Kvaka mark mason

Mark Mason

KVAKA

2

Prijevod djela: The catch Prijevod: Sandra Mustapić

3

Jedan muškarac, Jedna žena, Jedan problem.

4

Ovo nije moguće. Ovo stvarno nije moguće. Bodovi? Da bi se vjenčali?

A kad pomislim da sam čestitao sebi kako sam sve to dobro isplanirao. Vrhunski restoran, ali onaj kojeg smo već namjeravali posjetiti, tako da nije ništa posumnjala kad sam ga predložio. Rekao sam da se moramo naći ondje, navodno zato što moram raditi do kasno, ali zapravo zato da bi izgledalo kao pravi, staromodni izlazak, a ne samo obični odlazak na večeru para koji živi zajedno. A zatim, pažljivo izrečena prosidba: “Pitam se bi li mi učinila tu čast, i postala moja žena?”

Bio je dovoljan sjaj u oku da ne zvuči sladunjavo, ali ne toliki da Kirsty pomisli kako ne mislim ozbiljno.

Bio je ovo zapravo Plan B. Od Plana A sam odustao zbog Stevea, koji je i sam ovo prošao prije nekoliko godina, pa zasigurno zna ponešto o tome. Izložio sam mu svoju prvu zamisao, način na koji bih nekoga zaprosio, o kakvom sam godinama sanjao, a koji je bio ukorijenjen u mojoj želji da izbjegnem ono predvidivo, klišej. Kanio sam pričekati da Kirsty krene iz stana, kako bi skoknula do trgovine i onda reći: “Oh, molio bih te nekoliko sitnica.”

“Ha?” odgovorila bi. “Kao prvo, možeš li kupiti sok od naranče?

Potrošili smo zadnji tetrapak.”

“OK”, odgovorila bi, uzimajući ključeve. “A kao drugo”, rekao bih ja sasvim ležerno, “hoćeš li se udati za mene?” Čarolija neočekivanog i sve to.

Steve je razmislio o tome, a potom rekao da cijeni moju želju da budem drugačiji, i kako je to jedan od razloga zbog kojih sam mu drag i zbog kojih mi je tako dugo prijatelj, i kako zapravo shvaća da je to jedna 5

od stvari koje je Kirsty najviše voljela kod mene, ali da postoje neke stvari u kojima je zaista bolje držati se provjerenog i pouzdanog. Cvijeća, na primjer. On poštuje i zaista dijeli moju zabrinutost u vezi sa slanjem cvijeća, zbog miješanja sa svim onim poslovnim ljudima koji šalju svojim suprugama goleme bukete na Valentinovo, a onda ostatak godine spavaju sa svojim tajnicama. Ne da spavam i s kim drugim, naravno, ali pomanjkanje mašte koju cvijeće nagovještava može samo po sebi biti uvredljivo, toga se bojim. Ali, kako je Steve naglasio, koliko god se trudio uvrijediti ženu ljiljanima vrijednim trideset funti, to se neće dogoditi.

Dakle, neka bude konvencionalan način i, kako rekoh, mislio sam da sve ide kako treba. Kirsty je izgledala prekrasno, ali opet, ona uvijek tako izgleda, barem što se mene tiče. Jedna od onih žena koja je procvjetala u ranim tridesetima (za sljedeći rođendan napunit će trideset i četiri, i onda cijeli mjesec biti dvije godine starija od mene). Nije da sam je poznavao prije njenih ranih tridesetih - viđamo se tri godine, a zajedno živimo tek nešto manje od pola tog vremena - ali ima nešto kod Kirsty što govori da je na vrhuncu mladosti. Možda je to sjaj u njenoj kestenjastoj kosi, ili način na koji je njeno nježno, okruglo lice meni uvijek izgledalo strastveno, čak i u najmanje strastvenim okolnostima.

Volio sam je i zbog njenog samopouzdanja, i još uvijek ne mogu potpuno vjerovati da je visoka samo sto šezdeset sedam centimetara. Viši sam od nje petnaestak centimetara, ali nekako se tako ne osjećam.

Neočekivano sam je zaprosio nakon što smo naručili, ali maloprije nego smo dobili desert (bolje je ne pokušavati biti romantičan na prepun stomak, mislio sam). Ne mogu se sad zapravo sjetiti kakvu sam reakciju očekivao. Oduševljenje, možda. Možda prigodnu suzu ili dvije, ne znam.

Ali iznenađenje, svakako. Bez obzira hoće li Kirsty reći da ili ne, mislio sam da će je samo pitanje sigurno šokirati. Ali, nije.

“Mislila sam da bi to mogao predložiti uskoro”, odgovorila je uz osmijeh. Kako žene znaju što se događa u vašoj glavi? Kako znaju? “Pa sam malo razmišljala o tome.”

“I kakav je tvoj odgovor?” upitao sam, osjećajući se malčice 6

osujećeno.

Njen osmijeh, koji je inače bio ugodan, sad je postao zagonetan.

“Odlučila sam”, rekla je, “da neću reći da.”

Sad sam bio puno zbunjeniji. “Oh.” Ispod stola, tiho sam zatvorio kutijicu s prstenom i vratio je u džep sakoa. Nadam se da Kirsty to nije primijetila. Izgledao bih kao bezveznjak.

“Ali, neću”, nastavila je brzo, “reći ni ne.”

Ha? Ako se vjenčanje ikad dogodi, pomislio sam, nadam se da neće biti ovakva i na taj dan. Vikar: “Uzimaš li ovog čovjeka za muža?”

Kirsty: “Neću reći.”

Očito je vidjela da sam zbunjen. “Sam”, rekla je nježno, “moraš se sjetiti što se dogodilo prošle godine. Znaš, tvoj...”

“Da, znam.” Mislio sam da bi mogla to spomenuti. Moj “Kolebljivi Tjedan”, kako smo ga zvali. Ne tako često, shvaćate, ne uopće tako često, jer je bilo prilično teško u to vrijeme, a i trebalo je vremena da se stiša emocionalni šok koji je uslijedio. Ukratko, dogodilo se to da sam se pobunio. Protivveze, činjenice da smo živjeli skupa, samog razvijanja svega toga. Nekoliko sam mjeseci ostajao sve više i više vani s ljudima s posla, prijateljima, bilo s kim koga bih našao u pubu. Vratio bih se u pola jedanaest, ponekad kad bi nam Kirsty skuhala nešto posebno, ponekad kada bih obećao pomoći u kućnim poslovima. Kap koja je prelila čašu dogodila se jedne večeri kad smo pozvali neke prijatelje na večeru.

Stigao sam kući baš kad su odlazili. Kirsty im je mahnula na pozdrav, zatim zatvorila vrata, okrenula se i deset minuta neprestano vikala na mene. “Što, dođavola, izvodiš?” bio je generalni smisao, tako nekako.

Odgovor je bio, naravno, da sam vidio dugoročno zajedništvo koje se ustremilo na mene poput šlepera i bacio se u stranu. Moje sramotno, djetinjasto ponašanje bio je labuđi pjev mladog, slobodnog i neoženjenog Sama. Ali umjesto da to priznam i ispričam se, ja sam vikao na Kirsty.

“Izvodim, dođavola, ono što mi se, dođavola, sviđa”, bio je generalni smisao, i sigurno je zvučalo vrlo jadno. Te sam noći spavao na sofi, ujutro otišao i nisam dolazio kući tjedan dana. Otuda naziv, premda se, da budem precizan, moje kolebanje zapravo događalo tijekom prethodnih 7

mjeseci. Tog tjedna, pošto sam spavao na podovima nekolicine prijatelja, kolebanje je prestalo i ja sam postupno priznavao sam sebi kakav sam idiot bio. Zatim sam otišao kući i priznao to Kirsty. Trebalo je vremena da se stvari vrate u normalu, naravno. Konačno je prihvatila kakvu sam pouku izvukao: kolebanje je bila završna faza mog odrastanja. Izbacilo je svu nezrelost iz mog sustava, sve strahove od obvezivanja jednoj osobi, cijelim bićem, zauvijek.

Ili sam ja samo mislio kako je to prihvatila. Ali sad sam shvatio da nije. Ne sasvim. “Moram biti sigurna, Sam. Ovo je važno pitanje, znaš.

Najvažnije.”

Tu se nije moglo raspravljati. “Pa, što ćemo sad?”

Pročistila je grlo. “Imam ideju.” Uh-oh. “Postavit ću vremensko ograničenje - dva mjeseca ili tako nešto - i uspostaviti neku vrstu bodovnog sustava, temeljenog na tvom ponašanju. Ako, kad vrijeme isteče, postigneš određeni broj bodova, udat ću se za tebe.”

Trebalo mi je nekoliko sekundi. Ne zato što sam sad bio zbunjen, nego jednostavno zato što sam bio siguran da se šali. Ali, ona se samo smješkala, čekajući moj odgovor. Postupno mi je postajalo jasno da se ne šali. “Ti to ozbiljno misliš, zar ne?”

“Naravno. Još nisam razradila sve detalje, ali popričat ću s prijateljicama, i obavijestiti te kad sve privedem kraju.”

I tada su stigli naši deserti. Shvatit ćete, siguran sam, kad vam kažem da moja čokoladna torta nije imala onako čaroban okus kakav sam očekivao. Kirsty je i dalje ostala jednako ljupka i zabavna i puna ljubavi, kakva je uvijek bila. Ali, sad je kod Juliet s dvije-tri najbolje prijateljice, i plan se sastavlja.

Bodovi?

Bodovi?

Još uvijek želim vjerovati da se šali. Nevolja je u tome što znam da se ne šali.

Odlučio sam odvratiti misli od svega toga odlaskom u Mitre posjetiti Petea. Već je neko vrijeme radio ondje. To je jedan od prljavijih dijelova Aldgatea i vlasništvo je momka po imenu Terry. Terry nije netko koga 8

biste nazvali kriminalcem. Barem ne u lice, ako želite sebi dobro. Samo ponekad zaboravlja platiti dobar dio poreza.

Mitre nije Terryjevo jedino poduzeće (uvijek sam mislio kako je najbolje ne pitati za ostala), pa je u cijelosti prepustio njegovo vođenje Rayu, jednonogom barmenu iz Johannesburga. Nemojte ga žaliti. Izgubio je nogu zbog cuge. Uporno je ignorirao upozorenja svojih kompanjona da ode liječniku zbog te rane, “Da, da”, rekao bi, progutavši još jedan brendi s kolom i upoznavajući se s programom tog dana u Kemptonu. I dalje su ga upozoravali, i dalje ih je izbjegavao, komplikacije su se povećale i, puf, prije nego se snašao, trošio je upola manje na cipele nego obično.

Bilo je to prije nego je nabasao na Mitre, koji se pokazao kao idealno radno mjesto za njega jer je malen, a razmak između šanka i glavnog zida dovoljno je mali da se može kretati brzo i okretno, oslanjajući se jednom rukom na šank dok drugom sakuplja čaše. Postoji jedan otvoreni dio na drugom kraju koji je škakljiviji, ali Pete brine o tome.

A kad Pete nije ondje, pomažu stalne mušterije. Većina njih je Terryjevog tipa, i kad ih pitate čime se bave, skloni su odgovoriti “svim i svačim”. Jedne noći, ubrzo nakon što je Pete počeo ondje raditi, upala su dvojica neznanaca i postala pomalo nasrtljiva. Ništa se nije dogodilo, ali Pete je odlučio da treba malu zaštitu, jer, ako stvari ikad krenu loše, budimo iskreni, Ray ne bi bio od velike koristi. Stoga je uzeo težak komad cijevi kojeg je našao u podrumu i stavio ga iza šanka.

“Lijep komad alata, ono”, rekao je jedan od redovitih gostiju. “Mali savjet za tebe. Ne mlati ih po glavi, ubi’ćeš ih. Ud’ri ih po vratu, po koljenima, ili po jajima.” Očito, čovjek koji je znao što govori.

Sam Pete nije takav. On je više ono što biste nazvali “dobar dečko”.

Naši su se putovi ukrstili prvi put prije otprilike četiri godine, kad je dostavljao rezervne boce za hladnjak za vodu u našem uredu. Jednog smo dana počeli pričati o nogometu i jednostavno je izgledalo da smo se našli.

Nikad neće postati predsjednik upravnog odbora, ali daleko od toga da je budala. Posjeduje prirodnu inteligenciju, što znači da može glatko naučiti svaki posao za pet minuta, te mu omogućava da obori s nogu koga god želi, često doslovno. Njegov izgled je bonus u tom smislu: ima dvadeset i 9

šest godina, visok je, i može pojesti koliko hoće, a da i ne zna da postoji struk od osamdeset i pet centimetara. Pete je bio dobar momak za izlazak na piće prije nego sam upoznao Kirsty, zahvaljujući ženama koje su se skupljale oko njega. Sada, osim poneke situacije kad je imao kartu viška za nogometnu utakmicu, naši su se susreti sveli uglavnom na Mitre.

Ondje je večeras bilo prilično tiho. Ugledao sam Raya na drugom kraju šanka, na što me Pete obavijestio da mu je to osamnaesto piće tog dana. Pokušavao mu je reći da bi trebao malo stati, pa barem zato što nema onoliku količinu krvi koliku je imao, a koja bi se nosila s alkoholom, ali Ray nije htio slušati. Rijetko kad prođe dan, naravno, a da netko ne izvede neizbježan “beznožni” geg. Pete mi je natočio pola litre Guinnessa, i saslušao moj izvještaj o tome kako je prošla prosidba.

Njegova prva reakcija mi je bila zanimljiva jer sam mogao vidjeti kako sam vjerojatno ja izgledao pred Kirsty. Zbunjenost koja se pretvara u nevjericu. U svakom slučaju, kad sam ga napokon uspio uvjeriti kako ovo nije bila šala, duboko je uzdahnuo (zanimljiv mali barmenski običaj kojeg je pokupio), i rekao: “Kriste. Malo neočekivano.”

“Hvala na tom oštroumnom opažanju. Znam da je malo neočekivano.

Ja sam taj kojeg je iznenadilo. Zapravo sam tražio neki malo konstruktivniji odgovor.”

“U redu, ovo je najgora ideja koju sam ikad čuo. Što si Kirsty umišlja, ovako ti diktirati uvjete? Ili se želi udati za tebe, ili ne želi. Ako misli kako te može zafrkavati tim glupim izazovima, reci joj gdje može zabiti svoje bodove. Napuhana krava.”

“To je tvoja predodžba ‘konstruktivnog’, je li Pete?”

“Pa, pitao si.” Ponovno je razmislio o toj temi, i odlučio iznijeti sljedeći dio odgovora u obliku pitanja. “Kako je to utjecalo na tvoje mišljenje o Kirsty, o braku s njom?”

Bio je moj red za razmišljanje. “Zapravo i nije. Šokiralo me, očito.

Da ne spominjem antivrhunac noći koju sam tjednima jedva čekao. Ali, još uvijek je volim. Još uvijek se želim oženiti njome.”

“Pa, onda je jednostavno, zar ne?” rekao je Pete. “Bolje ti je da zaradiš te bodove.”

10

U pravu je, naravno. Nije njegovo iznošenje golih činjenica bilo ono što me uvjerilo. Više je to bilo zbog toga kako sam se osjećao gledajući ga kako flertuje s dvije djevojke koje su kasnije ušle. Dok se ulagivao ženama koje su se skupile oko njega, Pete me podsjetio kakav sam ja bio u svojim ranim dvadesetima. Ali postupno, pogotovo nakon što sam upoznao Kirsty, shvatio sam da se cilj mijenja kad si u tridesetima. Ne zato što ti misliš kako bi trebao, ili zato što osjećaš da je ono što si radio u dvadesetima bilo pogrešno na bilo koji način. Jednostavno ti to dosadi.

Peteu nije. Ne još. Njemu još uvijek jurne adrenalin, a ego naraste od privlačenja novih djevojaka. Jer, to je to. Suprotno raširenom mitu, muškarci ne razmišljaju svojim pimpecima, Oni razmišljaju svojim egom.

Orgazmi se mogu lako postići i samostalno, bez žene, bez potrebe da kupujete vino, čokolade ili karte za kino. Dakle, to nije fizička potreba, to je potreba ega. Kad imate Peteove godine i nalazite se u pubu, nasmijavate dvije djevojke svojih godina, vaš ego uživa. To je salon za masažu ega.

Onaj starija bio bi prijeko kod tih djevojaka, pridružujući se Peteu, zezajući se s njima. Ali, noćas sam mu se samo blagonaklono smješkao.

Bio je 3-D projekcija starog mene. Dok sam gledao djevojke kako zabacuju kosu i uzvraćaju na Peteovo zadirkivanje, znao sam da je to iza mene. Znao sam to u svom srcu. Moje srce želi Kirsty.

Dakle, moje srce želi one bodove.

To je to. Plan je završen. Upute primljene.

Kirsty je bila sva slatka i vedra kad me posjela na sofu. Skuhala nam je čaj, a kad se sagnula kako bi moj odložila na stol, nježno me poljubila u tjeme. Zatim se udaljila i sjela na stolicu nasuprot mene. Stekao sam dojam da želi ovoj prigodi dati službenu notu, naglasiti važnost onoga što će mi reći.

“Dobro, dragi”, rekla je, “evo kako će to izgledati.” Njen osmijeh pun ljubavi i prijazniji nego ikad, nekako se sukobljavao s onim što je govorila. Bilo je to pomalo kao da vas mama osudi na teški rad. “Počevši od sutra, dodjeljivat ću ti bodove, s obzirom na to je li tvoje ponašanje u skladu s onim što očekujem od muškarca za kojeg bih se udala. Dobivat 11

ćeš bodove za ponašanje koje odobravam, i gubiti bodove za ponašanje koje ne odobravam.” Još uvijek se smješkala i još uvijek je to bilo u neskladu. “Ova će shema trajati dvanaest tjedana. Ako do isteka tog roka ukupan broj tvojih bodova dosegne tisuću, rado ću postati tvoja žena.”

Tu sam poskočio. Moje je srce zaigralo od radosti kada je Kirsty izgovorila riječi “tvoja žena”, ali brzo se smirilo kad sam se prisjetio ostalih riječi koje su dopunjavale rečenicu. U prvom redu moje zbunjenosti bilo je pitanje kako ću zapravo zaraditi te bodove. “Tisuću?” pitao sam. “Je li to puno? Ili ne previše? Što trebam učiniti da bih zaradio, recimo, pet bodova? Ili izgubio deset? Koliko bodova je euro, Kirsty?”

Osmijeh joj se malo raširio, što ga je učinilo više seksi, ali u isto vrijeme i više neprimjerenim. “To nam je palo na pamet”, rekla je, podsjećajući me na to kako je ova shema izumljena, ili barem poboljšana, od strane odbora njenih prijateljica. To nije bila ugodna misao. Osjećao sam se brojčano nadvladanim. “A kako bih ti pomogla da procijeniš kako ti ide, svake nedjelje navečer davat ću ti tjedni izvještaj o broju bodova.

Znat ćeš što si učinio tog tjedna, pa ćeš moći razviti grubu procjenu koliko bod vrijedi.”

“Mogu li dobiti neke određene primjere?” “Žao mi je, Sam. To ne može.”

“Zašto ne?” Ovo je postajalo vrlo nepošteno.

“Zato što ako ti kažem da neko djelo vrijedi, recimo, petnaest bodova, stalno ćeš to ponavljati, zar ne? Isto tako, ako ti kažem da neko drugo djelo vrijedi samo dva boda, nećeš gubiti vrijeme na to, usredotočit ćeš se na vrjednija djela.”

Shvaćao sam što želi reći. “Dakle, dobit ću tjedni zbroj, i to je sve?”

“Bojim se da je tako. Ali sigurna sam da ćeš upregnuti svoje deduktivne snage kako bi poradio na tome. Uostalom, ti si bistar momak, Sam. To je jedan od razloga zašto te volim.” Sad me je zadirkivala, i oboje smo to znali. “Još neko pitanje?”

“Samo ono koje sam ti postavio u petak. A pogledaj kamo me to dovelo.”

12

“Dobro, onda je to to.” Prišla mi je i privila se uz mene. “Znaš što?

Zašto ne bi naručili hranu i proslavili tvoju zadnju večer bez bodovanja?

O čemu maštaš?”

Maštao sam da mi ovo nije zadnja noć bez bodovanja. Maštao sam da Kirsty kaže, “Da, Sam, voljela bih se udati za tebe.” Maštao sam o planiranju velikog vjenčanja i odlučivanju gdje ćemo provesti medeni mjesec.

“O pizzi?” rekao sam.

Oko sat vremena kasnije, dok smo ležali zagrljeni na sofi, pošto su pizza quattro formaggi i boca Rioja bili dokrajčeni, Kirsty me poljubila u vrat. Zatim je stavila usta blizu mog uha i, vrlo nježno, tako da je njen glas bio tek malo više od zvučnog disanja, rekla: “Usput, Sam, znaš da postoji jedna stvar oko koje se ne moraš brinuti za dobivanje ili gubljenje bodova, zar ne?”

Potom su njene usne pronašle moje. Gotovo sam poželio da je ta jedna stvar bila podložna bodovima, jer bismo prošle noći oboje zaradili tisuće.

13

Tjedan prvi U ponedjeljak je doručak prije bio minsko polje, nego obrok. Spoznaja da taj dan označava početak mog suđenja (jer tako sam se osjećao), visjela je nada mnom poput krvnikove sjekire, premda sjekire koja nije mogla pasti dvanaest tjedana. Zatekao sam se kako analiziram i najmanji detalj svake stvari koju sam učinio, pokušavajući dokučiti jesam li time mogao zaraditi ili izgubiti bodove.

Odložio sam kukuruzne pahuljice na stol - jesam li pritom išta prosuo? Ne, dobro. Ups, poklopac je još uvijek otvoren. Eto, zatvorio.

Ali jesam li dobio bodove zato što sam ga zatvorio ili izgubio zato što sam ga ostavio otvorenog? Oh, ne budi smiješan, Sam. Ne udaješ se za nekog zato što je ostavio otvorenu kutiju kukuruznih pahuljica nekoliko sekundi. Natočio sam si šalicu kave - sjeti se nadoliti i Kirstynu. Jedna od onih malih ljubaznosti koje uvijek... uglavnom činiš (zar ne?), ali koje su sada dvostruko važne. Ne, ne dvostruko, neizmjerno. Do danas nisi uopće za to zarađivao bodove.

Primijetio sam da ću pojesti kukuruzne pahuljice u isto vrijeme kad i Kirsty - ubaci ih u sebe tako da možeš početi prati suđe prije nje, Sam. To svakako mora donijeti koji bod? Pažljivo, ipak – ne želiš izgubiti bodove zbog neurednog jedenja. Dok sam stajao uz sudoper ispirući lonac za kavu, Kirsty mi je prišla odostrag, odložila svoju praznu zdjelicu sa strane i nježno me poljubila u obraz. Osjetio sam kako je naslutila mučno kalkuliranje kroz koje sam prolazio, jer je prošaptala “volim te”, a onda nastojala otići na posao prije mene. Nema sumnje kako me htjela poštedjeti previše samoanaliziranja u tako ranoj fazi. Nježno me 14

naviknuti na činjenicu da sam na bodovanju.

Moji su živci bih zahvalni na miru, ali sama činjenica da sam uopće bio u ovoj situaciji, i dalje me mučila cijelo jutro. Zašto sam morao biti na bodovanju? Mogao sam shvatiti Kirstyne sumnje u vezi s mojom prosidbom, imajući na umu da je moj Kolebljivi Tjedan bio prije manje od godinu dana. Potpuno je razumljivo da je zabrinuta zbog mogućeg ponavljanja. Samo zato što ja znam da se neće ponoviti, ne znači da zna i ona. Ali, ili mi vjeruje, ili ne. Ili ima dovoljno povjerenja u mene da ode sa mnom do oltara, ili nema. Čemu služe ovi bodovi?

Oko ručka nisam to više mogao izdržati, pa sam izveo zajedničku ekspediciju s Georgeom do zalogajnice.

George je mojih godina, i mislim da je ključ našeg prijateljstva u tome što se zapravo nisam sprijateljio s njim dok se nisam zaljubio u Kirsty (što se dogodilo, usput rečeno, otprilike nakon što sam tri mjeseca izlazio s njom). Kako su moji dani dvadeset-i-nešto-godišnjaka-kojitulumari-s-djevojkama-i-Peteom prestajali, tako sam počeo više primjećivati Georgea. Oduvijek je radio u uredu, i uvijek sam ga smatrao savršeno prijaznim. Ali, tek pošto sam se ušuškao u domaću udobnost, počeli smo se zaista slagati. Nešto je niži od mene i malo zaokruženiji, i ima, da upotrijebim njegov eufemizam, “malo više čela” nego prije.

Nikad nije bio prava zvijer za tulume, ali opet kažem, to je jedan od razloga zašto ga volim. On je stijena stabilnosti u nesigurnom svijetu. A s obzirom na moju trenutnu situaciju, pomislio sam da bi bio bolji izvor savjeta od Petea. Kad se radilo o ozbiljnim vezama, George je imao neku formu. Znao sam da je živio s najmanje jednom djevojkom, iako se trenutno ne viđa ni s kim.

Uzeli smo sendviče i otišli u dvorište crkve St. Paul. Često tamo idemo kad je lijepo vrijeme, ali ovog ponedjeljka to mjesto me podsjećalo na ljude koji su se vjenčali, što me je činilo ljubomornim.

(Iako se na tu temu ni kraljevska obitelj baš ne bi mogla pohvaliti u posljednje vrijeme). Upoznao sam Georgea s Kirstynom shemom.

Ispočetka, poput Petea, i poput mene, naravno, pretpostavio je da se šali.

Ovo je postajalo pomalo zamorno. Kad sam ga konačno uvjerio da se ne 15

šali, ozbiljno je razmislio o tome.

“Ti je voliš, zar ne?” pitao je.

“Naravno.”

“I stvarno si to mislio kad si je zaprosio?”

“Ne, George, učinio sam to iz oklade. Naravno da sam mislio.”

“Pa, ako misliš ozbiljno, morat ćeš jednostavno to prihvatiti.”

Ovo me nije odvelo dalje nego Peteu u Mitre. Mislim da je George osjetio moje razočarenje, jer je nastavio: “Slušaj, Sam, sve što ti toliko znači, vrijedno je truda, zar ne?”

Klimnuo sam.

“I”, nastavio je, “moraš shvatiti da su uloge zamijenjene.”

“Kako to misliš?”

“Ti si zaprosio Kirsty. Ti loviš nju, ne obrnuto. Ona je ta koja odlučuje, a ti si olako pretpostavio kako će pristati.”

Nisam o tome do sada razmišljao na taj način, ali George je bio u pravu. Mi muškarci, dok smo mlađi, “u igri”, što je, budimo iskreni, Uglađeni Frajerski Izraz za “švrljanje okolo”, mi držimo sve karte u rukama, zar ne? Vrijeđa nas ona riječ na “o” - “obveza”. Djevojke to žele, mi ne, stoga činimo sve kako bi to izbjegli. To je donekle pošteno.

Ali, ono što je jednako pošteno, a taj dio nisam shvatio do sada, je to da kad postanemo stariji i odlučimo da je igra odigrana, nije rečeno da ćemo dobiti ženu koju želimo. Lunjao sam okolo u svojim dvadesetima imajući veze, ali pažljivo izbjegavajući sve što je nalikovalo na dugoročnu budućnost. Potom, kad sam odlučio da je došao trenutak da se sve to promijeni, i uklonio svoj Kolebljivi Tjedan s puta, pretpostavljao sam kako će se ostatak svijeta, pod kojim sam podrazumijevao Kirsty, jednostavno uklopiti u taj plan.

Ali, ona nije. Uloge su zaista bile zamijenjene. Žena potroši svoje dvadesete petljajući se s ovim čudnim stvorenjima zvanim “muškarci”, koji jednim okom gledaju naramenicu njenog grudnjaka, a drugim njenu najbolju prijateljicu. Ne može ih prisiliti na ozbiljnu vezu, ni za ljubav ni za novac. Pa, svakako ne za ljubav. Zatim zađe u tridesete, i otkrije kako je muškarac s kojim se viđa uštimao motore na obvezu umjesto na 16

požudu, te da konačno želi onu ozbiljnu vezu. Ali, zašto bi ona prihvatila prvog koji naiđe, arogantno je smatrajući svojom? Zašto bi treptala trepavicama u znak zahvalnosti, ispružila prst za prsten i rekla “Da”?

Prije su muškarci bili izbirljivi do te mjere da ne bi izabrali nikog - sad ona može biti izbirljiva. Želi biti sigurna da donosi ispravnu odluku.

Neće žuriti. I tko je može kriviti za to? Svakako ne momak koji je proveo prošlo desetljeće odbijajući da ga se požuruje, to je sigurno.

Ipak, koliko god sve to bilo istinito, još uvijek ne razumijem što Kirsty smjera s tim bodovanjem. Mogu shvatiti zašto možda želi pričekati s odlukom, izvagati svoje osjećaje prema meni. Ali što se nada postići time što će ocjenjivati moje ponašanje? Do sada me dobro upoznala, zna tko sam, što sam, što radim, što ne radim. Zašto moram biti podvrgnut tom prokletom bodovanju?

George je pažljivo izvadio drugi dio sendviča iz papira, vodeći računa da višak majoneze koji se prelijevao, padne na travu radije nego na njegove hlače. “Što, ovaj, što će se dogoditi...” počeo je iznenada, izgledajući kao da mu je pomalo nelagodno.

“Molim?” “Što će se dogoditi ako ti... ako ne postigneš tisuću bodova?”

Kriste! Čim je to George izrekao, osjetio sam kako su mi se ramena spustila. Krajnji užas tog pitanja bio je poput fizičke sile koja ih je pritiskala dolje. To mi jednostavno nije palo na pamet: što će se dogoditi ako ne postignem tisuću bodova? Hoće li biti gotovo? Hoćemo li se razići?

Moj put kući te je večeri bio agonija. Znao sam da moram pitati Kirsty za razjašnjenje, ali bilo me strah. Duboko u duši, ako ću biti potpuno iskren, mislim da sam znao kakav će biti odgovor.

“Pa”, rekla je Kirsty, kad sam konačno skupio hrabrost (dvadeset do jedanaest, ako baš morate znati), “ako ne uspiješ sakupiti tisuću bodova, nećemo se vjenčati... i ne bi imalo nikakvog smisla da ostanemo zajedno nakon toga, zar ne?” Govorila je tiho, s držanjem suosjećajnog liječnika koji priopćava loše vijesti, ali u njenom je tonu bilo odlučnosti koja nije ostavljala prostora sumnji.

17

“Misliš...” Moja se rečenica nije htjela završiti. Nisam znao želim li zaplakati, moliti Kirsty da se predomisli ili bijesno eksplodirati.

“Gledaj, sigurna sam da neće do toga doći”, nastavila je puno veselijim tonom, prije nego me poljubila u usta. “Zato nemojmo trčati pred rudo, ha?”

Srijeda navečer bila je potpuno druga priča. Bodovi, bodovi, bodovi, govorio sam sebi, zaradi te bodove. Recite mi da ovo nije najveći osvajač bodova za kojeg ste čuli.

Kirsty i ja smo gledali televiziju. Bile su vijesti, i pričali su dosadne priče o lokalnim vlastima i nepoštenim trgovcima automobila. Misli su mi odlutale na procjene koje sam bodove možda zaradio ili izgubio te večeri. Čestitao sam sebi na tome što sam stavio rublje na pranje, što je moralo ići u plus stupac, ali sam se pojeo od brige je li karta za podzemnu još bila u stražnjem džepu mojih traperica, što bi moglo napraviti nered po Kirstynoj odjeći, što bi cijelu epizodu odlučno premjestilo u minus stupac. Konačno sam odlučio da mislim da se sjećam kako sam bacio kartu.

U svakom slučaju, nije taj incident bio u pitanju. Kad sam ponovno obratio pažnju na TV, već smo nekoliko minuta gledali film. Bila je to neka teška gnjavaža iz 1980-ih, u kojem je glumio, ako je to prava riječ, što nije, netko tko je bio u Magnumu. Ne Tom Selleck, a ne ni onaj stari Englez. Da, eto koliko je film bio loš. Ispružio sam ruku, uzeo daljinski i dopola ga podigao prema televizoru prije nego sam se uspio zaustaviti.

Počeo sam se nejasno prisjećati jednog incidenta iz prošlosti, kad smo Kirsty i ja tek počeli živjeti zajedno. Promijenio sam program usred reklama a da je nisam upozorio, na što je ona podivljala. Potpuno poludjela. “Gledala sam to”, bla, bla, bla. Ne sjećam se za što je reklama bila, ali mislim da nije u tome bila stvar. Mislim da je to više bio nehotičan ispad na dosadnu naviku, koju je inače uspijevala tolerirati.

To mi je donijelo bodove u srijedu - nisam to napravio. Namjerno sam upitao “Želiš li ovo gledati?” (a naravno da nije), prije nego sam promijenio program. Naravno, nisam mogao sigurno znati da mi je to donijelo bodove, ali način na koji se Kirsty nasmiješila dok je 18

odgovarala, ispunio me samopouzdanjem.

A kad je perilica za rublje završila, uvjerio sam se da sam bacio onu kartu za podzemnu. PUN POGODAK. I tako je došao današnji dan. Nedjelja. Kako je popodne odmicalo bio sam sve nervozniji. Primicali smo se trenutku kad će mi Kirsty dati prvi tjedni bodovni izvještaj. Negdje u vrijeme za čaj počeo sam se pitati kako će mi priopćiti tu informaciju.

“I ja sam o tome razmišljala”, rekla je Kirsty kad sam je upitao. “I odlučila sam da ću napisati zbroj na papir, zapečatiti ga u omotnicu i ostaviti ti je na stolu. Zatim ću izaći iz prostorije kako bi mogao pročitati u miru.”

“Molim?’ zavikao sam. “Zapečaćena omotnica? Ovo nije dodjela Oskara, zaboga.”

Kirsty mi je mirno položila ruku na rame. “Slušaj, Sam, ako ti kažem zbroj u lice samo ćeš me ispitivati oko toga, i pitati za što si zaradio bodove, i gdje si izgubio bodove, i kako možeš zaraditi više bodova idući tjedan, a ja ću biti u neprilici jer neću moći odgovarati na tvoja pitanja.”

“Neću to učiniti.”

“Hoćeš, Sam. Poznajem te, takav si.”

“Nisam”, rekao sam mrzovoljno. Podigla je obrvu.

“Dobro”, rekao sam, “možda sam pomalo takav. Ali obećavam da večeras neću biti.”

“Pa, u tom slučaju neće biti važno što neću biti u prostoriji kad budeš čitao svoj zbroj, zar ne?”

Dovraga. Tu me ulovila. Stoga sam u sedam sati bio primoran žmiriti dok je Kirsty uzimala papir iz bloka za poruke pored telefona, napisala na njega broj, zapečatila ga u omotnicu i otišla se gore okupati.

Dobrih devedeset sekundi nisam mogao čak ni uzeti omotnicu, a kamoli je otvoriti. Ne samo da mi je bilo teško doći do tog dijela sobe, budući da su mi se noge tresle od nervoze, nego sam također pokušavao unaprijed odrediti s kakvim bih zbrojem bio zadovoljan. Tisuću bi bilo lijepo, pomislio sam. Ali opet, bi li? Ako sam sad došao do tisuću, morat 19

ću ostatak od dvanaest tjedana brinuti da ih zadržim. Dobro onda, deset tisuća... Prestani se glupirati, Sam. Čemu sam se, realno, ovdje nadao?

Najbolji odgovor kojeg sam se mogao sjetiti, bio je da je tisuću podijeljeno s dvanaest nijansu više od osamdeset i tri. Ako sam postigao osamdeset i tri boda, na dobrom sam putu. Više - recimo, stotinu - bi bilo lijepo, jer bi to značilo da se imam s čim igrati, u slučaju loših tjedana u budućnosti. Niži rezultat - recimo, sedamdeset - ne bi bio katastrofalan, jer bih uvijek mogao kasnije nadoknaditi manjak. Ali osamdeset i tri bilo je otprilike područje u kojem sam htio biti.

Nesigurnim korakom sam prišao stolu, naslonio se na njega nekoliko sekundi, a onda pomislio, fućkaj ga, bolje biti na sigurnom, sjedni.

Izvukao sam stolicu i srušio se na nju. Uzeo sam omotnicu. Isprva su moji prsti odbijali raditi kako treba, i dogodila se ona iritantna stvar kad se mali komadići kutova raskidaju, ne dopuštajući vam da se domognete sadržaja omotnice. Ali konačno sam je uspio otvoriti toliko da uvučem prst, i uz jedan potez po rubu, komad papira je bio moj.

Progutao sam nekoliko puta, zažmirio (zbog čega? Jesam li pomislio da će to povećati zbroj?) i izvukao papir. Zadržavajući dah, rastvorio sam ga, Kirsty je napisala: “27”.

Dvadeset i sedam? Dvadeset-jebenih-sedam? To nije bilo ni pola onoga što sam trebao kako bih bio u sedlu. Nije bila čak ni trećina. Brzo sam izračunao (zadivljujuće je što krajnji očaj čini vašim mentalnim kapacitetima): dvanaest tjedana s dvadeset i sedam bodova po tjednu, rezultirat će s tri stotine dvadeset i četiri boda. Što bi značilo da će mi nedostajati šest stotina sedamdeset i šest bodova kako bih mogao oženiti ženu koju volim.

Snuždeno sam zurio u komad papira. Možda bih ga trebao pročitati naopako? Ali ne, s druge strane je izgledalo kao nahereno “L” i varljivo “2”. Bilo je to definitivno dvadeset i sedam. Ovo je bio najgori start kojeg sam mogao zamisliti. Ali nisam mogao shvatiti gdje sam pogriješio.

Barem ne toliko pogriješio. Kakav su to bodovni sustav smislile Kirsty i njene prijateljice?

I upravo tada mi je sinula ideja. Kirsty i njene prijateljice...

20

Obavio sam nekoliko brzih poziva i za nekoliko minuta se uputio prema vratima. “Idem malo vani”, doviknuo sam Kirsty.

“U redu, dragi.” Ono “dragi” je malo zastrugalo, s obzirom na mršavi zbroj bodova koji mi je upravo dodijelila, ali to sam ignorirao.

U Mitreu je bilo tiho, čak i za nedjelju, što je bilo dobro, budući je omogućilo Peteu da se usredotoči na zadatak. Sve sam im objasnio čim je George stigao, te smo popili piće. “Pozvao sam vas ovamo”, rekao sam, “kako bi mi pomogli oko mog problema.”

“Kojeg?” rekao je Pete. “Ima ih tako puno.”

Ovo nije bilo ono što sam trebao. “Znaš kojeg. Ovog s bodovima.”

Srdito je frknuo. “Ne shvaćam zašto bi trebao prolaziti sve to, znaš.

Uopće ne shvaćam,” Nisam ni ja, naravno, ali nisam htio skrenuti na prigovaranje. Ja sam na bodovanju, i to je sve. “Nije važno, Pete. Ipak pitanje ostaje - hoćete li mi pomoći?”

“Računaj na mene”, rekao je George.

Spremnost kojom je odgovorio dala je polet mom duhu. Obojica smo pogledali Petea.

“Da, ako misliš da mogu pomoći.”

“Siguran sam da možeš”, odgovorio sam, pokušavajući izgraditi malo početnog timskog morala. “Što trebamo učiniti?” pitao je George.

“Biti moji savjetnici. Vidjeti možete li uočiti stvari koje ja nisam.

Općenito pobuditi moje razmišljanje o cijeloj situaciji.” Na putu prema pubu razmišljao sam o tome. Razlog zbog kojeg sam htio Petea u svom timu bili su njegovi redoviti kontakti s članovima suprotnog spola, i izloženost njihovom načinu razmišljanja. S druge strane, George je pouzdano mogao pružiti poučan, zreo pogled. Nisam im to tako rekao, naravno, ali ono što tražim je spoj mladosti i iskustva.

“Hoćeš reći da želiš da budemo tvoje Ratno Vijeće?” rekao je Pete.

“Pa, ne znam za ovo ‘ratno’. Ali da, ako tako želite - Vijeće.”

“Ovo je sjajno”, odvratio je Pete. “Prije samo dvije minute radio sam u pubu, a sad sam ministar. Mogu li biti Kancelar ili Ministar financija?”

21

“Ako tako želiš.”

“Ja bih tražio da budem Ministar vanjskih poslova”, rekao je George, “ali putovnica mi je istekla,” “Dobro, ja sam Premijer”, zaključio sam, “i kažem vam obojici da se usredotočite. Moram postići tisuću bodova za dvanaest tjedana. A večeras sam dobio svoj prvi zbroj. Iskreno, razočaravajući. Iznosi dvadeset i sedam.”

“Dvadeset i sedam?” upitao je Pete sumnjičavo. “To nije razočaravajuće, to je katastrofalno. Što si napravio, spavao s njenom sestrom?”

George i ja smo ga fiksirali upozoravajućim pogledima.

“Oprosti, oprosti.” Pete je na trenutak razmišljao. “Šteta što ne postoji neki tečaj na koji se možeš upisati, gdje naučiš kako žene žele da se ponašaš. Znaš, kao lekcije iz poslušnosti za muškarce.”

Bio je u pravu. Ne postoji takav tečaj, i to je šteta.

“Slušaj”, rekao je George, “trebaš ovo dobro analizirati. Smatram da trebaš sastaviti popis svih stvari koje si napravio, a koje su mogle dobiti ili izgubiti bod, i dokučiti kako je Kirsty došla do dvadeset i sedam.”

To nije bila loša ideja. “Pete, imaš li nešto na čemu bih mogao pisati?”

Donio mi je list papira. “Dok si ti zaposlen time, donijet ću nam još pića. Isto, zar ne?”

Klimnuo sam, a on je počeo izvlačiti krigle. Ray u tom trenutku nije posluživao nikog pa je doskakutao do našeg kraja šanka. “Što to pišeš?” upitao je, naginjući se kako bi zavirio u moj popis.

Smrad alkohola u njegovom dahu bio je nesnosan, i dok sam podizao pogled prema njemu pomislio sam kako je nevjerojatno da je Ray u kasnim tridesetima. S njegovom prorijeđenom kosom, jako zapuštenim zubima i kožom kojoj je toliko nedostajalo dnevnog svjetla da je posivjela, lako je mogao proći za pedeset.

“Sam popisuje sve stvari koje je napravio, a koje su se mogle svidjeti ili ne svidjeti njegovoj djevojci ovaj tjedan”, rekao je George.

Ray se gadljivo nacerio. “Nisi koristio njezinu četkicu za zube, zar 22

ne?”

“Ne”, rekao sam, ne baš sretan što me se prekida.

“Samo sam se pitao. Ja sam jednom uzeo curinu četkicu za zube, a njoj se to nije svidjelo.”

“Zašto je tako loše koristiti nečiju četkicu za zube?” pitao je George.

Rayev se osmijeh raširio. “Ono za što sam je koristio nije joj se svidjelo.”

Tresnuo sam olovkom. “Ray, čak i da povjerujem kako te žena ikad pustila u svoju kuću, a kamoli u svoje kupatilo, ipak ne bih htio slušati o tome. Hoćeš li sada, molim te, odjebati?”

Vratio se na drugi kraj šanka, popeo se na stolicu i nastavio piti svoj Smirnoff Ice. Kad sam završio popis, predao sam ga Georgeu.

“Ovo sve izgleda jako dobro”, rekao je. “Peglanje puta jedan, pranje puta četiri. Pitanje prije nego promijeniš program puta jedan.

Pospremanje opranog kad je suho puta dva. Skidanje prazne role toalet papira s držača i postavljanje nove puta jedan. Doručak u krevet puta jedan... da, sve skupljači bodova.”

“A kako bi bilo kupiti joj čokoladne bombone?” predložio je Pete.

Odmahnuo sam glavom. “Razmišljao sam o tome, ali trenutno je na dijeti.”

“Zašto ti žene ne kažu kad nisu na dijeti?” pitao je George. “Bilo bi im to puno lakše.”

Pete je pucnuo prstima. “Mogao bi joj umjesto toga kupiti kutiju Slimfasta1.”

“E, da, to je dobra ideja, zar ne?” odvratio sam, “Dati svojoj djevojci poklon koji govori ‘mislim da bi trebala smršaviti’. “ “Mmm. Imaš pravo.”

“Kod većine ovih aktivnosti”, rekao je George, “stvar je u tome da moraš paziti da ne pretjeraš. Ako počneš prati posuđe pedeset puta tjedno, Kirsty će znati da to činiš samo kako bi zaradio bodove, pa će odbiti zadnjih četrdeset. Zapravo, može ti čak i oduzeti bodove s objašnjenjem da pokazuješ nedostatak mašte.”

23

“Shvaćam što hoćeš reći. Budi dobar momak, ali ne budi nerealno dobar.”

“Tako nešto.” George je ponovno letimično pogledao popis. “Premda ovo nije previše nerealno. Mislim da ni jedna razumna žena ne bi ovo nazvala pretjeranim očekivanjem od budućeg muža.” Njegove su se usne počele micati brzo i nečujno dok je izvodio neku mentalnu aritmetiku.

“Osim ako te Kirsty ne ocjenjuje s jedan i dva za ovakve stvari - a ja mislim da ne bi bila toliko nepoštena - sve što si ovdje naveo moralo bi iznositi više od dvadeset i sedam. Mislim, ‘mijenjanje posteljine i podvijanje plahte pod madrac sa sve četiri strane, čak i s one koja je uza zid’ - to samo mora vrijediti trideset bodova.”

“Tako sam i ja mislio.” Posao se pokazao kao prava noćna mora.

Stigao sam do zadnjeg dugmeta na navlaci, da bih onda otkrio da sam prvi stavio u krivu rupu, što je značilo otkopčati sve i početi ispočetka.

Dovraga, mrzim kad se to dogodi.

“Znaš što to znači, zar ne?” upitao je Pete. “Sigurno ima nešto što nisi uočio, a što ti odnosi bodove obarajući zbroj.”

Imao je pravo, naravno, ali ni za živu glavu nisam se mogao sjetiti gdje sam pogriješio. Razbijao sam mozak tražeći nešto nalik incidentu s daljinskim upravljačem od prije neku večer.

“Jesi li siguran da si dobro razmotrio svako djelo?” pitao je George.

“Hoću reći, na primjer ovo: ‘brisanje prašine’. Jesi li obrisao prašinu kako treba? Znaš kakve su žene. Tamo gdje mi vidimo tanki sloj prašine, one vide kompost.”

Razmislio sam o tome na trenutak. “Ne”, rekao sam konačno.

“Siguran sam da nije to u pitanju. Kirsty i ja smo uglavnom na istoj razini kad je riječ o čistoći. Nismo šlampavi, ali nismo ni time opsjednuti.”

George je ispraznio svoju kriglu. “Pa, mora biti nešto, Sam. Gubiš bodove, i bolje ti je da otkriješ kako.”

24

Tjedan drugi Tjedan je počeo iznenadnim nadahnućem. Ponovno pitaj Stevea. On je već prešao Rubikon, stoga, ako mi je itko mogao dati upute, bio je to on.

Na nesreću, on je također prešao i Temzu i otišao daleko u Sussex, zbog toga što je gđa Steve rodila prvog Stevea juniora. Nisu ga htjeli odgajati u Londonu, pa je odluka pala - na selo. Dakle, Steve se nije mogao pridružiti Vijeću, ali je bio dostupan za telefonske konzultacije, od kojih se jedna dogodila u ponedjeljak.

“Bog, ovdje Sam.” “Kako ide? Za kad ste zakazali veliki dan?”

Zaboravio sam da mu nikad nisam javio što je Kirsty odgovorila.

“Nismo. Nisam čak ni siguran hoće U biti velikog dana.”

“Ha?” Ispričao sam mu o bodovnoj shemi. Nastao je muk. A zatim: “Ona se, naravno, šali?”

Ako još jedna osoba... “Ne, Steve, ne šali se.”

Opet muk. A onda: “K vragu sve.”

“Zaista, dovraga sve. I što je još gore, ovo je prava noćna mora.

Zarađujem bodove, siguran sam u to, ali također ih i gubim, a ne znam kako. A tu nastupaš ti. Moram preispitati Kirstyno razmišljanje, dokučiti što je to u mom ponašanju što je nervira. Ti i ja smo dosta slični, pa sam mislio ako bi mogao popričati s Emily, pitati je postoje li neke sitnice koje bi voljela da ne činiš, neke karakteristike muškaraca kao vrste, koje bi ispeglala da joj se pruži prilika?”

Nasmijao se. “Siguran sam da ako je bilo nešto, to bi dosad već 25

spomenula.”

“Ali, bi li ipak pitao, za svaki slučaj?”

“Da, naravno. Razgovarat ću s njom večeras. Nazvat ću te sutra.” “Živio, Steve.”

Moj je telefon zazvonio u utorak ujutro. “Halo?”

Steve se nije potrudio niti pozdraviti me. “Dok je sinoć otišla na spavanje, Emily je nabrojila trideset i devet stvari. Jutros je dodala novih jedanaest. Bog zna koliko će ih još biti dok dođem kući.”

“Bože, Steve, žao mi je.”

“Kaže da ova lakrdija s bodovima nije loša ideja. Razmišlja da me podvrgne tome, a ako ne dostignem cilj, razvest će se od mene i odvesti dijete. A ako zaista ne dosegnem cilj, razvest će se od mene i ostaviti dijete. Shvaćaš li ti što si pokrenuo?”

“Stvarno mi je žao.”

“Ne toliko koliko meni. Hoćeš li me sada, molim te, izostaviti iz ovog svog dupe-glava nereda?”

S obzirom na okolnosti, smatrao sam da je bolje ne gnjaviti ga za informacije. “Naravno. Još jednom oprosti, Steve.” Čuo sam kako se linija prekinula baš kad sam stigao do “naravno”.

Do petka nisam nimalo napredovao u otkrivanju onog što mi je odnosilo bodove, ali to i nije bilo toliko važno. Ne nekome tko je postigao onoliko bodova koliko sam ja sinoć postigao.

Kirstyna pojava, kad se sinoć vratila s posla, nije odavala uznemireno ključanje u nutrini. Zapravo, upravo suprotno. Izgledala je osobito seksi.

Kosa joj je bila malo razbarušena, a njene oči kao da su imale magnetsku snagu. Još uvijek mi to može učiniti, znate. Natjerati me da hvatam zrak, uzbuditi me samo svojim ulaskom u sobu. A seksualnost kojom je zračila u četvrtak navečer, natjerala me da pomislim kako bi njen kostim mogao biti skinut, uz hitru pomoć niže potpisanog, čak i prije nego se vinska polica isprazni.

Ali ne. Čim je torbica pala na sofu, a brzo za njom i Kirstyno slomljeno tijelo, shvatio sam da to čime je zračila nije bila seksualnost, 26

nego očaj. Žestina u njenim očima bila je preludij suzama. Uslijedile su ubrzo. Dolazile su u bujicama. “Što je bilo?” upitao sam, požurivši da je zagrlim. Ljubio sam je u kosu i ljuljao. “Draga, što je? Što nije u redu?”

Zagnjurila je lice u moje rame i ridala. Prošla je minuta ili više prije nego je mogla progovoriti, a do tada je moja košulja bila natopljena.

“Oprosti”, rekla je.

“Ne budi smiješna. Što nije u redu? Što se dogodilo?”

“Ne, ja jesam smiješna”, rekla je, blago štucanje od uzrujanosti još uvijek je prekidalo njene riječi. “Posao, to je sve.” “Što je s njim?”

“Opet Jenny.” Njena šefica. “Zna koliko želim taj posao, i čini sve što može kako bi me spriječila.” Ovdje ću vas poštedjeti detalja, što, vjerujte mi, nije bio Kirstyn pristup. Nije mi to smetalo, jer je volim i želim joj pomoći, ali nema potrebe da znate zamršenosti njene uredske politike.

Dosta je ako kažem kako Jenny baš i ne surađuje, dok su drugi ljudi u uredu više na Kirstynoj strani i u poziciji da pomognu. Ovo nije prvi put da su ti problemi iskrsnuli, tako da sam već ponešto znao o tome. Prvi je korak bio donijeti Kleenex maramice i zaustaviti mali plimni val osjećaja od Kirstynih suza. Zatim, i dalje je ljuljajući jednom rukom, slobodnom sam rukom sastavljao popis (počinjem se navikavati na ovo) praktičnih koraka koje bi mogla poduzeti kako bi poboljšala šanse da osigura posao. Pitati lana, jednog od njenih šefova, da pošalje nekoliko blagoglagoljivih e-mailova, tako nešto. Kako je popis rastao, Kirstyno se šmrcanje postupno smirivalo, i dok sam došao do petog koraka bila je opet potpuno sabrana, možda i previše tiha.

“Hvala, Sam”, rekla je, uzimajući od mene popis i stavljajući ga u torbicu. Zapravo sam se upravo sjetio šeste stvari, ali osjećao sam kako je bolje pustiti stvari da se slegnu. “Hvala”, ponovila je, nježno mi milujući koljeno. “Sad se idem istuširati.”

I tako, dok je Kirsty ispirala svoje potočiće maskare, ja sam nastavio spremati nam večeru. Kad se vratila, izgledajući prilično blijedo, sjeli smo i jeli u relativnoj tišini. Pokušao sam nekim razgovorom skrenuti joj 27

misli s posla, ali razumljivo, nije reagirala s velikim zanosom. Ne mogu je kriviti, jadnicu. Svi imamo takve probleme na poslu, zar ne? I ipak vas pogode, ma koliko se trudili i ignorirali ih. Čak i ako ste čvrsti poput Kirsty. Bio sam na nekoliko njenih uredskih zabava “dovedi svog partnera”, i jasno je da je ne samo popularna kod svih, nego je i poštuju.

To me ne iznenađuje. Kirsty se zna brinuti za sebe. Time ne mislim da je nametljiva, ali ako postoji nešto što joj se ne sviđa, stvari se srede. To vrijedi za taksije koji namjerno idu dužim putem, osiguravajuće kompanije koje misle kako se mogu sakriti iza sitnih slova, samo recite.

Stoga sam siguran kako je njena šutnja večeras bila rezultat njenog razmišljanja o popisu kojeg sam sastavio i o tome kako će provesti navedene korake.

To je ono što mislim o zarađivanju bodova. Dio mene se osjeća sebičnim što to govorim, ali opet, nisam ja tražio ovo bodovanje, bila je to Kirstyna ideja. I svakako joj nisam pružio pomoć i savjet samo kako bih zaradio bodove. Kirsty je žena koju volim, i oduvijek sam činio sve što sam mogao kako bih joj pomogao. Stavke na mom popisu zaista su bile samo poboljšane verzije savjeta kojeg sam joj već ranije dao u vezi s ovim problemom. Dakle, nisam cinično koristio njenu muku kako bih pridonio vlastitom cilju. Samo sam, kao nusprodukt pomoći koju bih joj ionako pružio, osigurao sebi nekoliko bodova.

Dakle, svi su na dobitku.

Nakon onoga sinoć, siguran sam da ćete mi oprostiti kad kažem da je čekanje na moj zbroj ovog popodneva bilo malo manje nervozno od onog prošle nedjelje. Dakako da sam bio na rubu, i da sam se pitao mogu li nadoknaditi podbačaj i doći barem blizu stotinu šezdeset i šest bodova koje trebam na ovom stupnju. Ali, čak i ako sam još uvijek u zaostatku, naravno, pomislio sam, nekako sam napredovao?

Možda ćete tada moći shvatiti kako sam se osjećao kad sam otvorio večerašnju omotnicu i otkrio brojku četrdeset i šest.

Ne, ne zezam vas. Četrdeset i šest.

28

Čak bi me i ponavljanje prošlotjednih dvadeset i sedam, što bi bilo smiješno da nije bilo tako ozbiljno, podiglo na pedeset i četiri. Ne samo što nisam uspio povećati rezultat, nego sam ovog tjedna, zapravo, bio gori nego prošlog. Postigao sam devetnaest bodova. Čak i oni koji su zadnji na natjecanju za Pjesmu Eurovizije postignu više od toga.

Dobrih pet minuta sam razmišljao da se ne pojavim na večerašnjem sastanku Vijeća. (Dogovorili smo ih za osam sati svake nedjelje navečer u Mitreu.) Ali onda sam shvatio da bi to bilo glupo. Pete i George možda nisu bili od bogzna kakve pomoći, ali oni su sve što imam. Osim toga, ionako ću sutra vidjeti Georga na poslu. Nije bilo druge. Idem na Vijeće.

Nisam im mogao sam reći svoj rezultat, pa sam im predao komad papira i umaknuo u muški zahod prije nego su probavili podatak. Iako od tamo nisam mogao čuti nikakvo hihotanje, ipak sam se pripremio na laganu porciju ruganja na moj račun. Ali kad sam se vratio, Pete i George su bili potpuno tihi, naizmjence podižući papir prema svjetlu. “Što radite?”

“Samo smo pomislili da možda Kirstina kemijska nije radila kad je pisala prvu brojku”, odgovorio je George. “Pitali smo se postoji li možda usjek od ‘1’ ispred ‘4’.” Još jedan put je proučio papir. “Ne, nemaš sreće.”

“Domišljato”, rekao sam. “Uzaludno, ali domišljato. Možemo li se sad uhvatiti posla, molim?”

George i ja smo se uspeli na stolice, dok je Pete ostao za šankom, pazeći na mušterije. Ray se dobro ulio, čak i po njegovim standardima, i kako bi zadržao ravnotežu - uvijek škakljiv posao za njega, naravno, čak i kad je trijezan, što nije nikad - naslanjao se na zid na drugom kraju šanka, praktički beskoristan što se tiče posla.

“Prije nego počneš”, rekao je George, “mogu li nešto predložiti?”

“Samo izvoli. Zato ste ovdje. Sad se mučim i s hodanjem, a kamoli s prijedlozima.”

“Mislim da bi trebao ponoviti vježbu od prošlog tjedna”, rekao je.

“Napiši sve čega se možeš sjetiti što može biti uzrok, pa ćemo vidjeti hoće li nam to dati neki ključ.”

29

Opet mi je Pete dao list papira, i opet sam pročešljao taj tjedan do najsitnijih detalja, uzimajući u obzir svaki najmanji događaj kako bih zaključio je li to bio dobitak, ili gubitak bodova. Konačno, kad sam bio siguran kako je lista sto posto obrađena, predao sam ga Georgeu.

On ga je neko vrijeme proučavao. Zatim je podigao pogled. “Pete, pretpostavljam da nemaš listu od prošlog tjedna tu negdje, ha?”

Pete je pregledao hrpu cedulja klađenja i primjerke Racing Posta koje je Ray držao pored kase. Sam Ray, primijetio sam, stojećke je zaspao, i malo skliznuo s vertikale. Dobro, pomislio sam, to će nas osloboditi njegovih “dosjetki” na neko vrijeme.

“Imam je”, rekao je’ Pete, izvlačeći listu iz hrpe. Predao ju je Georgeu, koji je položio dva lista papira jedan do drugog.

“Kao što sam i mislio”, rekao je, gledajući jedan pa drugi. “Što?” upitao sam.

“Na sitnice - obveze po kući, takve stvari - postigao si uglavnom jednako u oba tjedna. Postoje razlike, očito, ali mislim da se ugrubo poništavaju. Ovdje, na primjer: u prvom tjednu dva puta si usisao stepenice, dok si ovaj tjedan to učinio samo jedanput, ali podigao je kažiprst kako bi naglasio - “imaš i ‘uspio ne ostaviti trag džema na maslacu cijelih sedam dana’, što mora vrijediti jednako kao i usisavanje stepenica. Zar ne?”

Obojica smo pogledali Petea, koji je kimao odobravajući.

“Dakle, te su stvari poravnate”, nastavio je George, “ali imaš i ‘pomogao Kirsty kad je bila uzrujana zbog problema na poslu’ za dodati. Što znači da si definitivno postigao više, i to ne malo više, bodova nego prošlog tjedna. Što znači da si sigurno ovaj tjedan učinio nešto što nisi prošli, a što ti je odnijelo bodove. Ili barem imao više gubitaka nego prošli tjedan.”

“Razumijem tvoju logiku”, rekao sam, “ali još uvijek ne znamo gdje gubim bodove, zar ne?”

George je odmahnuo glavom sa žaljenjem.

Okrenuo sam se Peteu. “Imaš neku ideju? Možeš li se sjetiti nečega, ičega, iz svojih najnovijih iskustava sa ženama? Bilo čega što bi nam 30

moglo nagovijestiti što je za njih uvredljivo?” Češkao se po glavi mučeći se s odgovorom. Na kraju je rekao: “Ima jedna stvar. Djevojka s kojom sam se viđao. Dao sam joj kompliment za majku, rekao sam kako mislim da je jako privlačna. Ti to nisi učinio, zar ne?”

“Ne.” Zlovoljno sam podigao podložak piva i počeo ga okretati na šanku. “Čekaj, što tu ne valja?

Većini djevojaka bi bilo šarmantno da daš kompliment njenoj majci.”

“U pitanju je bio način na koji sam to rekao”, rekao je Pete, trgnuvši se pri pomisli. “Ili, da budem precizniji, pitanje kojim sam to popratio.”

Za ime Krista. “Ne, Pete, začudo, nisam rekao Kirsty, a ni njenoj majci, ništa slično.”

“Samo sam razmišljao. Bio sam prilično popisan tada.”

Tišina se spustila na nas. I zapravo na cijeli pub -shvatio sam da ondje više nema nikog. Čak je i jukebox odsvirao cijelu zbirku. Jedini zvuk koji je pratio naša promišljanja bilo je Ray evo nepravilno hrkanje.

George je iznenada udario rukom o šank. “Papadum2”, povikao je.

“Ha?” “Što?”

“Papadum. Jednom mi je jedna djevojka nešto rekla. Izašli smo vani na curry - a bilo je to nekoliko mjeseci nakon što smo počeli izlaziti, razumijete -to je nešto što morate zapamtiti, one takve stvari drže za sebe godinama, mozgaju nad tim, puštaju da se zagnoji - jeli smo papadum, lijepo se zabavljali, a onda, tras, kao grom iz vedra neba, s njenog je lica nestao osmijeh i rekla je ‘Opet si to učinio.’ ‘Što sam učinio?’ upitao sam, a ona je rekla ‘Pojeo si zadnji komad zadnjeg papaduma.’ Pogledao sam dolje, i ima pravo, komadić kojeg sam upravo uzeo iz zdjele i umočio u mango chutney3 je zaista zadnji komadić zadnjeg papaduma.”

Pete i ja smo klimnuli, čekajući da vidimo kamo to vodi.

“Stoga kažem oprosti, a ona kaže ‘nije važno’ na način kako to žene kažu, a što zapravo znači ‘užasno je važno, ali neću to reći’, a ja znam da je ostatak jela, zapravo ostatak večeri, propao, i... u svakom slučaju, stvar je u tome da, kad jedeš curry s prijateljem i pojedeš zadnji komadić 31

zadnjeg papaduma, on se zbog toga ne naljuti, zar ne?”

“Ja uopće ne primijetim tko je pojeo zadnji komadić”, rekao je Pete.

“Točno”, uzvratio je George. “Dečki to ne rade, zar ne? Jednostavno jedeš dok jednom ne ispružiš ruku i vidiš da nema više papaduma, kada kažeš “ha’ i čekaš piletinu madras4. Ali žene to ne mogu.”

“Naravno da ne mogu”, coktao je Pete. “One čekaju piletinu tikka masala5.”

“Ne, ne, ne”, uzvratio je George nestrpljivo. “Zapravo, da. Ali, hoću reći kako one paze na to tko je uzeo zadnji komad. I tako, nakon Madeleineine bukvice, jesam li to ponovio kad smo sljedeći put jeli curry? Bio sam ultra-pažljiv da joj ponudim zadnji komad. I znate što?”

Obojica smo odmahnuli glavama.

“Nije ga htjela. Rekla je, ‘Ne, ti ga pojedi.’ Insistirao sam, ali je i ona, i na kraju sam ga morao pojesti. A od tada sam primijetio, da kad ponudiš ženi zadnji komad papaduma, ona će se pobrinuti da ga ti pojedeš. Dakle, to je, drage kolege Vijećnici, pouka.” George se nagnuo naprijed, s držanjem Sokrata koji se sprema obznaniti vječnu istinu ljudskog života. “Ženama uvijek treba ponuditi zadnji komad papaduma.

Ali one neće nikada pojesti zadnji - komad - papaduma.” Pete i ja smo se pogledali.

“Sve je to jako dobro, George”, rekao sam. “Samo ima jedan problem.”

“Koji?”

“Kirsty i ja nismo išli na curry ovog tjedna.” George je izgledao gotovo zaprepašten novostima. “Oh.” “Niti prošlog tjedna. Zato se nijedan od mojih nestalih bodova ne može objasniti JEBENIM papadumima. Možemo li sad nastaviti i pronaći neke važnije čimbenike? Moja je stražnjica u pitanju, i da budem iskren s vama, kvalitet savjeta koje primam nije ni blizu onome što želim.”

Ponovno je zavladala tišina, pošto smo se svi usredotočili na pitanje.

Ali nije bilo nikakve inspiracije. Nakon nekog vremena začuo se kratak šuštav zvuk iza kojeg je uslijedio lagan udarac, kad se Ray konačno prevrnuo i pao na pod.

32

Disraeli6 ovo nije imao, znate. Ne bi postigao deseti dio svega što je postigao, da je imao Vijeće poput mog. Zamislite kako bi napredovao u izgradnji našeg Carstva da je imao Lorda Nekog koji ne zna tko mu glavu nosi, Grofa od Nečega koji naklapa o tome što je jednom imao za predjelo, i u kutu jednonogog slugu koji je posrkao sav brendi.

33

Tjedan treći Nije bilo koristi. Na početku mog trećeg tjedna došao sam do neizbježnog zaključka. Žene su s drugog planeta. Tamo stvari funkcioniraju drugačije.

Trebao sam pomoć od nekog tko je poznavao teren. A bio sam siguran kako sam u Amandi našao tog nekog. Posjetio sam je u ponedjeljak ujutro. Premda radi u istom odjeljenju kao i George i ja, njen je ured na katu iznad.

Usput sam ipak zastao kod Georgeovog stola.

“Oprosti zbog onoga sinoć”, rekao sam. “Što sam te onako sasjekao zbog papaduma.”

“U redu je.”

“I nisam mislio ono da tvoj savjet nije na visini. Ok, Kirsty i ja nismo bili na curryju zadnja dva tjedna, ali vjerojatno hoćemo jednom u sljedećih deset, zato sam siguran kako će tvoj savjet s papadumom još dobro doći. Oprosti.” Razmišljao sam o tome na putu kući i shvatio kako je George imao pravo. Žene su često takve, kao ovo s papadumom.

Kirsty svakako jest. Uvijek insistira da ja pojedem zadnji komad. Mislim da tu nije samo pristojnost u pitanju, to je gotovo kao njena želja da se brine za mene, da se pobrine da sam dobro nahranjen. Poput nekog nagona Majke Prirode, ako to ne zvuči previše dramatično. Nadam se da ne. Moram reći, iz vlastitog iskustva, da većina žena ima barem mrvicu tog majčinskog instinkta u sebi.

George se nasmiješio kako bi pokazao da je moja isprika prihvaćena.

“Pomoći ćemo ti da uspiješ, Sam.” 34

Razmišljao sam bih li mu rekao kako sam se uputio potražiti dodatni savjet izvan Vijeća, ali sam zaključio da bi to moglo zagorčati ozračje pomirenja. Kasnije ću mu reći za Amandu.

Kad sam stigao, žena je bila usred telefonskog razgovora, ali mi je rukom dala znak da sjednem.

“Da, Bili”, govorila je svojim mekim škotskim naglaskom. “Da, shvaćam... mmm... uh-huh... vrlo zanimljivo...” Držala je slušalicu podalje od uha i mahala njome. Nasmijao sam se i zapitao se koliko je Amanda bila pravi izbor za zadatak koji sam imao na umu. Vitka i plavokosa, s bistrim plavim očima koje mogu prepoznati sranje na kilometar. Mjesec-dva je mlađa od mene. Počeli smo raditi u ovoj tvrtki u isto vrijeme, ali nikad se nisam mogao mjeriti s njom u hladnokrvnosti ili prosuđivanju. Na sastancima, gdje uvijek držim jezik za zubima, ona dopušta razmetljivim, samodopadnim muškarcima da se izgovore do mile volje, a onda kaže, “Dobro, napravit ćemo ovo, ovo i ovo”, a svi kažu, “Da, Amanda, baš tako”, te odu i učine to.

Konačno je umakla svom mučitelju. “Oprosti zbog ovog.”

“Netko je problematičan?”

“Ne problematičan. Samo naporan.”

Izmijenili smo nekoliko šala, a onda sam prešao na stvar. “Amanda, pitao sam se bi li mi mogla pomoći. Oko jednog neposlovnog problema.”

Ispričao sam joj o svojoj prosidbi i Kirstynom odgovoru. “A prije nego pitaš, ne, ne šali se.”

Amanda je bila iznenađena. “Nisam ni mislila da se šali.” Naravno da nije. Žena je. Ona razumije te stvari. “Zapravo”, nastavila je, “upravo sam pomislila kako je to dobra ideja. Možda to i sama napravim, ako se ikad nađem u Kirstynom položaju.” Amanda je sama, premda po onome što ja znam o životu u odjelu, ne zato što nema ponuda. “U svakom slučaju, hoćeš reći da želiš da te savjetujem kako postići bodove? Da ti kažem što trebaš činiti, a što ne smiješ?”

Pitam ponovno: kako žene samo tako znaju što se događa u vašoj glavi? “Pa, da. Već sam sazvao Vijeće. George je u njemu, i moj prijatelj Pete. Pokušavali smo dokučiti gdje griješim. Ali, nismo baš imali 35

uspjeha. Sad sam na četrdeset i šest bodova. Ako još imalo zaostanem za rasporedom, počet ću nazadovati.”

Amanda nije odgovorila, ali se zamišljeno poigravala fasciklom na stolu. Nisam mogao vidjeti što piše na koricama, ali po logu sam vidio da nema nikakve veze s našom tvrtkom. Konačno je progovorila. “Jesi li pročitao one e-mailove koje sam poslala okolo o Timepoolu?”

Pročeprkao sam po svom pamćenju. Nejasno sam se sjećao nečega u vezi sa shemom koja je tražila volontere. Nepotrebno je reći kako sam trenutno izbrisao navedene e-mailove, kao što to činim sa svim emailovima koji sadrže riječ “volonter”. Ili “dobrotvorno”. Ili “peticija”.

“Pa, da. Premda ne u detalje.”

“Reci mi bilo što, što je bilo u tim e-mailovima, Sam.” “Dobro, nisam ih pročitao.”

Nasmiješila se. “Tako je bolje. Nisam ni očekivala da hoćeš. Nitko drugi nije. Ali pošto si ovdje... Tvrtka je potpisala korporativno sponzorstvo ove stvari nazvane Timepool. A ja sam zadužena za koordinaciju. U osnovi, oni su dobrotvorno društvo. Trebaju ljude koji će svakog tjedna odvojiti malo vremena za pomoć ljudima koji... pa, koji trebaju pomoć.”

Ovo zaista nije zvučalo kao nešto što bi me zanimalo. “Kakvu pomoć?”

“Ljudi s problemima u učenju, djeca koja imaju problema u školi, takve stvari. Od nas, kao sponzora, očekuje se da osiguramo određen broj volontera. Za sada smo malo daleko od cilja.”

“Poznat mi je taj osjećaj.”

Amanda se nasmiješila, ali nije ništa više rekla. Očito je čekala da se dobrovoljno javim.

“Mislim da nisam baš stvoren za to”, rekao sam.

“Gluposti. Ti si baš osoba kakvu traže - stvarno obična.”

“Hvala.”

Nasmijala se. “Znaš što mislim. Ne žele heroje, nekoga poput Robina Williamsa u Društvu mrtvih pjesnika. Trebaju obične ljude koji mogu odvojiti malo vremena svakog tjedna. Ti bi bio savršen.”

36

“Što bih trebao raditi?”

“Ovisi o tome kome bi pomagao. Možda bi trebao pomoći nekome oko čitanja, ili... znaš što, zašto ne bi došao na pripremni razgovor u srijedu? Inače sve objasne ljudima i procijene ih, ako hoćeš, u njihovim prostorijama, ali budući smo mi potpisali kao tvrtka, drže ovdje posebne sastanke svakog tjedna.”

Bilo je savršeno jasno što se ovdje događa. “Ovo je naknada, zar ne, Amanda? Ti se priključuješ mom Vijeću, ja volontiram u tvom programu?”

“Rekao si to jako grubo, Sam.” Kucnula je kemijskom po zubima.

“Ali točno.” Što sam mogao reći? Činilo se sebičnim tražiti od Amande pomoć, a onda joj odbiti uslugu. I tako, unatoč popriličnoj bojazni, za vrijeme pauze za ručak, u srijedu sam se zatekao u jednoj od soba za sastanke, s Amandom, nekolicinom ljudi koje sam blijedo prepoznavao iz drugog odjela i tipom iz Timepoola. Alan se zvao. Moram priznati, nije bio onakav kakvog sam očekivao. Nije imao bradu, peruanski ogrtač žarkih boja, niti dostojanstveno držanje. Zapravo, izgledao je poput bilo kojeg momka od nešto više od četrdeset godina, u odijelu, koji obavlja posao koji je postao ne toliko dosadan, koliko rutinski. Objasnio nam je kako program funkcionira, za što nije trebalo dugo, jer cijela je stvar bila u tome da nema pravila kao takvih. Alan vas samo poveže s nekim za koga misli da biste mu mogli pomoći, a vi provedete neko vrijeme s tom osobom, obično jedanput tjedno. Postoje jedna-dvije formalnosti koje trebate proći, kao na primjer, moraju provjeriti imate li kriminalni dosje, što je, smatram, u redu, ali osim toga, na vama je da pokažete inicijativu, vidite što mislite o osobi koju su vam dodijelili, te im pokušate pružiti pomoć kakvu smatrate potrebnom. Prizemljeni način na koji je govorio o tome riješio je mnoge moje bojazni. Ipak, to nije bilo tako teško ili tako ozbiljno.

