Alice mcdermott srce moje malo

Alice McDermott Srce moje malo

Naslov originala: Child of My Heart

OPASKA PREVODITELJICE Prijevod imena likova Paučina i Graša (Cobweb i Peaseblossom) preuzet iz: “San ivanjske noći” Williama Shakespearea, Lektira dostupna svima, Sysprint, Zagreb, 2000., preveo Josip Torbarina, priredio Tomislav Brlek. Daljnji su navodi iz pojedinih Shakespeareovih djela također preuzeti iz već navedenog te iz sljedećih prijevoda: “Macbeth”, Lektira dostupna svima, Sysprint, Zagreb, 2000, preveo Josip Torbarina, priredio Tomislav Brlek; “Hamlet”, Mozaik knjiga, Zagreb 2002, preveo M. Bogdanović, priredio Josip Torbarina, redigirao i pogovorio Mladen Engelsfeld.

Alice McDermott (1953.) postala je spisateljica tek kad je povjerovala da će netko htjeti čitati ono što ona ima reći. Počela je s kratkim pričama, a prvi roman A Bigamist’s Daughter objavila je 1982. godine. Slijedili su romani That Night, At Wedding and Wakes i Charming Billy, za koji je dobila National Book Award 1998. godine. Sa suprugom i troje djece živi u Bethesdi u okolici Washingtona D.

Za Harriet Wasserman

Tog sam ljeta vodila brigu o četiri psa, tri mačke, djeci Moranovih, mojoj osmogodišnjoj sestrični Daisy i Flori, malenom, tek prohodalom djetetu mjesnog slikara. Neko je vrijeme tu bilo i leglo s tri šumska zečića, ostavljeno ispod stubišta iza naše kuće. Bili su mokri i slijepi, sklupčani poput ličinaka, obavijeni nekom sivom opnom tako sitni da je bilo teško raspoznati pomiču li im se tijela u ritmu otkucaja srca ili to zapravo dišu. Nije im bilo suđeno da požive, kako su mi roditelji rekli, jer su divlji, unatoč tome što sam ih gotovo tjedan dana hranila vodenastom mješavinom mlijeka i načupane djeteline. Ali to je bilo potkraj kolovoza.

Potkraj lipnja stigla je Daisy, srednje dijete jedine sestre mog oca. Došla je posve sama vlakom s Long Islanda, ime i adresa bili su joj ispisani na istrganu komadiću smeđeg pakpapira, zakačenom sigurnosnom iglom na njezinu haljinu. U mojoj sobi, koju smo trebale dijeliti, otvorila sam njezin kovčeg iz kojeg je ispala gomila paketa u sjajnim, glatkim omotima teniski dresovi, hlače dužine do lista, bermude pa baby doli pidžama i donje rublje, sve sasvim novo, još zamotano u celofan. Bio je tu i sasvim nov par tenisica, onih jeftinih, kakve se izvlače iz velikih košara s robom na sniženju, svezan onom istom plastičnom vezicom o koju je bila ovješena ceduljica s cijenom, i drugi, još jeftiniji par krutih ružičastih cipela bez vezica, s načičkanim plavim i tirkiznim draguljima. Cipele za kraljevnu.

Daisy je bila strašno ponosna na njih, vidjela sam to. Odmah me upitala bila je plaho dijete strogih roditelja pa je sve što bi rekla većinom uključivalo i molbu za dopuštenje smije li izuti iznošene polucipele kombinirane u dvije boje, u kojima je putovala, i navući ove. “Neću ih nositi vani do nedjelje”, obećala je. Imala je onu blijedu, gotovo prozirnu put, kao sve prave riđokose osobe, sitno, sitno djetešce pod gustom kosom i velikom glavom. Meni je bilo posve svejedno koje će cipele obuti i to sam joj rekla. Bila sam nekako uvjerena da ionako trebaju služiti kao papuče. “Zašto čekati do nedjelje?” rekoh.

Prignuvši se na koljena među te pakete u kojima je bila sva njezina odjeća, upitala sam je: “Zar nisi ponijela ništa od stare odjeće, Daisy Mae?” Odgovorila je kako joj je mama rekla da sve ostalo što od odjeće zatreba može posuditi od mene. Tog mi je ljeta bilo petnaest godina i već sam bila visoka poput oca, a sva garderoba koju sam imala u cijelome svom životu bila je pospremljena na tavanu i znala sam što time misli. Daisy je pak imala šestoricu braće i sestru, i ja sam unatoč svojih petnaest godina znala da teta i tetak zamjeraju mojim roditeljima što, za njihov pojam, troše pretjerano mnogo novca i vremena na mene, jedinicu. Znala sam, onako kako to petnaestogodišnjakinje znaju nekako nagonski; nekako isključivo na temelju onih vrlo jasnih i nepristranih zapažanja bića koje je već dobrano zakoračilo u ovaj svijet, no još se nije sasvim uklopilo u njega da su

Daisyni roditelji nezadovoljni mnogočime i da Daisy, dakako, nije najmanje važan uzrok njihova nezadovoljstva. Ona je bila samo jedno u dugom nizu djece koju nisu očekivali. Osmero u deset godina, a oni su očito kanili imati najviše dvoje ili troje.

Prošlu zimu provela sam s njima jedan vikend u njihovoj urednoj kući u Queens Villageu. Došla sam iz East Hamptona posebno s namjerom da jadnu Daisy (za nas je ona uvijek bila “jadna Daisy”) povedem na Manhattan, na božičnu priredbu u Radio Cityju. Teta Peg, očeva sestra, došla je po mene na postaju Jamaica i odmah mi natuknula da nije od mene pristojno ni pošteno što nisam pozvala i Bernadette, njezinu dvanaestogodišnju kćer. Teta Peg je bila mršava i izdržljiva žena, pa i lijepa, činilo se, samo da se mogla dobro naspavati. Njezina je suha koža pod sunčanim pjegama bila blijeda, a gusta, oštra kosa imala je neku izblijedjelu i od sunca isušenu crvenkastosmeđu nijansu. I dok je vozila, neprestano se naginjala prema naprijed, kao da se bori s vjetrom, što je, dakako, još više isticalo njezinu odlučnost i snalažljivost. (Živo sam u mislima vidjela kako kupuje gurajući kolica kroz trgovački centar Great Eastern Mills u Elmontu, vadi iz prepunih košara kratke hlačice i teniske dresove jedan, dva, tri, četiri, donje rublje, pidžamu, cipele pa sve to ravno iz vrećice istovaruje u kovčeg, ubacuje unutra četku za kosu i četkicu za zube, treskom zatvara poklopac, i gotovo.) “Bernadette će se sutra morati zabaviti sama”, tako mi je rekla, naslanjajući se na upravljač kao da smo svi krenuli nizbrdo.

Kuća im je bila na kraju slijepe ulice: uska kuća od obojene cigle s dugačkim kolnim prilazom, garaža natkrivena šindrom i maleno četvrtasto stražnje dvorište, dovoljno veliko tek za stalak za sušenje rublja u obliku kišobrana i pješčanik kojim se već odavno nitko nije služio. Na katu su bile tri sobe, a iza još jednog niza stuba za jednim se vratima skrivao preuređen tavan koji je služio kao svojevrsna spavaonica za tri starija dječaka. Posvuda se osjećao miris djece što je bilo svojstveno svakoj kući s više od troje djece koju sam ikad posjetila neko isparavanje domaćih mirisa mlijeka i mokrih čarapa pomiješanih s mirisom papira i ljepila i snažnih raskužnih sredstava iz hodnika osnovnih škola.

Unatoč tome što je u toj malenoj kući živjelo mnogo ljudi, sve su prostorije davale dojam iznimne urednosti, ponajviše u spavaćoj sobi tete i tetka, koja se nalazila na vrhu stubišta. Bila je to mala, četvrtasta soba s velikim prozorom koji je gledao na ulicu. U njoj se smjestila postelja na četiri stupa s platnenim svodom, jedan visoki toaletni stolić (njegov) i niska komoda (njezina) sa zrcalom, dva noćna ormarića i stolac uspravna naslona i sa sjedalom presvučenim ukrasnom tkaninom. Zavjese na prozoru, postavljene u križ jedna preko druge, bile su od bijele čipke. Iznad kreveta je visjelo raspelo, na suprotnom zidu veliko ulje na

platnu, slika Presvetog Srca bilo je to prvo što se u toj sobi vidjelo iz hodnika a pod je bio prekriven istočnjačkim sagom u kojem je prevladavala poput krvi crvena boja. Samo je jedna fotografija postojala u toj sobi: slika s vjenčanja tete i tetka. Drugim riječima, ni traga od onih osmero djece začete na tome velikome madracu, pod vječno urednim krevetnim prekrivačem. Činilo mi se kako je to samo po sebi dokaz njihova očitog prepuštanja zaboravnosti, koje je i bilo uzrok svih onih neočekivanih trudnoća. Kad bi zatvorili vrata spavaće sobe, nije im bilo teško povjerovati u to da su savršeno slobodni za novi početak.

Tetak Jack bio je policajac u Odjelu za očuvanje reda i mira u javnom prijevozu. Lice mu je bilo izbrazdano, pravilnih crta, imao je tamne oči, tanke usne i tisuću i jedno neobjašnjivo ali nezaobilazno pravilo, koje se odnosilo na njegov dom i djecu. Nije se smjelo, primjerice, kročiti na travnjak ispred kuće. Ili sjediti na odbojniku njegova automobila parkiranoga na kolnom prilazu. Nije se smjelo dovikivati s prozora na katu kad bi se netko pojavio na ulaznim vratima. Nije se smjelo udarati loptom o zid garaže ili omanji trijem ispred kućnih vrata. Nije bilo hodanja bosih nogu po kući. Ni ustajanja od večere bez jasna odgovora na jasno postavljeno pitanje: “Smijem li od stola?” Ni sjedenja na rubu pločnika ili stajanja pod uličnom svjetiljkom. Nije bilo ostavljanja posuđa na sušilu za posuđe. Nisu se smjeli primati telefonski pozivi prijatelja nakon šest poslije podne. Nije se smjelo igrati u podrumu poslije osam. Nije se smjelo spavati na kauču ni danju ni noću, bio bolestan ili zdrav zbog čega sam i bila smještena u najmanju od tri sobice, s Daisy i Bernadette, gdje je Daisy spavala na rasklimanomu vojničkom ležaju na rasklapanje jer ja sam bila gost, a Bernadette neće provesti onako krasan dan u gradu kao Daisy sutradan, stoga bi se barem, kako je rekla teta Peg, mogla dobro naspavati.

Bernadette mi nije bila osobito draga bila je neugledna i bucmasta, no što je još važnije, bila je također iznimno bistra, zbog čega je postala podla. Kao da je već procijenila koliko vrijedi njezina inteligencija u usporedbi s onim koliko će je cijeniti svijet pa je nagonski znala da će ostati kratkih rukava. Iako sam uvijek nastojala biti sućutna prema njoj, zapravo sam osjetila više neko nadmoćno zadovoljstvo kad sam na Daisyn krevet stavila torbu sa stvarima za taj vikend i shvatila da ni sa svim svojim pohvalnicama kojima su bili oblijepljeni zidovi Bernadette ne može zaslužiti moju privrženost, ni moje društvo. Jer, koliko god je možda naklonosti u meni potaknuo izgubljen izraz njezina lica dok me je promatrala sa svoga cifrastoga krevetnog prekrivača s motivima rasplesanih balerina (prekrivača prikladna za neko sasvim drukčije dijete), sve je raspršila pitanjima o tome kako podnosim život “onako daleko na samom kraju Long Islanda” kad nakon ljeta odu svi zanimljivi ljudi.

Odbila je poći s nama u šetnju. Prehladno je za hodanje, rekla je. Ovdje ionako nema nekog mjesta koje bi vrijedilo obići kao da je samo ona znala za neko bolje mjesto, mjesto u kojem sve vrvi od vrijednih odredišta. Već mi je tada bilo jasno da je taj njezin hladan prezir posljednje utočište neprivlačnih (velikodušnost i umilnost što je čuvala za društvo odraslih bilo je pretposljednje) i bilo mi je drago što joj ga prepuštam. Nema čovjekomrsca do debeljuškastog čovjekomrsca. Daisy i ja smo, znači, bile slobodne, šmugnule smo kroz uski prolaz usječen između visoke ograde za zaštitu od uragana što se prostirala duž imanja mojih rođaka i žičane ograde oko susjedova posjeda, u uličicu koja je nesumnjivo bila na popisu zabrana tetka Jacka. Protezala se iza niza slijepih ulica od kojih se četvrt sastojala, mjestimice su je presijecali još uži puteljci koji su spajali druga uska dvorišta i druge kuće te vodili na vanjske ulice. Jurile smo nasumce kroz te manje prolaze, izranjale između ograđenih zimskih vrtova i spremnica, ili trošnih, ulubljenih kanta za smeće i nepreglednih, zamršenih hrpa odbačenih bicikala, na ulice koje nijedna od nas nikad prije nije vidjela. Za pola sata sam, dakako, bila posve izgubljena, no Daisy me držala za ruku s posvemašnjim povjerenjem, i divila se, vidjela sam, tome kako znam kamo treba zaokrenuti.

Kad smo izbile na široki bulevar razdijeljen redom vrba čipkastih krošanja i grana ogoljelih od zime, čula sam kako pokušava doći do daha. Ovdje su sve kućice u svom prednjem dijelu imale ostakljene prostorije i, kao prema nekomu čudesnom susjedskom sporazumu, svaki je pojedini prozor svake kuće bio ukrašen bojom nalik na snijeg, raspršivačem nanesenom u luku. “U Bavarskoj smo”, rekoh, a Daisy šapne: “Ozbiljno?”, kao da je to iznenađenje, a i odredište. A onda je počeo padati pravi snijeg. Da ste vidjeli kako je samo naglo pogledala u nebo, pomislili biste da sam i snijeg isplanirala. Nakupljao se najprije na travi, a zatim sve brže na ulicama i pločnicima. Naše su stope prve ostavile u njemu tragove.

Koračale smo uskom razdjelnicom, pod tanahnim vrbinim granama na koje se hvatao snijeg, bilo nam je nemoguće razlučiti je li to ono žuto nebo što se smračuje nad nama ili samo sve deblji svod od drveća obložena snijegom. Zabacile smo glave i otvorile usta, isplazile jezike, osjećale snježne pahulje u očima i grlu. Kad su druga djeca počela izlaziti iz kuća iza nas i uz ciku nadobudno strugati saonicama po pločnicima, pobjegle smo od njih u trku, gore prema Aveniji Jamaica, gdje su već svijetlile ulične svjetiljke. Bila je to ona čudesna svjetlost rane zime, kad poslijepodne prerano prelazi u čeličnoplavu noć. Ušle smo u prodavaonicu slatkišima na uglu, pred ulazom gdje je već bilo sklisko od mokrih tragova cipela, a miris novinskog papira, čokoladica i hladnih ogrtača ljudi koji su upravo pristigli iz podzemne željeznice izazvao je u nama osjećaj kao da smo uistinu prevalile dug put.

Za šankom sam nam svakoj kupila po šalicu vruće čokolade posebnim novcem koji sam uvijek stavljala u cipelu kad sam putovala željeznicom s Long Islanda.

Bilo je to krasno piće, pripremljeno s vrućom vodom, ne s mlijekom, na vrhu ukrašeno tučenim vrhnjem iz posude od hladna srebra. Bilo nam je posluženo u okrnjenim, požutjelim šalicama s tanjurićima, koje su blago mirisale na kavu njihovi su topli rubovi ugodno suhi i debeli prianjali uz naše usnice. Pijući pretvarale smo se da govorimo francuski-dobacujući se između sebe riječju chocolat i grleći rukama šalice poput Europljanki držale laktove na pultu.

(Grljenje šalica i laktovi na stolu su, dakako, rekla je Daisy, još dvije zabrane njezina oca.) Plativši, upitala sam čovjeka na blagajni za put kući, praveći se kao da samo želim potvrditi ono što već znam, iako nisam sigurna da bi to Daisy uopće zamijetila. Pokraj stalka za novine stajala je posuda s lizaljkama, s rukom pisanim natpisom, DVA ZA PET CENTI. Roditelji su je odgojili previše pristojno da bi od mene tražila lizaljku pa sam bez razmišljanja kupila sto komada, odbila uzeti papirnatu vrećicu i umjesto toga potrpala nam ih u džepove, u džepove hlača i džepove kaputa, a zatim sam, podigavši rub njezina džempera, napravila još jedan džep pa napunila i njega.

Kad smo se vratile kući, sve smo ih istovarile na njezinu braću i Bernadette, koji su ležali na podu u dnevnoj sobi i gledali televiziju, onih sat vremena koliko im je bilo dopušteno prije večere. Lizaljke su u omotima bile vlažne od snijega, neke od njih i blatne jer su nam bile ispale na putu kući. “Gdje ste to dobile?” upitala je Bernadette, ali prije nego što je Daisy mogla odgovoriti, ja sam rekla: “Pronašle smo stablo lizaljki. Trebali ste i vi ići s nama.” Dečki protisnu: “Možeš misliti”, ali Bernadette nije izdržala a da nas ne obaspe pitanjima o pojedinostima, suženih očiju, u nevjerici otvorenih tankih usta kroz koja su se vidjeli zubići sitni kao u kuglaste ribe.

Iz jedne kuće na bulevaru, rekla sam. S jedne vrbe. Golema stabla vrbe prepunog lizalica za svakoga tko želi uzeti. Drvo pripada jednome starom paru, nastavila sam, njihovo je jedino dijete, mali dječak, sanjao drvo s lizalicama u svome dvorištu one noći kad je umro, točno na današnji dan prije pedeset godina.

Jednom godišnje, i samo na taj dan, rekla sam, roditelji mu ostvare želju i cijelu vrbu okite lizalicama. (A neobično je u tome, rekla sam, što je u njegovu snu i sniježilo pa tako snijeg padne i svake godine na taj dan, onog časa kad njegovi stari roditelji na stablo ovjese posljednju lizaljku.) Tada pozovu djecu koja žive u okolici kilometrima nadaleko. Čudim se što vi nikad niste čuli za to. Starci iznesu vruću čokoladu van, na travnjak ispred kuće, a djeca skupljaju lizaljke sa stabla.

Zaposle i visoke muškarce da pomažu podižući manju djecu među visoke grane.

Jedino pravilo koje postoji jest da smiješ uzeti onoliko lizalica koliko ih možeš ponijeti kući bez vrećica ili torba, ah, i to da branje traje samo jedan sat, od sumraka pa dok se ne spusti noć, do časa kad se pojavi prva zvijezda. Baš kako je protekao i onaj posljednji sat njihova sina na ovom svijetu, jer je večernja zvijezda na tamnomodrome zimskom nebu bila prvo što je stari par ugledao kad su prišli prozoru u njegovoj sobi samo trenutak nakon što je liječnik prevukao prekrivač preko njegova smirena lišća.

Iako je Bernadette slušajući cijelu priču s nepovjerenjem poprijeko gledala, u času kad sam završavala, dečki su već okrenuli leđa televizoru. “Morat ćemo ići iduće godine”, reče potiho Jack “mlađi”. Ali Bernadette se okomila na Daisy. “Je li to istina?” strogo je upitala. Daisy je slegnula uskim ramenima. Na gornjoj joj je usnici ostao trag vruće čokolade, a na neukrotivoj kosi na vrhu glave ocrtavao se tamni krug od otopljena snijega nalik na kapicu. “Trebali ste i vi ići”, reče ona ravnodušno, izbjegavajući laž. Srce moje malo.

U osam sati moji su roditelji nazvali i rekli mi da ću zbog mira u kući morati pozvati Bernadette da sutra pođe s nama, što sam i učinila, na golemo, iako nevoljko iskazano, tetino zadovoljstvo. Bernadette, dakako, nije hodala s lakoćom kao Daisy i ono joj golemo treperavo drvo u Rockefellerovu Centru nije uspijevalo odvratiti pozornost s promrzlih nožnih prstiju. Nisu je očarale srebrne kugle na ručkama ni staklene posude za novac u restoranu sa samoposluživanjem iz automata. Nije htjela poći kroz svjetinu za upadljivo našminkanom ženom u krznenom kaputu, nesumnjivo jednom od plesačica iz skupine Rockettes, da bi otkrila tajna vrata na pozornici Music Halla. Takvom se žestinom žalila na okus pečenih kestena koje sam kupila na štandu u parku da se Daisy i ja više nismo mogle praviti kako uživamo u njima. Nije mogla vjerovati da se u Radio City Music Hallu ne prodaju kokice. Nismo je mogle nagovoriti da skočimo autobusom u centar, samo da “vidimo” Greenwich Village. U vlaku se cijelim putem kući žalila na trbobolju, a zatim nam je do kraja upropastila cijeli dan zamolivši te večeri mamu da mi kaže kako ju je u neko doba tijekom poslijepodneva posjetila “teta”. Pretpostavljam da je to bila svojevrsna isprika zbog toga što je bila onakva gnjavatorica. Ili je to možda bio samo izgovor. Nešto poput molbe za naklonošću što je upućuje biće koje se i samo osjeća potišteno zbog sebe, zbog svoje nevesele osobnosti, nepokolebljive inteligencije, krupna lica i udova od čega ništa sama ne bi odabrala da je mogla birati kao što to zbog nje osjećaju i svi ostali.

Rekla sam teti da razumijem i toplo se nasmiješila Bernadetti u pidžami, ali kad sam te noći pozvala Daisy u svoj krevet, ili natrag u njezin vlastiti krevet, sklupčala sam se oko njezina sitna tjelešca i, dok je njezina sestra spavala i patila, obećala sam joj da će mi tog ljeta doći u posjet, posve sama, na tjedan-dva, ili tri

ili četiri koliko joj god otac bude dopustio. Samo nas dvije, šaptala sam. Hoće li biti dovoljno hrabra sjesti posve sama na vlak? U mraku ona je kimnula u znak odobravanja. Hoće.

Moji su se roditelji preselili na Long Island kad su mi bile dvije godine. Učinili su to zato što su već tada znali da sam jedino dijete koje će ikad imati već su zašli u četrdesete godine i da ću biti lijepa. I bila sam, neobično lijepa. Elizabeth Taylor u mladim danima, točnije rečeno. (Poslije sam za ljude s East Enda bila mlada Jackie Kennedy). Plavih očiju i crne kose, punih usana i blijede puti. Pomalo iznenađujuća promjena od onih rođaka riđe kose i rumenih obraza koji su se nadvijali nad moj dječji krevetić, nagađajući, kako su nastavili nagađati sve dok nisam zašla u tridesete godine, nisam li ja zapravo dokaz da u obitelji teče i nešto francuske krvi. Ali majka je tvrdila da svoj izgled mogu zahvaliti samo tome što se za mene zauzela sv. Terezija od djeteta Isusa, moja galska svetica zaštitnica što je bio njezin priprost i pobožan način da odagna i ono njihovo divljenje što potiče taštinu, i sumnju da je negdje u naše irsko podrijetlo kapnulo nešto bezbožne krvi.

Onakvi kakvi su bili djeca doseljenika, načitani ali nedovoljno obrazovani moji su roditelji vidjeli moju budućnost samo u svjetlu toga kako ću se udati, pa su smatrali da su mi izgledi ugroženi zbog židovske, irske, poljske, talijanske djece koja su preplavila grad i bližu okolicu, gdje su si mogli priuštiti kuću. Odselili su se zato daleko na Long Island jer su znali da bogati ljudi žive u udaljenim krajevima Long Islanda, pa makar samo tijekom ljetnih mjeseci, i to što su me smjestili na mjesto gdje bi me mogao uočiti netko od bogataša za njih je značilo da su mi u životu osigurali sve mogućnosti.

Uopće nije bilo važno što smo živjeli u dvosobnoj kući koja je nekoć bila ribarska kućica, ni to što su naši susjedi, Moranovi, gomilali uloške za krevet s oprugama i automobilske dijelove u dvorištu, ni to što su i majka i otac morali putovati na posao čak do Riverheada. Biti blizu bogatih, to je bilo ono čemu su težili i zbog tog su me cilja od moje desete godine poticali da se ljeti javljam na oglase u kojima se traži osoba za čuvanje djece ili pomoćnica, vozili me u lipnju na razgovore da bi provjerili veličinu kuće i bazena te brojnost pomoćnog osoblja prije nego što prihvatim posao. Odlazeći na te razgovore, koračajući kroz ulazne prolaze visoka stropa koji su vodili na more ili oko kuće do bazena gdje bi gospodarica kuće uvijek vitka i već preplanula vidjevši da dolazim spuštala naočale, zacijelo sam se savršeno uklapala u zgodne ljetne snove lijepih mladih majki s Pete avenije što su ih bile snivale u ožujku. Uzeli su me odmah, na prvom razgovoru, iako mi je bilo samo deset godina, a gospođa Carew je tražila tinejdžerku. Idućeg sam ljeta bila tražena već su me pomno provjerile i ostale mlade majke u Maidstone Clubu i na plaži Main Beach. Lijepa, pametna, napredna

u izražavanju, premda tjelesno nerazvijena (još jedan plus), odana staromodnim običajima irskog katolicizma roditelja (koje su oni naslijedili od svojih roditelja, koji su pak radni vijek proveli služeći upravo ovom soju bogatih Amerikanaca) i, najbolje od svega, obljubljena među djecom i kućnim ljubimcima.

Ne znam kako to objasniti, način na koji sam znala postupati s malim bićima.

Nikad mi nije ni palo na um da to uopće pokušam objasniti. Budući da sam i sama bila dijete kad sam se počela brinuti za drugu djecu, od samog sam početka na njih gledala kao na dio svog svijeta, a svoj sam nadređeni položaj shvaćala jednostavno kao dio prirodnog poretka bila sam među njima najstarija (pa makar samo za godinu ili dvije) i bilo je prirodno da me kao takvu obožavaju i veličaju.

Doista o tome nisam razmišljala više od ovoga. I kad bi se mazno privijali uza me, kad bi dječaci zaljubljeno spuštali glave na moje krilo, a djevojčice me moljakale da im dam nositi svoje prstenje ili da mi počešljaju kosu, osjećala sam kao da tako treba biti. Bila sam Titania među svojim vilama (onog ljeta kad mi je bilo trinaest čak sam Kaufmanove klince nazvala Paučina i Graša, na njihovu beskrajnu radost); a psi, i mačke, i zečići i skočimiši koji su slijedili svoje male gospodare u svojoj su privrženosti samo činili ono što im je priroda u našemu malom kraljevstvu nalagala.

Neobično je to, ali upravo mi je moj odnos prema kućnim životinjama prouzročio više nevolja s poslodavcima nego odnos prema djeci jer ako bi se katkad neka majka i znala pretvarati da je povrijeđena što dijete uporno traži moju blizinu kad su ga probudili teški snovi ili je ogreblo koljeno, očeve je iskreno vrijeđala promjena u odanosti njihovih ljubimaca. Posebno se sjećam jednoga mladog crnog labradora, po imenu Joker, koji se nije odvajao od mene, nije htio čak ni potrčati na plaži sa svojim gospodarom koji je došao na vikend, pa ni kad bih ga ja nagovarala, gurkala ga da ustane šapćući mu na baršunasto uho. Samo je lagano mahnuo repom na zvuk moga glasa pa mi opet sjeo uz noge na što su se djeca na trijemu ili na prostirci za plažu grohotom nasmijala, a odbačeni je vlasnik ostao zgranut. Idućeg sam ljeta prema djeci nekako zaključila da je otac isposlovao da više ne radim kod njih.

Ako je postojao neki trik, neka osobita vještina zbog koje sam uspijevala u čuvanju djece, bila je to, pretpostavljam, činjenica da sam svojim zaduženjima bila ushićena jednako kao i oni mnome. Iako sam vlastito djetinjstvo provela u svojevrsnom jednostavnom, zdravom zadovoljstvu, veći sam dio vremena bila sama, kao što to obično i jesu djeca jedinci starijih, zaposlenih roditelja osobito djeca jedinci starijih roditelja koji žive u selu prepunom kuća za ljetni odmor i ljudi koji tu borave tek privremeno tako je vrijeme koje sam provodila u svojim obvezama bilo vjerojatno najdulje razdoblje koje sam ikad provela s nekim

drugim, a ne s roditeljima i sama. Zbog toga i nisam morala smišljati igre i zabave za djecu koju sam čuvala, samo sam ih trebala uklopiti u one stalne igre i oblike zabave koje sam već odavno sama smislila za sebe.

A tu su bili i Moranovi. Osim jednoga starijeg para koji sam viđala samo kad bi me mama poslala u njihovu kuću sa staklenkom džema od šljiva, košaricom rajčica iz našeg vrta ili s nešto plave ribe preostale od očeva ulova, Moranovi su bili naši jedini stalni susjedi. Prema mojim najranijim sjećanjima, gospodin Moran je u kući živio sam. Nekako mi se čini da sam tada bila uvjerena kako je on umirovljeni pomorski kapetan možda je moj otac izvalio na tu temu neku šalu koju sam ja pogrešno protumačila (često je govorio da se gospodinu Moranu uvijek “ljulja tlo pod nogama” što je za šestogodišnje dijete bilo posve dovoljno da ga poveže s pomorstvom), ili mi je možda moj ujak Tommy, majčin razuzdani mlađi brat, ispripovijedao tu priču i ja sam mu povjerovala (jer ako sam od ikog naslijedila znalački pristup djeci i životinjama, bilo je to zasigurno od Tommyja).

Ili je to bilo jednostavno zbog toga kako je gospodin Moran izgledao bio je krivonog i mršav poput Popeyea, vječno s dva dana starom bradom. Njegova je kuća bila iza naše, pod pravim kutom u odnosu na nju, okružena visokom živicom koja je zaklanjala sve osim pošljunčanoga kolnog prilaza i manjeg dijela njegova zapuštena travnjaka. Ne sjećam se da sam ga tada često viđala. Čula bih ga katkad kako pjeva s druge strane živice dok sam se igrala sama u našem dvorištu iza kuće grlenim glasom, keltske narodne pjesme za koje sam mislila da su mornarske radne pjesmice a gdjekad sam vidjela oca kako čavrlja s njim preko naše drvene ograde ili na molu u luci Three Mile Harbor, gdje su obojica držali čamce. Povremeno bi se na prilazu kući gospodina Morana zaustavio automobil gradske policije doveli bi ga kući, objasnio bi nam otac, nakon “terevenke” a dvaput su i moji roditelji morali zvati policiju zbog njega: jednom kad se u vrijeme večere pojavio na našim vratima rascijepljene usne iz koje je tekla krv; drugi put kad su ga pronašli vani na hladnoći, na travnjaku uz našu kuću, s licem u travi i hlačama spuštenim do gležnjeva (pokušali su mi zakloniti oči, ali prekasno, ja sam prije toga ipak nakratko uspjela ugledati jezivi prizor, golemu blijedu stražnjicu muškarca, sablasnu i usamljenu poput pješčana spruda zimi). Nedugo nakon toga u straćaru se doselila kći gospodina Morana, Sondra, sa svojom obitelji.

Bilo je to one zime prije nego što sam preuzela svoj prvi posao pomoćnice kod gospođe Carew. Sondra je bila umjetna plavuša onih dana Marilyn Monroe i jayne Mansfield, kad je bojanje kose u plavo samo po sebi jamčilo zanosan izgled.

Nosila je kaputić od crne janjeće kože i u naručju je držala bebu, a još se troje sitne dječice svijetle kose klatilo oko nje. Onoga prvog dana nije bilo ni traga njihovu ocu. Stigli su u karavanu obloženom drvenom oplatom, koji je idućih

tjedan dana stajao parkiran i neraspakiran uz cestu. S kuhinjskog ih je prozora moja majka sve vidjela kako stižu, i nije prošlo ni sat-dva kad sam izašla na naša stražnja vrata i naišla na ona tri mališana načičkana na drvenoj dasci naše ljuljačke na stablu. Iako je zasigurno bio siječanj ili veljača i u zraku se osjećala hladnoća s mora, samo je jedno od njih, djevojčica, imalo na sebi kaputić i kapu. Dva su dječaka bila u gornjem dijelu trenirke i donjem dijelu pidžame. Sve troje imali su čarape na rukama, ali nijedno ih nije imalo na nogama, što je postalo i više nego jasno kad se jedan od dječaka (Petey, kako se pokazalo), niti desetak sekundi nakon što sam ga pozdravila, odviše nagnuo preko sjedala ljuljačke i pao naglavce na ogoljeno i smrznuto korijenje stabla.

Potoci krvi koji su tekli preko ružičastog tjemena i razlijevali se kroz kratko ošišanu, sasvim svijetlu plavu kosu ostat će za mene zauvijek simbol Moranovih klinaca.

Nitko mi nikad nije platio za njihovo čuvanje, ali od tog dana pa nadalje samo sam trebala izaći kroz naša stražnja vrata i odjednom bih imala jedno ili više njih na brizi. Visjeli bi na našoj ogradi, sve četvero, a na kraju i sve petero, jer bi ih podivljali roditelji izbacili i zaključali im kuću, ili bi koje od njih ojađeno sjedilo u našem dvorištu dok bi mu prljavim licem klizile suze, počesto i krv što bi probila odnekud iz ogrebena lakta, iz ranice od uboda komarca koju bi dijete češući razgreblo. Došlo je i do toga da sam, kad bih dovela nekog od njih unutra da mu isperem posjekotinu i prljave ruke i lice, mogla bez pola muke reći kada i gdje je zaradio i sve preostale ožiljke koje sam pronašla na njemu.

Sondrin je muž stigao otprilike tjedan dana poslije, neki mutan tip koji je uvijek nekuda odlazio i vraćao se, katkad u tamnim odijelima, katkad u trapericama, katkad, nagađala sam, prerušen u nekog posve drugog čovjeka. Svađala se s njim i sa svojim starim ocem, izmjenjivala s njima psovke i bacala na njih stvari, a onda bi uz bučno škripanje izletjela autom s kolnog prilaza u bilo koje doba dana ili noći, ostavljajući za sobom djecu raštrkanu na cesti, na našem travnjaku, na stubama iza naše kuće, poput sitnih krhotina raspršenih nakon kakve eksplozije.

Povremeno bi se Moranova djeca pojavila s nekom novom životinjom, katkad su to bili mačka ili pas koje bi negdje pronašli, s komadom konopca za sušenje rublja oko vrata, katkad kornjača ili daždevnjak ili tek operjala ptica. I o njima bih, dakako, na kraju ja vodila brigu, barem dok ne bi pobjegli ili uginuli ili dok po njih ne bi došli njihovi pravi vlasnici. Dvoje ih je redovito stizalo i odlazilo: Rags, šugav ali sladak malen mješanac, i Garbage, narančasti prugasti domaći mačak.

Onog ljeta kad je došla Daisy svoje sam dužnosti čuvanja djece svela na Floru, dijete slikara, ali zaradu sam isto tako dodatno popunjavala šetanjem nekoliko

pasa i čuvanjem mačaka nekih ljudi u susjedstvu. S Florom mi je bilo vrlo lako.

Bile su joj dvije i pol godine i bila je ponajčešće poslušna, a imala sam obvezu doći po nju svakog jutra i, za lijepa vremena, odvesti je u kolicima do plaže, dati joj ondje objed, staviti je da odspava pa je ponovno dovesti kući u četiri ili pet sati kako bi je domaćica mogla okupati i staviti u krevet. Kišnih sam se dana igrala s njom u njezinoj sobi ili bih prošetala s njom do moje kuće, gdje sam je, poput kakve krhke porculanske vaze, morala držati podalje od dohvata nečistih ruku Moranove djece. Bila je sitna za svoje godine, imala je vrlo malo kose, a majka ju je uvijek odijevala u široke bijele kompletiće, kao bebu s kakve slike. Majka joj je bila nekakva plesačica ili glumica. Bila je mršava i visoka, na njezinu je licu bilo nečega grubog šiljast nos, visoke jagodice i tanka usta, a inače besprijekorna put bila joj je nekako tmurno hrapava, kao da je vrlo vješto prekrivala lice betonom.

Bila je mlađa od Florina oca, slikara, dobrih trideset ili četrdeset godina - možda i više. On je bio neugledan starac, s naočalama, u hlačama boje zemlje, pognuta držanja. Imao je dugačku bujnu bijelu kosu koja mu se izdizala nad glavom poput čistoga bijelog plamena zadimljene vatre. Mislim da nikad nisam uspjela dokučiti otkud počinje rasti, ali činilo mi se da mu je kosa vječno u pokretu, poput plamena vatre koji su možda raspirivala neprestana previranja njegova umjetničkog mozga.

Moji su rekli da je pravi genij. Slikao je goleme apstrakcije u poput garaže velikom ateljeu pokraj kuće, a katkad i vani na šljunku samoga kolnog prilaza.

Nisu to bile osobito živopisne ili zanimljive slike, ali načinio je i nekoliko crteža Flore i svoje žene koji su visjeli u Florinoj sobi, a oni su bili dovoljno dobri da me uvjere u to da zapravo zna što radi.

Kad sam prvi put čuvala Floru, dao mi je jedan mali rad. Bilo je to jedne večeri u rano proljeće, onog travnja prije nego što je došla Daisy. Pozvali su me u zadnji čas jer im je domaćica propustila vlak iz grada, a oni su morali obaviti neki posao (ili mi je tako barem rekla majka, koja je preuzela telefonski poziv) u Southamptonu. Otac me ostavio pred vratima, a kuharica me pustila unutra. Čekao je ženu i crtao, zapravo u dva, tri užurbana, nemarna poteza ugljenom žvrljao na papiru za skiciranje. Čim bi napravio jedan crtež, bacio bi ga na pod pa počeo drugi. Predstavila sam mu se, a on, nastavivši crtati, reče da će cure odmah doći.

Sjedio je postrance za malenim radnim stolom, prekriženih dugačkih nogu, crtao, bacao papir, opet crtao. I dok sam čekala (sjedila sam na rubu nekog modernog i nepraktičnog kauča od bijele kože), on je potrošio valjda pedeset listova papira, a koliko sam sa svog mjesta vidjela, uzorak poteza na svakom je od njih bio posve jednak. Kad je u sobu doteturala Flora, nije ni glavu podigao da je pogleda, pa ni onda kad je nagazila na neke od njegovih porazbacanih papira. Bila je u bijeloj spavaćici, a tanka joj je kosica stajala uspravno, baš kao i očeva. Lijepo dijete, na

neki svoj neobičan način. Pokazala sam joj časopis koji sam prelistavala i ona se bez oklijevanja naslonila na moja koljena. Bila mi je u krilu kad je ušla njezina majka (odjevena, koliko se sjećam, u nešto elegantno i pomalo kineski), i dok sam primala uobičajene upute o tome gdje će oni biti i koja svjetla moram ostaviti upaljena kad Flora bude išla spavati, zamijetila sam da on neprestano crta i baca crteže na pod. Onda se njegova žena iznenada, bez ijedne riječi prignula i poljubila kćerino tjeme, okrenula dugačak nos prema ulaznim vratima i izašla za njim. U jednom sam se času zapitala hoće li on uopće poći s njom. Čak sam pomislila da on možda uopće nije muž, nego neki djed koji im je došao u posjet pa se od mene očekuje da i na njega pazim. Neprestano sam Flori pripovijedala o slikama u časopisu, odvraćajući joj pozornost, nastojeći da ne vidi majku kako odlazi, ali istodobno motreći i njega krajičkom oka. Nacrtao je još nekoliko crteža, a onda je, kao da se odaziva na neki nepostojeći poziv, poput nekoga tko je posve sam u sobi, polagano ustao, nakratko zastao, zatim se, onako uspravan nagnuo nad stol i još jednom nacrtao isti motiv. Flora i ja smo do tada prolistale cijeli časopis, sad me je već držala za ruku i vukla prema košari s knjigama iza očeva radnog stola. Podignuo je glavu i ugledao je pa se odsutno nasmiješio, a zatim je pogledao mene. Skinuo je naočale. Imao je onu krhku, gotovo zgužvanu, tanku kožu kakvu viđate u starih ljudi. Komad ugljena mu je bio u ruci, zaprljao mu je prste. Meni je uputio osmijeh neke druge vrste, kotrljajući ugljen između palca i kažiprsta, promatrajući me. Sijeda mu se kosa lagano pomaknula kao da ju je zahvatio povjetarac. “Čujem da si dadilja par exellence”, rekao je ne onako kako bih to ja rekla, nego kao netko tko doista govori francuski. Odvratih mu da jednostavno volim djecu. Polako je kimnuo, kao da je to neki žalostan, ali složen podatak, a onda se, stavljajući naočale, ponovno okrenuo crtežu. Potpisao ga je ugljenom pa mi ga pružio, preko Florine glave. “Onda, ponesi to kući i daj uokviriti”, reče.

“Pomoći će ti da svu svoju djecu školuješ na fakultetu.” Bio je to sasvim običan crtež zavijutak, crta, nešto nalik na kokošju nogu također pomalo istočnjački. Papir je, doduše, bio debeo i lijep. Kad je otišao (odlutao prema vratima kao da je to neki cilj koji je nasumce odabrao, iako sam kad ih je otvorio ugledala prednja svjetla automobila u kojem je sjedila ona i čula kako motor nestrpljivo radi na mjestu), umetnula sam ga među stranice časopisa Life pa odložila na stolić pokraj ulaznih vrata da ga ne zaboravim. Nisam toliko razmišljala o tome kako će mi pomoći pružiti fakultetsku naobrazbu svojoj djeci (svoj svojoj djeci), već o tome kako bi mu bilo neugodno da se ja ne sjetim ponijeti crtež kući. Može on biti genij, znamenit umjetnik, čovjek čiji su potpis i črčkarije vrijedni, ali meni je petnaest godina i lijepa sam, i ni na trenutak nisam posumnjala da sam ja ona koja ovdje uživa prednost.

Idućeg je jutra Flora pitala za mene čim se probudila, a onda je zaplakala kad je shvatila da me više nema u kući, i tako me njezina popustljiva majka nazvala i pitala bi li htjela povesti Floru na šetnju u kolicima, a zatim me zamolila da je, ako mogu, vodim svakog dana nakon nastave pa poslije, kad dođe ljeto, i tijekom cijelog dana. Ako dođe ljeto, rekla je nekako melodramatično, jer već je tjednima bilo hladno, vlažno i oblačno, a njoj je, rekla je, dosadno, dosadno, dosadno u ovoj zabiti ovako rano u sezoni. U ovoj zabiti, da bi njezin muž mogao raditi.

Okrenula je nos prema mračnom ateljeu, gdje su gorjele dvije gole električne žarulje što su visjele u prozoru i bacale svjetlost na sumoran kolni prilaz. Bila je ovo nova uporaba te riječi za mene: nikad prije nisam povezivala crtanje i slikanje s riječju “rad”. Svidjela mi se ta zamisao. A počela mi se sviđati i njihova kuća koja je bila dugačka i niska i prepuna velikih staklenih prozorskih ploha, i predivno je mirisala na njezin Chanel i njegov duhan za lulu. Flora mi je već bila draga.

Moji roditelji nisu bili nimalo zadovoljni ovim dogovorom jer on nije pružao onoliko mogućnosti za druženje s bogatim dečkima, s dobrim prilikama, kao rad u kući burzovnih posrednika, odvjetnika ili plastičnih kirurga, ali podsjetila sam ih da dolazi Daisy i da to znači da ću, budem li provodila dan s Florom, moći biti i s Daisy, u suprotnom bi zbog mojih uobičajenih poslova pomoćnice Daisy morala biti sama sve dok se ne vratim. Jadna je Daisy, rekoh, zaslužila lijepo ljeto, za promjenu, a moja majka - kojoj je sažaljenje prema Daisy izvrsno služilo kao sredstvo da izrazi negodovanje prema sestri mog oca - zakoluta očima i ponovi: “Jadna Daisy” i tijek mog ljeta bio je određen.

Prvo što moramo učiniti za tebe, rekoh Daisy, nije da ti raspakiramo odjeću, nego da je zapravo izvadimo iz omota. Sjela je na pod pokraj mene, ispružila tanke noge da bismo se obje mogle diviti tvrdim ružičastim cipelama. Pokušala sam je nagovoriti da ih ne nosi s čarapama jer, napokon, ljeto je, rekla sam, ali ona je stidljivo ustrajala na tome da su joj cipele s čarapama udobnije. Vidjela sam kako se presijavaju na sunčevoj svjetlosti u mojoj sobi, pomalo metalno-plave ispod one ružičaste boje, a kad sam joj na to skrenula pozornost, rekla je ozareno da to prije nije zamijetila. “Vjerojatno toga prije nije ni bilo”, rekla sam joj. Tihim glasom upitala me što to mislim: “Mijenjaju se”, odgovorila sam bez razmišljanja.

“Nisu to više one iste cipele kakve su bile kad si ih pronašla u trgovini Great Eastern. Nisu to ni one iste cipele koje ti je mama jutros stavila u kovčeg.

Pretvaraju se u nešto drugo. Još ne znam u što. Morat ćemo pričekati pa vidjeti.

Možda će kad budeš odlazila kući biti potpuno plave ili čak srebrne. Možda će ovi kamenčići”, nagnula sam se i lagano lupnula prstom o jedan od tirkiznih poludragulja zalijepljenih na jeftinu kožu, “postati pravi.”

Razvrstala sam njezinu odjeću i posložila je na hrpice - četvere kratke hlačice, tri teniska dresa, tričetvrt hlače za vožnju biciklom, donje rublje, pidžama - pa sve jedno po jedno razmotala, vadeći pribadače i komadiće kartona neobičnih oblika.

Dala sam joj da svaki komad odjeće isproba i sa zaprepaštenjem otkrila ne samo to da će svaki kompletić trebati izglačati kako bi nestali nabori od tvorničke izrade i pakiranja, nego i da joj je svaki prevelik barem za jedan ili dva broja. Ogledao se u ovome način na koji razmišlja teta Peg, bio je to dokaz da joj je ogorčenje zbog životnih nepravdi prožimalo sve postupke. Nije htjela poslati svoje srednje dijete napuhanim Hamptonima na ljetne praznike s kovčegom punim stvari koje je naslijedila od Bernadette. A, ne. (U mislima sam je čula kako to govori tetku Jacku za njihovim kuhinjskim stolom, uz njegov omiljeni desert, voćnu salatu s kandiranim voćem, posutu komadićima spužvasta slatkiša od bijelog sljeza). A, ne, ne. Daisy će ići onamo s novom odjećom, još u omotima. No isto tako nije htjela da ja i moji roditelji smetnemo s uma kako za policajca iz Odjela za očuvanje reda i mira u javnom prijevozu s osmero djece život nije lak, ni približno tako lagan kao za zaposleni par s kćeri jedinicom, da luksuzi poput kratkih hlačica za jednu sezonu, kupljenih s polica, ne iz košara, jednostavno nisu suđeni ovoj tako marljivoj obitelji radnih ljudi. Onaj je napjev “jadna Daisy” nesumnjivo imao i svoje dobre strane jedna gladna usta manje tijekom nekoliko ljetnih tjedana, primjerice, jedno dijete manje o kojemu treba voditi brigu ali unatoč tome što je živjela mučeničkim i siromašnim životom, teta Peg je htjela svoje dijete obilježiti dokazima kako o svom dostojanstvu tako i o praktičnosti.

Jadna Daisy stajala je u mojoj sobi u svojim ružičastim cipelama i zakačila

palce o ovješene izreze za ruke na haljinici za tenis bez rukava, kao što Mr. Green Jeans na televiziji poteže svoje naramenice. “Malo je prevelika”, rekla je i nasmijala se sama sebi, vidjevši kako joj plisirani rub haljine seže gotovo do koljena. Ispod bijele mješavine poliestera i pamuka, od čega je bila jeftina haljinica, vidjela sam njezin mršavi prsni koš s tamnim udubinama i ružičastim bradavicama te gotovo prozirnim sjajem. Iako je bila već u osmoj godini, oko njezine se kože širila neobična, na svjetlo nenaviknuta aura kakva obavija tek rođeno dijete. “Ostavimo je za Bernadette”, rekla sam i ustala. “Dođi, Daisy Mae”, pozvala sam je.

Naša je kuća bila tako malena da su obje spavaće sobe vodile izravno u dnevnu sobu, a mjesto gdje je strop u dnevnoj sobi bio spušten da bi se tu moglo smjestiti stubište za tavan ocrtavalo je rubove prostora blagovaonice. Prava ribarska kućica sagrađena potkraj 19. stoljeća, tako su nam rekli, s jednim kaminom od kamena i podovima od širokih drvenih dasaka te, u gornjem dijelu, s tavanom na kojem se osjećao miris cedrovine i kuglica naftalina i prašine, a za sunčanih dana poput ovoga, zadah ugrijana starog drveta. Stube koje su vodile na tavan bile su strme i malo zakrivljene pri vrhu i dnu, i kad sam stigla do vrha i nagnula se dolje htijući je uzeti za ruku, osjetila sam kako Daisy drhturi. Dočepavši se posljednjih dviju stuba, povukla je ruku od mene i nekako se četveronoške uzverala na tavanski pod, tek neznatno stružući pritom onim ružičastim cipelama po podu. Kad je uvidjela da je ispod nje siguran, čvrst pod a onaj ulaz sa stubišta na tavan na dobroj udaljenosti, okrenula se i sjela raširenih nogu kao da se ovdje našla jer je odnekud pala, a ne zato što se popela. Jesi dobro?” upitah je i malo se nasmijah, tek da ublažim njezin strah. Kimnula je teško dišući, ona prevelika haljina sad se rasprostrla oko nje poput kućnog ogrtača. “Dobro sam”, odgovorila je blago.

Taj mi je tavan bio najdraže mjesto u kući - a voljela sam svaki njezin kutak, još onda. Sav je bio u kosim krovnim gredama, prepun pradavnih blaga i odbljesaka sunčeva svjetla što je dopiralo kroza zidove i onaj jedan maleni prozor.

Dva su stara željezna kreveta koja su pripadala još roditeljima moje majke stajala pod jednom strehom, na njima su bila dva prastara prošivena prekrivača i dva pomalo islužena jastuka od perja naša gostinjska soba, tako je to nazvala majka (moj ujak Tommy bio je jedini gost koji je u njoj ikad boravio). Bio je tu jedan trošan stolac iz vremena kraljice Anne, neke staromodne svjetiljke sa sjenilima ukrašenim resicama. Nizak ormar s dubokim ladicama. Veliko uspravno zrcalo u prirodnoj veličini. Golemi okovani putni kovčeg koji se otvara postrance. Očev vojnički sandučić na kojem su preko šablone bili ispisani njegovo ime i čin, s požutjelom naljepnicom za prtljagu s broda Queen Mary. Bilo je tu nekoliko zamotanih sagova, nekoliko antiknih vrčeva i lavora. Kutije sa starim

fotografijama, božičnim ukrasima, časopisima i knjigama. Moj rasklopljeni dječji krevetić. Moja crna dječja kolica prekrivena starom plahticom. Moja blijedoplava klackalica, moj konjić za njihanje. Tavan opremljen kao prava pozornica u svakom smislu. Moja pozornica.

Pod drugom je strehom bila dugačka metalna šipka s našim zimskim kaputima u platnenim ormarima, a duž preostaloga njezina dijela bio je nanizan cijeli moj život kroz odjeću. Majka je sve moje haljine i gornje dijelove odjeće pa uske hlače, suknje i kratke hlačice posložila kronološkim redom po dužini šipke, i tako je iza očeva ogrtača stajala suknja moje školske odore iz katoličke škole, odbačena prije samo tjedan dana kad su počeli ljetni praznici, bluze i džemperi koji pripadaju odori, haljina i kaput za Uskrs, zelena košulja koju sam nosila za proslavu Dana sv. Patricka, moja baršunasta božična haljina, jesenske suknje sa škotskim uzorkom i veste na kopčanje, nakon toga sve ono što sam prerasla od prošlog ljeta, pa moja odora iz prvog razreda gimnazije, još jedna uskrsna haljina i tako dalje. Sve je bilo dovoljno uredno poslagano daje moglo poslužiti kao pravi skup dokaza, i samo sam trebala odbrojiti rukave baršunastih haljina ili ramenih dijelova svojih uskrsnih kaputa žute, zelene, ružičaste ili plave boje da bih znala točno gdje trebam potražiti nešto za Daisy.

Izvukla sam prvu haljinu koje se sjećam, bijelu s blijedožutim cvjetovima i širokom zelenom vrpcom od velura oko struka, s rukavićima nabranim u poluloptu i ljupkim ovratnikom, bogatom suknjom. Daisy je još sjedila na podu, ali kad sam joj pružila haljinu, polagano je ustala, oprezno dokoračala k meni preko toplih, izlizanih podnih dasaka, kao da još nije sigurna ima li u njih povjerenja. Kleknuvši pred nju, otkopčala sam joj haljinu za tenis i svukla joj je preko ramena. “Ruke gore”, rekla sam i prebacila joj moju staru haljinu preko glave. Okrenula sam je i zakopčala odostraga pa zavezala vrpcu. “Prekrasno”, rekoh ponovno je okrećući, i doista je bila: one boje, žuta, bijela i zelena, i njezini zarumenjeni obrazi i svijetlocrvena kosa.

“Mogla bih je odjenuti za crkvu u nedjelju”, rekla je, pomalo bez daha. A ja sam opet upitala: “Zašto čekati do nedjelje?”

Pokazala sam joj odjeću koju sam nosila kao beba, na sasvim drugom kraju duge šipke. Male haljinice na vješalicama, na polici ispod njih kutije s džemperima i papučicama pa čak i nešto iznošenih platnenih pelena, sve umotano u tanki prozirni papir, pritisnuto komadima cedrovine. Prinijela sam kutiju njezinu nosu i ponudila joj da omiriše. Nije li to nešto osobito, to što sva moja dječja odjeća odiše ovim mirisom? Kao da me roditelji uopće nisu donijeli iz bolnice, već iz neke stoljetne šume. Pronašli me na kakvu ležaju od mahovine, šćućurenu među korijenjem starog drveta. Kako neobično, rekla sam zagonetno, i osjetila

kako je volim zbog toga što me onako promatra, otvorenih usta i sjajnih očiju.

Spustila sam poklopac na kutiju i turnula kutiju natrag na policu.

“Sjećaš li se ti nečega, Daisy Mae?” upitah je. “Iz vremena prije nego što si se rodila?”

Razmišljala je časak pa rekla da misli da se ne sjeća.

“Ne sjećaš se Boga? Ili raja? Ili anđela? Ili druge djece koja su čekala da se rode?”

Skupila je obrve. “Mislim da ne”, reče.

“Ne sjećaš se da si se našla s Kevinom”, (jednim od njezine mlađe braće), “ili Brianom ili Patrickom”, (s drugom braćom), “prije nego što ste svi rođeni?”

Odmahnula je glavom.

“Trebala bi se pokušati sjetiti”, rekoh joj. “Samo ti je osam godina. Ja sam se sve do prije nekoliko godina sjećala mnogo toga. Morala bi malo više razmisliti o tome pa ćeš vidjeti što će sve isplivati.”

Ispričala sam joj kako se sjećam imena Robert Emmet. Rekla sam da sam jednom, vjerojatno kad sam bila otprilike njezinih godina, pitala mamu tko je Robert Emmet, a ona mi je nakon duge šutnje rekla da je to jedan irski rodoljub koji je bio osobito drag njezinu ocu. Ja sam na to rekla da nije, da je bio maleni dječačić, beba o kojoj sam pričala. Mala beba još u dječjem jastuku. To je taj Robbert Emmet o kojem sam govorila.

Poslije sam otkrila da je majka prije mene imala još jedno dijete koje je umrlo upravo u času kad je dolazilo na svijet i koje je bolničarka u rađaonici krstila imenom Robert Emmet, zato što je to predložio moj djed kad su za ime upitali mog oca, a on nije bio u stanju reći ništa.

Očito je, rekoh, da smo se moj brat i ja sreli i jedno drugom rekli svoja imena, u nekom času između njegova i mog rođenja. Nakratko sam ugledala i svog djeda, u to sam sigurna, ali to sjećanje nije bilo tako jasno.

Prišla sam starome toaletnom stoliću i izvukla donju ladicu. Unutra su bile poredane brojne kutije za cipele, a u jednoj od njih majka je držala stari pribor za brijanje koji je pripadao njezinu ocu: šalica omotana u svileni papir, četkica, dugačka tanka britva. Smeđa bočica s lovorovom vodicom i plutenim čepom, na njezinoj naljepnici umrljana i požutjela sličica palme i plaže. Izvadila sam bočicu i pokazala je Daisy. Izvukla sam čep.

Boca je bila prazna, ali unutra je još bilo nešto mirisa. I opet sam joj rekla da pomiriši.

Nagnula se naprijed i duboko udahnula.

Sjećam se da sam osjetila isti taj miris, rekla sam joj, malo prije svog rođenja.

Mislim da smo moj djed i ja zacijelo prošli jedan pokraj drugog, on na odlasku, ja

na dolasku - on je umro u ožujku, ja sam rođena u travnju. Mislim da sam taj miris zasigurno osjetila kad se nadvio nad mene i u prolazu me pogladio po glavi.

Stavila sam čep natrag i vratila bocu u kutiju.

“To je ono”, rekla sam, “čega mislim da se sjećam.”

Pogledala sam Daisy. Kimala je glavom, podignutih obrva, usana izvijenih prema dolje, kao da razmišlja o svemu ovome i zaključuje da je vrlo razumno, vrlo vjerojatno. Uživala sam u tome kako izgleda u mojoj staroj haljini, u svojim ružičastim cipelama i čarapama, pa sam je podignula u zrak i okrenula nekoliko puta, a zatim je ponovno posjela. Vraćajući se prema šipki s odjećom ispričala sam joj kako moj ujak Tommy spava ovdje kad god dođe u posjet, i kako bi uvijek prije nego što bi se uspeo stubama rekao: Ako vidim duha, prenijet ću mu tvoje pozdrave.”

Rekla sam joj da je katkad pričao kako se stari ribar koji je sagradio ovu kuću pojavljivao noću, jednostavno je stajao ondje pokraj prozora, gledao van i pušio lulu. Prvi put je ujak Tommy rekao. Mogu li vam pomoći, gospodine?” A čovjek se samo neznatno okrenuo i mahnuo rukom iza leđa pa rekao: “Ne, ne. Ne, hvala”, glasom tako stegnutim od snažnih osjećaja da ujak Tommy nije više ništa pitao, samo je promatrao starca kako zuri kroz prozor i puši, sve dok nije ponovno zaspao.

Jednom ga je upitao: “Mogu li vam ponuditi stolac, gospodine?” A čovjek je i opet odmahnuo i rekao: “Ne, ne.” No idućeg je jutra ujak Tommy ipak primaknuo stolac prozoru i bio je vrlo sretan kad se tijekom sljedeće noći probudio i ugledao starca kako sjedi na njemu, opušten, prekriženih nogu. A da sve bude još čudnije, pripovijedao je ujak Tommy, u krilu mu je bio maleni usnuli dječak.

“Tko je to bio?” pitala je Daisy.

Slegnuh ramenima. “Tko zna?”

Izvadila sam ljetnu haljinu kockasta uzorka, crveno-plavu, bez rukava, s vrpcama koje je trebalo svezati na ramenima. “I ova je slatka”, rekoh. Pa još jednu bijelu vezenu haljinu. I par ružičastih hlača do listova koje će joj pristajati uz cipele. “Možda ćemo jedne noći prespavati ovdje gore”, rekoh. “Ti i ja.”

Načas je oklijevala, a onda prozborila: “Dobro”, pogledavajući haljinu koju sam prislonila o nju.

“Kako se čini, jedini duh kojeg ćemo vidjeti bit ću ja, ali tvojih godina”, rekla sam. “Doći ću pogledati tko to nosi moju staru odjeću.”

Prije nego što smo opet krenule dolje, rekla sam joj da izuje cipele ako se zbog stuba osjeća nelagodno.

Odmahnula je glavom. “Dobro mi je”, rekla je.

Pošla sam ispred nje, s odjećom na vješalicama prebačenom preko ruke,

okretala se na svakoj stubi i provjeravala je li s njom sve u redu. Nije bilo nikakve ograde, pa se objema rukama priljubila uza zid i silazila tako sporo i s takvim strahom i oprezom da biste pomislili kako hoda po rubu kakve izbočine na kući.

“Bojiš se visine, Daisy Mae?” upitala sam je kad smo već prevalile pola puta.

Odmahnula je glavom. Nije htjela odvojiti pogled od stuba, ili ruba moje stare haljine ili ružičastih cipela koje su zbog drvenih peta i skliskih sivkastosmeđih potplata glasno udarale o svaku izlizanu stubu. “Samo se bojim da ću pasti”, rekla je.

Svako sam se jutro budila na zvuk glasova mojih roditelja, koji su prodirali kroza zid iza mog kreveta. Spavali su u krevetima u paru s uzglavljima od podstavljene i prošivene kože, između kojih je stajao jedan noćni ormarić, a njihovi su glasovi u tim prvim trenucima dana bili prigušeni i razgovorljivi. Neko sam vrijeme zamišljala da to oni jednostavno pripovijedaju jedno drugome o svojim snovima, te da bi na isti takav suhoparan način mogli prenositi jedno drugome i pojedinosti nekog običnog i nezanimljivog obilaska tržnice. Ne tvrdim da sam to razumjela: zbog čega nikad nisu spavali u istom krevetu, ali svako bi jutro počeli razmjenjivanjem misli kao da dijele istu pamet. Zidne tapete u mojoj sobi, a i njihovoj, bile su pune žutih ruža, poput šake krupnih žutih ruža koje su se, dok sam zurila i osluškivala njihov razgovor i pokušavala odgonetnuti što to govore, pretvarale u žuta, poput šake velika, lica smežuranih beba, nacerenih nakazica i preplašenih anđela čuvara, zborskih dječaka naličenih ratnim bojama, s rastvorenim ovalnim ustima.

