Pjesme za kraj svijeta

JOSIP ŠPICAR

PJESME ZA KRAJ SVIJETA

PRIČANJE DUGIH PRIČA Život je sve čudniji Preko zidova se vide jedino sadržaji sms poruka Moji ljudi su komadići novinskog papira što ih zaobiđem u šetnji gradom, vidi se samo dio teksta iz članka i noge uslikane osobe Prati me deja vú, a sve ih poznajem već nekoliko godina Neprimjetan pomak razmjera svjetlosnih godina Pomak u prazan prostor, skupa s Inzaghijem u ofsajdu, predodređen za pričanje dugih priča jer sam rođen u godini Messija, ustanka balkanskog nacionalizma i srpskog četništva i lucidnih predviđanja da nas u bliskoj budućnosti čeka visokorazvijeno kapitalističko društvo, kao što ga Murakami dobro naziva, pa mi se spremala sudbina čovjeka koji ne zna što bi točno trebao sa svim tim podacima Nije da mi se nudila sloboda izbora, od samoga početka su, naime, propovijedali lucidna predviđanja, a zatim je uslijedila uzročno-posljedična veza

SLAĐI PUT Ja sam probao na put bez proučavanja skočiti I sam se uputih stepenicama u nepoznato To je meni slađi put, slađi put duži nego ostale staze Pročitao sam sve one knjige koje stoje na policama u susjednom gradu a svijet mi se svejedno čini velikim mjestom i ja se sebi svejedno činim malenim I nema me dovoljno da bih čvrsto stao na zemlju I ubrzo sam se izgubio u rijeci sve nekih sličnih ljudi Ja sam krenuo neutabanom stazom gdje nema putokaza, ali ima pomoći i pomagača Neki me izviždaju, a neki gledaju ispod oka dugo nakon što im okrenem leđa Ali ovim putem gdje ja idem crtam neke posebne znakove i novčiće skupljam sam i ako se prolaznicima svidim, svidim im se zbog mojeg načina hoda i crteža koje ostavljam za sobom Ne gubim nadu da sam se dovoljno rano odvojio da crtam po svome, originalni stil kojeg ne prepoznaje nijedan program i operativni sistem Ja sam se vinuo do nečega, gdje se svjetlost i tama ne izmijenjuju razmjerno izmjeni dana i noći Glazba ne prestaje svirati, i na kraju kad prepoznaju moje djelo, prepoznati će mene Ako će plakati, plakat će zbog dotad još neviđenog načina crtanja znakova po vrpci koja se neprestano vrti svugdje, ma gdje se vi nalazili...

Ako će i kopirati te znakove, ima da prvo nauče da ih ja nisam kopirao od nikoga

ŠTO JE VAŽNO? Važno je riječima se boriti i udariti, izokrenuti ljude i svodove tako da se membrana nebeskog svoda iskrene unutra i van, pa se zaustavi na zlatnoj sredini iz koje samo obična kiša pada, a ljudi da ti budu ni veliki ni mali!

Važno je skočiti tako visoko preko zida da ocrtaš trag svjetlosti kroz zrak, kojeg ostali mogu skokom slijediti!

Važno je gurati kolica koja odbaciš čim si ostali pribave jednaka kao ti, i uvijek u kolicima držati treba sjeme razdora i neposluha; van neko derište iz kolica neka viče sva ona imena hulna koja god Ivan spominje u Otkrivenju.

Važno je poigrati se malo s dionicama i obveznicama, plaćama i porezima i rokovima, u uredu najbogatije korporacije naglas pustiti glazbu.

Važno je zato, i iz ovog prije povlači se ovo, da nikada ne daš svojoj zemlji ono što ona traži, nikada da je slušaš i poštuješ i uvijek protiv nje da stojiš!

Važno je da živiš u svojoj KUĆI, a ne u svom KRAJU ili ZAVIČAJU i ništa nije tvoje osim obale rijeke ispred tvoje kuće!

Važno je da se ruše prvo tvoji kanistri nafte, benzina i ulja, prvo tvoji poroci flaširani s oznakom: "NEUPITNA VRIJEDNOST"...

NEDELIŠĆE Svijet, miriše na svijet!

Da Miriše na staaare otrcane vlakove...