Alan me nazvao u ured sljedećeg dana. “Možda imam nešto za vas”, rekao je. “Momka po imenu Danny. Ima trinaest godina.”

Trinaest? Moje su se bojazni vratile kovitlajući se. Što bih trebao reći 37

trinaestogodišnjaku? Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put razgovarao s nekim tih godina. Vjerojatno je to bilo kad sam i sam bio trinaestogodišnjak. “Dobro, OK.” “U zadnjih godinu dana je dobio alergiju.”

O, Bože. Ovo je zvučalo sve gore i gore. “Na što?” “Školu.”

Hvala Kristu na tome. Alan je bio duhovit. Na neki način.

“Postalo je stvarno loše”, nastavio je. “U školi su rekli da će ga, ako se ne učlani u Timepool, izbaciti. Dobivamo jako malo takvih.”

Još uvijek nisam bio siguran da mi je to po volji. “Stvarno mislite da bih ja tu mogao biti od kakve pomoći?”

“Da, mislim. Dannyjeva je mama odustala, ako je ikad i vodila računa, njegovi ga nastavnici ne mogu dozvati pameti, a ne može ni njegov razrednik. Često bismo ustanovili da problematično dijete sluša nekog tko je izvan njegovog uobičajenog kruga, nekog koga ne vide kao autoritet u klasičnom smislu. Što kažete na to da se sastanete s Dannyjem, da vidite kako se slažete s njim?”

Pogledao sam prijeko u Georgea i sjetio se prošle nedjelje navečer u Mitreu. Tri momka bez ikakve ideje. Trebao sam Amandu u tom Vijeću.

Očajnički. Što je značilo... “OK. Pokušat ću.”

Alan je rekao kako će dogovoriti nešto za idući tjedan i spustio je slušalicu. Ja sam otišao gore do Amande.

“Vrlo dobro”, rekla je, pošto sam joj sve objasnio. “Zadivljena sam.”

“Znači li to da ćeš mi pomoći oko mojih bodova?”

“Da”, rekla je smiješeći se. “Vrlo rado.”

“Divno. Hvala.” Rekao sam joj gdje je Mitre i ustao da odem. Kad sam došao do vrata, nešto mi je palo na pamet. “Ovo s Dannyjem - da kažem Kirsty za to, ili ne? Mislim, moglo bi izgledati kao da sam se upleo samo kako bih nju zadivio, zaradio bodove.”

“C-c, Sam, kako uopće možeš reći da bi pripadnica ljepšeg spola mogla biti tako cinična?”

“To nimalo ne liči na mene, raditi nešto ovakvo. Ona ne bi povjerovala kako to ne radim da bih zaradio bodove, zato ne samo da mi 38

ne bi dala bodove, mogla bi mi ih čak i oduzeti.” Prisjetio sam se onoga što je George rekao prvog tjedna vijećanja o prečestom pranju.

Amanda je klimnula. “Mislim da je bolje da joj ne kažeš.”

Ima pravo. Pretpostavljam da bi spominjanje ovog programa Kirsty bilo sigurnije kad bih joj objasnio zašto sam se morao uplesti u to. Ali, to bi značilo reći joj da dobivam pomoć oko bodova, što bi ona mogla protumačiti kao varanje. U najmanju ruku, to bi joj pokazalo koliko sam zabrinut. Dakle, jasno je - ovaj pothvat s Dannyjem mora ostati skriven od nje.

Večerašnji zbroj nije bio šok kao što su bila prva dva. Ne posustavši u nastojanjima da postignem bodove kad god je to moguće, bio sam svjestan kako će se tajanstveni načini na koje sam gubio bodove vjerojatno nastaviti, i da ne trebam očekivati ništa drugačije kad je riječ o zbroju.

Nisam to ni dobio. Sedamdeset i jedan. Što je značilo da sam postigao dvadeset i pet proteklog tjedna. Ne tako dobro kao dvadeset i sedam iz prvog tjedna, ali opet ne ni tako loše kao devetnaest prošlog tjedna. Ni jedan ni približno brojci od osamdeset i tri koja bi trebala biti moj tjedni prosjek, naravno, ali to me nije neopravdano zabrinjavalo dok sam išao prema Mitreu, jer sam znao da prema tamo ide i moje novo tajno oružje. Amanda. Čim je ušla, osjetio sam bujanje samopouzdanja. Ovdje, u mom Vijeću, bila je žena, inteligentna, upućena žena koja je poznavala žene i znala što žele od muškaraca. Ray je, s druge strane, osjetio nešto posve drugačije, jer je izveo posebno živahan skok kojeg čuva za zgodne žene koje uđu u pub. Bio je poznat po tome što bi, ako se radilo o kakvim mladim Amerikankama (ondje ih svraća popriličan broj, pošto je pub u blizini područja djelovanja Jacka Trbosjeka), gotovo preskočio šank u svom uzbuđenju.

Ovo je trebalo zaustaviti, i to brzo, ukoliko ne želim da Amandina prisutnost bude ugrožena na samom početku jednom od Rayevih “zrelih” upadica. Stoga, prije nego se uspio uvući u razgovor, saznao sam da Amanda želi votku i tonik i poslao ga po prvu rundu. Zatim je pozdravila 39

Georgea, a ja sam je predstavio Peteu. Nakon malo čavrljanja, Vijeće je bilo spremno za saziv.

“Prije nego počnemo”, rekla je Amanda, “samo ću skoknuti do zahoda.”

Po načinu na koji ju je Pete gledao sve do ženskog WC-a, vidio sam da Ray nije usamljen u svojim osjećajima prema njoj.

“Oi”, rekao sam.

Pete se okrenuo i naletio na moju ruku koju sam ispružio preko šanka kako bih ga uhvatio za ovratnik. “Ni ne pomišljaj na to.”

“Ali...”

“Ništa ali. Ne želim da se moji ministri spetljaju, u redu? Ovo je ozbiljna stvar, vrlo ozbiljna stvar, i ovdje smo da poradimo na tome. Ne jedni na drugima. Jasno?”

Pete je klimnuo. Pustio sam ga, a on je izravnao zgužvani prednji dio košulje. “Isuse, zamisli što bi tek učinio da sam joj se zapravo obratio.”

Kad se Amanda vratila i sjela za šank između mene i Georgea, otvorio sam raspravu. “Mogu li za početak reći u ime Vijeća kako nam je drago što nam se ovaj tjedan priključila nova ministrica, Amanda.”

“Koji će položaj obnašati?” upitao je Pete. Želeći mu vjerovati kako je ovo bio jeftin pokušaj dodvoravanja, odgovorio sam: “Bit će Državna Tajnica Za Razumijevanje Što Se Dovraga Događa S Ovim Bodovima.”

Neugodan zadah došao je do mojih nosnica netom prije nego je blebetanje došlo do mojih usnih bubnjića. ‘Tajnica?” nacerio se Ray, izranjajući iza Petea, “To je dobro. Žene su uvijek najbolje tajnice.”

Izraz gađenja na Amandinom licu trebao je biti jedini mig kojeg je Ray trebao. Ali naravno, on ne bi bio on, da jest. Stoga sam mu ja morao dati drugi. “Ray, s koje dvije riječi ti se najčešće obraćamo?”

Vratio se na svoj kraj šanka.

“Tko je to?” upitala je Amanda.

Pete joj je dao kratak sažetak u vezi s Rayom.

“I uvijek se tako oblači?” pitala je. Ray je imao majicu s natpisom 1974 Black Sabbath preko koje je navukao, ali nije zakopčao, prljaviju 40

od svoje dvije sintetičke košulje (žestoko pobijajući natpis).

“Da”, odgovorili smo.

“Pa, barem ga nikad neće zamijeniti za homoseksualca”, odvratila je Amanda. “Idemo sad, da čujem o tim bodovima.”

Dao sam Peteu znak da donese liste, a zatim ih nervozno položio pred Amandu. “Ovo”, rekao sam, “su moje pretpostavke o tome gdje dobivam bodove.” Sjena osmijeha preletjela je preko Amandinih usana, dok je prelazila pogledom po stavkama. Zbog te sam reakcije ludio od znatiželje, da i ne spominjem zabrinutost. “Kao što vidiš”, nastavio sam, “tjedan jedan i dva su prilično jednaki kad je riječ o kućnim događajima, što bismo mogli nazvati ‘malom promjenom’u postizanju bodova. To je navelo Georgea da iznese teoriju o izostanku napretka u tjednu dva.

George, možda bi ti mogao dati Amandi kratak sažetak te teorije?”

Propisno je iznio svoju hipotezu tjesenje-Kirsty-sigurno-je-donijelogomilu-bodova-stoga-moraju-postojati-propusti-koje-nismo-primijetili.

Dok je govorio, primijetio sam da su se Amandina usta još nekoliko puta trgnula. Što joj je bilo tako smiješno?

Kad je George završio, Amanda je bez riječi nastavila proučavati listu još neko vrijeme. Nas trojica smo prišli bliže, pogledavajući nju, pa jedan drugog i natrag, dok smo čekali njen sud. Činilo se da je moja nervoza sad prešla i na Petea i Georgea. Konačno je Amanda odložila liste na šank i podigla pogled. “To je zanimljiva teorija”, rekla je smireno. “Dok ide.” Aha, pomislio sam, nježno me ponižava. “A ide u potpuno krivom smjeru.” Oh. Ipak, ne tako nježno.

Na trenutak sam htio zadaviti Georgea što je tako krivo shvatio, ali moja navala bijesa brzo je prošla. Konačno, on je smislio jednu teoriju više od mene, a na koncu, odgovornost za sve ovo mora biti moja i samo moja. Ovo je moj pogreb. Ako već nije moje vjenčanje.

“U kojem bi pravcu teorija trebala ići?” upitao sam.

“Dopusti da nešto provjerim prije nego odgovorim na to pitanje”, odvratila je Amanda. “Ovo ‘pomogao Kirsty kada je bila uzrujana zbog problema na poslu’ - u čemu se točno sastojala ta pomoć?”

Rekao sam joj kako sam napisao pet praktičnih koraka.

41

Amanda se nasmiješila. “Tako sam i mislila.”

“To svakako vrijedi bodova. Puno bodova. Zar ne?”

“Apsolutno. Puno bodova oduzetih od tvog zbroja.”

“Molim?”

“To te koštalo bodova, Sam, nije ti ih donijelo. Dakle, George je bio u pravu kad je istaknuo ovu stavku kao značajnu. Ali umjesto da ti podigne zbroj, što bi značilo da ti neka druga tajanstvena stavka uzima bodove, upravo ti je ta stavka odnijela bodove.”

“Ali puno sam joj pomogao.”

“Ne, Sam, puno si joj pomogao na muški način. Što je potpuno različito od ženske pomoći. Gledao si Kirsty kako plače i pomislio kako joj treba obilna doza razumnog savjeta, konkretnih stvari koje može učiniti kako bi popravila svoj položaj.”

Pogledao sam Petea i Georgea kako bih se uvjerio da ne ludim.

Njihovi su me izrazi lica uvjerili kako su bili zbunjeni jednako kao i ja.

“Da”, rekao sam. “Naravno da jesam. Što bih drugo pomislio?”

“Da si žena, Sam, pomislio bi, ‘Kirsty plače, treba utješni zagrljaj, cendranje o tome kako je zla njena šefica, puno crnog vina i najmanje tablu i pol čokolade.’“ “Ali...”

“Sam, znam što ćeš reći. Reći ćeš, ‘Ali, već znamo kako je zla njena šefica, nema smisla naklapati i dalje o tome, ono što nam stvarno treba jest poduzeti nešto kako bi uzvratili.’ Zar ne?”

Neću više ni postavljati pitanja. Žene mogu čitati misli. U tome je stvar. “Možda.”

“Pa, da ti kažem, Sam, žene znaju sve o borbi. Mi znamo sve o patnji.

I puno smo bolje u tome od muškaraca. Naravno da jesmo - imamo menstruacije koje treba izdržati, porode, depilaciju bikini zone. Kad god imamo problem, znamo sve korake koje ćemo poduzeti kako bi ih sredili, prije ili kasnije.”

“Stvarno?”

“Naravno. Sigurno će znati i Kirsty. Inteligentna je djevojka...”

“Na koncu konca, izlazi s tobom”, ubacio se Pete.

42

“Sarkazam je u ovom Vijeću uvreda dovoljna za otkaz”, rekao sam mu, “pa stoga začepi. Nastavi, Amanda.”

“Nisi ti trebao reći Kirsty ove korake, Sam. Ona se u tom uredu zna sama snaći. Radi ondje, sjećaš se?”

“Zašto je onda bila tako uzrujana zbog toga?”

“Zato što žene ponekad žele biti uzrujane.”

Ovo je bilo poput Alise u Zemlji Čudesa. “Zašto biste htjele biti uzrujane?”

Amanda se smijuckala. “Jer je to lijep osjećaj, Sam. To je naš ispušni ventil, ako hoćeš. Sva ta patnja koju tako dobro upijamo, sve one prehlade s kojima se borimo dok muškarci leže u krevetu po tri dana, tvrdeći kako imaju upalu pluća, sva ta sranja kojima nas život zasipa iz dana u dana - sve se to nagomilava u nama i ponekad se jednostavno želimo vraški dobro isplakati kako bi sve to izbacili. I devet od deset puta ćemo izabrati nešto stvarno glupo i trivijalno zbog čega ćemo plakati.”

“Dakle, Kirstyno uzrujavanje zbog šefice bilo je ispušni ventil?”

“Da. Nije htjela da je spašavaš svojim popisom praktičnih koraka.

Sve je to već znala. Samo se htjela malo opustiti. Ti si joj obrisao suze prije nego su same stale. Ti si zatvorio njen ispušni ventil. Ti si pogoršao stvar, ne pomogao.”

Ovo je konačno počelo dobivati neki smisao. Polako, razumijete, i sasvim malo, ali barem sam uspijevao. “Tako sam izgubio bodove? Time što je nisam pustio da bude uzrujana?”

Amanda je klimnula. “Ne bih se iznenadila da ti to i ovaj tjedan odnese bodove. Je li Kirsty opet spominjala šeficu?”

“Ne, ne koliko se sjeć... oh, čekaj malo. Rekla je nešto prije neku večer, za večerom. Spomenula je Jenny usput. Neki podmukli komentar koji je stavila u izvješće, mislim. A ja sam rekao Kirsty, sav živahan i veseo, “Ne trebaš se brinuti sad kada imaš onaj popis”, a ona je klimnula i rekla, “Hmm.”“ Amanda je pratila moje izlaganje s onim blagonaklonim izrazom, kakav imaju majke dok promatraju svoje dijete koje po prvi put vozi 43

bicikl bez pomoćnih kotača. Tada sam mislio da je Kirstyno “hmm” bilo zadovoljno “hmm, zar nije dobro što sam pozvala tebe da mi pomogneš uvidjeti sve te stvari koje trebam činiti”. Ali, sad mi je postajalo jasno kako je to zapravo bilo razočarano “hmm, znam da imam taj popis, i htjela bih da zavežeš o toj prokletoj stvari i jednostavno mi dopustiš da budem depresivna, konačno.”

“Da sam je pustio da nastavi”, rekao sam, “i složio se s njom u vezi Jenny i time kakva je kučka bila, bila bi puno sretnija. To hoćeš reći?”

Amanda je ponovno klimnula.

“A ja bih zaradio bodove, umjesto da ih gubim?”

I opet.

Pogledao sam Petea i Georgea. “Dakle, ako želite pomoći ženi, ne pomažite joj.”

Nas trojica smo polako zatresli glavama, zapanjeni tajanstvenim putovima Ženskog Roda.

“Mislim da je sigurno”, rekla je Amanda, “da će ti Kirsty dati novi test u vezi s ovim sljedećeg tjedna. Zato zapamti: nemoj biti praktičan, samo budi uz nju.”

Ponovio sam tu rečenicu gotovo hipnotiziranim glasom, koji je čudno odzvanjao sve dok nisam shvatio da to Pete i George ponavljaju sa mnom. “Nemoj biti praktičan, samo budi uz nju.”

Stajali smo trenutačno pretvoreni u zombije, a potom smo se svi naglo trgnuli. “To je sjajno, Amanda”, rekao sam. “Hvala.”

“To je prokleto nelogično, ako mene pitaš”, rekao je Pete razdražljivo.

Mrko sam ga pogledao. “Kao što si rekao, Pete, ako tebe pitam.”

Okrenuo sam se opet Amandi. “Možeš li se sjetiti još čega? Još nekog savjeta?”

“Mislim da je to za sada dosta, zar ne? Napreduješ u ‘malim promjenama’, kako ti to zoveš, dakle, zadrži to na sadašnjoj razini. Ako zbroj sljedećeg tjedna pokaže napredak, znat ćemo zašto.”

Sad sam se osjećao puno zadovoljnije, pa sam rado prekinuo raspravu za večeras. “Još jedno piće za novu ministricu u Vijeću?”

44

“Isto, molim.”

Pete se nije pomaknuo. “Čuo si je”, rekao sam mu. “Votka i tonik, čovječe.” “Što je sa starim ministrima?” pitao je. “Zar ne dobivaju i oni piće?”

“Naravno. George - pivo? Dobro. Pete - ti možeš dobiti pola.”

“Pola?”

“Izgubio sam bodove jer sam bio previše praktičan, ti gubiš pivo jer si bio previše sarkastičan.”

Pete se podrugljivo osmjehnuo i ipak si natočio pola litre. Kada mi je dao ostatak novca, naslonio se opušteno na šank i obratio se Amandi.

Počelo je prilično prozaično, tako što ju je pitao odakle je, ali ubrzo se nastavilo sitnim nadmudrivanjem o golu Paula Gascoignea protiv Škotske na Euru “96, i vidio sam po iskri u njenim očima da je uživala u pažnji zgodnog mlađeg muškarca. Čavrljajući s Georgeom, naslonio sam se tako da sam bio odmah iza Amande. Zatim sam Peteu, pomoću pokreta kao da povlačim omču oko vrata, pokazao što će mu se dogoditi ako nastavi s tim pažnjama. Tvrdoglavo je odbijao pogledati me, ali znam da je shvatio poruku.

I bolje mu je da je posluša. Večeras je prvi put došlo do malog napretka u cijeloj ovoj nesretnoj stvari, a sve zahvaljujući Amandi. S njom na svojoj strani, mislim da mogu postići i više. Stoga neću, ponavljam, neću dozvoliti da Peteovi testisi zakoče taj napredak.

45

Tjedan četvrti Zar vam nisam rekao? Zar nisam rekao kako će Amanda biti odgovor?

Kirstyna dva zadnja spominjanja problema s posla dogodila su se navečer, na kraju dana kad bi Jenny znala biti naročito teška. Ali ovog se tjedna dogodilo ujutro. U utorak ujutro, da budem precizan, dok smo oboje ležali pokušavajući sakupiti energiju da ustanemo iz kreveta.

“Ohhhh”, zastenjala je Kirsty pospano. “Danas mi se stvarno ne ide na posao.”

“Ni meni”, rekao sam zijevajući.

“Ne, ali ti ne moraš provesti cijelo jutro na sastanku s Vješticom Iz Pakla.” Zakopala je glavu čvrsto u jastuk. “Brzibnje, brzibnje, BRZibnje”, čulo se prigušeno mrmljanje.

“Znam da je mrziš”, rekao sam, instinktivno je zagrlivši i povukavši bliže. Jednako tako instinktivno sam otvorio usta kako bih ponudio malo prave muške pomoći. Ali uspio sam se svladati. Nemoj biti praktičan, pomislio sam. Samo budi tu. I tako sam nastavio grliti Kirsty, i čekao da ona napravi sljedeći korak.

“Gudžga.”

“Znam da je kučka”, odgovorio sam nježno. “Prava je kučka.”

“Ubidžunje.”

“Ubojstvo bi bilo predobro za kučku poput nje. Trebaš je ostaviti na životu, natjerati je da pati. Užasno.”

Kirsty je klimnula, što je oslobodilo njena usta od nabora jastuka.

“Kako užasno?”

Sljedećih pet minuta smo proveli izmišljajući primjenu uredske 46

klamerice u kakvu ne biste povjerovali, nakon čega je Kirsty bila puno bolje raspoložena, a to je bilo najviše što sam mogao učiniti kako bih je spriječio da odmaršira na posao u kućnoj haljini. Znao sam, naravno, da će namjerno ponovno izvlačiti mržnju prema Jenny, dok god je tu, kako bi me testirala. Ali, nije mi to smetalo. Konačno, to i jest cilj svega ovoga.

I nisam bio praktičan. Samo sam bio ondje.

Srijeda navečer, s druge strane, bila je prokleto težak posao za ne baš naročitu nagradu. Bio je to moj prvi sastanak s Dannyjem.

Alan ga je dogovorio u obližnjem parku, ali ne preblizu, Danny stanuje u Stoke Newingtonu. “Želim da to bude negdje malo izvan njegove uobičajene sredine”, objasnio je. “To povećava šanse za dobru reakciju.” Odabrao je park jer bi ondje Dannyju bilo teško izvesti svoj “uobičajeni trik” - brzo nestati niz najbližu sporednu ulicu, bježeći od onoga tko se trebao brinuti za njega. Osim toga, jedini savjet koji mi je dao, bio je da nema savjeta. Za početak samo da se ponašam kao da je to obično čavrljanje, da vidim mogu li uspostaviti neku vezu s klincem. Ne brzati s pitanjima o njegovom markiranju iz škole.

Ako se ukaže prilika da se toga dotaknem kad već uspostavim vezu s njim, onda u redu, neka je iskoristim.

Stigao sam nekoliko minuta ranije do klupe na kojoj smo se trebali naći. Ovo me barem odvojilo od posla na pola sata, razmišljao sam promatrajući u daljini neku djecu koja su igrala nogomet. Od pola pet do pola šest s Dannyjem, doma sam do pola sedam, Kirsty neće znati da nismo do kasno radili u uredu. Ovdje sam se ćudno osjećao, možda čak i malo nervozno, ali onda sam se sjetio kako je Amandin savjet u vezi bodova već dao rezultate, pa se ovo definitivno isplatilo.

Ubrzo sam ugledao Alana kako se približava. Klinac koji je išao s njim bio je manji nego što sam očekivao. Ne znam zašto, ali pretpostavljao sam da će Danny biti visok za svoje godine, prava nevolja, fizički kao i socijalno. Ali bio je prilično malen, s uskim ramenima pognutim u obranu od vanjskog svijeta, a uglavnom je gledao u zemlju.

Kad je napokon ipak podignuo pogled, vidio sam da mu je lice mršavo i 47

blijedo. Oči su mu bile tamnosmeđe, kao i njegova loše ošišana kosa. Na sebi je imao traperice i Eminem majicu, a ni jedno od toga tjednima nije vidjelo perilicu. Od prvog trenutka kad sam ga ugledao, znao sam da je nešto čudno kod ovog dječaka. Nešto određeno, presudno, temeljna činjenica - ali nešto što nisam mogao jasno odrediti. Čak i kad su stigli do klupe, to me još mučilo.

“Bog”, rekao sam, rukujući se s Alanom.

“Bog. Evo, ovo je Danny. Danny, ovo je Sam.” Automatski sam pružio ruku Dannyju, a onda se zamislio kako je bilo glupo na taj način tretirati trinaestogodišnjaka. Ne rukujete se s djecom – zar ne? Nisam znao. Uglavnom nisam imao posla s njima. U svakom slučaju, dvojba je bila beskorisna, jer Danny nije htio ni podignuti pogled. Spustio sam ruku.

“Danny, rekao sam da je ovo Sam.” Ovaj put ton je bio više upozoravajući.

Izazvao je reakciju, jedva. Danny je podigao pogled, promotrio me na sekundu, više iz znatiželje nego iz pristojnosti, promrmljao nešto što ste, ako ste bili dobrostivi, mogli protumačiti kao “bog”, a onda nastavio sa svojom fasciniranošću travom.

Alan je slegnuo ramenima, kao da hoće reći kako je to nabolje čemu se možemo nadati. “Vidimo se ovdje za sat vremena, može?”

“Da”, rekao sam. “Vidimo se,” Danny se nije pomaknuo, ni progovorio.

“Pa”, rekao sam kada je Alan otišao. “Dobro.” Tada sam shvatio kako ne znam što bih sljedeće rekao. Gledajući Dannyja - što me to tako mučilo kod njega? - shvatio sam da je moj repertoar stvari koje bih mogao reći trinaestogodišnjaku bio ograničen. Jako.

Ali to nije zadugo bio problem. Nevjerojatno, podigao je pogled i progovorio. “Imaš li pljugu?” “Žao mi je, ne pušim.” Što? Ispričavao sam se trinaestogodišnjem dječaku zato što nemam cigaretu za njega? “Ovaj, čekaj malo, ne bi me trebao pitati takve stvari.”

“Zašto ne?” odgovorio je, vadeći kutiju Benson i Hedgesa i upaljač.

48

Bezobrazni mali dripac. “Zašto si me pitao cigaretu, ako ih već imaš?” Dovraga, bilo je prekasno, riječi su bile izgovorene. Očito nije htio trošiti svoje pljuge, ako je mogao dobiti od mene. Ali moj um nije tako funkcionirao. Moj je um bio konvencionalan, razuman, iskren. Stoga, čitaj “smotan”. Počeo sam na najgori mogući način (nije bilo prvi put u zadnje vrijeme). Ne samo da sam ispao naivan, nego sam mu dozvolio da zapali preda mnom. Trebam li mu reći da je ugasi? Nema svrhe. Očito ne bi, i osim da mu je istrgnem iz usta, nije bilo načina da ga natjeram. Čak i da uspijem prije nego pobjegne, vjerojatno bih zapao u nevolje što sam nasrnuo na njega. Osim toga, ocijenio sam da je pušenje najmanji problem ovog momka. Dosta je trinaestogodišnjaka u mom razredu pušilo, a sad su trideset-dvogodišnjaci koji puše i bez sumnje imaju dobre poslove, a čak i da nemaju, to ne bi bilo zbog pušenja. Ne, Dannyjev pravi problem, onaj koji će mu zaista upropastiti život i onaj u kojem sam mu ja trebao pomoći, bilo je bježanje iz škole. Odlučio sam usredotočiti se na to.

Ali kako? Započeti s “zašto ne voliš školu, Danny?” bilo je upravo ono što je Alan savjetovao da ne činim. U očajanju, pogledom sam tražio nešto o čemu bismo razgovarali. Osim nekoliko ljudi koji su odabrali duži put od posla do kuće kako bi uživali u večernjem suncu, jedino što se događalo bio je nogomet.

“Hoćemo li pogledati malo onu partiju?” krenuo sam rekavši to, kako bih otežao Dannyju da kaže ne. Možda je to bilo zbog činjenice da je bio u vodstvu na početku, pa me nije doživljavao kao prijetnju, ali pristao je i počeo se polako vući za mnom. Trebalo nam je nekoliko minuta da stignemo na drugi kraj parka, a za to vrijeme nije rekao ni jednu jedinu riječ. Nisam ni ja. Dijelom zbog toga što sam se nadao da će ga tišina natjerati da učini napor, a dijelom zbog toga što sam još uvijek pokušavao dokučiti što je to kod njega bilo tako neobično. Nešto nije bilo sasvim u redu, ali ni za što na svijetu nisam to mogao shvatiti. To me počelo dovoditi do bjesnila.

Utakmica je bila uobičajena zbrka, kakve možete vidjeti u parku.

Svatko je nosio majicu svog omiljenog kluba, pa nije bilo načina da se 49

otkrije tko je na čijoj strani i mogli ste vidjeti Barcelonu kako dodaje loptu Crystal Palaceu, a zatim je Brazil oteo loptu Palaceu. Dečki su bili stariji od Dannyja, šesnaest ili sedamnaest godina. Nakon otprilike minutu, jedan je igrač uspio pogoditi vratnicu (zapravo hrpu torbi) s pola metra. Taj je promašaj bio toliko užasan, da čak ni Danny nije mogao odoljeti da nešto ne kaže.

“Debil”, podrugivao se.

Nije baš najelokventni]i komentar, možda, ali barem je to bilo mišljenje, nešto na što sam mogao odgovoriti, s čim sam se mogao uhvatiti u koštac. “Dakle, voliš nogomet?” pitao sam.

“Valjda.”

“Za koga navijaš?”

Pogledao me kao da sam postavio najgluplje pitanje na svijetu. “Za nikoga.”

Oh, shvaćam, pomislio sam u sebi. Navijati za određeni tim bilo bi preveć konvencionalno, zar ne? To bi podrazumijevalo entuzijazam za nešto, prekid stava “fućka mi se za cijeli svijet”. A to se neće dogoditi, zar ne? Uspio sam sve to zadržati za sebe. Suprotstavljajući mu se, protiveći mu se, ne bih postigao ništa. Umjesto toga, prišao sam rezervnoj lopti koja je bila blizu i šutnuo je prema njemu. Razgovor nije puno učinio, možda će akcija biti bolja.

Budući sam bio najgori nogometaš na svijetu, malo sam krivo udario loptu koja je prošla metar lijevo od Dannyja. Išla je prema terenu, s dovoljno snage da završi usred igre, ako je netko ne zaustavi.

Ali, ispostavilo se da je to bila najbolja stvar koju sam mogao učiniti.

Danny je instinktivno pojurio za loptom, a ona je, udarivši o njegovu nogu, poletjela u zrak. Jednim trzajem koljena u trenutku ju je smirio i opušteno čekao da ponovno padne, vješto je dočekavši unutarnjom stranom desne noge nekoliko puta prije nego ju je ponovno prebacio na lijevu. Koliko god je do sada bio povučen, nije mogao odoljeti a da ne pokaže svoje žonglerske vještine. Dobrih dvadeset sekundi lopta se nije spuštala na zemlju, dok ju je Danny udarao nogom, koljenom, glavom, ramenima. Na njegovom licu nije bilo emocija, oduševljenja ili ponosa 50

svojim postignućem. Odbijao je izgubiti onaj svoj život-mi-je-dosadio izraz. Ali morao je dokazati koliko je dobar. Tek kad je procijenio da sam vidio dovoljno, dopustio je da lopta padne na zemlju.

Stoga sigurno mislite: To je bilo to, tako je Sam skovao prvotnu vezu s dječakom, ta prekrasna igra je odigrala uobičajenu ulogu u muškim odnosima, kakvo je to zadovoljstvo i radost moralo biti za tebe, Sam. Međutim, ono što mi je stvarno prolazilo mislima bilo je: ti, mali gade.

Zašto ja ne mogu biti tako dobar u žongliranju? Dao bih svoj očnjak da mogu to izvesti. Uglavnom, mogu to izvesti jedanput, dvaput ako imam sreće, dok lopta ne ode tako daleko da meni ostane još jedan posljednji, očajnički zamah koji pošalje prokletu stvar tri milje dalje. Zapravo, u jednom trenutku za vrijeme Dannyjevog razmetanja sam pomislio: ako napravi tu ultra sjajnu stvar kad prebacite loptu preko glave i dočekate je stražnjom stranom vrata i pritom ostanete apsolutno mirni, stvarno ću ga morati bubnuti iz čiste ljubomore. Vrijedno prijezira, znam, ali opet, ja uopće nisam htio raditi ovo. Nisam nikad tvrdio kako bih htio podupirati nečiji moral i socijalnu skrb. Ako sam bio razdražen time što je trinaestogodišnjak bolji od mene u žongliranju, onda je tako bilo.

Ipak, priznati to njemu, značilo bi izgubiti više obraza nego kod mojeg početnog neuračunljivog prilaza. Osim toga, jedan od vratara nas je primijetio i počeo sumnjati kako možda želimo zdipiti njihovu loptu.

Prema onome što sam znao o Dannyju, mogao je lako imati pravo. Stoga sam se počeo odmicati. “Hajde”, rekao sam. “Ova je igra dosadna.

Hajdemo prošetati.”

Zadovoljan što je pobijedio i u drugoj rundi, Danny me slijedio.

Nakon nekog vremena sam upitao: “Dakle, u čemu je problem, Danny? Zašto ne želiš ići u školu?” Sad sam već bio smiren i malo razumniji, te sam shvatio da su se njegove pobjede s cigaretom i žongliranjem možda isplatile, premda nisam planirao nijednu od njih.

Pošto je ustanovio kako nisam još jedan odrasli odlučan da ga zastrašivanjem natjera na poslušnost, Danny bi mi se možda mogao polako otvoriti.

“Jer je to sranje.”

51

Vrlo polako, činilo se. Ali, i ovo je bio početak. “Znam”, odvratio sam. “Bilo je sranje i kad sam ja išao.”

“Pa, zašto me onda pitaš?”

“Slušaj, Danny, znam da škola nije baš zabavna, ali vjeruj mi, ako ne dobiješ svjedodžbu sad, dok imaš šanse, poslije će biti kasno, a ostatak tvog života bit će i gori nego što ti se sad čini škola.” Nakon tridesete počnete raditi različite stvari koje dokazuju da se pretvarate u svog oca.

Prigovaranje na kvalitetu moderne pop-glazbe je jedna od njih. Kao i ispuštanje tihog uzdaha svaki put kad sjednete u fotelju. A u riječima koje sam upravo rekao Dannyju, pronašao sam još jednu.

“Ne treba mi škola”, rekao je uvjereno.

“Oh, ne treba? A zašto?”

Izvadio je novu cigaretu i pripalio je. “Jednostavno ne treba.” “Što ćeš onda raditi?” sad sam se počeo nervirati.

“Poznam ljude.”

“Stvarno? To je vrlo impresivno. Jako mi je drago zbog tebe.”

Zaustavio sam se. Biti sarkastičan s njim, već sam zaključio, nije imalo smisla. Bio je naviknut na bijes. Morao sam ostati smiren. “Što je s tvojom obitelji, Danny? Što oni kažu na sve to?”

“Huh.” “Možeš li biti malo određeniji?” “Živo im se fućka, ne?”

Sjetio sam se što je Alan rekao za Dannyjevu majku. Očito je to bila istina.

“Imaš li braće, sestara? Kako njima ide škola?”

“Ne’am pojma. Brat je otišao živjeti s ocem, ne? Da sam bar ja. Ne bih zaglavio s mamom i njenim glupim momkom. Tu su počeli moji problemi. U jednom od izvješća o meni to piše, vidio sam. Piše da je moja ‘kućna situacija uzročnik’.” Povukao je dim, a onda skrenuo pogled kako bi pokazao da je rekao svoju zadnju riječ o toj temi.

I usprkos mojim silnim naporima u ostatku sata, tako je bilo. Još smo malo prošetali po parku i sjeli na klupu, ali on nije htio više ništa reći o školi, situaciji kod kuće, bilo čemu. Oko šest i petnaest odustao sam od 52

pokušaja da dobijem od njega bilo kakav odgovor pa smo sjedili u potpunoj tišini. Ali još uvijek me nešto gnjavilo, ono nešto u vezi s Dannyjem što se činilo čudnim. Što je to, dovraga, bilo?

Alan je došao po njega, rekavši da će me sutra nazvati da “popričamo o tome”. Pozdravio sam se s Dannyjem, koji je nešto progunđao i otišao do Alanovog automobila. To je to, pomislio sam, to je bila tvoja zadnja prilika. Možeš si zadržati svoj Timepool. Neću trošiti svoju energiju na nekoga tko ne može biti niti učtiv prema meni. Danny me, zaključio sam, stavio u obrnutu poziciju od Kirsty: shvatio sam što bih trebao raditi (pomoći mu), ali nisam to htio, dok kod Kirsty ne razumijem što bih trebao raditi (pokušavajući zaraditi te bodove), ali to očajnički želim.

U podzemnoj, na putu kući, shvatio sam što je to bilo tako čudno s Dannyjem. On je bio odrasla osoba, ne dijete. Unatoč činjenici da je imao trinaest godina, sve se oko njega činilo odraslim. Izraz u njegovim očima, način na koji je govorio, način na koji je hodao. Bio je prožet cinizmom svijeta odraslih. Ništa ga nije diralo, u njegovom koraku nije bilo živosti, niti uzbuđenja u njegovim očima. Kao da je njegovo djetinjstvo, ako je uopće ikad postojalo - je li? - završilo. On je bio odrasla osoba, nesretna, tvrdokorna odrasla osoba, u dječjem tijelu.

Prisjetio sam se kakav sam ja bio u njegovim godinama. Moji primarni interesi, koliko se mogu sjetiti, bili su moj Raligh bicikl, čokoladice Caramac i pitanje kako ću nabaviti telefonski broj plavuše iz grupe Abba. Ali, Dannyja ništa od toga nije zanimalo. Nekoliko je zgodnih djevojaka prošlo pored nas u parku, ali on nije pogledao ni jednu. Bio je krajnje neimpresioniran svijetom i svime u njemu. Čak je i njegovo žonglersko razmetanje bilo zato da mene nadvisi, ne da se istakne, kako to djeca inače čine.

To dijete nije bilo dijete. To je bila najnevjeroja-tnija stvar na svijetu.

I najtužnija. U trenutku sam se predomislio u vezi s nastavkom rada s njim.

U petak za vrijeme ručka bio sam u prodavaonici novina iza ugla mog ureda. Amandin “nemoj biti praktičan, samo budi uz nju” pristup uvjerio me da su daljnje injekcije ženskog razmišljanja bile ono što je ova 53

potraga za bodovima trebala. Ali gdje ih naći? Prolazeći kroz prijemni tog jutra, gdje je bio stol pun časopisa, sinula mi je ideja.

Tek pošto sam stigao do kioska shvatio sam koliki je bio izbor. Činilo se da je polica sa ženskim časopisima kilometrima duga. Bilo mi je drago što se ta polica nalazila ispod one s auto magazinima, što mi je barem pružilo izliku što ondje stojim tako dugo. Koji da kupim? Mogao bih ih uzeti nekoliko, ali ne samo da bi mi to priskrbilo neke čudne poglede kad bih stao u red, nego bih dobio i kilu noseći ih do ureda.

Osim toga, trenutno pokušavam smanjiti troškove. Novi stereo uređaj i odmor u Egiptu -da ne spominjem dijamantno zaručničko prstenje -su u redu, ali kad zaboravite da trebate produžiti osiguranje automobila prije nego ih kupite, stvari mogu postati pomalo neugodne. Premda se ne osjećam previše krivim. Upravo na krstarenju Nilom sam u jednom trenutku pogledao Kirsty i prvi put pomislio da sam spreman kupiti taj prsten.

U svakom slučaju, bio sam ondje, pokušavajući odlučiti koji ću ženski časopis kupiti, na temelju priča oglašenih na naslovnicama. Činilo se da svaki od njih ima priču o ženama koje su nekad bile muškarci, ili muškarcima koji žele biti žene, ili muškarcima koji vole muškarce koji izgledaju kao žene. Koliko takvih ljudi ima? Moraju li ih časopisi promovirati? Osim toga, nije bilo nijednog korisnog pokazatelja. Ono čemu sam se nadao, naravno, bio je članak naslovljen sa “Što Želite Da Vaš Muškarac Učini Kako Bi Zaradio Bodove Ukoliko Ste Ga Podvrgnuli Ovoj Shemi U Kojoj To Mora Ostvariti Kako Bi Se Mogao Vama Oženiti”. Čudno, nisam uočio takav, pa sam izabrao časopis Excite! zato što ga je Kirsty čitala prije neki dan.

I onda kažu kako su muškarci opsjednuti seksom. Prelistavajući časopis u uredskom zahodu, bio sam zapanjen činjenicom koliko je bilo članaka o G-točkama, seksualnim maštarijama, igrama, kako ga usporiti i Bog zna čemu sve ne o životu među plahtama. Koliko god bio znatiželjan (mislim da više nikad neću moći jesti artičoke), ovo nije bilo od koristi za mene i moje bodove, jer sjetit ćete se kako je Kirsty naznačila da je ta tema izvan bodovne liste. Zatim su tu bili make-up pokusi i modni savjeti 54

i dijete i režimi tjelovježbe i, naravno, transseksualci, i priča s naslovnice, intervju s nekom holivudskom zvjezdicom, koja je, ako vjerujete časopisu, tako vatrena da sprži svaki film u kojem glumi, a ako vjerujete meni, kost i koža za koju nisam nikad prije čuo i ne želim ponovno čuti.

Pročitao sam puno toga, stvarno. Svaku riječ. Pa, dobro, preskočio sam make-up pokuse, i ono o transseksualcima. I režime tjelovježbe. I samo sam preletio dijete i modne savjete. Ali ništa od toga nije bilo ono što sam tražio. Tragao sam za unutarnjim uvidom, činjenicama o ženskom pogledu na svijet koji mi je promicao. Ona zvjezdica je imala savršeno malo za ponuditi. Sve u svemu, šteta funte i četrdeset penija i moje pauze za ručak. Ostavivši časopis u kabini (kladim se da će to potaknuti zanimljiva uredska ogovaranja), vratio sam se svom stolu.

I nisam više razmišljao o Exciteu! do jučer popodne kad smo Kirsty i ja spremali kupljene stvari. Ja sam se dobrovoljno javio za zamrzivač, što mi je, kažem vam, donijelo obilje bodova, jer toliko je toga moralo stati da sam morao potpuno presložiti gornje tri police. Kirsty je bilo puno lakše suočenoj s tako prozaičnim kao što je slaganje konzervi i šećera i kave i sličnih stvari u velike kuhinjske police u visini očiju. Završila je dobrano prije mene.

Radio je bio uključen. Vijesti su upravo završavale.

“A sada sport”, iz zvučnika se začuo preozbiljan glas. “Kriket. Igrač engleske reprezentacije je pretrpio tešku ozljedu uoči probne utakmice idućeg tje dna.”

Napeo sam se, očekujući loše vijesti. “Otkriveno je da...”

“Dovraga”, rekla je Kirsty. “Zaboravili smo uzeti...” I tada se dogodilo. Bio je to Excite! trenutak. Čim je Kirsty počela govoriti, ja sam otvorio usta kako bih brzo rekao “ššš” da čujem tko je povrijeđen. Ali dogodilo se nešto čudesno: nisam ispustio zvuk. Nisam ušutkao Kirsty.

Pustio sam je da govori kako smo zaboravili uzeti omekšivač za rublje, i zagluši ime igrača kriketa. Isprva nisam mogao shvatiti zašto sam to učinio. Dobrovoljno - ili to nije bilo dobrovoljno? - sam spriječio sebe u slušanju vijesti koje sam očajnički htio čuti. Zašto? To nije imalo smisla.

55

Ali tada mi je palo na um nešto iz Zvjezdičinog intervjua. Na svjesni dio mog uma, zapravo; utjecao je podsvjesni dio, i to je bilo ono što me spriječilo u ušutkavanju Kirsty. Zvjezdičin pristup glumi, sve u svemu, je ovakav: “To je nekako, kao kad igram neku ulogu, shvaćate, potpuno sam svoja, ali, kao, u isto vrijeme sam potpuno ne svoja, i u tome je stvar, shvaćate, morate zadržati te dvije stvari u glavi u istom trenutku, a mislim da je jako guba ako to možete.” Ostanite sa mnom ovdje, znam da se pitate kakve to veze ima s omekšivačem za rublje, ali vjerujte mi, sve će se razjasniti. “I to je nekako, kao, razumijete, lakše za mene, mislim, pošto sam žena, jer mi se možemo koncentrirati na dvije stvari istovremeno, dok muškarci to nikako ne mogu. To je nekako kao, kod mog dečka, kad se samo odmaramo, gledamo TV, razumijete, kaže mi da šutim kad su rezultati hokeja na ledu, a to je nekako, tako neguba, razumijete, to me tako ljuti.”

Rekao sam vam da ćemo doći do toga. Nisam to uočio kad sam pročitao, ili barem nisam shvatio da sam uočio. Ali kad je došao trenutak, učinio sam pravu stvar. Razmišljajući o tome, shvatio sam da je ušutkavanje Kirsty u važnim trenucima nešto što stalno radim. Nema sumnje da se i ona ljuti na mene kao i Zvjezdica na svog dečka. Siguran sam da sam to činio i u protekla tri tjedna, i to mi je odnosilo bodove.

Kladim se s vama u što god želite da je ono jučer bio još jedan test, kao i ono s Jenny onog jutra. Kirsty je sigurno znala kako žudim da čujem o kojem se igraču kriketa radi. Možda je čak i pročitala članak u Exciteu! I tako se podsjetila na moju naviku.

Budući da nikad nisam razmišljao o tome kako se žene koncentriraju istovremeno na dvije stvari, nisam shvatio kako im nelogično, a time i uvredljivo, mora biti kad im muškarci kažu da šute bez ikakvog objašnjenja. Naravno, kada bi to učinili na manje uvredljiv način, i rekli, “Oprosti, ljubavi, ali možeš li pričekati trenutak, samo dok poslušam vijest?” nadglasali bi ono što smo zapravo htjeli čuti. Otuda osornost. Ne želite biti grubi, ali vidim zašto tako izgleda.

Ali, ne i jučer. Nije bilo grubosti od Sama. Trpajući i dalje hranu u zamrzivač, osjećao sam se pun sebe. Nemojte me krivo shvatiti, dovodilo 56

me do bjesnila to što nisam znao tko se ozlijedio. Saznati iz vijesti trideset minuta kasnije kako je to bio Michael Vaughan, bilo je veliko razočaranje. Ali ni upola onoliko, koliko je bilo oduševljenje koje sam osjetio te večeri kad sam otvorio omotnicu i otkrio da je moj zbroj sada stotinu sedamdeset i jedan. Proteklog sam tjedna postigao točno stotinu bodova. Jednu stotinu. U prva tri tjedna postigao sam dvadeset i sedam, devetnaest i dvadeset i pet. Četvrtog tjedna sam postigao više nego u sva tri zajedno. Važnost tog broja nije mi promakla. Kirsty me očito nagradila okruglom stotkom kako bi pokazala da je moje posezanje za ženskom pomoći u utorak, i to što je nisam ušutkao jučer, bilo upravo ono što bih trebao činiti.

Dolje u Mitreu podijelio sam s Peteom, Georgeom i Amandom dobru vijest. Bilo im je zaista drago zbog mene, a ja sam, riskirajući da zvučim sentimentalno, bio ganut. Čak su se i na moje izvješće o maloj tjednoj promjeni svi nasmiješili. Posebno domišljato, smatrao sam, bilo je “razmrsiti savijeni dio telefonske žice” i “dopustiti Kirsty da otvori foliju na novoj tegli kave, premda je zapravo bio moj red”. Peteu je pošlo za rukom umanjiti sve to, ističući kako još uvijek zaostajem za rasporedom, a s još osam tjedana pred sobom još uvijek trebam više od stotinu bodova tjedno. Ali, to će doći na vrijeme, siguran sam.

Kasnije, dok je Ray častio svih u pubu svojom izvedbom “Nisi nitko dok te netko ne zavoli”, kojoj je, moram reći, nedostajalo nešto od stila i poletnosti Deana Martina, George je pogledao Amandu.

“Zar se muškarci stvarno mogu koncentrirati samo na jednu stvar odjednom?”

Kimnula je. “Tako su uređeni vaši mozgovi.” Zastala je kako bi se sjetila primjera. “Kad si suvozač na putovanju, kladim se da stišaš radio kako bi čitao kartu, zar ne?”

On je pogledao mene. Ja sam pogledao Petea. Sva trojica smo pogledali jedan drugog, zamišljajući se u takvoj situaciji. Zatim, prije nego smo ih mogli zaustaviti, naše su se desne ruke ispružile kao da će stišati radio. Amanda si je dozvolila tihi osmijeh.

“Ah”, rekao je Pete, primičući joj se malo bliže, “ali u životu nije sve 57

u putovanju automobilom, zar ne? Postoje neke prilike kad se mi muškarci možemo koncentrirati na dvije stvari istovremeno.” U njegovom je oku bio značajan sjaj dok je govorio.

Amanda je odgovorila istom mjerom. “Oh, stvarno?”

Gledali su se ravno u oči. Ja sam se nakostriješio. Uskočio sam prije nego je Pete još nešto rekao. “Onda dobro, Pete, još jednom isto za svih, brzo kako ti znaš, hop-hop, to je dobar dečko.”

Rekao sam malom gadu ranije. Neće ugroziti moj napredak flertujući s najvažnijim članom Vijeća. Može prestati svojevoljno ili ću osobno unijeti mesarsku sjekiricu u situaciju.

58

Tjedan peti Što znače bodovi? Bodovi znače povjerenje.

U ponedjeljak je bilo lakše suočiti se s doručkom, znajući da sam konačno imao produktivan tjedan. Uz stotinu bodova moja se marmelada razmazala puno lakše. S druge strane stola Kirsty je nanosila završni sloj ruža. Bio sam zadivljen činjenicom da postoji šansa da ova žena, ova prekrasna žena, postane moja supruga. Pritisnula je usne na komadić kuhinjskog ručnika, zatim okrenula crvene mrlje unutra i ručnikom obrisala mrvice kruha sa stola. Tada je podigla pogled i shvatila da je promatram. Na trenutak mi je uputila ultra-ozbiljan pogled, a onda iznenada isplazila jezik i prevrnula oči poput nezrele školarke. Oboje smo prasnuli u smijeh.

Jednim pokretom Kirsty je rezimirala zašto je volim, zašto je ne bih mogao prestati voljeti, čak i da pokušam. Ruž je predstavljao sve ono odraslo i profinjeno na njoj, one stvari na njoj koje su izazivale moje divljenje: njenu uspješnu karijeru, njeno samopouzdanje, njenu nepogrešivu sposobnost da parkira natraške i na najtješnjem mjestu za parkiranje. Ali, divljenje samo po sebi nije dovoljno. Možete poštovati nekog jer je odrastao i profinjen, ali ne možete ga voljeti. Ljubav je kad vam je ugodno s nekim, kad znate da je iza profinjene fasade netko s kim se možete nasmijati, uz koga se možete priviti, osjećati se bliskim. A ja to imam s Kirsty. Zato mi je ovaj doručak probudio ljubavnu tremu: bila je tu ova žena, koja je izgledala predivno u svom kostimu i s grimiznim ružem, spremna za još jedan dan pun napornih sastanaka i važnih odluka a ja sam bio taj kojem je isplazila jezik. Ja, Sam, ja sam bio taj koji se 59

smijao s njom kad je napravila grimasu. Znate što, samo je nekoliko stvari na ovom svijetu divnije, više seksi, od zajedničkog smijanja.

Taj je trenutak bio tako dalek od predodžbe kako moram zaraditi bodove da bih se mogao oženiti njome, da sam se ponovno zapitao što zapravo želi postići. Zašto moram prolaziti sve ovo? Zar ne vidi da sam mislio ozbiljno kad sam rekao da želim provesti ostatak života s njom, da je Sam iz Kolebljivog Tjedna, Sam iz prošlosti? Da se bar može fotokopirati duša, kao što možete dobiti ispis srčanog ritma. Mogao bih joj to pokazati, kao dokumentarni dokaz da je volim potpuno, kako nikoga prije nisam volio. Ali ne može. Dakle, bodovi.

Otvarala je poštu.

“Oh, k vragu, zaboravila sam na to.” “Što?”

“Ostatak uplate za osiguranje auta”, odgovorila je pružajući mi pismo.

“Mislio sam da smo to platili prošli tjedan.”

“To je bio samo početni iznos. Zar se ne sjećaš? Na računu je pisalo nešto o tome da su promijenili premije od prošle godine te, ovisno o tome koliko smo uplatili, dobit ćemo ili popust, ili novi račun.”

Gledao sam brojku u donjem desnom kutu stranice. “Četiri stotine i dvadeset funti?”

Kirsty je klimnula glavom. “Pa, mislim da nije baš puno više nego smo očekivali.” Što? Osj ećao sam da ovdje trebam šutjeti.

“Kad smo zadnji put uplatili”, nastavila je Kirsty. “Sjećaš se, zar ne, Sam? Uzela sam kalkulator i prošlogodišnji račun, i izračunala da ćemo im vjerojatno dugovati puno više.”

“Da, naravno da se sjećam.” Ovo nije bilo sasvim istinito. Dobro, bilo je sasvim neistinito.

“Možeš li platiti sa zajedničkog računa? Prebacit ću danas dvjesto deset.” Njena je implikacija bila jasna. Trebao sam i ja prebaciti dvije stotine i deset na zajednički račun. Mom prekoračenju to nije trebalo u ovom trenutku. Četiri stotine i dvadeset funti. Osiguravajuće društvo je 60

poslalo ovo malo iznenađenje u ponedjeljak ujutro, bacajući moje ionako nesigurne financije u potpunu propast, i još imaju drskosti nazvati to “ostatkom” uplate?

Paraziti.

Danny se doimao malo, i zaista mislim malo, vedrijim ovaj tjedan.

Našli smo se u utorak navečer; naši sastanci ne moraju biti istog dana, što je dobro za mene jer će spriječiti Kirsty da uoči šablonu. Ako se to dogodi, mogla bi i zbrojiti dva i dva i dobiti ljubavnicu koju nemam, što bi moglo dovesti do oduzimanja bodova.

Možda se Dannyjevo ponašanje popravilo zato što smo bili u pravom urbanom okolišu (Clerkenwell, nekoliko kilometara od njegove kuće), radije nego u parku. Alan je mislio kako će nam to dati više mogućnosti.

Također mi je rekao, telefonom tog popodneva, za najnovije vijesti od Dannyjevog socijalnog radnika. Ako ne ode na poseban ljetni tečaj kako bi nadoknadio nešto od onog što je propustio i ne pokaže malo predanosti, neće se moći vratiti u svoju školu sljedeće školske godine.

Umjesto toga, morat će u centar gdje smještaju sve najupornije markirante. “Što se ondje događa?” upitao sam.

“Ništa naročito”, rekao je Alan mrzovoljno. “Zapravo, mogu jednako tako ukinuti i taj stupanj u cijelosti i poslati ga ravno u popravni dom.”

“Onda, što si radio?” upitao sam veselo Dannyja dok smo šetali uz sjevernu stranu tržnice Smithfield. Ljeto je zaista počelo, i ispred svih pubova široki su pločnici vrvjeli gostima koji su ispijali svoja pića.

“Ništa naročito.” U njegovim je očima bilo cinizma, pravog, zrelog cinizma. Trinaestogodišnjaci se ponekad pretvaraju da imaju taj stav, kako bi prikrili djetinjasto čuđenje koje se do tog trenutka vidjelo u njihovim očima, ali uvijek vidite da je to gluma. Danny, međutim, ne glumi. To je ono tužno. On je zaista takav. Razočaran onim Što mu je svijet pokazao do sada, sumnjičav da će ono što slijedi biti išta bolje.

Izraz u njegovim očima je tako iscrpljen, da mi se učinilo gotovo da vidim bore u kutovima, kao da je srednjovječni čovjek. “Što je s tvojom mamom i ta... tvojom mamom i njenim deč...

61

partn...”

“Misliš, mojom mamom i onim drkadžijom koji živi s nama?”

“Ne sjećam se te kategorije na formularu za popis stanovništva, ali, da, na njega sam mislio. Jesi li učinio išta s njima?”

“Držao se dalje od njih.”

Zašto sam se gnjavio s ovim? Zašto jednostavno ne odem kući? Imam bračnu ponudu koju pokušavam održati na životu, ovo mi uopće ne treba.

“Dobro, što je s prijateljima? Imaš li neke prijatelje s kojima provodiš vrijeme?”

“S onim drkadžijama iz škole?”

“Jesu li svi u tvom životu drkadžije, Danny?”

“Ne, nisu svi.”

“Dakle, tko nije drkadžija?” “‘Oćeš da ti kažem?”

Ha? Zvučalo je kao da se radi o tajni. Postavio sam pitanje samo kako bih bar jedanput dobio pozitivan komentar od njega. Ali njegov je odgovor bio mračan. Sjetio sam se prošlog tjedna, kad je rekao da “poznaje ljude”. Što se ovdje događalo? Zabrinuo sam se. “Danny...”

Ali prije nego sam dospio išta reći, nešto se dogodilo s moje desne strane, netko je viknuo, a onda je Danny jurnuo svom snagom, trčeći prema Farringdon Roadu. Pokušao sam ga slijediti, ali shvatio sam da se ne mogu pomaknuti. Tada sam shvatio da me čovjek koji je stajao pored mene drži za ruku. “Što je to, dovraga, bilo?”

Istrgnuo sam se iz njegovog stiska. “Što? Što se dogodilo?”

“Nemoj ti meni. Tvoj mi je prokleti dječak ukrao piće.”

Moj dječak. Bezobrazluk. Ne izgledam tako staro. Ali se nekako činilo nevažnim to spomenuti. Svi na terasama u krugu dvadeset metara su nas promatrali. Gledao sam za Dannyjem i vidio da u desnoj ruci ima bocu, iz koje se pjenilo pivo dok je trčao.

“Samo sam spustio piće na stol”, tip je objašnjavao svojim prijateljima, “i tada se, bum, taj prokleti klinac zaletio i zdipio moje pivo.” Opet se okrenuo meni. “Što ćeš poduzeti u vezi toga, kompa?”

Ništa drugo nisam mogao učiniti, zar ne? Opipao sam džep. Imao sam 62

hrpu sitniša, ali Danny je odmicao sve dalje i dalje, a momak je, osim novog piva, očekivao i naknadu od najmanje nekoliko funti. Gurnuo sam mu pet funti u ruku, promrmljao neku ispriku i potrčao za Dannyjem. Čak i bez sto metara prednosti, pored njegove prirodne brzine u kombinaciji s mojim nedostatkom kondicije, nisam imao šanse. Ali kad je stigao do glavne ceste, pojavio se golemi kamion koji se kretao prema tržnici. Bio je tako dugačak da je blokirao cestu cijelom širinom kako bi skrenuo za ugao. Danny je bio u zamci. Usporio sam kad sam mu došao blizu, kako bi mi ostalo malo zraka da iskalim svoj bijes. S kamionom koji je manevrirao iza njegovih leđa, stajao je i čekao me, s mogao-sam-tipobjeći-da-sam-htio izrazom na licu, pijući pivo.

Došao sam do njega, stao tako da je bio stjeran u kut, i pokušavao smisliti prikladno prijeteći tekst. Ali, nisam mogao. Dašćući od trčanja, i bijesan što me koštao pet funti koje sam si jedva mogao priuštiti u tom trenutku, mogao sam samo eksplodirati od bijesa. “Gade jedan!” viknuo sam zamahnuvši, što je napola bio pokušaj da dohvatim bocu, a napola da ga uhvatim za vrat. Nisam uspio ni jedno ni drugo, ali kako se izmaknuo, Danny je ispustio bocu, koja se razbila o beton. Barem sam mu uskratio draž pobjede.

“Zašto si to učinio?” viknuo sam.

“Htio sam piće.”

Ova čista logika u trenutku je zaustavila moj bijes. Ne mogavši smisliti odgovor, imao sam vremena smiriti se i doći k pameti. Izgubiti je potpuno, javno, zbog trinaestogodišnjeg dječaka, bilo je smiješno. Osim toga, ako nastavim bjesniti, Danny će me vidjeti kao još jednog odraslog kojeg je pobijedio, nekoga tko može samo vikati na njega. Nitko od ostalih odraslih u Dannyjevom životu nije ništa postigao stežući Dannyja.

Upravo je to bio razlog što sam uopće provodio vrijeme s njim.

A u svakom slučaju, ukradeno piće nije bio stvarni problem ovdje, kao ni pušenje prošlog tjedna. Ono što me stvarno smetalo, bilo je ono što sam pitao Dannyja kad se njegova žeđ umiješala. “Slušaj, što si s onim mislio? O tome kako postoje ljudi u tvom životu koji nisu drkadžije? Mislim da je jasno da se to ne odnosi na mene. Dakle, tko je 63

to? O čemu govoriš, Danny? Koje to ljude ‘poznaješ’?”

Ali nije me htio ni pogledati. Taj trenutak je nestao. Znao sam to. Baš kao i prošlog tjedna, Danny se zatvorio. Ubrzo sam shvatio da moram odustati. Moja su pitanja potiskivala informacije dublje, nisu ih izvlačila iz njega. Ali, nešto se događa u životu tog dječaka. I to ne nešto dobro.

Bodovi od prošlog tjedna i dalje su me ispunjali, ne samopouzdanjem, nego i žudnjom da ih zaradim više. Što ste u nečemu bolji, kažu, brže to naučite. U petak navečer, dobrano sam naučio.

Zbog multipraktika. Do tog popodneva mirno je stajao na polici, ali onda je Kirsty, na putu kući, odlučila krenuti u kupnju, a nakon toga mogao je biti samo jedan pobjednik. Uvijek je bila sklona kuhinjskim aparatima. Meni je draži jednostavni pristup: vruća pećnica, oštar nož i krupan komad govedine. Jedini put kad sam se zanio u kuhinji, bilo je kad sam posudio od prijatelja lemilicu da bih rastopio šećer na creme brulee. Vidio sam Deliu Smith7 kako to čini i to je išlo, ali ja sam zaboravio provjeriti jačinu na lemilici prije nego sam je upalio, pa sam umjesto malog plavog plamena dobio prokleto velik narančasti koji je zahvatio pola radnog stola i rastopio dvije kvačice na vratima ormarića.

Kirsty nije bila impresionirana. Dobro je što tada nisam bio na bodovanju, inače bih imao više šanse roditi, nego oženiti se njome.

Ali dok se ja držim osnovnog, nema toga što Kirsty voli više od kuhinjskih aparata. Ako sjecka, reže, miješa, gnječi ili melje i možete u njega umetnuti utikač, ona će biti tamo s Visa karticom u ruci. Njen je stari multipraktik bio toliko zastario (drugim riječima garancija je istjecala za nekoliko mjeseci, ne godina), pa se naprosto morala počastiti ovim novim. Bio je nevjerojatno visoke tehnologije. Ne znam za kuhanje, ali izgledao je kao da možete njime preraditi Ford Cortinu. Imao je priključke ovdje i pregratke ondje, i kad je Kirsty sve izvadila iz kutije, u kuhinji je ostalo jedva toliko mjesta da se može okrenuti. Potom se suočila sa zadatkom da sve to sastavi. Za to sam vrijeme otišao u sobu pogledati vijesti.

Sat i pol kasnije još uvijek je bila ondje. Odlučio sam provjeriti njen 64

napredak. Kirsty je bila tako zadubljena u ono što je radila, da nije čak ni primijetila da sam ušao u prostoriju. Veći dio multipraktika bio je sastavljen i, s isturenim vrškom jezika dok se koncentrirala, ona je petljala po zadnje dvije-tri komponente. Upute za sastavljanje ležale su pored nje na stolu, očito nepročitane. Uzeo sam ih i počeo prelistavati.

Znam, znam. A ako ste žena, znat ćete i vi. Ako ste momak, vjerojatno nećete, ali nastavite čitati i uskoro ćete saznati, kao što sam i ja, baš na vrijeme.

Kad sam stigao do prikaza 3 (a), primijetio sam da Kirsty nije spojila filter B u utor 4. Kao posljedica, sve od umetka G na gore bilo je na krivom mjestu, zbog čega nije uspijevala. Bez tog filtra na pravom mjestu mogla bi ga sastavljati do subote u vrijeme čaja, a multipraktik još uvijek ne bi radio. Trebalo bi joj reći... “... ili ne?” pitala je Bodovna Vila sjedeći na mom ramenu. “Da je Kirsty htjela ovo napraviti po pravilima, ne misliš li da bi do sada već pročitala upute? Zapravo, da je uopće htjela tvoju pomoć, ne misliš li da bi te zamolila?”

Zastao sam i razmislio o tome na trenutak. Da, Kirsty je bila sposobna pogledati upute. Bi li dobro postupio kad bih je potapšao po ramenu i pokazao joj prikaz 3 (a)? Bi li mi to odnijelo bodove? Prisjetio sam se onog tjedna i moje liste rješenja za njen problem s Jenny. Nešto mi je govorilo da postoji veza između ove dvije stvari. Nisam baš mogao uprijeti prstom u to, ali pojavilo se pod naslovom “Neželjena pomoć”.

Kirstyn je jezik još uvijek bio isturen. Još uvijek je petljala sa zadnja dva dijela. Još uvijek me nije primjećivala, premda je, budući sam stajao tik do nje, morala znati da sam ondje. Sasvim tiho odložio sam upute na stol i na prstima izašao iz kuhinje.

Jesam li bio u pravu kad sam pretpostavio da Kirsty nije htjela pomoć? Znam da jesam. Želite dokaz? Dat ću vam dokaz. Dat ću vam tri stotine dvadeset i jedan dokaz.

Da, dobro ste čuli. Tri stotine dvadeset i jedan. Večerašnji je zbroj bio tri stotine dvadeset i jedan. Ovaj sam tjedan postigao stotinu i pedeset.

65

Vijeće se, što ne iznenađuje, razularilo kad sam im sve ispričao. Pete je povikao “jebeno dobro” i dobro me bubnuo u rame. Amanda me zagrlila uz vrisak oduševljenja i poljubila me u oba obraza. Georgeova razularenost bila je nekako tiša, ali ne manje intenzivna. “Čak i da Sam samo zadrži sadašnju razinu od stotinu i pedeset bodova tjedno”, rekao je, koncentrirajući se napola zatvorenih očiju, “preći će tisuću u sljedećih pet tjedana, ostavljajući dva tjedna fore. To je najmanje što može očekivati. Ako zadrži sadašnju mjeru porasta, to jest pedeset bodova po tjednu, to znači dvije stotine bodova idući tjedan, dvije stotine i pedeset tjedan poslije, a u onom tamo tjednu, osmom tjednu, dobit će tri stotine i postići tisuću s ništa manje nego četiri tjedna fore. Ako, s druge strane, zadrži sadašnji postotak mjere porasta, sljedeći će tjedan postići dvije stotine dvadeset i pet bodova...”

“U redu, George”, rekla je Amanda. “Ako poželimo grafikone, zatražit ćemo ih.”

Osjećao sam topli žar u sebi, jer sam razmišljao o jednoj osobi koja je bila posebno oduševljena mojim uspješnim tjednom. I ne, prije nego požurite sa zaključcima, o sebi. Razmišljao sam o Kirsty. Kad je ostavila omotnicu na stolu večeras i povukla se na svoje sad uobičajeno kupanje u-sedam-sati-ne-djeljom-navečer, primijetio sam da se smješka. Vrlo blijedo, ali definitivno se smješkala. Kod prve četiri omotnice imala je sasvim pokeraško lice, što je bilo jako dobro, budući da su joj prva tri tjedna dodijelila, ili bolje rečeno, meni dodijelila najgore moguće karte.

Ali večeras nije mogla sakriti (ili je to bilo namjerno) minimalnu naznaku zadovoljstva što sam, napokon, na putu da osvojim svoje bodove. Od toga sam osjećao toplinu iznutra.

Kad smo se konačno malo smirili, pitao sam Amandu jesam li bio u pravu kad sam povezao epizodu s Jenny i multipraktik.

“Naravno”, odgovorila je.

Ne želim zvučati umišljeno, ali bio sam jako ponosan na sebe.

Počinjem misliti svojom glavom, dosegnuo sam ove bodove vlastitim naporima. Ipak, još uvijek nisam bio potpuno sretan. Instinkt me vodio do pravog rješenja, ali nisam sasvim skužio logiku toga.

66

George je također bio zbunjen. “Mislio sam kako su muškarci ti koji nikad ne čitaju upute?” rekao je Amandi.

Prije nego je uspjela odgovoriti, dodao sam vlastito pitanje na listu.

“Shvaćam kako su Jenny i multipraktik bili slični. Kirsty nije htjela servirane odgovore, htjela se malo hrvati s problemima. Ali njena uzrujanost zbog Jenny bila je stvar emocija. Multipraktik je bio samo tehnička smetnja koju je trebalo riješiti. U tome nije bilo emocionalnih elemenata.”

Amanda se trgnula od šoka. “Kako to možeš reći? Potpuno si krivo razumio odnos između žene i njenih kuhinjskih aparata. To je potpuno emocionalan odnos. Da, George, u pravu si, žene obično čitaju upute.

Kad je riječ o praktičnim stvarima, kao što je kombiniranje odjeće ili koliko treba vode pomiješati s ljepilom za zidne tapete. Ali ovo je izuzetak. Ovo je emocionalno.” Opet se okrenula meni. “Ti ne misliš da Kirsty stvarno treba išta od njenih kuhinjskih aparata, zar ne? Tu su noževi i daske za rezanje, i osim ako ne kuhaš za pedeset ljudi, ne treba ti ništa drugo. Kirsty nije kupila multipraktik za pripremu hrane, kupila ga je jer je trebala nešto što bi voljela.”

“Nešto što bi voljela?” cvilio sam. “Zar ja nisam dovoljan?”

“Naravno da jesi”, rekla je Amanda nestrpljivo. “Govorim o drugačijoj vrsti ljubavi. Ljubavi kakvu žene imaju za cipele, ruževe, torbice. Kupit će ih daleko više nego će joj ikad trebati, zato što nalazi zadovoljstvo samo kupujući ih, imajući ih. Ali premda je ta ljubav trivijalna, ipak je važna. Stoga moraš pustiti Kirsty da je zadovolji na svoj način. Što, kad si žena, znači ne gnjaviti se uputama za sastavljanje.

Kirsty se igrala svojom novom igračkom, produbljujući svoju emocionalnu vezu s njom. Izražavala je ljubav tako što je sastavljala na vlastiti hiroviti način.”

“Hirovit?” rekao je Pete podrugljivo. “Misliš, pogrešan.”

“Pogrešan u kom smislu?” odvratila je Amanda. “Pogrešno je ako samo želiš da multipraktik profunkcionira što je prije moguće. Ali ako želiš uživati igrajući se njime, otkrivati stvari o njemu - što je, garantiram ti, Kirsty željela - onda to uopće nije pogrešno.”

67

Ovo je počelo dobivati smisao. Torbice su bile te koje su me uvjerile. Kirsty uvijek kupuje nove torbice. U jednom stadiju ih je imala sedamnaest. Znam zato što sam išao okolo po stanu i brojao ih. Svaki put kad kupi novu, pitam je za što joj treba, a ona uvijek odgovara kako nema ni jednu u toj boji, ili toj veličini ili ni jednu koja bi išla uz njene nove krpice, ili navede neki drugi razlog koji meni ne bi pao na pamet.

Ali stvarni, prikriveni razlog je ono što je Amanda sad objašnjavala. Žene ne kupuju torbice ili multipraktike, zato što ih trebaju. Ili ipak trebaju, samo je njihova definicija “potrebe” drugačija od muške. Muškarac treba novi multipraktik zato što se stari pokvario. Žena ga treba zato što želi nešto novo za igru.

“Dakle, hoćeš reći, sastavljajući tu stvar bez uputa”, pitao sam, “Kirsty se više zabavljala?”

Amanda se nasmiješila. “Upravo tako. To joj je pružilo zadovoljstvo otkrivanja i ispravljanja svojih pogrešaka. Što ne bi mogla da si ti došao s prikazom 3 (b)”.

“3 (a)”, rekao sam.

“To je bila prava muška ispravka, Sam.” “Briga me. Ovdje me to ne košta bodova.”

68

Tjedan šesti Kad se sada na to osvrnem, čini se kao da je sirena za maglu zavijala preko lagano uzbibane vode kojom sam do tada plovio. Ali u to vrijeme, zvučalo je kao bilo koji poziv na mom mobitelu.

“Halo?”

“Sam, ja sam. Gdje si?”

“Spiljarim u Zambiji. Pete, jedanaest je sati u srijedu ujutro. Što misliš gdje sam?”

“Mislim, možeš li govoriti?”

“Razgovaram, zar ne?”

“Ne, glupiraš se, možeš li slobodno govoriti?”

“O čemu?”

“O zarađivanju novca. Sutra navečer.”

O čemu on to, dovraga? Otišao sam u zahod kako bih u miru razgovarao. “Kakav novac?”

“Sedamdeset i pet funti, eto kakav novac. Mislim, sedamdeset i pet funti svaki.”

“Svaki? Ja i ti?”

“Ne, ti i Tiger Woods8. Naravno da mislim na sebe i tebe. Terry mi plaća stotinu i pedeset.”

Na sam spomen imena tog čovjeka oblio me hladan znoj. “Terry? Što to radiš za njega što vrijedi stotinu i pedeset funti?”

Pete je osjetio sumnju u mom glasu. “Ništa zbog čega bi se trebao uzrujavati. Bit će lako. U usporedbi s tim, Sam, cijepanje drva zahtijeva 69

magisterij.”

“Pa ako je tako lako zašto to sam ne obaviš? Zašto ćeš dati meni pola novca kad možeš sve staviti u svoj džep? A u svakom slučaju, što znači ‘to’? Što treba obaviti?”

“Dostaviti nešto. Zbog toga Terry želi da mi netko pomogne. Da mi da ruku u nošenju. Rekao je da mogu pozvati koga god želim i platiti mu koliko želim od onih stotinu i pedeset, samo da izgleda pristojno. Dakle, Ray ne dolazi u obzir, ali ima puno ljudi koje sam mogao zamoliti, a i platio bih im puno manje od polovice novca, ali ne, pomislio sam, zašto ne pitaš Sama, on je dobar prijatelj, a sa sedamdeset i pet funti mogao bi platiti lijepu večeru koja bi mu mogla donijeti nekoliko bodova kod žene kojom se pokušava oženiti.”

Ovo je, moram priznati, bio trenutak kad je stvarno privukao moju pažnju. S obzirom na moje financije, nisam mogao častiti Kirsty čak ni krumpirićima uz njen Big Mac. Sedamdeset i pet funti sad bi vrlo dobro došlo, kao i bodovi koji su išli uz njih. Ali, još uvijek sam sumnjao. “Što dostavljaš?”

“Samo nekoliko reklamnih vrećica. Moramo ih odnijeti u Savoy.”

