih je donio neki trgovac začinima, proklela ga Listina.

Abhorsen. Sjećam se i tog plašta što ga ti sada nosiš, modrog kao deset hvati duboko more, i sa srebrnim ključićima. A imao je i mač...« Zastao je kao da očekuje odgovor. Sabriel je stajala nijemo, čekajući da nastavi. »Hoće vidjeti mač«, rekao je Suhozlat sasvim mirnim glasom nakon što se šutnja i previše otegla. »O«, odgovorila je Sabriel i pocrvenila.

A zapravo je značenje bilo sasvim očito. Oprezno, da ne uplaši strijelce, potegla je mač i podigla ga prema suncu tako da su se jasno vidjeli listinski znakovi, srebrni plesači na oštrici. »Da«, uzdahnuo je starješina, a stara su mu se ramena opustila od olakšanja. »To je taj mač.

Listinski začaran. Ona je doista Abhorsen.« Okrenuo se i zaklimatao prema strijelcima, a istrošeni mu se glas popeo do sjene ribarskog dozivanja preko mora. »Idemo, vas četvorica. Požurite s mostom. Imamo goste! Napokon pomoć!« Sabriel je hitro pogledala Suhozlata, pa zadigla obrve na implikaciju na dvije posljednje starčeve riječi. Iznenadilo ju je što je Suhozlat dočekao njen pogled i izdržao ga. »Tradicija nalaže da ljude tako visokog ranga kao što je tvoj, najavljuju njihovi zaprisegnuti mačevaoci«, rekao je tihim glasom. »A za mene je prihvatljivo jedino da putujem s tobom kao tvoj zaprisegnuti mačevalac. U suprotnom bi ljudi pretpostavili da smo u najboljem slučaju nezakoniti ljubavnici. A kad bi se tvoje ime u takvom ruhu združilo s mojim, to bi te snizilo u očima većine ljudi. Shvaćaš?« »Ah«, odgovorila je Sabriel pa progutala slinu i osjetila kako se vraća rumenilo nelagode, pa joj se širi s obraza na šiju. Bilo je kao da se našla na meti jednog od najstrožih društvenih kuđenja gospođice Prionte. Ona nije čak ni razmišljala o tome kako će ljudima izgledati to što putuju zajedno.

To bi, razumije se, u Ancelstierreu bilo nešto sramotno, ali je ovo Staro Kraljevstvo, u kojem je sve drukčije. No čini se da je to vrijedilo za samo neke stvari. »Lekcija dvije stotine i sedma«, promrmljao je Mogget negdje do njezinih nogu. »Tri od deset.

Pitam se imaju li bar malo svježe ulovljenih pišmolja? Tako bih volio jednog malog, koji se još koprca...« »Daj tiho!« prekinula ga je Sabriel. »Bolje će ti biti da se još bar neko vrijeme pretvaraš da si obična mačka.« »Kako ti veliš, gospodarice. Abhorsen«, odgovorio je Mogget, pa otkoračao i sjeo Suhozlatu s druge strane.

Sabriel mu je već htjela jetko odgovoriti, kad je na kutu Suhozlatovih usta opazila najsitnije iskrivljenje. Suhozlat? Ceri se? Onako iznenađena, krivo je stavila odgovor na jezik, pa onda na nj i sasvim zaboravila kad su četiri strijelca preko procijepa prebacila dasku i to tako da joj je kraj prasnuo po kamenju s treskom od kojeg su se svi prenuli. »Molim vas prijeđite brzo«, rekao je starješina dok su strijelci učvršćivali dasku. »Selo je sad puno gnusnih stvorenja, a bojim se da je dan već skoro gotov.« Kao da želi potvrditi njegove riječi, još dok je to izgovarao na njih je pala sjena oblaka, a svježi se miris dolazeće kiše pomiješao s vlažnim i slanim vonjem mora. Bez daljnjeg nagovaranja, Sabriel je hitro pretrčala preko daske, a za njom odmah i Mogget. Suhozlat je bio zalaznica.

GLAVA SEDAMNAESTA

S

vi su se preživjeli Nestovljani skupili u najvećoj sušnici za ribe, osim tekuće smjene strijelaca koja je čuvala valobran. Prije tjedan dana u selu je živjelo sto dvadeset šest ljudi – sad je bio samo trideset jedan. »Do jutros nas je bilo trideset dvoje«, rekao je starješina Sabriel predajući joj bukaru osrednjeg vina i komadić sušene ribe na komadiću vrlo suhog i vrlo starog kruha. »Kad smo došli na otok, mislili smo da smo sigurni, ali smo danas u zoru našli malog od Monjera Stowarta; bio je isisan kao hruštova ljuštura. Na dodir je bio kao... izgorjeli papir koji još zadržava oblik... dotakli smo ga i on se zdrobio u pahuljice... nečeg nalik na pepeo.« Dok je starac govorio, Sabriel se osvrnula oko sebe te opazila mnogo fenjera, svijeća i zublji koji su stvarali ne samo svjetlo nego i zadimljenu, riblju atmosferu sušnice. Preživjeli su bili vrlo šaroliko društvo – muškarci, žene i djeca, od vrlo mladih pa do samog starješine. Njihova je jedina zajednička crta bio strah koji im je stiskao lica, a strah se odražavao i u njihovim nervoznim kretnjama u stakatu. »Vjerujemo da je jedan od njih ovdje, među nama«, rekla je žena glasom koji je već odavno nadišao strah i otišao u fatalizam. Stajala je sama, u društvu slobodnog prostora koji naglašava tragediju. Sabriel je naslutila da je žena izgubila sve svoje. Muža, djecu – a možda i roditelje, braću i sestre, jer nije imala više od četrdeset godina. »I on će nas sve odnijeti, sve jednog po jednog«, nastavila je žena tonom čiste konstatacije, i glas joj je ispunjavao sušnicu nemilosrdnom izvjesnošću. Oko nje su ljudi zašuškali, trznuli se i ne gledajući je, kao da bi, kad bi joj pogledali u oči, prihvatili i njezine riječi. Mnogi su pogledali Sabriel, i ona im je u očima opazila nadu. Ni slijepu vjeru niti potpuno pouzdanje, nego nadu kladioca da bi novi konj mogao promijeniti dugo nizanje gubitaka. »Abhorsen koji je došao dok sam još bio mlad«, nastavio je starješina – a Sabriel je shvatila da bi se, s obzirom na njegove godine, toga od svih suseljana mogao sjećati samo on – »taj mi je Abhorsen rekao da mu je cilj u životu ubijanje Mrtvih. On nas je spasio od utvara koje su došle s trgovčevom karavanom. Je li, gospo, i danas isto tako? Hoće li nas Abhorsen spasiti od Mrtvih? « Sabriel se na trenutak zamislila i u mislima prolistala stranice Knjige mrtvih, i pritom osjetila kako se meškolji u naprtnjači što joj je ležala kraj nogu. Misli su joj odlutale do oca, do puta u Belisaere koji je još pred njima, do toga kako očevi neprijatelji sad stoje pred njom upravljani jednim umom. »Pobrinut ću se da ovaj otok oslobodim od Mrtvih«, rekla je napokon. Izgovorila je to jasnim glasom da je svi čuju. »Ali ne mogu osloboditi i selo na kopnu. U ovom kraljevstvu djeluje silno veliko zlo – ono isto koje je razbilo vaš listinski kamen – i ja ga moram što prije naći i pobijediti.

Kad to obavim, onda ću se vratiti – nadam se, pribavivši i pomoć – pa obnoviti i selo i listinski kamen.«

»Shvaćamo«, odgovorio je starješina. To kao da ga je rastužilo, ali se držao filozofski. Zatim je nastavio, obraćajući se više svojima nego Sabriel. »Ovdje možemo opstati. Imamo izvor, a imamo i ribe. Imamo i čamac. Ako Callibe nije pao pred Mrtvima, možemo i trgovati, radi povrća i ostalog.« »Morat ćete stalno paziti na valobran«, rekao je Suhozlat. Stajao je iza Sabrieline stolice kao slika i prilika strogog tjelesnog čuvara. »Mrtvi – ili njihovi živi robovi – mogli bi zatrpati procijep kamenjem ili prebaciti most. Oni mogu prijeći preko tekuće vode po mostovima napravljenim od sanduka punih zemlje iz grobova.« »Znači da smo opsjednuti«, odgovorio je nato jedan iz prvih redova mase seljana. »No što ćemo s mrtvim stvorom koji je već tu na otoku, i koji već vreba na nas? Kako ćete ga naći?« Kad je to izgovorio, najednom se na sve spustila tišina, jer bilo je to pitanje na koje su svi željeli čuti odgovor. Kako nije bilo ljudskoga glasa, romon je kiše po krovu postao najednom vrlo glasan, romon jednolične kiše što je padala još od povečerja. Mrtvi ne vole kišu, odlutale su Sabriel misli dok je razmišljala o tom pitanju. Kiša ne uništava Mrtve, ali ih boli i iritira. Gdje god da taj mrtvi stvor bio na otoku, zacijelo nije na kiši.

S tom je mišlju i ustala. Promatrao ju je trideset i jedan par očiju, skoro netremice, i to unatoč zagušljivom dimu iz mnogih fenjera, svijeća i zublji. Suhozlat je promatrao seljane, a Mogget komadić ribe. Sabriel je zatvorila oči, pa počela u potragu pružati i druga osjetila u pokušaju da oćuti prisutnost Mrtvog.

I bio je tu – kao slabašna, skrivena emanacija, poput nedokučivog daška nečeg natrulog. Sabriel se sabrala na to, pošla za tim i pronašla ga baš tu u sušnici. Mrtvi se nekako uspio sakriti među seljanima.

Polako je otvorila oči i zagledala se ravno u točku u kojoj se, kako su joj govorila ćutila, skrivao mrtvi stvor. Ugledala je ribara, sredovječnog muškarca, s licem izbrazdanim od soli i crvenim pod kosom posijedilom od sunca. Nije se baš ničim razlikovao od ljudi oko sebe, i sad je pozorno čekao na njen odgovor, ali je u njemu ili kraj njega sasvim nedvojbeno bilo nešto mrtvo.

Nosio je ribarsku kabanicu, što je bilo pomalo čudno, jer je sušnica bila vruća od zbijenih ljudi i mnogih svjetiljaka. »Recite mi,« rekla je Sabriel, »je li tko sa sobom na otok donio veliki sanduk? Nešto četvrtasto i široko sežanj, ili možda još i veće? I taj je sanduk morao biti težak – od grobljanske zemlje.« To je pitanje bilo dočekano žamorom i propitkivanjem, jer su se ljudi počeli okretati jedan drugom u maloj provali straha i sumnje. Dok su još govorili, Sabriel je pošla između njih i kradomice oslobodila mač, a Suhozlatu dala znak da ostane uz nju. On je pošao za njom, a oči su mu zažmirkale preko malene družine seljana. Mogget je pak na trenutak podigao pogled s ribe, pa se protegnuo i lijeno pošao za Suhozlatovim petama, nakon što je uputio pogled pun upozorenja dvjema mačkama koje su gledale u napol pojedenu glavu i rep njegove riblje večere.

Pazeći da ne uplaši svoj plijen, Sabriel je kroz sušnicu krenula u cik-caku, pa s hinjenim zanimanjem slušala što joj seljani govore, no pritom onog plavog ribara nije ni na trenutak ispustila s oka.

Sad kad mu se primakla, Sabriel je bila sigurna da je taj ribar vazal Mrtvih. U formalnom je smislu on još bio živ, ali mu je mrtvi duh potisnuo volju, i sad je upravljao njegovim tijelom poput kakvog nevidljivog lutkara, baratajući njegovim tijelom kao marionetom. Na njegovim leđima, ispod ribarske kabanice, zacijelo mu je bilo uronilo nešto silno neugodno. Prisjetila se da ih zovu

Mordautima. U Knjizi mrtvih tim je parazitskim duhovima bila posvećena čitava stranica. Oni su voljeli svog primarnog domara održavati na životu, a noću bi brisnuli da svoju glad utaže na nekom drugom živom plijenu – ponajviše djeci. »Siguran sam, Patare, da sam te vidio baš s takvim sandukom«, upravo je izgovarao sumnjičavi ribar. » Jall Stowart ti ga je bio pomogao donijeti ovamo. Hej, Jall!« Ovo je posljednje uzviknuo, pa se okrenuo da preko sobe pogleda nekog drugog. U tom je trenutku mrtvim opsjednuti Patar u prasku oživio, objema podlakticama tresnuo po ribaru koji ga je to bio upitao, odbacio ga u stranu i poletio prema vratima s nijemom žestinom opsadnog ovna.

Ali je Sabriel to bila i očekivala. Stala je preda nj s isukanim mačem, a ljevica joj je iz remena izvukla Rannu, pjevača slatke uspavanke. Još se nadala da bi, ako obuzda Mordauta, mogla spasiti čovjeka.

Patar se kližući zaustavio i napola okrenuo, no iza njega je već bio Suhozlat, a dva su mu mačablizanca sablasno blistala pokretnim listinskim oznakama i srebrnim plamičcima. Sabriel je začuđeno pogledala sječiva jer nije znala da su začarana. Shvatila je da je trebala pitati.

A onda joj je Ranna već slobodno stajala u ruci – ali Mordaut nije čekao na neizbježnu uspavanku. Patar je najednom zavrištao i ukrutio se, a iz lica mu je isteklo rumenilo, da bi na njegovo mjesto došlo sivilo. A onda se meso smežuralo i raspalo, pa su mu se čak i kosti izljuštile do vlažnog pepela jer je Mordaut iz njega, u jednom proždrljivom trenutku, isisao sav život. Dobro najeden i okrepljen, Mrtvac je iskliznuo ispod palog ogrtača kao lokvica šljapkave tame. U pokretu je poprimio i oblik, pa se pretvorio u krupnog, elegantno izduženog štakora. I zatim je, brže od ijednog prirodnog, šmugnuo prema rupi u zidu i izlazu!

Sabriel se bacila na nj, i sječivo joj je rasulo iverje s podnih dasaka, no ipak je za djelić sekunde promašilo tu mračnu sjenu.

Ali ga zato Suhozlat nije promašio. Njegov je desni mač zasjekao u stvorenje odmah iza glave, dok mu je mač kojim je vitlao u ljevici proburazio vijugavi srednji dio tijela. Zakovana za pod, kreatura se izvijala i previjala, a sjenovita mu se tvar odgurivala od sječiva. Upravo je prepravljala tijelo, bježala iz stupice.

Sabriel se hitro stala iznad nje, a iz ruke joj se oglasila Ranna. Sušnicom je odjeknuo umilan i lijen ton.

Odjeci još nisu ni bili zamrli, a Mordaut se već prestao previjati. Svojim odmicanjem od sječiva već je bio napola izgubio oblik, i sad je ležao poput gvalje zagorjelih jetrica i drhtao na podu, nabijen na mač.

Sabriel je vratila Rannu na njegovo mjesto pa izvukla žustri Saraneth. Obrecnuo se njegov silni glas, i sad je zvuk preko tog gnusnog stvorenja ispleo čitavu mrežu dominacije. Mordaut se nije ni pokušao oprijeti, pa čak ni natjerati usta da procvile nešto u njegovu obranu. Sabriel je osjetila kako se pokorio njezinoj volji, i to posredstvom Saraneth.

Vratila je zvono na njegovo mjesto, ali kad joj je ruka pala na Kibeth, na trenutak je zastala.

Uspavljivao i Gospodar dobro su rekli svoju riječi, ali je Šetač ponekad imao i svojih ideja, i sad joj se nešto sumnjivo meškoljio pod rukom. »Bit će bolje da na trenutak pričekam da se malo smirim«, rekla je Sabriel pa skinula ruku s remena. Vratila je mač u korice i osvrnula se po sušnici. Na njezino iznenađenje, u njoj su već spavali svi osim Suhozlata i Moggeta. Svi su oni bili uzvratili samo odjeke Ranne, što ne bi smjelo biti dovoljno. Razumije se da i Ranna ponekad zna izvesti pokoju smicalicu,

ali su njegove smicalice mnogo manje zabrinjavale. »To je zbog Mordauta«, rekla je Suhozlatu koji je baš suzbijao već napol rođeni zijev. »Slabi duh, katalogiziran kao jedan od Malih mrtvaca. Oni vole upravljati Živima – pa u izvjesnom smislu s njima kohabitiraju u istom tijelu, pa njim upravljaju i polako mu sišu duh. Zbog toga ih je teško naći.« »I što ćemo sad s njim?« upitao je i Suhozlat s gnušanjem zagledan u drhtavu gvalju mesa. Ona se očito nije dala rasjeći, spaliti vatrom niti uništiti na ikakav zamisliv način. »Prognat ću ga, vratiti ga da umre pravom smrću«, odgovorila je Sabriel. Polako je objema rukama izvukla Kibeth. I dalje je osjećala nelagodu jer joj se zvono izvijalo u rukama, pokušavajući zazvoniti samo od sebe, zvukom koji bi je poslao na šetnju kroz Smrt.

Uhvatila ga je čvršće, pa zazvonila ortodoksno naprijed, natrag i u obliku osmice, kako ju je otac bio naučio. Kibethov je glas zazvonio, zapjevao veselu melodiju, skakutavi žig koji je umalo i njezine noge natjerao na skakutanje, no onda se prisilila da ostane sasvim mirna.

Mordaut nije posjedovao takvu slobodnu volju. Suhozlat je na trenutak pomislio da Mordaut već odlazi, kad je taj mračni lik najednom poskočio u vis, a nestvarna put kliznula uz sječiva sve do štitnika na balčaku. A onda je kliznula dolje – i nestala. Stvorenje se vratilo u Smrt, da se ljulja i vrti u struji, da tuli i vrišti glasom koji u njoj ima, i tako čitavim putom sve do Posljednjih vrata. »Hvala ti«, rekla je Sabriel Suhozlatu. Pogledala je njegova dva mača, i dalje zarivena u drveni pod. Nisu više gorjeli srebrnim plamenovima, no ipak je vidjela kako se po sječivima gibaju listinske oznake. »Nisam znala da su ti mačevi začarani«, nastavila je. »Iako mi je drago da jesu.« Preko njegova su lica prošli iznenađenost i zbunjenost. »Mislio sam da znaš«, rekao je. »Uzeo sam ih iz kraljičina broda. To su mačevi kraljevskog favorita. Nisam ih htio uzeti, ali mi je Mogget rekao da ti... « Zastao je usred rečenice jer je Sabriel ispustila uzdah iz dna duše. »No dobro, sad kako je«, nastavio je on. »Legenda veli da ih je napravio Zidotvorac, nekako u isto doba kad je on – ili prije ona – napravio i tvoj mač.« »Moj mač?« upitala je Sabriel, a ruka joj je lagano dotakla izlizanu broncu štitnika. Nikad prije nije razmišljala tko ga je napravio – on je naprosto postojao. »Skovaše me za Abhorsena, da siječem već mrtve«, rekla bi slova na njemu kad bi rekla išta lucidno. Što znači da je bio iskovan vjerojatno vrlo davno, još u davnoj prošlosti kad je sazdan i Zid. Mogget joj to vjerojatno nije želio ili smio reći – ali je to morao znati. »Možda bismo ih sve trebali probuditi«, rekla je i u neposrednoj budućnosti odbacila nagađanja o mačevima. »Ima li još Mrtvih?« upitao je Suhozlat pa zastenjao izvlačeći mačeve iz poda. »Ne vjerujem«, odgovorila je Sabriel. »Taj je Mordaut bio vrlo pametan, jer je tako žestoko isisao duh sirotog... Patara... i tako svoju nazočnost prikrio njegovim životom. Zacijelo je stigao na otok u sanduku grobljanske zemlje, utisnuvši pred polazak u ubogog čovjeka naredbe. Sumnjam da je još kome učinio isto. Ili bar nijednog ne osjećam. Mislim da bih morala pregledati i druge zgrade i obići otok, tek toliko da provjerim.« »Odmah?« upitao je Suhozlat.

»Odmah«, potvrdila je Sabriel. »Ali daj da ih prije sve probudimo i organiziramo ljude na nam ponesu svjetlo. A bilo bi dobro i da sa starješinom popričamo o brodu za sutra ujutro.« »I lijepoj zalihi riba«, dodao je Mogget, koji se bio opet bacio na napol pojedenog pišmolja, dok mu je oštri glas nadjačavao teški bruj ribarskog hrkanja.

Na otoku nije bilo Mrtvih, iako su strijelci javili o čudnim svjetlima što su se, u kratkim predasima kiše, micala po selu. Osim toga su čuli i gibanje po valobranu, pa na kamenje odapeli plamene strelice, ali nisu uspjeli vidjeti ništa prije nego što su se grube strelice ovijene nauljenim krpama polako ugasile.

Sabriel je krenula na valobran i stala kraj procijepa, s ogrtačem od navoštenog platna prebačenim preko ramena, tako da joj se kiša slijevala na tlo i niz vrat. Kroz kišu i mrak nije vidjela baš ništa, ali je zato osjetila Mrtve. Bilo ih je više nego prije, ili su bar jako ojačali. A onda je, s osjećajem mučnine, shvatila da ta snaga pripada samo jednom stvorenju, koje tek sada izniče iz Smrti, i to kroz slomljeni kamen kao portal. Trenutak je kasnije i prepoznala njegovu osebujnu prisutnost.

Mordikant ju je našao. »Suhozlate,« upitala je, teškom mukom ne dopuštajući drhtavici da joj uđe u glas, »bi li ti znao jedriti i noću?« »Bih«, odgovorio je Suhozlat. Glas mu je opet bio posve neosoban, a lice zamračeno u kišovitoj noći, jer mu je svjetlo svjetiljaka što su ih donijeli seljani, otraga osvjetljavalo samo stopala i leđa.

Na trenutak je zastao, kao da možda i ne bi trebao iznijeti svoje mišljenje, pa dodao: »Ali bi to bilo mnogo opasnije. Ne poznajem obalu, a noć je mrkla.« »Ali Mogget vidi u mraku«, rekla je Sabriel tihim glasom i pošto se primakla Suhozlatu da je seljani ne čuju. »Moramo smjesta krenuti«, prošaptala je, pretvarajući se da namješta kabanicu. »Stigao je Mordikant. Onaj isti koji me je i prije progonio.« »A što ćemo s tim ljudima?« upitao je Suhozlat tako tiho da mu je romon kiše skoro sprao riječi – no kroz njegov se poslovni ton osjetio tihi ton prijekora. »Mordikant progoni mene«, promrmljala je Sabriel. Osjećala je kako se on odmiče od kamena i počinje pipkati okolo, ne bi li je pronašao pomoću svojih inosvjetskih ćutila. »On osjeća moju prisutnost, kao i ja njegovu. Kamo god pošla, on će za mnom.« »Ako ostanemo do jutra,« odgovorio joj je Suhozlat šaptom, »što nam se može dogoditi? Ta rekla si da čak ni Mordikant ne može preko onog procijepa.« »Rekla sam ‘mislim’«, promucala je Sabriel. »Ali je ojačao, pa nisam sigurna...« »Ono stvorenje u sušnici, Mordauta, baš i nije bilo teško uništiti«, prošaptao je Suhozlat, a u glasu mu je bila samouvjerenost koju donosi neznanje. »Zar je taj Mordikant baš toliko gori?« »Mnogo gori«, odgovorila je Sabriel kratko.

Mordikant se prestao micati. Kiša kao da mu je zatupljivala i osjetila i želju da je pronađe i ubije. Sabriel je uzalud zurila u tamu, pokušavajući prodrijeti pogledom kroz zavjese kiše, tako da nekromantskim osjećajima doda još i dokaze što ih donosi vid. »Riemer«, rekla je, ovaj put glasno, i zazvala seljana zaduženog za nosače fenjera. Došao je

brzo i oprezno, kose sljepljene kišom na okrugloj glavi. Kiša mu se cijedila s visokog čela, pa se katapultirala s vrška zdepastog nosa. »Riemer, reci strijelcima da jako budno paze. Reci im da strijeljaju u sve što dođe valobranom – jer s druge strane nema više ničeg živog. Nego samo Mrtvi. Moramo se vratiti i porazgovarati s vašim starješinom.« I tako su se šutke vratili. Čulo se samo šljapkanje cipela po lokvama i stalni aplauz vršcima prstiju kojim se glasala kiša. Najmanje je polovica Sabrieline pažnje ostala s Mordikantom, bila je to zloćudna trbobolja izazvana tom pojavom s druge strane mračnih voda. Pitala se na što još čeka.

Možda čeka da prestane kiša, ili možda da ih iznutra napadne sad već prognani Mordaut. No bez obzira na njegove razloge, time su dobili malo vremena da stignu do broda i otplove. A osim toga uvijek ostaje i mogućnost da on i ne može prijeći procijep u valobranu. »Kad nastupa oseka?« upitala je Riemera jer joj je na um došla nova misao. »Ah, otprilike sat prije zore«, odgovorio je ribar. »Oko šest sati, ako moje mišljenje išta vrijedi.« Starješina se zlovoljno probudio iz svog drugog sna. Nije mu bilo drago što odlaze noću, no Sabriel je vjerovala da je bar polovica njegove nevoljkosti dolazila od toga što im je trebala brodica. Seljanima ih je bilo ostalo još samo pet. Ostale su potonule u luci, što potopljene što skršene kamenjem što su ih na njih bacili Mrtvi, želeći spriječiti bijeg svog živog plijena. »Jako mi je žao,« ponovila je Sabriel, »ali treba nam brod, i to odmah. U selu je strašno mrtvo stvorenje – ono ide po tragu kao lovački pas, a trag koji slijedi je moj. Ako ostanem, pokušat će doći ovamo – a kad nastupi oseka, možda bi i uspio prijeći procijep u valobranu. A ako ja odem, ono će poći za mnom.« »No dobro«, suglasio se starješina nevoljko. »Za naše si dobro očistila ovaj otok, i brodica je prema tome sitnica. Riemer će ukrcati hranu i vodu. Riemer! Daj Abhorsenu Landalinov brod – i pobrini se da bude snabdjeven i plovno sposoban. Uzmi jedra od Jaleda, jer su na Landalinovu već napol propala.« »Hvala ti«, rekla je Sabriel. Na nju se najednom svalio umor, umor i težina svijesti o svemu.

Svijest o neprijateljima, poput nekakvog mraka što stalno zamućuje rub vidnog polja. »A sad idemo.

Ostavljam vam svoje dobre želje i nadu da vam se ništa neće dogoditi.« »Sve nas čuvala dobra Listina«, dodao je Suhozlat, pa se naklonio starcu. Starješina mu je odgovorio istom mjerom. Njegov je presavinuti, svečani lik bio toliko manji od vlastite sjene što se visoko dizala na zidu iza njega.

Sabriel se okrenula da ode, ali se na čitavom putu do vrata već stvorio dug niz seljana. Svi su joj se željeli što nakloniti, što pred njom napraviti kniks, promrmljati bojažljivi hvala i zbogom.

Sabriel ih je primala s neugodom i osjećajem krivice, jer se prisjećala Parata. Istina jest da je bila otjerala Mrtvog, ali se pritom utrnuo još jedan život. Njen otac ne bi bio tako nespretan...

Predzadnja je u redu stajala djevojčica, crne kose ispletene u dvije kečke, i sad je svaka visila sa svoje strane glave. Kad ju je ugledala, Sabriel se prisjetila nečeg što joj je Suhozlat bio rekao.

Zastala je i uhvatila djevojčicu za ruku. »Kako se zoveš, malena?« upitala je i nasmiješila se. Kad su se prstići djevojčice spojili s njezinima, preplavio ju je osjećaj déjà vu – sjećanje na uplašenu prvoškolku koja se skanjuje pružiti

ruku starijoj učenici koja će joj biti vodičem prvog dana u koledžu Wyverleyju. Sabriel je u svoje doba iskusila obje strane. »Aline«, rekla je djevojčica i uzvratila joj smiješak. Oči su joj bile bistre i žive, premlade da bi ih pomračilo ustrašeno beznađe koje je odraslima zamutilo pogled. Dobar izbor, pomislila je Sabriel. »Daj mi reci što si u školi naučila o Velikoj listini«, rekla je Sabriel prelazeći na familijaran, majčinski i općenito uzevši, irelevantan ispitivački ton školske inspektorice koja bi se dvaput godišnje spustila u sve razrede u Wyverleyju. »Znam pjesmicu...« odgovorila je Aline s ponešto sumnje u glasu, a maleno joj se čelo nabralo. »Da je otpjevam, kao u razredu?« Sabriel je kimnula glavom. »A osim toga smo i plesali oko kamena«, dodala je Aline povjerljivim tonom. Uspravila se, pružila nogu pred sebe, pa stavila ruke iza leđa.

Mrežom velikih listina pet Sav kraj je čvrsto spet.

Jedna u onih je što nose krunu, Druga u onih što Mrtve kunu, Treća i peta sred kamenog zida, Četvrta tek smrznutu vodu viđa. »Hvala, Aline«, rekla je Sabriel. »Baš je bilo lijepo.« Raskuštrala je djevojčici kosu pa požurila kroz zadnje pozdrave, najednom jedva čekajući da ode i od dima i od ribljeg smrada, da izađe na čist, kišovit zrak, gdje može razmišljati. »Dakle sada znaš«, prošaptao je Mogget, pa joj uskočio u naručje da izbjegne lokve. »Ja ti to još ne smijem reći, ali ti znaš da ti je jedan u krvi.« »Dva«, odgovorila je Sabriel, u mislima daleko. »‘Druga u onih što Mrtve kunu.’ I što je onda... ovaj... ni ja ne smijem o tome.« Pa ipak je razmišljala, o pitanjima koja bi voljela postaviti, i to dok joj je Suhozlat pomagao da se ukrca na malenu ribarsku brodicu što je ležala tik do sićušne, školjkama zasijane plaže koja je tom otočiću služila kao luka.

Jedna je od Velikih listina ležala u kraljevskoj krvi. Druga je ležala u Abhorsenovoj. Što su onda bile treća i peta, kao i četvrta koja je sve vidjela u smrznutoj vodi? Bila je sigurna da bi se u Belisaereu mogli naći mnogi odgovori. Otac bi joj na to vjerojatno znao odgovoriti opširnije, jer mnogo toga što je u Životu bilo vezano, u Smrti se razotkrivalo. A bila je tu i majčina utvara, i to zbog tog trećeg i konačnog ispitivanja u tih sedam godina.

Suhozlat se otisnuo, skočio na brod i prionuo uz vesla. Mogget je iskočio iz Sabrielina naručja i zauzeo položaj pulene pri provi, te preuzeo ulogu promatrača obdarenog noćnim vidom, ali se ipak time istodobno i podrugivao Suhozlatu.

A na obali, Mordikant je najednom zatulio. Bio je to dug, prodoran krik koji je odjeknuo daleko

preko vode, ledeći srca i na brodu i na otoku. »Daj veslaj malo više udesno«, rekao je Mogget u muku koji je nastupio kad je zamro urlik. »Bolje da smo malo dalje od obale.« Suhozlat ga je brže-bolje poslušao.

GLAVA OSAMNAESTA

U

jutro šestoga dana od isplovljenja iz Nestowea, Sabriel je već bilo na vrh glave pomorskoga života. Sve su vrijeme plovili praktički bez prestanka, a na obalu svraćali samo o podne da uzmu vodu, a i to samo kad bi bilo sunčano. Noći bi provodili pod jedrom ili, kad bi Suhozlata svladala iscrpljenost, izvadili iz mora zavlačno sidro, dok bi Mogget, koji nije nikada spavao, držao stražu. Na svu sreću, vrijeme je bilo milostivo.

Bilo je to pet dana razmjerno bez događaja. Dva dana od Nestowea do Bradatoga rta, nepretencioznog poluotoka čije su jedine zanimljivosti bile obala pjeskovitog dna i bistri potok. Bez živih stanovnika, bio je i bez Smrti. Tu je Sabriel po prvi put prestala osjećati Mordikanta za petama.

Nosio ih je dobar i svjež jugoistočnjak, koji se širio na sjever brzinom koju je bilo nemoguće slijediti.

Tri dana od Bradatog rta do otoka Ilgarda, kojeg su se stjenovite litice dizale strmo iz mora, kao siva i istočkana stambena zgradurina, dom desetaka tisuća morskih ptica. Prošli su ga već podveče, s jedincatim jedrom napuhanim do rasprsnuća, s trupom preklopne građe skoro prevrnutim, dok je pramac dizao stup pjene koji im je solio usta, oči i tijelo.

Od Ilgarda do Beliskoga ždrijela, tog uskog tjesnaca što je vodio do Saerskoga mora, trebalo im je samo pola dana. Jedrenje je, međutim, bilo zeznuto, pa su noć proveli zavlačeći taman iza vidokruga Ilgarda, čekajući na svjetlo dana. »Preko Beliskoga je ždrijela položen zaprečni lanac«, objasnio je Suhozlat, dok je podizao jedro, a Sabriel preko prove vadila zavlačno sidro. Iza njih se rađalo sunce, ali se još nije diglo iz mora, tako da je bilo još samo tamna sjena za krmom. »Postavili su ga da u Saersko more ne ulaze gusari i njima slični. Nećeš vjerovati koliki je – ne mogu ni zamisliti kako su ga iskovali i kako razapeli.« »Još je tamo?« upitala je Sabriel oprezno da Suhozlatu ne pokvari neobično pričljivo raspoloženje. »U to sam siguran«, odgovorio je Suhozlat. »Ali ćemo najprije ugledati tornjeve na suprotnim obalama. Vitlenu kulu na jugu i Kukinu kulu na sjeveru.« »Imena im baš nisu jako maštovita«, prokomentirala je Sabriel, jer se nije mogla suzdržati da ga ne prekine. Kakvo je samo zadovoljstvo bilo govoriti! Suhozlat se najvećim dijelom putovanja bio vratio u nekomunikativno raspoloženje, no za to je imao i valjano opravdanje – ta morao je upravljati ribarskom brodicom osamnaest sati na dan, što čak ni pri dobrom vremenu ne bi ostavljalo mnogo snage za razgovor. »Ime su dobile prema svojoj namjeni«, odgovorio je Suhozlat. »Što nije bez logike.« »Tko odlučuje o tome smije li neki brod preko lanca?« upitala je Sabriel. Već je mislila o tome što dalje, pa se pitala kakvo je stanje u Belisaereu. Bi li i on mogao biti poput Nestowea – grad napušten i prožet Mrtvima?

»Ah«, rekao je Suhozlat. »O tome nisam ni mislio. U moje je doba tamo bio kraljevski kapetan lanca, s odredom garde i eskadronom stražarskih brodića. No ako je, kako veli Mogget, grad potonuo u anarhiju...« »Moglo bi tu biti i ljudi koji rade za Mrtve ili su s njima u savezu,« dodala je Sabriel zamišljeno, »pa bi moglo biti jada čak i ako lanac prijeđemo danju. Mislim da će mi biti pametnije da okrenem kabanicu i sakrijem ovoje na kacigi.« »A što ćemo sa zvoncima?« upitao je Suhozlat. Nagnuo se mimo nje da pritegne glavno jedro, dok mu je desna ruka malko gurnula rudo da iskoristi zakret vjetra. »Ona su u najmanju ruku vrlo upadljiva.« »Izgledat ću naprosto kao nekromant«, odgovorila je Sabriel. »Kao usoljeni, neumiveni nekromant.« »Ne znam«, rekao je Suhozlat, ne shvaćajući da se to Sabriel samo šali. »Nijednog nekromanta ne bi pustili u grad niti ga ostavili na životu u moje...« »U tvoje doba«, prekinuo ga je Mogget sa svog omiljenog mjesta na provi. »Ali danas je danas, pa sam uvjeren da nekromanti pa i mnogo gori od njih u Belisaereu više nisu nimalo neobična pojava.« »Ako stavim ogrtač...« započela je Sabriel. »Kako ti veliš«, smjesta je odgovorio Suhozlat. Bilo je očito da ne vjeruje mačku. Belisaere je bio prijestolnica, golem grad i dom najmanje pedeset tisuća ljudi. Suhozlat nije mogao ni zamisliti da bi on mogao pasti, propasti i naći se u rukama Mrtvih. Usprkos vlastitim unutrašnjim strahovima i tajnim znanjima, ipak nije uspijevao suzbiti uvjerenje da se Belisaere prema kojem su plovili malo razlikuje od dvije stotine godina starih slika zaključanih u sjećanju.

To je uvjerenje zadobilo udarac kad su iznad modre crte obzora ugledali tornjeve Beliskoga ždrijela, smještene na nasuprotnim obalama tjesnaca. U prvi su čas ti tornjevi bili tek puke tamne mrlje što su rasle u visinu dok su vjetar i valovi prema njima nosili brod. Sabriel je kroz durbin opazila da su sazdani od lijepog, ružičastog kamena koji je nekoć nedvojbeno djelovao veličanstveno. Sad su, međutim, bili uglavnom pocrnjeli od vatre, a njihova se velebnost izgubila.

Vitlena kula je izgubila tri najviša kata od njih ukupno šest; Kukina kula je pak stajala visoka kao i prije, ali joj je kroz razjapljene rupe sijalo sunce, pokazujući da je to ruševina očišćene utrobe.