Nježna igla bruji odasvud Nepoznatog je ona izvora Automoto savez svemirskih proporcija razvukao se po asfaltu i njegov je dom baš onaj mrak iza neožbukane kuće u Livadarskoj do kojeg pogled ne dopire Uzdišući čarobnjaci i anđeli sa svjetlećim oklopima skrivaju se i spavaju u mraku tako da mogu mirno iz svog dvorišta loviti leptire golim rukama, pokušati poletjeti tako da se zatrčavam niz stepenice...

Neuhvatljivi miris smiraja, pokazuju se stijenke priobalnih područja Nedelišća Brodovi van domašaja ljudske svijesti, vjetar kao korijen još jednog proljeća, prvog ožujka duže u noć toplina Sunca ostaje lelujati po rubovima Žar noćnog kluba i krčma oko pola tri ujutro Sastajalište mladeži i pješačke staze obrubljene korovom Noću se nitko ne penje na platanu Šteta, baš šteta...

A mogao bi čuti staaare otrcane vlakove

ZAKLAO ZA TAJ OSJEĆAJ Zaklao bih za taj osjećaj Pjesme kad samo kližu Kad nema amnezije Neka ideja ide sama od sebe Kraj je svijeta kad ne znam što sam htio Tisuću pjesma za svaki pogled pri prolasku ulicom Svaka osoba svoju pjesmu krije Za mene to je dar da je opišem, napišem A nema je kad dođem kući Ulicom sa papirom mogao bih hodati i pisati slovo za svaki pojam Pjesma raznih riječi bila bi Najbolje bi opisivala sve što me okružuje Nema smisla ono što je oko mene baš kao znakovi na papiru u redu kojeg nitko ne razumije, ja sam ga samo slavim spontanošću Dom zatire sve, doma se pjesme pišu Dom je amnezija, televizija, ukućani Ubojice osjećaja Zaklao bi za taj osjećaj sve njih kad bih znao napisati savršenu pjesmu Ona se skriva u svima nama ali nikada se ne sastoji od riječi Riječi su kvar, uvijek dovoljno nerazvijene Osjećaj je pjesma Pjevamo je pod tušem Pjevamo kod poljupca

CAR NEUGODNOG Ja sam car neugodnog, a ovo je moje carstvo Giljotine koje rastu na vrhovima stabljiki tratinčica, a rastu vrlo sporo, tako da bol traje duže, da ti duže siječe glavu Sve što si ikada učinio je zaliveno trnjem neugode, širi grimiz pod kožom, osjeća se neopisiv vonj i ne možeš se namjestiti na kauču kako treba Pale ti žarulje na bolne oči i tada je bol kao da nisi treptao godinama A kad zatrepćeš, ne želi prestati Samo pjeva pjesme koje potiču užurbano probavljanje hrane, ti trčiš na zahod, a zauzeto Kad se guzovi stišću, preznojavaš se...

Kako su kristalno jasne bile sve godine pred 400 godina, a danas se mogu baviti jedino ožiljcima na svojim šakama

STRAH Strah je čovjekov najbolji savjetnik Jer jedino on kad kaže tako se i iskaže.

Tko god ne posluša svoj strah ili je hrabar ili bolestan u svakom slučaju glup.

Smrt je jedina koje se uvijek bojimo a strah je glasnik koji nam dobro želi ali nažalost, s naše strane Borio se u bitkama naših ratova i tako nikad nije upoznao drugu stranu Nitko nije kriv za to.

Bilo kako bilo, proživio je nešto umjesto nas Ali iako ne poznaje smrt drugo mu je ime život.

I održat će nas na toj pruzi duže od ičeg drugog.

Strah je seoska bakica Ne zna ama baš ništa ali se najodvratnije od svih dere.

LJUDI Ljudi su usijane glave Ponekad sami, ponekad u skupinama gibaju se ulicama Ne treba nam javna rasvjeta, imamo ljude Putniče, zaobilazi ih kad hodaju u skupinama.

Zajedno blješte poput srpanjskog sunca Prave se da je njihovo svjetlo jedino važno i da druga svjetla ne postoje.

Dvojica, trojica i četvorica zrače uzalud po biljkama i životinjama A jedan sam ne sije.

Nemoj se pouzdati, putniče da će ti jedan čovjek rasvjetliti put.

On će zastor navući na sebe kad bude sam jer se boji da mu se ne smiju bića što sad sije tako slabo i beznačajno poput dvadesetpetvatne žarulje.