“Savoy?”

“Da, tamo je odsjeo Terryjev prijatelj. Odnesemo robu, ti uzmeš svoj novac, kraj posla. Ukupno vrijeme u tvom životu, manje od jednog sata.

Ukupno primljen novac, sedamdeset i pet funti. Ukupno zarađenih bodova kad daš tih sedamdeset i pet funti konobaru u Kirstynom omiljenom restoranu - pa počni brojati, sunašce.”

Ipak, moj je mozak bio zabrinut zbog riječi “Terryjev prijatelj”, ali sve ostalo što je Pete rekao imalo je smisla. Samo sam trebao reći Kirsty da se idem naći s Peteom, što i ne bi bila laž. Dostavili bismo te torbe, ja bih dobio sedamdeset i pet funti, i otišao bih. Tu nije bilo, kad razumno pogledate na to, nimalo rizika, u jednu ruku, i mnogo mogućih bodova u drugu.

“U redu. Kad ćemo se naći?”

U srijedu je trebala biti moja večer s Dannyjem, ali baš kad sam se spremao izaći iz ureda nazvao je Alan i rekao da je otkazano. Danny je 70

nestao. Nije bio kući od prošle noći. Ovo nije bilo prvi put da je to napravio, očito, i nema sumnje da će se uskoro vratiti iz “kuće bilo kog prijatelja u kojoj se skrivao”, ali za ovaj tjedan sam izvisio.

Laknulo mi je što ne moram proći još jedan sat tihe ćudljivosti, ali nisam mogao ni prestati razmišljati o onim “ljudima” koje tvrdi da “poznaje”, onima koji “nisu drkadžije”. Vratio se moj nemir od prošlog tjedna. Alan možda misli kako Danny odlazi kod prijatelja. Ali Danny nema prijatelja. Ne svoje vršnjake, u svakom slučaju. Kamo je otišao? S kim je bio?

Sljedećeg dana odlučio sam otići u Mitre ravno s posla. Pete je rekao da moram izgledati “pristojno”, stoga nije imalo smisla promijeniti odijelo.

Poslao sam Kirsty e-mail, obavijestivši je da se nalazim s Peteom, a ona je odgovorila da ide u kasnu kupovinu s Juliet (i prema tome, nema sumnje, premda to naravno nije rekla, petljati s mojim zbrojem bodova), pa ćemo se vidjeti kasnije doma.

Došao sam u pub nešto poslije pola šest. Pete je naložio dvojici stalnih mušterija da pripaze na Raya dok njega nema, da se pobrinu da se ne ulije, ili bolje reći, ne ulije previše. Zatim me proveo do stražnje prostorije. Nasred poda stajale su četiri ogromne Giorgio Armani vrećice, luksuzne, kartonske, otprilike šezdeset puta četrdeset i pet centimetara, s ručkama od špaga.

Odjeća? Pitao sam se. Ali čim sam podigao jednu od vrećica znao sam da njen sadržaj nije originalan. Vrećica je bila nevjerojatno teška i čvrsto zapakirana. Kad mi je udarila o nogu, učinilo mi se da sam osjetio veliku drvenu ploču unutra, koja kao da je imala urezana vodoravna udubljenja. Pustio sam vrećicu da se okrene. S druge je strane bilo isto. Što je u tom vrećicama? Nisam mogao vidjeti, jer je svaka na vrhu bila dobro zapečaćena ljepljivom trakom. Nešto mi je govorilo da ne želim znati što je unutra. Ovo je bio Terryjev posao. Bio sam spreman ostaviti ga takvim, i uzeti svoj novac uz što manje buke.

Pete je izvukao novčanicu od dvadeset funti iz džepa. “Terry mi je ovo dao da uzmemo taksi do tamo. Ali u ovo doba dana ne samo da će 71

biti jeftinije ići podzemnom, nego i brže. Zašto ne bi zaradili još koju funtu?”

“Sviđa mi se kako razmišljaš.”

“Novac će ti se svidjeti još više, zar ne?”

Petnaest minuta kasnije, Pete i ja bili smo u podzemnoj na putu za Temple. Vozeći se tako, shvatio sam kako bih bio stvarno jadan kriminalac. Što god da je bilo u ovim vrećicama, Terryju je očito bilo jako stalo da vanjski svijet to ne vidi, zbog čega je i upotrijebio ljepljivu traku. Za Terryja, temeljito je obavio posao. Ali ipak nisam mogao prestati krišom bacati nervozne poglede, za svaki slučaj. Pravi profići nisu takvi, zar ne? Samouvjereno udu u banku, uvjere se da je sve onako kako bi trebalo biti, s puškom skrivenom u jakni. Ali ja bih stajao ondje, treći u redu, kradomice pokušavajući provjeriti jesam li se sjetio napuniti je, te da je okrenuta prema gore kako ne bih, kad je dograbim, ustanovio da držim cijev.

Usprkos mojoj paranoji, naravno, traka je čvrsto držala, i uskoro smo izišli iz podzemne i hodali brzo koliko je to teret dozvoljavao, a nije dozvoljavao previše, prema ulazu u Savoy. Slavno srebrno pročelje blistalo je čarobno na toplom večernjem suncu. U predvorju se čulo brujanje uobičajeno za četvrtak navečer, ne tako uzbuđeno kao ono vikend-počinje-ovdje brujanje petkom, ali vrlo uvjerljiva generalna proba. Gosti su odlazili na večernje izlaske, dok su drugi pristizali natovareni plodovima skupih ekspedicija kupovanja. Lutali smo okolo dok se Pete pokušavao snaći. “Moramo se naći s Deanom u River Roomu”, rekao je.

“Deanom?” ponovio sam. “Je li on iz Essexa?”

“Ne, ne Deano. Dino. D-I-N-O.” “Kakvo je to ime?”

“Srpsko.”

Ukopao sam se na mjestu. “Srpsko? Srpsko? Taj tip je iz Srbije?”

“Da. Što tu ne valja?”

Zatresao sam glavom od zaprepaštenja. “Rekao si mi da dostavljamo nešto, Pete, ali nisi mi rekao da to dostavljamo prokletom 72

generalisimusu.”

“Ne budi glup”, rekao je Pete, odbijajući. “On nije generalisimus. On je poslovni čovjek.”

Nisam mogao vjerovati da to čujem. “Pete, jesi li ti ikad gledao vijesti u posljednjih deset godina?

Tamo te dvije stvari znače isto. Ako u srpskim Žutim stranicama potražiš ‘poslovni ljudi’ piše ‘pogledaj generalisimus’.” “Što te odjedanput spopalo?”

“Spopalo me to da nam Terry plaća stotinu i pedeset funti - stotinu i sedamdeset, ako uračunaš taksi kojeg nismo uzeli - da dostavimo ovu stvarčicu, stoga Bog zna koliko Slobodan...”

“Dino.”

“Bog zna koliko Dino njemu plaća za to, a svatko iz tog dijela svijeta tko ima toliki novac nije baš osoba s kojom bih se rado upoznao. Čak ni u hotelu s pet zvjezdica.”

“Hoćeš li prestati biti takav pederčić? Bit će sve u redu.”

“Znao sam da nećemo imati posla s nadbiskupom od Canterburyja”, nastavio sam, “ali s nekim iz Srbije...”

“Daj, zaveži”, prasnuo je Pete. “Plaćen si da dostaviš par vrećica, ne da analiziraš svjetsku politiku.”

U nedostatku bilo kakvog znaka koji bi nas uputio u River Room, zaustavio je nekoga od osoblja i pitao. Kao što uvijek činim u vrlo otmjenom ambijentu, počeo sam se osjećati smeteno i bio uvjeren da će me, čak i u odijelu i s Giorgio Armani vrećicom u svakoj ruci, ljudi izdvojiti kao nekoga tko ovdje ne pripada. Osjećaj je u ovom slučaju bio pojačan činjenicom da smo se trebali naći sa srpskim gener... poslovnim čovjekom. Kad je momak uputio Petea ravno naprijed, spustio sam jednu vrećicu na pod i prešao rukom preko čela. Stvorio se tanak sloj znoja.

“Ovuda”, rekao je Pete bezbrižno. Premda sam bio ljut na njega što mi nije rekao za Dina, nisam mogao ne diviti se njegovom samopouzdanju.

Slijedio sam ga niz stepenice do River Rooma, koji je bio predivan.

Golem i ukrašen ornamentima, s visokim stropom, odavao je klasu. I 73

novac. Čak je i tip koji je svirao klavir na sredini prostorije, lagano prebirući po tipkama, izgledao kao da bi mogao kupiti i prodati sve ovo dva puta. Što se tiče gostiju, oni su naslonjeni na raskošne sofe koje su zauzimale većinu prostorije, lagano su zveckali ledom u svojim pićima odlažući ih na niske, elegantne stoliće - pa, ako je ijedan od njih imao odijelo vrijedno manje od pet stotina funti, ja ga nisam uočio. Ali ništa od te odjeće ni nakita koji je svjetlucao kako su žene okretale glave, nije uopće bilo upadljivo. Bogatstvo koje se moglo vidjeti bilo je još impresivnije, jer je bilo tako diskretno.

Okrenuo sam se Peteu. “Ne vidim nikoga s kalašnikovim, a ti?”

“Jako smiješno.” Prešao je pogledom po sobi. “Ali ne, mislim da si u pravu. Da je Dino ovdje, već bi uočio vrećice.”

“Terry je dobro uhodao posao, je l” da?”

Pete je klimnuo. “Hajde, idemo popiti piće dok čekamo. To te može smiriti bolje od ičega.”

Otišli smo do šanka u krajnjem desnom kutu prostorije. Sjećam se kako sam pomislio da se čini malen za toliki promet; ovdje je bilo najmanje dvije stotine ljudi. Također sam se pitao zašto nitko ne poslužuje? I zašto smo mi jedini...

Da me ta pitanja nisu zaokupljala, bio bih, pretpostavljam, primijetio proliveno piće na podu pored nas. I primijetio bih, kad sam spustio vrećice, da je jedna dospjela ravno u tu lokvicu. I shvatio bih kako će to djelovati na karton na dnu vrećice. Ali ništa se od toga nije dogodilo, jer su me ona pitanja zaista zaokupljala. A sad to ničim ne mogu promijeniti.

Pete i ja smo izmijenili nesigurne poglede, postupno shvaćajući gdje smo pogriješili. Prije nego što je ijedan od nas uspio išta reći, prišao nam je besprijekorno diskretan konobar i pozvao nas da sjednemo, budući je to bio bar s poslugom. Htio sam se upucati. Ključ je bio u njegovom nazivu, zapravo, zar ne? Bio je duša od učtivosti, što je bilo zadivljujuće s obzirom na to da je sigurno mislio “Tko su ovi kreteni, i što to rade stojeći za šankom kao da će naručiti po pola litre lagera i vrećicu čipsa?”

Nekoliko je gostiju, koji su sjedili blizu nas, očito razmišljalo na sličan način, jer su se okrenuli kako bi nas pogledali. Neki su barem 74

imali toliko pristojnosti da to učine pretvarajući se da zapravo gledaju u nešto drugo preko naših ramena, ali ipak, bilo je očito da smo privukli pažnju. Moj osjećaj da ne-pripadamo-ovdje se udeseterostručio, i osjetio sam kako mi obrazi rumene.

“Vidiš li negdje slobodno mjesto?” promrmljao sam Peteu, kao da me gosti neće vidjeti ako me ne budu čuli.

Ali nije bilo slobodnih stolica. Stoga smo morali i dalje stajati ondje dok su se gosti, koji su gledali u nas, polako vraćali svojim razgovorima, a pijanist izvodio nježan prijelaz iz These Foolish Things u A Nightingale Sang In Berkley Square. Premda to tada nisam znao, vrećica pored mojih nogu već se dvije minute namakala u piću na podu. Ali, kao što sam rekao, sad to ničim ne mogu promijeniti.

Tada sam, na drugom kraju prostorije, ugledao grupu ljudi kako se tapšu po džepu, što je govorilo da se spremaju otići. Ako smo Pete i ja kanili uhvatiti taj stol, trebali smo biti brzi, pa sam pokupio obje vrećice i gurnuo ga desnim laktom.

“Hajde, idemo zgrabiti one sofe”, rekao sam. Moja se desna ruka borila s težinom vrećica. Moja lijeva ruka, još uvijek programirana na to da nosi nešto teško, poletjela je u zrak kada se uz slab zvuk kidanja cijelo dno vrećice odvojilo, a njen sadržaj ispao. Što je bio taj sadržaj?

Jednom rječju “časopisi”. Želite odgovor duži od jedne riječi? Dajte, upotrijebite maštu, riječ je o Terryju.

Da skratimo, to nije bio Vaš vrt.

Odjednom, kao da se sve događalo usporeno. Kad se cijeli teret rasuo pred mojim očima imao sam vremena primijetiti kako su ono što sam smatrao drvenom pločom, zapravo bile korice magazina. Bili su složeni postrance, hrptom nagore. Bili su tako čvrsto nagurani da je prvi sloj mogao držati drugi, a da se ne razdvoje. Kako je svaki sloj sadržavao dobrih pedeset časopisa, gledao sam - doslovno - u ne puno manje od stotinu pornografskih časopisa koji samo što nisu tresnuli na pod River Rooma u hotelu Savoy.

75

Zvuk koji su proizveli pri padu bio je daleko glasniji od svega što se u tom trenutku događalo u prostoriji. Nikakvo čudo da su svi prestali razgovarati i okrenuli se vidjeti što se događa. Konačno, to činite kad padne pladanj s čašama, zar ne? Ali onda odvratite pogled, jer se nema više što vidjeti osim hrpe razbijenog stakla.

Ovo je, s druge strane, bilo nekako drugačije. Časopisi su poskočili kada su udarili o pod. Neki su se otvorili, neki su ostali zatvoreni. Ali čak i oni zatvoreni imali su naslovnice koje nisu ostavljale mjesta mašti, a pad je bio s dovoljne visine da je površina poda od metar i pol za metar sad bila potpuno pokrivena... pa, još ne mogu sasvim vjerovati što se dogodilo. Pogledao sam dolje kako bih vidio čime je bila pokrivena.

Jedino što me moglo utješiti u tom trenutku pravog, čistog užasa, bilo je to da su svi sudionici bili ljudi, te da ništa od onoga što su radili ne biste nazvali perverznim. Barem ne ozbiljno. Bilo je to, da citiram stari eufemizam, “dobra, čista zabava”. Ah, zaboga, bilo je slikovito. Taj metar i pol četvorni meni je izgledao kao tisuću hektara punih ljudskog mesa, muškog i ženskog, spojenih u različitim kombinacijama i različitim položajima. Možda je to bio način na koji su časopisi prekrivali jedan drugog, ih je to možda bio način na koji su fotografije bile obrađene, ali činilo se da nema puno lica. Fokus je uglavnom bio na onome što biste mogli nazvati “poslovno područje”. Ponekad je to područje uključivalo lice, naravno, ali ne u cijelosti. Sve u svemu, pomalo sam se osjećao kao da prisustvujem posljednjim danima Sodome i Gomore.

A tako su, shvatio sam podigavši pogled, osjećali i svi ostali.

Razgovor je bio stvar prošlosti. Čaše su zastale na pola puta do usta. Šokirana, zgrožena i, u jedan ili dva slučaja, zadivljena lica zurila su prvo u časopise, zatim u mene i Petea, a onda ponovno u časopise. A Nightingale Sang In Berkley Square i dalje je mirno svirala u pozadini, ali čak ni pijanist, koji je bio okrenut na drugu stranu, nije mogao odoljeti da se ne okrene i pogleda što se dogodilo. Jedina kriva nota koju je udario od iznenađenja odzvonila je, savršeno odražavajući način na koji je River Room bio izbačen iz svoje uobičajenosti.

76

“Reci mi da se to nije upravo dogodilo”, mrmljao je Pete, koji je kao i ja stajao potpuno mirno, zureći dolje u tisuće hektara mesa.

“To se nije upravo dogodilo”, promrmljao sam.

“Stvarno ti želim vjerovati, Sam. Ali dokazi su prilično uvjerljivi.”

I dalje se nismo micali. Možda je Pete prolazio isti okamenjeni misaoni proces kao i ja. Ako se ne pomaknemo, rezonirali smo, nitko neće znati da su časopisi naši. Možda će pretpostaviti da smo se mi slučajno našli blizu ove nevjerojatne hrpe nemorala koja se tu stvorila niotkud. Ali nakon nekoliko sekundi, moj je um ponovno počeo raditi kako treba. Ti si taj, govorio mi je, koji stoji ovdje s kartonskom vrećicom bez dna, koju držiš ravno iznad hrpe časopisa koja je tako privukla pažnju svih u ovoj prostoriji. Čak i oni koji nisu vidjeli kako se to dogodilo, neće imati ni najmanje problema povezati to. Ti si taj koji je upravo prosuo tvrdu pornografiju po podu. Svi to ovdje znaju. Čim me to lupilo, sve što se činilo tako nestvarno ponovno je postalo užasno, opako stvarno. Moj prvi instinkt bio je pobjeći. Ali tri su čimbenika odredila protivno. Prvi, jedva sam i stajao. Drugi, morali smo pričekati Dina, a bijeg iz ove situacije doveo bi Petea u nezgodan položaj s njim, a time i s Terryjem. I treći, čak i da me nije bilo briga za Petea (što, da budem iskren, i nije), Terry bi ubrzo saznao tko sam ja, a ne bi mi bilo drago da me dođe potražiti ni u najbolja vremena, a kamoli kad je mi je ženidba s djevojkom ovisila o tome da budem u njenoj bijeloj knjizi.

Ne, morao sam ostati i hrabro se suočiti s neugodnošću, da i ne spominjem šokirane goste hotela Savoy.

Kleknuo sam i počeo sakupljati časopise. Pete se, međutim, još uvijek doimao nesposobnim za razmišljanje, a kamoli za pokret.

“Nemoj samo usrano stajati”, siktao sam na njega. “Spusti se dolje i pomozi mi,” Učinio je kako mu je rečeno. Tek sam sad, kada sam primijetio gnjecave komade kartona među časopisima, shvatio što se dogodilo.

Skupili smo tisuću hektara na dvije hrpe, odlijepili traku s preostale tri vrećice i natrpali ih do vrha teretom iz prve. Zatim, pošto je Pete svom snagom stisnuo rubove vrećica, uspio sam ponovno zalijepiti traku.

77

Nije lako javno baratati golemim količinama tvrde pornografije, dok pokušavate zadržati dostojanstvo. Pete i ja svakako nismo uspjeli u tome, pa se stoga ne mogu zapravo žaliti na ljude u River Roomu, tj. ne na sve koji su se zastidili od nelagode kad smo uzeli vrećice i odnijeli ih do slobodnog stola na drugom kraju prostorije. Pijanist je sad svirao Blue Moon, što je možda bio, a možda i ne, njegov pojam šale. Tek pošto smo sjeli i izveli igru s proučavanjem menija, ponovno je započeo tihi žamor razgovora. Znao sam, naravno, da je većina tih razgovora bila o nama, i premda mi se disanje polako vraćalo u normalu, još uvijek sam osjećao kako mi otkucaji srca čine sve što je moguće da bi mi dokazali da “umrijeti od srama” nije samo govorna figura.

Konobar je došao do nas. Na trenutak sam pomislio da će nas zamoliti da odemo, ali ubrzo je postalo očito da je njemu jednako neugodno posluživati nas, kao što je nama bilo biti ondje, te da je htio uzeti naše narudžbe i udaljiti se što je brže moguće.

“Dva piva, molim”, rekao je Pete, zureći ravno ispred sebe.

“Svakako, gospodine”, odgovorio je konobar, uzmičući kao da smo imali bombe opasane oko sebe.

“Nije nas pitao koju vrstu piva želimo”, rekao je Pete nakon što je otišao.

“Ne budi glup”, rekao sam. “Nije mu bilo važno. A nije ni meni.

Samo želim predati ove proklete časopise i izgubiti se odavde. Jesi li znao što je u tim vrećicama?”

“Naravno da jesam.”

“Pa zašto mi nisi rekao?”

“Nisi pitao.”

Nisam mogao prigovoriti. Nisam pitao što dostavljamo zato što sam znao da mi se neće svidjeti odgovor. Činjenica da nemam pravo ljutiti se na Petea činila me još ljućim. “Gdje je uopće taj tvoj generalisimus ?”

“Kako to misliš, moj generalisimus? Pod A, on nije generalisimus, i pod B, nije moj, nego naš. Ušao si u ovo za polovicu novca, sjećaš se?”

“Da, prokleto dobro”, odgovorio sam ljutito, “pa kad smo kod toga, pare na sunce.”

78

“Još nismo završili posao.”

“Ne, Pete, ‘nismo’, zar ne? Dakle, zašto bi polovica ‘nas’ držala novac? Daj ovamo mojih sedamdeset i pet funti.”

“Nije dobro”, promrmljao je. “Morat ćeš to reći samo malo glasnije.

Netko u sobi pet-jedan-dva nije sve dobro razumio.”

Pogledao sam okolo. Ljudi su ponovno gledali u nas. “Daj mojih sedamdeset i pet funti”, prošaptao sam.

“U redu, u redu, ako će te to usrećiti.” Sofa na kojoj smo sjedili povukla je Petea u svoje raskošne dubine, što je značilo da se mora izvući kako bi dosegnuo džep na hlačama. Na njegovom se licu pokazala panika kad je opipao prvi džep, zatim drugi, a onda ponovno oba kako bi se uvjerio da ni u jednom nije bilo novca.

“Ah, pa to je divno”, rekao sam. “Samo je izgubio jebene plaće.

Dostavljamo pornografiju srpskom generalisimusu i sramotimo se pred najelegantnijom grupom neznanaca koju ćemo ikad sresti, a sve to samo iz puke zabave. Dobro slušaj, Pete, razlog zbog kojeg sam ovdje je da zaradim novac da bih zaradio bodove da bih zaradio ruku svoje djevojke, stoga, što se mene tiče, ti ćeš mi platiti tih sedamdeset i pet funti. Obavit ćemo predaju, zatim dolazimo do isplate, i ne ispuštam te iz vida...”

“Hoćeš li začepiti, dovraga?” prasnuo je Pete. “Novac mi je sigurno ispao iz džepa, to je sve.” Ustao je, ali na mjestu na kojem je sjedio nije bilo ni traga nikakvim novčanicama. Stoga je lagano povukao jastuk i sagnuo se kako bi opipao iza njega. “Sigurno je upao dolje”, rekao je, još više se saginjući. Drugom rukom se oslanjao na naslon za ruke, ali sofa je bila meka i udobna te je završio s rukom zaglavljenom u procjepu.

Podsjećao me na veterinara s rukom u kravi.

“Za Boga miloga, Pete”, rekao sam ne mičući usnama. “Ljudi opet gledaju. Sramotiš me.”

Oslobodio se i opet sjeo. “Ja sramotim tebe? Sam, samo sam posrnuo. Ti si ispustio stotinu porno časopisa ravno na pod pred očima cijele prostorije. Što je od to dvoje veća sramota?”

“Ne pokušavaj promijeniti temu. Hoću svoj novac.”

“Pa, morat ćeš...” Zastao je, kao da je osjetio nešto prebacivši se na 79

drugu nogu. Posegnuvši u stražnji džep hlača, našao je novac. “Evo ga.

Znao sam da ga nisam izgubio.” Prebirao je po novčanicama i zaključio da nema ni jedne od pet funti. “Goni ga. Imaš li sitniša?”

Zgrabio sam četiri novčanice od dvadeset funti. “Ne, i ne treba mi.

Zapravo, kada uračunam našu dobit od podzemne, još mi duguješ oko tri funte. To mi možeš dati drugi put.”

“Bit će mi čast.”

U daljnjem prepiranju spriječio nas je dolazak našeg konobara, koji je pred nas stavio dvije čaše piva. Tada je uočio da obojica držimo novac u rukama. “Ne trebate platiti sada”, rekao je. “Donijet ću vam račun kad budete htjeli otići.”

“Da, jasno, znam”, rekao sam, iritiran time što je mislio da se ne znamo ponašati na ovakvom mjestu, premda ga, po onome što smo do sada pokazali, nisam mogao kriviti.

Konobar se udaljio. Potegnuo sam utješni gutljaj lagera.

“Dobra večer”, začuo se tihi, duboki glas iza nas. “Jeste li vi možda Peter?”

Obojica smo se okrenuli. Ondje je stajao muškarac, malo viši od metar i osamdeset, čvrste građe, ali ne mišićav. Leđa su mu bila uspravna poput šipke, odjeća onako neupadljivo skupa kao i kod svih ostalih u River Roomu. Bio je samo jedan mali znak taštine: iako je njegovo ogrubjelo lice odavalo da je dobrano zašao u pedesete, kosa mu je bila crna poput ugljena.

Pete je ustao. “Živjeli... Dino? Ja sam Pete. Ovo je Sam.” Dino je primijetio Peteovu ispruženu ruku i prihvatio je bez osmijeha, koncentriravši se na vrećice. Osjećajući da trebam učiniti isto što i moj partner, ustao sam. Tek kad sam se rukovao s Dinom, shvatio sam s kime imamo posla. Zdrobio mi je ruku tako da sam imao osjećaj da bi stala u rolu toalet papira. Njegove oči, crne kao i njegova kosa, bile su oči čovjeka koji se ne plaši nikoga, ali plaši svakoga. U tom kostolomnom stisku dobio sam apsolutnu potvrdu da je ovo srpski poslovni čovjek koji je znao poslovati. I ne mislim da je bio član Rotary Cluba.

I dalje se nije smješkao. “Ovo je roba, ne?” Naglasak mu je bio jak i 80

oštar. Cijedio se od balkanske prijetnje.

“Da”, rekao je Pete, savijajući desnu ruku, poput mene, kako bi se uvjerio da još funkcionira.

“Drago mi je vidjeti da je Terry, kao i obično, dobro zalijepio vrećice.

Ne bi bilo dobro da ovi fini ljudi vide što je unutra.”

“Upravo tako”, odgovorio je Pete, kada sam se nehotično nakašljao.

“Dobro”, rekao je Dino. “Sve je onako kako treba biti.”

Sjajno, pomislio sam, možemo li sad ići?

“Nemate ništa protiv pričekati još trenutak?”

Dino se udaljio. Pete i ja smo sjeli.

“Pogledaj modricu na svojoj ruci”, rekao sam mu, “a onda mi reci da je Dino samo obični poslovni čovjek. I što sad smjera?”

Da, desna ruka mi je pomodrila. Ali lijevom te još uvijek mogu zviznuti. Hoćeš li prestati prigovarati? Sve će biti gotovo za nekoliko minuta.”

Moj je mobitel počeo vibrirati. Hvala Bogu što sam se sjetio prebaciti ga na “nečujno”. Već sam dovoljno povrijedio senzibilitet River Rooma, Na zaslonu sam vidio da je Kirsty. U položaju u kojem sam bio, sam pogled na njeno ime bio je opasan. Palac mi je instinktivno poletio na dugme “odbiti”, ali sam se na vrijeme sjetio da je zazvonio samo tri puta, te će znati da sam je namjerno stavio na govornu poštu. Stoga sam ga pustio da zvoni, spreman se kasnije pretvarati kako sam bio na ulici i nisam čuo. Krivnja veličine terijera počela me gristi u petama. Ali sam je otresao, podsjećajući se kako ovo radim samo da bih zaradio novac da bih zaradio bodove koje ona želi da zaradim. Ovih osamdeset funti, zato što će biti potrošene na nju, meni je vrijedilo osamdeset milijuna. Jedva sam čekao nazvati i rezervirati stol. Od pomisli kako ću gledati njeno uživanje u hrani i piću, omogućeno tim novcem, podilazili su me žmarci.

Njena me sreća dovodila do ushita.

Ove su radosti pomele užasne misli o prijavim časopisima i srpskim kriminalcima. Ubrzo je moj mobitel ponovno kratko zadrhtao kad je stigla Kirstyna poruka. Nazvao sam telefonsku sekretaricu: “Bog, ljubavi, ja sam. Nadam se da se dobro zabavljaš s Peteom. Ja 81

sam u Regent Streetu. Juliet je upravo otišla. Bile smo na piću - zapravo, na nekoliko pića - nakon kupnje, pa sam se pitala jesi li možda negdje blizu za još koje, ali nisi. Bok-bok. Vidimo se doma. Volim te.”

Pusica koju je poslala prije nego je prekinula, rastopila mi je srce. Da bar nisam ovdje s gomilom porno časopisa i generalisimusom, pomislio sam, bilo bi divno naći se s njom i smjesta potrošiti ovih osamdeset funti... Čekaj malo.

Za koju minutu neću biti ovdje s gomilom porno časopisa i generalisimusom. Bit ću ovdje samo s idiotom koji me uvalio u sve ovo.

I mogu mu odmah reći da se gubi. Kad se Dino konačno povuče u sobu sa svojom literaturom, a Pete bude otpravljen sa snažnim podsjetnikom da mi još duguje novac, noć će biti moja, kao i djevojka, ako je budem htio. Još nije bilo kasno da preokrenem ovu večer. OK, svi su me ovdje vidjeli kao momka koji je pokvario raspoloženje, ali Kirsty to nije znala.

Sjedio sam na raskošnoj sofi u raskošnom baru u raskošnom hotelu, s osamdeset funti u džepu i ljubavlju u srcu. Ovo su one noći, zar ne, kojih se prisjećate kad ostarite. Ovo su one noći koje morate iskoristiti na najbolji način. Postoje noći koje morate zgrabiti za vrat.

A ako vam zbog toga bačva puna bodova padne u krilo, utoliko bolje.

“Kako biste nazvali osobu koja je ostavila ovu poruku”, začuo se bestjelesan glas moje mreže, “pritisnite ljestve”.

Ljestve su čekale da ih pritisnem. Tko sam bio ja da ih razočaram?

Molim Te Bože, daj da Kirsty još nije ušla u podzemnu.

Bog je slušao. “Bog, dragi. Jesi li dobio moju poruku?”

“Da, upravo sam je primio. Izgleda da te tvoja potrošačka terapija oraspoložila.”

“Znaš, Sam, ponekad mislim da je Nicole Farhi mislila upravo na mene kada je dizajnirala svoju odjeću.”

“A Juliet je otkazala, zar ne?”

“Da, kvariteljica zabave.”

Vidio sam da je Kirsty samo malčice pijana. Ne, ne pijana, samo vesela. A koliko će veselija biti, u svakom smislu te riječi, kada potrošim 82

svojih osamdeset funti na nju? “Kakva slučajnost”, rekao sam. “Pete se upravo sprema otići.”

Uputio mi je “stvarno?” pogled. Uzvratio sam mu “da, stvarno” pogledom.

“Zašto ne bi došla i pridružila mi se?” nastavio sam.

“Gdje si?”

“U River Roomu u Savoyu.”

“Vaauuu, vidi ti. Baš otmjeno, jel’ da?”

“Pa, da. Ponekad se poželiš počastiti, zar ne?”

“Tu se slažem.”

“A ponekad želiš počastiti i svoju divnu djevojku.”

“Tu se definitivno slažem.” Bez da pitam, znao sam da je Kirsty počela pretraživati ulicu u potrazi za taksijem.

“Nemoj dugo.”

“Ma daj.” Prekinula je.

Kao da je znao da mi se raspoloženje popravilo, štoviše uzletjelo, od ranije najniže točke, pijanist je zasvirao Come fly with me. Okrenuo sam se Peteu. “Imaš samo dvije upute. Prva, popij. Druga, nestani.”

“Stvarno bi trebao naučiti ne voditi računa o tuđim osjećajima, znaš.

Reci otvoreno što misliš.”

“Evo dolazi Dino, gledaj. Mogao bi mu pomoći odnijeti vrećice u sobu.”

Pete je savijao prste desne ruke i trgnuo se. “Nekako mi se čini da mu to neće trebati.”

Dino se vratio za stol. Od silne želje da ga vidim kako odlazi, usredotočio sam se na vrećice, pitajući se hoće li sve tri podignuti jednom rukom ili će malo rasporediti teret. Kada sam ga pogledao, primijetio sam da je njegov raniji natmureni izraz slomit-ću-nekome-vratako-sve-ne-bude-u-redu, nestao. Cijelo njegovo držanje bilo je ispunjeno prijateljstvom, čak prijaznošću, onoliko koliko balkanski gangster može biti prijazan. Počeo sam osjećati nervozu.

“Sve je u redu”, rekao je. “Razgovarao sam s Terryjem i čestitao mu na poslu kojeg su obavili njegovi novi predstavnici. Terryju je bilo drago 83

čuti da ste dobro obavili posao. Dakle, slavimo, da?” Dino je sjeo na stolicu na čelu stola, leđima okrenut ulazu u prostoriju.

Zaboravite “nervozu”, sad sam bio u panici kao nikad prije. Ona nezgoda s vrećicama upravo je bila srušena s vrha ljestvice Deset Najpaničnijih Trenutaka Svih Vremena. U usporedbi s ovim, bilo je to samo mutno sjećanje na nešto što je pošlo malo krivo. Jer, iako me to moglo nevjerojatno osramotiti pred dvije stotine neznanaca, nije utjecalo na Kirsty. Tih dvije stotine ljudi neću nikad više vidjeti. Ali Kirsty sam htio ponovno vidjeti. Posebno sam je htio vidjeti kako nosi moj vjenčani prsten. Što je ovisilo o bodovima. A ako to što će me zateći sa srpskim kriminalcem i četiri stotine pornografskih Časopisa, nije bio gubitak bodova par excellence, onda ne znam što jest.

Po drugi put u pola sata moje su mentalne sposobnosti štrajkom reagirale na trenutak panike. “Što da radim?” prošaptao sam Peteu, dok je Dino od konobarice naručivao šampanjac.

“Ne možeš otići”, šapnuo mi je. “Morao bi to objasniti Kirsty, a to bi ti odnijelo bodove. Osim toga, Dino bi to shvatio kao uvredu, što znači da bi i Terry, a to bi ti odnijelo udove.”

“Da, ali kako ću joj sve ovo objasniti?” cvilio sam, klimajući prema Dinu i tapšući vrećice, pored mojih nogu.

“Upotrijebi svoju poduzetnost,” “Pete, prosječan krumpir ima više poduzetnosti od mene.”

“Jeste li vas dvojica dobro?” upitao je Dino.

“Da, odlično”, odgovorio sam.

“Samo raspravljamo o poslu”, dodao je Pete.

“Ah, Razumijem.”

Ne, ne razumiješ, pomislio sam.

“Siguran sam”, rekao je Pete, povlačeći jednu po jednu vrećicu na Dinov kraj stola, “kako biste htjeli da vam je vaša roba što je moguće bliže.”

Dino je klimnuo. “Hvala. Pametno je dobro se pobrinuti za svoja ulaganja.”

Bio sam zadivljen. Povećavanje udaljenosti između mene i dokaza 84

bio je dobar potez. Pete je razmišljao puno bistrije od mene.

U tom se trenutku Kirsty pojavila na vrhu stepenica. Izgledala je, moram to reći, sjajno. Imala je crni kostim, koji, premda je iz Nexta, na njoj izgleda kao da je kreacija Donne Karan. Glave se okreću kad Kirsty nosi taj kostim, uključujući moju. Večeras je izgledala glamuroznije nego inače, pošto su okolina i torbica Nicole Fahri u njenoj ruci, izvukli zvjezdanu kvalitetu iz nje. A sad će me zateći u blatu kriminala. Želudac mi se uzburkao od užasa.

Ugledala me i nasmiješila se. Dok je silazila niz stepenice i išla preko sobe, primijetio sam kako je nekoliko muškaraca promatra, pretvarajući se da slušaju svoje žene. Inače sam bio ponosan kad se to događalo, ponosan što je od svih muškaraca koje je Kirsty mogla odabrati, odabrala mene. Ovom prilikom, međutim, htio sam pucnuti prstima, ne da bih dozvao konobara, nego da bih učinio da Kirsty nestane. Ih bolje, da Dino, Pete i časopisi nestanu, kako bih mogao sjesti s Kirsty i gomilati bodove.

“Bog, dragi”, rekla je ljubeći me u obraz. Vidjevši Petea, njen se osmijeh odmah malo pomutio. Zašto je još uvijek ovdje, bez sumnje se pitala. “Bog, Pete.”

“Bog.” Pošto je sjela na sofu nasuprot meni, nagnuo sam se prema njoj, kao da ne želim da mi Pete vidi lice, mičući usnama bezglasno “Oprosti, predomislio se.” Odgovorila je gotovo neprimjetnim slijeganjem ramenima koji je očito trebao značiti “Ah, dobro, što se tu može.”

Cijelo to vrijeme Dinovu pažnju je privlačilo nešto na drugom kraju prostorije. I Kirsty se nagnula naprijed, kako bismo mogli pričati da nas on ne čuje.

“Tko je ovo?”

“Nemam pojma.”

“Ah, Sam, Pete”, viknuo je Dino, “evo našeg šampanjca.”

Divno. Njegovu pažnju je privlačio dolazak naše konobarice. Kirsty je gledala zbunjeno, da ne kažem pomalo sumnjičavo. “Kad sam rekao ‘nemam pojma’“, promrmljao sam, “mislio sam...”

“A tko nas je ovo počastio svojim društvom?” prekinuo me Dino.

85

O Bože. “Ovo je Kirsty”, rekao sam, strijeljajući je pogledom.

“Kirsty, ovo je Dino.”

Zbunjena, Kirsty je klimnula na Dinov smiješak, pun šarma, ali šarma s nepogrješivim predumišljajem.

Konobarica je sad punila čaše šampanjcem. “Naravno”, rekao je Dino, “sad ćemo trebati još jednu čašu.”

“Svakako, gospodine.”

“Evo”, rekao sam Kirsty, “uzmi moju. Ja ću pričekati čašu.”

“Hvala.”

“Za uspješno zaključivanje posla”, rekao je Dino.

Molio sam se da Kirsty pretpostavi kako je Dino govorio o nekom svom poslu kojeg je htio proslaviti s prvim neznancima na koje je naišao.

Izgledajući puno manje sretno nego kad je tek ušla, Kirsty je gucnula šampanjac, a zatim objavila da ide u toalet.

Dino je pričekao dok nije otišla. Onda se nagnuo naprijed i osmjehnuo. “To je tvoja djevojka, da?”

Klimnuo sam glavom. Iako tada više nisam bio tako siguran. A nisam se mogao domisliti kako da sebe i Kirsty izvučem iz ove užasne situacije. Čak je i šampanjac - moja je čaša sad stigla - imao ukus mačje mokraće.

Kirsty nam se ponovno pridružila.

“Dakle”, rekao je Dino, “koliko ste dugo sa Samom?”

Pogledala me odgovarajući. “Tri godine.” Od osmijeha nije ostalo ni traga. Ne bih se začudio da sam je čuo kako dodaje “Ali ostat ću s njim još samo sedam tjedana. Ako i toliko.”

“Tako.”

Ne mogavši više podnijeti Kirstyne poglede, okrenuo sam se prema Dinu. Čuo sam da ljudi u trenucima krajnjeg užasa osjećaju kao da im neka ledena ruka čupa utrobu. U mom slučaju, ta ledena ruka je odlučila da čupanje utrobe ne bi bilo dovoljno bolno, pa se okomila na moja jaja.

Zgrabivši ih, nastavila ih je prevrtati, poput Petea Samprasa kad odlučuje kojom će lopticom servirati, a onda, manje nježno, poput kockara u Las 86

Vegasu koji se sprema na veliko bacanje kocke. Upravo sam shvatio što je Dino mislio kad je pitao je li Kirsty “moja djevojka”. Ispitujući koliko je dugo bila “sa mnom”, Dino nije mislio na vezu, nego na posao. Kao potpuni i krajnji imbecil kakav jesam, slučajno sam dopustio Dinu da stekne dojam kako sam ja Kirstyn svodnik.

Kad je dublji smisao ovoga dostigao svoj cilj, ledena ruka više nije bila kockar i sad je bila razdražljivi poslovni čovjek koji pruža svojoj stres-loptici najbolju vježbu u životu. Sjedio sam ondje sa svojom djevojkom i srpskim gangsterom, ona je gubila želju da se uda za mene, a on je svakog trenutka mogao predložiti nešto od čega bi isparilo i ono malo želje što je ostalo. U pokušaju da se otarasim te ledene ruke, progutao sam knedlu, nekoliko puta. Kirsty, i dalje me fiksirajući pogledom, nije mogla ne primijetiti: “Jesi li dobro?” rekla je.

“Da, odlično”, odgovorio sam, glasom koji je zvučao kao da sam udisao helij. Nakašljao sam se nekoliko puta, i uspio povratiti glas negdje blizu uobičajene razine. “Da, dobro sam. Šampanjac mi je otišao krivo.”

Pete je, hvala Bogu, osjetio napetost i uskočio. “Dobar šampanjac, ha?”

Standardna Engleska Učtivost na djelu.

“Mmm”, rekla je Kirsty.

“Divan”, dodao sam ja.

“Naručujem samo najbolji šampanjac kad proslavljam posao”, rekao je Dino.

Kirsty, igrajući po pravilima učtivosti, upitala ga je: “Kakav to posao proslavljate?”

A ja sam, očajnički pokušavajući spriječiti Dina da odgovori, udario u najbliži predmet koji mi se našao pri ruci. Bila je to posuda sa šampanjcem. Htio sam je gurnuti i proliti malo vode po stolu, te tako unijeti malu pomutnju, ali krivo sam procijenio i prevrnuo cijelu vražju posudu sa stola. Možete zamisliti kakvu je to pomutnju unijelo, jer se cijeli njen sadržaj izlio na Kirstyne noge, natapajući ih ledeno-hladnom vodom i pjenušavim šampanjcem. Od šoka je vrisnula iz svega glasa, od 87

čega su se svi u prostoriji okrenuli - još jednom - kako bi popratili najnovija zbivanja u Čudnom Kutu. “Što radiš?” dahtala je, kada se pojavio konobar i počeo čistiti. Dino je pomagao uzevši svilenu maramicu iz džepa i njome brisao Kirstyne noge. Napola sam primijetio kako se naginje nad njom više nego je bilo potrebno, ali bio sam usredotočen na objašnjavanje vlastitih radnji.

“Oprosti, htio sam svima napuniti čaše, i slučajno sam rukom zakačio posudu.” Bacio sam pogled na njene cipele, koje je izula. Bile su to njene tamno crvene cipele s crnim šavovima i oštrim seksi potpeticama. Ili bolje rečeno, bile su. Sad su to bile kašaste hrpe izobličene kože, s mjehurićima šampanjca koji su probijali kroz šavove i nikakvom budućnošću. “Bože, žao mi je”, blebetao sam.

Kirsty me oštro pogledala.

“Draga moja”, rekao je Dino, “možda biste htjeli doći gore u moju sobu da... se uredite.” Pri tom je namignuo, stavio golemu ruku na Kirstyno koljeno i čvrsto ga stisnuo.

Ovdje sam morao prestati gledati. Gledao sam sebi u krilo. Bilo je to, znam, potpuno odbacivanje vlastite odgovornosti. Svaki muškarac koji mirno sjedi dok mu neznanac pipka djevojku, nema nikakvo opravdanje. Čak i kad je taj neznanac srpski gangster čiji prijatelj može prebiti tvog prijatelja, te i tebi dati dobru porciju. Ne dopušta se nekome da se tako ponaša prema tvojoj djevojci.

Upravo su ove misli, nema sumnje, prolazile Kirstynom glavom. Tričetiri sekunde je vladala tišina, dok je ona očito čekala hoću li nešto učiniti, a onda je jedna zvučna pljuska probila zrak. Podigao sam pogled i vidio kako Kirsty kupi torbe, ubacuje uništene cipele u jednu od njih, i bijesno juri iz hotela i ne pogledavši u mom pravcu. Zatim sam pogledao Dina koji je sjedio kao ukopan, razrogačenih očiju, ne trepćući od nevjerice, a crveni otisak dlana polako se otkrivao na njegovom desnom obrazu.

Moja zabrinutost onim što ću reći Kirsty stavljena je na čekanje, budući sam bio suočen s neposrednim problemom: Dinom. Nisam siguran je li ona ledena ruka grabila moje genitalije u tom trenutku, jer jedino što 88

sam osjećao bio je siguran gubitak utrobe. Uzmičući pred Dinom, koji je još uvijek stajao nepomično, počeo sam se pomicati na drugi kraj sofe, kao i Pete, obojica spremni da potrčimo kao ludi čim izvučemo noge ispod stola.

Počeli smo ustajati, vrlo polako, sa svojih sjedala, kad je Dino iznenada zatresao glavom, trepnuo nekoliko puta, i pogledao u nas.

Sledili smo se. “Žao mi je”, rekao je Dino tiho.

Molim? “Žao mi je. Ne znam što mi je bilo. Naravno, trebao sam prvo s vama razgovarati o poslovnim detaljima.”

Nisam mogao vjerovati što čujem. Obuzeli su me olakšanje i bijes u isto vrijeme.

“Nadam se da ćete mi oprostiti, Sam.” Oprostiti mu? Htio sam ga zviznuti. Ali imam čvrsto i postojano pravilo za to. Zviznuo bih samo ljude koji su bili puno niži od mene, puno lakši od mene, i koji nisu mogli trčati brzo kao ja. Shodno tome, zviznuo sam samo jednu osobu u svom životu. Ime mu je bilo Ben Rollason, a samo je pokušao zdipiti moju Sesame Street pernicu. Suočen s Dinom, odlučio sam se za nejasno gunđanje, što je on mogao protumačiti da je isprika prihvaćena, a ja kao vrlo nepristojnu riječ. Nakon toga sam prepustio Peteu da zaključi proceduru u River Roomu, i istrčao iz hotela u potrazi za Kirsty.

Nisam je mogao naći. Naravno, uzela je taksi. Najbolje je izbjeći hodanje po centru Londona, ako nemate cipele. Potišteno sam se uputio prema podzemnoj. Kad sam stigao kući, Kirsty je već bila u krevetu i čvrsto spavala.

Nije razgovarala sa mnom do subote popodne. A i tada samo da bi mi rekla kako ide kupiti nove cipele, pa može li, lijepo moli, dobiti bjanko ček. Bilo je to pomalo ucjenjivački, pomislio sam. Ali kad se vratila, imala je barem toliko pristojnosti da mi kaže koliko je potrošila. Stotinu i trideset funti. Od toga je stotinu i petnaest bilo za cipele, ostatak je potrošila na novi priključak za svoj multipraktik. Dakle, moj netto 89

financijski gubitak bio je pedeset funti. Bankovni račun je još malo zaškripao, ali to mi je bila najmanja briga. Samo je Bog znao koliko sam izgubio u bodovima.

Otkrio sam te večeri. Drhtavim prstima jedva sam uspio otvoriti omotnicu. Zbroj ovog tjedna iznosio je tri stotine dvadeset i dva. U zadnjih sedam dana zaradio sam jedan jedini bod.

“To nije dobro, zar ne?” rekao je George kasnije u Mitreu.

“Svakako je bliže lošem’ nego ‘dobrom’ “, odgovorio je Pete.

“Kako se osjećaš?” pitala je Amanda.

“Razočarano, očito”, odgovorio sam. “Da sam dobio koliko i prošli tjedan, sad bih bio na četiri stotine sedamdeset i jedan. Ali na neki način mi je i laknulo da moj zbroj nije pao. Nakon katastrofe u četvrtak očekivao sam da ću se vratiti na nulu. Razmišljao sam kako bih Kirsty objasnio što se dogodilo, ali sam odlučio da bi ‘dostavljao sam neke pornografske časopise srpskom generalisimusu, kako bih zaradio nešto novca da te mogu počastiti, ali nisam znao da će još biti ondje kad ti dođeš, a stavio je ruku na tvoje koljeno samo zato što sam mu slučajno dopustio da pomisli kako si ti prostitutka’ vjerojatno više ugrozilo moj cilj, nego mu pomoglo.”

“Razvijaš gotovo intuitivan osjet za ženski um, zar ne?” rekao je Pete.

Amanda ga je ignorirala. Dakle, bilo nas je dvoje. “U pravu si”, rekla je. “U najmanju ruku, vraćaš se u bitku za bodove. A mislim da ti je Kirsty dala jedan bod prošli tjedan kao simbol nade. Očito nije mogla pustiti da taj četvrtak tek tako prođe, a da ti ne ukine bodove za to, ali bilo kako bilo, sigurno si zaradio bodova u ostatku tjedna. Kladim se da je odlučila zadržati tvoj optimizam time što ti je ostavila jedan bod nakon onoga u Savoyu.”

Nisam znao trebam li povjerovati u to, ali čak i ako je to bilo samo ohrabrenje, najbolje što sam mogao učiniti, bilo je pridružiti se. “Da. Moram se uhvatiti za taj bod kao svjetionik, zar ne?”

“Hajde”, rekao je George, kao svoj doprinos ohrabrivanju, “ispričaj nam ostatak tjedna. Što misliš gdje si zaradio bodove?”

“Od četvrtka, ne naročito. Ništa nisam mogao učiniti pravo od straha 90

da ne napravim krivo. Te nove cipele, na primjer. Kad ih je Kirsty izvadila iz vrećice, stvarno su mi se svidjele, ali bojao sam se to reći da ne pomisli kako se grebem da ponovno uđem u bijelu knjigu. Zato sam išao na sigurno i izbjegavao je.”

“Vrlo mudro”, rekla je Amanda. “I mislim da bi sljedeći tjedan trebao biti vrijeme za tihu konsolidaciju. Ovo je završetak šestog tjedna, je li tako? Prešao si pola testa. Imaš samo tri stotine dvadeset i dva boda, ali ako se vratiš na prošlotjedni zgoditak, brzo ćeš nadoknaditi manjak.

Usredotoči se na svoju malu promjenu ovaj tjedan. Vidi kamo će te to dovesti.” Okrenula se Peteu. “Imaš li još uvijek one popise od prva dva tjedna?”

Pretraživao je oko kase i uspio ih pronaći.

“Da vidimo možemo li to malo uštimati”, rekla je Amanda, proučavajući popise. “A, evo. Ovo ‘podvijanje plahte’: navlačiš li i jastučnice?”

“Naravno”, rekao sam, smješkajući se Georgeu kao da hoću reći “Za koga ona mene smatra?”

“I stavljaš gornji kraj u dodatni mali zaklopac?”

Moj je osmijeh iščeznuo. “Kakav mali zaklopac?”

“Tako sam i mislila”, rekla je, prije nego je počela objašnjavati da na otvorenoj strani jastučnice postoji zaklopac kojeg možeš podviti preko samog jastuka, kako ne bi ispao. Pokušajte. Ja jesam kad sam došao kući. Predivno je.

“Ne ostavljanje tragova džema u maslacu”, nastavila je Amanda.

“Dobro, ali primjenjuješ li to isto i na šećer?”

Razmislio sam o tome. “Oh, misliš, pazim li da čaj ili kava ne kapnu unutra i stvrdnu ga? Mmm, ne mogu jamčiti da to nikad ne činim. Još nešto na što moram paziti. Cc.” “A kad si kod toga”, dodala je Amanda, “kada žličicom vadiš vrećicu čaja iz šalice, nemoj istom rukom dizati poklopac kante za smeće. Ostat će smeđe mrlje na poklopcu.”

Ovo je bila zlatna prašina. Apsolutno zlatna prašina. Amanda se razmahala. “Nemoj ostavljati žličicu ispod slavine jer se Kirsty može 91

poprskati.”

“Nikad nisam primijetio da se to dogodilo”, rekao sam.

“Naravno da nisi”, objasnila je Amanda. “Zato što Kirsty nikada ne ostavlja žličicu ondje, zar ne?”

Bože, ove su stvari tako očite kad se na njih ukaže. “Još nešto?”

“Istiskuj pastu za zube od dna tube, ne od sredine.”

Uputio sam joj dobrohotan podrugljiv osmijeh. “To sam čak i ja shvatio.”

92

Tjedan sedmi Samo dvije riječi, ali bio je to odlučujući trenutak. Bio je ponedjeljak navečer, a Kirsty i ja smo sjedili na odvojenim sofama i gledali televiziju, držeći na krilima tanjure s piletinom chow mein iz mikrovalne. Sapunica je bila čak manje inspirativna od hrane, a atmosfera među nama još uvijek je bila obojana Kirstynom ljutnjom zbog Savoya. Prisilna uljudnost je popustila, ali ništa više od toga. Shvaćao sam zašto se tako osjeća. Sumnjive okolnosti poput one, sigurno su je podsjetile na moj Kolebljivi Tjedan i natjerale je na razmišljanje jesam li uopće spreman za brak.

Odložila je vilicu i uzdahnula. Podigao sam pogled i shvatio da me gleda, s intenzitetom od kojeg su joj oči svjetlucale. Takav pogled ima u vrlo posebnim prilikama, kad ima nešto važno na umu, stvarno važno, nešto daleko važnije od hipoteka i poslovnih ponuda i planova za mirovinu. Svjetlucanje mi je govorilo da to što slijedi ima veze sa mnom, te da je ili jako, jako dobro ili jako, jako loše. Čak i prije nego sam znao što je, bio je to divan trenutak, jer je Kirsty pokazivala da sam joj važan.

Sigurno jesam, inače ne bih proizveo takvu reakciju.

Tada su uslijedile one dvije riječi. “Bloody Mary?”

Osmjehnuo sam se. Kirsty radi najbolji Bloody Mary na svijetu, a time što mi ga je ponudila, dala je do znanja da je njezinoj ljutnji kraj.

Jedno tako neuobičajeno piće u tihoj večeri ponedjeljkom kod kuće, bilo je samo po sebi neobično, ali povezano s odmrzavanjem odnosa, Kirstyn je prijedlog bio vraški seksi. I ona je to znala. Prije nego sam uspio odgovoriti, dodala je: “Ali pod jednim uvjetom.”

93

“A to je?”

“Masaža stopala.”

Oboje smo se nasmiješili. Takvih uvjeta može postaviti koliko želi.

Piletina je okrutno gurnuta u stranu, votka i masaža doveli su do onoga do čega bi ste očekivali da će votka i masaža dovesti, i u jednoj predivnoj večeri osjetio sam se tako blizu Kirsty kako već dugo, dugo nisam. Najbolji dio svađe je pomirenje, i tako dalje. Zapravo, tek u rane jutarnje sate, dok sam ležao u krevetu slušajući kako Kirstyno disanje postaje dublje dok je padala u san, ponovno su mi bodovi pali na pamet, pomućujući moju sreću. Zašto je tako procjenjivala našu budućnost?

Bliskost koju smo večeras osjetili trebala bi je uvjeriti kako trebamo biti zajedno, a ne to koliko sam puta promijenio jastučnice ili jesam li ostavio žličicu u sudoperu. Ali nije imalo smisla prolaziti to ponovno. Na bodovanju sam. Odagnao sam tu misao, priljubio se bliže uz Kirsty, i utonuo u san.

Alan je nazvao u utorak, i pitao želim li se ovaj tjedan naći s Dannyjem. Pojavio se nakon nekoliko dana, odbijajući ikome reći gdje je bio. Kao posljedica toga i krađe piva u Clerkenwellu, rečeno mu je da će opet u park. Bilo kakve privilegije oko prostora su ukinute. Ako se uopće budem htio naći s njim.

Pristao sam. Nisam mogao ne pristati. Unatoč osjećaju da Danny ne zaslužuje sve ove šanse, ne mogu se prestati brinuti za njega. Alan je rekao kako cijeni moju upornost. “I slušaj”, dodao je, “sjećaš se onog tečaja kojeg sam spominjao, potkraj ljeta? Nabavio sam ti primjerak prošlogodišnjeg nastavnog plana. Mislio sam da bi ga možda mogao pogledati s Dannyjem, pokušati ga uvjeriti da pođe na taj tečaj.”

“Svakako. Ako misliš da će to pomoći.”

“Možemo pokušati”, rekao je umorno.

Srijeda je bila još jedan užasno vruć dan, pa je park bio pun dok smo Danny i ja lunjali okolo. Jedini zvuk koji je proizvodio prvih nekoliko minuta bio je škrip-škrip-škrip njegovih tenisica na šljunkovitoj stazi. U jednom je trenutku ispružio nogu prema jednom većem oblutku i počeo driblati njime. Njegovo smijuljenje potvrdilo je moju sumnju da je ovo 94

trebao biti podsjetnik na to koliko je bio bolji od mene u nogometu.

Nezrelo sam se uvrijedio, ali znao sam da je bolje ne reagirati na to njegovo izrugivanje. To me odvajalo od onih odraslih koji nisu uspijevali prodrijeti do njega i točka. Ovo mi je pomoglo izdignuti se iznad njegovog podrugivanja i zbog toga sam bio jako zadovoljan samim sobom. Iako, zar ponos na to što nisi djetinjast ne znači zapravo biti djetinjast?

To je pitanje za filozofe. Moj je zadatak bio postići nekakav napredak s Dannyjem, otkriti gdje je bio prošlog tjedna, uputiti ga na taj vražji tečaj. Bezbrižna aluzija na njegovo nestajanje (“hvala što si mi dao slobodan tjedan”, itd.) nije izmamila ništa osim tišine. Stoga sam promijenio taktiku i pružio mu nastavni plan.

“Jesi li razmislio o ovom tečaju?” pitao sam.

Danny je uzeo zaklamani snop papira formata A4, samo zato što sam ga njime razdražujuće lupkao po ruci. Znao sam da, kad ga uopće uzme u ruke, neće odoljeti, a da ne baci pogled, pa makar samo kako bi ga ismijao. Nisam bio u krivu.

“Zemljopis: oblikovanje stijena? Koja je svrha toga?” Bacio je plan na travu, i nastavio hodati. “Ne trebam ja ta sranja. Odlučio sam. Ne treba mi škola.”

Podigao sam nastavni plan i preletio ga pogledom pokušavajući sustići Dannyja. Algebra, izrađivanje periodičke tablice elemenata, povijest društva osamnaestog stoljeća... Imao je pravo. Prisjetio sam se kako sam se ja osjećao kao trinaestogodišnjak, prelazeći nevažne udžbenike jedan za drugim, učeći gomile podataka koje bih zaboravio dvije minute poslije ispita. “Nemoj misliti da te ne razumijem”, rekao sam mu. “Praktički sve ovo ovdje je potpuni gubitak vremena. Znam, jer sam sve to prošao prije dvadeset godina, i do sada nisam iskoristio ni najmanji dio.”

Pogledao me. Mislim da sam ga uspio šokirati. Nesumnjivo sam bio jedina odrasla osoba koja je bila tako iskrena s njim. “Pa zašto me onda gnjaviš s tim?”

“Zato što pravila igre možda jesu glupa, ali to su jedina koja postoje.

95

Ti znaš da je ovo gubljenje vremena, ja znam da je ovo gubljenje vremena, ali ako ne prođeš to gubljenje vremena, imat ćeš usran život.

Glupo, znam, ali tako stvari stoje. Imaš još jednu priliku da to prihvatiš, Danny, ili ćeš stvarno imati usran život. Molim te, vjeruj mi, to je za tvoje dobro.”

Isuse, rekao sam to. Upotrijebio sam taj izraz. U leksikonu fraza za razgovor-s-djecom, “to je za tvoje dobro” nalazi se odmah uz “ovo će mene povrijediti više nego tebe”. Ali to me nije smetalo. Uzrujavalo me to što nisam mogao Dannyju prenijeti poruku. Nije htio slušati.

“Rekao sam ti”, rekao je, kao da je to bio moj problem, ne njegov, “ne treba mi škola. Ne trebaju mi tvoja ‘pravila’. Imam svoja. Moraš naći vlastita pravila kad imaš prošlost poput moje.”

Vidio sam da se počinjemo vrtjeti u krug. Jednako tako, znao sam što bi se dogodilo da ga pritisnem da mi kaže gdje je bio prošlog tjedna.

Ovaj klinac iskreno nije mario kad su ga odrasli grdili ili upozoravali. Svi prođemo buntovničku fazu, ali Danny je bio na puno opasnijem mjestu od toga. Stoga je trebao puno pažljivije postupanje. Jedno prekoravanje previše i mogao sam ga gurnuti preko ruba litice.

Na jednom ulazu u park bio je kiosk s hranom. “Jede mi se sladoled”, rekao sam. “Hoćeš i ti?”

“Možemo li radije u pub?”

“Ne, ne možemo”, odgovorio sam, protivno svim svojim prirodnim instinktima. “Dakle, hoćeš li sladoled, ili nećeš?” Čak i ono na]samouvjerenije nesretno dijete voli sladoled. Danny je mrzio sebe zbog te konvencionalnosti, ali nije mogao odoljeti ponudi.

“Ako hoćeš”, promrmljao je.

Osjetio sam prigodu za malu pobjedu. “Ne”, insistirao sam, govoreći vrlo smireno i polako, “ako ti hoćeš. Ne moraš jesti sladoled samo zato što ja jedem, Danny. Možeš odbiti ako hoćeš. Dakle, želiš li sladoled?”

Svim se silama borio da ne popusti. Ali večer je bila jako vruća.

Konačno je nevoljko prevalio tu riječ preko usta. “Da.” Izostanak riječi “molim” nije me brinuo. Pobijedio sam, i obojica smo to znali. Prisilio sam ga da učini normalnu “dječačku” gestu, da prihvati 96

moju gostoljubivost, ma kako nezahvalno. Dok god budem mogao održati ovu vezu otvorenom za njega, premda vezu temeljenu na antagonizmu, imam izgleda. Morao sam ga spriječiti da čini ono što je činio sa svim ostalim odraslim osobama u svom životu, to jest, isključi se verbalno, emocionalno, čak - kad pobjegne - i fizički.

“Ovo je sranje”, rekao je nakon prvog zalogaja.

I bio je u pravu. Umjetno smeće, bijelo umjesto žuto. Prokleta-funtai-pedeset, uz to. Kad jednom pojedete čokoladni preljev, ostatak je pravo mučenje. Ali nisam ništa rekao. Otvorio bih rudnik negativnosti kod Dannyja, a on bi ga morao iskopati, vratiti mi za moju pobjedu, pokazati mi kako ne blefira kad kaže da ne treba školu.

“Ovo je stvarno sranje”, nastavio je. “Oni na plaži su deset puta bolji od ovoga.”

Imam ga. “Ideš na plažu s mamom, je li, Danny?”

Odgovor je očigledno bio negativan. Narogušio se na provokaciju.

“Ne bih trošio svoje vrijeme na nju.”

“Oh, znači ideš sam?”

Zadržao sam dah. Bili smo blizu nečega, i morao sam biti pažljiv da ne uprskam. Ali nakon nekih petnaest sekundi još uvijek nije odgovarao.

Hoću li riskirati ako pokušam ponovno? “Tako. Ideš sam na plažu.”

To je upalilo. “Možda poznajem ljude koji žive blizu plaže.”

Daj, Sam, možeš ti to i bolje. Ali polako, nemoj ga preplašiti.

“Stvarno? Poznaješ ljude koji žive blizu plaže? Zanimljivo. Pitam se kakvi su? Sigurno su to djeca, poput tebe.” Govorio sam ne gledajući ga, izražavajući svoje komentare kao nabacane misli. Previše izravan izazov i on bi navukao oklop. Morao sam ići polako. “Da, to su djeca.”

Danny je frknuo. “Reći ću to Spideru kada ga vidim.” Kad je to rekao uzeo je veliki zalogaj sladoleda. “Jeb’o te, ovo je stvarno sranje, neću to više jesti.” Zavitlao ga je u travu i stajao ondje, šuteći. Ose su počele zujati oko sladoleda. Među nama je zavladala ružna atmosfera, i znao sam da je Dannyjevo otvaranje došlo kraju. Danas neću ništa više izvući iz njega. Nije mogao odoljeti, a da mi ne da dokaz kako njegova izjava “ne tre’am školu” nisu bile samo prazne riječi, ali nije mi htio pružiti 97

toliko da mogu nešto poduzeti u vezi s tim. Znao sam da je umiješan netko po imenu Spider, i da živi blizu plaže, ali ništa više od toga.

No, i to je bio početak. Pokazao sam da mogu prodrijeti do Dannyja.

Dobro, jer je on prodro do mene. Tako je razdražujuće znati koliko je blizu tome da konačno, nepopravljivo uprska ostatak svog života, a ne mogu mu se približiti. Misli da sve zna. Kad bih mu samo mogao pokazati koliko je u krivu. Čekaj malo. Je li u tome stvar? To što me Kirsty stavila na bodove, mislim. Je li to učinila kako bi mi pokazala da ne znam sve? Čini li ona sa mnom ono što ja pokušavam napraviti s Dannyjem?

Počeo sam shvaćati da radeći na tome da zaradim bodove, radim na našoj vezi. Kad bih čuo tu rečenicu u prošlosti, automatski bih je povezao s vezom koja je u krizi. Ali, sad se počinjem pitati. Je li to nešto što svi trebamo učiniti, čak i kad stvari idu kako treba, čak i kad tave ne lete oko ušiju? Do sada sam uvijek smatrao da je to “ja volim Kirsty, ona voli mene, daljnji trud nije potreban”. Blaženo počivamo na ružičastom oblaku naše veze. Ali, možda to nije tako jednostavno. Možda je to ono što mi Kirsty pokušava pokazati. Onaj trenutak kad se prestaneš truditi, možda je upravo trenutak kad vaša veza krene naopako. Staviti me na bodove bio je njen način da me natjera na taj trud. Sve ove stvari koje sam otkrio i koje mi sad donose bodove, zapravo su stvari na koje nisam nikad ranije ni pomišljao. I premda Kirsty očito ne govori da je stavljanje jastuka pod dodatni mali zaklopac osnova da se udaš za nekoga, sam čin razmišljanja o nekim stvarima, kao kad sam uz Amandinu pomoć otkrio da postoje dodatni mali zaklopci, pokazuje da sam voljan poraditi na našoj vezi. Zaklopci, i to što je nisam ušutkao za vrijeme sportskih vijesti, i svi oni mali kompromisi i obziri, nisu važni sami po sebi - to što se trudim je ono što ona cijeni. Ljubav nije samo nešto što osjećaš, to je nešto na čemu radiš.

Pokušavam navesti Dannyja da shvati nešto novo o životu. Kirsty to isto čini za mene.

Da joj bar mogu reći da sam to shvatio. Ne zato da bih zaradio bodove, premda bi mi ih to vjerojatno donijelo bar desetak, nego 98

jednostavno zato što bih želio da ona to zna. Nakon što sam ovo shvatio, osjećam se više zaljubljenim u nju. No, ne mogu joj to reći, naravno. To bi značilo reći joj za Dannyja.

Pa, dobro. Zapravo nije važno. Važno je to da oni bodovi sad imaju nekog smisla.

To je bilo dobro, jer od večeras ih ima još više koji imaju smisla.

Novi zbroj je - pazite - četiri stotine osamdeset i dva. U zadnjih sedam dana postigao sam stotinu i šezdeset bodova.

Amandino tumačenje ovoga, drago mi je što to mogu reći, bilo je jednako mom. “To je deset više od prethodnog najvećeg rezultata u jednom tjednu”, rekla je, dok nam je Pete nalijevao slavljenička pića.

“Još uvijek si daleko od cilja, naravno. Sedam je tjedana prošlo, više od pola puta, s manje od pola bodova koje trebaš. Ali mislim da ti Kirsty ovdje šalje poruku. Mislim da želi reći ‘Prošli je tjedan bio zastranjivanje, ali sad si ponovno na pravom putu, i kako bih ti pokazala da želim da dostigneš tisuću bodova, simbolično ti dodjeljujem deset bodova više nego u prethodnom najboljem rezultatu.’ “ George je ispustio jedan od svojih duboko misaonih uzdaha. “Kirsty se pali na simbolizam, zar ne? Prošli je tjedan bio simboličan, održati Samovu nadu na životu, ovaj tjedan je simbolična desetka. Simbolizam je novi rock and roll.”

“I sviđa mi se njegov zvuk”, rekao sam ponosno. “To je zvuk kojim Kirsty govori da mi želi biti žena.”

Amanda se nasmiješila i potapšala me po ruci, Pete je ispustio nježno “aaaahhh”, a George je otpio iz svoje krigle spokojni gutljaj koji je nekako bio u skladu s atmosferom ljubavi i optimizma.

“Možda i nije tako”, začuo se hrapav južnoafrički glas.

O, Bože, “Možda je to zvuk”, nastavio je Ray, koji se prišuljao, a da ga nitko od nas nije primijetio, “kojim te vuče za nos. Ja smatram da je cijela ta stvar s bodovima zapravo njen način da postupi s tobom obzirno. Nema petlje reći ti, ‘Ne, ne želim se udati za tebe’, pa je smislila ovo kao liniju manjeg otpora. Nećeš postići dovoljno bodova, ona se neće udati za tebe, 99

i ostat će ti osjećaj da si ti kriv. Tipičan ženski trik. Usran kao i sve, a ti ostaješ kratkih rukava. Kladim se da je tako.”

George se nagnuo prema Rayu. “Nemoj ovo krivo shvatiti”, rekao je, “ali hoćeš li otići i zabiti si to u stražnjicu?” Ne razljuti se često, ali kad se to dogodi, veličanstven je.

“Ravno u stražnjicu”, dodao je Pete. “Slušaj, Ray, iz dana u dan ovdje gledam kako tvoja ‘ulaganja’ školuju djecu Mađioničara, stoga me ne čudi da tako misliš. Ali neki od nas imaju malo više vjere u Sama, i zato mi jesmo u ovom Vijeću, a ti nisi, stoga hoćeš li se izgubiti i ostaviti nas na miru?”

Ray je doskakutao do svog kraja šanka i potražio utjehu u kazeti Matta Monro a. Raštimano mumljanje From Russia From Love u pozadini rasprave Vijeća moglo je izgledati kao mali izazov, ali bili smo tako uvrijeđeni Rayevim komentarom da smo se posebno potrudili ignorirati ga. Mislim da je ostalo troje bilo čak i više od mene uvrijeđeno, Rayeva je teorija bila preglupa da bi se shvatila ozbiljno. A nakon onoga što sam večeras shvatio, o stvarnom razlogu zbog kojeg me Kirsty stavila na bodove, sasvim sigurno znam da je u krivu.

“Zdravica”, rekao je Pete. “Za Samova četiri stotine osamdeset i dva boda.”

“Za Samova četiri stotine osamdeset i dva boda”, ponovili su George i Amanda dok su čaše zveckale.

Pete se zamislio na trenutak, a onda dodao: “To je četiri stotine sedamdeset i dva više, zar ne?”

George se smijuljio. Znao sam što slijedi. I ne osuđujem ih, jer sam i sam to učinio puno puta. Večeras sam, međutim, bio spreman gledati i smijati se.

“Znaš”, rekao je George, “kamo možeš otići? Kamo?”

Pete se na trenutak pravio glup, iako se borio da ne prasne, a onda rekao, “ne znam.”

“Točno”, odgovorio je George. “Ali kad nam treba taj dodatni poticaj, pogodi što činimo?”

Vidio sam da je Amandi otprilike jasno što smjeraju, ali nije baš bila 100

sigurna. Nagnuo sam se prema njoj i šapnuo: “Spinal Tap.” “Mogla sam znati”, rekla je očajnički. “Svaki momak ispod četrdesete može recitirati taj film od početka do kraja.”

“Zar ga nisi gledala?” pitao je George.

“Naravno da jesam”, odgovorila je Amanda. “Imala sam momke koji su imali video rekordere. Dakle, gledala sam Spinal Tap. Pete je prekinuo oponašanje nekoga tko gudalom struže po žicama na gitari. “Zar ti to nije bilo smiješno?”

“Da. Ne toliko da sam izgubila kontrolu nad mjehurom, ali ipak, ja nisam muškarac. To je razlog zašto se ne mogu sjetiti svake riječi. Mi žene nismo tako bedaste kao vi.”

George je gledao uvrijeđeno. “Mi nismo bedasti.”

“Pa kako onda znate cijeli film napamet? Kako to da dečki uvijek pamte filmske scenarije? Nogometne rezultate? Bedastoće općenito?”

“Ah”, odgovorio je, “Temeljno Žensko Krivo Tumačenje broj četrdeset i sedam. ‘Dečki pamte bedastoće jer su bedasti.’ Nije istina, pamtimo ih upravo iz suprotnog razloga: jer smo duboki. Zato što imamo duboku ljubav za stvari.” Kad provedete toliko vremena razmišljajući o životu, kao što to George čini, dođete do ovakvih teorija.

Amanda se nasmijala, pogledala Georgea ravno u lice i prekrižila ruke. “Daj, želim to čuti. Ovo je sigurno dobro.”

George je podignuo rukave izazivački, a onda se bacio na objašnjavanje. “Misliš da Pete i ja, i naravno Sam, znamo Spinal Tap napamet zato što smo sjeli i pomno ga učili, spremajući se za noći u pubu kad ćemo ga moći odglumiti i pokazati koliko smo dobri u pamćenju teksta. Ali, nije tako. Jedini razlog što znam taj film tako dobro je taj što uživam u njemu. Gledao sam ga sigurno... pa, Bog zna, na desetke, možda čak i stotinu puta, pa i nije tako čudno, zar ne, da mi je poznat dijalog?”

Nisam nikad tako razmišljao o tome, ali sad kada jesam, vidio sam da George ima pravo.

Amandine su ruke i dalje bile prekrižene. “Nastavi.”

“Ta ljubav prema bedastoćama nije zbog njih samih. Jednostavno, kad 101

je momak zainteresiran za nešto, on to stvarno voli, upozna to izvana i iznutra, svi podaci o tome, sve, kako si se ti izrazila, ‘bedastoće’, ulaze mu u glavu i ondje ostaju. Dakle, vidiš, mi nismo površni, mi smo duboki.”

Amanda je opustila ruke. Osjetio sam da se počela zanimati za Georgeove argumente. Ja sam se i više nego zanimao, ja sam ih iskreno podržavao. Dečki su upravo onakvi kakvima ih je opisao. Barem ovaj jest.