Nigdje ni traga ni glasa ni od kakve vojne posade, ubirača danka, mazgi koje okreću moto vilo ili ičeg živog.

Silni se lanac i dalje protezao preko ždrijela. Goleme željezne karike, od kojih se svaka i duljinom i širinom mogla mjeriti s njihovom brodicom, dizale su se zelene i luparima obrasle iz vode i protezale do tornjeva. Dao se on na trenutke vidjeti i u sredini tjesnaca kad bi se val spustio pa bi komad lanca bljesnuo gladak i zelen u dolini vala, poput kakvog čudovišta što vreba iz dubina. »Morat ćemo se primaknuti Vitlenoj kuli, pa spustiti jarbol i proveslati ispod lancu na mjestu gdje se diže iz vode«, objavio je Suhozlat pošto je nekoliko minuta kroz durbin proučavao lanac, procjenjujući je li dovoljno utonuo da im omogući prolaz. Ipak bi to, i unatoč njihovom plitkom gazu, bilo isuviše opasno, a nisu se usuđivali pričekati na plimu, a koja je nastupala tek podvečer. Nekad davno, vjerojatno neposredno prije nego što su kule bile napuštene, lanac su motovilom napeli do maksimalnog napona. Inženjeri koji su ga bili napravili morali bi biti zadovoljni, jer u međuvremenu, po svemu sudeći, nije došlo ni do najmanjeg proklizavanja.

»Mogget, pođi na pramac i pazi na sve pod vodom. Sabriel, bi li bila tako dobra pa pripazila na obalu i kulu, da nas upozoriš na mogući napad.« Sabriel je kimnula glavom. Bilo joj je drago da je vrijeme što ga je Suhozlat proveo kao kapetan njihove brodice uvelike uklonilo iz njega sve one sluganske besmislice, tako da je postao sličniji normalnom čovjeku. Mogget je pak, sa svoje strane, bez prigovora skočio na provu, i to unatoč pjeni što bi mu se povremeno znala preliti preko glave kad bi koso zasjekli u val – prema onom malenom trokutu nade između obale, mora i lanca.

Primakli su se koliko su se najviše usudili i tek tada skinuli jarbol. Valovi su bili opali jer je Belisko ždrijelo bilo dobro zaštićeno dvama rtovima, ali je zato plima krenula u trk iz oceana u Saersko more. I tako ih je more, čak i bez jarbola i jedra, brzo nosilo prema lancu, pa je Suhozlat morao iz petnih žila prionuti na veslo samo da održi kurs. Ipak je već trenutak kasnije postalo jasno da to neće biti moguće, pa je Sabriel prihvatila jedno veslo i sad su zaveslali zajedno, a Mogget im je dovikivao upute.

Svakih nekoliko sekundi, na kraju punog zaveslaja, kad bi joj se leđa skoro poravnala s veslačkom klupom, Sabriel bi ukrala pogled preko ramena. Išli su prema uskom prolazu između visokog no trošnog obalnog zida Vitlene kule i golemog lanca što se u povoju bijele pjene dizao iz mora u brzom protjecanju. Čula je melankolično stenjanje karika nalik na kor bolnih morževa. No čak se i taj gargantuovski lanac u gibanju ravnao prema ćudima mora. »Malo lijevo«, dreknuo je Mogget. Suhozlat je na trenutak zaustavio veslo, a onda je mačak skočio i viknuo: »Uvuci vesla i pogni glavu!« Vesla su se uvukla uz štropot i pljuskanje, a Sabriel i Suhozlat su legli na leđa, dok se Mogget zavukao između njih. Brodić se ljuljao i uranjao provom u valove, a stenjanje je lanca dolazilo iz blizine i bilo je strašno. Sabriel je u jednom trenutku vidjela čisto modro nebo, da bi u sljedećem nad sobom vidjela samo zeleno, travom obraslo željezo. Kad je val podigao brodicu, da je podigla ruku, mogla je dotaknuti zeleni zaprečni lanac Beliskoga ždrijela.

A onda su ga već bili prešli, i Suhozlat je već izbacivao svoje veslo. Mogget je pošao na provu.

Sabriel je poželjela ostati ležati i samo zuriti u nebo, ali urušeni obalni zid Vitlene kule nije bio dalji od dužine vesla. Zato je ustala, sjela i vratila se svojoj veslačkoj dužnosti.

U Saerskom moru voda je promijenila boju. Sabriel je u nju uronila ruku zadivljena njegovim bistrim, tirkiznim odsjajem. Pa ipak je, unatoč obojenosti, bila nevjerojatno prozirna. Voda je bila vrlo duboka, ali je vidjela samo prva tri-četiri sežnja, pa je stala promatrati ribice kako plešu pod mjehurićima traga njihove brodice.

Osjetila je opuštenost, trenutnu bezbrižnost, i sve nevolje što su ležale pred njom i iza nje na trenutak su se izgubile u koncentriranom kontempliranju bistre, modrozelene vode. Tu se nije osjećala prisutnost Mrtvih, niti je bilo stalne svijesti o mnogim vratima Smrti. Na moru se bila raspršila čak i listinska magija. Na nekoliko je trenutaka zaboravila i na Suhozlata i na Mogget. U mislima joj je izblijedio čak i otac. Od svega je postojala samo ta boja mora i njegova hladnoća na njezinoj ruci. »Uskoro ćemo ugledati i grad«, rekao je Suhozlat i prekinuo joj mentalni dopust. »Ako mu tornjevi još stoje.« Sabriel je zamišljeno kimnula glavom pa polako izvadila ruku iz mora kao da se oprašta s dragim prijateljem. »Tebi zacijelo nije lako«, rekla je skoro za sebe, zapravo ni ne očekujući da joj odgovori.

»Prošle su dvije stotine godina, i dok si spavao, kraljevstvo se polako urušilo.« »Ja u to zapravo nisam povjerovao sve dok nisam ugledao Nestowe a onda i kule na Beliskom ždrijelu«, odgovorio je Suhozlat. »A sad se bojim... čak i za taj veliki grad za koji nisam vjerovao da bi se ikad mogao zaista promijeniti.« »Nemaš mašte«, izgovorio je Mogget strogim glasom. »Ne znaš misliti unaprijed. To ti je karakterna mana. I to kobna.« »Mogget«, rekla je Sabriel indignirano, srdita na mačka što joj je upropastio još jedan mogući razgovor. »Zašto si tako nepristojan prema Suhozlatu?« Mogget je zasiktao, a na leđima mu se nakostriješila dlaka. »Ja nisam nepristojan, nego samo precizan«, oštro se obrecnuo, pa im s promišljenim prezirom okrenuo leđa. »A on to i zaslužuje.« »A sad mi je već puna kapa«, obznanila je Sabriel. »Suhozlat, što to Mogget zna, a ja ne?« Suhozlat je šutio. Zglobovi su mu na prstima pobijelili od stiskanja rude, a pogled mu je bio izoštren na dalekom obzoru kao da već vidi tornjeve Belisaerea. »Na kraju ćeš mi ipak morati reći«, rekla je Sabriel, a u glas joj je ušla nijansa učiteljske strogosti. »Ta valjda nije tako crno?« Suhozlat je navlažio usne, na trenutak zastao, pa progovorio. »Kriva je moja glupost, gospodarice, a ne zla namjera. Prije dvije stotine godina, za vladavine kraljice... ovaj... znam da sam i sâm, kao kraj kraljevske loze, djelomice odgovoran za mane Kraljevstva.« »Kako!« uskliknula je Sabriel. »Kako bi ti to mogao biti?« »Kad jesam«, nastavio je Suhozlat utučenim glasom, a ruke su mu se pritom toliko tresle da se i samo kormilo počelo micati, zbog čega se iza brodice stvorio trag u cik-caku. »Bilo je... to jest...« Zastao je, duboko udahnuo zrak, malo se uspravio pa nastavio kao da podnosi izviješće nadređenom časniku. »Ne znam koliko ti smijem reći, jer sve to zadire u Velike listine. Odakle da počnem? Od kraljice, pretpostavljam. Ona je imala četvero djece. S njezinim sam se najstarijim sinom Rogirom stalno igrao kao mali. On je u svim našim igrama uvijek bio vođa. On je imao ideje – a mi smo ih izvršavali. Kasnije, kad smo malo odrasli, ideje su mu postajale sve čudnije, sve manje lijepe. I tako smo se udaljili. Ja sam ušao u gardu, a on je otišao za onim što ga je zanimalo. Danas znam da su u to zacijelo spadali i slobodna magija i nekromantija – ali to tada nisam ni naslućivao. A trebao sam, znam, samo što je on uvijek bio tako tajanstven, a često je i izbivao.

Nekako pred kraj... hoću reći nekoliko mjeseci prije nego što se to dogodilo... mislim, Rogira već nije bilo godinama. A onda se vratio, nekako baš pred Svetkovinu ravnodnevnice. Bilo mi je drago što ga vidim, jer je sad bio skoro kao kad je bio mali. Bio je izgubio zanimanje za bizarnosti koje su ga prije privlačile. Opet smo provodili više vremena zajedno, u sokolarenju, jahanju, pijančevanju, plesu.

A onda, jednoga dana podveče – jednog hladnog, oštrog povečerja, baš nekako pred zalazak sunca – ja sam bio na straži i čuvao kraljicu i njezine dame. Igrale su kranak. Rogir joj je prišao i zamolio da pođe s njim do mjesta s Velikim kamenjem... hej, to ne smijem reći!«

»Istina«, prekinuo ga je Mogget. Bio je umoran, nalik na uličnu mačku koju su jednom previše udarili nogom. »More sve opere, bar za neko vrijeme. Mogli bismo razgovarati o Velikim listinama, bar još malo. Zaboravio sam da je tako.« »Samo daj«, rekla je Sabriel ushićeno. »Iskoristimo to dok možemo. Veliko će kamenje biti kamen i vapno naše pjesmice – a treća i četvrta Velika listina?« »Da,« odgovorio je Suhozlat nekako dalek, kao da naizust recitira lekciju, »u Zidu. Ljudi, ili tko je već stvorio Velike listine, tri su ugradili u krvnu lozu, a dvije u materijalne građevine: u Zid i Veliko kamenje. A svo manje kamenje crpi svoju moć što iz jednog, što iz drugog.

Veliko kamenje... Rogir je došao i rekao kako nešto nije u redu, i da bi to kraljica morala pogledati. On joj je bio sin, no ona nije davala puno za njegovu pamet niti mu baš vjerovala kad joj je rekao za nevolju s kamenjem. Ona je bila listinski mag i nije osjećala da bi išta bilo kako ne treba.

A osim toga je baš dobivala na kranaku, pa mu je rekla da pričeka do jutra. Rogir se tada obratio meni, zamolio me da posredujem, što sam ja, tako mi listine pomogle, i učinio. Zato što sam mu vjerovao. Imao sam u nj povjerenje, i moje je vjerovanje uvjerilo kraljicu. Napokon je i pristala. U tom je trenutku sunce već bilo zašlo. I tako smo se spustili, kraljica, Rogir, ja, tri stražara i dvije dvorske dame, spustili sve do spremnika u kojem je bilo Veliko kamenje.« Kad je Suhozlat nastavio, glas mu je zamro do šapta, ogrubio i promukao. »A dolje je bila strahota, ali to nije Rogir otkrio, nego je to bilo njegovo djelo. Velikih je kamenova šest na broju, i dva su upravo lomili, i to krvlju njegovih vlastitih sestara, koje su njegovi puleni, poklonici slobodne magije, žrtvovali baš u trenutku kad smo došli. Vidio sam njihove posljednje sekunde života, i zadnji odbljesak nade u već zamagljenim očima, u trenutku kad je preko vode doplovio kraljičin čamac. Osjetio sam udarac pucanja kamenja, a sjećam se i Rogira kako stupa iza kraljice i nazubljenim je nožem hitro poteže preko vrata. Imao je i kalež, zlatan kalež, jedan od kraljičinih kaleža, da u nj uhvati krv, no ja sam bio prespor, oh, kako prespor...« »To znači da priča koju si mi ispričao u Svetorupi nije bila istinita«, prošaptala je Sabriel kad se Suhozlatu slomio i zamro glas, a niz obraz mu se skotrljale suze. »Kraljica to nije preživjela...« »Ne«, promrmljao je Suhozlat. »Ali nisam htio lagati. Nego mi se u glavi sve pobrkalo.« »Što se zapravo dogodilo?« »Druga su dva stražara bila Rogirovi ljudi«, nastavio je Suhozlat glasom mokrim od suza i prigušenim od tuge. »Napali su me, ali se Vlare – jedna od dvorskih dama – bacila pred njih.

Pobjesnio sam, uhvatilo me bojno ludilo, sasvim sam skrenuo. Ubio sam obojicu. Rogir je skočio sa čamca i sad je šljapkao kroz vodu prema kamenju, a u ruci je držao kalež. Njegova su četiri čarobnjaka već čekala, pod crnim kukuljicama, oko trećega kamena, sljedećeg koji je trebao puknuti.

Znao sam da ga ne mogu sustići na vrijeme. I zato sam hitnuo mač. I on je poletio ravno prema cilju i pogodio ga malo iznad srca. Kriknuo je, odjek se ponavljao i ponavljao, a onda se okrenuo prema meni! Proburažen mojim mačem, ali još na nogama, koračao je i dizao taj gnusni kalež, kao da me nudi da pijem.

‘Možeš mi razderati ovo tijelo’, rekao mi je prilazeći. ‘Poderati ga kao traljavo sašiveno ruho.

Ali ja ne mogu umrijeti.’

Prišao mi je na rukohvat, i mogao sam mu samo pogledati u lice, pogledati u zlo što je ležalo tako plitko iza tih poznatih mi crta..., a onda je bljesnulo zasljepljujuće bijelo svjetlo, začula su se zvona – zvona poput tvojih, Sabriel – i glasovi, oštri glasovi... Rogir se trznuo i ustuknuo, kalež mu je

ispao iz ruke i krv se razlila po vodi kao ulje. Okrenuo sam se i na stubama ugledao stražare; stup od bijelog ognja što se izvijao; čovjeka s mačem i zvoncima... a onda sam se onesvijestio ili me je omamio udarac. A kad mi se vratila svijest, već sam bio u Svetorupi i gledao ti u lice. Nisam imao pojma kako sam tu dospio ni tko me je tu stavio... I dalje se svega sjećam na mahove i napreskokce.« »Trebao si mi reći«, rekla je Sabriel trudeći se glasu dodati što više sućuti. »Ali je možda trebalo pričekati da ga more oslobodi te vezne čarolije. Reci mi, taj čovjek s mačem i zvoncima, je li bio Abhorsen?« »To ne znam«, odgovorio je Suhozlat. »Vjerojatno jest.« »A ja bih rekla skoro sigurno«, pridodala je Sabriel. Pogledala je Moggeta i pomislila na stup od bijeloga ognja što se izvijao. »I ti si bio tamo, Moggetu? Nesputan, u svom drugom obliku.« »Da, bio sam tamo«, odgovorio je mačak. »S onovjekim Abhorsenom. Bio je to vrlo moćan listinski mag i majstor zvona, ali pomalo i predobra srca da bi se znao nositi s izdajom. Imao sam silnih muka dok sam ga doveo u Belisaere, a na kraju ipak nismo stigli na vrijeme da spasimo kraljicu i njezine kćeri.« »Što se dogodilo?« prošaptao je Suhozlat. »Što se dogodilo?« »U trenutku kad se vratio u Belisaere, Rogir je već pripadao Mrtvima«, rekao je Mogget umornim glasom, kao da priča cinične pričice oguglalih starih pajdaša. »Ali to je mogao uočiti samo jedan Abhorsen, a takvog nije bilo. Rogirovo je stvarno tijelo bilo negdje skriveno... i još je... a on je kao fizički oblik nosio slobodnomagijski konstrukt.

Negdje na putovima svojih izučavanja, Rogir je stvarni Život zamijenio za moć, nakon čega je, poput svih Mrtvih, morao stalno uzimati Život da ne potone u Smrt. Listina mu je to, međutim, silno otežavala, i to posvuda u Kraljevstvu. I zato ju je odlučio slomiti. Mogao se ograničiti i na lomljenje nekoliko manjih kamenova, i to negdje daleko, no tako bi dobio tek sićušno lovište, i Abhorsen bi ga ubrzo ishajkao. Zato je odlučio slomiti Veliko kamenje, a za to mu je trebala kraljevska krv – krv njegove majke i sestara. Ili Abhorsenova, ili Clayrova, dakako, ali do nje se mnogo teže dolazilo.

Zahvaljujući tome što je bio kraljičin sin, a uz to i bistar i moćan, umalo je svoj cilj i ostvario. I uspio slomiti dva Velika kamena od njih ukupno šest. Pritom su poginule i kraljica i njezine kćeri.

Abhorsen se upleo malo prekasno. Istina jest, on ga je uspio otjerati duboko u smrt – ali budući da mu nikad nisu pronašli pravo tijelo, Rogir je nastavio postojati. Tako je on čak i iz Smrti nadzirao rasap Kraljevstva – Kraljevstva bez kraljevske obitelji, s osakaćenom jednom od Velikih listina, dok je ostale nastavio kvariti i slabiti. Te večeri, u spremniku, on zapravo nije bio potučen. Bio je samo odgođen, i tako se već dvije stotine godina pokušava vratiti, pokušava ponovno ući u Život...« »Pa je u tome i uspio?« prekinula ga je Sabriel. »On je stvorenje zvano Kerrigor, ono s kojima se Abhorseni bore već naraštajima, pokušavajući ga zadržati u Smrti. I baš je on onaj koji se vratio, Veliki mrtvac koji je pobio ophodnju kraj Rascijepljene čuke, on je gospodar Mordikanta.« »Ja to ne znam«, odgovorio je Mogget. »Tvoj je otac vjerovao da jest.« »To je on«, rekao je Suhozlat, u mislima vrlo daleko. »Kerrigor je Rogirov nadimak iz djetinjstva. Ja sam ga smislio jednog dana kad smo se gađali blatom. Puno mu je ceremonijalno ime bilo Rogirek.« »On – ili njegovi sluge – zacijelo su mi namamili oca u Belisaere neposredno prije nego što se Rogir digao iz mrtvih«, rekla je Sabriel, razmišljajući naglas. »Pitam se zašto je izronio u Život tako

blizu Zida?« »Zato što mu se tijelo zacijelo nalazi negdje u blizini. A to bi morao izvesti u njegovoj blizini«, rekao je Mogget. »To bi trebala znati. Da bi obnovio glavnu vradžbinu koja priječi prolazak kroz Posljednja vrata.« »To je istina«, odgovorila je Sabriel, jer se prisjetila dijelova Knjige mrtvih. Zadrhtala je, ali je suzbila drhtaj prije nego se pretvorio u razdirući jecaj. U sebi je osjetila želju da zavrišti, da zaplače. Poželjela je pobjeći natrag u Ancelstierre, prijeći kroz Zid, ostaviti za sobom i Mrtve i magiju, i otići na jug što je dalje moguće. Ipak je potisnula te osjećaje i rekla: »Jedan ga je Abhorsen već jednom pobijedio. Ja bih to mogla učiniti opet. Ali najprije moramo pronaći tijelo mog oca.« Na trenutak je zavladala tišina, i čuo se samo vjetar u jedrenini i tiho brujanje snasti. Suhozlat je otro rukom oči i pogledao Moggeta. »Ipak bih te želio upitati jedno. Tko je moj duh stavio u Smrt i iz mog tijela napravio pulenu?« »Nikad nisam doznao što se s tobom dogodilo«, odgovorio je Mogget. Njegove su zelene oči dočekale Suhozlatov pogled, a on nije bio mačak koji bi pred nekim zatreptao. »Ali je to zacijelo učinio Abhorsen. Kad smo te izvadili iz spremnika, bio si sišao s uma. Vjerojatno si poludio zbog lomljenja Velikog kamenja. Ničega se nisi sjećao, u glavi ti nije bilo ničega. Čini se da dvije stotine godina nije predugo vrijeme za kuru odmaranja. Očito je u tebi vidio nešto – ili je Clayr ugledao nešto u ledu... ah, teško je to reći. Zacijelo se primičemo gradu i utjecaj mora opada. Sputanost se vraća...« »Nemoj, Moggete!« uskliknula je Sabriel. »Ja želim znati, ja moram znati, tko si ti zapravo.

Kakva je tvoja veza s Velikim...« Glas joj se zaglavio u grlu, i zapanjeno je gragorenje bilo sve što je izišlo iz njega. »Prekasno«, rekao je Mogget. Počeo je čistiti krzno, i ružičasti mu je jezičac zapalucao, onako živ na bijelom krznu.

Sabriel je uzdahnula i pogledala prema tirkiznom moru, pa podigla oči prema suncu, tom žutom disku na modrom polju išaranom bijelim prugama. Lagani je vjetar napunio jedro nad njom i u prolazu joj raskuštrao kosu. Na njemu su dalje pojahali galebovi, da se pridruže uzgraktaloj masi svoje braće koja se sladila plovom riba, tim oštrim srebrom što bi bljesnulo uz površinu.

Sve je bilo živo, šareno, puno životne radosti. Čak i miris soli na koži, vonj ribe i vlastitog neopranog tijela, bili su nekako bogati i živi. Daleki, daleki i od Suhozlatove mračne prošlosti, od prijetnje Rogira/Kerrigora i ledenog sivila Smrti. »Morat ćemo biti jako oprezni,« rekla je Sabriel napokon, »i nadati se da... što si ti ono, Suhozlat, rekao starješini Nestowea?« Odmah je shvatio na što je pomislila. »Nadam se da će nas Listina sve zaštititi.«

GLAVA DEVETNAESTA

S

abriel je očekivala da će Belisaere biti uništen grad, lišen života, ali se prevarila. U trenutku kad su mu ugledali tornjeve i zaista impozantne zidove koji su opasivali poluotok na kojem je stajao grad, ugledali su i ribarske brodice velike kao i njihova. S njih su ljudi lovili ribu – normalni, prijateljski nastrojeni ljudi, koji su im u prolazu mahnuli rukom i doviknuli pozdrav. I samo im je on rekao kakve su vjerojatne prilike u Belisaereu. »Dobro vam sunce i brza voda« nije bio nimalo tipičan pozdrav u Suhozlatovo doba.

U glavnu se gradsku luku ulazilo sa zapada. Široki je, bovama označen kanal tekao između dvije masivne vanjske obrambene utvrde, te ih doveo u golemi bazen, lako moguće velik kao dvadeset do trideset igrališta. Bazen je s tri strane bio ograđen operativnom obalom, ali je ona najvećim dijelom bila napuštena. Na sjeveru i jugu iza prazne obale trunula su skladišta, a njihovi urušeni zidovi i prošupljeni krovovi svjedočili su o tome da su već odavno napušteni.

Samo je istočna obala bila živa. Uz nju nije stajao nijedan od velikih trgovačkih brodova iz minulih dana, ali su se zato krcale i iskrcavale mnoge malene, priobalne brodice. Samarice su se zibale skrećući s broda i na brod; lučki su radnici na leđima preko mostića nosili zavežljaje; između brodova su plivala i ronila dječica. Iza te obale nije bilo skladišta – umjesto njih su stajale stotine otvorenih niša. Bili su to tek žarkim bojama urešeni okviri koji su ocrtavali krpice zemljišta, i u njima su bili stolovi za robu i stolice za prodavače i najvažnije kupce. No čini se da kupaca općenito uzevši nije nedostajalo, zamijetila je Sabriel kad je Suhozlat skrenuo prema slobodnom dijelu obale.

Posvuda su se rojili ljudi, pa hitali na sve strane kao da im baš ljuto nedostaje vremena.

Suhozlat je opustio glavno jedro i okrenuo brod u vjetar taman na vrijeme da izgube brzinu i pod tupim kutom kliznu na bokobrane koji su opasivali obalu. Sabriel je već bila nakanila iskočiti s užetom, ali je uto priskočio nekakav dripčić i dao joj znak da mu ga dobaci, pa ga sam vezao za bitvu. »Peni za vez«, uskliknuo je, a prodorni mu se glas probio kroz halabuku mnoštva. »Peni za vez, milostiva?« Sabriel se s naporom nasmiješila, pa dječaku dobacila srebrni peni. On ga je uhvatio, pa se široko nasmiješio i nestao u rijeci ljudi što se gibala obalom. A onda joj je zamro smiješak.

Najednom je tu osjetila mnogo, mnogo Mrtvih... ili možda i ne baš sasvim tu, nego dalje u gradu.

Belisaere je bio izgrađen na četiri niska brežuljka što su okruživala središnju dolinu, koja se u luci otvarala prema moru. Koliko su joj osjetila mogla reći, od Mrtvih je bila slobodna samo ta dolina – ali zašto, to nije znala. Brežuljci, koji su pokrivali bar dvije trećine površine grada, bili su upravo preplavljeni njima.

Za ovaj se dio grada, međutim, moglo uistinu reći da je preplavljen životom. Sabriel je već bila i zaboravila koliko grad može biti bučan. Čak i dok je bila u Ancelstierreu, rijetko je kad odlazila u išta veće od Baina, a to je bio grad s ne više od deset tisuća stanovnika. Belisaere, dakako, nije bio velegrad po ancelstierreskim mjerilima, a nije imao ni bučne omnibuse ni privatne automobile koji su u posljednjih deset godina znatno pridonijeli buci u toj zemlji, ali su to u Belisaereu obilno

nadoknađivali ljudi. Ljudi koji su hitali, prepirali se, vikali, kupovali, prodavali, pjevali... »Je li takav bio i prije?« doviknula je Suhozlatu kad su se uzverali na obalu i provjerili jesu li ponijeli sve stvari. »Pa ne baš«, odgovorio je Suhozlat. »Bazen je obično bio pun, i to većih brodova – a tu su bila skladišta, a ne tržnica. A osim toga je bilo i mirnije, i ljudima se nije toliko žurilo.« Stajali su na rubu obale i promatrali tu rijeku ljudi i robe, slušali gungulu i njušili sve nove vonjeve grada što su zamijenili svježinu morskog povjetarca. Hrana koja se kuha, drva koja se dime, tamjan, ulje i povremeni odvratni ćuh nečega što je mogla biti samo kanalizacija... »A i mnogo je čišće«, dodao je Suhozlat. »čuj, mislim da bismo trebali potražiti kakvu krčmu ili konak. Nešto gdje bismo prenoćili.« »Dobro«, odgovorila je Sabriel. Nije joj se ulazilo u ljudsku bujicu. U njoj je bilo i Mrtvih, koliko je mogla osjetiti, i zacijelo su živi s Mrtvima sklopili nekakav sporazum ili modus vivendi, a to joj je smrdjelo gore od kanalizacije.

Dok je Sabriel nastavljala promatrati mnoštvo i prčiti nos, Suhozlat je nekog dečka u prolazu uhvatio za rame. Na trenutak su nešto razgovarali, srebrni se peni preselio iz ruke u ruku, i onda je dječak kliznuo u bujicu, a Suhozlat za njim. Osvrnuo se, opazio da Sabriel rastreseno zuri, pa je uhvatio za ruku i tako za sobom povukao i nju i Moggeta koji joj se omotao oko vrata poput lisičjega krzna.

Sad ga je Sabriel dotakla po prvi put otkako je oživio, pa ju je iznenadio šok koji je pritom osjetila. Misli su joj, naravno, odlutale i on ju je bio uhvatio sasvim na prepad... Ruka mu je bila veća no što bi trebala biti i bila je zanimljivo puna žuljeva i teksturirana. Brzo je izvukla svoju ruku iz njegove pa se usredotočila na slijeđenje njega i dječaka, koji su vijugali kroz glavni smjer gibanja mnoštva.

Prošli su kroz središte otvorene tržnice, kroz uličicu s nišama – a što je očito bila ulica ribe i peradi. Kraj je luke oživio bezbrojnim kašetama punim svježe ulovljene ribe, bistrooke i još koprcave. Prodavači su izvikivali cijene i hvalili jeftinoću, dok su kupci izvikivali ponude i izražavali čuđenje tolikom cijenom. Košare, torbe i kašete mijenjale su vlasnike, pa su se prazne punile ribama i jastozima, lignjama i školjkama. Novčići su išli iz ruke u ruku, a povremeno bi u pripojasne torbice tezgara znale svoj sjajni sadržaj isuti i čitave kese.

Na drugom je kraju bilo malo tiše. Tu su na tezgama bili jedni na drugima poslagani kavezi s pilićima, ali se trgovina odvijala sporije, i mnogi su pilići bili stari i omamljeni. Sabriel je gledala kako čovjek s nožem stručno siječe glave pilićima, sve red po red, pa ih baca da bezglavo lepeću krilima u kištri, i pritom se koncentrirala na gašenje njihovog izbezumljenog, šupljoglavog doživljaja smrti.

Iza tržnice je bio širok potez praznog zemljišta. Ono je očito bilo namjerno očišćeno, i to najprije vatrom, a onda i trnokopom, polugom i lopatom. Sabriel se pitala zašto je to tako sve dok nije ugledala akvedukt što je tekao pokraj te pruge u pustopoljini i paralelno s njom. Žitelji grada koji su živjeli u dolini nisu s Mrtvima sklopili nikakav sporazum – nego je njihov dio grada bio ograđen vodovodom, a Mrtvi nisu mogli proći ni ispod tekuće vode ni preko nje.

Očišćeno je zemljište bilo dodatna mjera opreza, jer je omogućavalo čuvanje vodovoda – i doista, Sabriel je ugledala ophodnju strijelaca kako stupa po njemu. Njihovi su likovi u pravilnom gibanju bile siluete na pozadini neba, likovi iz kazališta sjena. Dječak ih je vodio prema središnjem

luku koji se dizao kroz dva od četiriju akveduktova reda, i tu je bilo još strijelaca. Manji su se lukovi nastavljali s obadvije strane, noseći glavni kanal, no ti su bili teško obrasli bodljikavim grmljem koje je sprečavalo neovlašten ulazak živih, dok je hitra voda gore zadržavala Mrtve.

Kad su prolazili ispod luka, Sabriel je skupila mornarski ogrtač, ali su im stražari posvetili taman onoliko pažnje koliko je trebalo da od Suhozlata iznude srebrni peni. Bili su to naizgled sasvim trećerazredni – pače i četvrtorazredni – vojnici, vjerojatno više žandari i pozornici negoli išta drugo.

Nijedan od njih nije nosio listinske znakove ili ikakve tragove slobodne magije.

Iza vodovoda, ulice su kaotično vijugale udaljujući se od neravno popločanog trga, upotpunjenog vodoskokom koji je ekscentrično izbacivao mlazove. Voda je brizgala iz ušiju kipa, i to kipa impozantnog, okrunjenog muškarca. »Kralj Anstyr Treći«, rekao je Suhozlat i pokazao na vodoskok. »U svakom je slučaju imao vrlo čudan osjećaj za šalu. Drago mi je što je još tu.« »Kamo to idemo?« upitala je Sabriel. Sad kad je shvatila da se građani nisu udružili s Mrtvima, već se osjećala mnogo bolje. »Ovaj mi je dečko rekao da zna za dobru gostionicu«, odgovorio je Suhozlat pa pokazao na dronjavog derana koji se široko cerio taman izvan dohvata ruke od koje je uvijek očekivao udarac. »‘U znaku tri limuna’«, rekao je dječak. »Najbolja u gradu, gospodaru, gospodarice.« Baš se bio okrenuo od njih da produži, kad se odnekud od luke javilo glasno no loše odliveno zvono. Zazvonilo je triput, našto su golubovi poletjeli s trga kao rakete. »Što je to?« upitala je Sabriel. Dječak ju je pogledao otvorenih usta. »To zvono.« »Zalaz sunca«, odgovorio je dječak kad je shvatio što ga to pita. Rekao je to kao da izriče nešto što bode u oči. »Malo ranije, čini mi se. Možda dolazi oblak ili što ja znam.« »Kad zazvoni to zvono, svi ulaze u kuću?« upitala je Sabriel. »Naravno!« prezrivo je otpuhnuo dječak. »Inače te hapaju sablasti.« »Shvaćam«, odgovorila je Sabriel. »Shvaćam.« Na njihovo iznenađenje, »U znaku tri limuna« je bilo sasvim ugodno konačište. Bila je to obijeljena trokatnica, okrenuta prema omanjem trgu na dvjestotinjak metara od Trga vodoskoka kralja Anstyra. Na sredini trga rasla su tri golema limuna, gusto obrasla mirisnim lišćem i s, unatoč dobu godine, obilnim plodom. Listinska magija, pomislila je Sabriel, i dakako, među stablima se krio listinski kamen, baš kao i mnoštvo drevnih čarolija za plodnost, toplinu i obilje. Sabriel je zadovoljno njušnula limunom namirisan zrak, i bila je sretna što prozor njezine sobe gleda na trg.

Iza nje je sobarica punila limenu kadu toplom vodom. U nju je već bila izlila nekoliko velikih kanti – ova je trebala biti posljednja. Sabriel je zatvorila prozor i s očekivanjem pogledala vodu koja se još parila. »Je li to sve, gospo?« upitala je sobarica pa napravila polukniks. »Da, hvala vam«, odgovorila je Sabriel. Sobarica se provukla kroz vrata i Sabriel je preko njih prebacila polugu, i tek se onda oslobodila ogrtača, a potom i smrdljivog, od znoja i soli skorenog oklopa i odjeće, svega što joj se, nakon skoro čitavog tjedna na moru, bilo upravo uraslo u kožu.

Onako gola, naslonila je mač na rub kade – na dohvat ruke – pa sretno potonula u vodu. Zatim je dohvatila grumen limunom namirisanog sapuna i počela uklanjati zapečenu prljavštinu i znoj.

Kroz zid je čula muški – Suhozlatov – glas. A onda je voda zaklokotala i sobarica zahihotala.

Sabriel se prestala sapunati i koncentrirala se na taj zvuk. Slabo se čulo, ali je onda uslijedilo još hihotanja, pa dubok, nerazgovjetan muški glas, pa glasni pljus. Kao da su u kadi dva tijela, a ne jedno.

Uslijedio je trenutak tišine, pa onda opet pljuskanje, dahtanje, hihot – je li se to Suhozlat smije?

Zatim niz kratkih, oštrih uzda ha. Ženskih. Sabriel je u isti mah pocrvenjela i zaškrgutala zubima, a onda brzo zaronila glavom u kadu da to više ne sluša. Vani su joj ostali samo usta i nos. Pod vodom je sve bilo tiho, čula je samo tupo bubanj e vlastitoga srca što joj je odjekivalo u naplavljenim ušima.

No zašto bi joj to bilo važno? O Suhozlatu nije ni razmišljala na takav način. Obljuba joj je bila zadnja stvar na pameti. Samo još jedna komplikacija – kontracepcija – zbrka – emocije. Makni se s toga. Sve je to tako samo zato što je Suhozlat prvi mladić kojeg je upoznala izašavši iz škole, i to je čitava priča. Sve se to nju ni najmanje ne tiče. Ona mu ne zna čak ni pravo ime...

Tupo kuckanje po stjenki kade natjeralo ju je da podigne glavu iz vode, taman na vrijeme da s druge strane zida začuje vrlo zadovoljno, muško i razvučeno stenjanje. Već je kanila gurnuti opet glavu pod vodu, kad se na rubu pojavio Moggetov ružičasti nos. Uspravila se, voda joj se u kaskadi slila niz lice i sakrila suze kojih, kako je sebe uvjeravala, nije ni bilo. Ljutito je prekrižila ruke na prsima i rekla: »Što hoćeš?« »Samo sam pomislio da bi možda voljela znati da je Suhozlatova soba tamo«, rekao je Mogget i pokazao na zid tihe sobe, nasuprot sobi s onim bučnim parom. »On nema kadu, pa bi volio znati bi li se, kad budeš gotova, mogao okupati u tvojoj. U međuvremenu čeka dolje i skuplja mjesne novosti.« »O«, odgovorila je Sabriel. Pogledala je onaj dalji, tihi zid, pa onda opet na onaj bliži, gdje su se ljudski glasovi sad već bili uglavnom izgubili u stenjanju opruga na postelji. »Dobro, reci mu da neću još dugo.« Dvadeset minuta kasnije, čista je Sabriel, odjevena u posuđeno ruho, nezgrapno zbog pripašaja s mačem (remen je sa zvoncima ostao pod krevetom, i na nj je legao Mogget i zaspao), zapuzala u papučama kroz uglavnom praznu zajedničku prostoriju i kucnula usoljenog i nečistoćom skorenog Suhozlata po leđima, tako da se zagrcnuo pivom. »Tvoj red za kadu«, rekla mu je Sabriel veselo. »Moj smradni mačevaoče. Baš sam rekla da je opet napune. Usput rečeno, u sobi je i Mogget. Nadam se da nemaš ništa protiv.« »Zašto bih imao?« upitao je Suhozlat, zbunjen koliko njezinim ponašanjem, toliko i pitanjem. »Samo bih se želio okupati, i to je sve.« »Odlično«, odgovorila je Sabriel opskurno. »Dat ću da nam večeru posluže u tvojoj sobi, tako da možemo jesti i planirati.« No bilo kako bilo, planiranje nije potrajalo dugo, a nije bilo ni sporo u parušenju inače donekle vesele atmosfere. Na trenutak su bili na sigurnom, osim toga okupani, siti – i zbog toga su mogli načas zaboraviti bivše nedaće i buduće strahove.