Moji su roditelji ustajali u pet, oprali se pa pojeli zajutrak, i najčešće bi već izašli iz kuće do šest sati. Tijekom školske godine polazila sam s njima, oni bi me ostavili kod časnih sestara u mojoj školi udaljenoj tridesetak kilometara zapadno u biti privatnoj školi internatskog tipa za kćeri bogatih Azijaca i Južnoamerikanaca, u koju je jedva primljeno nas nekoliko dnevnih učenika, da se zadovolji mjesno stanovništvo - ali ljeti je kuća bila moja. Bilo je tako gotovo otkad pamtim, premda je postojalo jedno razdoblje, prije negoli sam pošla u školu, mislim, kad se u tu jutarnju strku prije nego što bi moji roditelji otišli na posao umiješala i stara gospođa Tuohey, umiješala poput one žličice šećera koju je moja majka uvijek u žurbi stavljala u crni čaj koji je kuhala sebi i ocu. Čak i prije nego što sam stasala za školu, gospođa Tuohey se svodila na kretnju, uglavnom neko premišljanje, i brzo bi se rasplinula u nepreglednoj osami male kuće i mojoj većoj sklonosti prema samoj kući. Jadna je žena, blijeda i krhka sitna udovica koja je živjela u selu, ponajčešće provela dan na prvome mjestu na koje je sjela kad bi je otac doveo, kao da je sama tek neki duh.

Voljela sam tu kuću, kako sam već rekla, i voljela sam je osobito onih ljetnih jutara kad je sunce obasjavalo kuhinju i sobe, a u dnevnoj se sobi zadržalo prohladno i vlažno i s nekim mirisom u zraku koji se širio iz staroga kamenog ognjišta, nalik na miris tek nastanjene špilje. Prošla bih kroz nju bosa i ušla u kuhinju gdje su moji roditelji jedući slaninu i jaja nastavili isti onaj razgovor koji je tekao kao da se dobacuju loptom amotamo, razgovor usputan i bezličan, koji su vodili sve otkako bi ujutro došli k sebi. Kad bi me ugledali, otac bi izvukao treći stolac, a majka ustala po još jedan tanjur, kao da sam neki neočekivani gost.

Natočila bi mi malo čaja koji je skuhala samo za njih dvoje i posula ga odozgo s

malo šećera, a ja bih za to vrijeme uzela komadić prepečenca ili slanine s tanjura između njih. Oni bi zatim nastavili razgovor, samo mi povremeno upućujući riječdvije, kao da mi dobacuju usputni pogled. Nastojali su govoriti tiho, kao da ja još spavam, i uvijek su, tako mi se činilo, pomalo odvraćali pogled.

Vjerujem da su moji roditelji u to vrijeme postali pomalo oprezni sa mnom.

Nisu bili na oprezu tek zbog tjelesnih promjena, zbog dugih, bosih nogu koje sam znala podvući pod bradu dok sam grickala prepečenac oblikujući neobične likove, ili zbog sve širih ramena pod majicom, raspupalih grudi, zbog toga kako se moja djetinja ljepota kojoj su se mogli diviti s lakoćom hitro mijenjala u nešto mršavije i izražajnije i svakako mnogo složenije, već su isto tako budno iščekivali i ono vrijeme, koje se prema njihovu vjerovanju vrlo brzo približavalo, kad će im se ispuniti san što su ga njegovali za mene - da ću se uklopiti u onaj svijet u koji su me uz toliko muka nastojali uključiti.

Vjerojatno je ironično za njihove ambicije u vezi sa mnom, njihov odgoj i shvaćanje njih samih što me nisu mogli u potpunosti doživjeti kao dio toga sretnijeg svijeta bogatih ljudi i navodnih genija ako ja istodobno ne shvatim da oni nisu dio tog svijeta. Da bi im najveću potvrdu da sam doista prešla u bolji sloj društva pružio moj prezir prema onome nižem sloju kojemu oni pripadaju.

Bili su dragi ljudi, i otac i majka, ali upravo zato što su tako živo zamišljali moj uspon, zato što su bili potpuno uvjereni daje moj uspjeh neizbježan, smetalo im je ono što su vidjeli kao posljedice toga ljeta kad mi je bilo petnaest godina i još nisam pripadala nijednoj društvenoj sredini osim vlastitoj. Okrećući se od mene u očekivanju da ću se ja okrenuti od njih, ostavljali su me tog ljeta samu mnogo češće nego ikad prije.

Kad su otišli na posao, uzela sam breskvu iz zdjele s voćem na radnoj plohi u kuhinji i ponovno prešla dnevnu sobu. Naš je prednji trijem bio kratak i četvrtasta oblika, daske na podu premazane sjajnom sivom bojom, a ukrasi i ograda bili su bijeli i vlažni u to doba jutra. Sjela sam na stube s novinama i knjigom, mojim štivom za to ljeto. Sa svake strane trijema rasli su grmovi ljiljana, očeve dalije duž cijele drvene ograde. Preko uske neasfaltirane ceste bila je samo visoka živica, tamnozeleno nepromočivo platno protezalo se dužinom ulice s namjerom da se skrije sjenica s druge strane, ali zbog njega je i naša kuća izgledala kao da je jedina nastanjena ili možda kao jedina kuća (a mi jedina obitelj) u kojoj su ljudi dovoljno hrabri da žive izloženi pogledima stranaca. Pročitala sam novine i pojela breskvu pa bacila košticu u travu. Spustila sam se niz tri stube do grma s ljiljanima, protresla im grane i pohvatala kapljice rose koje su popadale na moj dlan pa istrljala ljepljiv sok s ruku. Zatim sam podigla lice uvis i zatvorila oči pa ponovno stresla grane da bih s usana uklonila breskvin sok. Rosa je bila hladna

unatoč sunčevoj svjetlosti što je već počela upirati u lišće i ja podigoh kosu i, savivši se pod granama, osjetih sunce na potiljku. Stresla sam glavom i tako zanjihala i grm, i osjetila kako mi je kapljica rose pod košuljom kliznula niz kralježnicu. Jedna mi se grana zaplela u kosu dok sam se uspravljala i kad sam posegnula za njom, osjetila sam kako mi se utiskuje u tjeme, kao da mi se neki koščati prst spušta niz stražnji dio glave. Primakla sam joj se, malo se odmakla pa joj opet prišla i nedvojbeno još jače zamrsila kosu, ali sam uživala u tome kako me ščepala, kako me nježno pritisnula i zagrebla. Okrenula sam se pod granom, zabacila glavu unatrag, zaronila ramenima u zeleno lišće svijajući se u luku poput mačke, osjećajući vlažnost majice, kapljice rose raspršene na mojim rukama.

Prošla sam prstima kroz kosu, od sljepoočnica do vrha glave, i pronašla onu žilavu granu koja me zakvačila. Nježno sam je se oslobodila i koraknula od nje, a riječi za kojima sam u mislima tragala bile su u džepnoj knjizi na stepenici: Pošalji mi odnekle neku divnu ljubav jer ću inače umrijeti.

Zatresla sam rub majice, podigla ga i izvrnula, ne zato što je bio mokar, nego zato što sam htjela osjetiti jutarnje sunce na trbuhu. Bila bih je skinula do kraja da sam imala hrabrosti. Stresla sam kosu pa je zavinula straga na vratu. Dlanovima sam otrla rosu s ruku pa krenula kroz travu i sunce prema stražnjem dijelu kuće, gdje se pod prozorima obiju spavaonica prostirala živica. Zakoračila sam iza nje, utonula bosim nogama u meku, vlažnu zemlju, i kod svog se prozora nagnula prema prozorskoj dasci. Prislonila sam usne na zaštitnu mrežu, na mjestu gdje je prozor bio podignut, udahnula njezin metalni okus i rekla: “Margaret Mary Daisy Mae, hoćeš li već jednom ustati?”

Kroz jedva prozirnu mrežu vidjela sam je kako se miče u mom krevetu pa, zastavši samo načas, naglo sjeda uspravna i ogleda se oko sebe. Pritisnuh usne na mrežu. Okus breskve još mi je bio negdje pri dnu jezika. “Imamo posla”, rekla sam joj, a ona protrlja oči i još omamljena odvrati: “Budna sam.” Šmugnula sam iza živice pa unutra kroz stražnja vrata. U smočnici je bilo peciva pa sam joj ugrijala jedno i namazala ga maslacem i majčinim džemom od šljiva. Natočila sam joj sok i upravo sam to dvoje nosila k njoj kadli se pojavila iz moje sobe, u haljini s cvjetićima i svojim bijelim čarapama u ružičastim cipelama, zamršene kose i tako blijede puti kao da je od nečega ne mnogo čvršćeg od prozračne pamučne tkanine majčinih ljetnih zavjesa. Položila sam čašu i tanjurić na stol u blagovaonici. “Jesi dobro, Daisy Mae?” upitala sam je, a ona je kimnula i poslušno sjela. “Samo sam pospana”, reče. Promatrala sam je dok je jela. Jela je suzdržano, jednu je ruku i ubrus držala u krilu, odgrizala je komadić po komadić i oprezno žvakala zatvorenih usta. Nakon svakog gutljaja soka od naranče dotaknula bi ubrus usnama. Sva ona uglađenost koju je tetak Jack zahtijevao za stolom od

ultrapasa u pretrpanoj kuhinji, u onoj pretrpanoj kući gdje sam ga vidjela kako za doručkom sjedi na čelu stola s pištoljem i futrolom Policijskog odjela za očuvanje reda i mira u javnom prijevozu koja mu je još od prošle noći ostala na bokovima.

Uzela sam drugu polovicu peciva, presavinula je napola i upitala: “Ti ovo nikad ne radiš?”

Odmahnula je glavom. Oči su joj bile umorne. Pokazala sam joj mjesto gdje je pecivo bilo presavinuto. “Zagrizi ovdje”, rekla sam joj i ona je zagrizla, a zatim sam joj pokazala okruglu rupu koju je načinila u sredini. Rekoh joj neka podigne kažiprst pa joj nataknuh pecivo na nj, poput nekog prevelikog prstena. “Sad ga možeš ponijeti sa sobom”, rekoh. “I grickati ga cijelog dana.” Podigla sam njezin tanjur i čašu pa ih, na putu prema stražnjim vratima, ostavila na pultu u kuhinji.

Najprije moram izvesti psa Kaufmanovih, rekla sam joj. A onda psa Richardsonovih. Zatim ćemo, kad pođemo po Floru, usput nahraniti mačke kod Clarkeovih. Kad smo prošle kroz vrata ograde iza kuće, uzela sam je za ruku. Na drugoj je i dalje pokušavala održati pecivo. U kući Moranovih sve je bilo tiho dok smo prolazile pokraj nje, kapci na prozorima prednje sobe bili su samo djelomice i nejednako pozatvarani, pridajući kući onaj čudan, glup izgled osobe koja spava s jednim staklenastim okom napola otvorenim. Na travi je ležao zahrđao neuništiv izvanbrodski motor, pokraj njega neka velika zgnječena kartonska kutija, odbačeno crijevo za vodu uz ispuhani plitak dječji bazenčić, porazbacani dijelovi igračaka, nekoliko bicikala, par bijelih dječjih muških gaćica visio je sa živice i izgledao točno poput rasprsla balona. Osjećala sam zahvalnost što još nigdje nije bilo i Moranovih klinaca. Htjela sam da Daisy ovog jutra bude jedino dijete.

Hodale smo sredinom ceste i zajedno pjevale pjesmicu iz Disneyevog crtica, mašući rukama natrag i naprijed sve dok nije izgubila ravnotežu u onim ružičastim cipelama pa sam je morala povući za ruku da ne ogrebe koljeno što, dakako, nije bilo teško; bila je tako lagana da bih je s lakoćom mogla podići iznad glave. Nešto od jučerašnjeg straha preletjelo je njezinim licem kad je došla k sebi, no uspjela sam je ponovno nasmijati rekavši: “Jesi se dobro provela u zraku?” Sunce je sada već bilo posve visoko iznad drveća, ptice su u njima marljivo žvrgoljile. Sa smeđih, krumpirom zasađenih polja i zelenih travnjaka na većim se imanjima još podizalo nešto izmaglice, a oni malobrojni ljudi koji su prolazili pokraj nas u automobilima dobrodušno su nam domahivali. Posvuda je bilo još dovoljno zečeva da Daisy ostane zauvijek očarana.

Dosad sam izostavljala iz ove priče, pa i iz vlastita sjećanja većim dijelom, onu jesen i zimu koje su bile pred jadnom Daisy jer to, iako bi mogla biti bit priče, uopće nije razlog zbog kojeg sve pripovijedam, već je to ono jutro koje je spomenula na telefonu još onda u Queens Villageu, krajem veljače ono jutro kad

smo vidjele sve zečeve, rekla je. Ono jutro kad je na prstu, poput prstena s granatom, nosila okruglo pecivo namazano džemom od šljiva. Sve dok ga Red Rover nije pojeo. Ono jutro u lipnju.

Kuća Kaufmanovih bila je prilično skromna, prizemna kuća s krovom od cedrove šindre, sa zavojitim pošljunčenim kolnim prilazom i bijelim kapcima na prozorima i zelenim sanducima za cvijeće i crvenom fasadom. Kod njih sam bila pomoćnica prije dva ljeta, kad sam njihovim blizancima, Colbyju i Patriciji, dala nadimke Paučina i Graša. Prošlo su ljeto proveli sa svojom majkom u Europi (moja je pak majka, s pravom, posumnjala da je to zbog rastave), a ove su godine trebali ići u dječji kamp do kolovoza. No otac im je bio ovdje tijekom ljeta i on je bio taj koji je nazvao i pitao mogu li mu pomoći oko pasa tri dana u tjednu kad on bude u gradu. Bio je drag čovjek, nizak, proćelav Židov, mnogo prijazniji od svoje (sada bivše) žene plavuše, prezbiterijanke koja nosi odjeću od madrasa marke Brooks Brothers.

Jednog poslijepodneva kad sam ondje radila, dok smo sjedili za stolom pokraj bazena netom se vrativši s plaže, on se odjednom nagnuo prema meni i prislonio podlakticu uz moju. Ja sam u krilu držala napola usnule blizance umotane u ručnike za plažu, no oboje su se počeli boriti da vide što im to otac radi. Pogledaj ovo”, reče on. Ruka mu je bila izrazito preplanula, obrasla gustim crnim dlakama, moja je bila blijedocrvena, kao i obično nakon plaže. “Jesmo li to mi danas proveli dan pod istim suncem? upitao je. Zatim se nadvio nad mene i izvukao tanke, zlataste dječje ručice iz ručnika, i kako smo se trudili poredati svih naših osam ruku jednu do druge, kleknuo pred mene, golim grudima okrznuvši rahlo moja koljena, pa nas sve nekako obgrlio. Zapodjenula se rasprava o tome koji je od blizanaca tamniji ja sam odmah proglašena najmanje preplanulom, a njihov otac ponajviše i oni pozvaše njihovu majku da donese odlučujući glas. Upravo je iskoračila iz kućice uz bazen. Već se istuširala, na sebi je imala kimono od lagane pamučne tkanine s naborima i prugaste papuče, a oko glave ručnik ovijen kao turban. Prišla nam je i sagnula se pa i sama prinijela ruku šarolikom nizu. Bila je lijepe nijanse, nešto svjetlija od dječjih ruku, tamnija od moje. Koža joj je bila glatka i svjetlucava, mirisala je na limun. Zadržala ju je tu tek jedan čas na trenutak joj se rastvorio haljetak i vidjela sam paučinaste bijele ožiljke na njezinim preplanulim prsima a onda je, ne proglasivši pobjednika, ustala i rekla mužu, koji je grudima još prianjao uz moja koljena: “Mogu li, molim te, razgovarati s tobom?”

Dr. Kaufman se nagnuo preko mog krila i poljubio svakom djetetu ručicu.

“Oboje ste prekrasni”, rekao je, a zatim je ustajući preletio prstima duž moje ruke.

Dotaknuo mi je kosu i rekao: “I ti, Irkinjo”, prije nego što je pošao za ženom unutra. Blizanci su odmah navukli ručnike preko glava i opet se ugnijezdili u mom

krilu. Paučina je još sisao palac, a Graša je u ustima imala vršak svoje pletenice.

Pjevušila sam im neke božične pjesmice to su voljeli “Tiha noć, sveta noć” i “Kakvo je to djetešce?” pa “O, Betleheme” sve troje mirisali smo na vodu iz bazena i Coppertone, ugodno zagrijani i umorni od sunca, u hladu pod suncobranom, na blagom povjetarcu što je strujao s kopna prema moru. A onda sam začula kako kroz otvorene prozore koji su gledali na stražnji dio kuće dopiru glasni povici njihove majke. Najprije sam pomislila da joj je nešto palo ili je nešto izgubila pa govori: Oh, što se to dogodilo? ili Oh, pa gdje je to? Zatim sam nakratko razmišljala sve dok se nisam sjetila tko je ona pokušava li možda pjevati.

No onaj se zvuk nikad nije oblikovao u govor ili pjevanje, a ton i boja, jačina njezina glasa zvučali su kao nešto što još nikad prije nisam čula, svakako nešto što nikad nije doprlo do mene kroz onaj ružama obložen zid koji je razdvajao spavaču sobu roditelja i moju sobu. Nastojala sam gledati dolje u djecu: Paučini je mokri palac pao u krilo, ali osjećala sam, iako to nisam vidjela, da su Patricijine oči sirom otvorene. Glas njihove majke postao je jači. Oh, sto se dogodilo? Oh, gdje je? Ali na jeziku koji nisam poznavala. Ovako povišen ton čula sam samo kad se netko ljuti - u svađi Daisyne braće ili kad bi one najgore opatice u školi zahtijevale od nas da im iskazujemo poštovanje - i premda sam znala da ovo nije ljutnja, nisam bila ni iznenađena kad je počela izgovarati psovke, ili nešto što je zvučalo poput psovanja, a zatim napokon i izvikivati muževo ime Phil, Phil, Phil.

Negdje u pozadini svega ovoga pomislila sam da čujem kako on govori, tiho, tiho, no onda je i to nadjačao njezin glas koji je prešao u neku vrstu vriska. Još mnogo prije nego što sam sama sebi priznala da shvaćam što se događa, osjetila sam nagon da prekrijem djeci uši. Onaj je krik ustupio mjesto prepoznatljivu jecaju, zapravo beskrajnom nizu jecaja, a onda su - uopće nisam shvaćala neku razumnu zakonitost u ovome prešli u duboki grleni smijeh koji je nakon svega komešanja u posljednjih nekoliko minuta zvučao posve neprimjereno, lažno, neobuzdano kao da se namjerno trudi da je se čuje. Da je ja čujem. Nastala je tišina, a zatim sam ćula kako on viče, Oh, oh, oh, kao da mu netko svija palac unatrag.

Prošlo je neko vrijeme prije nego što su se pojavili iz kućice, sada oboje istuširani i odjeveni. Djeca su čvrsto spavala u mom krilu i upravo su se ponovno počela meškoljiti, a ja sam u objema nogama osjećala trnce. Nježno ih je uzela od mene, povela ih u kuću gdje im je kuharica već počela spremati večeru, zatim se okrenula i pitala me hoću li zaplivati posljednji put prije odlaska kući, onim svojim uobičajeno pomalo bezličnim glasom, otežući kroz nos. Zaronila sam u vodu, ponajviše da bih prikrila kako mi je neugodno, a kad sam izašla van, samo je on stajao na popločenom dijelu dvorišta i petljao oko roštilja. Navukla sam majicu preko mokroga kupaćeg kostima, pokupila torbu za plažu i ručnik pa uskočila u

japanke. “Laku noć, dr. Kaufman”, rekla sam, a on se okrenuo i pogledao me preko ramena, ne gledajući me uistinu, tek je u mom smjeru okrenuo lice, ne i oči. Rekao je: “Laku noć, srce”, bio je to onaj isti izraz nježnosti kojim se obraćao i svojoj dječici. Jeli su prepečeni sir za stolom u kutu za doručkovanje i ja sam ih poljubila za laku noć, a na ulaznim sam vratima stala odmicati Paučinine ruke s mog struka stotinu puta ga uvjeravajući da se vidimo već sutra rano ujutro. Odšetala sam kući u svjetlost što je naglo prelazila u sumrak, s djelićem nadirućega modrocrnog neba i narančastocrvenog odsjaja umirućeg sunca usađenim poput tamna dragulja u moju vlastitu viziju bračnog života - moje vlastite, neoblikovane budućnosti.

Prošlog ljeta, kad je majka posumnjala kako onaj izlet u Europu znači da se Kaufmanovi rastaju, pomislila sam da je ono poslijepodne pravi dokaz da nije u pravu. Nisam znala, tvrdila je, kako je ljudima koji nisu katolici postalo lako dobiti rastavu braka. Nije znala (ja sam to propustila ustvrditi naglas) što su sve Kaufmanovi bili kadri raditi u onim posljednjim satima ljetnog poslijepodneva kad se spušta mrak.

Kućica za pse bila je odostraga, iza kuće uz bazen. Bazen se bez dječjih igračaka i kolutova za plivanje doimao napuštenim, a kad nas je ugledao, Red Rover se bacio na ogradu kao da sam uredila da se svi vrate. Bio je pravi živčani irski seter, ali ponajčešće se sasvim pristojno ponašao pa nisam očekivala da će onako navaliti na Daisy čim sam otvorila vrata ograde, u časku pohlepno progutati njezin kolač, a zatim je gotovo srušiti svojim vrpoljenjem i mahanjem repa.

Trgnula se, ali nije se uplašila i premda je uzmaknula, činilo se da će se prije nasmijati nego zaplakati. Zgrabila sam ga za ogrlicu i zakačila mu uzicu u času dok je bio zauzet lizanjem džema s laloka. A onda je okrenuo glavu prema meni i kao da je izgovorio: “O, pa to si ti!” i gotovo sav izvan sebe od radosti počeo mi lizati lice i bradu, držeći šape na mojim grudima. Morala sam ga odgurnuti sa sebe i izgurati kroz vrata štenare, a Daisy je za to vrijeme visjela na ogradi i sada se zadihano smijala.

Krenule smo dalje, dolje prema plaži Coast Guard, gdje sam ga mogla pustiti da trči bez uzice. Daisy je još bila malo iscrpljena pa sam joj rekla neka sjedne na kamen i izuje cipele i čarape prije hodanja u pijesku. “Možda bi sutra mogla obući tenisice”, rekoh. Sjela je kako sam joj rekla, ali se nije ni pomaknula da skine ružičaste cipele. Jednim sam okom pratila Reda, koji se neprestano vraćao pa odlazio naprijed, manje-više čekao je na nas, ali bi svaki put otrčao malo dalje.

Znala sam da je prevelika kukavica da otrči vrlo daleko, ali nisam se htjela dovesti u nepriliku da moram ići po njega u Amagansett morala sam do devet biti kod Flore.

Okrenula sam se prema Daisy, ali ona i dalje nije skidala cipele. “Pijesak će ih

uništiti, Daisy Mae”, rekoh i prignuh se da joj ih sama izujem. Naglo je povukla noge od mene, a kad sam je pogledala, pomalo iznenađena, digla je nos visoko u zrak, u jednoj od onih poza kakvu sam često viđala u druge, razmažene djece, no nikad kod nje. “Što je bilo?” upitala sam, a ona je, da bi upotpunila tu sliku, prekrižila ruke preko grudi, preko gornjeg dijela haljine s ovratnikom pa prkosno rekla: “Neću ih skinuti.” Sunce je na njezinoj neposlušnoj, neočešljanoj kosi isticalo crvene i zlatne vlasi i onu mogućnost da doista, kako su me uvjeravale njezina majka i Bernadette, ima ćud jedne riđokose.

Ustala sam i slegla ramenima. “Kako hoćeš“, rekla sam i bez ijedne riječi i pogleda zbacila s nogu svoje islužene bijele tenisice pa potrčala prema Red Roveru, koji je ovo pak shvatio kao znak da mora punom snagom pojuriti ispred mene. Trčala sam za njim neko vrijeme, s uzicom u ruci, a zatim usporila i stala koračati dok je on pretraživao i njuškao sve na što bi duž obale naišao, igrajući neku svoju igru u kojoj me on, kao posve neprimjetno, drži uza se. Kad sam se napokon okrenula i pogledala iza sebe, Daisy je trčala plažom prema meni.

Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim da u rukama drži svoje ružičaste cipele, a na nogama još ima one bijele čarape i da plače. Ispružila sam ruke prema njoj kad mi se približila pa sam je, kad me dostigla, podigla i zavrtjela u zraku.

Kad sam je opet spustila, zajecala je u moj bok. “Možda te strah da će ti ih netko ukrasti?” pitala sam je, a ona pričeka časak pa kimne. “Hoćeš skinuti i čarape?” rekoh, a ona prošapta: “Ne.” Red nas je u skokovima dostizao i ja podignuh komad naplavljena drveta pa mu ga odbacih da ga potjeram natrag prema cesti. “U redu”, rekla sam.

Sjedeći na onom istom kamenu Daisy je istresla pijesak s tankih čarapa pa brzo preko njih navukla cipele. “Još ih ne želiš skinuti?” pitala sam, a ona odmahne glavom. “Nemaš pijeska između prstiju?” Smiješeći se ponovno je odmahnula glavom. Slegnula sam ramenima. S djecom nikad ne znaš. Mogao je posrijedi biti slomljeni nokat. Moglo je biti da su joj braća ili Bernadette govorili da joj noge smrde. Moglo je biti da se doista boji da bi joj njezine čarobne cipelice mogle biti ukradene. Mogao je to biti neki hir.

Pričvrstila sam Red Roveru uzicu pa smo opet krenuli prema kući Richardsonovih. Oni su imali dva škotska terijera posve razumljiv izbor za par krutih Njujorčana s laganim britanskim naglaskom. Terijeri su se lijepo slagali sa seterom pa smo vraćajući Reda kući navratili i po njih da bih uštedjela na vremenu. Njihova je kuća, dakako, bila građena u tudorskom stilu i poprilično raskošna, s krasnim cvjetnim vrtovima i mnogo posluge. Richardsonovi su sami vodili svoje pse na šetnju, na dobrih sat vremena svakog poslijepodneva - tada sam ih i upoznala - kad sam se početkom lipnja s plaže vraćala kući s Florom.

Gospođa Richardson je bila jedna od onih neumjesnih, glasnih žena sa šiškama na čelu, koja kao da je bila uvjerena da su njome svi oduševljeni kao što je ona sama oduševljena sobom zbog toga što je tako razborita i izravna i, po njezinome, tako velika zastupnica ravnopravnosti. Ona i njezin muž ostali su zaprepašteni iznenadnom provalom mahanja debeljuškastim repićima koja je zahvatila njihova dva psića dok smo se mimoilazili, pa se još jače zgrozili vidjevši kako su se trbusima pripili uza zemlju kad sam se sagnula počeškati ih iza ušiju. “Inače su strašno suzdržljivi”, reče ona na svoj polubritanski način. Naginjući se preko ruba kolica i Flora je uživala u njima i tako se među nama zapodjenuo razgovor, a gospođa Richardson je izravnim ispitivanjem doznala da živim u onoj slatkoj kućici s dalijama (koje su je zanimale), da idem u privatnu gimnaziju (što ju je još više zanimalo) i da čuvam ovo dijete poznatog umjetnika (a to ju je zanimalo ponajviše) koji živi tu u ulici. Zureći ravno u moje lice, s božanskim pravom kakve plemićke udovice ona reče: “Vrlo si lijepa, je li?” Okrenula se mužu, koji je držao lulu. “Nije li?” Oboje nas je dovela u negodan položaj. “Sigurno si i pametna i vrijedna, je li?” Bila je kao kakva biserjem nakićena glumica što tumači crnobijele likove dok je onako zurila u mene kroz monokl. “Moje si pse svakako očarala”, reče. Upravo kad smo se rastajali - terijeri su zabadali sive noktiće u cestu izražavajući nevoljkost da krenu dalje pripomenula sam da izvodim u šetnju i pse nekih naših susjeda. “Ma nemoj?” rekla je. Samozadovoljno se nasmiješila suprugu nisam li rekla da je vrijedna? pa se opet okrenula meni. No, dobro, rekla je, vidjevši kako su me njezini psi zavoljeli, a vidjevši kako su se udebljali, zanimalo ju je ne bih li možda ponekad ujutro htjela doći do njih i malo prošetati s njima dok ona i njezin muž igraju golf. Htjela bih, rekoh, kao da je ispravljam (a poslije sam, kad smo nastavile svojim putem, rekla Flori da ni ne bih dolazila kad ne bih htjela dolaziti, je li?). I tako je to bilo dogovoreno.

Kao i obično, pse mi je na stražnjim vratima predavala jedna od sluškinja. (“Sluškinja?” prošaptala je Daisy, smijući se kao da sam rekla vilenjak ili kentaur.) Budući da su bili mnogo predvidljiviji od Red Rovera, predala sam obje njihove uzice Daisy, a Redovu sam zadržala sama. Ulica u kojoj su živjeli Richardsonovi bila je šira i prostranija, s nizom visokih hrastova, bujnih i svježih u ovo doba godine, obrubljena zelenom travom i tamnom živicom, i dok smo tako hodale uz drvored, u jednom sam času malo zastala i promotrila Daisy kako sa svojom raščupanom crvenom kosom (zaklela sam se da ću je poslije splesti u pletenice) i u mojoj staroj haljini i onim obožavanim ružičastim cipelicama i čarapama punim pijeska korača dostojanstveno iza bucmastih i razmaženih škotskih terijera, koje su, one iste godine kad je Daisy rođena svojim od djece izluđenim roditeljima, poslali zrakoplovom, u prvom razredu, iz Edinburgha u

Idlewild, gdje su ih predali u željni zagrljaj gospođe Richardson.

Odvele smo Red Rovera natrag u njegov ograđeni dio dvorišta, ostavili mu svježe vode i nekoliko psećih kolačića uvjeravajući ga da ćemo opet doći kasno poslije podne, a zatim smo s terijerima odšetale natrag do moje kuće i uzele naše stvari za plažu prije nego što smo krenule po Floru. Tony i Petey Moran već su sjedili na stubama iza moje kuće, Petey s novom posjekotinom u obliku mladog mjeseca ispod oka od koje je ono gotovo posve pocrnjelo. Dva su se dječaka obrušila na dva psića čim smo se s njima našle u dvorištu doslovce su se bacili na njih, poput zaostalih seljačića što jure za masnim prasetom, najprije ih pritisnuvši grudima, raširenih ruku, a onda su se kotrljali na travi dok se psi, začuđujućom brzinom i pribrano pa čak i malo režeći, nisu razbježali. Morala sam podviknuti (na dečke, ne na pse) da bi ponovno zavladao mir, a onda sam oba dječaka i oba psa i Daisy posjela u krug na travnjaku. Siroti terijeri več su se tako zadahtali, i Petey i Tony bili su zadihani od ljubavi, želje i svoje mahnite bezazlene privrženosti svim stvorenjima koja su mogli dragati i grliti, a pritom im često i nanijeti bol. Dopustila sam Peteyu da sjedne pokraj jednog psića (Angusa, mislim; nikad ih nisam raspoznavala) i Tonyja pokraj drugoga (Ruperta) pa nekoliko minuta promatrala kako nježno miluju svoje psiće, koji su se pak brzo priviknuli na duge, umirujuće poteze rukom iako ne i na lica malenih dječaka što su lebdjela pokraj njihovih glava, kao da im se spremaju dati poljubac. U jednom je času Tony rukom obgrlio psa i pokušao ga povući u krilo, no ja sam ga zaustavila. Nisu oni toliko stari psi, objasnila sam mu, ali imaju vrlo stare vlasnike i ako dečki ne budu mirni, mogli bi im odgristi nos. Uzela sam ih za ruke pa im pokazala kako da ih glade po glavi pa niz leđa. “Lijepo, mirno”, rekla sam. Zatim sam im predstavila Daisy, i njih dvojica netremice se zagledaše u nju u svom zanosnom iskazivanju ljubavi. “Ovo je moja sestrična. Došla mi je pomagati tijekom ljeta.”

“Bok”, rekli su, a zatim je Petey dodao, “sviđaju mi se tvoje cipele”, glasom u kojem se osjećalo nešto poput pohlepe i spremnosti na krađu, tonom kojem je nesumnjivo pridonijela i ona masnica na oku slična gusarskom povezu. Peteyu je tog ljeta bilo možda devet ili deset godina i tek se nedavno riješio navike da me u razmacima od tri minute neprestano ispituje: “Voliš me?” “Voliš mog brata?”

“Voliš moju mamu?” “Voliš mene?” Bio je najzahtjevniji od Moranove djece, a svi su oni bili zahtjevni i željni ljubavi. Dva je puta prošle godine proveo noć uza živicu ispred prozora moje sobe, a dvaput su moji roditelji razmišljali da zbog njega pozovu socijalnu službu. Ali bio je dobro uhranjen, išao je u školu, a njegove se posjekotine, ogrebotine i modrice nisu razlikovale od posjekotina, ogrebotina i modrica njegove braće, i činilo se da su sve plod loše sreće, pogrešne procjene trenutka, slučajnosti i sudbine. Kad sam upitala Peteya što je to učinio s

okom, Tony je umjesto njega stao objašnjavati kako je trčao uokolo s dvije čaše na licu, glumeći da mu je to dalekozor, i zaletio se ravno u dovratak.

“Sigurno si jurio vrlo brzo”, rekoh.

“Rekao je da juri za posljednjom ludom pticom na Zemlji”, Tony će.

“A tko je ta luda ptica?” pitala sam Peteya.

Pognuo je glavu. “Mala June”, rekao je pa sav smeten zario lice u Angusov (ili Rupertov) vrat. Začuđujuće, pas je to, i dalje dašćući, dopustio, čak je malo lupnuo repom i podignuo jednu šapu kao da želi održati ravnotežu. Možda je shvatio da u svih svojih osam godina koliko je proveo kod Richardsonovih još nikad nikome nije bio tako potreban. Nagnula sam se preko trave i stavila ruku na Peteyevu bodljikavu glavu. “Potpuno razumljivo”, rekla sam, nadajući se da će to značiti, “Volim te, Petey.”

Kad su tako dečki i psi bili propisno umireni, predala sam krajeve uzica Daisy i polako ustala pa otišla natrag u kuću. Prikupila sam naše stvari za plažu i napravila nam sendviče cijelo sam to vrijeme pogledavala kroz prozor, pazeći da sve bude u redu jer s Moranovim klincima čovjek nikad ne može biti siguran. Ali psi su sad već ležali na travi, dečki su ih gladili po dlaci, čak se činilo da Petey, Tony i Daisy zapravo vode neku vrstu razgovora. Daisy je lijeno prepletala uzice, kimala glavom, a Tony je govorio i pritom lagano cupkao travčice. Pitala sam se jadikuju li to oni zbog toga što imaju previše braće i sestara i roditelje shrvane brigama i obitelj u kojoj si voljen, ali možda ne dovoljno. O kućama u kojima je mirisalo na mokru vunu, stare čarape i olako rabljena industrijska sredstva za čišćenje, gdje roditelji pokatkad zapnu pri izgovaranju tvog imena ili te udare a da nisu htjeli, ili te pogledaju kao da bi najradije da te nema a zatim zatvore vrata i potpuno zaborave na tebe pa stanu kričati, Oh, gdje je? Oh, što se dogodilo? Oh, oh, oh - u nevolji, i sreći, i bijesu, i smijehu i boli.

Napravila sam još dva sendviča za male Moranove, ali upravo kad sam ih donijela van, pojavile su se dvije od djevojčica, Judy, kojoj je bilo oko jedanaest, i mala June, čija je opuštena pelena bila toliko mokra da se činilo kao da poput puža ostavlja sluzavi trag na travi. Poslala sam Judy natrag u njihovu kuću po novu pelenu i presvukla malenu točno ondje na travnjaku, a Tony i Petey stajali su pokraj mene, jeli sendviče i usput mi dijelili savjete (“Ima malo trave na guzi”), kao građevinski radnici na stanci za kavu. Odbacila sam mokru pelenu u praznu majčinu košaru za rublje pokraj kuće i dala dečkima da vode terijere do ugla, i Judy i malena krenule su s nama, no tu sam im svima rekla da se doista moram latiti posla. Okrenuli su se bez oklijevanja, no nekoliko minuta poslije Tony i Petey dojurili su na svojim biciklima s izduženim sjedalima nalik na bananu pa pokraj nas usporili i stali kružiti oko nas, a nakon toga ponovno munjevito odjurili. Čekali

su nas ondje kad smo se pojavile s kolnog prilaza kuće Richardsonovih nakon što smo ostavile pse, pa nas slijedili većim dijelom puta i do Clarkeovih, sve dok im pozornost nije odvratio neki crveni kabriolet prostrane i zaprepašćujuće bijele unutrašnjosti, koji je prošao cestom što je presijecala našu. Ustavši uspravno na pedale, skrenuli su da vide mogu li ga uloviti i otkriti pripada li nekoj filmskoj zvijezdi. “Javit ćemo ti”, doviknuo je Petey preko ramena, dubokim i ozbiljnim glasom koji je, kao u stripu, odavao da je situacija hitna i važna. Bilo je jasno da sada postoje dvije osobe na koje želi ostaviti dojam.

“Sviđaš mu se”, rekla sam Daisy, a ona se usiljeno zasmijuljila pa slegnula ramenima i izgovorila onaj obvezatan “bljak”, a onda, kad sam to rekla još jednom, reda radi onaj, “ne sviđam”.

Zastala sam i sagnula se pa je uzela za mršavu nogu. Podigla sam joj stopalo i ona se oslonila o mene, cupkajući na drugoj nozi i održavajući ravnotežu. Pravila sam se da joj pregledavam cipelu. Vidjela sam kako su bijele čarape još posute zrncima pijeska. Na koljenu joj je bio jedan sjajni ožiljak, a duž lista posuta pjegama niz crnoplavih modrica. Djevojčica koja ima braću. “Cipele ti postaju sve ružičastije”, rekla sam spuštajući joj nogu pa joj podigla drugu. “Sigurno si zaljubljena.”

Kuća Clarkeovih bila je građena u pomalo viktorijanskom stilu, s lijepim velikim prednjim trijemom i popločanim dijelom straga, koji je gledao na prostrani nakošen travnjak i malo jezero okruženo rogozima i vilinim konjicima.

Gospodin i gospođa Clarke bili su prijatelji mojih roditelja, podrijetlom iz istoga grada i istih prihoda kao i svi ljudi srednjega društvenog sloja, a kuću su naslijedili od ujaka gospodina Clarkea, neženje, koji je postigao velik uspjeh u industriji odjeće. U djetinjstvu sam bila očarana tom kućom, ne samo zbog jezerca i trijema, zbog stakala u romboidnim okvirima ugrađenih u prozore izbočene polukružne prigradnje ili zbog njezine kule i terase s koje se promatraju brodovi na moru, nego i zbog toga što sam godinama bila uvjerena da je gospodin Clarke tu kuću dobio od dobre vile od dobrog ujaka, kako bih ga čula reći, ili od ujaka vilenjaka. U onoj zemlji čudesa mojeg samotnog djetinjstva, takvo se nasljedstvo zamah čarobnim štapićem rogoza, odbljesak sunčeva svjetla s nakošene staklene plohe, lepet krila vilinog konjica činilo i vjerodostojnim i predivnim. Da nisam tijekom prve godine u gimnaziji doznala pravu istinu (bilo je to, na žalost, više sporo otkriće puno razočaranja nego bljesak prosvjetljenja), možda bih ovoga krasnoga lipanjskog jutra, sada već prožeta pčelinjim zujanjem, ptičjim pjevom i mirisom pokošene trave, Daisy ispričala isto.

Clarkeovi su svako ljeto provodili u stanu na Sjevernoj obali kako bi od lipnja do rujna mogli iznajmiti kuću bogatoj obitelji iz Westchestera, Swansonovima.

Mačke su pripadale Clarkeovima, ali se obitelji iz Westchestera sviđala zamisao da će u zakup dobiti i mačke jer su im tako djeca mogla iskusiti kako je to imati kućne ljubimce, ali bez obveza prema njima tijekom cijele godine. I ja sam bila dio tog dogovora.

Brinula sam se za mačke radnim danom kad su Swansonovi odlazili kući (za razliku od tako mnogo majki čiji su muževi ljeti radili u gradu, gospođa Swanson nije htjela ovdje provesti sama pet dana u tjednu), a katkad sam djecu čuvala i subotom uvečer. Roditelji mi nisu dopuštali da od Clarkeovih uzimam novac jer su im to bili prijatelji, a očito su teškom mukom nastojali održati staru kuću u dobrom stanju, no Swansonovi bi za večerom uvijek mnogo popili pa bi mi, vrativši se kući, platili i dvostruko više od onoga što sam zamolila.

Clarkeovi i njihovi stanari imali su onaj čudan, dugotrajan odnos koji je više nalikovao nekom dogovoru o čuvanju kuće tijekom ljeta nego o iznajmljivanju.

Premda sami nisu imali djece (imali su mačke, a činjenica da su uz kuću bili voljni iznajmiti i svoje mačke vjerojatno vam govori sve što o njima trebate znati), Clarkeovi su dopustili Swansonovima da postave obruč za košarku iznad garaže i malu garnituru za ljuljanje u dvorištu pokraj kuće. Također su im dopustili da u podrum stave još jedan hladnjak i platnenu nadstrešnicu iznad popločana dvorišnog prostora. Kad su im Swansonovi ponudili da će zamijeniti sve kuhinjske aparate i nanovo obojiti većinu soba, Clarkeovi su se složili. Dali su im i da kupe namještaj od pletena pruća za trijem i uklone razmjerno nove sagove postavljene od zida do zida te prelakiraju drvene podove. Tijekom idućeg ljeta, ili dva, Swansonovi su se ponudili da će sagraditi bazen u dvorištu, što je bio pravi potez (prema mišljenju mojih roditelja) za Clarkeove jer je time porasla vrijednost njihova imanja, a bilo im je to i dodatno jamstvo da će se njihovi odani i velikodušni zakupci doista vraćati ovamo još mnoga ljeta. Još poslije, dugo nakon što sam se odselila odavde i usred razdoblja kad je na tržištu nekretninama zavladalo općenito loše stanje s vrlo niskim kamatnim stopama, Swansonovi su Clarkeovima ponudili fantastično dobru cijenu za njihovu kuću dovoljno da za taj novac kupe drugu na Sjevernoj obali i stan u stambenoj zgradi na Floridi što je izazvalo brojne rasprave između mojih roditelja i Clarkeovih jer su nas oni zdušno nagovarali da i mi razgovaramo s posrednikom za nekretnine. Ali, rekli su moji, ta je ponuda puka slučajnost, nevjerojatna sreća koja je snašla Clarkeove, isključivo izraz naklonosti Swansonovih. Ništa za to što će za deset godina kuća Clarkeovih vrijediti i deset puta više od onoga što su im platili Swansonovi, neko se vrijeme činilo da su električar i domaćica iz Woodsidea nadigrali uspješnog bogataša iz Westchestera, koji je, u šali se pričalo, imao više dolara nego pameti.

U kuhinji smo Daisy i ja promijenile vodu i očistile posudu s pijeskom pa

iznijele tri zdjelice sa svježom hranom za Moea, Larryja i Curlyja koji su nam kružili oko nogu i predući izražavali spremno svoju naklonost i odanost. Sjela je na pod uz njih i smijala se kad su joj počeli gaziti preko haljine koju je raširila i napela između koljena, ili kad bi Curly protrljao lice o tvrdu kožu njezinih ružičastih cipela. “Tako su dragi”, rekla je, a ja sam odvratila “Tako se oni hrane.”

Dok sam nekoliko minuta obilazila sve otvarajući prozore (bila je to još jedna usluga za koju me zamolila gospođa Clarke), pokazivala sam usput Daisy kuću, koja je čak i ovako rano u sezoni pripadala više Swansonovima nego Clarkeovima, djelomice zbog jutenih prostirki na podovima i raskošno izrađenih vaza s uvelim poljskim cvijećem na svakom stolu i u dječjim sobama. Swansonovi su imali dvoje djece, dječaka i djevojčicu (izbor milijunaša, tako je to nazvala moja majka), Debbie i Donalda, i zbog njih su dvije gostinjske sobe, koje su dok je kuća bila u posjedu Clarkeovih bile puste i poput samostanskih ćelija golih žućkastosmedih zidova, s bijelim krevetnim prekrivaćima od šenija, pojedinačnim toaletnim stolićima od mahagonija - sada bile prepune živih boja i u posvemašnjem neredu, s dječjim radovima od šarena papira, plišanim igračkama kričavih boja i oslikanim morskim školjkama te krevetnim pokrivačima i zavjesama u svijetloplavoj i otvorenoj ružičastoj boji. Mačke kojima je imena nadjenuo, dakako, gospodin Clarke, čovjek kratkih ruku i okrugla svadljiva lica, križanac sva tri komična lika iz The Three Stooges su nas pratile u svaku sobu i iz nje, držeći repove i njuškice u zraku pokazujući tako da su kao prave mačke uvjerene kako je bez obzira na uređenje ovaj dom samo njihov. Pitala sam seje li zbog njih Daisy, zavirujući u jednu pa u drugu sobu, imala osjećaj da mora šaptati.

Na trećem katu, koji je dijelom bio gostinjska soba, a dijelom nedovršen tavan, pokazala sam joj malena vrata s izlazom na terasu za promatranje. U stara vremena, objasnila sam joj, kad nije bilo telefona pa ni telegrafa, žena je mogla znati dolazi li joj muž s mora jedino promatrajući pučinu ono ravno, neprekinuto plavetnilo danju, a noću, kad je bilo mjeseca, onaj gotovo neprepoznatljiv pojas mračnog crnila. Morala je gledati i gledati sve dok se njegov brod ne bi pojavio, isprva samo kao nejasna točkica, sićušno svjetlo ondje na rubu svijeta, ništa više. Ženama pomoraca i brodskih kapetana bilo je važno da mogu vidjeti ocean, tumačila sam joj, jednako kao što je nama važno imati telefon ili radio pa čak i poštanski sandučić jer nisi li mogla gledati van i provjeriti nazire li se na obzoru njegov brod, bila bi prisiljena jednostavno čekati u dnevnoj sobi sve dok se on ne pojavi na vratima. Ne bi znala vraća li ti se muž, ili sin ili otac sve dok ne bi ušao kroz vrata.

Slušajući pristojno, Daisy je kimnula pa gurnula neukrotivu kosu iza smiješnih ušiju poslušno dijete koje zna da se od nje očekuje da iz ovog nešto nauči.

“Katkad”, reče ona, “kad otac radi dokasna, čekam budna s majkom.”

“Da”, rekla sam. “Ali znaš, on uvijek može telefonirati. Ako namjerava doći kasnije. Može nazvati i reći da se upravo vraća kući. A pomorci u ono vrijeme nisu mogli telefonirati.”

“Ona se zbilja zna zabrinuti”, rekla je Daisy, i prevrnula očima, ističući time da je u svemu tome najvažnije njezino “zbilja”. “Kad god on dođe kasno.”

“Pa, svakako”, rekla sam. “Uznemiri se.” Kao da je teta Peg ikad prestajala biti uznemirena. “Zamisli kako bi to bilo kad bi svake noći morala odlaziti na krov i iščekivati njegov auto da ne postoji neki drugi način da doznaš dolazi li. Zamisli kako bi to bilo.”

Zadrhtala je i nasmijala se. “To bi bilo zgodno”, reče. Pa ipak, nisam je mogla nagovoriti da izađe van i baci pogled na ocean.

Prolazeći ponovno kroz sobe da bih zatvorila prozore počela sam pjevati pjesmicu koju je pjevao moj otac jednu od stotinu tugaljivih melodija koje je znao o brodu koji se nikad (nigda) nije vratio, no nisam stigla ni do pola napjeva kad mi se Daisy pridružila: “Ne, nigda se vratili nisu, nigda se vratili nisu i nitko ne zna što s njima bje. I sve od vremena tog srca što ih ljube pogledom traže taj brod koji nigda se vratio nije.” Kad sam čula ove riječi izgovorene njezinim tankim glasićem, toliko različitim od očeva baritona, odjednom sam shvatila da nisu onako zanosno žalosne i uzvišene kao što sam uvijek mislila, već nekako izopačeno, čak okrutno, sentimentalne. (“U suzama ženu poljubi i staroj će majci reć’ momak taj / Još samo jednom na more ću poć i mojim lutanjima bit’ će kraj.

Ali nigda se vratio nije”) “Otkud znaš tu pjesmu?” prekinula sam je pitanjem, a ona odgovori da ju je njezina majka pjevala po čemu sam shvatila, prvi put, daje to i moj otac zacijelo naučio u djetinjstvu. Iznenada mi je sinulo, također prvi put, i to u vezi s Daisy, ne sa mnom, koliko je stravično pjevati ovakvu pjesmu djetetu, i unatoč tome što sam je ja prva počela pjevati i potaknula cijelu tu zamisao svojim sociološkim predavanjem o ženama pomoraca teta Peg je bila ta kojoj sam pripisivala krivnju jer je jadnu Daisy naučila tu pjesmicu.

“Nikad nisam čula tvoju majku kako pjeva”, rekla sam, a Daisy je kimnula.

“Pjeva. Najčešće noću, da nas uspava.”

U trenutku mi se u glavi stvorila slika tete Peg, kako stoji u hodniku na katu (iznad ramena joj proviruje Presveto Srce) - ruku položenih na bokove nestrpljivo lupka nogom odrađuje pjesmu kao da je to tek jedan zadatak koji treba obaviti: “Nigda se vratio nije, na moru dovijeka, srca što ljube, još pogledom traže, život je kratak, život je grub (kao da ne znam) i eto ga na, u krevet, gotovo” - i ja je počeh oponašati dok smo se Daisy i ja stupajući spuštale stubištem da bismo

pozatvarale preostale prozore. Daisy mi se priključila u pjesmi pa smo, kad smo ponovno zaključale kuhinjska vrata i vratile ključ u cvjetni lonac pod stubama trijema, tada već pjevale iz svega glasa, okretno i srčano, odsijecajući riječi “sve od vremena tog” dok, u otprilike dvanaestom ponavljanju, umjesto “srca što ljube” nisam povikala “prde k’o bube”, na što se Daisy, zacrvenjela lica, munjevito prinijevši ruke ustima (još jedan “ne-ne!” u režiji tetka Jacka), presavinula od stida i ushićenja. Taj stid i to ushićenje, učinilo mi se, izvrsno su ublažili sumornu poruku pjesme o okrutnosti vremena i sudbine, i onih beskorisnih žudnji svih nas koji ostajemo ostavljeni. K Flori!

Vrata na pokrajnjoj ogradi do Florine kuće bilo je lako promašiti, stoga je bilo bolje otići na onaj uočljiviji ulaz s kolnog prilaza, još tristotinjak metara niz cestu.

“Evo nas”, rekoh Daisy, zastavši iznenada nasred ulice, i bilo je tako ljupko što je najprije pogledala gore, u drveće pa tek zatim spustila pogled na uska vrata od kovana željeza postavljena zapravo na rupu veličine djeteta u gustoj živici prepunoj trnja. “Ovdje?” upitala je, a ja potvrdih “Ovdje.” Živica je bila tako visoka i sva obrasla da, jasno, nije bilo ni traga onome iza nje, zbog čega je ona zasigurno i bila neodlučna kad sam, nakon što smo prešle preko malenog travnatog uzvišenja, počela potezati krute šarke.“Samo naprijed”, rekla sam pridržavajući vrata, ali ona je zastala. “Smijemo?” pitala je. “Sve je u redu”, rekla sam. “To su samo stražnja vrata.” Ipak, gledala me oprezno, sve dok je, položivši joj ruku na rame, nisam blago pogurnula. “Ova su vrata postavili ovdje samo za nas”, rekla sam. “Nazivaju ih vratima za čuvare. Samo su za nas.” I dalje na oprezu, krenula je naprijed pa, prilično se skladno krećući, prošla ispod niske i granjem gusto obrasle i skrivene sjenice pod kojom sam se ja morala sagnuti (dodir grane obrasle lišćem na mojoj kosi) da bih se probila.

Unutra je puteljak većim dijelom bio zarastao u travu tek je tu i tamo ostao pokoji omanji kamen ili komadić pješčana tla među korovom i otpalim granama.

Staza je vodila kroz prilično gustu šumu, cijela je ova strana imanja bila bogato zasađena drvećem, a kako je sunce prodiralo u tracima u debelim stupovima svjetla pred nama i na obje strane - nisko je raslinje pod drvećem još nekako bilo vlažno, a zrak pomalo pljesniv. Iznenada se učinilo kao da je sunčeva toplina koja je cijelog jutra postupno, kako i treba, sve više jačala i grijala nam glave, nekako posustala, izgubila u tome neki svoj ritam barem postojanost i načas pomislih da bi moglo biti bilo koje vrijeme dana, rano ujutro, kasno poslijepodne, gotovo bilo koje godišnje doba. Rekla sam to Daisy, a ona izusti: “Lijepo je.” Uz noge su nam pretrčavali daždevnjaci i poljski miševi, nad nama su prelazile sjenke ptica u letu visoko nad krošnjama. Zastala sam i otkinula za Daisy stabljiku mlječike, sva ozarena prihvatila ju je, kao i sve ostalo što bih joj pokazala. Uzela sam je za ruku.

Svjetlo poput onog u pravoj katedrali, miris vlažne zemlje i mokra drva i, kad sam kroz stabla razabrala obrise Florine kuće, slabašan dašak boje ili terpentina, ili što god je već bilo što je Florin otac rabio - svakako nešto u vezi sa slikanjem.

Bio je vani na kolnom prilazu, stajao je iza jednih starih vrata postavljenih preko dva stalka za piljenje i miješao boju u maloj limenci. Uza zid garaže stajalo je uspravno postavljeno platno. Bilo je široko i dugačko otprilike za dužinu muških ruku i već je na njemu bilo poprskano nekoliko mrljica crne i sive boje. Na privremeno postavljenom stolu bile su još četiri limenke, svaka od njih okružena kolutom prolivene boje bijele, sive, crne i čak, što mi je bilo drago vidjeti, jarko crvene. Imao je na stolu i nekoliko crteža pa ih je, okrećući prema njima glavu, proučavao zureći u njih isto onako ravnodušno kao što je promatrao svoj rad one prve noći kad sam došla ovamo - procjenjujući ga prema nekom kriteriju koji ja nisam mogla ni zamisliti ni razumjeti. U kutu usana držao je cigaretu, a kad su Daisyne krute cipele nagazile na šljunak s kolnog prilaza, načas je pogledao gore i zaškiljio kroz dim, tek toliko da utvrdi što se to promolilo na sunce sa šumskog puteljka, a zatim se - možda se malo i nasmijao - vratio svom poslu. Mahnula sam mu, tek iz pristojnosti, pa povukla Daisy u stranu na travu da bi se utišao zvuk njezinih koraka.

“Je li to slikar?” prošaptala je. Rekla sam joj da jest pa je poučila da ne gleda tako napadno.

“Jako je star”, reče ona okrećući se.

“To je Florin otac”, odgovorila sam kao da želim opovrgnuti ono što je izgovorila.

Domaćica nas je dočekala na ulaznim vratima i rekla na svome usplahirenome engleskom s posebnim naglaskom da je gospođa nakratko otišla s bebom u selo, ali da će se odmah vratiti, da mi trebamo pričekati. Spustila sam našu torbu za plažu pokraj vrata, prešla preko trijema pa sjela na stubu, a Daisy pokraj mene. Prednji je trijem bio dugačak i nizak, s nekoliko raštrkanih stolaca od bijela platna i dvije pepeljare na visokim bijelim stalcima, postavljene između stolaca. Travnjak ispred kuće bio je prostran, s tri mala stabla žalosne trešnje, na koje ćemo jednoga dana, rekla sam Daisy, objesiti lizaljke, možda i ogrlice od slatkiša i kolajne s bombonima od slatkog korijena, da možemo Flori dati poslasticu. Nagnule smo se preko koljena. Vrhovi njezinih ružičastih cipela potamnjeli su od rose i ja dodirnuh male dragulje da vidim jesu li se odlijepili zbog vlage. Nisu. Nacrtala sam uz naše noge na pijeskom prekrivenoj zemlji igru“križić-kružić”, i upravo sam je drugi put puštala da pobijedi kad sam ga začula kako kaže: “Oprostite, dame.” Zatim je zakoračio među nas dvije, u svojim platnenim cipelama i hlačama boje zemlje umrljanima bojom, golih gležnjeva, neke neodređene neprirodne boje između

žućkastobijele i tamnoružičaste. Odjeća mu je mirisala na dim cigareta i terpentin. Čim je ušao u kuću, Daisy je ustala i prešla do kraja puteljka, naginjući se prema van da može vidjeti platno naslonjeno na zid garaže. Okrenula se i pogledala me. “Što je ovo?” šapnula je.

“To je slika”, rekla sam.

“Slika čega?”

Slegnuh ramenima. “Ne znam. Nečega iz njegove glave.”

Zadivljena, ona je ponovno pogleda. “Ali čega?” čula sam je. Iza mene su se otvorila vrata i ja pomaknuh koljeno da ga propustim. Nogavice hlača i neobične, meke cipele (nikad nisam vidjela nekog muškarca da nosi ovakve cipele), a u ruci, sasvim spuštenoj uz bedro, niska čaša s ledom i nekim smećkastim alkoholnim pićem iznenada se u zraku osjetio onaj miris ujaka Tommyja. Njegovi su prsti i gornji dijelovi zapešća bili žilavi i stari i poprskani tamnom bojom. Daisy se okrenula i pogledala ga, otvorenih usta i širom rastvorenih očiju - kao da to prolazi neki zmaj - on je usput lagano dodirnuo rukom njezinu glavu, onako kako biste usput letimice dotaknuli stup ograde ili vrtni kip. Daisy se brzo vratila do stepenica i sjela pokraj mene, podvukla ružičaste cipele pod suknju s cvjetićima.

On se nije vratio do stola s bojama ni svojim crtežima, već je umjesto toga prošao kroz pokrajnja vrata garaže - vidjele smo kako je u najudaljenijem prozoru zasjala ona gola žarulja - i još je bio ondje kad se na kolnom prilazu zaustavio automobil njegove žene.

Flora je bila na stražnjem sjedalu, plakala je. Njezina majka odmah je izašla, stroga lica, i obratila mi se, bez zaustavljanja ili pozdrava: “Hoćeš li je, molim te, izvaditi?” Zatim je otkoračala u kuću, a sandale su joj lupkale o gole pete i pri svakom su koraku iza nje frcali sitni komadići šljunka. Flora je u autu bila pričvršćena za presvlaku na sjedalu pomoću neke zamršene orme načinjene od majčinih svilenih rubaca, jedan preko struka, dva su joj bila svezana preko grudi poput vojničkih opasača sa streljivom i svaki od njih čvrsto zakačen za tkaninu presvlake velikom sigurnosnom iglom za pelene. Rekla sam: “Bok, Flora Dora”, a ona se ritala, potezala rupce svezane na grudima i cviljela, no na neki bezvoljan način prema kojem se vidjelo da posustaje. “Izgledaš kao da su te oteli cigani” rekla sam. Plakala je već podulje vrijeme. Maleno joj je lišće bilo od toga sve natečeno, one ionako posve obične crte lica postale su još neuglednije zbog silnog plakanja. Kleknula sam pokraj nje na sjedalo u autu, nježno uklonila malo tanke kosice s njezina mokra čela i, dok sam joj jedan po jedan oslobađala od igala one rupce, počela sam joj govoriti o Daisy, koja je stajala tik iza mene na kolnom prilazu. Šmrcajući, Flora se nagnula naprijed da je vidi. Daisy je došla vlakom čak iz New Yorka, rekla sam joj, posve sama, i ima šestero braće, tri velika i tri mala

brata, kao u paru, i sestru po imenu Bernadette, koja je to ime dobila po jednoj drugoj djevojčici što je jednom davno vidjela blaženu Djevicu Mariju, najljepšu ženu koju je ikad itko vidio, dok je bila vani i igrala se sa svojim prijateljima, u jednoj špilji pokraj potočića, u jednoj drugoj dalekoj zemlji, istoj onoj zemlji u kojoj je Pariz i Eiffelov toranj. tako danas bolesni ljudi kad odu u Francusku i piju vodu iz tog izvora, ozdrave, a kad je popiju stari ljudi, opet postanu mladi, a kad je male bebice koje plaču piju iz svojih bočica, one se počinju smiješiti i sve se njihove suze pretvaraju u krasne dragulje koje njihove majke ubiru s njihovih obraza pa ih umeću u prstenje, i ogrlice i narukvice, neke im ih čak zalijepe i na cipele, kako je to učinila Daisyna majka.

Rupci - crni i zlatni i bijeli i tirkizno plavi - bili su prelijepi i skupi i mirisali su na ugodan, pomalo ishlapio parfem koji je na sebe stavila davno prije. Nakon što bih oslobodila svaki rubac, presavila bih ga pa položila na policu iza stražnjeg sjedala zajedno sa zatvorenim sigurnosnim iglama iz pelena. Zatim sam podigla Floru i izvadila je iz auta na cestu pokraj Daisy. Obje su se djevojčice sagnule i stale zajedno istraživati lijepe cipele. Posegnuvši za rupcima i iglama, čula sam Daisy kako kaže: “Dragulji.”

Florina majka bila je u kuhinji, razgovarala je s domaćicom na francuskome, a kad sam joj predala rupce, slegnula je ramenima i rekla kroza smijeh: “Nju se nikako drukčije ne može spriječiti da otvara prozore”, a onda je stavila rupce gore na hladnjak. Zamolila me da dam Flori malo keksa i šalicu mlijeka - ništa nije jela za doručak, reče ona - a zatim su ona i domaćica izašle iz kuhinje. Nisam imala prilike predstaviti Daisy, ali Florina majka ju, čini se, nije ni primjećivala.

Natočila sam objema djevojčicama malo mlijeka i stavila na stol između njih tanjur dijetnih keksa. Flora je samo jednom gutnula malo mlijeka pa spuznula sa svog stolca, popela se meni u krilo i umorno spustila glavu na moje grudi. Nosila je još jednu bezobličnu bijelu haljinicu, bijele dječje cipelice i bijele čarape ukrašene čipkom. Gole su joj nožice bile pune jamica, punašne i ružičaste, a vidjela sam da ih i Daisy proučava, prisjećajući se možda, kako sam to ja činila, tanke bijele kože njezina starog oca. “Netko se jutros izmorio”, rekla sam Daisy, a i Flori. “Plakanje je težak posao, zar ne?” Obje su se djevojčice složile.