“Nije li sve to samo zato da bi bili dio ekipe?” rekla je Amanda. “Svi vi znate Spinal Tap zato jer tako imate nešto što možete zajedno recitirati.”

“Ne”, rekao je George razočarano. “Svi mi znamo Spinal Tap zato što ga svi volimo. OK, možda ima nešto u muškom mozgu zbog čega lakše pohranjuje podatke. Ali mi se ne trudimo pamtiti stvari zbog njih samih.

Samo, kad stotinu i pedeset puta čuješ Nigela Tufnella kako se žali zbog hrane, to ti jednostavno ostane.”

Zamalo sam počeo citirati navedenu scenu, ali sam se zaustavio.

Rijetkost je čuti Georgea da se ovako animira oko nečeg i nisam ga htio prekidati.

“To je pomalo kao s datumima”, nastavio je. “Ja često pamtim datume. Kao...” Zastao je kako bi se sjetio primjera. “Kao na primjer datum kada je Muhammad Ali prvi put osvojio titulu svjetskog prvaka u teškoj kategoriji. Dvadeset i peti veljače, devetsto šezdeset i četvrte.

Znam to, ne zato što sam to namjerno zapamtio kako bih impresionirao ljude na zabavama...”

“Odlično”, prekinula ga je Amanda, “jer ih ne bi impresionirao, prestrašio bi ih.” “Čekaj, pusti da završim. Želim reći da je jedini razlog zbog kojeg mi je taj datum ostao u pamćenju taj što sam fasciniran Mohammadom Alijem, i pročitao sam puno knjiga o njemu i gledao brojne emisije o njemu, a činjenica da je na taj dan osvojio titulu bila je u većini njih, i tako je ušla u moje pamćenje i ostala ondje.”

“Mmm”, rekla je Amanda, ne predajući se. Imao sam dojam da nije 102

bila posve uvjerena, ali možda je počela razmatrati mogućnost da muškarci možda i nisu tako bedasti.

“Eto”, rekao je Pete, nestašno je bockajući prstom u rame. “Malo prometa i u drugom pravcu. Niste samo vi te koje možete otkrivati tajne svog roda.

Možda ovo Vijeće može naučiti tebe ponešto o muškarcima. Ako ima još nešto što bi htjela razjasniti, samo reci. Nema predelikatne teme.”

“Delikatne?” ponovila je Amanda. “Muškarci se ne bave delikatnostima. Njihovo poimanje delikatnosti jest ugasiti prijenos nogometne utakmice prije nego vas zgrabe za grudi.”

“Ne”, rekao je Pete, “to je ‘romantično’. ‘Delikatno’je smanjiti ton na televizoru.”

Amanda se nasmijala, malo previše spremno za moj ukus. Pete se u zadnje vrijeme primirio na zavodničkom frontu i ovo je bio neželjeni povratak u formu. Siguran sam da se Amanda samo zabavljala. Imala je i previše ukusa da bi se stvarno zanimala za balavca poput njega. Čak kad bi tako i bilo, nisam htio da ugrozi neke stvari. Njegovo flertovanje s njom bilo je jasno kršenje pravila Vijeća. Bit će svađe.

Ali, to je za drugi dan. Večeras sam sretan što sam na tragu bodovima, i povrh toga, što shvaćam zašto sam uopće na bodovanju.

Zaista mislim da će se dogoditi. Govori, torta, pijana teta koja pravi budalu od sebe na plesnom podiju - da, to će vjenčanje biti moje.

103

Tjedan osmi Ako je vama svejedno, prestat ću s izvješćima o svom napretku. Čini se da imam naviku bacanja komentatorske kletve na stvari.

Niz događaja počeo je, kad se sada osvrnem na to, u ponedjeljak ujutro na poslu. Pete je zaslužio ukor, pa sam našao praznu sobu za sastanke gdje me nitko nije mogao čuti i nazvao ga. Zvuk koji je proizveo kad se javio na mobitel zvučao je kao onaj posljednji kojeg zaista loš glumac ispušta u sceni umiranja.

“Zašto još nisi ustao?” rekao sam strogo. “Rayotvarapub.

Jaidepopone,” “Duga noć, ha?”

Zijevnuo je i začuo se zvuk struganja kada se telefon očešao o njegovu oštru bradu.

“Slušaj, Pete”, rekao sam, ne pružajući mu priliku da odgovori, “vidio sam što smjeraš s Amandom sinoć. Koliko ti puta moram reći da je seks unutar Vijeća, ili bilo kakav pokušaj u tom smjeru, zabranjen? Premda ionako nemaš nikakve šanse kod nje.”

“Pa zbog čega se onda brineš?”

Dovraga, naletio sam na zamku. “Brinem se da će je odbiti tvoji stalni napori da flertuješ s njom.”

“Sam, za flert je potrebno dvoje. Amanda se ne mora priključiti, znaš.” Čulo se još struganja iz daljine. Ne želim ni nagađati što je to moglo biti. “I razumijem da si nervozan od potisnute seksualne napetosti, ali...”

“Pete, da je ti potiskuješ, ja ne bih imao problema. To je upravo ono 104

što tražim od tebe. Ne, ne tražim, naređujem ti. A ako sam to ne učiniš, doći ću i sam ti je potisnuti, maljem.”

“U redu, Časna Majko, učinit ću kako mi je rečeno.” To je prije zvučalo kao da pristaje kako bi izbjegao raspravu, nego zato što to stvarno misli. Ali zaista nisam mogao ustrajati i dalje na tom pitanju.

Pete je odvratno snažno pročistio grlo. Bože, jesu li svi muškarci ovakvi kad se probude? Nisam nikada analizirao svoje ranojutarnje ponašanje, ali možda bih trebao. Možda mi odnosi bodova na tone.

“Pošto vidim da si tako neprijateljski raspoložen prema meni, pretpostavljam da nisi zainteresiran pomoći mi?” “Što hoćeš reći?”

“Ove subote. Novi posao za Ter...”

Nisam mu dopustio ni da kaže ime do kraja. Spustio sam slušalicu.

Kad sam se vratio za stol, sjetio sam se da je Amanda još bila ondje kad sam sinoć otišao iz Mitrea. Koliko je duga bila noć? Iracionalan strah zbog toga je li Pete bio sam za vrijeme našeg razgovora dosegao je vrhunac. Konačno, nisam se više mogao obuzdati, te sam poslao Amandi lažan e-mail o nekoj nebitnoj poslovnoj stvari.

Tri i pol minute, za koliko je stigao njen odgovor, činile su se puno dužim.

Peteova nedovršena rečenica nije zaokupljala ni trunčicu mojih misli do četvrtka navečer. Vratio sam se kući, navodno nakon što sam do kasno radio u uredu, a zapravo s neplodnog sastanka s Dannyjem. Znao je da je prošli tjedan izlanuo previše toga, pa je šutio cijelih sat vremena.

Najduža rečenica koju je izgovorio bila je: “Kemija je gomila jebenog smeća.” Nije to nešto s čim se ne bih složio, ali teško bi mogao biti razlog za optimizam da će pohađati tečaj.

Kada sam stigao, Kirsty je bila na internetu, gledajući raspored vlakova.

“Ideš na neko lijepo mjesto?” pitao sam, stojeći iza nje i masirajući joj ramena. (Najmanje dvadeset bodova, sigurno?)

“Doma. Zbog onog okupljanja, sjećaš se?”

Naravno. Spomenula je to prije neki dan. Gomile njenih prijatelja iz 105

škole navalile su na Skup Prijatelja, i nakon dva tjedna koja je Kirsty provela za kompjuterom, vrišteći “Aaaarrrghi Nije moguće! Michaela Brookes ima troje djece!”, svi su odlučili kako bi bilo lijepo naći se.

Savjetovao sam joj suprotno, zbog toga što je upravo to definicija igranja s vatrom. Misle kako će popiti piće zajedno i izmjenjivati prijatna sjećanja na suknjice navijačica. Ono što će se stvarno dogoditi, jest da će dvadeset godina ključala ljutnja zbog toga tko je prvi poljubio Garetha Hopkinsa i tko je ogrebao čiji album Duran Durana, žučljivo prekipjeti, i odrasle žene će se potući na parkiralištu u Newburyju. Ali pošto sam ukazao na ovo, suspregnuo sam se od daljnjeg ponavljanja, a Kirsty je čvrsto odlučila i svako ponavljanje mojih sumnji odnijelo bi mi bodove.

Tako je bilo dogovoreno da u subotu ujutro otputuje u roditeljsku kuću, gdje će joj biti baza za bančenje preko vikenda.

“Ovaj u jedanaest i četrdeset dva, mislim”, rekla je. “Kasni ručak, obilazak dućana s mamom, a onda natrag presvući se za zabavu.”

Jedanaest i četrdeset dva, pomislio sam. Izaći će iz stana do jedanaest. Imat ću gotovo cijelu subotu za sebe. I tada sam se sjetio Peteovog pitanja. U trenutku sam ga izbacio iz misli. Ali, nakon nekog vremena ponovno je zazujalo, i tijekom večeri, te u petak ujutro, počeo sam se pitati kako bi mi moglo naškoditi ako saznam malo više. Ne zato što ću ponuditi svoju pomoć, naravno. Zapravo, rekao sam sebi, vjerojatno sam htio to čuti kako bih se uvjerio da je to stvarno previše riskantno, bila Kirsty u Londonu, ili ne.

“Pete”, rekao sam, telefonirajući mu ponovno iz sobe za sastanke, “znaš, ona stvar sutra, za Terryja?”

“Da.” “Jesi li našao nekoga da ti pomogne?”

“Ovaj, mislim da jesam.” O, dobro, to je bilo to. “Jack je rekao da će mi dati ruku. Znaš onog starog koji sjedi na Rayevom kraju šanka. Pije viski, trese se.”

“E, da. Samo sam htio pitati.”

Nastala je tišina. Onda je Pete rekao: “Premda to još nisam rekao Terryju. Ne znam što će misliti o tome da uplićem Jacka. Uvijek se smije 106

s njim kad navrati. Ali, ovo je posao. A Terry je rekao kako je Dino bio oduševljen s nama.”

“Dino? Oduševljen s nama?” Možda Dino nije upoznao Terryja s time kako je sastanak završio. “To i nije nešto čime se treba ponositi, zar ne, Pete? To je nekako kao da ti preporuku o karakteru daje Robert Mugabe9.”

“Rekao je da smo obojica djelovali potpuno profesionalno.”

Nisam dopustio da na mene utječe ovo laskanje, znate.

Potpuno profesionalno. Ne samo profesionalno, nego potpuno profesionalno. “Kakav je to posao?”

“Oh, Sam, to je mačji kašalj. Pokupiti zeca.”

“Zeca?’

“Da.” “Terry ti plaća da pokupiš zeca?”

“Da.” Zastao sam. A onda: “Zeca?”

“Sam, moraš dati taj telefon na popravak. Čuje se nekakva jeka.”

“Ali...”

“Slušaj, zadnji put, Terry mi plaća da pokupim zeca. Imenom Vince.”

“Pete, prekini se zajebavati.”

“Govorim ozbiljno. Vince je Terryjev ponos i dika. Lud je za tom životinjom. Nikud ne ide bez njega.”

“Mislio sam da ljudi poput njega obično imaju bijele mačke na krilu?”

“Prenijet ću tu šalu Terryju, ako želiš.”

“Nemoj se gnjaviti. Gdje trebaš pokupiti tog zeca?”

“Na Heathrowu.”

“To je leteći zec?”

“To je u subotu. Terry ga je odveo sa sobom u Španjolsku. Ondje ima vilu.” Kakvo iznenađenje. “Njegova je žena nešto zeznula s putovnicom za životinju, pa se Vince nije mogao vratiti s njima. Jedan od Terryjevih slugu ostao je još dva tjedna ondje, i rekao je da će se on brinuti za zeca i dovesti ga kad se bude vraćao. A to će biti u subotu popodne. Trebam 107

ih samo pokupiti BMW-om kojeg mi Terry posuđuje za tu prigodu, odvesti ga kući i pokupiti dvije stotine funti.”

“Dvije stotine? Zadnji put ti je dao samo stotinu i pedeset.”

“Da, pa, kao što sam rekao, Vince je njegov ponos i dika.”

“Koliko ćeš od toga dati Jacku?”

“Ne”am pojma. Sedamdeset i pet. Možda čak ni toliko.” Opet je nastala tišina, dok je Pete smišljao najbolji način za nišanjenje. “Da je to netko u koga imam više povjerenja, za koga mislim da zaslužuje poštenu podjelu novca, naravno, dao bih mu polovicu.”

Bio je moj red na pauzu. Dvije su figure bljeskale u mojim mislima: jedanaest i stotina. Prva je bila sat kad će Kirsty izaći iz kuće u subotu.

Druga je bila broj funti koje su bile ponuđene za to da podignemo zeca, ostavimo ga u istočnom Londonu i... pa, i ništa. To je bilo sve. Takav je bio dogovor: stotinu funti za to. Stvarno bi mi dobro došao novac. Nije baš lijepo naći se u situaciji da ne mogu počastiti Kirsty. Sa stotinu funti može se platiti lijepa večera za dvoje. Bodovi na tanjuru, doslovno.

Ali, ne. Osvajanje bodova bio je cilj ranije, i pogledajte što se dogodilo.

Ipak, stotinu funti.

Ali, ponovio sam sebi, ne. To “ne” bilo je kao suprotno od “da”.

Ovdje sam morao potvrditi Peteu da će drugi Vinceov pratilac zaista biti Jack i prekinuti vezu. Bilo je to savršeno jednostavno.

“Tko vozi? Ti, ili Jack?”

“Sam, trebaju mu četiri pokušaja da stavi cigaretu u usta. I još četiri da je zapali. Zar stvarno misliš da ću ga pustiti i blizu upravljača BMWa? Nisam naročito oduševljen što uopće ide sa mnom. Ali, nitko drugi nije slobodan u subotu. Jesi li siguran da te ne zanima? S tobom bih podijelio novac točno na pola.”

“Kada slijeće avion?”

“U jedan i petnaest.”

“Dođi po mene u dvanaest.” Spustio sam slušalicu.

Kao što sam rekao, savršeno jednostavno.

108

I tako se dogodilo da sam u pola jedan jučer popodne bio u brzoj traci ceste M4, na sjedalu suvozača tamnoplavog BMW-a serije 7. Nekoliko sam puta htio nazvati Petea i reći da sam se predomislio, ali na kraju sam odlučio da je ovo bio stvarno posao bez rizika. Na najmanji znak da će Kirsty promijeniti svoje planove za subotu, mogao sam nazvati Petea i reći mu da uzme Jacka kao zamjenu u zadnji trenutak. A razmišljao sam i o onoj užasnoj večeri u Savoyu, i zaključio kako je samo zbog moje pohlepe Kirsty uopće završila ondje. Da sam se zadovoljio time da uzmem osamdeset funti, to je mogao biti kredit mom bodovnom računu za neki kasniji datum, i ja bih spavao na vijencu od ruža. Međutim, završio sam pokriven onim od čega ruže brže rastu.

Stoga sam naučio lekciju: igraj na sigurno, uzmi svoju plaću, idi kući.

“Lijepo se provedi”, rekao sam Kirsty u deset i pedeset sedam.

Poljubili smo se, ona je krenula s malom putnom torbom u ruci, ja sam zatvorio vrata i osmjehnuo se sam sebi, znajući da ću, kad je sljedeći put vidim, negdje u nedjelju navečer, biti stotinu bodo... oprostite, funti bogatiji.

Ubrzo sam bio u BMW-u i slušao Waterloo Sunset od Kinksa.

Pojačao sam ton, zavalio se u svom sjedalu i počeo pjevušiti. “Što radiš?” prasnuo je Pete, pritišćući dugmad. “To ne možeš puštati u ovakvom autu.” “Što predlažeš? Malo Missy Elliot? Malo Busta Rhymesa? Što kažeš na nekoliko ‘pusica’ na stražnjem sjedalu, da ‘upadnemo’ u ekipu s njima?”

“Samo trebaš paziti kako je Terry uštimao glazbu, samo to kažem.”

“Ma, daj”, odgovorio sam. “Vrati Kinkse.”

Pete je odgovorio tako što je potpuno ugasio radio. “Skoro smo stigli, trebam malo mira kako bih ušao. Znaš kakva mora ovi terminali znaju biti.”

To me podsjetilo na Amandino opažanje o automobilskim radijima i mapama, ali sam odlučio ne spominjati je, budući bi to, nema sumnje, izazvalo svađu, a htio sam zadržati smirenu i profesionalnu atmosferu.

109

Potpuno profesionalnu, zaista.

Nekoliko smo puta pogrešno skrenuli, ali ipak smo uspjeli na vrijeme parkirati i doći u čekaonicu.

“Kako ćemo znati koga tražimo?” upitao sam.

Pete me pogledao s izrazom “ti to ozbiljno?”. “To će biti momak koji nosi zeca.”

“E, da. Naravno.”

Stajali smo šutke, a instrumentalna verzija pjesme Whitney Houston I Will Always Love You svirala je u pozadini.

Nakon nekoliko minuta rekao sam: “Možda bi jedan od nas trebao držati komad kartona s natpisom Vince?”

“Zec bi vjerojatno imao veće šanse pročitati ga, nego Terryjev sluga.”

Konačno su se putnici s leta iz Malage počeli pojavljivati na ulazu.

Jedan od njih bio je dobro građen muškarac pedesetih godina, preplanuo, s toliko zlatnog nakita da je mogao otvoriti manji dućan. U jednoj je ruci nosio aktovku, a u drugoj golemi kavez koji je izgledao kao da ga je kreirao Versace. Bio je od sjajnog metala obojanog u crveno, zlatno i zeleno, s tako kićenim uzorkom da bi i Michael Jackson dvaput razmislio. Kroz mrežu na prednjem dijelu vidio sam veliku crnu figuru.

Zapravo, tako veliku, da sam isprva pomislio kako to nije taj tip, pošto je ovaj sigurno nosio psa. Ali kad se približio, vidio sam da je stanovnik tog kaveza zaista golemi crni zec.

“Don?” upitao je Pete.

Tip je klimnuo. “Uhvati ovo”, rekao je. “Ta jebena stvar mi je zamalo otkinula ruku.”

Pete je uzeo kavez i otvorio usta kao da se želi predstaviti, ali Don ga je presjekao. “Dobro se pobrini za njega, jasno?” Tada se okrenuo i otišao.

Povirili smo u kavez. Vince je prestao grickati mrkvu i nervozno je zurio u nas, a onda je zaključio da smo prijateljski raspoloženi i nastavio sa svojim ručkom. Zaista je bio golem, a njegovo je bogato crno krzno prekrasno blistalo. Bio je to princ među zečevima.

“Bog, Vince”, rekao sam, onim gugutavim glasom kojim se uvijek 110

obraćate maloj djeci i ljubimcima. “Ja sam Sam, a ovo je Pete, i došli smo te odvesti tvom tati.”

Vince se pomaknuo u kraj kaveza i okrenuo se kako bi se bolje usredotočio na svoju mrkvu.

“Radi kako ti se sviđa, ti mali gade.”

“Nemoj tako razgovarati s njim”, prosiktao je Pete. “Što će učiniti, prijaviti nas Terryju da smo psovali na njega?”

“Samo ne želim da ga oneraspoložiš, to je sve.”

Htio sam pitati Petea koliko je vjerojatno da zečevi uopće imaju raspoloženje, ili, čak i ako imaju, kako znaš jesu li dobro ili loše raspoloženi, ali odlučio sam obuzdati jezik. Napokon, obećao sam sebi da će ovo biti dostava sa što je moguće manje problema. Svađati se s Peteom sad kada smo zapravo preuzeli Vincea, nije se činilo dobrom idejom.

Vratili smo se do automobila i učvrstili Vinceov kavez sigurnosnim pojasom.

“Sad se na povratku drži spore trake”, upozorio sam Petea. “Taj pojas izgleda dosta čvrsto, ali bolje spriječiti nego liječiti. A da Vince proleti kroz vjetrobran samo zato što te netko pretekao, mogli bismo jako požaliti.”

“Sam, ne prihvaćam lekcije iz opreza od nekoga tko je nehotice podvodio svoju djevojku gangsteru.” Upalio je motor. “Ionako sam se kanio držati spore trake, slučajno.”

“Dobro.”

Pete je držao riječ. Ja sam se povremeno okretao kako bih se uvjerio da je s Vinceom sve u redu. Njegovo zadovoljno grickanje (u redu, ipak imaju raspoloženja) pokazivalo je da jest. A onda, baš kad smo se približavali predgrađu Londona, zazvonio je mobitel. Nakon što je nekoliko puta zazvonio, okrenuo sam se Peteu. “Zar se nećeš javiti?”

“Nije moj.”

Zvuk je dolazio negdje od mjenjača. Pogledavši dolje, vidjeli smo mobitel pričvršćen za držač. Na kompjuteriziranom zaslonu ploče s instrumentima bljeskala je poruka “Hands-free10?”

111

“Najbolje da se javim”, rekao je Pete. “Mogao bi biti Terry.”

Pritisnuo je točku na zaslonu s oznakom “Yes” i automobil je ispunio novi glas. “Halo? Ti si, Pete?”

“Da, Terry, ja sam. Bog.” Pogledom sam tražio mikrofon, ali nisam ga vidio. Sigurno je bio ugrađen u upravljač ili tako nešto.

“Sve u redu, sinko? Sve sređeno?”

“Da, Vince je sigurno ukrcan. Upravo se vraćamo u grad.”

“Lijepo. Slušaj sad, došlo je do male promjene plana.” Osjetio sam kako mi se krv ohladila za oko pola stupnja. “Moran ostat’ na sjeveru još jednu noć, pa ćeš se morat’ brinut’ za Vincea do sutra. Vrati’ću se oko ručka.”

Pete me pogledao. Odlučno sam usmjerio pogled kroz prozor.

Potapšao me po koljenu. Pošto se nisam obazirao na to, udario me po glavi postrance.

“Halo?” začuo se Terryjev glas. “Jesi li još tu, Pete?”

“Ovaj, da, sad te opet čujem. Oprosti, signal se prekinuo na trenutak.”

“Rekao sam da se ne mogu vratit’ doma večeras. Mora’ćeš se brinuti za zeca do sutra. To je u redu, zar ne? Bit’ će tu još love za te, naravno.

Još jedna stotica, obzirom da si ti u pitanju.”

“Da, svakako, nema problema, Terry. Živio.”

“Nema frke. Dakle, dobro ćeš paziti na Vincea, zar ne? On mi je jako važan.”

“Svakako, Terry. Možeš se osloniti na nas.”

“Divno. Vidimo se onda.” Linija se prekinula.

Moja fasciniranost jakim ramenima se nastavila.

“Slušaj, Sam”, počeo je Pete. “Ne zanima me.”

“Ne, saslušaj me do kraja. Stvar je u tome što imam spoj, i...”

Začepio sam uši prstima. “Ne zanima me”, zavikao sam. “Ne zanima me, ne zanima me, ne zanima me.” Izvukao sam prste. Pete je još uvijek govorio. Vratio sam prste. “Ne zanima me, ne zanima me, ne zanima me...” Gledao sam ga dok nije prestao micati usnama. Zatim sam, vrlo polako i pažljivo, opet izvadio prste iz ušiju.

112

Pet sekundi je vladala tišina.

“Samo kažem da...”

“Ne zanima me, ne zanima me, ne zanima me...”

Krajičkom oka vidio sam kako je slegnuo ramenima i znao sam da je odustao. Po treći put sam izvadio prste.

Njegova sljedeća izjava došla je tako brzo da je nisam imao vremena blokirati. “To znači više novca.”

“Ne, ne znači. Zato što to neću učiniti.”

Nije odgovorio. Sigurno je znao da razmišljam o novcu. Jedini razlog zbog kojeg sam ovdje, tekle su moje misli, je taj da zaradim novac kako bih zaradio bodove. Već sam zaradio stotinu funti. Ono što se nudi nije još jedna desetica, čak ni još dvadeset funti. To je još jedna stotina funti.

Još jednom isti iznos. To je stopostotno povećanje od tvojih početnih stotinu. Koliko god bodova može donijeti novac koji si već zaradio, ovo bi ti donijelo još toliko bodova. Ovdje nije riječ o neznatnoj zaradi. Ovo je runda Udvostruči Svoje Bodove.

I što si, nastavljalo se moje razmišljanje, trebao učiniti za te bodove?

Trebao si primiti u svoj stan, stan za koji sigurno znaš da ga je tvoja djevojka napustila, trebao si primiti zeca. Ne udava, ne škorpiona, ne tigra, nego zeca. Za čuvanje tog zeca trebat će ti pola kila mrkve i malo vode. U terminima uzdržavanja, ovaj ljubimac je negdje u rangu Furbyja11. Čak i da Terry produži skladištenje, samo ga vratiš Peteu i on otada preuzima nagradu.

Međutim, iako sam tako razmišljao, nisam to htio priznati Peteu. “S kim to imaš spoj?”

“S Tamsin. Radi u onoj brijačnici u koju idem.” Udario je u upravljač bijesno. “Sto godina je nagovaram. Stvarno je zainteresirana. Znaš ono kad si siguran? Zaista, večeras je trebala biti ta noć.” “Čuo sam za frizerke koje nude nešto za vikend, ali nikad ti ne pomognu upotrijebiti to.”

“Da, dobro, sad bih jedino morao biti oprezan da taj kavez ne dođe blizu radijatora, zar ne?”

Pričekao sam trenutak. Bio sam glavni ovdje, i Pete je to znao.

113

Međutim, iznenada mi je sinula misao koja je bila toliko uzbudljiva da me nagnala na akciju. “Rekao si kako će to značiti više novca. Koliko više?”

Pogledao me, živnuvši sad kada je znao da razmišljam o tome.

“Stotinu funti. Čuo si Terryja.”

“Da, čuo sam Terryja, ali želim čuti tebe.”

“O, ne, ma daj, Sam, ne misliš ozbiljno.”

“Dobro”, rekao sam nonšalantno. “Samo sam mislio kako želiš izaći s tom Tamsin.” “Želim”, molio je, “ali... Daj, ti onda dobivaš dvije trećine novca.”

“Da, zato što obavljam i dvije trećine posla.”

Iskesio je zube, očito pokušavajući odlučiti koliko mu je taj spoj zaista važan. “U redu, dat ću ti dvadeset od mojih stotinu.”

“Dvadeset?” frknuo sam. “Daj, odrasti.” Uživao sam u ovome.

Pete nije. “Dobro, dvadeset i pet.”

“Pokušaj sa sedamdeset i pet.”

Od bijesa je zamalo prešao u srednju traku. “Ti kažeš meni da odrastem. Meni bi tako ostalo dvadeset i pet funti od tri stotine. Mora mi ostati nešto za Tamsin.”

“Mislio sam da si rekao kako je ‘stvarno zainteresirana’?”

“Jest, ali moraš pokazati malo poštovanja, zar ne? Što misliš gdje ću je odvesti na večeru, u ćevabdžinicu?”

“Dobro”, rekao sam, “pristajem na pedeset.” “Četrdeset.” “Četrdeset i pet. Podijelite porciju.”

“OK”, rekao je, “ali morat ćeš pričekati. Terry mi još nije platio za ovo, je l” tako?”

“A ne, nećeš”, odvratio sam. “Lovu na sunce. Ili ćeš noć provesti sa Zekoslavom Mrkvom.”

Pokušavao mi je, osjetio sam, uputiti prijeteći pogled, ali ja sam ga odbio vidjeti. “U redu”, rekao je konačno. “Neka bude dvije stotine četrdeset i pet funti. Želiš li možda i koji moj zub?” Zahihotao sam se.

“Dobro je što su mi upravo podigli dopušteni minus.” Pete je očito 114

pokušavao izvući zakašnjelu velikodušnost s moje strane.

“Mmm”, odgovorio sam. “Neka bude.” Čuo sam kako je promrmljao jednu jedinu riječ sebi u bradu. Nisam bio siguran koju, ali završavala je slovom “t”.

Pola sata kasnije, nakon što je Pete svratio do banke čiji mu je bankomat dao samo desetice pa sam mu morao vratiti pet funti, što sam radije učinio kovanicama nego novčanicom, a što je samo pridonijelo njegovom financijskom poniženju, parkirali smo ispred mog stana i ja sam pažljivo uzeo Vinceov kavez sa stražnjeg sjedala.

“Nadam se da ćeš se lijepo provesti s Tamsin.”

“Nadam se da ćeš se ti lijepo provesti s Vinceom. Hoćeš li mu dopustiti da ostane do kasno budan i gleda nogomet?”

“Možda mu pustim Kobnu Privlačnost iz zabave.”

Možda je taj moj komentar bio pretjeran, zbog čega sam bio kažnjen.

Jer kažnjen sam bio. Kavez je bio tako težak da sam ga morao nositi s obje ruke, i tako visok da nisam vidio preko njega. Zbog toga sam morao biti posebno pažljiv dok sam ga nosio u stan. Gegao sam se kroz hodnik nesigurnim korakom i ušao u dnevnu sobu, krećući se prema mjestu gdje je stajao stol. “Što je to?” začuo se krik.

Od šoka sam skoro ispustio kavez, ali, hvala Bogu, uspio sam ga zadržati. Okrenuo sam vratom kako bi vidio tko je taj neočekivani gost u mom stanu.

Iako na ulaznim vratima nije bilo znakova nasilnog ulaska, i premda sam prepoznao prodoran krik poznatog glasa, još uvijek sam gajio smiješnu nadu da je to možda provalnik. Jer to bi mi bilo draže od onoga na što sam sumnjao.

Ali ne. Bila je to Kirsty. Ili bolje, bila je to Kirsty i nepoznata ženska osoba, i obje su sjedile na sofi.

Sledio sam se od užasa, ne mogavši progovoriti. Izgleda da sam mogao jedino zuriti u Kirsty i onu ženu, ma tko ona bila, držeći kavez pred sobom, mahnito pokušavajući smisliti odgovor. Zašto sam, za ime Krista, pristao na ovo? Dvije stotine četrdeset i pet funti bio je odgovor 115

na to, naravno, ali u tom trenutku rado bih bio platio deset puta toliko samo da ne budem tu gdje sam bio. Ili bolje rečeno, da Kirsty ne bude tu gdje je bila.

Moja je šutnja, bio sam siguran, pojačavala krivnju koja se ocrtavala na mom licu. Ali stojeći ondje, polako sam počeo primjećivati da s Kirsty nešto nije kako sam očekivao, naime da nema nevjerice i bijesa pogubnog za bodove. Zapravo, njen je izraz bio izraz veselja. Staklast pogled, glupavo cerekanje. Izraz njene prijateljice bio je isti. Spustio sam pogled na stol pred njima, gdje je bila boca Malibua i litra Cole. Od Cole nije ostalo puno, a iako se boca Malibua nije prozirala, bio sam se spreman kladiti da ni u ovoj boci nije puno ostalo.

“Aaaaahhhhhhh”, izustila je Kirsty. “Zar nije lijep?” S mukom je ustala onoliko brzo koliko joj je to pijano stanje dozvoljavalo i krenula, ili bolje rečeno, zaljuljala se, prema meni. Zastala je ispred kaveza i pogledala kroz mrežu. “Ti si taaakoo lijep, zar ne? Zar ne, ha? Ha?” Okrenula se prijateljici. “Dođi se pozdraviti s njim, Sonia.” Njena je prijateljica također s mukom ustala i zaljuljala se, i ubrzo su zajedno stajale, tepajući Vinceu, pri tom se lagano njišući.

Nisam vjerovao svojim očima. Moju zbunjenost zbog toga što se Kirsty uopće vratila u stan i tko je njena prijateljica, zamijenila je smetenost njihovom reakcijom na zeca. Očekivao sam erupciju, a dočekao razdraganost.

“Kako se zove?” upitala je Kirsty.

“Vince.”

U tom svom laskanju nisu primijetile koliko je to ne-zečje ime. Kirsty me pogledala s znam-što-smjeraš osmjehom. “On je... Imaš...

Iznenađenje... Zar ne?”

O, Bože. Ona misli da... Što sam mogao reći? Prava odlika panici sklone kukavice, izraz kojeg s ponosom upotrebljavam za sebe, je taj da će učiniti bilo što kako bi se izvukao iz trenutne neprilike u kojoj se našao, bez obzira do kakvih će to problema dovesti dugoročno. Stoga sam kratko klimnuo glavom. Ako je Kirsty htjela vjerovati kako sam kupio tog zeca njoj na poklon, i svidio joj se taj poklon, onda je nisam 116

kanio ispravljati. U svojoj panici mislim da se nisam ni sjetio da ta stvar pripada Terryju. Da jesam, sigurno se ne bih mogao dovoljno brzo sjetiti drugog objašnjenja. Bio je to poklon.

“Oh, osjećam se tako grozno što sam ti pokvarila iznenađenje”, blebetala je. “Oprosti. Ali obećavam da nećeš dobiti ništa manje b...”

Zaustavila se, shvaćajući da će prekršiti pravilo da mi ne govori kako sam zaradio i izgubio bodove. Čak nisam imao vremena uopće pomisliti da će mi ovo donijeti bodove. Ali sad, kada je to spomenula, vidio sam da je ona, naravno, to vidjela kao djelo vrijedno nagrade. Očito se trenutačno i istinski zaljubila u Vincea, a još je k tome, došao potpuno kao grom iz vedra neba. Bila je to kombinacija kao stvorena da usmjeri moj bodovni grafikon gotovo okomito.

To me oduševljenje konačno uspjelo trgnuti iz transa. “Pa, tajna je sad otkrivena”, rekao sam, glumeći razočarenje. “Ili bolje...” pomislio sam kako je bolje ne dovršiti taj vic. To bi mi odnijelo nešto bodova koje sam upravo zaradio.

“Nije važno”, rekla je Kirsty. “Divan je, i samo je to važno.”

Nasmiješila mi se. Zatim se nasmiješila svojoj prijateljici. Prijateljica je uzvratila osmijeh. Onda su se obje nasmiješile meni. Pošto nisam znao što bih drugo, i ja sam se nasmiješio njima.

“Ups, ispričavam se”, rekla je Kirsty, “nisam vas upoznala, zar ne?

Sam, ovo je Sonia. Sonia, Sam.” “Bog”, rekao sam spuštajući Vinceov kavez na stol kako bih se rukovao sa Soniom. Bila je niska, s vilinskom kosom i prijateljskim osmijehom.

“Sonia također ide na okupljanje”, nastavila je Kirsty kad smo svi sjeli. “Naletjele smo jedna na drugu na Paddingtonu. Vlak je odgođen, pa smo otišle na piće, zbog čega smo zakasnile na vlak, pa smo onda otišle na ručak, a popile smo i koje piće uz ručak, a onda je Sonia došla na ideju da...”

Počele su se hihotati, toliko da nisu mogle govoriti. Kako bi objasnila, Kirsty je podigla plastičnu vrećicu s poda. Iz nje je izvadila malu kartonsku kutiju i predala mi je. Bila je to boja za kosu. Ružičasta 117

boja za kosu. S njihovim povratkom-u-osam-desete u izboru alkohola, to je jasno objašnjavalo što im je bilo na umu.

Kirsty se uspjela sabrati. “Sonia je rekla da želi obnoviti duh svega toga, kakve smo bile u školi, pa smo nabavile neke stvarčice...” Pokazala je na bocu Malibua.

“A onda smo se sjetile kako sam bila suspendirana na tjedan dana kad sam obojila kosu u ružičasto”, zahihotala se Sonia, “ali sada to mogu napraviti i nitko me ne može spriječiti. Kirsty je rekla da se moramo vratiti ovamo i napraviti to, te otići na zabavu ravno sa stanice. To će biti jako, jako smiješno.”

Obje su djevojke ponovno dobile histeričan napadaj. Ne, neće, pomislio sam, bit će to jako, jako glupo, a kad se sutra probudiš s užasnim mamurlukom i ružičastom kosom, shvatit ćeš kako je to bilo glupo. Ali nisam htio riskirati svoje svježe zarađene bodove time što ću to izreći. Ako je Sonia htjela poduzeti tako drastične radnje kako bi obnovila svoje školske dane, to je bila njena stvar.

“Hoćeš piće?” pitala je Kirsty, nalijevajući sebi i Soniji još jedan Malibu.

Razmišljao sam o tome kako je ta supstanca djelovala na njihovo rasuđivanje. “Držat ću se kave, hvala.”

Kirsty je popila svoje piće naiskap. “U redu, pa, bolje da krenemo u to kupatilo.” Djevojke su zastale pored zečjeg kaveza. “Sad budi dobar, Vincey, dok nas nema, hoćeš?” Vince je trznuo nosom prema Kirsty, na Što se ona nasmijala i opet rekla “aaaa-ahhhhh”, a onda su otišle bojati kosu.

Otišao sam u kuhinju i skuhao sebi kavu. Nakon prebacivanja s jednog ekstremnog osjećaja na drugi - užas što sam našao Kirsty u stanu, zatim radost što sam zaradio bodove na račun nesporazuma - smirio sam se u realnijem raspoloženju, negdje između ta dva. Ponovno sam se sjetio činjenice da je Kirstyn novi zec zapravo Terryjev. Na prvi pogled to je bila prava neprilika: samo ga je jedno od njih moglo zadržati. Ali, meni je toliko laknulo što sam izbjegao trenutni problem, što me Kirsty uhvatila sa zecom, da se sljedeći činio puno manjim, pošto sam imao vremena 118

poraditi na njemu. I naravno, dok sam pijuckao kavu, a iz kupatila se čulo šuštanje vode i histerično hihotanje, ukazalo se izvrsno rješenje.

Morao sam nabaviti još jednog zeca, zeca koji je izgledao isto kao Vince, koji bi postao Kirstyn novi ljubimac, a ja bih mogao pravog Vincea vratiti Terryju.

Možda će trebati malo tražiti, pomislio sam, ali, zečevi su zečevi, zar ne? Oni nisu poput pasa ili mačaka, kod kojih postoje različite pasmine.

Za početak, većina zečeva izgleda prilično jednako. Naći jednog koji je izgledao potpuno isto ne bi trebalo biti preteško. Naći još jedan ovakav kavez bilo bi gotovo nemoguće, ali lako ću se iz toga izvući. Reći ću da su mi u dućanu kućnih ljubimaca posudili ovaj veliki samo da odnesem Vincea kući, nešto tako.

U ovom je trenutku moj plan naišao na prvu zapreku. Kako ću znati da je zec kojeg kupujem savršeni dvojnik Vincea? Nisam ga mogao nositi okolo sa sobom, bio je pretežak. Ako ga izvadim iz kaveza, kako bih smanjio težinu, riskirat ću različite scenarije bijega/ozljede/smrti, i onda ću tražiti dva istovjetna Vincea, uspoređujući ih samo s lešom.

Tu Polaroid aparati zaista dolaze na svoje. Brza procjena koliko će mi vremena trebati da izađem, nađem dućan koji ih prodaje, vratim se u stan, fotografiram Vincea, ponovno izađem i počnem pokazivati njegovu fotku po dućanima za ljubimce, pokazala je da bih bio jednako brz i s mojim običnim foto-aparatom, ako bih dao film na brzo razvijanje, a zatim ravno u dućane ljubimcima. Našao sam foto-aparat, otvorio vrata Vinceovog kaveza i slikao ga. Na nesreću, šokiran od automatskog bljeska, pobjegao je u stražnji dio kaveza, što znači da nisam bio siguran da nisam slikao crnu brljotinu koja pokazuje svoju stražnjicu. Morao sam ga namamiti na vrata tako što sam uvukao ruku unutra, maznuo mrkvu koju je upravo žvakao i stavio je na stol. Reagirao je tako što je uzeo drugu s hrpe u stražnjem dijelu kaveza koju nisam do tada primijetio, koja je vjerojatno ondje stavljena kako bi bio sretan na putu kući. Stoga sam morao maznuti novu mrkvu, a i cijelu hrpu, i čekati da ih Vince dođe potražiti.

Trebalo mu je nekoliko minuta za svladavanje nepovjerenja prema 119

ovom zlonamjernom novom vlasniku, ali konačno se pojavio na vratima kaveza i gledao okolo sumnjičavo, poput opreznog kauboja nakon revolveraškog obračuna. Kad se uvjerio da njegove mrkve neće biti ponovno ukradene, ispružio je glavu kako bi dosegnuo jednu.

Klik. “Imam te, svinjo jedna”, promrmljao sam. Zec se prenuo, što je, mislim bilo razumljivo, budući da, kad zec iznenada ugleda žarko svjetlo, to znači da će stići drugi u utrci s Pirelli gumama. Ali ubrzo je shvatio da mu to bljeskanje, što god ono bilo, neće nauditi, stoga sam snimio gomilu slika iz različitih kutova, kako bih se uvjerio da imam što je moguće potpuniji zapis Vinceovog izgleda. “Što to radiš?”

Podigao sam pogled i vidio Kirsty koja je došla iz kupatila kako bi uzela Malibu. Od tog bojanja kose se sigurno žedni. “Ovaj... tako je sladak da sam ga htio slikati.”

Kirsty se nasmiješila, i prišla kako bi ga pomazila. “Jesi sladak, zar ne, dragi moj mali? Slatki mali Vincey.” Zec je micao ušima kako bi pokazao koliko uživa u toj pažnji.

Napravio sam još nekoliko snimaka s Kirsty u objektivu, kako bi Vince predahnuo. Tada sam rekao, “Idem vani kupiti mu još mrkve.

Skoro je pojeo sve što je Terr... ovaj, što su mi ovi u dućanu dali.”

“Pa on je veliki dečko, s velikim apetitom”, odgovorila je Kirsty. “Zar ne, Vincey? Da, jesi.”

“Dat ću i ove fotografije na razvijanje”, rekao sam usputno, kao da sam se toga naknadno sjetio.

“Mi ćemo vjerojatno već otići kad se ti vratiš.” Kirsty mi je prišla i dala mi pijani poljubac za pozdrav.

“Vidimo se sutra”, rekao sam.

“Mmm”, odvratila je rastreseno, a njena se pažnja ponovno vratila zecu.

Dok sam išao prema automobilu, fotografirao sam zemlju kako bih iskoristio ostatak filma. Srce mi je tuklo ubrzano, ali, u cjelini, još uvijek sam mislio kako imam dobre šanse da ovo izvedem. Međutim, morat ću biti brz. Bilo je deset do četiri, što je značilo da imam vrlo malo vremena 120

na raspolaganju.

Pošto sam predao film u foto-radnju, pitao sam koliko stoji razvijanje za sat vremena.

“Osam funti i četrdeset devet sterlinga”, rekao je momak.

Inače bih odbio platiti toliko nekome tko će samo provrtjeti film u posudi s kemikalijama, ali s mojim novostečenim svežnjem novčanica, to se nije činilo tako puno. Zapravo, vadeći novčanice sinula mi je ideja.

“Za koliko ih možete napraviti ako ne tražim ostatak?” Pitao sam, držeći pred njim novčanicu od dvadeset funti.

Osvrnuo se oko sebe da se uvjeri kako mu šef nije u blizini. “Vratite se za dvadeset minuta”, promrmljao je.

Dio tog vremena proveo sam razgledavajući dućan kućnih ljubimaca u istom nizu dućana. Nikada to nisam smatrao najunosnijim poslom na svijetu, a zbog ovog se posjeta nisam predomislio. Osim nekoliko apatičnih hrčaka u izlogu i papige koja je izgledala kao da joj je glavni prioritet bio sastavljanje oporuke, druga živa bića nisu bila izložena.

Dućan je uglavnom prodavao potrepštine poput pasjih zdjelica i hrane za ribice, ali stara gospođa koja ga je vodila dala mi je imena tri druga dućana u krugu petnaest minuta vožnje. Naoružan tim popisom, vratio sam se do foto-radnje.

Osim činjenice da je na zadnjih nekoliko Vince imao ružno crvene oči (kao i Kirsty, premda je u njenom slučaju to moglo biti od Malibua), fotografije su bile sjajne. Da su bile na Crimewatchu12, policija bi uhvatila kažnjenika za par sati. Što god ste trebali znati o Vinceu, što se tiče dužine njegovih ušiju ili kuta pod kojim je njegova stražnja desna noga stršila, moje su fotografije na to imale odgovor.

Malo stilskog pretjecanja i “slučajnog” neprimjećivanja da se upalilo crveno, značilo je da sam stigao do prvog dućana za manje od deset minuta. Izgledao je obećavajući. Bilo je najmanje pola tuceta zečeva na polici odmah do vrata, i premda ni jedan nije bio ni blizu velik kao Vince, dućan se protezao dalje, činilo se, miljama. Sigurno imaju i drugih, pomislio sam.

“Mogu li vam pomoći, gospodine?” upitao me vlasnik, pristao čovjek 121

s urednim brkovima.

“Tražim zeca.”

“Neku posebnu vrstu?”

“Da, nekog koji izgleda ovako”, odgovorio sam, pokazujući mu sliku na kojoj je Vince slikan s lijeve strane. Ne znam za Vincea, ali ja sam smatrao da mu je to bolja strana.

“Bože, to je pravi ljepotan”, rekao je čovjek. “Francuski Lop. Ne viđa se puno ovakvih.”

Dovraga. “Stvarno?”

“Da. A i koštaju poprilično.”

Dvostruko, dovraga. “Koliko poprilično?”

“Oh, znaju ići i do osamdeset, devedeset funti.”

“Devedeset funti? Za zeca?” Čovjek se trgnuo na moje neznanje. “Ovo nisu bilo kakvi zečevi, znate. Francuski Lop je vrlo rijetka vrsta.”

Možete biti sigurni da će Terry imati vrhunskog zeku. Ova prokleta stvar će zagristi u moj svežanj dublje nego sam mislio. Zadiviti nekoga s dvadeset funti bilo je uživanje, ali ovo je puno okrutnije crpilo zalihu za zarađivanje bodova. Ipak, mislio sam, imaš sreće što si uopće zaradio bodove “kupivši” Vincea, pa ne bi smio gunđati na malu investiciju kako bi ih učvrstio.

“Pretpostavljam”, rekao sam vlasniku, “da sada nemate nijednog Francuskog Lopa?”

“Nažalost, nemam. Ali mogu vam ga naručiti za idući tjedan.”

Odmahnuo sam glavom. “Trebam ga danas. Imate li ideju gdje bih još mogao pokušati?”

“Ako ga itko ima, to će biti Slater.” Bilo je to jedno od preostala dva imena na mom popisu.

“Dobro, pokušat ću kod njih”, rekao sam, trčeći prema automobilu.

Treći dućan na popisu bio je usput, pa sam pomislio da bih mogao navratiti, ali i oni su mi preporučili Slater. Kriste, pomislio sam, dok me ponovno obuzimala panika, ako ga ovaj dućan nema, ja sam totalno i potpuno izgubljen. Kad sam uz škripu skrenuo na parkiralište ispred 122

dućana bilo je gotovo pola pet. Jedna od roleta već je bila zaključana katancem, a mladi je dečko, od nekih sedamnaest godina, povlačio i drugu. “Čekaj”, viknuo sam, iskačući iz automobila i trčeći preko ceste.

Toliko je adrenalina jurcalo oko mene u tom trenutku, da sam jedva primijetio kako je kamion od dvije tone uspio zakočiti na samo nekoliko metara od mene, ili neotesane povike vozača koji su dopirali do mene.

“Pričekaj trenutak”, rekao sam, dotrčavši do iznenađenog momka, “imam jedan posao za tebe.”

“Ah.” Nije baš bio sretan zbog te vijesti.

Obojica smo ušli u dućan.

“Imate li Francuskog Lopa?” “Što je to?”

Ovo se baš nije uklapalo u zečju ekspertizu koju sam očekivao u Slateru. “To su zečevi. Prokleto veliki zečevi. Niste nikada čuli za njih?”

“Ne”, uslijedio je mrzovoljan odgovor.

“Ovo je dućan za kućne ljubimce Slater, ne željezarija Slater?” upitao sam. Dućan je bio ispunjen zvukovima mijaukanja, grebanja i pijukanja, a mi smo stajali odmah do police sa zamorcima.

“Da”, rekao je momak, odgovarajući na moj sarkazam divljim tonom koji me neugodno podsjetio na Dannyja, “ali ja ga samo čuvam dok nema roditelja.”

To je objasnilo njegov nedostatak entuzijazma. “Izgledaju ovako”, rekao sam, pokušavajući mu pokazati jednu od Vinceovih fotografija.

Ali nije ju htio čak ni pogledati. “Zečevi su ondje”, rekao je, pokazujući na stražnji dio dućana.

Prošao sam pored police sa zlatnim ribicama i našao zečeve. Tu nije bilo sumnje, Slaterovi su za zečeve bili najbolji u gradu. Njihov je izbor bio velik i raznolik, i, ono što je važno s mog stajališta, bili su složeni po veličini. Najveći su bili na drugom kraju reda. Molim te, daj da bude jedan nalik na Vincea, razmišljao sam dok sam išao prema njima. Osjetio sam uzbuđenje kad sam vidio tračak nečeg crnog u jednom kavezu, ali bližim pregledom ustanovilo se da, premda velik, taj zec nije bio 123

dovoljno velik. A i uši su mu bile prekratke. Vjerojatno nije uopće bio Francuski Lop. Dovraga. Nastavio sam do kraja police, ali ni jedan od zečeva nije odgovarao fotografijama u mojoj ruci. Po prvi put sam se zaista počeo bojati. Ako ovaj zečji emporij nije imao ono što trebam, onda nema nitko. Stoga sam odbijao povjerovati u ono što sam upravo vidio, ili bolje ono što nisam vidio, i učinio onu glupost koju uvijek činimo kad ne možemo naći knjigu na polici: vratio sam se i pogledao ponovno. Ispitao sam svaki pojedini kavez, neke i po tri ili četiri puta, ali usprkos mojim usrdnim molitvama, nijedan od zečeva nije se čudom pretvorio u onakvog kakvog sam želio.

Pokušao sam se ograditi od rastućeg osjećaja panike, tako što sam smislio drugi plan. Glavni je problem, razmišljao sam, taj što je sutra nedjelja. Da je ponedjeljak, kad su dućani otvoreni, mogao bih otići do svakog dućana za ljubimce unutar M2513, pa ako treba i do nekih izvan toga, dok ne nađem zeca koji izgleda kao Vince. Stoga, kad bih mogao zadržati Vincea do ponedjeljka, zamjena bi se mogla obaviti dok je Kirsty na poslu. Nitko ne bi bio na gubitku, a bodovi bi i dalje bili u torbi. To je značilo da samo moram nekako prevariti Terryja... Ah. Ima puno stvari koje činite ljudima poput Terryja. Doslovno slijedite njihove upute.

Ljubazno im se smješkate. Dodajete “gospodine” iza svega što kažete.

Ali, varati ih, u vezi sa zečevima, ili sa bilo čim drugim, nije jedna od tih stvari. Izbjegavate varati Terryja kao da vam život ovisi o tome. Iz jako dobrog razloga, zato što zaista i ovisi.

Upravo sam se upustio u razmišljanje o sljedećem alternativnom planu - priopćiti Kirsty vijest o Vinceovoj tragičnoj i tajanstvenoj “smrti” na najdelikatniji način - kad se iza ugla pojavilo lice Mrzovoljnog.

“Hoćete li kupiti nekoga od ovih ili ne? Hoću zatvoriti.”

Zatvorio sam oči i usredotočio se na to da ga ne zadavim. “Ne obraćaj mi se tim tonom, mladiću.”

Očekivao sam novu provalu nepristojnosti, ali umjesto toga sam čuo sljedeće: “Zašto imate fotografije Bensona?”

Otvorio sam oči. “Molim?”

“Ove fotografije. To su slike Bensona. Poznajete mog tatu?”

124

Zbrkane misli letjele su mi glavom. Još ih nisam mogao povezati, ali bilo je u tome nečega što me uzbudilo. “Ne. Tko je Benson?”

“Kako to mislite? Imate fotografije.”

“Nisu ovo fotografije Bensona. To su fotografije Vincea.”

Mrzovoljni je uzeo fotografije i dobro ih pogledao. “Stvarno? Izgleda isto kao Benson.”

“Tko oje Benson?”

“Tatin zec.”

“Tako, shvaćam.” Nastojao sam ostati smiren. “A, ovaj, gdje je Benson?”

“Gore, u stanu.”

Klimnuo sam, trudeći se ponašati normalno. “Ne bih li ga, ovaj, mogao pogledati, ha?”

Mrzovoljni me sumnjičavo pogledao. S pravom, pretpostavljam.

Momak duplo stariji od njega ga pita može li s njim poći gore. I dok takvi tipovi obično žele pogledati djetetove lutkice, prije nego njihove zeke, Mrzovoljni je vjerojatno mislio kako nikada ne možeš biti previše oprezan. “Mislio sam tako da ti doneseš Bensona dolje, ne da ja idem gore”, brzo sam dodao.

I dalje nije bio baš siguran.

“Ako Benson zaista izgleda isto kao Vince, bilo bi ga zanimljivo vidjeti”, rekao sam. “Mislim, iz znatiželje.”

Mislim da je Mrzovoljni zaključio da je najbrži način da se riješi ovog manijaka bio taj da mu ponudi ono što traži. “Čekajte ovdje”, rekao je. Čekao sam nervozno. Hoće li Benson zaista biti isti Vince? A ako bude, hoće li se dječak htjeti rastati od njega? Odgovor na prvo pitanje dobio sam čim se Mrzovoljni vratio. Kavez je bio od žičane mreže, pa ste mogli vidjeti unutra sa svih strana. I koju god stranu izabrali, Benson je bio savršena replika zeca na mojim fotografijama. Bilo je pomalo sablasno, zapravo. Da nisam Vincea ostavio kući prije samo nekoliko sati, zakleo bi se da je zec na fotografijama bio zec u ovom kavezu. Iznio sam tu misao Mrzovoljnom. Počeo je gunđati.

125

Nakašljao sam se. “Koliko bi... Misliš li da bi tvoj otac... Da želim...” Duboko sam udahnuo. “Koliko tražiš za njega?”

“Nije na prodaju.”

“Kako znaš?”

“Da je na prodaju, bio bi u dućanu, zar ne?”

S tim se stvarno niste mogli raspravljati. Ali morao sam pokušati.

“Možda tvoj otac nije imao prostora. Ove police za zečeve su pretrpane, pogledaj.”

Mrzovoljni je izgledao sumnjičavo. “Da je htio prodati Bensona, napravio bi mjesta.”

Stisnuo sam zube od nervoze. Uhvaćen između Kirstynog gnjeva i Terryjeve bejzbol palice, vidio sam rješenje svojih problema tu pred sobom - ali nisam ga se mogao dočepati. Što sam mogao učiniti ili reći, zbog čega bi se Mrzovoljni predomislio? Postojala je samo jedna stvar.

Počeo sam izvlačiti svežanj novčanica iz džepa. Tada sam, shvativši da će Mrzovoljni pomisliti kako može zagrabiti, ako sav moj novac izađe na vidjelo, gurnuo palac u sredinu svežnja i izvukao samo polovicu.

Izveo sam pravu predstavu brojenja novca. Došao sam do stotinu i četrdeset funti, i uspio privući njegovu pažnju. Nije mogao skinuti oči s njih.

“Ovaj zec”, rekao sam mu, “je, kao što sad znaš, Francuski Lop. Očito ga je zato tvoj tata zavolio. Zbog toga sam ga i ja zavolio.”

Mrzovoljni je klimnuo.

“Znam da se Francuski Lopovi”, nastavio sam, prodaju po de... po, ovaj, po debelih pedeset funti.

Ali nikada puno više od pedeset. Stoga, ako kažeš svom tati da je došao kupac i ponudio ti, ne pedeset, ne šezdeset, čak ne ni osamdeset, nego stotinu funti za Bensona, siguran sam da bi zaboravio svoju vezanost za zeca i složio se da si dobro postupio što si ga prodao. Ti ne misliš tako?”

“Nisam siguran. Vraća se u utorak. Možete doći tada i razgovarati s njim, ako želite.”

“To će biti prekasno, bojim se.” Daj, dečko, pomislio sam, ovo što 126

nudim nije teško zgrabiti. “Stotinu funti za zeca”, rekao sam, slažući novčanice na lijevu ruku dok nisam došao do rečenog iznosa. Nakon toga ostale su mi četiri novčanice po deset funti u desnoj ruci. “Samo trebaš uzeti ovaj novac”, ispružio sam obje ruke prema Mrzovoljnom, “i reći tati da si prodao Bensona za stotinu funti, i dati mu tih stotinu funti.”

Ali Mrzovoljni nije gledao u stotinu funti. Gledao je onih četrdeset funti. Posegnuo je za njima, ali ja sam povukao ruku. “Jesmo li se dogovorili?”

Klimnuo je.

“Mogu li, onda, uzeti Bensona?”

Pružio mi je kavez, koji sam zgrabio u istom trenutku kad je on zgrabio novac.

“Bilo mi je zadovoljstvo poslovati s tobom”, rekao sam izlazeći iz dućana. I unatoč činjenici da je u mom svežnju sad bilo samo devedeset funti, stvarno sam to mislio. Benson je bio moj spasitelj. Zbog toga sam se pobrinuo da njegov kavez bude dobro pričvršćen na suvozačevom mjestu prije nego sam krenuo. Da sam sad vozio onako kako sam vozio na putu do dućana, stigao bih kući za pet minuta. Ali nisam vozio više od četrdeset kilometara na sat, i u jednom trenutku stao u stranu kako bih pustio konvoj bijesnih vozača da protutnji pored mene. Nije me bilo briga za geste koje mi je nekoliko njih uputilo. Bio mi je važan samo Benson.

Benson je bio moj. Ili bolje rečeno, bio je Kirstyn. I nije bio Benson, bio je Vince. Ali činjenica je ostala: spasio me.

Parkirajući ispred stana, odlučio sam ostaviti Bensona u automobilu dok ne izvidim situaciju. Htio sam se uvjeriti da je Kirsty ovaj put stvarno otišla. Dobiti jednog neočekivanog zeca bilo je neprikladno, dobiti još jednog bilo bi sumnjivo, tako sumnjivo da se ne bi moglo prikriti pričama o poklonima iznenađenja. Ušao sam u dnevnu sobu i pozvao Kirsty po imenu. Nije bilo odgovora. Pozvao sam ponovno. Opet bez odgovora. Hvala Bogu na tome. Vinceov kavez je bio otvoren, i čuo sam ga kako struže iza sofe, pa sam, vraćajući se do automobila, dvaput provjerio jesu li vrata zatvorena. Zec u bijegu bilo je zadnje što sam trebao.

127

Unio sam Bensona, koji je još bio u svom kavezu, u stan. Izgledao je uzbuđeno što kreće u avanturu. Nogom sam zatvorio vrata za sobom, a zatim, zbog vlastitog mira, povukao zasun. Pošto sam odložio Bensonov kavez na stol pored Vinceovog, sagnuo sam se prema njemu i obratio mu se. “Taj zvuk iza sofe”, rekao sam, “to je Vince. Važno je da budeš spreman kad izađe, jer izgleda potpuno isto kao ti, pa bi moglo biti pomalo čudno gledati svog blizanca. Znam da bih ja bio užasnut.” Čuo sam iza sebe da je Vince izašao na otvoreno. “Pozdravimo ga zajedno, može?” Zatim sam se okrenuo prema Vinceu.

Ne znam jeste li ikad vidjeli ružičastog zeca, ali vjerujte mi, to je jako velik šok. Prizor je sam po sebi bio dovoljno zastrašujući. Vince, koji je zastao na sred poda i zurio u mene i Bensona, sad je imao žestoko ružičastu nijansu, osim dva crna kruga oko očiju. Ustuknuo sam od straha. Ali jednako, ako ne i više, zastrašujuće od samog prizora, bio je niz posljedica koji je išao s njim. Terry mi je povjerio na čuvanje svog voljenog zeca, a ja sam mu uspio promijeniti boju. Ili barem dopustio da mu promijene boju moja pijana djevojka i njena školska prijateljica. I to ne u bilo koju boju. Ružičastu. Ružičastu.

Poruka na stolu, koju nisam ranije uočio, potvrdila je slijed događaja koji su doveli do ove katastrofe: Bog, dragi - nadam se da ti se sviđa Vinceov novi izgled - Soniji je ostalo malo boje za kosu, pa smo mislile da bi bilo zabavno promijeniti mu izgled! Maleni je uživao u prskanju u toploj vodi i sušenju fenom.

On i Sonia su se skompali! Ugodnu noć. Vidimo se sutra, K. xx Oh, kakva šala, pomislio sam. Kirsty i Sonia popiju previše Malibua, a ja moram razgovarati s Terryjevim bokserom. Prekrasno.

Sjeo sam na pod, još uvijek ne vjerujući svojim očima. Protrljao sam oči, opet ih otvorio... ali, Vince je još uvijek bio ružičast. Kirsty me stvarno uvalila. Kako ću, za ime Krista, ovo objasniti Terryju? Buljio sam u Vincea, a onda u Bensona, a zatim ponovno u Vincea. Konačno, budući je njegova boja bila standardna kad su u pitanju zečevi, zaustavio sam pogled na Bensonu.

I tada mi je sinula zanimljiva ideja.

128

Benson je izgledao isto kao Vince nekad. Planirao sam zamijeniti Bensona za Vincea, a da Kirsty ne primijeti... pa zašto ne mogu napraviti to isto, a da Terry ne primijeti? Vratiti mu sutra Bensona umjesto Vincea?

To je imalo smisla. Ali bio je to jedan od onih planova kod kojih ste, iako ne možete uočiti manu, ipak pomalo nesigurni. To je, naravno, bilo zbog toga koga sam planirao prevariti. Kada je Terry u pitanju, dvaput promislite. A zatim još dvaput. Hoće li prijevara uspjeti? Koliko god se trudio, nisam mogao smisliti način na koji bi primijetio da Vince nije Vince. Ali, ipak sam htio provjeriti s Peteom. Nazvao sam ga, ispričao se što mu ometam dotjerivanje za vrući spoj, objasnio što se dogodilo, te što sam planirao učiniti u vezi s tim. Činjenica da je progutao zrak, zastao na trenutak, a onda rekao: “Sigurno sam izgubio sluh, Sam, jer bih se mogao zakleti da si upravo rekao kako planiraš zamijeniti Vincea drugim zecom”, govorila mi je da možda neće sve biti tako jednostavno kako sam se nadao.

“U redu je, Pete, moraš mi vjerovati, ovaj drugi zec izgleda isto kao Vince. Potpuno jednako. Ne možeš razlikovati koji je koji. Dobro, osim činjenice da je jedan od njih žarko ružičasti, ali, shvatio si me.”

“Oh, dobro sam te ja shvatio”, odgovorio je. “I siguran sam da, gledajući Bensona, ne možeš biti siguran da to nije Vince. Ali, Terry ga neće samo gledati,” “Kako to misliš?”

“Kako da to kažem... Znaš onu staru izreku o tome da nije važno kako izgledaš, nego ono što imaš u sebi?”

Užasno shvaćanje onoga na što je Pete ciljao počelo je kapati na mene, poput pokvarene boje koja se polako cijedi sa zida. “Ne misliš da...”

“Da, Sam. Mislim.”

“Da vidim jesam li dobro shvatio: zec je mazga14?”

Nije odgovorio. Nije ni morao.

“Pete, hoćeš reći da je u Vinceu... što? Govorimo o Bobu Marleyu?

Ili Liamu Gallagheru?”

Pete je odgovorio na to pitanje snažnim šmrkanjem.

129

“O, ne. O, ne, molim te. Molim te, molim te, molim te, Pete, molim te reci mi da se šališ.”

“Sam, naučio sam da se, kad je Terry u pitanju, ne treba šaliti. To je jako loše za tvoje zdravlje.”

Pokušao sam progovoriti, ali iz mojih je usta izašao samo bojažljivi cmizdrav zvuk. Noge me više nisu držale. Srušio sam se na stolicu.

Očajnički sam trebao piće, ali jedini alkohol kojeg sam vidio bio je Malibu, a taj je napravio dosta štete za jedan dan. Umjesto toga počeo sam udarati šakom po čelu.

To je uspjelo istjerati misao. “Čekaj malo”, rekao sam. “Kažeš da je droga u Vinceu?”

“Da.” “Pa, kako to da se još nije pojavila? Sve ostalo jest. Trebao bi vidjeti unutrašnjost njegova kaveza. Izgleda kao da je netko ispraznio mlinac za papar u njega.”

Pete je uzdahnuo. “Ne misliš da je Terry malo pametniji od toga?

Došao je na tu ideju prije nekoliko tjedana. Vince je bio bolestan, morao je na operaciju. Veterinar je bio dobar prijatelj, i nije naročito mario za liječničku etiku, ili bilo kakvu etiku, kad smo kod toga, i kada je Terry rekao kako je došao na tu ideju i kako bi bilo šteta propustiti takvu priliku... pa, da skratim priču, Vince ide na još jednu operaciju idući tjedan. Vidiš da to nije ostavilo traga na njemu. Ogromna životinja poput njega i ne primjećuje trećinu kilograma na svojoj težini.”

“Trećinu kilograma?!”

“Da. Kad se Terry domogne toga, bit će to lijepa zarada.”

“Koliko?”

“Oko pedeset tisuća funti.”

“Molim?”

“Sad shvaćaš zašto mu je Vince tako važan.”

Ovo je sad stvarno bilo strašno. Počeo me hvatati bijes. “Hoćeš reći, Pete, da si me odveo na Heathrow kako bi pokupili tog zeca, znajući što je u njemu? Što bi se dogodilo da smo svi uhićeni?”

“Upravo zbog toga ti nisam rekao, idiote. Mogao bi iskreno reći da 130

ništa ne znaš. Osim toga, nitko ne bi bio uhićen. Terry poznaje ljude.

Terry razgovara s ljudima. Terry plaća ljude. Nemoj se dovoditi u takvo stanje,” “Da se ne dovodim u stanje?” viknuo sam. “Pete, imam djevojku koja me stavila na bodove, zaručnički prsten kojeg možda nikad neću upotrijebiti i zeca s uličnom vrijednošću od pedeset tisuća. U što, dovraga, da se dovedem, ako ne u stanje?”

“Dovedi se u dobro raspoloženje za smišljanje planova”, odgovorio je Pete hladno. “I to dobrih. Brzih. Planova koji će spriječiti Terryja da sazna kako si mu zeca obojao u ružičasto.” Nakon toga linija se prekinula. Gad mi je poklopio slušalicu. Nazvao sam ga ponovno, ali odmah se uključila govorna pošta. Nakon još nekoliko pokušaja, odustao sam.

Nekoliko se minuta nisam mogao pomaknuti. Imao sam onaj osjećaj kojeg ponekad imate u trenucima krajnjeg beznađa, nadu da ćete se, ako dovoljno dugo ostanete mirni, stopiti sa stolicom i nitko vas neće moći naći, a svi vaši problemi će nestati. Ali, tada me čelo počelo boljeti od onog udaranja, i morao sam ustati i otići u kupatilo, gdje sam držao ručnik pod hladnom vodom i pritisnuo ga na glavu. Sjedio sam na rubu kade, pokušavajući analizirati situaciju. Rješenje “dati Terryju Bensona” sad je otpalo. Vince se morao vratiti Terryju, što je značilo da Benson ide Kirsty, ali Terry je očekivao da će njegov Vince biti crn, a on je zapravo bio ružičast, dok je Kirsty očekivala da njen Vince, koji bi u stvari bio Benson, bude ružičast, a on je zapravo bio crn.

S vrha kante za smeće virila je Soniina ispražnjena bočica boje za kosu. Pored kante ležale su naočale za plivanje koje je Kirsty od nekud izvukla. Po rubovima je bilo ružičaste boje. Očito ih je Vince nosio dok su ga “obrađivale”, kako mu boja ne bi ušla u oči. Počeo sam se pitati: da li bi se mogao ponovno obojiti u njegovu originalnu boju? I... stani malo, ovo je počelo dobivati smisao... može li se Benson obojiti u ružičasto? Prvo bih trebao obojiti Bensona, kako bih bio siguran da su naočale na pravom mjestu, da bi crni krugovi oko njegovih očiju izgledali kako treba. A tada, kad to bude gotovo, mogao bih obojiti Vincea...

131

Što mi je značilo ovo “ja”? Nikada u životu nisam koristio boju za kosu. Radije bih bio glavni za krađu Van Gogha nego petljao s Terryjevim zecom. Ne, ovo je bio posao za stručnjaka, ili ni za koga. Ali koga sam poznavao tko je bio stručnjak za bojanje kose? Osim Sonie, čije bi sudjelovanje u ovom projektu, čak i da pristane na njega, uništilo cijeli njegov smisao. Nisam se mogao sjetiti nikoga. Prokleti Pete. Zašto sam mu uopče dozvolio da me uvuče u još jedan ovakav posao? Sad sam bio ostavljen u škripcu, a on je bio na spoju... S frizerkom.

Potražio sam broj njegovog kućnog telefona i nazvao ga. Nije očekivao takvu upornost, jer se javio. “Halo?”

“Pete ovdje Sam nemoj poklopiti ovo je zaista važno nemoj poklopiti preklinjem te saslušaj nisam samo ja u škripcu i ti si u istom položaju razmisli malo Terry te zamolio da središ posao a ti si izabrao mene pa iako je prijateljica moje djevojke obojila njegovog zeca u ružičasto ti si ipak odgovoran za mene stoga ako ja ovo ne mogu riješiti i ti ćeš preskakati motku a kad kažem preskakati motku sjeti se da govorimo o Terryju i da će preskakanje motke biti prokleto teško sa slomljenim nogama zar ne daj moraš mi pomoći.”

Nastupila je stanka. “Terry to neće svaliti na mene.”

Blefirao je, znao sam da blefira. Terry bi njega smatrao odgovornim.

Dobro, ne tako odgovornim kao mene, ali u najmanju ruku, njegov posao u Mitreu bio bi ugrožen, ako ne i nekoliko njegovih vitalnih organa. “Daj, Pete, znaš da ti je dužnost pomoći mi u ovome.”

“Dužnost je malo teška riječ. Možda me možeš nagovoriti da ti pomognem.”

“Nagovoriti? Kako?”

“Isto onako kako sam ja tebe danas popodne.”

Zapravo se nisam mogao žaliti. Tada sam bio u nadmoćnom položaju i iskoristio sam to. Sad je on bio u istom položaju, i postupao jednako.

“Koliko?”

“Isti iznos koji je nagovorio tebe.”

“Dvije stotine četrdeset i pet? Ali to je bilo zato što sam ja obavio cijeli posao. Sad ćemo ga podijeliti.”

132

“Ne, Sam, podijelit ćemo posao kojeg si ti stvorio. A to mi’ uključuje Tamsin, naravno, koja će očekivati većinu novca, pretpostavljam. Ako uopće i pristane na to.”

“Ali ostalo mi je još samo devedeset funti. Današnji me dan koštao kao Svetog Petra kajgana.”

“Ne, koštalo te puno novca. Ako Terry sazna što si napravio Vinceu, napravit će od tebe kajganu.”

Imao me u šahu. “U redu.”

“Dobro, sutra ću dobiti pedeset i pet, pa to znači da mi ti duguješ još stotinu i devedeset. Večeras. U gotovini.”

Idemo opet, pomislio sam. Od toga da sam bio dvije stotine četrdeset i pet funti u prednosti, sad ću biti stotinu u zaostatku. Ali barem ću zadržati bodove koje mi je Vince zaradio, i neću se morati suočiti s Terryjevom kaznom. “OK, stotinu i devedeset.” Tada sam upoznao Petea sa svojim planom.

“Tamsin će uživati u ovome”, rekao je.

“Da, pa barem će te vidjeti.”

“Kad je predložila da se nađemo, ne vjerujem da je mislila ‘povedi svog prijatelja i par zečeva’.” Uzdahnuo je. “Dobro, gdje ćemo to obaviti?”

Na to nisam mislio. “Ovdje ne možemo. Mislim da se Kirsty neće rano vratiti, ali i najmanji rizik da se to dogodi je previše. Može kod tebe?”

“Ni slučajno. Mom cimeru netko dolazi.”

Dovraga. “Mislim da nemam prijatelje kojima bi bilo drago da dovedem dvoje neznanaca kako bi ružičastog zeca obojili u crno, a crnog u ružičasto.” “Čudno što to kažeš, Sam, nemam ni ja.”

Zavladala je tišina dok smo se obojica pokušavali sjetiti pogodnog mjesta. “Slušaj”, rekao je Pete konačno, “Ray večeras sam vodi pub.

Subotom je u zadnje vrijeme prilično mirno, pa pretpostavljam da će biti zaključano. Otići ću onamo oko deset, i kad se približi vrijeme zatvaranja, ponudit ću mu da ja zaključam kako bi on mogao otići kući.

133

Ti dođi oko pola jedanaest. Ja ću se pobrinuti da svi odu do tada.”

Tako je odluka pala na Mitre. Ostatak večeri proveo sam podižući Peteovu plaću s bankomata, kupujući ružičastu i crnu boju za kosu, po uputama koje mi je dala Tamsin preko Petea, i čekajući da otkuca jedanaest sati. Pošto sam morao voziti do puba, nisam mogao popiti ni piće za smirenje živaca, što je značilo da sam htio pojesti bilo što. U jedanaest sam strpao u prtljažnik boju za kosu, naočale za plivanje, sušilo za kosu, plastičnu posudu i nekoliko starih ručnika, stavio Bensona i Vincea na stražnje sjedalo i krenuo, držeći se tihih ulica, vozeći tempom nedjeljne gužve.

Pete je pozdravljao posljednje stalne goste kad sam stigao ondje.

Parkirao sam niže niz cestu, ugasio svjetla i čekao njegov znak da je zrak čist. Tada sam se dovezao ispred puba i iznijeli smo sve iz auta. Čekajući Tamsin, provjerio sam jesu li sve rolete spuštene, kako netko u prolazu ne bi bio svjedokom onoga što se unutra događa. Čak ni ja nisam bio sasvim uvjeren da se ovo zaista događa, zato sam Bog zna kakve bi noćne more mogao imati netko tko je malo popio, a zatim prošao pored puba u kojem su bila dva zeca, a jedan od njih ružičast.