Ipak, čim su pojeli i zadnje jelo – gulaš od liganja s češnjakom, ječmom, žutom kašom i taragonskim octom – vratila se sadašnjost sa svim svojim brigama i jadima. »Mislim da bismo tijelo mog oca najprije mogli potražiti... tamo, tamo gdje su ubili kraljicu«, rekla je Sabriel polagano. »U spremniku. Ali gdje je on uopće?«

»Pod Dvorskim brijegom«, odgovorio je Suhozlat. »Do njega vodi nekoliko ulaza. I svi su oni iza doline zaštićene akveduktom.« »Što se tiče oca, vjerojatno si u pravu«, prokomentirao je Mogget iz svog gnijezda od pokrivača sred Suhozlatovog kreveta. »Ali je to također i za nas skrajnje opasno mjesto. Listinska će magija biti silno iskrivljena, što se odnosi i na razne spone – a postoji i mogućnost da naš neprijatelj...« »Kerrigor«, prekinula ga je Sabriel. »Ali on možda i ne bude tamo. Ali čak ako i bude, možda se uspijemo ušuljati...« »Možda bismo se mogli prikrasti po rubu«, rekao je Suhozlat. »Spremnik je golem i u njemu su stotine stupova. Ali šljapkanje je bučno, i voda je sasvim mirna – pa se zvuk daleko čuje. A tih šest... znate na što mislim... nalaze se u samom središtu.« »Ako bih uspjela naći oca i vratiti mu duh u tijelo,« rekla je Sabriel tvrdoglavo, »onda bismo se mogli nositi sa svime što nas dočeka. To je na prvome mjestu. Moj otac. Sve drugo su samo komplikacije koje iz toga slijede.« »Ili tome prethode«, rekao je Mogget. »Dakle, ako sam dobro shvatio, tvoj je glavni plan da se ušuljamo što dalje možemo, pronađemo tijelo tvog oca, nadajući se da su ga gurnuli u kakav sigurni kutak, i onda vidimo što će dalje biti?« »Upast ćemo usred jasnog, sunčanog dana...« započela je Sabriel. »On je pod zemljom«, prekinuo ju je Mogget. »I zato ćemo se moći povući na sunce«, nastavila je Sabriel pomirljivim tonom. »A osim toga su tu i snopovi sunca«, dodao je Suhozlat. »O podne je dolje sumračno, no na vodi su krpice sunca.« »I tako ćemo naći očevo tijelo, i donijeti ga ovamo na sigurno«, rekla je Sabriel. »A dalje ćemo vidjeti.« »Meni taj plan izgleda strahovito briljantno«, promrmljao je Mogget. »Genijalno u svojoj jednostavnosti...« »Možeš li ti smisliti nešto bolje?« obrecnula se Sabriel. »Ja sam pokušala, i nisam uspjela.

Voljela bih da se mogu vratiti kući u Ancelstierre i na sve ovo zaboraviti – ali onda više nikad ne bih vidjela oca i Mrtvi bi naprosto pojeli sve živo u čitavom tom trulom Kraljevstvu. Možda to i ne upali, ali ću bar moći reći da sam pokušala, kako i dolikuje Abhorsenu kakav bih trebala biti, a ti mi stalno govoriš da nisam!« Taj je junački napad dočekala tišina. Suhozlat je skrenuo pogled, jer mu je bilo neugodno.

Mogget ju je pogledao, pa zijevnuo i slegnuo ramenima. »Slučajno se ni ja ne mogu sjetiti ničeg drugog. Kroz tisućljeća sam očito oglupavio – pa postao gluplji čak i od Abhorsena kojima služim. »Ja mislim da od tog plana nema boljeg«, umiješao se Suhozlat neočekivano. Na trenutak je zastao, pa dodao: »Iako se bojim.« »Kao i ja«, prošaptala je Sabriel. »Ali ako sutra bude sunčan dan, idemo.« »Idemo«, suglasio se Suhozlat. »Prije nego što se uplašiš i previše.«

GLAVA DVADESETA

P

okazalo se da je iz akveduktom ograđene četvrti Belisaerea mnogo teže izaći nego što je u nju bilo ući, napose ako bi se prošlo kroz sjeverne arkade, jer je taj put vodio u odavno već napuštenu ulicu punu ruševnih kuća, a koja je vijugala uspinjući se prema sjevernim brežuljcima grada.

Pod lukom je stajalo šest stražara očito mnogo budnijih i efikasnijih od onih koji su čuvali prolaz s obale. Pred Sabriel i Suhozlatom je osim toga bila još jedna grupa ljudi koja je čekala da je propuste. Tvorilo ju je devet muškaraca, i svi su na licu imali ispisane znakove nasilja, a oni su se slutili i u njihovu govoru i kretnjama. Svi su do jednog bili naoružani, i to oružjem od bodeža do bojnih sjekira. Većina ih je osim toga nosila i lukove – kratke i jako savijene – nabačene na leđa. »Tko su ti ljudi?« upitala je Sabriel Suhozlata. »Zašto idu u mrtvi dio grada? « »Skupljači otpada«, odgovorio je Suhozlat. »Spomenuli su ih neki ljudi s kojima sam sinoć razgovarao. Neke su dijelove grada vrlo brzo prepustili Mrtvima, i zato bi se tu moglo naći još mnogo plijena. Opasan posao, bome...« Sabriel je zamišljeno kimnula glavom i vratila pogled na te ljude, koji su većinom što sjedili što čučali uz stupove akvedukta. Neki su joj vrlo sumnjičavo uzvraćali pogled. Sabriel je na trenutak pomislila da su joj vidjeli zvonca pod plaštom i u njoj prepoznali nekromanta, no onda je shvatila da ona i Suhozlat vjerojatno izgledaju kao konkurencija. Na koncu konca, tko bi drugi i pomislio da napusti zaštitu brze vode? Osjećala se pomalo kao okorjeli skupljač otpada koji ne zna za šalu. Čak i onako svježe oprani i izribani, njezina odjeća i oklop nisu baš bili najnježnije ruho. Osim toga su još bili pomalo vlažni, a brodska kabanica koja ju je prekrivala bila je negdje na granici mokrog i vlažnog, zato što se poslije pranja nije dovoljno dugo sušila. S pozitivne je strane, međutim, valjalo reći da je sve mirisalo po limunu, jer su pralje »U znaku tri limuna« svoj posao radile sa sapunom namirisanim limunom.

Sabriel je pomislila da skupljači čekaju na stražare, no očito su čekali na nešto drugo, a što su najednom opazili iza nje. Ljudi što su dotad sjedili i čučali sad su ustali, gunđajući i psujući, pa se dogegali i stvorili nešto nalik na vrstu.

Sabriel se osvrnula da vidi što to gledaju – i sledila se. Jer prema luku su išla dva muškarca u pratnji dvadesetoro djece u starosti od šest do šesnaest godina. Muškarci su izgledali kao i skupljači otpadaka i nosili su duge, četverostruke bičeve. Djeca su bila okovana negvama za gležnjeve, a negve su opet bile pričvršćene za dug središnji lanac. Jedan je muškarac držao lanac i vodio djecu sredinom ceste. Drugi je išao iza njih, pa dokono nad malim tijelima bičem šibao zrak, a četiri bi jezika povremeno liznula po uhu ili tjemenu nečije glavice. »Čuo sam i za ovo«, promrmljao je Suhozlat primaknuvši se Sabriel, a ruke su mu pale na balčake. »Mislio sam da su sve to birtijske priče. Skupljačima su ta djeca – robovi – zapravo varalice, mamac za Mrtve. Njih ostave na jednome mjestu, da Mrtve odvuku od mjesta koje kane pretražiti.«

»To je... odvratno!« pobjesnila je Sabriel. »Amoralno! Oni su trgovci robljem, a ne skupljači otpada! Moramo ih u tome spriječiti!« Iskoračila je, a um joj je već počeo stvarati listinski urok kojim je kanila zaslijepiti i smesti skupljače, ali ju je zaustavio oštar bol u vratu. Mogget, koji joj je jahao na ramenima, zabio joj je pandže točno pod bradu. U dlaku širokim ogrebotinama potekla je krv, a on joj je zapsikao u uho: »Čekaj! Tu je devet skupljača i šest stražara, i još više njih u blizini. Kakva korist toj djeci, a i svoj ostaloj koja dođu, ako te ubiju? Korijen su ovog zla Mrtvi, i Abhorsenov je posao boriti se s njima!« Sabriel je stajala nepomično i sva se tresla, dok su joj se u kutovima očiju skupljale suze jada i gnjeva. Pa ipak nije napala, nego je samo stajala i promatrala djecu. A ona kao da su se već bila pomirila sa sudbinom, onako nijema i bez nade. Nisu se čak ni meškoljila u lancima, nego su samo stajala mirno, oborene glave, sve dok ih skupljači nisu ponovno ošinuli bičem, našto su, malodušno vukući noge, krenula prema luku.

Uskoro su već prošla kroza nj, na putu prema ruševnoj ulici, dok je za njima polako koračala družina skupljača. Sunce je blistalo na kaldrmi i odražavalo se od oklopa i oružja – a nakratko se odrazilo i od plave glavice nekog dječaka. A onda su skrenuli desno i nestali, na putu prema Kovničkom brdu.

Sabriel, Suhozlat i Mogget krenuli su za njima poslije deset minuta provedenih u pregovorima sa stražarima. Najprije je njihov vođa, krupan muškarac u prsnom oklopu zamrljanom umakom, želio vidjeti njihovu »službenu skupljačku dozvolu«, ali je to ubrzo preveo u traženje mita. Dalje se sve svelo na cjenjkanje, sve do konačne cijene od tri srebrna penija za Sabriel i Suhozlata, i jednoga za mačka. Čudna nekakva tarifa, pomislila je Sabriel, no ipak joj je bilo drago što je Mogget zadržao jezik za zubima, suzdržavši se od izražavanja mišljenja kako su ga podcijenili.

Kad su prošli ispod akvedukta i kroz umirujuću barijeru od tekuće vode, Sabriel je osjetila neposrednu prisutnost Mrtvih. Oni su bili posvuda okolo, u ruševnim kućama, po podrumima i jarcima, skrivajući se posvuda gdje nije dopiralo svjetlo. Uspavani dok je sijalo sunce, čekali su na noć.

Mrtvi iz Belisaerea su u mnogo pogleda bili sušta suprotnost skupljačima. Danju bi se skrivali, a noću uzimali što mogu. U Belisaereu je bilo mnogo, mnogo Mrtvih, ali su bili slabi, ljubomorni i kukavice. Njihov je zajednički apetit bio pregolem, ali je ponuda žrtava bila žalosno ograničena.

Svakog bi jutra deseci njih gubili vezu sa Životom i vraćali se u Smrt. Ali su uvijek stizali novi... »Tu je na tisuće Mrtvih«, rekla je Sabriel, a pogled joj je sijevao sad na jednu, sad na drugu stranu. »Oni su uglavnom slabi – ali ih je toliko!« »Idemo li ravno do spremnika?« upitao je Suhozlat. Sabriel je znala da se u tom upitu krilo i jedno neizgovoreno pitanje. Da li bi trebali – da li bi mogli – najprije spasiti onu djecu?

Prije nego što je odgovorila, pogledala je u sunce i nebo. Imali su još četiri sata jakoga sunca, ako se ne umiješaju oblaci. U svakom slučaju, malo vremena. Pod pretpostavkom da uspiju pobijediti skupljače, bi li pronalaženje oca mogli ostaviti za sutra? Iz dana je u dan ponovno združivanje njegova tijela i duha postajalo sve manje vjerojatno. A bez njega, neće moći pobijediti Kerrigora – a njega moraju pobijediti, žele li se iole ponadati da bi mogli popraviti kamenje Velike listine – i izgnati Mrtve iz čitavog Kraljevstva.

»Idemo ravno u spremnik«, rekla je Sabriel, silno se trudeći izbrisati najednom nadošli ulomak vizualnog sjećanja: sunce u kosi onoga dječačića, te nogu što se vuku... »Možda... možda djecu uspijemo spasiti na povratku.« Suhozlat ih je poveo pun samopouzdanja, držeći se sredine ulice, gdje je sunce bilo žarko. Tako su skoro čitav sat koračali praznim, napuštenim ulicama, i jedini je zvuk bilo zveckanje klinaca na cipelama o kaldrmu. Nigdje nijedne ptice niti ijedne druge životinje. Čak ni kukca. Samo ruševine i propadanje.

Napokon su stigli do parka opasanog željeznom ogradom koji se stirao oko Dvorskoga brijega.

A na njegovu vrhu, pocrnjela, nagorjela ljuska porušenog kamenja i drveta bila je sve što je ostalo od Kraljevskog dvorca. »Spalio ga je posljednji regent«, rekao je Mogget kad su zastali da ga pogledaju. »Prije dvadesetak godina. Preplavili su ga Mrtvi, i to unatoč svim stražama i sigurnosnim mjerama što su ih postavili Abhorseni u prolazu. Vele da je regent poludio, pa ih pokušao istjerati vatrom.« »Što je bilo s njim?« upitala je Sabriel. »Zapravo njom«, odgovorio je Mogget. »Bila je to zapravo regentica. Poginula je u požaru – ili su je odnijeli Mrtvi. I to je označilo kraj svih pokušaja upravljanja Kraljevstvom.« »Bila je to prekrasna zgrada«, prisjetio se Suhozlat. »Iz nje se vidjelo preko čitavog Saera.

Imala je visoke stropove i domišljat sustav svjetlarnika i okana koji su hvatali svjetlo i vjetar s mora.

U dvorcu se stalno negdje sviralo i plesalo, a na dugodnevnicu bi se uvijek održavala večera na vrtnoj terasi, i gorjelo bi tisuće mirisnih svijeća... « Uzdahnuo je i pokazao na rupu u ogradi parka. »Mogli bismo proći baš i ovuda. U spremnik se može ući i kroz ulaz u jednoj od ukrasnih špilja u parku. Do vode je samo pedeset stuba, a ne sto i pedeset kao iz dvorca.« »Sto pedeset i šest«, ispravio ga je Mogget. »Koliko se sjećam.« Suhozlat je slegnuo ramenima i provukao se kroz rupu i našao se na elastičnoj tratini parka. Na vidiku nije bilo nikoga – i ničega – no on je ipak potegao mačeve. U blizini je bilo velikog drveća, pa stoga i sjena.

Sabriel je pošla za njim, a Mogget joj skočio s ramena, pa zaskakutao naprijed i onjušio zrak. I ona je potegla mač, ali je ostavila zvonca. Okolo je bilo Mrtvih, ali nijednog u blizini. Park je bio i previše otvoren suncu.

Ukrasne su špilje bile samo pola sata hoda daleko, kraj kužnog ribnjaka koji se nekoć dičio sa sedam kipova bradatih tritona iz kojih je izvirala voda. Sad su im usta bila začepljena natrulim lišćem, a ribnjak se skoro skrutnuo od žutozelene žabokrečine. Špilja je imala tri ulaza postavljena jedan uz drugi. Suhozlat ih je poveo prema najvećem, srednjem ulazu. Prvi su metar u dubinu vodile mramorne stube, a strop su ulaza nosili mramorni stupovi. »On u brdo zalazi samo četrdesetak koraka«, objasnio je Suhozlat kad su na ulazu upalili svijeće, pa su sumporne šibice memljivom zraku spilje dodale i svoj nezdravi vonj. »Špilje su bile izgrađene za piknike sredinom ljeta. U dnu se ove nalaze vrata. Možda su zaključana, ali bi pred listinskom čarolijom morala popustiti. Stube su odmah iza njih, i prilično su ravne, ali nema

svjetlarnika. I vrlo su uske.« »Onda ću ja naprijed«, rekla je Sabriel odlučnim glasom koji je prikrivao slabost u nogama i treperenje u želucu. »Ne osjećam nikakve Mrtve, ali bi mogli biti tu...« »No dobro«, rekao je Suhozlat nakon trenutka oklijevanja. »Ti, znaš, ne moraš poći«, ispalila je Sabriel iznebuha dok su stajali ispred špilje, sa svijećama što su budalasto treperile na suncu. Najednom je prema njemu osjetila strašnu odgovornost. Očito se bio uplašio, bio je mnogo bljeđi no što bi trebalo, blijed skoro kao kakav Smrću ispijeni nekromant.

U tom se spremniku nagledao strahota, strahota koje su ga nekoć otjerale u ludilo, no unatoč svem njegovom samooptuživanju, Sabriel nije vjerovala da je on tu išta kriv. Dolje se nije spustio njezin otac, nego običan čovjek. On nije bio Abhorsen. »Ali ja to moram«, odgovorio je Suhozlat. Nervozno se ugrizao za donju usnu. »Naprosto moram. Ili se nikad neću osloboditi uspomena. Moram nešto učiniti, stvoriti nove, bolje uspomene.

Moram... potražiti iskupljenje. Osim toga, ja sam i dalje pripadnik kraljevske garde. To mi nalaže dužnost.« »Onda neka bude«, rekla je Sabriel. »Svakako mi je drago što si tu.« »I meni... na pomalo neobičan način«, rekao je Suhozlat pa se skoro, no ipak ne sasvim, nasmiješio. »Meni nije«, prekinuo ga je Mogget odlučno. »Daj idemo dalje. Samo tratimo sunčane minute.« Vrata su bila zaključana, no ipak ih je Sabrielina čarolija lako otvorila. Jednostavni listinski simboli otključavanja i otvaranja potekli su joj iz uma na kažiprst položen na ključanicu. No makar je ta čarolija i bila uspješna, nije je bilo lako baciti. Čak i tu gore, slomljeno je kamenje Velike listine utjecalo i razbijalo listinsku magiju.

Slabašna je svjetlost svijeća otkrivala memljive, trošne stepenice što su vodile ravno u dubinu.

Nije bilo ni krivina ni zaokreta; bile su to samo ravne stube što su vodile u tminu.

Sabriel je koračala oprezno, osjećajući kako joj se meki kamen mrvi pod teškim cipelama, zbog čega je pri svakom koraku morala pete postavljati što je moguće dublje. Zbog toga je i sporo napredovala, dok je Suhozlat gazio odmah iza nje, a svjetlost njegove svijeće bacala Sabrielinu sjenu niza stube ispred nje, i sad je sebe vidjela izduženu i iskrivljenu, kako klizi u mrak iza svjetla.

Spremnik je nanjušila prije nego što ga je vidjela, negdje oko trideset devete stube. Bio je to hladan i memljiv vonj koji joj se usjekao u nos i pluća i ispunio je dojmom hladnoga prostranstva.

A onda su stube završile u dovratku na rubu goleme, pravokutne dvorane – divovske komore u kojoj su se kameni stupovi dizali kao šuma da bi poduprli krov dvadeset metara iznad njezine glave, a pod pred njom nije bio od kamena, nego je to bila voda mirna i studena kao kamen. Oko zidova, blijedi su snopovi sunca boli odozgo kao kontrapunkt nosećih stupova, ostavljajući u vodi diskove svjetla. Zbog njih se rub spremnika pretvorio u složenu studiju svjetla i sjene, ali je središte ostalo nepoznato, ogrnuto teškom tminom.

Sabriel je osjetila kako joj je Suhozlat dotakao rame, a onda mu je začula šapat. »Duboko je otprilike do pasa. Pokušaj ukliziti što je moguće tiše. Daj – ja ću ponijeti svijeću.« Sabriel je kimnula glavom, straga mu predala svijeću, stavila mač u korice, pa sjela na posljednju na stubu i onda se polako spustila u vodu.

Bilo je prilično, ali ne i nepodnošljivo hladno. Unatoč svem oprezu, oko nje su se raširili kolobari, srebrni na mračnoj vodi, a začuo se i najsitniji pljus. Noge su joj dotakle dno i Sabriel je tek napola ugušila dahtaj. Ali ne zbog studeni, nego zbog iznenadne svijesti o dva slomljena kamena Velike listine. Svijest ju je udarila kao divlji napad želučane groznice, pa izazvala grčenje želuca, naglo znojenje i vrtoglavicu. Povila se i grčevito uhvatila za stubu i ostala tako sve dok prvi bolovi nisu jenjali do mukle nelagode. Bilo je mnogo gore nego u slučaju manjeg kamenja, slomljenog na Rascijepljenoj čuki i u Nestoweu. »Što je bilo?« prošaptao je Suhozlat. »Ah... slomljeno kamenje«, promrmljala je Sabriel. Duboko je udahnula, pa snagom volje otjerala bol i nelagodu. »Ali izdržat ču. A ti pripazi dok ulaziš.« Izvukla je mač i preuzela svijeću od Suhozlata koji se spremao ući u vodu. Unatoč tome što ga je bila upozorila, ipak se trgnuo kad su mu noge dotakle dno. U borama na čelu izbio je znoj, skoro kao nekakav odraz kolobara što su se širili zbog njegova ulaska.

Sabriel je očekivala da će Mogget, s obzirom na svoje očite antipatije prema Suhozlatu, skočiti njoj na rame, ali ju je mačak iznenadio, jer je skočio na njega. Očito se bio iznenadio i Suhozlat, ali se brzo snašao. Mogget se ovio Suhozlatu oko šije i tiho zamijaukao. »Drži se ruba, ako možeš. To kvarenje – lomljenje – u blizini će centra izazvati još neugodnije efekte.« Sabriel je u znak odobravanja podigla mač pa ih povela slijedeći lijevi zid, i trudeći se da pritom što je manje moguće razbija površinsku napetost vode. Ipak se tihi šljap-šljap njihovog šljapkanja činio vrlo glasnim, pa je odjekivao i širio se čitavom cisternom, miješajući se sa samo još jednim drugim šumom – pravilnim kapanjem vode što je glasno pijuckalo s krova, ili pak mnogo staloženije klizila niza stupove.

Nije nimalo osjećala Mrtve, ali baš nije bila sigurna koliko to može zahvaliti slomljenom kamenju. Od toga ju je zaboljela glava kao od stalnog, preglasnog šuma; želudac joj se grčio, a usta su joj bila puna jetkog okusa žuči.

Upravo su bili stigli do sjeverozapadnog kuta, ravno ispod jednog svjetlosnog okna, kad je svjetlo najednom potamnilo i spremnik se u trenutku pomračio, osvijetljen još samo sićušnim, mekim sjajem svijeća. »Oblak«, prošaptao je Suhozlat. »Proći će.« Zadržali su dah i podigli pogled, sve do tankih obrisa svjetla iznad sebe, za što su bili i nagrađeni kad je po njima ponovno zapljuštalo sunce. S olakšanjem su ponovno zagacali, slijedeći dug zid protegnut u smjeru istok-zapad. Ipak je to olakšanje bilo kratkoga vijeka. Preko sunca je prošao još jedan oblak, negdje u tom svježem zraku tako visoko iznad njih, i tama se vratila.

Uslijedilo je još oblaka, dok se na kraju sve nije svelo na tek kratke trenutke svjetla razdvojene dugim razdobljima potpunoga mraka.

Spremnik je tako, bez sunca, postao nekako hladniji, unatoč tome što se sunce razrijedilo prolaskom kroz duga okna probijena kroz zemlju. Sabriel je sad osjetila studen, popraćenu naglo nadošlim, iracionalnim strahom da su se zadržali predugo i da će izaći u noć punu Mrtvih gladnih na život i koji ih već željno očekuju. I Suhozlat je osjetio studen, još gorču zbog sjećanja na događaje od prije dvije stotine godina, kad je gacao kroz tu istu vodu i vidio žrtvovanje kraljice i njezine dvije kćeri i slamanje Velikog kamenja. Tada je na toj vodi bila krv, i on ju je još vidio – bio je to

jedincati, sleđeni trenutak vremena koji se nije dao istjerati iz glave.

No usprkos svim tim strahovima, pomogla im je baš tama. Sabriel je opazila odsjaj, slabašnu luminiscenciju negdje desno, negdje prema središtu. Zaklonila je oči od bljeska svijeće i Suhozlatu pokazala odsjaj. »Tamo ima nečega«, suglasio se on, a glas mu je bio tako tih da ga je Sabriel jedva i čula. »Ali je to barem četrdeset koraka prema centru.« Sabriel mu nije odgovorila. Iz tog se slabašnog svjetla nešto širilo, nešto nalik na onaj slabašni osjećaj na šiji koji bi je obuzimao kad bi je u školi posjetila očeva prikaza. Odmaknula se od zida i zaputila kroz fluid, ostavljajući za sobom vodu namreškanu u obliku slova V Suhozlat je još jednom pogledao, pa krenuo za njom, boreći se s mučninom što se u njemu dizala, dolazeći u valovima poput ponovljenih doza emetika. I njega je hvatala nekakva vrtoglavica, i nije više pravo ni osjećao noge.

Izašli su tridesetak koraka, a bol i mučnina stalno su se pogoršavali. A onda je Sabriel najednom stala, pa je Suhozlat podigao mač i svijeću, i očima potražio napadača. Ali nigdje nije bilo nikakvog neprijatelja. Luminozno je svjetlo dolazilo iz zaštitnog romba, iz četiri oznake strana svijeta što su se žarile pod vodom, dok su se između njih iskrile silnice.

A usred tog romba stajao je muški lik s ispruženim praznim rukama, kao da je u njima nekoć držao oružje. Odjeća i lice bili su mu obrubljeni mrazom koji mu je skrivao lice, a oko pojasa je bio opasan ledom. Sabriel ipak nije nimalo dvojila o tome tko bi to mogao biti. »Oče«, prošaptala je, i taj se šapat prenio kao jeka preko mračnih voda, da se pridruži tihim zvucima vječnog kapanja vode.

GLAVA DVADESET I PRVA

T

aj je romb potpun«, rekao je Suhozlat. »Nećemo ga moći odnijeti.« »Da. To znam«, odgovorila je Sabriel. Olakšanje što se bilo podiglo u njoj pri pogledu na oca sad je počelo opadati, popuštajući pred mučninom što ju je izazvalo slomljeno kamenje. »Mislim... mislim da ću odavde morati krenuti u Smrt i vratiti njegov duh.« »Kako!« uskliknuo je Suhozlat. A onda, dok su još odzvanjali odjeci, dodao tišim glasom: »Odavde?« »Ako mi bacimo vlastiti zaštitni romb...« nastavila je Sabriel glasno razmišljati. »I to veliki, oko nas i očevog romba – to će od nas udaljiti većinu opasnosti.« »Većinu opasnosti«, ponovio je Suhozlat smrknuto, pa se osvrnuo oko sebe, pokušavajući prodrijeti pogledom kroz tijesne granice malene kugle svjetlosti što ju je stvarala njihova svijeća. »Ali će nas on i zarobiti tu – pod uvjetom, dakako, da ga uopće uspijemo baciti tako blizu slomljenog kamenja. A znam da ja to u ovom trenutku ne bih mogao učiniti sam.« »Morali bismo moći udružiti snage. I onda, ako ti i Mogget budete stražarili dok ja budem u Smrti, morali bismo uspjeti.« »Što ti veliš, Mogget?« upitao je Suhozlat okrenuvši glavu, tako da mu se obraz očešao o životinjicu na ramenu. »Imam ja i svojih briga«, progunđao je Mogget. »A osim toga mislim da je to vjerojatno stupica.

Ali kad smo već tu, a on – Abhorsen Emeritius, da tako velim – je po svemu sudeći živ, pretpostavljam da nam ništa drugo i ne preostaje.« »Meni se ovo ne sviđa«, prošaptao je Suhozlat. Već i samo stajanje u tolikoj blizini slomljenog kamenja crpilo mu je skoro svu snagu. A da Sabriel uđe u Smrt činilo mu se ludošću, draškanjem sud bine. Tko zna što može vrebati u Smrti, uz taj tako lagan ulaz što ga je stvorilo slomljeno kamenje?

Ali, uostalom, tko zna i što sve vreba u spremniku i oko njega?

Sabriel mu nije odgovorila. Primakla se očevom zaštitnom rombu i pomno se zagledala u oznake strana svijeta pod vodom. Suhozlat je nevoljko pošao za njom, pa prisilio noge da se kreću kratkim koracima, kako bi na najmanju moguću mjeru sveo pljuskanje i mreškanje iza sebe.

Sabriel je utrnula svijeću, gurnula je kroz pojas pa pružila otvorenu ruku. »Skloni mač i daj mi svoju ruku«, rekla je tonom koji nije pozivao ni na razgovor ni na raspravu.

Suhozlat je oklijevao – u ljevici je držao samo svijeću, a nije želio u korice staviti baš oba mača – ali se onda ipak pokorio. Njezina je ruka bila hladna, hladnija od vode. Instinktivno ju je stisnuo malo čvršće, da joj prenese nešto od svoje topline. »Mogget – ti čuvaj stražu«, naredila mu je Sabriel.

Zatvorila je oči i počela zamišljati istočnu oznaku, prvi od četiri kardinalna znaka. Suhozlat se hitro osvrnuo oko sebe, no onda je i on zatvorio oči, povučen silom Sabrielinog čaranja.

Kad je svoju volju pridružio njezinoj, kroz šaku ga je i ruku probio bol. Znak mu je u glavi bio mutan i bilo ga je nemoguće izoštriti. Igle koje su mu već mučile stopalo sad su mu se proširile i iznad koljena, pa proletjele kroz njih s reumatičnim bolovima. Ipak je suzbio bol tako što je suzio svijest na samo jedno: stvaranje zaštitnog romba.

Napokon je istočni znak potekao niz Sabrielin mač i ukorjenio se u podu spremnika. Ne otvarajući oči i vukući noge, oboje su obišli romb pa se okrenuli jugu i sljedećem znaku.

To je bilo još teže, pa kad je znak napokon započeo svoje blistavo postojanje, oboje je drhtalo i znojilo se. Sabrielina je ruka sad bila vruća i grozničava, a Suhozlatova je put divlje rikošetirala između znojave vrućine i drhtave studeni. Udario ga je silan val mučnine, pa bi mu bilo i pozlilo da ga Sabriel nije uhvatila za ruku kao sokol svoj plijen i podala mu snage. On se zagrcnuo, nasuho se podrignuo, pa se oporavio.

Zapadni je znak donio naprosto kušnju izdržljivosti. Sabriel je na trenutak izgubila koncentraciju, pa ga je Suhozlat morao nekoliko sekundi zadržavati sam, i taj je napor u njemu izazvao krajnje neugodnu opijenost. Čitav mu se svijet zavrtio u glavi, posve se otevši svakoj vlasti.

Sabriel se vratila naporom volje i zapadni se znak rascvao pod vodom. Sjeverni je znak bio čisti očaj. Hrvali su se s njim činilo se satima, no zapravo se radilo samo o sekundama, sve dok im nije skoro odmigoljio nepostavljen. U tom je trenutku, međutim, Sabriel već bila potrošila svu snagu izniklu iz želje da oslobodi oca, no zato ga je Suhozlat pritisnuo s dvije stotine godina grižnje savjesti i žaljenja.

Sjeverni se znak blistavo skotrljao niz mač i izrastao do blještavila, blještavila zatupljenog vodom. Od njega su prema istočnom znaku potekle silnice listinskog ognja, a od istočnog dalje do južnog i zapadnog, pa opet natrag. Romb je bio gotov.

Istog su trenutka osjetili slabljenje strašne prisutnosti slomljenog kamenja. Prodorni bol što ga je Sabriel osjećala u glavi sad je jenjao, a Suhozlatu se u noge i stopala vratio normalan osjećaj.

Mogget se promeškoljio i protegnuo, i to je bio prvi značajniji pokret što ga je napravio sve otkako je zauzeo položaj Suhozlatu oko vrata. »Dobro postavljeno«, rekla je Sabriel tiho, gledajući u znakove ispod vjeđa napol spuštenih od umora. »Bolji od posljednjeg koji sam postavila.« »Nije mi jasno kako smo uspjeli«, promrmljao je Suhozlat zagledan u silnice listinskoga ognja.

Najednom je postao svjestan toga da još drži Sabriel za ruku i stoji pognut poput kakvog starog drvonoše pod teškim bremenom. Naglo se uspravio i ispustio joj ruku kao da je otrovni kraj zmije.

Ona ga je pogledala, prilično zaprepaštena, i on je otkrio da zuri u odraz plamena svoje svijeće u njezinim crnim očima. I sad ju je, skoro po prvi put, i stvarno pogledao. I sad je u njoj opazio umorni začetak brižnih bora, kao i da joj usta oko ruba djeluju pomalo tužno. Nos joj je još bio natekao i na jagodicama su joj obraza bile požutjele masnice. A osim toga je bila i lijepa, pa je Suhozlat shvatio da je dosad o njoj razmišljao samo u mjerilima njezine službe, samo kao o Abhorsenu. I uopće ne kao o ženi... »Bolje da krenem«, rekla je Sabriel, jer joj je najednom postalo neugodno od Suhozlatova pogleda. Ljevica joj je krenula prema remenu sa zvoncima, i prsti su joj potražili uzice koje su držale Saraneth. »Da ti pomognem«, rekao je Suhozlat. Prišao joj je i zapetljao oko krute kože, rukama oslabjelim od napora utrošenog na stvaranje zaštitnog romba i glave pognute nad zvonca. Sabriel je

spustila pogled na njegovu kosu i najednom je osjetila čudnu želju da je poljubi točno u središte, u onaj sićušni djelić što je tvorio epicentar i iz kojeg su se gusti smeđi pramenovi širili prema van. Ali to nije učinila.

Suhozlat je oslobodio uzicu i otkoračio. Sabriel je izvukla Saraneth i pažljivo prigušila zvonce. »Vjerojatno me nećeš morati dugo čekati«, rekla je. »Vrijeme u Smrti teče čudno. Ako... ako se ne vratim za dva sata, to onda... to onda znači da sam vjerojatno i sama ostala zarobljena, pa onda ti i Mogget možete otići...« »Ostat ću čekati«, odgovorio je Suhozlat odlučnim glasom. »A tko i tako zna koliko je vremena dolje prošlo?« »A čini se da ću i ja pričekati«, dodao je Mogget. »Ukoliko ne mislim odavde otplivati. Što ne mislim učiniti. I neka Listina bude s tobom, Sabriel.« »A i s tobom«, odgovorila je Sabriel. Osvrnula se po mračnom prostranstvu spremnika. I dalje u njemu nije osjećala Mrtve – pa ipak... »I trebat će nam da bude s nama«, odgovorio je Mogget kiselo. »Sad ili na ovaj ili na onaj način.« »Nadam se da neće«, prošaptala je Sabriel. Pogledala je u torbicu za pojasom i potražila sve sitnice što ih je bila pripravila još »U znaku tri limuna«, a onda se okrenula prema sjevernom znaku i počela dizati mač, što je bio početak priprema za ulazak u Smrt.

Najednom je Suhozlat zašljapkao prema njoj i hitro je poljubio u obraz – bio je to nespretni cmok suhim usnama i koji joj je umjesto obraza umalo pogodio rub kacige. »Za sreću«, rekao je nervozno. »Sabriel.« Ona se nasmiješila i dvaput kimnula glavom, pa vratila pogled na sjever. Oči su joj se izoštrile ne nečemu čega nema, a iz njezinog su se nepokretnog tijela zavaljali valovi hladnoga zraka. Sekundu kasnije, na kosi su joj zapucketali ledeni kristali, a mraz joj je u koncima potekao niz mač i zvono.

Suhozlat je sve to pratio iz blizine, dok nije postalo i prehladno, a onda se vratio do krajnjeg južnog vrha romba. Izvukao je jedan mač pa se okrenuo prema vani, držeći svijeću visoko, pa zagacao s unutrašnje strane linija listinske vatre kao da obilazi prsobrane zamka. Sve je to s njegovog ramena promatrao i Mogget, a zelene mu je oči osvijetlila vlastita unutrašnja luminiscencija. Obojica su se često okretala da bi se zagledala u Sabriel.

* * * P relazak je u Smrt bio olakšan – olakšan i previše – nazočnošću slomljenog kamenja. Sabriel je osjećala njihovu blizinu, kao dvoja razjapljena vrata, kako obznanjuju lak ulazak u Život svim Mrtvima u blizini. Na svu sreću, drugi efekti tog kamenja – primjerice bolesna mučnina – u Smrti su se izgubili. Ostala je samo studen i zanošenje rijeke.

Sabriel je smjesta krenula naprijed, pažljivo pretražujući sivo prostranstvo pred sobom. Na rubu se vidnog polja nešto micalo, čula je gibanje u hladnoj vodi. Ipak ništa nije pošlo prema njoj, ništa je nije napalo, osjećala je samo stalno oplitanje i hvatanje struje.

Stigla je do Prvih vrata i zastala pred samim zidom od magle što se s obje strane protezao

unedogled. A iza te je magle hučala rijeka, uskovitlani brzaci koji su kroz Drugi krug tekli sve do Drugih vrata.

Sabriel se sjetila stranica iz Knjige mrtvih pa izgovorila riječi moči. Slobodnomagijska moć, koja joj je pri izgovaranju potresla usta, začegrtala joj zubima i opekla jezik sirovom snagom.