Kad je njezina majka ponovno došla u kuhinju, imala je na sebi haljinu boje pijeska, cipele visokih peta, a preko ramena joj je bila prebačena bijela vesta na kopčanje. Tamna joj je kosa bila lagano zategnuta prema unatrag, još više ističući njezin dugačak, odlučan nos. Upravo je ružem namazala usta, još otvorenijom crvenom bojom. “Slušaj”, rekla je, a pogled joj je u jednom kratkom času nezainteresirano počinuo na Daisy, “moram otići u grad, ne znam na kako dugo. Ti

samo nastavi dolaziti, kao i uvijek. Ana će biti ovdje. I kuharica. Vodi Floru van što češće ako vrijeme bude dobro. Bolje spava kad je na zraku po cijeli dan.”

Okrenula se Ani kao da smo svi mi izašli iz sobe. “Bit će prokleto vruće na Manhattanu”, rekla je. Unatoč izgovorenoj psovki, smiješila se ispod svoga dugog nosa, kao da sluti nešto što donosi ushićenje - možda to da će se ona na Manhattanu lijepo provoditi dok ćemo se svi mi ovdje trsiti da izmorimo Floru. Pomislila sam na svoje ljetne izlete u grad s roditeljima, na one zagušljive ulice, zrak prepun prašine, vruć zadah iz podzemne željeznice koji zapahuje iz rešetki u kojima ostaju zarobljene potpetice. Žene u kratkim bijelim rukavicama i haljinama bez rukava dodiruju se ramenima, preznojavaju se, u gomilama čekaju na uličnim uglovima da se promijeni svjetlo na semaforu. I na onaj trenutak posvemašnje izgubljenosti i straha kad smo izašli iz Music Halla ili Prirodoslovnog muzeja ili restorana (Patricia Murphy’s) u koji smo otišli na objed, i shvatili da je nebo nad gradom sada crno poput ugljena da je grad postao noćni grad. Bila sam prilično sigurna da se upravo u taj grad, grad u noći, uputila Florina majka zbog čega je bila ushićena - dok svi mi čuvari ostajemo ovdje. “Ja nisam pri sebi”, rekla je okrećući se od nas, očito zadovoljna sobom, ali svejedno ljutita zbog Flore, jer joj nije dala poljubac za rastanak, iako Flora, onako iscrpljena od plakanja, nije tome pridavala osobitu važnost.

S kuhinjskog sam prozora vidjela kako je prešla kolni prilaz, Ana je hitala za njom s malim putnim kovčegom pa zastala i ubacila ga na stražnje sjedalo auta, no Florina je majka nastavila, kroz pokrajnja vrata muževe radionice. Ne sjećam se da sam je ikad vidjela kako ulazi onamo, a nije unutra bila više od nekoliko minuta kad je opet izašla, lica još smrknutijeg i napetijeg nego prije, s bijelom vestom zakopčanom oko vrata i prebačenom preko ramena poput nekoga malenog Supermanova plašta od čvrste namjere i ogorčenja. Rukom je nešto pokazala Ani i Ana je brzo ušla u auto. Zatim se još jednom okrenula na petama i vratila u kuću. čula sam lupkanje njezinih cipela po drvenom podu u hodniku, pa kroz dnevnu sobu, vratila se u spavaće sobe sa sagovima, a onda je, nekoliko minuta poslije, opet izašla. Pogledala sam Daisy, koja je bila naviknuta na promjene raspoloženja u kući u kojoj žive ljudi. Slegnula je ramenima i osmjehnula se. A onda se Florina majka još jednom pojavila na kuhinjskim vratima. “Moji rupci”, rekla je i pokazala na gornju plohu hladnjaka gdje ih je bila stavila. Posegnula je za njima i spustila ih, pregledala pa odabrala onaj tirkizno-bijeli, a ostale odložila na kuhinjski stol ravno pred mene. Iskoristila sam taj trenutak i predstavila joj Daisy, i iako se činilo da me uopće ne čuje, stresajući rubac pa načas preispitujući malu rupicu koju je ostavila sigurnosna igla od pelena, ipak je rekla: “Kako lijepa haljina. I ja sam imala jednu haljinu upravo nalik na ovu.” Zatim je složila rubac u

trokut i namjestila ga preko kose, naginjući pritom glavu unatrag, poluzatvorenih očiju. Svezala ga je pod bradom pa omotala krajeve oko vrata i ponovno ih zavezala. “Možda bi htjela i malo ranije dolaziti dok me nema”, rekla je. “U osam ili oko pola devet, da pomogneš Ani.” Rekla sam da hoću. Nagnula se dolje i promotrila svoj odraz u bočnoj plohi tostera. Flora je s mog krila rekla: “Pa-pa, mamice”, mamica joj je odvratila “Pa-pa, zlato.”

Uspravila se. S rupcem se doimala vrlo visokom i elegantnom, ali i nekako obično bez tamne kose koja joj je ublažavala one tvrde crte lica i onu bezličnu, besprijekornu kožu. “Ako te moj muž bude pokušao pojebati dok me nema”, rekla je tiho, “nemoj se uplašiti. Star je i pije. Vjerojatno će sve biti vrlo kratko.”

Obujmila je dlanom Florinu glavu odostraga, pri čemu je ruku stavila točno ispod moje brade. “Uvijek ga možeš poslati Ani ako hoćeš“, rekla je i zatim se sagnula, onaj mi se mirisni rubac našao ravno pod nosom, a ona je poljubila Florinu glavu ostavljajući na djetetovu svijetlu tjemenu trag ruža i miris pudera sa svog lica.

Kad je otišla, posjedila sam još nekoliko minuta i čekala da mi se povuče vrućina iz obraza prije nego što sam pogledala Daisy. Jednu sam ruku držala oko Flore, ali desna mi je bila na stolu, a s iznenađenjem sam otkrila i da mi prsti drhte. Osjećala sam se zbunjeno, ljutito i iznenađeno - mislila sam da bi domaćica trebala biti prestara da ju se spominje u ovakvom razgovoru, baš kao što sam, prije nekoliko minuta, bila uvjerena da sam ja premlada, a Florina majka odviše otmjena da bi izgovorila onakvu riječ. Čula sam kako je auto krenuo s pošljunčana prilaza pa sam pričekala još nekoliko trenutaka prije nego što sam polako podigla pogled prema Daisy. Gledala me je više s očekivanjem nego s oprezom, svakako ne sa strahom. Zanimalo me je li joj ona riječ promakla ili je prepoznavala njezin zvuk samo kad bi je netko povikao u ljutnji ili uporabio u službi pridjeva, čemu je njezin otac bio sklon. Otpuhnula sam zrak kroz usne, Daisy je učinila isto: čak i da nije prepoznala tu riječ izgovorenu u njezinu pravom kontekstu, znala je što je bračna prepirka kad bi se odigrala pred njom pa je, mudro, lagano zakimala na moje riječi: “Što su ludi, gospode, ti smrtni ljudi!”

“Zaspat će”, prošapta Daisy pokazujući prstom na Floru u mom krilu, čiji su kapci, doista zatvoreni, podrhtavali. Podigla sam je na rame i ustala odgurnuvši stolac unatrag stražnjim dijelom koljena. Rekla sam Daisy neka pođe na trijem i donese torbu za plažu pa sam ponijela Floru u njezinu sobu. Bila sam uvjerena da će opet živnuti kad sam je spustila na stol za prematanje, ali samo je zacviljela i zaplakala i nije otvarala oči i tako sam je, završivši s prematanjem, stavila u njezin krevetić i pokrila tankim pokrivačem. Sneno se nasmiješila. Kao daje bila zahvalna što je izbavljena iz onog okršaja. Pitala sam se što se to jutros zbivalo u selu i jesu li to kćerina hirovitost ili prisnost (riječ mojih roditelja) njezina muža

sa služavkom otjerali Florinu majku u New York. Zagladila sam Florinu kosu.

Kako god bilo, ovom su djetetu vrata bila zatvorena.

Na zidu iznad krevetića visjela su tri jednostavna crteža Flore i njezine majke u olovci - dovoljno umilna da bi mogla visjeti u crkvi. Dobri crteži, po mom mišljenju. Ali u dnevnoj sobi kroz koju sam upravo prošla bilo je i veliko platno na kojem su, kako se meni činilo, bili samo smrskani obrisi, možda neke žene uho, dojka, neka usta. I još jedna, manja slika, jednostavno same boje, i to čak ne osobito lijepe, tamne, grubo nabačene, prolivene ili razmazane boje. Povukla sam pokrivač do Florina obraza.

Iznenada mi je sinulo da Ana i nije prestara te da ja nisam premlada, jer je on i otac ovoga malog djeteta i jedan star, star čovjek. Jer zna crtati ljupke Gospe i raskomadana lica i slike koje ne predstavljaju ništa, baš ništa. Pitala sam se treba li imati čvrstu volju ili samo dugačak, dugačak život da bi se postiglo takvo što da bi se nadmašila, nadživjela ili jednostavno izbjegla ograničenja vremena i životne dobi, onoga što se može i ne može, što se smije i ne smije činiti. Da se ne ravnaš ni prema kojim drugim mjerilima osim vlastitih, da živiš ravno iz svoje glave.

Okrenula sam se od krevetića i ugledala Daisy kako dolazi kroz dugački hodnik iz dnevne sobe, s torbom za plažu preko ruke. Činilo se kao da u hodu štedi desnu nogu. Prislonila sam prst na usne i dodirnula je po križima pa je opet povela van, a čim smo prošle kroz ulazna vrata, upitala sam ju je li dobila žulj od cipela.

Odgovorila je da nije, da joj je samo utrnula noga, no ipak joj je pritom obraze oblilo malo rumenila.

“Ako te od njih bole noge”, rekoh,“možda bi ih htjela nakratko izuti.” No odmahnula je glavom i dodala mi torbu za plažu pa promijenila temu upitavši me: “Što sad moramo raditi?”

“Sjediti i čekati. Sve dok se ne probudi.” Shvativši da ovo baš nije prihvatljivo, predložila sam: “Možemo čitati.” Primaknula sam dva platnena stolca pod Florin prozor pa rekla Daisy da pođe unutra i uzme nekoliko knjiga iz košare pokraj radnog stola. Ja sam uzela svoju knjigu iz torbe za plažu i sjela uz nju, podignuvši noge na stolac s labavim platnom, prislonila meke korice knjige na podignuta koljena. A onda sam iznad gornjeg ruba knjige promatrala kako on odlazi iz ateljea i korača u kuču. Popeo se uza tri stepenice polako, vukući noge u hodu, pognute glave, ne da bi me izbjegao, mislim, nego zato što doista nije zamijetio da sam ondje. Otišao je u kuću, a ja sam osluškivala. Čula sam treskanje kalupima za led u kuhinji, a zatim je nekoliko minuta poslije ponovno prošao kroz vrata s novim pićem u ruci i rekao, kao da smo već prije razgovarali: “Ona mala riđokosa unutra kaže da ćeš ti znati gdje je sveti Josip.”

Spustila sam knjigu, i noge. U mislima mi se stvorila neka bezoblična i neumjesna slika starog sv. Josipa i mlade Djevice Marije prije nego što sam uspjela protisnuti: “Molim?” Smiješio se, ponajviše oko očiju, kao da mu je drago što je u kući naišao na malu crvenokosu ili što vidi mene ovako zbunjenu. “Dječji aspirin”, ponovio je. “Dječji Aspirin sv. Josipa. Mala djevojčica unutra rekla je da ćeš ti znati gdje ih držimo.”

“U Florinoj sobi”, rekla sam. “U kutiji za cipele u njezinu ormaru.” A zatim, iznenada shvativši što očekuje, ustadoh i rekoh mu da ću ih ja donijeti. Na vratima sam susrela Daisy, s hrpom slikovnica u naručju. Rekla sam joj da ću se vratiti za minutu.

Kad sam se vratila, on je sjedio na drugom platnenom stolcu, a Daisy je bila na podu trijema s knjigama rasprostrtima oko sebe. Dodala sam mu bočicu, a onda sam, da bih se vratila na mjesto gdje sam sjedila, morala zakoračiti između nje i njega, preko knjiga i njegovih stopala, između njezina ramena i njegovih koljena.

Osjetila sam kako mi se vrućina penje u obraze pa sam stavila knjigu u krilo, u strahu da će, budem li je držala podignutu, vidjeti kako mi opet drhte prsti. Tek sam tada počela u potpunosti poimati puni, prljavi smisao u posljednji čas izrečenih uputa Florine majke djevojci koja joj čuva dijete.

Nisam ga mogla pogledati u lice. Odložio je piće u pepeljaru od začađena stakla, zatim otvorio bočicu i predao je Daisy. “Vidi mogu li mi ti tvoji spretni prstići izvaditi ovu vatu”, reče.

Važno je uzela od njega bočicu, izvadila vatu pa mu je vratila. Otvorenih usta zadivljeno se zagledala gore u njega, još držeći u ruci onaj komadić i ja sam pružila prema njoj ruku da bih je riješila vate. Istresao je nekoliko aspirina na dlan, a onda ih je, uzimajući jedan po jedan, stavio u usta i počeo žvakati. Osjećala sam kako me pritom gleda. Podigla sam pogled. Iza debelih naočala njegove su se oči svejedno doimale kao da će prsnuti u smijeh. Bijeli slap njegove kose možda je nezamjetno zatreperio.

“Nemoj nikad ostarjeti”, rekao je. Žvakao je samo na jednoj strani. “Ili još bolje, nemoj nikad imati stare zube.” Posegnuo je za čašom, otpio gutljaj, promućkao ga u ustima pa progutao. Vratio je čašu u pepeljaru i istresao još nekoliko aspirina na dlan. “Ništa te bolje ne podsjeća na vlastitu smrtnost od zuba koji ti trunu u desnima.” Spustio je pogled na Daisy, podignuo obrve. “Zaista nemam pojma hoće li mi ovo išta koristiti”, rekao je, kao da samo ona može shvatiti njegovu nedoumicu. “Ali daju se žvakati, imaju okus po narančama.

Djeluju izravno na izvor boli.” Slegnuo je ramenima. “Ne mogu naškoditi, je li tako?”

“Dobri su”, izjavila je Daisy. “Ja ih volim.” A on joj uglađeno ispruži dlan.

“Hoćeš li jedan?”

Podigla je pogled prema meni.

“Nisi bolesna”, rekla sam. Ali on je onu ispruženu ruku pomaknuo i lupnuo me po koljenu. “Ma hajde”, rekao je, palcem dodirujući moju kožu. “Može uzeti jedan.”

“Noga me malo boli”, reče Daisy; i dotakne nogu podvučenu pod haljinu.

“Noga ti je utrnula”, rekla sam, oštrije nego što sam namjeravala. “Sama si tako rekla.” A zatim sam dodala: “Nisu to bomboni, Daisy. To je lijek.” Oboje su me pogledali, iznenađeni i razočarani. Neka se napetost pojavila u mom želucu i grudima, i osjetila sam se sputana vlastitom uskogrudnom, usiljenom zlovoljom, baš kao što je Flora bila sputana majčinim svilenim rupcima. Bila je to, pretpostavljam, naučena reakcija, to kako se ponašaš suočen s pritajenom pohotom. Ako i nisam bila najpopularnija djevojka u školi, bila sam možda najpozornija, osobito kad bi razgovor oprezno skrenuo na seks. U mislima sam čula sestru Alphonse Marie: “Budite čvrste, djevojke.”

Slegnuo je ramenima, zatvorio šaku i povukao ruku. Daisy se spustila do mojih nogu i bez riječi opet posvetila knjigama. Tada sam rekla, u tajcu koji je nastupio: “Dobro, samo jedan”, na što je on naglo zabacio glavu u smijehu, u takvoj navali smijeha da sam se načas uplašila da će probuditi Floru iako bi nam se upravo time otvorila mogućnost da odemo odavde.

Ponovno se nagnuo naprijed i Daisy je s njegova dlana uzela jedan aspirin pa ga stavila u usta. “Već vidim kakva ćeš biti majka”, reče on nasmiješivši mi se nekako blagonaklono. “Imat češ desetero djece koja če smjeti raditi što žele.” Oči su mu odlutale do moje kose, koja je u to doba ljetnog dana bila vjerojatno raščupana kao i Daisyna, zatim nekamo oko mojih usta pa na vrat. Na sebi je imao tanku bijelu košulju rastvorena ovratnika. Mislila sam da će mi sad reći kako sam zgodna poznavala sam taj pogled, kao da mi se sprema neki dar - no umjesto toga nagnuo se i uzeo knjigu s moga krila. Odgurnuo je naočale na vrh glave da bi pročitao naslov i odjednom sam na njegovu licu otkrila Florine crte lica, izmučene od suza.

“Hardy”, rekao je okrećući stranice, podignuta nosa da bi bolje vidio.

Napokon, bio je to jedan star, star čovjek. “Egdon Heath, krasna Eustacia.” Rekla sam mu da je to za školu, a on se složio kimnuvši, dakako da jest. “Barem nije Jane Eyre”, rekao je. Ali, odvratila sam: “Meni se sviđa i Jane Eyre”, kao da nisam shvatila da mi se ruga. Vratio mi je knjigu, preko Daisyne glave, a ja nisam skrenula pogled. Pod njegovim je noktima bilo crne boje, nadlanica mu je bila poprskana sivim i bijelim mrljama. Posegnuo je za naočalama s vrha glave, položio ih na koljeno pa prešao rukama preko lica, kroz kosu nalik na plamen

dimno bijele boje. “Desetero djece”, reče on, kao za sebe. “I čovjeka koji vadi školjke za muža.” Posegnuo je za svojom čašom, gutnuo pa opet promućkao piće u ustima. “Bol”, reče on kad je progutao. “Netko bi trebao napisati svjetsku povijest viđenu kroz prizmu zubobolje. Koliko je kraljevstava izgubljeno zbog zubobolje.

Koliko ljubavnih veza propalo. Brodova potonulo. Koliko je remek-djela ostalo nedovršeno.”

Daisy ga je odozdo zabrinuto, šutke gledala. Zamijetivši to, ispružio je prema njoj ruku i dodirnuo joj kosu. “Nemoj nikad ostarjeti”, rekao je opet. “Prodaj dušu ako moraš.” Pogledao je u mene, onim Florinim licem, istrošenim, uvelim licem, kože žućkaste i tanke poput papira. Ali one su oslabjele oči bile njegove. “Što sve ne bih dao da imam vremena koliko ga ti još imaš, mala”, reče. “Za klince, lovca na školjke i sve skupa.”

Spustila sam pogled i slegnula ramenima, kao što bih možda slegnula da sam od njega dobila ono priznanje da sam lijepa. Oslobodila sam se straha od njega, znala sam, nestao je onaj čvor u želucu i grudima i njegov povratni udar u vršcima prstiju. Bilo je u onome što je govorio nečeg od filozofije kojoj bi ujak Tommy bio sklon nakon trećeg pića i to me još jednom podsjetilo na moju sposobnost da ga dovedem u neugodnu situaciju, da osjećam prema njemu sažaljenje. Na onu prednost koju uživam zbog mladosti, ljepote i vremena što je preda mnom. Nisam se čak ni prepala kad se polagano, možda pomalo pripito, još jednom nagnuo prema meni i uhvatio me za zapešće pa mi stao lagano rastvarati zatvorenu šaku uvlačeći u nju bojom poprskane prste. U mom je dlanu bio komadić vate iz bočice s aspirinima. Uzeo ga je od mene, hitro ga umočio u svoje piće a onda ga ugurao u usta i pritisnuo na stranu na kojoj je prije s oprezom žvakao aspirin. Lagano je jezikom kružio po ustima, pokušavajući odgonetnuti kakav to okus osjeća - njegove su mi oči odavale - ne samo viski, nego i toplu slanost moje kože.

Ponovno sam slegnula ramenima i segnula rukama odostraga pa podigla kosu s vrata, zavrnula je, kao što sam to i jutros učinila, u labavu punđu. Dan je postajao sve topliji. “Flora je umorna”, rekla sam, a Daisy je, dolje uz moje noge promrmljala: “Pa, da. Nikad nećemo otići na plažu.” Spustila je bradu na ruku i lijeno okrenula list. Znala sam da joj je poznata ovakva vrsta razočaranja, razočaranja prouzročena beskrajnim i neizbježnim ugađanjima manjoj djeci.

“Naravno da hoćemo”, rekla sam. Sada me je jednostavno promatrao, zavaljen u platneni stolac, s prstima položenima uz glavu, promatrao me, ali se više nije smiješio. Pa i kad se Ana zaustavila s autom na kolnom prilazu, njegove su oči još počivale na meni.

Ana se popela uza stepenice i pogledala nas troje, iznenađena i nezadovoljna što nas vidi ondje, s rukama na bokovima. “Mala spava?” upitala je mene i ja sam

odgovorila da spava. Rukom je pokazala prema kući. “Unutra?” Uspjela sam se oduprijeti nagonu da joj kažem - pa gdje drugdje? “Da”, rekla sam. “U svom krevetiću.” Odmahnula je glavom i cmoknula jezikom pa pogledala na ručni sat.

“Nije dobro”, reče. “Prerano je. Bit će večeras preumorna za večeru.” Bila je naočita žena, iako to nikad prije nisam zamijetila. Imala je maslinastu put, kosu blago nakovrčanu trajnom ondulacijom i velike tamne oči, maleni zlatni križić oko vrata. Punašna u plavoj odori za sluškinje, stasita, tako bi se to valjda reklo. Imala sam dojam da ima muža u gradu. “Trebala bi je probuditi”, rekla je odmahujući rukom prema ulici; možda se čak i ljutila na mene. “Pođite u šetnju.”

Florin se otac javio iz svog stolca: “Gluposti.” Stavio je naočale pa ustao polako, umorno, visok, mršav, i krenuo natrag na posao. U ruci mu je još bila čaša s pićem. “Pusti je da spava”, obratio se meni, a onda, prolazeći pokraj nje, reče i Ani nešto na francuskome. Stajala je ondje nekoliko minuta dok je on koračao niz stepenice, natrag u svoj atelje, glave okrenute preko ramena, ali pogleda usmjerena u pod, s nekim zamišljenim izrazom oko usta, s rukama još na bokovima. Čak i da nije bila Francuskinja i unatoč sredovječnom tijelu, morali biste njezino držanje nazvati koketnim.

Dobacila mi je posljednji kratak pogled pa pošla u kuću. Pitala sam se kakve je njoj posljednje upute dala Florina majka prije negoli se ukrcala na vlak. Ili što je to sama Ana isplanirala, sad kad je sigurno da je žena na putu, a dijete i dadilja i njezina crvenokosa sjena bit će na plaži cijelog dana. Francuska sluškinja i ostarjeli slikar u nestašnoj igri pod stablima žalosne trešnje.

“Kriste Bože”, rekla sam Daisy kad su tresnula vrata s mrežom za zaštitu od kukaca, a Daisy je preokrenula očima i rekla “Zbog čega se ona tako srdi?”

“Pojma nemam”, rekoh. Sjela sam s njom na pod na trijemu. Florine su knjige bile uglavnom nove, a, primijetila je Daisy, mnoge su stranice bile išarane bojicama, što je bio prekršaj koji tetak Jack nikad ne bi dopustio, zbog čega je Daisy i zanijemila od straha. “Razmažena je”, objasnila sam joj. “Samo, djeca poput nas obično jesu razmažena.” Daisy je o ovome nakratko razmišljala, a zatim, plašeći se valjda da je zbog svoje izjave možda ispala neugodna, reče: “Pa, njezin tata je slikar, uostalom. Možda ona tu ništa ne može.”

Nasmijala sam se i nagnula k njoj pa je poljubila u čelo, koje je bilo toplo.

Zatim sam se brzo premjestila iza njezinih leđa i privukla je među svoja koljena pa joj počela upletati zamršenu, gustu kosu. Ana se jednom ili dvaput pojavila iza mrežastih vrata da vidi što radimo pitala sam se hoće li otići unutra i namjerno probuditi Floru a zatim je izašla držeći visoko pladanj s ručkom među rukama.

Prešla je tako preko trijema i spustila se niza stepenice i stazicu, a zatim ušla kroz

pokrajnja vrata garaže.

Dok je ona još bila unutra, Daisy i ja smo se premjestile van na travnjak, gdje smo pojele naše podnevne obroke pod treperavim sjenkama jednog od malih trešnjinih stabala. Dan je postao topao, ali bila je to savršena lipanjska toplina, blaga poput vode na koži, i uz nisku kuću, šumu i visoku zelenu živicu, plavetno se nebo doimalo tek kao predivan baldahin prostrt samo za nas. Ležeći zajedno na travi, dok je Daisyna glava počivala na mom bedru, bile smo dovoljno mirne i tihe da čujemo more.

Moja prednost, shvatila sam to, nije samo u tome što ga mogu zbuniti, ili se sažaliti nad njim ili prepoznati koliko je budalast - navodno genij, bogat starac s mladom ženom - nije čak ni u onim godinama koje sam ja još imala pred sobom dok su njegove potrošene. Moja je prednost bila u tome što sam znala što on to pokušava izvesti, ovdje u svom kraljevstvu pokraj mora, gdje je umjetnost ono što on kaže da jest, a ograničenja vremena i ljudskog vijeka su odbačena, i gdje je sve moguće jer je sve što uopće vrijedi u unutrašnjosti njegove glave. Moja je prednost bila u tome što sam znala što on to pokušava izvesti - i bila sam u tome bolja.

Kad se Flora napokon probudila, bila je sva vruća i znojna, ali presretna što vidi mene, i Daisy s njezinim cipelama, i tako sam joj dala brzi obrok, spakirala njezin ručnik i kupaći kostim pa je ubacila u kolica. “Da i ja odjenem kupaći?” pitala je Daisy, pa me oprezno pogledala kad sam joj rekla da ćemo se presvući na plaži. “Neće ti biti ugodno hodati cijelim tim putem u tijesno pripijenom kostimu”, rekla sam. Zatim sam joj još objasnila: “Pod ručnikom, Daisy Mae. Bit će sve u redu. Vidjet ćeš.”

Ana je tada već bila opet u kuhinji, ljubaznija možda, ali uglavnom zato što se nije obazirala na nas. Nabila sam Flori šeširić na glavu i posudila još jedan za Daisy. A zatim sam, nenadano se osjetivši tako raspoloženom, jer inače, što je bilo vrlo pametno, nikad nisam ništa posuđivala od ljudi za koje sam radila, zgrabila slamnati šešir Florine majke s vješalice pokraj vrata i nataknula ga straga na glavu.

Samo sam je jednom vidjela da ga nosi, jednog poslijepodneva kad sam dovela Floru kući, a ona je ispijala piće vani na travnjaku s nekim drugim postarijim tipom (nekim čovjekom s Broadwaya, kako mi je sa zadovoljstvom priopćila kuharica) i njegovom “također premladom” ženom. Bio je to jedan od onih prohladnih, oblačnih dana zbog kojih je bila potištena u ono vrijeme kad sam tek počela raditi, pa je taj šešir bio samo dio kostima, koji je možda i nosila samo zbog svojih prijatelja iz kazališta. Vidjela sam kako me Ana pogledala preko ramena kad sam ga uzela. Shvatila sam da me ni najmanje ne bi bilo briga ako me tuži gazdarici; možda sam čak i željela da me tuži. Daisy je podigla pogled prema

meni. “Izgledaš lijepo”, rekla je.

Nasmijala sam se. “Izgledam kao Huckleberry Finn”, odvratih joj.

Ona se nasmiješi iskosa. “Misliš Huckleberry Hound.”

Zastala sam. U sjeni pod šeširom njezine su oči bile okružene blijedoplavim rubom. Široko se smijala pokazujući sve svoje krive zubiće. “Ide to tebi, Daisy Mae”, rekoh s divljenjem. “Ide to tebi.”

Flora je imala naviku, jedan trik kojemu sam je ja naučila, da kad je vozim u kolicima niz pošljunčeni kolni prilaz ispušta otvorenih usta jednoličan zvuk kako bi joj glas treperio od podrhtavanja kotača što poskakuju po kamenju. Daisy je to smatrala izvanredno smiješnim, a od njezina je smijeha pak Flora uživala kao nikad. Njezina je poskočna pjesmica bila sve glasnija, a Daisyn smijeh sve razuzdaniji dok smo prolazili pokraj poškropljena platna, uz žarulju koja je svijetlila u prozoru i miris boje, pa se uputile prema cesti.

Daisy je hodala pokraj kolica - Flora je posegnula prema njoj i uzela je za ruku - i iako se još nešto laganije oslanjala na jednu nogu, više nije onako izraženo šepala kao prije. Da bih je iskušala, zastala sam, dodirnula rukom cestu, a zatim najavila da skidam tenisice. Svezala sam ih i prebacila preko ramena. Asfalt je pod mojim nogama bio topao, no ne i prevruć. Živahno sam promigoljila prstima.

“Kak’ je ovo dobro”, oponašala sam južnjački govor. “Bolje nego biti pristojan.”

Ali Daisy se nije povela za mojim primjerom.

Na plaži je već bilo nekoliko raštrkanih kupača. Dogurala sam kolica u naš uobičajeni kut parkirališta, a Flora je, već naviknuta na naš redovni postupak, odmah pohrlila van pa s Daisy krenula u pijesak. “Upropastit ćeš cipele”, viknula sam, a onda sam odlučila da više time ne razbijam glavu. Kad sam ja bila mala, majka mi je to često pripovijedala, jednom sam dan i noć nosila neku napadnu crvenu cigansku suknju što je preostala od kostima za veselu Noć vještica, sve od 31. listopada do Dana zahvalnosti nosila sam je preko odjeće za crkvu, za igranje, preko pidžame, bez ikakva posebnog objašnjenja zbog čega je neprekidno imam na sebi (ili zbog čega sam je naposljetku skinula) osim objašnjenja koja sam htjela dati. Ona je tu priču pripovijedala ne zalazeći nikad u to zbog čega mi je u tom slučaju udovoljila, pitala se jedino što me spopalo da se nikako nisam htjela rastati od te kičaste suknje sa zlatnim i crnim volanima i crvenim mrežastim naborima koji su me škakljali - baš one suknje koja je u tom času visjela u mome tavanskom ormaru, odmah nadesno od niza plavozelenih džempera, jednog komada školske uniforme u veličini broj 7.

Na plaži sam rasprostrla meki plavi podstavljeni prekrivač koji nam je dala Florina majka, a zatim sam izvukla ručnike i mlijeko za sunčanje iz torbe za plažu.

Otvorila sam termos-bocu s limunadom i natočila svakoj po čašu. Rekla sam im

kako sam se upravo sjetila jedne priče koju nam je u školi ispričala jedna od redovnica, priču o djevojčici - bilo je to prije mnogo, mnogo godina - koja je dobila prekrasnu rukom izvezenu donju haljinu od mekog, najfinijeg pamuka na svijetu. Sašile su je redovnice koje su živjele izvan grada i izlazile iz svog samostana samo jednom godišnje, kad bi putovale uokolo i odlazile u crkve pa nakon mise prodavale sve što bi sašile - dječju odjeću, oltarne stolnjake i podloške. Krasan je komad rublja bio posve bijele boje i djevojčica ga je trebala čuvati za dan svoje Prve svete pričesti, u svibnju, ali jedne je noći u veljači, upravo kad se spremala na spavanje, otvorila donju ladicu ormara, izvadila je iz tankoga papirnatog omota pa je odjenula. Sutradan ujutro, kad je majka vidjela u čemu je spavala, strašno se razljutila, no djevojčica je rekla: “Ali, mamice, htjela sam je pokazati anđelima. Majka je odgovorila da će anđeli vidjeti donju haljinicu kad bude primala prvu pričest pa ju je uzela, izglačala sve nabore i umotala natrag u papir. Idućeg je jutra majka došla probuditi djevojčicu, no ona je opet spavala u bijeloj donjoj haljinici (Daisy se nasmijala, kao da želi reći: Sviđa mi se ova curica) i upravo je zaustila da će je izgrditi kad je shvatila da malena uopće ne spava, nego da je mrtva. Zaista je odjenula pamučnu donju haljinicu da bi je pokazala anđelima.

Daisy se nezadovoljno namrštila i isturila bradu, zaškiljivši na suncu. Jedan se val razbio o obalu uza zvuk nalik na udar groma.

Nasmijala sam se. “Ni ja ne vjerujem u to”, rekla sam. Flora je u svojoj nestrpljivosti počela podizati svoju bijelu haljinicu preko glave, pokazujući bucmasta bedra i pupak i prednji dio zgužvane pelene. “Hoću se kupati”, rekla je.

Uzela sam je i privukla sebi u krilo pa joj odvezala cipelice.

Oprezno, možda i obzirno, Daisy je sjela pokraj nas. “Bernadette zna jednu ovakvu priču”, rekla je. “Jednom mi ju je ispričala. Samo što u toj priči nije bila donja haljinica, bilo je nešto drugo. Mislim da su bile bijele cipele za Prvu pričest.”

“To je sigurno priča kojoj ih uče časne sestre u školi”, rekla sam. Izula sam Flori cipele i čarape pa je opet postavila na noge. Da sam ja bila ta djevojčica, ja bih se u raju pojavila u crvenoj ciganskoj suknji s Noći vještica. Nije baš nešto anđeoski.” Lupnula sam o vršak Daisyne ružičaste cipele. “Ti bi valjda nosila ove cipele.”

“Dragulji”, rekla je Flora pa se primaknula da i ona na njih stavi prst. “Daisy ima dragulje na cipelama.”

Podigla sam jedan ručnik za plažu pa ga prebacila preko Florine glave bio je to ustaljeni ritual priključila sam joj se pod njim da bih joj mogla svući haljinu i pelenu pa navući kupaći kostim sa suknjicom preko bucmastih nogu i naduta

trbuščića, a ona me rukama pograbila za kosu da može održavati ravnotežu. Kad smo izronile van, izvadila sam iz torbe Daisyn kostim i rekla joj da je sljedeća. No ona se sramežljivo ogledala oko sebe i odmahnula glavom. “Netko bi me mogao vidjeti, šapnula je. Zamijetila sam da je izula ružičaste cipele, ali bijele je čarape još imala na sebi. Lice joj se blago zarumenjelo “Neće te vidjeti”, uvjeravala sam je. Uzela sam još jedan ručnik i pridržala oba zajedno. “Napravit ću zaklon, kao omotnicu, vidi”, rekla sam joj držeći dva ručnika raširena po dužini. “Provuci se brzo unutra i izađi gore.”

Učinila je to, smijući se pritom, njezina je glava iznenada iskrsla tik iznad ručnika, između mojih ruku. Zatvorila sam oči i okrenula od nje glavu. “Sad te ne može vidjeti nitko osim galebova.” Osjećala sam njezine pokrete na prostirci, dok je potezala haljinu preko glave, priginjala se da bi nogom zakoračila u kostim.

Oprezno sam pogledala kako joj ide. Gola su joj leđa bila pognuta, vidjela sam oštru tanku crtu njezine kralježnice, kao da ju je sunce nekako istaknulo, ali pri dnu leđa, odmah iznad boka bilo je i jedno mjesto koje mi se zbog sunca ili sjene ručnika ili zato što sam imala poluzatvorene oči učinilo kao natučeno ili prošarano raznobojnim mrljama. Mogla sam je tada upitati o tome, ali čim se pojavila iza ručnika - sva ozarena, poput kakve primadone što izlazi na pozornicu na poziv publike - ugledale smo Tonyja i Peteyja koji su se uputili prema nama, odbacivši bicikle u pijesak poput nekih beskorisnih i napuštenih stvari. “Gdje si bila?” oštro je upitao Tony, a Petey, istim tonom “Zašto si se toliko zadržala?”

I dok su me nekako iskosa pogledavali, objasnila sam im da je Flora zaspala ranije pa smo je morali čekati. Sjela sam na prostirku. “Jeste li pronašli onu fdmsku zvijezdu”, upitala sam, a oni su odmahnuli glavama što je značilo da nisu, pa se spustili na koljena u pijesak pokraj nas.

“Ali zato smo vidjeli u koju je kuću ušla”, javio se Tony. “Krenuli smo ih pratiti, ali mala June nije htjela biti tiho.”

Dva su brata izmijenila pogled ispod svijetlih obrva, a zatim Petey s modricom na oku reče: “Rags se vratio. Svezali smo ga uz tvoju ogradu da ga moj djed ne vidi.” Okrenuo se k Daisy. “Moj djed ubija pse lutalice”, reče.

Ja rekoh: “Ne, ne ubija”, iako se to, s obzirom na osobnost gospodina Morana, nije činilo uvjerljivim.

“Rekao je da će upucati Ragsa”, tvrdio je Tony. “Rekao je da ga je Rags pokušao ugristi.”

“Rags ne grize”, rekla sam i uklonila ledenu lizalicu umrljanu pijeskom koju je Petey upravo pružao Flori. “Gdje je mala June sada?” upitala sam jer sam osjetila nešto čudno u pogledu koji su dva brata izmijenila. Opet su se pogledali na isti način.

“Valjda kod kuće”, reče Tony nekamo u pijesak.

“S Judy?” ispitivala sam.

“Judy i Janey su otišle s tatom na jahanje”, reče Petey pomalo ogorčeno. “Je li to tvoj šešir?” Podigao je šešir Florine majke s mjesta na prekrivaču na koje sam ga odložila pa ga nataknuo straga na glavu. Zatim je povukao obod dolje preko ušiju i rekao piskavim glasom: “Kako sam lijep.”

“Je li vam majka kod kuće?” upitala sam, a Petey, sa spuštenim šeširom i dlanovima na obrazima, odmahne glavom.

“Pa tko pazi na June?” Držeći ruke na koljenima Tony je sjeo malo uspravnije i pogledao preko ramena prema parkiralištu. Ispod sjene šešira Petey reče: “Dolazi.

Bila je odmah iza nas.”

Podigla sam Floru i torbu za plažu i ručnik te prebacila svoju haljinu preko Daisyna kostima. Njoj sam rekla da pokupi prekrivač i svoje cipele. Dok su hodali plažom za nama, Tony i Petey su tvrdili da će mala June vjerojatno biti ovdje svakog časa, jer je jako, jako spora. Bila je odmah iza njih posljednji put kad su se ogledali.

Stavila sam preplašenu Floru u kolica i dok se Daisy nekako vukla u svojim ružičastim cipelama, nastojeći držati korak sa mnom, a Petey i Tony me uvjeravali u hodu, žurno sam koračala niz cestu. Nigdje ni traga maloj June. “Otkud ste došli?” upitala sam ih, a oni gledajući me iskosa pokazaše rukom nalijevo, prema kući. “Kad ste je posljednji put vidjeli?”

Tony opet pokaže rukom. “Kad smo prošli pokraj kuće filmske zvijezde”, reče. “Što je tako važno?”

Naišli smo na nju nekoliko minuta poslije, sjedila je, poput djetešca u nekoj bajci, na rubu smeđeg krumpirišta, lica prošarana suzama i prljavštinom, nečistih ruku, a odjeća joj je bila - čupave, iznošene i pretijesne pamučne hlačice s naramenicama - još prljavija. Otkoračala sam bosih nogu preko hladne grudave zemlje, zgrabila je i podigla. Mirisala je na zemlju, poput tek iskopana krumpira, kao da se upravo iskotrljala iz preorane oranice. “Dečki”, rekla sam okrećući se dvojici dječaka, koji su se zbog cijele ove pometnje doimali zbunjenima - pa bila je, uostalom, manje-više tu gdje su i mislili da će biti, odmah iza njih. “Dečki, nikad je ne smijete ovako ostavljati. Znate li što joj se moglo dogoditi?”

“Kad je prespora”, reče Petey.

Moj glas je bio sve jači: “Mogao ju je udariti auto, Petey. Netko ju je mogao oteti. Ukrasti je.”

“Nju nitko ne bi ukrao”, reče Tony i njih se dvojica nasmijaše ovoj šali.

“Mogao ju je pregaziti auto”, rekla sam ponovno, ovaj put još glasnije. “Ne mogu vjerovati da ste to napravili. Vi ste budale. Najgore budale.”

Iznenada se Peteyevo lice promijenilo. Prišao je bliže, čvrsto stisnutih šaka. “E pa tražili smo tebe” reče on, stisnutih očiju, suprotstavljajući mi se ljutitim glasom.

“Daaa”, uvrijeđeno se nadoveže Tony. “Gdje si, dovraga, bila?

Petey opet zakorači naprijed. “Da, gdje si bila?” Bio mi je točno ispod nosa i njegova je mala sestrica zurila u njega iz mog naručja. Sav se pretvorio u rastvorena usta pod širokim slamnatim šeširom Florine majke, a pocrnjelo mu je oko bilo napola zatvoreno. Tako je glasno vikao da su me zaboljele uši. “Stalno smo se vraćali na plažu, a tebe nije bilo”, razmahao se gnjevno, poput kakve odrasle osobe. U kutovima usana nakupila mu se pljuvačka. “Nisi bila tamo gdje si trebala biti.” Zario je u mene šiljasti prst. “Ti si budala.”

Promatrala sam ga dok nije spustio pogled i rekla tiho: “Vas dvojica ste ostavili svoju malu sestricu samu na cesti. To je najgluplje što ste ikad učinili.”

Najprije sam vidjela kako mu u svijetle oči naviru suze, a zatim sam spazila stisnutu, zatvorenu šaku. Okrenula sam se da zaštitim koljeno male June pa me dobrano odalamio po nadlaktici. “E, pa idi ti k vragu”, povikao je, točno kao i njegov djed. A onda se okrenuo, poskliznuo niza zemljani nagib koji je razdvajao cestu i polje pa još, kao za neki poseban dodatak, udario i Daisy u rame, dovoljno snažno da ona posrne korak unatrag, lica preplavljena iznenađenjem i boli. Zatim je otrčao, a Tony za njim u stopu.

Držeći June i dalje u naručju, prišla sam Daisy, koja se držala za rame i šaptala: “Au, au, au”, ali nije plakala. Djevojčica koja ima braću. Zagrlila sam je slobodnom rukom. “Otiđite si po bicikle, budale”, povikala sam za dečkima. “I donesite mi natrag taj šešir.” Ali Tony se samo okrenuo i pokazao mi dugi nos pa isplazio jezik i njih dvojica nastaviše trčati. Čvršće sam stisnula Daisy, a mala June je ispružila ruku i pogladila je po glavi.

Flora je u kolicima počela plakati, ali sam je umirila. “Daisy je dobro”, rekla sam joj. “Dobro si, je li, Daisy Mae?” Kimnula je, pokazujući kako je hrabra. “Sve je u redu, Flora Dora”, rekla je.

“Dobro mi je.”

Rekla sam im da ćemo za danas zaboraviti plažu. Još sam jednom pomilovala Daisy po glavi, a onda sam slobodnom rukom okrenula Florina kolica u suprotnom smjeru. “Margaret Mary, misliš li da možeš gurati kolica dok ja nosim malu June?

Nekako mi se čini da joj je za danas dosta hodanja.”

Daisy je odgovorila da može pa se uhvatila u koštac s kolicima nastojeći ih voziti ravno. Vodila sam je svojom rukom nakratko, a onda sam je pustila da ih gura sama. Vidjela sam da se muči, glatki potplati ružičastih cipela spoticali su se i sklizali na cesti pokrivenoj tucanikom, ali ona je u to upregla svu snagu svojih nogu i bolnog ramena, cijelo sitno tijelo, sve mišiće i kosti.

“Što bih ja bez tebe, Daisy Mae?” rekla sam. “Ovdje si tek jedan dan i već si nezamjenjiva.”

Kod moje kuće Rags je bio privezan za ogradu sa strane komadićem konopca za sušenje rublja. Razjareno je lajao dok smo se približavali, čak je i režao - kao da je u onih nekoliko sati koje je proveo na ovom imanju postao odgovoran za sigurnost kuće. Rekla sam djevojčicama da ostanu tu gdje jesu - vidjela sam da ionako uzmiču, a zatim sam mu prišla i rekla: “Na što to režiš, šašavi psu?” Na zvuk moga glasa odmah se malo povukao pa stao muklo udarati repom i cviljeti u znak isprike. Bio je sladak, ali neobičan mješanac, većim dijelom škotski ovčar, po mome, naizmjence živahan i dobar pa plah, šizofreničan. I glup. Neprestano bi dolazio pa odlazio, sve u svemu lutalica, vjerojatno su ga napustili neki ljudi koji su ovamo došli ljetovati ali nisu htjeli preuzeti i obvezu držanja kućnog ljubimca tijekom cijele godine; pokatkad bi ga - bila su to razdoblja kad ga tjednima nismo viđali - usvojila neka druga obitelj koja bi došla na ljetovanje i uzela ga pod svoje cijelo vrijeme dok su boravili ovdje. Moranovi ga klinci nisu smjeli zadržati, ali bi ga dovlačili k meni kad god bi se našao u blizini. Kako je bio glup, Rags ih je uglavnom podnosio, iako sam često vidjela kako bi im znao zubima zahvatiti prste.

Sada se prevrtao na leđa, veselo se predavajuči dok sam ga gladila i govorila mu da se umiri. Zatim sam dala djevojčicama da mu donesu vode i psećih kolačića.

Rags je i dalje bio privezan uz ogradu, ali sada je bio uspješno umiren, ja sam u dvorištu skinula prljavu odjeću s June pa je oprala vodom iz očeva crijeva za polijevanje. Zatim sam je umotala u ručnik za plažu i ponijela u kupaonicu, gdje sam napunila kadu vodom i pjenom za kupanje pa pustila June i Floru da se igraju u mjehurićima. Daisy se smijala promatrajući ih, ali nije im se htjela pridružiti, čak ni u kupaćem kostimu. Kad smo se vratile na travnjak, sada već prekriven dugačkim poslijepodnevnim sjenama, svima sam dala kekse i voćni napitak. Judy i Janey došetale su do nas po Ragsa i odvele ga u šetnju, ali dečkima nije bilo ni traga. Predala sam malu June njezinim sestrama i zamolila Daisy želi li možda svući kupaći kostim pa možda čak i promijeniti cipele za popodnevnu šetnju. Na moje iznenađenje, kimnula je u znak da hoće i pošla u kuću pa se za nekoliko minuta vratila, ne u novim tenisicama nego u starim polucipelama, koje je bila nosila u vlaku. “Izgledaju udobno”, rekla sam, i to uglavnom zato što je ona izgledala tako razočarana što ih opet nosi.

Stavile smo Floru u kolica i odšetale s njom kući, pjevajući glasno velikim dijelom puta “Mornar Barnacle Bill”, pjesmu koje sam se sjetila kad smo prolazili pokraj gospodina Morana, koji je stajao, njihao se, onako bez košulje na svome kolnom prilazu i nešto mrmljao sebi u bradu. Nastojale smo održati Floru budnom, da ne zaspi prije nego što dobije večeru. Svjetla su još gorjela u radionici gdje je

njezin otac slikao, ali njega nije bilo, a ni Ane, što je zapravo bilo i dobro jer nisam imala slamnati šešir. Unutra se osjećao onaj poznati miris kuće: njezin parfem, njegova cigara, a sada se kroz taj miris provlačila i neka nova, zamršena nota. Kuharica je bila u kuhinji, upravo je vadila jedan jedini pečeni krumpir iz pećnice, a kad sam rekla da je Flora već okupana dok smo bile kod mene, ispružila je ruku i pomilovala me po kosi. Bila je to žena koja je išla u našu crkvu, poznanica moje majke, debela i kao neka dobra bakica ali, sada sam to shvatila, nije bila nepažljiva. “Hvala ti, draga”, rekla je. “Pomogla si mi.” Kao da je znala, a i ja sam to znala, da će Anine dužnosti noćas zapasti nju.

Koliko god je bila umorna, a možda i upravo zbog toga što je bila umorna, Flora je zaplakala kad smo se Daisy i ja pozdravile. Nije nas zadržavala, nije čak ni potrčala za nama, bila je preumorna. Samo je sjedila za kuhinjskim stolom s opršnjakom od frotira koji joj je kuharica svezala oko vrata i jednostavno jecala.

Na tanjuru pred njom bio je vrući pečeni krumpir iz kojeg se pušilo, nešto graška, nekoliko izrezanih komadića piletine kuhane na pari. Sjedila je na nekoliko telefonskih imenika, ali brada joj je još bila tek neznatno iznad hrane. Plakala je otvorenih usta, suze su joj se slijevale niz obraze. Kuharica je sjela za stol uz nju, brisala joj je suze palcem. Ispod njezina debelog lakta bili su rupci Florine majke, svi osim onoga tirkizno-bijelog, upravo ondje gdje ih je ostavila.

Daisy i ja smo se povukle natraške iz prostorije, mašući. Kuća koja je ostala za nama doimala se praznom. Uzela sam je za ruku čim smo se našle vani. Bojom poprskano platno još je bilo naslonjeno na zid garaže, i ja pomislih na ono što je bio rekao o nedovršenim remek-djelima. Dok smo išle Kaufmanima povesti Red Rovera u večernju šetnju, rekla sam Daisy da bismo noćas možda mogle spavati na tavanu, u ona dva stara kreveta. Mogle bismo odgurati stolac do prozora pa bismo možda, ako se probudimo i ugledamo duha kojeg je ujak Tommy uvijek viđao, mogle upitati kako se zove i kako je ime malom dječaku u njegovu krilu. “Što misliš, što se s njima dogodilo, Daisy Mae?” upitah je. Neko je vrijeme razmišljala, a onda je rekla: “Duh je dječakov otac. I on je čekao pokraj prozora da se on vrati. Onda se mali dječak vratio i sjeo tati u krilo, na stolac.”

Kimnula sam složivši se. “Sasvim prihvatljivo”, rekla sam. “Sad još samo moramo smisliti gdje je dječak bio.”

“Na brodu”, odgovorila je bez oklijevanja. “Koji se napokon vratio.”

Nasmijala sam se. Sunce se sada spustilo niže, a vrane su u drveću graktale kao lude, pripremajući se za noć. Negdje iza jedne od visokih živica čuli smo dječje glasove, smijeh i povike. Odnekud je dopirao zvuk odbijanja teniske loptice. U zraku je bio krasan miris ljetnog popodneva na izdisaju - možda i tračak nevidljiva dječjeg mlijeka za sunčanje. Počela sam pjevati: “I napokon se vratio i napokon se

vratio, s mora se vratio on. I sve od dana tog” - bacih pogled na Daisy, a ona s očekivanjem pogleda gore prema meni. “Srca što ljube”, rekoh razgovijetno, “sretna su” - izgledala je kao da joj je laknulo: zrak je bio odviše lijep za ružne riječi - “jer se napokon vratio brod.” Čule smo kako Red Rover cvili i štekće još i prije nego što smo stigle do kuće.

Očito mu je dan bio tužan i pun osame pa sam mu dopustila da me liže po licu, i Daisy također, da bismo mu to nekako nadoknadile. Prošetale smo ga do plaže i, dakako, Peteyev i Tonyjev bicikl još su bili ondje u pijesku. Daisy i ja smo ih podigle i naslonile na kante za smeće dok je Red Rover istraživao obalu, a onda smo ga vratile u njegovu ogradicu. U prozoru na prednjem dijelu kuće gorjelo je svjetlo, kao i sa strane na trijemu, ali je i ova kuća bila prazna. Dr. Kaufman se još nije vratio iz grada. Nadala sam se da će se, kad opet dođe, sjetiti Red Rovera i posjetiti ga.

Vraćajući se na plažu po bicikle dječaka, susrele smo Richardsonove s njihovim škotskim terijerima. Gospođa Richardson je odmjerila Daisy od glave do pete kad sam joj je predstavila i načas sam se uplašila da će zapravo izgovoriti tu riječ ispisanu preko cijeloga njezina muškaračkog lica - jadnica. Jadna je Daisy doista izgledala poput sirote. Pletenica joj se raspadala i vrpca joj se oko struka beživotno opustila, a na njezinoj bijelo-žutoj (sada odjednom, pod oštrim okom gospođe Richardson kojoj je samo monokl nedostajao, staromodnoj) naslijeđenoj haljini razmazale su se blatne mrlje, otisci ruku male June i Red Roverovih šapa.

Pa one neočišćene polucipele, u tek dvije nijanse sive prije negoli crne i bijele boje. Imala sam dojam da se, samo zbog tih cipela, iz temelja promijenila od ljupke vile kakva je bila tog jutra kad je s terijerima koračala pod visokim zelenim drvećem, kao da u onima jeftinim ružičastim stvarčicama doista ima nečega čarobnog. “A gdje to u gradu živiš?” pitala ju je gospođa Richardson, na što je Daisy, u neprilici zbog ovoga oštrog ispitivanja, pognute glave promucala “Na Trgu platana.”

Gospođa Richardson se unijela u mene svojim krupnim licem. “Što je rekla?”

(Htjela je tim pitanjem pokazati, dakako, da ovo dijete zaista treba naučiti da govori glasnije.)

Nasmiješila sam se i pogurala Daisy dalje. “Živi na Trgu Sutton”, rekla sam.

“Da ujutro navratim do vas po pse?”

Gospođa Richardson je dobacila kratak pogled mužu, koji je u ustima držao pisak lule. “Da, svakako”, reče on. “Bilo mi je drago, Daisy”, a Daisy se, unatoč tome što je bila u otrcanim cipelama i prljavoj haljini, ljupko pokloni pa reče “Meni također.”

“Možeš zamisliti kako bi bilo živjeti s tom ženom?” upitala sam je kad smo

pošle dalje, a Daisy odmahne glavom. “Jadni psi”, dodala je.

Vozile smo se na rasklimanim biciklima natrag do kuće i ostavili ih na poharanom dvorištu Moranovih. Moji roditelji nisu još bili kod kuće pa sam otišla u kuhinju, ogulila nekoliko krumpira i pristavila ih da se kuhaju. Daisy je sjedila na kauču u dnevnoj sobi, razgledavala je neke časopise, ali kad sam ušla i prišla joj, vidjela sam da tiho plače, da joj iz očiju jednostavno klize suze. Odgurnula sam časopise na pod i sjela pokraj nje. Obgrlila sam je rukom, privila je bliže k sebi. “Što je, Daisy Mae?” pitala sam, a ona je šmrcnula i tiho protisnula: “Nedostaje mi mama.”

Ovo me malo iznenadilo, i odmah sam požalila što sam tog jutra ismijavala tetu Peg, ondje u kuči Clarkeovih. Pa jasno, jasno, sada se činilo savršeno razumljivim - sluđena teta Peg je, napokon, Daisyna jedina majka. “Nedostaje mi moja kuća”, dodala je.

Poljubila sam je u tjeme. “Možeš ići kući kad god poželiš“, rekla sam joj blago u kosu, u onaj sladak miris tople kože njezina tjemena. Unatoč tome što sam na samu pomisao o tome shvatila, možda prvi put u životu, da ću bez nje biti osamljena, ovdje u vlastitoj kući, gdje sam prije uvijek bila sama. “Mogu te sutra odvesti na vlak kući, ili kad god to poželiš. Samo mi reci.” Ali ona je brzo odmahnula glavom, a onda se okrenula i pogledala me ozbiljno, iskreno. “Oh, ne želim ići”, rekla je. “Ovdje mi je prekrasno. Mogla bih ostati zauvijek.” Suze su joj ponovno ispunile oči. “Samo mi oni nedostaju.”

Rekoh joj da shvaćam. “Teško je kad se navikneš na ljude”, rekla sam, a ona je kimnula. “Mogu ti nedostajati, a da ne želiš nužno biti s njima.”

Ponovno je kimnula.

“Kao da želiš biti na dva mjesta odjednom. S njima, jer ih voliš i jer si na njih navikla, ali isto tako i daleko od njih, da bi mogla jednostavno biti ono što jesi.”

“Tako je”, reče Daisy i osloni se na mene, utiskujući mršavi lakat u moje bedro. “Želiš da se možeš pojavljivati i nestajati, kao neki mali duh. Biti uz njih, ali ne biti zarobljen uz njih.” Ponovno je potvrdila kimajući. “To je zagonetka svake obitelji”, rekla sam.

Spustila mi je glavu na rame. Lice joj je bilo ispijeno i umorno. Čula sam kako u loncu poskakuju krumpiri koji su se kuhali i znala sam da vjerojatno treba smanjiti temperaturu na štednjaku, ali nisam htjela ustati i ostaviti Daisy. Umjesto toga, rekoh joj neka podigne noge da se odmori, a kad ih je podigla, imajući na umu više majčinu ljubav prema ružičastocrvenim presvlakama nego sve one gluposti kroz koje smo danas prošle s ružičastim cipelama, zamolila sam je: “Bolje da skineš cipele”. Poslušno, sva premorena, nagnula se i odvezala iznošene

polucipele u dvije boje, sada bez ikakva pogovora, dakako, jer u ovim cipelama, običnim školskim cipelama, nije bilo nikakve čarolije. “I te čarape pune pijeska”, dodala sam. Samo uz neznatno, tugaljivo kimanje, tek blijedi ostatak onoga prijašnjeg oklijevanja, ona svuče jednu po jednu tanku bijelu čarapu i spusti ih u cipele. Ponovno je povukla noge na kauč, podigla koljena pod raskošne nabore moje stare nedjeljne haljine pa mi položila glavu u krilo. Na zidu uz kamin bio je crtež koji mi je Florin otac dao još u travnju, sada uredno uokviren i pod staklom.

Umetnut u okvir koji su moji roditelji bili nazvali okvirom muzejske kvalitete “malo bogatstvo” - rekli su. A čovjek u radionici za uokvirivanje ponudio im je stotinu dolara za crtež, što ih je beskrajno usrećilo i iznenadilo. Kad su ga donijeli kući, objesili su ga uz mnogo prenemaganja. Iako su i dalje smatrali da sam crtež ne sliči ničemu”, bio je to ipak prvi dokaz mog uspjeha na temelju veza s poznatima, upravo onoga zbog čega su se i preselili ovamo. Vidjela sam kako Daisy promatra sliku, s rukama pod obrazima, pa rekoh: “Florin otac je to nacrtao.”

Kimnula je: “I mislila sam.”

“Ne znam što bi to trebalo predstavljati”, rekoh. “Nacrtao ih je pedesetak i dao mi jedan.” Prešla sam rukom duž cijeloga njezina malog tijela, pogladivši je po boku.

“To je slika nečega slomljenog”, rekla je jednostavno, ne više onako pospana kakva je bila prije, već nekako kao da je živnula, kako se činilo, potaknuta vlastitim razmišljanjima. “Nečega što nekako misliš da će se slomiti, ali ipak želiš da se ne slomi. Još misliš da možda i neće.”

Odmaknula sam rub haljine s njezinih tankih gležnjeva. Sunce je ulazilo kroz prozor dnevne sobe u bogatom snopu crvena zlata pred suton, ali nije dopiralo do kauča pa me nije moglo zaslijepiti izravno, a ni baciti neku stvarnu sjenu zbog koje bih pomislila da pogrešno vidim. Nagnula sam se malo nad nju. “Daisy”, pozvala sam je. A zatim sam joj dodirnula rame i zamolila je da opet sjedne uspravno. Činilo se kao da načas pokušava zadržati dah. Spustila sam se s kauča i klekla među časopise. Nježno sam obuhvatila rukama oba njezina stopala. Preko svoda svakog stopala, na kojima su se ocrtavali obrisi njezinih starih polucipela, bila je jasno vidljiva modrica - liznula sam prst pa lagano protrljala to mjesto, tek toliko da budem sigurna - crnoplava srpolika mrlja koji je sezala gotovo do nožnih prstiju. Dotaknuh je blago, a zatim malo pritisnuh, ali nije se lecnula.

“Boli te ovo?” upitah je, a ona sramežljivo odmahne glavom. “Ne baš.” “Što je to onda?” šapnula sam.

Slegnula je ramenima, ruke je bile pristojno prekrižila u krilu na haljini. “Samo jedna crnoplava modrica”, reče ona oprezno, pa podižući bradu tek neznatno

okrene od mene glavu.

“Kako si to dobila? Od braće?”

Sad su u njezinim očima opet bile suze, a glas joj je bio vrlo tih, gotovo nečujan. “Ne”, prošaptala je. Susrela je moj pogled i kimnula kao da priznaje da je, evo, to ono što se toliko trudila prikriti. “Ne znam kako sam to dobila”, reče.

“Samo se pojavila jednog dana, prije nekog vremena. Ne znam zašto.”

Zagledala sam je malo pobliže. Bila je to mrljama prošarana masnica, na nekim mjestima požutjela, mjestimice gotovo crna. “Jesi li ikome rekla?” pitala sam je.

“Jesi li pokazala majci?”

Daisy je opet odmahnula glavom, a sad su joj podrhtavale usnice. “Bilo me je strah da me neće pustiti da dođem”, reče ona tiho. “Bilo me je strah da će me voditi doktoru i da onda neću moći doći.” Jedna joj se suza prevalila preko ruba vjeđe pa potekla licem i pala na lijep ovratnik prljave haljine. “Zbilja ne bih htjela ići kući”, reče ona iskreno i ozbiljno. “Samo sam se zaželjela mame, ali ne želim ići kući.” Pomakla sam se natrag na kauč i ponovno je zagrlila. Poput malenog djeteta prislonila je otvorena usta na moje rame.

“Mislila sam da je to zbog cipela”, rekla je. “Školskih cipela. Mislila sam da će od ružičastih cipela nestati. Ali nosila sam ih cijelog dana. Ne nestaje.” Podigla je ruku prema mom licu. “Ne bih još išla kući”, rekla je.

Držala sam je neko vrijeme u naručju, gladila je po ruci, milovala po leđima, tješila je, umirivala je. Pomislila sam na onu mrlju koju sam vidjela na njezinu boku dok se presvlačila. Na blag miris sapuna kojim je jutros odisala njezina koža, toplinu njezina tjemena i čela koju sam osjetila kad sam se nagnula dati joj poljubac. Na sve ono što su teta Peg i tetak Jack u svome prezaposlenom životu u kojem sve vrvi od djece možda propustili, što su vjerojatno već podulje vrijeme propuštali. Jadna Daisy. Jadna Daisy, svi smo govorili. Jadna Daisy, tako se to šaljivo prepričavalo u obitelji, jadna Daisy ne dobiva mnogo pažnje, što zbog svoje bučne braće i debele, osjetljive Bernadette, što zbog prijeke potrebe da se kuću održi urednom, da se provode nametnuta pravila, što zbog dugih opasnih noći u kojima njezin otac mora raditi (ne spominjući sve one noći koje bi, strašno zauzet, provodio kod kuće, iza zatvorenih vrata spavaće sobe). Jadna Daisy je dobra curica, prema obiteljskoj priči: poslušna, pristojna, nevjerojatno samostalna - sama se pere, odijeva pidžamu, ujutro silazi potpuno spremna za školu. Povučena je ta malena, jadna Daisy, ali ovdje i nema prilike biti drukčija, je li tako? Izjavio je to tetak Jack, s pištoljem u koricama, dok je pred njim na stolu od ultrapasa stajala posudica s voćnom salatom s komadićima spužvasta slatkiša od bijelog sljeza, a teta Peg oblijetala oko njega, dodirujući mu rame, obraz s brazgotinom, a sva su djeca bila u krevetu osim mene. Kuhinjski prozor iza njega bio je poprskan

umjetnim snijegom. “Jadna Daisy”, rekao je pa progutao sjajnu žlicu. Tetak Jack, u jedan sat izjutra, u vlastitoj kuhinji, tetak koji se napokon vratio. “Povučena je ta malena, ali mislim da ćemo je podići.”