Stavio sam Vincea, u njegovom dizajnerskom kavezu, na jedan stol, a Bensona, u njegovom običnom, na drugi. Posudu sam stavio na pod. Pete je promatrao taj prizor i odmahivao glavom. “Znaš li ti što sam ja planirao raditi sad?”

“Radije ne bih slušao detalje.”

Pogledao je Vincea. “Kako si joj mogao dozvoliti da ovo napravi?”

“Znam, Pete, znam, za sve sam ovo ja kriv. Trebao sam to predvidjeti, zar ne? Kad sam krenuo obilaziti dućane, trebao sam pomisliti, vau, bolje ne, jer čim izađem, moja djevojka i njena prijateljica obojit će zeca u ružičasto. Jer to se stalno događa, zar ne? Kamo god se okreneš u današnja vremena, ljudi boje zečeve u ružičasto. Samo se za trenutak okrenete i cijeli dućan kućnih ljubimaca je gotov. Što ti znači to, ‘mogao joj dozvoliti da to napravi’?”

“Dobio si jedan jednostavan posao... Kad smo kod poslova, gdje je moj novac?”

134

“Pitao sam se kad ćeš zatražiti svoju funtu mesa15”, rekao sam, dajući mu novčanice.

“Ne onako kako si ti to napravio danas popodne, znači.” Tu je imao pravo. “U svakom slučaju, ovdje se ne radi o mojoj funti mesa, radi se o Terryjevoj funti kokaina.”

“Ne, ne radi. Trećina kilograma je manje od funte.”

“Stvarno?”

“Da. Mislim.”

Naša su računanja prerasla u raspravu o tome zašto se kanabis prodaje u uncama, a kokain u gramima. Djetinjasto, ali je barem prekinulo našu prepirku. Oko ponoć manje petnaest stigla je Tamsin.

Shvatio sam zašto je Pete bio ljut što mu je uskraćen spoj s njom. Imala je oko dvadeset i dvije godine, plavuša, i bilo je neke nevinosti u njenom dobrom izgledu, što je, nema sumnje, hranilo Peteovu maštu da je pokvari. Način na koji nas je trenutačno počela usmjeravati, pokazao je, međutim, da djevojka nije bila stidljiva ljubičica. Pete je trebao prekriti pod ručnicima, a ja napuniti posudu toplom vodom.

“Dobro je sredila svoju kosu”, šapnuo sam mu, spuštajući punu posudu na ručnike. “Mislim da je bojana, zar ne?” Primijetio sam male naznake tamne kose uz korijen.

“Nadao sam se da ću noćas dobiti odgovor na to”, promrmljao je.

“Dobro, da vidimo pacijente”, rekla je Tamsin.

“E, da”, odvratio sam, “neka pas vidi zeca.” O, k vragu. “Nisam htio reći,..”

“Prvo bojimo crnog?” pitala je Tamsin, ne slušajući, ili praveći se da nije čula, moju nenamjernu uvredu.

“Tako je”, rekao sam. “Crni krugovi oko očiju moraju točno odgovarati Vinceovima. To ne bi trebao biti problem - ove je naočale za plivanje upotrijebila moja djevojka.”

Tamsin je otvorila Bensonov kavez, uzela naočale i, nakon malo gnjavaže da zadobije zekino povjerenje, stavila mu ih na oči. Benson je buljio kroz plastiku, gledajući pomalo zabrinuto kad ga je Tamsin podigla u zrak. Vince je neobuzdano skakao po kavezu, kao da je hrabrio.

135

“Hajde, prijatelju”, zamišljao sam kako govori, “ova stvar s vodom je jako zabavna. Probao sam to prije par sati.” Čim je ušao u posudu, Benson se složio s njim. Počeo je veselo prskati.

“To je dobar dečko”, rekla je Tamsin, prolijevajući vodu po njemu.

“To je dobar momak.”

Benson je uzbuđeno ritnuo stražnjim nogama, i prevrnuo se tako da mu je voda tekla preko trbuha. Pete i ja smo ga naizmjence gurkali.

Pogledali smo se, glupo se osmjehujući na Bensonov šarm, prije nego smo shvatili kako djetinjasto izgledamo. Brzo smo se sabrali i poprimili ozbiljan izraz, kako bismo pokazali da znamo koliko je situacija ozbiljna.

Tamsin je stavila malo šampona na Bensona i počela ga sapunati. Sad je zec bio potpuno uvjeren da je Božić stigao ranije. Zatvorio je oči, uživajući u svakom trenutku ove masaže. Pete je, naprotiv, izgledao sve nesretnije. Očito je proklinjao činjenicu da su Tamsine ruke zapravo trebale biti na njegovom tijelu, ne zekinom.

“Je li netko za piće?” upitao je, kako bi se nečim zabavio da me ne udari.

Tamsin je odgovorila da će bocu Budweisera. Pete je uzeo isto.

Vidjevši da će zečevi biti sigurni u Tamsininim rukama, odlučio sam im se pridružiti. Proći će dosta vremena dok budem vozio kući. Popili smo pivo, Tamsin nastavljajući s poslom, a svi troje ugodno čavrljajući. U jednom se trenutku Vince oneraspoložio, kao da se osjećao isključenim, ali brzo je živnuo pošto sam ga uvjerio da će ubrzo opet doći na red i dao mu malo prženih kikirikija da se zabavi.

Ubrzo je Tamsin nanijela ružičastu boju. Po njenim uputama kupio sam istu koju je koristila Sonia, kao i crnu od iste marke. Uzeo sam tri boce od svake, za što je Tamsin rekla da je više nego dovoljno, ali kako nisam mogao skupiti hrabrosti i pitati u drogeriji koliko boje za kosu treba za obojiti velikog zeca, išao sam na sigurno.

“Pitam se koliko dugo je trebamo ostaviti da djeluje”, rekla je.

“Nisam nikad radila s ovakvom bojom.” Ne čudi me, pomislio sam. Bio je to nedostatak ukusa ranih osamdesetih kad je Sonia izabrala tu boju, a ti si tada bila još u kolicima. “Idemo na sigurno, bolje isprati ranije nego 136

kasnije, ha? Ako ne bude dovoljno ružičast možemo ponoviti.”

“Kako god ti kažeš”, rekao sam. “Ti si šefica.”

Tako smo čekali dvadeset minuta, a za to su vrijeme Pete i Tamsin uglavnom čavrljali među sobom. Interne šale s njihovih ranijih susreta, komentari o ljudima koji rade u njenom salonu, materijal koji je omogućio Peteu da flertuje s njom i isključi me iz razgovora. Ali, bilo mi je svejedno. Kao što to ponekad činim kada Pete izvodi svoje trikove, sa zadovoljstvom sam se prisjetio kako sam nekad bio poput njega, kako sam se zabavljao u svojim dvadesetima, loveći djevojke, izbjegavajući obveze...

Kad je vrijeme isteklo, Tamsin je isprala Bensona i počela ga sušiti fenom. Uživao je u svakom dijelu postupka, ali sušenje mu je nesumnjivo bilo najdraže. Zatvorio je oči od ushićenja, okrećući lice prema sušilu za sušilu za kosu kao da ne želi da ikad prestane. Čak i pošto je bio suh, Tamsin je nastavila još neko vrijeme, samo da mu ugodi. Tada sam izvadio Vincea iz kaveza i stavio ga pored Bensona.

“Ne baš dovoljno ružičast”, rekla je Tamsin, načinom pedantnog majstora koji procjenjuje je li polica u ravnini ili ne. “Mislim da bi trebali ponoviti. Za pola sata.”

Iako sam primjećivao malenu razliku u nijansi, mislio sam da to Kirsty ne bi uočila nakon dvadeset i četiri sata, s mamurlukom i bez originalnog zeca za usporedbu. Ali ako je Tamsin tako žarko željela ponoviti posao, nisam kanio stati na put njenom profesionalnom ponosu.

Ponovno je stavila Bensonu naočale, provjeravajući jesu li na pravom mjestu, i nanijela još jednu dozu boje. On je, naravno, rado pristao na suradnju.

Sad smo svi već bili kod druge boce piva - mislim da je Pete bio čak kod treće - i razgovor je tekao slobodno. Uglavnom između njih dvoje, i uglavnom sa seksualnim nabojem. Pete je, očito, osjetio da je, upravo suprotno od toga da mu uništi izglede kod Tamsin, ovaj projekt sa zecom dao neko posebno dobro raspoloženje, te da će je vrlo vjerojatno pratiti kući nakon što ovo završimo. Rado sam ih pustio da nastave sa svojim flertovanjem. Moja briga, da Terry dobije svog crnog Vincea, a Kirsty 137

svog ružičastog ‘Vincea”, se rješavala, i gotovo je bila sređena.

Nakon pola sata, Tamsin je isprala boju i osušila Bensona.

Zamemarujući njegov izraz razočarenja kada je završila, izvadio sam Vincea iz kaveza i opet ga stavio pored Bensona.

“Ovo je nevjerojatno”, rekao je Pete. “Dva ružičasta zeca, i ne možeš razlikovati koji je koji. Izgledaju potpuno jednako.”

Tamsin se odmaknula, prekriženih ruku, kako bi se divila svom djelu.

“Nije da se hvalim, ali u pravu je. Ova ružičasta savršeno odgovara.”

“Ne mogu zapravo vidjeti kompletan učinak odavdje”, rekao sam Peteu. “Dođi pridržati Vincea, hoćeš?”

Zamijenili smo mjesta. Morao sam priznati, Tamsinin je rad bio bez greške. Dva zeca se nisu razlikovala, čak ni u malim crnim krugovima oko očiju. Jednostavno nije bilo šanse da Kirsty primijeti da Vince nije Vince.

“Tamsin”, rekao sam, “želim ti zahvaliti, Što si mi spasila život. I brak. Dobro, moje nade da ću biti u braku. Ti si čarobnica.”

Nasmiješila se. “Imam svojih talenata.”

Izraz silne želje pojavio se na Peteovom licu.

“OK”, rekao sam, pljesnuvši rukama, “ostao je samo završni dio posla. Vratiti Vincea u njegovu pravu boju. Samo ću skoknuti u zahod, a onda ću ti pomoći isprazniti posudu i sve ostalo.” U toaletu sam nekoliko puta uzdahnuo od olakšanja što se nazirao kraj ove noćne more. Kad Vince bude obojan u crno, sve će biti u redu, a ja ću moći uživati u slavi svojih bodova, ne brinući da sam uzrujao Terryja. Uspio sam. Sredio sam zečeve. Sve će biti u redu.

Vratio sam se do šanka, žudeći da započnemo drugo bojanje. Kad sam se pojavio na vratima, Pete i Tamsin su se naglo razdvojili, pokušavajući bezuspješno prikriti činjenicu da su se ljubili. Morao sam priznati Peteu: znao je brzo djelovati kad je to htio.

“Hej, hej”, rekao sam veselo, “bit će dosta vremena za to pošto završimo.”

I dalje se smiješeći, Tamsin je počela odmotavati bocu s crnom bojom.

138

“Oprostite, gospodaru”, rekao je Pete, odnoseći posudu s vodom iza šanka kako bi je ispraznio.

“Oprošteno ti je.” Ovako opuštenom, potajno mi je bilo drago zbog Petea. To je, međutim, potrajalo samo dok sam pogledao u pod. Ono što sam ondje ugledao izbrisalo mi je osmijeh s lica, izbacilo i zadnji osjećaj dobre volje prema Peteu, i umjesto toga me ispunilo žudnjom da ga udarim šakom. Ondje su, skakućući unaokolo po tapetu u posvemašnjem zanosu, bila dva zeca. Vince je izgledao sretno. Benson je izgledao sretno.

Postojao je samo jedan problem.

Nije se znalo koji je koji.

Pete je pogledao zečeve. Sigurno su mu feromoni poremetili mišljenje, jer sekundu-dvije samo se nježno smješkao, gledajući ih kako uživaju. Ali onda je i njemu sinulo. Pogledao me. “O, sranje.”

“Može se i tako reći.”

“Sam”, počeo je zamuckivati, “stvarno mi je žao. Stvarno, stvarno mi je žao.”

“Isprike nisu dovoljne!” urlao sam. Nije mi trebao ni djelić sekunde da ga uhvatim za vrat. “Skoro smo uspjeli! Bili smo na jedno bojanje od uspjeha!”

Pete je izgledao istinski preplašen. “Sam”, cvilio je, “žao mi je.

Jednostavno nisam razmišljao.”

“Znam da nisi! Da jesi, ne bi sad dva potpuno jednaka zeca skupa trčkarala po prokletom pubu, zar ne?”

Tamsin, također uznemirena zbog mog bijesa, oprezno je stala između nas. “Dajte”, rekla je smireno. “Pokušajmo ovo srediti, može?”

Potrajalo je trenutak prije nego sam pustio Peteov ovratnik, a tada je udario leđima o zid.

Došao sam do daha i prošao za Tamsin s prednje strane šanka. Vince i Benson su se ludo zabavljali, loveći jedan drugog ispod barskih stolica i oko nogu od stolova. Ali razlikovati ih bilo je nemoguće. Nakratko sam se uhvatio kako zamišljam da jedan od zečeva ima Vinceovo držanje, ali tada bih pogledao drugog i shvatio da i za njega mogu reći isto. Imali su 139

istu nijansu ružičaste. Bilo je to kao da gledam Watership Down nafiksan.

“Mora postojati način da se ovo riješi”, rekao je Pete.

Jedini zvuk koji mu je odgovorio, bio je lagano tapkanje osam nogu.

“Jednostavno mora postojati”, dodao je nakon nekog vremena.

Opet tapkanje.

“Zar ne?” Sada se u njegovom glasu čuo pravi očaj.

Sjeo sam. I Tamsin je učinila isto. Izraz njenog lica govorio je da se trudi kao i Pete i ja pronaći rješenje. Smatrao sam to vrlo dojmljivim.

Nije imala ama baš nikakve veze s ovom zbrkom u kojoj smo se našli, zapravo je pridonijela da se dijelom izvučemo iz nje, a ipak je izgledalo da osjeća našu patnju. Imao sam ružan osjećaj da bih na njenom mjestu zbrisao prvom prilikom.

“Hej!” povikao je Pete. “Što kažete na ovo?”

Uhvatio je jednog zeca u trku i stavio ga na šank. Na trenutak je djelovao pomalo uznemireno, ali onda se pomirio s tim da ne može skočiti na pod s tolike visine i počeo piti tonik kojeg je Pete brižno nalio za njega u pepeljaru.

“Vince!” rekao je Pete oštro.

Zec je iznenađeno podigao pogled. Ali Pete nije ništa više rekao. Čekao je dok je zecu dosadilo, te se vratio toniku. Onda je ponovno viknuo. “Vince!”

Zec je opet podigao pogled. Pete se okrenuo meni pobjedonosno.

“Eto. Sređeno.”

Ustao sam, prišao mu i stavio mu ruku na rame, “Pete, mogu li te zamoliti da nešto učiniš?”

“Naravno.”

“Možeš li ponoviti taj pokus, koristeći isto ime, ali ovaj put se ne obraćaj zecu na šanku, nego onome na podu?”

Pete je izgledao pomalo zbunjeno, ali ipak je učinio ono što sam tražio. “Vince!” viknuo je.

Zec na podu pogledao je gore.

“Ah”, izustio je Pete.

140

“A za slučaj da imalo sumnjaš”, nastavio sam, “pokušajmo ovo.”

Nakašljao sam se. “Benson!”

Zec na podu je pogledao gore. Kao, naravno, i onaj na šanku.

“Norman!” viknuo sam. Oba su zeca pogledala gore. “Fiona!

Osovina! Četkica!” Na svaku bi se riječ zečevi malo trgnuli. Okrenuo sam se Peteu. “Shvaćaš, doktore Jojboli? Možeš govoriti što hoćeš, oni će misliti da njima govoriš.”

Klimnuo je nijemo. Ponovno sam sjeo i nastavio smišljati rješenje.

Pored mene bio je stol na kojem je bio Bensonov kavez. To mi je dalo ideju.

“A da...” rekao sam, ustajući i spuštajući kavez na pod na drugom kraju puba. “A da...” stavio sam Vinceov puno veći kavez pored njega i otvorio i jedna i druga vrata. Zatim sam zgrabio zeca koji je još uvijek bio na podu i držao ga otprilike dva metra od kaveza. “Hajde”, rekao sam, “trči doma. Trči doma.” Pustio sam ga. Zec je potrčao prema kavezima, izabrao onaj kićeni i uskočio unutra.

“Halo”, rekao sam, dok su mi nade rasle. “Ovo je izgledalo kao vrlo jasan izbor.”

Tako sam ponovio vježbu, i još jedanput je zec odabrao veći kavez.

Treći put: isti rezultat.

“Ovo obećava”, rekao sam, uzimajući drugog zeca sa šanka. Držao sam ga u istom položaju, dao mu iste upute - a on je izabrao isti kavez.

Dva su zeca sjedila jedan uz drugog, zureći vani u svijet iz raskoši njihova vrlo dobro opremljenog doma.

“Dovraga”, rekla je Tamsin.

“Ne možeš ih kriviti”, rekao sam žalosno. “To su zečevi, ne golubi pismonoše. Oni su osjetljivi, poput nas. Daj im palaču i garsonijeru, izabrat će ono vjerojatnije.”

“Nećeš biti ni u palači, ni u garsonijeri kad te se Terry dočepa”, rekao je Pete suho. “Bit ćeš na intenzivnoj njezi.”

Njegova nebriga za moju dobrobit me razbjesnila, ali bio sam previše iscrpljen da bih navalio na njega. Ovaj me problem dotukao. A uskoro bi i Terry mogao učiniti isto. Morao sam se naviknuti na to. Zatvorio sam 141

oči i počeo smišljati način da se smotam u loptu, kako bi što manje udaraca dohvatilo moju glavu...

“Ovaj, dečki”, rekla je Tamsin tiho.

Nisam odgovorio. Bio sam previše emocionalno iscrpljen.

“Ovo bi vas moglo zanimati”, dodala je.

Još uvijek sam držao oči zatvorene. Bez sumnje, Tamsin je mislila kako ima dobar plan za razlikovanje ovih zečeva, ali mene to zaista nije zanimalo. Hoću reći, bio sam dirnut time što je htjela pomoći, i nije mi bilo drago što sam bio nezahvalan, ali jednostavno nije bilo moguće odrediti koji je koji od ovih zečeva. Kako mi nije preostalo nimalo optimizma kojeg bih uložio u ovu stvar, ignorirao sam je.

Pete ju očito nije ignorirao, jer je ubrzo progovorio. “Imaš pravo, Tamsin”, rekao je. “To je stvarno zanimljivo. Sam, možda bi htio pogledati ovo.”

Morao sam barem otvoriti oči, zar ne? Bilo bi nepristojno ne pružiti im toliko učtivosti. Vjerojatno neće biti ništa vrijedno gledanja, ne u smislu rješenja koji je zec bio Benson, a koji Vince, ali svakako sam morao pogledati, iz pristojnosti. Prvo što sam vidio bio je Pete, koji je usmjerio moju pažnju na kavez. A unutra sam vidio dva zeca. Ni jedan nije izgleda ništa drugačije nego prije. Ali to nije bilo važno.

Ono što su radili bilo je važno.

Radili su ono po čemu su zečevi poznati. Radili su to s velikom energijom i nimalo uživanja, što se, pretpostavljam, moglo očekivati, i činilo se da ih nimalo ne smeta to što ih troje ljudi gleda. Pogledao sam preko u Petea. On je pogledao Tamsin. Zatim je ona pogledala mene.

Nastao je trenutak u kojem nitko od nas nije ništa rekao ili učinio. Zatim, u istom trenutku, svi smo, poput munje, jurnuli do kaveza, “Zgrabi gadove!”

“Ne mogu dosegnuti unutra zbog tih vrata! Drži ih ŠIROM otvorena!”

“Držim!”

“Miči mi se s puta! Ne mogu ih dohvatiti!”

“Kako ću se maknuti i istovremeno držati vrata?!”

“Stani otraga i drži ih od tamo!”

142

“Dođi ovamo, govno!”

“Ne prestaju.”

“Ti bi?”

Moram priznati da me se ta stvar najviše dojmila u cijeloj nesreći. Ne sjećam se tko je konačno uspio razdvojiti zečeve i izvući ih vani, ali sjećam se da su usred tog kaosa, s tri diva nagurana oko kaveza koji mahnito pokušavaju prekinuti njihovo ljubakanje, zečevi nastavili. Onaj gornji nije propustio ni jedan zamah. Bila je to predanost dužnosti, ili radije zadovoljstvu, takvih proporcija da čovjek zadrhti. Ali na kraju je jadni zeko vodio izgubljenu bitku. Završio je u Tamsinim rukama. Ja sam držao onog drugog. Nijedan nije izgledao naročito sretno.

“Prije nego krenemo dalje”, rekao sam, govoreći polako i pažljivo, “moramo označiti ove zečeve. Tamsin, ti, mislim, držiš onog koji je bio gore za vrijeme... toga?”

“Da.” “Što znači da, osim ako mi u onom dućanu nisu prodali Georgea Michaela zečjeg svijeta, ja držim Bensona. Točno?”

Ono dvoje je klimnulo.

“Dobro”, nastavio sam. “Dok mi budemo držali zečeve, ti ćeš, Pete, napisati imena oba zeca na komadiće papira.”

Uskoro su zečevi imali cedulje s imenom zakačene elastičnim trakama za stražnje noge, koje su kao, dodatne mjere opreza, bile u različitim bojama, a šifra za to bila je napisana na trećem papiriću, u mom džepu. Tada smo ih stavili u njihove prave kaveze, i sjeli kako bi se oporavili uz još jedno piće.

Vince je imao izraz zeca jako nezadovoljnog razvojem događaja.

“Pogledaj ga”, nasmijao sam se. “Ljut je jer su mu zanijekana njegova prava, zar ne?”

“Znam kako mu je”, promrmljao je Pete.

Premda on to nije vidio, Tamsin se nasmiješila osmijehom koji je govorio da će njegovo razočarenje biti samo privremeno. “Dajte”, rekla je, “Idemo završiti ovo bojanje. Sada Vincea iz ružičaste u crnu, ne?”

Pošto je napunila posudu svježom vodom i počela vraćati Vincea u 143

njegovu prirodnu boju, palo mi je na pamet jedno pitanje. “Tamsin, znam da sam pretpostavio kako je Benson muško ime, stoga nisi očekivala da bi ona mogla biti ona, ali zar nisi primijetila... znaš... nedostatak...Dok si je bojala?”

“Na tom mjestu nema krzna, znaš. A čak i da sam tražila, možda bih imala teškoća u pronalaženju. To se zna dogoditi, znaš.”

Smijuljio sam se prema Peteu. On je odvratio mrkim pogledom i stisnutom šakom, mrmljajući mi nešto prijeteće. Ali, njegovo loše raspoloženje nije dugo potrajalo. Kad je Vince ponovno bio crni zec, Tamsin je sjela pored Petea, trljajući nogu o njegovu, s izrazom u očima koji je govorio da nije planirala tu noć spavati sama. Ponovno sam joj zahvalio na pomoći, uzeo Bensonov kavez i zaželio im oboma laku noć.

Znao sam, čak i dok sam stavljao zeca u automobil, da je Peteovo i Tamsinino maženje od ranije već ponovno započelo. I opet me obuzeo onaj poznati osjećaj, ona želja da mu čestitam, izustim nježno “samo naprijed, sinko”. Večeras će se zabaviti, i to me činilo sretnim, dijelom zbog njega, dijelom zbog sebe, jer mi je to pružilo izgovor da zaplovim nostalgičnim uspomenama na vremena kad sam ja radio takve stvari.

Upravo to mi je trebalo kako bih se smirio nakon šoka od zadnjih nekoliko sati, i vožnju kući učinilo puno ugodnijom.

Većinu današnjeg dana bavio sam se uvježbavanjem priče o Bensonu, ili, kako se, naravno, sad zvao, Vinceu. S kavezom je bilo lako: u dućanu su mi samo posudili taj veliki kavez da donesem zeca kući, a sad je zamijenjen jednostavnijim. Manje važna činjenica. Kirsty ne bi uopće bila iznenađena da se izgubio u općem uzbuđenju jučerašnjeg popodneva.

Stvar sa ženskim zecom koji se zove Vince, bila je malo škakljivija, ali opet, bilo je malo vjerojatno da će Kirsty ikad otkriti. A čak i da otkrije, mogao bih optužiti one u dućanu za ljubimce. Osim toga, trebao sam samo izbaciti iz glave ime “Benson”, zaboraviti drogu i crnu boju za kosu, i čekati da se Kirsty vrati.

Koliko ću bodova za ovo dobiti? Malo grebanja po stražnjoj strani omotnice govorilo mi je da na ovom stupnju, u osmom od dvanaest tjedana, trebam šest stotina šezdeset i sedam bodova, kako bih se 144

približio braku. Trenutno sam imao četiri stotine osamdeset i dva. Stotinu osamdeset i pet bodova u jednom tjednu bilo je ono što bi sportski komentatori nazvali “velikim upitnikom”. Moj zadnji rekord bilo je prošlotjednih stotinu i šezdeset. Ali, to je bilo prije ovih dana s pahuljastim i, što je važnije, neočekivanim zekama. Oduševljenje u Kirstynim očima kad je vidjela Vincea, bilo je očito. OK, te su oči pomalo gledale u različitim pravcima u to vrijeme, ali, bilo kako bilo, ako ovaj poklon iznenađenja u obliku zeca nije mogao donijeti stotinu osamdeset i pet bodova, ništa nije moglo.

Pet sati popodne zateklo je Vincea i mene zajedno na sofi, kako gledamo dokumentarne o bengalskim tigrovima. Činilo se da uživa u rikanju i suosjeća s kolegom iz životinjskog carstva, dok sam se ja pokušavao sjetiti u kojoj je komediji igrao momak koji je čitao tekst.

Tada sam čuo da se ulazna vrata otvaraju.

Sjeo sam uspravno. “To je to”, prošaptao sam Vinceu. “Izgledaj najslađe što možeš. Trebam maksimum bodova.” Čekao sam da Kirsty uđe u sobu. Ali nije. Umjesto toga čuo sam kako se torba spustila na pod u hodniku, a onda polagane, teške korake uz stepenice.

“Kirsty?”

Njen je odgovor bilo je otegnuto gunđanje koji je očito trebao značiti “zdravo, Sam, oprosti zbog grubosti, ali jako sam mamurna i moram odmah leći”. Slijedeći Kirsty minutu kasnije u spavaću sobu, shvatio sam da se zavukla pod pokrivač kompletno odjevena. Većina nas je to činila, sigurno, ali Kirsty nije ni cipele izula. Njene oči više nisu bile zamagljene, bile su jednostavno zakrvavljene, što je u jednu ruku bilo dobro, jer, bez toga, njeno lice ne bi uopće imalo nikakvu boju.

“Burna noć, ha?” pitao sam, “Urrggh.”

“Jesi li ostala pri Malibuu, ili je bilo drugih pića Iz Prošlih Vremena?

Zmijskog Ugriza, možda?”

“Urrgggh.”

Ovaj zvuk nije odgovarao na pitanje, ali otkrio sam u njemu notu upozorenja da joj počinjem ići na živce. Kako bih izbjegao gubitak 145

bodova, pitao sam je želi li dva aspirina.

“Urrgggh”, izustila je ponovno, kimajući glavom potvrdno.

Par minuta kasnije ponovno sam bio uz krevet. “Evo”, rekao sam, pružajući joj čašu. “Čekao sam u kuhinji dok se tablete nisu potpuno rastopile kako ne bi morala slušati šištanje.” Nisam naglasio kako sam očekivao najmanje deset bodova za ovo ekstremno obraćanje pažnje na detalje, ali nadao sam se da ga je ona ipak registrirala. Od ovog se pića malo oporavila, pa sam smatrao kako će sad konačno početi upotrebljavati riječi engleskog jezika. “Svemogući Bože” bile su prve dvije, a slijedilo je, “nikad više neću piti sa Stacy Astle. Ili se uopće viđati s njom, zapravo.”

“Dakle, okupljanje nije prošlo dobro?”

“O, bilo je u redu, valjda. Ali, ponašale smo se kao da nam je još uvijek petnaest godina. A nije.”

Tri male riječi. “Rekao”, “sam”, i “ti”. Zbog njih bih mogao izgubiti stotine bodova. Zadržao sam ih za sebe. Osim toga, imao sam sjajnu ideju. Odjurio sam dolje, uzeo Vincea i odnio “ga” gore u sobu.

“Nekome si nedostajala”, rekao sam.

Kirsty je otvorila oči i gotovo iskočila iz kože. Činilo se da joj je šok pomogao da se oporavi od pijanstva, ali kad se sjetila Vincea, i bojanja u ružičasto, njena reakcija nije bila nježna i mazna kao jučer. To nije, sad sam shvatio, bilo zahvaljujući Vinceovom šarmu, nego utjecaju Malibua.

U hladnom svjetlu mamurluka, Kirsty je bila daleko manje sigurna u zečji šarm. “Zaboravila sam na to”, rekla je, uzmičući na drugu stranu kreveta.

“To?” Vince nije bio “to”, nego on. Ili bolje, ona prerušena u njega.

Iznenada sam osjetio nervozu, “ali, jučer si rekla da ti se sviđa.”

“Stvarno? Bože, nisam shvatila da sam bila tako pijana, tako rano.

Zašto smo ga, dovraga, obojile u ružičasto?”

“To vam je bilo zabavno.”

Kirsty je pogledala zeca i trgnula se. Nestala je ljubav koju je jučer pokazala za njega (ili, bolje rečeno, njegovog blizanca). Tada je Vince bio ljubimac kojeg je obasipala ljubavlju, poklon koji mi je zaradio obilje bodova. Sad je predstavljao gadljivost prema prirodi. Ovo je krenulo 146

jako, jako loše.

Kirsty je nastavila potvrđivati moje strahove. “Zašto si mi, uopće, kupio zeca?” pitala je sumnjičavo.

O, Kriste. Ne samo da je sad ispitivala prikladnost Vincea kao poklona, nego se pitala je li on, uopće, bio poklon. “Zato što sam mislio da će ti se svidjeti.” Imao sam osjećaj kao da mi je u ustima platno s biljarskog stola. Kirstyne oči, čak i onako zakrvavljene, ipak su uspijevale prodirati kroz mene. Silno sam se trudio ne gutati knedle, ali nisam si mogao pomoći.

“Mislio si da će mi se svidjeti zec?”

Za trenutak sam zaista razmišljao da joj kažem istinu. Mogao bih iskreno reći da kad sam donio zeca u stan, nisam znao da je u njemu velika količina droge A klase. Ali uvijek je riskantno priznati laž, a onda tvrditi kako je tvoje novo objašnjenje istinito. Jednom si slagao, pa zašto bi ti sada vjerovali? Ne, morao sam se držati priče o poklonu. “Baš sam prolazio pored dućana kućnih ljubimaca i vidio ga u izlogu, i izgledao je... mazno.”

“Mazno? Sam, on je ogroman. I što ti znači to ‘baš sam prolazio’ pored dućana ljubimaca?”

Ovo je išlo iz zla u gore. Učinio sam jedino čega sam se mogao sjetiti. Pobjegao sam. “Žao mi je da ti se ne sviđa”, doviknuo sam preko ramena, žureći niz stepenice s Vinceom u rukama. “Sutra ću ga vratiti u dućan.”

Kirsty nije odgovorila. Uzrujavao sam se dolje neko vrijeme, ljut što se bodovi koje sam očekivao od Vincea neće materijalizirati, uplašen da ću zbog Kirstyne sumnje izgubiti bodove. Ona je ostala u krevetu, liječeći mamurluk, premda, prema zvuku portabl TV-a, nisam bio siguran da nije zaspala. Zec je, skakućući razigrano po podu dnevne sobe, bio jedini sretan od nas troje.

Nakon nekog vremena sjetio sam se da je danas bila nedjelja. Bodovi su trebali biti objavljeni večeras. Ali, je li Kirsty bila sposobna za to? Bi li to radije ostavila za sutra? Bude li izračunavala moj rezultat večeras, njena svježe pobuđena sumnja mogla bi je natjerati da me kazni 147

prestrogo. Ali onda opet, ako to odgodi do sutra, bit će još vremena da sumnja postane jača. Možda je večeras bila bolja opcija? Popeo sam se gore na prstima, spreman procijeniti situaciju, pod izlikom da joj nudim još jedan šumeći aspirin. Ali kad sam stigao do sobe, odgovor me već čekao. Na tapetu, ispred zatvorenih vrata, bio je komad papira presavijen na dvoje. Zabrinut, sagnuo sam se i podigao ga. Otvorivši ga, našao sam rezultat ovog tjedna. Četiri stotine osamdeset i pet.

Nisam mogao vjerovati. Četiri stotine osamdeset i pet? Bio je to čisti ovotjedni rezultat od tri boda. Kirstyn je rukopis bio malo drhtav, ali nije bilo greške oko brojeva: četiri-osam-pet.

K vragu. Ovo je bio osmi tjedan. Prošlo je dvije trećine vremena kojeg sam imao na raspolaganju, a nisam imao ni polovicu od broja bodova koji sam trebao. Na trenutak sam bio ljut. Htio sam upasti u sobu i raspraviti s Kirsty o rezultatu ovog tjedna. Ali to bi bilo pogrešno, iz najmanje dva razloga. Kao prvo, to bi joj pokazalo da sam zbunjen. Ne želim da zna koliko sam zabrinut zbog ovoga. Pokaži da si siguran u pobjedu i već si je napola ostvario. Zbog toga Ali Blacksi izvode onaj ratnički ples prije svojih ragbi utakmica, zar ne? A kao drugo, kako sam rekao ranije, ako joj kažem istinu o zecu, mogao sam izgubiti još više bodova, “Znam kako misliš da ti nisam rekao sve u vezi ovog zeca, draga, ali... pa, zapravo, i nisam... ali u redu je, sve je to bilo zato da zaradim novac kojim bih te počastio, i premda je uključivalo količinu kokaina dovoljnu za krivičnu prijavu, ne brini, bio je u našem stanu samo nekoliko sati...” To je ne bi baš ispunilo povjerenjem. Zato sam odlučio smjesta se uputiti u Mitre, upoznati Vijeće s najnovijim činjenicama, vidjeti kako oni mogu objasniti događaje.

Pete je bio u vedrom raspoloženju, što se moglo i očekivati, pokazujući živahnost kako to mladići uvijek čine dan nakon najnovijeg “osvajanja”. Zato je smatrao da se moj katastrofalan zbroj bodova može ignorirati kao “štucavica”. “Štucavica?!” urlao sam, a moj je bijes postajao sve veći, jer on je bio taj koji me uvalio u ovo sa zecom, “Štucavica?! Imam još pet tjedana 148

za postići pet stotina i petnaest bodova!”

“Smiri se”, rekao je George. Da, imaš pet tjedana za postići pet stotina i petnaest bodova. Ali, to je moguće ako dosegneš prošlotjedni rezultat od stotinu i šezdeset. Možeš to postići čak i ako dosegneš svoj drugi najveći rezultat. Stotinu i pedeset.”

“Ali ovaj sam tjedan dobio samo tri!”

“Kirsty je očito shvatila da zec nije, zapravo, bio poklon.”

Amanda je klimnula. “Osim toga, bila je mamurna. Mislim da imaju pravo, Sam. Moraš zaboraviti na ovaj tjedan. Ima još dovoljno vremena.”

Nisam uopće bio uvjeren u to, što se sigurno vidjelo, jer me zagrlila i rekla: “Daj, znaš da ćeš uspjeti.”

“Hoću li?” Prisilio sam se razmišljati o Ali Blacksima ponovno.

Ponašaj se snažno, bit ćeš snažan. “Dobro, neću se više brinuti.” Amanda je maknula ruku, a ja sam ustao. “Stvarno ću uspjeti. Stvarno ću dobiti te bodove.” Ponovno sam sjeo. Samo što sam to izgovorio, osjećao sam se puno optimističnije. “Na koju pjesmu bi trebali otplesati prvi ples na prijemu?”

“Bježi, zeko, bježi?” predložio je Pete.

Stisnuo sam oči i fiksirao ga pogledom. “Dobit ćeš takav šamar, odmah.” Otišao je poslužiti gosta, smijući se zadovoljno.

Kasnije se konverzacija razdvojila na dva dijela, Pete je razgovarao s Georgeom, dok sam ja čavrljao s Amandom.

“Kako ide s Timepoolom?” pitala je.

“Danny? Prava gnjavaža.”

“Hoćeš li prestati?”

“Da bar mogu”, rekao sam zlovoljno. “Ali problem je u tome što mi se mali uvukao pod kožu. Čak i kada je stvarno zločest, kao prošlog tjedna, i dovede me dotle da me jednostavno više nije briga, zakunem se da ću reći Alanu kako mi je dosta i kako može više na mene računati, kad do toga dođe, ne mogu to izgovoriti. Postoji jedan tečaj na kojeg želimo da Danny krene, i to je njegova posljednja šansa, i znam da sam mu ja jedina šansa u toj zadnjoj šansi. Ne mogu ga sad napustiti. Koliko god to želio. Hoću reći, nije da nemam i svojih problema trenutno.”

149

Ispričao sam Amandi za ono što sam primijetio prvi put kada sam se susreo s Dannyjem, kako djeluje više kao odrasla osoba nego kao dijete, kako me to žalosti. To me pomalo tištalo.

“Propušta djetinjstvo, misliš?” rekla je, “To jest tužno.”

Klimnuo sam. “Ali, nije to samo propuštanje djetinjstva. Potrebno ti je to iskustvo dječaštva kad odrastaš u muškarca. Ima nečeg djetinjastog u muškarcima.”

“Reci mi nešto što ne znam.”

“Ne, ne, ozbiljno mislim. Zbog toga se dečki slažu međusobno, bez obzira na godine.”

“Stvarno?” upitala je Amanda.

“Da. Puno više nego žene. Kladim se da su sve tvoje prijateljice, mislim tvoje dobre prijateljice, otprilike tvojih godina.”

“Pa... da, mislim da jesu. Nisam nikad zapravo razmišljala o tome.”

“Otkad sam odrastao, imao sam prijatelje koji su bili stariji ili mladi od mene. Pete, na primjer. Šest godina mlađi od mene, prolazi kroz potpuno drugačije razdoblje života, ali ja zapravo ne primjećujem tu razliku u godinama. Ima nečega kod muškaraca, bez obzira na godine, što ostaje djetinjasto. Mi možemo gledati svijet očima dječaka što znači da se možemo povezati s drugim muškarcima na taj način. To našem pogledu na svijet daje jednostavnost. Svi smo mi dječaci, kad to želimo biti.”

Amanda je na trenutak razmišljala o ovome. “Ali i žene se mogu sjetiti što to znači biti dijete, znaš.”

“Da, ali vi tome ne pristupate kao mi. Zato vi radije imate prijateljice svojih godina. Vama treba druga žena koja je živjela koliko i vi, koja na isti način gleda na stvari. Žena koja može razumjeti male zamršenosti života koliko ih i vi razumijete. Dok muškarci mogu biti prijatelji s dečkima koji su dvadeset godina stariji od njih, ili dvadeset godina mlađi, jer svi mogu pristupiti tom svom djetinjastom, jednostavnom dijelu, nekoj vrsti emocija u kojima se svi slažu, ako želiš.” Zastao sam kako bih otpio gutljaj piva. “Nismo uvijek takvi, naravno. Ponekad trebaš ozbiljan razgovor, savjet, bilo što, i za to ti treba momak tvojih godina. Kao kad je 150

počelo ovo s bodovima, George i ja smo razgovarali za ručkom, i on mi je pomogao da to donekle shvatim. To nisam mogao dobiti od Petea.

Premlad je. Ali uglavnom, kad samo razgovaraš s nekoliko prijatelja u pubu, godine nisu u pitanju.”

“Vidi, vidi”, rekla je Amanda. “Nisam nikad tako gledala na to.”

“Eto ti sad”, rekao sam. “Još jedan mali uvid u muški um za tebe.”

“Svakako mali uvid”, rekla je, podsmjehujući se. “To jesu mali umovi.”

151

Tjedan deveti Čudan tjedan. Počeo je bizarno, tako što sam na putu do posla vratio Bensona u dućan. Nastojao sam izbjeći vlasnikovog sina. Da je zec bio u svom izvornom izdanju, bio bih pokušao dobiti natrag barem dio svog novca. Ali objašnjavati zašto je Benson sada ružičast umjesto crn, bilo je previše za ponedjeljak, zaustavio sam se niže na cesti dok je Mrzovoljni podigao rolete, a zatim se polako dovezao do dućana, otrčao prijeko, stavio Bensonov kavez na sam ulaz, pobjegao natrag do automobila i odjurio u Schumacherovom stilu prije nego Mrzovoljni zapiše broj. Bog zna što će reći kad mu se otac vrati. “Zaista, tata, taj se tip pojavio, platio mi stotinu funti za zeca, a onda ga vratio dva dana kasnije i to ružičastog.” Ali, iako nisam želio zvučati nemarno, nije me bilo briga. To nije bio moj problem. Dečko je zaradio četrdeset funti, zar ne? Više ako je htio lagati o prodajnoj cijeni. Dakle, mogao se suočiti s neugodnostima. Ja sam se morao brinuti za prosidbu.

I, naravno, za trinaestogodišnjeg dječaka. Raščistivši to s Alanom, odlučio sam pružiti Njegovoj Tvrdoglavosti promjenu scenografije u srijedu i odvesti ga u West End. Riskantna strategija, pomislit ćete, nakon onoga kako se ponašao u Clerkenwellu. U pravu ste. Upravo je o riziku ovisio moj plan. Zbog tog sam se plana osjećao nelagodno, a odluku o tome je li bio moralno opravdan ili ne, prepuštam vama. Ali Danny je neobično težak slučaj i morao sam proširiti horizonte, ili bolje rečeno, proširiti park.

Alan ga je dovezao pred Selfridges baš u vrijeme kada je kupnja poslije posla dosezala vrhunac. Čim sam s Dannyjem ušao unutra, vidio 152

sam da su mu oči zasjale. Djeci se to događa u dućanima igračaka, ali Danny, kao što znamo, nije dijete. Uzbudio se zbog polica i prečki punih skupe odjeće i nakita, te zbog torbica i džepova punih tuđeg novca. To je bila reakcija o kojoj je ovisio moj plan. Ali, ne još.

“Dobro, kafić na prvom katu”, rekao sam odlučno, stojeći iza njega i čvrsto ga držeći za ruku kako bih spriječio svaki žar za slobodom. Hvala Bogu, Danny je slušao, pa smo otišli gore do kafića. S njegovog balkona imate prekrasan pogled. Donji kat nalikuje na prostrano trgovačko sajmište koje se pružilo pred vama. Upravo ono što je plan zahtijevao.

Bez obzira na moral, ne možete reći da nisam dobro razmislio o tome. “Što želiš?”

“Poslužuju pivo?”

“Da, Danny, poslužuju. Ali ti ga nećeš dobiti. Kolu, možda?” “‘Bro, onda.”

U tišini smo čekali red, pomičući se polako pored baguettea i kriški pita dok nismo stigli do dijela s pićem. Lupkajući svojim pladnjem po metalnoj prečki, čekao sam da me posluže.

Baš kad sam kanio zatražiti piće, nešto ogromno i teško ubacilo mi se s desne strane, gurnuvši me na Dannyja. Osjetio sam snažan miris losiona poslije brijanja.

“Dva cappuccina”, zatutnjio je čovjek, prije nego se okrenuo svojoj pratilji. Bio je četrdesetih godina, u skupom odijelu koje se napinjalo na svakom šavu, kravatom prekrivenom mrljama nekoliko obroka (nesumnjivo na račun) koji su pridonijeli njegovom ogromnom struku.

Džepovi sakoa bili su natrpani različitim sadržajem. Ovdje je virio mobitel, ondje novčanik, skupa s neotvorenim pismima, kutijama cigareta, kemijskim olovkama. Čak i da se nije onako ubacio ispred mene, zbog svoje pojave smjesta bi mi postao nesimpatičan. Ljudima koji se tako ponašaju prema kvalitetnim odijelima, trebalo bi zabraniti da ih nose.

Ali, na tipično britanski način, nisam ništa rekao. Ne samo što je žena za pultom odmah krenula po njihove kave, nego se čovjek sad milovao, gnusno, sa svojom prijateljicom. Ona je također bila četrdesetih godina, 153

izblajhana prilika, koja je previše uživala u solariju i pretjeranom pokazivanju dekoltea. Bilo je očito da su u braku. Bilo je jednako očito da nisu u braku jedno s drugim. Samo su tri vrste ljudi tako nepristojni u javnosti: tinejdžeri na pokretnim stepenicama, parovi u prvom, strasnom mjesecu veze i ljudi koji imaju izvanbračne veze. Prije nego bih se požalio što su se ugurali, morao bih ih politi kantom hladne vode. Stoga sam se marinirao u svom gađenju, dobio piće i sjeo s Dannyjem za stol što je moguće dalje od preljubnika.

“Jesi li dobro proveo tjedan?”

“Usrano.” “Žao mi je što to čujem, Danny. Bit će još i gore.” Izvadio sam nastavni plan.

Zagunđao je i skrenuo pogled. “Rekao sam ti, jebote. Jesi glup? Ne idem na taj tečaj. Ne treba mi.”

Duboko sam udahnuo kako bih se suzdržao od bilo kojeg standardnog odgovora. To uključuje “i ja sam tako mislio, ali sada sam pametniji”, “ovo ti je zadnja šansa, Danny” i “kad dobiješ svjedodžbu možeš činiti što hoćeš, uvijek se možeš povući”. Ne samo da sam pokušao sa svima njima i pogriješio, nego je to bilo ono što je Danny dobivao od svake odrasle osobe u svom životu, i on se ponosi time što je imun na njih, kako su učvrstili njegov otpor. Ne, ja sam imao svoj plan. Prvi je stupanj bio pripremiti teren, smekšati Dannyja, učiniti ga spremnim za ponudu kad do nje dođe. “Radije bi bio dolje, zar ne?” rekao sam, pokazujući na dućane. “Sve te prilike koje se mogu iskoristiti. Ili bolje reći, torbice?

Bolje nego sjediti ovdje s ovim dosadnim starim idiotom koji stalno lupeta o školi.”

Odgovorio je i ne pogledavši me. “Ti si to rekao.” Pogled mu je letio od odjela do odjela, prepunih kupaca tako zanesenih izloženom robom, da bi mali, brzi pokret rukom u njihove torbe gotovo sigurno prošao nezapaženo. Danny je pazio da ne pokaže ništa tako konvencionalno kao uzbuđenje zbog takvih mogućnosti, ali znao sam da mu glavom struje svakakve ideje. Pustio sam ga da malo upija taj prizor.

Dok je to činio, primijetio sam da onaj debeli čovjek pita nešto 154

djevojku koja je čistila stolove. Pokazala je na pult, a po njenom osmijehu vidio sam da je bila krajnje ljubazna, ali čovjek je naglo ustao, bučno odbacio stolicu i odmaknuo, ako ne odgurnuo, djevojku u stranu.

“Po ovim cijenama?” zarežao je. “Najmanje što mogu očekivati za ovakve cijene je uslužnost. Beskorisna kravo.”

Zgrozio sam se. Nisam znao je li tim izljevom htio impresionirati svoju prijateljicu, ili je zaista bio tako glup, ali jadna ga je djevojka pogledala šokirano i otišla. Nekoliko ljudi koji su sjedili blizu se podsmjehnulo, a jedna je starija žena rekla nešto pokušavajući je utješiti.

U međuvremenu, debeli se čovjek ponovno progurao do reda.

Zanemario sam tog odvratnog glupana i vratio se svom planu. “Što kažeš na jedan dogovor, Danny?” upitao sam iznenada.

Pogledao me iznenađeno. To nije bio način na koji su odrasli inače s njim razgovarali. To nije bio način na koji sam ja do sad razgovarao s njim. Što sam to smjerao?

“Pa”, nastavio sam. “Zanima li te?”

“Kako to misliš, dogovor?”

“Ja ti nešto ponudim, ti meni ponudiš nešto zauzvrat.”

“Znam što ‘dogovor’ znači. Kakav dogovor?”

Osmjehnuo sam se u sebi. Njegova iznerviranost je pokazivala da sam mu se približio. Zagrizao je. “Moj dio dogovora”, rekao sam, “je da dobiješ svojih pet minuta. Večeras, sad. Imam nekih uvjeta, naravno, a ako me iznevjeriš, makar malo, samo u jednom od njih, otići ću, ne samo Alanu, nego i na policiju, i uvaliti te u jako, jako velike neprilike. Ali dok god budeš igrao po pravilima, neću reći nikome. Ostavit ću te ovdje na pet minuta, naći ćemo se dolje na cesti, a sve ono što budeš radio u međuvremenu je tvoja stvar.”

Gledao me sumnjičavo. “Zašto bi to učinio? Kakav je moj dio dogovora?”

Napravio sam stanku prije nego sam odgovorio i prelistao nastavni plan. Htio sam da Danny povjeruje kako ću tražiti puno više nego što sam zapravo kanio. Morao je pomisliti kako ću tražiti da se upiše na tečaj. To ne bih nikad učinio. To ni slučajno nije vrijedilo pet minuta 155

slobode za prometne večeri u Selfridgesu, Morao je pomisliti da ću to tražiti, kako bi moj stvarni zahtjev, kad ga postavim, u usporedbi s tim izgledao beznačajan.

Konačno sam progovorio. “Moraš proći jedan dio ovoga sa mnom.”

Moj je plan djelovao. Ponovno sam ga iznenadio. “Kako to misliš?” pitao je Danny.

“Razgovarat ćemo o jednoj od tema ovdje, kako treba, tako što ćeš to shvatiti ozbiljno. Ja ću odlučiti kada je dosta. Ja ću odlučiti jesi li se dovoljno potrudio. Ako ne, sjedit ćemo ovdje u besmislenoj tišini kao i obično, dok ne dođe vrijeme da te Alan pokupi. Ako se potrudiš... kao što sam rekao, pet minuta.”

Vagao je. Sve se odvijalo po mojim uvjetima, što ga je nesumnjivo nerviralo isto onoliko koliko je mene veselilo. Ali shvatio je da nema što izgubiti, osim obraza. Ne da mu je obraz bio važan - bilo je, zapravo, suprotno - ali jednako je znao da je moguća nagrada vrijedna toga.

“Kreni, onda.”

Otvorio sam nastavni plan. “Jedinica četiri: Kreativno pisanje.”

“Uh. To zvuči stvarno bez veze.”

“To tebi znači shvaćati ozbiljno, Danny?” upitao sam prijeteće.

Nije si mogao dopustiti ispriku, ali moje ga je upozorenje barem ušutkalo dok sam čitao iz plana.

“Od učenika se očekuje da upotrijebe svoju maštu i kreativne sposobnosti u različitim pismenim zadacima. Cilj ovih vježbi jest razvijanje njihovog deskriptivnog pisanja i boljeg izražavanja njihovih misli i osjećaja.” Dakle, što misliš o tome?”

Danny je zamalo ponovio svoje zadnje mišljenje, ali ipak se odlučio za mrzovolju: “Što sve to znači?”

“Moraš pisati.” “Što?”

“Eseje, pretpostavljam. Priče.” Ponovno sam pogledao u plan. ““U završnoj vježbi, učenici će morati napisati esej od pet stotina riječi na temu po vlastitom izboru.” Što bi ti izabrao, Danny? I ne možeš pisati o krađi po dućanima, ili o lageru16.”

156

Razmislio je o tom pitanju. Očito se svaki djelić njegovog bića još uvijek bunio protiv suradnje s odraslom osobom. Što se mene tiče, ja sam se još uvijek brinuo zbog predlaganja ovakvog dogovora. Ali rekao sam sebi da se Danny ionako služio svojim trikovima u ostatku tjedna, zato, ako sam morao upotrijebiti te trikove kao pregovaračko sredstvo u sat vremena koji sam provodio s njim, neka. I tako smo bili ovdje, čudan par, a nijedan od nas zapravo nije htio biti ovdje, obojica se trudeći nositi se sa situacijom na najbolji mogući način.

Konačno je Danny rekao: “Arhitektura.”

“Molim?”

“Sve ono u vezi zgrada i to.”

“Danny, ti znaš što znači ‘dogovor’, ja znam što znači ‘arhitektura’.

Pitao sam zašto bi izabrao arhitekturu za temu.”

“Pisao bih o zgradi. Velikoj zgradi.”

Ovo je zvučalo obećavajući, u smislu da je bilo bolje od “stvarno bez veze”, stoga sam polako izgovorio “produži” i nadao se kako će Danny nastaviti.

“Nešto poput velike palače”, rekao je. “Gomili različitih dijelova, znaš, različitih prostora, sa stupovima i lukovima, takve stvari.

Načinjenoj od mramora i kamena, od onih, kao, skupih materijala. Sve pravilno, znaš, pravi kutovi i to. Ali samo dok ne dođeš do krova. Jer na krovu su one stvari nalik na luk. Kupole, kao. Malene, iznad različitih dijelova, i jedna velika, velika kupola, veliki luk, na vrhu srednjeg dijela.”

“Zvuči lijepo.”

“A oko nje je veliki vrt, pun cvijeća i trave i ostalog. Brežuljkasti dijelovi, ravni dijelovi, staze da možeš šetati okolo, staza koja vodi do kuće, kao. Da, ogromna palača, o tome bih pisao.”

“Gdje je ta palača?”

Danny me brzo pogledao, a zatim opet skrenuo pogled. “Nije važno, zar ne? Pišem o palači, ne o tome gdje je.”

Naletio sam na nešto ovdje. Morao sam biti pažljiv kako ne bih prestrašio Dannyja i natjerao ga da se povuče.

157

“Ustvari”, nastavio je, “zapravo nije nigdje, to je palača koju bih ja konstruirao, nije stvarna.”

“Kako bi je konstruirao?” pitao sam, pokušavajući uvjeriti Dannyja da mu vjerujem.

“Prvo bih je cijelu nacrtao, ovako kako sam ti sada opisao, napravio sve planove i mjerenja i sve to. A onda bi mi trebali momci da je sagradim.”

Postavljao sam mu pitanja o procesu “konstruiranja” kako bih mu pružio priliku da zametne tragove svoje pogreške. Morao je misliti kako sam mu povjerovao da ta palača ne postoji, ili barem znati kako ga ne kanim gnjaviti s tim. Polako, polako, uhvaćeni Danny.

Nakon nekoliko minuta, zatvorio sam nastavni plan i spremio ga u džep kako bih označio da je Dannyjev dio dogovora gotov. Pripremao sam se za ono što sam morao reći sljedeće. Kako bih sačuvao njegovo poštovanje, morao sam poštovati dogovor. Prijevarom ga navesti na suradnju ne bi bilo u redu i jednom zauvijek bi prekinulo, premda vrlo tanke, veze među nama. Iako sam znao da ovaj dogovor znači opasan presedan, da će, ako kanim postići ikakav napredak s Dannyjem, to značiti žmiriti na kriminalno ponašanje, morao sam održati riječ.

“Dobro”, rekao sam, “odradio si svoj dio. Sad kada si to vidio, nadam se da si shvatio kako bi taj tečaj mogao završiti zatvorenih očiju.”

Nije odgovorio. “Dakle, na tebi je red.” Snizio sam glas. “Pet minuta. Ni sekunde duže, u redu? Čekat ću te na kraju ulice, pored crkve Svetog Christophera.”

“Važi”, rekao je, ustajući. “Čekaj malo, ne tako brzo. Postoje uvjeti, sjećaš se?”

Danny je sjeo gunđajući.

“Broj jedan”, rekao sam, “ako te uhvate, ja s tim nemam veze. Reći ću da si mi pobjegao. Čak i ako im kažeš da sam ti dopustio, neće ti povjerovati. Broj dva...” nisam se mogao sjetiti još nekog uvjeta. Kad sam rekao da postoje uvjeti, samo sam pokušavao stvoriti aureolu poštovanja oko nečeg za što sam znao da nije u redu.

Pogledao sam Debelog Čovjeka koji se još uvijek mazio sa svojom 158

djevojkom. Kako bi se što više nagnuo preko stola prema njoj, odgurnuo je u stranu pladanj sa šalicama, ne vodeći računa da pored njih sjedi žena i jede sendvič. Pladanj je udario u njen, a njena bi šalica čaja odletjela da ju nije na vrijeme uhvatila. Debeli Čovjek je čuo zveket, ali nije mario za ispriku. Umjesto toga nastavio je sa slinjenjem, a žena je morala sama obrisati proliveni čaj.

“Broj dva”, zatekao sam se kako govorim, “u pitanju je onaj gad ondje, u redu?”

Danny se okrenuo kako bi vidio na koga mislim. Pogledao je sako Debelog Čovjeka koji je visio preko naslona stolice, s džepovima razjapljenim od različitih stvari. “K vragu, sam to traži.”

“Pa, daj mu onda.” Ustao sam i izašao iz dućana, probijajući si put kroz gomilu na Oxford Streetu, dok nisam stigao do ulaza u crkvu Svetog Christophera.

Danny očito nije gubio vrijeme, jer, dvije minute i trideset sekundi kasnije, pridružio mi se.

“Glupi idiot nije ni primijetio”, nacerio se, mašući crnim kožnim novčanikom.

Zamišljao sam izraz na licu Debelog Čovjeka kad otkrije gubitak.

Nije se moglo dogoditi finijem momku.

Ono što je idući tjedan učinilo čudnim, i zaista stresnim, bilo je to što je moje ponašanje bilo u potpunoj suprotnosti s onim što sam osjećao.

Moralo je biti. Morao sam dobro odglumiti, pokazati Kirsty kako sam siguran u osvajanje tih bodova. Međutim, u stvarnosti, što sam više razmišljao o tome, bio sam sve manje siguran. Pokušavao sam si govoriti kako George i Pete i Amanda imaju pravo, da sam već imao dva tjedna u kojima sam uspio postići onoliko bodova koliko sam trebao, te se nemam zašto brinuti. Moja je dosadašnja izvedba, ili barem njen dio, bila na visini. Ali nisam se mogao osloboditi straha od neuspjeha, da ću izgubiti ženu koju volim. Otkrijem li tu nesigurnost, potpuno ću potopiti svoje šanse. Kako mogu očekivati da Kirsty ima povjerenja u mene, ako ga ni sam nisam imao?

Dakle, morao sam jednostavno dati sve od sebe, skrivajući svoje 159

strahove iza fasade prirodnosti. Sama je Kirsty, doista smiješno, učinila to relativno jednostavnim, budući je njeno ponašanje također bilo normalno. Nije bila ljuta na mene, ili se u svakom slučaju nije tako činilo. Kakve god bile njene sumnje u vezi s onim zecom, izgledalo je da su se raspršile brzo kao i njen mamurluk. I dalje se smijala mojim šalama, i dalje mi je kuhala kavu, i dalje je prihvaćala kada bih ponudio da ja njoj skuham kavu. Naša maženja - jer i dalje smo se mazili - bila su jednako prava kao i uvijek. Ali, i zbog ovog je tjedan bio čudan, jer, ja sam se cijelo vrijeme trudio dokučiti što moram učiniti da bih zaradio te bodove. Tih pet stotina i petnaest bodova. U četiri tjedna. Što, ako trebate pomoć u računanju, iznosi stotinu dvadeset i osam cijelih sedamdeset i pet bodova na tjedan. Vjerujte mi. S tom sam brojkom bio jako dobro upoznat.

Vrebao sam malu promjenu, kao nikad ranije. Nevjerojatno je što sve možete uočiti kad stvarno pažljivo promatrate. U petak navečer, kad smo pospremali nakon večere (tagliatelle s prilično neobičnim umakom - to što sam našao ovaj recept, bio sam siguran, donijelo mi je najmanje trideset bodova), krenuo sam baciti praznu bocu vina u kantu za smeće.

Ljuljajući poklopac nije opravdao svoje ime kada sam ga pritisnuo, pokazujući da je kanta puna. Zato sam učinio ono što inače činim u takvoj situaciji: skinuo sam poklopac kako bih vidio koliko još mogu zbiti smeće i napraviti mjesta za bocu. Kada sam ugledao novine od prije dva dana i dvije osušene vrećice čaja, sjetio sam se prošlog razgovora.

Kažem, “razgovor”. Nisam mu pridonio ništa, a time mislim na riječi.

Puno precizniji izraz bio bi “monolog”. Održala ga je Kirsty. Oni među vama koji žive u krugu od tri milje oko nas, sigurno su ga čuli. Za vas ostale evo transkripta: “Aaaarrrgh! Po milijunti put, Sam, zašto ne možeš nikad isprazniti ovu kantu? Zašto uvijek trpaš stvari unutra, bez obzira ima li mjesta? Ova kanta nije vražji Tardis17, znaš. Ima točno onoliko mjesta unutra, koliko to izvana i izgleda. Kad se napuni, treba je isprazniti! Shvaćaš? Izvadiš STARU vreću VANI, a NOVU UNUTRA!” Šokiran njenim iznenadnim bijesom, gledao sam kako Kirsty 160

pokušava demonstrirati vađenje stare vreće. Ali moj zadnji doprinos prepunoj kanti (prazna tuba Pringlesa18 - sad to vidim) bio je naguran takvom snagom da je, podigavši vreću, povukla cijelu kantu.

“Arrrgh!” vrisnula je Kirsty. “Nemoj samo stajati tu, pomozi mi!”

Požurio sam do nje i pridržao kantu dok je Kirsty izvlačila vreću.

Trebalo je stvarno uložiti napor, a dva ili tri puta kanta mi je iskliznula iz ruku, ali konačno se vreća upristojila i izvukla se vani. Bilo je nevjerojatno koliko je smeća bilo unutra, nabijenog u svaki raspoloživi djelić prostora, tako da je dobrih deset sekundi vreća zadržala oblik kante. Damien Hirst19 bi zaradio bogatstvo s tim. Kirsty nije bilo zabavno.

To mi je sjećanje zaradilo nekoliko bodova u petak. Umjesto da naguram bocu u nabujalu masu smeća, izvadio sam vreću i zamijenio je novom. Pustiti bocu da padne bučno u praznu kantu moglo je, priznajem vam, biti malo previše. Ali htio sam biti siguran da moje djelo nije prošlo nezapaženo, Nakon tjedna s tolikim stresovima, moje su zalihe energije bile prilično iscrpljene do ovog popodneva. A koliki je bio moj novi zbroj?

Pet stotina trideset i pet. Ovaj su se tjedan moji živci razderali na komadiće za tek pedeset bodova. Bilo mi je teško to shvatiti. Toliko teško da sam postao ljut. Potrajalo je samo nekoliko minuta, i siguran sam kako se to samo moja zbunjenost privremeno razvijala u ljutnju, ali tako sam se osjećao. Ne znam jesam li to bio ljut na Kirsty što me nije nagradila s više bodova, ili na sebe što ih nisam bio kadar zaraditi. No, što je, tu je, pa sam pomislio da to trebam zapamtiti.

Kad sam se pomirio s neuspjehom, otišao sam u Mitre vidjeti kakvu mi pomoć može pružiti moje Vijeće.

George je prvi dao doprinos. “Stotinu pedeset i pet”, rekao je tiho.

“Molim?”

“Stotinu pedeset i pet bodova. To ti je novi broj kojeg moraš postići svakog tjedna. Tisuću minus pet-tri-pet je četiri-šest-pet, podijeljeno na tri tjedna to je jedan-pet-pet.”

“Matematika ti dobro ide, George”, rekao sam, “ali moraš poraditi na 161

svom engleskom. Rječnik. Mogao bi početi tako što ćeš potražiti riječi ‘suosjećanje’ i ‘takt’.”

“Jedan-pet-pet je barem okrugao broj”, odgovorio je.

Uvjeren da me zafrkava, okrenuo sam se, spreman napasti ga. Ali po njegovom neoduševljenom izrazu, vidio sam da je govorio iz očaja, ne iz zloće. Ne mogavši, kao ni ja, pronaći objašnjenje za moj slabi rezultat, pribjegao je jedinom komentaru koji mu je pao na pamet. I premda nije baš pomoglo mom raspoloženju, bio je to barem koristan sažetak ove situacije. Obratio sam se Peteu i pitao ga može li on nešto smisliti. Ali sve Čega se mogao sjetiti, bio je prijedlog da mijenjam vreću za smeće dvaput dnevno, bez obzira na to koliko smeća u njoj bilo. I opet se nisam mogao ljutiti na njega. Bio je to jadan, zaista nelogičan prijedlog, ali nije htio biti podrugljiv. Vidjelo se da je to najbolje što je mogao smisliti. Na neki sam se način osjećao krivim što sam ga uopće pitao. Kako mogu očekivati da on razumije ovakve stvari, kad nikad nije sudjelovao u njima? Još je mlad, ne želi se oženiti. Ako čak ni ja, koji to želim, ne vidim gdje griješim, kakve onda on ima šanse?

To se, međutim, ne može reći za Amandu. Ne samo da je bila odgovarajućih godina da bi mi pomogla, nego je bila i odgovarajućeg spola. Očito postoji nešto što propuštam u svemu ovome, nešto veće od male promjene, nešto važnije, nešto značajnije. Gledajući je večeras kako sjedi za šankom, a votka i tonik tiho šušte pored njene ruke dok je zurila u komad papira, osjetio sam da ona zna što je to. Nešto me u njenim očima natjeralo da je promatram. Nije primijetila da to činim - pretvarao sam se da razgovaram o kantama s Peteom - ali gledajući kako stalno iznova čita rezultat, u duši sam znao da ima nešto za reći. Jednako tako, međutim, osjećao sam, pomalo kao kod Dannyja, da će to reći kad ona bude htjela, ne prije. Očajnički sam htio čuti što joj se mota po glavi. Ali, pitaj je direktno, govorio sam sebi, i neće ti odgovoriti.

“Još se zajebavaš s tim bodovima?”

Pitanje me nerviralo, ne samo zato što je bilo vulgarno, nego i zato što je odvratilo moju pažnju s Amande. Zna se, naravno, tko je za to bio odgovoran. “Rekao sam ti”, nastavio je Ray, “ali ti ne želiš slušati, zar 162

ne? Ovo nije izazov kojeg možeš dobiti. Ona te vuče za nos, stari. To je njen način da ti da nogu. Nećeš osvojiti dovoljno bodova, a ona će biti pošteđena toga da ti kaže da se goniš. Priznaj, sjeban si.”

“Ne samo što nisi u pravu, Ray”, rekao sam, “nego još i vrijeđaš.”

Bio sam zadovoljan što se nisam srozao na njegov nivo. Bez psovki, bez osobnih uvreda, samo čisto iznošenje činjenica.

Peteov je pristup bio malo drugačiji. “Začepi ta vražja usta, ti kozičavo kopile”, vikao je, prijeteći zakoračivši prema njemu i natjeravši ga da poskoči unatrag. “Razgovaraš s mojim prijateljem, a to što ne shvaćaš koliko je ovo ozbiljno, ne daje ti za pravo da zafrkavaš svakoga sa svojim glupim teorijama. Sad nam se miči s puta, jasno? Već imaš jednu protezu. Ne bi htio izgubiti još jednu nogu, zar ne?”

Problem riješen. Moram priznati, bio sam dirnut što me Pete nazvao svojim prijateljem. Činjenica da sam imao nekoga tko će se zauzeti za mene, čak i protiv Raya, koji je prije bio gnjavaža nego prijetnja, ohrabrila me. Možda smo oboje bili izgubljeni bez karte u džungli Kirstyne bodovne sheme, ali barem smo Pete i ja bili izgubljeni zajedno.

Bio je to izraz solidarnosti od kojeg sam poskočio na noge. “Dosta”, viknuo sam, odlučno udarivši šakom po šanku, “odbijam predaju. Svi na oružje. Sve što se može napraviti, napravit će se. Je li tako?”

“Tako je”, povikao je Pete.

“Da, idemo”, rekao je George, živnuvši mimo običaja. “Možemo mi to.”

Polet je u tom trenutku malo splasnuo, zbog toga što se nisam mogao sjetiti ničega što bi mogli učiniti. Ali taj problem nije trajao dugo. “Znate što”, rekao je Pete, “evo odgovora. Svi ćemo se raspitati, kod svih kojih se možemo sjetiti, za svaki komadić pameti kojeg se možemo dočepati, o tome što žene nervira u muškarčevu ponašanju. Bombardirat ćemo onu... onu... kako to zoveš, Sam?” “Malu promjenu.”

‘Tako je, malu promjenu. George, ti pitaj sve prijateljice koje imaš, svaku bivšu djevojku, svoju mamu, svoju sestru, žene koje srećeš u autobusu, sve. Ja ću učiniti isto. Tamsin, na primjer. Vidjet ću je sutra 163

navečer.”

Amanda se smješkala. “Dakle, taje romanca procvjetala, ha?”

Pete je uzvratio osmijehom, prije nego je ponovno poprimio izraz taktičkog vođe. “Amanda - ti si ovdje glavna. Ti si naš agent na neprijateljskom terenu. Trebamo te, ne samo da bi nam nabrojila sve što ti ne voliš kod muškaraca, nego da se raspitaš kod svojih prijateljica.

Svih. Ispituj ih, ponovno i ponovno. Ispituj ih sve dotle dok ti ne budu imale više što reći. Moramo znati što žene nervira kod muškaraca.”

“Vi činite samo jednu stvar koja nas nervira”, rekla je. “Što to?”

“Dišete.”

Pete je počeo protestirati, ali Amanda ga je presjekla. “U redu, vidjet ću što mogu doznati.”

Ali, po načinu na koji je to rekla, znao sam da je pristala samo kako ne bi uvrijedila Petea. U njen je osmijeh, koji je bio pomalo usiljen kad sam bolje pogledao, bilo urezano nepogrješivo uvjerenje da je Pete bio na krivom tragu. Opet sam imao onaj osjećaj: Amanda je znala nešto što nije htjela otkriti. Ali što je to bilo? Jednostavno ću morati čekati. Da je to htjela spomenuti sad, već bi to učinila. Reći će mi kad sama odluči da je za to vrijeme. Mogao sam se samo moliti da to bude uskoro. Jer do neba sam vapio za njenom pomoći.

Kasnije, dok sam brisao ruke u muškom zahodu, Pete se ušuljao unutra. Naslanjajući se na vrata kako nitko ne bi upao unutra, počeo je prekapati po džepovima. “Što radiš?”

“Poklon za tebe”, rekao je, vadeći novčanik. “To je komad papira, i presavijen je. Ali ne brini, unutra nije rezultat.”

“Ha-ha.”

Predao mi je nešto što je na prvi ogled izgledalo kao komadić sjajnog papira, izrezan iz nekog glamuroznog časopisa, malo manji od listića lutrije. Ali kad sam ga okrenuo, i vidio kompliciran sistem preklapanja od kojeg je nastala minijaturna omotnica, shvatio sam da je to zapravo smotuljak kokaina.

164

“To je od šefa”, nastavio je. “Bonus za prošli vikend. Vince je bio kod veterinara prije neki dan, a Terry je bio tako sretan što je njegov mali plan uspio da je pomislio da me uključi. Oprosti na izrazu. Dao mi je nekoliko grama. Mislio sam da bi možda htio malo.”

Smjesta sam mu to vratio. “Jesi li lud?” Pete je bio zbunjen. “Što, zar ti ne...?”

“Tu i tamo, da, ali...”

“Tako sam i mislio. Za početak, bila je ona zabava kod Jima. I...”

“Da, u redu, Pete, hvala. Kao što sam rekao, tu i tamo. Ali nije mi to prešlo u naviku. Sad ti oprosti na izrazu. Samo sam uzeo što mi je bilo ponuđeno, nikad nisam to nosio uza se. I ne kanim početi sad. Još tri tjedna, sjećaš se? To bi bilo krasno, zar ne, da Kirsty nađe kokain u mom novčaniku?”

“Zar ona gleda u tvoj novčanik?”

“Pa ne, ali... nije u tome stvar. Svašta se može dogoditi. Mogao bih izgubiti novčanik, netko bi ga mogao predati na policiju - što bih tada rekao, ha? Ne, Pete, nije vrijedno toga.”

“Oh”, promrmljao je. “Onda dobro. Samo sam te htio malo oraspoložiti.”

“Znam”, odgovorio sam popustljivo. “I cijenim to, zaista, kao što cijenim tvoju pomoć oko male promjene.” Nisam ga htio povrijediti, pa sam dodao: “Znaš što, čuvaj mi to. A ako uspijem izvući ove bodove iz vatre, možemo ‘proslaviti’ nakon toga.”

“Da, dobra ideja.” Krenuo je otvoriti vrata, ali onda se okrenuo i rekao: “Oprosti, Sam. Nisam ti htio otežati stvar. Htio sam pomoći.”

Ponekad ne mogu, a da ga ne volim. “I pomažeš, Pete. Zaista pomažeš.”

165

Tjedan deseti Kladim se da niste znali da cvijeće govori, zar ne?

Barem ne osobi koja ga je kupila. Ono bi trebalo govoriti puno toga onome tko ga prima, to znam. Ali prošli četvrtak sam naučio lekciju o tome koliko gnjavaže buket ljiljana može pružiti kupcu. Ideja se rodila na jutarnjem sastanku odjela. Trenutno mrzim sastanke. Inače su super, prilika da mudro klimate na svačije komentare dok potajno lutate u mislima, razmišljate o nekim drugim stvarima, a ne o vražjem poslu.

Upravo zbog toga ih sad mrzim. Dok se mučim za svojim stolom, na telefonu, misli su mi okupirane time, a ne skorim odlaskom moje djevojke. Ili barem većim dijelom. Dobijem malo odmora od dvadeset četverosatne muke u koju se moj život pretvorio. Mislim da je to jedan od razloga što sam postao tako odlučan s Dannyjem. Kod njega mogu postići napredak. Osim u tjednima poput ovog, kad je ponovno nestao.