Koprena se magle razdvojila pa otkrila niz slapova koji kao da su se rušili u beskrajnu crninu.

Sabriel je izgovorila još nekoliko riječi pa pokazala mačem i lijevo i desno. Pojavila se staza, pa razdvojila slap kao kad prstom povučemo po maslacu. Sabriel je stupila na nju i krenula, dok joj se s obje strane bezopasno rušila voda. Iza nje se zatvarala magla, i kad bi joj se stražnja peta digla da napravi sljedeći korak, put bi već nestao.

Drugi je krug bio opasniji od prvog. U njemu su bile duboke rupe, a osim toga je i posvuda tekla voda. I svjetlo je bilo gore. Nije to bila potpuna tama obećana na kraju slapova, nego je sivilo postalo nekako drukčije. Pojavilo se zamagljenje, zbog kojeg je bilo teško vidjeti dalje od opipa.

Sabriel je oprezno nastavila, opipavajući mačem tlo pred sobom. Znala je da postoji put kojim je kroz to lako proći, bili su ga kartografirali i ucrtali mnogi nekromanti i nemali broj Abhorsena, no ipak se nije toliko pouzdavala u pamćenje da bi zakoračala sigurno i brzo.

Sve su to vrijeme, međutim, njezina osjetila tragala za očevim duhom. Otac je bio negdje u Smrti, o tome nije ni najmanje dvojila. Uvijek se osjećao bar slabašni njegov trag, nekakav zaostali V spomen. Ali nije bilo tako blizu Života. Morala je dalje.

Druga su vrata u biti bila samo pregolema rupa, široka bar dvije stotine metara, u koju se rijeka slijevala kao voda iz sudopera u odvod. Ali za razliku od normalnog odvoda, ovaj je bio sablasno tih, a zbog nezgodnog osvjetljenja, neoprezan mu je lako mogao stići na rub. Sabriel je s tim vratima uvijek bila posebno oprezna – već se u najmlađim godinama bila navikla na njegov pritisak na cjevanicama. A kad se pritisak pojavio, zaustavila se i dobrano napela snagu, pa se pokušala koncentrirati na nečujno podivljali vir.

Iza sebe je najednom začula tiho šljapkanje, pa se naglo okrenula, i mačem, u do kraja ispruženoj ruci, napravila krug kao kosom – veliki krug listinski začaranim čelikom. I on je udario u tjelesni duh Mrtvaca, pa su poletjele iskre, a krikovi su bijesa i bola ispunili tišinu. Sabriel je na taj krik skoro odskočila, ali je ipak ostala na svojemu mjestu. Druga su vrata bila i preblizu.

Udareni je stvor otkoračio, s glavom koja mu je visila s gotovo već presječenog vrata. Obličjem je bio čovjekolik, ili barem na prvi pogled, jer su mu se ruke objesile do ispod koljena i utonule u rijeku. Glava, što mu se sad nezgrapno zibala na ramenu, bila je veća u dužinu negoli u širinu i visinu, a osim toga je imala i usta s nekoliko redova zubi. U dupljama joj je bilo užareno ugljevlje, što je bilo svojstveno duboko mrtvima iza Petih vrata.

Nakezio se pa iz vode izvukao duge, poput ražnjića tanke prste i njima pokušao izravnati glavu, opet je položiti na uredno presječen vrat.

Sabriel je udarila još jednom, tako da su odletjeli i glava i šaka i pljusnuli u rijeku. Na trenutak su se zaljuljuškali na površini. Glava je tulila, a oči plamtjele mržnjom preko vode. A onda ju je voda usrkala, usrkala u klokotavi kaos Drugih vrata.

Obezglavljeno je tijelo na trenutak ostalo na mjestu, a onda oprezno krenulo ustranu, dok mu je preostala ruka opipavala ukrug ispred sebe. Sabriel ga je oprezno promatrala, raspravljajući u sebi da li da posegne za Saranethom i podčini ga svojoj volji, a onda i za Kibethom da ga pošalje u

konačnu smrt. Zvona bi, međutim, upozorila sve Mrtvo do najmanje Prvih i Trećih vrata – a to joj se nije htjelo.

Obezglavljeni je stvor napravio još jedan korak i bočno upao u duboku rupu. Tu se uzmuvao, i dugačke su mu ruke zamlatarale po vodi, no ipak se nije uspio izvući. Uspio je samo dospjeti tako u samo središte matice, i ona ga je pograbila i bacila u vir Vrata.

Sad je Sabriel još jednom izgovorila moćne riječi slobodne magije, riječi koje joj je još davno u um utisnula Knjiga mrtvih. Te su riječi potekle iz nje, stvorile joj plikove na usnama, čudnu toplinu namjesto ispijajuće studeni.

Te su riječi usporile i smirile vode Drugih vrata. Uskovitlani se vir sažeo u dugu spiralnu stazu, što se vijugavo spuštala. Sabriel je pripazila na nekoliko posljednjih rupa uz rub, pa oprezno zakoračila na tu stazu i krenula dolje. Iza i iznad nje vode su se ponovno zavrtložile.

Spiralna je staza naizgled bila vrlo duga, no Sabriel je trebalo svega nekoliko minuta da prođe kroz samu bazu vira i nađe se u Trećem krugu.

A to je bilo podmuklo mjesto. Tu je voda bila plitka, duboka samo do gležnja i nešto toplija. A i svjetlo je bilo bolje – i dalje sivo, ali se vidjelo dalje. Čak se i sveprisutna voda svela tek na puko škakljikanje oko stopala.

Ali je zato Treći krug imao valove. I sad je Sabriel po prvi put udarila u trk, pa jurnula koliko je noge nose prema Trećim vratima, tek nazrijetim u daljini. I ona su bila kao i Prva – slap skriven zidom magle.

Sabriel je za leđima začula gromovitu lomljavu koja najavljuje val, zadržan istočnom čarolijom koja joj je otvorila put kroz vir. S valom su došli i prodorni uzvici, krikovi i vriskovi. Očito je okolo bilo mnogo Mrtvih, ali im Sabriel nije posvetila nijednu misao. Nitko nije mogao izdržati valove Trećega kruga. Nego naprosto potrčiš koliko te noge nose, sve u nadi da ćeš stići do sljedećih vrata – bez obzira kojim smjerom krenuo.

Lomljava i grmljavina postajali su sve glasniji, pa su krikovi i povici jedan po jedan uranjali u mnogo glasniji zvuk. Sabriel nije pogledala, nego je samo potrčala još brže. Da se osvrnula, izgubila bi djelić sekunde, a to bi možda moglo biti dovoljno valu da je dostigne, ponese je i zavitla kroz Treća vrata, kao ošamućenu olupinu na nadošloj bujici...

* * * Suhozlat se zagledao preko južnog vrha i oslušnuo. Bio je nešto čuo, u to je bio siguran, još nešto osim stalnog kapanja. Bilo je to nešto glasnije, nešto polagano, nešto iz potaje. Znao je da je to čuo i Mogget, jer su mu se njegove šape na ramenu odjednom napele. »Vidiš li ti išta?« upitao je zagledan u mrak. Oblaci su i dalje zagrađivali svjetlo sunčanih zraka, no činilo se da se intervali sunca produžuju. Oni su, međutim, i tako bili predaleko od ruba da bi imali koristi od tog naglog vraćanja svjetlosti. »Vidim«, prošaptao je Mogget. »Mrtve. Mnogo ih je i silaze s glavnog južnog stubišta. I sad se redaju s obje strane vrata, duž zidova spremnika.« Suhozlat je pogledao Sabriel, sad već pokrivenu mrazom kao kip u zimi. Poželio ju je prodrmati za rame, zavrištati za pomoć...

»Kakvi su to mrtvaci?« upitao je. On o Mrtvima nije znao mnogo, zapravo samo to da su Sjenovite ruke najgore od normalne sorte, a da su Mordikanti, poput onoga što je progonio Sabriel, najgori od sviju. Izuzmemo li ono u što se pretvorio Rogir. Kerrigor, mrtvi adept... »Ruke«, promrmljao je Mogget. »Same Ruke, i to prilično trule. Raspadaju se već u hodu.« Suhozlat se ponovno zapiljio, pokušavajući sagledati čistom snagom volje – ali se osim tame nije imalo što vidjeti. Ipak ih je čuo kako gacaju i šljapkaju kroz mirnu vodu. Za njegov je ukus sve bilo pretiho – najednom se upitao ima li taj rezervoar odvod i u njemu čep. A onda je to odbacio kao luckastu ideju. Svaki bi takav odvod i čep već odavno zahrđali i začepili se. »Što rade?« prošaptao je zabrinuto. Čvrsto je prstima stegnuo mač, pa mu nagnuo sječivo sad na ovu, sad na onu stranu. Ljevica mu je čvrsto držala svijeću, ali je plamičak zatreperio, što je bio jasan dokaz sitnih drhtaja što su mu potekli niz ruku. »Samo su se poredali uza zidove, u vrstu«, odgovorio mu je šaptom. »Čudno – skoro kao počasna straža...« »Listina nas sačuvala«, rekao je Suhozlat hrapavim glasom, osjećajući u grlu težinu apsolutne strave i jezive slutnje. »Rogir... Kerrigor. Zacijelo je tu... i dolazi...«

GLAVA DVADESET I DRUGA

S

abriel je do Trećih vrata stigla malo prije vala, u trku blebećući slobodnomagijsku bajalicu.

Osjećala je kako joj se dimi i penje i izlazi iz nosa, kako joj puni nosnice prodornim isparavanjima. Bajalica je razdvojila maglu i Sabriel je zakoračila u nju, i val se bezopasno slomio oko nje, pa svoj tovar Mrtvih istresao u slap iza nje. Sabriel je pričekala još trenutak da se pojavi staza, pa nastavila dalje – do Četvrtoga kruga.

To je područje bilo relativno lako prijeći. Struja je i opet ojačala, ali je sad bila predvidljiva.

Mrtvih je bilo malo, zato što je većinu njih bio omamio i protjerao val iz Trećega kruga. Sabriel je brzo zakoračala, naprežući svu snagu volje da potisne ispijajuću studen i ruke bujice koje su je nemilosrdno čerupale. Sad je već osjećala očev duh, i to blizu, kao da je on u jednoj sobi velike kuće, a ona u drugoj – i kao da ga po tihim zvucima stanovanja pokušava pronaći. On je bio ili tu u Četvrtom krugu ili odmah iza Četvrtih vrata u Petom.

Još je malo ubrzala korak, žudeći da ga što prije nađe, da s njim porazgovara, da ga oslobodi.

Znala je da će, kad oslobodi oca, opet sve biti u redu...

Ali on nije bio u Četvrtom krugu. Sabriel je stigla do Četvrtih vrata ne osjetivši pritom nikakvo jačanje njegove prisutnosti. Ta su vrata, na neki način, bila još jedan slap, ali nisu bila ovijena maglom. Izgledala su kao još jedan mali pad vode preko niske brane, s niti metra visine. Ipak je Sabriel znala da se pri primicanju rubu pojavljuje sila više no dovoljna da u dubinu povuče i najjači duh.

Zadržala se dobrano u pozadini i već se bila spremala izgovoriti bajalicu koja bi joj izmađijala stazu, kad ju je nekakav zbrkani osjećaj u potiljku natjerao da zastane i osvrne se oko sebe.

Slap se protezao na obje strane unedogled, i Sabriel je znala, kad bi bila tako luda da pokuša proći čitavu njegovu dužinu, da bi krenula na put bez kraja. Možda se on na kraju i svija u petlju, no kako nije bilo ni orijentira, ni stuba niti ičeg drugog po čemu bi se mogao odrediti položaj, to se nikad nije moglo znati. Nitko još nikad nije prešao čitavu širinu unutrašnjeg kruga ili Vrata. A i zbog čega? Svi su išli ili u Smrt ili iz nje. A nikada ustranu, osim na samoj granici sa Životom, gdje je hod uz granicu mijenjao mjesto izlaska – no i to je bilo od nekakve koristi samo duhovnim oblicima ili rijetkim bićima poput Mordikanta, koji su svoj tjelesni oblik nosili sa sobom.

Ipak je Sabriel osjetila poriv da krene postrance uz Vrata, da se okrene na peti i pođe za linijom slapa. Taj poriv nije mogla ni sa čim dovesti u vezu, i to ju je uznemirilo. A u Smrti je osim Mrtvih bilo i još koječega – neobjašnjivih slobodnomagijskih bića, neobičnih konstrukata i neshvatljivih sila. Taj poriv – taj zov – mogao je poteći i od kojega od njih.

Zastala je, zamislila se nad time, pa krenula kroz vodu, usporedno sa slapom. Mogao je to biti nekakav slobodnomagijski zov, no moglo je to biti i nešto u vezi s duhom njezina oca.

* * *

»Dolaze i niz istočne i niz zapadne stube«, rekao je Mogget. »Sve više Ruku.« »Što je s južnim – kojima smo došli?« upitao je Suhozlat, pogledavajući nervozno sad lijevo sad desno. Uši su mu se napele da uhvate svaki zvuk, osluškivale Mrtve kako gacaju kroz spremnik i formiraju te čudne, regimentirane redove. »Još ih nema«, odgovorio je Mogget. »Te stube završavaju na suncu, zar si zaboravio? Morali bi proći kroz park.« »Gore više ne može biti puno sunca«, promrmljao je Suhozlat pogledavši blistave snopove.

Nešto se sunca uspijevalo probiti, teško se procijedivši kroz oblake, ali to nije bilo dovoljno da Mrtvima u spremniku stvori ikakvu neugodu ili da Suhozlatu digne duh. »Kad... kad misliš da će doći?« upitao je Suhozlat. Mogget nije morao upitati na koga to misli. »Uskoro«, mirno je konstatirao mačak. »Uvijek sam govorio da je to stupica.« »I kako se onda iz nje izvući?« upitao je Suhozlat, trudeći se da mu glas ne zadrhti. U sebi je suzbijao jaku želju da napusti zaštitni romb i potrči prema južnim stubama, pljuskajući kroz spremnik kao odbjegli konj, ne obazirući se na buku – ali tu je bila i Sabriel, prekrivena mrazom i nepokretna... »Ne vjerujem baš da bi to išlo«, odgovorio je Mogget, pa iskosa bacio pogled na dva obližnja, ledom obrubljena kipa. »To ovisi o Sabriel i njezinu ocu.« »I što onda možemo učiniti?« »A valjda se braniti ako nas napadnu«, zaunjkao je Mogget, kao da dosadnom djetetu objašnjava nešto očito. »I nadati se. Moliti se Listini da Kerrigor ne dođe prije nego što se Sabriel vrati.« »No što ako ipak dođe?« upitao je Suhozlat, zabijelivši očima V u tamu. »Što ako ipak dođe?« Mogget je, međutim, samo šutio. I tako je Suhozlat čuo samo povlačenje nogu, šljapkanje i pljuskanje Mrtvih koji su se polako primicali, poput izgladnjelih štakora koji pužu prema večeri zaspalog pijanca.

* * * Sabriel nije imala pojma koliki je put prešla prije nego što ga je našla. Onaj ju je isti zbrkani osjećaj potaknuo da stane, da pogleda u sam slap, i doista, tu je i bio. Abhorsen. Tata. Netko ga je zatočio u samim Vratima, tako da mu se iznad nasrnule vode vidjela samo glava. »Tata!« kriknula je Sabriel, ali je potisnula poriv da pojuri prema njemu. U prvi je čas pomislila da je on nije ni svjestan, ali je lagani treptaj oka ukazao na svjesno opažanje. Ponovno je trepnuo, pa nekoliko puta pomaknuo oči udesno.

Sabriel je pošla za njegovim pogledom i ugledala nešto visoko i sjenovito kako strči kroz slap, s rukama podignutim kao da se želi izvući iz Vrata. Zakoračila je prema tome, sa spremnim i zvoncem i mačem, pa zastala. Bio je to Mrtvi humanoid, i obličjem i veličinom vrlo sličan onome koji je u koledž Wyverley donio zvonca i mač. Vratila je pogled na oca i on je opet trepnuo, a kutak mu se usana sasvim lagano izvio u vis – skoro u smiješak.

Otkoračila je, i dalje vrlo oprezna. Uvijek je ostajala i mogućnost da je taj duh okovan u slapu

samo privid njezina oca ili da je, čak i ako je to on, pod vlašću nekakve sile.

Mrtvo se stvorenje napokon izvuklo, a na podlakticama su mu se napeli čudno složeni mišići. Na trenutak je zastalo na rubu, a kabasta mu se glava tragački okrenula lijevo i desno, a onda je tromo zavaljalo prema Sabriel toli joj poznatim gegavim korakom. Zaustavilo se na nekoliko koraka od nje – izvan dosega mača – i pokazalo na usta. Čeljust mu je pošla gore-dolje, ali iz crvenih i mesnatih usta nije izišao niti zvuk. S leđa mu je tekla crna nit, sve do navrle vode Vrata.

Sabriel se na trenutak zamislila, pa onda jednom rukom vratila Saraneth i izvukla Dyrim. Već je izvila zapešće da zazvoni, na trenutak zastala – jer će zvuk Dyrima uzbuniti Mrtve svud uokolo – pa ga pustila da padne. Dyrim je zazvonio, umilno i jasno, u jednom je zvonu zazvučalo nekoliko nota, pa se pomiješalo poput mnogih razgovora što ih čujemo iz mnoštva.

Prije nego što su odjeci zamrli, Sabriel je još jednom zazvonila u nizu laganih trzaja zapešćem, pa poslala zvukove prema Mrtvom stvoru, uplićući ih u odjeke prvoga zvona. Činilo se da taj zvuk ovija čudovište, pa mu kruži oko glave i zanijemjelih usta.

Odjeci su zamrli. Sabriel je brzo vratila Dyrim, prije nego što i pokuša zazvoniti po svome, pa izvukla Rannu. Uspavljivao je mogao odjednom zatomiti velik broj Mrtvih, a bojala se da bi se mnogi mogli odazvati zvoncima. Vjerojatno bi očekivali da će naći budalastog, poluškolovanog nekromanta, no i unatoč tome bili bi opasni. Ranna joj se trznula u ruci, puna očekivanja, poput djeteta što se budi na dodir.

Usta su se stvorenja pokrenula ponovno, no sad su imala jezik, užasnu, smlavljenu mješavinu bijeloga mesa što se izvijalo poput golaća. Pa ipak je upalilo. Stvorenje je ispustilo nekoliko guturalnih zvukova, nalik na gutanje, pa progovorilo Abhorsenovim glasom. »Sabriel! I bojao sam se i nadao da ćeš doći.« »Tata...« započela je Sabriel, no gledajući njegov zarobljen duh, a ne tu kreaturu. »Tata...« A onda se slomila i zaplakala. Prevalila je tolik put, prošla kroz tolike nedaće, samo da bi ga napokon našla zarobljenog, zarobljenog u sužanjstvu koje nadilazi njezinu sposobnost oslobađanja.

Ona nije čak ni znala da je moguće nekoga zarobiti i u samim Vratima! »Sabriel! No šuti, kćeri moja. Nemamo vremena za suze. Gdje je tvoje fizičko tijelo?« »U spremniku«, šmrcnula je Sabriel. »Kraj tvojeg. U zaštitnom rombu.« »A Mrtvi? Kerrigor?« »Od njih nigdje ni traga, ali je Kerrigor negdje u Životu. Ne znam gdje.« »Da, ja znam da se opet pojavio«, promrmljao je Abhorsen kroz usta tog stvorenja. »Bojim se da će biti negdje kraj spremnika. Moramo djelovati brzo. Sabriel, sjećaš li se kako se istodobno zvoni s dva zvona? Mosraelom i Kibethom?« »S dva zvona?« upitala je Sabriel zbunjeno. Budnikom i šetačem? Istodobno? Nikad nije ni čula da bi tako nešto bilo i moguće – ili možda ipak jest? »Misli«, rekao je Abhorsenov glasnogovornik. »Sjeti se. Knjiga mrtvih. « I onda joj se to polako vratilo, i u svjesno su pamćenje uplovile stranice, poput lišća s potresenog stabla. Zvonima je moguće zvoniti u parovima, pa čak i u još većim kombinacijama, samo ako se skupi dovoljno nekromanta da njima maše. Ali su mnogo veći i rizici... »Da«, rekla je Sabriel polako. »Sad se sjećam. Mosrael i Kibeth. Hoće li te ona osloboditi?«

Odgovor je došao sporo. »Da. Na neko vrijeme. Na dovoljno, nadam se, da učinim što moram. A sad brzo.« Sabriel je kimnula glavom, trudeći se i ne misliti o tome što je upravo izrekao. Podsvjesno joj je bilo oduvijek jasno da je Abhorsen i predugo izbivao iz tijela i da je zašao i preduboko u kraljevstvo Smrti. On neće više nikad moći i istinski živjeti. Svjesno je pak odlučila između svog uma i te spoznaje podići barikadu.

Vratila je mač u korice, spremila Rannu, pa izvukla Mosraela i Kibetha. Oba su ta zvona bila vrlo opasna, i još opasnija u kombinaciji negoli sama. Umirila je um, pa se ispraznila od svake misli i osjećaja, te se koncentrirala samo na zvona. A onda je njima i zazvonila.

Mosraelom je zamahnula iznad glave i opisala tri četvrtine kruga; Kibethom je zamahnula u položenoj osmici. Oštar se alarm pomiješao s plesnim žigom, da bi se sve stopilo u ton škripav i neskladan, no ipak energetski. Sabriel je shvatila da je krenula prema slapu, i to unatoč svem nastojanju da ostane na mjestu. Sila nalik zahvatu dementnog diva micala joj je noge, svijala koljena, tjerala je da korača dalje.

Istodobno je njen otac izranjao iz slapa Četvrtih vrata. Prvo mu se oslobodila glava, a onda je razgibao vrat, pa zavrtio ramenima, da bi napokon podigao ruke iznad glave i protegao se. Ipak je Sabriel nastavljala koračati sve dok se nije našla na samo dva koraka od ruba, odakle je mogla pogledati u uskomešalu vodu, dok joj je zvonjava ispunjavala uši i tjerala je dalje.

A onda je Abhorsen već bio slobodan, pa je skočio i gurnuo ruke u otvore zvona. Dohvatio je jezičke blijedim rukama, tako da su najednom utihnula. Zavladala je tišina, i onda su se otac i kćer zagrlili na samom rubu Četvrtih vrata. »Dobro si to obavila«, rekao je Abhorsen. Glas mu je bio dubok i poznat, donoseći mir i toplinu poput djetetu najdraže igračke. »Kad su me zarobili, mogao sam još samo poslati zvonca i mač. A sad se nažalost moramo požuriti, vratiti se u Život prije nego što Kerrigor uspije ostvariti svoj plan. Daj mi Saraneth, zasad... ne, zadrži mač i Rannu, mislim da će trebati. Idemo!« Na povratku je on bio na čelu, i to u brzom hodu. Sabriel mu je išla za petama, a u njoj su prštala pitanja. Nije ga prestajala gledati, gledati njegove poznate crte, raskuštranost njegove kose na potiljku, na srebrene čekinje što su se tek počele pojavljivati na bradi i zaliscima. Bio je u istoj odjeći kao i ona, pa tako i u plaštu sa srebrnim ključevima. I nije bio visok kao u sjećanjima. »Tata!« uskliknula je, trudeći se govoriti, održavati korak i paziti na sve strane, sve u isto vrijeme. »Što se to zbiva? Kakav je Kerrigorov plan? To ne razumijem. Zašto nisam odrasla tu, pa da mi je sve to poznato?« »Tu?« upitao je Abhorsen, ne usporivši. »U Smrti?« »Znaš na što mislim«, usprotivila se Sabriel. »U Starom Kraljevstvu! Zašto ja... Hoću reći, zašto sam ja morala biti jedini Abhorsen svih vremena koji nema ni najblažeg pojma o tome kako sve to funkcionira! Zašto! Zašto?« »Na to ne postoji jednostavan odgovor«, odgovorio je Abhorsen preko ramena. »Ali sam te u Ancelstierre poslao zbog dva glavna razloga. Jedan je bio da budeš na sigurnom. Već sam bio izgubio tvoju majku, pa si u Starom Kraljevstvu mogla biti sigurna ili tako da si stalno uz mene ili stalno u našoj kući – u biti zarobljenica. A uz mene nisi mogla biti, zato što je poslije regentove smrti, dvije godine prije tvog rođenja, sve pošlo od zlog na gore. Drugi je razlog bio što su me Clayr

posavjetovali da učinim tako. Rekli su mi da nam je potreban netko – ili da će nam biti potreban – s vremenom nisu nikad bili baš jaki – tko poznaje Ancelstierre. Tada nisam znao zašto, ali slutim da danas znam.« »Zašto?« upitala je Sabriel. »Kerrigorovo tijelo«, odgovorio je Abhorsen. »Ili Rogirovo, da ga nazovem izvornim imenom.

On ne može nikad i stvarno umrijeti jer mu je tijelo negdje u Životu sačuvala slobodna magija. To je kao nekakvo sidro koje ga stalno vraća. Svi Abhorseni sve do lomljenja Velikog kamenja tražili su to tijelo – ali ga nitko, uključujući i mene, nije nikada našao, zato što nikad nismo ni slutili da je u Ancelstierreu. Očito negdje kraj Zida. Clayr mu je dosad zacijelo već odredio mjesto, zato što Kerrigor pri izranjanju u Život mora doći do njega. A sad, hoćeš li ti izvesti čaroliju, ili ću ja?« Stigli su do Trećih vrata. Nije pričekao na njezin odgovor, nego je smjesta izgovorio riječi.

Sabriel se, kad ih je čula a ne izgovorila, osjetila čudno – čudno daleko, poput dalekog promatrača.

Pred njima su se dizale stube, prosijecajući kroz slap i maglu. Abhorsen je grabio sve po dvije odjednom, pokazujući pritom iznenađujuću energiju. Sabriel ga je slijedila kako je znala i umjela.

Sad je već osjećala umor u kostima, umor koji je nadilazio mišićnu iscrpljenost. »Spremna za trk?« upitao je Abhorsen. Kad su sišli sa stuba i zašli u rascijepljenu maglu, uhvatio ju je pod ruku. Bila je to neobično formalna gesta koja ju je podsjećala na djetinjstvo, kad bi tražila primjerenu pratnju pri iznošenju pikničke košarice na kojem od očevih tjelesnih posjeta u školi.

Potrčali su ispred vala, s rukama u zvonima, sve brže i brže, sve dok Sabriel nije pomislila da će joj noge uhvatiti grč, da će se smandrljati s nogama preko glave, pa se zavrtiti i zavrtiti i zavrtiti da bi napokon zakloparala i zaustavila se u spletu mačeva i zvona.

Pa ipak je nekako uspjela. Abhorsen je zapjevao bajalicu koja će otvoriti dno Drugih vrata, tako da se mogu uspeti kroz vir. »Kao što rekoh«, nastavio je Abhorsen u brzorječici, grabeći i sam po dvije stube odjednom. »S Kerrigorom neće nikad biti gotovo sve dok mu neki Abhorsen ne pronađe tijelo. Svi smo ga mi u raznim zgodama potiskivali, i tako sve do Sedmih vrata, no to je bilo samo odgađanje rješenja. On je tako s vremenom samo postajao sve jači, jer su pucali manji listinski kamenovi i Kraljevstvo propadalo – a mi slabili.« »Tko to mi?« upitala je Sabriel. Sve su te informacije dolazile i prebrzo, pogotovo tako u trku. »Krvne loze Velike listine«, odgovorio je Abhorsen. »Što u svakom praktičnom smislu znači Abhorsen i Clayr, budući da je kraljevska loza skoro usahla. A tu su, dakako, i ostaci Zidotvoraca, svojevrsni zaostali konstrukt nakon što su svoje moći predali Zidu i Velikom kamenju.« Otišli su s ruba vira i sigurnim korakom zakročili u Drugi krug. Sabriel je išla ocu za petama.

No dok je ona prije napredovala zastajkujući i istražujući teren, Abhorsen je praktički trčao, očito slijedeći poznati mu put. Kako ga je mogao naći bez orijentira i očitih znakova, to joj nikako nije bilo jasno. Možda ga i ona, nakon što provede trideset godina u prolaženju kroz Smrt, i sama počne lako nalaziti. »I tako,« nastavio je Abhorsen, »sad nam se napokon ukazala prilika da s Kerrigorom svršimo jednom i za svagda. Clayr će te navesti na njegovo tijelo, ti ćeš ga uništiti i tako otjerati Kerrigorov duhovni oblik – što će ga bitno oslabiti. Poslije toga ćeš moći izvaditi preživjelog kraljevića iz

njegova hiberniranog stanja i onda, uz pomoć ostataka Zidotvoraca popraviti Veliko listinsko kamenje...« »Taj preživjeli kraljević«, upitala je Sabriel, osjećajući kako se u njoj diže i netraženo znanje. »On nije... ovaj... hiberniran kao pulena u Svetorupi ili ne... a njegov duh u Smrti?« »Nezakoniti sin, zapravo, i možda lud«, odgovorio je Abhorsen pravo je i ne slušajući. »Alije on te krvi. Kako? O, da, on je... rekla si... mislila si reći...« »Da«, odgovorila je Sabriel neveselo. »On sebe naziva Suhozlat. I sad čeka u spremniku. Kraj Kamenja. S Moggetom.« Sad je Abhorsen po prvi put ustuknuo, očito osupnut. »Odoše nam svi planovi, čini se meni«, rekao je trezveno i uzdahnuo. »Kerrigor me dovabio u spremnik kako bi mojom krvlju razbio Veliki kamen, ali sam se uspio zaštititi, pa se zadovoljio time da me zarobi u Smrti. Zatim je pomislio da bi te mogao namamiti mojim tijelom da bi se poslužio i tvojom krvlju – ali ja baš nisam bio zarobljen tako čvrsto kako je on to mislio i tako sam isplanirao uzvrat. Ali sada, kad je tu i kraljević, on je još jedan izvor krvi za slamanje Velike listina... « »On je u zaštitnom rombu«, rekla je Sabriel, najednom se uplašivši za Suhozlata. »To možda ne bude dovoljno«, odgovorio je Abhorsen smrknuto. »Kerrigor svakim danom što ga provede u Životu postaje sve snažniji, jer snagu crpi iz živih ljudi, i hrani se iz slomljenog Kamenja. Uskoro će steći sposobnost i slamanja najsnažnije listinskomagijske obrane. Možda je već i sada toliko jak. Pričaj mi o kraljevićevu pratiocu. Tko je Mogget?« »Mogget?« ponovila je Sabriel, još se jednom iznenadivši. »Ali ja sam ga upoznala u našoj kući! On je slobodna magija – nešto – što nosi oblik bijele mačke, s crvenim ovratnikom na kojem je minijaturni Saraneth.« »Mogget«, izgovorio je Abhorsen, kao da se trudi staviti u usta neukusan komadić hrane. »To je relikt Zidotvoraca, ili njihova zadnja kreacija, ili njihovo dijete – ali što, to nitko ne zna, možda čak ni on. Pitam se zašto je poprimio oblik mačke. On je za mene uvijek bio albino kepec, a iz kuće praktički nije ni izlazio. Pretpostavljam da bi on mogao biti nekakva zaštita za kraljevića. Moramo požuriti.« »Mislila sam da već jesmo!« odsječno je rekla Sabriel kad je Abhorsen ponovno krenuo. Nije željela biti osorna, ali nije baš tako zamišljala duboko proživljeni susret oca i kćeri. On ju je jedva i opažao, videći u njoj samo repozitorij za mnogobrojna otkrivenja i agenta za obračun s Kerrigorom.

Abhorsen je najednom stao i skupio je brzim zagrljajem jedne ruke. Zahvat mu je bio jak, ali je Sabriel tu osjetila drugu realnost, kao da mu je ruka samo sjena, privremeno rođena iz svjetla, no osuđena da potamni čim omrkne. »Znam da nisam bio idealan otac«, rekao je Abhorsen tihim glasom. »Nitko to od nas nikad i nije. Kad postanemo Abhorseni, izgubimo mnogo toga drugog. Odgovornost za mnoge ljude naprosto pregazi privatnu odgovornost; teškoće i dušmani samelju nam mekoću: naši se obzori suze. Ti si mi kćer i oduvijek sam te volio. Ali sada, ja ponovno živim samo nakratko – stotinu stotina otkucaja srca, ne više – a ti moraš dobiti boj protiv strašnog neprijatelja. A naše uloge, koje sad silom prilika moramo igrati – nisu uloge oca i kćeri, nego starog Abhorsena koji ustupa mjesto novom. Ali iza toga uvijek stoji moja ljubav.« »Stotinu stotina otkucaja srca...« prošaptala je Sabriel, a niz lice su joj potekle suze. Nježno se

odgurnula iz njegovog zagrljaja i zatim su krenuli zajedno, prema Prvim vratima, Prvom krugu, Životu – a zatim i spremniku.

GLAVA DVADESET I TREĆA

S

uhozlat je sad već vidio Mrtve, a i čuo ih bez pol muke. Zapjevali su i pljeskali rukama, i poluraspadnuti su im se dlanovi sastajali u ravnomjernom, polaganom ritmu koji mu je nakostriješio sve dlake na šiji. Bio je to sablasan šum, tvrd zvuk udaraca kosti o kost i žitkog pljeskanja poluraspadnute, hladetinaste puti. Zapjevanje je bilo još gore, jer su usta funkcionirala još samo malobrojnima. Suhozlat još nikad nije vidio brodolom, niti mu čuo zvuke – ali je ipak prepoznao zvuk što ga stvara tisuća mornara kad se utapaju, i to svi odjednom, u mirnom moru.

Redovi su Mrtvih domarširali sasvim blizu do Suhozlata, te stvorili silnu masu pomičnih sjena rasprostrtih poput zagušljivih gljivica između stupovlja. Suhozlat nije mogao razabrati što to rade, sve dok mu to nije objasnio Mogget, i to zahvaljujući svom noćnom vidu. »Svrstavaju se u dvije vrste, da naprave koridor«, prošaptala je mačkica, iako je potrebe za tišinom već odavno nestalo. »Koridor Mrtvih ruku, od Sjevernih stuba pa sve do nas.« »Vidiš li ulaz tih stuba?« upitao je Suhozlat. Sad se više nije bojao, sad kad je mogao vidjeti i onjušiti vonj natrulih, smrdljivih trupala poredanih u parodiji smotre. U tom sam spremniku trebao poginuti, i to još davno, pomislio je. Riječ je samo o odgodi od dvije stotine godina. »Da, vidim«, nastavio je Mogget, a oči su mu se zazelenjele iskričavim plamenom. »Stigla je visoka zvijer, a tijelo joj ključa prljavim plamenom. Mordikant. Sad čuči u vodi, i gleda iza i iznad sebe, kao pas gospodara. Iza njega se niza stube valja magla – to je slobodnomagijska smicalica.

Pitam se zašto mu je to stvaranje dojma toliko važno?« »Rogir je oduvijek bio razmetljiv«, konstatirao je Suhozlat, kao da komentira nekog za večerom. »I volio je da svi zure samo u njega. I kao Kerrigor nije ništa drukčiji, nije to nikakav drugi Mrtvac.« »O, pa nije baš tako«, usprotivio se Mogget. »Itekako je drukčiji. On zna da si tu, a ta je magla tu zbog taštine. Očito mu se silno žuri kad nosi to tijelo. A tašt čovjek – čak i kao Mrtvac – ne bi volio da ga gledaju u takvom tijelu.« Suhozlat je progutao slinu i pokušao ne misliti o tome. Upitao se bi li sad mogao jurnuti iz romba, srnuti u tu maglu sa svojim mačevima, krenuti u pobješnjeli napad – no čak i kad bi uspio do nje i stići, bi li njegovi mačevi, iako listinski začarani, imalo djelovali na slobodnomagijsku put u koju se Kerrigor sad zaodjenuo?

U vodi se nešto pomaknulo, na granici vidnog polja, i sad su Ruke ubrzale tempo bubnjanja, a grozničavo se, grgljavo zapjevanje pojačalo.

Suhozlat je priškiljio, i tako potvrdio da je i stvarno vidio to što je mislio da vidi – vitice magle što su lijeno lelujale preko vode između redova Mrtvih, držeći se koridora što su ga stvorili. »On se to s nama poigrava«, dahnuo je Suhozlat, iznenađen što nema daha ni za govor. Osjećao se kao da je već pretrčao milju, dok mu je srce išlo bum-bum-bum...

Najednom se iznad bubnjeva Mrtvih digao jeziv urlik, i Suhozlat je odskočio, i pritom skoro

zbacio Moggeta. Urlik je rastao i rastao dok nije postao nesnosan, a onda je iz magle i mraka izletjela golema prilika, pa sa zastrašujućom snagom, u stampedu krenula prema njima, dok su se oko nje u trku eksplozivno dizali silni ovoji pjene.

Suhozlat je dreknuo ili kriknuo – ni sam nije znao što – pa odbacio svijeću, potegao lijevi mač i pred sebe izbacio oba sječiva. Čučnuo je da tako dočeka nalet, i pritom je tako povio koljena da se u vodi našao do prsa. »Mordikant!« dreknuo je Mogget, i već ga nije bilo, jer je sa Suhozlata skočio na još uvijek sleđenu Sabriel.