Sram ga je jer zna da ni sebi sad ne svjetli dovoljno i skriva se u razna utočišta i traži razne skupine.

A sad bježi od mene, putniče, jer i ja sam čovjek Kod mene se ne boj sjaja, ni premalog svjetla već očekuj potpuni mrak Ja svoj zastor nosim uvijek i među tisuću ljudi Jer ljudi ne vole kad netko od njih svjetli zelenim sjajem, dok svi drugi žuto poput obične žarulje.

LJUDI KOJI SU SADA U GRADU Ljudi koji su sada u gradu su ostaci, ono po strani kad se skupi na vlažnome podu klaonice Natopljeno krvlju i još se iz hrpe čuju krikovi svinja Oni nisu normalni, oni su izgubljeni Zagubljivali su ih tijekom godina pa zato nisu normalni Kad ideš na samotna mjesta, ideš da pobjegneš od šetača i veselih skupina spremnih na nastavak noćnog provoda Svi oni isto idu na samotna mjesta jer nemaju svoje skupine I onda ste svi zajedno u čudnoj povorci prolazili kroz grad I opet niste bili sami Ljudi koji su u ovo doba večeri četvrtkom u gradu ne znaju se obratiti za pomoć pa onda skviču nad krevetom dok je soba osvjetljena lošom svjetiljkom Nas bace sa strane zato što se nismo dovoljno potrudili

KAKO BITI MIT Porušeno zdravlje se najčešće oholo zabija u uokvirenu praznu sliku Vrtim se dolje niz svijetleće efekte eksplodirajućeg baruta Nikome nije zanimljivo bajno carstvo do sedamdeset pete godine života Nije mi zanimljivo bez urlanja od očaja, za 24 Sata i ulične priče nemam kao takav materijala Nitko me ne čuje, oh, oh, oh...!

Krv mora liptati!

Preplitanje po vlastitim nogama i slina niz bradu naočigled svima Jako odbrusiti nedodirljivom susjedu Sramota od čovjeka da se čuje niz stoljeća Mit u ovome svijetu je uz pomoć lošeg djetinjstva i vlastitih doprinosa napraviti čim veću budalu od sebe To je fer razmjena za besmrtnost - prodati život i svoje najbolje sate Neću to, ali miriše na vijekove...

Sramota od svijeta što uvijek nudi bilo prosječnom čovjeku, bilo Billu Gatesu samo status quo i to još skuplje od tvorničke cijene jer se krvlju i smrću slavnih napajaju ljudske glave, njihova je to fotosinteza, a to su biljke koje izrastu maksimalno desetak centimetara iznad tla Dno zvuči kao biografija svakog od njih Može li se odbijanjem zapaliti barut u raketicama?