To me smetalo, jer u Selfridgesu sam nešto postigao. I zaista se brinem gdje je, s kim je. Ali siguran sam da će se vratiti idućeg tjedna.

Dakle, kao Što sam rekao, ometanja su dobra. Ali na sastancima, problem s bodovima ponovno zaokuplja sve moje misli. Kirsty ispunjava moje misli. Moja mašta postaje kino sa samo jednim sjedalom. Zavezan sam u njemu, a prikazuje se samo jedan film: Kirsty napušta Sama. Film je kombinacija horora i melodrame. Moj odgovor u četvrtak, dok je netko iz Kadrovske službe naklapao o “sigurnosti pri korištenju fotokopirnog aparata”, bio je smisliti pozitivne poteze koje bih mogao poduzeti, velike geste koje bi mi zaradile velike bodove, radije nego geste malih promjena (poput mijenjanja vreće za smeće) koje su mi zaradile samo male 166

bodove. Sjetio sam se Steveovog savjeta za prosidbu Kirsty: drži se tradicije, jer neke su stvari s razlogom tradicionalne, naime, žene su ih uvijek voljele i uvijek će ih voljeti... kao na primjer cvijeće. To je bilo to. Cvijeće.

Ali, čim mi je sinula ta ideja, počeo sam brinuti. Koliko god je Steve mogao biti u pravu u normalnim okolnostima, je li sad bilo pravo vrijeme za kupovanje cvijeća Kirsty? Možda to shvati kao taktiku očaja. Naravno da bi bila u pravu: ja sam očajan. Naravno, ne zato što nisam osjećao ljubav koju bi ovo cvijeće izražavalo, nego sam se pribojavao pokazati Kirsty kako sam skamenjen. Morao sam zadržati dojam snage. Ali, konačno sam odlučio da Steve ima pravo. Cvijeće je cvijeće je cvijeće, i žene ga vole dobivati.

Nedaleko od ureda bio je štand s cvijećem. Dok sam išao prema njemu, usred vreve u vrijeme ručka, sjetio sam se nekih načina na koje sam rekao Kirsty koliko je volim. Porukom napisanom na parom zamagljenom ogledalu u kupatilu; pjesmom u kolačiću sreće koju sam sam sastavio (ona nije znala za moj raniji tajni posjet restoranu); jednostavnim “volim te” skrivenim ispod kutije Weetabixa, kako bih ponedjeljak ujutro učinio podnošljivijim. Svaki put bi bilo pravo uzbuđenje iznenaditi je, izmamiti osmijeh na njenom licu, i svaki put bi mi bilo drago što sam izbjegao stereotip s cvijećem. Ali, sad je bilo vrijeme da se podsjetim na Steveovo razmišljanje. Stereotipi su stereotipi samo zato jer puno ljudi u njih vjeruje.

“Dobro, prijatelju? Kako mogu pomoći?” Momak na štandu bio je nizak i zdepast, ali imao je ono živahno, idemo-djevojke-znate-da-toželite trgovačko pouzdanje. Zamišljao sam ga kako izmjenjuje zrele dosjetke sa ženskim mušterijama, i vrlo vjerojatno dobiva telefonske brojeve od nekih. “Želim kupiti cvijeće svojoj djevojci.”

“Cvijeće”, ponovio je, okrećući se kako bi pogledao po štandu. “Da, mislim da imam nešto.”

Shvatili ste da cvijeće nije moja specijalnost. Znam kako izgleda ruža, i sunovrat, i tratinčica, ali dalje od toga sve mi je jednako. Znao 167

sam da je prvo od ova tri standardni znamen ljubavi. Ako ću biti tako predvidiv, mogao sam odvesti Kirsty u obližnji Berni Inn i čekati da dođe momak s plastičnim ružama u košari.

Odlučio sam otvoreno priznati svoje neznanje. “Što biste mi preporučili?”

“Za što kupujete? Rođendan? Godišnjica?”

“Ne biste mi vjerovali da vam kažem?” Nasmijao se. “Želite je zadiviti, pretpostavljam?” Klimnuo sam.

“Ovo uvijek upali”, rekao je, podižući košaru s najviše police. “Šta je to?”

“Ljiljani.”

Ljiljani. Sjetio sam se da je Steve spomenuo upravo tu vrstu.

“Odlično. Uzet ću ih.”

“Koliko ih želite?”

“Za deset funti?”

Okružio je cvijeće s malo onog zelenila kojeg drže u posebnim košarama i zatim sve zamotao u papir.

“Ne izgleda previše dojmljivo, zar ne?” rekao sam.

“Pa, ovaj, mogao bih staviti malo više lišća okolo...”

Ali, po njegovom oklijevajućem tonu bilo je očito da lišće nije rješenje. “Nastavite”, rekao sam. “Dodajte još pet.”

“Još pet, odmah. Petnaest funti, ha? Što ste učinili? Zaboravili godišnjicu braka?”

Nisam odgovorio. Dodao je cvijeće, ali još uvijek to nije bio buket koji bi nekoga oborio s nogu. “Nastavite. Zaokružite na dvadeset.”

“Dvadeset funti, čuj ovo. Ne znam za godišnjicu, bit će prije da ste šarali okolo.” Je li bio ovakav sa svim mušterijama? Što je s onima koji su stvarno zaboravili godišnjicu ili, još gore, šarali okolo? Pitam se je li ga itko ikada udario.

Ljiljani za dvadeset funti izgledali su, zaključio sam, dovoljno dojmljivo. Odnio sam ih u ured i stavio u staru vazu u maloj čajnoj kuhinji, čestitajući sam sebi na dobro zarađenim bodovima. Hoću li dobiti dovoljno bodova, i hoću li ih dobiti dovoljno brzo, nisam bio 168

siguran. Ali, bio sam siguran da sam učinio pravu stvar.

Međutim, kako je popodne protjecalo, ova je sigurnost nestajala.

Moje ranije brige opet su se vratile. Kirsty će zaključiti da je ovo cvijeće posljednji, očajnički pokušaj gubitnika koji pokušava spasiti igru. Zar ne? Ne, ne, ako je Steve bio u pravu. Ali, što ako Steve nije bio u pravu?

O, Bože, zašto je sve ovo bilo ovako teško? Do pola četiri sam odlučio, na potpuno racionalan način, tako što sam ispalio elastičnu traku u zrak i gledao hoće li pasti na plavi ili sivi komad tapeta, da neću dati cvijeće Kirsty. Što ću onda s njim? Baciti ga? Ne, imao sam bolju ideju.

“Za mene?” Amanda nije mogla sakriti osmijeh kad je podigla pogled.

“Da. U znak zahvalnosti. Za svu tvoju pomoć u Vijeću.”

“O, Sam, to je stvarno lijepo od tebe. I stavio si ga u vazu. Evo, stavit ćemo ga na prozorsku dasku.” Nekoliko je sekundi namještala cvijeće, onda se okrenula i zagrlila me. “Hvala, Sam. Divno je.”

“Pa, da... znaš.” O, muška elokvencija.

“A ako ovako izgleda moje cvijeće, kakav je tek buket za Kirsty.”

Dovraga. Mogao sam znati. Pogledao sam na sat. Štand je možda još uvijek otvoren, “Mmm, da. Kirstyn buket. Naravno. To nosi puno bodova.”

Sekundu dvije Amanda nije rekla ništa. Tada je otvorila usta, ali ih je opet brzo zatvorila. Skrenula je pogled na cvijeće. Konačno je progovorila. “Ovo je stvarno... stvarno je lijepo. Zar ne?”

Kimnuo sam uz nekakav nezanimljivi komentar o ljiljanima. Ali, u sebi sam bio zabrinut. Što se to Amanda spremala reći? Moje spominjanje bodova je to potaknulo, ili bolje rečeno, zamalo potaknulo.

Bilo je to u vezi Kirsty, zar ne? Kirsty, i mene, i bodova, i mojih šansi da ih osvojim. To isto joj je bilo na umu u Mitreu. Što je to moglo biti što se tako ustručavala reći?

Ne! Ne to. Ne... Ali da, to je moralo biti to. Rayeva teorija. Amanda se slagala s njim. Neću nikad zaraditi te bodove. Kirsty je sve ovo koristila samo kao izliku zato što me želi napustiti. Zato je Amandi bilo tako neugodno to reći. Ray je neosjetljivi mali gad koji je otvoreno 169

iznosio svoje mišljenje, ili što to već jest, ne vodeći računa kako će povrijediti ljude. Amanda se, međutim, bojala reći kako se slaže s njim.

Upravo tako; njena briga za tuđe osjećaje je jedna od stvari koje kod nje najviše cijenim. Slagala se s njim.

Isuse. Morao sam pobjeći od nje. Promrmljavši nešto o tome kako ljiljanima treba dosta vode, odjurio sam dolje i srušio se u svoju stolicu.

George je, srećom, telefonirao i nije primijetio u kakvom sam stanju bio.

Uzeo sam nekoliko papira i pokušao se koncentrirati na njih. Ali riječi i brojevi plesali su mi pred očima, od čega mi se vrtjelo. Zatim su se počeli magliti - jesu li mi to suze maglile pogled? Ne sjećam se. Znam samo da sam se dobrih petnaest minuta osjećao gore, puno gore, nego cijelo ovo vrijeme.

Ne, više od toga: osjećao sam se gore nego ikad u cijelom svom životu. To što je Amanda sumnjala u mene potreslo me više nego sam mislio da je moguće. Moje vlastite sumnje sad su imale prisne prijatelje s kojima su se mogle udružiti i, Bože, kako su se dobro zabavljale. Zar me Kirsty zaista nije voljela? Ili me nije voljela dovoljno? Zar nije bila osoba kakva sam mislio da jest? Zar je nisam dovoljno dobro poznavao da bih primijetio znakove da su se njeni osjećaji ohladili? Ray je rekao da Kirsty želi da ja preuzmem krivnju, da pomislim kako sam ja taj koji je pogriješio i osudio našu vezu na propast, da nisam dovoljno dobar za nju.

To je, još uvijek sam bio uvjeren, bilo pretjerano cinično. Što očekivati od Raya? Ali, možda je bilo u redu reći kako Kirsty nije imala hrabrosti reći mi da me ne voli dovoljno, ne dovoljno da bi se udala za mene.

Možda je ovo bio njen način da postupi sa mnom obzirno, dajući mi dvanaest tjedana da naviknem na činjenicu da je gotovo.

Na polici u našem kupatilu stoji slika mene i Kirty na Venceslas Mostu u Pragu, prije nekoliko godina. Bilo je to u stilu drži-sam-aparatispruženom-rukom, ali nekako je ispalo prekrasno. Oboje smo se smijali, i bila je to jedna od onih fotografija koje uhvate ono kako ste se osjećali, kao i kako ste izgledali. Jedne noći, dok smo se spremali na spavanje, pogledao sam je i rekao Kirsty: “Ta slika zrači ljubavlju, zar ne?”

Nasmiješila se i poljubila me ustima punim paste za zube, i rekla da i ona 170

tako misli. Osjećao sam takvu bliskost s njom kad je to rekla. Bio je to najljepši osjećaj kojeg sam ikad iskusio. Ali, sad sam se prisjećao te noći i pitao se je li me stvarno voljela onoliko koliko sam mislio, ili onoliko koliko sam ja volio nju. Čak i ako jest tada, osjeća li to još uvijek? Spis kojeg sam pokušavao pročitati kliznuo mi je kroz prste, a moje je misli ispunila ta fotografija. Bila je rasparana po sredini, a dvije su polovice odletjele u suprotnim pravcima, odletjevši iz kupatila, sve dalje i dalje jedna od druge, da se nikada više ne vide...

Prestani, rekao sam sebi. Smjesta prestani, Sam, za Boga miloga, prestani. Ustani, prošetaj, idi kupiti ono cvijeće, učini nešto. Ne smiješ biti malodušan zbog ovoga. Amanda sumnja u tebe? Dobro. I sam si sumnjao u sebe, ali razlika je u tome što je ovo tvoja bitka, ne njena. Ti si taj čija je sreća u pitanju. Ne možeš si dopustiti pokazivanje tih sumnji. Ne Kirsty, a po mogućnosti ni sebi. Vratit ćeš se do onog štanda s cvijećem, kupiti sve ljiljane koji su mu ostali, i ovaj put ćeš to, dovraga, provesti do kraja.

Bilo ih je dvadeset i osam. Kirstyno lice, kad sam joj ih predao, bilo je, kako se moglo i očekivati, oličenje oduševljenja. Trudio sam se ne analizirati previše njen izraz, ali nisam se mogao spriječiti. Koliko je sreće bilo u njenim očima? Puno, zasigurno, a ja sam instinktivno osjećao da je to bilo iskreno. Što god da je Kirsty smjerala stavivši me na bodove, to nije bila potpuna varka. Bilo je tu barem malo ljubavi, u to sam bio siguran. Koliko? Nisam znao. Kumulativni efekt od gotovo deset tjedana zarađivanja bodova, i gubljenja bodova, zbrkao mi je misli, a nakon ovako mučnog popodneva osjećao sam se posebno smeten. Ali, barem sam znao da tu ima vatre koju treba raspiriti. Možda to neću uspjeti na vrijeme, zapravo možda sve to uprskam, ali vatra je bila tu.

Kako sam slabu potvrdu za to dobio večeras. Kad sam otvori presavijeni list papira na kojem je bio ovotjedni rezultat, sinulo mi je da Kirsty, puneći kadu gore, stoji u sjeni fotografije iz Praga. Prizor kidanja ponovno mi je ispunio misli, pošto sam pročitao rezultat: pet stotina osamdeset i pet. Opet je moj tjedni zbroj bio pedeset.

Moja reakcija? Prvo sam bio ljut. To se dogodilo i prošlog tjedna, ali 171

ovog puta sam znao što je meta mog bijesa: sama Kirsty. Zašto mi cvijeće nije donijelo bolji rezultat od prošlog tjedna? Zašto su detalji njene bodovne sheme tako tajanstveni, i tako očito nedosljedni. Gdje sam griješio? Gdje? Nagađanje, shvatio sam, može biti jako iritirajući hobi, a sad je moj bijes bio čvrsto usmjeren na Kirsty. Neko sam se vrijeme borio s mišlju da odem gore i suprotstavim joj se. Ali, odlučio sam da neću. Ne zato što je bilo zabranjeno pitati je za što sam zaradio bodove.

To mi nije bilo važno. Gledao sam dovoljno profesionalnog sporta da bih znao da možeš varati ako misliš da će ti to pomoći. Bilo je to prije zato što sam znao da mi to neće pomoći. Pokazati Kirsty da sam zbunjen, zabrinut, uplašen, je, tvrdim i dalje, nešto što ne smijem učiniti. Za povjeravanje tih briga mi Vijeće i služi.

“Opet samo pedeset?” pitao je zapanjeno Pete.

Klimnuo sam. Georgeove usne, primijetio sam, tiho su se micale.

Očito je izračunavao novi broj bodova koje sam morao postići. Ovaj je tjedan, međutim, osjećao da to treba zadržati za sebe. Cijenio sam njegovu ljubaznost. Osim toga, mogao sam mu uštedjeti trud. Broj je dvije stotine i sedam. I pol.

“To je nedopustivo”, nastavio je Pete. “Potpuno nedopustivo. Ali ne brini, Sam, jer znaš što slijedi, zar ne?”

U stanju u kakvom sam bio nisam znao ni koji dan dolazi iza ponedjeljka. “Što?”

Rukama je napravio pokret kao da svira trubu oponašajući zvuk fanfara. “Tut, tu-tu-ru-tut, tut, TUUUT!” Zatim je pljesnuo rukama. “Da, vrijeme je za rezultate našeg iscrpnog, dubokog razmatranja sa ženama koje poznajemo, a vezano za presudne informacije o tome... Što Žene Nervira Kod Muškaraca!” Posegnuo je ispod šanka i izvukao snop papira. George je, čeprkajući po plastičnoj torbi koju je donio sa sobom, učinio isto.

“Kad jednom prođemo ovo”, rekao je Pete ljutito, “tvoj će rezultat malih promjena probiti krov.”

“Probiti krov?” odvratio je George. “Vinut će se u orbitu. Ovo sam skupljao tokom tjedna, Sam” - istina, vrtio se oko štampača cijelo 172

prokleto vrijeme - “i saznao sam stvari koje mi nikad ne bi pale na pamet.”

Prisilio sam se na smiješak. Koliko god sam bio skeptičan prema ovom zadatku (sigurno moj problem zadire dublje od male promjene?), nisam mogao pokazati nezahvalnost. Momci su davali sve od sebe kako bi pomogli, a i nisam imao boljih prijedloga. Amanda je opet isijavala one svoje vibracije želim-nešto-reći-ali-se-ne-usuđujem, i da bih se odvratio od toga, svim snagama sam se bacio na razmatranje. George i Pete možda nisu bili odgovor na moje molitve, ali barem nisu bili poput Amande, koja je smatrala da uopće nema smisla moliti.

“Odaziv na naš poziv”, objavio je Pete, “bio je nevjerojatan.

Izvanredan. Zastrašujući. Zapravo, pošto sam pročitao odgovore svih tih djevojaka, zadivljen sam što ljudska vrsta još uopće postoji.”

George je klimnuo. “Same, mogu samo ponoviti Peteove dojmove.

Od trenutka kad se probudiš ujutro, do kad zaspiš, praktički sve što činiš može nervirati ženu.”

“Još gore”, rekao je Pete. “U najmanje u tri odgovora koja sam dobio spominje se hrkanje. “Dakle, ne možeš se opustiti ni kad spavaš.”

“Slažem se.”

Pete je ovo potvrdio polagano kimajući glavom, a zatim se okrenuo meni. “Dobro, počnimo s osnovnim stvarima, može? Puno se odgovora usredotočilo na predvidivo jadikovanje, a siguran sam da si ti iznad toga, Sam. Znaš, stvari kao: promašiš školjku i pogodiš dasku, ili čak linoleum, vlažni ručnici na krevetu, ne pereš suđe, ostavljaš umivaonik prekriven dlakama nakon brijanja... uobičajene pritužbe.”

“Ako su tako uobičajene, zašto ne prestanete to raditi?” pitala je Amanda.

Pete je ostavio gotovo uvjerljiv dojam da je nije čuo. “Zato sam otišao dalje i odabrao one za koje sam smatrao da stvarno imaju potencijala. Znaš, one manje zamjetljive, koje možda nisi uočio, a koji ti mogu donijeti bodova u završnim tjednima.” Raširio je svoje papire po šanku, otkrivajući pojedina mjesta označena zelenim markerom. “Ovdje, na primjer: ‘takozvana lukava varijanta trika za ne-mi-jenjanje-role-toalet173

papira - namjerno ostavljanje zadnjeg listića na staroj roli kako je ne bi morao promijeniti.’ Zvuči poznato?” Čak i da sam bio tako lijen, volio bih misliti kako bih to već primijetio do ove faze mog lova na bodove. Ali, nisam htio obeshrabriti Petea, Bilo je lijepo od njega što čini sve ovo, i bez obzira na sve, moglo me malo nasmijati. “Mislim da ne. Ali, imat ću to na umu. Što si još saznao?”

Trenutak je tražio. “Evo ga, ovo je dobro: “Kad spremite previše hrane, dečki ne žele ništa zamrznuti. Insistiraju da se sve pojede, tako što uzimaju po drugi put ili čak treći, a onda dva dana imaju grčeve u stomaku i leže i stenju.”“ Pete me upitno pogledao, ali prije nego sam uspio odgovoriti George je uzbuđeno skočio sa svog stolca. “Hej, to me podsjetilo na jednog kojeg sam ja dobio. Gdje je? Ee, čekajte malo... da, evo ga: ‘Kupovanje potpuno neprikladne hrane u tjednoj kupovini.’ “ Nas trojica smo izmijenili zbunjene poglede. Što je bila “neprikladna” hrana kada je bila kod kuće? Tada je Amanda, zureći u suprotnom pravcu i govoreći jako tiho, kao da nije znala da njene misli dopiru do njenih usta, rekla: “Jednom sam poslala svog dečka u kupovinu. Vratio se sa četiri kilograma pastrnjaka i tri srneće kobasice.”

Strahujući da će ovo postati krajnje nadrealistično, potaknuo sam Petea na sljedeću stavku. “Ovo se često pojavljuje”, rekao je, “pa ću vam samo pročitati tipičnu napomenu: ‘Pedantno slaganje na police CDa, knjiga, i tako dalje. Općenito seruckanje što im remetite njihove sisteme.’ “ “Ha!” Vrisnula je Amanda. “Upravo tako.” Njena ranija ravnodušnost prema ovoj igri je nestala. Odgovori djevojaka takli su je u živac i nije mogla ostati po strani.

“Seruckanje?’ upitao je George. “O čemu ona to? Takva riječ ne postoji. Trebalo bi biti... ee, kako? Preseravanje?”

“A to je stvarno usrano ponašanje, je li tako?” pitala je Amanda.

“Prestani se izmotavati. Dečki su krajnje zadrti kad je riječ o njihovim policama za knjige.”

174

“Ja nisam”, protestirao je George. “Stavljam knjige na police bez nekog reda.”

“Ja isto”, rekao sam. “Sve su moje knjige u sobi za goste i nisu složene po nekom naročitom redu. Naravno, knjige s tvrdim koricama su na istoj polici, jer bi izgledale glupo pomiješane s meko uvezanim knjigama. Ali, ne postoji sistem kao takav. Osim što biografije i beletristiku držim odvojeno.”

“E, pa da”, odvratio je George, “to je drugo, zar ne? Hoću reći, ja držim na jednom mjestu sve Bondove romane, ali to nije preseravanje.” “Što to, onda, znači?” pitala je Amanda.

“To je... jednostavno... to ima smisla”, rekao je George smeteno.

“A je li ikad neka tvoja djevojka stavila Bondov roman među druge knjige?” rekla je.

“Ne.” Zastao je. “Premda je Martina jednom stavila roman Dijamanti su vječni ispred Moonrakera.”

“U čemu je bio problem?”

“Objavljenje poslije Moonrakera.”

Amanda se nasmijala. “Posložio si ih po redoslijedu objavljivanja?”

George je klimnuo.

“Sigurno ćeš priznati da je to preseravanje?”

“Ne, slučajno ne priznajem. To se dogodilo samo zato što su prva dva koja sam kupio bili Kazino Royale i Živi i pusti da umru. Našao sam ih u antikvarijatu za pedeset penija po komadu. Stvarno su mi se svidjeli, pa sam počeo kupovati i druge, i tek sam tada otkrio, slučajno, pogledavši na prvu stanicu jednog od njih, da su - posve slučajno - prva dva koja sam pročitao bili i prvi objavljeni. Stoga, nakon toga, pošto su oni već bili na mojoj polici, tim redom, činilo se dobrom idejom nastaviti ih slagati po redu. Ako shvaćate što želim reći.”

“Da, shvaćamo”, rekla je Amanda. “Shvaćamo da si potpuni seronja.”

A zatim, zagušujući Georgeov pokušaj protestiranja: “Daj, Pete, da čujemo što si još saznao.”

“Ovo je od iste djevojke. Nastavlja se na prethodnu točku: “Zašto prigovore na nemar oko CD-a, video kaseta, knjiga i tako dalje ne 175

pretvoriti u higijenu kupatila?”

Amanda je tužno odmahnula glavom. “Vječno pitanje.”

“Nepošteno pitanje u mom slučaju”, odgovorio je Pete, dolijevajući nam pića, “Ja redovito čistim kupatilo.”

“Definiraj ‘redovito’“, rekla je Amanda.

“O, barem jednom u tri mjeseca. Ako ne i češće.”

“I koliko ti vremena treba? U prosjeku?”

“Oko deset, možda petnaest minuta.”

Nasmiješila se. “Drugim riječima, isti si kao i svi ostali muškarci na ovom planetu. Misliš da se pranje umivaonika i stavljanje izbjeljivača u školjku računa kao čišćenje kupatila.”

“Ne, tu griješiš. Perem i kadu.”

George je vidio da ovo izmiče Peteu, pa mu je pritekao u pomoć. “U svakom slučaju”, rekao je, “jedini razlog zbog kojeg treba tako puno vremena za čišćenje prosječnog kupatila je to što je svaki kvadratni centimetar prostora prekriven ženskim hidratantnim kremama, gelovima za kosu, pilinzima...” - Georgeova neupućenost u ove proizvode počela se očitovati - “... i... i svim onim vražjim stvarima,” “Istina”, dodao je Pete. “Živa istina. Prije nego obrišeš prašinu s prozorske daske u ženskom kupatilu, moraš s nje maknuti dvije stotine bočica pilinga za tijelo od mrkve i korijandera.”

“Organskih, naravno”, dodao je George.

Amanda je otpila gutljaj vina, pokazujući svoju sposobnost da ostane smirena u svakoj situaciji, što sam počeo doživljavati kao njen zaštitni znak. “Postoje dvije stvari koje muškarac uvijek kaže za tvoj gel za kosu.

Prva: Trošiš previše novca na to.’ Druga: ‘Mogu li se malo poslužiti?’ Ili to, ili se samo posluže bez pitanja.”

“Gel za kosu?” rekao je Pete. “Izlazila si s krivim muškarcima, Amanda.”

“To znam. Ali, nikad problem nije bio u tome što su koristili gel.”

“Dajte”, prekinuo ih je George. “Prestanimo s tim. Evo jedne moje: ‘dobacivanje savjeta sportašima na telki. Zar mislite da vas čuju? A čak i da čuju, mislite da ih zanima to što govorite? Jedini sport kojim se 176

redovito bavite je PlayStation.’ Što polako vodi do sljedeće.

‘PlayStation.’ Jedna je rekla samo to, ali mislim da smo shvatili.”

“To neće utjecati na Sama”, rekao je Pete s okrutnim smiješkom. “Ti nisi baš tip za PlayStation, zar ne?”

“Još uvijek tvrdim da si mi dao joystick s greškom”, odgovorio sam.

“Nastavi, George.” “ ‘Korištenje zadnje kapi mlijeka ujutro, bez razmišljanja.’ ‘Pale cigaretu prije nego vama ponude.’ ‘Potpuni nedostatak zanimanja za svakodnevne kućne poslove, osim ako ne uključuje motorni alat.’

‘Nepotrebno korištenje motornog alata.’ Zatim tu je... ovaj...”

Dok je George kopao po papirima, Pete je upao. “Primijetio sam da se bolest često spominje. Evo, na primjer: ‘Kad sam bolesna, on i dalje očekuje da mu skuham čaj i spremim večeru. Ali, kad njega boli glava, to je tumor na mozgu.’ Čini se da žene misle da pretjerujemo kada smo bolesni.” “Čini se da misle?” frknula je Amanda. “Prehlade i gripe jednostavno ne postoje što se tiče muškaraca. Ili ste savršeno zdravi, ili umirete. Nema ničeg između. Brat me jedne noći natjerao da ga odvezem na Hitnu. Kleo se svime da mu je prsnulo slijepo crijevo.” Zatresla je glavom. “Bili su to samo zadržani plinovi.”

“To me podsjetilo”, rekao je Pete. “Ima još nešto na što se žene stalno žale.”

“Zadržani plinovi?” pitao sam.

“Ne. Plinovi koje ne zadržavamo.”

Amanda je bacila pogled na Peteove papire. “Ima li tu Tamsininih izjava?” pitala je.

Iznenada mu je postalo neugodno. “Ne.” “Zato što misli da si ti savršen muškarac?”

“Ne, zato što me, no - zato što se ne viđamo više.” Počeo nam je nalijevati pića. Čaše nam nisu bile prazne, činio je to zato da ne bi morao pogledati nikoga od nas.

Amanda se nasmijala njegovoj nelagodi. ‘To je razumljivo, Pete. Prva noć s tom djevojkom bila je puna uzbuđenja i ružičastih zečeva. Moralo 177

je krenuti nizbrdo nakon toga.”

Pogledao ju je sumnjičavo. “Kako si znala što je rekla?”

George i ja smo se nasmijali skupa s Amandom. Pošto smo osjetili da smo se dovoljno narugali Peteu, George se vratio svojoj listi. “ ‘Ne mijenjanje brzine u pravom trenutku.’ Baš imaju petlje, zar ne? Žene su te koje ne znaju mijenjati brzine. Čine to prečesto. Kao kada se zaustavljaju na semaforu, prođu sve brzine dok ne dođu u ler. Čemu to? Kao da pokušavaju dobiti ocjene za stil. Ne treba se gnjaviti. Samo stisneš kočnicu i kvačilo istovremeno i zaustaviš se prije nego udariš u automobil ispred sebe. Samo je to važno.” Shvatio je da je odlutao od teme. “Eh, oprostite, gdje sam stao? U redu: ‘Glumljenje tupavosti kako bi se izvukao iz prethodno dogovorenih društvenih obaveza.’ ‘Stvarna tupavost u pogledu gore navedenog.’ ‘Nemogućnost gledanja televizije bez diranja vlastitih genitalija.’ E da, tu je I ovo: Vikanje za vrijeme orgazma’, ‘Neki su ljudi na vrhuncu - misle da je sve gotovo - sad jest!’ “ Zurio sam u njega iznenađeno. “To ne može biti istina, zar ne?”

Amanda je gledala u svoje vino. “Iznenadio bi se.”

“To je sve što imam”, rekao je George, odlažući papire na šank.

“Imaš li ti još što, Pete?”

“Ne, nešto naročito dobro ne.” “Što je s tobom, Amanda?” pitao je George. “Sigurno su tvoje prijateljice našle neke prigovore?”

Slučajno je uhvatila moj pogled prije nego je odgovorila i jednako brzo makla pogled. “Sigurna sam da su samo ponovile ono što ste vi saznali u svojim istraživanjima.” Tako sam i mislio. Nije se potrudila tražiti ni od koga informacije za moju stvar, jer je smatrala kako više ne postoji stvar u kojoj mi se moglo pomoći. Zato me nije mogla pogledati u oči. “Ali, našla sam ovo neki dan u dućanu. Pomislila sam da bi moglo pomoći.” Izvadila je čestitku iz torbice i pročitala što je bilo napisano na prednjoj strani. “Kako Zadiviti Ženu? Napoji je, nahrani je, nazovi je, grli je, podrži je, drži je, iznenadi je, laskaj joj, smiješi joj se, slušaj je, smij se s njom, plači s njom, očaraj je, vjeruj u nju, tetoši je, kupuj s njom, daruj joj nakit, kupi joj cvijeće, drži je za ruku, reci joj da je voliš. Kako 178

Zadiviti Muškarca?” Otvorila je čestitku i pročitala što je pisalo unutra.

“Dođi gola.”

George i Pete reagirali su jačim smijehom nego što je šala zaslužila, mada bez sumnje zato što ih je večerašnje piće pomalo uhvatilo. Pokušao sam se pridružiti, ali ne samo da sam bio trjezniji od njih, nego sam se razočarao u Amandu. To što mi nije htjela prenijeti svoj pesimizam glede mojih šansi bilo je razumljivo; njeno mišljenje ne bi utjecalo na rezultat i nije me htjela uvrijediti. Ali, smatrao sam da je barem mogla glumiti kako je dobila odgovore od svojih prijateljica. OK, znala je isto kao i ja da mi mala promjena sad neće pomoći. Sve ono što su George i Pete iznijeli, ili uopće nisam nikad napravio (PlayStation, motorni alat, pretjerano kupovanje pastrnjaka), ili sam se pobrinuo da ne radim otkako sam na bodovima (popio zadnju kap mlijeka, površno čistio kupatilo, pravio se blesav u vezi s društvenim obavezama). A čak i da su iznijeli nešto korisno, nekoliko bodova koje bi mi to donijelo ne bi bilo važno.

Amanda je to znala. Ali, George i Pete su mi barem pružili malo zabave, i bilo je ohrabrujuće znati kako još uvijek šljakaju za mene. Amanda se čak nije ni pretvarala da to čini. Nisam se nikada osjećao tako distanciran od nje.

George je uzeo čestitku i pročitao je, a njegov se pijani smijeh polako stišavao. Tada se zagledao u poantu, izraz mu je postajao sve ozbiljniji, premda ne manje pripit. “Znate što?” rekao je nakon nekog vremena.

“Ovo zapravo nije istina.” “Što to?” pitala je Amanda.

“Ovo s golotinjom. Znaš, kao da je to jedina stvar koju muškarac traži od žene.”

“A nije?”

“Ne, doći gola, ne. To bi odnijelo pola užitka. Kad si... znaš... želiš otkriti sve draži postupno, zar ne? Razodjenuti djevojku. Ili, gledati je kako se sama svlači. Ili oboje po malo, najbolje.”

Na Amandinom se licu pojavio osmijeh. Shvativši da je piće razvezalo Georgeov jezik, ohrabrivala ga je da nastavi. Ali, pazila je da to bude diskretno kako ne bi iznenada shvatio koliko je bio naivan.

179

“Mislim da nisi u pravu”, rekla je tiho.

“Jesam, jesam.” Rekao je George ljutito. “Postepeno razotkrivanje ženskog tijela, dio po dio, produžava sve to, zar ne? Povećava uzbuđenje, pojačava ga. To je puno bolje od bum-tras, fala, mala.”

Ovo je bilo jako smiješno. George je bio apsolutno u pravu, naravno, ali slušati drugog momka kako tako iskreno govori o seksu, bilo je neobično. Činio je to samo zato što je Amanda bila ondje. Muškarci nisu nikad tako iskreni međusobno. Sa svojom djevojkom, da. S nekim koga su htjeli za svoju djevojku, definitivno - ovo je bio odličan način za flert.

Razgovarajući sa ženama, ove je stvari puno lakše izgovoriti. Što je Pete nastavio dokazivati. “Istina, Amanda”, rekao je. “Kao, kad sam jedne godine otišao na odmor s djevojkom s kojom sam se viđao.

Bilo je to... uh, ne mogu se sad sjetiti, ali jedno od onih mediteranskih mjesta gdje ne postoje toples plaže kao takve, ali puno djevojaka to ipak čini. Stoga sam se prvog dana skamenio, razmišljajući kako ću dovraga cijeli tjedan zadržati pogled na Louise sa svim tim ženama koje okolo leže praktički gole? Jer, naravno, nisam je htio uvrijediti, znate, pretjeranim buljenjem.”

“Naravno”, složila se Amanda, trudeći se ne pokazati previše očigledno koliko je ovo zabavlja.

“Zato sam prvog jutra bio jako pažljiv, gledao sam druge djevojke samo kad bi se Louise otišla okupati. Ali, znate što? Ubrzo sam shvatio da nisu djelovale na mene. Te grudi, mislim. Bilo ih je na tucete, stotine čak, ali nisu me uzbuđivale. Ni najmanje. A smatram da je to bilo zato što su bile... pa, jednostavno su bile ondje. Odeš na plažu, one su ondje, izložene pred tobom. Nimalo prikrivene. Bez grudnjaka, bez topića, bez ičega. Inače, kad vidiš grudi, sanjaš o njima, žudiš za njima. Znate, kad ih vidite ispod džempera, ili ih načas ugledate, ako ima veliki dekolte. Ali, ključna je stvar to što im nemaš pristup. Otuda dolazi privlačnost.

Maštanje čini sve to tako ugodnim.”

Amanda je zaista uživala u ovome. “Hoćeš reći da je očekivanje pola užitka?”

“Točno tako”, rekao je Pete, nenamjerno joj pružajući upravo ono što 180

je htjela. “Hoću reći, što misliš zašto fino donje rublje toliko košta? Znam da ga žene vole nositi i sve to, ali i dečki ih vole vidjeti u tome, zar ne?

Da je to na tvojoj čestitci istina, muškarci bi mrzili grudnjake i gaćice.

Htjeli bi da se njihove djevojke pojavljuju u trenirci koju mogu lako odbaciti. Ili još bolje, u kućnom ogrtaču - nema patentnih zatvarača, možeš ih razodjenuti čim ih pogledaš.”

“Ali mi nismo takvi, zar ne?” rekao je George. “Grudnjaci i gaćice su divni. I čarape. I podvezice.”

Pete je klimao glavom. Amanda se nije mogla prestati smijati, a i mene je to zabavljalo. Ne da se nisam slagao s Georgeom i Peteom.

Svaka njihova riječ je bila istinita. Čestitka je bila nepoštena prema muškarcima. Ne doživljavamo seks kao trku za postizanje orgazma. Da je tako, ne bi bilo sramota činiti to preuranjeno, zar ne? Ne želimo samo da se žena skine što je prije moguće. Skidanje može biti jednak užitak kao i ono što radite kad ste goli. Zapravo, nekad čak i niste posve goli kada to radite, zar ne? A to može pridonijeti zadovoljstvu.

Ne, George i Pete su govorili samu istinu. Bilo je smiješno to što nisu shvaćali da to čine. Kombinacija lagera i Amandinog lukavstva izvlačila je sve to iz njih. Premda su razgovarali uglavnom međusobno, gledali su u nju dok su govorili.

“Podvezice su bolje od haltera”, rekao je Pete. “Ima u njima neke jednostavnosti. Klasike. Ugodni su oku. Halteri dobro izgledaju iz daleka, ali kad žena leži, a viseći dijelovi postanu labavi, može postati neuredno.”

“Hmm”, izustio je George, prebirući u mislima tu temu. “Ne znam.

Halteri imaju ono nešto. Nisu svakidašnji. Daju poseban značaj situaciji.

Ali opet, vidiš - hulahopke. Mislim da su nezgodne.”

“Zeznute”, rekao je Pete.

“Da, ali u pravom trenutku, s pravom djevojkom, ne smeta ti, zar ne?”

“Možda. No, vratimo se na grudnjake, reći ću jednu od omiljenih stvari. Kad skidaš djevojci grudnjak, ona leži na trbuhu, a ti joj otkopčaš naramenicu i poljubiš joj leđa na mjestu gdje je bila kopča.”

Svi smo odgovorili savršenom tišinom. Nakon nekoliko sekundi Pete 181

je podigao pogled. Potpuno je zaboravio gdje je, a šok koji se pokazao na njegovom licu kad je shvatio što je upravo rekao, bilo je divno promatrati. Georgeov izraz bio je mješavina olakšanja što je to Pete rekao, i zabrinutosti kad je promislio što je sve on sam izgovorio.

Amandine su oči sjale vragolasto dok se smiješila Peteu. “Stvarno?

Je li to jedna od tvojih omiljenih stvari? Vidi, vidi.” Pete je sve više crvenio u licu.

“Nemoj sad stati”, rekla je, “da čujemo još. Sigurna sam da svi jedva čekamo čuti još neke tvoje omiljene stvari.”

Pete se energično nakašljao. “Je li netko za još neko piće? Još jedan lager, George? Sam?” Jadni dečko. Amanda ga je još malo izazivala, a onda odustala od te teme. Druga tema od koje se odustalo usred općeg pijanstva, bila je sitnica u odnosu na pothvat s bodovima. Ali, nisam previše brinuo.

George i Pete, Bog ih blagoslovio, nisu mogli učiniti ništa kako bi mi pomogli, premda sam cijenio njihove napore, a Amanda je mislila kako mi nema pomoći. Moje je Vijeće sad bilo prilično beskorisno. Što god bi se dogodilo u preostala dva tjedna, bilo bi to između mene i Kirsty.

Naravno, nisam to htio priznati Georgeu, Peteu, a najmanje Amandi.

Nisam ih htio povrijediti (bez obzira koliko je Amanda povrijedila mene), a i htio sam zadržati sve kako je bilo da bih pokazao svoju snagu.

Raspuštanje Vijeća, čak i zbog jednog značajnog preostalog sastanka, značilo bi priznati kako je nešto temeljno krivo u mom strateškom planu, Kirsty ne bi znala za to, naravno, ali zbog sebe sam morao i dalje pokazivati kako sam jak. I nadati se kako će se lažna snaga nekako pretvoriti u stvarnu snagu, i u bodove.

George se očito odlučio na dugu noćnu pijanku, pa smo oko deset sati Amanda i ja otišli. Dok smo išli prema podzemnoj, razmišljao sam koliko se promijenila otkako se priključila Vijeću. Tada je bila spasiteljica, pomagala mi, ohrabrivala me, gurala prema višem rezultatu.

Sad je samo kvarila moje raspoloženje. Priznajem, bilo je već toliko loše da ga nije trebalo dodatno kvariti, jer svaka bitka za ovu stvar sad je dolazila samo s moje strane. Amanda je smatrala da nisam sposoban za 182

to.

“Bila je ono zanimljiva rasprava o donjem rublju”, rekla je.

“Mmm. Peteovo lice bilo je prizor.”

Nasmijala se, a meni je sinulo da njeno zadirkivanje Petea možda nije bilo bez veze. Sjećate se da sam rekao kako je razgovor o seksu često način flerta? Pa, možda je Amanda to i činila. Pete joj je, uostalom, rekao kako je između njega i Tamsin gotovo. Je li ona tu vidjela svoju šansu i krenula? Ukratko, kad smo se spustili stepenicama do šaltera za karte, moje stare brige oko veza unutar Vijeća opet su iskrsnule. “Nije ti drag Pete, zar ne?”

Sad smo stajali uz susjedne automate za karte. Amanda je prestala ubacivati kovanice i pogledala me... kako? Iznenađeno? Uvrijeđeno?

“Oprosti”, promrmljao sam. “Oprosti. Ne znam što mi je bilo. Ja...”

Uzeli smo karte i krenuli prema izlazu. “Zapravo, rekao sam to zato”, nastavio sam, shvaćajući da zaslužuje objašnjenje, “što sam, kad je sve ovo počelo, rekao Peteu koliko je važno da ti budeš u Vijeću, i da ne smije... znaš... ugroziti to.”

Amanda se nasmijala. “Hoćeš reći, nisi htio da okušam sreću ni s kim u Vijeću?”

Klimnuo sam.

“Pa, šteta”, odgovorila je.

Pogledao sam je. Uzvratila mi je pogled. Vlak je zatutnjio ispod nas, ali ni jedno od nas se nije okrenulo pogledati u kojem pravcu ide.

Amanda se i dalje smiješila. I tek tada mi je postalo jasno što je mislila s onim zadnjim komentarom. Zar... O, Bože moj, ne. Zar sam joj se ja sviđao? Ne, nije moguće. Je li? Usta su mi se oblikovala da izgovore “š”, što je, mislim, trebalo biti početak od “što želiš reći?”, ali prije nego sam uspio išta reći, Amanda je pogledala vlak.

“Ovaj ide na zapad”, rekla je. “To je moj. Vidimo se.” A onda je otrčala dolje do perona i ušla u vlak, ostavljajući me s duhom svog osmijeha.

O, ne. Ovo nisam očekivao. Ovo zaista nisam očekivao.

183

Tjedan jedanaesti Početak pretposljednjeg tjedna mog pokušaja osvajanja bodova zatekao me u prilično lošem stanju. Uspješne kampanje slabile su pošto bi dosegle svoj cilj. Nakon što je sav težak rad obavljen, lako uplovite u ugodu pobjede. Ali, moja kampanja je išla nizbrdo. Ne samo da mi je nedostajalo četiri stotine i petnaest bodova, nego se otvorio i drugi front.

Mučen sumnjama i brigama zbog svog odnosa s Kirsty, sad sam imao sumnje i brige zbog svog odnosa s drugom ženom. Je li stvarno moguće da je Amanda... što ja to ovdje pitam? Jesam li joj se stvarno sviđao? Je li osjećala nešto što je preraslo prijateljstvo? Je li se - usuđujem li se to i reći - malo zaljubila u mene?

Stalno sam razmišljao o njenom pogledu na stanici podzemne. Ali kad sam počeo odatle, druge su stvari došle na svoje mjesto. Prije svega, njen stav o mojim šansama s Kirsty. Možda je to bilo ono što nije imala hrabrosti reći. Nije mislila da neću uspjeti, nego je željela da ne uspijem.

Možda je njeno mišljenje o tome hoću li ostati s Kirsty bilo obojano sebičnim interesom. Te dvije stvari se nisu međusobno isključivale, naravno. Bilo je sasvim moguće da je ona (Amanda) iskreno mislila kako mi ona (Kirsty) neće dati dovoljno bodova, bez obzira na to je li ona (opet Amanda) gajila simpatije/imala osjećaje/voljela me. Ali, ako jest gajila simpatije/ imala osjećaje... i tako dalje, onda je taj pesimizam za moje šanse bio dobar, jer joj je davao nade za njene šanse sa mnom. A osim toga - o, Bože, trgnuo sam se na spomen - bili su tu oni ljiljani.

Jesam li nesvjesno potaknuo njene nade?

Pretpostavimo, rekao sam sebi, rasprave radi, da je Amanda to 184

osjećala za mene. Što sam ja mislio o tome? Što god osjećao prema njoj kao ženi, odgovor na to pitanje ovisio je o onome što sam osjećao prema Kirsty. I tada sam, po prvi put, shvatio da imam pravih problema. Da je moja ljubav prema Kirsty bila tako jednostavna, bezuvjetna kakva je uvijek bila, Amandina pažnja ne bi me nimalo zanimala. Bio bih Kirstyn, kraj priče. Amandini osjećaji bi mi laskali, ali ne bi me doveli u iskušenje. Kako bilo, shvatio sam da me zaintrigirala mogućnost da mi je Amanda htjela biti nešto više od ministrice u Vijeću. Jer, a ovo je sada nadmašilo onaj trenutak s ljiljanima u četvrtak kao moj najgori osjećaj u životu, sada više nisam bio siguran, apsolutno nisam bio siguran, da je Kirsty žena s kojom želim provesti ostatak života.

Kako je tjedan proticao, počeo sam shvaćati kako je ova užasna, demoralizirajuća sumnja imala korijene u ljutnji. Provale bijesa koje sam osjetio primajući dva posljednja rezultata trajale su samo kratko, ali sad sam u sebi imao bačvu bijesa koja je ključala, svakim danom malo žešće. Bila je to kondenzirana patnja, mislim. Kirsty me svakodnevno stavljala na paklene muke, a ja sam morao skrivati svoju agoniju pred njom. Tako sva ta bol i frustracija udara ispod moje smirene fasade, pretvara se u bijes i vraća se u bačvu. Svakim danom bijes se povećava, pogotovo sad kad se bliži kraj. Činim ono što čine djeca kad se približava Božić: “Ovo je posljednji četvrtak prije Božića, a sljedećeg četvrtka je Badnjak, što je gotovo jednako uzbudljivo kao i sam Božić, dakle danas je zadnji neuzbudljivi četvrtak...” Samo što je sad upravo obrnuto. “Danas je”, pomislio sam, “zadnji ponedjeljak prije prekida s mojom djevojkom, a kako bih od idućeg ponedjeljka mogao početi pakirati, ovo je zapravo zadnji ponedjeljak mog normalnog života sa ženom s kojom sam se mislio vjenčati...”

Ono što me stvarno ljutilo bilo je to što se Kirsty i dalje ponašala kao i obično. Za nju ovo nije bilo naporno? Jer, sam Bog zna koliko je meni naporno. Još uvijek se držim postupka All Blacksa, ali nisam siguran je li to zato da bih sačuvao šansu držeći se samopouzdano, ili samo zato da bih prkosio Kirsty. Mislim da je dio mene možda odustao od tog pokušaja. Ne namjerno, shvaćate, ali u mojoj duši postoji mrtvo 185

područje koje ne odgovara na pozive optimizma. Možda pokazivanje snage služi zato da kažem Kirsty, “trudio sam se do kraja, trudio sam se da sve bude kako je bilo, ti si sve to napustila.” Znate što mislim? Ako moj bijes izbije na površinu i dođem pred Kirsty ljut, mogla bi mi reći, “Vidiš da ne ide, najbolje da prekinemo.” Napustiti rutinu nije imalo smisla. Napustiti “scenu” je imalo. Zato je možda moja odlučnost da ostanem smiren, zapravo moj način da uskratim Kirsty tu scenu.

Bože, kako je to teško. U utorak, na primjer, vratila se nakon večernjeg izlaska s nekim ljudima koji su bili na onom školskom okupljanju.

“Bog, draga”, rekao sam kada se srušila na sofu. “Jesi li se lijepo provela?”

Odgovorila je onim neodređenim zvukom “nnnn” kojeg ispuštate kroz nos, a koji znači “da/ne/ali prije ne”. “Bit večerašnjeg izlaska bila je u tome što su se neki od nas zaista našli u Newburyju. Htjeli smo provoditi više ozbiljnijih večeri zajedno. Ali, prikrpalo se i nekoliko idiota. Poput Stacy Astle, na primjer.”

“Napila se?”

“Napila se? Kao da me pitaš za Papine vjerske stavove. Ta djevojka svaku nedovršenu bocu vina shvaća kao izazov. Bila je krajnje neugodna.”

“O, Bože. Uništila je večer?”

“Malo.”

Odgovor koji je izbijao iz mene bio je: “Aha, super! I zaslužuješ uništenu večer, zato što je cijeli moj život trenutno uništen zbog ove tvoje bodovne sheme.” Ali naravno, taj je komentar morao udariti u fasadu i vratiti se natrag u proključalu bačvu. Zapravo sam rekao: “O, šteta. Što kažeš na Samov tradicionalni lijek da te oraspoloži?” Oni među vama koji se nadaju da ću riskirati, bit će razočarani kad čuju da je Samov tradicionalni lijek zapravo Irish coffee, za koju ja, prema Kirstynom mišljenju, imam posebnu vještinu.

Osmijeh koji se pojavio na njenom licu bio je gotovo električno blještav. “Nekad si pravo sunce”, rekla je, uhvativši me za ruku dok sam 186

prolazio pored nje idući prema kuhinji.

Koliko mi, onda, ovo donosi bodova? Pitao sam se u sebi, ulijevajući vrhnje preko hrbata žlice. Čak i ako mi je donijelo dosta bodova, siguran sam da ću ih nekim čudom negdje izgubiti, zar ne? Bože sačuvaj da sam imao ikakve šanse približiti se onoj tisući bodova. Ali opet, sva ta frustriranost morala se pretvoriti u prikriveni bijes, kako bi moj vanjski izraz zanimanja za Kirstyne komentare zvučao iskreno.

“Na kraju se nekoliko nas skupilo i zaključili smo da moramo ponovno pokušati. Organizirat ćemo večeru u nečijem stanu i nećemo obavijestiti Stacy i njoj slične.”

“Dobra ideja.”

“Rekla sam da možemo ovdje.”

“Dobro.” Tek pošto sam to rekao, shvatio sam da Kirsty zapravo nije tražila moje odobrenje. Ako to ne naprave u idućih tjedan i pol, vjerojatno neću ni biti ovdje. To je još više istaklo kako smo bili blizu kraja naše veze. Bijes u meni ključao je još jače. Ali i dalje ga nisam htio pokazati. “Evo, draga moja”, rekao sam, pružajući Kirsty kavu.

“Hvala”, odgovorila je. “Tako si dobar prema meni.”

Moj je osmijeh bio čisto licemjerstvo, i sad sam se počeo ljutiti na sebe zbog toga, kao i na Kirsty zbog njene smirenosti.

Možda je sva ta ljutnja utjecala na to kako sam riješio srijedu navečer, ne znam. Ali stvari se nisu odvijale onako kako sam očekivao, to je sigurno. Ono što sam ja očekivao, zapravo što je Kirsty očekivala, bilo je da odvedemo naše prijatelje Debbie i Stuarta vani na večeru. To je, uostalom, bilo u planeru već sto godina. Ali, sredinom popodneva nazvao me Alan.

“Izvisio si još jedan tjedan, Sam.” “Opet je nestao?”

“Da. Zapravo ne znam mogu li reći ‘opet’. Nema ga od prošlog tjedna.”

“Hoćeš reći da uopće nije bio kući?”

“Ne.” “Je li ikad ranije izbivao tako dugo?”

187

“Ovaj, ne. Raniji mu je rekord bio dva dana. Ili možda tri...” Čuo sam drugi telefon kako zvoni. “Slušaj, moram prekinuti. Danny će se vratiti brzo, siguran sam. Obavijestit ću te za idući tjedan. Bog.” “U redu, bog.”

Alan je, znao sam, bio već na sljedećem problemu, i nije imao vremena brinuti se oko Dannyja. Ali, ja jesam. Nije ga bilo više od tjedan dana. I da, možda će se pojaviti uskoro. Ali, što ako se ne pojavi?

Zašto ga nema tako dugo? S kim je bio? Što je radio s njima? Nisam mogao prestati razmišljati o stvarima koje sam na prijevaru izvukao iz njega. Osoba po imenu Spider, koja je živjela blizu plaže. Koje plaže?

Dannyjevi izleti obično nisu bili duži od dvadeset i četiri sata, stoga je moralo biti negdje blizu Londona. Znači, South Cost. Gdje je mogao nestati?

Na zidu pored fotokopirnog aparata visi karta Britanije, na kojoj su označeni svi uredi naše kompanije. Prišao sam joj i pogledao South Cost.

Svako od pola tuceta mjesta izgledalo je vjerojatno. Bournemouth, Southampton, Portsmouth, Brighton, Eastbourne, Folkestone... Razbijao sam glavu. Nešto sam zaboravljao. Nešto iz Selfridgesa... To je bilo to ona zgrada. Ona koju je Danny opisao s toliko detalja da je to moralo biti stvarno mjesto. Velika palača, nazvao ju je. S kupolama na krovu koje su ličile na luk... Prelazio sam pogledom gore dolje po South Costu. Palača.

Kupole, Gdje bi to moglo biti? Palača, kupole, palača, kupole, palača...

Pogled mi se zaustavio na Brightonu.

Paviljon.

Za nekoliko sam minuta našao web stranicu punu njegovih slika.

Kupole nalik na luk, da. Svakako je izgledalo kao palača. I što sam je više gledao, više sam se Dannyjevih detalja prisjećao. Stupovi, lukovi, vrtovi sa stazicama. Sve se uklapalo. Nisam mogao biti siguran, naravno.

Danny možda uopće nije bio u Brightonu. Ali, gdje god da je bio, nešto mi je govorilo da je u opasnosti. Mogao sam sjediti ovdje i pitati se je li moja slutnja o Brightonu bila točna. Ili sam mogao otići dolje i poduzeti nešto, barem pokušati pomoći tom klincu kao što se to od mene očekivalo. Tom klincu za kojeg sam bio zabrinut.

188

Ali, što s Kirsty? Stol je rezerviran za osam, a restoran nije bio jeftin.

Nisam propuštao odlazak na brzinu u Pizza Hut. Otkazati u zadnji čas odnijelo bi mi tucete bodova. Ili ne bi? Stekao sam nekakav osjećaj za ove bodove. U zadnja dva tjedna osvojio sam pedeset, što nije imalo neke veze s onim što sam učinio. Slutio sam da će, čak i ako se izvučem s večere, moj rezultat ovog tjedna isto biti pedeset. Čak i ako zaboravim na bodove, bilo je to nepristojno. Ali, kako nisam pretjerano mario za Debbie i Stuarta, shvatio sam da mi nije važno što ću biti grub prema Kirsty. Zapravo, bio sam tako ljut na nju da sam baš uživao u pozivu.

“Draga, ne znam kako bih ti ovo rekao...”

“Ne radi se o onome večeras, zar ne?”

“Eh, ovaj, da. Vidiš, sustav nam je pao, a znaš da sutra imamo onu prezentaciju?”

“Ne.” Naravno da nije znala. Izmislio sam je prije pet sekundi. “Oh, mislio sam da sam ti spomenuo,” “Ne, nisi”, rekla je otresito. “dobro, što si htio reći za večeras?”

“Pa, ovaj... vidiš... moramo ponovno napraviti sav posao za tu prezentaciju. Tehnička služba sad radi na računalima, i možda će uspjeti vratiti podatke svakog trena, a ako uspiju svi možemo doma, ali...”

“O, Sam.” “Slušaj, draga, stvarno mi je žao. Nastojat ću doći tamo čim budem mogao. Ali, to bi moglo biti stvarno kasno.”

“Koliko kasno?”

“U najgorem slučaju neću uspjeti nikako. Ali, ti se ipak možeš dobro provesti.”

“E, da.”

“Kirsty, stvarno mi je žao. Kad bi bilo ikakve šanse da se izvučem iz ovog, ja bih...”

“Da.” “Javit ću ti hoću li stići. Ali, nema puno nade.”

“OK.” Spustila je slušalicu.

Nema puno nade, razmišljao sam. Moja životna priča u ovom 189

trenutku. Zahvaljujući tvojim bodovima.

Brighton se zaista promijenio otkad sam zadnji put bio ovdje. A to je bilo 1970-ih. Imao sam kratke hlače, a gradska predodžba profinjenosti nije uključivala curry umak s krumpirićima. Ali sad su tu Coldplay20 i latte21 i sunčane naočale. Čak sam vidio čovjeka, oko četrdeset i pet godina u najboljem slučaju, kako se odgurava na onom metalnom skateboardu s motkom. Kretao se malo sporije od artritičnog ježa, i kao i obično kad vidim takve ljude, jedva sam se suzdržao da mu ne kažem da se ponaša u skladu sa svojim godinama. Druga promjena od mog djetinjstva bio je broj homoseksualaca. U to vrijeme, ako ste vidjeli dva muškarca kako se drže za ruke na ulici, od šoka bi vam ispala šećerna vuna. Brighton je sad izgledao kao koncert Barbre Streisand u Sydneyu.

Hodao sam dugom ravnom cestom od stanice do mora, razmišljajući o zadatku koji me očekivao, dok je vrućina polako popuštala. Kako ću pronaći Dannyja? Kako sam čak mogao biti siguran da je uopće u Brightonu? Nisam. Jedina stvar koja je bila na mojoj strani, međutim, bila je ta, da ako je Danny lako naišao na “Spidera”, ni meni to ne bi trebalo biti preteško. Riječ je bila o trinaestogodišnjem dječaku, ne o kriminalcu s karijerom i raznim vještinama. Danny ne bi našao put do pravih, okorjelih zločinaca. On bi vjerojatno ušao na uličnoj razini. Doslovno.

Lutao sam obalom. Lukobran, činilo se, brightonsko zadnje utočište od obalne memljivosti, bljeskao je svojim svjetlima i treštao od šund glazbe. Koračao sam duž njega, kroz zabavne arkade s aparatima koji su zvonili i zujali i fijukali (sve kompjuterizirano, činilo se - kamo su nestali oni aparati s tisućama kovanica od dva penija?), i do zabavišta na drugom kraju. Bila je tu gomila trinaestogodišnjaka, ali ni jedan nije bio Danny. Bili su to pravi trinaestogodišnjaci, djetinjasti i bučni. Baš zato što Danny nije bio poput njih, bio sam zabrinut za njega. On je svoje vrijeme provodio na drugi način, opakiji, odrasliji način.

Vratio sam se duž lukobrana. Na ulazu je sjedila žena, proseći. Pored nje je bio pas, prljavi mješanac. Čučnuo sam i stavio pedeset penija u njenu čašu od stiropora.

“Znate li gdje mogu naći Spidera?”

190

Pogledala me zbunjeno. “Molim?”

“Spider”, rekao sam. “Znate li tko je Spider?”

Odmahnula je glavom sumnjičavo i odmaknula se od mene.

Produžio sam dalje obalom dok nisam naišao na još jednog prosjaka.

Bio je to muškarac koji je sjedio leđima naslonjen na ogradu, s vunenom kapom ispred sebe, jednolično mumljajući svoju pjesmu svakome tko prođe: “Udijelite neki sitniš, udijelite neki sitniš, udijelite neki sitniš...”

Dobro sam ga pogledao i shvatio da ne može biti puno stariji od mene.

Ali svakako otmjeniji...

Kako nisam imao više kovanica od pedeset penija, i ocjenjujući da bi sve manje od toga bilo škrto, bacio sam mu funtu.

“Hvala, stari.”

“Ne znaš nikoga po imenu Spider, zar ne?”

“Ha?” “Spider. Znaš li nekoga imenom Spider?”

“Ne. Zašto?”

Okrenuo sam se. “Nije važno.”

Isti sam odgovor dobio i od sljedeća tri prosjaka. Počeo sam sumnjati u sebe. Možda Danny uopće nije došao u Brighton? Možda je Spider živio pored plaže u nekom drugom gradu? Ali tada sam ušetao na prostor Paviliona i pogledao u krov građevine. Kupole su baš nalikovale luku: sigurno je ovo mjesto o kojem je Danny govorio. Nisam smio odustati.

Lutao sam ulicama, pitao svakog prosjaka na kojeg sam naišao. K tome sam trošio novac. Ako se moje financijsko stanje pogorša, morat ću početi tražiti novac od njih. Opetovano sam dobivao negativan odgovor, nisu nikad čuli za nekoga po imenu Spider. Noge su me boljele. Bilo mi je vruće, stvarno, neugodno vruće. Skinuo sam jaknu i prebacio je preko ramena. Svaki put kad bi se zanjihala, znojna košulja bi mi se prilijepila za leđa. I dalje nitko nije čuo za Spidera.

Došao sam do trgovačkog centra. Bio je moderan, klimatiziran. Ušao sam kako bih se ohladio. Na klupi ispred dućana Our Price sjedio je sredovječni čovjek, pijući jeftini lager iz limenke. Nije prosio, ali njegova neuredna brada, kao i činjenica da nitko nije htio sjesti pored njega, 191

govorili su mi da je prošle noći spavao vani. Prišao sam mu i sjeo do njega.

Bez novčanih sredstava s kojima bih započeo razgovor, jednostavno sam morao biti direktan. “Oprostite. Poznajete li, možda, Spidera?”

Zastao je usred gutljaja. “Tko si, dovraga, ti?”

To nije bio odgovor na moje pitanje, ali činjenica da je u njegovom glasu bilo sumnje, kao i grubosti, govorila je da sam na tragu. Očajnički nastojeći zvučati uličarski, odgovorio sam: “Ja sam netko tko mora pronaći Spidera.”

“Zašto?”

Sad je u njegovom glasu bilo zlobe. Morao sam je oponašati kako bi me shvatio ozbiljno. “Ti ne moraš znati zašto. Znaš gdje je, ili ne znaš.

Dakle, znaš li?”

Tip je bio potpuno zbunjen. Što ovaj tip u odijelu hoće od Spidera, očito je razmišljao. Ima li kakve veze sa zakonom?

Sa svoje strane, ja sam nastojao izgledati zastrašujuće, sakriti činjenicu da sam se plašio ovog kontakta sa svijetom na kojeg nisam navikao. Strugao sam nogama po pločniku kako bih prikrio nervozno iskašljavanje.

“Koliko to vrijedi?” pitao je tip.

Nisam imao pojma kolika je cijena informacije. “Ti kaži.”

“Kutiju cigareta?”

U blizini je bio kiosk. Otišao sam do njega. A tada, prije nego sam ih uspio spriječiti, moji senzibiliteti srednje klase su se ubacili. “Koje?” doviknuo sam tipu, proklinjući se trenutno što sam ispao tako neuličan.

Bio je zapanjen time što mu je pružena prilika da bira, očito očekujući da ću mu utrapiti najjeftinije. “Marlboro”, rekao je. “Najjači.”

A zatim, kao da mu je naknadno palo na pamet. “Dugi.”

Kupio sam cigarete i odnio mu ih. “Dobro, gdje mogu naći Spidera?”

“Dolje pored Zapadnog Lukobrana”, odgovorio je, pohlepno trgajući celofan kvrgavim noktima. “Uvijek je ondje u ovo doba noći.”

“Noći? Pogledao sam na sat: bilo je prošlo devet. Kad sam izašao, vidio sam koliko je bilo mračno. Lutajući ulicama ranije, nisam ni 192

primijetio svjetla. Morao sam požuriti.

Vratio sam se do obale. Napola srušeni Zapadni Lukobran zloslutno se pritajio u daljini, jedva se razlikujući od tamnoplavog neba i crnog mora. Nije bilo svjetla na toj nezgrapnoj masi, za razliku od njegovog modernog rođaka. Približavajući se, napinjao sam oči hoću li nekog ugledati. Ali, nisam. Vjetar koji je puhao s mora sad je bio prilično hladan i morao sam ponovno obući jaknu. S moje desne strane bili su skupi hoteli, ukazujući na mirniji dio grada. Još uvijek nisam vidio nikakvu aktivnost dolje pored lukobrana.

Sad me već hvatala nervoza. Bio sam na nepoznatom mjestu, bilo je mračno i hladno, a zapravo nisam ni znao kako sam se ondje našao.

Svakako, sjećam se da sam htio pronaći Dannyja. Ali, strana okruženja bacaju vam sigurnost kroz prozor, i mogao sam misliti samo na restoran u Mayfairu gdje je Kirsty čavrljala i smijala se s ostalima, a njen je prirodni šarm prikrivao bijes što sam je iznevjerio. Jesam li postupio ispravno? Zar ne bih trebao biti s njom, pokušavajući zaraditi što više bodova, umjesto što ovako gubim vrijeme na nekoga kome apsolutno ništa ne dugujem, na nekoga tko me vjerojatno neće ni poslušati? Nalet vjetra donio je kapljice s mora, vlažeći mi lice. Kog sam vraga radio ovdje?

Nešto dolje na plaži privuklo je moju pažnju. Nalikovalo je na iskru, kao nekakav mali plamen, oko sto metara ispred mene, s druge strane lukobrana. Zastao sam i naslonio se na ogradu, pokušavajući razabrati što je to. Kroz ruševnu strukturu lukobrana vidio sam da se plamen pojačava, plešući oko nekih grančica. Netko je zapalio vatru. Kad je dobila snagu, razbuktala se, otkrivajući sve veći dio plaže. Isprva sam mogao vidjeti samo oblutke, ali tada se pojavila figura. Bio je to muškarac, visok i žilav, ali snažne građe. Možda je to bio efekt vatre, možda ne, ali bilo je nešto prijeteće u njemu.

Vatra je sad osvijetlila još sedam ili osam osoba koje su sjedile oko njega na plaži. Nastavio sam hodati, a kad sam se približio vidio sam da je glavni momak bio u kasnim tridesetima. Odjeća mu je bila prljava, a izblajhana, zapletena kosa još prljavija. Ruke su mu do lakata bile 193

prekrivene izblijedjelim tetovažama. Dva oka, svijetloplava i istovremeno puna zlobe, gledala su s njegovog blijedog, mršavog lica. A ono je bilo pokriveno, od brade do kose, od uha do uha, tetovažom paukove mreže.

Ljudi oko njega bili su puno mlađi, osim jedne žene koja je, činilo se, također bila tridesetih godina. Svi su bili jednako prljavi, a prljavština od više dana, tjedana, možda čak i mjeseci slijepila im se u crte lica. Oko očiju je izgledala poput šminke, tako da su me podsjetili na Alicea Coopera22. Ta bi me pomisao nasmijala, da prizor nije bio tako zastrašujući. Nekoliko je dječaka pilo jabukovaču iz plastične boce, ostali su dijelili svitak marihuane. A ondje, zadnji u grupi, s limenkom lagera u ruci, bio je Danny.

Sad sam stajao ravno iznad njih, u potpunom mraku izvan kruga svjetlosti vatre, tako da me nisu mogli vidjeti. Gledao sam Dannyja.

Kosa mu nije mogla biti masnija. Nokti su mu bili gotovo crni. Traperice su mu poprimile onaj plastični izgled, pošto se danima nisu oprale.

I inače je bio mršav, a sad je bio ispijen. Od treperavih sjena njegova je pojava izgledala još stravičnije. Nitko od ostalih nije razgovarao s njim. On ih je gledao, promatrao jedan razgovor, zatim drugi, očima gladnim priznanja koje nije stizalo. U tom su trenutku sve moje sumnje oko mog boravka ovdje nestale. Ovaj je mali trebao pomoć.

Otišao sam malo dalje i pronašao neke stepenice koje su vodile dolje na plažu. Šljunak je škripao pod mojim nogama dok sam hodao prema grupi, zbog čega su se svi okrenuli. Stao sam u krug svjetla i pogledao Dannyja. Nije mogao vjerovati svojim očima. To je bilo dobro. Bio sam u prednosti. “Hajde, Danny, idemo.”

Spider je ustao. “Š”a kažeš?” Bio je oko tri metra udaljen, točno između mene i Dannyja, koji se nije pomaknuo.

“Rekao sam Dannyju da idemo.”

“A što ako ja kažem da ne ide?” Spider je zakoračio prema meni.

“Možeš reći što hoćeš, stari. Taj mali ide sa mnom.”

Spider se okrenuo Dannyju, koji je gledao u more, praveći se da ne vidi što se događa. Onda se ponovno okrenuo meni. “Ne bi se reklo.”

194

“Slušaj, znam kako se taj mali zove. Znam gdje stanuje. Znam gdje je sad. Popunio sam sve praznine, što znači da policija neće morati učiniti ništa osim saslušati me.”

Spider je izmijenio poglede sa starijom ženom. Izgleda da je spominjanje riječi na “p” zaokupilo njihove misli. Zatim se ponovno zagledao u mene, škrgućući zubima i ne govoreći ništa.

“Dobro”, nastavio sam, “ne znam što planiraš s ovim ostalim jadnicima”, pogledao sam u ta jadna bića koja su sjedila do naših nogu i trudio se ne razmišljati o tome što je Spider planirao s njima, ili što ljudi koje je poznavao planiraju s njima, “ali, želim razgovarati s Dannyjem. U redu?”

Krenuo sam prema Dannyju. Spider je htio krenuti, ali onda se predomislio. Vatra je pucketala dok sam je zaobilazio, bacajući sićušne mrvice žeravice prema meni, poput psa čuvara koji je htio poslušati Spidera, ali nije mogao. Prošao sam prvu prepreku. Sad još samo moram riješiti samog Dannyja.

Stao sam iznad njega. “Idemo.” Nije se pomaknuo, čak me nije htio ni pogledati.

“Danny, samo razgovarajmo o tvom tečaju.”

Kao što sam se i nadao, ovo mu je bilo dovoljno neugodno da izazove reakciju. “Začepi”, siktao je na mene. “Ne govori mi o školi i sličnim glupostima. Ne ispred Spidera.”

Snizio sam glas. “Ako ne pođeš sa mnom onamo”, pokazao sam na lukobran gdje nas ne bi mogli čuti, “govorit ću o školi, i Alanu, i o mnogim ‘sličnim glupostima’, tako glasno i tako dugo da će se Spider, kada završim, upisati od smijeha, rugajući ti se.”

Danny je nerado prihvatio poraz. Ustao je i otišao sa mnom do lukobrana.

“Daj”, rekao sam mu. “Zašto se ne vratiš sa mnom u London?”

“Ne treba mi vražji London”, promrmljao je. “Ne trebaš mi ti, ni moja jebena obitelj, ni jebeni Alan, ni jebena škola.”

“Stvarno?”

“Ne. Imam Spidera. I moje prijatelje. Tu imam sve.”

195

Ponovno, ovo bi bilo smiješno, da nije bilo tako grozno. “A kakvu budućnost Spider planira za tebe?”

“Kaže da poznaje ljude kod kojih mogu zaraditi novac.”

Misao je bila užasna. Morao sam je smetnuti s uma čim se formirala, kako ne bih napao Spidera, zaslijepljen bijesom. Ovdje sam bio zbog Dannyja, ne zbog tog šljama. “Danny, znam da misliš da je to nešto veliko i pametno pobjeći tako da nitko ne zna gdje si...”

“Da, pa nisam bio u pravu, zar ne?”

“Da, nisi, i trebao bi zahvaljivati svojoj sretnoj zvijezdi što je tako. Što misliš koliko možeš izdržati? Prošao je tjedan i pol. Ljeti. Čak i sada već postaje hladno. Kako ćeš zimi?”

“Tada neću biti ovdje. Spider kaže da će mi pronaći smještaj.”

Još jedna misao od koje sam zadrhtao, koja je morala biti zaboravljena smjesta. Ovaj klinac je balansirao na rubu svoje zadnje prilike. Ako ga ostavim sad ovdje, ako njegova želja da spasi “obraz” pobijedi, bit će uvučen u bezizlazni svijet pun Spiderovih suradnika. I Danny će shvatiti svoju pogrešku. Ali, tada će biti prekasno da išta poduzme.

“Zašto to činiš, Danny? Zar ne shvaćaš koliko je to glupo? Pogledaj se. Pogledaj u kakvom si stanju? Ovo više nije dječja igra. Ne pokušavaj dokazati kako si odrastao, ne na ovaj način. Ne znaš u što se uplićeš. Tu se ne radi o mažnjavanju novčanika u Selfridgesu, znaš.” “Što god bilo, bit će bolje od nekog glupog tečaja.”

“Krivo.”

“Da, to ti misliš.”

“Ne, Danny, ja to znam. Kad sam bio u školi, mislio sam isto što i ti sada...”

“Ali, nisi imao obiteljsku situaciju poput moje, zar ne? Ne znaš koliko obiteljska situacija može utjecati na tebe.”

To je bilo to. To je bio komentar od kojeg sam izgubio kontrolu.

Zgodna fraza “obiteljska situacija”, oteta iz izvješća socijalnog radnika, zvučala je tako strano iz Dannyjevih usta, da me njegovo samosažaljenje zaskočilo, razbjesnilo. Prije nego sam shvatio što radim, zgrabio sam ga 196

za ramena i tresnuo ga o jedan od drvenih potpornja lukobrana. “DA VIŠE NIKADA NISI RAZGOVARAO TAKO SA MNOM!” Zaviknuo sam na njega i tako utišao žamor koji je ponovno započeo u grupi.

“Zašto, DOVRAGA, misliš da si toliko zakinut, ha?”