Ne znam jesam li donijela kakvu odluku. Ne znam jesam li shvaćala, ili naslućivala, što bi te masnice mogle značiti, iako mislim da smo i Daisy i ja imale osjećaj da je s njima povezano nešto prijeteće, nešto što je počelo prodirati u njezin život, i moj. Nešto što se slomilo. Nešto što na neki način osjećaš da će se slomiti. Ali se ipak nadaš da neće.

“Jedan dan i nije tako dugo vrijeme”, rekla sam joj na kraju, kad je bila spremna poslušati me. “Nikad ne znaš. Zapravo i nisi tim ružičastim cipelicama dala mnogo vremena.”

Sjela je uspravno, ruke je i dalje držala oko mog vrata, lica su nam bila udaljena samo nekoliko centimetara. “Tek si ih jučer obula”, rekoh. “Tek su jučer ovdje izašle. Dotad su bile potpuno obične cipele.” Čula sam kako se automobil mojih roditelja zaustavlja na kolnom prilazu, zvuk drobljenja šljunka pod kotačima. “Moramo im dati priliku, je li? Moramo pričekati pa ćemo vidjeti.”

Obrisala sam palcima njezine zarumenjene obraze, još mokre od suza. Začula se škripa zategnute ručne kočnice u starom autu.

Lagano sam se nagnula preko Daisyna krila da bih podigla njezine čarape.

“Znaš što ono kažu o čaranju i duhovima i dobroj sreći”, rekla sam joj. “Kažu da prije svega moraš u to vjerovati, je li tako?”

Odmotala sam i izravnala čarape. Bile su tople i vlažne, još pune pijeska.

Pošteno sam ih stresla, najprije jednu pa drugu. Lupnula sam njima o unutrašnju stranu zapešća. Zatim sam joj otprašila stopala sva u mrljama pa prelazeći prstima preko njezinih nožnih prstiju malo je pritom poškakljala. Čula sam tresak vrata automobila, moje roditelje koji su nešto razgovarali na putu od garaže do trijema, one uobičajene, blage glasove, u istom razgovoru koji su bili počeli ujutro kad su se probudili.

“Ispruži prste kao balerina, Daisy Mae”, šapnula sam. Navukla sam joj čarape na stopala pa ih oba zadržala skrivena među dlanovima, dok su moji roditelji ulazili kroz mrežasta vrata.

Mogli su biti i posjetitelji s nekoga drugog, zlokobnijeg planeta, otac u svome izgužvanome mornarskom odijelu, majka u suknji i cipelama s visokim petama i dugim čarapama, s novinama i torbom za spise pod rukama. Njihova je odjeća odisala po uredskom dimu i mirisu auta. “Evo ih, tu su!” uzviknuo je moj otac, kao da je doista iznenađen što nas vidi. A majka je upitala: “Kako ste se danas snašle, djevojčice? Jesi li izmučila jadnu Daisy? Jesu li pristavljeni krumpiri?”

Još sam jednom protresla Daisyna dva stopala, kao da time potvrđujem naš

razgovor, a zatim sam je povukla s kauča. “Oh, ajme, krumpiri!” pretvarala sam se, samo da im tako pokažem kako su dobrodošli, da kao ne znam uvijek što radim.

Nakon večere Daisy i ja smo izašle u lov na krijesnice. Opet je obula ružičaste cipele, jer im je htjela dati vremena, i doista je zbog njih izgledala poletnije. Sjele smo zajedno na ljuljačku obješenu o drvo, okrenute licem u lice, Daisyne su noge bile ovijene oko mog struka, ruke su nam objema počivale na debelim konopcima, a kad bih nas odbacila previsoko i osjetila kako drhti sa svakim zamahom prema gore, zastrugala bih bosim nogama po travi da nas malo usporim. Sjedile smo tako, u mraku, jedina su svjetla dopirala sa stražnjeg trijema i iz kuhinje gdje su moji roditelji još sjedili, razgovarali i pušili, a njihovi su glasovi strujali u dvorište, kad su došli Petey i Tony, ovaj put kroz vrata na ogradi, iako su bili naviknuti da je jednostavno preskoče.

“Jesi vidjela Ragsa?” tiho je upitao Petey dok nam je prilazio, gotovo i ne podižući glavu da bi nas pogledao.

“Judy i Janey su ga odvele”, rekla sam. “Baš prije nego što sam odvela Floru kući.”

“Opet je nestao”, reče on nekamo u zemlju. “Nisu ga vidjele.”

“Ni ja ga nisam vidjela.” Nastavila sam gurati ljuljačku natrag i naprijed, polagano, među nama se neko vrijeme razlijegao jedino zvuk škripanja konopca na visokoj grani. U mraku sam zapravo mogla raspoznati samo svijetle oči dječaka i njihovu svijetlu kratku oštru kosu. Njihova tijela kao da su nestala.

Napokon sam rekla: “Moraš se ispričati Daisy, Petey”, a on, kao da je samo čekao da to kažem, prozbori “Oprosti, Daisy.”

Letimice me pogledala, a zatim se okrenula k njemu: “U redu je.

Polagano sam upravljala ljuljačkom, naprijed-natrag. “Možda bi to i meni želio reći”, dodala sam, a Petey još jednom bez oklijevanja reče, “oprosti.”

Tony je zakoračio naprijed i izvadio slamnati šešir iza leđa. “Evo”, reče dodajući mi ga pomalo svečano. Bio je u još lošijem stanju i premda ga nisam mogla pomno pregledati na onom svjetlu, znala sam da je sav izobličen, možda čak izgrižen tu i tamo.

“Dat ću i Daisy nešto”, stidljivo reče Petey. “Samo to još nemam. Ali zbilja će joj se sviđati kad to nabavim.”

Na ovu vijest Daisy i ja smo izmijenile pogled, a zatim Daisy reče, pomalo dostojanstveno: “To je vrlo lijepo od tebe.”

U našu se tišinu u mraku umiješao mukao, udaljen glas gospodina Morana, koji je vikao na nekog u njihovoj kući, a zatim se čulo kako mu kći povikom odgovara.

Pustila sam Daisy da sklizne s mog krila pa smo neko vrijeme svi hvatali krijesnice - Petey i Tony ponajčešće su morali uklanjati nagnječena, još

svjetlucava stvorenjca s brijegova dlanova, gdje su ih bili ulovili tek časak prekasno i sa samo malo previše žestine i oduševljenja. Poslije je k nama došetala Judy. Pod bradom je nosila Garbagea, mačka lutalicu, i tiho opsovala kad joj je izmigoljio iz ruku i nestao u grmlju. Nakon nje je stigla Janey, a svađa koja se zbivala u njihovoj kući, uz lupanje vratima, čula se čas slabije čas jače. Napravila sam kukuruzne kokice za sve pa ih pustila unutra da jedu za kuhinjskim stolom jer su komarči postali napasni. Sve sam ih poslala kući u otprilike deset sati, kad su me roditelji pozvali iz dnevne sobe i rekli nam da bi Daisy doista trebala u krevet.

Te smo noći spavale na tavanu, stari smo naslonjač stavile ispred malog prozora baš kao i ujak Tommy. Osjećala sam prema nekoj boji njezina glasa, određenoj kratkoći njezinih riječi, prema načinu na koji bi pogledavala naslon stolca dok je razgrtala krevetni prekrivač i namještala jastuke da se Daisy počela malo brinuti da će se duh uistinu pojaviti, i zato sam joj rekla kako u mojoj priči stoji da se duhovi pojavljuju samo onima koji spavaju sami samcati. Čini se da ju je to malo ohrabrilo, no svejedno me zamolila da legnem uza nju dok ne utone u san. Legla sam kraj nje, šaptom jednolično izgovarajući Zdravomarije jednu za drugom, kako je moja majka znala moliti za mene. Više ništa nismo govorile o masnicama, iako sam, dok se odijevala, zamijetila jednu novu, na njezinu ramenu, malenu i okruglu, od Peteyeve šake. Pokazala sam joj da i ja imam jednu takvu manju, gotovo jednaku, na nadlaktici. Za samo nekoliko minuta čvrsto je spavala.

Ustala sam, navukla pokrivač preko njezina ramena pa legla u drugi krevet.

Pogledala sam u prozor, u mračan obris stolca s visokim naslonom ispred njega. Pa jasno da je ujak Tommy, kad je ležao onako sam, vidio duha. Duhovi se, prema priči, nisu pojavljivali ljudima u braku. Pomislila sam na ujaka Tommyja koji leži sam upravo u ovom krevetu, ujak Tommy, koji je već prošao pedesetu, neoženjen, bez djece. Njegovo sitno dječačko tijelo, široko, pristalo lice, također dječačko na svoj način, prorijeđena još uvijek plava kosa, obrazi glatki kao u djeteta sve do spleta dublje namreškanih bora oko nasmijanih očiju. Ujak Tommy, uvijek sam, uvijek nasmiješen. Uvijek, čak i kad je već ušao u šezdesete, mijenja radna mjesta i djevojke. Živio je u nekom stanu koji nikad nisam vidjela, na Upper West Sideu, i sve što sam o njemu znala bio je tek niz neočekivanih posjeta i neočekivanih odlazaka. Sad ga vidiš, sad ga ne vidiš. Voljela sam ga jer je moju majku zvao seka ili sekica, a kad god bi ga ona preklinjala da bude ozbiljan, namignuvši mi, rekao bi: “Ništa nije ozbiljno.” Govorio je, kroza smijeh, da se ne želi petljati u brak, “a kad smo već kod toga”, ni u Crkvu. Rekao je da mu se ne sviđa odveć zvuk riječi “dok nas smrt ne rastavi” - na to bi stresao ramenima i stao odmahivati glavom. Nije mu se sviđala ni pomisao na pokorno veselje u nebu. “Ja bih radije sada bio veseo.” On voli djecu i voli pse, govorio je (iako nije imao ni

vlastite djece ni psa), jer su oni jedina bića koja uistinu razumiju što znači to sada.

Ako sam od nekoga naslijedila svoju nadarenost, bilo je to zasigurno od njega.

“Da bi bio sretan”, volio je reći ujak Tommy, “moraš mnogo raditi.” Govorio je da nema vremena ni za što drugo.

Ali duh koji mu se ukazivao ovdje na našem tavanu promatrao je i čekao, nešto je želio, duh tako skrhan zatomljenim osjećajima. Ujak Tommy je rekao da jedva govori. Bio je to jedan ožalošćen duh, sve dok mu ujak Tommy nije dao stolac i malog dječaka kojeg je držao u naručju. Dječaka koji se napokon vratio.

Ostala sam budna što sam dulje mogla, ležeći u krevetu ujaka Tommyja, osluškujući Daisyno tiho disanje s nekim strahom, strahom da nije ostala bez svijesti, valjda, sve dok nisam čula kako se u snu isprekidano smije. Duh i njegov dječak uopće se nisu pojavili, barem ne te noći, iako sam ujutro doznala da je Petey bio ondje, da je spavao na zemlji pod prozorom moje prazne sobe.

Idućeg je jutra sjedio s mojim roditeljima za kuhinjskim stolom. Majka ga je ogrnula kačkanim prekrivačem preko ramena, a na stolu pred njim bila je mliječnobijela šalica s crnim čajem i tanjur s prepečencem. Roditelji su se pretvarali da ne znaju da je spavao ondje vani pa su mi, kad sam ušla, rekli da je Petey danas ustao iznimno rano jer se nadao da će uhvatiti zeca u našem dvorištu.

Otac mu je pokazivao kako će to izvesti, zorno mu, uz pomoć kutije od žigica i čačkalice, prikazujući kakvu bi to zamku mogao izraditi, a majka se nagnula u hladnjak i izvadila mu nekoliko mrkvica da ih iskoristi kao mamac. Kako je Petey zauzeo moje mjesto, stajala sam uz kuhinjski ormar i promatrala ga. Na njegovu licu, rukama i golim smeđim nogama bilo je zacijelo stotinu ugriza komaraca, nekoliko sam vidjela čak i na ružičastoj koži tjemena. Desno rame i ruka, desna strana lica i glave bili su prljavi, sa skorenom travom na kojoj je spavao ispod grmlja. Čaj nije ni taknuo, ali je pojeo cijeli tanjur prepečenca pa, s majčinim mrkvama u ruci, ustao, zahvalio i izašao, kao da je on sam neki zec, kroz stražnja vrata.

Majka se umorno vratila do stolca, kao da je Petey njezino vlastito neposlušno dijete. Upitala me jesam li sinoć čula policijski auto koji je opet došao pred kuću Moranovih pa kad sam rekla da nisam, zatresla glavom. “Ni otac ih nije čuo”, rekla je. “Ni svu onu galamu.” “Čuo sam galamu prije toga”, reče moj otac, ali majka je odmahivala glavom.

“Ne, poslije, u noći.” I on slegnu ramenima, smeteno priznajući da je on spavao, a ona nije.

Kad su otišli, popela sam se uz tavanske stepenice probuditi Daisy, ponijevši sa sobom jedan od novih kompletića odjeće koje je njezina majka poslala s njom.

Bio je to neki moj način kojim sam pokazala da mi je žao i da želim ponovno

uspostaviti prijateljski odnos s tetom Peg, koju Daisy voli. Koja voli Daisy. Bio je to najmanji od svih kompleta koje je donijela s kratkim hlačicama na ružičastoplave kockice, koje su lijepo pristajale uz njezine ružičaste cipele. Izglačala sam već sve izgužvane nabore, a namjeravala sam pričvrstiti i rastezljivu vrpcu bude li joj oko struka preširoko. Ali Daisy se malo namrgodila kad ih je ugledala. Već joj je srcu prirasla crveno-plava haljina kockasta uzorka bez rukava iz mog ormara, u veličini koju sam nosila s osam godina. Sviđale su joj se vrpce koje su se vezale na ramenima. U mojoj sobi u prizemlju posadila sam je između koljena i iščetkala joj kosu pa joj je svezala na vrhu glave gumicom za kosu i još jednom širokom crvenom vrpcom. Lice joj je odjednom postalo uže, s kosom odignutom od glave, a uši su joj stršale kao drške na šalici za čaj. Njezina koža, kosti golih ramena doimali su se tankima poput porculana, blijedomodri i krhki.

Tog sam jutra preko kratkih hlačica i majice odjenula staru bijelu očevu košulju i, potaknuta nekim nenadanim osjećajem, podigla njezine krajeve preko glave pa odozgo poletjela prema Daisy i srušila se s njom na krevet. Smijala se i cičala, no onda je, dosjetivši se, rukom dotakla kosu i rekla: “Nemoj mi pokvariti pundžu.”

“O, to je tvoja pundžica, je li?” pitala sam je škakljajući je. Ja sam mislila da je to moja pundžica.” Obožavala sam njezine iskrivljene zubiće, praznine na mjestima gdje su nedostajali, sitan nosić i svijetle, crvenkaste lukove obrva. Hvatajući dah ležale smo čas dva zajedno na mome ukrasnome krevetnom prekrivaču, dok su skuti iznošene košulje prekrivali naša lica zaklanjajući sve osim jutarnje svjetlosti.

A onda je prošaptala: “Nećeš nikom reći?” Stresla sam glavom, gotovo nezamjetno, samo da bih je uvjerila. “Ne razmišljaj više o tome”, rekla sam joj pa povukla krajeve košulje s nas. Rekla sam joj da imamo posla.

Prošle sam noći odložila slamnati šešir Florine majke na vješalicu pokraj stražnjih vrata, no jutros sam mnogo bolje vidjela da je iskrivljen i uništen, a obrub mu je nedvojbeno izgrižen. Svejedno sam ga nataknula na glavu. Imala sam dovoljno novca da joj kupim novi.

Petey, Tony i Janey bili su u našem dvorištu s kartonskom kutijom, Ragsovom uzicom od konopca za rublje i usahlim mrkvama. Petey je zakoračio pred kutiju čim smo izašle kroz stražnja vrata, držeći mrkve iza leda, a Tony je rukom načinio onu nestrpljivu kretnju koja je značila da ovo Daisy ne smije vidjeti. Janeyine su oči lutale od crvene vrpce u Daisynoj kosi preko haljine kockasta uzorka do cipela s draguljima. Kao i sva djeca Moranovih tog je jutra bila odjevena u istu odjeću kao i jučer, a možda i dan prije, u onu istu bluzu i hlače do listova u kojima je išla na jahanje s ocem koji nije bio i Peteyev i Tonyjev otac. Bila je to osobita mala djevojčica, unatoč prljavom licu i izrazito svijetloj oštroj kosi, jedna od onih curica kod kojih je već u ovako ranoj dobi, a bilo joj je tek šest, bilo očito da će

biti ljepotica kad odraste, zbog oštro istaknutih crta lica, linije leđa i prodorne modrine očiju. “Kamo ćeš?” upitala je, a onda, i prije nego što sam joj uspjela odgovoriti, dometnula,“Mogu s tobom?”

Tony je povikao: “Janey, ne”, sav važan i od strogosti napuhanih grudi, a nakon toga je istim grubim i snažnim glasom kakvim bi to neki trener pasa - ili možda njezin vlastiti otac - rekao, “Tu ostani, mama je rekla.”

“Mislim da bi trebala ostati ovdje”, rekla sam, a Tony je dodao “Policija će je uhvatiti ako izađe iz ove ulice. Moja mama je rekla.” Janey je samo načas izgledala razočarano, a onda se okrenula k njemu, stisnutih plavih očiju, i ono čemu se bila nadala odjednom je s njezina lica izbrisao prezir. Vidjela sam da se sprema udariti ga u potkoljenicu pa sam s glave skinula natučeni šešir Florine majke i stavila ga Janey. “Hoćeš ga?” upitala sam. “Dobro ti stoji.”

Pogledala je gore u sjenu pod obodom šešira i njezino se lice još jednom promijenilo. Opet je bila šestogodišnjakinja. “Izgledaš kao filmska zvijezda”, rekla sam. “Sandra Dee.” Tonyja sam ošinula pogledom koji mu je poručivao: ‘Da se nisi usudio proturječiti mi”. A Janey se polako nasmiješila, dodirujući obod svuda unaokolo. “Mogu ga uzeti?” upitala je. Odgovorila sam: “Svakako”, kao da je moj pa ga smijem dati. Rekoh joj da navrati večeras nakon večere pa ću joj pronaći neke šarene vrpce za ukras.

Sad je Petey, koji se još trudio zakloniti izokrenutu kutiju, načinio isti onaj nestrpljiv pokret slobodnom rukom kojim nas je požurivao, držeći mrkve iza leđa.

“Idite”, iskreveljio se. “Hoćete već jednom poći?”

Iako je dr. Kaufman danas trebao biti kod kuće, Daisy je upitala bismo li mogli otići do dvorišta u kojem je zatvoren Red Rover, samo da ga pozdravimo. Nije nam bilo previše izvan puta pa sam pristala. Kad smo stigle ondje, pred kućom je bio parkiran auto, ali su kapci na prozorima bili spušteni pa joj rekoh da ćemo samo na brzinu otići odostraga, pomaziti Red Rovera i dati mu kolačić i otići. No kad smo zašle za kuću, na popločanom je dijelu bio dr. Kaufman, okrenut nam leđima promatrao je svoj prazan bazen i kućicu pokraj njega. Bio je bos, na sebi je imao samo bokserice i sportsku majicu s ovratnikom, i bila bih se okrenula i nestala da nije čuo Daisyno bučno koračanje po betonu i okrenuo se. Prorijeđena oštra kosa bila mu je zamršena od spavanja, trebao se obrijati. Sve na njemu zapravo, ruke, noge, čak i nadlanice, sve osim tjemena kao da je bilo zagušeno kovrčavim tamnim dlakama. U ruci je imao šalicu kave. “E-hej”, rekao je otegnuto.

“Došla si prošetati Reda? Rekao sam ti danas?”

Odmahnula sam glavom i predstavila mu Daisy pa rekla kako smo samo navratile pozdraviti psa.

“Oh, hej”, reče on opet tiho, kao da traži riječi. Možda je još napola spavao.

“Nije li to krasno?” Iznenada se pokrenuo i izvukao jedan stolac. Noge obrasle dlakama bile su mu savijene i nije bio tako potamnio od sunca kao inače u kolovozu. “Hoćete sjesti?” ponudio nas je pokretom ruke u kojoj je držao šalicu s kavom. “Hoćete soka?” Pogledao me, pokušavajući procijeniti nešto. “Ti ne piješ kavu, zar ne? Donio sam iz grada malo peciva. Jeste li za žemljice?” Rekla sam ne hvala, i ne hvala. Rekla sam mu da sam upravo krenula obaviti svoje druge zadatke.

“Oh svakako”, kimnuvši, rekao je opet tihim i prigušenim glasom. Voda u bazenu iza njega bila je prekrasno modra i mirna, u njoj su se zrcalili tek oni manji oblaci što su se počeli micati na nebu. Kućica uz bazen bila je zatvorena. Činilo se kao da nikad i nije bila otvorena. Čula sam kako je Red Rover još jednom ili dvaput beznadno zatulio.

Daisy me primila za ruku, kao da kaže, Hajdemo, ali činilo se da nas dr.

Kaufman želi zadržati. “Je li vam lijepo ovo ljeto?” reče naginjući se na stol na popločanom dvorištu, kao da ćemo nadugo čavrljati. “Jest, hvala”, odgovorila sam. “Ima puno posla.” Iako smo zbog dogovora često razgovarali telefonom, bilo je ovo prvi put što ga vidim ove godine. Ramena su mu bila široka, ali je bio otprilike moje visine, malo pognut, možda nešto deblji nego što ga se sjećam.

Uvijek je imao dobrodušno, nesretno lice. “Izgledaš dobro”, rekao je. “Viša si”, i jer me gledao sekundu, dvije predugo tamnosmeđe su mu oči bile tužne i istodobno procjenjivačke - okrenuo se Daisy i upitao: “Gdje to u gradu živiš, dušo?”

Ne oklijevajući ni časka Daisy ispali: “Na Trgu Sutton.”

Glasno sam se nasmijala, nisam se mogla suzdržati, a dr. Kaufman se okrenuo k meni, i nasmiješen i zbunjen - bio je to njegov prvi osmijeh otkako smo stiglerekao: “Što? Što je smiješno?” Njegove su oči kliznule s mog lica na moje noge. I Daisy se smijuljila.

Zgrabila sam onu pundžicu na Daisynoj glavi i protresla je. “Pa, zapravo u Queens Villageu”, rekla sam, a ona se hihotala i podigla ramena, i dr. Kaufman je, kao da je na njezinoj strani, rekao “Znači, ima bujnu maštu.” Sad je i nju odmjerio pogledom. “I krasne cipele”, dodao je.

Red Rover je sada zavijao mnogo žustrije, svako je zavijanje na kraju označio tugaljivim lajanjem, i tako sam rekla da ćemo samo još otići do ogradice u kojoj je zatvoren pa onda krenuti svojim putem. Naslonjen na stol, dr. Kaufman je mahnuo šalicom. “Samo dajte”, rekao je. “Obožavat će vas zbog toga.” Nahranile smo psa s nekoliko kolačića koje sam ponijela u torbi za plažu i počeškale ga iza ušiju. Baš smo se spremale ponovno zaključati vrata na ogradi kad nam je prišao dr.

Kaufman. Navukao je par kratkih hlačica preko bokserica, na nogama je imao cipele za jedrenje. Izgledao je kao da se upravo na brzinu obrijao. U ruci je držao

Red Roverovu uzicu, rekao je da će nas on i Red Rover samo ispratiti do našega sljedećeg “zadatka”. Letimice pogledah Daisy. Znala sam da će joj biti drago što ćemo imati društvo psa, ali će možda biti malo razočarana što mora ovo jutro dijeliti s nekim odraslim. Ali lice joj je bilo bezizražajno. Kakvo god razočaranje bilo, za nju to nije bilo ništa novo. On je koračao uz mene, njegova bi se ruka očešala o moju kad bi ga Red Rover povukao naprijed. Pitala sam ga o blizancima i o tome kad će doći ovamo i primijetila iz njegovih odgovora da je gospođa Kaufman sada postala “njihova majka”, dok ga prije dvije godine, kad sam radila za njih, nikad nisam čula da je oslovljava bilo kako drukčije osim s “moja žena”.

Pitao me jesam li već razmislila o fakultetima. Rekla sam da nisam. Njihova je majka, rekao je, išla na Smith. “Nemoj ići na Smith.”

“Možda bi trebala razmisliti o manekenstvu”, rekao je, a kad sam mu rekla da ne vjerujem da bih to mogla, nastavio je, “O, ne, mogla bi. Zbilja bi mogla.”

Upitao je Daisy: “Ne misliš li ti da bi ti sestrična mogla biti u časopisima?” Daisy me pogledala da bi otkrila što ja želim da kaže - možda zato što je osjetila moju odbojnost prema ovakvu razgovoru. “Ako bi to htjela”, blago je rekla.

“Mogla bi”, ustrajao je on, zagrijavši se za vlastitu ideju. Njegov glas, cjelokupno njegovo ponašanje kao da se mijenjalo, kao da prolazi kroz svojevrsnu preobrazbu koju nisam još posve shvaćala, ali sam znala da je u određenom smislu povezana s preobrazbom u kojoj je “moja žena” postala “njihova majka”.

“Poznajem neke ljude u tom poslu”, rekao je. “Neki moji pacijenti. Mogao bih te upoznati s njima. Usmjeriti te na pravi put. Kažem ti, mogla bi biti u časopisima.

Kao što je Seventeen. Ti čitaš Seventeen, ne? Čak i moja kći čita Seventeen, a ima samo šest godina.” Nasmijao se. Palo mi je na um da ga podsjetim da poznajem njegovu kćer, bila sam joj dadilja. “Poznajem neke od tih manekenki”, reče.

Ponovno se nasmijao. “Sad sam slobodan, znaš“, objasnio je posljednju rečenicu.

“Sve su one počele vrlo mlade, s onoliko godina koliko je tebi sada, gotovo osamnaest?”

“Petnaest”, rekla sam iako sam bila u iskušenju da kažem dvanaest.

Pogledao me preko ramena, Red je potezao uzicu. Od njegove se majice još širio miris spavanja, blagi vonj znoja. “Samo toliko?” upita. “Mislio sam da si starija.” A zatim reče: “Bila si onda pravo dijete, kad si radila za nas. Uf, nisam to znao.” Činilo se kao da se polako prisjeća nečega. “A-uuu”, reče. “Imala si trinaest godina. Je li njihova majka znala da ti je trinaest?”

Slegnula sam ramenima. “Vjerojatno je znala”, rekoh. I dalje je odmahivao glavom. “A-uuu”, ponovio je. Hodali smo neko vrijeme u tišini, samo uz zvuke ptičjeg pjeva i ubrzanog dahtanja Red Rovera, lupkanja tvrdih Daisynih cipela po ulici, a onda on reče: “Neću ti reći što se toj ženi vrzmalo po glavi.”

Mogla sam mu zahvaliti na ovome, ali umjesto toga rekoh: “Evo, ovdje stanuju škotski terijeri.”

Napokon smo stigli do kolnog prilaza Richardsonovih, a kad smo ondje zastali, on je izgledao tako ožalošćeno da sam načas pomislila kako će briznuti u plač. Ma tko da je nastojao biti prije samo nekoliko minuta, uza sve živahne priče o manekenstvu i o tome kako sam prekrasna i koliko mi je godina, sve se to rasplinulo i on je bio opet tih i izgubljen kao kad smo jutros naišli na njega. Držeći Reda na uzici, iznenada spusti zaobljeni dlan slobodne ruke na moj potiljak, preko kose i ovratnika očeve stare bijele košulje pa se nježno nagne i poljubi me u obraz.

Zatim je rukom prešao preko košulje i lagano mi stisnuo rame, a onda me pustio i udaljio se. Okrenuo se Daisy. “Smijem li i tebi dati mali poljubac?” upitao je.

“Imam kćer baš tvojih godina koja je jutros negdje daleko u državi Maine.” Daisy jednostavno odgovori: “Da”, a meni se učinilo da u tome vidim zrcalnu sliku sebe same zbog načina na koji se nagnula naprijed nudeći obraz, sramežljivo prihvaćajući njegov tužan izraz naklonosti. Dodirnuo je i njezino rame i, spazivši masnicu koju joj je ondje ostavio Petey, načas je na nju stavio prst pa upitao: “Kako si ovo zaradila?”

“Od jednoga malog dečka”, odgovorila je Daisy ne objašnjavajući dalje, kao da je rekla pčela ili komarac.

“Od jednoga srditog dečka”, dodala sam.

Stisnuo je usta s negodovanjem pa kimnuo. “Čuvajte se takvih”, rekao je i još dodao, “Nas dečki.” Ali isto tako je kliznuo prstima niz njezino rame, iza ruke pa joj podigao šaku tako da joj je dlan počinuo na vrhu njegovih prstiju. Vidjela sam kako, tek časak, dva proučava njezine nokte. Sinulo mi je da nisam baš sigurna kakav je dr. Kaufman točno liječnik. Doktor s ordinacijom u skupoj četvrti, to je bilo sve čega sam se mogla sjetiti. Nešto zbog čega je morao provesti u gradu samo tri dana tjedno. Netko kod koga mi je majka isposlovala zaposlenje, zbog čega je bila vrlo zadovoljna.

“Dođite, djevojčice, katkad na kupanje”, rekao je i krenuo od nas, hodajući unatraške dok ga je Red vukao za sobom, vičući, “Onaj bazen će samo beskorisno ondje stajati sve dok u kolovozu ne dođu klinci. Srce mi se slama zbog toga.

Dođite pa ga iskoristite. Zbilja. Učinit ćete mi uslugu.”

Kad smo prošetale terijere i nahranile Moea, Larryja i Curlyja - pronašle smo na kuhinjskom stolu ceduljicu na kojoj je pisalo da će Swansonovi doći ovamo sutra - odmarširale smo poput vojnika k Flori, hodajući brzo prvu polovicu puta, a onda kad se odviše zadihala od hodanja i mahanja rukama i smijanja, podigla sam Daisy na rame i nosila je - “kao patuljka Tiny Tima”, rekla sam - preostali dio puta.

Flora je već bila svezana remenčićima u svojim kolicima, kolica su bila na prednjem trijemu s dekom za plažu složenom u košarici, a na ručki košarice visjela je torbica s objedom. Dobila je bočicu punu napitka od voća, unatoč tome što je njezina majka još prošli mjesec zabranila sve bočice, ali iako je zadovoljno cuclala bočicu, još dok smo se uspinjale stepenicama, znala sam da je i jutros prolila suze. U kući je brujao usisavač. Zaključila sam da se od mene očekuje da uzmem dijete i nestanem na cijeli dan, no premda, sam ponajčešće tako i radila, odjednom sam osjetila kako me preko očiju i grudi ošinuo užasan bijes. Okrenula sam se i prignula da pomognem Daisy da se spusti s mojih ramena, trudeći se da je ne pritišćem prejako dok sam je držala za gležnjeve i zapešća. Isprva sam mislila otvoriti mrežasta vrata i pronaći Anu pa iščupati utikač usisača i reći joj jasno i glasno (opet izraz moje majke) da Flora više ne bi smjela piti iz bočice i da je se nikad ne bi smjelo ostavljati samu na trijemu poput vreće krumpira, ali znala sam isto tako da bi Ana jednostavno hinila da ne razumije i odvratila mi bujicom rečenica na francuskome dok se ja ne bih povukla, kako je uglavnom odgovarala kuharici svaki put kad bi se njih dvije sukobile.

Pogledala sam Daisy. “Baš me zanima koliko dugo ovo siroto dijete sjedi ovdje vani”, rekoh. Slegnula je ramenima. Crvena joj se vrpca razvezala pa sam je ponovno polako svezala i maknula joj nekoliko pramenova kose što su joj popadali oko lica. Bila je sva topla, malo uznojena iako je jutro, zbog oblaka koji su se stali nakupljati, bilo prohladnije nego prije. I ona je bila bljeđa nego što je trebala biti. Pogledala sam Floru preko ramena. “Koliko dugo si ovdje vani, Flora Dora?” A Flora izvadi dudicu iz usta pa reče: “Imam bočicu”, i pokaže na tri prsta jarkocrvena soka koliko je još ostalo unutra.

“Tako je”, rekla sam. “A tvoja majka to ne voli, je li tako.”

“Ana mi je dala”, rekla je pa brzo tutnula bočicu u usta, da ne bi nekom palo na um da joj je pokuša oduzeti.

Daisy se nasmijala, naslanjajući se na mene. “Je li fino, Flora?” upitala je, a Flora je zakimala glavom pa opet izvadila bočicu cmoknuvši ustima. “Fino je”, reče pa je opet ubaci u usta. Zamahivala je dječjim cipelicama i debeljuškastim nožicama prepunim jamica, zadovoljna cijelim svijetom.

“Odmori se malo”, rekla sam Daisy i primaknula jedan platneni stolac uz Florina kolica. Ušla sam u kuću. Usisavač je sada zujao u glavnoj spavaonici.

Pošla sam niz hodnik do Florine sobe, pogledala u kutiju za cipele u njezinu ormaru pa, vidjevši da bočica s aspirinima nije na mjestu, otišla u kuhinju. Netom otvorena limenka s voćnim napitkom bila je na kuhinjskom pultu i ja natočih jednu čašu za Daisy, da se malo rashladi. Bila je tu i boca viskija namreškana stakla, također otvorena. Stavila sam malo leda u drugu čašu za sok pa u nju natočila malo

viskija i zatim obje čaše ponijela van. Daisy sam dala voćni napitak. Flora je procjenjivala situaciju neuglednim smeđim očima, a zatim je osjetila potrebu da još jednom izvadi bočicu iz usta. “Crveni sok”, rekla je Daisy. Već je bila poprskala sokom prednji dio bijele haljinice. “Fino je”, dodala je, kao da nagovara Daisy da pije. Kao da joj kaže, živjeli.

Rekla sam djevojčicama da ću se vratiti za minutu. Oblaci su postali malo tamniji, nešto gušći, i palo mi je na um da bismo, budem li odlagala naš odlazak još samo nekoliko minuta, mogle završiti tako da cijeli dan provedemo u kući.

Jadna Ana. Slika više nije bila naslonjena na vanjski zid ateljea iako je u travi ostao trag na mjestu gdje je stajala. U mislima sam načas vidjela Florinu majku kako sa svojom bijelom vesticom stupa kroz ta vrata, pa zatim Anu, s pladnjem s ručkom i širokim izazovnim bokovima, i umalo sam odustala od svog nauma i okrenula se natrag, no nisam to učinila, već sam zakoračila preko praga, na betonski pod. Prostorija je bila mnogo oskudnija nego što sam je zamišljala, zapravo samo preuređena garaža ili šupa s prozorima urezanim u krov, koje nikad nisam primijetila izvana. U sobu su propuštali mliječnosivo svjetlo. Nekoliko hrpa platna naslonjenih na zidove, par nogara i starih stolova načinjenih od vrata, jedna jedina visoka polica s neurednom gomilom boja, krpa, papira i kistova u neredu, dvije gole žarulje na dugačkim žicama, od kojih nijedna nije gorjela. Pod je bio poprskan bojom, kao što sam mogla očekivati, a u dnu sobe bio je krevet za jednu osobu (nešto što nikako nisam očekivala) presvučen nečime nalik na tešku svilu.

Ležao je na njenju, kao da je zauzeo neku pozu - i da je bio drukčiji slikar, rekla bih da je taj krevet namijenjen upravo toj svrsi - jedne ruke obješene preko ruba (vidjela sam gdje je na podu ispustio naočale), druge prebačene preko lica, podignuta koljena i druge noge ispružene. Pokraj kreveta je stajao stolčić bez naslona, na njemu je već bila jedna čaša i još jedna, veća, bočica aspirina sv.

Josipa. Pitala sam se je li ovdje proveo cijelu noć ili je ovo samo prijepodnevni drijemež. Dvaput sam rekla “Oprostite”, sve dok nije tek malo pomaknuo glavu i upitao: “Tko je tamo?” Starac koji se prenuo iz sna.

“Theresa”, odgovorila sam.

Starac koji dolazi sebi pomalo neodlučno i smeteno. Ležao je ondje časak, ne mičući se, a zatim je jače okrenuo glavu i podignuo ruku s lica. “Theresa”, rekao je pokrećući usta, osjećajući okus te riječi. “Theresa”, kao za sebe.

“Dadilja”, rekoh.

Polagano se uspravio i sjeo, uz lagani napor, ali i osmjehujući se. “Znam tko si”, rekao je prebacujući noge u stranu. “Nisam tako senilan.”

Posegnuo je rukom između koljena da bi dohvatio naočale s betonskog poda, a onda ih je polagano nataknuo. Prešao je rukom preko glave, ali bijela mu se kosa

jednostavno ponovno uzdignula. “Jesam li hrkao?” upitao je. Rekla sam da ne znam, da sam upravo stigla.

Prešla sam sobu i dodala mu čašu s viskijem. “Ana mi je rekla da vam ovo donesem”, rekla sam. Sad je podignuo pogled prema meni, podignutih obrva i namreškana čela, pa reče uza smijeh: “Sumnjam u to.”

Ali svejedno je pružio ruku i uzeo čašu od mene. Podigao ju je pa gutnuo.

Mislila sam kako bi, da je svjetlo bilo bolje, mogao vidjeti da sam se zarumenjela.

Ovakvo mi laganje nije bilo slično.

“Vaša žena”, nastavila sam, “ne želi da Flora više pije iz bočice. Pokušava je naučiti tome. Ali Ana joj je dala bočicu jutros kad ju je postavila van na trijem.

Znam da je to učinila da bi malena bila tiho pa da ona može usisavati, ali zaista to ne bi smjela.”

Okrenuo je glavu i pogledao prema prozoru, s laktovima na koljenima, s čašom koju sam mu dala između nogu. Protumačila sam to kao još jednu pozu, ovaj put stvarnu, pozu koja mi je trebala prenijeti poruku da njega uopće ne zanima ništa od onoga što govorim. Stoga sam zašutjela. Nije ono bila svila čime je bio prekriven tvrdi krevet, nego neka vrsta teškog damasta. Nekom je drukčijem slikaru mogao poslužiti kao pozadina za kakav blijedi akt. Naslikan u boji. Ali on ne slika takve stvari.

“Moja sestrična je danas opet sa mnom”, rekla sam tiho. “Daisy.”

Sad se opet okrenuo i pogledao me. “Mala crvenokosa?”

Kimnula sam. “Sviđalo joj se”, rekla sam. “Jučer kad ste joj dali da uzme aspirin.”

Gledao je prema meni odozdo s kreveta ili s mrtvačkih nosila ili s čega već, oči su mu kroz naočale izgledale otupjelo, kao da mu govorim nešto što u njemu pobuđuje iznenađenje. “Osjeća prema vama strahopoštovanje,” rekoh. “Zaokupili ste joj maštu”.

I dalje me gledao, u isti mah iznenađeno i s nevjericom, kad je ispružio ruku i kliznuo gornjim dijelom palca niz moju nogu sa strane, u jednom potezu od mjesta tik iznad mog koljena do mjesta tik ispod njega. Zatim je okrenuo dlan i jednostavno zahvatio rukom stražnji dio mog koljena. Vršci prstiju bili su mu hladni i vlažni od čaše. Rukave je imao zavrnute, dlake na rukama bile su mu bijele. Koža mu je bila ružičasta, pomalo sirova izgleda, kao da je nedavno dobro istrljana. Pa ipak, glavom mi je proletjela misao da će za nemali broj godina biti prah. Bila je to pomisao zbog koje sam mogla gledati ravno u njega dok me dodirivao. Podignutih obrva, ispitujući nešto, uzvraćao mi je jednakim pogledom.

Svjetlost je u prostoriji bila tek za nijansu sivija nego prije, što je bilo još bolje jer sam sada znala da u mojim obrazima ima bojevi pitala sam se načas može li

osjetiti podrhtavanje u mom koljenu. No svejedno sam rekla: “Hvala vam što ste tako dobri prema njoj, proživljava neko teže razdoblje.”

Gotovo je neznatno pritiskao rukom moju nogu, kao da me želi privući bliže, ali kad sam zakoračila unazad, dalje od njega, jednostavno me pustio. Malo je stisnuo usne, smiješeći se samo jednim kutom usta. “Reći ću nešto Ani”, tiho je rekao. “O dječjim bočicama.” Podigao je čašu. “I o slanju pića po dadiljama.”

“U redu”, rekoh. “Hvala.” Izlazeći, povukla sam kosu unatrag i zavila je odostraga, pretvarajući očevu bijelu košulju u krila.

Kad sam izašla, oblaci su izgledali kao da se spremaju proizvesti nešto, ali svejedno sam pogurala kolica niz tri stepenice i preko šljunka, Daisy je pomagala Flori koja je stiskala svoju praznu bočicu prečvrsto da bi pjevušila. Upravo smo se domogle ceste kad su počele padati krupne kapi i mi smo žurno potrčale natrag do trijema, pokraj ateljea, u kojem su sada gorjele obje svjetiljke. Stavila sam prekrivač za plažu na pod trijema i ušla u kuću po Florinu kutiju s bojicama, ljepilom i papirom za izrađivanje maketa. Napravit ćemo grad, rekla sam. Baš kao onaj u koji je otišla Florina majka. Zgrada Empire State Building bit će crvena, rekla sam im, katedrala sv. Patricka plava, a Saks Fifth Avenue bit će svijetlozelena. Napravit ćemo Central Park i Muzej Metropolitan i unutra ćemo staviti slike Florina oca. A onda će se Florina majka povesti dizalom na vrh Empire State Buildinga i tu će iskoračiti na promatračku platformu i mahati svojim tirkiznim rupcem za glavu sve dok je Flora, koja će stajati na mojim ramenima, na plaži, ne ugleda tek načas kako leprša na zapadnom obzoru. (Flora je ustala, prišla rubu trijema - Daisy je pošla za njom, nadvijajući se nad njom u brizi da ne padne - i povikala u kišu: “Bok, mamice”) A onda će, rekla sam, Florina mama doći do robne kuće Saks (što smo popratile oponašajući prstima kako hoda do ruba prekrivača za plažu) i potražiti još jednu bijelu haljinicu za Floru. (Ne, crvenu, rekla je Flora pomno zagledajući Daisy.) Crvenu haljinu za Floru, s crvenim vrpcama na ramenima i crvenim vrpcama za njezinu kosu. Zaustavit će se kod katedrale sv. Patricka, u Gospinoj kapelici, i pomoliti se da Flora Dora ne osjeća kako joj majka nedostaje, a zatim će krenuti Petom avenijom i posjetiti polarnog medvjeda u zoološkom vrtu. (“Bok, polarni medo”, rekla je Flora u blijedoplavi prekrivač, “bo-ok”, s ručicama na svojim bucmastim koljenima i s malom stražnjicom u zraku, a i Daisy je, naslanjajući se meni na krilo, glave položene na moje rame, također, samo malo bojažljivo, rekla “Bok, polarni medo”) I onda će se Florina mama popeti stubama Muzeja Metropolitan pa proći kroz utihnule mramorne dvorane dok ne dođe do onoga posebnog mjesta gdje stoji slika Florina oca. Čuvar će otkačiti debeo baršunasti konopac, ona će ući u prekrasnu prostoriju, svu u mramoru i zlatu, u crkvenu tišinu, i ondje će biti Flora, na slici

dugačkoj i širokoj poput raširenih ruku njezina oca. Flora u bijeloj haljinici, u zlatnom okviru. A Florina će majka stajati ondje i gledati je tako dugo da će, kad napokon krene natrag niza stepenice Muzeja Metropolitan, nebo biti zamračeno i zvijezde će već izaći i sve će zgrade biti osvijetljene, a ona će podignuti ruku evo ovako - (Flora i Daisy ponovile su za mnom) i reći,Taksi! (Flora je rekla, Taksi!). I čim uđe u taksi, reći će: “Oh, za Boga miloga, što ja uopće radim ovdje?

Vozite me kući k mojoj maloj djevojčici.”

Kiša je padala samo kratko vrijeme tog jutra i sunce se opet pojavilo dok je s trešnjinih stabala još kapalo na travu. Bile smo na prekrivaču, usred zgužvanih, rastrganih komadića išaranih papira od kojeg smo izrađivale grad kad je stazom naišao Florin otac. Rekao je: “Moje dame”, prelazeći preko trijema, a onda se, samo trenutak prije nego što je ušao u kuću, prignuo k Daisy i bez riječi rastvorio dlan. Prepredeno je uzela dva aspirina i hitrim ih pokretom ubacila u usta. On me samo okrznuo pogledom, ali je namignuo pritom, i ja mu se nasmiješih preko Florine glave. Do časa kad smo već bile spremne za plažu, nestao je svaki trag Daisyne vrućice koju je možda imala.

Na plaži sam presvukla Floru u kupaći kostim pod mirisnim ručnikom, zatim smo Flora i ja načinile našu omotnicu u koju se trebala uvući Daisy. Još sam jednom letimice vidjela onu masnicu na njezinim leđima i pomislila kako se danas doima da je svjetlije, žućkastosmeđe boje kakvu ima nešto što polako zacjeljuje.

Skinula je cipele i čarape bez mnogo nagovaranja. Pod svjetlošću na plaži one su mrlje u boji na svodovima njezinih stopala izgledale mnogo gore pa se čak i Flora nagnula i pogledala ih uz kratak i sućutan uzdah. Daisy je odmah zarila stopala u topao pijesak, no ja sam im objema privukla pozornost rekavši da je sada na meni red za presvlačenje. Obično bih, kad bih uza se imala samo Floru, uskočila pod veliki ručnik i u časku svukla odjeću pa navukla kostim, ali kako sam imala njih dvije kao pripomoć, dala sam svakoj od njih po ručnik i zamolila ih da i za mene načine zaklon nalik na omotnicu. Sjela sam na deku, a dvije su mi djevojčice stale sa svake strane, s ručnicima koje su raširile u svojima malim rukama, a sunce mi je grijalo tjeme i ramena. Izvukla sam se iz očeve košulje, pa potegla majicu preko glave izdižući ruke iznad zastora od ručnika za plažu, zatim sam svukla kratke hlačice i gaćice. Savila sam se prema dolje da bih navukla kostim preko stopala i nogu, dovikujući im: “Sad me čuvajte, cure”, dok sam prebacivala težinu i podizala se na koljena da bih povukla kostim preko struka. Vidjela sam kako se Florina strana počinje spuštati pa sam rekla: “Još časak, Flora Dora”, i provukla desnu ruku u kostim. Ali na lijevoj sam strani počela naslijepo prtljati oko izvrnute naramenice i tako je Flora pljusnula natraške, zajedno s ručnikom za plažu i svime, i tko god nas je od ljudi u pet-šest raštrkanih grupica na plaži možda promatrao

imao je nakratko dobar blještavo bijeli pogled na ono malo što sam imala. Daisyna su se otvorena usta objesila i podigla je svoj ručnik k licu, kao da če zakriliti oči.

Flora je jednostavno počela plakati. Pokrila sam se rubom kostima, ali ruka mi je bila gola i više je nisam mogla na čedan način uvući pod naramenicu, a da se ne omotam ponovno u ručnik, što mi se odjednom učinilo suvišnim. Shvatila sam da sam i ramena bila pogrbila, pretpostavljam nagonski, i zakrila prsa zaobljenim dlanovima. I to mi se učinilo suvišnim. I tako sam se posve podigla na koljena, zatim i ustala, izravnavajući kralješnicu. “Nitko ne gleda”, rekla sam Daisy dok je micala ručnik s očiju. Rekla sam: “Ne plači, Flora Dora”, Flori, koja je sjedila na prekrivaču. Ispravivši se što sam više mogla, gurnula sam desnu ruku kroz kostim, navukla ga do struka, rastegnula tkaninu preko bokova i trbuha, a onda ga bez žurbe ponovno navukla gore, jednu naramenicu preko lijeve ruke, drugu preko desne.

Daisyna su usta bila širom rastvorena, među dlanovima je stiskala nagužvan ručnik. Flora je na prekrivaču i dalje cviljela. Sagnula sam se, obgrlila je i podigla sebi na bok, pa se okrenula k Daisy. Shvatila sam kako sam u njezinim očima postala nešto drugo, kao da sam doista učinila da svi na plaži nestanu. “Dođi, Daisy Mae”, ispružila sam ruku prema njoj. “Hajdemo sad srediti tebe.”

Tog smo poslijepodneva počele jednu osobitu ljekovitu vježbu. Postavila sam Daisy da stoji uz rub mora, gdje su joj se oko nogu mogli vrtložiti valovi, ali ne toliko daleko u dubinu da bi je mogli izbaciti iz ravnoteže. Rekla sam joj neka stane na jedno mjesto dok joj voda bude preplavljivala gležnjeve i stopala joj propadala u pijesak, a onda kad se val ponovno povuče, da izvuče stopala, pomakne se malo ulijevo ili udesno i pusti ih da ponovno utonu u pijesak. Bila je to samo uobičajena igra koju sam se sama igrala cijelog života, koju zasigurno igra svako dijete kad stoji na obali mora, ali moje točne i podrobne upute dale su joj neko novo značenje ili smisao, i premda nisam rekla ništa o tome da voda ili pijesak ili kretanje valova imaju ljekovito djelovanje na uzrok onih mrlja na njezinoj koži, ma koji to uzrok bio, Daisy je poslušno, s posvemašnjom ozbiljnošću činila kako sam joj rekla, stajala je ondje, gledajući kako joj stopala tonu u mokri pijesak, iskoračujući ulijevo i udesno, dok sam ja nosila Floru na rukama dublje u ocean.

Bila je neustrašiva u moru sve dok su joj ručice bile oko mog vrata. Već sam je bila naučila kako da zadrži dah i zatvori oči kad se zajedno spuštamo pod vodu, kako da podigne bradu i zažmiri kad nas poprska val na koji se bacimo. U jednom času, kad smo se našle u koritu između dva vala, pokazala sam rukom u smjeru grada i rekla: “Tamo je tvoja mamica, Flora”, a ona je podigla ruku i mahnula prema suncu (zlatno sunce na bijelom i tirkiznom nebu, rekla sam, mamin rubac, pa da). Jednom, kad sam zaronila zajedno s njom, u navali mjehurića i zelene vode i

iznenadnoj podvodnoj tišini, pogledala sam je i shvatila da me promatra, očiju širom rastvorenih, lica smirena dok joj svijetla kosica leluja i izgleda upravo kao nešto još nerođeno ali posve oblikovano, nešto punašno i nezemaljsko, anđeosko i ljudsko, sedefasto, mliječnobijelo, nevjerojatno čudesna tjelesnost koju su čarolijom stvorili jedan zgureni starac i njegova kruta i tanka mlada žena. Ponovno na suncu, među zvukovima (mora i galebova i povicima djece), s njezinim mokrim ručicama oko mog vrata i brzim otkucajima njezina srca o moje grudi, utisnula sam poljubac na njezin slani obraz i rekla - “Hajdemo pomoći Daisy.”

Stale smo s njom uz rub vode, sve tri promatrale smo kako nam stopala tonu u zavrtloženu vodu i pijesak. Onda sam iznenada uz lakat osjetila prisutnost nekoga četvrtog i okrenuvši se, ugledala pokraj sebe zadihanog Peteya. Bio je potpuno mokar i izgledao je kao da ga je netko valjao u pijesku. Prevelike kupaće gaćice visjele su mu s koščatih bokova i uleknuta trbuha, a iz tri, četiri ranice od ugriza komaraca zajedno s morskom vodom tekla je krv. Čak i na ovako iskonski prirodnom mjestu kao što je morska obala, Petey je uspijevao izgledati zapostavljeno. Uputio je Daisy jedno sramežljivo “Bok”, zatim me povukao za lakat i stao mi nešto šaptati. Morala sam ga dvaput pitati što mi to pokušava reći, a naposljetku sam se morala nagnuti k njemu i prinijeti uho njegovim ustima. Kad sam to učinila, zagrabio je punu šaku moje mokre i zamršene kose i stavio je preko usana. “Imam Daisyn dar”, prošaptao je. “Kad se vraćate?”

Rekla sam mu da ćemo se vratiti otprilike u vrijeme objeda. Pogledala sam preko njegove glave. Na plaži je sada već bilo mnogo svijeta, počeo je produljeni ljetni vikend. “Jesi sam ovdje?” upitala sam ga. “Gdje je beba June?” Nije ispuštao moju kosu. I dalje ju je držao onako zapetljanu među prstima, na svojim usnama. “S mamom sam”, rekao je i pokazao rukom, i doista, samo nešto niže na plaži bila je Sondra u crnome kupaćem kostimu i golemome crnom šeširu, pokraj njezinih su nogu mala June i Janey kopale u pijesku. Janey je još nosila slamnati šešir Florine majke, a njezina je majka sjedila poput filmske zvijezde na svojoj deki, leđa svinutih u luku podigla je jedno koljeno i obujmila ga rukama. Iznenada nam je domahnula pa smo joj oboje odmahnuli na pozdrav. Petey je još u ruci imao moju kosu i malo je povukao da bi mi rekao: “S policijom je.”

Iako sam se sjećala kako je moja majka jutros rekla da je kod Moranovih opet bila policija, nisam imala pojma o čemu on to govori. Sjetila sam se kako je Tony rekao Janey da će je policajci uhvatiti ako ode iz ulice, i pitala sam se načas nije li ovaj neobičan obiteljski izlet na obalu dio neke presude donesene u sklopu mjesnoga kazneno-popravnog sustava. Zapravo me razveselila ta zamisao dok nisam spazila jedrog mladića koji je izašao iz vode i uputio se prema prekrivaču gospođe Moran, pa Tonyja koji je, razigran poput psića visoko podižući noge u

pijesku, koračao iza njega, i zatim Judy, koja je također mokra i sva ushićena trčala za njima. Mladi se čovjek bacio na deku pokraj Sondre, a dvoje djece, kao da nisu sigurna u to do kamo bi ga trebala slijediti, ostalo je stajati nedaleko od njih, poput psića koji čekaju da im se još jednom dobaci štap. Čovjek im je rekao nešto dok je brisao široke grudi malenim ručnikom, a zatim se spustio na leđa iza njihove majke, koja se također iznenada nagnula unatrag, na laktove, pod sjenu suncobrana.

Judy i Tony bili su odbačeni, pretpostavljala sam, ali ne pokazujući to ničime oni se samo spustiše na koljena pokraj svojih dviju sestrica i počeše bacati pijesak u rupu koju su one upravo iskopale.

Još sam jednom pogledala Peteya, koji je u potpunosti prisvojio onu pregršt moje kose koji je držao u ruci, odsutno dodirujući njome usne. “Tvoja majka je ovdje s policajcem?” upitala sam.

Kimnuo je. Ona je modrica na oku izblijedjela, pretvorila se u sivkastu sjenu, gotovo je zacijelila. “Odveo je sinoć djeda u zatvor”, reče Petey. “A onda ga je jutros doveo natrag. A onda smo ga našli ovdje.” Slegnuo je ramenima, kao da ga se ništa od toga ne tiče. “Nemoj reći Daisy o njezinu daru.”

Uhvatila sam njegov ručni zglob i nježno izvukla raščupanu zapetljanu kosu između njegovih prstiju. “Nemam joj što reći”, prošaptala sam.

Poslije tog poslijepodneva, kad sam odnosila omote u kojima je bio spremljen naš ručak u kantu za smeće na gornjem kraju parkirališta, ugledala sam dr.

Kaufmana, koračao je prema svom autu sa stolcem za plažu i novinama pod rukom.

Mahnuo mi je, ja sam mahnula njemu, a onda se okrenuo na peti, kao da se upravo dosjetio nečega pa mi pokazao rukom neka pričekam. Sada je na sebi imao kupaće gaćice pod istom onom tamnom sportskom majicom i crne kožne sandale. “Zlato”, rekao je i zaškiljio na suncu iako su mu sunčane naočale bile na glavi,“ovo bih rekao i vlastitoj kćeri. Prekrasno te je gledati, ali mogla bi platiti kaznu za ovako obnažene grudi na ovoj plaži. Nekoliko je članica seoskog Društva za unapređenje života pokraj mene doživjelo srčani udar. Da je u blizini bio neki policajac, dale bi te uhititi.”

Spustila sam pogled i rekla: “Pa bio je”, ali nije me čuo. Zakoračio je bliže.

“Dođi na naš bazen ako želiš cijela pocrnjeti”, rekao je. “Potpuno je skriven od ljudi.”

Podigla sam pogled prema njemu, morala sam to učiniti, ali ništa nisam govorila i šutjela sam tako dovoljno dugo da postignem time određeni cilj. Znala sam da su mi obrazi rumeni, ali nekako sam osjećala kao da ga gledam odnekud iza njih, da je moje lice tek nešto što sam postavila između nas, kao lepeza. Njegov je smiješak malo zapeo i on reče: “Ne želim te dovesti u neugodnu situaciju. Samo sam mislio da bi trebala znati.” Htio se okrenuti i otići, zatim se ponovno vratio.

“Još nešto”, nastavio je. Palo mi je na um da ide kući Red Roveru i u praznu kuću, u osamljenu ljetnu večer. “Ona djevojčica, tvoja sestrična.”

Daisy”, rekla sam.

Potvrdio je kimajući. “Daisy. Je li sve u redu s njom?”

Pogledala sam preko ramena kao da je provjeravam. Ona i Flora ležale su na prekrivaču, ispod ručnika za plažu. “Jest”, odgovorila sam. “U redu je.”

“Je li nedavno bila bolesna?” pitao je on. “Je li imala kakvu operaciju, neku nesreću?” Bilo je odjednom u njegovu ponašanju nečega samouvjerenog, nečeg što sam viđala prije, kad je bio sa svojom djecom, a čega je danas u njemu nedostajalo. Da već nisam bila preplanula i sva rumena u licu, možda bih se ponovno zacrvenjela.

Odmahnula sam glavom. “Uvijek je blijeda”, rekla sam da bih mu pokazala kako shvaćam njegovu brižnost.

“Izgleda kao da je slabokrvna”, reče on. “Doista bi mogla i biti. Možda bi ti to trebala napomenuti njezinim roditeljima. Bilo bi dobro da joj se naprave krvne pretrage. I to što prije.”

“Dobro joj je”, rekla sam.

“Siguran sam da jest”, reče. “Ali ti bi to morala reći njezinim roditeljima. Reci im da sam to ja predložio, kao obiteljski prijatelj.” Nasmiješio se, ljepše nego prije. “No, dosta mojih savjeta. Opet me idućeg tjedna neće biti od ponedjeljka do srijede”, reče. “Ali možda ću se vratiti prije ako u gradu bude strašno vruće. Red će te iščekivati.”

Kimnula sam. “Iskoristite bazen”, rekao je preko ramena.

Kad smo tog poslijepodneva dovele Floru kući, kuharici nigdje nije bilo ni traga, a Ana je, u laganim hlačama i svilenoj plavoj bluzi koja joj je otkrivala crtu među dojkama kuhala nešto u kuhinji. Nešto u velikom loncu što je vonjalo na luk i gustu juhu. Ne progovorivši ni riječi s Anom, Daisy i ja okupale smo Floru i odjenule joj pidžamu pa posjedile s njom neko vrijeme dok je jela. Zatim smo je opet smjestile u kolica i vozale je goredolje ulicom sve dok joj glava nije počela padati. Izvadila sam je na kraju kolnog prilaza, Daisy je gurala prazna kolica preko šljunka, a ja sam unijela Floru unutra i stavila je u njezin krevetić. Navukla sam joj lagani pokrivač preko ramena. Slike na zidu kao da nisu imale mnogo veze s ovim stvarnim djetetom koje je spavalo ovdje, ni s njezinom majkom koje nije bilo.

Flora, ponajprije, više nije bila beba. Zastala sam u kuhinji da bih rekla Ani da Flora spava, a ona je povikala, “Merci, merci”, slatkastim glasom, točno kao u nekom filmu. “Laku noć, djevojke”, dodala je na engleskome, mašući prstima preko ramena. “Ugodna večer.”

On je bio na trijemu, u jednom od platnenih stolaca, s lulom i čašom crvena

vina, ali pustio nas je da prođemo bez riječi. Na polovici kolnog prilaza uhvatila sam se kako smišljam izlike zbog kojih bih se vratila, možda da upitam Anu da li da sutra dođem ranije, možda da mu zahvalim što joj je rekao da više ne daje Flori bočice - iako sam sumnjala da joj je rekao. Držeći Daisynu ruku, hodajući u tišini prema kući - obje smo bile izmorene - osjećala sam neku strahovitu nevoljkost koju nisam posve razumjela. Djelomice, pretpostavljala sam, bila je to nevoljkost s kojom sam ostavila Floru - tko će od njih poći k njoj, pitala sam se, ako se probudi usred noći? Dijelom je to bilo razočaranje što nas je onako pustio da odemo, a da nam ni riječ nije uputio. Nakon današnjeg jutra bili smo suučesnici u nečemu, on i ja, u nečemu što je imalo malo veze s tim što sam ga našla da spava ili s onime kako je dodirivao moje koljeno, nego je bilo više povezano s onime kako se bio prignuo k Daisy i rastvorio dlan, baš kao što sam priželjkivala. Jednim je dijelom to možda bilo i zbog ove tihe kuće i svega onog što je za njih značio, zamišljala sam, onaj tamni dragulj nadolazeće večeri.