Suhozlat je jedva i imao vremena da probavi tu informaciju i sliku – koja je potrajala samo djelić sekunde – nečeg nalik pregolemom, ognjem ovijenom medvjedu, što je urlao nečim nalik na posljednji krik prinesene žrtve – a onda se Mordikant sudario sa zaštitnim rombom i Suhozlatovim ispruženim mačevima.

Srebrne su iskre ruknule s praskom u kojem se utopilo urlanje, pa i Suhozlata i Mordikanta odbacilo nekoliko metara. Suhozlat je izgubio ravnotežu pa nestao pod vodom koja mu je prodrla u nos i usta koja su još vrištala. Uhvatila ga je panika jer je pomislio da će se Mordikant svakog časa baciti na nj, a onda se izbacio izlišno velikom silom, i divlje si nategao mišiće na trbuhu.

Skoro je izletio iz vode, postavivši mačeve ponovno u gard, ali je romb ostao netaknut i Mordikant se povlačio, uzmičući kroz špalir Ruku. Oni su prestali bučiti, ali se zato pojavilo nešto drugo – nešto što Suhozlat nije prepoznao sve dok mu se voda nije iscijedila iz ušiju.

Bio je to smijeh, smijeh što je odjekivao iz magle, koja se sada valjala preko vode i prilazila sve bliže i bliže, sve dok nije obavila Mordikanta u povlačenju i maknula ga s vida. »Je li te moje pseto uplašilo, moj maleni brate?« rekao je glas iz magle.

* * * »Auh!« uskliknula je Sabriel, osjetivši Moggetove pandže na svom fizičkom tijelu. Abhorsen ju je pogledao, pa upitno podigao jednu srebrnu obrvu. »Nešto mi je dotaklo tijelo u Životu«, objasnila je Sabriel. »Mogget, rekla bih. Pitam se što se to zbiva.« Stajali su na samom rubu Smrti, na granici sa Životom. Nijedan ih Mrtvac nije pokušao zaustaviti, pa su lako prošli kroz Prva vrata. Vjerojatno bi svaki Mrtvi ustuknuo pri pogledu na dva Abhorsena....

Sada su čekali. Sabriel nije znala zašto. Činilo se da Abhorsen posjeduje sposobnost da na neki način prodre pogledom u Život ili zaključi što se zbiva. Stajao je kao da prisluškuje, lagano izvijena tijela, uha naćuljena na nepostojeća vrata.

Sabriel je, s druge strane, stajala poput vojnika i stražarila, vrebajući na Mrtve. Zbog slomljenog kamenja taj je dio Smrti postao privlačnim putem u Život, i zato je očekivala da će tu zateći mnoge Mrtve koji nastoje iskoristiti »rupu«. No ipak nije bilo tako. Činilo se da su u toj sivoj, bezličnoj rijeci sami, i da su im jedini susjedi valovi i struje u vodi.

Abhorsen je zatvorio oči, pa se koncentrirao još jače, no onda ih otvorio i razrogačio, i Sabriel lagano dotakao mišicu.

»Još samo malo«, rekao je blagim glasom. »Kad izronimo, hvataj... Suhozlata... i trk prema Južnim stubama. I ne zastaj, pa ma što bilo, da je ne znam što. Kad se nađeš vani, uspni se na vrh Dvorskog brežuljka, do Zapadnog dvorišta. To je sad samo pusto polje – Suhozlat će znati kako se onamo dolazi. Ako Clayr na sve valjano paze, i ako im se nisu pobrkali svi ‘kada’, tamo će već čekati kartokrilac...« »Kartokrilac!« uskočila mu je Sabriel u riječ. »Ali ja sam ga razbila.« »Ima ih više«, odgovorio je Abhorsen. »Abhorsen koji ga je napravio – mislim da je to bio četrdeset šesti – naučio je još nekolicinu kako se prave. U svakom slučaju, morao bi se tamo naći. A tamo će biti i Clayr, ili glasnik, koji će ti reći gdje da potražiš Kerrigorovo tijelo u Ancelstierreu.

Doleti što možeš bliže do Zida, prijeđi ga, pronađi tijelo – i uništi ga!« »A što ćeš ti raditi?« prošaptala je Sabriel. »Tu je Saraneth«, odgovorio je Abhorsen izbjegavajući njen pogled. »Daj mi svoj mač i...

Astarael.« Sedmo zvono. Tužnog Astaraela. Narikaču.

Sabriel se nije pomaknula, niti ijednim pokretom odala namjeru da mu preda zvono i mač.

Abhorsen je gurnuo Saraneth u njegovu torbicu i zavezao uzicu. Već je počeo raspetljavati uzicu koja je držala Astarael, ali se Sabrielina ruka spustila na njegovu i čvrsto je stegnula. »Zacijelo postoji i neki drugi način«, uskliknula je. »Mogli bismo svi pobjeći zajedno...« »Ne«, odgovorio je Abhorsen odlučno. Nježno joj je odgurnuo ruku. Sabriel ga je pustila, pa oprezno iz remena izvukla Astaraela, pazeći da ne zazvoni. »Bira li putnik put, ili put putnika?« Sabriel mu je otupjelo predala svoj mač... njegov mač. Prazne su joj šake visjele opružene uz bokove. »Otišao sam u Smrt do samog ponora Devetih vrata«, rekao je Abhorsen tiho. »I poznajem i tajne i strahote Devet krugova. Ja ne znam što iza njih leži, no kad mu dođe vrijeme, sve što živi mora onamo. To je pravilo koje upravlja radom nas Abhorsena, ali ono upravlja i nama. Sabriel, ti si pedeset treći Abhorsen. I nisam te naučio kako sam trebao – pa neka ovo bude moja zadnja lekcija.

Svemu i svakome dođe smrtni čas.« Nagnuo se prema njoj i poljubio je u čelo, pod sam rub kacige. Ona je na trenutak ostala stajati kao umirena marioneta, a onda mu se bacila na prsa i osjetila meku tkaninu njegova plašta. Učinilo joj se da se smanjuje, sve dok nije opet postala djevojčicom koja mu na školskim vratima leti u zagrljaj. I kao i tada, i sad se začulo tiho kucanje njegova srca. Samo što je sad te otkucaje slušala kao kucanje sata, kao odbrojavanje teško zarađene stotine stotina, odbrojavanje koje će potrajati sve dok mu ne otkuca i smrtni čas. Čvrsto ga je zagrlila, ruke su joj se sastale iza očevih leđa, dok su se njegove ruke ispružile kao križ, s mačem u jednoj i zvoncem u drugoj ruci. A onda ga je pustila.

Okrenuli su se i zajedno izronili u Život.

* * * K errigor se još jednom nasmijao, a njegov se skaredni hihot digao do maničnog krešenda, da bi se

najednom prekinuo i pretvorio u zloslutni muk. Mrtvi su ponovno zabubnjali, sad već tiše, a magla je s jezivom izvjesnošću zaplovila prema naprijed. Suhozlat, sav promočen i napol utopljen, promatrao ju je s napetim živcima miša hipnotiziranog zmijom koja klizi prema njemu. Negdje je u dubini svijesti zamijetio da sad već lakše vidi bjelinu magle. Iznad njega su se pak oblaci već bili razišli, i rubove je spremnika još jednom obasjalo procijeđeno svjetlo sunca. Ali su oni bili na četrdeset pa i više koraka od ruba...

Za leđima je začuo pucketav šum, pa se prenuo i okrenuo, i trzaj je straha najednom preklopilo olakšanje. To su se Sabriel i njen otac vraćali u Život! S njih su opadale ljuskice leda u minijaturnim vijavicama, a sloj se leda Abhorsenu oko pasa razbio u nekoliko malenih santi i otplovio.

Suhozlat je zažmirkao dok im je s ruku i lica otpadao mraz. Sad je Sabriel bila goloruka, a njezinim je mačem i zvoncem vitlao Abhorsen. »Hvala Listini!« uskliknuo je Suhozlat kad su napokon otvorili oči i pokrenuli se.

Nitko ga, međutim, nije čuo, jer je u tom trenutku iz magle izletio užasni krik bijesa, tako glasan da su stupovi zadrhtali a preko vode poletjeli kolobari.

Suhozlat se opet okrenuo, i sad je magla u dronjcima poletjela na sve strane, pa razotkrila Mordikanta u niskom čučnju, tako da su mu se iznad vode vidjele samo oči i duga usta, uspjenušala od zapaljenog ulja. A iza njega, s jednom izduženom rukom na glavi od sasušenog mulja, stajalo je nešto što bi moglo podsjetiti na čovjeka.

Suhozlat se zapiljio i shvatio da to Kerrigor pokušava tijelo u kojem se trenutno nastanio pretvoriti u nešto nalik na starog Rogira, no za to mu je tužno nedostajalo sposobnosti, sjećanja ili ukusa. Kerrigor je bio visok barem dva i deset, imao je silno široka prsa i uzan struk. Glava mu je bila i pretanka i predugačka, a usta su mu se širila od uha do uha. Njegove oči nisu podnosile pogled, zato što su bile tanki prorezi uplamtjeli od slobodnomagijske vatre – zapravo oči koje to uopće nisu ni bile.

Pa ipak, tko zna zašto, i tako iskrivljen, zadržao je ponešto od Rogirova izgleda. To je kao da si uzeo čovjeka, učinio ga kovkim, pa ga razvukao i zavrnuo...

Otvorila su se jeziva usta, zijevajući sve šire i šire, a onda se Kerrigor nasmijao. Bio je to kratak smijeh, naglašen škljocajem zatvaranja čeljusti. A onda je progovorio, i glas mu je bio iskrivljen i zavrnut kao i tijelo. »Baš imam sreće. Tri nositelja krvi – krvi za lomljenje! Tri!« Suhozlat je nastavljao gledati i slušati Kerrigorov glas, i dalje donekle sličan Rogirovu, bogat ali truo, mokar poput crvljiva voća. Vidio je pred sobom i tog novog, uvrnutog Kerrigora i ono drugo, ljepše oblikovano tijelo koje je upoznao kao Rogira. Još je jednom ugledao bodež kako siječe kraljicu po vratu, i krv koja izlazi u kaskadi, i zlatni kalež...

Najednom ga je zgrabila ruka, pa ga zakrenula, uzela mu lijevi mač iz ruke. Pogled mu se naglo izoštrio, ponovno je udahnuo zrak, i ugledao Sabriel. Ona je sad u desnici već držala njegov lijevi mač, a lijevom ga je hvatala za otvorenu šaku, pa ga povukla prema jugu. Pustio ju je da ga povuče, slijedeći je u pljeskavom trku olabavljenih nogu. Učinilo se kao da se sve primiče, vidno mu se polje suzilo kao u napol zaboravljenom snu.

I sad je Sabrielina oca – Abhorsena – po prvi put ugledao bez mraza. Stvarao je dojam čvrstoće, odlučnosti, ali se smiješio, i kad su prošli, za mrvicu je spustio glavu. Suhozlat se upitao zašto ide u

krivom smjeru... prema Kerrigoru, prema bodežu i kaležu za hvatanje krvi. Osim toga mu je na ramenu bio i Mogget, a to nije bilo u njegovom stilu, da se ide ususret opasnosti... a osim toga je u Moggetu bilo neobično i još nešto... da, nestalo je ogrlice... možda bi se trebao okrenuti i vratiti, ponovno Moggetu staviti ogrlicu, i prihvatiti borbu s Kerrigorom... »Trči! Proklet bio! Trči!« zavrištala je Sabriel kad se napol okrenuo. Njen ga je glas trgnuo iz transa u koji je bio na trenutak zapao. Zahvatila ih je mučnina jer su izišli iz zaštitnog romba.

Nespreman na to, smještaje povratio, u trku skrenvši glavu. Shvatio je da ga Sabriel poteže za ruku i prisilio se da potrči brže, usprkos mrtvilu u nogama, odrvenjelim od divljih uboda igala. Sad je opet začuo Mrtve kako zapjevaju i bubnjaju, bubnjaju vrlo brzo. Osim toga su tu bili i glasovi, povišeni i glasni, što su odjekivali u golemoj kaverni. Tul Mordikanta i čudan, zujav, pucketav zvuk što ga je više osjećao nego čuo.

Stigli su do Južnih stuba, ali Sabriel nije usporila hod, nego je poskočila i uskočila iz sumračnosti spremnika u potpunu tamu. Suhozlat je izgubio njezinu ruku, pa je opet našao, i onda su se počeli zajedno spoticati o stube, opasno pružajući mačeve naprijed i natrag, te stali njima izbijati iskre iz kamena. Ipak su i dalje iza sebe čuli urnebes, to tuljenje, bubnjanje, te povike, sve pojačano vodom i golemošću rezervoara. A onda se pokrenuo još jedan zvuk, pa prosjekao kroz buku jasnoćom savršenstva.

Krenuo je tiho, poput lagano udarene glazbene vilice, ali se onda digao, kao čist ton što ga stvara trubač neiscrpnog daha, dok napokon nije ostalo ništa osim tog zvuka. Zvuka Astaraelovog.

Sabriel i Suhozlat su zastali, i to skoro usred koraka. Osjetili su silan poriv da ostave svoja tijela, da ih odbace kao trošnu prtljagu. Njihov duh – njihovo bitno sebstvo – želio je nastaviti, otići u Smrt i veselo uskočiti u najjaču struju, koja će ih odvesti do samoga kraja. »Pomisli na Život!« kriknula je Sabriel, a glas joj se kroz taj čisti ton jedva i čuo. Osjećala je kako Suhozlat umire, kako mu volja nije dovoljna jaka da ga zadrži u Životu. Činilo se kao da skoro očekuje te nagle pozive u Smrt. »Bori se!« kriknula je ona ponovno, pa ispustila mač da ga može pljusnuti preko čitavog lica. »Živi!« On je i dalje nastavio kliziti. Sabriel ga je u očaju uhvatila za uši i divlje ga poljubila, ugrizla za usnu, i slana im je krv oboma napunila usta. Oči su mu se razbistrile i ona je osjetila kako se ponovno sabrao, sabrao na Život, sabrao na življenje. Mač mu je ispao, pa je podigao ruke, obujmio je i uzvratio joj poljubac. Zatim joj je stavio glavu na rame, i ona na njegovo, i tako su se čvrsto grlili sve dok nije polako zamrla ta jedincata nota Astaraelova.

Napokon je došao i muk. Polako su se ispustili iz zagrljaja. Suhozlat je drhtavom rukom potražio mač, ali je Sabriel zapalila svijeću prije nego što si je stigao posjeći prste u tami. Pogledali su se u treperavom svjetlu. Sabriel su oči bile vlažne, a Suhozlat je imao krvava usta. »Što je to bilo?« upitao je Suhozlat napuklim glasom. »Astarael«, odgovorila je Sabriel. »Posljednje zvono. Ono sve koji ga čuju zove u smrt.« »Kerrigor...« »On će se vratiti«, prošaptala je Sabriel. »I uvijek će se vraćati, sve dok mu ne unište stvarno tijelo.« »A otac?« zamumljao je Suhozlat. »A Mogget?«

»Tata je mrtav«, odgovorila je Sabriel. Lice joj je bilo sabrano, ali su joj oči preplavile suze. »I brzo će se naći onkraj Posljednjih vrata. A Mogget – to ne znam.« Opipala je srebrni prsten na ruci, namrštila se, pa se nagnula da podigne mač što ga je bila uzela od Suhozlata. »Idemo«, zapovjedila mu je. »Moramo se uspeti do Zapadnog dvorišta. Brzo.« »Zapadnog dvorišta?« upitao je Suhozlat i opet se domogao svog mača. Bio je smeten i bilo mu je slabo, ali se prisilio da se uspravi. »Dvorišta dvorca?« »Da«, odgovorila je Sabriel. »Idemo.«

GLAVA DVADESET I ČETVRTA

S

unčev ih je bljesak ubo u oči, jer je, što ih je iznenadilo, podne tek bilo prošlo. Isteturali su na mramorne stube špilje, žmirkajući poput noćnih životinja prerano istjeranih iz podzemnih skloništa.

Sabriel se osvrnula po tihim, osunčanim stablima, spokojnom prostranstvu trave, začepljenoj fontani. Sve je izgledalo tako normalno, tako daleko od izludjele i uvrnute sobe strave u koju se pretvorio spremnik, duboko ispod njihovih nogu.

I ona je pogledala u nebo, i pogled joj se rasplinuo među modrim redovima oblaka u povlačenju, koji su tek miljeli na zamagljenoj periferiji vidnog polja. Moj otac je umro, pomislila je.

Otišao zauvijek... »Cesta zavija oko jugozapadnog dijela Dvorskog brežuljka«, rekao joj je glas negdje u blizini, onkraj sve te modrine. »Molim?« »Cesta. Penje se sve do Zapadnog dvorišta.« Bio je to Suhozlatov glas. Sabriel je zatvorila oči, rekla samoj sebi da se sabere, uhvati sadašnje mjesto i trenutak. Otvorila je oči i pogledala Suhozlata.

Bio je u groznom stanju. Lice mu je bilo isprugano krvlju iz rasječene usne, kosa mokra, slijepljena i polegla, dok su mu oklop i odjeća bili potamnjeli od vode. Voda mu se cijedila niz još uvijek ispružen mač, nagnut prema zemlji. »Nisi mi rekao da si kraljević«, rekla je Sabriel ćaskavim tonom. Izrekla je to kao da razgovara o vremenu. Vlastiti joj je glas zazvučao čudno i u vlastitim ušima, ali više nije imala snage da s tim u vezi išta poduzme. »Kad to i nisam«, odgovorio je Suhozlat i slegnuo ramenima. Pogledao je u nebo. »Kraljica mi je bila majka, ali mi je otac bio neki opskurni plemić sa sjevera, koji je ‘pao na nju’ nekoliko godina pošto joj je umro muž. Poginuo je u lovu još prije nego što sam se rodio.... Čuj, a da krenemo? Prema Zapadnom dvorištu?« »Mislim da bismo mogli«, odgovorila je Sabriel tupo. »Tata je rekao da nas u njemu čeka kartokrilac, kao i Clayr koje će nas uputiti dalje.« »Shvaćam«, rekao je Suhozlat. Prišao je i zagledao se u Sabrieline prazne oči, pa je uzeo za čudno mlitavu ruku, koja nije pružala ni najmanji otpor, i poveo je prema drvoredu bukava koji je označavao put prema zapadnom kraju parka. Sabriel je koračala pokorno, pa i ubrzala korak kad je Suhozlat požurio, tako da su napokon upravo trčali. Suhozlat ju je gurao za mišicu i stalno se osvrtao: Sabriel se kretala trzavo animirana poput mjesečarke.

Nekoliko stotina metara od ukrasnih špilja, bukve su ustupile mjesto tratini, i cesta je krenula padinom Dvorskoga brežuljka, da bi se na putu do vrha dvaput prelomila.

Cesta je bila solidno popločana, ali su je dva desetljeća neodržavanja kamene ploče što izdigle, što utisnule, a bilo je u njoj i ponešto vrlo dubokih rupa i koloderina. Sabriel je za jednu od njih zapela nogom i skoro pala, i Suhozlat ju je u zadnji čas uhvatio. Taj ju je mali šok, međutim, istrgnuo iz velikog, i sad je otkrila kako joj se kroz tupi očaj probija nova budnost. »Zašto trčimo?« »Ti nas pljačkaši slijede«, odgovorio je Suhozlat kratko pa pokazao otraga, u park. »Oni s onom djecom na vratima.« Sabriel je pogledala kamo je pokazao, i doista, putem okruženim bukvama polako su se gibali likovi. Bila su sva devetorica, hodali su zbijeno, smijali se i pričali. Očito su bili uvjereni da im Sabriel i Suhozlat ne mogu pobjeći, i držali su se kao ležerni siledžije, koji lako svoj glupi plijen stjeraju do zida. Jedan je od njih opazio da ih Sabriel i Suhozlat promatraju, pa napravio gestu zbog udaljenosti nejasnu, no vjerojatno skarednu. Do njih se pronio smijeh nošen vjetrom. Njihove su namjere bile očite. Neprijateljske. »Pitam se posluju li oni s Mrtvima«, rekla je Sabriel smrknuto, a u riječima joj se osjetilo gnušanje. »I obavljaju li za njih poslove kad sunce pomaže živima...« »Bilo kako bilo, ovi ne misle ništa dobro«, rekao je Suhozlat kad su ponovno krenuli, pa iz brzog hoda prešli u trk. »Imaju lukove, i kladim se da iz njih znaju i strijeljati, za razliku od seljana iz Nestowea.« »Istina«, odgovorila je Sabriel. »I nadam se da je kartokrilac zaista gore...« Nije morala obrazlagati što će se dogoditi ako nije. Ni on ni ona nisu baš bili u formi za borbu, a niti im je bilo ostalo još mnogo listinske magije, pa bi ih devetorica strijelaca lako dotukla – ili zarobila. A ako ti ljudi rade za Kerrigora, onda bi poslije zarobljavanja slijedio nož, dolje u mraku spremnika...

Cesta je postala strmija, i sad su njom trčali šutke, daha ubrzanog i iskidanog, tako da ga za riječi nije preostalo baš nimalo. Suhozlat se nakašljao i Sabriel ga je pogledala zabrinuto, pa onda shvatila da i sama kašlje. U stanju u kojem su bili, za sve završiti i nije trebala strelica. Za to će dostajati i brijeg. »Nema... još... mnogo«, dahnuo je Suhozlat kad su skrenuli na serpentinskoj okuci, pri čemu su umorne noge dobile nekoliko sekundi poštede na ravnom, prije nego što će krenuti sljedećim usponom.

Sabriel se nasmijala, i bio je to gorak, kašljucav smijeh, jer je ostalo još mnogo puta. A onda se smijeh pretvorio u šokirani krik kad ju je nešto pogodilo u rebra, nešto nalik na udarac s leđa. Pala je u stranu, na Suhozlata, pa su se oboje srušili na tvrde kamene ploče. Izdaleka odapeta strelica pronašla je svoj cilj. »Sabriel!« kriknuo je Suhozlat glasom povišenim od straha i bijesa. Ponovno je uzviknuo njezino ime, i tada je Sabriel najednom osjetila kako je u njemu eksplozivno oživjela listinska magija. Kad je dovoljno narasla, skočio je na noge, pa ispružio i spustio ruke prema neprijatelju, prema darovitu strijelcu. Na vršcima mu se prstiju rascvalo osam sunašaca, pa izraslo do veličine stisnute pesti i sunulo naprijed, ostavljajući za sobom u zraku bijele tragove refleksa u oku. Djelić sekunde kasnije, krik je odozdo posvjedočio da su sunašca pronašla bar jedan cilj.

Sabriel se tupo upitala otkud Suhozlatu i dalje snage za takvu čaroliju. Kad se on najednom

pognuo i podigao, s naprtnjačom i svime, i uzeo je u naručje – i sve to jednim pokretom bez napora – čuđenje se pretvorilo u zaprepaštenje. Tiho je kriknula kad joj se strelica pomaknula u boku, no Suhozlat kao da to nije ni opazio. Zabacio je glavu, zaurlao upravo zvjerski izazov, pa krenuo uz cestu, ubrzavajući se od nespretnog poskakivanja sve do neljudskoga sprinta. Na usta mu je izbila pjena, pa mu se niz bradu slila na Sabriel. Na vratu su mu i licu iskočile sve žile, a oči su mu podivljale od nekakve slijepe energije.

Sad se bio sasvim izbezumio i ništa ga osim potpunog razuđenja nije moglo zaustaviti. Sabriel mu je zadrhtala u rukama i zabila mu lice u prsa, isuviše uznemirena a da bi mogla gledati u to divlje, frktavo lice, tako malo slično poznatom joj Suhozlatu. Ali je bar trčao sve dalje od neprijatelja...

A on je trčao i dalje, pa sišao s ceste i počeo se verati preko isprevrtanog kamenja negdašnjeg portala, jedva pritom i zastavši, i sad je skakao s kamena na kamen precizno kao koza. Lice mu je bilo crveno kao vatrogasni automobil, a puls mu je u vratu udarao brzinom kolibrijevih krila. Sabriel je zaboravila na vlastitu ranu jer ju je najednom obuzeo strah da će mu prsnuti srce, i sad se počela derati na nj, preklinjući ga da se probudi iz gnjeva. »Suhozlat! Mi smo spašeni! Daj me spusti! Prestani! Molim te, prestani!« On je nije čuo, jer mu je sva koncentracija bila usmjerena na stazu. Protrčao je kroz razrušeni portal, produžio ograđenom stazom, raširenih nosnica, dok mu je glava letala sad lijevo sad desno kao u psa kad slijedi trag. »Suhozlat! Suhozlat!« zajecala je Sabriel, pa mu rukama zalupala po prsima. »Pobjegli smo im!

Ja sam dobro! Stani! Stani!« No on je i dalje trčao, pa kroz još jedan luk, uzdignutim puteljkom, dok mu se pod nogama rušilo kamenje, pa niz kratke stube, preskačući preko razjapljenih rupa. Na trenutak su ga zaustavila zatvorena vrata, i Sabriel je olakšano uzdahnula, no on ih je opako udario nogom, tako da se trulo drvo rasulo, pa se sad mogao provući natraške, pažljivo zaklanjajući Sabriel od trijeski.

Iza vrata je bilo široko, otvoreno polje, opasano urušenim zidovima. Prostranstvo je pokrivao visoki korov, iznad kojeg se gdjegod dizalo kržljavo stablo posijano vjetrom. Na samom zapadnom rubu, na mjestu zida koji se davno smandrljao niz padinu, stajala su dva kartokrilca, jedan okrenut na jug i drugi na sjever – a i dva čovjeka, kao nejasne siluete ocrtane ognjenim narančastim popodnevnim suncem što je tonulo iza njih.

Suhozlat je krenuo korakom koji bi se dao opisati jedino kao galop, te stao razdvajati korov poput broda što ore kroz Sargaško more. Pritrčao je sve do ta dva uspravljena lika, nježno položio Sabriel na tlo pred njima – pa se srušio, prevrćući i bijeleći očima, dok su mu se trzali udovi.

Sabriel je pokušala dopuzati do njega, ali ju je bol u boku najednom ujeo oštro i smrtonosno, pa je stoga samo sjela na zemlju i pogledala ona dva lika, kao i kartokrilac iza njih. »Zdravo«, rekoše prilike jednoglasno. »Mi smo, u ovom času, Clayr. A vi ste zacijelo Abhorsen i kralj.« Sabriel je samo blenula, a usta su joj se osušila. Sunce ju je tuklo u oči, pa ih nije jasno vidjela.

Obje su, međutim, bile mlade djevojke s dugom plavom kosom i bistrim, prodornim plavim očima.

Nosile su bijele pamučne haljine s dugim, otvorenim rukavima. Haljine su bile svježe izglačane, pa se Sabriel osjetila silno i nečistom i neciviliziranom u hlačama namočenim još u spremniku i znojnom oklopu. Baš kao i glasovi, i lica su im bila identična. I vrlo lijepa. Blizanke.

Nasmiješile su se i klekle, jedna uz Sabriel, druga uz Suhozlata. Sabriel je osjetila kako se u njima polako penje listinska magija, poput vode u zdencu – a onda se prelila u nju, odnoseći bol nanesen strelicom. Kraj nje je Suhozlatovo disanje postalo manje naporno, a onda je potonuo u lagodnu tišinu sna. »Hvala vam«, rekla je Sabriel kreštavim glasom. Pokušala se nasmiješiti, ali kao da je izgubila tu sposobnost. »To su lovci na roblje... ljudi koji su postali saveznici Mrtvih... iza nas.« »To znamo«, odgovorio je duet. »Ali oni su deset minuta iza vas. Tvoj prijatelj – kralj – trči zaista jako, jako brzo. Vidjeli smo ga kako je trčao jučer. Ili sutra.« »Ah«, rekla je Sabriel pa se s mukom odgurnula i osovila na noge, pa pomislila na oca i što joj je rekao o tome da Clayr brkaju »kada«. Bolje da otkrije sve što treba znati prije nego što sve postane zaista zbunjujuće. »Hvala vam«, rekla je ponovno, jer je strelica, kad se Sabriel posve uspravila, pala na zemlju.

Bila je to lovačka strelica uske glave, a ne šiljak za probijanje oklopa. Očito su je željeli samo usporiti. Stresla se i opipala rupu između oklopnih ploča. Rana nije bila sasvim zacijelila – samo je postala starija, kao da ju je strelica pogodila prije tjedan dana, a ne pred samo nekoliko minuta. »Otac je rekao da ćete biti tu... da čete motriti na nas, ali i na mjesto gdje je Kerrigorovo tijelo.« »Istina«, odgovorila je Clayr. »Iako zapravo ne mi. Nama je samo danas dopušteno da budemo Clayr, zato što smo najbolji piloti kartokrilca... « »Zapravo je to Ryelle...« rekla je jedna od blizankinja i pokazala na drugu. »Ali budući da će joj za povratak kući trebati kartokrilac, morale smo uzeti dva i zato...« »Zato je došla i Sanar«, nastavila je Ryelle pa pokazala na sestru. »Zapravo obje«, rekle su u zboru. »A sad, nemamo više mnogo vremena. Vi možete uzeti crveno-zlatni kartokrilac... kad smo prošli tjedan doznale, obojale smo ga u kraljevske boje. Ali prije svega Kerrigorovo tijelo.« »Tako je«, odgovorila je Sabriel. Tijelo neprijatelja njezina oca – njezine obitelji – neprijatelja Kraljevstva. I za to se ona morala pobrinuti. I morat će ponijeti svoje breme bez obzira koliko teško bilo i koliko joj ovog časa bila slaba ramena. »Njegovo je tijelo u Ancelstierreu«, rekla je blizankama. »Ali naš vid slabo djeluje preko Zida, a nemamo ni kartu niti znamo kako se što zove. Morat ćemo ti pokazati – i morat ćeš zapamtiti.« »Dobro«, suglasila se Sabriel i osjetila se kao glupo đače koje obećava da će se pozabaviti pitanjem koje daleko nadilazi njegove snage. »Dobro.« Clayr je kimnuo glavama i još se jednom nasmiješio. Zubi su im bili sasvim bijeli i pravilni.

Jedna je od njih, vjerojatno Ryelle – Sabriel ih je već bila uspjela pobrkati – iz lepršavog rukava halje izvadila bočicu od bistrog zelenog stakla, a izdajnički je bljesak listinske magije pokazao da je tu prije nije bilo. Druga je pak djevojka – Sanar – iz rukava izvadila dug bjelokosni štap. »Spremna?« upitale su uglas jedna drugu, i odgovorile »Da« prije nego što je to pitanje i prodrlo u Sabrielin umorni mozak.

Ryelle je jednim hitrim pokretom, uz zvučni »puk« izvadila čep iz boce, pa njen sadržaj izlila u vodoravnoj crti. Sanar je, podjednako brzo, preko vode u padu povukla štap – i ona se sledila usred

pada i stvorila tanku ploču prozirnoga leda. Bio je to sleđeni prozor, i sad je lebdio ispred Sabriel. »Gledaj«, zapovjedile su joj žene i Sabriel je pokucala štapom po ledenom prozoru. On se na taj dodir zamaglio, na trenutak se pokazao uskovitlani snijeg, jedan pogled na Zid , a onda se sve smirilo u pokretnoj viziji – vrlo nalik filmu snimljenom iz vagona u vožnji. Koledž Wyverley je na filmove gledao poprijeko, ali ih je Sabriel u Bainu vidjela podosta. Ovo je bilo nešto vrlo slično, ali u boji, i prirodne je zvukove čula jasno kao da je na poprištu.

Prozor je prikazivao tipični ancelstierreski posjed – dugo polje žita zrelog za žetvu, sa zaustavljenim traktorom u daljini, i traktoristom u ćaskanju s drugim čovjekom na zaprežnim kolima, dok dva tegleća konja ravnodušno stoje i zure između naočnjaka.

Kadar je pojurio prema toj dvojici, skrenuo oko njih, uhvatio djelić razgovora i nastavio – slijedeći cestu, pa uzbrdo i preko brijega, kroz šumicu i do križanja, gdje se pošljunčana cesta sjekla s važnijom makadamskom. Tu je bio i znak kraj puta, i sad se »oko«, ili što li je već to bilo, na to zumiralo, da bi napokon ploča ispunila čitav ledeni prozor. »Wyverley 2 □ milje« pisala je na njemu uputa putnicima na glavnoj cesti, i sad su ponovno krenuli i pojurili prema selu Wyverleyju.

Nekoliko sekundi kasnije, pokretna se slika usporila i pokazala dobro joj znane kuće sela Wyverleyja: kovačnicu pretvorenu u mehaničarsku radionicu, seosku vijećnicu, urednu stražarevu kuću s plavim fenjerom. Bili su joj to sve poznati orijentiri. Sad se sabrala još pažljivije, uvjerena da će vizija, pošto joj je pokazala jasni orijentir, sad pobjeći u nepoznate joj dijelove Ancelstierrea.

Slika se, međutim, i dalje gibala polako. Brzinom je pješaka prošla kroz selo i skrenula s ceste, pa krenula jahaćom stazom uz pošumljeni brežuljak Docky Point. Bio je to vrlo lijep brežuljak, prekriven plantažom hrasta plutnjaka, s podosta vrlo starih stabala. Jedino mu je zanimljivo mjesto bila četvrtasta kamena grobnica na vrhu... mauzolej... grobnica... Slika se promijenila, i oko se primaknulo golemom, sivozelenom kamenju, kvadratno isklesanom i tijesno složenom. Bila je to razmjerno nedavna ludorija, prisjetila se Sabriel iz lekcija o mjesnoj povijesti. Stara malo više od dvije stotine godina. Jednom ju je zgodom bila skoro i obišla, ali se zbog nečeg predomislila...

Slika se još jednom promijenila, pa nekako potonula kroz kamen, između pruga od žbuke, pa krenula u cik-caku oko kamenih blokova, i tako sve do mračne komore u njezinu srcu. Ledeni se prozor na trenutak sasvim pomračio, a onda se pojavilo svjetlo. U grobnici je ležao brončani sarkofag, a po metalu su miljeli slobodnom magijom nastrano iskrivljeni listinski znakovi. Slika je mimoišla te pomične znakove i prodrla u broncu. U njoj je ležalo tijelo, živo tijelo, uvijeno u slobodnu magiju.

Kadar se promijenio i trzavo teško krenuo prema licu tijela. Bilo je to lijepo lice što je sve više uplovljavalo u fokus, lice koje je pokazivalo što je Kerrigor nekoć bio. Bilo je to ljudsko lice Rogirovo, i njegove su crte jasno pokazivale da je sa Suhozlatom imao istu majku.

Sabriel se zapiljila, i sličnost ju je između dva polubrata zadivila i u njoj izazvala mučninu – a onda se slika najednom zamutila, zavrtjela i utonula u sivilo, sivilo popraćeno bujicom vode. Smrt.

Nešto je golemo i čudovišno gacalo protiv struje, nešto je nazubljeno rezalo tminu, nešto bezliko i bezlično, izuzmemo li dva oka što su plamtjela neprirodnim plamenom. Činilo se da je vidi i iza ledenog prozora, i tako se bacilo prema njoj, s dvjema ispruženim rukama nalik na vjetrom razvučene olujne oblake. »Abhorsenovo kopile!« kriknuo je Kerrigor. »Tvoja će krv šiknuti po Kamenju...« Već se učinilo da će mu ruke proći kroz prozor, ali su se onda najednom u ledu pojavile

pukotine, i krhotine su se srušile u hrpu bljuzge koja se naočigled talila. »Sad si vidjela«, rekle su Clayr zajedno. To nije bilo pitanje. Sabriel je kimnula glavom, no sva se tresla, jer su joj se misli još bavile sličnošću između Kerrigorova izvornog ljudskog tijela i Suhozlata. Gdje su se njihovi putovi razišli? Što je postavilo Rogirove noge na dugi put koji će ga dovesti do strahote zvane Kerrigor? »Imamo još četiri minute,« javila im je Sanar, »do dolaska lovaca na roblje. Pomoći ćemo ti da staviš kralja na svoj kartokrilac, hoćemo?« »Da, molim«, odgovorila je Sabriel. Usprkos užasnom pogledu na Kerrigorov sirovi duhovi oblik, ta ju je slika ipak zadojila novim i konačnim osjećajem svrhovitosti. Kerrigorovo je tijelo bilo u Ancelstierreu. Ona će ga pronaći i uništiti, a onda se pozabaviti i njegovim duhom. Ali najprije moraju stići do tijela...