Nova verzija koja baš prkosi vampirizmu prosječnog čitatelja

KNJIGE O POVIJESTI Knjige o povijesti su debele i lijepe Sve one su detaljne, stručne i pregledne i imaju jednostavno uređene tvrde korice One znaju ono što ja želim znati i onda mi to pruže Ne plaćam otvaranje stranica, već se dogovorimo da im se divim Dobro se snalaze u mojem divljenju, ja se uvijek nađem u onome što mi kažu To je igra, za zabavu, nije poput stolnog tenisa, ali ima ljudi u tvojoj ulici u Kini koji igraju košarku, a ne stolni tenis Moje pak udivljenje, velika zanimacija, je taj stolni tenis s mjesta, sjedenje na stolici i čitanje knjiga o povijesti Nisam se našao u "Tkanju života" Nijedan priručnik mi ne pomažeTo je tvoj stil Ne želim ih ni otvarati Neću takvu vrstu pomoći Hoću se zabaviti igrajući stolni tenis s Langobardima i Babiloncima, a ne otkrivati tmurnu istinu o tome kako se trebam promijeniti i da ono što radim nije dobro Nije li udaranje loptice prema Hamurabiju i iščekivanje načina na koji će mi on uzvratiti nešto bolje za moje srce i krvne žile od činjenica kako moram naučiti komunicirati s drugim ljudima? *** Ti imaš volje biti vegeterijanac, ja neću to biti i nemam volje Jedno sam vrijeme htio jesti samo bilje, ali sam odustao jer me zanimaju knjige o povijesti, a ne priručnici o putevima ka sreći i zadovoljstvu Sada je gotovo s onim što sam htio napisati, a zaboravio sam cijelu temu, tekst i radnju, i ništa nije poteklo na papir jer me mučenje s prošlošću i žaljenje za sadržajem moguće nove antologijske pjesme izgubljene u tmini svemira ne interesiraju kao prve stranice poglavlja o Bizantskom Carstvu I ti kaži što hoćeš I ti reci da ti je zlo od mojih suicidalnih misli Reci da bi mi knjige Ericha Fromma pomogle, ali meni ejakulacija pruža olakšanje Reci da tako gubim mnogo energije, reci da bi više uživao u tome s djevojkom, ajde, ispali što ti je na pameti, Voltaire je rekao da se smije reći sve, a ja Voltairea poštujem Onda dolazi red na mene, red na zabavljanje s povijesnim knjigama jer se osjećam bolje u društvu Erazma Rotterdamskog, a čuo sam da se od dobrog raspoloženja živi dulje *** Tvoj otrov, tvoj hot dog, ah, tvoje pivo Pan Gumeni bomboni koje bljuješ iz usta podsjećaju me na lagane šetnje u ljetno predvečerje Ja se hot dogu veselim i od toga dulje živim, i tu ništa ne mogu Meni nesoljena riža iz tvoje kuharice ostavlja gorak okus u ustima Imati ćeš puno djece, da Drži ih podalje od mene Interesi nam se razlikuju, znaš, ali moje knjige o povijesti tebe ne ugrožavaju, dok će tvoja djeca predstavljati opasnost za moj mir, knjige i mene pa da malo raspištoljim ping – pong po cijeloj kući kad je kuća, svaki njen kutak, oslobođen djece Ne znam ako si o tome razmišljala

*** Moje volontiranje je moja korist Nema novca u tome, ima ljudi Nemoj mi govoriti da trebam posao i novac S njim ne mogu kupiti knjige o povijesti koje voze tačke i pričaju sa mnom o srodnim nam stvarima Ionako ne dolaziš na koncert, snalazim se tako prilično dobro, i još k tome besplatno

MOJA CURICA JE IZGUBLJENA Sa svoga zida promatram djevojke u skupim komadima odjeće Žao mi je Malo mi je žao Nikako puno Što je ona pripala njihovoj skupini Birala je taj put Moja curica je za mene izgubljena, ali drago mi je zbog nje, jer se ona među svim tim mirišljavim mladim stvorenjima očito osjeća kao kod kuće I više nego kao kod kuće, kad maše rukama tijekom izvođenja njezine najdraže pjesme, onda može sudjelovati i u sveopćem natjecanju za vladanjem cjelovečernjim programom, jer urliče da se je zapazi, dio je natjecanja u skretanju pažnje na sebe Nekad su ljudi baš na ovu istu pjesmu, evo, tu istu, nimalo se nije promijenila, plesali blesavo se krečući, poskakujući na mjestu, pravili su grimase na licu kad si ih promatrao dajući ti do znanja da i oni znaju koliko glupo izgledaju Svi smo znali da je to zafrkancija Pomalo neozbiljni, a pomalo nespretni bili su na zabavama kao stvorenima da se bude takvim Na tu istu pjesmu se danas kreću tako da ju je teško prepoznati Doma su izučavali umjetnost plesa, s prijateljicama su vježbale šminkanje i smijanje, naučile su preko knjiga lijepih korica kako da se kreću među velikim frajerima Na kraju prvog desetljeća 21. stoljeća sve je ozbiljno natjecanje s nagradama i komisijom sastavljenom od svakog mogućeg prolaznika i momka s malo skupljim hlačama koji te može promotriti Nema više ludih pozdrava i mirnog razgovora, sramežljivog došaptavanja i glazbe koja nije odvrnuta do daske Sada me u prolazu zabezeknutog za rukav vuče najbolja prijateljica moje curice i ona mi pokazuje smjer u kojem one idu Tamo se zabacujemo za stol i moramo tako mrdati na mjestu i moramo priznati da smo dio showa, a nismo se došli ovamo odmoriti i gledati show, ne, dio smo showa pa se moramo pažljivo ophoditi s okolinom, moramo paziti na svaku riječ i kut glave, ne smije lamatati rukama dok mi objašnjava što se joj je dogodilo danas ujutro, mora dostojanstveno gledati pred sebe i jedva izokrenuti usne u kulerskom osmijehu Ona mi, kad me sretne nasred kluba, može tek reći pozdrav i budući da među modernim prijateljstvima postoji hijerarhija, kad su sve ljudske djelatnosti interdisciplinarne, pa je vojnička disciplina tako utjecala na zabavljanje subotom u 23 sata, ona zapovijeda svojoj prijateljici koja je gladno promatra i čeka znak pažnje da me povuče za sobom i ponudi mi da sjednem s njima Popit ćemo po jedno pivo svaki, ime tog piva ne znam izgovoriti Mora biti pivo čije ime je teško zapamtljivo, jer se ostala svakodnevno piju Nije se došla preznojavati u ovu gužvu da pije najobičniji Pan Ispričat ćeš mi što si radio ovih mjesec dana, jer se tako dugo nismo vidjeli Ah, želim čuti sve, sigurno je bilo zanimljivo, i, molim te, probaj se ne blamirati među ekipom Tu ima zaista velikih faca i dama koje nažalost izgledaju bolje od nje Sve je natjecanje, tjeraju nas tako na skupi život Od danas nosimo samo vreće (ništa manjeg formata) pune zlatnih šljokica, i u svemu što radimo trebalo bi da društvo normalno funkcionira, i da svi imamo puno novca, kako bismo ga jedni drugima stavljali u džepove, U svemu što radimo MORA biti puno glamura, pa čim više se na svakom koraku baca šljokica oko sebe, to bolje, tim više sjaja, moja prazna čaša nimalo ne pristaje uz njihove još dosta pune, tu nema glamura, evo, stići će uskoro, stiže glamur, vidi, puna čaša!