Podignula sam Daisynu ruku i zanjihala je. “Sretna sam što si ovdje, Daisy Mae”, rekla sam. A ona se nasmiješila. “I ja sam sretna”. Poljubila sam joj nadlanicu i uzela je pod ruku. Bila je tek malo potamnjela od sunca. Izdašno sam je bila namazala mlijekom za sunčanje, ali tek nakon prvih pola sata, da joj obraze zahvati nešto boje. “Stavit ćemo ti malo kreme večeras”, rekla sam. Brzim pokretima prstiju prešla sam niza stražnji dio njezine ruke i poškakljala je. Podigla je ramena i stala se isprekidano smijati. “Prošle si se noći hihotala u snu”, rekla sam joj, a ona mi odgovori da zna. “Uvijek to radim”, reče. “Bernadette mi to uvijek kaže. Razljuti se kad se ne mogu sjetiti što sam sanjala. Kaže da je san dovoljno dobar da ga se sjetim ako je već bio dovoljno dobar da me nasmije.”

Zastala je. Možda je opet bila oprezna s desnom nogom. “Katkad se i sjetim”, rekla je, “ali ne ispričam joj uvijek.”

“Odlično”, rekla sam.

“Sinoć sam sanjala o stablu s lizalicama”, rekla je. “O onom stablu koje ćemo napraviti za Floru.”

Kimnula sam. Kao da je bila malo zadihana dok je govorila, a cipele su joj strugale ulicom. Usporila sam. Rekla sam: “Kladim se da ludo nedostaješ Bernadette.”

Daisy odmahne glavom. “Mislim da ne.”

Posegnula sam rukom prema njoj i navukla joj rub očeve košulje preko ramena.

“Sigurna sam da se usred noći budi i osluškuje i ne shvaća zbog čega te ne čuje.

Sigurna sam da čak misli da si ondje dok tone u san. Kladim se da ti čak nešto i kaže dok se polako gubi. A onda se sjeti da je tvoj krevet prazan i da je ondje sasvim sama.”

Tanki, prugasti slojevi bijelih oblaka pruženi preko predivnog neba, i sunce, ponovno tamnozlatne boje, na trenutke zasljepljujuće, tik iza gustog, tamnog lišća drveća. Bernadette sama u onoj sobici sa svojim pohvalnicama za odličan uspjeh, četiri komada za svaku godinu provedenu u školi, s praznim prostorom na zidu za one koje će još dobiti. “Kladim se da su joj baš u ovom času iskočile dvije velike suze dok leži ondje. Kladim se da joj se kotrljaju ravno u uši.”

Daisy se nasmijala i provukla ruku oko mog struka. Stisnula sam je uz bok, držeći košulju preko njezinih ramena, njezine su ružičaste cipele strugale asfaltom.

Obje smo osjetile, tek na trenutak, mislim, osamljenost toga zamišljenog prizora.

Osjetila sam, samo nakratko, tek dok to nisam istisnula iz misli, svoju vlastitu užasnu moć predviđanja.

“Hoćeš da te nosim?” upitala sam je, a ona odmahne glavom. “Osjećaš se dobro?” rekoh i osjetih kako mi se srce stisnulo kad je ponovno odmahnula glavom. “Ne baš“, odgovorila je.

Peteyeva je zamka za zečeve još bila na našem travnjaku kad smo stigle kući, sada je bila pomaknuta u drugi kut dvorišta, i nismo u kući bile više od nekoliko minuta kad je on zalupao na stražnja vrata. Upravo sam bila smjestila Daisy pod tuš i bila bih mu kroz vrata s mrežom rekla da se vrati poslije, ali lice mu je bilo kao kakva maska žalosti, usta širom rastvorena, suze su mu se slijevale niz obraze.

Otvorila sam vrata i on, pokušavajući šaptati, ali glasom promuklim od plača, reče: “Pobjegao je.” Obujmio me rukama oko struka i pritisnuo glavu o moju košulju, zarivajući mi prste u meso. “Dar koji sam imao za Daisy”, jecao je.

“Nestao je.”

Dodirnula sam mu glavu. Osjećala sam pod prstima još skoreni pijesak na koži glave. Vrhovi njegovih ušiju bili su spaljeni od sunca iako je preostala koža bila lijepe smeđe boje. “Što je to bilo?” upitala sam. A on je stresao glavom. “Neću ti reći.” A onda, kao protiv svoje volje, reče: “Uhvatio sam jednog. Bio je u kutiji kad smo otišli na plažu. Mislio sam da će biti na sigurnom. Mislio sam da ne može izaći. Ali kad smo se vratili, kutija je bila prevrnuta, a njega nije bilo. Uzeo je sve mrkve.”

“Ulovio si nešto?” upitah. “U onu kutiju?”

Potvrdio je glavom zagnjurenom u moju košulju. “Ali je pobjegao.”

“Jesi siguran da si ga ulovio?” pitala sam ga. Bilo mi je jasno da smo sklopili svojevrstan sporazum o tome da nećemo spominjati onu pravu riječ.

Ponovno je kimnuo, no ovaj put s manje sigurnosti.

“Vidio si ga u zamci?”

Podigao je pogled prema meni, suze su se razlile cijelim njegovim licem. “Bio je u kutiji”, rekao je. “Pogledao sam u kutiju prije nego što smo otišli na plažu i

bila je prevrnuta. Štapić je pao na pod. Bio je unutra. Uhvatio sam ga.”

Odmakla sam ga od sebe, držeći ga za ramena. “Jesi li ga vidio ondje unutra?” pitala sam ga, a on je odmahnuo glavom. “Jesi li čuo da se miče?” Opet je odmahnuo glavom, a njegovi su se jecaji pretvarali u jedva čujno stenjanje duboko u grlu.

“Možda se kutija jednostavno srušila sama od sebe”, rekoh. “Možda se štapić slomio. Možda ga je vjetar slomio.”

Razmišljao je o ovome časak, šmrcajući. “Ali sve su mrkve nestale”, reče.

Oboje smo pogledom proučavali kartonsku kutiju nataknutu na onaj tanak štap, kopiju one kutije od žigica koju mu je moj otac jutros pokazao.

“Je li Rags danas bio u blizini?” pitala sam.

Zastao je trenutak, a onda sam osjetila kako su mu ramena klonula, kao da su se sve kosti u njima upravo rasprsnule, urušile se na pod. Napravio je korak dalje od mene, silina njegova razočaranja istisnula je čak i potrebu, koju je osjetio prije samo nekoliko sekundi, da zarije glavu u moje grudi. Ponovno je pogledao kutiju pa rekao: “Sranje”, i pogledavši me kako bi mi dao priliku da ga izgrdim. “Nikad nijednog neću uloviti”, reče. Čula sam kako me Daisy zove ispod tuša i doviknula joj da ću odmah doći.

Podigla sam prst zaustavljajući Peteya, a zatim otišla do hladnjaka i pronašla unutra malo zelene salate. Donijela sam mu je. Nisam mu rekla da je moj otac iste upute dao i meni prije nekoliko godina i da sam veći dio ljeta provela pokušavajući uhvatiti divljeg zeca upravo pomoću ovakve zamke. Rekla sam: “Zekoslav Mrkva je vjerojatno jedini zec koji doista jede mrkvu (a Rags valjda jedini pas). Salata bi mogla bolje poslužiti.”

Malo je smekšao, razmišljao je o svemu ovome, brisao nos nadlanicom.

“Sumrak je ionako najbolje vrijeme za hvatanje zečeva”, prošaptala sam. “Nije vjerojatno da ćeš ga uloviti usred dana.”

Uvukao je zrak kroza zube. “Daaa?” reče.

“A nećeš ga uloviti ni dok budeš promatrao”, dodala sam. “Oni te nanjuše ako si negdje u blizini. Mogu te nanjušiti čak i kad spavaš, Petey, iako si skriven pod grmljem.”

Kimnuo je, kao da bi ovo mogla biti neka dokazana objektivna činjenica. Ne priznajući ništa. Ponovno sam ga pogladila po glavi. “Sretno”, rekla sam.

Daisy je sjedila na mom krevetu kad sam se vratila. Bila je umotana u ručnik, a na krevetu pokraj nje bio je otvoren paket s novim donjim rubljem i jedan otvoreni paket kratkih čarapa. Kosa joj je bila mokra i tamna, a Peteyeva masnica poput tamna broša na njezinu ramenu. Na mome bijelom krevetnom prekrivaču njezina su se mala stopala doimala kao pocrnjela. Uzela sam staklenu posudicu s kremom

Noxzema s noćnog ormarića i prije nego što ću joj je razmazati po rukama i ramenima ili crvenom nosu, nježno sam joj hladnom masom obložila stopala.

Sjedila je naslonjena na moje jastuke, gledala me poluzatvorenim očima, u izrazu njezina lica bilo je neke topline i naklonosti. Zatim sam joj navukla nove čarape.

Htjela je opet odjenuti crveno-plavu haljinicu kockasta uzorka, ali rekla sam da ću skočiti na tavan i pronaći joj neki čišći kompletić. Odabrala sam par hlača dužine do listova, s uzorkom ružičastih i bijelih pruga i bijelu košuljicu s ružičastim džepovima i kratkim rukavima koja će joj pokriti ramena. Stolac je još bio pred tavanskim prozorom, obasjan svjetlošću zalazećeg sunca. Bila je to svjetlost u kojoj je vrvjelo od sićušnih čestica prašine, i ja sam znala da bih, da stojim ondje još samo minutu, onako sama, kad bih natjerala svoje oči da to vide, mogla prizvati duha kapetana ujaka Tommyja, ili njegova dječaka, ili čak duha samog ujaka Tommyja, s onim njegovim namigivanjem i smijehom.

Kad sam se vratila u svoju sobu, Daisy je, činilo se, obavila svoje prizivanje. I dalje je sjedila na krevetu, s ručnikom i u čarapama, ali na madracu su joj se sa svake strane naslanjale Judy i Janey, a mala June je bila na podu. Posve neobično, sve je troje Moranove djece bilo oprano i presvučeno, mala June je čak imala usku vrpcu u mokroj kosi i cijela je soba zidova obloženih ružama mirisala na njihov šampon i njihov sapun i sate koje su proveli vani. Tračak sunca zahvatio je dno noćne svjetiljke od brušena stakla pokraj kreveta i rasuo se po podu, a mala se June igrala tim krhotinama svjetla dok su ostale tri djevojčice naslonjene na madrac proučavale šešir Florine majke na krevetu između sebe. Izgledao je nešto natučeniji nego jutros. Dala sam im svoju kutiju s vrpcama pa se i sama otišla istuširati, pomislivši samo nakratko - kao da bacam pogled preko ramena - o tome kako bi se Anino debeljuškasto tijelo moglo usporediti s mojim. Vratila sam se djevojčicama i brzo odjenula. Zatim sam sjela na krevet sa sve njih četiri i jednoj po jednoj raščešljala mokru kosu pa svakoj uplela vrpcu po njihovu izboru.

Upravo sam plela svoju pletenicu, mala June i Janey još su mi sjedile između nogu, a Judy i Daisy ispružile su se svaka s jedne strane, moje su vrpce bile raštrkane posvuda po podu i bijelom prekrivaču kad sam začula kako ulaze moji roditelji i zovu nas. Javila sam im se, rekla sam im da smo ovdje, a kad su se pojavili na vratima u svojoj tamnoj odjeći, onaj uobičajeni izraz iznenađenja i ushićenja učinio mi se, možda prvi put, nepatvorenim.

Nismo spavale na tavanu te noći. Ostale smo dugo budne, Daisy i ja, da bismo mogle osluškivati je li Petey ispod grmlja. Ali u kući Moranovih bilo je tiho i pitala sam se je li to policija napokon iznašla djelotvoran način da ih sve zauzda poslavši im policajca po zadatku da, s punim radnim vremenom, bude dečko gospođe Moran. Držala sam Daisy za ruku pod tankim ljetnim pokrivačem i

umjesto da molim Zdravomarije, počela sam nabrajati sve s dugačkog popisa za “Božji blagoslov”, počevši s mojim roditeljima, koji su tiho razgovarali u krevetima s druge strane zida, zatim svakog od Moranovih (uključujući policajca), pa Ragsa, ma gdje noćas bio, i Red Rovera i dr. Kaufmana, onda Angusa, i Ruperta i Richardsonove, Moea, Larryja, i Curlyja, i Clarkesove i Swansonove i, dakako, Floru i njezinu majku i oca, i Anu (zašto ne?) i debelu kuharicu, pa sve konduktere željeznice Long Islanda - začule smo zvižduk posljednjeg vlaka za Montauk (Daisy još nije zaspala, ali kako se nasmijala, bila sam sigurna da je na dobrom putu) - i sve radnike na svakoj postaji kojih sam se mogla sjetiti odavde do postaje Jamaica. I Daisyna oca, koji bi baš i mogao biti među njima ako već ne spava čvrsto u vlastitoj sobi pod tužnim pogledom smeđih očiju Presvetog Srca. I Daisynu majku pokraj njega. I svakog od njezine braće i Bernadette, dakako, koja leži u mraku sa suzama u ušima zbog kojih sanja da pliva u moru s Daisy, čije su oči širom otvorene i kosa joj leluja, koja je odmah tu do nje - ovaj put Daisy više nije odgovarala, samo se čulo kako tiho diše - i ujaka Tommyja u njegovu stanu na Upper West Sideu, koji je posve sam nakon više od pedeset godina života, posve sam, razgovara s duhovima, odlučan u namjeri da bude sretan. I tebe, Daisy Mae, šapnula sam za kraj molitve. Nagnula sam se nad nju, poljubila je u obraz i okrenula se spavati. I mene, mogla sam dodati Bože, blagoslovi mene ali nisam.

Nesumnjivo zato što sam počela sumnjati da Bog i ja, kako bi to ujak Tommy rekao, gledamo na svijet istim očima.

Flora je drugog jutra opet bila vani na trijemu, u ustima joj je bila čvrsto utaknuta još jedna bočica crvenog soka, a od Ane nigdje ni traga, iako su vrata glavne spavaonice bila zatvorena. Oba su svjetla gorjela u njegovu ateljeu, ali nisam opet onamo ušla. Nisam bila posve sigurna da ću ga ondje pronaći. Rekla sam djevojčicama da mi je dosta plaže i da sam mislila kako bismo umjesto toga mogle poći u šetnju u prirodi, kroz šumu i potražiti daždevnjake i šumsko cvijeće, a onda možda, nakon ručka, odšetati na obalu mora.

Daisy je rekla da bi to bilo krasno, a Flora je, vadeći bočicu iz usta, izjavila da njezina mamica sutra dolazi kući. “Sutra”, ponovila je. Rekla je to strašno odlučno, sva namrštena pritom, i tu sam riječ shvatila kao nešto što joj je netko izgovarao osobito naglašeno, možda i strogo. Mamica ću sutra biti kod kuće. Unatoč tome što sam tu riječ čula ovako iz druge ruke, od malog djeteta, imala sam osjećaj da je to laž.

“Sutra”, ponovila sam. “Sutra je sutra.” Dotaknula sam njezin nosić da bih izbrisala onu boru između njezinih obrva. Zanimalo me tko li joj je od njih rekao tu laž, tko je tako grubo govorio mojoj Flori. Ana, pretpostavljala sam. “Sutra, i sutra i sutra”, rekla sam i poljubila njezinu glavicu. “Sutra, i sutra i sutra, iz dana u dan

polako puzi kraju ovaj sitni hod…”, otkačila sam remenčić oko Florina struka i pomogla joj da izađe iz kolica, pa je za jednu slobodnu ruku povukla na noge.

Zatim sam ispružila drugu ruku prema Daisy pa smo zajedno sišle niza stube. “I svako naše jučer”, nastavila sam, Flora je hodala i natezala bočicu, glave zabačene unatrag i podignuta lakta, kao neki trubač u pogrebnoj povorci u New Orleansu.

Daisy je odbacivala komadiće šljunka ružičastim cipelama. “I svako naše jučer ludama posvijetlilo je put u prašnu smrt.” Prošle smo pokraj vrata njegova ateljea.

Zbog oštra vonja boje znala sam da je doista unutra i da “radi”. “Utrni, kratka svijećo!” viknula sam kad smo prolazile tuda (i sama sebi čestitala što sam to izvela u savršen čas - mogao je barem reći Ani da ne dopusti da vidim Floru s bočicom). “Život je samo sjen što luta, bijedni glumac što se na pozornici razmeće, prodrhti svoj sat i ne čuje se više.” “Što je to ‘razmeće’?” upitala je Daisy i ja joj pokazah. I razmetale smo se zajedno, sve tri, preko trave pa stazicom kroz šumu. Malo smo tumarale bez cilja, skupljale štapove i kamenje i neuspješno pokušavale uhvatiti sjene daždevnjaka što su munjevito nestajale pred nama. Kad smo stigle do vrata čuvareve ograde, pokušala sam ih obje na njima zanjihati, ali šarke su bile prestare, a trava pod vratima previsoka da bi im to bilo osobito zabavno. Zaustavile smo se nakratko u travi pokraj ceste da bismo izradile lančiće od djeteline i pritom sam im pokušala ispričati priču o Macbethu. Ali Flora je izgubila nit, a Daisy se, iako su joj oči širile sve više dok je slušala o vješticama i ubojstvu kralja i ukazanju Banquova duha, nije nimalo svidjelo kako je Lady Macbeth trljanjem ispirala mrlju sa svoje jadne ručice i odjednom se, dok sam tako pripovijedala, nagnula k meni i prinijela mi prste usnama. Obuhvatila sam joj zapešće. “Sve je u redu, Daisy Mae”, prošaptala sam. Rekla sam joj da je to nešto o čemu će opet morati slušati tek u srednjoj školi.

Dok smo hodale natrag kroz šumu, rekla je: “Zašto mrlja nije htjela nestati s njezine ruke, čak ni onda kad ju je tako mnogo prala?”

Nasmiješila sam joj se. Umetnula sam joj cvjetove zvončića i zlatica u repice koje sam joj počešljala još jutros, a jedan od lančića od djeteline spustila preko čela. “Bila je to samo njezina mašta”, rekla sam. “Ta mrlja nije uistinu bila ondje.

Bila je samo u njezinoj glavi.”

Razmišljala je o ovome neko vrijeme koračajući uz Floru, koja je i dalje čvrsto stiskala praznu bočicu u ruci. “Sve je u glavi”, reče ona. Nije, rekla sam.

Dotaknula sam koru jednog drveta, podigla otpalu granu. “Ovo je stvarno”, rekla sam. “I ovo.” Dodirnula sam njezinu ruku. “Ti si stvarna.”

“Ali sve je to i u mojoj glavi”, rekla je. Danas je na sebi imala jednu od mojih haljinica za tenis, koja joj je pristajala mnogo bolje nego one jeftine koje joj je

kupila majka. Njezine su ružičaste cipele bile prekrivene prašinom od šljunka i šumskog puteljka. “Da nije u mojoj glavi, kako bih za to znala?”

Povukla sam je za kosu. “Stara si ti duša, Daisy Mae”, rekla sam.

Razmišljala je o ovome jedan čas. “Je li to dobro?” upitala je. “Moja mama kaže da su ljudi tako uvijek govorili za mene.”

Nasmiješila se, očito zadovoljna. A zatim je rekla: “Da, ali ti si se sjećala više toga. Ti si se sjećala raja iz vremena dok još nisi ni bila rođena.”

Nasmijala sam se. Shvatila sam da ponavlja priče kako bi ih upamtila, priče koje će pripovijedati braći, možda čak i Bernadetti, kad se vrati kući, bude lije itko slušao. Priče o meni. “Čini se da si ti ona koja se svega sjetiš, prijateljice mala”, rekla sam i zatim dodala, “Trg Sutton.”

Zasmijala se ružičastim smijehom, otvorenih usta. “Pa ja i ne znam gdje je to”, rekla je, kao da je zbog ove činjenice njezino neobuzdano samopouzdanje poprimilo još veću draž. “Ne znam ni zašto si mami terijera rekla da živim ondje.”

Podigla sam kosu s vrata, meku i gustu od vlage, pa prošla kroz nju prstima, pridajući joj pomalo divlji izgled, što je Floru potaknulo na smijeh. Jedan se od lančića djeteline koji sam imala na sebi pokidao i lagano pao na tlo. “Poigravala sam se njezinim umom”, rekla sam Daisy odmičući unatrag neukrotivu kosu s ramena. “Baš kao vještice s Macbethom.”

Pokupila sam potrgani lančić i ukrasila njime Florinu glavu. Već je bila sva prekrivena njima narukvicama i ogrlicama i tri vijenca oko glave, na kosi. U slobodnoj je ruci čvrsto stiskala nekoliko štapova, nekoliko narančastih i bijelih kamenčića i po jednu dugačku stabljiku mlječike i komorača.

“Ali ja se ne sjećam raja”, reče Daisy nakon kraćeg vremena. “Kao što se ti sjećaš.”

Obujmila sam Floru i podigla je preko debla srušenog stabla. “Evo, upravo je ovakav”, rekla sam joj.

Da je bila dijete nekoga drugog oca, poslala bih Floru kroz vrata njegova ateljea da mu je pokažem kako izgleda obavijena djetelinom, i maslačcima, i sitnim cvjetićima mlječike i zlatica. No, s obzirom na to kakvog je oca imala, znala sam da bih je poslala unutra samo kao mamac pomoću kojeg bih ga izvukla van, samo da mu vidim izraz lica kad me pogleda.

Opet smo objedovale pod stablima žalosne trešnje, zatim sam odnijela Floru unutra i neko joj vrijeme čitala u njezinoj zamračenoj sobi. Bila je tek napola budna kad sam je položila u krevetić, ali bi ustala i plačno zavapila svaki put kad bismo Daisy i ja pokušale otići. Tako smo se obje ispružile na svijetlom sagu

pokraj njezina kreveta i ubrzo su i Flora i Daisy tiho disale. Možda sam i sama zadrijemala jer začula sam Anin glas i vidjela je da stoji na vratima, čak sam vodila s njom i neki razgovor, sve to ne otvarajući oči. Kad sam ih doista otvorila, nikog nije bilo ondje, a kuća je bila u tišini. Sjela sam uspravno. Daisy je bila pokraj mene, s rukama pod obrazom, glavu je naslonila na jednoga Florina plišanog psića, a njezine rastvorene usne micale se sa svakim dahom. Lančići od djeteline još su joj bili na glavi, povenuli cvjetići još utaknuti u kosu, i ja sam se othrvala nagonu daje pretresem i probudim samo da joj vidim zelene oči. Umjesto toga stavila sam nadlanicu na njezin obraz, a zatim na čelo. Bila je topla, no prihvatljivo. Palo mi je na um da sam počela uočavati tu razliku, razliku između topline zdrave krvi pod kožom i one neobične vrućine koja prati groznicu. Kao dijete mislila sam da je majčina sposobnost da to određuje pukim dodirom ruke nešto krajnje čarobno, tajanstveno. Sad je to i meni uspijevalo. Ustala sam, pogledala Floru, koja je isto tako još bila u svojoj kraljevskoj, raskošnoj šumskoj odori, a zatim otišla niz hodnik u dnevnu sobu.

Oko, čeljust, zaobljena linija dojke, sve to nekako nesrazmjerno i ružno, sve to naneseno u debelim namazima boje. Kao da je htio da ne bude nikakve sumnje u to da on zna što čini. Kao da je htio da ne bude nikakve sumnje u to da on može nešto što bi inače moglo biti proizvoljno i nevjesto izvedeno preoblikovati u nešto što nastaje svjesnom nakanom, nešto što ima vrijednost. Samo njegovo. Njegov rad.

Okrenula sam se da pogledam drugu sliku, na kojoj uopće nije bilo likova, mrlja u boji. Prešaraj ovaj svijet jer ti nije po volji i stvori novi, nešto bolje.

Otišla sam u kuhinju po čašu vode. Pitala sam se je li Ana već otišla jer u su sudoperu još stajale šalice i ostalo posuđe, a i pod je trebalo pomesti. Prošla sam kroz vrata s mrežom i sjela na stepenice trijema. Auto je još bio ondje. Svjetla su još gorjela u njegovu ateljeu. Ustala sam i stala koračati, kao Daisy, prema stazici, naginjući se malo da vidim je li ono platno naslonjeno na zid. Nije bilo. Hodala sam još malo dalje. Osjećala sam miris boje, ali nisam čula glasove. Pazeći da mi korak bude lak, prošla sam pokraj pokrajnjih vrata i vidjela da je on unutra, da stoji nad onim istim platnom, koje je sada ležalo na betonskom podu. Raširenih nogu, s rukama na bokovima piljio je dolje u svoj rad, u svojoj bijeloj košulji i hlačama žućkastosmeđe boje, poput nekog starog diva. Nisam vidjela krevet na drugoj strani sobe, ali imala sam dojam da je još netko ondje unutra s njime, pa sam nastavila hodati, prema čuvarevoj stazi, kao da mi je to i bio prvobitni cilj.

Ali onda sam pomislila da čujem kako me doziva po imenu i zaustavila sam se.

Osluškivala sam časak, sigurna da sam pogrešno čula, a tada sam začula kako kaže: “Možeš ući.”

Vratila sam se prema vratima, nesigurna ali radoznala. Još je stajao na onome

istome mjestu, u istom položaju, s velikom krpom u ruci koju je držao na boku, i nečim nalik na nož za kit u drugoj. Svjetlost s krovnog prozora danas je bila jasnija, divna izbijeljena svjetlost zbog koje kao da su mu i kosa i koža, i odjeća pa i krpa koju je držao - bila je to pelena, zapravo, umrljana bojom - bili iste nijanse. Rekao je: “Mislili smo da vas tri drijemate , i zastavši na pragu, vidjela sam da je Ana doista ondje unutra s njim, da sjedi na tvrdome krevetu. Imala je na sebi pleteni džemper bez rukava i crnu suknju, a njezine debele, gole noge bile su prekrižene. Brada joj je bila spuštena i tako se utrostručila. Izgledala je nesretno i taj se izraz na njezinu licu nije mijenjao dok me promatrala.

“Dođi unutra”, reče on ponovno. I ja sam prešla prag, zakoračila u onu izbijeljenu svjetlost. Stala sam s druge strane njegove slike koja je, pretpostavljala sam, napredovala. Barem je na njoj bilo više boje. Okrenuo se i pogledao Anu preko ramena, rekao joj nešto na francuskome pa se opet okrenuo k meni. “Šumska nimfa”, prevodeći, valjda, ono što je rekao njoj. Shvatila sam da u kosi još imam lančića od djeteline. Dodirnula sam jednog. “Šumska nimfa koja čita Thomasa Hardyja, citira Shakespearea i natače piće.” Krenuo je zaobilazeći sliku prema meni, no onda je promijenio smjer i pošao do police s bojama i neredom pa odbacio pelenu i nožić na jednu od njih. Nasmiješila sam se pristojno.

“Flora mi je “, rekla sam, “ rekla da njezina majka sutra dolazi kući pa me zanimalo trebam li doći rano i trebate li me uopće.”

Okrenuo se, smijući se, kao da me uhvatio u još jednoj laži. Naslonio je lakat na policu iznad sebe, drugu ruku stavio na bok. Jedino me moje iskustvo s ujakom Tommyjem navelo na spoznaju da je već prije pio, ili da pije i sad. Nije mu manjkalo staloženosti, nije krivudao u hodu ni pleo jezikom, ali u svakoj se njegovoj kretnji osjećala neka neobična promišljenost, neko odlučno usmjeravanje pozornosti. “Ne”, rekao je. “Ne. Florina majka neće biti ovdje sutra. Ni prekosutra, mislim.” Skinuo je naočale i stisnuo prstima mjesto između očiju.

“Florina majka je u gradu”, reče.“I Florina majka je strastvena majstorica u nestajanju i ludovanju. Zaista se ne može znati kad će se vratiti.” Opet je nasadio naočale, odmaknuo se od polica. Znači, i dalje ćemo trebati tvoje usluge.”

Ponovno je krenuo prema meni. Ispružio je ruku i dodirnuo mi kosu, jednom ju je rukom podigao s ramena, drugom je čupnuo iz nje jedan od cvjetića djeteline.

Vrtio je cvjetić među prstima. “I malu crvenokosu, također”, dodao je gledajući me preko naočala. “Kako joj je ono ime?”

“Daisy”, odgovorila sam. I miris ujaka Tommyja bio je tu, i kao da je sadržao i malo arome naranče od aspirina. Podigao je bradu, da bolje vidi. “Daisy”, reče on. “Koja proživljava teško razdoblje.”

Potvrdila sam kimnuvši, no onda dodala: “U svom domu. Ne sada.”

I on je kimnuo. “Shvaćam. Ti si je spasila.” Sada mi je stavljao kosu iza ramena, nježno, kao da je vraća ondje gdje pripada. Izvadio je još jedan cvjetić djeteline iz kose odostraga. Vrat mu je bio mišićav, ona blijeda, poput papira tanka koža prepuna udubina.

“A dom je?”, postavio je pitanje i očima pretraživao moju kosu. “U Brooklynu?”

“U Queens Villageu” odgovorila sam.

Kimnuo je, kao da je to trebao znati. “Otac je vatrogasac?” Zagladio mi je malo kose iza uha, okrznuvši vršcima prstiju moje lice i vrh glave. Zatim ju je opet podigao, kao da odmjerava koliko je teška. Osjetila sam miris boje na njegovu dlanu.

“Policajac”, rekla sam.

Kimnuo je na onaj isti način. “Desetero djece?” reče.

“Osmero”, odgovorila sam.

Nasmiješio se. Bilo je nečega čudnog u načinu na koji su njegovi sitni zubi doticali zubno meso na jednoj strani. Umjetno zubalo, valjda. Djelomična proteza, kako bi možda rekli moji. Ništa te ne podsjeća bolje na vlastitu smrtnost. Njegova vlastita smrtnost u njegovim ustima.

Zadržao je jednu ruku u mojoj kosi, a drugom skinuo naočale, pokretom toliko hitrim i toliko neusiljenim, kakav bi možda učinio da nešto bolje vidi, možda da pročita neka sitna slova, i povivši leđa u svoj prirodni pogrbljeni položaj, on se prignuo i poljubio moje usne, meko, ali dovoljno dugo da me prisili da udahnem na nos prije nego što je završio. A kad je završio okus alkohola prešao je na moje usne jednostavno je kliznuo rukom s moje kose do struka, ovlaš dodirujući pritom gornjim dijelom prstiju moje rame i dojku, ponovno nataknuo naočale i poveo me do vrata. Zakoračili smo preko praga zajedno, u sunce, na šljunčani put. Dok smo hodali prema kući, rekao je, onako usput: “Znači, Daisy je osmo dijete jedne iznemogle majke”, na što sam rekla oponašajući njegov ton što sam bolje mogla, svjesna otkucaja srca u svom grlu da nije, peto je dijete. Točno na sredini, između svih njih, rekla sam. Tri dečka starija i tri mlađa od nje i jedna starija sestra, Bernadette.

Bilo je to nalik na recitiranje stihova na pozornici, hineći smirenost unatoč tome što ti u ušima bubnja vlastita krv.

Pitao je kakva je Bernadette.

Vrlo pametna i debeljuškasta, rekoh. Toliko neugledna, rekla sam, da joj se roditelji zbog toga neprestano ispričavaju.

Pružajući ruku prema vratima s mrežom, zabacio je glavu unatrag i nasmijao se.

Položio mi je ruku na križa. “Najprije ćemo tu unutra”, rekao je pokazujući prema

kuhinji. Zajedno smo zaokrenuli nadesno, u razbacanu kuhinju, gdje je na stolu već bio spreman viski, a rupci Florine majke sada su bili na visokoj polici uz prozor.

Maknuo je ruku s mojih leđa da bi natočio piće, i u tom sam času koraknula od njega i naslonila se na dovratak. Pogledao me preko ruba čaše, s tek neznatnim tračkom zabrinutosti, ili sumnje, što je nakratko navrla u njegove oči.

“I ti si jadnu Daisy spasila iz Queens Villagea i od njezinih preopterećenih roditelja”, reče. “Da bi joj priuštila nekoliko ljetnih dana ovdje na selu.”

Kimnula sam.

“I poučavala je Shakespeareu.”

Slegnula sam ramenima.

“I dopustila joj da se časti aspirinom sv. Josipa.”

Iza sebe sam čula kako me Flora tiho zaziva iz svog krevetića. “Vi ste joj dali aspirin”, rekla sam.

Ponovno je gutnuo. Sad ju je i on čuo, svoju kćer; vidjela sam da je očima zamijetio taj zvuk. Čula sam kako joj se Daisy pospano javlja. Pomislila sam na onaj iznenađen izgled koji je uvijek imala odmah nakon buđenja, dok joj crte lica još ne bi u potpunosti poprimile njezin pravi izraz.

Ponovno me odmjerio od glave do pete, još jednom zabacivši glavu unatrag.

Gore-dolje od gležnjeva do struka, do prsa, i vrata i kose, kutevi usana bili su mu malo zategnuti, a licem mu je prelazilo ono malo straha. “Silna si ti cura”, izustio je napokon. A onda je podigao bradu prema hodniku i sobici svoje kćeri.

“Zaduženja te zovu”, reče.

Na moje iznenađenje, pošao je sa mnom, koračajući odmah iza mene niz uski hodnik do soba, slijedeći me sve do Florina krevetića, gdje je Daisy stajala i gladila Florino bucmasto zapešće i govorila joj: “Evo je. A evo i tvog tate.”

Flora je ispružila ručice prema meni, dakako, i ja sam je podigla na stol za prematanje. Iza mojih leđa, on reče Daisy: “Dođi sa mnom, hoćeš?” A kad sam pogledala preko ramena, koračao je s njom, držeći je za ruku, niz hodnik. Čula sam kako su se zatvorila vrata s mrežom i pošla za njima s Florom čim sam je presvukla. Oboje su stajali pri dnu stepenica kad smo se našle vani, oboje su žvakali aspirin stražnjim zubima. Pokazivao joj je rukom nešto u visokim granama udaljenih stabala šojkino gnijezdo, rekao je a ona je gledala gore, prateći pogledom kamo je pokazivao, i dalje ga držeći za ruku.

Stavila sam Floru u kolica i ona je počela plakati tražeći bočicu s crvenim sokom. Rekla sam: “Nema više bočice, Flora. Ne trebaš bočicu.” Ali bila je razdražljiva, još se nije posve razbudila i njezin je glas postajao sve prodorniji.

Nadvila sam se nad nju. “Mama ne želi da imaš bočicu, Flora”, rekla sam nježno.

“Sada si tako velika djevojčica da ti ne treba bočica.” Udarala je nogama o prečke

kolica, sada je ozbiljno plakala. Dodirnula sam je po ruci. “Oh, Flora”, prošaptala sam.

U tom se času on okrenuo prema nama i, još držeći Daisy za ruku, rekao: “Hajde, daj joj bočicu.”

Ustala sam i uspravila se, zabacujući kosu preko ramena. Gledajući njih dvoje odozgo iz sjene na trijemu vidjela sam kako su oboje iscrpljeni od sunca, blijedi, Daisy jer je još bila ošamućena od sna, on možda zbog toga što mu je trebalo sna.

Upravo sam zaustila da kažem “vaša žena” ili “njezina majka”, i vjerojatno sam zastala časak da bih odlučila koje je od toga bolje kad je on podigao ruku. “Nestali smo”, rekao je.

Izgovorio je to tiho, tiše od Florina plača, dakle, prepala sam se same te riječi.

“Nema nas”, rekao je. Brzo je pogledao Daisy, s toplinom, uključujući i nju u razgovor. “Cijelog sam života poznavao žene koje to znaju. Okrenuti leđa i učiniti da stvari nestanu. Prekrasan je to dar.” Nasmiješio mi se. Bijela mu je kosa stajala u zraku nad glavom, i dok bi pogled ujaka Tommyja uvijek kad bi pio bježao tek neznatno ulijevo ili udesno od onoga što bi gledao, njegov je bio izravan i pozoran. “Premda je to malo previše za čovjeka moje dobi. Malo previše ironično.” Daisy je gledala gore u njega na svoj pristojan, poslušan način. Flora je tugaljivo zavapila: “Crvenog soka, molim. Molim te.” Pogledao me. “Ne brini se o mojoj ženi. Daj sirotom djetetu bočicu.”

Slegnula sam ramenima. “U redu,” rekla sam njemu, a njegovoj kćeri, “pričekaj, Flora Dora.” Dok sam otvarala vrata s mrežom zaputivši se natrag u kuhinju, on reče: “I natoči nešto njezinu starom kad si već tamo.”

Napunila sam Florinu bočicu napitkom od voća pa ponovno napunila i njegovu čašu. Kad sam izašla, on je već bio dovukao kolica do ruba stepenica i sjedio pokraj njih, a Daisy mu je bila uz noge. Flora je preuzela bočicu objema rukama, željno i nestrpljivo, čak je i izvila usta u smiješak oko dudice kad je njezin otac rekao: “Ah, tjelesni užici.” Namignuo mi je. “Kakva će tek ona biti tinejdžerka.”

Podigao je čašu nama trima. “Za tri ljepotice”, rekao je pa ispio i lecnuo se kad mu je hladnoća ošinula pokvareni zub. Protrljao je čeljust. “Koliko bih godina zaradio”, reče on, “kad bih svaku od vas cijelu progutao?” Daisy, sa svojim ružičastim cipelama spremljenim ispod koljena i ruba moje stare bijele haljinice za tenis, reče jednostavno: “Ne znam.”

Nasmijao se, u jednoj od njegovih snažnih provala iskrenog smijeha, i naginjući se naprijed ispružio ruku pa je pomilovao po glavi. “ Ne znam ni ja”, reče. “Ali vrijedilo bi doznati.”

S čašom u ruci, oprezno je ustao, drugom je rukom čvrsto zgrabio drveni rukohvat i pomoću njega se podigao na noge. Okrenuo se od nas, krenuo niz

pošljunčani puteljak malo ukočeno, možda malo pognutiji, a zatim ušao u svoj atelje, gdje ga je Ana, koliko sam znala, još čekala.

Nagovorila sam djevojčice da provedemo ostatak poslijepodneva kod kuće, unutra i na travnjaku, u igri slijepog miša i papirnatim lutkicama, uvježbavajući skakanje zvijezde i prebacivanje preko glave na travi. Otprilike sredinom poslijepodneva Ana je izašla iz njegova ateljea i otišla u kuću, izgledala je kao i uvijek, i ponašala se uglavnom isto - ne obraćajući na nas pozornost, na onaj svoj pofrancuženi način. Čula sam kako je unutra počeo raditi motor usisivača i nekoliko minuta poslije vidjela sam da je došla do vrata i istresla omanji sag. Bila je opet u svojoj plavoj odori, ali je oko glave svezala jedan od rubaca Florine majke. Više nije izgledala osobito nesretno, i premda je bila jedini svjedok onome što se jutros dogodilo u njegovu ateljeu, nisam osjetila osobitu nelagodu kad me okrznula pogledom. Kao da sam nekako ozbiljno shvatila njegovu zastrašujuću izjavu, kao da smo doista nestale, djevojčice i ja, a ova je kuća i travnjak, atelje, pošljunčani puteljak, šuma sve do čuvareve ograde, bilo posljednje mjesto na kojem smo se zadržale. Kao mali duhovi.

Tek nešto malo prije večere konačno smo odšetale do plaže, i to samo da bi Daisy mogla obaviti svoju vježbu uz more. Činilo se da joj se koža ne oporavlja, nije se ni pogoršala, iako sam zbog ozbiljnosti kojom je promatrala kako joj stopala tonu u pijesak dok se oko njih širi zapjenušana voda pomislila da bi i ona mogla izbrisati one modrice i sve ono čega su te modrice već bile znak možda slabokrvnosti (proučila sam to i zamolila majku da joj napravi jetra s lukom) - tek snagom svoje volje.

Na povratku smo opet susrele Richardsonove, s Rupertom i Angusom i još jednim parom, vitkijom i izvorno britanskom inačicom njih samih, gospodina i gospođu s crticom u prezimenu, koji su došli ovdje provesti vikend. Gospođa Richardson predstavila je Floru kao kćer jednog od “naših poznatijih umjetnika” mršavi je par na spomen njegova imena zadovoljno uskliknuo - a Daisy kao “malu gošću” koja živi na Trgu Sutton, i mene kao djevojku koja je ukrala srca njihovih psića (jadni Rupert i Angus mlatili su svojim kratkim, zdepastim repovima i dahtali kao da govore, Istina je, istina je), koja živi u onoj čarobnoj kućici s dalijama. “Seoska ljepotica”, rekla je, kao da je ovo dobra stara Engleska, a ja Eustacia Vye glavom.

Mršavi se par - zapravo potišteni ljudi, i odjeveni za jesen - rukovao sa svima nama, srdačno su se osmjehivali i doslovce izgovarali, prekrasno, prekrasno, dok su nas promatrali u suton. Visoka su stabla sada bila prepuna ptičjeg pjeva i zalazećeg sunca. Neko smo vrijeme čavrljali, no razgovor se brzo iscrpio, a mi smo trebale odvesti Floru kući. Razgovarali smo o vremenu, i vikendu i vatrometu

na plaži Main Beach, o tome kako gospođa Richardson više voli lipanj od srpnja, rujan više od kolovoza. (“Jasno, vi školska djeca, mislite da je grozan”, rekla je i obuhvatila nas sve toplim pogledom kao da je Beatrix Potter, “ali rujan je doista najbolji ljetni mjesec. Više nema gomiletina ljudi. Dani su nam topli i noći prekrasno prohladne.” “Vrijeme savršeno za spavanje”, dodao je njezin suprug vadeći lulu iz usta, a Britanka je uzviknula “O, da, vrijeme za spavanje”, kao da je riječ o nečemu iz Kralja Artura.) Dok su Angus i Rupert zadovoljno dahtali uz moje noge, upijajući u svoje trbuščiće toplinu mojih tenisica i onu vrućinu koja se još zadržala na cesti, mi smo otezale s odlaskom. Dugo smo tako postajkivale, iako je bilo već kasno i Flori je u kolicima počela padati glava, a Daisy je tiho uzdisala, prebacujući se s noge na nogu. Raspredali smo o mirisnom zraku,

o zvijezdama noću, o umirujućim zvucima oceana. Gospođa Richardson se široko osmjehivala, nama i mršavim i tajanstvenim prijateljima, kao da smo svi mi plod njezina vlastita stvaralačkog duha, i ja sam se zadržavala dulje nego što sam trebala samo da bih joj dopustila da uživa u tome, u toj bajci koju je isprela o nama, o svojoj Engleskoj, pod bujnim drvećem, na tihoj cesti što se pružala između tamnozelenog travnjaka osvijetljena krijesnicama i smeđeg krumpirišta na kojem se još jučer poslijepodne mala June iskotrljala iz zemlje.

Još nije bilo kuharice te večeri. Kad smo napokon stavile Floru u krevet, bilo je kasnije nego inače, već gotovo mrak, a svjetlo iz njegova ateljea bacalo je sjenovite likove na pošljunčani kolni prilaz. Dok smo prolazile pokraj otvorenih vrata, vidjela sam ga ispruženog na krevetu, u onome istom položaju palog ratnika, s jednom nogom podignutom i rukom preko očiju, slika je i dalje bila na podu. Kod kuće, majka se okrenula od štednjaka kad smo ušle i rekla preko ramena : “Već sam se počela brinuti.”

Kao i obično, Clarkeovi su došli na objed u nedjelju. Voljeli su se dovesti autom iz svoga ljetnog apartmana na Sjevernoj obali na cijeli dan, objedovati s nama, a zatim navratiti do kuće kasno uvečer, kad su mogli biti sigurni da su Swansonovi otišli u Westchester, tek toliko da pogledaju sve, osobito mačke, prije nego što krenu natrag do svoga privremenog boravišta na manje važnoj obali.

Moji su roditelji uživali u njihovu društvu. Iako se nisu međusobno poznavali u djetinjstvu, već tek od vremena kad su se svi doselili ovamo, odrastali su vrlo blizu i poznavali mnoge iste ljude i mjesta, i te su uspomene bile najveći dio njihovih razgovora. Vjerojatno je neobično da je unatoč tome što su i jedni i drugi završili ovdje, na ovome krasnom mjestu - moji roditelji zahvaljujući svjesnim naporima da mi osiguraju sreću, Clarkeovi posredstvom sreće koju im je udijelio ujak vilenjak - sve što ih je zanimalo i oduševljavalo bilo povezano samo s mjestima s kojih s otišli. Poput izbjeglica, nisu nalazili sreću tamo gdje su sada, već u svemu što su pamtili iz prostora i vremena koje su bili napustili. Čak i nakon dvanaest godina prijateljevanja još su, svakog tjedna, čini se, otkrivali mjesta na kojima su im se susreli putevi ili su im se sastale prošlosti - poznata prodavaonica slatkiša u Brooklynu, prijatelj sestre nekog prijatelja s kojom je jedan od njih hodao, neki drugi vojnik koji je također bio na Queen Mary, uredski kolega koji je nekoć bio zaposlen na istome radnom mjestu kao i jedan prijatelj iz gimnazije.

Kružne putanje okolnosti i predaka kao da su opsezale sve godine njihove mladosti i cijelo područje pet okruga i bile uvijek povezane - već sam tada mislila kako u tome ima nečega srednjovjekovnog - imenima katoličkih župa, kao da se nitko, bio to prijatelj, ili rođak ili suradnik, ne bi uistinu mogao prepoznati prije negoli se odredi je li kršten ili školovan, ili oženjen ili pak (opet njihov izraz) pokopan u

njoj - nijedna se znamenitost njihovih prošlih dana nije mogla u potpunosti potvrditi bez imena najbliže crkve koja bi zajamčila vjerodostojnost.

Daisyna se prisutnost, dakako, potvrdila kao izvrsna građa za njima najdražu vrstu razgovora pa je tako za večerom u našoj blagovaonici u kutu, pod kosim stropom u kojem su se smjestile tavanske stepenice, istraživanje počelo kad je gospodin Clarke uperio vilicu u Daisy i rekao mom ocu: “Pitam se je li možda moj brat Bili poznavao njezinu majku. Ona je tvoja mlađa sestra, je li tako? I maturirala je u Gimaziji St. Xavier, je li?” Uslijedila su uobičajena preispitivanja imena i nadnevaka, i župnih plesnih zabava i srednjoškolskih sportskih momčadi imena svetaca i svih poznatih izraza koji bude nadu, svetih izraza (utjelovljenje, izbavljenje, vječna pomoć) - koje su izmjenjivali nad bijelim stolnjakom i jetricama s lukom, pireom od krumpira i mladim graškom, iznad Daisyne i moje glave, sve dok nisu naišli na zlatnu žilu, neku vezu, isprva tek neodređenu, između starijeg brata Daisyna oca (iz župe sv. Petra), koji je nakratko zabljesnuo kao dirigent plesnog orkestra na plesnim večerima dobrotvornog društva Knights of Columbus, i sestre gospođe Clarke (sveto ime), čija je najbolja prijateljica dobrih godinu dana bila njegova djevojka.

Zar to nije izvanredno, rekli su svi zadivljeni i u nekom tihom zadovoljstvu.

Malen je svijet - zaboravili su, čini se, onaj strahovit napor koji su upravo bili uložili da bi uspostavili ovu poveznicu. Svi su neko vrijeme sjedili bez riječi, odmahivali glavama u ushićenju - kako su ljudski životi povezani i spojeni, kako je svijet malen, poput neke župe, i logičan. Nekako neizbježan. Gospođa Clarke obratila se Daisy: “Bože, pa gotovo smo u rodu, mogla sam biti mlađa sestra najbolje prijateljice tvoje tete da oni nisu raskinuli vezu. Zasigurno bih poznavala tvog oca i tvoju majku.”

Daisy je pristojno pokušala izgledati zadivljeno i iznenađeno (zamijetila sam da je više zaokupljena skrivanjem jetrica pod pire od krumpira) dok razgovor nije opet krenuo prema otkrivanju daljnjih veza.

Peg je, nastavio je moj otac, maturirala na Gimnaziji St. Xavier, a Jack je, koliko on zna, jedini dečko s kojim je ikad hodala. Igrao je košarku na gimnaziji St. Peter i živio s bratom, dirigentom plesnog orkestra, i mlađom sestrom koja je danas redovnica dominikanskog reda na Long Islandu, jer su vrlo rano izgubili oba roditelja. Jackov je otac bio policajac u ophodnji u Harlemu, znate, sve dok neke bitange nisu na njega prevrnule dimnjak i ubile ga na mjestu, ondje na ulici, i koliko se zna, iz puke zabave. Majka je, Jackova majka, doživjela svojevrstan živčani slom - bila je trudna, s četvrtim djetetom, no ni jedno ni drugo nije preživjelo porođaj. Troje je djece neko vrijeme bilo razdvojeno, a onda je Jackov brat, Frank, završio gimnaziju i počeo svirati s orkestrom, a danju je na poslu

zarađivao dovoljno da ponovno okupi njih troje, upravo kad je Jack krenuo u gimnaziju.

“Mislim da je Jack”, reče moj otac, “onih dana bio poprilično beznadan slučaj - pričao mi je ponešto o tome” (bacio je pogled na Daisy i mene, pokazujući tim pogledom da te priče nisu za naše uši). “I sam je bio mladi nasilnik - no onda su ga dobri svećenici malo pritisnuli i natjerali ga da igra košarku svake slobodne minute u danu, zatim se na jednoj utakmici pojavila Peggy. Ostalo je povijest.

Osmero djece - ova ovdje, mala Daisy, naša je posebna miljenica - lijepa kuća u Queens Villageu. Jack se nije uspio upisati na policijsku akademiju, već su ga uzeli u Odjel za očuvanje reda i mira u javnom prijevozu. Mora biti policajac, govorio je. Bez sumnje, zbog oca. Katkad je, kaže, kao dijete upadao u nevolju onako često samo zato da bi mogao provoditi više vremena u policijskim postajama. Znate, među muškarcima koji nose odoru kao i njegov otac. Osjećao je za tim potrebu.”

Pomislila sam na Peteya i Tonyja i onog policajca s plaže.

Da ne bi izgubila svoju poveznicu, gospođa Clarke je rekla: “Bio je ono krasan orkestar koji je njegov brat vodio.” Okrenula se k Daisy. “To bi bio tvoj stric. “ Daisy se pristojno nasmiješila, ruku je držala u krilu.

“Ma prekrasan” rekla je moja mama.

“Frank je bio fenomenalan glazbenik”, nastavio je moj otac. “Jack kaže da mu je brat znao svirati sve - glasovir, bubnjeve, klarinet. Pričao je kako bi ušao u dvoranu, uzeo neki instrument koji nikad prije nije vidio - trombon, flautu, što god hoćete - i stao svirati kao lud. A nikad nije imao ni sata poduke.”

“Ma nije valjda”, rekla je gospođa Clarke.

“Nikad”, potvrdio je moj otac jednako zaprepašteno. “Kako kaže Jack, njemu je to jednostavno išlo prirodno, samo od sebe.”

“To je talent”, rekla je gospođa Clarke.

“To je ono što ga je dovodilo u nevolje, rekao je Jack.” Otac se malo povukao unatrag i stao dočaravati tu sliku. “Jack veli da je Frank morao samo zaklopiti oči i zasvirati, i sve ostalo što se zbivalo u njegovu životu - u vezi s majkom, ocem, čak i rak želuca od kojeg je na kraju i umro sa, s koliko ono godina?”

Moja majka reče tužno: “Četrdeset tri.”

“S četrdeset tri godine”, nastavio je otac. “Sve što mu se događalo jednostavno bi isparilo i za njega nije postojala nijedna briga na cijelom svijetu. Samo njegova glazba.”

“To je talent”, opet je rekla gospođa Clarke, ali moj se otac počeo smijuljiti.

“Na Frankovim karminama”, rekao je pogledavajući moju majku, koja je spustila glavu i također se podsmjehivala jer je znala, dakako, čega se on to prisjeća, znala je kao i uvijek što će sada reći, “a to je bilo u Faginovu lokalu,

uđemo mi unutra i sve je prepuno crnaca. Dupkom puno crnaca. I oboje pomislimo kako smo na pogrešnome mjestu i upravo se spremamo okrenuti i izaći ispričavamo se svim onim natiskanim crncima unutra, oprostite što smetamo, oprostite što smetamo - kadli se iz hodnika pojavljuje Jack, ljutit kao ris, i šapće mi kroza zube: ‘Ne sliči li ovo na’ - stanka, pogled na nas maloljetnice - “ ‘usrani crnjački plesnjak?’” Moji su se roditelji oboje smijali prisjećajući se ovoga, savršeno usklađeni. “Ispalo je da je Frank godinama, godinama svirao u klubovima po cijelom Harlemu. I da nikad o tome nije rekao Jacku ni riječi. U Harlemu, gdje mu je otac ubijen. I cijela gomila crnaca, sigurno njih osamdesetak, valjda drugih glazbenika, obožavatelja i vlasnika klubova, znate, ljubitelja hot jazza, u frajerskim odijelima, sav taj svijet, svi su došli u Brooklyn odati mu počast. A usred svega toga Jack, sav crven u licu i bijesan, okružen svojim kolegama policajcima, u onome irsko-katoličkom pogrebnom salonu, mora se rukovati i grliti sa svakim od njih.”

Sad se sve četvero odraslih smijalo i treslo glavama, a moji roditelji izgovoriše uglas, pomalo sjetno: “To je moguće samo u New Yorku, je li?” kao da je New York odavno izgubljen za sve njih.

“Ali, eto”, reče moj otac. “Bilo je upravo onako kako nam je Jack uvijek opisivao. Kad je Frank svirao, za njega bi sve ostalo jednostavno nestalo. On vjerojatno nije imao pojma kakve je boje kože bilo tko oko njega.”

Gospodin Clarke ispružio je kratku ruku preko stola i podigao čašu s vodom, odmahujući glavom, smijući se. A zatim je upitao, podigavši malo jednu obrvu, što je trebalo značiti da, kad bi uistinu bio jedan od The Three Stooges, ima nešto u pripremi. “Ljudi, jeste li vi znali za Jimmyja Fagina? Ne onoga starog, nego mlađega. Iz gimnazije St. Cyril?”

“O da”, rekla je moja majka. “On i moj brat Tommy radili su zajedno odmah nakon rata. U Brooklyn Unionu. Bili su ondje vrlo dobri prijatelji neko vrijeme.”

Gospodin Clarke se zasmijao, zavrnuo jezik u obraz. “E, on je bio vjenčani kum mog bratića Martyja!”

“Nemoj se zezati”, izustili su u isti čas moji roditelji i počeli iznova istraživati ove neutvrđene veze.

Budući da je naš televizor stajao u kutu dnevne sobe, i kako su se odrasli i dalje zadržavali oko stola u blagovaonici ispijajući kavu, Daisy i ja smo nakon objeda otišle zajedno na tavan. Imala sam uza se svežanj igraćih karata, i svoju knjigu, i posudicu s kremom Noxzema za Daisyna stopala. Svjetlo je ondje gore bilo prigušeno, jedna od stropnih žarulja je pregorjela i samo je svjetiljka uz krevet gorjela. Čule smo kako nježno rominja kiša nad našim glavama. Sjele smo na jedan od kreveta i neko vrijeme igrale remi, a kad nam je to dosadilo, otišle

smo do moje stare odjeće i odabrale još jedan kompletić za sutra - kratke hlačice od krepa sa žutim i bijelim prugama. Rekla sam Daisy kako mi se čini da se na sami dodir te tkanine mogu prisjetiti cijelog ljeta kad sam to nosila. Onog ljeta kad sam bila velika poput Daisy, ako ne i njezinih godina. Ne tako davno, a opet u vrijeme koje je sada nepovratno prošlo kao i dani košarkaških utakmica mojih roditelja, vojne službe i prvih radnih mjesta, kad je svijet bio podijeljen na župe nazvane po svecima koji su živjeli i umirali ili prema zamršenim pričama od kojih je istkana naša vjera - utjelovljenje, sveti otkupitelj, kraljica neba, nevina dječica.

Rasprostrla sam kompletić s hlačicama na krevetu, a zatim uzela lončić s noćnog ormarića i nanijela malo kreme na Daisyne tanke ruke. Pitala sam je li znala za onu priču o ocu njezina oca, policajcu, odgovorila je da jest. Rekla je da zna da je pao s krova i umro, i iako to baš nije bilo ono što sam ja čula, nisam joj proturječila. Pitala sam je li zbog toga uvijek zabrinuta da će pasti, ali je odmahnula glavom i slegnula ramenima. Rekla je da ne misli da je to zato - ne sjeća se da je susrela tatina oca u nebu prije svog rođenja. Odjednom se razvedrila. Ali možda ga je srela, reče kao da joj je sinulo, pa joj je on možda rekao da bude oprezna.

Nasmijala sam se, i ona se široko osmjehnula meni, a onda sam rekla: “Pruži mi nogu”, i namazala malo Noxzeme na list noge. Svukla sam joj čarapu i pregledala svod stopala na prigušenom svjetlu. “Vidiš, prolazi”, rekla sam. I doista je bilo tako, ili se tako činilo. “One cipele čine svoje.” Pogledala sam drugu. I na njoj je sve, čini se, izblijedjelo. “Zanima me što ih je moglo izazvati”, rekla sam kao da je, što god to bilo, već prošlo nestalo. “Trebala si jesti više onih jetrica”, rekla sam, a ona se iskrevelji. “Ozbiljno mislim”, rekla sam. “Moramo u tebe utrpati i špinata. Svega u čemu ima željeza.”

Prekrižila je ruke na grudima. “Ja jedem samo varivo od špinata”, reče ona nadmeno. A ja rekoh: “Dobro, gospođice s Trga Sutton, varivo od špinata. Nabujak od špinata. Špinat s kavijarom, što se mene tiče.” Držeći njezino stopalo u ruci oprezno sam utrljala kremu u njegov gornji dio. Svjetlo koje je prikrivalo stare modrice istodobno je isticalo i blijedoplave kolutove ispod njezinih očiju. “Ne bih htjela da se moraš prebrzo vratiti kući, Daisy Mae”, rekla sam, “želim te zadržati uza se.”

Kad nas je s tavanskih stepenica dozvala moja majka, vidjela sam kako je Daisy naglo poskočila i brzo posegnula za čarapama. Ali mama se popela samo do polovice da nas upita hoćemo li se s mojim ocem i gospodinom Clarkeom prošetati do kuće i vidjeti kako su mačke. Daisy je časak razmišljala o ovome, znala sam da voli mačke, ali onda je odmahnula glavom. “Preumorna sam”, prošaptala je.

Doviknula sam da ćemo vjerojatno ostati ovdje. Pošle smo dolje pripremiti se za počinak. Moja majka i gospođa Clarke prale su posuđe u kuhinji, razgovarale i pušile. Daisy i ja zajedno smo oprale zube i odjenule spavaćice, a onda je ona legla pokraj mene na moj krevet i istog časa zaspala dok sam ja prionula na čitanje, listajući najprije unatrag u potrazi za mjestom na kojemu je pisalo da duhovi posjećuju samo ljude koji spavaju sami, pa onda naprijed da vidim što će se dogoditi s krasnom Eustacijom, koja je željela toliko mnogo. Već sam napola usnula kad sam začula kako se vani zaustavlja neki auto i s treskom se zatvaraju vrata na njemu, i nejasno sam pomislila da to ima neke veze s Moranovima. Zatim sam čula očev glas u kuhinji, a nakon toga su i mama i tata stajali na dovratku.

Majka je šapnula: “Odjeni se”, i oboje su otišli. Navukla sam hlačice i majicu i otišla u dnevnu sobu gdje je stajala majka, pridržavajući moj kišni kaput. “Moraš otići do kuće”, rekla je smirena i stroga lica, možda ozlovoljena, s izrazom kakav bi inače namještala u teškim trenucima. “Jednu od mačaka udario je auto i djevojčica je ne pušta iz ruku. Swansonovi hoće da razgovaraš s njom. Gdje su ti cipele?”

Otac je stajao u kuhinji, držao je crni kišobran i moje tenisice zamrljane od trave. Gospođa Clarke se držala za zapešća i sa suzama u glasu govorila: “Jadni Curly” a moj se otac jednostavno okrenuo prema meni i rekao, “Hajdemo.”

Navukla sam tenisice. Smrad ispušnih plinova automobila ispunio je kuhinju.

Bio je to automobil gospodina Swansona, veliki cadillac, a on je sjedio za upravljačem. Začudo, otac mi je otvorio prednja vrata, a on je zatim sjeo odostraga, kao da smo gospodin Swanson i ja ravni ili kao da ja više pripadam svijetu gospodina Swansona nego njegovu vlastitom. U autu je vonjalo po novoj koži i cigarama gospodina Swansona. “Oprosti što te izvlačim iz kreveta”, rekao je. Na sebi je imao vjetrovku i hlače od rebrasta samta, sasvim kratko podšišanu kosu prosijedu na sljepoočnicama. Izgledao je tako da ste morali vjerovati kako je moćan. “Ali ti si jedina osoba na koju možemo računati. Nas neće slušati.”

Po svemu sudeći, upravo kad su Swansonovi večeras stavljali stvari u auto i spremali se za put svome domu, Curly je istrčao kroz vrata pa su gotovo cijela posljednja dva sata proveli tragajući za njim. Čak su nazvali u stan gospodina i gospođe Clarke na Sjevernoj obali da bi i njih zamolili za pomoć, ali ih, dakako, nije bilo kod kuće. Prije manje od pola sata svi su bili unutra, raspravljali o tome bi li trebali provesti noć ovdje ili otići kući, s nadom da će se Curly jednostavno vratiti sam (namjeravali su na odlasku navratiti do nas, rekao je, tek toliko da znam ujutro potražiti mačku), kad su začuli škripu guma na cesti pred kućom, i doista upravo kako su se i pribojavali - sirota je mačka bila ondje, hrpica uz cestu.

Debbie, njihova kći, bila je prva koja je stigla do nje, podigla je u naručje i

viknula da još diše. Gospodin Swanson je spustio ruku na okrvavljeno stvorenje i osjetio neznatno udaranje srca, ali joj je rekao da ponese mačku pod svjetlo trijema da vide koliko je teško ozlijeđena. “Teško”, rekao je gospodin Swanson, ali nije mogao ni reći ni učiniti ništa da bi njegova kći pustila životinju iz ruku.