Dvije su djevojke, stenjući od napora, podigle Suhozlata. On nikad nije bio lagan, a sad je bio još i teži, još promočen vodom zbog uzmicanja u spremniku. Ipak su Clayr, unatoč svom vrlo eteričnom izgledu, po svemu sudeći valjano obavljale svoj posao. »Želimo ti mnogo sreće, rodice«, rekle su polako koračajući prema crveno-zlatnom kartokrilcu, koji je balansirao na samom rubu srušenoga zida, dok je pod njim Saere presijavao bijelom i modrom bojom. »Rodica?« promrmljala je Sabriel. »Pretpostavljam da smo si rod – u nekom smislu?« »Krvni rod, jer smo svi djeca Velikih listina«, složile su se Clayr. »Iako se klan osipa...« »Da li vi uvijek – znate što će se dogoditi?« upitala je Sabriel dok su nježno spuštale Suhozlata u stražnji dio pilotskoga gnijezda, da bi ga zatim uvezale remenjem kojim se inače učvršćivala prtljaga.

Nato su se obje Clayr nasmijale. »Ne, hvala Listini! Naša je obitelj najbrojnija od svih krvnih linija, i taj je dar podijeljen mnogima. Naše vizije dolaze u krpicama i krhotinama, bačenim pogledima i sjenama. Kad se mora, onda čitava obitelj može sabrati snagu da nam suzi vidno polje – kao što je to danas učinila kroz nas.

Sutra ćemo se već vratiti snovima i konfuziji, i nećemo više znati što vidimo, kada i gdje. A sad su nam preostale još samo dvije minute...« Najednom su zagrlile Sabriel, pa je začudile očitom toplinom geste. Uzvratila im je zagrljaj, i to rado, zahvalna na brizi. Sad kad oca više nije bilo, nije joj ostao nitko iz obitelji – ali možda u Clayru pronađe sestre, a možda joj Suhozlat postane... »Dvije minute«, ponovile su obje djevojke, svaka u jedno uho. Sabriel ih je ispustila pa iz naprtnjače žurno izvadila Knjigu mrtvih i dvije knjige o listinskoj magiji, pa ih zabila uz Suhozlata koji je potiho hrkao. Nakon sekunde razmišljanja, ugurala je i krznom podstavljenu vjetrovku i mornarsku kabanicu. Zatim su se u posebnim držačima našli i Suhozlatovi mačevi, ali je trebalo ostaviti i naprtnjaču i sve ostalo u njoj. »Sljedeća postaja Zid«, promrmljala je Sabriel uspinjući se u letjelicu, i potrudila se ne razmišljati o tome što bi se dogodilo kad bi morali sletjeti negdje između, izvan civilizacije.

Clayr su već bile u svojoj srebrno-zelenoj letjelici, i dok se vezivala, Sabriel ih je čula kako počinju zviždukati, i uvis je potekla listinska magija. Sabriel je liznula usne, skupila i dah i snagu, pa im se pridružila. Iza obje se letjelice digao vjetar, vijajući i crnu i plavu kosu, pa kartokrilcima

zadigao rep i zabacakao im se krilima.

Sabriel je poslije dozivanja vjetra zviždukanjem povratila dah i pomilovala glatki, laminirani papir trupa. Na trenutak joj se pred očima pojavila slika prvog kartokrilca kako razbijen gori u dubinama Svetorupe. »Nadam se da ćemo se bolje provesti zajedno«, prošaptala je prije nego što se pridružila Clayru da odzviždi i posljednju notu, čist i bistar zvuk koji će u njihovoj letjelici probuditi listinsku magiju.

Dvije sekunde kasnije iz ruševina belisaereskoga dvorca iskočila su dva bistrooka kartokrilca, zajedrila u dubinu skoro do valova Saerskoga mora, pa se zatim uzdigla i zakružila sve više i više nad brijegom. Jedna letjelica, srebrna i zelena, skrenula je na sjeverozapad. Druga, crvena i zlatna, skrenula je na jug.

Suhozlat se probudio pod naletom hladnoga zraka u lice i nepoznatom mu osjećaju letenja, pa ošamućeno promrmljao: »Što se dogodilo?« »Idemo u Ancelstierre«, doviknula mu je Sabriel. »Preko Zida, da potražimo Kerrigorovo tijelo – i uništimo ga!« »O«, odgovorio je Suhozlat koji je čuo samo ono »preko Zida«. »Odlično.«

GLAVA DVADESET I PETA

O

prostite, gospodine«, rekao je vojnik i odsalutirao na vratima časničke kupaonice. »Pozdrav od dežurnog časnika i možete li smjesta doći?« Pukovnik Horyse je uzdahnuo, spustio britvice i ručnikom otrao ostatke sapuna za brijanje.

Ujutro su ga bili prekinuli u brijanju, pa je u međuvremenu već nekoliko puta pokušao dovršiti posao.

Možda je to znak da bi trebao pustiti brkove. »Što se zbiva?« upitao je rezignirano. Što god bilo da bilo, nije slutilo na dobro. »Zrakoplov, gospodine«, odgovorio je vojnik flegmatično. »Iz stožera kopnene vojske? Izbacio cilindar s poštom?« »To ne znam, gospodine. S druge je strane Zida.« »Kako!« uskliknuo je Horyse, pa ispustio sav pribor za brijanje, dohvatio kacigu i mač i pokušao izjuriti, sve u isti čas. »Nemoguće!« Ali, kad se napokon sabrao i spustio se do isturene promatračnice – oktogonalnog utvrđenog položaja koji se probijao kroz Perimetar sve do pedeset metara od Zida – shvatio je da je to sasvim očito moguće. Popodne se bližilo kraju i svjetlo se mračilo – s druge se strane već očito bližio i smiraj – ali je vidljivost bila dovoljno dobra da razabere daleki predmet u zraku koji se spuštao u nizu dugih, postupnih petlji... s druge strane Zida. U Staro Kraljevstvo.

Dežurni ga je časnik promatrao kroz veliki dvogled artiljerijskog promatrača, lakata naslonjenih na vreće s pijeskom na rubu zaklona. Horyse je na trenutak zastao da mu se prisjeti imena – jer je bio nov u Perimetarskom garnizonu – pa ga potapšao po ramenu. »Jorbert. Mogu malo pogledati?« Mladi je časnik nevoljko spustio dvogled i predao ga kao dječak kome oduzimaju napol polizanu lizalicu. »Sasvim izvjesno zrakoplov, gospodine«, rekao je i malo se razvedrio. »Potpuno nečujan, poput jedrilice, ali ga očito nešto pokreće. Vrlo okretan, a osim toga i lijepo obojan. U njemu su dvoje... ljudi, gospodine.« Horyse mu nije odgovorio, nego je uzeo dvogled i zauzeo isti nalakćeni položaj. Na trenutak nije uspio naći letjelicu, pa je žurno prebrisao lijevo i desno, pa zatim u cik-caku gore i dolje – i eto je, niže no što je očekivao, gotovo već na sletnoj putanji. »Daj uzbunu«, naredio je odsječno jer je shvatio da će kartokrilac sletjeti vrlo blizu Prelazišta – na možda samo stotinu metara od vrata. Čuo je kako Jorbert ponavlja njegovu naredbu naredniku, koji ju je zatim dreknuo, da bi je zatim preuzeli stražari, dežurni dočasnici te napokon ručne sirene i staro zvono ispred časničke blagovaonice.

Bilo je teško razabrati tko je ili što u letjelici, sve dok nije isprtljao oštrinu, kad je prema njemu iskočilo Sabrielino lice, povećano do raspoznatljivog oblika čak i na trenutnoj udaljenosti. Sabriel, kći Abhorsenova, u pratnji nepoznatog muškarca – ili bar nečeg obdarenog muškim likom. Horyse je na trenutak pomislio da prekine uzbunu, ali je već čuo kako po daskama u rovovima lupaju okovane cipele, te narednike i desetnike kako viču – a to je mogla i ne biti Sabriel. Sunce je slabilo, i dolazeća će noć biti prva s punim mjesecom... »Jorbert!« dreknuo je i vratio dvogled iznenađenom i nespremnom podređenom. »Otiđite i prenesite pozdrave starijem vodniku, te ga zamolite da osobno organizira odjel izviđača – svi ćemo izaći i malo bolje pogledati taj zrakoplov.« »O, hvala vam, gospodine!« ushićeno je odgovorio poručnik Jorbert, očito smatrajući da u ono »svi« spada i on. Njegov je ushit iznenadio Horysea – bar na trenutak. »Recite mi, gospodine Jorbert,« upitao ga je, »niste li vi kojim slučajem tražili premještaj u Letački korpus?« »Ovaj, da, gospodine«, odgovorio je Jorbert. »Osam puta...« »Ne zaboravite,« prekinuo ga je Horyse, »ono tamo može biti i leteća kreatura, a ne leteći stroj – baš kao što i njegovi piloti mogu biti napol istrunuli tipovi koji bi po redu stvari trebali biti mrtvi, ili bar slobodnomagijska bića koja nikad i nisu stvarno živjela. A ne kolege avijatičari, nebeski vitezovi ili išta u tom smislu.« Jorbert je nevojnički kimnuo glavom, vojnički pozdravio i okrenuo se na peti. »I kad drugi put budete dežurni časnik, ne zaboravite mač«, doviknuo je Horyse za njim. »Zar vam nitko nije rekao da revolver može i zakazati?« Jorbert je još jednom kimnuo, pocrvenio, zamalo odsalutirao, pa zabrzao niz komunikacijski rov. Jedan od vojnika na isturenoj promatračnici, desetnik s rukavom punim vrpca koje su govorile o dvadesetogodišnjoj službi, kao i listinskim znakom na čelu koji je označavao perimetarski pedigre, zavrtio je glavom prema sve daljim leđima mladog časnika. »Zašto sad vrtite glavom, desetniče Anshy?« obrecnuo se Horyse, razdražljiv zbog mnogih prekinutih brijanja i te nove i potencijalno opasne pojave u zrakoplovu. »Voda u glavi«, odgovorio je desetnik veselo – i prilično dvosmisleno. Horyse je već otvorio usta da ga oštro ukori, no onda ih i zatvorio, jer su mu se kutovi usana i protiv volje izdigli u smiješak. Prije nego što se morao i nasmijati, već je bio i otišao s postava, krenuvši prema spoju rovova gdje će se njegova sekcija sastati sa starijim vodnikom da zajedno krenu preko Zida.

Smiješka je nestalo već nakon pet koraka.

* * * K artokrilac je zaklizio, savršeno sletjevši

u kovitlac snijega. Sad su Sabriel i Suhozlat sjedili u njemu, drhtureći što pod ogrtačem od nepromočivog platna, što u mornarskoj vjetrovci, a onda su se polako prebacili van i do koljena zagazili u nabijeni snijeg. Suhozlat se nasmiješio Sabriel. Nos mu je bio kričavo rumen, a obrve sleđene. »Uspjeli smo.«

»Do sada«, odgovorila je Sabriel, pa se oprezno osvrnula na sve strane. Vidjela je dugu sivu masu Zida i jesenje sunce u boji tamnoga meda na ancelstierreskoj strani. Tamo je snijeg ležao u smetovima uz sivi kamen, nebo je bilo oblačno, a sunca još sasvim nisko. Bilo je dovoljno mračno da Mrtvi već počnu lutati.

Suhozlat je shvatio njezino raspoloženje, pa mu je zamro smiješak, a onda je iz kartokrilca izvadio mačeve, pa lijevi pružio Sabriel. Ona ga je turila u korice, ali je loše ulegao – što ju je opet podsjetilo na gubitak. »Bilo bi dobro da uzmem i knjige«, rekla je pa se povila da ih uzme iz pilotske kabine. Dvije su knjige o listinskoj magiji prošle dobro, netaknute snijegom, ali je Knjiga mrtvih očito bila vlažna.

Kad ju je Sabriel izvukla, otkrila je da nije vlažna od snijega. Iz korica su joj izvirale kapi tamne i guste krvi. Sabriel ju je bez riječi otrla o tvrdu snježnu koru, pa na njoj ostavila blijedi trag. A onda je knjige sklonila, gurnula ih u džepove kaputa. »Zašto... zašto je knjiga takva?« upitao je Suhozlat trudeći se da mu glas zazvuči više radoznalo negoli uplašeno, u čemu je umalo i uspio. »Mislim da reagira na blizinu mnogih umiranja«, odgovorila je Sabriel. »Ovdje vlada visoki potencijal za ustajanje Mrtvih. Ovo je vrlo slaba točka...« »Psss!« prekinuo ju je Suhozlat i pokazao prema Zidu. Prema njima su se odmjerenim, stalnim korakom, u razvijenoj liniji gibale sjene, crne na pozadini snijega. Imale su lukove i koplja, a onda im je bar Sabriel razabrala puške prebačene preko leđa. »Sve u redu«, rekla je Sabriel, iako joj je želudac dotakao lagani ubod nervoze. »To su vojnici s ancelstierreske strane – pa ipak bih mogla poslati kartokrilac da ode svojim putem...« Brzo je provjerila jesu li uzeli sve iz pilotske kabine, pa položila ruku kartokrilcu na nos, tik iznad žmirkavoga oka. Učinilo joj se kao da ju je, kad je progovorila, njim i pogledao. »Sad idi, prijatelju. Ne bih te željela izlagati opasnosti, pa da te odvuku u Ancelstierre i rastave na dijelove. Leti kamo ti drago – do Clayrova ledenjaka ili, ako ti se hoće, do Abhorsenove kuće, gdje se ruši voda.« Odstupila je i napravila listinske znakove koji će kartokrilcu dati slobodu izbora, kao i dići vjetrove koji će ga odnijeti do cilja. Znaci su joj ušli u zvižduk, i kartokrilac se pomaknuo uz sve viši ton, pa se stao ubrzavati sve dok, na vrhu najviše note, nije skočio u nebo. »Ma što ne kažeš!« uskliknuo je nepoznat glas. »Kako to samo izvodite?« Sabriel se okrenula i ugledala mladog ancelstierreskog časnika, sasvim bez daha, i sa samo jednim zlatnim doporučničkim čvarkom vrlo usamljenim na epoletama. Od ostatka se stroja udaljio dobranih pedeset metara, ali se ne bi reklo da ga je bilo strah. U rukama je, međutim, stezao i mač i revolver, pa oboje i podigao kad je Sabriel koraknula prema njemu. »Stoj! Moji ste zarobljenici!« »Zapravo smo putnici«, odgovorila je Sabriel, ali je ipak ostala na mjestu. »Vidim li to iza vas pukovnika Horysea?« Jorbert se već napol okrenuo da baci pogled, pa shvatio svoju pogrešku i okrenuo se natrag taman navrijeme da vidi Sabriel i Suhozlata kako se smiješe, pa smijulje, da bi se napokon zavaljali od smijeha, držeći se za ruke.

»Što je tako smiješno?« strogo je upitao poručnik Jorbert, no ono se dvoje nastavilo smijati i smijati, sve dok im niz obraze nisu potekle suze. »Ništa«, rekao je Horyse, pa dao svojim ljudima znak da opkole Sabriel i Suhozlata, pa im zatim prišao i pažljivo im stavio dva prsta na čelo – da provjeri Listinu što su je nosili. Zadovoljan, lagano ih je prodrmusao, pa s tim prestao tek kad su se prestali tresti i dahtati od smijeha. A onda ih je, na iznenađenje nekih svojih ljudi, obgrlio i poveo prema Prelazištu, prema Ancelstierreu i suncu.

Jorbert, kojeg je ostavio da pokriva povlačenje, indignirano je upitao zrak: »Što je to tako smiješno?« »Čuli ste pukovnika«, odgovorio je stariji vodnik Tawklish. »Ništa. Histerična reakcija, to je sve. Prošli su oni kroz svašta, njih dvoje, pamtite što sam vam rekao.« A onda je, onako kako to znaju samo stariji vodnici u općenju s mlađim časnicima, zastao, pa Jorberta samljeo smišljenim i dugo odgađanim: »Gospodine.« Kad su iz sjene Zida stupili u razmjernu toplinu ancelstierreske jeseni, Sabriel je ovila toplina poput mekog pokrivača. Osjetila je kako je Suhozlat kraj nje zateturao, pa se spotaknuo, lica slijepo zapiljenog prema suncu. »Oboje mi izgledate kao da ste već skoro gotovi«, rekao je Horyse prijazno i polako, kako se inače obraćao vojnicima šokiranima eksplozijom. »Jeste li za nešto pojesti, ili biste prije malo odspavali?« »Razumije se, nešto bismo pojeli«, odvratila je Sabriel i pokušala mu se zahvalno nasmiješiti. »Ali od spavanja ništa. Za to nema vremena. Recite mi – kad je bio uštap? Prije dva dana?« Horyse ju je pogledao, pa pomislio kako ga više ne podsjeća na kćer. Postala je Abhorsen, čovjek izvan njegova vidokruga, i to za tako kratko vrijeme... »Večeras«, odgovorio je. »Ali ja sam u Starom Kraljevstvu bila bar šesnaest dana...« »Čudan je taj odnos vremena u oba kraljevstva«, odgovorio je Horyse. »Neke su se naše ophodnje klele da su bile vani dva tjedna, a vratile su se nakon samo osam dana. Da blagajnika, kod dijeljenja plaće, zaboli glava...« »Taj glas što dolazi iz kutije na motki«, prekinuo ih je Suhozlat, kad su sišli sa staze što je u cikcaku vodila kroz žičane prepreke, pa se spustili u uski komunikacijski rov. »Ni u toj kutiji ni u glasu nema listinske magije...« »Ah«, odgovorio je Horyse, pa pogledao ispred sebe, prema razglasu koji je objavljivao kraj uzbune. »Čudim se da radi. Ali to radi elektrika, gospodine Suhozlat, znanost, a ne magija.« »Noćas neće raditi«, rekla je Sabriel tiho. »Ništa od tehnike neće.« »Da, prilično je glasan«, rekao je Horyse jakim glasom. Pa tiše dodao: »Ali molim vas, ne govorite više ništa sve dok ne stignemo do mog skloništa. Ljudi su već ponešto naslutili o tome da će se noćas nešto dogoditi i o punom mjesecu...« »Naravno«, odgovorila je Sabriel umorno. »Oprostite.« Ostatak su puta prošli u tišini, klipsajući krivudavim komunikacijskim rovom i prolazeći kraj vojnika u borbenim rovovima, spremnim u stajaćem stavu. Dok su prolazili, njihov bi razgovor

zamro, ali bi se nastavio čim bi zakrenuli za sljedeći zavoj rova i nestali iz vida.

Napokon su se spustili niza stube do skloništa pukovnika Horysea. Pred njim su na straži stajala dva narednika – to su ovaj put bili listinski magovi iz prelazničkih izviđača, a ne regularni pješaci iz garnizona. Drugi je pak vojnik trčećim korakom krenuo put kuhinje da donese nešto za pojesti. Horyse se prihvatio malene špiritne grijalice i skuhao čaj.

Sabriel ga je popila, ali joj on nije donio mnogo olakšanja. Ancelstierre i univerzalni melem njegova društva – čaj – nisu više bili onako čvrsti i pouzdani kako je nekoć vjerovala. »A sad,« rekao je Horyse, »sad mi recite zašto nemate vremena za spavanje.« »Jučer je umro moj otac«, rekla je Sabriel skamenjenog lica. »Vjetrene će svirale noćas zakazati. Kad izađe mjesec. I Mrtvi će se ovdje dići s mjesecom.« »Žao mi je zbog tvoga oca. Jako žao«, rekao je Horyse. Na trenutak je zastao, pa dodao: »Ali sad kad ste tu, zar ne biste Mrtve mogli ponovno vezati? « »Kad bi to bilo sve, da, mogli bismo«, odgovorila je Sabriel. »Ali dolazi tu i nešto gore. Jeste li, pukovniče, ikad čuli za ime Kerrigor? « Horyse je spustio šalicu s čajem. »Vaš ga je otac bio jednom zgodom spomenuo. Jedan od Velikih mrtvaca, čini mi se, zatočen iza Sedmih vrata?« »Jedan od većih od Velikih, vjerojatno Najveći«, odgovorila je Sabriel sumorno. »Bar koliko je meni poznato, on je jedini mrtvi duh koji je ujedno i adept Slobodne Magije.« »I otpadnik od kraljevske obitelji«, dodao je Suhozlat glasom još hrapavim i suhim od hladnoga vjetra pri letenju, a koji još nije uspio ublažiti čajem. »I on više nije zatočen. Nego se šeta po Životu.« »Sve mu to daje moć«, nastavila je Sabriel. »Ali ima on i svojih slabosti. Kerrigorovo vladanje slobodnom magijom, baš kao i dobar dio njegove moći i u Životu i u Smrti, ovise o neprekidnom postojanju njegovog izvornog tijela. On ga je sakrio, i to još davno, kad je odlučio postati Mrtvi duh – a sakrio ga je u Ancelstierreu. I to kraj sela Wyverley, da budem precizna.« »I sad je došao po nj...« rekao je Horyse s užasnim predosjećajem. Izvana je bio miran, jer su sve te duge godine u vojsci stvorile tvrd kornjačin oklop koji je zadržavao sve njegove osjećaje.

Iznutra je, međutim, osjećao drhtavicu, pa se nadao da se ona neće prenijeti i na lončić u ruci. »Kad će doći?« »Doći će s noći«, odgovorila je Sabriel. »S čitavom vojskom Mrtvih. A ako uspije izroniti iz Smrti pokraj Zida, možda dođe i ranije.« »Sunce...« započeo je Horyse. »Kerrigor može upravljati vremenom, pa dozvati maglu ili gusti oblak.« »I što onda možemo učiniti?« upitao je Horyse pa izvrnuo dlanove, okrenuo ih prema Sabriel, dok su mu oči postavljale pitanja. »Abhorsene.« Sabriel je osjetila kako se na nju svalilo breme, breme koje je još samo pojačalo umor koji ju je već tlačio. Ipak se prisilila na odgovor. »Kerrigorovo je tijelo u začaranom sarkofagu u grobnici, a on je pak na brežuljku zvanom Docky

Point, sedamdesetak kilometara odavde. Moramo smjesta krenuti onamo – i uništiti tijelo.« »I time ćemo uništiti i Kerrigora?« »Ne«, odgovorila je Sabriel i tužno zavrtjela glavom. »Ali će ga to oslabiti... pa možda bude moguće...« »Dobro«, odgovorio je Horyse. »Imamo još tri-četiri sata svjetla, ali moramo smjesta krenuti.

Koliko sam shvatio, taj Kerrigor i njegove... snage... morat će prijeći Zid, i to baš tu? Oni ne mogu naprosto izniknuti na Docky Pointu?« »Ne«, potvrdila je Sabriel. »Svi će oni izniknuti u Život u Starom Kraljevstvu i tjelesno prijeći Zid. Možda će biti najbolje da ga i ne pokušavamo zaustaviti.« »Tako to nažalost neće ići«, odgovorio je Horyse. »Perimetarski je garnizon tu baš zbog toga.« »U tom će slučaju ni zbog čega izginuti mnoštvo vaših vojnika«, javio se Suhozlat. »Naprosto zato što će im se naći na putu. A baš sve i svatko što se Kerrigoru nađe na putu bit će uništeno.« »Vi dakle želite da mi naprosto pustimo da... da se to stvorenje i njegova horda samo tako stušte na Ancelstierre?« »Ne baš sasvim tako«, odvratila je Sabriel. »Nego bih voljela da se s njim dohvatimo u vrijeme i na mjestu po našem izboru. Ako biste mi ustupili sve svoje vojnike koji imaju listinski znak i bar nešto listinske magije, možda bismo stigli uništiti Kerrigorovo tijelo. Osim toga, tad ćemo biti preko pedeset kilometara daleko od Zida. To će Kerrigoru moć oslabiti tek neznatno, ali će zato jako onemoćati mnoge njegove sluge. Možda čak toliko da će već i uništenje, pače i oštećenje, njihova tjelesnog lika biti dostatno da ih vratimo u Smrt.« »A ostatak posade? Zar ćemo se samo maknuti ustranu pa Kerrigor a i njegovu vojsku propustiti kroz Perimetar?« »Vjerojatno vam drugo i ne preostaje.« »Shvaćam«, promrmljao je Horyse. Ustao je pa se ushodao, naprijed-natrag, šest koraka, najviše koliko je to dopuštala zemunica. »Na svu sreću, a možda i na nesreću – ja sam trenutno zapovjednik zadužen za čitav Perimetar. General Ashenber se vratio na jug zbog... ovaj... zdravstvenih razloga.

Tako je to samo privremeno – glavni stožer kopnene vojske nerado daje višu komandu nama koji nosimo listinski znak. I tako je odluka na meni...« Zastao je i zagledao se u Sabriel i Suhozlata – no njegove oči kao da su vidjele i nešto daleko onkraj njih i zahrđalog valovitog lima kojim su bili prekriveni zidovi zemunice. Napokon je progovorio. »No dobro. Dat ću vam dvanaest listinskih maga – polovicu ukupnog sastava izviđača – ali ću im pridodati i svjetovnije snage. Odjeljenje koje će vas otpratiti do... kako se ono zvalo? Docky Point. Ali vam ne mogu obećati da se nećemo boriti na Perimetru.« »Potrebni ste nam i vi, pukovniče«, odgovorila je Sabriel u muku koji je uslijedio poslije njegove odluke. »Vi ste najjači listinski mag što ga ima garnizon.« »Nemoguće!« uskliknuo je Horyse vrlo naglašeno. »Ja zapovijedam čitavim Perimetrom. Moja je dužnost biti tu.« »Ionako nikad nećete moći objasniti što se noćas dogodilo«, odvratila mu je Sabriel.

»Nikakvom generalu dolje na jugu, niti ikome tko nije prešao Zid.« »Ja... ovaj... razmislit ću o tome dok nešto pojedete«, izjavio je Horyse, u trenutku kad je zveckanje poslužavnika i tanjura obazrivo najavilo posilnog na stubama. »Naprijed!« Posilni je ušao, a s ruba se srebrnih tanjura dizala para. Kad je spustio poslužavnik, Horyse je zagrabio njezin kraj i zaderao se: »Kurir! Dovedite mi ađutanta, bojnika Tindalla i zapovjednika čete A, poručnika Airea iz izviđača, starijeg vodnika i intendanta. U stožeru za deset minuta. O... pozovite i transportnog časnika. I javite vezistima da se spreme za šifriranje.«

GLAVA DVADESET I ŠESTA

K

ad su popili čaj, sve se počelo brzo odvijati. Skoro i prebrzo za iscrpljenu Sabriel i Suhozlata.

Sudeći prema zvukovima izvana, dok su oni jeli svoj zakašnjeli ručak, vojnici su se ustrčali na sve strane. I onda, prije nego što su stigli i početi probavljati, Horyse se već vratio i rekao im da krenu.

Ovo je pomalo nalik igranju epizodne uloge u školskoj predstavi, pomislila je Sabriel spotičući se i pentrajući se iz komunikacijskog rova na platformu za smotre. Oko nje se događalo silno mnoštvo svega, no ona nije osjećala da u tome i sama stvarno sudjeluje. Osjetila je kako joj se Suhozlat lagano očešao o ruku, pa mu se umirujući nasmiješila – za njega će sve to biti još i gore.

Već su ih za nekoliko časaka progurali preko platforme za smotre, prema nizu već spremnih kamiona, kojem su se već bili pridružili i jedan otvoreni stožerni automobil i dvije čudne skalamerije od čeličnih ploča. Bile su romboidne, s topovskim kulama s obje strane i gusjenicama. Tenkovi, shvatila je Sabriel. Razmjerno nov pronalazak. Baš kao i kamioni, i oni su grmjeli, a motori su im bljuvali modrosivi dim. Sad nema problema, pomislila je Sabriel, ali kad iz Staroga Kraljevstva zapuše vjetar, motori će stati. Ili kad dođe Kerrigor...

Horyse ih je poveo do stožernog automobila, otvorio stražnja vrata i gestom ih pozvao da uđu. »Idete li s nama?« upitala je Sabriel nakon oklijevanja, kad se uvalila u debelo tapecirano kožnato sjedalo, i boreći se s valom umora koji joj je zaprijetio trenutnim snom. »Da«, odgovorio je Horyse polako. Kao da ga je iznenadio vlastiti odgovor, najednom je postao vrlo dalek. »Da, idemo.« »Vi imate Vid«, rekao je Suhozlat, pa ga pogledao, namjestio korice od mača i sjeo. »Što ste vidjeli?« »Sve kao i obično«, odgovorio je Horyse. Sjeo je na prednje sjedalo i kimnuo vozaču – nježnolikom veteranu izviđača. Listinski mu je znak bio skoro nevidljiv na preplanulom i vjetrom išibanom licu. »Kako to mislite?« upitala je Sabriel, ali se njezino pitanje izgubilo jer je šofer pritisnuo starter, pa se automobil nakašljao, zagalamio i oživio. Bio je to tenor koji je pratio bas kakofonije kamiona i tenkova.

Na tu iznenadnu buku i trešnju Suhozlat je poskočio, no onda se krotko nasmiješio Sabriel koja mu je lagano prstima pritisla podlakticu, kao da umiruje dijete. »Što je mislio time ‘kao i obično’?« upitala je Sabriel.

Suhozlat ju je pogledao, a u očima su mu se za prvo mjesto otimale tuga i premorenost. Uhvatio ju je za ruku i preko dlana joj povukao crtu – bila je to definitivna crta, kojom se nešto završava. »Oh«, promrmljala je Sabriel. Šmrknula je i pogledala Horyseu u potiljak. Pogled joj se zamaglio, i sad je vidjela samo crtu podšišane srebrne kose što je sezala malo iza ruba kacige.

»On ima kćer mojih godina... negdje na jugu«, prošaptala je, pa se stresla, i uhvatila Suhozlata za ruku tako čvrsto da su mu prsti pobijelili kao i njezini. »Zašto, o, zašto, zašto sve... i svi...« Auto je poskočio i krenuo. Ispred njega su išla dva motorkotača, a iza njega redom devet kamiona, pažljivo razmaknuti po stotinu metara. Tenkovi su pak, škripeći i zvoneći gusjenicama, krenuli odvojkom prema željezničkoj postaji gdje će ih natovariti i poslati u Wyverley Halt. Nije baš bilo vjerojatno da će stići prije noći. Cestovni će konvoj, međutim, u Docky Point stići prije šest popodne.

Sabriel je prvih petnaestak kilometara prosjedila u tišini i oborene glave, dok je Suhozlata čvrsto stiskala za ruku. I on je sjedio šuteći, ali je sve promatrao, sve odmjeravao od trenutka kad su izašli iz vojne zone. Promatrao je napredna imanja Ancelstierrea, popločane ceste, zidanice od opeke, privatne automobile i zaprežna vozila što su se pred njima sklanjali s ceste, jer su ih skidala dvojica vojnih policajaca s crvenim kapama i na motociklima. »Već mi je bolje«, rekla je Sabriel tiho kad su usporili pred prolazak kroz gradić Bain. Suhozlat je kimnuo glavom. I dalje je gledao, i dalje promatrao, zurio u izloge na Glavnoj ulici. Stanovnici su mu uzvraćali pogled, jer su se vojnici u punoj perimetarskoj opremi viđali rijetko, tako s mačevimabajunetama i štitovima – a Sabriel i Suhozlat su očito bili iz Staroga Kraljevstva. »Moramo svratiti do policijske postaje i upozoriti inspektora«, obavijestio ih je Horyse kad se auto zaustavio kraj impozantne bijele zgrade kojoj su s fasade visjela dva velika, modra električna fenjera, a bila je tu i masivna ploča koja je proklamirala da su se našli pred glavnim stanom Bainshirske žandarmerije.

Horyse je ustao, mahnuo ostatku konvoja da produži, pa iskočio iz automobila i poletio stubama, neobično nesukladna pojava tako u žicanoj košulji i vojničkoj odori. Žandar koji je upravo silazio stubama, kao da ga je na trenutak poželio zaustaviti, ali je zaustavio sebe i vojnički ga pozdravio. »Već mi je bolje«, ponovila je Sabriel. »Možeš mi pustiti ruku.« Suhozlat se nasmiješio pa malo promeškoljio ruku u njezinu stisku. Ona ga je pogledala pomalo zbunjeno, no onda se i ona nasmiješila, a prsti su joj se polako opustili, dok im ruke nisu ostale ležati tako, opružene na sjedalu, dotičući se samo najmanjim prstom.

U svakom bi se drugom gradu oko vojnog stožernog automobila s dva tako neobična putnika zacijelo stvorilo mnoštvo. Ali ovo je bio Bain, a Bain je ležao u blizini Zida. Ljudi bi bacili jedan pogled, opazili listinske znakove, oklop i mačeve, pa brzo skrenuli. Oni prirodno oprezni, ili obdareni bar mrvom Vida, otišli su kući, pa zaključali vrata i kapke, i to ne samo željezom i čelikom, nego i grančicama žutilovke i oskoruše. Drugi pak, oni još oprezniji, otišli su do rijeke i njezinih pješčanih otočića, čak se i ne pretvarajući da su krenuli na pecanje.

Horyse je izišao poslije pet minuta u pratnji visokog, ozbiljnog muškarca. Bio je krupno građen i orlovskoga lica, pa se doimao pomalo smiješno zbog malenog cvikera zakačenog za vrh nosa.

Rukovao se s pukovnikom, našto se Horyse vratio u auto, pa su ponovno krenuli. Šofer je prilično vješto skakao kroz brzine.

Nekoliko minuta kasnije, prije nego što su za sobom ostavili posljednje kuće grada, za njima se oglasilo zvono, duboko i sporo. Tek koji trenutak potom javilo se još jedno negdje lijevo, pa onda još jedno, odnekud ispred njih. Najednom su već sa svih strana zvonila zvona. »Bome su brzi«, viknuo je Horyse prema stražnjem dijelu automobila. »Zacijelo ih je inspektor ranije svojski tjerao da vježbaju.«

»To su zvona upozorenja?« upitao je Suhozlat. To mu je bilo blisko, pa se počeo osjećati više kao kod kuće, unatoč tome što je taj zvuk najavljivao grdnu nevolju. Zvona, međutim, u njemu nisu budila strah – ali molim, nakon što se i po drugi put morao suočiti sa spremnikom, činilo mu se da bi se mogao nositi baš sa svakim strahom. »Da«, odgovorio je Horyse. »Kad padne noć, svi u kuću. Zaključajte sva vrata i prozore. Ne puštajte u kuću neznance. Upalite svjetlo i unutra i vani. Pripremite svijeće i fenjere jer će nestati struje. Nosite na sebi nešto srebrno. Ako vas sve to zateče vani, potražite vodu tekućicu.« »To smo nekad recitirali u prvom razredu«, rekla je Sabriel. »Ali ne vjerujem da se baš mnogi toga sjećaju, pa čak ni ljudi ovdje.« »Iznenadili biste se, gospo«, umiješao se u razgovor vozač. Govorio je kutom usana, ne skidajući očiju s ceste. »Zvona nisu tako zvonila već dvadeset godina, no mnogi se ipak sjećaju. A oni će opet reći svima onima koji ne znaju – za to ne berite brigu.« »Nadam se da je tako«, odgovorila je Sabriel, a kroz glavu joj je prošao trenutni bljesak uspomena. Stanovnici Nestowea, dvije trećine njih, izgubljeni, Mrtvaci, a preživjeli skutreni u sušnicama za ribe na kamenitom otoku. »Nadam se da je tako.« »Koliko još do Docky Pointa?« upitao je Suhozlat. I on se prisjećao, ali su se njegove uspomene odnosile na Rogira. Uskoro će ponovno ugledati njegovo lice, no to će biti samo ljuska, samo oruđe tog bića u koje se Rogir pretvorio... »Rekao bih, još najviše jedan sat«, odgovorio je Horyse. »Oko šest sati. U ovoj skalameriji možemo ići prosječno skoro pedeset na sat – što je zapravo sjajno. Bar za mene. Toliko sam se već navikao na Perimetar i Staro Kraljevstvo – mislim, bar na taj mali dio koji mi obilazimo. Žao mi je što od toga nisam vidio više... otišao još na sjever...« »Ali ćete vidjeti«, odgovorila je Sabriel, ali joj u glasu nije bilo uvjerenja, nije ga čulo čak ni njezino uho. Suhozlat nato nije rekao ništa, a ni Horyse nije odgovorio, pa su se poslije toga nastavili voziti u tišini, da bi uskoro dostigli konvoj kamiona. Prestigli su sva vozila redom i opet se našli na čelu. Ali gdje god su prošli, svuda su ih već bila pretekla zvona, jer su svi zvonici preuzeli upozorenje.

Baš kao što je Horyse bio i predvidio, u selo su Wyverley stigli malo prije šest. Kamioni su stali u nizu, razvučeni kroz čitavo selo, od policijske kolibe do seoske gostionice. Dok još nisu bili pravo ni stali, ljudi su se već počeli iskrcavati, pa na cesti brzo stali u vrstu. Vezistički se kamion parkirao pod telefonskim stupom, pa su se na nj brzo uspentrala dvojica i spojila na žice. Vojni su policajci pošli na oba kraja sela preusmjeriti promet. Sabriel i Suhozlat su izišli iz auta i počekali. »Sve isto kao i u Kraljevskoj gardi«, rekao je Suhozlat gledajući kako ljudi hitaju da zauzmu položaj za smotru. Narednici su vikali, a časnici se skupljali oko Horysea, koji je baš govorio preko novouspostavljene veze. »Prvo žuri, onda čekaj.« »Koliko bih voljela da te sad mogu vidjeti, kakav si bio u Kraljevskoj gardi«, rekla je Sabriel. »I u Starom Kraljevstvu... mislim prije razbijanja Kamenja.« »U moje doba, hoćeš reći?« odgovorio je Suhozlat. »I ja bih to volio. Bilo je to baš kao sada ovo. Mislim, kao ovo, ali u normalnim prilikama. Mirno i nekako usporeno. Ponekad sam pomišljao kako je život prespor, previše predvidljiv. A sad bi mi bilo draže da je tako...« »I ja sam tako nekad mislila, dok sam išla u školu«, odgovorila je Sabriel. »Sanjarila sam o

Starom Kraljevstvu. O pravoj listinskoj magiji. O vezivanju Mrtvih. O princezama...« »Koje treba spasiti?« »Koje se trebaju udati«, odgovorila je Sabriel odsutno. Bila se koncentrirano zagledala u Horysea. Činilo se kao da mu preko telefona stižu loše vijesti.