Danny je izgledao ozbiljno uplašen. U bijesu sam ga podigao u zrak, a on je pokušavao dodirnuti tlo vršcima prstiju kako bi olabavio majicu i mogao normalno disati. Ali, nije me bilo briga. Licem pet centimetara udaljenim od njegovog, bljuvao sam riječi. “Bila je jedna djevojka u srednjoj školi, shvaćaš? Njen je otac tukao njenu majku. I jedne noći, kad je djevojci bilo jedanaest godina, pretukao joj je majku tako da je zadobila oštećenje mozga. Odveli su ga u zatvor. Svega se sjećam, jer je ta djevojka sjedila do mene, i znala je plakati po cijele dane, nije prestala plakati šest vražjih mjeseci. Ali nije počela markirati školu. Nije pobjegla, ni krala stvari, ni odlazila na more kako bi pokazala koliko je čvrsta. Ne, nastavila je raditi. Promijenila se, totalno, potpuno. Preko noći je postala najtiša djevojka, i nije bila ista, ne godinama, zapravo, nikad više neće biti ista, jer nešto takvo je pravi jebeni šok, Danny, to je puno gore od toga što tvoja mama spava s nekim tko se tebi ne sviđa.

Zato prestani s tim bezveznim izgovorom za činjenicu da si zapravo previše lijen da bi išao u školu, i utuvi si u tu jebenu glavu da imaš još jednu šansu popraviti ovaj nered u kojem si se našao. Hoćeš li? Ha?” Sa zadnjim slogom još jednom sam ga tresnuo o lukobran. Tada sam se sjetio gdje sam, i opet sam postao svjestan Spidera, koji je stajao i gledao zaprepašteno, i ostalih, te sam pustio Dannyja. Pokušavao je doći do zraka. Ja također.

Kad sam podigao pogled, učinilo mi se da se nešto promijenilo na njemu. Tada sam shvatio: po prvi put do sada, Danny je izgledao kao dijete. U njegovim je očima bilo djetinjeg straha.

I tada sam znao da ga imam. Moj izljev ga je šokirao, ne samo zbog siline, nego zato što ga je natjerao da shvati gdje je bio i što je radio.

Vidio sam kako gleda Spidera i ostale, a u njegovim očima se vidjelo kako shvaća da to nije njegova liga. Ovo nije bilo isto što i krasti po dućanima, ili markirati, ili reći Alanu da se goni. Ovo je bilo ozbiljno. A 197

moglo bi postati i ozbiljnije, tako ozbiljno da prijeđe točku s koje nema povratka, ako se sad ne makne od toga. Međutim, jednako tako, vidio sam kako ga njegov ponos tjera da me mrzi zato što sam mu ja ukazao na to. Premda mene nikada nije uvjerio u onu šablonu “obiteljska situacija”, uvjerio je sebe. Stoga, sad kad je istina o njegovom samosažaljenju izašla na vidjelo, bio je posramljen, bojao se priznati da je pogriješio. Znao sam da treba odigrati još jednu taktičku, završnu igru.

“Sad sve ovisi o tebi, Danny”, rekao sam smireno. Tada sam se okrenuo, prošao pored vatre, pored Spidera i uz stepenice. Držala me nepokolebljiva mirnoća, tišina nakon oluje, i hodao sam polako, ali sigurno, uz brijeg prema stanici. Nisam se okrenuo ni jednom. Vlak za London bio je na peronu, i kretao je za petnaest minuta. Ušao sam, sjeo na najudaljenije sjedalo najudaljenijeg vagona, leđima okrenut cijelom vlaku.

Dvije minute prije polaska, vidio sam Dannyja u dvorani sa šalterima. Kliznuo je iza nekoga na ulazu kako ne bi morao kupiti kartu, a onda ušao u vlak. Prvi ću sići u Londonu, puno prije njega, tako da me ne mora vidjeti ni tada.

Naslonio sam glavu na sjedalo i zatvorio oči.

Alan je nazvao sljedećeg dana, oduševljen činjenicom da se Danny pojavio i rekao da se želi upisati na tečaj. Ispričao sam mu što se dogodilo, a od njegove sam se pohvale, moram priznati, osjećao jako dobro. Bila mi je i potrebna, nakon hladnog prijema kojeg sam sinoć dobio od Kirsty. Opravdano, naravno, s obzirom na to što je mislila da se dogodilo. Poigravao sam se mišlju da joj kažem za Dannyja, ali odlučio sam da nije toga vrijedno. Kao što sam rekao, već sam nagađao kakav će biti večerašnji rezultat.

I nisam pogriješio: šest stotina trideset i pet. Još jedan tjedni rezultat od pedeset. Ali, premda je bio očekivan, rezultat je ipak pokrenuo niz pitanja u mojoj glavi. Može li stvarno biti istina da me Kirsty namjerno ruši? Sad sam imao sedam dana da postignem tri stotine šezdeset i pet bodova. Više nego trostruko od mog trenutnog zbroja. Više nego dvostruko od mog najboljeg rezultata. U jednom tjednu moram zaraditi 198

više od pola bodova koje sam zaradio u svih jedanaest tjedana zajedno.

Kako god gledali na to, to je nemoguć zadatak. Ne samo zbog matematike, nego zato što mi Kirsty nešto taji. Što god da sam učinio u prethodna tri tjedna, to nije utjecalo na moj rezultat. Ali kakva je to, dovraga, tajna? Je li to da me Kirsty ne želi? Je li tajna da nema tajne, da ničim neću zaraditi te bodove, iz jednostavnog razloga što Kirsty ne želi da ih zaradim? To je pitanje poskakivalo u mojoj glavi dok sam išao prema Mitreu, i po prvi put sam shvatio koliko su strah i bijes isprepleteni.

Samo Vijeće je prilično kratko trajalo. Nakon prošlog tjedna, naravno, znao sam da će tako biti. George je promrmljao nešto o “pobjedničkom duhu”. Pete je izveo očajnički pokušaj okretanja metafore “nije gotovo dok debela žena ne zapjeva” u moju korist, a onda skrenuo s glavnog pitanja, ispričavajući se kako nije mislio da je Kirsty predebela. Ali, ono što je dokazivalo njihovu neiskrenost, bila je činjenica da me ni jedan nije gledao u oči. Znali su, kao i ja, da je ova bitka nadišla raspravljanje, I to ako se ova bitka još, uopće, može dobiti. Tako su, čim su to mogli izvesti na pristojan način, skrenuli razgovor s mojih bodova, definitivno. Ne treba ni reći da mi je bilo drago zbog toga. Isto je tako, vidio sam po tome kako je naglo živnula, bilo i Amandi.

Cijeli sam se tjedan na poslu skrivao od nje. Bilo je lako, budući smo radili na različitim katovima, pa čak i kad bi iskrsnuo sastanak, kojem sam znao da će prisustvovati, iznenada bi me spopala užasna glavobolja.

Nisam se skrivao od same Amande, naravno, nego od mogućnosti da je zanimam. Bila je to emocionalna komplikacija bez koje sam mogao. Ali, sad kad je bila ovdje, u pubu, i sjedila pored mene, nisam mogao ne pitati se. Svaku riječ, svaki pogled, svaki pokret, ja sam analizirao, tražeći odgonetku njenih osjećaja. Možda je nisam zanimao ja? Možda je stvarno fiertovala s Peteom? Što je večer dalje odmicala, njen veo tajanstvenosti sve se više razotkrivao, vrlo polako, uz pomoć bijelog vina. Mali znakovi su bili tu i svi su bili okrenuti od Petea kao objekta njene sklonosti.

On je, naravno, opet slobodan, nakon što je Tamsin napustila scenu, 199

te je podvrgao Amandu zavodničkoj ofenzivi tako energično kako biste i očekivali od momka dvadesetih godina. Mada nije odustao od pokušaja ni dok se viđao s Tamsin. Kao što sam rekao, on je dečko u dvadesetim godinama. Ali, sad su se njegovi osvajački apetiti uzburkali, i svaku šansu da ponovno započne s Amandom razgovor o donjem rublju, grabio je s obje ruke. Ona je, međutim, odolijevala njegovim pokušajima i koristila svaku moguću priliku da razgovara sa mnom. Ovo je, suvišno je i govoriti, beskrajno nerviralo Petea. Inače bi me to zabavljalo, ali večeras mi je bilo mrsko. Svaki put kad bi se Amanda našalila na račun nečega na poslu, ili čekala da Pete ode poslužiti gosta kako bi mi govorila o filmu kojeg je htjela pogledati, ili pričala oTV emisiji koje smo se mi mogli sjećati, ali je Pete bio premlad za to, htio sam pobjeći. Želite čuti ispovijed? Nisam siguran, ni najmanje, da je razlog moje nelagode to što Amandina pažnja nije dobrodošla. Moglo je isto tako biti zato što jest dobrodošla. Činjenica da sam htio da prestane razgovarati sa mnom i počne se obraćati Peteu, možda nije bila znak da mi je, jer još uvijek želim Kirsty, bilo neugodno zbog njenog ponašanja. To je mogao biti znak da me, jer znam duboko u sebi da ne želim Kirsty, privlačila Amanda. Možda sam ija za nju zainteresiran, a moja nelagoda je samo rezultat osjećaja krivnje. Jedan dio mene htio je viknuti, “Pa što ako osjećam nešto prema Amandi? Zašto to ne bih slijedio? Konačno, ne igra ona glupe igrice s navodno ozbiljnom vezom, bazirajući budućnost na nekom proizvoljnom sustavu bodova. To čini Kirsty. Amanda to radi na staromodan način, normalan način, pravi način, Ja je zanimam, razgovara sa mnom, smije se sa mnom, i da, ako hoćete, flertuje sa mnom. Zašto ne bih odgovorio na to? Zašto bi moja sreća ovisila o tim bodovima? O nekome tko je, koliko ja znam, možda odlučio ne dati mi bodove, ma što se dogodilo?”

Ali, već dugo sam bio s Kirsty, a prije jedanaest tjedana ona je bila žena koju sam zaprosio, i samo zato što je puno toga što se otada dogodilo nadilazilo moja shvaćanja, ne znači da se više ne želim oženiti njome. Da, zbunjen sam. Da, ljut sam. Ali, onaj “fućkaj Kirsty” dio mene je samo dio. Drugi dio je onaj “pokušaj nekako srediti ovo tako da ti i 200

Kirsty ostanete zajedno”. To nije bilo uništeno onim što se dogodilo. Htio sam Amandi dati do znanja da su moje nade još žive, ako ne i zdrave.

Zašto? Kako bih prekinuo sve znakove od kojih sam se osjećao ovako nelagodno? Možda. Što god bio razlog, prilika mi se pružila kad smo ponovno išli zajedno do podzemne. Bilo je nekoliko sekundi tišine.

Sjećanje je iskrsnulo niotkud i ispunilo mi misli. Morao sam to reći Amandi.

“Planirao sam odvesti Kirsty na Milenijski Kotač23.”

Pogledala me zbunjeno. “Molim?”

“Kad sam je zaprosio. Pretpostavljao sam da će pristati, shvaćaš. A godinama sam, kad bih zamišljao tu scenu ‘Hoćeš li se udati za mene?’, ‘Da, hoću’, imao taj dopunski plan, dobro, pretpostavljam da bi ga mogla nazvati san, kako ću ući s Kirsty u taksi i otići do Kotača, kupiti nam ulaznice i odmah se ukrcati, i čekati dok naša kabina ne stigne do vrha i budemo mogli vidjeti cijeli London i budemo na najvećoj visini miljama uokolo, tada ću je zagrliti i reći, ‘Ovako se osjećam zbog tebe.’ “ Amanda nije ništa rekla.

“Kao na vrhu svijeta, mislim”, dodao sam.

“Da, shvatila sam.”

Brinulo me da će pomisliti kako to zvuči sladunjavo. Kako sam vam ranije rekao, bilo me strah toga. Ali, u to vrijeme, kad je to bio san kojem sam se veselio, nisam se uopće bojao da bi Kirsty to bilo staromodno.

Znao sam to jer sam je poznavao, jer sam je razumio. U to vrijeme.

Oči su mi se napunile suzama, pa nisam mogao gledati Amandu, a kako je ona i dalje šutjela, ne znam kakva je bila njena reakcija na ono što sam rekao. Ali, da budem iskren, zapravo nisam znao ni kakva je bila moja reakcija. Zbog čega sam plakao? Zbog sebe? Zbog moje veze s Kirsty? Jesam li plakao zato što sam bio zbunjen? Zato što sam bio zaintrigiran činjenicom da je Amanda zainteresirana za mene, a znao sam da ne bih smio biti?

Kako je jedno malo pitanje o vjenčanju dovelo do cijele ove zbrke i povrijeđenosti i straha i bijesa?

201

Tjedan dvanaesti Bio je to početak mog zadnjeg tjedna. I dogodilo se nešto prekrasno.

Prestao sam se brinuti.

Iznenađeni? Ja sam bio preneražen. Nakon onoga kako sam se osjećao u nedjelju navečer, i tjednima koji su prethodili, da sva ta zabrinutost iznenada nestane, kao što je nestala u ponedjeljak ujutro, činilo se čudesnim. Dok sam razmišljao o tom čudnom osjećaju smirenosti koji se obavio oko mene poput toplog pokrivača, shvatio sam da me sva ta zabrinutost i stres nisu doveli nikamo. Ova smirenost bila je moja podsvijest, koja mi je govorila da ovo nije problem kojeg možeš riješiti tako da poradiš na njemu. Bio je imun na rezoniranje, ma koliko grozničavo to rezoniranje bilo.

To me podsjetilo na ono kad je Kirsty bila uzrujana zbog svoje šefice, a ja sam joj dao popis praktičnih rješenja problema, a sve što je ona željela, kako je Amanda naglasila, bilo je dobro se izjadati. U obje se situacije radilo o osjećanju, ne razmišljanju. To sam morao učiniti i sad.

Sav moj bijes i povrijeđenost i frustriranost i strah i zabrinutost, sjedinili su se i proizveli smirenost. Bila je to smirenost koja me obuzela i govorila mi: “Nalaziš se u smrtnoj opasnosti, sinko, tu nema sumnje, ali nema načina da smisliš rješenje. Pogledaj zadnja tri tjedna. Mozak ti je radio prekovremeno, a kakva je korist bila od toga? Nikakva. Postizao si isti rezultat svakog tjedna. Sad je vrijeme za tvoje srce, ne za tvoju glavu.”

Osim toga, smirenost mi je otkrila način na koji mogu čuti svoje srce, okruženje u kojem moji stvarni osjećaji mogu izroniti na površinu. To je 202

okruženje trebala biti subota navečer, a moj pomoćnik George. Ali prije nego vam sve ispričam, dopustite da vam objasnim zašto sam znao da je to dobra ideja. Znate kako se kaže da ekstremni uvjeti izvlače istinu o nekome? Vojnici, na primjer, ljudi koji su do prije šest mjeseci radili u tvornici, a sad su se našli na bojnom polju u Belgiji, gdje meci fijuču na sve strane, govorili su da je divno kako otkriješ za što si stvarno sposoban. Planinari također - na pola puta do vrha Everesta, podigne se užasna oluja, može li se to preživjeti? A sportaši uvijek kažu da u najtežim utakmicama, kad je situacija neizvjesna, otkriješ od čega si napravljen. Tako sam se ja osjećao u vezi s mojom situacijom. Subota navečer će dosegnuti najekstremnije moguće uvjete za čovjeka koji pokušava procijeniti svoje osjećaje prema ženi koju je zaprosio. Jer u subotu navečer ja krećem u provod, s Georgeom.

Sve to, reći ćete, zvuči kao pretjerano filozofsko opravdanje za provod. I da, porijeklo ovog plana bilo je malo prizemnije. Nastao je u ponedjeljak popodne kada je Georgeov mobitel zapištao. Izvukao ga je iz džepa jakne brzinom koja je govorila koliko je željno očekivao tu poruku. Njegovo lice, pošto ju je pročitao, pokazivalo je razočaranje.

Odlažući mobitel na svoj stol, nesvjesno je promrmljao, “Sranje”.

“Nešto nije u redu?” pitao sam.

“Uh, ništa važno.” Očito je pokušavao uvjeriti sebe, koliko i mene.

Trebam li insistirati? Je li to bilo nešto o čemu je želio razgovarati?

Ili tu ne trebam gurati nos? Riskirajući da me nazove davežom, rekao sam: “Oh. Samo mi se učinilo da si se malo uzrujao.”

To kako se nagnuo naprijed, kako nitko ne bi čuo, govorilo mi je kako je ovo zaista problem o kojem je htio razgovarati. “Poruka je od Beth. Sjećaš se, ona djevojka o kojoj sam ti pričao prošlog tjedna?

Pomoćnica upravitelja u teretani?”

Da budem iskren, što hoću s vama, ali nisam bio s Georgeom, nisam se sjećao. Ali, bio sam prilično rastresen u zadnje vrijeme. “Dobio si njen broj mobitela? Super.”

“To je sve što ću dobiti.” Pružio mi je mobitel, a ja sam pročitao poruku: Ne mogu pet. Prev. zapos., zvaću.

203

“Viđao sam gašenje svjećica s više osjećaja”, rekao je mrzovoljno.

“Ali opet, zašto bi ona bila drugačija od svih ostalih?”

“Sušno razdoblje?”

“Moglo bi se i tako reći. Znaš, jednog jutra, jeo sam tost, gledao jutarnji program na televiziji i pokušavao dokučiti ima li djevojka koja govori prognozu prsten na trećem prstu lijeve ruke.” Uzeo je mobitel natrag i izbrisao poruku. “Vjerojatno je dobro to što se neću zbližiti s Beth. Mislim da sam zaboravio što treba raditi.” Zurio je staklenim pogledom nekoliko nesretnih sekundi, a onda je ponovno došao k sebi.

“Oprosti, Sam. To je stvarno bilo netaktično. Ti tu pokušavaš zadržati ženu koju voliš, a ja tugujem za nekom neznankom koja ne želi izaći sa mnom na piće.”

Nasmijao sam se. Pošto me moja novootkrivena smirenost riješila zabrinutosti, nije mi uopće bio problem suosjećati s Georgeom. “Ne budi glup”, rekao sam mu, “to su dvije potpuno različite stvari. I ako se član Vijeća ne može obratiti svom Premijeru za pomoć kod male poteškoće, kome će se onda obratiti? Ha?” Nasmiješio se.

“Kad to kažeš”, nastavio sam, “ne mogu kriviti tu Beth. Samo me čudi da je primjerak kao ti ikada imao uspjeha kod žena, točka.”

George je još više razvukao osmijeh. Znao je, kao i ja, da ovo nije problem koji zahtijeva ikakvo rješenje. Nije imao sreće, i to je bilo sve.

Prije ili kasnije, pehu će doći kraj, ali u međuvremenu trebala mu je laka doza zezanja koja bi mu izmamila osmijeh. Dečki su tako čudni. Ako želite razveseliti nekog, samo ga trebate napasti. Morate to učiniti s ironijom, naravno, ali čak i tada, čini se čudno, zar ne? Žene često griješe, tumačeći tu naviku time da muškarci izbjegavaju ozbiljne teme, povlače se iz ozbiljnih rasprava, skrivaju se pod maskom nezrelih šala. Ali, mislim da to nije istina. Ne činimo to stalno, samo kad znamo da problem nije tako ozbiljan. To je koristan način da se podsjetimo kako je vrlo malo toga u ovom životu zaista važno, a najbolji pristup većini stvari je nasmijati se tome.

Ostatak popodneva George je bio veseliji i, što se mene ticalo, to je 204

bilo to. Ali u ponedjeljak navečer dogodilo se nešto što me natjeralo da ponovno pomislim na Georgea, i na to kako naše situacije mogu biti povezane. Namještao sam video za snimanje filma kojeg smo Kirsty i ja htjeli pogledati, ali je bio prekasno na programu.

“Stani malo”, rekla je, gledajući preko mog ramena dok sam pritiskao dugmad. “Namjestio si za sljedeći ponedjeljak, ne večeras.”

Bila je u pravu. Dugmad na našem videu je tako osjetljiva da ste mogli preletjeti cijeli meni samo gledajući u tu vražju stvar. Ispravio sam datum, uključio timer i isključio televiziju, te otišao gore. Tada mi je sinulo da sam zamalo namjestio video da snima onoga dana kad možda više uopće neću živjeti ovdje. Ako ne postignem tisuću bodova do nedjelje, ponedjeljak će biti prvi dan naših odvojenih života, a ja nisam želio ostati ovdje i provoditi ih pod istim krovom. Bio je to još jedan pokazatelj koliko je kraj mogao biti blizu.

Ali, mir koji sam otkrio, omogućio mi je da razmišljam o tome, a da se pritom ne uzrujavam. Da se ta pogreška s videom dogodila u prvom od mojih dvanaest tjedana, mučio bih se kako ću izgubiti bodove za “nesposobnost u obavljanju kućnih poslova”. Da se to dogodilo u zadnjih nekoliko tjedana, naljutio bih se na Kirsty što se želi stisnuti uz mene i gledati film, kada je naša veza za samo nekoliko dana mogla zauvijek završiti. Ali sad, gledao sam svoju djevojku i jednostavno se pitao. Nije to više bila žena koju sam volio svim srcem, žena za koju sam želio, više nego išta na svijetu, da postane moja supruga. Umjesto toga, bila je netko koga sam poznavao jako dugo, a da nisam zapravo uspio saznati što za nju osjećam. Sva nesigurnost od proteklih nekoliko tjedana, koja je u početku bila u vezi toga što Kirsty osjeća za mene - je li htjela ostati sa mnom, ili je bodovna shema bio način da me nogira? - sad se preokrenula i natjerala me da se pitam što ja osjećam za nju. Jesam li je stvarno volio? Kako bih se osjećao da prekinemo? Bih li bio shrvan? Ili sam htio skitati novim pašnjacima? Možda nostalgija koju sam osjećao, gledajući Petea kako uživa u svojoj promiskuitetnoj mladosti, zapravo i nije bila nostalgija, nego ljubomora. Možda nisam bio tako spreman obavezati se Kirsty, koliko sam mislio da jesam.

205

I tu dolazi subota navečer. Izaći ću u grad s Georgeom, razmišljao sam, naći neke djevojke, čavrljati s njima, vidjeti što će se dogoditi.

Predložiti to Georgeu, naravno, bilo bi kao predložiti banket čovjeku koji umire od gladi. Ja, čovjek koji je imao dvadeset i četiri sata da odluči što misli o ostacima svoje nekad ozbiljne bračne ponude, sam bio siguran da bi noć provoda sve razjasnila. Kakvi god bili moji istinski osjećaji, isplivali bi na površinu. Ako sam htio ostati s Kirsty, odolio bih iskušenju drugih žena i otišao bih kući i zaradio tri stotine šezdeset i pet bodova.

Da sam shvatio, kao što je možda Kirsty shvatila, da nemamo bračnog potencijala, ta bi me iskušenja ščepala. A ako me Kirsty zavaravala i koristila bodove da bi me nogirala, a da to ne mora tako reći, noć prije toga provesti s drugom ženom bio bi savršen način da joj pokažem kako sam malo mario.

Naravno, ako su moje sumnje u vezi s Amandom bile točne, ona bi mogla odigrati ulogu “druge žene”. Ali, osim što nisam bio siguran u to, bilo bi prekomplicirano upuštati se u išta s njom, čak i ako sam joj se sviđao. Amanda mi je bila prijateljica, kolegica s posla, netko koga sam volio i cijenio.

Nije se o tome radilo. Radilo se o kontrastu krajnosti: žena s kojom živiš i koju si zaprosio, protiv nekoga koga si tek upoznao u baru na West Endu. Preko toga, velikim crvenim slovima bile su otisnute riječi: “OPASNO” i “POGREŠNO”. Ali, znao sam, osjećao sam, da je to bilo ispravno. To će svemu dati smisao. To će mi pokazati što želim.

Pustio sam da jutro u utorak protekne mirno, i odabrao svoj. trenutak u dubinama popodneva, kad se vrijeme odlaska kući činilo tako daleko da biste rado razgovarali o bilo čemu, samo ne o poslu. “Što planiraš za subotu navečer?” pitao sam.

George je slegnuo ramenima. “Ne znam.”

“Bi li išao vani u... netko je prekinuo dovod struje u moj jezik.

Zaboravio sam, otkako sam zadnji put činio nešto ovakvo, da dečki nikad ne priznaju jedni drugima da idu u lov na komade. To bi značilo priznati istinu, da si očajan. Ne želiš da itko to zna. Ili, bolje rečeno, ne želiš to izgovoriti. Svatko zna da su svi očajni, ali to je nešto što se jako trudite 206

sakriti, poput bradavica. Ne, koristite izraz kojeg sam ja upotrijebio nakon što sam zamalo počinio pogrešku. “Bi li išao vani na koje piće?”

Množina je ovdje važna. “Bi li izašao na piće?” znači nešto sasvim drugo. To govori da ćete biti samo vas dvojica, da ćete piti, razgovarati, možda i otići na curry, ali, uglavnom, bez djevojaka. “Koje piće”, s druge strane, ima blago hedonistički prizvuk, i označava puno ambiciozniju noć, gdje je alkohol uobičajen kod glavne sheme, privlačenja djevojaka. “Koje piće” ima prigušeni ton “nekoliko pubova”, “nekoliko barova”, “nekoliko djevojaka”, “nekoliko štosova”. A nakon toga, tko zna?

George je napravio pauzu prije nego je odgovorio. Nije me gledao, ali vidio sam u njegovim očima kako mu se misli obrću poput cijena dionica na traci u dnu ekrana. Prva je bila: Sam hoće reći želim ti izaći s njim u lov na komade?

A odmah zatim je slijedila: To je očito odgovor na moje jučerašnje jadikovanje. Zatim: Naravno da želim izaći u lov na komade, ovo je poziv na banket čovjeku koji umire od gladi.

Konačno, i zbog toga je njegova pauza toliko trajala, pomislio je: Čekaj malo, zašto Sam predlaže da idemo u lov na komade noć prije nego bi njegova bračna ponuda mogla planuti?

Ova se zadržala neko vrijeme, zablokiravši traku na ekranu, ali ubrzo je bila skrenuta na sporedni kolosijek Georgeovim konačnim razmišljanjem: Ne brini za Sama, sigurno ima svoje razloge. Kakav god utjecaj da sam imao na njegov pokušaj osvajanja bodova, nije bio dovoljno učinkovit. Stoga dosta o tome, brini se za sebe, i pristani.

I upravo to je i učinio.

Pošto sam se okupao i obrijao i dotjerao u subotu navečer, čuo sam Kirsty kako telefonira, dajući nekome upute kako će doći do stana. Pošto sam je ranije tog tjedna obavijestio, o mojim planovima za večeras, iskoristila je priliku za održavanje svoje zabave bez Stacy.

Doskakutao sam niz stepenice, noseći svježe opranu košulju spremnu 207

za peglanje, Kirsty je bila između dva poziva. “Očekuješ dobar odaziv?” Upitao sam je.

“O, bit će nas samo pet”, odgovorila je uz smiješak. Bio je to, kao i uvijek, kao prokleto uvijek, onaj isti prijateljski osmijeh. Uoči konačnog dana. Kako god da se završi, taj je dan morao biti dramatičan. Ili prekid naše veze, ili zadivljujući porast bodova. Ali, Kirsty se ponašala kao i obično. Da se slomila, čak i u ovoj posljednjoj fazi, da je rekla, “Sam, prestanimo se pretvarati da je sutra samo običan dan, razgovarajmo o ovome”, odustao bih od svog izlaska s Georgeom. Znao sam, međutim, da neće to reći. A moja smirenost me i dalje držala. Bio sam potpuno uvjeren da će me ta noć naučiti nečemu, pokazati mi put naprijed. Ni u snu ne bih mogao pogoditi kako će se to dogoditi. Kad se sad sjetim toga, još uvijek ne mogu vjerovati. Ali, od samog početka znao sam da mi se nešto sprema.

Pola sata kasnije zatvarao sam ulazna vrata za sobom. Iako sam bio uvjeren da je moj Veliki Noćni Izlazak prava stvar, još uvijek sam bio zabrinut kakvi će biti njeni specifični elementi. U odijelu, ne onom koje inače nosim na posao, nego jednom koje sam nosio već puno puta i u kojem mi je uvijek bilo ugodno, osjećao sam se kao da je vješalica još uvijek unutra. Moje cipele, nedavno kupljene, gledale su me podrugljivo.

U dućanu su vikale, “Kupi nas, znaš da ćemo ti dobro stajati.” I zaista jesu. Sad su, međutim, izgledale čudno, elegantne koliko i par prevelikih cokula, narančastih, sa zelenim točkama.

Moja nervoza, shvatio sam vozeći se podzemnom prema gradu, bila je uglavnom posljedica činjenice da nisam izlazio u... vani na koje piće jako dugo. Tako dugo da je to postao nepoznat teren. Postoji jednostavno rješenje za tu nervozu. Prodaju ga u pubovima. Prije nego ću popiti koje piće, morao sam popiti piće. Tako sam popio pola litre Carlsberga u ugodnom malom lokalu blizu Soho Squarea. Tada, pošto sam imao još dvadeset minuta do dogovora sa Georgeom u osam sati, popio sam još jedno. Kad sam odšetao do All Bar One na Charing Cross Roadu, vješalica iz mog odijela je nestala, a ja sam bio pun optimizma. To se 208

samo pojačalo kad sam ugledao Georgea. On se također odlučio za opciju odijelo-ali-ne-i-kravata. Podudarali smo se odjevno i bili smo spremni za akciju.

“Večer.” Čim je George progovorio, barmen se oslobodio. “Što ti piješ?”

“Pola litre Grolscha, mislim.”

George se okrenuo barmenu. “Dva puta.”

Ovo je bilo dobro. Sve se odvijalo kao u filmu, barmen je bio tu kad god ste ga trebali, na svaki mig. George i ja smo opušteno čavrljali dok su se čaše punile, a zatim smo se povukli za stol u kutu koji je također pročitao scenarij i odbacio prijašnje goste baš kad smo mi naišli. Činilo se da je George opušten jednako kao i ja. Nisam bio siguran je li se pripremio pićem za zagrijavanje kao i ja, ali nije bilo važno: igra je započela. Premda mi to nismo priznavali, naravno. Razgovarali smo potpuno nevezano, zadovoljavajući se beznačajnim čavrljanjem o kolegama na poslu, filmovima, sportu i sličnom. Cijelo vrijeme, međutim, pogledom smo šarali po baru i ostalim gostima. Obojica smo znali što smjeramo, pa nije bilo potrebe da se to izgovori. To bi bilo vulgarno.

Osim toga, obojici bi bilo jako neugodno.

Popili smo svoja piva. Vraćajući se za stol s novima, vidio sam da su za susjedni stol sjele tri djevojke. Bile su malo starije od većine gostiju; jedna od njih mogla je čak biti mojih i Georgeovih godina. Kušajući svoja nova pića, prisluškivali smo njihov razgovor.

“Ah, bilo je za krepat”, rekla je jedna od djevojaka, čija je Moschino torbica izgledala dobrano ispod standarda. “Odveo me u onaj otmjeni restoran, rekao da mog” uzet” šta “oću, nemoran se držat menija ako neću.”

Druge dvije djevojke su uzdisale od oduševljenja. “Moj je Ron to učinio”, rekla je starija. “Al” tek kad smo već “odali. Ne na prvom spoju. Taj tip je baš poseban.”

Prva je djevojka klimnula.

George i ja smo se pogledali. Po prvi put, otkrio se pravi cilj izlaska.

“Mislim da ovo nije pravo mjesto za nas, a ti?”

209

“Ne”, odgovorio je, poravnavajući rever sakoa, kao da želi naglasiti da nam treba neko otmjenije mjesto.

“Kamo ćemo?”

Obojica smo pili pivo, pretražujući u mislima mapu West Enda.

“Znam”, rekao je George. “Mortimer Hotel. Prvorazredan, otmjen, cool.”

“Ne, George, trebamo neko mjesto gdje će nas pustiti unutra.”

“Ovdje hoće. Nije jeftino, ali nije ni previše ekskluzivan. Upravo ono što tražimo.”

I tako smo otišli. Bilo je blizu. Kad smo se približili, sjetio sam se da se u taj hotel ulazi kroz najveća vrata koja se okreću u Christendomu.

Visoka su oko šest metara. Od onog neugodnog incidenta za božićne kupnje, kad sam bio dijete, nisam se nikad osjećao potpuno ugodno s vratima koja se okreću.

Morate imati povjerenja u njih, inače ćete provesti ostatak života čekajući da ljudi prođu sa suprotne strane, ali jednako tako ne smijete previše žuriti, ne ukoliko ste zadovoljni oblikom svog nosa. Večeras, na otmjenom mjestu gdje smo htjeli ostaviti dobar dojam, mogućnost katastrofe bila je još veća. Zato sam pustio Georgea da uđe prvi i odlučio pratiti ga u stopu. Ali, dvoje se ljudi uguralo ispred mene, potpuno remeteći moj ritam, te sam se našao zarobljen u istom odjeljku s njima. Kad su me vrata konačno izbacila u ogromno predvorje, primijetio sam da je nekoliko članova osoblja (u crnim majicama - vrlo postmodernistički) zapazilo moje necool ponašanje. Bojeći se da će nas izbaciti prije nego smo i ušli, požurio sam Georgea preko predvorja prema baru.

Bio je to pogrešan bar, neka vrst predbara gdje čekate dok pripreme vaš stol u restoranu, mislim. Član osoblja nas je uputio, s hladnoćom tipa “još jedna pogreška i letite van s nogom u dupe” u drugi bar, kojeg nismo vidjeli kada smo ušli u predvorje. I ovaj je imao stolove, ali najatraktivniji dio bio je sam šank, četvrtaste strukture, za kojim se posluživalo na sve četiri strane, pomalo nalik na šank u Cheersu, samo puno moderniji. Rasvjeta je bila tako prigušena, da je čak i ljudima poput 210

mene pružala šansu da izgledaju pristojno, dok su ogledala na zidu imala onaj zamagljeni ton od kojeg stvari uvijek izgledaju dobro. Svi ljudi u baru, od kojih je većina sjedila za šankom, a nekoliko ih je stajalo, bili su dobro odjeveni i zgodni, i ne mogu zamisliti da je itko od njih brinuo o plaćanju hipoteke. I prosjek godina odgovarao je Georgeu i meni više nego onaj u All Bar One. Uguravši se na slobodno mjesto za šankom, George nam je naručio dvije boce Budvara. Trenutačno se zaprepastio kad je dobio ostatak novca, ali siguran sam da to nitko nije primijetio. Svi su bili zauzeti urbanim čavrljanjem. Odmaknuli smo se od šanka. Ja sam napravio nekoliko koraka u jednu stranu, a George u drugu ne bi li uočili dva slobodna mjesta. Nismo ih našli, pa smo ostali tu, trudeći se izgledati jednako urbano kao i ostali. Ali urbani možete biti ili ne biti, i nema ničeg manje urbanog nego kad netko tko nije, pokušava to biti. Premda smo George i ja pokušali uhvatiti neke niti našeg ranijeg razgovora, obojici je, osjećao sam, bilo neugodno, i stalno smo promatrali ostale goste kako bi vidjeli jesu li primijetili koliko smo nervozni, tako da smo stalno propuštali što je onaj drugi rekao i bili prisiljeni tražiti da ponovi.

Nakon nekoliko minuta, primijetio sam da se par na drugoj strani sprema otići. I George ih je primijetio. Nastavio je s onim što je govorio, pomažući se gestama, jer smo obojica svu pažnju zapravo usmjerili na ljude koji su stajali pored mjesta koja-su-se-uskoro-trebala-osloboditi. Je li itko od njih kanio uskočiti? Ispostavilo se da nije. Prestavši se pretvarati da još uvijek razgovaramo, pohitali smo oko šanka, George u jednom pravcu, a ja u drugom. Ovo je izgledalo pomalo glupo, priznajem, ali nije me bilo briga, jer kad smo okrenuli za zadnji kut, mjesta su još uvijek bila slobodna. Tek kad nas je obojicu zadržala grupa gostiju koja je stajala blizu, elegantno odjeveni par došao je iz predvorja i sjeo.

George i ja smo napravili pokret koji napravite kad vam autobus pobjegne ispred nosa. Nije to samo usporavanje, nego hinjenje ravnodušnosti, gotovo poricanje da ste uopće žurili. Ali nije bilo od koristi. Jedna ili dvije lijepe osobe primijetile su naš sinkronizirani potez i šaputali su nešto jedan drugom, premda s napola prikrivenim 211

smijuljenjem. Što je značilo da su svi ostali primijetili i nisu šaputali o tome. George i ja smo jako dobro napravili prave budale od sebe. Ovo bi bilo dovoljno loše samo po sebi, ali ono što je bilo posebno neugodno, bila je činjenica da je nekoliko skupina zgodnih žena bilo u blizini. U jednom jedinom trenutku gluposti, tako spontane da je sigurno izgledala uvježbano, uništili smo šansu koju smo mogli imati kod njih. Prekrasno.

U svakom slučaju, bit će novih gostiju u baru. Sad je bilo blizu devet sati, i promet je bio popriličan. I dalje nitko nije sjedao za stolove, i pitao sam se jesu li možda bili za ljude koji su htjeli jesti, ili bilo tko može sjesti za njih. Ali, ne želeći napraviti još koji gaf, ostao sam gdje jesam.

Otprilike u devet i petnaest, to je pitanje bilo riješeno. Uz pomoć najprivlačnije žene koju smo vidjeli te večeri. Prošla je iza mene tako da sam prvo postao svjestan njenog parfema, koji premda primjetan, nije bio prejak. Kad je skupi miris došao do mojih nosnica, okrenuo sam se i vidio je kako naručuje piće, a zatim sjeda za stol u blizini šanka. George i ja smo se malo okrenuli, vrlo diskretno, naravno, kako bi je bolje vidjeli.

Podigla je sparinu na nove razine: srednjih, možda čak kasnih tridesetih, tamne puti, markantnih crta lica i punih usana, među koje je stavila Marlboro Light. Kad je zapalila, sa samopouzdanjem a la Bacall24, svi slobodni muškarci u baru su je gledali. Podosta i onih zauzetih ju je također gledalo.

Njena tamnosmeđa kosa padala je u sjajnim pramenovima preko ramena, koja su držala naramenice haljine, očito jedne od Knightsbridgeovih najfinijih. Zabacujući glavu kako bi otpuhnula tanak trak dima, potražila je mobitel u torbici i nazvala.

Ne znam odakle mi hrabrosti za to (pivo, mislim, udruženo s panikom da će joj netko drugi prići prije mene), ali otišao sam i sjeo nekoliko stolova dalje od nje. George me slijedio. Nismo bili dovoljno blizu da bi čuli što govori, ali bio je to definitivno logor-baza iz kojeg je trebala krenuti ekspedicija. Nije ni pogledala ni jednog od nas, niti ikoga u baru.

“Misliš da zove prijateljicu da joj se pridruži?” pitao je George.

“Može biti.” Trudio sam se izgledati hladnokrvno, premda je, 212

zapravo, vrh njene cigarete bio hladniji od mene. Osjećao sam se neobično zbog ovoga što sam činio. Bio je to dašak prošlosti i to je sve ovo činilo uzbudljivim. Ali, jesam se krivo osjećao? Jesam li osjećao da trebam biti kući s Kirsty? Nisam znao. Od sada ću živjeti prema svojim instinktima, svojim potrebama, svojim osjećajima. A moj osjećaj bio je da me ova žena privlači. Htio sam postupiti po tome. Htio sam razgovarati s njom. Uzbuđenje koje mi je ovo pružalo bilo je nevjerojatno, tim više što je bila tako zamamna. Bio je to pravi izazov.

George je naklapao o nečemu ili nekome, ali ne bih vam znao reći o čemu. Vidio sam da mu se usne miču, ali moje su misli bile zaokupljene time kako ću prići ovoj ženi, što ću reći. Netko tko izgleda poput nje sigurno je čuo svaki mogući izgovor za prilaženje, pa i nemogući, stoga sam morao smisliti nešto dobro. Ali, što? Kako ću preskočiti prvu prepreku i uletjeti u razgovor s njom? Zamislio sam sve one stotine, tisuće muškaraca koji su joj prišli u prošlosti i pokušali je zadiviti svojom duhovitošću, svojim šarmom, svojom profinjenošću. Kako sam se mogao natjecati s njima? Tada mi je sinulo rješenje. Mogao sam se natjecati s njima tako što se neću natjecati s njima. Sama činjenica da je bila naviknuta na laskava podilaženja, značila je da bi cijenila nešto iskreno, za promjenu. Otići ću do nje, reći da idem po drugo piće za sebe i svog prijatelja i pitati želi li ona što. Nije bio moj red, ali ona to ne zna.

Popio sam na brzinu svoj Budvar, skupio svu hrabrost i ustao.

“Odmah se vraćam”, rekao sam Georgeu, dok sam u glavi ponavljao tekst: Idem po piće za sebe i svog prijatelja - želite li vi nešto? Popravio sam košulju. Idem po piće za sebe i svog prijatelja - želite li vi nešto?

Odmaknuo sam se od stola. To je bilo to. Ovo je bila prva akcija večeri. Prilazio sam joj.

Petnaest sekundi kasnije, bio sam u muškom zahodu. Nije me izdala hrabrost, shvaćate. Svaka pretpostavka da jest, bit će rješavana s mojim odvjetnicima. Samo sam trebao još jedan ili dva puta proći tekst i provjeriti kako izgledam, i... U redu, hrabrost me izdala. Odraz koji je zurio u mene iz ogledala imao je onaj sveznajući izraz. Sjetio si se svog vremena prije Kirsty, rekao mi je, kao jednog velikog veselog praznika, 213

kad si se mogao provoditi po želji. To je bilo vrijeme, počeo si razmišljati, kad si veselo skakutao po livadi samačkog života, a jedre mlade djevice lijegale pred tobom nalijevo, desno i u sredini. Sada, kad god vidiš ženu koja te privlači, tiho i kratko proklinješ činjenicu što te tvoja odanost Kirsty sprječava da ideš za onim što te privlači, uzimajući zdravo za gotovo da bi se, da nisi s Kirsty, zabava i flert i igre s tom ženom dogodile automatski. Ali, zaboravio si da život nije takav. Nikad nije bio. Kad vidiš Petea kako uživa u poigravanju s, recimo, Tamsin, sjetiš se sebe u tim godinama, kad si uživao u sličnim poigravanjima sa sličnim djevojkama. I zaista jesi. Ali, isto tako si doživljavao odbijanja, koja su bila brojnija od tvojih uspjeha. To je bit provoda. To je težak, neuredan, beznadan posao, i u većini slučajeva te obori i tresne u lice.

Tek povremeno doživiš uspjeh. Sjedinjene Države Provoda imaju jednu glavnu valutu, a njeno ime je Neuspjeh.

Moj je odraz bio u pravu. Zaboravio sam kako je to obeshrabrujuće kad se želite provesti. Nisam uspio čak ni razgovarati s onom ženom, a kamoli dospjeti negdje s njom. Podsjetnik na to kakav sam mediokritet bio u svemu ovome, šokirao me. Pljusnuo sam se hladnom vodom po licu, nekoliko puta duboko udahnuo i zapitao se kako se osjećam.

Potreseno, bio je odgovor. Potreseno, ali ipak odlučno. Umoran od svoje zbunjenosti tijekom prošlih tjedana, želio sam nešto određeno. Večerašnji izlazak je to trebao omogućiti, trebala je to biti ekstremna situacija koja će me testirati, naučiti me nešto o sebi, otkriti moje prave osjećaje. A ja nisam mogao čak ni prići ženi i ponuditi je pićem. Daj, Sam, možeš ti bolje od toga.

Odmarširao sam natrag u bar, a odlučnost je izbijala iz svakog koraka. Ali čim sam pogledao onu ženu, primijetio sam čovjeka kako se saginje nad nju. Upravo je stigao, a široki osmjeh na njenom licu govorio je da ga je očekivala. Bez sumnje, on je bio taj kome je telefonirala. A ovaj je momak bio cool. A time ne mislim da je bio samo cool, hoću reći da je bio c-o-o-l. Četrdeset i koja godina, preplanuo, kratka, tamna kosa s malo sijedih sa strane, i savršeno obrijano lice. Žene su se okretale za njim dok je prolazio, na isti način kako su se muškarci okretali za 214

njegovom pratiljom. Poljubili su se, tijelima pripijenim tako da je taj poljubac za trenutak lebdio na rubu javnog nemorala, prije nego je završio. Ali čak i kad je uzmaknula, blistajući od zadovoljstva, i slušajući njegovo objašnjenje za zakašnjenje, žena se i dalje nije mogla izvući iz njegova zagrljaja. Vrh jezika značajno je priljubila za gornju usnu, činilo se nesvjesno, gledala je ne u njegove oči, nego njegova usta, žudeći da je ponovno požudno gutaju, previše željna njegove ljubavi, da bi se mogla usredotočiti na njegove riječi.

Sjeo sam. George je također gledao ljubavnike. Vidjeli smo kako je kratko pokazao na njenu čašu. Ona je klimnula glavom i s usana sam pročitao riječ “votka”. Ali, prije nego je otišao do šanka, povukla ga je k sebi, ne mogavši podnijeti još nekoliko sekundi, a da ga ne poljubi, što je učinila sa strašću. Otrgnuvši se od nje, muškarac je otišao po piće.

George se okrenuo meni. “Mislim da je uspio.”

U jednu ruku sam bio ljut, ali, u drugu mi je laknulo. Da, moj je pristup gđici Vrućoj bio osujećen pojavom Zlatomudana, ali jednako tako to je značilo da neću gubiti vrijeme prilazeći joj uzaludno. Pod pretpostavkom da bi me uopće i pogledala kad bih joj ponudio piće, a kamoli odgovorila, a kamoli odgovorila potvrdno. Isto bi se moglo reći, shvatio sam kad sam ponovno pogledao po prostoriji, za svaku ženu ondje. George i ja smo mogli biti optimistični i odlučni koliko smo htjeli, ali kad se radilo o provodu u Mortimeru, naša se lica jednostavno nisu uklapala, a ni naše platežne mogućnosti.

George je popio svoje pivo i stavio praznu bocu do moje. Sigurno je došao do istog zaključka kao i ja, jer je pogledao na sat i rekao, “Hoćemo li krenuti?”

“Da, zašto ne?”

Na izlasku smo prošli pored onog člana osoblja koji nas je uputio u bar. Vidjelo se da mu je laknulo što njegovo carstvo neće više biti okaljano ovim seljačinama. Htio sam ga zgrabiti za majicu i viknuti, “Što je, zar nisu mogli priuštiti prave uniforme?” Ali odlučio sam da neću.

Konfucije kaže da čovjek koji nije staložen, nije sposoban za lov na komade.

215

Vratiti se u All Bar One bilo bi previše otvoreno priznanje našeg neuspjeha u hotelu, pa smo se uputili u centar Sohoa. S mojom se odlučnošću sad udružio osjećaj žurbe. Bilo je devet i trideset, i ako ubrzo ne stupimo u razgovor s nekim djevojkama, sve će već biti zauzete, ili previše pijane da bi odgovorile. Blizu vrha Pete ulice našli smo bar, ne pub u kojem bi naša odijela odskakala, ali opet ne ni neosvojivu planinu poput onog hotela. Prvi su znakovi bili dobri. Premda prometno, ovo mjesto nije bilo natrpano, što je značilo da se može špijunirati, i prići ljudima, lako. A većina ljudi koje sam špijunirao dok je George donosio piće, bile su žene, privlačne i otprilike mojih godina. Ovo je obećavalo.

“Evo ga.”

Baš kad sam se okrenuo uzeti piće, moju je pažnju privukao stol na drugom kraju prostorije. Na njemu su bile dvije prazne boce vina i jedna napola prazna, a pored njega su stajale četiri žene. Jedna od njih bila je posebno razlog mog interesa. Bila je, nagađao sam, nešto starija od mene, visoka, s tamnosmeđom kosom i blistavim osmijehom. Zadnja od ovih kvaliteta bila je izazvana nečim što je rekla jedna od njenih prijateljica, ali kad se okrenula i pogledala ravno u mene, osmijeh se zadržao. Uspio sam zadržati njen pogled, i sasvim sigurno, čak i pošto smo napredovali, nepogrješivo, od “slučajno smo se našli jedno drugom na vidiku” do “uspostavljanja definitivnog kontakta pogledom”, nije se prestala smiješiti. Uzvratio sam joj smiješak... “Hoćeš ovo pivo, ili ne?”

Georgeovo pitanje trgnulo me iz sanjarenja. Uzeo sam bocu, a kad sam ponovno pogledao onu ženu, ona se opet šalila s prijateljicama. Ali, tri ili četiri puta u sljedećih nekoliko minuta, dok je ona razgovarala s njima, a ja s Georgeom, pogledi su nam se sreli. Je li bila zainteresirana za mene? Po prvi put nakon puno godina, prije nego sam upoznao Kirsty, prisjetio sam se čudne shizofrenije, karakteristične za muškarce kad su vani u lovu na komade. Polovica vas osjeća da više nikad neće privući neku ženu do kraja života, dok druga polovica tumači i najmanji pogled nekoga s druge strane bara kao siguran znak kako ona želi vaše tijelo, sad i ovdje. Cijelo vrijeme znate da je istina negdje između to dvoje, ali te su sklonosti i dalje prisutne, nadjačavajući istinu. Čak i kad sam 216

maksimalno pustio svoj pesimizam s lanca, ipak nisam mogao vjerovati da su svi ti pogledi koje mi je ova žena upućivala bili slučajni. Nakon onog prvog pogleda nismo se smiješili jedno drugom, ali ipak, rekao sam sebi, ne primjećuješ toliko nekoga, osim ako ne želiš da i on primijeti tebe.

Počeo sam se nervirati. Tako promatrati nekog bilo je opasno, perverzno, uzbudljivo. Ne i pogrešno, međutim. To nije značilo da je Kirsty potpuno nestala iz mojih misli; zaista mi je bila u mislima, samo nisam imao osjećaj krivnje. Negdje duboko u sebi još uvijek sam bio uvjeren da ću nešto naučiti ove noći, da su svi moji potezi usmjereni na otkrivanje istine. Ispravno je bilo reagirati na poglede koje mi je ova žena dobacivala. Kakva bi ta reakcija trebala biti? Otići do nje, jasno, ali Što ću reći? Ponovno sam osjetio nesigurnost: kako joj se obratiti? Moraš imati samopouzdanja, jer ni jedna žena neće cijeniti bezveznjaka, ali ne smiješ pretjerati. Također treba izbjegavati, a ovo me naučilo planiranje s gospodičnom Vrućom, nabacivanje koje zvuči kao nabacivanje. “Je li boljelo? - Što, je li boljelo? - Kad si pala iz raja.” - takva sranja.

Shvatio sam da mi se ruka kojom sam držao pivo, počela tresti. Daj, Sam, govorila mi je moja optimistična strana, možeš cijelu noć provesti ovdje analizirajući situaciju, ili, možeš otići tamo i poduzeti nešto. Prije nego je moja pesimistična strana stigla odgovoriti, ja sam krenuo prema onim ženama. “Slušaj”, rekao sam Georgeu dok sam kretao, “mogli bismo krenuti u akciju.” Izgledao je pomalo šokiran mojom iznenadnom provalom energije, ali uskoro se, kad je vidio kamo idem, uputio za mnom.

Stali smo blizu stola i obojica otpili gutljaj piva. Stajao sam najbliže ženi koja me gledala, dok je George bio u najboljem položaju da razgovara s dvije druge. Uputiti se ravno preko bara na tako usredotočen način, moglo je značiti samo jedno, što su žene očito registrirale, jer su nakon malo došaptavanja i jedva zamjetljivih osmijeha, samo stajale, ne govoreći ništa. Ovo je bio moj trenutak. Očekivalo se da pristupim, morao sam to odraditi. Otpio sam još piva, a onda se još malo približio svojoj meti. Čak i sada, kad su se moja usta otvarala, a ona čekala da 217

čuje što imam reći, još uvijek nisam oblikovao tekst u glavi. Bio je to trenutak improvizacije. Neka bude dobro, Sam. Neka bude pravo.

“Sviđaju mi se vaše traperice.”

Iste sekunde, pošto sam to izgovorio, znao sam da sam užasno, užasno pogriješio. Sviđaju mi se vaše traperice? Kakva je to glupost bila? Postoji “neotrcano”, i postoji “bljutavo”. Još gore, bila je to bljutava glupost, koja je k tomu zvučala očajno. Stiskao sam ključeve u džepu, kao da mi je podsvijest govorila da spasim što se spasiti da i smjesta napustim ovaj bar. Žena je zapanjeno gledala u mene, a onda odlučila da je ono što je mislila da je čula toliko nevjerojatno, da je vjerojatno krivo shvatila.

“Molim?” Osmijeha više nije bilo. Njen je naglasak bio pravi londonski, njeno držanje tako sigurno da sam se iznenada osjetio manji od makovog zrna. Progutao sam knedlu, očajnički pokušavajući smisliti rečenicu kojom bi mogao zamijeniti ono što sam rekao, neku koja je slično zvučala, ali koja je imala više vjerodostojnosti. Kao da bi ijedan tekst mogao biti manje vjerodostojan od onog “sviđaju mi se tvoje traperice”.

Ali, moj razum, paraliziran strahotom tog trenutka, ništa nije mogao smisliti. U nedostatku moje omiljene opcije (da me zemlja proguta), bio sam prisiljen ponoviti svoj komentar. “Rekao sam da mi se sviđaju tvoje traperice.” Žena me fiksirala pogledom koji je nekako uspijevao kombinirati zaprepaštenost, žaljenje i gađenje.

“Sviđaju ti se moje traperice.” Njen je ton balansirao na žici između pristojnog i ljutitog. “To je... to je lijepo.”

Nastala je stanka, za čijeg je trajanja postalo jasno da će, ako ne nestanem, ona skočiti sa žice i jako se razljutiti, jako brzo. Zato sam nestao. Tek kad sam se dovukao do šanka, sjetio sam se da je George bio sa mnom. Tolika je bila sramota proteklih nekoliko sekundi da se činilo kao da smo postojali samo ona žena i ja, ona je predstavljala sve dobro i ispravno na svijetu, a ja sam simbolizirao sve one dosadne stvari koje su se pojavljivale i upropaštavale sve.

“Sviđaju mi se vaše traperice?” ponovio je George s nevjericom.

218

“Sviđaju mi se vaše traperice? Je li to stvarno najbolje što si mogao smisliti?”

“Pa, dovraga, ja sam barem pokušao”, eksplodirao sam. “S koliko si ti žena večeras razgovarao, smotani Casanova?”

Isprva je George bio zapanjen mojim prigovorom, a onda se iznervirao. “U redu”, rekao je, nasjedajući na provokaciju. “U redu, s kim želiš da razgovaram? Hajde, izaberi neku. Bilo koju. Bilo koju ženu u ovom baru. Odmah ću otići razgovarati s njom. I vjeruj mi, smislit ću nešto bolje od komplimentiranja njenih jebenih traperica.”

Prešao sam pogledom po baru. Ova mini rasprava bila je najbolja stvar koja se mogla dogoditi. Zbog nje je George žudio da se dokaže, a čak i ako nas ne uspije uvesti u razgovor s nekim ženama u prvom pokušaju, sad smo obojica bili tako odlučni da nećemo odustati dok zaista ne uspijemo. S druge strane šanka koji je ima oblik slova L, bile su dvije djevojke koje su izgledale bliže početku nego kraju svojih dvadesetih, ali koje su pokazivale samopouzdanje koje se kosilo s njihovim godinama. Dobro odjevene, ali ne jako skupo, ostavljale su dojam da je njihov večerašnji izlazak bio nešto posebniji od uobičajene subotnje rutine. “One.” “Misliš, one dvije brinete?”

“Pa, jedna od njih je više crvenkasto-smeđa, rekao bih, ali da, one.”

“OK, važi. Dobar izbor. Činjenica da su ondje znači da nisu vidjele kako se blamiraš. Možda još uvijek imamo šanse da nas shvate ozbiljno.”

“Dobro, bolje da kreneš onda, zar ne?”

George je krenuo, probijajući se između gostiju, sa mnom za vratom, dok nije došao do djevojaka.

“Bog”, rekao je uz smiješak. “Lijepo se zabavljate?”

Nastala je tišina koja je potrajala nula-cijelih-tri sekunde dok su nas djevojke procjenjivale. Obje su gledale Georgea, zatim mene, što me natjeralo na smiješak koji je trebao biti prijateljski, a da ne bude sumnjiv.

Vjerojatno nisam djelovao previše bezvezno, jer su se i djevojke ubrzo nasmiješile. “Izvrsno”, rekla je djevojka s crvenkasto-smeđom kosom. “A 219

vi?”

K vragu sve. George je uspio. Jednostavan pristup je funkcionirao.

Bio sam preneražen. Nakon nesretnog početka večeri, prijateljski osmijesi dviju zgodnih djevojaka i nekoliko učtivih riječi od jedne od njih, djelovali su poput otvorenog poziva na orgije.

“Da, nije loše, ovaj, znate”, rekao je George, pokazujući da je i on zadivljen što nije dobio pljusku. “Gdje ste bili?” upitala je druga djevojka.

Zaboga, ovo je postajalo sve bolje. One su davale tempo. Dok je George davao obilato redigiran izvještaj našeg izlaska do sada, ja sam promatrao naklonost na njihovim licima i sjetio se kako je to lako, ne samo kad izlazite van, nego u bilo kakvoj društvenoj prilici, zamijeniti nečiju uzdržljivost za odbojnost. Njihov pogled ne susreće vaš, čak se i kreću tako da ne bi morali razgovarati s vama, i pretpostavite da je problem u vama. Ali, zapravo je u njima. One su sramežljive. Nisu kadre napraviti prvi korak. Boje se da vam se neće svidjeti. Ukratko, iste su kao i vi. Brine ih sve što i vas. Prebrodite te strahove, napravite taj prvi korak i češće ćete otkriti da rado razgovaraju s nekim. Zdrav razum, zaista, ali većina nas ima podosta demona koji nam kljucaju da to zaboravimo. Možete pogriješiti, naravno, kao što sam ja upravo dokazao svojim komentarom o trapericama, ali općenito, ako odaberete nekoga tko nije previše različit od vas i servirate rutinsku uvodnu primjedbu, zdrava susretljivost vodit će vas kroz početni stadij.

Bili su to stadiji koje smo George i ja upravo svladavali, kako se ispostavilo, s Alison i Carol. Alison, koja je imala crvenkasto-smeđu kosu, studirala je medicinu, dok je Carol radila za Inland Revenue. Oba posla su bila dovoljno neobična da bi pružila prostor za živahan razgovor, i jednu-dvije nadam-se-ne-previše-predvidive šale s moje i Georgeove strane, i prije nego sam se snašao, pitao sam djevojke jesu li za još jedno piće. Pogledale su jedna drugu i svoje još napola pune čaše (naša su piva bila pri kraju), i na trenutak sam se prestrašio da sam uprskao stvar brzajući.

Ali ne, Carol je klimnula glavom, a Alison mi se nasmiješila. “To bi 220

bilo lijepo”, rekla je. “Hvala.” Čekajući da me posluže, pazio sam na Georgea i djevojke.

Razgovarao je više s Carol, koja se smijala njegovim šalama, gotovo ne skidajući pogled s njega. Alison bi se pridružila s vremena na vrijeme, ali ja sam osjećao da je George manje zainteresiran za nju. Naravno, kad se oslobodio stol, a oni ga zgrabili, Carol i George su se smjestili na jedan kraj, ostavljajući Alison slobodnu stolicu na drugom. Vrativši se s pićem, sjeo sam i kucnuo svojom bocom o Alisonin JD s kolom. “Živjela.” “Živio.” Sad kada sam sjedio tako blizu nje, primijetio sam kako je malo šminke imala. Malo rumenila na blago zaobljenim obrazima, malo maskare na trepavicama plavih očiju i nježan sloj svijetloružičastog ruža, ali osim toga, bila je spremna pustiti da njen izgled govori za sebe. Što i jest, glasno. Alison je imala životnu snagu kojom ste se morali i vi napuniti. Barem sam ja morao. Od činjenice da je sjedila napola okrenuta onim dvoma, i da su se sad odvijala dva zasebna razgovora, prošli su me trnci. Ova je djevojka govorila meni i samo meni.

“Nije čudo što piješ viski”, rekao sam. “Studenti medicine su uvijek najjači cugeri.”

Nasmiješila se. “Stvarno?”

“Bili su, bar dok sam ja bio na fakultetu.”

“A kad je to točno bilo?” Još je malo razvukla osmijeh.

“O, prije nego si se ti rodila, siguran sam.” Nasmijala se.

“Ali, u pravu sam, zar ne?” nastavio sam. “Naravno. To što ćemo postati liječnici ne znači da se ne možemo dobro zabavljati.”

“Očito.” Stanka.

“A što je s tobom?” pitala je Alison. “Što sa mnom?”

“Kakav si ti cuger?”

“O, ja sam laka kategorija. Sasvim laka kategorija.”

“Tako sam i mislila”, rekla je. “To je zbog tvojih godina.” Lice joj je ostalo bezizražajno za djelić sekunde, prije nego se osmijeh vratio, a njene se oči raširile.

“Hej, hej, ne budi nepristojna. Ne prema starijima.”

221

“Oprosti.” Stanka. “Djede.” Želudac mi se prevrnuo. Ne zato što je flert ubacio u veću brzinu, premda sam uživao u njemu. Razmišljao sam o nečemu o čemu do sada nisam, ne zapravo: ići s tim do kraja. Otići s djevojkom kući, ako bi me htjela povesti, ili barem pokušati. Ili razmijeniti poljupce, ili bilo kakvu akciju, prije nego uđemo u odvojene taksije. Ili uzeti njen broj, s namjerom da ga upotrijebim. Detalji nisu bili važni. Važno je bilo da mi se počela sviđati ta misao, da sam procjenjivao, potpuno neopterećen krivnjom zbog Kirsty, mogućnost da joj budem nevjeran. Je li me tome ova noć trebala naučiti? Je li ovo lekcija koju sam htio naučiti?

Pa, je li?

Nisam otišao, zar ne?

Uskoro je Alison častila nas i ono drugo dvoje novom rundom pića.

Kad sam popio još jedno pivo, primijetio sam da jedna od deset riječi izlazi pomalo krivo. Duboki udah i dosta koncentracije otrijeznilo me dovoljno da provjerim Alison. Činila se jednako veselom kao i ja, i tako uz još jednu turu lagera, ponovno sam zaronio i pridružio joj se u pijanstvu. Naš je smijeh sad postao prisan i čest. Nakon onoga s “djedom”, počeli smo se zezati o poslu, pri čemu je ona učestalo koristila riječ “odijelo” a ja izraz “Florence Nightingale”. Sve je to bilo djetinjasto, i upravo je zbog toga odgovaralo trenutku. Carol je pretekla Georgea kod sljedeće runde, a dok je nije bilo, Alison ga je uključila u naš razgovor. Čim se Carol vratila, međutim, naši su se razgovori nastavili odvojeno. Neke Alisonine šale sad su bile praćene nestašnim udarcima u moje rame, a moje su je natjerale da isplazi jezik. Bacajući s vremena na vrijeme pogled na Georgea i Carol, vidio sam da su se i oni jednako dobro slagali. Ako su nas ove djevojke i mislile zafrkavati, odustale su.

Kad smo popili ova pića, svi smo bili toliko naliveni da nam je bilo teško sjetiti se čija je to runda bila. Ali vrteći film unatrag, izračunali smo da je Georgeova, i on je oteturao prema šanku. Carol je otišla u zahod.

Alison je pogledala na sat. “Jedanaest i dvadeset je. Kad se ovaj bar 222

zatvara?”

“U dvanaest, mislim.”

“Oh.” U njenom se glasu osjetila nota razočarenja, žudnje da se zabava nastavi i iza ponoći. Je li stvarno bilo tako? Osluškivao sam. Čuo sam kako se jedina riječ koju je izgovorila gubi, i protumačio sam to kao znak. Ili sam tumačio sebe, svoje vlastite osjećaje? S njenim “oh” pomiješale su se druge riječi: “Kirsty”, “Alison”, “provod”, “krivnja”, “brak”, “bodovi”, i glasnija od svih njih, “žudnja”. O tome se radilo: žudnja. Ali što sam želio? Alison? Tu nije bilo sumnje. Momak ne može fiertovati tako dugo s djevojkom koja je tako privlačna, a da ne osjeti makar i najmanji tračak želje za njom. Ali, kad to stavim pored želje da spasim svoju vezu s Kirsty... pa, i što? I dalje sam se morao ispuhati, i dalje sam htio znati kako bih reagirao u ekstremnoj situaciji. “Što radiš kasnije?” pitao sam.

Alison je slegnula ramenima. “Tko zna?” Opasnost od onoga što sam smjerao bila je krajnje izazovna. Ali, Isuse, kako je bila uzbuđujuća.

Nekoliko sam puta otvorio usta kako bih predložio da odemo negdje skupa (Kod nje? Jesam li stvarno bio kadar to reći?), ali riječi nisu izlazile. A onda je bilo prekasno, jer sam vidio da se Carol vraća.

“Izgleda da joj je lijepo s Georgeom”, rekao sam.

Alison je klimnula. “Da. To mi je drago. U zadnje vrijeme joj je bilo teško.”

“Zašto?”

“Mama joj je umrla prije nekoliko mjeseci. To ju je dotuklo jedno vrijeme.”

“O, to je strašno”, rekao sam.

“Bilo je jako ružno. Ali mislim da je sad opet stala na noge. Sjajna je, zaista.”

Podigli smo poglede. Nismo to ni primijetili, Carol nije sjela na svoju stolicu s druge strane stola, nego tik do Alison, i tako čula većinu onoga što smo govorili.

“Oprosti”, rekla joj je Alison. “Nisam htjela...” Carol se na to nasmijala. “Ne budi smiješna. U redu je.”

223

Laknulo nam je što je nismo uzrujali, ali ipak ne bi bilo u redu vratiti raspoloženje na prethodnu razinu. Osjetio sam da bih trebao izraziti suosjećanje, što bi Carol pružilo priliku da zaključi tu temu. Tada bi George mogao nastaviti s flertom, što je, vidio sam preko njenog ramena, bilo neminovno. “Žao mi je zbog tvoje mame”, rekao sam.

“Da”, rekla je Carol, “tu se ništa ne može, zar ne?”

Bum! Georgeov povratak bio je očito bliži nego sam mislio. A sudeći po žestini kojom je prišao stolu, bliži nego je on mislio. Više je bacio pića pred nas na stol nego ih stavio, pa se oko čaša stvorio mali bazen od lagera i viskija. Dohvatio sam nekoliko podložaka za pivo, kako bih to bar malo posušio i pogledao ga.

“Ižvini te za ovo.” Pogledao je u nas troje, i čak i u njegovom stanju, mogao je shvatiti da je raspoloženje bilo ozbiljno. “Ste dobro? Pokišli šte.”

Bio je to delikatan trenutak. Bilo bi bezosjećajno od mene potpuno umanjiti važnost teme o Carolinoj mami, ali nisam mogao ni praviti jako važnu stvar od toga, od straha da ne srozam raspoloženje tako nisko da ga više nećemo moći popraviti. “Dobro smo, George, dobro. Razgovarali smo o Carol... ovaj, Carol je izgubila mamu,” George se malo zaljuljao, a zatim sjeo. Bio sam spreman promijeniti temu kad je on iznenada izlanuo: “Ja sam izgubio majku kad sam bio dijete.” Ovu dramatičnu izjavu popratio je štucanjem.

Djevojke su ga iznenađeno gledale. Ja također. George to nikada ranije nije spomenuo. Dobro, nismo bili najbolji prijatelji, ali imali smo nekoliko prisnih razgovora i mislio sam da ga poznajem prilično dobro.

Sigurno bih znao za ovakvo nešto? Zapravo, zar nije rekao prije nekoliko mjeseci da ide posjetiti mamu? Da, bio sam siguran da je rekao...

“O, jadniče.” To je Carol pretvarala svoje suosjećanje u riječi.

George je malo trgnuo glavom, pokušavajući se usredotočiti na stol.

“Imao sam šest godina.”

Djevojke su se pogledale, a suze su se skupljale u njihovim očima.

“To je... to je strašno”, rekla je Carol, a usna joj je zadrhtala.

George je i dalje zurio u stol. Zapravo zurio je u pod ispod njega, ali 224

on je mislio kako zuri u stol. Ja sam se, u međuvremenu, počeo preznojavati. Zato što sam upravo shvatio što je George radio.

Nesporazum je bio golem, katastrofalan, i u emocionalnoj buri koja ga je sad mlatila mogao je prouzročiti užasnu uvredu, što me plašilo i prije nego se dogodilo.

“Bili smo u Debenhamsu..,” rekao je George. Prva se suza oslobodila i polako skotrljala niz Carolin obraz. Očajnički sam pokušavao smisliti prikladan način da prekinem Georgea. Ali od panike sam ostao bez riječi i nisam mogao učiniti ništa kako bih spriječio da se cijeli užas otkrije. “... i ona me ostavila dok je otišla probati haljinu, a ja sam odlutao do odjela s igračkama, ali kad sam se vratio, ona je već bila izašla i vidjela da me nema, a bila je stvarno gužva jer je bilo vrijeme Božića i nismo se mogli naći...”

Carolina usna je prestala drhtati i izraz gnušanja pojavio se na njenom licu. Alison je odmahnula glavom u znak zgražanja. Ali George to nije primjećivao, jer je još uvijek zurio u pod.

“Bio sam stvarno uplašen”, nastavio je. “Konačno me upravitelj trgovine odveo u svoj ured te su je pozvali na razglas, ali trebalo je dobrih petnaest minuta prije nego se sve sredilo. Bio sam skamenjen.

Carol je ustala. “I ti misliš da je to smiješno, zar ne?”

George je podigao pogled, a čelo mu se naboralo od zbunjenosti.

“Ti bolesni gade”, viknula je Alison. “Ti bolesni, bolesni gade. Carol nastoji prebroditi svoje užasno iskustvo, a ti zbijaš šale i misliš da su pametne. E pa nisu, baš su bolesne.” Njen je bijes tiho ključao, tražeći načina da se ispolji. Na trenutak sam pomislio da će ga izmlatiti, ali s “hajde, Alison, nemoj trošiti riječi na njega”, Carol ju je odvukla.

Gledao sam ih kako odlaze, a onda pogledao Georgea. U manje od minute preokrenuo je moju obećavajuću situaciju u potpuni krah. “Hvala, prijatelju”, rekao sam. “Puno hvala. Ovo je zaista lijepo udesilo večer, to sigurno.” “Što sam rekao?”

Jesam li imao strpljenja objašnjavati mu sve to? Ili bih najradije eksplodirao i udario ga šakom, od čega se Alison obuzdala? Jedva sam 225

se uspio kontrolirati. “Idemo odavde”, rekao sam, povukavši ga da ustane. Svi oko nas su čuli kako ga djevojke grde i bez sumnje su pretpostavili kako je George kriv po svim optužbama, dok je on zapravo bio pijan i bedast, prije nego okrutan i uvrnut. A sa svima onima iza ugla koji su vidjeli moj promašaj sa Ženom u Trapericama, George i ja smo bili mrtvi za ovo mjesto.

Izbili smo na Petu ulicu, a Georgu još uvijek nije bilo jasno zašto je večer završila takvim neugodnim preokretom. Gdje smo sad mogli ići?

Pubovi su bili zatvoreni, nekoliko barova koji su radili do kasno bit će pretrpani i/ili masno naplaćivati ulaznice, a osim toga, ljudi u njima su sigurno već imali planove za ovu noć. Pored nas je prolazilo puno parova, očito na putu kući da ostvare te planove. I eto gdje sam, uzbuđenje zbog flerta s Alison sad je bilo daleko sjećanje, na hladnom noćnom zraku ni sa čime što bi me ugrijalo osim gorućeg osjećaja frustracije.

Krenuo sam naprijed. George, osjećajući da sam ljut na njega, išao je nekoliko koraka iza mene. Prolazeći pored Ronnie Scottsa, letimice sam pogledao njegovu bogatu crvenu unutrašnjost i čuo tinjajuće, seksom nabijene tonove saksofona. Pomislio sam na sve te ljude u publici, muškarce i žene za ugodnim malim stolovima za dvoje... Ali, ne.

Zaustavio sam se. To je bilo mučenje. Još uvijek sam čeznuo da se nađem u toj ekstremnoj situaciji, premda su moje šanse da je iskonstruiram sad bile mršavije od čačkalice. Da pođem kući?” Jesam li bio sposoban doći na kraj Kirstyne zabave gdje sam morao biti ljubazan sa svima dok sam u sebi kipio nesmirenom žudnjom? Jer tako sam se osjećao. Pucao sam od toga. Od žudnje za čim, nisam znao. Žudnje za drugom ženom? Žudnje da sredim stvari s Kirsty?

Preko puta je bio Bar Italia. Zaboravio sam na njega. Nije baš bio mjesto za provod, ali bio je mjesto gdje se moglo sjesti i popiti piće, mjesto koje mi je pružilo izgovor da ne odem kući. Ušli smo i sjeli za stol blizu vrata. Ja sam naručio pivo, dok je George, koji je, dok ga nije udario hladan zrak, bio previše pijan da bi shvatio da je pijan, osjetio potrebu da se rastrijezni, te naručio kavu.

226

“Žao mi je što sam tamo sve zafrknuo”, rekao je tiho.

“I meni je.”

“Ovaj... što se zapravo dogodilo?”

Bio je poput psića koji nije znao gdje je pogriješio. Morao sam ga žaliti. Dao sam mu kratak sažetak događaja.

Skutrio se. “O, k vragu sve. Kakav sam ja bezveznjak. Kakav bezveznjak.”

Uzdahnuo sam. “U redu je, George, krivim pivo, ne tebe. A jedva mogu govoriti, zar ne? Ti si nas barem upoznao s nekim ženama. Ja ni to nisam mogao.”

Duboko je uzdahnuo. “Stvarno smo jezivi u ovome, zar ne?”

Klimnuo sam i također uzdahnuo. Ali, u sebi sam se osjećao uzbuđenije, živahnije od Georgea. On se pomirio s našom sudbinom, ali ja sam joj se još uvijek odupirao. Ona žudnja me nije napuštala.