Samo ju je čvrsto držala uza se i ljuljala i uporno ponavljala da još diše i da će joj vjerojatno uskoro biti dobro. Mačka je bila nesumnjivo mrtva u času kad su stigli gospodin Clarke i moj otac, ali Debbie se i dalje nije dalo nagovoriti da je pusti.

Gospođa Swanson je bila ta koja je predložila da pođu po mene.

Gospodin Swanson zaokrenuo je velikim autom na kolni prilaz. Kuća je iznutra bila sva osvijetljena, više nego ikad izgledala je kao mjesto koje su začarale vile, premda su svi u onoj skupini ljudi okupljenih na stepenicama trijema bili pognuti i većim dijelom u sjeni. Čula sam kako Debbie otegnuto plače. Imala je dubok, grleni glas, za dijete, čak i kad se smijala, a kroz njezino sam jadikovanje čula kako joj majka i brat, pa čak i gospodin Clarke, bezuspješno upućuju riječi utjehe.

Majka je podigla pogled kad smo stigli i izgovorila: “Hvala Bogu”, pa se okrenula i spustila ruke na sinova ramena i uputila ga natrag u kuću. Gospodin Clarke se udaljio u drugi kraj trijema. Gospodin Swanson i moj otac ostali su pri dnu stubišta, dobrano iza mene.

Debbie je sjedila uvrnutih stopala na stepenicama, teniske i čarape i malo golog koljena prekrile su joj sjene koje su možda bile krv. U krilu joj je bio siroti Curly, rukama ga je čvrsto privijala na grudi, njegova je glava bila tik ispod njezine brade, i ljuljala se tako s njime naprijed-natrag, jadikujući, plačnim glasom govoreći: “Dobro mu je, dobro mu je.”

Uspela sam se uz dvije stube pa sjela uz nju. Podne su daske bile mokre i skliske od kiše. Pod svjetlom na trijemu vidjela sam njezino rame, umrljano krvlju, i ono što je još ostalo od Curlyjeve njuške uho, oko, stravičan komad oštroga mačjeg zubala, koliko bi ga možda pokazao kad bi se iskesio. Ne samo da se pretvorio u nešto posve beživotno, već onako natopljen kišom i krvlju nije ni izbliza bio nalik nečemu što je u sebi ikad imalo života. Pa ipak, kad sam sjela pokraj nje, Debbie je svejedno zarila lice u njegovo krzno.

Dodirnula sam je po ruci. Krv na njezinoj koži bila je ljepljiva. “Hej, labudiću mali”, rekla sam.

Podigla je glavu i pogledala me. Krv joj je bila razmazana po licu i bradi, možda je nešto krvi imala čak i na ustima, i načas sam se upitala je li to možda zagrizla vlastiti jezik od tolikog plakanja. “Curly” rekla je onim svojim hrapavim glasom, a tijelo joj se treslo od plača. “Auto ga je udario.”

Kimnula sam. “Jadničak mali”, rekla sam. Osjećala sam kako se miris krvi, nešto nalik na metalni miris kiše, diže u zrak iz mraka u njezinu naručju.

Ponovno je spustila glavu u njegovo krzno. A onda je podigla pogled. “Mislim da još diše”, rekla je. “Osjetila sam mu srce. Prije.”

Ispružila sam ruku i pogladila ga, osjećajući kako se krv na njegovu krznu skrućuje. Debbie je promatrala što radim, malo se smirila, ili barem prekinula načas s naricanjem, iako su joj se ramena i dalje potresala. “Mislim da će biti dobro”, rekla je, pa pogledala u mene očekujući da to potvrdim.

Nastavila sam ga milovati, ne baš sasvim sigurna preko čega to prelazim rukom. Rekoh: “Lijepo je od tebe što si ga uzela u naručje.”

Još se jedan auto zaustavio na kolnom prilazu, policijski auto, Čula sam kako su gospodin Swanson i moj otac krenuli prema njemu. Vidjela sam da iz njega izlazi policajac, ali nisam dovoljno dugo zadržala pogled da bih utvrdila je li to onaj novi gospodin Moran. Čula sam kako gospodin Swanson kaže: “Nije se ni zaustavio - zasigurno je jurio nedopuštenom brzinom - mislio sam da bismo morali javiti policiji.”

Maknula sam ruku s mačke i položila je na Debbieno koljeno. “Labudiću”, rekla sam naginjući se prema njoj ali istodobno nastojeći da ne vidim užasnu lubanju, “Curlyju bi se možda sviđalo kad bi dopustila da ga i gospodin Clarke malo pridrži. Ne misliš li tako?”

Pogledala sam preko ramena prema kući. Gospodin Clarke je stajao uz prozor u izbočenju, pod svjetlom koje je na trijem padalo iz dnevne sobe kroz brojne prozorske plohe, i sam je izgledao sitan, i mokar i ožalošćen, tu na pramcu svoga čarobnog nasljedstva. “Gospodine Clarke”, obratila sam mu se, “mislite li da biste mogli malo pridržati Curlyja?”

Osjetila sam kako se Debbie sva napela pokraj mene, kako je svaki mišić njezina tijela, tijela male djevojčice, spreman oduprijeti se, ali dok sam lagano rukom posegnula u njezino krilo zahvaćajući beživotno i teško tijelo mačke, osjetila sam i kako se opušta. Pustila ga je i ja sam podigla otežali teret i predala ga gospodinu Clarkeu, koji ga je zaljuljao na rukama kao da je njegovo vlastito izgubljeno dijete, i okrenuo se.

Sada je Debbie počela zdušno plakati, no bio je to onaj bespomoćan, neutješan plač djeteta koje se počelo predavati. Dodirnula sam joj lakat i ona je polako ustala, ispruženih okrvavljenih ruku, mlitavih zapešća, plakala je i kad sam je povela uza stepenice i prema ulaznim vratima, trudeći se da ih ne zamrljam krvlju, pa pod svjetlost u hodniku i uz raskošno ukrašeno stubište u viktorijanskom stilu. Čula sam kako u dnevnoj sobi njezin brat kaže: “Fuuuj!” i tek smo stigle do pola stubišta kad je njezina majka tiho zazvala iza nas “Pokušajte ništa ne dirati.”

Povela sam je u kupaonicu u hodniku, malenu kupaonicu s linoelumom u ružičastoj i crnoj boji, s debelim, čupavim prostiračem i snažnim mirisom ukrasnih

sapuna u obliku ruže što se pomiješao s mirisom ocvala poljskog cvijeća gospođe Swanson. Najprije sam joj otkopčala košuljicu dok je ona plakala, tkaninu toliko natopljenu krvlju da sam jedva uspjela izvući skliske gumbe kroz mokre rupice, zatim sam otkopčala njezine hlačice i svukla ih do gležnjeva, rekla sam joj da iskorači iz njih, a nakon toga sam povukla s nogu i zakrvavljene čarape i tenisice.

Krv se nakupila u njezinu krilu, hlačice su nedvojbeno bile uništene, ali svejedno sam ih stavila u ružičasti umivaonik i pustila po njima hladnu vodu. “Mrlje od krvi uvijek moraš ispirati hladnom vodom”, rekla sam joj perući ruke pod hladnim mlazom. Nasmiješila sam joj se, odmaknula unatrag njezinu tanku kosu na kojoj je također bilo krvi. “Da znaš za ubuduće”, dodala sam.

Uzela sam je za ruku i pomogla joj da uđe u kadu. Htjela se spustiti na koljena, ali rekla sam, ne još, i umjesto toga pustila vodu da teče, da bude dovoljno topla.

Pronašla sam krpicu za pranje i namočila je pa najprije prešla njome preko njezina lica, preko usta i obraza i onih suza koje su još padale, neprestano je iznova ispirući, zatim preko ruku i ramena, između prstiju, sve dok gotovo sva krv, onaj otužan, mokar miris, nije nestao u odvodu. Rekla sam joj da sjedne. Zatim sam napunila kadu i okružila vrtlozima tople vode njezino tijelo, preplanulo i prekrasno zdravo, s jasnim, oštrim obrisima njezina kupaćeg kostima. Pustila sam je da se drži za moju mokru ruku, usta pripijenih o moju kožu, i da još malo plače. “Jadni mali labudiću , rekla sam. Dok sam je kupala, njezina je majka dvaput provirila unutra, drugi put da bi ostavila hrpu debelih ružičastih ručnika, a onda je otišla.

Nanijela sam šampon na njezinu kosu i istrljala je pa je isprala ružičastom plastičnom posudicom s umivaonika, zatim sam joj pomogla da izađe iz kade pa omotala njezino tijelo u jedan ručnik, a kosu u drugi. Krenule smo zajedno niz hodnik do njezine sobe.

Njezina je mala putna torba ležala otvorena na jarko ružičastom prekrivaču na krevetu, samo je nekoliko komada odjeće bilo posloženo u nju, mokar joj je kupaći kostim još bio na podu. Ugledavši sve to, ponovno je počela plakati i ja sam shvatila da je to, jasno, ono što je radila upravo u onom času kad se ugodan dan okrenuo protiv nje i netko je odozdo viknuo da je Curly pobjegao. Zagrlila sam je i pokušala vidjeti tu sobu njezinim očima - one šarene crteže i meke plišane životinje sjajnih očiju, nove školjke porazbacane na toaletnom stoliću u omanjoj plitkoj posudi s pijeskom, a one stare, obojane žuto, i plavo i jarko zeleno, na policama. Mislila sam kako joj se zacijelo čini da je prošlo mnogo vremena otkako je bila ovdje, jednostavno se spremala za povratak kući, sva zaokupljena svojim poslom, posve bezazlena, umorna od sunca, pomalo sretna. Jednoga nedjeljnog ljetnog poslijepodneva, jako, jako davno.

Pronašla sam u njezinu ormaru s ladicama spavaćicu i navukla joj je preko

glave. Zatim sam je posjela na krevet i raščešljala joj kosu. “Moe i Larry će biti tako tužni”, rekla je Debbie tiho, a ja sam dodala, “Bože, znam. Morat ćemo biti osobito dobre prema njima.”

Debbie reče: “Da barem nije onako istrčao kroz vrata.”

“To baš nije bilo slično njemu, je li?” upitah. “Pospani stari Curly.”

Stala je potezati prste, jedan za drugim. “Trebala sam ga zatvoriti ovdje gore”, rekla je.

Nasmijala sam se. “To mu se ne bi svidjelo.”

“Ali meni bi.” Okrenula se i pogledala me, suze su joj ponovno navrle u oči.

“Bio je točno tu na mom krevetu kad smo se vratili s plaže. Trebala sam ga zaključati unutra.”

“Nisi znala”, rekla sam. “Nitko nije mogao znati.”

Spustila sam putnu torbu na pod i odmaknula prekrivač. Sva iscrpljena popela se u krevet pod pokrivač. Postavila sam njezine plišane igračke oko nje, sve do jedne, koje sam mogla pronaći, iako je obično spavala samo s medvjedom i jednom izlizanom mačkom od pamučne tkanine. Kao da nije marila za njih. Vireći između mnoštva svih tih igračaka, prelazila je pogledom preko cijele sobe.

Nagnula sam se i poljubila je. “Nisi mogla znati”, rekla sam još jednom. “Nisi mogla znati ono što znaš sada.”

Djeca Swansonovih nisu se uvečer molila. Nisu, koliko sam ja znala, uopće imala nekih vjerskih navika. Zato nisam rekla ništa o tome da će Curly sada otići među anđele ili da će se ponovno roditi kao mačić, sklupčan uz majčino krzno.

Jednostavno sam rekla da joj je Curly vjerojatno silno zahvalan zbog toga što ga je cijelu večer onako držala u naručju. Curly je uvijek volio biti na rukama. Činilo se to kao prilično slaba utjeha, i dok sam izgovarala te riječi, obuzelo me neko neobično sjećanje na onu Peteyevu zamku za zečeve u dvorištu - one tanke grančice kojima je podbočio kartonsku kutiju, nešto slabašno i krhko što nastoji obuzdati i zadržati neku turobnu tamu. Ali Debbie je kimnula i zabacila ruke oko mog vrata.

“Možeš li nas čuvati idućeg vikenda?” prošaptala je u moju kosu. “Možeš li doći k nama i čuvati nas?”

“Svakako”, rekla sam i opet je poljubila.

Dok sam odlazila prema vratima, ona reče: “Misliš da će moja mama doći gore?” I ja rekoh da sam sigurna da hoće.

U dnevnoj sobi izgledalo je kao da se gospodin i gospođa Swanson prepiru, ali kad sam se spustila do samog podnožja stubišta, shvatila sam da zapravo dijele isto mišljenje iako su to iskazivali razljućenim glasovima.

“Eto zašto ih nikad nisam htjela”, govorila je gospođa Swanson. A on je rekao: “Nikad nisam mislio da će se ona toliko vezati uz njih.”

Oboje su se okrenuli i pogledali me kad sam stala na dovratku, a gospođa Swanson je istim onim ljutitim glasom rekla: “Isuse, pogledaj svoj krasan kaput.

Ostavi ga kod nas, dat ćemo ti ga na čišćenje.” Spustila sam pogled i shvatila da mi je kišni kaput umrljan Curlyjevom krvlju.

Gospođa Swanson mi je prišla, s odlučnom namjerom da mi uzme kaput, a gospodin Swanson je rekao: “George i tvoj tata otišli su kući. Rekao sam da ću te ja odvesti. Doista te nam je sam Bog poslao.”

“Oh, Bože, da”, dodala je gospođa Swanson. Prihvatila mi je kaput za ovratnik i ja sam joj dopustila da mi ga skine. Promatrala ga je pomalo zgađeno. “Jadna Debbie bila je sva izvan sebe. Nikad je nisam vidjela onakvu. Preplašila je i Donnyja, a Bog zna da je i on bio lud za tom prokletom mačkom. Ma zbilja, ovo je bilo jednostavno previše.”

Bila je vitka, privlačna žena, plave kose s izbijeljenim pramenovima, imala je ono visoko čelo i ravne crte izrasta kose što me uvijek podsjećalo na pametne, bogate žene. Svježe preplanule puti, poput svoje kćeri. Voljela je nositi nijanse narančaste, ružičaste i svijetlozelene boje. Clarkeovi su nam rekli da ne ostaje ovdje tijekom tjedna jer se boji spavati sama u ovoj kući, bez muža. Promatrajući je sada bilo mi je teško povjerovati da se plaši bilo čega. Izvrnula je moj kaput stavljajući vanjsku stranu prema unutra, kao da izbjegava gledati mrlje. Rekla sam joj da sam ostavila Debbienu odjeću namočenu gore u umivaoniku, a ona je mahnula rukom i iskrivila lice. “Ma bacit ćemo to”, rekla je. “Moj muž je već isprao stepenice vrtnim crijevom.” Zadrhtala je, zatim ga je pogledala postrance.

“Eto, upravo zbog ovoga nikad nisam željela imati kućne ljubimce.” On je na to kimnuo glavom i raširio ruke da bi pokazao kako misli isto što i ona. Okrenula se opet k meni i odmjerila pogledom moju majicu i traperice odrezane iznad koljena.

“Daj da ti donesem džemper”, rekla je.

Gospodin Swanson i ja izašli smo u hodnik. Vidjela sam Donnyja u pidžami kako nas prati pogledom odozgo s vrha stubišta i poslala mu rukom poljubac. Široko mi se osmjehnuo, a kad ga je otac slijedom mog pogleda spazio, uzmaknuo je i nestao. Gospođa Swanson mi je donijela vestu na kopčanje od svijetložutog kašmira. “Možeš je vratiti idućeg vikenda”, rekla je. “Trebat ćemo te u subotu.”

Potvrdila sam kimnuvši. Rekla sam joj kako je Debbie pitala hoće li ona doći gore, odgovorila je “Svakako.” No zatim je prekrižila ruke na grudima i naslonila se na ogradu stubišta. Na preplanulu je zapešću imala zlatnu narukvicu za sreću.

Opet je pogledala supruga. “Kriste, sve je ovo bilo suludo, ne? Njezina reakcija.

Jednostavno ludo.”

Potvrdio je kimnuvši. “Bojim sa da se u tome skriva nešto mnogo dublje.” Čvršće je stisnula ruke preko grudi. “Rekla sam ti, čim stignemo kući, zvat ću

dr. Templea.” Rekla je ovo nekako prkosno, uzdignute brade. “Napravio je čuda s Baileyevim malim, s onim koji je mokrio u krevet. Moramo znati s čime ovdje imamo posla.”

Njezin je suprug još jednom raširio ruke kako bi pokazao da joj se ne protivi.

Prebacila sam preko ramena džemper u boji koju je voljela Florina majka.

Zabacila sam kosu unatrag. Rekla sam: “Curly joj bio najdraži”, a kako su me oboje pogledali, pomislili biste da sam izjavila da joj je bio brat ili sestra. “Ovo joj je slomilo srce”, rekla sam.

Oboje su me načas proučavali, kao da procjenjuju na čijoj sam strani ili iz koje sam dimenzije stigla, a onda gospođa Swanson reče: “E, pa ne treba nam ovoliko tuge.”

Gospodin Swanson je rekao: “A sve do večeras bio je to tako lijep vikend.”

Kad me dovezao kući, mama je još bila budna, no otac je već legao i Clarkeovi su već otišli natrag na Sjevernu obalu. Sjedila je na kauču, Larry joj je bio u krilu, a Moe na jastuku pokraj nje. Swansonovi, čini se, nisu htjeli da mačke ujutro budu ondje i podsjećaju djecu na ovaj događaj. Kao da će djeca, rekla sam majci, sve jednostavno zaboraviti. Slegnula je ramenima. Čini se da su se Swansonovi prepirali oko cijele te zamisli da dopuste djeci držati kućne ljubimce, pa makar samo tijekom ljeta. Na žalost, ni u stambenoj zgradi gdje su Clarkeovi uzeli stan u najam nije bilo dopušteno držati kućne ljubimce.

“Daisy će biti drago da ih vidi”, rekla sam. “Iako mi je strašno teško što joj moram reći za Curlyja.”

Majka je podigla Larryja s krila i položila ga pokraj njegova brata. “Samo joj reci da je pobjegao”, rekla je. “Jednostavno joj reci da si sigurna da će se vratiti svaki dan.”

Na brzinu sam se istuširala da isperem sa sebe sve preostale tragove krvi pa legla u krevet pokraj Daisy. Majka mi je rekla da je cijelo vrijeme dok me nije bilo čvrsto spavala, ali kad sam se uvukla pokraj nje i obgrlila je rukom, prošaptala je: “Jadni Curly”, i spustila dlan na moju ruku. Znala sam da je plakala.

Zajedno smo se u mraku pomolile za njega, za Curlyja među anđelima.

Klinci Moranovih zacijelo su imali uključen svoj radar jer je idućeg jutra svih petero s nosevima pritisnutima o naša vrata s mrežom tražilo da vidi mačke. Pitala sam se nisu li o njima nekako doznali od policajca. Pustila sam ih unutra nakon što su mi se zakleli da će biti savršeno tihi - Daisy je još spavala - i tako su neko vrijeme klečali u našoj dnevnoj sobi dok su Moe i Larry razmetljivo stupali među njima, trljali obraze o njihova koljena i prihvaćali duge mazne pokrete niz leđa, žmirkajući u krajnjem užitku od strpljiva, beskrajno dugog češanja iza uha. Kako su i obećala, Moranova su djeca, pa čak i mala June, sve ono što su si međusobno

htjela priopćiti bezglasno oblikovala ustima i pokazivala rukama. (Sad sam ja na redu. Ti si ga dosta dragao. Pusti mene.) I u toj neobičnoj, i neobično ljupkoj tišini sobom je zavladalo raskošno mačje predenje. Bilo je nekako divno, ona tišina i miris hladne špilje što se širio iz kamina, one svijetle čupave glavice i preplanule ruke i noge Moranove djece koja su se ispružila na sagu u dnevnoj sobi. Ona svježa svjetlost ljetnog jutra nakon kišne noći. Kad se Daisy pojavila iz moje sobe, nosila je na sebi moj stari kompletić od krepa, a njezine su čarape i ružičaste cipele već bile na svome mjestu. Stajala je časak na dovratku, sa suncem iza oštre kose. Promatrala je neko vrijeme prije nego što se bez riječi pridružila malim Moranovima na podu, a meni se učinilo da je potrajalo samo trenutak-dva predugo prije nego što su je uočili. Odjednom mi je bilo dosta tišine. Pljesnula sam rukama i povikala: “Imamo posla”, što ih je naglo potaklo da opet svi počnu govoriti i svađati se, premda Daisy nije mnogo govorila. Poslije mi je rekla da je bila iznenađena i, mislim, razočarana, što vidi Moea i Larryja tako sretne.

Prepržila sam gotovo cijeli kruh na tankom limu u pećnici, posula svaku krišku cimetom i šećerom i napunila im time ruke pa ih potjerala kroz vrata. Peteyeva zamka za zečeve još je bila u kutu dvorišta, kartonska se kutija sada uleknula i nekako nakrivila na jednu stranu nakon sinoćnje kiše. Vidjela sam da su unutra još oni uveli listovi zelene salate. Kao i toliko mnogo ostalog otpada u vrtu Moranovih, i ona je poprimila izgled nekoga napuštenog pothvata.

Sad kad kuća Clarkeovih više nije bila na popisu jutarnjih obveza, mogle smo otići u dulju šetnju s Red Roverom i škotskim terijerima i stići do Florine kuće još dok je trava mokra. Daisy je bila uvjerena da će se Florina majka danas vratiti vlastito joj iskustvo nije dopuštalo mogućnost da majke budu tako dugo odsutne od svoje djece - ali Flora je i opet bila ostavljena vani na trijemu u kolicima.

Ugledavši nas, odbacila je bočicu ustranu, ionako već praznu, i svim se silama stala upirati o remenčiće kolica. “Van”, vikala je, naginjala se, došavši licem gotovo do koljena. “Izvadi me van.” Dok sam se priginjala da je oslobodim, vidjela sam da je onaj platneni remen danas pojačan muškim kožnim opasačem koji sam mogla otkopčati samo sa stražnje strane kolica. Trebalo ju je presvući, dakako, a kad sam je unijela unutra, kuća je i opet bila posve tiha, kuhinja prazna, vrata svih soba osim Florine zatvorena. Samo par ženskih crvenih platnenih cipela pod staklenim stolićem u dnevnoj sobi. Radna ploha u kuhinji bila je zakrčena čašama, običnim, visokim čašama i onima za vino, pa niskim čašama za sok koje je on rabio za viski, a bilo je tu i pet-šest ispražnjenih, ali još pepelom zamrljanih pepeljara. Posjela sam djevojčice za stol s nekoliko bojica i malo papira, napunila sudoper vodom s deterdžentom i sve oprala pa obrisala krpom. Zatim sam prebrisala sve površine i pronašla u hladnjaku nekoliko jaja pa ih istukla i ispržila

s podosta maslaca i vrhnja. Upravo sam stavljala žlicom jaja na male tanjuriće za Daisy i Floru kad sam začula da se otvaraju vrata s mrežom i na kuhinjskim se vratima pojavila debela kuharica.

“Blažena bila”, rekla je kad me ugledala. “Ja bih to napravila.” Bila je zadihana, usna joj se orosila znojem. Muž ju je, veli, dovezao do početka kolnog prilaza. Bila je ovdje jučer, imali su neku zabavu - uzela je pregaču iz vrećice za kupnju koju je donijela, pa je privezala, zatim je sjela za stol do Flore - došli su neki ljudi iz grada, poprilično mnogo njih. Razvila se nekakva prepirka. “Bila sam straga u Florinoj sobi, ali čula sam sve.” Jedan od muškaraca je zamahnuo rukom i opalio drugog, a jedna je od djevojaka otišla na telefon zvati policiju. Prava strka.

Sve se kao primirilo kad je došla policija i samo je nekoliko ljudi ostalo kad je njezin muž došao po nju u tri izjutra. Odjednom je stala govoriti tišim glasom.

“Jesi li već vidjela Francuskinju?” upitala je, i ja rekoh da nisam, premda je Flora već bila odjevena i stavljena van na trijem kad sam stigla ovamo.

Kimnula je. “Posluživala je na zabavi, ali onda je otišla u svoju sobu, a da nije počistila ništa pod milim Bogom. Napravila sam što sam mogla, ali bila sam mrtva umorna.” Rukom je načinila kretnju, podižući punašnu ruku da bi pokazala očišćenu kuhinju. “Htjela sam njoj ostaviti nešto posla. Ne tebi.”

“Nije mi to bilo teško”, rekoh. Čula sam zvuk koraka u dnevnoj sobi, kao da se približavaju, a zatim opet odlaze. Nagađala sam da je to Ana, da možda samo provjerava jesam li stigla po Floru. No zatim sam začula kako se na šljunku kolnog prilaza zaustavlja auto, a Flora i Daisy su pogledale prema prozoru s istim vedrim izrazom na licu. “Tvoja mama”, rekla je Daisy, a Flora je ciknula. Djevojčice su pošle zajedno do prozora.

Bio je to doista taksi, ali prazan. Nekoliko je minuta čekao upaljena motora, a zatim smo opet čuli zvuk koraka i otvaranje vrata s mrežom, zatim je iz sjene što ju je bacala kuća izronila neka žena u lepršavoj haljini koja joj je u skladnim valovima padala niz tijelo. Haljina je bila lijepe tamnocrvene nijanse s primjesama uskovitlane crne boje, prikladnija za večer nego jutro. Žena nije bila mršava, ali se u toj haljini kretala skladnim pokretima, i premda je bilo nemoguće odrediti koliko joj je godina - imala je duge šiške i tamne naočale, i kao ugljen crnu kosu podrezanu do brade - nešto je u načinu na koji je žustro ušla u taksi i nagnula se naprijed da bi rekla nešto vozaču govorilo da nije tako strašno mlada.

Kuharica iza mene reče: “A-joj”, i ja se okrenuh i shvatih da me oprezno promatra. “Jedna od gošća sa zabave”, rekla je tihim glasom, kao da je djevojčice neće čuti. Gledala me je pozorno, pokušavajući procijeniti, to je bilo jasno, koliko dobro razumijem ovu situaciju. Poznavala je moju majku, išla je u našu crkvu, znala je da pohađam gimnaziju. U mislima joj je još bilo svježe sjećanje na

sinoćnju zabavu, vinske čaše i visoke čaše za viski s ledom, na natovarene pepeljare, naroljane muškarce koji se međusobno napadaju šakama i jadnu ženu koja zove gradsku policiju, i ona je pomno preispitivala je li djevojci poput mene ovdje uopće mjesto. Razmišljala je bi li trebala obavijestiti moje roditelje.

“Sreća je što imaju sobu za goste”, rekla sam, a kuharica se osmjehnula kao da kaže “Nećeš mene preveslati”. “Divljim to životom oni žive”, rekla je ustajući polako da bi skupila tanjure djevojčica. “Ti umjetnici. Ako i ne umru mladi, nastave se ponašati kao tinejdžeri sve do svoje sedamdesete.”

Daisy je povela Floru van na dvorište dok sam ja pripremila sendvič i spremila ga u torbu za plažu zajedno s našim jelom. Danas mi se nije dalo ostajati dugo, iako sam već počela uvježbavati što ću reći roditeljima ako ih kuharica doista nazove. Bila sam na plaži s Florom svakog dana, reći ću im. Što me briga za druga zbivanja? On je dobar čovjek, osobito je dobar prema jadnoj Daisy. Kakve veze imaju naklapanja neke sluškinje?

Dok sam koračala prema vratima, čula sam kako iz soba u dubini kuće dopiru Anine riječi, glasne i brze. Zastala sam načas, a onda sam se okrenula i otišla u dnevnu sobu. Bilo je teško, s obzirom na njezin francuski i one prirodne promjene visine glasa i brzine njezina govora, raspoznati je li to ona možda jeca ili ga samo oštro kori. Koje god od toga bilo, što sam više slušala, to sam više shvaćala da je, bez obzira što govori, onaj pomahnitao glas koji ispušta svojevrsna preslika njegove slike na zidu, one koja prikazuje ženu u dijelovima. Pomislila sam kako bi mu to trebalo poslužiti kao opomena da se drži slika koje ne prikazuju baš ništa.

Tog je jutra moj otac prije posla otišao do plaže i postavio za nas suncobran uživala sam zamišljajući ga kako hoda bos u odijelu, zavrnutih nogavica i učvršćuje veliki suncobran u pijesak. U nedjelju poslijepodne rekao je teti Peg na telefon da će, sad kad u kući ima nas dvije ljepotice svijetle puti, morati kupiti cijelu zalihu Noxzeme. Kad smo stigle na plažu, spustile smo vrh suncobrana u pijesak pa na njega objesile ručnike, a njih pričvrstile za prekrivač obućom, objedima i mojom knjigom, napravivši tako zaklon od ručnika poput male špilje za presvlačenje. Presvukle smo se sve tri zajedno, u igri koju smo nazvale majice dolje, guze van, a djevojčice su se smijale dok smo sve tri povlačile majice iznad glava i skidale hlačice. Onako bez ičega na sebi zastala sam načas da pomognem Flori uvući se u kupaći kostim, a zatim se okrenula i shvatila da Daisy sjedi pokraj mene s mojim starim kompletićem s hlačicama u krilu i, kose spuštene preko tankih ruku i prsa, promatra me. Odgurnula sam kosu iza ramena. “Nemam ništa što ti nećeš imati jednog dana, Daisy Mae”, rekla sam. “Samo se nadam da ćeš imati više.” Nasmiješila se, možda se i zarumenjela, na onome prigušenom svjetlu. “Ja u tebi vidim sebe kakva sam bila”, rekla sam. “Kad nosiš moju odjeću. Ti u meni

možeš vidjeti sebe, onakvu kakva ćeš biti. To je pravedno.”

“Valjda je”, rekla je i zahihotala se. Peteyeva joj je masnica još bila na ramenu, možda se čak počela i širiti.

“Sigurno jest”, dodala sam. Okrenula sam se Flori koja se naslanjala na mene, s rukama u mojoj kosi, punašna i sva zarumenjena u svom kostimiću sa suknjicom. “I ti i Flora, jednog dana.”

Podigla sam Daisyn kostim s pokrivača između nas, malo ga nabrala prema dolje. “Daj da ti pomognem”, rekla sam i nagnula se nad Daisyna stopala pa povukla kostim gore preko njih. Čak su i na ovom svjetlu masnice opet izgledale loše, možda još i gore nego prije. Zatvorila sam oči. Navukla sam joj kostim preko koljena pa joj šapnula da ustane i povukla ga preko tijela, jednu pa drugu naramenicu, odgurnula joj kosu s lica. Još zatvorenih očiju obuhvatila sam je oko struka i prislonila glavu na njezine grudi, a Flora je iza mojih leđa dohvatila njezine ruke oko moje glave, kao da će i nju zagrliti. “Sendvič-zagrljaj”, rekla sam; zatim su to ponovno rekle i djevojčice. Čula sam kako mi otkucaji Daisyna srca odzvanjaju u uhu, osjećala sam njegov brz, živahan ritam uz one smirenije, veličanstvene zvukove mora. Načas mi je sinulo da je dr. Kaufman bio taj koga sam nadmudrila, jer sjedile smo ovdje iza naših ručnika bez ičega na sebi dok su glasovi drugih kupača plovili zrakom do nas, netko je tik pokraj nas koračao po pijesku, uz krike galebova i dodir topla sunca što je sipilo kroz čupavu pamučnu tkaninu na moju kožu. Dr. Kaufman sa svojim zlokobnim upozorenjima o tome kako ne smijem obnažiti grudi na plaži, o mojoj blijedoj sestrični, bio je nadmudren: razgolitila sam svaki dio sebe, zatvorila oči i pokazala sestrični što joj nosi njezina budućnost puna zdravlja. Šapnula sam djevojčicama da je vrijeme za kupanje pa smo se prestale grliti, i ja sam ponovno otvorila oči. Uzela sam svoj kupaći kostim i brzo ga odjenula.

Flora se i dalje svojski, smiješno naslanjala na mene, kao da nerado prekida dodir s mojom kožom, Daisy se više nije stidljivo okretala od mene.

Na kraju dana sklopila sam suncobran i ponijela ga do ruba parkirališta, prema očevim uputama. On će ga preuzeti kad se bude vraćao kući s posla pa nam ga opet ujutro postaviti. Da prištedi pozamašnu količinu kreme za sunčanje, da spasi nas djevojčice od starosti, bora i tvrde kože. Gurale smo Florina kolica natrag do moje kuće da bismo joj pokazale dvije mačke, i upravo kad je silazila s kolica, u ludom je trku naišao Rags, optrčao nas, umalo srušio Floru pa šmugnuo na kolni prilaz Moranovih. Čule smo kako je starac povikao i opsovao, vidjele smo Ragsa kako opet juri niz prilaz. Promašio nas je za dlaku, a Flora i Daisy su se pritom smijale, pa krenuo uz ulicu jer je ugledao nešto zanimljivo na nekom drugom prilazu pa nestao iza susjedove živice.

“Taj će pas doista natjerati nekoga da ga ustrijeli”, rekla sam. Vidjela sam da je Peteyeva klimava zamka za zečeve prevrnuta na bok, salate više nije bilo. Također sam vidjela, isprva mi se to učinilo kao da je netko po travi porazbacao pregršt slame, šešir Florine majke rastrgan na komadiće na travnjaku uz kuću. “Jadna Janey”, rekla sam, a djevojčice su uozbiljeno odmahivale glavom. “Mislim da ću morati kupiti šešir za tvoju mamu, Flora”, rekla sam. “I za Janey.”

U kući su nas Moe i Larry pozdravili uzdignutim repovima i spremnim predenjem, ništa slabijim zbog toga što su u novoj kući, što su podvrgnuti novome kućnom redu i što im se promijenilo brojno stanje. Flora i Daisy čučnule su na pod, Daisy ih je pozdravljala, možda ne s onom istom toplinom i oduševljenjem koje je prije osjećala jer je bila razočarana njihovom ravnodušnošću. Prvi put sam i ja osjetila neku odbojnost dok sam ih gladila, prisjećajući se nakežena izraza na onoj užasnoj lubanji. To više nije bio Curly, ona beživotna stvar koju je Debbie ljuljala u naručju, nije to bio on kakvog sam ga se sjećala. Bilo je to ono najgore.

Bilo je to ono s čime sam bila suočena.

Oprala sam tri zrele breskve i umotala ih u papirnate ubruse, pojele smo ih dok smo se vraćale Florinoj kući. Oba su svjetla gorjela u ateljeu, kuharica je otišla, ni Ana nije bila u kući iako je sve bilo netom očišćeno i svugdje se osjećao prodoran vonj laštila za namještaj i izbjeljivača. Flora je bila ljepljiva od voća pa sam je stavila u kadu, a zatim joj navukla spavaćicu, za to me je vrijeme Daisy čekala na trijemu jer je na njoj bilo još previše pijeska da bi ulazila u čistu kuću. Ni traga večeri u kuhinji. Odnijela sam Floru van na trijem. Bila sam spremna opet otići u njegov atelje budem li morala, ali on je sjedio u jednom od platnenih stolaca, Daisy u drugom. Sjedili su u tišini, on na onaj svoj način, s prstima raširenim preko obraza. Oboje su promatrali nebo iznad drveća i promjenu svjetla. Flora i ja smo ih gledale jedan čas, a onda je Flora rekla: “Tata” - ili možda, “Daisy”, bilo je to nemoguće utvrditi - i oni nas oboje naglo pogledaše. Stavio je prst na usne.

“Moja crvenokosa prijateljica i ja”, rekao je, “čekamo prvu zvijezdu.” I još prije nego što je dovršio rečenicu, Daisy je podigla ruku i rekla: “Evo je.”

Začula sam kako škripi šljunak pod nečijim stopalima. Ana je hitala stazicom, u istoj onoj svilenoj košulji koju je imala prošle noći. Popela se stubama i u hipu mi uzela Floru iz ruku, malo me pritom ogrebavši jednim od nalakiranih noktiju.

“Merci”, rekla je kao da pjeva. “Bonsoir, vizimo se zutra, u izto frijeme”, i odnijela Floru u kuću tako brzo da je prošlo čak minuta, dvije prije nego što je jadno, isprepadano dijete počelo plakati.

Uzela sam prostirku za plažu iz pretinca ispod kolica, ponijela je na travnjak gdje su se već počele pojavljivati krijesnice. Protresla sam je pa je ponovno uredno složila i odnijela natrag gore na trijem. “Hajdemo, Daisy Mae”, rekla sam.

U sve gušćoj tami koja je obavijala trijem vidjela sam kako me promatra. Možda je to bilo zbog naočala ili onoga bijelog plamena njegove kose nad glavom ili zbog načina na koji je prislanjao prste uz obraz, ali upravo me to promatranje najviše uznemirivalo. Ispružio je ruku kad je Daisy ustala. “Ostani još malo”, rekao je njoj. A meni: “Sjedni još časak.” Neodlučna, stiskala sam prostirku na grudi sve dok on nije prošaptao: “Izludjet ćemo Anu.” Iznutra sam čula Floru kako cvili, malo plače, možda i izgovara moje ime. Objesila sam prostirku preko ograde trijema pa pošla prema trećemu platnenom stolcu pokraj njega i sjela. Sad se uistinu smiješio, kao da smo se još jednom našli u dosluhu.

Sjedili smo časak, dva u tišini, u nepopustljivoj tišini što se mene tiče, on u tišini opuštenoj, za njega zabavnoj. Upravo me je to promatranje uznemirivalo jer sam u tome vidjela da vjeruje kako svojim pogledom koji odaje da ga sve to zabavlja može prodrijeti u osobu kakvom sam se smatrala i pronaći u dubini mog bića nešto što je više po njegovu ukusu. Da me može izbrisati i početi iznova, prema svojoj vlastitoj zamisli. Iz svoje glave. Osjećala sam se zbog toga kao da me netko izubijao, nekako kao da sam od časa do časa morala zastati i uzeti zraka, zauzeti nešto čvršći položaj, kao kad se nađeš između dva vala. Preda mnom su bile godine, imala sam ljepotu, imala sam sposobnost natjerati ga da mu licem prijeđe nesigurnost. Pa ipak, isto sam tako sklopila s njim svojevrstan sporazum.

Među nama je postojalo neko suučesništvo, u onome kako smo zajedno izašli iz njegova ateljea i krenuli prema kući. Najprije tu unutra, rekao je kad smo ušli u kuhinju, kao da oboje razumijemo što će uslijediti. Neko prešutno suučesništvo u načinu na koji sam ga navela da pokaže brigu za Daisy, u onome što je činio sada, izluđivao Anu. Neki uznemirujuć savez, kako bi rekla sestra Irene na satu povijesti.

Podigla sam oči i uzvratila mu pogled. Kratko sam vrijeme razmišljala zbog čega nije popio nešto ako ga je prestala mučiti zubobolja, no zatim sam vidjela praznu čašu na podu pokraj njegova stolca.

“Onda, zbog čega si odabrala Macbetha?” rekao je napokon. “Između svih onih bajki koje si mogla ispričati mojoj kćeri?”

Slegnula sam ramenima. “Radili smo ga u prvom razredu u školi”, rekoh.

Naočale su mu bljeskale na sve bljeđoj svjetlosti. “Mislio sam da to možda ima neke veze s njezinom majkom”, rekao je. Malo se nagnuo naprijed. “Nemoj mi reći da si bila jedna od vještica.”

Odmahnula sam glavom. “Bila sam Macduff. To je škola za djevojčice.”

Nasmijao se onim svojim iskrenim smijehom. “Jasno”, rekao je. Posegnuo je za praznom čašom i okrenuo se Daisy. “Daisy Mae, hoćeš li skočiti u kuću i zamoliti gospodaricu da mi je napuni?”

Daisy je uzela čašu i spustila se sa stolca. “Dobro”, odgovorila je. Možda bih

mu i zamjerila što je tako prisvojio moj nadimak za nju, ali nju je to tako vidljivo razveselilo. Oboje smo promatrali kako odlazi kroz vrata, a ružičaste joj cipelice lupkaju o podne daske.

Opet se okrenuo meni. “Tu se ima što glumiti”, rekao je. “U ulozi Macduffa.

Golema tuga, krvava osveta. Jesi li ti takva glumica?”

Pričekala sam časak, dva da se ponovno uspostavi ona tišina, a zatim rekoh: “Nisam ga tako glumila. Časna sestra koja je postavljala predstavu htjela je da tako odglumim. Neprestano je vikala na mene da moram lomiti ruke u očaju. Htjela je da budem sva izvan sebe kad on čuje vijest o svojoj obitelji. Ali nisam htjela.”

Glava mu je bila nagnuta u stranu, oslonjena na onu njegovu slikarsku ruku. Bila sam svjesna da me promatra, a njegov se vlastiti svijet kovitla u njegovoj glavi.

“Dobro, jesam, na pokusima”, priznala sam namještajući se u čvršći položaj, “ali ne ikad smo postavili predstavu, kad više nije mogla učiniti ništa. Jednostavno sam govorila kao da je oduvijek znao da če se takvo što dogoditi. Jednostavno sam rekla” - nekako sam spustila pa podigla glavu, kao i one noći na pozornici - “‘Zar sve moje mališane? Jesu li nebesa gledala i ne htješe im pomoć?’ - ne kao pitanje, već kao da je to oduvijek znao.”

Brada mu je bila na dlanu, lakat mu je počivao na naslonu za ruke pokraj mene, dugačke je noge ispružio pred sebe, prekrižio ih na golim gležnjevima. Bilo je nečega kraljevskog u njegovu pognutom držanju, u zavrnutim rukavima bijele košulje otvorena ovratnika, u bijelom plamenu njegove kose. “Oduvijek je znao da će mu pobiti djecu?” tiho je upitao.

Izravnala sam kralježnicu, nastojeći i sama poprimiti nešto kraljevskog u držanju. “Na neki način”, rekoh.

Daisy je ponovno izašla s pićem u ruci, predala mu ga i popela se natrag u platneni stolac. Prihvaćajući čašu dodirnuo ju je po ramenu i rekao: “Hvala ti, mila.” Odložio je čašu u visoku pepeljaru i okrenuo se opet meni, kao da još nije spreman piti. Kao da najprije treba srediti nešto između nas dvoje.

Ponovno sam utihnula. Na tamnomodrom nebu pojavila se još jedna zvijezda, i tanak tračak mjeseca, nekoliko rastrganih krpica oblaka, crvenih i zlatnih. Jedan sam časak samo prelazila pogledom preko sve mračnijeg travnjaka. Iznutra se čuo Florin glas, Anini pjevni, ali odrješiti odgovori. U drveću su svrdlali skakavci.

Osjećala sam kako me proučava, prstiju položenih preko obraza, iako sam i dalje glavom bila okrenuta prema travnjaku i stablima žalosnih trešanja.

“Nisam ga odglumila ni tako da urla na Macbetha na kraju”, rekla sam napokon.

“Nisam to prikazala kao pobjedu. Izvela sam to kao da on plače. Kao da mu je prisjela sva ona krv.” U tom sam se času sjetila onoga mokrog i metalnog mirisa.

“Izvela sam to tako da je na kraju bacio Macbethovu glavu. Onu od ljepenke.

Prikazala sam ga kao da mu se sve smučilo. To kako svi umiru.”

Okrenula sam se k njemu i on je podigao bradu s dlana. Nisam mogla dokučiti dosađuje li se. “Kako je to prošlo?” upitao je.

“Nije joj se svidjelo”, odgovorila sam. “Dala mi je trojku.”

Zahihotao je. “Suzdržanost je uvjerljiva”, reče on.

Podigla sam ruke s naslona i položila ih u krilo. “Neke su djevojke rekle da je Macduff u mojoj izvedbi ispao kao dobra vila.” Prisjetila sam se onoga sporog shvaćanja; kuća Clarkeovih odjednom je utonula u tvrdu, prljavu zemlju. Pogledala sam ga da vidim je li mu jasno što time mislim.

Nije se smiješio. “Drage djevojke”, prošaptao je.

Daisy je pokraj njega lagano zamahivala nogama, savršeno strpljiva. “Trebale bismo poći”, rekla sam, iako to na neki način nisam željela. Ja sam ustala pa je i ona ustala. On je podigao čašu u čast nama objema, još onako poguren u svom stolcu. “Bonsoir”, rekao je to i ništa više iako sam znala da nas je promatrao dok smo hodale preko travnjaka do kolnog prilaza.

Petey je sjedio na stražnjim stubama kad smo stigle kući, svjetlo u kuhinji iza njega već je gorjelo, a moja je majka unutra pripremala večeru, naš je sklopljeni suncobran za plažu stajao naslonjen o kuću.

Petey je ustao čim smo prišle, imao je nešto iza leđa. Brzo sam usput pogledala je li mu zamka za zečeve još ondje. Nije je bilo.

Obratio se Daisy: “Ovo nije ono o čemu sam ti govorio. Ono što ti zbilja hoću dati, nego…”i on naglo ispruži ruku. Bila je to narukvica načinjena od kamenčića boje karamele umetnutih u lančić od nečega što, čak sam i na onome prigušenom svjetlu to vidjela, nije bilo pravo zlato. Daisy kao da nije znala što bi učinila pa joj je on gurnuo narukvicu i rekao: “Ovo je za tebe.”

Neodlučno ju je uzela. Nisam ga pred njom htjela pitati otkud mu to, ali sam posumnjala u najgore. A onda je to izgovorio Petey, podigavši pogled prema meni, kao da je shvatio da mora dati neko objašnjenje.

“Policajac ju je dao mojoj mami, ali njoj se uopće nije svidjela. Rekla je da je smijem uzeti.” Počešao se po već razderanoj ranici od ugriza komarca na ruci. “Ne znam sviđa li ti se”, rekao je Daisy.

Daisy je pogledala narukvicu, zatim mene. “Lijepa je”, reče.

Upitala sam: “Jesi li siguran da se mama slaže?”

“Oh, da.” Rastreseno je čeprkao po krastici, niz ruku mu je tekla tanka krvava pruga. “Htjela ju je baciti. Ozbiljno.”

Ako je to istina, policajcu se ne piše dobro.

Ispružila sam ruku i nježno mu odmaknula prste s ruke. “Petey, ovo je lijepo od tebe”, rekla sam. A Daisy je rekla: “Hvala”, i Petey opet stade objašnjavati kako

to nije ono što joj je namjeravao dati, ono na čemu još radi.

Pitala sam ga hoće li s nama u kuću da mu zalijepimo flaster na ranicu i on pogleda mjesto koje je bio češao kao da ništa od toga nije njegovo. “Ne”, rekao je.

“U redu je.” I obrisao krv košuljom. Ponovno je pokazao rukom na narukvicu.

“Stavi je”, reče.

Odložila sam torbu za plažu na pod i uzela narukvicu od Daisy. “Ispruži ruku”, rekla sam i preokrenula joj zapešće da je zatvorim. Bili smo u sjeni, podalje od svjetla s trijema i iz kuhinje, ali znala sam da je ono što sam vidjela na njezinoj ruci druga masnica koja se sve više širi. Zatvorila sam mehanizam i preokrenula joj ruku, a narukvica joj je odmah skliznula preko ruke i pala na travu. Svi smo se sagnuli da bismo je podigli, no Petey nas je sve pretekao.

Držao ju je u ruci, pogleda punog boli i razočaranja. “Prevelika je”, reče. Ja sam rekla da nije, da se može srediti. Ponovno sam je nataknula preko Daisyne uske ruke pa stisnula da pokažem kako može čvršće stajati. “Moj tata može izvaditi nekoliko karika”, rekla sam.

Petey je sumnjičavo gledao, ramena su mu se pognula kao da se cijeli svijet raspada. Ali Daisy je podigla zapešće tako da joj je narukvica kliznula gotovo do lakta i još je jednom stidljivo rekla: “Puno ti hvala”, i Petey je otišao ruku duboko zarivenih u džepove, ali laka koraka, nekako kao da nije posve siguran da mu je darivanje uspjelo, ali niti da je pretrpio neuspjeh. Bio je bosonog, a kratke su mu hlačice sezale gotovo do koljena i bijela je majica izgledala kao da ju je naslijedio od jednog od svojih očeva. “Katkad”, rekla sam Daisy dok smo ulazile u kuću, “mislim da je Petey najosamljenije dijete na svijetu.”

Mislila sam da će se usprotiviti, s obzirom na njegovu braću i sestre i sve one raznovrsne stanare s privremenim boravkom u kući, životinjske i ljudske, no samo je kimnula i rekla: “Znam što misliš.”

Larry i Moe slijedili su nas u moju sobu gdje sam joj skinula narukvicu i stavila ruku pod svjetlo svjetiljke. Modrica je bila ondje, ali sjene su ju bile pretjerano istaknule, a možda je i nastala samo zbog onoga kako ju je Red Rover povukao kad sam joj dopustila da ga vodi na uzici. Daisy me promatrala bez riječi dok sam je pregledavala pa svečano objavila: “Objema”, kad sam je upitala kojom je rukom držala uzicu, a kad sam je uvjerila da to nije ništa, nacerila se na onaj svoj blentav način. “Gubi se, prokleta mrljo”, rekla je. Stavila sam prst na njezine usne.

“Odvratna”, rekoh. “Gubi se, odvratna mrljo.”

Dok se ona tuširala, sjela sam s ocem za stol u blagovaonici, s mačkama što su nam se motale oko nogu, brojili smo karike na narukvici i pokušavali smisliti najbolji način da ih uklonimo. Još se jednom začuo štropot vrata s mrežom, zatim je kroz kuhinju ušla Janey s malom papirnatom vrećicom u ruci i onim svojim kao

isklesanim licem, prljavim i prošaranim tragovima suza. Plava joj je kosa još bila upletena, vjerojatno je to bila ona pletenica koju sam joj ja isplela prošlog tjedna, premda vrpce za kosu nije bilo. Moe i Larry izašli su ispod stola pozdraviti je, ali danas za njih nije imala ništa. “Rags ti je poderao šešir”, rekla je jednostavno i pružila mi papirnatu vrećicu. Unutra su bili ostaci šešira Florine majke, tek komadić njegova gornjeg dijela i ižvakana kožnata vrpca, ostaci svijetlocrvene vrpce. Janey je bacila pogled na mog oca kao da je nekako neživ. Imao je na stolu pred sobom majušnu kožom obloženu kutijicu s alatom, naočale su mu se spustile nisko na nos.

“Ne znam možeš li to srediti”, rekla je, pogleda usmjerenog nekamo u zrak između nas, kao da nije sigurna kome se točno obraća. A onda joj je pogled pao na narukvicu. Svijetle su joj se obrve stisnule. Podigla je ruku i uprla u nju prstom.

“Ja sam htjela tu narukvicu”, rekla je i u tom sam času ugledala - okrznuvši pogledom bljeđu unutrašnju stranu njezine ruke, usporedivši je s Daisynom crveni trag na koži oko njezina zapešća. Obuhvatila sam joj taj ispruženi prst i preokrenula joj ruku. “Što se tu dogodilo?” upitala sam.

“Petey mi je to napravio”, odgovorila je i podigla bradu i donju usnu, izrazom koji je najavljivao istodobno i prkos i suze. “Mama je bacila narukvicu na pod i ja sam je prva uzela”, rekla je. Okrenula se mom ocu: “Ja sam je uzela.” Pa opet meni: “Ali Petey mi ju je oduzeo.” Pružila je zapešće. “Dao mi je indijansku vatru.” Mom ocu: “Gulio mi je kožu.” Meni: “Dok je nisam morala pustiti. Onda me je odgurnuo.” Sada je njezin glas prešao u znatno viši, plačljiv tonalitet.

“Došla sam k vama vidjeti jeste li već kod kuće, ali nije vas bilo i onda sam pronašla šešir na travi, sav ižvakan.” Jedna je suza navrla na oko i skotrljala se.

“Ništa mi ne ide dobro danas.”

Ispružila sam ruke i odmah mi je prišla, i iako joj je tijelo bilo malo ukočeno, položila je čelo na moje rame. S lopaticom za razmazivanje kreme u ruci moja je majka došla na vrata kuhinje vidjeti kakva se to nevolja zbiva. Nekoliko minuta poslije pojavila se Daisy iz spavaće sobe, s ručnikom još omotanim oko glave.

Objema sam objasnila što se dogodilo, a onda je Daisy zakoračila naprijed i podigla narukvicu sa stola pa je pružila Janey.

“Uzmi je ti”, rekla je. “Slobodno.”

Janey ju je gledala kroz suze i odmahivala glavom. “Petey će me ubiti ako je uzmem.”

Uvjeravala sam je da neće. “Ja ću objasniti Peteyu”, rekla sam. “Uredit ću to.”

Daisy je vrškom prstiju sućutno dodirnula Janeyino bolno zapešće. Rekla je: “Petey mi hoće dati nešto drugo. Reći ću mu da bih radije pričekala to drugo.”

Na brzinu sam pogledala oca da se uvjerim je li povezao ovaj drugi slučaj i

jalovu Peteyevu zamku za zečeve. Ali nije. Majka je rekla: “Ovo je jako lijepo od tebe, Daisy”, a Janey je stidljivo pružila ruku i uzela narukvicu.

“Mogu ti je skratiti”, reče moj otac dok ju je stavljala na ruku. Nagnuo se prema njoj, stao jednim prstom brojiti blijedosmeđe kamenčiće, a zatim je predložio da izvadi tri kamenčića da bi joj narukvica pristajala kako treba. “I znaš što”, rekao joj je gledajući preko bifokalnih naočala. “Spremit ćemo ti ta tri kamenčića da se ne izgube, a kad narasteš, možeš samo doći ovdje pa ćemo ih vraćati u narukvicu jednog po jednog. Tako ćeš je moći nositi sada i cijelo vrijeme dok budeš rasla.”

Janey je šmrcnula i kimnula pa još jače uprljala nadlanicom zamusano lice.

“Dobro”, tiho je rekla. Moja se majka vratila u kuhinju i svi smo promatrali mog oca kad se poput urara nagnuo nad narukvicu. (Poslije je izjavio da ta stvarčica ne vrijedi ni pet dolara, zbog čega ju je Sondra nesumnjivo i bacila djeci.) Ovila sam ruku oko Daisy i privila je k sebi pa joj šapnula na uho: “Hvala ti.” Činilo se kao da drhturi pa sam ispružila ruku i namjestila joj ručnik oko glave da joj se osuši kosa.

Rekla sam da bi narukvica vjerojatno trebala ostati ovdje sve dok ne ugrabim prigodu da o njoj razgovaram s Peteyem i Janey je s veseljem pristala, s veseljem je pristala i ostati na večeri, i tako je prvi put kušala varivo od špinata (najprije je natovarenom vilicom neodlučno dodirivala vršak svoga ružičastog jezika) i proglasila ga zbilja dobrim.

Te noći, kad sam se u krevetu stisnula uz Daisy, s Moeom i Larryjem poput dva topla tereta na našim nogama, ponovno sam rekla Daisy kako se lijepo ponijela prema jadnoj Janey. I još jednom sam osjetila onaj drhtaj u njezinoj kralježnici.

“Janey je sretna”, prošaptala je Daisy. “Može dolaziti u tvoju kuću kad god hoće, godinama, cijelo vrijeme dok ne odraste.”

Nejasno sam čula glasove roditelja s druge strane zida, njihovo tiho i beskrajno razmjenjivanje misli. “Pa i ti to možeš, Daisy Mae”, šaptala sam joj u kosu. “Samo skokni na vlak.” Osjetila sam kako je zatresla glavom na jastuku. Načas sam, jer ništa nije govorila, pomislila da možda plače jer je opet osjetila čežnju za domom.

Ali onda je šapnula: “Mislim da se više nikad neću vratiti ovamo.”

Nasmijala sam se, tek otpuhnuvši u vrh njezine glave. “Zašto?” upitala sam je.

“Ne znam”, prošaptala je. “Jednostavno imam taj osjećaj.” Čvršće sam je obujmila rukom. “Ma jasno da ćeš dolaziti”, rekla sam. “Svakog ljeta. Mogla bi doći i za Uskrs ako želiš, pa i za Božić. Možeš opet dolaziti kad god zaželiš, cijelo vrijeme dok ne odrasteš.” Govorila sam to s iskrenom toplinom, ohrabrujuće, sa svom važnošću koju sam znala da mi je ona pridavala, sa svom važnošću koju sam znala da posjedujem ovdje u svome vlastitom kraljevstvu, no

govorila sam to i zbog neke provale mračnog bijesa koji me iznenada natjerao da poželim snažno šutnuti one proklete mačke s kreveta i učiniti da nestane svaka poučna priča, svaka pjesma, svaka pripovijest koju je ikad itko, uključujući i mene, ispričao o djeci koja se nikad nisu vratila. O novorođenoj djeci koja su dobila imena po irskim rodoljubima. O djeci koja su govorila, želim to pokazati anđelima. O djeci koja su noću ljubila svoje igračke i govorila im, čekaj me, koja su sanjala o stablima na kojima rastu lizalice, koja su se opraštala od roditelja odozgo sa zvijezde večernjice, o djeci koja su se poput duhova uspinjala u krilo svome ožalošćenom ocu, koja su ozbiljno shvatila ono što im je starac savjetovao, da nikad ne ostare, i tako nikad nisu ostarjela. Zar svi moji mališani? Svi? Htjela sam da nestanu, te priče, pjesme, te budalaste bajke o nagovještajima tragičnih dječjih sudbina. Htjela sam da ih netko išara, izdere. Da ih napiše sasvim iz početka. Da nacrta svijet u kojem se to jednostavno ne događa, svijet istkan samo od boje, bez likova. Iz moje glave i više prema mom ukusu: kraljevstvo uz more, vječno ljeto, u kojem nema dodira vilinskih krila ni bilo čega mračnog, starosti, okrutnosti, boli, jadnih pasa, mrtvih mačaka, iznemoglih roditelja, osamljene djece, svih nadolazećih tuga, svih sentimentalnih, srcedrapateljnih priča ispredenih od dječjih smrti.

“A kad odrasteš“, rekla sam, “možeš se preseliti ovdje, kod mene. Pa ćemo zajedno voditi naše bebice na plažu i učiti ih da plivaju u moru, i imat ćemo stotinu štenaca u dvorištu, a Peteya ćemo zaposliti da nam dolazi svakog dana i čisti njihovu kakicu.”

Nasmijala se.

“Gospođa Richardson će nas zvati k sebi na čaj, a gospođa Clarke će ti dati svoju kuću jer si zamalo postala nećakinja dečka najbolje prijateljice njezine starije sestre.”

“Nisam ovo shvatila”, promrmljala je Daisy i ja sam joj mrmljajući odvratila “Ni ja. Ali mislim da to znači da si joj najbliži rod. A ispričat ću ti i tajnu o ovoj kući,” rekla sam. “Ako obećaš da je nikome nećeš odati. Ovo je prava istina: nitko nikad nije vidio kako se ta kuća gradi. Nekoć je ovdje bila samo trava i drveće, i ono malo jezerce s vilinskim konjicima, a onda se jedne noći tu stvorila kuća, osvijetljena poput krijesnice. I premda nitko nije vidio da je netko ušao u kuću, ujutro su se otvorila ulazna vrata i kroz njih je izašao jedan čovjek, onizak i ćelav, okrugla, vesela lica i s okruglim trbuhom, u prekrasnoj zlatnoj košulji i smeđim hlačama i crnom kaputiću pa je tako i sam pomalo nalikovao krijesnici. To je bio ujak gospodina Clarkea, i tako je gospodin Clarke došao u posjed te kuće. A kad kucne čas da je ostave nekome, kako nemaju svoje djece, gospodin i gospođa Clarke će je ostaviti tebi i tako ćeš kad odrasteš, živjeti u kući koju su sagradile

vile.”

Ponovno je utihnula, znala sam da razmišlja o ovome. Zatim je upitala: “Zašto će je morati ostaviti nekome?”

Odgovorila sam, samo zato što im tako silno nedostaje grad - zar nisi primijetila, ta samo o tome i pričaju? Prije ili poslije htjet će se vratiti u grad i ostaviti kuću nekome drugom. “Tebi”, rekla sam. Svatko kome neko mjesto tako mnogo nedostaje na kraju mu se vraća. “Zato ja i znam da ćeš se ti uvijek vraćati ovamo, meni.”

Sad je potvrđivala glavom, spremna ostaviti za sobom, kako se činilo, sve one zamisli koje su je salijetale prije samo nekoliko trenutaka, o tome da se nikad neće vratiti.

“Hoćeš li i ti živjeti tamo?” prošaptala je. “Sa mnom?”

Razmišljala sam o ovome časak. “Ja ću živjeti ovdje”, rekla sam. “Ali mogla bih te posjećivati.”

“Hoćeš li prespavati kod mene?”

“Svakako”, rekoh. “Neki put.”

“Ne bih ondje htjela spavati sama”, rekla je.

“Kakva slunčajnost”, rekla sam, oponašajući najbolje što sam mogla glas nekog od The Three Stooges. “Ne voli ni gospođa Swanson.” Pomaknula sam glavu na hladniji dio jastuka. “Ne znam čega se imaš plašiti. Vila? Ja bih u svojoj sobi voljela vidjeti vile koje plešu.”

Ali Daisy je ponovno odmahnula glavom. “Duhova”, rekla je. “Kako je pisalo u knjizi, ako spavaš sama.”

Nasmijala sam se i čvršće je stegnula uza se. “Ne mislim ni da je tako loše vidjeti duhove. Mogla bi vidjeti nekoga koga si poznavala.”

“Kao Curlyja”, izgovorila je, napokon pospana, i ja odvratih “Eto, pa da. “ Držala sam je u zagrljaju, slušala njezino disanje sve dok se nije izjednačilo s mojim, a onda sam se naglo probudila jer sam čula i Peteyevo disanje i ugledala obris njegova tijela na našem prozoru.

Kad je dr. Kaufman tog poslijepodneva prišao našoj prostirci na plaži, Flora je još drijemala u hladu tatina suncobrana, a Daisy i ja smo sjedile na rubu pokrivača, prstima crtale slike u pijesku. Ugledavši ga kako nam se približava, brzo sam izbrisala svoju sliku, nabacujući pijesak preko Daisynih stopala, praveći se da sam nezadovoljna onime što sam nacrtala.