Suhozlat nije govorio. Kao da mu se sve pred očima izoštrilo i usredotočilo na Sabriel, na njezinu crnu kosu koja se na popodnevnom suncu presijavala kao gavranovo krilo. Jaje ljubim, pomislio je. Ali ako sada kažem nešto krivo, onda možda nikad...

Horyse je vratio telefon vezistu pa se opet okrenuo prema njima. Suhozlat ga je promatrao, najednom svjestan da mu je ostalo možda još samo pet sekundi nasamo sa Sabriel, da joj nešto kaže, da joj kaže išta. I to je možda posljednjih pet sekundi što će ikad više biti zajedno...

Nimalo se ne bojim, rekao je u sebi. »Volim te«, prošaptao je. »Nadam se da se ne ljutiš.« Sabriel mu je uzvratila pogled i nasmiješila se skoro protiv volje. Tuga je zbog očeve smrti još bila s njom, baš kao i strah zbog budućnosti – ali sad kad je vidjela Suhozlata kako pun strepnje zuri u nju, to je u njoj pobudilo nadu. »Ne ljutim se«, odgovorila mu je ona šaptom i povila se prema njemu. Pa se namrštila. »I mislim... mislim da bih i ja mogla zavoljeti tebe, tako mi Listina pomogla, ali sada je...« »Telefonska se veza s perimetarskim prelazištem upravo prekinula«, javio im je Horyse smrknuto. Doviknuo je to nadglasavajući seosko zvono još prije nego što je prišao dovoljno blizu da im to kaže normalnim glasom. »Pred više od sat vremena preko Zida je zakuljala magla. Do prvih je rovova stigla u četiri četrdeset šest. Poslije toga se više niti s jednom od isturenih četa nije mogla uspostaviti veza ni telefonom ni kurirski. U tom sam trenutku baš razgovarao s dežurnim časnikom – onim mladim dečkom kojeg je toliko zanimao vaš zrakoplov. Javio je kako magla samo što nije došla do njegovih postava. I onda se veza prekinula.« »Dakle tako«, rekla je Sabriel. »Kerrigor neće čekati do smiraja. Nego mijenja vremenske prilike.« »Prema vremenu dojavljenom s Perimetra,« odvratio je Horyse, »ta se magla – i već što je u njoj – giba prema jugu brzinom od tridesetak kilometara na sat. Sudeći po zračnoj liniji, do nas će stići oko sedam i pol. Već će se i smračiti, a mjesec još neće izaći.« »Onda idemo«, odrezala je Sabriel. »Kozja staza za Docky Point počinje iza krčme. Ja vodim?« »Bolje ne«, odgovorio je Horyse. Okrenuo se i doviknuo nekoliko naredbi, poprativši ih popriličnim mahanjem rukom i pokazivanjem prstom. Nije prošlo ni nekoliko sekundi, a ljudi su se oko krčme već pokrenuli, pa pošli stazom prema Docky Pointu. Najprije prelazišni izviđači, streličari i svi listinski magi. Zatim prvi vod pješaka s nataknutim bajunetama i s puškama na gotovs.

Za njima su krenuli Horyse, Sabriel, Suhozlat i njihov vozač. Za ovima su pak išla preostala dva voda i vezisti, pa s velikog i nezgrapnog bubnja razmatali telefonsku žicu.

Među plutnjacima je bilo mirno, jer su se vojnici gibali što su tiše mogli, sporazumijevajući se gestama, a ne povicima. Tišinu je remetio samo njihov teški korak i povremeni zvek oklopa i opreme.

Kroz krošnje se slijevalo sunce, bogato i zlatno, no već gubeći toplinu, nalik na vino boje maslaca, puno arome ali bez snage.

Kad su se primakli vrhuncu brijega, dalje su nastavili samo prelazišni izviđači. Vodeći je pješački vod krenuo nižom konturom, slijedeći je prema sjevernoj padini. Preostala su se dva voda premjestila na jugozapad i jugoistok, a oko brijega stvorila obrambeni trokut. Horyse, Sabriel, Suhozlat i vozač nastavili su dalje.

Dvadesetak metara prije vrha nestalo je stabala, a zamijenili su ih gusti korov i čičak. A onda se, u najvišoj točki, ukazala i grobnica: bio je to solidni kvadrat od sivkastozelenog kamena, velik kao kolibica. Oko njega se već, u raštrkanom rasporedu, bilo okupilo dvanaest izviđača, od kojih su četvorica polugama, očito ponesenim baš za tu svrhu, izvaljivala ugaono kamenje.

Kad su Sabriel i Suhozlat stigli na vrh, uz mukli se udarac srušio kamen i ispod sebe otkrio još mnogo njih. Istodobno su svi okupljeni listinski magovi začuli tihi zuj u ušima i osjetili val vrtoglavice. »Jeste li osjetili?« upitao je Horyse sasvim izlišno, jer je bilo sasvim jasno da su svi to osjetili, jasno po izrazu lica i rukama što su pošle prema ušima. »Da«, odgovorila je Sabriel. Bio je to isti onaj osjećaj, iako mnogo slabiji, što ga je u spremniku izazivalo razbijeno kamenje. »Ali će to nažalost, što se budemo više primicali sarkofagu, postajati sve gore.« »Koliko je duboko?« »Pa rekla bih, četiri reda kamenja«, odgovorila je Sabriel. »Ili pet. Ja... ja sam to vidjela... iz pomalo čudne perspektive.« Horyse je kimnuo glavom i svojim ljudima dao znak da nastave odvaljivati kamenje. Činili su to zdušno, ali je Sabriel opazila da stalno pogledavaju na sunce i određuju mu položaj. Svi su izviđači bili listinski magi različite snage – i svi su znali što donosi smiraj.

Za petnaest su minuta uspjeli najednom kraju napraviti rupu dva bloka široku i dva duboku, no u međuvremenu se mučnina pojačala. Dvojici mlađih izviđača, mladićima od dvadeset i nešto godina, žestoko je pozlilo pa su se sad oporavljali dolje na padini. Drugi su radili sporije, jer su dio snage usmjeravali na zadržavanje ručka u želucu i suzbijanje drhtanja udova.

Sabriel i Suhozlat su se, međutim, začudo – s obzirom na nedostatak sna i opće trošno stanje – lako odupirali valovima mučnine što su se širili iz grobnice. To se nije moglo ni usporediti s hladnom, mračnom stravom spremnika, jer je tu na brijegu bilo i sunca i svježeg vjetra, koji su ih istodobno i hladili i grijali.

Kad su napokon izvadili i treći red blokova, Horyse je odredio kratak predah, pa su se svi povukli dolje, do granice šume, gdje se smućujuća aura grobnice već počinjala razilaziti. Tu su vezisti držali telefon, i slušalica je ležala na iskrenutom bubnju. Horyse ju je uzeo, no onda se, prije nego što je vezist zavrtio ručicu, okrenuo prema Sabriel. »Treba li prije uklanjanja posljednjih blokova obaviti i kakve pripreme? Magične, mislim.« Sabriel se na trenutak zamislila, snagom volje otjerala umor, pa odmahnula glavom. »Ne vjerujem. Kad jednom stignemo do sarkofaga, možda ga budemo morali otvarati čarolijom – i za to će mi trebati svačija pomoć. Zatim slijedi zadnji obred nad tijelom – uobičajena kremacijska bajalica. I tad će doći do otpora. Jeste li često zajedno bacali listinske čarolije?« »Nažalost ne«, odgovorio je Horyse i namrštio se. »Zato što vojska službeno ne priznaje postojanje listinske magije. Zato su svi ovdje praktički samouki.«

»Ništa zato«, odgovorila je Sabriel, trudeći se da joj glas zazvuči samouvjereno, i svjesna da je svi okolo slušaju. »Uspjet ćemo već nekako.« »Onda dobro«, odgovorio je Horyse i nasmiješio se. Zbog toga djeluje vrlo samouvjereno, pomislila je Sabriel. Pokušala se i sama nasmiješiti, ali nije baš znala koliko je u tome i uspjela.

Osjetila je to više kao grimasu bola. »No dobro, da vidimo dokle je stigao naš nezvani gost«, nastavio je Horyse i dalje se smiješeći. »S kim imamo vezu, narednice?« »S policijom u Bainu«, odgovorio je vezistički narednik, pa žustro zavrtio ručicu. »I s glavnim stožerom sjevernog vojnog sektora, gospodine. Morat ćete zatražiti od desetnika Syngea da vas prebaci. On je u centrali u selu.« »No dobro«, odgovorio je Horyse. »Halo. O, Synge? Spojite me s Bainom. Ne, recite Sjeveru da me ne možete dobiti. Da, baš tako, desetniče. Hvala... a... Bainshirska žandarmerija? Ovdje pukovnik Horyse. Dajte mi, molim vas nadinspektora Dingleya... da. Halo, nadinspektore. Imate li kakvih izvještaja o čudnoj, gustoj magli... kako! Zar već! Ne, nipošto ne istražujte. Povucite sve ljude u kuću. Spustite rolete... da, uobičajeni dril. Da, tko god da je unutra... Da, izvanredno opasno... halo!

Halo!« Spustio je slušalicu pa pokazao gore, prema vrhu brijega. »Magla već napreduje kroz sjeverni dio Baina. Zacijelo se kreće mnogo brže nego što smo mislili. Je li moguće da taj Kerrigor zna što smo nakanili?« »Da«, odgovorili su Sabriel i Suhozlat u jedan glas. »Onda bolje da gibamo«, objavio je Horyse i pogledao na sat. »Rekao bih da nemamo niti četrdeset minuta.«

GLAVA DVADESET I SEDMA

P

osljednji su blokovi izašli polako. Vukli su ih uznojeni, problijedili ljudi, drhtavih ruku i iskrzana daha. Čim se put oslobodio, teturavao su se odmaknuli, udaljili od grobnice, pa potražili pjege sunca da njime pobijede jezivu hladnoću koja im je izjedala kosti. Jedan vojnik, okretan muškarac sijedoplavog brka, svaljao se nizbrdo, pa ostao ležati i povraćati, sve dok mu nisu pritrčali bolničari pa ga odnijeli.

Sabriel je pogledala u tamnu rupu u grobnici i ugledala slabašni, uznemirujući odsjaj brončanog sarkofaga. Ni njoj nije bilo dobro, jer su joj se na šiji kostriješile dlake i ježila koža. Zrak je bio gust od smrada slobodne magije, a u ustima je osjećala tvrd, metalni okus. »Morat ćemo ga otvoriti čarolijom«, obznanila je Sabriel i osjetila kako joj tone srce. »Taj je sarkofag vrlo jako zaštićen. Mislim... mislim da će biti najbolje da uđem držeći se s Suhozlatom za ruku. Horyse nek uhvati njega i tako dalje, da stvorimo liniju koja pojačava listinsku magiju. Zna li itko listinske znakove za otvaranje?« Vojnici su zakimali glavom i rekli: »Znamo, gospođo.« Jedan je rekao: »Znam, Abhorsene.« Sabriel ga je pogledala. Bio je to sredovječni desetnik, s širitima duge službe na rukavu. Bio je to jedan od onih na koje je slobodna magija najslabije djelovala. »Možete me, ako želite, zvati i Sabriel«, rekla mu je, jer ju je začudo uznemirilo što ju je onako nazvao.

Desetnik je odmahnuo glavom. »Ne, gospođice. Poznavao sam vam oca. Isti ste on. I sad ste Abhorsen. Pobrinut ćete se da ta mrtva budaletina – pardon – požali što nije ostala posrano mrtva.« »Hvala«, odgovorila je Sabriel nesigurnim glasom. Znala je da desetnik ne posjeduje Vid – to se odmah osjeti – ali je njegova vjera u nju bila tako konkretna... »Ima čovjek pravo«, javio se Suhozlat. Dao joj je znak da krene ispred njega, galantno se naklonivši. »Daj da obavimo to zbog čega smo došli, Abhorsene.« Sabriel mu se poklonila na sličan način, kretnjom koja je u sebi imala skoro nešto ritualno.

Abhorsen se klanja kralju. A onda je duboko udahnula, a lice joj se izlilo u odlučni kalup. Počela je u glavi stvarati listinske znakove za otvaranje, pa uhvatila Suhozlata za ruku i prošla prema otvorenoj grobnici. Njezina je mračna, sjenovita unutrašnjost stajala u oštrom kontrastu s osunčanim čičkom i isprevrtanim kamenjem. Iza nje se Suhozlat bio napola okrenuo da uzme i Horysea za žuljevitu ruku, dok je ovaj drugom već hvatao poručnika Airea. Aire je uhvatio narednika, narednik pak dugogodišnjeg desetnika, i tako dalje niz padinu. Sve u svemu četrnaest listinskih maga, pa makar i samo dva prvorazredna.

Sabriel je osjetila kako listinska magija navire kroz liniju, a znaci su joj u glavi blistali sve svjetlije, dok napokon od njihova bljeska nije skoro izgubila normalni vid. Polako je, vukući noge,

stupila u grobnicu, i svaki joj je korak samo pojačavao već tako poznatu mučninu, sve te bockave iglice, nekontroliranu drhtavicu. Znaci su u glavi, međutim, ostali jaki, jači od mučnine.

Stigla je do sarkofaga, pljesnula ga rukom i pustila Listinu da poteče. Istodobno se dogodila eksplozija svjetla i kroz grobnicu je odjeknuo užasan krik. Bronca se zagrijala i Sabriel je naglo povukla ruku dlana crvena i pokrivena plikovima. Sekundu kasnije svud je oko sarkofaga prokuljala para. Bili su to silni prijeći oblaci koji su je istjerali, našto se čitava linija srušila poput domina, pa smandrljala iz grobnice pa niz brijeg.

Sabriel i Suhozlat su odletjeli zajedno i pali na otprilike pet metara od ulaza u grobnicu. Igrom je slučaja Sabrielina glava pala Suhozlatu na trbuh. Njemu je glava bila u koprivama, ali je oboje na trenutak ostalo ležati nepomično, isisano magijom i snagom slobodnomagijske obrane. Podigli su pogled na modro nebo, već obojeno nijansom crvenog, najavom dolazećeg zalaska sunca. Oko njih je bilo sve puno kletvi i psovki, dok su se vojnici dizali na noge. »Nije se otvorio«, mirno je konstatirala Sabriel. »Ili nemamo snage, ili nismo dovoljno vješti...« Na trenutak je zastala pa dodala: »Da bar Mogget nije... Da je bar tu. On bi već nešto smislio.« Suhozlat je trenutak šutio, pa rekao: »Treba nam više listinske magije – kad bismo samo dovoljno pojačali znakove, ona bi već počela djelovati.« »Više listinske magije«, rekla je Sabriel umorno. »Ali kad smo s krive strane Zida...« »A što je s tvojom školom?« upitao je Suhozlat pa kriknuo »Au!« kad je Sabriel najednom poletjela na noge i poremetila mu ravnotežu, pa onda opet »Au!« kad se sagnula i poljubila ga, pa mu gurnula glavu još dublje u čičak. »Suhozlat! Trebala sam se sjetiti... Viši razredi magijskog smjera. Moralo bi se naći bar trideset pet djevojaka s listinskim znakovima i osnovnim znanjima.« »Jako dobro«, promrmljao je Suhozlat iz dubina čičaka. Sabriel je ispružila ruke i pomogla mu da se digne. Onjušila je njegov znoj, kao i svjež, prodoran miris zdrobljenih čičaka. Već se bio napola podigao, kad ju je najednom ostavilo oduševljenje, tako da je skoro opet pao natrag. »Djevojaka ima«, rekla je Sabriel polako, kao da glasno razmišlja. »No imam li ih ja ikakva prava uplitati u nešto što...« »Već su i tako upletene«, prekinuo ju je Suhozlat. »Što Ancelstierre nije postao kao Staro Kraljevstvo možemo zahvaliti samo Zidu, no kad Kerrigor razbije preostalo kamenje, on još neće dugo potrajati.« »One su još djeca, još idu u školu«, rekla je Sabriel tužno. »Unatoč tome što smo sebe uvijek smatrale odraslim ljudima.« »Bez njih ništa«, oglasio se Suhozlat ponovno. »Znam«, rekla je Sabriel, pa se okrenula prema hrpici ljudi skupljenih kraj grobnice najbliže koliko su se usudili priči. Horyse i još nekolicina jačih listinskih maga, zurili su kroz otvor u svjetlucavu broncu unutra. »Čarolija je zakazala«, rekla je Sabriel. »Ali me Suhozlat baš podsjetio gdje bismo mogli naći još listinske magije.«

Horyse ju je pogledao, a na licu mu je bila žurba. »Gdje?« »Koledž Wyverley. Moja bivša škola. Magijski razredi, peti i šesti, i njihova profesorica, magistrix Greenwood. Do njega nema ni milja.« »Ne vjerujem da ćemo imati vremena poslati im poruku i dopremiti ih ovamo«, započeo je Horyse, pa pogledao najprije sunce na zalasku, a poslije svoj sat – koji je sad već išao natraške. Na trenutak se zbunio, a onda odlučio to preskočiti. »Ali... mislite li da bi možda bilo moguće prenijeti sarkofag?« Sabriel je na trenutak pomislila na zaštitnu čaroliju na koju je naišla, pa odgovorila. »Da. Većina je zaštite bila na grobnici, da je sakrije. Ništa nas ne može spriječiti da maknemo sarkofag, osim možda nuspojava slobodne magije. Ako uspijemo izdržati mučninu, možemo ga pomaknuti...« »A koledž Wyverley – je li to stara, solidna zgrada?« »Sličnija zamku negoli ičemu pod kapom nebeskom«, odgovorila je Sabriel nazirući njegove misli. »Lakše ju je braniti od ovog brijega.« »Voda tekućica... Ne? Tome bi se već bilo presmjelo nadati. No dobro! Redove Macking, otrčite do bojnika Tindalla i recite mu da za dvije minute pripremi satniju za pokret. Vraćamo se kamionima, pa produžujemo za koledž Wyverley – on je na karti, otprilike milju...« »Na jugozapadu«, priskočila je Sabriel. »Na jugozapadu. Ponovite naredbu.« Redov Macking je ponovio poruku polako razvlačeći riječi, pa otrčao, očito jedva čekajući da se makne od grobnice. Horyse se nato okrenuo dugogodišnjem desetniku i rekao: »Desetniče Anshey. Čini mi se da ste u dobrom stanju. Mislite li da biste oko lijesa mogli nabaciti konop?« »Rek’o bi’«, odgovorio je desetnik Anshey. Otkačio je s oprtača kolut konopca pa mahnuo rukom vojnicima. »Idemo, tupani, vadite konopce.« Dvadeset minuta kasnije sarkofag su već bili podigli pomoću nogara i konopa na zaprežna kola rekvirirana od obližnjeg seljaka. Baš kao što je Sabriel i očekivala, kad su ga dovukli na dvadesetak metara od kamionima, njima su se zaustavili motori, pogasila svjetla i utihnuli telefoni.

Neobično je bilo što se konj, spokojna stara kobila, nije bar izvanjski uplašio sjajnog sarkofaga, i to usprkos tome što su njegovom površinom tromo vrvjeli pervertirani listinski znakovi, tako da se na pogled bućkalo u želucu. Kobila nije zbog svega toga bila baš jako vesela, ali je nije ni uhvatila panika. »Morat ćemo sami voziti kola«, rekla je Sabriel Suhozlatu. Vojnici su dugim motkama gurnuli ovješeni lijes na kola, pa srušili nogare dizalice. »Ne vjerujem da bi izviđači još dugo izdržali mučninu.« Suhozlat se stresao. Kao i svi ostali, i on je bio blijed, oči su mu bile okružene rumenilom, nos mu je kapao, a zubi cvokotali. »Ja baš nisam siguran ni u sebe.«

Pa ipak, kad su vojnici oslobodili i zadnji konop i žurno se udaljili, Suhozlat se uspeo na kočijašku klupu i dohvatio uzde. Sabriel je sjela do njega, pa potisnula osjećaj da joj se želudac diže u usta. Nije se osvrnula na sarkofag.

Suhozlat je coknuo konju i pucnuo uzdama. Kobila je podigla uši i povukla. Korak joj baš nije bio brz. »Je li to najbrže...« upitala je Sabriel zabrinuto. Trebali su prevaliti čitavu milju, a sunce je već bilo krvavo, pretvoreno u crvenu ploču što je balansirala na crti horizonta. »Teret je težak«, odgovorio je Suhozlat polako, s kratkim i brzim udisajima između riječi, kao da mu je teško govoriti. »Stići ćemo još za dana.« Činilo im se da im sarkofag za leđima zuji i smijulji se. Ni ona ni on nisu spomenuli da bi Kerrigor, uvijen u maglu, mogao stići još prije noći. Sabriel je otkrila da se okreće svakih nekoliko sekundi i pogledava niz cestu. Ali joj je oko zbog toga zapinjalo i na opako pomičnoj površini lijesa, ali se nije mogla svladati. Sjene su se dužile, i svaki put kad bi joj pogled pao na blijedu koru stabla, ili obijeljeni miljokaz, strah bi joj zasukao crijeva. Ne vidi li se niz cestu već prvo pramenje magle? Činilo joj se da do koledža Wyverley ima mnogo više od milje. U trenutku kad je vidjela kamione kako skreću s ceste i opekom popločanim prilazom prilaze vratima koledža Wyverleyja od kovanog željeza, sunce se već bilo svelo na tri četvrtine svoje ploče. Vraćam se kući, pomislila je na trenutak. Ali to više nije bilo istina. On joj je doista bio dom najvećim dijelom života, no to je već bila prošlost. Bio je to dom njezina djetinjstva, iz doba dok je još bila samo Sabriel. Ali je sad bila još i Abhorsen. Sad je njen dom bio u Starom Kraljevstvu, gdje su joj ležale i dužnosti. Iako su one zapravo putovale s njom.

S obje strane vrata jasno su blistale električne svjetiljke, ali su se u trenutku kad se provezao čudni teret pomračile do iskre. Jedne su vratnice bile izvaljene iz stožera, pa je Sabriel shvatila da su se vojnici zacijelo probili silom. Bilo je neobično što su vrata bila zaključana još prije nego što se spustio potpuni mrak. Zacijelo su ih zatvorili čim su začuli zvona, shvatila je Sabriel, i to ju je upozorilo na nešto drugo... »Zvono u selu!« uskliknula je dok su kola prolazila pokraj parkiranih kamiona, da bi zatim skrenula i zaustavila se pred velikim vratima glavne zgrade škole. »Zvono – više se ne čuje.« Suhozlat je zaustavio kola i oslušnuo, pa naćulio uho prema sve mračnijem nebu. Istina, zvono se iz sela Wyverleyja nije više čulo. »Do njega je čitava milja«, rekao je zastajkujući. »Možda smo predaleko, a i vjetar...« »Nije to«, rekla je Sabriel. Još je na licu osjećala zrak, hladan od večeri. Nije bilo vjetra. »Tu se uvijek čulo. Kerrigor je stigao do sela. Moramo unijeti sarkofag. Brzo!« Skočila je s kola i pritrčala Horyseu, koji je stajao na stubi pred odškrinutim vratima i razgovarao s nekim nevidljivim unutra. Kad je Sabriel prišla bliže, probijajući se između vojnika koji su čekali na naredbu, prepoznala je glas. Bila je to gospođa Umbrade, ravnateljica škole. »Kako se usuđujete tako provaljivati!« rekla je pompozno izgovarajući svaku riječ. »Generallajtnant Farnsley je moj jako dobar znanac, i pobrinut ću se da to shvatite... Sabriel!« Pogled na Sabriel u tako čudnom ruhu i okolnostima na trenutak kao da je omamio gospođu Umbrade. U toj sekundi u kojoj je zašutjela kao riba, Horyse je dao znak svojim ljudima. Prije nego što se gospođa Umbrade stigla pobuniti, širom su raskrilili vrata, i unutra je nahrupila bujica

naoružanih ljudi, potekavši oko njezine zapanjene pojave poput plime oko otočića. »Gospođo Umbrade!« uskliknula je Sabriel. »Morala bih smjesta razgovarati s gospođom Greenwood, a i s djevojkama iz viših magijskih razreda. A ostatak djevojaka i osoblja uputite na najviše katove Sjevernog tornja.« Gospođa Umbrade je samo stajala i radila ustima kao zlatna ribica, i tako sve dok se nad nju nije najednom nadvio Horyse i dreknuo: »Pomakni se, ženo!« Još nije pravo ni zatvorio usta, i već je nije bilo. Sabriel se osvrnula da provjeri je li se Suhozlat prihvatio organiziranja seljenja sarkofaga, pa za njom pošla u kuću.

Dvorana je predvorja već bila zakrčena lancem vojnika koji su premještali sanduke iz kamiona u dvorištu, pa ih slagali uz zidove. Sanduci sivomaslinaste boje s oznakama poput ».303 zrno« ili »Granata B2E2« već su stvarali hrpe pod slikama pobjedničkih hokejskih momčadi i kožnatih, zlatotisnih pohvala zbog postignuća i briljantnog znanja. Vojnici su osim toga raskrilili vrata Velike dvorane i već se prihvatali posla, pa zatvarali kapke i pred tako zatvorenim prozorima okomito slagali klupe.

Na drugom je kraju predvorja još bila u pokretu gospođa Umbrade, hitajući prema hrpici očito nervoznog osoblja. Iza njih, zagledan s glavnog stubišta, stajao je zbijeni red starijih učenica. A iza njih, još više na stubištu, i već skoro na izmaku oka, stajalo je nekoliko čopora mlađih učenica, petašica i šestašica. Sabriel nije sumnjala da iza njih uza zidove hodnika stoji ostatak škole, i da svi željno čekaju da čuju zbog čega sva ta strka.

Baš u trenutku kad je gospođa Umbrade stigla do svog osoblja, najednom su se pogasila sva svjetla. Na trenutak je zavladala potpuna, zgranuta tišina, a onda se buka podvostručila. Djevojke su vrištale, vojnici vikali, čuli su se udarci i praskovi dok su se ljudi sudarali sa stvarima i međusobno.

Sabriel je ostala na svome mjestu pa izmađijala listinske znakove za svjetlo. Pojavili su se bez pol muke, pa joj potekli niz prste poput hladne vode iz tuša. Ostavila ih je da na trenutak tako vise, a onda ih bacila put stropa, te kapljice svjetla što su izrasle do veličine tanjura i na čitavu dvoranu bacile ustrajno žuto svjetlo. Još je netko bacao slično svjetlo, odozgo i kraj gospođe Umbrade, i Sabriel je u tome prepoznala prste magistrix Greenwood. Shvaćanje ju je toga natjeralo da se nasmiješi, da samo malo zadigne jedan kraj usana. Znala je da su se svjetla pogasila zato što je Kerrigor prošao preko trafostanice, a ta je bila na pola puta između škole i sela.

Baš kao što se moglo i očekivati, gospođa Umbrade nije svojim profesorima rekla ništa korisno – samo nešto o neuljudnosti i nekakvom generalu. Sabriel je iza visokog no pognutog lika više nastavnice prirodopisa ugledala magistrix, pa joj je mahnula. »I nikad se u životu nisam toliko zgranula kao kad sam vidjela jednu našu...« izrekla je gospođa Umbrade, i u tom joj je trenutku Sabriel prišla pa joj na šiju spustila znakove šutnje i nepomičnosti. »Oprostite što upadam«, rekla je Sabriel stojeći kraj privremeno sleđene ravnateljice. »Ali je nastupilo krizno stanje. Kao što i sami vidite, školu je privremeno preuzela vojska. Ja pomažem njezinu zapovjedniku, pukovniku Horyseu. A sad, neka sve djevojke iz dva viša magijska razreda dođu u Veliku dvoranu – s vama, magistrix Greenwood, ako izvolite. Svi ostali – učenice, nastavno osoblje, vrtlari, svi, svi – moraju otići na gornje katove Sjevernoga tornja i zabarikadirati se. I ostati tako sve do sutra u zoru.«

»Zašto?« upitala je gospođa Pearch, profesorica matematika. »Zbog čega sve ovo?« »Došlo je nešto iz Staroga Kraljevstva«, odgovorila je Sabriel kratko, i vidjela kako se svima mijenja izraz lica. »Uskoro će nas napasti Mrtvi.« »Znači li to da će učenicama zaprijetiti opasnost?« oglasila se profesorica Greenwood, probivši se između dvije ustrašene profesorice engleskog. Pogledala je Sabriel u oči s izrazom prepoznavanja, pa dodala: »Abhorsen.« »Zaprijetit će svima«, odgovorila joj je Sabriel mraznim glasom. »Ali ako ne dobijem pomoć od listinske magije što je nalazim ovdje, onda nećemo imati ni šanse...« »No dobro«, odgovorila je gospođa Greenwood s nešto odlučnosti u glasu. »Onda bolje da se organiziramo. Idemo po Sulyin i Ellimere. Mislim da među starijim učenicama imamo samo dva listinska maga – no oni bi mogli organizirati ostale. Gospođo Pearch, biste li vi preuzeli... ovaj... evakuaciju u Sjeverni toranj, s obzirom da će gospođa Umbrade, kako mi se čini, ostati... ovaj... utonula u misli. Gospođo Swann, vi skupite kuhara i pomoćnice – a ponesite i vode, hrane i svijeće.

Gospodine Arkler, ako biste bili ljubazni otići po mačeve iz gimnastičke dvorane...« Videći da je sve pod kontrolom, Sabriel je uzdahnula pa hitro izišla van mimo vojnika koji su u hodniku slagali uljanice u niz. Unatoč njima, vani je još ipak bilo svjetlije, jer je nebo bilo preplavljeno crvenom i narančastom bojom posljednjih sunčevih zraka tog dana.

Suhozlat i Sabriel su uz pomoć vojnika spustili sarkofag i uvezali ga konopima. Sad kao da je zasjao vlastitim unutrašnjim ružnim svjetlom, a po površini su mu zaplivali žmirkavi slobodnomagijski znakovi nalik na prljavu pjenu ili zgrušanu krv. Osim vojnika koji su potezali konopce, nitko mu nije ni prišao. Vojnici su bili posvuda, pa s kolutova razmatali bodljikavu žicu, punili vreće zemljom s cvjetnih lijeha, pripremali streljačke postave na katu, povezivali svijetleće rakete s poteznim upaljačima, koje su se palile kad bi se za nisko položenu žicu zakačila noga. Ali u svom je tom metežu ipak ostao jedan prazan krug – krug oko blistavog Rogirova lijesa.

Sabriel je krenula prema Suhozlatu. U nogama je osjećala nevoljkost, a tijelo joj se bunilo na pomisao da bi se mogla još imalo približiti krvavoj luminiscenciji sarkofaga. Činilo se da sad zrači još jače valove mučnine, sad kad je sunce bilo već skoro pobjeglo. U sumraku se doimao još većim, još jačim, njegova je magija bila još snažnija i malignija. »Ho-ruk!« dreknuo je Suhozlat, vukući konop zajedno s vojnicima. »Ho-ruk!« Sarkofag je polako kliznuo preko popločanog poda, pa krenuo prema ulaznim stubama, gdje su drugi vojnici već žurno zabijali čavle u drvenu rampu postavljenu preko njih.

Sabriel je taj dio posla odlučila prepustiti Suhozlatu, pa krenula malo niz prilaznu cestu, sve do mjesta s kojeg su se vidjela željezna vrtna vrata. Tu je zastala i zagledala se, a ruke su joj nervozno prešlo preko drški zvonaca. Bilo ih je ukupno šest – no vjerojatno nijedno ne bi djelovalo protiv strašne Kerrigorove moći. A bio je tu i jedan još nepoznat joj mač, tako čudan na dodir, unatoč tomu što ga je skovao Zidotvorac.

Zidotvorac. To ju je podsjetilo na Moggeta. Tko zna što je on zapravo bio, ta čudna kombinacija prgavog suputnika raznih Abhorsena i plamenog slobodnomagijskog konstrukta koji se zarekao da će ih sve pobiti. Ali njega više nije, pomeo ga je turobni zov Astaraelov...

Otišla sam odavde ne znajući skoro ništa o Starom Kraljevstvu, a vratila sam se ne znajući o njemu skoro ništa više, pomislila je Sabriel. Ja sam najveća neznalica među Abhorsenima u

posljednjih nekoliko stotina godina, a možda sam od svih njih i stavljena na najveću kušnju...

U razmišljanju ju je prekinula zveka pucnjeva, iza čega je uslijedio pisak rakete što se u luku digla u nebo, pružajući žuti trag prema cesti. Uslijedili su novi pucnji. Hitro ispaljen plotun – i najednom tišina. Raketa se nadula u bijeli padobran i nastavila blistati polako se spuštajući. U njezinom oštrom, magnezijskom bljesku, Sabriel je opazila kako se cestom valja magla, gusta i vlažna, protegnuta unedogled u tamu.

GLAVA DVADESET I OSMA

P

risilila se da krene korakom prema glavnim vratima, a ne da zavrišti i udari u trk. Bila je na pogledu mnogih vojnika – sad su stavljali fenjere u nizove koji su se zrakasto širili od stuba, a nekoliko je vojnika držalo smotak bodljikave žice, spremno da je izbaci. Kad je kraj njih prošla, zabrinuto su je pogledali.

Sarkofag je baš kliznuo s rampe u hodnik prema kojemu je išla. Sabriel se lako mogla provući kraj njega, ali je ipak radije ostala vani i zagledala se u daljinu. Trenutak je kasnije shvatila da kraj nje stoji Horyse. Lice mu je bilo napol osvijetljeno fenjerima, a napol u sjeni. »Magla... magla je već skoro na vrtnim vratima«, izgovorila je dovoljno brzo da oda svoj nemir. »Znam«, odgovorio je Horyse nepomućenim glasom. »To je pucala straža. Šest vojnika i desetnik.« Sabriel je kimnula glavom. Osjetila je njihovu smrt, osjetila je kao lagane udarce u trbuh. Već se bila potrudila očvrsnuti, tako da to prestane opažati, da voljno zatupi živce. Noćas će još biti mnogo umiranja.

Najednom je osjetila nešto što nije bila smrt, nego nešto već mrtvo. Uspravila se kao metla i uskliknula: »Pukovniče! Sad se sunce stvarno spustilo – i nešto dolazi, dolazi ispred magle!« Usred rečenice je potegla mač, a sekundu je kasnije zablistalo i pukovnikovo sječivo.

Odjeljenje koje je postavljalo žicu najednom se osvrnulo, pa se prepalo i poletjelo prema stubama i hodniku. S obje su strane vrata dvočlane ekipe potezale zatvarače na teškim, na tronožac postavljenim strojnicama, i stavljali mačeve na netom podignute zidove od vreća. »Prvi kat, budite spremni!« dreknuo je Horyse, i Sabriel je čula kako se iznad nje povlače zatvarači pedeset pušaka. Kutom je oka vidjela dvojicu izviđača kako izlaze iz zgrade i zauzimaju položaj iza nje, uglavljuju strelicu na tetivu, spremni s lukovima. Znala je da su je spremni, ako do toga dođe, brzo otpremiti unutra...

U tišini punoj iščekivanja čuli su se samo uobičajeni noćni zvuci. Vjetar u velikim krošnjama s druge strane školskog zida sad se, s mračenjem neba, počeo dizati. Utihnuli su i cvrčci. A onda je Sabriel začula – začula masovnu škripu mrtvih zglobova između kojih više nije bilo hrskavice; tapkanje mrtvih nogu i tuckanje kostiju što su poput čavala na okovanim cipelama probijale kroz mrtvu put. »Ruke«, rekla je nervozno. »Stotine ruku.« Nije to još pravo ni izgovorila, a kruti je zid mrtve puti udario u željezna vrata, pa ih izvalio i izbacio u prasku koji je potrajao djelić sekunde. A onda su već posvuda bili magloviti ljudski likovi što su srljali prema njima. Mrtva su usta mljackala i psikala u jezivoj parodiji bojnoga krika. »Pali!«

U onom trenutku što je uslijedio iza naredbe, Sabriel je osjetila jeziv strah da će oružje zatajiti.

A onda su zapraštale puške, a strojnice zabubnjale užasnu kriku i lavež. Posvuda su zafrcali svijetleći metci, rikošetirajući od ploča u suludom vezu užasnog nasilja. Zrna su razdirala mrtvu put, cijepala kosti, rušila i svaljivala Ruke – no one su i dalje dolazile, sve dok ih metci ne bi doslovce razderali, iskidali na komade koji bi ostali visjeti na žici.