Na vrata je upala grupa ljudi od trideset i nešto godina. Bilo ih je osam, premda su im se u idućih pola sata pridružili novi, a drugi otišli.

Cijelo to vrijeme George i ja smo sjedili zlovoljno, pijuckajući naša pića, i ona koja su slijedila (George se ponovno prebacio na pivo), povremeno prekidajući tišinu nesuvislim razgovorom. Promatrao sam ženu koja je, izgleda, bila glavna u onoj grupi. Bila je, nagađao sam, srednjih tridesetih godina, ali to što je bila sitne građe činilo ju je znatno mlađom.

Nedostatak oblina, skupa s njenom uniseks odjećom (majica, traperice, tenisice, sve nehajno, ali s najskupljim markama) i njenom podšišanom kosom, davali su joj izgled nestaška. Rekao bih hermafroditski, ali iz toga biste mogli zaključiti da nije bila privlačna, a svakako jest. Nešto - Je li to bila iskra u njenim očima? Njeni tanki, fini članci? Njena mala stopala? - je činilo koncentrat ženstvenosti koja, premda ne bi privukla vašu pažnju u prvi trenutak, ipak vas je vukla da je gledate dok ne shvatite da, da vas seksualno privlači.

Broj ljudi oko nje smanjio se na tri, dvije žene i sportski odjevenog mlađeg muškarca. Kad se pojavio još jedan momak shvatili su da su sve njihove rezervne stolice odnesene za susjedne stolove. Nestaško je primijetio da kod nas postoji slobodna stolica.

227

“Mogu li uzeti ovu?” pitala je. Čak je i njen glas bio nekako bespolan, s dubinom koja bi kod državnog činovnika bila monotona, ali kod nje je bila čudno privlačna.

George je odgovorio i ne podigavši pogled. “Slobodno. Ne obazirite se na nas. “Ko nas jebe večeras.”

Naravno, žena je bila šokirana. “Samo sam pitala”, rekla je zadržavajući sabranost, ali ipak s ukorom kojeg je George zaslužio.

Zatim je uzela stolicu i krenula prema svom stolu.

“Ispričavam se zbog svog prijatelja”, rekao sam. “Tek je danas pušten. Još se nije naviknuo ponovno biti u društvu.”

Uputila mi je jednako hladan pogled kao i Georgeu, ali tada je registrirala moju ispriku, i jadan pokušaj da budem duhovit, i malo se smekšala. “U redu je”, odgovorila je. “Svi imamo svoje loše trenutke.”

“Istina”, rekao sam. “Živa istina.”

Učinilo mi se da sam uočio tračak smiješka, ali možda sam griješio.

Gledao sam, pretvarajući se da ne gledam, kad je sjela do pridošlice i slušala ga zakratko. Tada su oboje spustili ruku ispod stola i ja sam pretpostavio da je svaka misao koju sam gajio (zar jesam?) kako je ova žena slobodna, bila pogrešna. Ali čim su njihove ruke nestale iz vidokruga, ponovno su se pojavile, a Nestaška je ponovno ustala i krenula prema zahodu. Je li ovo značilo ono što sam mislio da znači? To što se zadržala duže nego je uobičajeno, kao i način na koji je trljala nos kad se vratila, potvrdilo je moje sumnje.

Zbog pomicanja stolica kako bi mogla proći, kad je ponovno sjela našla se odmah do mene. Prije nego se uspjela uključiti u razgovor svojih prijatelja, moja žudnja je progovorila iz mene. “Onda, kad je bio vaš zadnji loš trenutak?”

Okrenula se i pogledala me, zastavši na trenutak kako bi se sjetila o čemu se radi. Kad se sjetila, ponovno je potrajalo dok se odlučila na odgovor. Jesam li prekoračio granicu? Je li njeno prihvaćanje moje isprike bilo sve što sam mogao očekivati, i jesam li sad bio u opasnosti da je iznerviram? Ispostavilo se da nisam. Nazovite to velikodušnošću duha, ili kokainom kojeg je upravo uzela, ali bila je spremna prihvatiti 228

razgovor. “Veći dio prošlog tjedna.” Nije bilo osmijeha uz to, ali promatrajući je zadnjih pola sata, znao sam da se ova žena nije smijala zato što se to od nje očekivalo, smijala se zato što je to htjela i kad je htjela.

“Zašto?”

“Zvao se Garth, bio je iz Dallasa, imao je pedeset kila više nego je trebao i neugodan zadah.”

“Ne čini mi se kao tvoj tip.”

Osmijeh, gotovo škrt, kao da ju je moja šala, ako je to bila, prisilila na to. “On je direktor tvrtke koju predstavljam.”

“Predstavljaš?”

“Ja sam odvjetnica. Specijalizirana za gospodarsko pravo.”

Očito od one vrste mladih odvjetnika koji naporno rade i igraju oštro.

Pretpostavio sam da je u ovo vrijeme u subotu navečer najmanje htjela razgovarati o poslu. Stoga sam promijenio taktiku. “Kako se zoveš?”

“Mel.” Povukla je dim cigarete koju joj je pružila prijateljica. “Ti?” “Sam.” Klimnula je kao da razmišlja želi li nastaviti razgovor sa mnom. Još jedan dim cigarete. A onda: “Tko je momak koji se sažalijeva?”

“George. Treba malo poraditi na svojim međuljudskim vještinama, ali nije loš momak u dubini duše.”

George je zurio kroz prozor u prolaznike. Pretvarao se da nas ne čuje, ali naravno da je slušao svaku riječ.

“Gdje ste bili večeras?”

“Na nekoliko mjesta”, rekao sam. “Dva bara, Mortimer Hotel..,” “Mrzim to mjesto”, Mel je napravila grimasu.

“Nisam bio baš impresioniran, moram reći.”

“Znala sam otići onamo kad se tek otvorilo, ali sad je puno bogatih turista i bezveznjaka koji gledaju pokupiti neku ženu.”

Nakašljao sam se. “Da, užas, zar ne?” Je li to ona nas kritizirala? Je li shvatila koji je bio cilj našeg izlaska? Ne, ona nije bila takva osoba.

Ako je razgovarala sa mnom, to je bilo zato što je to željela, ili zbog moje magnetske osobnosti, ili zbog droge. Nije bila tip za igrice, podići mi 229

pouzdanje, a onda me ismijati. “A ti?”

“Nisam još nigdje bila. Ovdje se svi sastajemo.” Jako cool. Ne počinji večer prije ponoći, a čak i tada počni na nekom diskretnom mjestu. “Idemo u Space.”

“Tako.” Gdje je dovraga, i što je, dovraga, Space? Bilo je to pitanje koje me nije previše zaokupljalo. Bio sam zadovoljan time što mi je povjerovala (premda nezasluženo) da znam odgovor. Ova me žena shvaćala ozbiljno.

“Ili ćemo barem ići kada se Alex skine s telefona.”

Momak koji se upravo pojavio tiho je razgovarao mobitelom, okrenute glave. Postupno je počeo žešće raspravljati, a onda iznenada prekinuo razgovor.

“Ništa dobro”, obratio se Mel. “Baš ništa?” Izgledala je iznenađeno.

“Kaže da nam ne može pomoći.”

Na to mi je Mel okrenula leđa, doslovno, i počela nešto mrmljati ostalima. Očito ih je njihov farmaceutski dobavljač ostavio na cjedilu, i ta je neprilika imala prednost nada mnom. Pa dobro, lijepo je zadobiti nečije poštovanje, ma kako kratko to trajalo. Natrag u stvarnost...

Ha, čekaj malo. Čekaj samo jednu minuticu.

Rekavši Georgu da me tu čeka, i krajičkom oka prateći sve žešću diskusiju između Mel i njenih prijatelja, izašao sam vani i nazvao Petea.

“Sam! Kako je?”

“Dobro. Slušaj, gdje si ti?”

“U Mitreu. Imamo zatvorenu zabavu. ‘Oćeš doći?’

Važući izglede s Rayevom Fly Me To The Moon nasuprot onome što sam postizao kod Mel, odlučio sam se za ovo drugo. “Ne, hvala, imam nešto drugo u planu.” Tiho sam dodao “nadam se”, a onda nastavio: “Sjećaš se mog poklona?”

“Molim?”

“Mog poklona, od onog tjedna. Od Terryja.”

“Poklon? Od Terr... a da, da. Što s tim?”

230

“Gdje je?”

“U mom novčaniku. Pa, barem veći dio.”

“Kako to misliš?”

“Ne paničari”, rekao je. “Uzeo sam samo mrvicu. Zapravo, ja nisam ništa, bilo je za neke djevojke.”

“Koje djevojke?”

“Upoznao sam ih prije neku večer, mislio sam da mi dobro ide, moj je smotuljak bio doma - doma, i zapravo prazan - stoga sam im dao svakoj po mrvicu od tvog. Duga priča.” Uzdahnuo je. “Razočaravajući kraj.”

“Nije me briga za tvoje krajeve”, zarežao sam, “samo želim znati koliko je moje koke ostalo.”

“Hoćeš li se smiriti? Rekao sam ti, zar ne? Skoro sve. Nisu uzele ogromne doze.”

“Dobro. Jer treba mi.” “Što, sad?”

“Da, sad. Vjerojatno. Nadam se.”

“Zašto?”

“Nije tvoje da razmišljaš zašto, Pete, tvoje je da doneseš tu koku, gdje ti kažem, kad ti kažem. A reći ću ti za nekoliko minuta, zato ostani uz taj telefon.” Odgovor na njegovo pitanje, naravno, bio je da želim tu drogu iz potpuno istog razloga kao i on prije neku večer. Ali, nisam mu to htio priznati. Jesam li to htio čak i sebi priznati?

“Ali, Sam, imamo zatvorenu zabavu...”

“Da, ali neće ti trebati puno vremena taksijem do West Enda, zar ne? I siguran sam da će te Ray pustiti natrag.”

“Ali, Sam...”

“Pete, ako želiš nastaviti ovu diskusiju, uvijek možemo raspraviti kad ćeš mi nadoknaditi taj gram. Ali, ako budeš surađivao večeras, zažmirit ću na manjak i, što je još važnije, na to što si bio slobodan uzeti bez moje dozvole.”

Nastala je tišina. A potom: “U redu. Ali, nemoj dugo.”

“Neću. Zapravo, možeš odmah pozvati taksi, kad bolje razmislim.”

Uvijek ga je mogao otkazati, ako Mel odbije moju ponudu.

231

Kad sam se vratio unutra, izgledalo je da su Mel i njeni prijatelji završili diskusiju, ali iz njihovih mrzovoljnih lica vidio sam da nisu našli drugog dobavljača.

“Je li sve u redu?” upitao sam je. “Kao da su svi odjedanput pokisli.”

Pogledala me preko oka, pokazujući sumnju da sam pogodio u čemu je problem. “Mmm”, rekla je. “Moglo bi se tako reći.”

Ovo je bio početak, neke vrste. Da je htjela potpuno zaključiti tu temu, zanijekala bi da postoji problem. “Ovaj, ne želim biti drzak”, nastavio sam, pomalo nervozno, “ali ako je u pitanju... ovaj... To što Charlesa nema...” - okrenula se prema meni, ne govoreći ništa, ali pokazujući da je razumjela, i da je zainteresirana - “... mislim da bih mogao pomoći.”

“Stvarno?”

“Da.” Nagnuo sam se bliže kako bismo mogli tiho razgovarati. Ona je učinila isto, te sam osjećao njen miris. Nisam bio siguran je li to bio parfem ili deodorant ili sapun, ali udahnuo sam ga ponovno kako bih uživao u njemu. Prikrio sam to tako što sam se pretvarao da smišljam što ću reći, premda sam zapravo već sve razradio. “Ovako na brzinu vjerojatno neću moći nabaviti više od grama. Ali, ako ti to može koristiti...”

“Naravno da može. Ono”, pokazala je prema zahodu, “je bilo zadnje što smo imali.” Pogledala me na sekundu. “Nisam mislila da si... znaš, diler.”

Nasmijao sam se. “I nisam. Samo poznajem nekoga, i htio sam... htio sam ti pomoći. Ako to ne zvuči previše glupo.”

Stajali smo tako blizu da sam čuo tiho coktanje njenih usana prije nego je progovorila. “Ne, uopće ne zvuči glupo. Laska mi to što mi želiš pomoći.”

Nisam odgovorio, pustio sam da naše riječi lebde u zraku.

Tada je Mel dodala: “Ideš s nama u klub, zar ne?”

Imam te. Klimnuo sam. Oboje smo se uspravili na stolicama, trenutak intimnosti bio je završen, ali zabilježen.

“Koliko ti treba da to riješiš?”

232

“Ne bi trebalo dugo.”

“Možemo onda i ovdje pričekati”, rekla je. “Glupo je da idemo u klub odvojeno.”

“Da”, rekao sam, odahnuvši što neću morati priznati da ne znam gdje je Space. “Samo da nazovem.”

Ponovno sam izašao vani i nazvao Petea. “Slušaj”, rekao sam kad se javio. “Bar Italia. Što prije možeš.”

“Već sam u autu.”

“Isuse. Brzi taksiji konačno opravdavaju svoje ime?”

“Postižeš iznenađujući učinak kad kažeš da radiš za Terryja.”

“Dobro, vidimo se ubrzo.”

Tako je i bilo, petnaest minuta poslije. Te sam minute proveo razgovarajući s Mel, ili bolje rečeno slušajući je, pošto se njena pravnička govorljivost počela pokazivati. Upoznala je Georgea i mene sa svojim prijateljima, premda, kao i uvijek kad upoznajete više od troje ljudi istovremeno, naročito kada ste pijani, osoba koja upoznaje mogla bi jednako tako reći, “Netko čije ćete ime odmah zaboraviti, još netko čije ćete ime odmah zaboraviti, još netko...” Tiho me upitala koliko tražim za drogu, ali rekao sam joj da može samo častiti mene i Georgea pićem.

Slava koju mi je to donijelo bila je, naravno, potpuno neopravdana, pošto me droga nije koštala ni penija. Barem ne direktno. Ali, s obzirom na emocionalni pritisak kojem sam bio izložen zarađujući je, rekao sam sebi kako je svaka nagrada koju mi donese, bila više nego zaslužena.

Pazio sam na Petea i pobrinuo se da ga zgrabim prije nego uđe u bar.

Samo mi je trebalo da se svidi Mel ili nekoj od njenih prijateljica. To bi bilo uzvraćeno, on bi izgubio želju da se vrati u Mitre, i moja bi večer bila potpuno uništena.

“Zašto to trebaš?” pitao je, kad sam proračunato ušao u taksi i sjeo do njega. “Rekao si da to ne želiš ni blizu sebe dok ovo s bodovima još traje. To završava tek sutra, zar ne?”

Buljio sam u malen presavijeni komadić papira. To je bila moja karta za Ekstremno, čarobno mjesto gdje otkrijete sebe. Uzimanje droge s nepoznatom djevojkom u nepoznatom klubu, večer prije odlučujućeg 233

dana sa svojom djevojkom: to je bilo baš ekstremno. Moja je lekcija stizala. Što će to biti?

“Jednostavno mi treba, Pete.” A tada, kako ne bi nastavio s tom temom: “Kako je dolje u pubu?”

“Sjajno, sjajno”, rekao je. Ali, nije bio baš oduševljen. Vidio sam da je vidio da se nešto događa, i brinuo se za mene. Možda sam i ja trebao biti tako zabrinut. Ali nisam. Sa žudnjom na mojoj strani, zabrinutost mi nije mogla ništa.

S paketićem na sigurnom u mom džepu, vratio sam se grupi. Dopola smo popili pića koja je Mel naručila kao prvu rundu isplate za koku, a Georgeova nepristojnost, kako se činilo, bila je oproštena. Slagao se izvrsno s njene dvije prijateljice. Mel i ja smo nastavili razgovor, a iz nekog razloga razgovarali smo o starim kožnim koferima, te malo po malo došli do priče o tome koliko smo ih voljeli, ali nismo bili svjesni ponavljanja zbog supstanci koje su kolale našim krvotocima. U njenom slučaju, alkohol i kokain, u mom, alkohol i žudnja.

Kad smo popili pića, onaj ne-sportaš, koji je posljednji došao, rekao je da svi možemo do Spacea njegovim automobilom, koji je bio parkiran s druge strane Oxford Streeta. Ispostavilo se da je to bio Cadillac.

Original iz 1950-ih, boje višnje, veliki, krasni Cadillac. Nikad prije nisam bio blizu Cadillaca, a kamoli u njemu. Nisam naročito zainteresiran za Cadillace, ali stvar je bila u tome da je večer brzo postajala vrlo, vrlo drugačija od bilo koje druge do tada. Zaista sam išao prema krajnosti.

Bilo je sjajno.

Automobil je imao veliko prednje sjedalo preko cijele širine, pa su ne-sportaš i sportaš sjeli sprijeda s jednom od žena. Straga smo se stisnuli druge dvije žene, George, ja i Mel. Ja sam bio prikliješten uz lijeva vrata, točno iza vozača. Kako bih dobio malo mjesta okrenuo sam se malo nadesno, tako da se Mel naslanjala na moja prsa. Ponovno sam osjećao njen miris, a također i njen dah na mom obrazu kad god bi mi se obratila, što je bilo često. Dah joj je davao na pivo, što bi trebalo biti neugodno, ali kao dio intimnosti koja se razvijala među nama, bilo je uzbudljivo. Nervoza koja me hvatala s drugim ženama, nestala je. Bio 234

sam obavijen golemim oblakom sigurnosti, kombinacije alkohola, pažnje koju sam dobivao od Mel i moje uvjerenosti da je lekcija dolazila, da ću ubrzo doći do putokaza.

U automobilu je bilo toliko ljudi, a ja sam bio tako sretan što se mogu usredotočiti na Mel, a ne na cestu, da sam potpuno izgubio orijentaciju gdje smo. Cadillac je konačno skrenuo na improvizirano parkiralište, koje se stvorilo rušenjem neke zgrade. S obje strane visoko su se uzdizala golema viktorijanska skladišta. Zgrade su izgledale gotovo zapuštene, osuđene na istu sudbinu kao i njihova nekadašnja susjeda.

Ondje su bila još samo dva, tri automobila. S plakatima koji su se gulili sa zidova i potrganom žičanom ogradom, sve je to pomalo nalikovalo na noćnu scenu iz Starskyja i Hutcha25. Ali, kad se grmljavina Cadillacova motora stišala, razabrao sam neprekinuto čavrljanje ostalih koji su izlazili na prašnjav, smećem pokriven beton, a moje su uši uhvatile slabo udaranje glazbe.

Mel nas je vodila prema jednom od skladišta. Ne vani na cestu, pa na glavni ulaz, nego kroz mala, čelikom obložena sporedna vrata, koja su očito nedavno dodana zgradi. Pritisnula je zvonce i čekala. Vrata su se otvorila prema vani nekoliko centimetara, a zatim, kad je njen identitet provjeren, širom su se otvorila. Nizak, sredovječan čovjek, odjeven potpuno u crno s dugom crnom kosom svezanom u rep, stajao je ondje s ispruženim rukama.

“Melissa!” uzviknuo je teatralnim istočnoeuropskim naglaskom.

“Melissa!”

“Nicolai”, odgovorila je ona hladnokrvno. Zagrlila ga je, ili barem ostala mirno i dozvolila da je zagrli.

“Taaako draago viditi tebi i tvoje priijatelji!”

Nasmiješila se, i stala u stranu kako bismo svi stali u ulazni hodnik, koji je, pretpostavio sam, nekad bio dio skladišta. Ne znam je li trebalo platiti ulaz, ali ako je i trebalo, Mel je to sredila, tako što je platila, ili time što je jednostavno bila Mel i nije morala platiti. Zatim smo krenuli prema drugim metalnim vratima nasuprot ulaza. Glazba je sad bila malo glasnija nego što je to bilo vani, ali i dalje nije bila više od udaranja.

235

Međutim, kad nam je Nicolai otvorio vrata, učinak je bio nevjerojatan.

Kao da je netko simultano okrenuo stereo s jedan na deset i gurnuo vam glavu u zvučnik. Nije samo pogađalo bubnjiće u uhu, fizički vas je udaralo. Osjetio sam kako mi u prsima vibrira u ritmu. Ulazak kroz ta vrata bio je poput ulaska u visoku peć zvuka.

Ali, šok od toga kako je bilo glasno, ubrzo je izblijedio od šoka koliko je veliko bilo. Skladište je imalo četiri ili pet katova, i protezalo se, naizgled, stotine metara. Jedino ako ste gledali visoko, visoko u špiljaste udubine krova mogli ste sagledati cijelu veličinu prostorije, jer je dolje pod bio pretrpan uzbibanom, znojnom, plešućom masom tijela.

Bilo je tu na tisuće i tisuće i tisuće ljudi. Zidove su prekrivali šankovi, prostori za sjedenje, zvučnici i futurističke skulpture i slike koje su izgledale kao krajnji nered, ali, bez sumnje su bili djela značajnih umjetnika. Rasvjetna oprema sigurno je koštala milijune, s laserskim reflektorima koji su probijali tamu, osvjetljavajući ljude na trenutak, a zatim ih ostavljajući da se prepuste svojim osobnim užicima.

Raznolikost ljudi bila je tolika da George i ja nismo nimalo odudarali u svojim odijelima. Istina, bila su manje upadna nego većina izloženih, ali činilo se da nikome ne izgledamo neobično, ili bolje rečeno, izuzetno neobično. Jednostavno, na temelju toga što smo bili tu, Melinom zaslugom, bili smo dovoljno cool da nas prihvate. Čim je ušla u tu gužvu, ljudi su je zaustavljali na svakom koraku, većina njih pokazujući istu hladnokrvnost kao i ona, ali ipak izražavajući zadovoljstvo što je vide.

Bio sam nejasno svjestan da su George i jedna od djevojaka, blijeda s geometrijskim plavim šiškama, bili negdje u blizini, ali Mel je samo mene predstavljala ljudima koje je susretala.

“Bog, ovo je Sam”, govorila je. “On je moj novi prijatelj.”

A muškarci i žene kao da su registrirali njene riječi kao neku vrst šifre, i odmjerili bi me od glave do pete s više-nego-prosječnim zanimanjem, i pozdravljali me s više-nego-prosječnim poštovanjem, a Mel bi stajala značajno blizu mene kao da želi reći, “Trebate ga procijeniti prema tome kako izgleda sa mnom - izgledamo li dobro zajedno?” Osjećao sam kako mi srce tuče, a sad to nije bilo samo zbog 236

glazbe. Tuklo je od samopouzdanja, velikog rastućeg uvjerenja da je ovo što činim ispravno.

Otišli smo do šanka. I ondje je bila gužva, ali kad sam se okrenuo, našao sam se odmah do Georgea i one djevojke. To je bilo takvo mjesto, tako prometno, tako glasno, tako mračno da vas je dezorijentiralo, mjesto na kojem ste zaboravljali s kim ste bili i pitali se kako ste uopće ondje dospjeli. Počelo mi se vrtjeti u glavi, više nego je moje pijanstvo moglo za to biti krivo, ali također, u isto vrijeme, potpuno sam kontrolirao tu vrtoglavicu. Moja je lekcija stizala, sad je već bila blizu, osjećao sam, premda sam već imao osjećaj da znam što će to biti. Mel me definitivno privlačila, a i ja nju, seksualno, a ta je privlačnost postajala sve ozbiljnija. Sad sam bio jako sretan, kao i ona, što smo povremeno zadržavali poglede na nekoliko sekundi, a da pri tom ni riječi nismo izgovarali.

Sjetio sam se kokaina u mom džepu. Ali, prije nego sam ga spomenuo, Mel je naručivala šampanjac. Kad su stigle, boce (naručila je dvije) su bile crne, kao i njihove etikete, s modernim zlatno otisnutim natpisom, presitnim da bi se mogao pročitati. Ovdje nije bilo Moeta26.

Povukli smo se za obližnji stol okružen sofama s visokim naslonima, koje su gotovo činile zatvoren krug. Pitao sam se zašto ga nitko drugi nije ugrabio, dok nisam vidio čovjeka koji je stajao blizu nas kako otkopčava sako svog crnog odijela slučajno otkrivajući kovrčavu žicu između slušalice u njegovom uhu i voki tokija zakačenog za njegov pojas.

Dovraga sve, pomislio sam, ovdje su čak i izbacivači izgledali poput milijardera. On je očito čuvao stol za elitu, kojoj je Mel svakako pripadala.

Začahurena u sofi, vješto je oslobodila čep s jedne boce šampanjca.

Nije bilo buke, oduševljenih povika “uau!” kad je čep puknuo, aluzija na “pjenu” i “prskanje”. Mel je očito bila naviknuta na šampanjac, pijući ga, ne zato što je večeras bila neka posebna prilika, nego jednostavno zato što joj je to bilo omiljeno piće. Tada, sjedeći bliže jedno drugom nego je to bilo potrebno, ispili smo sadržaj boce, uz pomoć Georgea i... njegove ženske? Je li se to sad podrazumijevalo? Ostatak grupe je nestao.

237

“Kako smo, jebote”, rekao mi je George na uho, “uspjeli ovo?”

“Ne ispituj”, odgovorio sam. “Samo se prepusti.” U druga vremena ovo bi bio bezvezan razgovor, tek tako da se nešto kaže. Ali, sad je bio izgovoren kao smrtno ozbiljan, iskren savjet. Zato što sam se sam tako osjećao. Prepustio sam se, nisam ispitivao ništa, dopuštao sam da me moja žudnja (Žudnja za Mel? Možete se kladiti!) vodi dalje i dalje. Sve se u vezi te noći činilo bitno, stvarno, važno.

Boca se ispraznila, Mel je ustala i pogledala okolo. Pogledala je prema vratima, normalne veličine, s ogledalom, ne metalnim, koja je također čuvao još jedan izbacivač, a onda je pogledala nas. “Hoćemo li...?” To je bilo to: vrijeme za drogu. Zgrabivši drugu bocu šampanjca, povela nas je do vrata, a kad smo ušli, primijetio sam da je izbacivač stao ispred njih kako nas nitko ne bi slijedio.

Shvaćao sam zašto bi htjeli. Ne zato da bi dobili malo naše koke, nego samo kako bi stajali ondje i divili se onome što je bio najimpresivniji toalet u kojem sam ikada bio. Bila je to nezamisliva kombinacija svemirske ere i tradicije. Ploča od predivnog crnog mramora s dva umivaonika, protezala se duž cijelog zida i podupirala ogromno ogledalo koje se savijalo na svakom kraju, tako da su se vaši odrazi sudarali, bacajući milijune vaših slika unaokolo. Nasuprot tome bile su četiri kabine od metala obojanog brončanom bojom u kojima su bile školjke od tamnosmeđeg porculana. Podna svjetla usmjeravala su zrake prema stropu, gdje su udarala u sićušna pokretna ogledala i odbijala se u različitim pravcima. Kao da ste išli piškiti u svemirski brod Enterprise.

Naravno, nismo zato bili ovdje. Kad je druga djevojka otvorila šampanjac, otpila gutljaj i pružila bocu Georgeu, ja sam predao Mel kokain. “Posluži se”, rekao sam uz osmijeh.

“Vrlo rado.” Zamišljeno je gledala u paketić trenutak ili dva. “I znaš što? Mislim da bi ova noć trebala biti zaista-velika-noć.” Pažljivo je razmotala papir, provjerila je li površina umivaonika potpuno suha, zatim istresla čitavi gram (ili, kao što sam znao, malo manje od grama). Isuse, potrošit ćemo sve odjednom. Kad sam se konačno oporavio od tog šoka, bio sam još uzbuđeniji. Ne, to baš nije najbolja riječ. Nisam bio uzbuđen, 238

ne u onom hihotavom, hiperaktivnom smislu, kao školski-izlet-u-lunapark. Bio sam usplahiren, napet, lud. Izvana sam bio miran i opušten poput Mel i svih ostalih u klubu, ali iznutra bio sam uzbuđen zbog krajnje neobuzdanosti ove večeri, bio sam tako uzbuđen da sam s pravom trebao vikati od zadovoljstva. Međutim nisam, i u tome je bila stvar. Bio sam naliven. Bio sam se, kako sam rekao i Georgeu, prepustio. Zato što sam znao da moja lekcija stiže, jašući na krilima ove nevjerojatne noći. Moj je cilj bio ekstrem. A šmrkanje velikih doza kokaina u privatnom zahodu u nekom ultra-cool klubu s dvije djevojke koje sam tek upoznao, pijući šampanjac iz boce i primajući snažne seksualne vibre koje žena može odašiljati bez da skine odjeću... pa, mislim da se to može smatrati prilično ekstremnim.

Skočio sam na ploču s umivaonicima i sjeo naslonivši se na ogledalo, promatrajući Mel kako radi s kokainom. Bijeli se prah veličanstveno isticao na crnom mramoru, dok su ga zrake svjetla obasjavale sa stropa, kako bi naglasile da je droga sad zvijezda predstave. Izvadivši kreditnu karticu - platinastu - Mel je sakupila sav prah na veliku hrpu, zatim podijelila na četiri ili pet manjih hrpi, a onda ponovno u jednu, i tako dalje. Brzim pokretima riješila se grudica, sjeckajući ih rubom kartice nekoliko puta, dok sav prah nije postao najfiniji mogući. George mi je dodao šampanjac i ja sam otpio još jedan gutljaj, ali kad sam ga ponudio Mel, nije primijetila. Bila je previše hipnotizirana kokainom. Njeno sjeckanje više nije bilo potrebno, činila je to samo zato što ju je to oduševljavalo. Poput velikog djeteta koje se igralo u vrlo skupom pješčaniku, stalno je provlačila karticu kroz prah, slažući ga u različite oblike, dok je plastika jahala na redovima kokaina poput surfera na valovima, a zatim orala kroz njih i gurala ih u različitim pravcima.

Gledajući, hipnotizirao sam se i sam, zureći u oblike koje je Mel pravila od droge, očekujući uzlet koji će nam ona omogućiti. Ja sam i ovako bio dovoljno uzbuđen - kako ću se osjećati nakon što uzmem kokain? Daj, pomislio sam, želim se upustiti u ostatak ove večeri i izgubiti kontrolu, želim dalje slušati taj smijeh Georgea i njegove djevojke, želim još šampanjca, želim Mel, želim sve to, daj, želim to sad, to je to, ovdje, Mel 239

je sad oblikovala redove, njih osam, svakom po dvije, jebeno velike doze koke od kojih ćemo šiznuti kako ne biste vjerovali, ne biste mogli povjerovati, to je to, Mel se sad prestala igrati kokom, tu su one doze, jedna pored druge, izopačeni vojnici koji će nas odvesti u bitku, ne mogu prestati gledati ih, krajičkom oka vidim kako Mel mota novčanicu, ali ne mogu odvojiti pogled od tih doza, dvije su moje, želim ih sad, želim ih obje, a zatim želim još pića, a zatim želim Mel, to je to, ova će večer zaista zablistati, sjedim uspravno i protežem se da se opustim za ostatak večeri, a sad se Mel saginje nad kokom, primaknula je dvadeseticu nosu, ušmrkat će prvu dozu, a onda će biti moj red, samo ću se nasloniti na ogledalo... “Koji vrag...?”

Melin krik je probio zrak poput vatrometa. U prvom trenutku nisam znao što se dogodilo, iako sam znao da je nešto jako, jako loše. A zatim su se detalji počeli otkrivati. Prvi, i najvažniji detalj, bio je taj da koke više nije bilo. Nestala. Ne mislim samo na onu dozu koju je Mel trebala uzeti, mislim sve, svih osam doza. Jednostavno su nestale, dok si okom trepnuo. Doslovno dok si okom trepnuo, jer nisam vidio kamo je nestala.

Tada me pogodio sljedeći detalj: čuo se neki zvuk, neko zujanje, s mjesta na kojem se moja desna ruka naslanjala na ogledalo. Okrenuvši se, vidio sam da se moj lakat nije naslanjao na samo ogledalo, nego na nekakvo dugme. Bilo je to dugme za električno sušilo za ruke, koje je bilo na zidu, okruženo ogledalom.

Otpuhao sam sav kokain kojeg smo imali.

Skočio sam na noge, kao da ću, maknuvši težinu sa sušila za ruke, nekom čarolijom vratiti vrijeme natrag i složiti doze koke na ploči umivaonika. Ne samo da se to nije dogodilo, nego čak ni puhanje nije prestalo jer je to bilo od onih sušila koje radi određeni broj sekundi.

Uređaj je i dalje puhao po mramoru. Više nije bilo važno, jer je bio toliko jak da je u trenutku otpuhnuo i zadnju mrvicu praha, raspršujući koku na sve strane, tako da je prestala postojati. Nigdje se nije moglo vidjeti ni najmanji trun. Nije čak pomoglo ni to što je Mel posložila doze s lijeva nadesno, što je moglo omogućiti onima na krajevima, ili barem njihovim dijelovima, da prežive uragan. Ne, doze su bile direktno ispod uređaja.

240

“Zašto si, dovraga, to učinio?” urlala je Mel, a oči su joj zamalo iskočile od bijesa, dok je drhtavim rukama i dalje stiskala sad suvišnu novčanicu od dvadeset funti.

Nisam mogao progovoriti. Poželio sam umrijeti. Platio bih svaki peni koji sam imao, samo da mogu vratiti i promijeniti zadnjih nekoliko sekundi. George i ona druga djevojka, koji su se smijali nekoj šali, nisu shvaćali što se dogodilo, ali kad su shvatili, njihov je smijeh naglo prestao.

“Ti, idiote!” viknula je druga djevojka. “Ti, potpuni idiote!” Zatim je od šoka počela hiperventilirati i morala se nasloniti na zid kako bi došla sebi. Mislim da je otkrila činjenicu da je njena žudnja za kokainom bila više od same želje i prelazila u potrebu. “Što ćemo sad?” nastavila je. “Što ćemo sad!”

George me gledao više šokirano nego ljutito, premda sam vidio da je prilično bijesan što je njegovo prijateljstvo s ovom djevojkom bilo tako iznenada i nepovratno uništeno. Ali, ja i dalje nisam progovarao.

Ne zato što nisam mogao. Zato što nisam htio. Nisam trebao. Moja je lekcija stigla. Ovo je bila moja lekcija. Dok sam zurio u prazan omot kokaina, u djevojku čije je zanimanje za mene - quelle surprise27 nestalo skupa s drogom, u njenu prijateljicu čije je uživanje u ovoj večeri jednako ovisilo o kokainu, u prostoriju koja je, sad sam to vidio, bila previše kićena, ne impresivna, dok sam zurio u sve to, lekcija mi je odzvanjala u ušima tako glasno, da vika djevojaka nije mogla privući moju pažnju, Lekcija, premda zaglušujuća, bila je vrlo jednostavna.

Glasila je: Ispao si takav kreten. Pogledaj se samo, i način na koji si proveo ovu večer, i usporedi to s ljubavlju koju osjećaš - a znaš da je osjećaš, ti idiote - prema Kirsty. Što, za ime Božje, izvodiš?

Smiješno je to - uzimanje kokaina me trebalo otrijezniti, ali sad sam se osjećao trijeznim zato što ga nisam uzeo. Šok zbog onoga što se dogodilo bio je poput stotine šalica najjače crne kave i iznenada sam potpuno vladao svojim osjetilima. Zbog čega i nisam mogao posvetiti toliku pažnju svojoj lekciji. Sad te dijeli manje od dvadeset i četiri sata od trenutka koji će odlučiti ima li, ili nema za tebe budućnosti sa ženom 241

koju voliš kako nijednu drugu nisi volio, a gdje si ti? U zahodu noćnog kluba, s dvije žene koje ne poznaješ i ne želiš poznavati. U tome je bit noćnih izlazaka u lov na komade, budalo. Oni su plitki, oni su jadni, a čak i kad idu po planu, što je kod tebe gotovo nikad, zadovoljstvo koje donose je privremeno, i u usporedbi s onim što imaš s Kirsty, to je najumjetnije, genetički najmodificiranije, najneugodnije zadovoljstvo koje postoji. Kod kuće te čeka žena koju voliš. Nešto se događa s tim sustavom bodova što ne razumiješ, ali nije rješenje izaći s prijateljem u potrazi za usputnim seksom, rješenje je otići kući i riješiti stvari s Kirsty. Reći joj kako ćeš učiniti što god treba da bi zaradio te bodove.

Zamoliti je da ti objasni. Reci to kako god hoćeš, samo otiđi kući i riješi to, ti cmizdravi mali gade. ODMAH. To sam i učinio. Jednostavno sam se okrenuo i napustio prostoriju.

Nikome nisam rekao ni riječi, čak ni Georgeu. Možda nije bilo fer ostaviti ga tako samog u neprilici, ali bilo je vrijeme za prioritete, a ja sam imao samo jedan. Kirsty.

Izašao sam iz kluba, preko parkirališta na ulicu, i pokušao ustanoviti gdje sam se nalazio. Na uličnoj tabli je pisalo ime za koje nikad nisam čuo. Poštanski kod je bio SE1. Gdje sam bio? U Bermondseyu?

Southwarku? Uputio sam se prema kraju napuštene, tvornicama okružene ulice, pokušavajući pronaći nešto što je nalikovalo na glavnu cestu.

Morao sam još dvaput skrenuti prije nego sam ugledao promet, i malo po malo, pronašao sam put u civilizaciju, ako se pripiti momci koji su ispadali iz ćevabdžinica mogu nazvati civilizacijom. Bio sam u Borough High Streetu. Sat mi je govorio da je skoro pola dva, a dužina reda na autobusnoj postaji govorila mi je da nema šanse da pronađem taksi.

Morao sam hodati kilometrima da bih ga se dočepao. Nije mi smetalo hodanje - šok od lekcije dao mi je dosta energije. Vrijeme je bilo to što me frustriralo, jer sam htio biti kući s Kirsty smjesta. Htio sam sve raščistiti odmah.

Pomirio sam se sa sudbinom, i zaputio se prema gradu, nadajući se da ću usput naći taksi. Svakim sam se korakom osjećao bolje, jer je to bio korak bliže kući, Kirsty, Još uvijek nisam imao pojma kako njeni bodovi 242

funkcioniraju, kao ni zašto ih nisam uspijevao osvojiti ni približno dovoljno, ali barem sam znao da sam kanio izaći s tim na kraj, radije nego da gledam sa strane i nagađam. Počeo sam hodati brže, moja energija i optimizam su rasli. Nemojte me krivo shvatiti. I dalje sam bio nervozan, bojao sam se kakav će biti ishod, ali činjenica da sam išao kući razgovarati s Kirsty o tome, davala mi je snagu da se suočim s tom nervozom. Kad sam zaustavio taksi, endorfin mi je kolao mozgom i znao sam da ću to riješiti jednom zauvijek. Kirsty i ja ćemo razgovarati.

Saznat ću hoću li ostati s jedinom ženom koju sam ikad zaista volio, ili ne. Ovo je bio najvažniji trenutak mog života.

Taksi se zaustavio ispred stana. Izlazeći, bacio sam pogled na prozore i vidio da ni jedno svjetlo nije bilo upaljeno, čak ni svjetlo u našoj spavaćoj sobi. Kirstyna je zabava očito odavno završila. Morat ću je probuditi. Ali, to je bilo u redu. Bit će to razgovor o našoj budućnosti, tako značajan da će je brzo potpuno razbuditi. Sačekao sam ostatak novca od vozača taksija, osjećajući se poput glumca koji stoji iza kulisa, čekajući znak za najveću ulogu u svojoj karijeri. Čim su ti novčići bili u mojoj ruci, to je bilo to: to je bio moj znak da uđem, uz stepenice u moj stan i stupim na scenu koja će odrediti moju budućnost.

Dobio sam ostatak. Okrenuo sam se i krenuo stazom, okrećući ključeve kako bih našao onaj pravi. Zbog toga i nisam vidio čovjeka koji je izlazio iz zgrade. Kad sam bio samo na korak-dva od vrata, on je izjurio van, ostavljajući mi taman toliko vremena da se izmaknem. Inače bi me njegov zamah srušio i vjerojatno ostavio bez svijesti. Kad sam podigao pogled s ključeva, on je već prolazio pored mene, a kako je odjurio dalje, imao sam samo kratku priliku stvoriti sliku: otprilike mojih godina, visok, dobro građen, dobro odjeven. To je bilo to, osim jednog malenog detalja. Nedostajalo mu je jedno dugme za manšetu. Čudilo me što sam zamijetio nešto takvo, ali bilo je teško ne zamijetiti jer je dupla manšeta bila rastvorena i lepršala je oko njegove ruke dok je trčao niz ulicu.

Uhvativši vrata prije nego su se s treskom zatvorila, krenuo sam uz stepenice. Pretpostavljam da bih neke obične noći razmišljao o tom tipu 243

koji je istrčao iz moje zgrade u tri sata ujutro, pitajući se kojem je od mojih susjeda najvjerojatnije bio u posjeti, zašto je odlazio u tolikoj žurbi. Ali, moje misli, moji osjećaji, moji živci bili su zaokupljeni s Kirsty, i bodovima, i budućnošću. Našom budućnošću?

Stigao sam do našeg kata i namjerno pravio buku ulazeći u stan, nadajući se da ću postupno probuditi Kirsty. Zatvorio sam ulazna vrata za sobom, bacio ključeve na stol. Osluškivao sam znakove života odozgo.

Ništa.

“Kirsty?” pozvao sam.

Nije bilo odgovora. Skinuo sam sat i pustio ga da tresne o stol. Zatim sam ispustio mobitel do njega. “Kirsty?”

Iz spavaće sobe je doprlo gotovo-ljudsko gunđanje “Mmm?” “Upravo sam stigao.” Izvadio sam novčanik. “Jesi li se lijepo provela s prijateljicama?”

Zijevanje. “Da. Premda mirno. Svi su već davno otišli.”

“Dobro.” Sabrao sam se, pokušavajući formulirati uvodni tekst koji ću upotrijebiti kad dođem gore. Odlučio sam da neću ulaziti u krevet, nego ću ostati odjeven i sjesti na stolicu, kako bih pokazao koliko je sve ovo važno. Ali, još uvijek nisam imao prave riječi. Trebao sam nešto jednostavno. “Kirsty, mislim da trebamo popričati o ovome.” Ili možda: “Kirsty, jako sam zabrinut, i znam da te ne smijem pitati kako sam zaradio ili izgubio bodove, ali, nije me briga, želim ovo riješiti.” Ili možda: “Kirsty, možemo li razgovarati o...”

Okrenuo sam se kako bi odložio novčanik pored ostalih stvari. I tek tada sam primijetio. Cijelo je vrijeme bilo na stolu.

Bilo je to dugme za manšetu.

Neću nikad - i mislim stvarno nikad - zaboraviti kako sam se osjećao kad sam ugledao tu stvar. Osjećao sam se kao mrtav. Fizički i emocionalno mrtav. Umjesto krvi, imao sam kamen unutra, a jedini osjet bilo je lagano peckanje u dlanovima i stopalima. Nesvjesno, koraknuo sam natrag prema stepenicama i teško se spustio na treću ili četvrtu stepenicu. Zatim je moje tijelo naglo palo naprijed, dok mi laktovi nisu udarili o koljena i poduprli me. Sjedio sam tako, poguren, zureći u pod, 244

moje su se emocije gasile. Kao da im je mozak rekao da će vijest koja dolazi biti loša, katastrofalna, najgora moguća, te da im je bolje da odmah stupe u štrajk kako ne bi morale kasnije iskazati svoju otrovnu poruku.

I dalje sam osjećao peckanje u dlanovima i stopalima. Nikad nije potpuno nestalo, i postepeno je opet jačalo. Počeo sam shvaćati gdje sam, što se upravo dogodilo i što je to dugme za manšete značilo.

Pripadalo je muškarcu koji je izjurio iz zgrade. Taj je muškarac bio u mom stanu. Bio je u mom stanu s mojom djevojkom, koja se sad pretvarala da je bila zaspala, tvrdeći da su svi “odavno otišli”.

Užasna istina počela je djelovati na mene. Kirsty mi je bila... reci to, Sam, to neće nestati samo zato što ti to nećeš izgovoriti... Kirsty mi je bila nevjerna. Došao sam kući, zagrijan novom odlučnošću da je Kirsty ona prava za mene, odlučan da učinim što god je potrebno kako bi odvratio našu vezu od propasti, a otkrio sam da je, što se Kirsty ticalo, ona već prešla rub. Kirsty me nije željela.

Osjećaj koji me obuzeo bio je više od šoka, ili bijesa, ili tuge. Šokirate se kad nađete miša iza hladnjaka. Bijesni ste kad vam netko ukrade mjesto za parkiranje. Tužni ste kad ET ide kući. Ovo je bilo daleko od svega toga. Ali nisam vrištao, ni vikao, ni urlao, niti se i na jedan način odupirao tome, zato što sam znao da ne mogu. Ovo je bila najgora stvar koja mi se ikad dogodila, i gušila je sve ostalo u mom životu. Bez Kirstyne ljubavi, ništa drugo nije bilo važno. Ovo je bio pakao, a ja sam bio u njemu, i ostat ću u njemu. Kraj priče.

Dakle, umjesto da briznem u plač, ili otrčim gore i suočim se s Kirsty, ili porazbijam sve od bijesa, ja sam jednostavno ustao i krenuo. Kroz vrata, niz stepenice, vani na cestu i zaputio se u noć. Po drugi put te večeri sam odlazio, bez riječi, od djevojke. Ali, dok sam to učinio u onom noćnom klubu zato što sam shvatio nešto predivno, sad sam to činio zato što sam shvatio nešto užasno.

Hodao sam ne znajući kamo idem. Prelazio sam raskrižja, ili, bolje, ona su prelazila mene. Moj je pravac bio određen time na kojoj sam se strani ulice zatekao, ili time koji je vodio nizbrdo, ili koji se činio, iz bilo kakvog trivijalnog razloga, lakšim. Nije bilo prometa, izuzevši slučajni 245

noćni autobus ili taksi. Bio sam sam na ulicama, noseći sa sobom svoj osobni pakao. Prolazeći pored zastora predgrađa, navučenih prema usamljenosti mračne noći, prisjetio sam se prošlih vremena - već se činilo poput neke druge ere - kad smo Kirsty i ja bili na sigurnom u našem vlastitom skloništu. Prošlo je tek nekoliko minuta otkako sam se spotaknuo na istinu, ali ipak se moja veza s njom doimala poput davne prošlosti, dalekog vremena kad je postojalo sunce i nada i ljubav, umjesto tame i mučenja i jada koji me sad ščepao.

Hodao sam ne gledajući naprijed, zureći kako moje noge gutaju milje, razmišljajući o onome što se dogodilo. Koji je bio smisao onih bodova?

Je li Ray bio u pravu? Je li to Kirsty pokrenula kao dimnu zavjesu, znajući sve vrijeme da će me ostaviti, ali pokušavajući mi nametnuti osjećaj da sam ja za to kriv? Ili je to pokrenula u dobroj namjeri i na pola puta shvatila da ne želi da uspijem? Jesam li zato bio uspješan prvih tjedana i počeo padati tek u drugoj polovici?

Kad me prvi put prevarila? Je li to bilo davno, prije nego sam je i zaprosio? Možda ne. Možda je odlučila da je s nama gotovo, ali nije imala hrabrosti spavati s nekim drugim. Možda joj je ova bodovna shema, ovaj zgodan način da me se riješi, ako je to bilo to, dala hrabrosti.

Sigurna da ću otići, nastavila je sa svojim životom i prije nego sam otišao.

Je li gospodin Dugme Za Manšetu zaista bio školski kolega? Ili je to bilo samo pokriće? Onaj tjedan, okupljanje u Newburyju, to je bilo stvarno, sigurno? Ali, je li subota navečer zaista bila ponavljanje tog okupljanja, na kojem su njeni osjećaji za starog prijatelja izašli na vidjelo, ili je on bio netko na koga je nedavno bacila oko, koga je pozvala samog, znajući da ću ja biti vani? Jesu li zaspali, i probudili se baš u trenutku kad se moj taksi parkirao pred zgradom? Ako nije bio školski kolega, kako ga je upoznala? Je li bio...

Ali, sve ovo nije imalo nikakvog smisla. Nije bilo važno tko je taj tip, i je li večeras prvi put spavao s mojom djevoj... bivšom djevojkom, i je li Kirsty ikad željela da uspijem s tim bodovima. Jedino je bilo važno da je gotovo. Kirsty me nije željela.

246

Sam Bog zna koliko sam dugo hodao, i u kom pravcu, ali kad sam podigao pogled shvatio sam da stojim na južnoj strani Trafalgar Squarea.

Nekako sam se vratio natrag u centar Londona. Krenuo sam niz Whitehall. Bio je tako prazan (čak su i policajci na kraju Downing Streeta bili u svojim malim kućicama), da su mi jedino društvo bili kipovi vojnih dostojanstvenika ispred Ministarstva obrane. Od umora sam vukao noge, i dok sam se vukao pored heroja većih-od-života, osjećao sam se potpuno suprotno od njih. Oni su potvrdili sebe, afirmirali svoje živote legendarnim djelima hrabrosti. Ali, ja više nisam osjećao da imam život kojeg bih afirmirao. Ono što je određivalo moj život bila je moja ljubav prema Kirsty, a to mi je oduzeto. Bio sam prazna ljuska. Također mi je palo na pamet kako je bilo prikladno to što sam napustio stan bez novčanika. Nisam imao ništa što bi me moglo identificirati. U školi, ime vam je izvezeno na odjeći. Kao odrasla osoba, uvijek nosite kartice sa sobom, vozačku dozvolu, nešto što svijetu govori tko ste. Ali, ja nisam imao ništa. Po prvi put, otkako sam bio beba, nisam imao identitet.

Stigao sam do Parliament Squarea. Bio je potpuno prazan. Nije bilo automobila, ni autobusa, ni taksija. Nije bilo prijatelja lutalica. Svjetla semafora su se mijenjala, od zelene preko žute do crvene i natrag, ali nisu imala koga usmjeravati. Beskorisnost onoga što su radila savršeno se uklapala u moje raspoloženje. Besciljno kretanje. Znao sam da će, bez Kirsty, moj cijeli život biti takav.

Došao sam na Westminster Bridge. Moji koraci, iako umorni, nisu više bili besciljni. Kao da me nešto vuklo na ovo mjesto. Ali, što? Zašto sam išao ovamo? Pogledao sam gore u Big Ben, i po prvi put otkako sam skinuo sat, znao sam koliko je sati: pet i deset. London je bio u najdubljem snu. Subotnja večer je završila, njeni su tulumaši otišli kući.

Nedjelja je tek trebala početi, čak su i najrevniji turisti još bili u krevetu.

Pogledao sam dolje u nemirne vode Temze. Je li me to vuklo ovamo?

Jesam li čeznuo za konačnim odgovorom na sve ovo: konopac, cigla i konačan skok? Zastao sam na sredini mosta, na strani prema Big Benu, i zurio u rijeku.

Ne. Što god mi moja podsvijest govorila, to nije bilo to. Okrenuo sam 247

se, sjeo i naslonio se na most, gledajući u pravcu suprotnom od Big Bena.

I tada sam shvatio što me to vuklo na ovo mjesto. Bio je ondje, na obali rijeke nasuprot Parlamenta, gledajući dolje na mene kako bih ja gledao na mrava. Milenijski Kotač. Moja me podsvijest dovela ovamo kako bih vidio propast svog sna, da mi jasno pokaže kako je moj život s Kirsty završio. Čeznuo sam za danom kad će reći da, kad ću je dovesti na Kotač i čekati da naša kabina stigne do vrha i... pa, ostatak znate. A sad sam znao da se to neće dogoditi. Taj će Kotač uvijek biti podsjetnik na ono što sam želio, ali nisam mogao imati. Uvijek će me bockati, zuriti u mene sa svoje nevjerojatne visine i govoriti, “Kirsty te nije htjela. Kirsty ti nije dozvolila da se popneš do vrha i izgovoriš tekst o kojem si sanjao. Što god učinio u životu, Sam, što god da ti pođe od ruke, ovo nikad nećeš imati. Nikad neće biti tvoje. Kirsty nikad neće biti tvoja.”

Zabacio sam glavu, gledajući gore u sam vrh Kotača, nepomičnog i odbojnog. Nigdje na vidiku nije bilo žive duše koja bi me zaštitila.

Krakovi Kotača su padali na mene, a svi osjećaji koji su bili umrtvljeni zadnja dva sata, ponovno su oživjeli. Pustio sam da mi glava padne naprijed i zaplakao kao dijete. Jecao sam i jecao i jecao, dok mi nije ponestalo suza.

“Vrijeme je da pođete kući, gospodine, zar ne?”

Probudio me policajčev komentar uz lagano gurkanje čizmom.

Bacivši pogled na Big Ben, shvatio sam da sam zaspao samo desetak minuta, ali zbog iskrivljenog položaja osjećao sam bolan grč u vratu. Sa slanim okusom suza u ustima i leđima koja su upila vlagu asfalta, osjećao sam se gotovo jednako loše fizički, kao i emocionalno.

“Da.” Ustao sam.

Policajac mi je proučavao lice. Oči su mi sigurno izgledale crveno i podbulo, kako sam i osjećao. “Teška noć, ha?”

Klimnuo sam. Htio sam reći nešto o tome kako je bila toliko teška da sad nisam imao doma. Ali, iako je moj mozak sročio misao, moja usta nisu htjela izgovoriti riječi. Otišao sam. Što sam mogao učiniti? Nisam se mogao vratiti u stan. Ne dok je Kirsty ondje. Samo sam hodao, niz 248

Embankment, sve do Blackfriarsa, uz Fleet Street, pored High Courta, prijeko u Covent Garden. London se polako budio. Pojavili su se čistači ulica, i vlasnici kafića pripremajući se za još jedan radni dan, i ljudi koji su šetali pse, kupovali novine, džogirali. Kako je jutro odmicalo, a ja tumarao gradom, nailazio sam na turiste i autobuse i prodavače brze hrane, i konačno je grad ponovno oživio.

Gdje god išao, međutim, bio to Bloomsbury ili Waterloo ili Lambeth, moje su noge uvijek pronalazile put natrag do Kotača. Svaka dva sata stajao bih ondje, gledajući kako kabine idu u krug, penjući se prema vrhu za nekoliko kratkih minuta superiornosti nad Londonom. Ostatak vremena, kad nisam bio kod Kotača, razmišljao sam o praktičnim stvarima; kratkoročnim, kao, na primjer, kad i kako ću se vratiti u stan kako bih pokupio svoje stvari (ostavi to za sutra, pomislio sam, kad Kirsty bude na poslu - mogao bih uzeti rezervne ključeve iz ureda), i onim dugoročnijim, gdje ću živjeti dok ne nađem stan. (Kod Georgea?

Hoće li htjeti razgovarati sa mnom, nakon što sam mu upropastio priliku u klubu?) Ali, kad sam bio kod Kotača, razmišljao sam o Kirsty. Što sam osjećao prema njoj? Znao sam da bih trebao biti ljut zato što mi je u najmanju ruku bila nevjerna, i što je vrlo vjerojatno razradila savršenu dvanaestotjednu laž. Ali, čudno je bilo to što nisam mogao. Bijesa više nije bilo.

Pomislio sam na Dannyja i pitao se kako će se snaći na tečaju.

Pokušao sam si popraviti raspoloženje, fokusirajući se na uspjeh koji sam postigao kod njega. Nije bilo lako, naposljetku, a Danny se opasno približio životu koji nije bio vrijedan tog imena. Zar ga nisam ja spasio od toga? Ali, nisam se mogao uvjeriti. Moji osjećaji za njega bili su ugušeni mojim jadom.

Jutro se pretvorilo u popodne, a popodne u večer. Oko devet sati, počele su se osjećati posljedice noći i dana provedenog na ulici. Noge su mi bile ranjave, leđa su me boljela, a moj apetit, koji je cijeli dan bio zatomljen očajem, ponovno je urlao, prisilivši me da razmišljam kako ću doći do novca za hranu. Sjedeći na klupi na South Banku, dvadeset metara udaljen od Kotača, koji kao da je dosezao do zvijezda na nebu, 249

počeo sam se pitati imam li hrabrosti pitati prolaznike sitniš. To me podsjetilo na Brighton, kad sam pokušavao pronaći Dannyja, i opet sam pomislio kako bi mi trebalo biti drago zbog njega, i kako bih se trebao ponositi sobom, ali to se i dalje nije činilo tako važnim, i dalje je bilo prikriveno mojim jadom.

“Mislila sam da ću te ovdje naći.”

Nije bilo sumnje čiji je to bio glas. Čak i prije nego sam podigao pogled, znao sam da je to ona.

“Bog, Amanda.”

Nisam morao ni razmišljati o tome, točno sam znao što se dogodilo.

Kad se nisam pojavio na sastanku Vijeća, Amanda je shvatila da je njen pesimizam bio opravdan, te da nisam mogao priznati svima njima da nisam uspio. Pošto se nisam javljao na mobitel, sjetila se kako sam prošli tjedan rekao da želim odvesti Kirsty na Kotač, i koliko mi je taj san značio, i znala je da ću sigurno biti ondje. S tim sam se dijelom mogao lako nositi. Bilo je puno teže ono za što sam znao da dolazi sljedeće.

Amanda me sad vidjela kao slobodan plijen. Moja je veza s Kirsty bila gotova, pa mi je mogla reći što osjeća, priznati mi da je zanimam... O, Bože, ovo je bilo zadnje što sam želio. Patio sam. Nisam čak mogao ni početi razmišljati o traženju prvih tračaka nade da ću jednog dana, u dalekoj budućnosti, možda moći prestati patiti zbog Kirsty i nastaviti sa svojim životom.

“Sam, drago mi je da sam te našla...”

“Nemoj”, prekinuo sam je, “molim te, nemoj. Znam što ćeš reći.” Ali, dok sam govorio, Amanda je posegnula u svoju torbicu, izvadila omotnicu i pružila mi je. Zbunjen, uzeo sam je. Bila je ista kao i omotnice u kojima mi je Kirsty davala rezultate svake nedjelje navečer.

Kako je Amanda došla do jedne od njih?

“Moram ići sad”, rekla je. “Idem u Mitre.”

“Molim? Mislio sam da upravo dolaziš od tamo?”

Nasmiješila se. “Tako je. Ali, sad se vraćam, zato... pa, vidjet ćeš zašto. Rekla sam Georgeu da ne smije otići dok se ne vratim. Sad kada tvog Vijeća više nema, mogu pokušati pokazati tom glupanu što osjećam 250

za njega.” “Što osjećaš za Georgea?”

Opet se nasmiješila. “Da, za Georgea. Slušaj, idem ja. Vidimo se uskoro.” Zatim je otišla.

Dakle, to je mislila kad je rekla da je šteta što veze među članovima Vijeća nisu dozvoljene. Ali, što je značila ova omotnica? Otvorio sam je.

Unutra je bio komad papira. Rastvorio sam ga. Na njemu su bile napisane samo dvije riječi: “Milijun bodova.”

Buljio sam u te riječi, pokušavajući dokučiti njihov smisao. A onda je glas, čak poznatiji od Amandinog, dopro do mojih ušiju. “Ako ih želiš.”

Podigao sam pogled. Kirsty je stajala ispred mene, blijeda u licu, bez trunke šminke, ali očiju crvenih na način koji mi je bio jako dobro poznat, od ranije tog jutra.

“Kirsty, što sve ovo znači?”

“To je milijun bodova, Sam. Dobio si milijun bodova, ako ih želiš.”

“Ali, sinoć...?”

“To ti je donijelo milijun bodova.”

“Kako? Nisam učinio ništa.”

“Jesi. Odustao si.”

“Molim?”

“Odustao si. Kao što je poznato, na puno dramatičniji način nego što sam mislila. Nisam ni pomislila da ćeš otići. Ali opet, bila je moja greška ono s dugmetom za manšete.”

“Kirsty, hoćeš li mi, molim te, reći o čemu govoriš?”

Sjela je do mene na klupu. “Sam, tjednima sam čekala da kažeš kako odustaješ. Da ne znaš, ne možeš shvatiti kako zaraditi bodove. Mislio si da radilo samo o snazi, o tome da mi pokažeš koliko si snažan, da dokažeš da se možeš izboriti. Ali, nije to smisao ljubavi. Nije smisao biti jak, smisao je biti slab. Samo sam htjela da to shvatiš.” Zastala je, pokušavajući naći drugi pristup ovome. “Znaš li što osjećam svaki put kad odeš od mene, na posao, po bocu mlijeka u dućan, bilo gdje?

Osjećam strah. Toliko te volim da se bojim da te više nikad neću vidjeti.

251

Čeznem za trenutkom kad ćemo ponovno biti zajedno. Volim te toliko da me boli. I to je ono što sam htjela od tebe. Htjela sam znati da bi te gubitak naše ljubavi povrijedio onoliko koliko bi povrijedio mene. To što sam se zaljubila u tebe, najljepša je stvar koja mi se dogodila u životu, ali i najstrašnija također, zato što se stalno bojim što bi se dogodilo da te izgubim. Biti zaljubljen znači biti slab, prihvatiti činjenicu da su stvari izvan tvoje kontrole, da trebaš onu drugu osobu.”

“Dakle, zato si me stavila na bodove? Kako bi vidjela shvaćam li to?”

Uzdahnula je. “Ne znam jesam li u početku shvaćala što želim. Čišćenje kupatila bila je ugodna promjena. A što se tiče jastučnica - pa, mislila sam da neću nikad dočekati taj dan. Ali, negdje na pola puta, da, sve mi se posložilo, i znala sam da je to ono što tražim. Htjela sam znati da se bojiš, da si slab kao ja. Stalno si pokazivao svoju snagu, kao da sam ja neka djevojka koju si tek upoznao i moraš je impresionirati. Ali kad si stvarno zaljubljen u nekoga, ne treba biti tako. Osoba koju stvarno voliš je osoba pred kojom možeš biti slab. Od tebe sam htjela samo da odustaneš, da priznaš kako ne znaš kako zaraditi bodove. To bi dokazalo da se ne bojiš biti slab preda mnom.”

Toliko o mojoj All Blacks taktici.

“A sinoć sam tako očajnički željela da odustaneš da sam te pokušala isprovocirati. Gavin je skinuo svoje dugme za manšetu kako bi pomogao oko pranja posuđa - da, tako je uzbudljiva bila večer - a mislim da mi je Pinot Noir malo udario u glavu, jer sam došla na ideju da te navedem da pomisliš da smo... radili ono drugo zbog čega bi skinuo dugmad za manšete... pa sam, kad nije gledao, sakrila jedno. I želiš li znati kakvo sam đubre? Nisam mogla smisliti način da ga zadržim, pa sam jednostavno morala reći da se želim našaliti s mojim momkom, te bi li ostao dok se on ne vrati, a onda izjurio iz stana? Čekali smo sat i pol.

Oprosti, Sam. To je bilo glupo.”

“Upravo tako, jebote.” Duboko sam udahnuo kako bih se svladao.

“Međutim, tvoj je plan uspio.”

“Predobro je uspio. Odustao si, ali onda si pobjegao, tako da ti nisam 252

mogla reći da si odustajanjem zaradio bodove. I nisam te mogla naći. Tek večeras kad je tvoj mobitel zazvonio, i ja sam se javila, a tvoja prijateljica Amanda je pitala gdje si, nešto se dogodilo. Rekla mi je da je prilično sigurna gdje bi mogao biti, i da se trebam naći s njom ovdje.

Zatim je rekla kako prvo nešto mora objasniti, nešto što si ti vjerojatno krivo shvatio - George, zar ne? - i zamolila me da ti ona preda omotnicu.

Kao iznenađenje. Mislim da si joj jako drag.”

E da, ali ne onako drag kako sam se bojao, pomislio sam. I drago mi je da je George taj momak koji joj je stvarno drag, jer će ga to spriječiti da bude ljut na mene što sam mu upropastio priliku s Melinom prijateljicom. Ali, nisam izgovorio ništa od toga. Ovo je ionako bilo dovoljno komplicirano. Zapravo, nisam rekao ništa. Odmaknuo sam se nekoliko koraka od Kirsty i zagledao se u drugom pravcu tražeći malo privatnosti kako bih razlučio što mislim o svemu ovome. Jesam li želio Kirsty, nakon svega što mi je priuštila? Jesam li želio tih milijun bodova?

Na um su mi pale tri misli. Prva je bila ta, da iako Kirstyno ponašanje prošle noći nije baš bilo pošteno, nije ni moje. “Pretvarati se da si spavala s nekim, kako bi izazvala reakciju svog momka” jednako je pošteno kao “zamalo pošmrkati dvije velike doze kokaina s nepoznatom djevojkom u zahodu noćnog kluba”. Nazovimo to izjednačenim rezultatom.

Druga misao, ona “udari-se-po-čelu-i-reci-daaa”, bila je ta da je ovo objašnjavalo poglede koje mi je Amanda upućivala na Vijeću. Ona je očito pogodila što je Kirsty čekala da kažem. Kad sam pomislio kako žudi da mi kaže “ti to ne možeš, nema šanse da osvojiš te bodove”, njoj je zapravo bilo na umu “način da ostvariš te bodove toliko je jednostavan da gledaš pored njega”. Ali, nije mi to mogla reći. Bila je to jedna od onih lekcija koje imaju vrijednost samo ako je naučiš na teži način.

Amandin savjet “idi i reci Kirsty da odustaješ” ne bi upalio. Ne bih zaista odustao.

To se moglo dogoditi samo ako to učinim zapravo.

Ali zadnja misao, ona najsnažnija, koja je potiskivala ostale i pokazivala mi put naprijed, bila je ta da je Kirsty bila u pravu. Ono što 253

mi je upravo rekla nije samo razbistrilo stvari u mojoj glavi, razbistrilo je stvari u mom srcu. Ljubiti znači biti slab. U srži moje ljubavi za Kirsty bila je stvarna slabost, strah, zabrinutost da ću je izgubiti. Znao sam to cijelo vrijeme. Vi ste znali, jer sam to napisao. Amanda, George i Pete su znali, jer sam im to rekao na Vijeću. Jedina osoba koja to nije znala bila je Kirsty, zato što sam bio tako odlučan pokazati joj kako sam prokleto jak, kako sam siguran da ću zaraditi te bodove. Sad je razumijem. Nisam je nikad prestao voljeti, premda sam “znao” nakon njene “nevjere” da sam trebao. Zato nisam mogao naći snage u sebi da budem ljut, da je mrzim. Moje je mjesto s njom.

Ponovno sam joj prišao. “Dakle, ako prihvatim tih milijun bodova, čut ćemo svadbena zvona?”

Klimnula je.

“U dobru i zlu, dok nas smrt ne razdvoji, i to?” Ponovno je klimnula.

“Dobro”, rekao sam, uzimajući njenu torbicu, “jer drugi dio dogovora je taj da me obdariš svim svojim zemaljskim dobrima, a ja trenutno nemam ni novčića.” Odmarširao sam prema redu za Kotač, koji je bio dugačak kao i uvijek. Kirsty me slijedila, očito se pitajući kojeg vraga radim.

“Dakle”, objavio sam zaprepaštenim ljudima na početku reda pošto sam zazveckao kopčom Kirstyne torbice, “želi li netko od vas prodati svoje ulaznice za” - izvukao sam neke novčanice - “trideset funti? Ne? OK” - uzeo sam još jednu deseticu - “što kažete na četrdeset?” I dalje nitko nije odgovarao, premda sam primijetio kako tip na početku reda nešto šapuće svojoj ženi. “Što kažete vi, gospodine? Četrdeset funti za vaše ulaznice. To je više od sto posto dobiti.” Pročačkao sam po torbi i našao još jednu novčanicu od dvadeset funti na dnu. “Ne, neka bude šezdeset funti. Dajte, gospodine, gospođo, šezdeset funti za vaše ulaznice.”

Vidio sam po njihovim izrazima da je on bio za, zapravo, on bi bio pristao i na četrdeset, ali ona nije bila sigurna. Međutim, prateći njen pogled, vidio sam glavni čimbenik koji bi mogao promijeniti stvar, “Torbica, gospođo? Vidim da vam se sviđa ova torbica. A kako i ne bi?

254

To je divna torbica. Pa, dobro onda, ako treba, vaše ulaznice za šezdeset funti plus ova torbica. Ne može poštenije, zar ne?”

Sumnja nije nikad potpuno sišla s njihovih lica, ali nije bilo važno.

Razmjena je obavljena, pošto sam ispraznio sadržaj Kirstyne torbe u džepove mog sakoa, i vukući je za ruku propustio sam je kroz rampu u sljedeću kabinu. Dok smo se polako penjali gore, pobrinuo sam se za njenu razumljivu zbunjenost, objasnivši da je to bio dio mog sna, te da će joj sve postati jasnije kad dođemo do vrha. Premda je vožnja do gore bila pomalo mučna, sad sam znao da će Kirsty biti moja žena, pa sam i dalje htio proživjeti svoj san.

Penjali smo se sve više i više u zrak, stišćući se jedno uz drugo. Tada se Kirsty iznenada sjetila nečega.

“Imao si još jedan poziv danas”, rekla je. “A je li?”

“Neki klinac imenom Danny.”

Nasmijao sam se. “Stvarno?”

“Da, htio je doći vidjeti te. Objasnila sam mu da ne znam gdje si, ali pitao je može li ipak ostaviti nešto za tebe.” Potražila je po džepu. “Kad je došao, ostavio je Thresher torbu i ovu poruku.”

Rastvorio sam list papira i čitao Dannyjev nečitljiv rukopis: dragi sam, ovim se ispričavam za ono što sam učinio, što sam te gnjavio i to, stvarno to mislim, i hvala što si mi pomogao da se upišem na tečaj, alan kaže da počinje idući tjedan, i stvarno ću napisati onaj sastav o zgradi u brightonu, hvala još jedanput, danny, htio sam ti pokloniti neko dobro piće, ne nešto jeftino poput lagera, kako bih se zahvalio kako treba, hoćeš li mi pomoći oko tečaja, danny Na ovo zadnje sam zaplakao.

“Tko je on?” pitala je Kirsty, brišući mi suze.

Rekao sam joj za Timepool, i park, i Brighton, i zašto sam se bojao 255

reći joj za to, a ona mi se nasmijala. Bilo mi je jasno zašto, sad kada sam znao pravi smisao bodova. Kirsty je pitala može li i ona pomoći oko Dannyjevog tečaja. Rekao sam da bi mi bilo drago.

“Usput, koje je piće bilo?”

Kirsty se smijuckala. “Bailey's.”

“Velika boca?”

“Da.” “Fantastično.”

Sad smo se približavali vrhu. Ali, san je zahtijevao da pričekam dok ne budemo na samom vrhu, prije nego izgovorim svoj tekst. Razmišljao sam o tome: “Tako se osjećam s tobom.” Dok je kabina išla prema gore, penjući se i penjući i penjući, pogledao sam dolje na Westminster Bridge i sjetio se kako sam se izgubljeno osjećao šesnaest sati ranije, sjedeći ondje dok se moj svijet rušio. I shvatio sam da su ta dva osjećaja bila jedan te isti. Razlog moje slabosti tamo dolje bila je moja ljubav prema Kirsty, kao i moje snage sad gore. Biti na vrhu svijeta, znači biti slab. To je prava bit ljubavi. Konačno sam to shvatio.

Pogledao sam na obje strane kabine. Ni jedan dio Kotača nije bio visočije od nas. Bili smo na samom vrhu. Ovo je bio taj trenutak. Ali, bilo je vrijeme za promjenu scenarija.

“Kirsty”, rekao sam, uzimajući njene ruke u svoje. “Možemo li biti slabi skupa do kraja života?”

Nasmiješila se, i privukla me k sebi. “Neka nas samo netko pokuša spriječiti.”

256

O SPISATELJU Mark Mason je rođen 1971. Živi u Londonu. Kvaka je njegov drugi roman. Prvi, Što misle muškarci o seksu, također je objavio Time Warner Paperbacks.

257

1Vrsta sredstva za mršavljenje.

2Indijsko jelo.

3Indijsko jelo od različitog povrća.

4Indijsko jelo od piletine koje je dobilo ime po indijskom gradu Madrasu.

5Indijsko jelo od piletine.

6Benjamin Disraeli - britanski premijer iz 19. stoljeća.

7Voditeljica BBC-jeve serije o kulinarstvu.

8Aktualni svjetski prvak u golfu.

9Aktualni predsjednik Zimbabwea, diktator.

10Hands-free (dosl.) - bez korištenja ruku, izraz za korištenje telefona bez podizanja slušalice.

11Popularna igračka, krzneni ljubimac koji govori.

12Dokumentarna emisija na BBC-ju, u kojoj gledatelji svojim sudjelovanjem pomažu u rješavanju stvarnih zločina.

13Gradski okrug u Londonu.

14Mazga (eng. mule) - u žargonu izraz za osobu koja prenosi narkotike preko granice na način da proguta male smotuljke droge, koji se zatim izbacuju iz organizma prirodnim pražnjenjem crijeva ili operativnim zahvatom.

258

15Pound of flesh - funta mesa, staroengleski izraz za nešto na što imate zakonsko, ali ne i moralno pravo; harač.

16Vrsta laganog njemačkog piva.

17Tardis (Time And Relative Dimension In Space) - policijska telefonska kabina iz sredine 20. stoljeća u Velikoj Britaniji, popularizirana u TVseriji “Dr. Who”. Izvana obična kabina, iznutra je bila normalan stan glavnog junaka, kojemu je služila i kao stroj za putovanje kroz vrijeme i prostor.

18Vrsta čipsa.

19Britanski modernistički slikar.

20Marka sportske odjeće.

21Latte (tal.) - mlijeko.

22Rock-pjevač iz 70-ih i 80-ih godina.

23Milenijski Kotač (Millenium Wheel) - konstrukcija u obliku kotača u luna-parku, s panoramskim kabinama, izgrađena u Londonu u čast početka drugog tisućljeća.

24Lauren Bacall - američka filmska glumica.

25Američka policijska TV-serija.

26Vrsta jeftinog šampanjca.

27Quelle surprise (franc.) - kakvo iznenađenje.

259