Upravo je sišao s vlaka. U gradu je nepodnošljivo, rekao je, 42° u hladu. (Moji su roditelji tog jutra slušali vremensku prognozu na radiju i nadmoćno su se nasmijali jedno drugome kad su to čuli.) Nosio je svoj stolac za plažu i novine, oboje je spustio u pijesak pa sjeo do mojih nogu. Nosio je istu onu crnu majicu s

ovratnikom i crvene sportske gaćice za plivanje. Unutarnji dijelovi bedara još su mu bili blijedi. “Imam ti nešto pokazati”, reče on pa rastvori novine i izvuče dvije dugačke omotnice. “I zamolio bih te za jednu uslugu.”

Bila su to pisma blizanaca, pisma s logorovanja ukrašena dječjim crtežima likova koji sjede u kanuima i plešu oko jarko narančastih krijesova. Na papiru s crtama širokog proreda i nesigurnim, prekrupnim rukopisom Patricia je napisala da uživa u plivanju, da ju je ubola pčela i da je na nastupu nadarenih pjevala pjesmicu “Do nam želi dobar dan”. Colby je, malo manje oran za pisanje, išao na pecanje i osvojio nagradu iako nije naveo, - na što mi je dr. Kaufman skrenuo pozornost sav ozaren, naslanjajući mi se na koljena dok sam čitala, je li jedno posljedica drugog.

Podvila sam noge poda se vraćajući mu pisma. “Recite im da sam ih pozdravila.” A on razgaljeno odvrati: “Oh, već jesam.”

Pregledao je pisma još jednom pa ih složio i vratio u omotnice. “Bit će ovdje 10. kolovoza”, reče. “Ali evo što sam ja mislio. Upoznao sam jednu ženu, ime joj je Jill, doći će ovamo ovog vikenda. Upoznat ću vas. No bit će ovdje i taj tjedan.

Cijeli tjedan. Zaista bi htjela provesti malo vremena s djecom, da ih upozna. Što je sjajno, ali ne bih je želio zasuti dojmovima.” Nasmiješio se. Žarko je sunce sjalo kroz njegovu prorijeđenu smeđu kosu i osvjetljavalo mu tjeme. Kao da je zasjalo i kroz njegove smeđe oči, i ja shvatih daje od prošlog tjedna oslobođen tereta osamljenosti. “Znači”, reče on, “možemo se dogovoriti za čuvanje u onom tjednu desetoga?”

Vidjela sam kako je Daisy okrenula glavu preko ramena i slušala. “Čuvam Floru”, rekla sam, ali on je podigao ruku. “Znam, znam.” Lagano je šakom dotaknuo moje koljeno. Vidjela sam kako su mu oči kliznule s mog lica preko grudi u krilo, kao da je u nekome veselom malom razgledavanju. “To bi bilo samo tijekom noći”, rekao je. “Danju ćemo se baviti djecom, ali bih doista htio da ona ima, da Jill ima slobodne noći.” Ponovno se nasmiješio. Sinulo mi je da i Ana ima slobodne noći. Iznenada je ispružio ruku i odmaknuo mi pramen kose koji mi je vjetar nanio preko usta. “Bila bi mi to velika pomoć”, reče. “A i djeca bi uživala.

Doista želim da to bude krasan tjedan.”

Sjetila sam se onoga ljetnog poslijepodneva kad sam u krilu držala njegovu djecu dok su on i njegova žena - njihova majka - bili unutra, onoga neobičnog tona njezinoga sve višega glasa: Oh, što se dogodilo; oh, gdje je? Zanimalo me mogu li nešto slično očekivati i ovog vikenda desetog kolovoza, sada s krikovima neke druge žene. Pijesak se osipao sa svoda Daisyna stopala, kroza nj sam vidjela modricu, ali znala sam isto tako da je pozornost dr. Kaufmana usmjerena drugamo na njega samoga, točnije. Pomislila sam kako ima nečeg sličnog Red Roveru, nečega dahtavog i pomalo priglupog, u njegovu novom oduševljenju za ovu ženu,

za njegovu djecu, u ovoj iznenadnoj odgodi njegova samačkog ljeta. Znala sam da će se Daisy, sa svojim modricama i blijedom kožom, izgubiti u svemu tome.

Rekla sam mu da ću mu pomoći, on je, malo preglasno, odvratio: “Divno”.

Flora se pod suncobranom počela meškoljiti i on je, zgurivši ramena, stavio prst preko usana. “Oprosti”, bezglasno je izgovorio. Nagnuo se bliže; načas sam pomislila da će me opet poljubiti, ali samo je šapnuo: “Potražit ćemo te na plaži ovog vikenda. Upoznat ćeš Jill.” Ustao je. Mahnuo je Daisy, ona mu je odmahnula.

Pokazao je prstom na svoj obraz. “Dobiva lijepu boju”, reče, kao da je to sve.

Podigao je novine i svoj stolac pa krenuo niz plažu, mišićavih listova, neznatno pognut, ramena zabačenih unatrag, i okrećući glavu nekako bestidno prema svakoj ženi pokraj koje bi prošao. Sa svakim je njegovim korakom veselo frcao pijesak pod petama.

Spremila sam nas čim se Flora probudila. Čak i ovako daleko na Long Islandu dan je bio strašno vruć, i do vremena kad smo se vratile Florinoj kući, sve smo bile iscrpljene i mrzovoljne. Na kolnom je prilazu stajao neki neobičan auto, a kad smo prolazile pokraj ateljea, čula sam glas nekoga drugog muškarca i smijeh. Ana je bila u kuhinji, u svojoj plavoj odori. Slagala je sitne sendviče na pladanj na kojem je već bilo krekera s kavijarom i komadićima tvrdo kuhanih jaja. Pred prozorom se vrtio uključen stolni ventilator. Rekla je nešto na francuskome što je, pretpostavila sam, značilo “Ne smetaj mi”, i tako sam obje djevojčice povela pod tuš. Odjenula sam ih i počešljala im kosu pa stavila neke Florine lutke na pod da se igraju, a zatim se i sama pošla istuširati. Bilo je to nešto što nikad prije nisam učinila. Moja me majka, koja je to naučila od svojih roditelja, vrlo rano upozorila da se u domu svojih poslodavaca ni u kojem slučaju ne smijem ponašati kao da je to i moj dom. Bez obzira na to koliko su moji poslodavci možda srdačni, blagonakloni i puni razumijevanja, određena suzdržljivost i pristojnost, govorila je moja majka, a njoj pak njezina majka, uvijek se poštuje. To što sam se poslužila njihovim tušem i kremom za kožu koja je pripadala Florinoj majci (krasnog mirisa đurđice koji je doista posramio Noxzemu) nije bilo osobito suzdržljivo i pristojno, ali bilo mi je vruće, bila sam slana i umorna i sve sam više shvaćala da je Florina kuća jedino mjesto gdje doista želim biti. Odjenula sam kratke hlačice i, zbog vrućine, odbacila majicu pa samo navukla drugu očevu prozračnu košulju, košulju koju sam tog jutra uzela iz njegova ormara i stavila na dno torbe za plažu. Omotala sam kosu ručnikom i, bosih nogu, odnijela kremu za tijelo natrag u spavaću sobu da bih je podijelila s djevojčicama. Upravo sam razmazivala malo kreme po Florinim rukama kad se on pojavio na vratima. Zamolio me da je donesem u dnevnu sobu, netko ju je ondje želio upoznati. Skinula sam ručnik s glave i protresla kosu kao pas, sve nas smočila i natjerala djevojčice u smijeh i trk. Zatim sam ručnikom

osušila Florinu i Daisynu kosu i zagrlila ih pa potjerala kroz vrata.

Bio je to nizak, mršav mladić tamne kose zalizane unatrag s visoka čela, tamnih očiju i duga, otmjena nosa. Stajao je uz veliku staklenu plohu prozora, gledao je van na drveće, s jednom rukom u džepu ovješenih hlača i s cigaretom, za koju je izgledao premlad, u drugoj. Okrenuo se kad smo ušle i njegovo je lice preplavilo svojevrsno zaprepaštenje. “Pogledaj ovo”, rekao je obuhvaćajući nas sve tri pogledom, a zatim je svu pozornost usmjerio na Floru kad je njezin otac rekao: “Ovo je moja kći.” Čovjek se sagnuo, kao da će joj stisnuti ruku, no umjesto toga mahnuo joj je, tek zaigravši brzo vršcima prstiju u zraku, a Flora mu se iza moje noge nasmiješila i mahnula mu na isti način. Zatim se ispravio i pogledao mene. Imao je krupne oči, blijedu put i bradu tek poput sjenke. Bio je tip kakvog bi djevojke u školi nazvale slatkim, za pojesti. Ja sam predstavljena kao dadilja, i on je uzeo moju ruku i protresao je, a onda je podigao do usta zglobove mojih prstiju pa ih poljubio.

Podigao je pogled prema Florinu ocu. “Sretna dječica”, rekao je i dalje držeći moju ruku, a onda je pogledom obuhvatio ovlaženu košulju na meni i što god je već bilo ispod nje. Daisy je predstavljena kao “odana družica”. Protresao je i njoj ruku govoreći: “Ma vidi ovu kosu.”

Okrenuo se Florinu ocu. “Ovo je ludnica”, reče. “Vi među svim ovim ženskima.” A Florin se otac osmjehnuo i slegnuo ramenima. Bilo je u njegovu držanju neke nježnosti, ujedno i razumijevanja. Kad je Ana zibajući se ušla s pladnjem s kavijarom, mladić je iz stražnjeg džepa uzeo mali notes i olovku, a Florin je otac raspoloženo zavapio: “Oh, za ime Božje, Bili”, no ovaj je mahnuo olovkom i zatim nešto zapisao. Zaklopio je bilježnicu uz široki osmijeh i vratio je u hlače. “Samo mala zabilješka”, rekao je.

Ana mi je preko ramena rekla da je Florina večera spremna u kuhinji.

Još jednom je podignuo podigao ruku i zamigoljio prstima kao da nam maše.

“Bon appétit”, reče. Na tanjuru na stolu bilo je krekera, štapića od mrkve i celera i pirea od tvrdo kuhanih jaja. Imala sam osjećaj da je Ana jednostavno nabacala sve to na hrpu, možda kad je čula da smo mi ondje u dnevnoj sobi. Nije se vratila u kuhinju cijelo vrijeme dok smo mi bile ondje i nagovarale Floru da jede (na koncu kraju sam joj napravila sendvič od sirnog namaza i džema, to uvijek provjereno jede) i tek kad smo otišle van u potragu za krijesnicama, čula sam kako u sudoperu teče voda i zvecka led u čašama.

Malo poslije čula sam kako su tresnula vrata s mrežom, mladić je sišao niza stepenice pa u dvorište. Imala sam na dlanu jednu krijesnicu, ali sam je pustila kad sam vidjela da mi on prilazi, odjednom se osjetivši malo budalasto što se ovako igram. Još je bilo toplo, ali počeo se podizati lagani povjetarac. “Oh, pobjegla je”,

reče on. Stajao je pokraj mene i promatrao kako se uzdiže u zrak. A onda je, i dalje podignute brade, upitao: “Koliko ti je godina?”

Odgovorila sam mu i on je potvrdio kimnuvši, i dalje zagledan u nebo. “Jesi li premlada”, reče, “da bi razumjela što se ovdje zbiva? Mislim, kako su odnosi ovdje uređeni.” Zastala sam načas. Imao je dugačak vrat, a čeljust i jagodične kosti bili su mu kao isklesani. Još nisam mogla odrediti koliko mu je godina.

Dvadesetak, možda. “Ja se samo brinem o Flori”, rekla sam.

Pogledao me odozgo, još uzdignute brade. “To valjda znači da doista jesi premlada”, rekao je. Spustio je bradu. “Kad se mama vraća?” upitao je.

Slegnula sam ramenima. “Ne znam.”

Gurnuo je ruke u džepove, podignuo ramena i ispustio dubok uzdah. Jedan smo trenutak oboje promatrali Daisy i Floru kako prelaze travnjak. “Netko mi je rekao da je u Europi”, reče, a meni se srce stegnulo zbog Flore.

“Ne znam. Mislila sam da je u gradu.”

“I jest”, reče on. “U nekom gradu. Ovdje ili ondje.” Ponovno me pogledao.

“Ovo bi za tebe mogao postati stalan posao.” Bili smo gotovo iste visine i stajao je vrlo blizu mene, ruke su nam se gotovo dodirivale. Imala sam vrlo malo iskustva s momcima svoje dobi, ali nekako sam shvaćala da mi on ne udvara. Ono divljenje koje bi se povremeno ukazalo u njegovim očima - onaj poznati uvod u izjavu o tome kako sam lijepa - činilo se posve neočekivanim. “Mislim”, nastavio je kao da smo stari prijatelji, “ona Francuskinja je dobra. Ima on ukusa za te stvari. Ali nikad nisam vidio da mu odgovara tako jednolična prehrana kao što je sredovječna debeljuškasta žena. Uvijek to mora biti nešto mladoi živahno” - rukom je pokazao prema Flori - “nešto što će, kao desert, na svijet donijeti dijete.” Opet me pomno odmjerio pogledom. “Ne znam”, rekao je. “Valjda to ima neke veze s privlačnošću djevičanske krvi.” Pogledala sam u njegove tamne oči i lijepo lice. Imao je pravilne bijele zube, tanke usne. Zatreptala sam dvaput, a onda me iznenada dotaknuo po ruci i nasmijao se kao da mu je u grlu zapela koštica od voća.

“Oh, ne”, rekao je i dalje me držao za ruku. “Sad ćeš dati otkaz. Oh, Bože, ubit će me. Ostat će zbog mene bez svoje prekrasne dadilje tinejdžerke. Oh, Bože.”

Nagnuo se bliže, pomaknuo je ruku na moja leđa. “Nemoj otkazati”, rekao je, a ja sam osjetila vrškove njegovih prstiju duž kralježnice. “Reci mi da nećeš otkazati “, navaljivao je. “Zaboravi što sam rekao. On je savršeno bezopasan. Vjerojatno će se morati oženiti s onom sluškinjom ako odeš.”

Vidjela sam da su Daisy i Flora preusmjerile pozornost na njega, privučene njegovim prštavim smijehom.“Ne bih otkazala”, rekoh tiho, pokušavajući se nasmiješiti. “Zbog čega da dam otkaz?”

Iznenada je stao mahati rukom pred usnama kao da je upravo progutao zalogaj

nečega vrućeg. “Previše govorim”, rekao je. “To on i voli kod mene.” Opet je gurnuo ruke u džepove. “Dakako, ne postoji razlog zbog kojeg bi dala otkaz, kao ni razlog zbog kojeg on ne bi ostao ovdje na ovome savršeno prekrasnom mjestu sa svima vama savršeno prekrasnim ženicama.” Pričekao je jedan časak. Čula sam kako su se iza nas otvorila vrata s mrežom, potom sam opet na leđima osjetila njegovu ruku, noktima je okrznuo moju kralježnicu. “I ako ispod ove prostrane bijele košulje nemaš baš ništa”, reče mi tiho na uho, “pa i to je savršeno prekrasno.”

Flora je krenula k ocu skupljenih ručica u kojima je uhvatila jednu krijesnicu i mi smo se oboje okrenuli i pogledali ih. Nagnuo se nad nju, spustio ruku na njezinu glavicu, a zatim je pogledao nas dvoje.

Mladić je iznenada provukao ruku pod moju ruku i nasmijao se. “Upravo sam vašu dadilju pozvao da izađemo. Nešto sasvim bezazleno. U kino i na sladoled, sok. Imate li što protiv?”

Približio nam se. “Nemam”, reče on. “Ona bi trebala izlaziti u kino i na sok”, rekao je. Povukao je mladića za rukav košulje, odmičući ga od mene. “Ali ne s tobom.” Pogledao me. “On ti je, znaš, tip kojeg bi neke tvoje školske kolegice mogle nazvati Macduffom.”

Mladić se nasmijao, snažno, duboko, grleno, pa rekao: “Ovo je nešto novo.”

Flora se stvorila uz moja koljena, podizala je ruke prema meni. Odmaknula sam se od njih dvojice i sagnula se pa je podignula na ruke. Odmah mi je spustila glavu na rame.

Pogledala sam joj oca preko glave i kao da mi na to odgovara, on ponovno uzme mladića za ruku pa reče: “Hajdemo jesti.” Čovjek je malo posrnuo na travnjaku, doviknuo nam: “Laku noć, djevojčice”, i oni produžiše prema autu. Sjeo je na mjesto vozača, a onda je Florin otac zatvorio vrata automobila i opet se okrenuo prema nama. Prolazeći pokraj Daisy nježno joj je dodirnuo glavu, kao da joj udjeljuje blagoslov, zatim je stavio ruku preko mog ramena, nagnuo se i poljubio kćerinu kosu. “Laku noć, srce”, rekao je, kao da to inače čini svake noći.

Osjetila sam miris alkohola u njegovu dahu. Flora mi je stidljivo zagnjurila glavu u rame. Uspravljajući se okrenuo se i utisnuo mi lagan poljubac u čelo, moje su usne pritom ostale tek neznatno udaljene od krhke kože njegova vrata. Blag miris losiona za kožu nakon brijanja, ili lovorove vodice. Dodirnuo mi je kosu odostraga, još vlažnu od tuširanja i podigao mi pregršt kose s vrata. Odjednom sam osjetila kako se silno odupirem želji da mu naslonim glavu u dlan. Samo sam to željela. Ali bila sam svjesna da Macduff promatra, možda i žvrlja nešto u svoj notesić. Bila sam svjesna i Daisy, i Flore u svom naručju. “Ispričavam se”, šapnuo je. Podigao je punu šaku moje kose u zrak, a zatim je pustio da mu se prospe kroz

prste i, dohvativši tek posljednje vlasi, prinio ih usnama. Zatim se opet okrenuo prema automobilu.

Glave zagnjurene u moje rame Flora je iznenada ispružila ruku i stavila je preko mog srca, kao da je osjetila promjenu ritma u kojem je kucalo. Daisy se okrenula i promatrala kako automobil odlazi, uzvraćajući Macduffu njegov mali pozdrav koji je dobacio miganjem prstiju dok je prolazio pokraj nas. Onda se opet okrenula meni. Pružila sam joj ruku. “Hajdemo staviti Floru u krevet.” I bila sam joj zahvalna za onu čvrstinu koju je svojim stiskom prenijela na mene.

Naišli smo na Anu odmah čim smo ušle unutra. Imala je na sebi opet crnu suknju i bluzu bez rukava, sada je oko vrata samodopadno svezala jedan od rubaca Florine majke. Preko ruke je imala torbicu, rekla je: “Bonsoir”, i ja sam morala ispružiti ruku i dodirnuti je da bih je zaustavila. Koža joj je bila hladna.

“Odlazite?” upitala sam. Imala je jače namazana usta i oči nego što sam bila naviknuta vidjeti na njoj, osjetila sam i miris Chanela Florine majke.

“Imam dogovor za večeru”, rekla je ne zaustavljajući se. “Vratit ću se poslije.”

U ruci je imala ključeve auta i malo ih je podigla u zrak, pustila ih da zazveckaju.

“Ti si dadilja”, rekla je i prošla kroz vrata s mrežom.

“Bok, Ana”, rekla je Flora u mirisom natopljeni zrak. Zatim i meni: “Ana je otišla.”

“Nestala je”, rekla sam.

Nazvala sam roditelje i rekla im da ću ostati ovdje malo dulje, a oni su predložili da će doći po Daisy ako bismo se zadržale dulje od deset sati. Daisy je iskrivila lice kad sam joj to rekla, ali zagrlila sam je i rekla joj neka se ne brine o tome. Ta koliko bi kasno mogli doći?

Neko smo vrijeme čitale Flori, zatim smo se još malo igrale s njom na sagu.

Kad je napokon zaspala, Daisy i ja otišle smo u kuhinju i počastile se krekerima i štapićima od celera, tvrdo kuhanim jajima, kiselim krastavčićima, španjolskim maslinama i žarko crvenim višnjama u sirupu. Oprale smo posuđe koliko ga je ondje bilo i sve pospremile, a zatim sam nam objema napravila tople sendviče od sira. Televizor je bio u velikoj sobi pa smo tamo ponijele večeru. Ali Macduff je ostavio otvorenu putnu torbu od debele kože na krevetu - par hlača je visio preko naslona stolca - i premda sam na podu pred televizorom raširila ručnik na koji smo odložile tanjure i ondje jele sendviče, nijedna se od nas nije osjećala dovoljno ugodno da bismo tu ostale. Tako sam uzela jednu deku iz Florina ormara i rasprostrla je preko cijeloga kožnog kauča u dnevnoj sobi pa rekla Daisy da nakratko prilegne. Ja sam sjela na pod pokraj nje i dala joj da mi upleće i raspleće kosu sve dok njezini pokreti nisu postali sve kraći i dok joj se ruke nisu umirile.

Prekrižila sam ruke preko podignutih koljena, spustila na njih glavu i čekala.

Zamišljala sam tisuću različitih prizora. Ana bi došla kući prva i ja bih jednostavno nazvala oca da dođe po nas. Macduffov bi se auto zaustavio na kolnom prilazu i on i Florin otac bi ušli, a ja bih im rekla: “Samo da nazovem kući”, pa bih probudila Daisy i pričekala vani na trijemu ispred kuće. Macduff bi nestao i Ana bi nestala, a kako Daisy i Flora spavaju, mi bismo sjeli zajedno, on i ja, i on bi mi zavukao ruku pod kosu, a ja bih spustila glavu unazad na njegov dlan.

Njegovi slikarski prsti našli bi se na gumbima moje košulje. Koliko ću još godina zaraditi zbog ovoga, upitao bi on, a Daisy bi rekla, ne znam. Koliko ih još želite, i on i Daisy bi, poput sudionika u zavjeri, jednostavno rekli “Još”, pa prepolovili među zubima aspirin. Još mnogo, mnogo godina, godina debelih poput boje što se nanosi slikarskim nožićem. Još.

Najprije sam čula zvuk automobila, kotače na šljunku, zatim sam vidjela kako se pod snopovima prednjih automobilskih svjetala u kuhinji utonuloj u mrak izmjenjuju različite sjene. Ustala sam s poda i sjela na kauč uz Daisyna stopala.

Prekrila sam rukom njezine ružičaste cipele. Zatim sam začula glasove dvojice muškaraca. Bila sam zahvalna što to nije Ana. Ali onda su zašutjeli i samo je Macduff ušao kroz vrata s mrežom. Jedna mu je ruka bila u džepu i kao slučajno se iznenadio kad me ugledao, mene i Daisy što je spavala pokraj mene, kao da nije očekivao da će nas vidjeti, ali kao da je trebao očekivati. Ušao je u sobu i sjeo u jedan od bijelih stolaca nasuprot nama kao da ga je netom napustio. “Otišao je u atelje”, šapnuo je. “Ja bih trebao reći Ani da je on ondje.”

Rekla sam mu da je Ana otišla van na večeru. Ne znam kad će se vratiti.

“A-joj.” Namrštio se i napućio usne. Zatim se nagnuo prema meni. “Ti bi mogla otići onamo umjesto nje “, prošaptao je, uzdignutih tamnih obrva. “To bi ga moglo oduševiti.” Bio je i suzdržljiv i vragoljast, smiješio mi se kao da mi je na licu prepoznao neke ostatke mojih nedavnih snova. Njegovo je pak lice bilo mračno i zgodno, kakvo bi mogao imati lik Sotone u kakvu stripu. Spustila sam glavu. Što je u svemu najvažnije, znala sam, mogla sam to. Mogla sam otići onamo, gotovo sam to i željela, prijeći mračni puteljak i onaj prag i bojom umrljan pod, dok Daisy i Flora spavaju, Macduff je tu unutra sa svojom malom bilježnicom, pronaći ga na onom krevetu ili onim mrtvačkim nosilima u kutu njegova ateljea. Preurediti svijet prema svom ukusu, prema mojim vlastitim snovima, iz moje glave biti bolja u tome čak i od njega.

Ustala sam - Macduffove su me oči slijedile, s očekivanjem, pomislila sam - i rekla da ću samo nazvati kući da dođu po mene. Kimnuo je. Kad sam se vratila od telefona u hodniku, zapalio je cigaretu i promatrao Daisy kako spava na kauču.

Htjela sam se nadviti nad nju, no on reče: “Oh, zar je moraš probuditi?”

“Moj otac će doći”, rekla sam, a on odmahne rukom. “Pričekaj samo nekoliko

minuta. Ne sjećam se kad sam posljednji put vidio dijete da ovako spava.” Nagnuo se naprijed, rukom podbočio bradu, cigareta mu je gorjela. Sjena njegove brade postajala je sve zagasitija, zbog nje se činilo da su mu i kosa i oči još tamniji.

“Tako nevino”, rekao je. Ponovno sam sjela pokraj nje, nesigurna postupam li ispravno što mu dopuštam da je ovako promatra, ali nekoliko sekundi poslije povukao je dim i mičući cigaretu među prstima upitao: “Spava li on ondje, u ateljeu?”

Slegnula sam ramenima. “Mislim da zna odrijemati” rekoh. “Tijekom dana.”

Nasmijao se kroz nos. “Koliko vremena provodi ondje?” upitao je. “Mislim, bilo kojeg dana?”

Slegnula sam ramenima. “Ne znam”, rekla sam. “Mnogo.”

Kimnuo je, dotaknuo prstom vršak svoga otmjenog nosa. “A koliko pije?” upitao je.

Ponovno sam slegnula ramenima. “Ne znam”, odgovorila sam. “Ja sam na plaži po cijeli dan. S Florom.”

On kimne. “Flora”, reče i razmišljajući potapša obraz. “Provodi li mnogo vremena s Florom, što misliš? Mislim, kad ti nisi ovdje, kad je ti ne čuvaš.”

Odmahnula sam glavom. “Ne znam”, rekla sam još jednom.

Prekrižio je noge, zavukao jednu ruku pod lakat. “Što misliš, što ga je to spopalo”, nastavio je, “da na kraju ima dijete, u ovoj dobi?” Opet sam slegnula ramenima, a on reče, umjesto mene, izgovarajući riječi zajedno, očiju širom otvorenih dok me oponašao: “Ne znaš.” Nagnuo se nad široki stolić između nas, stresao cigaretu odmahujući glavom: “Ne znam ni ja.”

Zaokružio je pogledom po sobi. “Četiri žene i sam Bog zna koliko djevojaka i napokon, u sedamdesetoj, ima dijete.” Pogled mu je pao na sliku žene. Razgledao ju je s nježnošću, kao da je prepoznatljivi portret nekoga koga poznaje. “Žene i djevojke, to mogu shvatiti. On voli žene. Uistinu. Žene svih oblika i veličina.

Okrznuo me pogledom. “Nezasitno. Mislim da bez njih ne bi mogao slikati, znaš, bez svoga svakodnevnog obroka.” Pogled mu se vratio na sliku. “Ali dijete, u sedamdesetoj? Nakon što je svim onim tipovima što izvode pobačaje pomogao da završe studij medicine.” Nasmijao se dubokim, grlenim glasom pa me pogledao i prinio prste usnama. “Oprosti”, rekao je. Opet je zamahnuo prstima ispred usta.

“Samo me zaustavi kad postanem neugodan.” Glavom je pokazao prema zidu. “Što misliš o njegovim slikama?” Uperio je u mene ona dva prsta kojima je držao cigaretu, poput pištolja. “I nemoj reći da ne znaš. Ovo je pitanje o osobnom mišljenju.”

Njegova je unatrag zalizana kosa počela pomalo padati, preko visoka čela i krupnih sanjivih očiju. Napregnuto sam osluškivala zvukove očeva auta.

“Mislim da ih ne razumijem”, rekla sam.

“Ne sviđaju ti se.” Prešao je preko mojih riječi. “Tako ljudi uvijek kažu kad im se ne sviđaju. To je u redu.” Povukao je još jedan dim iz cigarete i pogledao me kroz dim. “Ono što doista želim doznati je što on misli o njima, u današnje vrijeme.”

Slegnula sam ramenima, i dalje držeći ruku na Daisynim cipelama. Nisam opet htjela reći da ne znam.

Nagnuo se naprijed, obraza naslonjena na zapešće, kao da izmjenjujemo tajne u školi. “Mislim da ga obuzima neki očaj, da budem iskren”, prošaptao je. “Mislim da je zbog toga i odlučio imati dijete. Mislim da je počeo shvaćati da njegov rad neće potrajati, ne onako kako je mislio da će potrajati.” Pogledao me, pomalo umišljeno, malo preponosan na vlastite spoznaje. Podsjetio me na one tračerice iz škole, na one sitne, neugledne ili predebele i prištave cure, čak i one inače zgodne, ali tupe - na sve njih koje su šuškale iza dlanova, iza mojih leđa. “Mislim da je izgubio vjeru u sebe”, nastavio je. “Mislim da je možda razmislio o svojoj karijeri, o tih pedeset godina rada, i shvatio da je sve rečeno, da je sve uglavnom napravljeno - i da nije dovoljno dobro. Da neće potrajati.” Podigao je obrve, gotovo ushićen. “I tako je, iz očaja, odlučio imati dijete.” Ponovno je kvrcnuo cigaretu i stresao pepeo u pepeljaru. “Pa, barem je to nešto. Dijete. Čak i ako umjetnost na kraju ispadne bezvrijedna, uvijek možeš reći, no, eto, tu je dijete.”

Prisjetila sam se u času uredne spavaće sobe tete Peg i tetka Jacka, one visoke postelje s čvrsto zategnutim prekrivačem, samilosnih očiju Presvetog Srca. “On još slika”, rekla sam tiho.

Macduff je zaškiljio prema meni kroz dim. “Da”, reče. “I pije kao smuk. I troši sluškinju dok mu je prekrasna mlada žena Bog zna gdje. Ne misliš li da je to očaj?”

Othrvala sam se želji da velim, ne znam. Umjesto toga rekoh: “Jednom mi je dao jedan svoj crtež. Jedan maleni. Moji roditelji su ga dali uokviriti. Čovjek koji je izradio okvir ponudio im je za njega stotinu dolara.”

Zasmijuljio se. “Vjerojatno su ih trebali uzeti”, rekao je pa opet stao mahati prstima pred licem. “Ne, zločest sam. Tko zna što će se dogoditi. Mnogi veliki umjetnici umru nepoznati, zar ne? Možda sada i jest slabo tražen. Cijene će mu vjerojatno znatno porasti kad umre.”

Bilo je tiho jedan časak i čula sam Daisyno tiho disanje. Zamišljala sam da čujem i Floru u njezinu krevetiću, kako tiho diše. “Pišete li nešto o njemu?” upitala sam.

Sada su njegove tamne oči bljesnule. “Pišem”, odgovorio je pomalo kruto, otiruči nešto s nogavice. “Počeo sam to kao članak, ali sad ne znam što ću s time.

Ako umre u iduće dvije, tri godine, bit će to životopis. Bude li se držao do devedesete, morat ću ga pretvoriti u roman.” Opet se nasmijao onim dubokim, grlenim smijehom. “Kako bilo, mislim da sam mu ja posljednja prilika da ispadne kao velikan.” Čula sam zvuk automobila na kolnom prilazu i pošla u kuhinju uvjeriti se da je to otac, a ne Ana. Bio je on i ja sam mu mahnula kroz staklo pa se vratila u dnevnu sobu po Daisy. Bila je opuštena, znojava, teža nego da je budna, a na moje veliko iznenađenje Macduff mi je pohrlio u pomoć, nježno joj pomičući ruku na moje rame, i prošaptao: “Držiš je?” dok sam je podizala da bih je bolje uhvatila.

Položio je vrškove prstiju straga na list njezine noge koja se klatila preko mog boka, pogladio je po koži i rekao: “Uuu, strašna modrica.” Pogledala sam preko njezina ramena modricu koja se širila na koži od bijela gležnja naviše. Znala sam da nije bila ondje tog poslijepodneva.

Otvorio mi je vrata s mrežom i podigao torbu za plažu s trijema pa je ponio niza stube do očeva auta. Otvorio je stražnja vrata i pozdravio mog oca: “Dobra večer, gospodine”, kao sjemeništarac koji me vodi na školski ples, i dok sam ulazila u auto s Daisy i smještala je u krilu, pridržavao me rukom tik ispod lakta.

Otvorio je vrata prtljažnika i stavio unutra torbu za plažu pa zatim zatvorio moja vrata.

Nagnuo se kroz prozor, licem tik do mojega. “Drago mi je što sam te upoznao”, rekao mi je, a mom ocu “Imate krasnu kćer.” Otac se, umoran, pod prigušenim svjetlom upravljačke ploče, u svijetloj vjetrovci prebačenoj preko pidžame, nagnuo prema upravljaču i rekao: “Hvala”, zadovoljan, zbunjen i nesiguran, očito, koji bi izraz lica bilo prikladno pokazati.

Dok smo izlazili natraške, rekla sam mu preko Daisyne glave: “Čovjek koji piše članak o Florinu ocu.”

“Novinar” reče moj otac, sav pod dojmom - zbog krugova u kojima sam se kretala - a nakon kraćeg razmišljanja nastavi, “Nadam se da nisi unutra bila sama s njim.” Pogledala sam ga kao da mu želim reći: “Ma daj, molim te”, i rekla da nisam, da su se svi upravo vratili s večere.

“Evo i velikana glavom”, objavio je otac. Okrenula sam se i ugledala Florina oca koji je stajao na vratima ateljea, njegov mračan obris s jednom rukom podignutom i oslonjenom o dovratak, s drugom u džepu. Macduff je lijeno pošao prema njemu. Pomislila sam da bih trebala reći svome jadnom ocu, Moj Horacije, ima više stvari na zemlji i na nebesima nego što se sanja u vašoj filozofiji, no umjesto toga spustila sam usne na Daisynu oštru kosu. Za dan, dva, najmanje najviše znala sam da ću morati reći nekome, majci, ocu, možda i samom dr.

Kaufmanu, i već sam osjećala da je gubim, da mi je oduzimaju iz ruku.

Idućeg me jutra probudilo nabijanje iz dvorišta uz kuću Moranovih. Kad smo prošli pokraj njihove kuće na putu prema Red Roveru, Petey se sjurio niz prilaz i pitao me kad ćemo doći kući. Kao i obično, u vrijeme večere. Bio je bez majice, teško je disao, činilo se da su mu oči bile krupnije, pa čak i svjetlije, u njima samo ono njemu svojstveno uzbuđenje. “Ali nemoj podivljati ako zakasnimo”, upozorila sam ga.

Iznenada mi je jednom rukom zgrabio prste, a drugom zapešće. “Dođi malo ovamo”, rekao je meni, a zatim se obratio Daisy: “Pričekaj malo ovdje”, i počeo me vući uz kolni prilaz. Rekla sam Daisy preko ramena da ću se odmah vratiti.

Slegnula je ramenima i sjela u travu prekriženih nogu. Danas je, možda zbog one nepopustljive čežnje za domom, pristala odjenuti kompletić sa suknjom škotskog uzorka koji joj je majka kupila, i kako je sjela, dio oko ramena rastvorio se poput cvijeta. Na kolnom prilazu Moranovih bio je parkiran dugačak ševrolet, a kad smo mu prišli bliže, vidjela sam da onaj mladi policajac, opet bez majice, stoji iznad nogara za piljenje i premjerava nekoliko komada drva. Tony mu je sjedio uz noge, s čekićem i drugim komadom drveta u krilu. Svuda oko njih bilo je piljevine i mirisa svježe borovine.

“Mogu joj pokazati?” reče Petey, a policajac se nasmiješi. “Je li to ona?” upitao je. “Ona koja voli zečiće?” Petey je trznuo glavom unatrag i rekao: “Ne”, kao da bi takvo što trebalo biti očito. “Ona živi u susjednoj kući”, što je trebalo biti još očitije. “Ono je Daisy”, reče on.

“Oh da, Daisy”, rekao je policajac i potvrdio kimajući. Palo mi je na um da sam ga vidjela u selu, u odori, bio je ovdje nov, od ovog ljeta. Širokih ramena, mišićav, sasvim kratko ošišan, sitnih očiju. Jedno posve vedro lice. Predstavila sam se, a on je rekao: “Ah, da, upoznao sam tvog oca”, uto je Petey podigao malu drvenu kutiju i stao mi je gurati u ruke.

“Pogledaj ovo”, rekao je. “Upravo smo je napravili. Napravit ćemo ih tri.”

Bila je to, brzo sam zaključila, prvorazredna zamka za zečeve s vratašcima na šarkama i dva prozorčića od žičane mreže sprijeda i straga te malim zasunom koji se njihao s gornje strane. “Ja ću postaviti jednu”, govorio je Petey bez daha. “I Tony će postaviti jednu, i cure će postaviti jednu. Porazmjestit ćemo ih na različita mjesta i tako ćemo povećati mogućnosti da ih ulovimo.”

Policajac je ispružio ruku i pogladio Peteya po glavi. Odjednom je izgledalo kao da se zasramio, kao da mu je pomalo neugodno što čuje da netko s toliko oduševljenja ponavlja njegove riječi. “Koliko sam ja shvatio”, reče on, “nitko neće držati zečeve. Samo će ih pokazati.”

Petey je kimnuo. “Da, samo joj hoću pokazati.”

“Za njezin rođendan”, dodao je policajac i ja vidjeh kako mi je Petey dobacio

pogled ispitujući hoću li razotkriti njegovu laž. Daisyn je rođendan, kao i moj, bio u travnju. Potvrdio je kimnuvši: “Da”, i hitro se sagnuo pod policajčevu ruku da podigne neiskorišteni komadić žičane mreže. “Vidiš?” reče mi i podigne mrežu pred oči. “Sad možemo vidjeti kroz prozorčić. Vidjeti je li zbilja unutra.”

Dodirnula sam žicu. “Dobra ideja”, rekla sam, a policajac se nasmijao i lupnuo Peteya po ramenu. Isto onako bez majica, dva su dječaka mogla biti i njegovi sinovi. “Pravog Casanovu imamo ’ reče on osmjehnuvši mi se. “Što god dama njegova srca poželi, to dama njegova srca i dobije.” Petey je ponovno spustio glavu, a Tony se zacerekao pa stao umetati komadić mreže u dasku u svom krilu.

“Hej, nemoj se smijati” rekao je policajac. “Prava je umjetnost znati usrećiti svoju djevojku.” Zatim se sagnuo i pokazao Tonyju gdje da stavi čavlić, polako vodeći njegovu ruku do pravog mjesta. Pomislila sam na odbačenu narukvicu.

Pokraj nas je stajala kuća sva u tišini, većina je prozorskih kapaka bila spuštena. Zaključila sam da je policajac zacijelo stigao rano danas ujutro i donio sav ovaj materijal. Čula sam nabijanje čekića još dugo prije nego što sam ustala.

Ili je možda bio ovdje cijelu noć, a zamke za zečeve su mu bile samo izgovor da se zadrži ovo trošno imanje, ovi odrpani klinci, sve je to za njega bilo potpuno preobraženo jer je tu bila dama njegova srca, koja je spavala iza jedne od onih iskrivljenih žaluzina.

“Moram ići”, rekoh Peteyu, a on me opet zgrabi za ruku i reče “Nemoj ništa reći.”

Nasmiješila sam mu se, i policajcu iza njega. “Tvoja je tajna kod mene sigurna”, rekla sam.

Pronašla sam Daisy na travi u podnožju kolnog prilaza gdje sam je i bila ostavila. Garbage, prugasti mačak lutalica, kružio je oko nje, trljajući se o njezina leđa i koljeno, predući dok mu je Daisy rukom prelazila cijelom dužinom leđa sve do vrška repa. Zastao bi uz njezinu cipelu, kao što je to i Curly činio, i protrljao o nju čeljust. Čučnula sam pokraj nje i počešala ga iza uha. “Što bi ti učinila kad bi došla u raj”, upitala je Daisy, “i vidjela da ondje nema kućnih ljubimaca, da nema pasa ni mačaka niti bilo čega?

Ustala sam, ispružila ruku da bih i nju povukla na noge. Jako bi se pobunila”, rekoh. “Otišla bih glavnom stričeku i rekla mu da ću, ako ne pusti unutra pse, otići na ono drugo mjesto i vidjeti što se tamo nudi.” Nasmijala se natežući prema gore struk velike suknjice, namještajući bluzicu, s osjećajem nelagode u svojoj novoj odjeći. “Ali ima ondje kućnih ljubimaca , rekla sam. Sv. Franjo se pobrinuo za to još davno.”

Bilo je prekrasno jutro, vjetrovito i vedro, oblaci su se kretali nebom toliko brzo da se činilo kao da ih promatraš iz vlaka. Tog smo jutra preskočili obvezu s

Red Roverom jer se dr. Kaufman vratio iz grada, pa sam povela škotske terijere u šetnju dulju nego inače, sve do plaže Main Beach, gdje je već vijorila crna zastava, zatim natrag do plaže Coast Guard gdje su se mogli istrčati, iako su kad smo stigli onamo bili već tako umorni da su nam jednostavno sjeli uz noge, zadahtani, s isplaženim ružičastim jezicima koji su im gotovo svijetlili na crnim licima. Naslonile smo se na čeličnu ogradu na gornjem dijelu parkirališta. Valovi su bili golemi i nesumnjivo opasni, nailazili su jedan za drugim, razbijali se snažni i bučni u raspršenoj izmaglici. Daisy mi je polako prišla bliže i prihvatila mi ruku dok smo promatrale prizor. Razgovarale smo o rubu svijeta, onakvom kakva ga vidimo jutros, o tome kako bi bilo biti na nekom brodu i promatrati obzor što se udaljuje, gledati ga tako dugo koliko je potrebno da nam se pred očima ukaže druga obala, druga obala na koju se isto tako s treskom obrušavaju valovi, zapjenjena se voda pretače preko žala, na crti što razdvaja kopno i more jednakoj i nasuprotnoj onoj na kojoj stojimo, crti nevidljivoj ali ne i izmišljenoj, negdje gdje netko i nas možda traži pogledom (ili barem terijere, rekla sam, jer oni su ondje i rođeni), maše nam rupcem s terase za promatranje brodova na moru ili neke kule u daljini i pozdravlja nas “Hej, hej.”

Mahnula sam, i Daisy je podigla ruku pa mahnula. Naslonjena na ogradu parkirališta gledala sam dolje na Daisyne cipele i, pokazujući u njih prstom, rekla sam joj: “Sad su potpuno plave.” I ona ih je pogledala. “Kao da su pale s neba”, rekoh.

Nasmijala se. “Nisu baš tako plave.”

Vidjela sam u njihovim draguljima odraz oblaka što su promicali nebom.

“Zbilja”, rekla sam. “Istina je. Sasvim su plave. Možda to znači da ćeš sad poletjeti.”

Kod Richardsonovih, gdje su se vrtovi razbujali prepuni rose i ljetnog cvijeća, predale smo terijere sluškinji na stražnjim vratima, i uto začule glas gospođe Richardson: “Reci im neka uđu.” Sluškinja je šire otvorila vrata i rukom nam pokazala daje poslušamo, one dvije uzice još su joj bile u rukama, a Rupert i Angus su poskočili kad smo ušli, kao da slave (premda pomalo umorno) naš povratak. Bile smo u maloj sobi odmah do kuhinje, na suprotnom smo kraju sobe ugledale gospođu Richardson u dugačkom ogrtaču, sa šalicom za čaj u ruci, upravo je u širokom luku krenula van. Pošle smo za njom. Kuhinja je bila dugačka i uska, najveća koju sam a svakako i Daisyikad vidjela. Izlazeći s desne smo strane vidjele maleni staklenik za bilje, sav u staklu, prepun biljaka u lončićima, a gospodin i gospođa Richardson su ovdje doručkovali za staklom prekrivenim stolom na sredini kojeg je bila postavljena krasna zdjela s ružama. On je na sebi imao haljetak s ovratnikom od satena, a ona je bila u bijelom ogrtaču ukrašenom,

sad sam to vidjela, vezenim grančicama proljetnog cvijeća, koji je svezala u dvostruki čvor tik ispod pozamašna poprsja, očito još učvršćen nečim nalik na čvrst konopac.

“Djevojke, izgledate kao da vas je vjetar potpuno propuhao”, rekla je i izvukla jedan stolac od lijevana željeza pa se vratila na svoje mjesto. “Morate popiti malo čaja.”

Sagnula se i dala psima nekoliko komadića prepečenca namazana maslacem, cijelo nam vrijeme govoreći kako oni jutros nisu igrali golf zbog vjetra, već da su umjesto toga ostali dulje u krevetu, pa smo ih zato i uhvatili da ovako kasno prijepodne besposleno uživaju. Psi su pozorno sjedili pokraj nje, gledajući gore u nju, iščekujući još kruha, a kad im više nije pristizao, obojica su se okrenula i ponovno dogegala do mene, pa mi se uz muklo lupkanje debeljuškastih repica smjestili tik uz noge.

“Ah”, uzviknula je gospođa Richardson upravo kad je sluškinja donijela čaj za Daisy i mene. “Ma pogledajte ovo!” Sirota se sluškinja hitro ispravila, spremna, kako se činilo, na uvrede. Ali gospođa Richardson je govorila o psima. “Slomit ćete mi srce, dečki”, rekla je i nagnula se da ih vidi pod stolom. Pogledala me odozdo ispod svojih kratkih prosijedih šišaka. “U tebi ima nečega čarobnog”, reče ona. “Sigurno.”

“Oni samo imaju dobar ukus”, rekao je njezin muž i zatim smjesta usisao usnice pod brkove, kao da je poželio da uopće nije ni progovorio. Još onako nagnuta, ona je svoj prodoran pogled okrenula prema njemu, s onim velikim licem isturenim prema naprijed. Činilo se kao da ga procjenjuje u jednoj sekundi, s nježnošću ali vrlo pomno, a zatim je rekla: “Oh, ti jedan staromodni starce”, pa se okrenula meni. “Sad se zbog tebe sirota djevojka zacrvenjela.”

Nisam se zacrvenjela, sve do tog trenutka, jer mi je upravo u tom trenutku sinulo daje gospodin Richardson vjerojatno malo mlađi od Fiorina oca. A prije samo kraćeg vremena ovaj je bucmasti i smiješan par “lješkario u krevetu dulje nego obično”, sve do sedam sati.

Sad je gospođa Richardson učinila kretnju rukom preko stola i rekla ozbiljnijim glasom: “Želim razgovarati s tvojim ocem o njegovim dalijama. Prekrasne su. Već nam je ušlo u naviku da gotovo svakog poslijepodneva prođemo pokraj vaše kuće - doista me zadivljuju.” Mužu je rekla: “Nije li tako?” Na što je on otpovrnuo: “O, da”, i ponudio Daisy pogačicu s borovnicama, koju je ona stidljivo prihvatila. “Čak sam jednom ili dvaput pokucala na vaša vrata, ali nikog nije bilo kod kuće.

Kad bih ga mogla pronaći?”

Rekla sam joj da tata i mama rade u Riverheadu i da se obično ne vraćaju prije sedam sati. Dakako, rekla sam, tu su tijekom vikenda. Nagnula se unatrag, kao da

joj ovaj podatak nije bio po volji. “Vikendima smo tako zauzeti oko gostiju”, rekla je. “Inače prolazimo pokraj vaše kuće u otprilike pola pet, pet, kad izvodimo pse u šetnju, bi li u to vrijeme mogao biti kod kuće?”

Načas sam se zapitala, nisam li bila dovoljno jasna (“Djevojčicu zaista treba naučiti da govori glasnije”). Ponovila sam joj da radi u Riverheadu. I on i mama.

Obično se ne vraćaju prije sedam.

Uspravila se, ni ovaj joj podatak nije bio po volji, gutnula je čaja.

Razmišljajući o ovome, ona reče: “Eto, ne bih htjela odviše poremetiti red psima, možda ćemo se jednostavno provesti autom pokraj vas jedne večeri. Hoće li to biti u redu?”

Rekla sam da ću to spomenuti roditeljima, sigurna sam da će biti u redu.

Njezine su se oči malo stisnule i ugledala sam kako je ponovno pogledom okrznula pse koji su još stajali uz moja stopala. Neka joj je misao preletjela licem, nešto zbog čega su joj se čvrsto zategnula usta. “Možda bih najprije trebala nazvati”, rekla je. “Da budem sigurna da nikome ne smetam.”

Ja sam gutnula svog čaja. “Molim vas”, rekla sam. I začula kako se njezin muž nasmijao, tihim smijehom kao da ga ovo zabavlja. Pružio mi je tanjur. “Uzmi pogačicu”, rekao je.

Kad smo popile čaj, gospođa Richardson je ustala i upitala nas hoćemo li razgledati kuću. Upravo sam htjela odbiti kadli Daisy reče: “Oh, da”, pa doda, kad smo je svi pogledali, pomalo preplašeno (vjerujem da je to bio njezin najglasniji odgovor koji sam ikad čula), “Molim vas”.

Bila je to velika i krasna kuća, vrlo muževna, vrlo britanska, s mnogo kože i vunenih pokrivača kockasta škotskog uzorka, s teškim namještajem od mahagonija iznimnih zaobljenih linija, vrlo nalik na slike u tamnim okvirima na zidovima gospođe Richardson s prikazima lova na lisice i cotswoldskih sela. Ispod mirisa ruža - a u svakoj je sobi bila posuda s krasnim ružama - lebdio je jasno zamjetan zadah starih ljudi. Zagušljivost u zraku koja nije imala nikakve veze s time koliko je besprijekorno čista kuća (jedna je žena brisala prašinu, druga je prala kuhinjski pod), neki neugodan, otužan ljudski zadah, zadah smrti i ljudskog mesa i kose, nošene odjeće, predmeta koji su odviše dugo stajali u nečijim rukama. Daisy je koračala kroz sobe - a gospođa Richardson nam je pokazivala samo knjižnicu i radnu sobu, blagovaonicu i dnevnu sobu - otvorenih usta i podignute brade, pogleda uprta uvis, kao da smo u zvjezdarnici. Njezino se posvemašnje strahopoštovanje, međutim, dojmilo gospođe Richardson, i ona je s laganim uživanjem počela promatrati Daisy dok smo prolazile kroz svaku sobu, a zatim i zastajkivati s njom. U knjižnici se zaustavila da bi pokazala Daisy izblijedjeli primjerak “Čarobnjaka iz Oza” i primjerak “Vjetra u vrbama”. U radnoj su se sobi

zadržale kod broda u boci njezina muža i para štitnika za vrata u obliku škotskih terijera od lijevana željeza, koji su, dakako, bili upadljivo slični Angusu i Rupertu.

U dnevnoj je sobi podignula s kamina maleni, okrugao srebrni okvir i rekla: “A ovo je moj mali dječak.” Daisy je pristojno pogledom istraživala okvir koji joj je gospođa Richardson spustila: staromodno lice dječaka u odijelu s mornarskim ovratnikom, gledalo je u fotoaparat srdačno, pa i ozbiljno, čeličnoplavim očima kakve je imala i gospođa Richardson. Daisy je bez razmišljanja (iznenađujuće, barem za mene) spustila ruku na zapešće gospođe Richardson. “Kako se zove?” prošaptala je.

“Andrew”, odgovorila je gospođa Richarson svojim sigurnim glasom.

“Andrew Thomas.”

“Vrlo je lijep”, reče Daisy, kako je bila rekla i za vratne štitnike i za maketu broda.

Gospođa Richardson se tiho nasmijala. “Jest, bio je”, rekla je. “Hvala.”

A onda je Daisy dodala, gledajući ravno u nju: “Mislim da sam ga srela prije nego što sam se rodila.”

Gospođa Richardson je pomaknula fotografiju u stranu, kao da joj zaklanja pogled, i dobacila Daisy još jedan prodoran, ispitujući pogled. A zatim je rekla, mnogo ljubaznije nego što sam to mogla očekivati prema nezadovoljnom izrazu njezina lica: “Kako neobične riječi.”

Daisy je povukla ruku sa zapešća gospođe Richardson i slegnula ramenima, nimalo zbunjena. “Sjećam ga se”, rekla je. Jedan je časak u prostoriji jedine zvukove proizvodio Rupert, ili Angus, češući se, tresući ogrlicu.

Stavila sam ruku na Daisynu glavu. “Trebale bismo poći”, rekla sam, a gospođa Richardson, vraćajući fotografiju na kamin, reče, “Oh, Bože. Bio bi mnogo stariji od tebe.”

Zahvalila sam joj se na čaju i ispričala se što sam prije bila nepristojna, uvjeravala sam je da će mom ocu biti drago da dođe u posjet. On je pravo vrelo podataka, o svojim dalijama, dodala sam.

Osmjehnula se i povela nas do ulaznih vrata. Nešto je njezine žestine, njezine željezne čvrstoće nekako omekšalo. Rekla je: “Sretna sam i samo kad hodam pokraj njih i divim im se.”

Dok smo izlazile kroz vrata, podigla je Ruperta, ili Angusa, na ruke (zabjelasao se trbuščić, zakoprcale se nožice) i nogom spriječila drugog psića da pođe za nama. “Drago mi je što smo se vidjeli”, rekla je, otpravljajući nas, ali je zatim, dok smo silazile niza stube, zazvala Daisy, “i zaista su mi prekrasne tvoje cipele.”

Pokazala je u nebo. “Tako su lijepe plave boje.”

Budući da sam ja u potpunosti bila odgovorna za to u kakvu će se svjetlu Daisy

pokazati, nisam o ovome rekla ništa dok smo hodale prema Florinoj kući. Nisam joj htjela početi oduzimati što god sam je to naučila u ovih nekoliko proteklih dana. Jednom kad se vrati u Queens Village, Bernadette i njezina braća obilno će to nadoknaditi. Samo sam je uzela za ruku dok smo koračale, da mi je ne bi vjetar otpuhao, tako sam joj rekla. Skakutala je pokraj mene, kosa joj se kao u valovima podizala i spuštala prelijevajući se preko ramena. Cipele su joj, onako plave, možda odražavale vedro nebo. “Danas se osjećaš bolje , rekla sam oprezno, a ona je odgovorila, Da. Rekla je da joj se strašno svidjela kuća gospođe Richardson, i one pogačice (koje su meni bile prilično bljutave, pomalo stare) i ona soba sa svim onim prozorima gdje smo pili čaj. Nije se mogla odlučiti, rekla je, želi li kad odraste uzgajati škotske terijere ili irske setere, na što sam ja rekla, Da i ne spominjemo engleske setere i velške korgije što nije shvatila dok joj nisam objasnila. Nije važno, rekla sam. Bit je u tome što su svi oni s druge strane oceana, s one istovjetne nevidljive obale na drugoj strani.

Krenule smo do vrata čuvareve ograde, a kad smo se našle u šumi, vjetar kao da je malo utihnuo, činilo se da tek uz lagani huk dodiruje vrškove drveća, ponegdje razdvajajući krošnje i propuštajući kroz lišće snopove sunčeva svjetla.

Među drvećem se i opet mogao razlikovati zvuk vjetra od zvukova oceana. U šetnji smo planirale naš dan: otići ćemo u selo i kupiti Flori zmaja, a možda i - morala sam zaviriti u novčanik - dovoljno bombona da ukrasimo jedno od trešnjevih stabala. Dat ćemo Flori ručak i staviti je na spavanje pa ćemo otići sa zmajem do plaže i vidjeti možemo li ga pustiti. Zamolit ćemo Anu, rekla sam, ili možda Florina oca (ovo su bili moji osobni planovi) da nam da neke neupotrebljive ostatke platna pa ćemo ih svezati kao za rep.

Daisy je bezizražajna lica rekla: “Rags ne bi volio da se poslužimo njegovim repom.”

Pogledala sam je odozgo i pozorno pratila kako se rascvjetava njezin predivan široki osmijeh. Gledala sam njezine sitne zubiće i divlju kosu, uska ramena u prevelikoj košuljici kockasta uzorka i kratke hlačice koje joj je kupila majka.

Stisnula sam joj ruku. “Što ću ja bez tebe, Daisy Mae?” upitala sam. “Što da radim kad odeš kući?”

“Ne znam”, rekla je, ali ja sam je podigla na ruke pa je prebacila preko ramena i njezine su riječi prešle u razdragano cičanje. Bila je toliko lakša negoli prošle noći, premda osjetno živahnija. Potrčala sam s njom preko ramena, puteljkom kroz drveće, a ona je glasom namjerno pojačano isticala kako joj to poskakivanje siječe i prekida riječi. “Samo ćeš me se morati sjetiti”, rekla je.

Kad smo izašle, osjetila sam olakšanje vidjevši da nema Macduffova auta. U njegovu su ateljeu bila upaljena svjetla, a pokrajnja vrata otvorena. Iako sam

osjetila miris boje, nisam zagledavala unutra, samo sam spustila Daisy na tlo i pustila je da hoda puteljkom posutim šljunkom, koji su drobile njezine cipele, objavljujući mu tako da smo ovdje. Flora nije bila na trijemu, odahnula sam što to vidim, već unutra, u kuhinji s Anom, jela je žitne pahuljice iz zdjelice. Ana je sjedila pokraj nje, nagnuta tik uz nju, s oba lakta na stolu i govorila joj nešto na francuskome, kako mi se činilo, odviše umilno i djetinjasto. Pretvarala se isprva da nas ne zamjećuje, i samo se uspravila na stolcu kad se sva ozarena nasmijala, tobože nečemu što je Flora rekla - iako Flora nije izustila ni riječi, već se samo okrenula k Daisy sa žlicom u ispruženoj ruci - i poljubila dijete u čelo. Zatim je pogledala ravno u mene, osmjehujući se, kao da kaže da je spremna pobijediti me u mojoj vlastitoj igri, biti bolja dadilja od same dadilje. “Dobro jutro”, rekla je.

Odgurnula se sa stolca - bila je u plavoj odori, ali ju je rastvorila oko ovratnika, dovoljno da pokaže crtu među prsima - pa pošla prema kuhinjskom pultu, gdje je već prije napunila dječju bočicu napitkom od voća. Mahnula je njome u zraku.

“Jesi žedna, Flora?” upitala je, na engleskome, a Flora ispruži obje ručice.

“Crveni sok “, rekla je. “Daj mi.” Ana je u nekoliko koraka prešla kuhinju i dala joj bočicu. Flora ju je zgrabila i tutnula u usta. Smiješeći se, Ana je položila ruke na široke bokove i okrenula se k meni kao da želi reći, Što mi možeš?

Slegnula sam ramenima, nisam htjela susresti njezin pogled. Ali Daisy je progovorila: “Njezina majka ne želi da pije iz bočice.”

Ana se namrgodila. Bila je pristala, pretpostavljam, s onom maslinastom puti i smeđim očima, ali sa svake strane usta urezale su joj se dvije crte duboke poput tamnih posjekotina. To bez sumnje nisu bile bore od smijeha, nego brazde bijesa, nesreće ili tuge. Sada su se jasno isticale na njezinu licu. “Njezina majka nije ovdje”, reče ona Daisy povišenim glasom. Okrenula se meni, s rukama na bokovima, trznuvši glavom izazovno poput kakve namiguše. “Kad dođe ovamo, možeš joj reći da dajem Flori bočice.” One bore još su se više produbile dok je hinila da se smiješi. “A ja ću njoj reći da si joj ukrala šešir.”

Na trenutak smo se gledale, a onda sam zabacila glavu i nasmijala se. Ne mogu reći da je to bilo svjesno oponašanje načina na koji se smijao on, onoga njegova iskrenog smijeha, ali u svome sam vlastitom glasu čula njegov odjek, a mislim da ga je možda čula i Ana. Odjek našeg suučesništva, zavjere koju ni ja nisam shvaćala, ali koja je zasjenila, sad sam to uviđala, i Anu i mnogo toga drugog. Ja nisam bila ničija suparnica. Očiju punih zabrinutosti Daisy se nasmiješila, promatrajući me, a Flora je izvadila bočicu iz usta pa se i ona nasmijala.

Primakla sam se stolu i podigla Floru iz njezina stolca. “Prošetat ćemo do sela”, rekla sam i iznijela Floru, i dalje prikovanu uz bočicu, na trijem. Daisy nas je slijedila. “Zašto se ona tako ljuti na tebe?” upitala je dok sam stavljala Floru u

kolica. Slegnula sam ramenima. “To je zato” rekla sam, “što izluđujem Anu.” Daisy je časak razmišljala, gledajući prema platnenim stolcima. Zatim, kao da se prisjetila njegovih riječi, reče: “Ah, da.”

Pogurala sam kolica niza stube na stražnjim kotačićima pa na isti način nastavila preko pošljunčanog prilaza, Florine su nožice bile ispružene u zrak, a glas joj je negdje iz dubine kolica, ispod soka grimizne boje pjevušio i poskakivao. Šetnja do sela bila je podulja, i je li to bilo zbog vjetra ili hodanja, na pola sam puta u Daisynu glasu začula zadihanost. Uzela sam Floru iz kolica i rekla Daisy da se popne u njih, zatim sam Floru posjela u njezino krilo i obje ih tako gurala. Promatrajući odozgo dva para nogu malih djevojčica uočila sam kako su, za razliku od Florinih bucmastih i smeđih koljena i listova, Daisyna ne samo mršava, nego i bez boje, unatoč tome što smo onoliko vremena provele na suncu, kao da Noxzema nije izbijeljela samo njezine opekline od sunca, nego i svaki trag prirodne boje. Zaustavila sam se i upitala Floru bi li htjela hodati, i tako je neko vrijeme brzala pred nama, a ja sam nastavila gurati Daisy u kolicima. U jednom sam času pružila ruku dolje i dotaknula njezino čelo, ali mi je odgurnula ruku.

Rekla je da je samo umorna.

U maloj robnoj kući kupile smo zmaja, malo konopca i dovoljno lizalica i slatkiša od slatkog korijena u obliku vezica za cipele za ukrašavanje jedne od žalosnih trešanja. Na odlasku sam vidjela dr. Kaufmana koji je upravo izlazio iz samoposluživanja preko puta. U rukama mu je bila smeđa vrećica za namirnice, pokraj njega neka žena. Držala ga je objeručke za slobodnu ruku i smijala se, oboje su se smijali. Imala je tamnocrvenu kosu, nešto slično Red Roverovu krznu, natapiranu i skupljenu u visoku krunu na tjemenu. Bila je oniža i malo deblja, imala je na sebi hlače do listova zlatne boje i zlatni gornji dio, crni džemper prebačen preko ramena - toliko različita koliko ju je mogao pronaći različitu, pomislila sam, od njegove žene i njihove majke. Izbriši sve i počni ispočetka. Iznenada sam se prisjetila kako sam onog ljeta kad sam bila njihova dadilja, vidjela mrežaste bijele tragove rastegnute kože na grudima gospođe Kaufman, poput crta što ostaju na komadu zgužvanog pa opet izravnatog papira. Koža je, dakako, ono što se opire, odbija se predati: Daisyna modrica, Florino odrastanje, ruke njezina oca koje se pretvaraju u prah. Možeš ponovno zamišljati, ponovno sve imenovati, činiti što god želiš, ali tijelo je, nekako, ono koje se ne da.