Paljba se usporila, ali prije nego što je sasvim utihnula, doteturao je drugi val Ruku, pa što zapuzao kroz vrata, što protrčao, spotičući se i svaljujući preko zida. Bilo ih je na stotine, a bile su tako zbijene da su zgazile žicu i nastavile nadirati, dok ih na samom dnu ulaznih stuba nisu pokosile strojnice. Neke su se od njih, u kojima je još preostao slabašni tračak ljudske inteligencije, povukle, no samo da bi ih zahvatili veliki oblaci plamena što su ih stvarale granate od bijelog fosfora bačene s kata. »Sabriel – unutra!« zapovjedio je Horyse dok su se zadnje Ruke praćakale i puzale u ludim krugovima, sve dok se u njih nisu muklo zabili novi metci i umirili ih. »Idem«, odgovorila je Sabriel pa bacila pogled na taj sag od tjelesa, i na treperavi plamen fenjera i grumenčića fosfora što su gorjeli nalik na svijeće u stravičnoj kosturnici. U nosu joj je bio smrad bezdimnog baruta; on joj se upio u kosu, u odjeću, a s obje su joj se strane opakim crvenilom žarile cijevi strojnica. Ruke su već otprije bile mrtve, pa ipak joj je od tog masovnog uništavanja bilo mučnije nego od sve slobodne magije...

Ušla je u zgradu i vratila mač u korice. I tek se tada sjetila zvonaca. Možda je mogla svu tu silnu rulju Ruku mirno vratiti u Smrt, smiriti je bez sveg tog... ali je sad za to već bilo prekasno. A i što da su je nadvladali?

Znala je da poslije njih dolaze Sjenovite ruke, a da njih neće moći zaustaviti ni fizička sila ni njezina zvonca, ukoliko baš ne dođu u sasvim malom broju... a to je bilo vjerojatno kao i prijevremena zora...

U hodniku je bilo još vojnika, no ovi su bili u žicanim košuljama i pod kacigama, s velikim štitovima i kopljima širokih vršaka išaranim srebrom i najjednostavnijim listinskim znakovima ispisanim kredom i pljuvačkom. Vojnici su pušili i pili čaj iz skoro najboljeg porculanskog suda što ga je škola imala. Sabriel je shvatila da oni stupaju u borbu kad zakaže vatreno oružje. Oko njih se širilo ozračje suspregnute nervoze – ne baš junačenja – nego naprosto čudna smjesa znanja i cinizma.

No bilo to što mu drago, to nešto ju je natjeralo da između njih krene ležernim korakom, kao da joj se nimalo ne žuri. »‘Bro veče, gospođice.« »Lijepo je čuti puške i strojnice, ha? Na sjeveru skoro nikad ne rade!« »Ako tako nastave, neće nas ni trebati.« »Nije baš kao na Périmétru, zar ne, gospođice?« »Sretno vam bilo s onim tipom u brončanoj tabakijeri, gospođice.« »Sretno i vama, svima vama«, odgovorila je Sabriel pa se, u odgovor na njihovo cerenje, pokušala nasmiješiti. A onda je ponovno zapraštalo, pa se prenula i izgubila smiješak – ali je njihovo zanimanje već skrenulo s nje i ponovno se usmjerilo na zbivanja vani. Nisu nimalo ležerni kako se pretvaraju, pomislila je Sabriel dok se polako provlačila kroz dvostruka prostrana vrata što su iz hodnika vodila u Veliku dvoranu.

Tu je rasploženje bilo već mnogo ustrašenije. Sarkofag je bio podignut na drugom kraju dvorane, postavljen na govornički podij. Svi su se od njega odmaknuli koliko su više mogli, zgurani na drugom kraju. S jedne su strane bili i izviđači; i oni su pili čaj. Magistrix Greenwood je u sredini govorila sa Suhozlatom, a tridesetak djevojčica – zapravo već odraslih djevojaka – bilo se poredalo uza zid nasuprot vojnicima. Sve je zaista nalikovalo nekakvoj bizarnoj parodiji školskog plesa.

Iza debelih kamenih zidova i kapaka zatvorenih prozora Velike dvorane, pucnjava se skoro mogla pobrkati s teškom tučom, a praskovi granata s udarcima groma, ali samo ako ne bismo znali što je to zapravo. Sabriel je stupila u središte dvorane i dreknula: »Listinski magovi! Molim vas, dođite.« I magovi su i došli, i to djevojke brže od vojnika, na kojima se vidio umor zbog čitavog dana napornoga posla i blizine sarkofaga. Sabriel je pogledala učenice. Lica su im bila ozarena i otvorena, s tankim slojem straha nanesenim na ushit zbog začina što ga je u njihov život unijelo to nepoznato.

Među njima su se našle i njezine dvije najbolje školske prijateljice, Sulyn i Ellimere, ali se sada od njih osjećala tako dalekom. Vjerojatno se to na meni i vidi, pomislila je, jer im je u očima vidjela uvažavanje i nešto nalik na divljenje. Čak su im i listinski znakovi na čelu izgledali kao lomne kozmetičke replike, iako je znala da su pravi. Bilo je zapravo tako nepravedno što su morale upasti u tu...

Sabriel je otvorila usta da progovori, no u tom je trenutku pucnjava najednom utihnula, skoro kao na dani znak. U nastaloj je tišini jedna djevojka zahihotala. Sabriel je, međutim, najednom osjetila kako su iznenada hrupila mnoga umiranja, pa joj je već poznata strava hladnim prstima dotaknula kralježnicu. Kerrigor je sve bliži. Jer oružje je utihnulo zbog njegove moći, a ne zbog jenjavanja napada. Uspjela je razabrati slabašne povike pa čak i... krikove... što su dolazili izvana.

Vjerojatno su se sad već borili starijim oružjem. »Brže«, rekla je i krenula prema sarkofagu. »Moramo oko sarkofaga napraviti prsten i uhvatiti se za ruke. Magistrix, ako biste doveli sve... Poručnice, molim vas, stavite svoje ljude među djevojke.« Bilo gdje drugdje, u bilo kojem drugom trenutku, na ovo bi uslijedile pustopašne dosjetke i hihot. Ovdje pak, u zgradi okruženoj Mrtvima, i sa sarkofagom poleglim usred svih njih, to je bila naprosto naredba. Muškarci su brzo zauzeli svoja mjesta, a djevojke su ih odrješito uhvatile za ruke.

Već se za nekoliko trenutaka sarkofag našao okružen listinskim magima.

Sad kad se sa svima povezala dodirom, Sabriel nije morala više ništa govoriti. Jasno je osjećala svakog u prstenu. Suhozlata zdesna, kao izvor poznate joj i jake topline. Gospođu Greenwood slijeva, kao manje snažnu, ali ne i bez vještine – i tako redom, kroz čitav prsten.

Sabriel je sad listinske znakove za otvaranje polako dovela u prednji dio svijesti. Znakovi su počeli rasti, moć je potekla ukrug prstena, sve više rastući dok se nije počela projicirati prema unutra, nalik sve užem vrtlogu vira. Oko sarkofaga je poteklo zlatno svjetlo, i vidljivi su se pramenovi zavrtjeli oko njega, u smjeru kazaljke na satu, gibajući se sve većom i većom brzinom.

Sabriel je i dalje puštala da moć listinske magije teče prema središtu, crpeći iz svega što listinski magovi mogu proizvesti. Vojnici i školarke su se kolebali, neki su čak i pali na koljena, ali su ruke ostale povezane, krug neprekinut.

A onda se polako, uz jezivu škripu, nalik na struganje pregolemih nepodmazanih šarki, na podiju počeo okretati i sam sarkofag. Ispod poklopca je briznula para, ali ju je zlatno svjetlo pomelo. I dalje

škripeći, sarkofag se počeo okretati sve brže i brže, sve dok se nije pretvorio u sumaglicu bronce, bijele pare i svjetla žutog kao žumanjak. A onda, uz krik prodorniji i od jednog ranije, sarkofag se najednom zaustavio, i poklopac je odletio, otfrknuo listinskim magovima iznad glave, i prasnuo o pod dobranih tridesetak koraka dalje.

S njim je odletjela i listinska magija, kao da ju je prizemljio vlastiti uspjeh, i prsten se srušio, jer je na nogama ostala jedvice polovica njegovih članova.

Teturajući, dok su je Suhozlat i magistrix i dalje čvrsto držali za ruke, Sabriel je zaglavinjala do sarkofaga i pogledala u nj. »Kako«, izgovorila je gospođa Greenwood, pa zapanjenim očima pogledala Suhozlata. »Pa on je isti kao vi!« Prije nego što joj je Suhozlat mogao odgovoriti, vani u hodniku zveknuo je čelik o čelik, i vika se pojačala. Oni izviđači koji su još bili na nogama potegli su mačeve i jurnuli prema vratima – no prije no što su do njih stigli, već su se u dvoranu izlili drugi vojnici. Bili su krvavi i užasnuti; pojurili su u kut ili se bacili na zemlju, gdje bi zajecali, ili prasnuli u smijeh, ili se samo nijemo tresli.

Iza te provale, u dvoranu su ušli neki od teško naoružanih vojnika iz hodnika. Kod njih se još opažao makar i samo privid vlasti nad sobom. Umjesto da nastave bježati, okrenuli su se i bacili na vrata, pa uglavili prečku na njezino mjesto. »Već je prošao glavna vrata!« doviknuo je jedan od njih Sabriel, a lice mu je bilo blijedo od strave. Nije bilo nikakve dvojbe o tome na koga pritom misli. »Brzo, posljednji obred!« dreknula je Sabriel. Izvukla je ruke iz stiska magistrix Greenwood i Suhozlata, pružila ih iznad trupla, pa u sebi napravila znak za vatru, čišćenje i mir. Nije ga pogledala baš jako pomno, ali je Rogir doista izgledao kao usnuli, bespomoćni Suhozlat.

Bila je umorna, i oko trupla je još postojala slobodnomagijska zaštita, ali je ubrzo u zraku zastao prvi znak. Suhozlat joj je prebacio ruku na rame i u nju ulio svoju moć. Drugi su se iz kruga dovukli i još jednom povezali ruke – i Sabriel je najednom osjetila meškoljenje olakšanja. Ipak će uspjeti – Kerrigorovo će ljudsko tijelo biti uništeno, a s njim i veći dio njegove moći...

A onda je čitav sjeverni zid eksplodirao, opeke su se rušile u kaskadi, nahrupila je vjetrom nošena crvena prašina, nalik na kruti val, rušeći sve pred sobom, zasljepljujući i gušeći.

Sabriel je ležala na podu i kašljala. Ruke su joj se slabašno odgurivale od poda, a koljena su joj strugala po podu dok je pokušavala ustati. U očima su joj bili prašina i šuta, i svi su se fenjeri pogasili. Onako slijepa, počela je pipati oko sebe, ali je osjetila samo još prljeću broncu sarkofaga. »Cijena u krvi mora se platiti«, rekao je pucketavi, neljudski glas. Glas joj je bio poznat, ali to nisu bili jasni, oštri tonovi Kerrigora... nego onoga groznog govora one noći u Svetorupi kad se zapalio kartokrilac.

Ljutito žmirkajući, Sabriel je zapuzala što dalje od tog zvuka i krenula oko sarkofaga. Nije se smjesta ponovno oglasio, ali ga je čula kako joj prilazi, a zrak je pri njegovu prolasku pucketao i zujao. »Moram isporučiti i svoje posljednje breme«, rekla je kreatura. »Tada je pogodba izvršena pa se mogu posvetiti vlastitoj odmazdi.« Sabriel je još jednom zažmirkala očima, a niz lice su joj potekle suze. Polako joj se vratio vid, slika ispletena od suza i prvih zraka mjesečine što su se ulijevale kroz smrskani zid, slika zamagljena

crvenom prašinom pulverizirane opeke.

U njoj su vrištala sva osjetila. Slobodna magija, Mrtvi, opasnost sa svih strana...

Kreatura koja je nekoć bila Mogget sad je plamtjela pet metara od nje. Bila je zdepastija nego prije, ali podjednako izobličena, kvrgavo tijelo što je polako plutalo prema njoj na stupu usukane, uzvitlane energije.

Najednom mu je za leđa skočio vojnik i duboko u nj zario mač. On je to jedva i opazio, ali je zato čovjek kriknuo i planuo bijelim plamenom. Izgorio je za manje od sekunde, a mač mu se pretvorio u gvalju metala što je prljila debele hrastove daske na podu. »Donosim ti Abhorsenov mač«, rekla je kreatura pa sa strane bacila dug i u mraku jedva nazrijeti predmet. »A i zvonce zvano Astarael.« Pažljivo ga je položio na pod, i njegovo je srebro, prije nego što je uronilo u more prašine, na trenutak zasvjetlucalo. »Dođi, dođi, Abhorsene. Prošlo je već dugo vremena otkako smo počeli.«

Stvorenje se tada nasmijalo smijehom nalik na kresanje šibice, pa krenulo oko sarkofaga. Sabriel je olabavila prsten i počela polako uzmicati, pazeći da između nje i njega stalno bude sarkofag, dok su joj misli letjele. Kerrigor je već jako blizu, ali možda još bude vremena da to stvorenje ponovno pretvori u Moggeta i dovrši posljednji obred... »Stoj!« Ta je riječ bila nalik gnusnom lizu reptilskoga jezika preko lica, ali se iza nje osjećala moć.

Sabriel je zastala na mjestu, protiv vlastite želje, a to je učinio i taj usijani stvor. Sabriel je pokušala prodrijeti pogledom mimo njega, zaklanjajući oči vjeđama od svjetla, pokušavajući se dovinuti što se to zbiva na drugom kraju dvorane. Iako se u to zapravo i nije trebala uvjeriti očima.

Bio je to Kerrigor. Vojnici koji su bili zapriječili vrata sad su ležali mrtvi oko njega, kao blijedi otoci puti u moru mraka. On više nije imao oblika, ali su se u toj velikoj mrlji od tinte koja je označavala njegovu prisutnost nazirale poluljudske crte. Bile su to oči od bijelog plamena i razjapljena usta ocrtana pucketavim ugljevljem crvenim kao sasušena krv. »Abhorsen je moja«, zakriještao je Kerrigor. Glas mu je bio dubok i nekako uzvitlan, kao da riječi pjenušavo dopiru iz dubina poput lave pomiješane s pljuvačkom. »Nju ćeš prepustiti meni.« Bivši Mogget je zapucketao i opet se pokrenuo, a za njim su poput sićušnih zvijezdica popadale bijele iskre. »Predugo sam čekao a da bih dopustio da mi netko preotme osvetu!« zapsikao je, pa sve završio visokim tuljenjem u kome je još bilo nešto mačje. A onda se bacio na Kerrigora, kao blistav električni komet što se hita u mrak njegova tijela, da bi prasnuo o sjenovitu tvar nalik batu za omekšavanje mesa.

Na trenutak se nitko nije ni pomaknuo, jer su svi ostali šokirani nenadanošću napada. A onda se Kerrigorov mračni lik ponovno želirao, a oko njegova su se blistavog napadača ovile duge vitice ljute noći, pa ga ugušile i upile neumoljivom proždrljivošću hobotnice kad davi kornjaču svijetlog oklopa.

Sabriel je u očaju potražila Suhozlata i magistrix Greenwood. Kroz zrak obasjan mjesečinom

još je padala prašina od opeke, nalik na nekakav smrtonosni plin u boji hrđe, a tijela što su ležala okolo kao da su bila žrtve tog zagušljivog otrova. Sve su njih, međutim, pokosile opeke i drveno triješće stvoreno cijepanjem klupa.

Najprije je ugledala magistrix. Ležala je malo podalje, sklupčana na boku. Svatko bi drugi mogao pomisliti da je možda samo izgubila svijest, ali je Sabriel znala da je žena mrtva. Pogođena dugom trijeskom, nalik na rapir, odcijepljenom od raskoljene klupe. To drvo, tvrdo kao željezo, prošlo joj je kroz tijelo.

Znala je i da je Suhozlat živ – što je doista i bio, naslonjen na hrpu razbijene građe. U očima mu se zrcalila mjesečina.

Sabriel mu je prišla, gazeći između trupala i krša, između krpica netom prolivene krvi i nijemih, beznadnih ranjenika. »Slomio sam nogu«, rekao je Suhozlat, a na ustima mu se vidjelo koliko trpi. Nakrivio je glavu prema zjapećoj rupi u zidu. »Bježi, Sabriel. Dok je zauzet drugim poslom. Bježi na jug. I živi normalnim životom...« »Ne mogu«, odgovorila je Sabriel tiho. »Ja sam Abhorsen. Osim toga, kako bi ti, s tom slomljenom nogom, mogao pobjeći sa mnom?« »Sabriel...« Ali Sabriel se već bila okrenula. Dohvatila je Astarael, i uvježbanom ga rukom umirila. Za to, međutim, nije bilo potrebe, jer je zvono zagušila prašina od opeke, i glas mu je zanijemio. I ne bi valjano zazvonilo sve dok ga ne bi očistila sa strpljenjem, magijom i mirnim živcima. Sabriel se u nj na trenutak zapiljila, a onda ga nježno vratila na pod.

Očev je mač bio tek nekoliko koraka dalje. Podigla ga je i zagledala se u listinske znakove što su mu tekli sječivom. Ovaj put nisu ispisivali normalni natpis, nego su govorili: »Clayr me vidje, Zidotvorac me sakova, Kralj me zakali, Abhorsen me vitla da nitko Mrtav ne hoda kroz Život. Jer to nije njihov put.« »To nije njihov put«, prošaptala je Sabriel. Zauzela je gard i zagledala se niz dvoranu u masu tame što se izvijala i koprcala, masu tame koja je bila Kerrigor.

GLAVA DVADESET I DEVETA

K

errigor je očito završio s tim slobodnomagijskim stvorenjem koje se nekoć zvalo Mogget.

Njegov je veliki oblak tame opet bio potpun, i nigdje nije bilo ni traga od bijele vatre, niti zasljepljujućeg sjaja što se pokušava probiti iz njega.

Bio je neobično miran, i Sabriel je na trenutak obuzela kratka nada da ga je Mogget uspio nekako raniti. A onda je došla strašna spoznaja. Kerrigor je probavljao. Poput proždrljivca poslije odveć ambicioznog obroka.

Sabriel se od te misli stresla, i usta joj je zagadila žuč. Ni njezin kraj neće biti ništa bolji. I nju će i Suhozlata zarobiti žive, pa ih u tom stanju i zadržati, sve dok im ne isišu krv života, razjapljenih grla, dolje u mraku vodospremnika...

Zatresla je glavom pa otjera tu sliku. Mora postojati nešto... Kerrigor bi morao biti oslabljen, sad kad je tako daleko od Staroga Kraljevstva.... možda oslabljen i više od njezine listinske magije.

Sumnjala je da bi ga jedno zvono moglo pokolebati, ali dva u suglasju?

U dvorani je bilo mračno, jedino je svjetlo bila mjesečina što je padala kroz razbijeni zid iza nje. I tiho. Čak su i ranjenici klizili u smrt nijemo, prigušenog krika, šaptom izgovarajući posljednje želje. Svoju su agoniju zadržavali za sebe, kao da bi krik mogao privući pozornost nekog krivog. Jer su u dvorani bila stvorenja gora od smrti...

No čak i u tami, Kerrigorovo je obličje bilo još mračnije. Sabriel ga je pažljivo promatrala, sve lijevom rukom razvezujući remenčiće koji su držali Saraneth i Kibeth. Posvuda je okolo osjećala i druge Mrtve, ali nijedan nije ušao u dvoranu. Još je bilo ljudi s kojima se valjalo pobiti ili se njima pogostiti. A to što se zbivalo u dvorani, to su bila gospodarova posla.

Remenčići su se razvezali. Kerrigor se nije ni pomaknuo. Zapaljene su mu oči bile sklopljene, a ognjevita usta zatvorena.

Jednim je hitrim pokretom Sabriel vratila mač u korice pa izvila zvona.

I tada se Kerrigor pokrenuo. Mračna je masa hitro poskočila prema njoj i prepolovila međusobnu udaljenost. A osim toga se i naglo povisio, protegao u visinu sve dok nije skoro dosegao zasvođeni strop. Oči su mu se otvorile i pokazale punu, razgnjevljenu, usplamtjelu bjesomučnost, i tad je i progovorio. »Igračke, Abhorsene. I prekasno. Debelo prekasno.« Ali joj živce nisu sledile, niti joj oduzele mišiće, riječi nego moć, moć slobodne magije.

Očajnički je pokušala zazvoniti zvoncima, ali su joj se zapešća ukočila i ostala na mjestu...

Mučno polako, Kerrigor je kliznuo prema njoj, sve dok mu se nije našla nadohvat ruke. Sad se uzdizao nad njom poput kakvog kolosalnog kipa od grubo isklesane noći, a prema njoj se valjao njegov dah nalik na smrad tisuće klaonica.

Uto joj je netko – djevojka koja je na podu tiho iskašljavala svoj posljednji dah – dotaknuo

gležanj, lagano ga pomilovao. Od tog se samrtničkog dodira stvorila sitna iskrica zlatne listinske magije, pa polako počela bubriti u Sabrielinim žilama. Putovala je uvis, pa joj zagrijavala zglobove, oslobađala mišiće. Tako je napokon stigla i do zapešća i šaka – i zvona su zazvonila.

Nije to bio onaj čisti, pravi zvuk kakav je trebao biti, jer ga je Kerrigor uzeo i smotao – ali ipak nije ostao bez posljedica. Kerrigor je kliznuo od nje i smanjio se, dok napokon nije postao tek nešto malo više no dvaput viši od nje.

Ali nije postao podložan njezinoj volji. Saraneth ga nije sputao, a Kibeth ga je samo prisilio da malo uzmakne.

Sabriel je ponovno zazvonila, sabrana na onaj teški kontrapunkt među njima, ucjepljujući u njihovu magiju svu snagu svoje volje. Kerrigor će potpasti pod njezinu vlast, i ići će kamo ona poželi. Što je na trenutak i učinio. Ali se nije vratio u Smrt, jer za to nije imala dovoljno snage, nego u svoje izvorno tijelo, ono u razbijenom sarkofagu. Još dok je zamirao zvon zvonaca, Kerrigor se promijenio. Plamene oči i usta utekli su jedno u drugo poput rastaljenog voska, a njegova se sjenovita materija uvila u uski stup dima, pa zagrmila put stropa. Na trenutak je ostala lebdjeti među gredama, a onda se spustila uz jezovit vrisak, ravno u otvorena usta Rogirova tijela.

Kad se začuo taj krik, Saranath i Kibeth su ispucala, srebrne su krhotine pale poput slomljenih zvijezda i tresnule o zemlju. Mahagonijske su se drške pretvorile u prašinu i poput dima zaplutale Sabriel kroz prste.

Sabriel se na trenutak zapiljila u prazne ruke, još uvijek na njima osjećajući tvrd otisak drški zvona... a onda se, bez ijedne svjesne misli, u njezinoj ruci već našao balčak, i već je koračala prema sarkofagu. Ali prije nego što je uspjela u nj zaviriti, Rogir se uspravio i pogledao je – pogledao plamtećim očima nalik na kratere aktivnog vulkana, očima Kerrigora. »Mala nezgoda«, rekao je, a glas mu je bio tek za dlaku ljudskiji. »Nisam smio zaboraviti da si nezgodno derle.« Sabriel se bacila na nj, i mač joj je pri udarcu izbacio bijele iskre, pa mu probio prsa i izletio s druge strane. Kerrigor se, međutim, na to samo nasmijao pa objema rukama dohvatio sječivo, blijedim zglavcima na pozadini čelika koji se srebrno presijavao. Sabriel je potegnula mač, ali ga nije oslobodila. »Nijedan mi mač ne može nauditi«, rekao je Kerrigor, uz hihot nalik na samrtnički kašalj. »Pa čak ni onaj što ga skovaše Zidotvorci. A napose ne sada, kad sam napokon stekao i posljednju njihovu moć. Moć koja je vladala prije listina, moć koja je sazdala Zid. A sad je imam. I imam tu slomljenu lutku, svog polubrata – a imam i tebe, mog Abhorsena. Moć i krv – krv za razbijanje!« Pružio je ruku pa povukao mač, zario ga još dublje u prsa, sve dok mu balčak nije došao do kože. Sabriel ga je htjela ispustili, ali je on bio i prebrz, i jedna ju je ledena ruka uhvatila za podlakticu. Kerrigor ju je neodoljivo povukao prema sebi. »Bi li sad zaspala, ništa ne znajući sve dok Veliko kamenje ne bude spremno za tvoju krv?« prošaptao je Kerrigor, a dah mu je još bazdio na kadavere. »Ili ćeš poći budna, i budna proći svaki korak puta?« Sabriel mu je uzvratila pogled, i prvi se put susrela s njegovim očima. Dakako, u tom paklenom ognju njegovih očiju, nije li uspjela nazrijeti slabašnu iskru ognjene bjeline? Opustila je lijevu šaku i

osjetila kako joj srebrni prsten klizi niz prst. Zar se širi? »Što ti je draže, Abhorsene?« nastavio je Kerrigor, a usne su mu se povukle natrag, na uglovima im je već pucala koža, jer je duh koji je bio u njemu korodirao čak i tu magijom konzerviranu put. »Tvoj ljubljeni puže prema nama – tužnog li prizora – no sljedeći je poljubac moj...« Prstenje visio u njezinoj ruci, skriven iza leđa. Bio je narastao – ali je i dalje osjećala kako se kovina širi...

Kerrigorove su plikovima pokrivene usne krenule prema njezinima, a prsten joj se i dalje micao u ruci. Njegov je dah bio ošamućujući, zaudarao je na krv, ali ona je već odavno nadišla želju za povraćanjem. U posljednji je trenutak okrenula glavu, pa osjetila kako joj ta suha, kadaverična put klizi po obrazu. »Očinski poljubac«, zasmijuljio se Kerrigor. »Poljubac od strica koji te zna otkako si se rodila – i možda još i malo prije – ali to nije dovoljno...« Njegove riječi i opet nisu bile samo riječi. Sabriel je osjetila kako je nekakva sila hvata za glavu i okreće je prema njemu, te da joj lagano razmiče usne, kao u strasnom očekivanju.

Ali joj je lijeva ruka bila slobodna.

Kerrigorova se glava nagnula prema njoj, lice je nad njom postajalo sve veće i veće – a onda je između njih bljesnulo srebro i na vratu mu se našao prsten.

Sabriel je osjetila kako se kompulzija prebila pa se povila unutrag u pokušaju da se odbaci od njega. Ali joj Kerrigor nije ispustio ruku. To kao da ga je iznenadilo, ali ne i zabrinulo. Desnica mu je pošla uvis i dotakla ogrlicu, i pritom su mu počeli otpadati nokti, a kroz vrške prstiju već su mu probijale kosti. »Što je sad to? Nekakav relikt...« Prsten se stegnuo, pa prosjekao kroz kašastu put njegova vrata, otkrivajući u njemu krutu tamu. I ona je bila zbijena, silom zatjerana prema unutra, i sad je pulsirala u pokušaju da pobjegne. Dva su je plamena oka pogledala odozgo u potpunoj nevjerici. »Nemoguće!« zakriještao je Kerrigor. Zarežao je i odgurnuo Sabriel od sebe, bacio je na pod.

Istim je pokretom izvukao mač iz prsa, i njegovo se sječivo polako oslobodilo uz zvuk sličan struganju rašpe po hrastovim. r..

Hitro poput zmije, pružili su se i ruka i mač, pa prosjekli kroz Sabriel, kroz oklop i meso i zabili se duboko u drveni pod iza nje. Eksplodirao je bol i Sabriel je kriknula, dok joj se tijelo grčilo oko sječiva u jednoj strašnoj refleksnoj krivulji.

Kerrigor ju je tako i ostavio, nabijenu poput kukca u zbirci, pa krenuo prema Suhozlatu. Iako su joj oči bile zamagljene bolom, Sabriel je vidjela kako Kerrigor spušta pogled pa s klupe otcjepljuje dugu, nazubljenu trijesku. »Rogir«, rekao je Suhozlat. »Rogir...« Trijeska se spustila s pridavljenim krikom bijesa. Sabriel je zatvorila oči i okrenula glavu, otklizila u vlastiti svijet, u svijet bola. Znala je da bi morala nešto poduzeti, jer joj je iz trbuha šikljala krv, ali sada – sada kad je Suhozlat mrtav – ostala je samo ležati tu gdje jest, puštajući krv da otječe.

A onda je shvatila da nije osjetila kako Suhozlat umire.

Pogledala je još jednom. Trijeska se slomila na njegovom oklopnom kaputu. Kerrigor je već pružao ruku da dohvati drugu trijesku – ali mu je srebrni prsten kliznuo na ramena, cijepajući u padu meso na rezance, poput sprave za vađenje srčika jabukama koja vadi mrtvi duh iz natrulog kadavera.

Kerrigor se otimao i vrištao, ali mu je prsten sputao ruke. Suludo je poskakivao i bacao se sad na jednu, sad na drugu stranu, u želji da sa sebe zbaci srebrni obruč koji ga je držao – no time je samo izazivao još jače otpadanje mesa, dok ga na koncu nije ostalo baš nimalo, tako da je na kraju pred njom bio još samo pobješnjeli stup tame, sputan srebrnim prstenom.

A onda se stup urušio sam u sebe poput demolirane zgrade, da bi se pretvorio u humak namreškane sjene, na kojoj je srebrni prsten blistao poput vrpce. U tom je srebru zasjalo crveno oko – no bio je to samo rubin, koji je izrastao koliko i metal.

Sad su se na prstenu ponovno pojavili listinski znakovi, ali ih Sabriel nije uspijevala pročitati.

Pogled joj se nije uspijevao izoštriti, a i bilo je premračno. Mjesečine je nestalo. Pa ipak je znala što treba učiniti. Saraneth – ruka joj je zapuzala prema remenu, ali šestoga zvona nije bilo – kao ni sedmog, kao ni trećeg. Bila sam nemarna, pomislila je Sabriel, nemarna – ali moram dovršiti vezivanje. Ruka joj je na trenutak pala na Belgaer i umalo ga izvukla – ali ne, to bi bilo oslobađanje... Napokon je izvukla Rannu, sve cvileći od bola čak i zbog tog sitnog pokreta.

Ranna je bila neobično teška za tako malešno zvono. Sabriel ga je na trenutak oslonila na prsa i skupila snagu. A onda je, ležeći tako na leđima, probodena vlastitim mačem, zazvonila.

Ranna se oglasio milozvučno i blažećim zvukom; zvuk je došao kao dugo očekivana postelja.

Zvuk je odjeknuo kroz dvoranu i izišao, ususret onim malobrojnima koji su se još borili s Mrtvima.

Svi koji su ga začuli prekinuli su borbu i legli na zemlju. Teško su ranjeni lako otklizili u Smrt, pridružili se Mrtvima koji su došli s Kerrigorom; oni lakše ranjeni pali su u iscjeljujući san.

Humak tame koji je nekoć bio Kerrigor sad se rascijepio u dvije jasno razdvojene hemisfere, povezane ekvatorijalnim srebrnim prstenom. Jedna je hemisfera bila crna kao ugljen, druga pak blistavo bijela. Postupno su se obje pretopile u dvije odvojene forme – dvije mačke, povezane grlima kao sijamski blizanci. A onda se srebrni prsten rascijepio nadvoje, u prsten svakoj od njih oko vrata, i mačke su se razdvojile. Prstenovi su izgubili bljesak, polako mijenjajući boju i teksturu dok se nisu pretvorili u vrpce od crvene kože, i svaka je od njih nosila minijaturno zvono, minijaturnu Rannu.

Dvije su mačkice sjele jedna do druge. Jedna crna, jedna bijela. Obje su se povile naprijed, i jednoj je i drugoj proradilo grlo, pa su obje pokretima gutanja u vratu podigle srebrni prsten. Kad su se prstenovi zakotrljali prema Sabriel, obje su mačke zijevnule, pa se smotale i zaspale.

Suhozlat je gledao kako se prstenovi kotrljaju kroz prašinu, kako srebro bljeska na mjesečini.

Udarili su Sabriel u bok, ali ih ona nije podigla. Obje su joj ruke i dalje stezale Rannu, ali joj je ono tiho počivalo pod dojkama. Nad njom se uzdizao njen mač, a sječivo i balčak bacali su joj na lice križ, sjenu na mjesečini.

Suhozlatu je kroz glavu bljesnulo nešto iz djetinjih uspomena. Glas, glasnikov glas, koji se obraća njegovoj majci. »Visosti, tužan donosimo glas. Abhorsen je mrtav.«

EPILOG

S

mrt je ovaj put hladnija no ikad prije, pomislila je Sabriel i upitala se zašto, a onda je shvatila da još leži. Leži u vodi, a struja je nosi. Na trenutak se već počela otimati, a onda se opustila. »Svemu i svakome dođe smrtni čas...« prošaptala je. Živi svijet i njegove brige bili su tako daleko. Suhozlat je bio živ, i zbog toga joj je bilo drago, bar u mjeri u kojoj je još išta mogla osjećati. Kerrigor je poražen; ako baš i nije stvarno mrtav, bar je zarobljen. Obavila je svoj posao.

Uskoro će proći i kroz Deveta vrata i počinuti dovijeka...

Nešto ju je zgrabilo za ruke i noge, podiglo iz vode, pa spustilo na noge. »Još ti nije vrijeme«, rekao je glas, glas koji je kao jeka ponovilo još pola stotine drugih.

Sabriel je zažmirkala, zato što je oko nje bilo mnoštvo sjajnih ljudskih likova što su lebdjeli nad vodom. Bilo ih je toliko da ih nije mogla ni izbrojati. Nisu to bili mrtvi duhovi nego nešto drugo, nešto kao majčine utvare dozvane brodom od papira. Likovi su im bili magloviti, ali i trenutno prepoznatljivi, jer su svi bili odjeveni tamnomodro i svi su imali srebrne ključeve. I svatko je od njih bio Abhorsen. »Vrati se«, rekli su u zboru. »Vrati se.« »Ne mogu«, zajecala je Sabriel. »Ja sam mrtva! Nemam snage...« »Ti si posljednji Abhorsen«, prošaptali su glasovi, a sjajni su joj se likovi primakli. »I ne možeš proći ovuda dok se ne pojavi drugi. A u sebi imaš snage. Živi, Abhorsen, živi...« I najednom se u njoj pojavila snaga. Dovoljna da zapuže, zagaca i počne se vračati uz rijeku, i oprezno krene natrag u Život, dok je od nje otpadala njezina sjajna pratnja. Prije nego što je za sobom ostavila kraljevstvo Smrti, jedan joj je njezin član – vjerojatno otac – lagano dotaknuo ruku na trenutak.

A onda joj je u vidno polje doplivalo lice – Suhozlatovo, i gledalo je odozgo. U uši ju je udario zvuk dalekih, razuzdanih zvona kojima ovdje kao da i nije bilo mjesta, sve dok nije shvatila da su to zvona bolničkih kola, više njih što su jurila iz grada. Nije više uopće osjećala Smrt, baš kao niti ikakvu veliku magiju, slobodnu ili listinsku. Ali napokon, Kerrigor je otišao, a od Zida ih dijeli skoro sedamdeset kilometara... »Živi, Sabriel, živi«, mrmljao je Suhozlat držeći je za ledene ruke, a oči su mu bile tako zamagljene suzama da nije ni opazio kad je ona otvorila svoje. Sabriel se nasmiješila, a onda i namrštila kad se vratio bol. Pogledala je sad na jednu, sad na drugu stranu, pa se upitala koliko će Suhozlatu trebati da shvati.

U nekim su se dijelovima dvorane već upalila električna svjetla, i vojnici su opet vani postavljali fenjere. Preživjelo ih je više nego što se bila nadala, i sad su njegovali ranjenike, podupirali opasno nakrivljene zidove, pa čak i meli prašinu od opeka i grobnu plijesan.

Bilo je, međutim, i mnogo mrtvih, pa je Sabriel, kad je pustila osjetila da prolunjaju, duboko

uzdahnula. Pukovnik Horyse, poginuo vani, na stubama; magistrix Greenwood; njezina nedužna kolegica Ellimere; šest drugih djevojaka i najmanje polovica vojnika.

Pogled joj je odlutao do bližih prostora, do dvije usnule mačke i do dva srebrna prstena kraj sebe na podu. »Sabriel!« Suhozlat je napokon opazio. Sabriel je vratila pogled na njega i oprezno podigla glavu. Vidjela je da je iz nje već izvukao mač, a nekoliko je njezinih kolegica bacilo iscjeljujuću čaroliju, dobru bar za sada. Suhozlat, što mu i sliči, pritom nije učinio ništa za vlastitu nogu. »Sabriel«, rekao je ponovno. »Ti si živa!« »Da«, odgovorila je Sabriel pomalo iznenađeno. »Jesam.«

--------------- ovdje otrgni i upiši sebe kao autora ---------------

rado pomažemo neuke, budi heroj ulice

Chita(m) team