Zastala sam da bih stavila sve što smo kupile u košaru ispod kolica, pričekala sam da zađu za ugao i odu na parkiralište, nadajući se da nas neće vidjeti, ali jedva smo izašle iz sela, upravo sam se bila zaustavila da pustim Daisy da sjedne u kolica još malo kad je stao s autom kraj nas. Ona je sjedila na mjestu suvozača, smiješila nam se, a on se nagnuo preko njezina krila i pozvao me imenom. Htio je

nešto reći, ali vjetar je još puhao u snažnim naletima i on podigne ruku pa reče, Hej, čekaj malo, ugasi motor i izađe iz auta. Optrčao ga je odostraga pa njoj otvorio vrata. Izlazila je sporo, kao da je na kraju dugog puta. Nosila je crne sandale s visokom petom, nokti na nogama bili su joj nalakirani jarko crvenom bojom i cijelo nam se vrijeme osmjehivala, onaj crni džemper na njezinim ramenima i njezina zlatna odjeća gotovo su blještali na suncu.

“Ovo je Jill”, rekao je dr. Kaufman, a grudi su mu se nadigle koliko je bio ponosan na nju. “Upravo je stigla vlakom. Ovo je”, reče on predstavljajući mi je, “djevojka o kojoj sam ti pričao, Theresa. Ona će se brinuti o blizancima onog tjedna.”

Jill je ispružila brižno njegovanu ruku, zapešće načičkano narukvicama.

Odjednom mi je počela postavljati niz pitanja - većinom besmislenih: u koji ideš razred, koji ti je najdraži predmet i koje pjevače voliš - kao da se osjeća obveznom da na licu mjesta obavi sa mnom intervju. Bila je namirisana parfemom i pretjerano našminkana, ali bila je zgodna, već preplanula, sva u laganim tonovima crvene, zlatne i crvenkastosmeđe boje. Dok je ona rešetala mene, dr.

Kaufman je čučnuo na pločnik da bi porazgovarao s Florom, koja mu je pokazivala narukvicu od slatkiša što sam joj kupila, a zatim je, još u onom pognutom položaju preusmjerio pozornost na Daisy, i vidjela sam kako i ona pruža svoju narukvicu od slatkiša. Uzeo joj je ruku i pogledao je, zatim je posegnuo prema njezinu vratu i na nj položio prste, tek nakratko, kao da joj provjerava otkucaje srca. Uspravio se i prekinuo Jill u razgovoru da bi je predstavio dvjema djevojčicama. “U kojem si ti razredu?” Jill je upitala Daisy. “Koji ti je najdraži predmet?”

Dr. Kaufman se okrenuo meni. Osjetila sam kako ne želim susresti njegov pogled.

“Hoćete li, cure, da vas povezem?” tiho je upitao, kao da je ovo nešto samo između nas dvoje. Odmahnula sam glavom. “Ne”, rekla sam. “Ali hvala vam”.

Rekla sam mu da je ovo naš jutarnji izlet, koji ima svrhu da se Floru pripremi za spavanje.

Kimnuo je, stavio ruke na bokove, kao da razumije. “Je li ona dobro?” upitao je. Znala sam da misli na Daisy.

“Jest, dobro je”, odgovorila sam. Vjetar mi je otpuhao kosu preko lica. “Možda ju hvata mala prehlada.”

Namrštio se. “Spomenula si ono što sam ti rekao? Njezinim roditeljima?”

Pustila sam da vjetar prikrije moj da ili ne. “Čim se vrati kući”, rekoh. Činilo se da se ovime zadovoljio jer je pogledao u Jill, kojoj je ponestalo tema za razgovor s dvjema djevojčicama, pitanja koja bi im postavila. “Hoćemo li?” rekla je. A zatim reče meni: “Drago mi je što smo imali priliku upoznati te.”

Mahale smo im dok su odlazili, zatim smo Flora i ja neko vrijeme gurale Daisy, a onda je Daisy meni pomogla gurati Floru. Kad smo stigle do kolnog prilaza, osjetila sam da vjetar slabi, baš kao i jutros kad smo otišle do čuvareve ograde, stazicom kroz šumu, i taj je osjećaj bio toliko nalik uplovljavanju u luku da sam rekla Daisy i Flori, kako je moj otac uvijek govorio kad bi pristajao čamcem: “Na obalu sve što se treba iskrcati.”

On je na kolnom prilazu postavio nogare, položio preko njih vrata, ali njemu nije bilo ni traga.

Flora se živahno iskoprcala iz kolica i Daisy mi uz osmijeh reče: “Napokon kući.” Curice su htjele da najprije ukrasimo drvo pa smo odgurale kolica ravno preko trave, točno u sredinu između tri stabla, pod ono koje su one odabrale. Uzela sam s trijema prekrivač za plažu i rasprostrla ga, a zatim su djevojčice porazbacale po njemu slatkiše od slatkog korijena i lizalice. Otišla sam u kuću po škare - dok sam ih vadila iz ladice stola, Ana je prošla pokraj mene pogledavajući mi preko ramena da vidi što to smjeram - zatim sam sjela s njima na prekrivač pa stala odmatati lizalice i vezati svaku komadićem uzice za zmaja. Jednu po jednu one su odnosile lizalice do stabla i vezale ih za niže grane, Flora je pridržavala tanke grančice da budu mirne dok bi Daisy načinila uzao, zatim bi dolazile meni da im pomognem, i sve smo se tri, s lizalicama u ustima, kretale amo-tamo, od prekrivača do drveta, “radeći”.

Jednom ili dvaput osjetila sam ga negdje iza nas, kad je stajao na vratima svog ateljea ili nosio male limenke s bojom na kolni prilaz. Pustila sam Floru da stane na sjedalo svojih kolica kako bi dohvatila neke više grane, a kad je htjela doprijeti do onih još viših, podigla sam je; Daisy je na prekrivaču i dalje vezala uzice na preostale lizalice. On je odnio platno kroz vrata ateljea i položio ga uza zid, pri čemu ga je zahvatilo sunce pa mi se tako učinilo, dok sam podizala Floru u lišće, kao da mi netko mahanjem želi privući pozornost. Okrenula sam se i shvatila što je. Imao je cigaretu u ustima, ramena su mu bila pognuta, a u njegovu je držanju bilo nečeg od one Peteyeve mlitave pogrbljenosti pune razočaranja dok je promatrao djelo svojih ruku, platno prepuno crne, sive i bijele boje, nabacanih kosim potezima i razmazanih. Odbacio je cigaretu na kolni prilaz i ponovno ušao u atelje.

Daisy nam je donijela konopce sa slatkišima od slatkog korijena pa smo i njih počele vješati na tanke grančice, tik iznad svake lizalice. Iako je ovdje vjetar tek lagano pirio, Daisyni su obrazi bili sjajni i crveni, no onda sam zamijetila da su i Florini obrazi, i oči, usnice isto tako sjajni. Vjetar ih je, u dobrom smislu, propuhao. Povezale smo crvene slatkiše od slatkog korijena na grane, koje su sada otežale pod teretom slatkiša, čak smo ih nekoliko bacile i u zrak da bi zapeli pri

vrhu drveta. On je opet izašao iz ateljea, nosio je još nekoliko malih limenki s bojom i u jednom se času, tako mi se učinilo - samo sam se okrenula uzeti s prekrivača još nekoliko uzica sa slatkišem - preko platna stvorio crveni potez.

Djevojčice su se sada smijale, izvodile oko drveta mali ples i bacale preostale uzice sa slatkišima u zrak što su jače mogle. Dotaknula sam ih po ramenu i rekla im da se odmaknu, da vide u cijelosti što su napravile i da provjere ima li nekih nepokrivenih mjesta, onako kako se odmičemo kad kitimo božično drvce. Obišle smo stablo u krug, grane su sada visjele nešto niže, ali su bile prepune neobičnih boja, ljubičastih, i zelenih i svijetlonarančastih, u kojima se ljeskalo sunce kad bi zastrujio povjetarac. Odvukla sam prekrivač malo dalje od drveta pa smo se ispružile preko njega, leđa okrenutih kuči, i promatrale naše remek-djelo. Zatim smo se sve tri zavalile na leđa i proučavale nebo. Oblaci su bili visoko i još su brzo promicali, spazile smo u njima jedno lice, i ribu i obris krokodila, jednu ženu koja je plovila postrance u dugačkoj haljini koja se pretvorila u veliki brod s jedrima koja je napeo vjetar. Flora je bila između nas, Daisy i ja smo podizale ruke i pokazivale, a ona je slijedila naš primjer. Dvorac, rekla je Flora, s ručicom u zraku, rođendanska torta, prase iako Daisy i ja to nismo vidjele. “Izmišljaš to?” napokon ju je upitala Daisy, a Flora je odgovorila “Da, izmišljam. Daisy se oduševljeno otkotrljala u stranu, držeći se za trbuh od smijeha, a tvrde su unutrašnje strane njezinih čarobnih cipelica pritom kuckale jedna o drugu.

Flora je sjela uspravno i rekla: “Tata, vidiš?”

Stajao je tik iza nas i dok nam se primicao u svojim mekim cipelama, Flora se nagnula preko mene. “Vidiš oblake?” upitala je.

Nisam bila sigurna je li ju on razumio jer je samo stajao ondje iza nas, s rukama u džepovima, i rekao: “Krasno okićeno drvo.”

Flora se nagnula još bliže meni, stavila je ručice na moj trbuh. “Gledaj oblake, tata”, doviknula mu je.

Pogledao je dolje u nju, zatim u vis, i načas je izgubio tlo pod nogama. No odmah je stao čvršće pa polako čučnuo i, malo nespretno, sjeo i ispružio se na travi do mene, na leđa. Podigao je jednu nogu, u onaj svoj već dobro poznati položaj, i zaklonio oči rukama.

Kao da razumije koliko ga je stajao ovaj napor, Flora je rekla: “Fino, tata”, pa se i sama ispružila na leđima.

“Vidim čamac”, rekao je on, a Daisy je dodala, “Da, i mi”, sva ozarena, kao da potvrđuje zapažanje.

“Vidim obrise velikoga grada.”

“Dvorac”, rekla je Flora, ali on ju nije razumio pa sam mu ja morala protumačiti njezine riječi. Okrenula sam glavu i podigla bradu da bih ga vidjela.

“Dvorac”, ponovila sam. Bijela mu je kosa počivala na travi. Ruka mu je ležala tik uz moju, drugom je i dalje štitio oči dok je promatrao nebo što se neprestano mijenjalo. Rekao je: “Da, možda imaš pravo.”

A onda je, kao da je prema zvuku moga glasa odredio gdje se nalazim, pomaknuo ruku i položio prste na moj bok. Svi smo načas šutjeli, s mora su dopirali duboki, prigušeni zvuci mora, valova koji su danas odviše uzburkani za kupanje. “Cipela”, rekao je i podigao ruku s čela pa pokazao prema nebu. I Florina je ruka pohrlila uvis. “Cipela”, rekla je.

“Daisyne cipele”, rekla sam ja.

“S draguljima”, reče Flora.

Vjetar se opet podigao i stresao svjetlucave lizalice na drvetu; jedna je pala na travu kao da je komad dozrela voća. Samo je rub njegova dlana ležao na mom kuku, vršci prstiju lagano su mi doticali nogu. “Dvorac”, ponovio je, i dalje upirući rukom. “Toranj, šiljak tornja, kula, promatračnica.”

“Terasa na kojoj se iščekuju brodovi s mora”, rekla je Daisy. Čula sam kako se nasmijao, tiho, ležeći u travi. “Da”, potvrdio je. “Terasa za promatranje brodova na moru.” Pomaknuo je ruku niz moj bok pa preko gola bedra i ondje je zadržao, s tek neznatnim pritiskom vrškova prstiju. Osjetila sam kako vjetar struji preko trave. Položila sam ruku na trbuh, ne znajući točno želim li to zadržati rub košulje spuštenim ili ga povući gore. Podigla sam koljeno da bi stajalo kao i njegovo.

“Terasa s koje se promatraju brodovi na moru”, ponovno je rekao i zasmijuljio se. Ležeći pokraj mene na travi ispružio je svoje slikarske prste i okrznuo mi njima unutrašnji dio bedra. “Gleda se i čeka”, reče on, ili se tako činilo. “Žudno iščekuje”, reče. A onda je maknuo ruku s mene i podigao se na lakat pa rekao, nadvijajući se nada mnom: “Ti si nešto posebno, Daisy Mae.” I svojoj kćeri: “I ti isto tako, curice mala.” Ispruživši ruku preko mene, zagladio je njezinu kosu, zatim je opet povukao ruku i položio je preko moje.

Nagnuo se naprijed, pritišćući obje naše ruke o moje tijelo pa blago pognuo bijelu glavu kao, činilo se isprva, u znak poštovanja. “I ti”, šapnuo je. Grane žalosne trešnje su titrale na vjetru, zemlja ispod plavog prekrivača Florine majke kao da mi se utiskivala u križa.

Odmaknuo se. Zadržala sam ruku nad očima, ali znala sam prema njegovoj sjeni iznad sebe i na travi da mu je teško ustati. Ispod dlana vidjela sam kako se zglobovima prstiju upire o travu, naslanja se najprije na ruke - napete i žilave, istrljane u pranju, umrljane crvenom bojom koju je tek jutros dodao na platno - pa podvlači koljena poda se. Zatim je podignuo jedno koljeno, sjeo na pete. Još jedanput rukom dotaknuo travu. Sjela sam i djevojčice su sjele uspravno, i sve smo

bez riječi ustale pa pošle k njemu, Daisy i Flora da bi ga, smijući se, primile za laktove, ja sam stala iznad njega dok se podizao na koljena i pružila mu ruku. S iznenađenjem sam, dok ju je prihvaćao, vidjela kako mu kroz prste padaju travke, kao da ga netko silom odvaja od travnjaka na kojem smo ležali, da se nastoji čvrsto držati za travu, kao da se silno trudi ostati dolje a ne ustati. Puštajući da mu vlati trave padaju s prstiju, punom se težinom oslonio o moju ruku, zatim je uspravljajući se položio na moja ramena vrškove prstiju, još jednom koraknuo unazad da bi ponovno pronašao uporište pod nogama, pa opet naprijed, s rukama na mojim ramenima, bradom mi okrznuvši tjeme. Zaklonjena kosom koju mi je vjetar što mi je dolazio s leđa nanio na lice dotaknula sam usnama pahuljastu kožu njegova grla i osjetila otkucaje njegova srca na ustima. Osjetila sam njegov smijeh. Okrenula sam se i vidjela kako mu Daisy i njegova kći pružaju lizalice što su popadale na tlo, a Flora govori: “Evo, tata, evo.”

“Prvi plodovi ljetine”, rekao je. Ruku je ovio oko mene, rame mu je dodirivalo moj potiljak, šaka mu je počivala na mom boku. Uzeo je od svake od njih po lizalicu, zatim su one sve ostalo dale meni.

Nagnuvši se bliže, izgovorio je u moju kosu: “Dođi u atelje kad ti se pruži prilika.”

Okrenula sam se i pogledala preko ramena dok je koračao natrag k svojoj slici.

Star čovjek, pomalo je strugao svojim mekim cipelama, bijela mu je kosa bila odignuta od glave, bijela mu se košulja micala unutra i van kao da je usklađena s njegovim disanjem, s otkucajima njegova srca; a zapravo se pokretala s naletima vjetra.

Ušli smo u kuću na objed. Obje su djevojčice izgledale izmučene vjetrom i umorne, ali Daisyni su obrazi ipak bili svjetliji od Florinih. Pojele smo sendviče za kuhinjskim stolom, a Ana je ušla dvaput ne obraćajući na nas pozornost i još jednom kad se svojim smeđim očima nepomično zagledala u moje dok je grubo brisala ostatak čokoladnog mlijeka s Florinih usta krpom za posuđe. “Danas nećete na plažu?” upitala je, a ja sam joj rekla da su izvjesili crnu zastavu, znači nema plivanja.

Cmoknula je jezikom i opet obrisala Florina usta kao da pere prozor. “Mislim da ipak možete sjediti na plaži”, rekla je, a Flora je počela plakati. Odmaknuvši se od djeteta, Ana je ispružila obje ruke kao da kaže, Voilà! “Vidiš, predugo čekaš s njezinim spavanjem.”

Podignula sam zaplakanu Floru i ponijela je u njezinu sobu, Daisy me slijedila u stopu. Presvukla sam je, još uplakanu, i malo je ljuljala u naručju, dok je Daisy sjedila uz nas i gladila joj nožice. Flora je svejedno plakala i vrpoljila se i izvijala leđa, mlatnula je rukom knjigu koju joj je Daisy donijela, i plišane

životinje, ljutito mi je zatvarala ručicom usta kad sam pokušala pjevati. Rekla je da hoće majku. Htjela je majku, a kad je jednom načela taj napjev, više ga nije bilo moguće zaustaviti. Držala sam je u stolcu za ljuljanje, umirivala je, Š-š-š, š-š-š, ali njezina se tuga razmahala do krajnjih granica. Htjela je svoju majku. Daisy me pogledala i protresla glavom, suze su i njoj navrle u oči. “Tvoja mamica će se brzo vratiti”, govorila je Flori, gladeći je po ruci. “Mamica dolazi”, iako su joj se riječi gubile u Florinu otegnutu jecanju. Kad je na vratima stala Ana i mahnula bočicom s voćnim napitkom, Flora je ispružila ručice, a Ana je ušla u sobu i samozadovoljno joj je pružila. Flora ju je pohlepno uzela i pustila da joj glava klone na moje rame. Za minutu oči su joj se počele sklapati.

Ana je izašla iz sobe s rukama na bokovima, njišući stražnjicom. Časak poslije čula sam zvuk njezinih koraka na šljunku, zatim pfrigušen razgovor između njih dvoje, na francuskome. Čula sam kako su se ulazna vrata otvorila i ponovno zatvorila, Anine korake u kuhinji. Izvukla sam bočicu iz Florinih usta, usnice su se micale u sjećanju na nju još nekoliko sekundi prije nego što je utonula u san.

Podigla sam je, smjestila u krevetić. Daisy je bila sklupčana na podu, ruke je podmetnula pod obraz, ali oči su joj bile širom otvorene. Sagnula sam se i dodirnula joj lice, i znala sam pouzdano da boja u njezinim obrazima nije samo od vjetra. Prišla sam Florinu ormaru, ali aspirini nisu bili vraćeni u kutiju za cipele.

Rekla sam joj da pričeka samo časak i pošla niz hodnik, pa kroz dnevnu sobu obasjanu svjetlošću i van kroz ulazna vrata. Znala sam da me Anino lice promatra s kuhinjskog prozora.

Slika je sada bila prošarana i prugama žute boje. Još je jedna pelena umrljana bojom bila zataknuta u njegov stražnji džep, i prvi put sam ga vidjela da drži paletu i nožić za miješanje boje. Staloženo, odlučno, nanosio je na platno ujednačenu crtu žute, ravnajući se prema nekom točno određenom planu, nekom nalogu, porijeklo kojeg, dakako, i namjenu nisam mogla dokučiti. U ustima je imao jednu od lizalica, naočale su mu bile na vrh glave, i on je suženim okom promatrao svoj rad kao da je taj maleni bijeli štapić cigareta iz koje se vije dim. Bilo je nečega sigurnog u njegovim pokretima dok je nanosio boju, bilo je nečega u njegovu držanju što me podsjetilo na to kako se dr. Kaufman promijenio kad je prestao razmišljati o meni i upitao me za Daisy. Ona sigurnost njegova poziva, ustaljene kretnje njegova zvanja, činili su sve njegove pokrete jasno određenima, kao da ne postoji neki drugi put, kao da sve to nije proizvoljno, čarolijom stvoreno iz njegove glave.

Pitala sam se koliko je puta to već napravio, koliko je mnogo slika poput ove načinio tijekom svoga dugog života. I je li Macduff bio u pravu kad je rekao da možda od njih neće biti baš ništa. Da to uopće i nije neki rad, već igra, pretvaranje.

Odmaknuvši se unatrag od platna, položio je paletu na stol na nogarima, odbacio na njega lopaticu za boje, a zatim izvadio pelenu iz stražnjeg džepa, obrisao ruke pa bacio i nju. Izvadio je lizalicu iz usta i hitnuo je na pod, zatim je krenuo prema vratima ateljea. Samo se okrenuo kad je htio zakoračiti unutra, okrenuo se i pokazao mi rukom da trebam poći ispred njega. Tada sam prvi put shvatila da je znao da sam ondje. Dok sam prolazila pokraj njega, spustio mi je ruku na križa, uvodeći me u atelje preplavljen sunčevom svjetlošću koju je propuštao prozor na krovu. Nije zatvorio vrata za sobom, ali ta vrata nikad i nisam vidjela zatvorena. Pošao je do pretrpanih polica i uzeo drugu čistu krpu pa ponovno obrisao ruke; skinuo je naočale s čela pa obrisao i njih. “Znači, malene spavaju?” upitao je. Rekla sam: “Ne.” Podigao je pogled prema meni, opet je tu bila ona nesigurnost. “Ne?” upitao je.

“Daisy je budna”, odgovorila sam. “Ne osjeća se dobro, mislim. Pitala sam se imate li vi aspirin.”

Pognuo je glavu, odmahnuo, tiho se nasmijao u bradu. Pošao je na drugu stranu sobe do stolca bez naslona uz krevet i podigao s njega bočicu s aspirinima.

Dobacio mi ju je i ja sam je uhvatila. “Dobri stari sv. Josip”, rekao je. “Siroti bedak.”

Sjeo je na visoki, razbacani krevet. “Je li doista bolesna”, upitao je uz blagi osmijeh, “ili si ti samo nježna majka?”

Stajala sam točno ispod krovnog prozora, ali u sobi je svejedno bilo hladno, kao da se nalazi u sjeni, prohladnoj, vedroj sjeni. Bila sam svjesna mirisa boje i, prvi put, brojnih drugih platna, nekih praznih, nekih s jedva nečim naslikanim, naslaganih duž zidova. Pogrešni počeci, pretpostavljala sam, jalovi pokušaji, nedovršena remek-djela. Zanimalo me po čemu se razlikuju od onih na kojima i dalje radi.

“Mislim da je doista bolesna”, rekla sam. Bila sam svjesna da mi obrazi i usne bride zacrvenjeli od vjetra, i težine svoje kose straga na vratu. “Mislim da ima neznatno povišenu temperaturu sve otkako je stigla ovamo.” Zastala sam. Prekrižio je noge i naslonio bradu u ruku, prstima prekrivajući usta. Oči su bile ono najmračnije na njemu, mirne i duboke iza naočala. Sve je ostalo bilo blijedo, nejasno. “Ima podljeve krvi koji ne zacjeljuju”, rekla sam. “Na stopalima, i na leđima. Jedan na ramenu gdje ju je prošlog tjedna udario jedan dečko, koji je zapravo sve gore.” Nije odvraćao oči od mene ni okretao glavu. “Nikome nisam rekla”, rekoh. “Samo će je vratiti kući. Ljeto će joj biti gotovo.”

Rekla sam: “Želim je zadržati ovdje još malo.”

Odmaknuo je ruku s brade i položio ruku preko noge, kao da se sprema odgovoriti. Ali ništa nije rekao. Bili smo udaljeni dobra tri metra, ali na onome

neobičnom, prohladnom, neprobojnom svjetlu njegova ateljea mogli smo biti i onako blizu kao što smo bili prije, na travnjaku, kad sam usnama dotaknula bilo na njegovu vratu, osjetila titranje njegova smijeha na svojim usnama. Vrata su bila otvorena i nije bilo potrebe zatvarati ih. Izvana sam čula vjetar i možda, tek nejasno, zvukove mora, valove preopasne za plivanje. Ali ovdje unutra, na ovoj blijedoj svjetlosti, naše je suučesništvo isključilo sve ostalo.

Naposljetku on reče tihim, hrapavim glasom kao daje doista upravo progovorio, i pomalo otegnuto: “Pođi, odnesi joj aspirin. Daj joj i da popije nešto, soka ili štogod. Ili vode.”

Kimnula sam.

“I vrati se”, reče. “Ako možeš.” Zastao je. “Ako imaš volju.” A zatim se nasmijao, s oklijevanjem, i prema tom sam oklijevanju vidjela da sam ipak bolja u ovome od njega. “Ili ne”, reče.

Daisy je spavala na podu kad sam se vratila, ali sam je probudila, dala joj aspirin i natjerala je da popije čašu vode. Zatim je spustila glavu na moje bedro, a ja sam joj milovala obraz i kosu dok smo šapatom planirale ostatak poslijepodneva i te večeri i dane koji su još pred nama.

Kad je ponovno utonula u san, premjestila sam joj glavu na jednu mekanu igračku koju je iskoristila umjesto jastuka i pokrila je jednom od Florinih laganih dekica. Vratila sam se kroz hodnik i dnevnu sobu, gdje su bile njegove slike. Ana je sjedila za kuhinjskim stolom, sa sendvičem i časopisom, a kad sam izašla kroz vrata, podigla je pogled, ali nije prišla prozoru. Krenula sam niz puteljak. Ona je slika još bila vani, na zidu, crvena je boja na suncu izgledala kao da je mokra.

Zakoračila sam unutra, u onu našu svjetlost. On je stajao nad drugim malim stolom, skicirao u dugim potezima, kao one noći kad sam prvi put bila ovdje. Kako je radio i prve noći koju sam provela ovdje, nastavio je još neko vrijeme, kao da je sam u sobi, a zatim je lijeno spustio ugljen i odgurnuo naočale pa se okrenuo k meni. Koliko bi ovi crteži mogli biti vrijedni, znala sam, tek ostaje da se vidi. Od njegove umjetnosti neće biti ništa jer je nastala iz očaja, ili će biti uzrokom svekolikih promjena jer je za to bila kadra.

“Zaspala je?” pitao je, a ja sam kimnula. “Siroto dijete”, reče, kao da u potpunosti razumije što se Daisy sprema. A zatim doda: “Obje. I moja sirota malena.” Kao da je vidio i Florin tegoban život.

Primaknuo se k meni. Odgurnuo mi je kosu s ramena, nježno, a ja sam u tom času položila vrške prstiju na njegova zapešća, što je bio Daisyn pokret kojim je izražavala privrženost i naklonost. Pomislila sam da mogu osjetiti koliko mu je tanka koža, prošarana sa samo nekoliko kapljica boje.

“A što je s tobom?” upitao je gledajući me odozgo.

“Ja sam dobro”, rekoh.

Držala sam prste uz njegova zapešća dok mi je otkopčavao gumb po gumb na košulji, zatim sam posegnula unatrag da spustim košulju preko ramena pa na pod.

Samo neznatno neodlučan, i uz gotovo nečujan udah, prignuo se i poljubio mi vrat, s rukom u mojoj kosi. Ljubio mi je ramena, a kad sam naslonila glavu unatrag, na njegov dlan, ponovno mi je poljubio usta, okus alkohola nije ni izdaleka bio onako snažan kao prošlog puta, pomiješan, kao što je to bio sada, sa slatkim okusom lizalice. Pomaknuo me prema krevetu držeći ruku na mojim križima. Prešao mi je rukama niz bokove pa zatim polako kleknuo pred mene, a ja sam mu spustila ruke na divlju bijelu kosu. Naslonila sam se leđima na krevet, na porazbacane svežnjeve i prekrivače od damasta i svile, i zaklonila oči dok se razodijevao a zatim se ispružio pokraj mene, tijela iznenađujuće hladnog, s dugačkim, blijedim udovima koji su prianjali uz moje, lagani, gotovo bez težine. No sve su njegove kretnje bile sigurne i imala sam povjerenja u taj nacrt, ma kakav bio, prema kojem se ravnao iz vlastite glave, oslobođena, na samo nekoliko minuta, potrebe da se ponašam prema bilo kakvome vlastitom planu. U jednom se času nakratko raskinula ona svjetlost koja je dopirala kroz otvorena vrata, ali bilo je to trenutačno, neka sjena koja je proletjela kao što se to zbiva u snu, sjena koja ne može ući.

Kad je nestala, ustala sam i uskočila u odjeću, zastavši samo trenutak pod neprobojnom svjetlošću sa svojom košuljom u rukama. On je još bio ispružen na krevetu, tkanina od damasta bila mu je prevučena preko ramena i bedra. Okrenuo se meni, s nadlanicom na čelu, i promatrao me, a ja sam mu uzvraćala pogled.

Napokon on reče: “Iako te odavde jedva vidim, bez naočala, siguran sam da si prekrasna, dok stojiš ondje.”

Navukla sam košulju, podigla kosu preko ovratnika pa polako zakopčala svaki gumb. “Idem natrag na posao”, rekla sam.

Daisy i Flora još su spavale. Samo je dvadeset minuta prošlo otkako sam otišla iz sobe. Spustila sam nadlanicu na Daisyn obraz, učinilo mi se da je hladnija, i povukla pokrivač preko Florina ramena. Pogledom sam obuhvatila ona tri crteža u zlatnim okvirima i pomislila koliko bi mogla vrijediti kad budućnost zatraži od njih da se potvrde i kad sve što je u njima bilo lijepo i očaravajuće bude preobraženo zbog svega onoga što će se u međuvremenu dogoditi - maleno će djetešce odrasti u nesretnu ženu, majka se nikad neće vratiti, otac i sva njegova nastojanja pretvorit će se u prah. Ali opet, mislila sam, kad prođe još više vremena, i sve se to zaboravi, i oni će ponovno biti očaravajući i lijepi portreti majke i djeteta neće životopis, kako bi Macduff možda rekao, nego roman.

Uvidjela sam, uostalom, da mi se sviđa suvremena umjetnost, slike koje ne

predstavljaju ništa.

Izašla sam na trijem s knjigom. Pomaknula sam jedan platneni stolac pod Florin prozor. Shvatila sam da mi je svaki djelić tijela, svaki centimetar kože nadražen od vjetra, grubo išiban vremenom, ugodno umoran, osim neke boli u samom središtu mog bića, tamna, brušenog dragulja boli. Preokretala sam knjigu u rukama, pomislila sam da čujem Anin glas koji dopire iz ateljea, možda opet plače, ili viče. Zatim je nastala tišina, čuo se samo povjetarac u daljini, more u daljini, ptice na travnjaku i u visokoj živici. A onda sam čula vrlo tihe glasove Flore i Daisy.

Govorile su jedna drugoj, nešto o drvetu i slatkom korijenu i mami u New Yorku, bilo je nečega slatkog i umirujućeg u ritmu njihovih glasova, u nježnom razmjenjivanju njihovih riječi što me podsjetilo na prigušene razgovore mojih roditelja, na onaj neprekidan zvuk njihovih glasova što dopire kroz zidove moje spavaće sobe dok se budim ili padam u san. Osjetila sam neku slatku, duboku, tugaljivu čežnju za njima, i za danima kad sam bila njihovim okriljem.

Tada sam čula kako je Flora izgovorila moje ime, a Daisy ga je ponovila.

Javila sam se preko ramena, kroz prozor: “Tu sam vani, djevojčice”, ustala i pošla k njima.

Prigrizle smo nešto u kuhinji, uz napitak od voća u čašama (govorile smo Flori: “Zar nema bolji okus ovako u čaši?”) i nekoliko keksa pa otišle u spremište za metle i pronašle neke stare jastučnice koje su Ani služile za čišćenje. Ponijele smo ih van na pokrivač pod drvećem, i kad je svaka od nas ubrala lizalicu i uzicu sa slatkišem od slatkog korijena, razrezala sam ih škarama u dugačke vrpce koje su djevojčice ispreplele u čvorove i napravile tako rep za našeg zmaja. Sastavile smo zmaja na trijemu, da ne bude vani na vjetru, zatim se Flora popela u kolica pa smo krenule prema plaži; Daisy je kitnjastog zmaja nosila na leđima da ga vjetar ne presavije. Izgledao mi je poput anđeoskih krila, načinjenih u stilu suvremene umjetnosti.

Bile smo potrošile na lizalice mnogo više uzice za zmaja nego što sam proračunala, i tako se njegov uzlet, unatoč tome što je odmah poletio, nekako prilično naglo prekinuo pa je, iako sam ga uz mnogo cimanja i trčanja uspijevala sasvim dobro držati u zraku, neprestano odavao dojam da je čvrsto prikovan za zemlju, kao što je to često slučaj sa zmajevima. Meni je to smetalo više nego djevojčicama, koje su jurcale za zmajem i pokušavale ga uhvatiti za rep svaki put kad se počeo naglo spuštati na pijesak. Valovi su visoko propinjali, sastavljali se na hrptovima pa se teško razbijali uz potmuli, bijesni huk koje uvijek povezujem s lošim vremenom. Ali nebo je ostalo vedro. Oblaci su nabujali, ali i dalje su bili čiste bijele boje i osvijetljeni suncem. Dok smo stajale uz rub vode, puštajući da

se pjena razlije oko Daisynih stopala, ugledale smo brod daleko na pučini, tek sivkasti obris nečega što je sličilo tankeru koji putuje na istok. Promatrale smo kako se kreće, neprimjetno, činilo se, a zatim Daisy reče: “Mislim da će biti siguran tamo daleko. Mislim da je voda prilično mirna. Opasno je samo tu, gdje mi plivamo.”

Spustila sam pogled na nju, držeći Floru na boku. “Misliš?” upitala sam.

Kimnula je. “Da, prilično sam sigurna”, rekla je. Zatim je izvela dražesna dva mala koraka, baš kako sam je bila poučila, odižući stopala s mokra pijeska koji ih je prekrivao do novog mjesta gdje ih je opet mogao preplaviti. Još je jednom podigla pogled prema meni. “Da”, rekla je, kao da nas uvjerava, “oni mornari će biti dobro.”

Gore na parkiralištu, već prema našem običaju, objema sam im rekla da se naslone na ogradu, a ja sam se prignula i stresla pijesak s njihovih stopala.

Nataknula sam Flori bijele sandalice, zatim sam očistila Daisyne noge. Dok joj je čisto stopalo s modricama počivalo na mom bedru, podigla sam jednu cipelu i u njoj je zabljesnulo sunce, duginih boja i, uporno sam to tvrdila, još uvijek blijedoplave, točno boje neba. Pružila sam je Flori. “Nisu li postale plave?” upitala sam, a Flora je ozbiljno odmahnula glavom pa nam objavila “Bebice su plakale.”

Daisy i ja smo se zgledale i namrštile se u čudu. A onda se Daisy nasmiješila onim smiješkom koji je značio “hajdemo ugoditi Flori” i rekla je: “Kakve bebice, Flora Dora?”

“Bebice”, rekla je Flora i ispružila ruku pa turnula nokat u jedan od malih lažnih dragulja. U hipu se odlijepio i pao u pijesak. Sagnula sam se i podigla ga, a onda ga pružila Daisy na dlanu. Bio je tirkizne boje, u obliku dijamanta, a ljepilo kojim je bio pričvršćen ostavilo je trag na cipeli. “Možemo ga jednostavno opet prilijepiti, Daisy Mae”, rekla sam,“sigurna sam da možemo.” Izgledala je potreseno, i da je bila neko drugo dijete - Bernadette, primjerice, ili jedna od Moranovih - možda bi pljesnula Floru po ruci. No ona je samo slegnula ramenima, naviknuta na ovakva razočaranja. “Znam”, rekla je.

Gurnula sam dragulj u džep košulje, navukla čarapu i cipelu preko Daisyna stopala. Nježno sam prešla rukom preko modrice na stražnjoj strani potkoljenice.

Koračale smo kući u tišini, nebo je na zapadu postajalo blijedonarančasto, iako je nad nama još bilo svijetloplavo. Na jednom od velikih travnjaka, tik uz našu stranu dugačke drvene ograde opletene ružama, naišle smo na sićušnog zečića, dovoljno blizu ceste da vidimo kako mu se miču usta, kako mu je u okruglome crnom oku zabljesnula svjetlost. S prstom na usnama rekla sam djevojčicama neka budu tiho dok smo se prigibale u čučanj da bismo ga promotrile, primičući mu se toliko blizu

koliko bi to bilo koji divlji zec dopustio, vrlo mlad zečić, činilo mi se, i još nedovoljno mudar da bi se preplašio.

Kad je naposljetku odskakutao dalje, ponovno smo počele hodati i ja rekoh Daisy: “Sigurno si rekla Peteyu da voliš zečeve.”

Ona reče: “Da. Sjećaš se moga prvog dana. Onog jutra kad smo svi vidjeli zečeve, kad je Red Rover pojeo moj kolač?”

Rekla sam da se sjećam. Nije to bilo tako davno.

“Sjedile smo s terijerima”, nastavila je Daisy. “Petey mi je rekao da ne smije imati psa, a ja sam njemu rekla da ni mi ne smijemo. Ali razmišljala sam o tome da pitam oca mogu li imati zeca. Jer zečiće možeš držati u svojoj sobi i oni ti neće pobjeći. A tako su slatki. Rekla sam da bih samo voljela pomaziti nekog zečića.”

Nasmijala sam se. “Možda si time nešto pokrenula”, rekla sam.

Kod Florine kuće nije bilo auta, a slika je još stajala oslonjena uza zid ateljea.

Sada je na njoj bilo zelene, boje trave, zamuljane tu i tamo u crnu i sivu. Kuharica je bila u kuhinji, istresala je obilan mlaz sredstva za omekšavanje mesa na debeo odrezak, podigla ga golim prstima pa ponovno tako pljesnula njime o podlogu da su joj se prodrmale podlaktice. Svjetiljka iznad nje je gorjela iako je bilo tek šest sati i svjetlo je vani još bilo prilično jako. Na štednjaku je kipio lonac s vodom, na stolu daska za rezanje s razvaljanim tijestom. Bilo je nečega ljupkog i jednostavnog u tom prizoru, u tome kako je čvrsto i pouzdano izgledala s mrežicom za kosu i pamučnom pregačom, s graškama znoja nad usnicom. Ono što se tog poslijepodneva dogodilo na blijedom, začaranom svjetlu ateljea u kojem je on slikao iznenada mi se učinilo izmaštanim, mjesto i vrijeme i niz događaja koji su bili tek stvoreni čarolijom, izrecitirani, priželjkivani, odsanjani, nestvaran protuotrov za ono što je zbiljsko, opipljivo i neizbježno - ova kuhinja, ova hrana, ova žena, kuhanje još jednog jela pri kraju još jednog dana. Načas sam pokušavala prizvati u sjećanje onaj trunak boli, negdje u središtu svog bića, pobojavši se načas da sam ga izgubila.

“Zdravo, mile moje”, rekla je kuharica preko ramena. Daisy i Flora prišle su stolu gledajući u izvaljano tijesto kao da će se tu sad pred njihovim očima samo oblikovati u kekse, ili kolačiće ili pitu. “Francuskinja je otišla”, reče mi.

“Odvezao ju je na postaju.” Zakolutala je očima, teško dišući od naporna rada u kuhinji. “Iznenada se sjetila da tri tjedna nije vidjela muža.” Zasmijuljila se, brzim trzajem preokrenula odrezak. “Hvala Bogu da sam kršćanka”, reče.

Daisy i ja smo navukle Flori pidžamu pa je predale kuharici, koja je za večeru već postavila kašicu od jabuka, tople kekse, mrkvu i grašak. Rekla nam je da bismo mogle i poći kući. Ona će staviti Floru na spavanje. Ponijela je sa sobom torbu sa stvarima za jednu noć, rekla je. Nije da ne smatra kako bi za njega bilo

dobro da se sam brine o kćeri, ali u njegovim godinama, s obzirom na to koliko voli popiti, vjerojatno nije najsigurnije ostaviti njih dvoje same.

Ponovno se nasmijala kao za sebe i šapnula mi: “Valjda neću morati zakračunati vrata.” Flora je zaplakala kad smo se pozdravljale, i dok se Daisy naginjala da joj dade poljubac za laku noć, zamijetila sam da joj se u obraze vratio onaj sjaj. “Pričekaj časak”, rekla sam Daisy na vratima pa otišla u Florinu sobu po aspirine koje sam tog poslijepodneva ostavila ondje. Istresla sam ih desetak na dlan pa ih ubacila u džep košulje. Rupci Florine majke bili su odneseni iz kuhinje i uredno položeni na Florin ormarić. Podigla sam jedan rubac i ugledala pod njim presavinut komadić teška sukna boje pijeska, slikareva prekrivača od damasta prebačena preko kreveta u ateljeu. Bio je to četvrtast komadić ne veći od tridesetak centimetara, grubih rubova, izrezan pomalo u brzini i neravnomjerno tupim škarama. U sredini je bila mrlja, razmaz tamne boje.

Pomno sam složila tkaninu i vratila je na hrpu rubaca.

Koračale smo kući zajedno na ljetnoj svjetlosti što je jenjavala, držeći se za ruke, uglavnom u tišini. U jednom času Daisy iznenada reče: “Znam što je Flora mislila o bebicama.” Pogledala sam je. Obrazi su joj dobili boju od vjetra, od vrućice, oči su joj svjetlucale. “To je iz one priče koju si ispričala, o dječici u Lourdesu koja piju vodu iz bočica pa im se suze pretvaraju u dragulje. Sjećaš se?

Pripovijedala si je Flori. A njihove su im mame stavljale dragulje na cipelice. Na to je ona mislila kad je uzela dragulj s moje cipele. Na bebe koje plaču.”

Zastala sam načas nepomična, zatim sam zabacila glavu unazad i zatvorila oči.

“Imaš pravo”, rekla sam. “Imaš potpuno pravo.”

Daisy je kimnula, ponosna na sebe.

“Ajme”, rekoh. “Vama djeci ništa ne smijem ispričati. Vi se svega sjećate.”

Nastavile smo opet hodati i Daisy tiho reče: “Sjećam se Andrewa Thomasa.”

Spustila sam ruku na njezin potiljak, podigla joj gustu crvenu kosu. Još jedan nalet jetra podignuo joj je svu kosu i Daisy je zaškiljila, zaslijepljena. “Margaret Mary Daisy, Daisy, daj mi iskren odgovor svoj”, rekoh kao u pjesmi. “Nisam u to ni sumnjala.”

Upravo smo zaokrenule za ugao na našu cestu kad smo začule graju: Rags je lajao, Petey i Tony su vikali, možda su tu bili pomiješani i glasovi Janey i starca, stopljeni u jedno i nošeni vjetrom. Još nismo ni stigle do kuće Moranovih kadli je na njihov kolni prilaz izašao Tony, za njim i Petey, držeći jednu od drvenih zamki za zečeve u zraku, visoko iznad glave, dok se Rags pod njom zalijetao i poskakivao i lajao, a Janey i Judy su ih slijedile, pokušavajući otjerati psa. Tony nas je prvi ugledao, pokazao je na nas rukom, zatim nas je spazio Petey i počeo trčati prema nama, visoko dižući koljena, pobjedonosno držeći zamku za zečeve u zraku, Rags mu je škljocao zubima oko peta, djevojčicesu jurile za njima vrišteći i vičući u posvemašnjoj radosti, posve neosjetljivi na starčev glas koji je svejednako dopirao odnekud iza živice, vikao i psovao. Mala June išla je iza svih njih.

Navalili su na nas, Petey je urlao: “Imamo jednoga, imamo jednoga”, zajapurena i oznojena lica, grozničavih i sjajnih očiju. Silovito je gurnuo zamku u Daisyne ruke, a Rags se slijedeći njezinu putanju bacio pod zamku, lajući i vrteći se oko sebe, dok mu je vjetar mrsio dlaku. “Za tebe”, vikao je Petey. A Tony je poput jeke, nadvivši se nad nju, ponavljao: “Za tebe, za tebe.” Zatim su na nju nagrnule i djevojčice, Janey je vikala: “Daj da vidim, daj da vidim”, Judy je udarcima pokušavala otjerati psa.

Preplavili su Daisy, svojim pocrnjelim rukama i nogama i plavokosim glavama, svojim glasovima i brzim disanjem, svojim rukama na kavezu, na njezinim rukama, opsjedajući je svi zajedno, Rags svojim lajanjem i skakanjem. Vidjela sam kako

Daisy iskoračuje nogom iza sebe, ili je htjela ponovno uspostaviti ravnotežu ili ukloniti psa, a zatim sam vidjela kako Rags zubima uranja u njezin gležanj.

Kriknula je i Rags je odskočio prema Janey i Peteyu, koji su odjednom u rukama držali kavez, odjednom se u koraku odmaknuli od Daisy koja se svinula, vrišteći, objema se rukama hvatajući za nogu. Vidjela sam kako je krv briznula na njezin uski bijeli gležanj.

Obujmila sam je i podigla i potrčala u kuću. Plakala je, držala se za nogu, vrištala u naletima bez daha. “Dobro ti je”, govorila sam joj. “Dobro ti je, Daisy Mae. Dobro ti je.” Bila sam svjesna samo zvuka koraka Moranovih koji su trčali iza mene. Zatim Peteya, koji je onim svojim odraslim glasom povikao: “Idem po policajca.” Gurnula sam i otvorila stražnja vrata pa protrčala kroz utihnulu kuhinju, kroz dnevnu sobu, gdje su mačke poskakale s kauča da bi nam iskazale dobrodošlicu.

“Dobro ti je, dobro ti je”, neprestano sam ponavljala kroz njezin grčevit plač.

“Dobro ti je, Daisy Mae.” Odnijela sam je u kupaonicu, posjela je na rub kade. Svukla sam joj cipelu i bijelu čarapu. Ugriz je bio jasno urezan, dva duboka traga zuba već su počela naticati, a između njih je bio niz manjih usjeklina. Odvrnula sam slavinu da voda poteče u kadu. Grlila me rukom, stiskala u šaci moju kosu, zarila u nju lice. Rekla sam joj da pomakne nogu pod vodu, da joj isperem krv i u isti mah povukla ručnik sa stalka i omotala joj ga oko potkoljenice. Moe i Larry meko su tapkali oko mojih koljena.

“Boli, boli, boli”, govorila je. Ja sam govorila: “Znam, znam. Sve će biti dobro.”

Nagnula sam se unatrag i pronašla bocu s peroksidom koji je majka držala pod umivaonikom pa i njime prelila njezin gležanj, od čega se zapjenušala krv.

Vrisnula je i čvršće stisnula šaku kojom se držala za moju kosu. “Znam”, govorila sam grleći je. “Znam.” Jedva sam bila svjesna djece Moranovih, načičkane na vratima kupaonice kao što se znaju nagomilati debla u rijeci, sve dok nisam čula glas gospođe Richardson: “Sklonite se, djeco, sklonite se.” A zatim: “Iš, iš“, Moeu i Larryju.

A onda se kao što se u snu neprikladno i bezobzirno pretapaju ljudi i mjesta gospođa Richardson u suknji od tvida i razboritim cipelama, sa širokim, sposobnim tijelom, našla iza mene u našoj uskoj kupaonici, držeći mi ruku na ramenu dok se saginjala da vidi Daisynu nogu. “Uh, ovo je gadno”, rekla je uvlačeći zrak u sebe. “Strašna modrica.” Potapšala je i Daisyno rame. “Odvest ćemo te liječniku, dušo”, malo je podviknula da bi je se čulo kroz buku vode što je tekla. A meni je rekla: “Mora ravno na hitnu pomoć.”

Osjetila sam kako se čvršće stisnula Daisyna ruka oko mog vrata, kako mi njezini prsti grabe kosu. Nagnula sam se i rukom polijevala njezino stopalo, krv, grabeći vodu šaku za šakom. “Sve će biti u redu, Daisy Mae”, govorila sam joj, trudeći se da mi glas bude siguran. “Bit će u redu.” “Čovjek iz susjedne kuće uhvatio je psa”, rekla je gospođa Richardson.

Doimala se kao da užurbano trčkara, koliko je to mogla na tako uskom prostoru, otvarajući i zatvarajući vrata toaletnog stolića. “To je važno, u slučaju bjesnoće.

Pretpostavljam da je lutalica.”

Daisy je sada već tako jako plakala da sumnjam kako ju je čula. Ja sam jedva samu sebe čula od vode što je tekla i od Daisy koja se naslonila preko mojih leđa s ustima na mom ramenu. Netko je od Moranove djece rekao: “To je bio Rags”, i mislim da se začuo onaj zvuk koji sam povezivala s vjetrom u mislima mi se stvorila slika grane drveta koja se lomi, tresak preklopljena crnog vala a nekoliko minuta poslije Tony je povikao: “Evo ga, ide.”

Zatim sam prepoznala policajčev glas, koji je strpljivo rekao: “Mičite se s puta, djeco.” Sad je i policajac, dečko gospode Moran, bio u kupaonici i nadvijao se pokraj krupna lica gospođe Richardson. “Odvest ću vas u bolnicu”, rekao je.

Nastavila sam šakom prelijevati vodu preko Daisyne noge.

Prišao je bliže. Gospođa Richardson je ostala pritisnuta uz umivaonik. “Dajte da je ja ponesem”, rekao je.

Ali ispriječila sam mu se laktom i ramenom. “Što prije to bolje”, rekla je gospođa Richardson.

Pogledala sam Daisy, bradicu je podigla, oči čvrsto stisnula od boli. “Ja ću je nositi”, rekla sam.

Polako sam zavrnula slavinu i zamolila nekoga da mi doda još jedan ručnik.

Gospoda Richardson je već imala jedan u rukama. Okrenula sam Daisy k sebi i rekla joj da položi ugrizenu nogu na ručnik, zatim sam je oprezno umotala, naginjući se nad nju, tako da mi je kosa padala preko njezinih golih nogu.

“Pritisni to, draga”, rekla je gospođa Richardson.

A policajac je rekao: “Dovest ću auto.”

Progurao se van kroz vrata, tjerajući pred sobom Moranove klince i govoreći: “Hajde, djeco, dajte joj prostora. Bit će dobro.” Nosila sam je kroz dnevnu sobu, gdje je svjetlost počela poprimati onu nijansu breskve, onaj zlatasti ton, kroz kuhinju pa van na dvorište, gdje su stajala sva djeca Moranovih, Janey i Tony zaprepašteni, otvorenih usta, Judy koja je plakala u dlanove, Petey čvrsto stisnutih šaka, lica istodobno bijesna i oblivena suzama. I gospodin Richardson je bio vani, s Angusom i Rupertom koje je držao na kratkoj uzici, sasvim uza se. Čak i stari gospodin Moran. Bio je neobrijan, na sebi je imao posivjelu potkošulju i široke

hlače, umorno se naslanjao na ogradu iza naše kuće, nad očeve dalije. U naručju je držao malu June. Policajac je doveo auto s prilaza Moranovih pa zaokrenuo gore prema vratima naše ograde.

Gospođa Richardson je spustila široku ruku na moje rame. “Kad će ti roditelji doći kući?” pitala je i ja sam odgovorila “Uskoro.” Doviknula je suprugu preko ramena. “Bit će kod kuće svakog časa. Reci im da smo otišli na hitnu pomoć u Southamptonu. Naći ćemo se ondje.” Zatim se obratila psićima: “Dečki, budite dobri.”

Policajac je izašao i otvorio nam stražnja vrata. Držeći Daisy na rukama, spustila sam se na stražnje sjedalo, a zatim se gospođa Richardson spustila odmah do mene. Policajac je iz pretinca za rukavice izvadio crvenu sirenu iz koje su visjele žice i stavio je na upravljačku ploču.

“Ma nije li ovo prava sreća?” rekla je gospođa Richardson zadovoljno. “Imati policajca u susjedstvu.”

Ispod upravljačke ploče bio je i maleni crni radioprijemnik, u vožnji je iz njega izvadio mikrofon i vješto, izgovarajući kroz nos, izvijestio glasom koji kao da nije bio njegov, da vozi dijete u ambulantu hitne pomoći u Southamptonu, stradalo od ugriza psa, u gležanj, zatim se okrenuo preko ramena i pitao nas je li još negdje ugrizena. I Daisy i ja rekle smo: “Ne.” Zatim je, tišim glasom, rekao “lutalica”, i “zbrinut”. Dao je adresu Moranovih.

“Pod ceradom i nekim jelovim daskama”, rekao je. “Zapadna strana kuće, prema stražnjem dijelu.”

Gospođa Richardson je odmotala zakrvavljeni ručnik s Daisyne noge.

“Moramo to držati pritisnutim”, rekla je pa ga ponovno zamotala, još čvršće, dok su joj se guste sijede šiške micale preko čeličnih očiju. A onda je onim istim odlučnim glasom rekla: “Tako lijepa cipela, Daisy, morat ćeš mi reći gdje si ih pronašla.”

Plačući, s glavom ispod moje brade, Daisy je šaptala: “Boli, boli.” Gladila sam njezinu ruku. “Znam”, rekla sam. “Znam.” Zatim sam se sjetila aspirina koje sam bila uzela iz Florine sobe. Izmakla sam prste ispod njezine glave, zavukla ih u džep košulje i izvukla ih koliko sam mogla, pritom sam pronašla i tirkizni dragulj.

Pružila sam joj aspirine na dlanu i ona ih je uzimala jedan po jedan.

Bili smo u bolnici samo dvadesetak minuta kad su stigli moji roditelji. Daisyni su roditelji bili ondje u deset. Do tada su se već počeli raspredati razgovori, šaputavi razgovori između liječnika i roditelja, između mene i Daisy, razgovori koji mi nisu bili strani.

Provela je ondje noć, teta Peg i tetak Jack spavali su na stolcima pokraj nje.

Moji roditelji i ja otišli smo kući i pokupili njezine stvari, sve one nove i netaknute

kompletiće, četku za kosu, četkicu za zube, nove tenisice još povezane plastičnom vezicom. Dodala sam u kovčeg nešto moje stare odjeće - ljetnu haljinu bez rukava crveno-plava kockasta uzorka, bijelu nedjeljnu haljinu sa zelenom vrpcom, crvenu cigansku suknju, nenadano osjetivši neku potrebu da to učinim, nekako sigurna da neće naići na odobravanje tetka Jacka. Samo je malo krvi bilo na unutrašnjoj strani njezine ružičaste cipele i stala sam je trljati hladnom vodom dok nije nestala.

Zatim sam prilijepila dragulj natrag na mjesto i odnijela joj cipele u bolničku sobu idućeg jutra. Tetak Jack je povikao: “Hej, Pepeljugo”, ali onda se okrenuo teti Peg i namrgođeno joj rekao: “Možda ih nije trebala nositi”, u svome posljednjem pokušaju da pronađe nešto što bi mogao dodati svome poduljem popisu zabrana, da pronađe neki običan i izbježiv razlog koji bi iznjedrio djelotvoran protuotrov za bolest koja je snašla jadnu Daisy, ma što to bilo.

Otišli su u Queens Village tog poslijepodneva, pa u drugu bolnicu, u gradu, idućeg jutra. Dok smo se vozili natrag kući, roditelji su mi rekli, s oklijevanjem, blago, ali govoreći oboje uglas i jedan umjesto drugoga, već na svoj uobičajeni način, kako liječnici strahuju da nešto nije u redu s Daisynom krvi. Jesam li primijetila njezine modrice, upitali su me, i rekla sam da jesam. Možda sam, rekli su, trebala nekome napomenuti za to. Rekla sam kako sam mislila da je to samo zbog toga što je odrastala s toliko mnogo braće i sestara. “Kao djeca Moranovih” izgovorili su moji roditelji uglas, i bila sam oslobođena krivnje.

Preostalih sam se dana tog tjedna brinula o terijerima i Red Roveru. A u subotu uvečer čuvala sam djecu Swansonovih. Gospodin Clarke im je tog jutra vratio Moea i Larryja. Očito su bili spremni opet se upustiti u iskustvo držanja kućnih ljubimaca. Dvije su se mačke ovijale oko mojih nogu kad sam došla u kuću, nesvjesne svega oko sebe, a kad sam upitala Debbie kako je uspjela nagovoriti mamu, vragolasto me pogledala i rekla da ju je samo lijepo zamolila mogu li se mačke vratiti. Ali Donny se nasmijao. Zajahao je dvosjed od pletena pruća na kojem smo sjedile. “Ma, da”, reče on. “Rekla je onome svom doktoru da će se ubiti ako se mačke ne vrate.”

Debbie se okomila na njega svom žestinom iznevjerene žene. “Nisam”, rekla je.

“Znaš da jesi.”

Podigla sam ruke. Spuštao se još jedan krasan ljetni sumrak i bili smo na prostranome prednjem trijemu, upravo ispod terase za promatranje brodova, još jednom smo čekali da se počnu pojavljivati krijesnice. “Ne želim to znati”, rekla sam. “Nemojte mi o tome ni govoriti.”

Nisam više otišla u Florinu kuću. Kad smo u nedjelju pred crkvom susreli kuharicu, mama je objasnila što se dogodilo Daisy i zbog čega ne dolazim. Dobra je žena cmoknula jezikom, odmahnula glavom i rekla da njoj sirotica nikad i nije

izgledala dobro, onako blijeda. Rekla je da je jako dobro što nisam dolazila oslobođenje od krivnje na sve strane - mala je bila jako dobra, Francuskinja se vratila upravo jučer ujutro, a mama bi joj se trebala vratiti idućeg vikenda.

“Nesumnjivo će te”, obratila se meni, “nazvati da se opet dogovorite za posao.”

Ali nikad nije nazvala. Te sam večeri dobila poziv od gospođe Carew, moje prve poslodavke. Očekivala je posjet sestre iz Princetona s dvoje male djece pa ju je zanimalo hoću li biti slobodna tog tjedna. Zatim su došli Swansonovi i ostali do kraja ljeta pa sam bila zaokupljena njima. Onda su stigli Kaufmanovi blizanci i Jill. Sad je već bila “moja zaručnica” i nosila je golemi prsten s rubinom, veličine i oblika otprilike kao ono okruglo pecivo koje sam Daisy nataknula na prst onog jutra u lipnju. Spavala je u gostinjskoj sobi, što mi je bilo drago vidjeti, i pristojno se ponašala pokraj bazena. Namignula mi je jednom, nakon što je otjerala dr.

Kaufmana jer joj je stavio ruku na bedro. “Tri su riječi prema kojima treba živjeti”, rekla mi je i stresla šiškama, prebrojavajući ih lijepo uređenim prstima, “tek - nakon - vjenčanja.”

Razgovarala sam s Daisy svake nedjelje, samo po riječ-dvije kad joj je bilo loše, malo dulje kad se osjećala bolje. Uvijek me ispitivala o psima i mačkama, a ja sam joj pripovijedala priče o svima njima, uključujući i Ragsa. Rekla sam joj da klinci Moranovih neprestano pitaju za nju. I da je jadni Petey mnogo pozdravlja - nakon čega bi uvijek uslijedila znakovita tišina koja bi mi dočarala njezine od nelagode zarumenjele pjegave obraze i onaj šašavi osmijeh, mnogo živopisnije nego bilo koje riječi koje bi možda izgovorila. U ožujku nas je napustila - kako su svi u obitelji počeli govoriti, u potrazi za nekim davnim izrazom naših predaka koji nitko od nas, sam za sebe, nije mogao smatrati svojim vlastitim, iako smo Bernadette i ja, same u svojim krevetima, možda tijekom godina došle na to da bismo mogle reći, Napustila me je. Ujak Tommy nam je upravo bio u posjetu kad je dugo očekivani telefonski poziv naposljetku stigao, i on je bio prvi koji je istaknuo (jer, odlučio je biti sretan) da nas je napustila u doba uskrsnuća, početkom proljeća.

Kasno u kolovozu onog ljeta kad je stigla Daisy, odmah nakon što su moji roditelji otišli na posao, ponijela sam šljive i knjigu na trijem ispred kuće i kad sam završila s objema, sišla sam niza stube, zašla straga iza kuće, bosim nogama kroz travu, dok mi je sunce sasvim toplo počivalo na ramenima, a moja kosa najavljivala da će dan biti vruć i vlažan, unatoč ugodnoj blagosti jutarnjeg zraka.

Provirila sam iza živice koja se protezala pod prozorima naših spavaćih soba, no ni po čemu nisam vidjela je li Petey bio ondje, iako mi se činilo da sam ga tijekom noći čula. Popela sam se uza stražnje stube i u času kad sam gurnula vrata s mrežom, ugledala sam poput mrlje sivu hrpicu neodređena oblika, i odmah sam znala, još i prije nego što sam se spustila pogledati što je, da je to nešto živo. Tri mala zečića, tek rođena, slijepa, umotana u nešto što je, čini se, bila njihova vlastita ljepljiva ovojnica. Ušla sam u kuću, kroz kuhinju pa dnevnu sobu, u svoju sobu gdje sam izbacila vrpce iz kutije - obične kartonske kutije obložene tkaninom - i odnijela je van. Koračala sam uz vanjski rub našeg travnjaka, čupajući visoku travu i njome puneći kutiju. Znala sam i bez pitanja da je ovo Peteyev dar, koji se ni po čemu ne razlikuje od tereta. Dar od Peteya, koji je uvijek imao običaj ispitivati, istodobno izazivajući i preklinjući: “Voliš me? Voliš moju obitelj?” Koji je plakao čvrsto stisnutih šaka. Kojega će cijelog života razdirati bijes i nježna privrženost, osjećaj da darivanje može poći po zlu, nepomirljiva razlika između onoga što ima i onoga za čime žudi - onaj neizbježan, nepodnošljiv gubitak što se poput tamna dragulja skriva u srcu svakog čina ljubavi.

Trgala sam travu po našem dvorištu brzo, u pregrštima, busen za busenom, i kao da su ih privukli ti zvuci, jer kad sam podigla pogled, Moranovi su klinci polako ulazili kroz vrata naše ograde. Judy s malom June u naručju, Janey s kutijom slatkih žitnih pahuljica čvrsto stisnutom na grudi, Tony i Petey sudarajući se rukama i bokovima, kao da se bore zauzeti isti prostor.

Bez riječi ponijela sam kutiju do stuba, sagnula se i, s djecom Moranovih koja su se okupila oko mene, nježno podigla bespomoćna mala stvorenja što su još disala u gnijezdo od načupane trave.