Kad ideš spavati ili ideš na zahod, obavezno nosiš vreću...!

To su prljave i krmeljive djelatnosti, pa bi zato ovdje mogla potrošiti ekstra količinu šljokica, ne čini li ti se?

Pozor, pozor! Traži se mobitel s pristupom na Facebook To je velika stvar od životne važnosti, to je stvar ugleda i principa, bratstvo i jedinstvo je u sličnim aparatima,

samo da ja imam nešto bolji, s višim dvoznamenkastim brojem modela mobitela Danas, danas nema opuštenog zajebantskog plesa, ne...

Oni su slušali glazbu bez mikrofona Moji su starci razgovarali obješeni o grane drveća Malo je drvo preprljavo za noćašnje natjecanje, svakome tko bi sjedio na njemu oduzelo bi par bodova Zato je najbliži kontakt s drvetom na guzici, zaista, to je lakirano i industrijski obrađeno drvo za stolac, da se što ugodnije sjedi na njemu

BIJEG IZ BOLNICE Dobar je osjećaj navečer kidnuti iz kade u bolnici Kroz otvoreni prozor kliznuti u uzbuđenje svjetine kasne subote, poslije 22 sata kad se frajeri probude i djevojački smijeh cvijeta Trgom Kralja Tomislava kao gljive poslije kiše Zvjezdana je to noć, i ljudi su te zvijezde A ja sam svježe okupan i topao, i nova ugodna suhoća tek se otkriva na mojoj koži pri hladnome zraku, pri vjetru punom strepnje Skočio sam na tlo tek tako i ovuda ću se jednako tako vratiti Popet ću se u kupaonicu, krenuti u svoju sobu, presvući u pidžamu i pokušati zaspati misleći na terapiju s najdražom djevojkom, a i ostalo je društvo bilo odlično, terapija koja je bolja od ove koju mi ovdje pružaju Tajnu ću, nažalost, morati čuvati, a da ne bih morao, računalo bi mi se to kao samoinicijativno liječenje, pa bi me zbog dobrog vladanja prije pustili kući

NAŠ DUHOVNI VOĐA Sedam ljudi htjelo je da se čuje za njihov noćni život, pa rade neugodne potrese koji stvaraju dobar san i to su sitna pomicanja Sedmorica s različitim vrstama disanja čekaju sljedeće jutro tako što šušte pokrivačima da im bude ugodno Nasilan jedan rat protiv nenaspavanih koji zato uzimaju lijekove i dečka pod prozorom koji razmišlja: a) o utjecaju javne rasvjete na kvalitetu spavanja u sobi b) svježini zraka od koje 50% on pokupi prije ostalih Ubitačne noći srijedom kad se kroz grmlje vuku i kroz otvoreni prozor nas provjetravaju zamasima ruku, pa nas provjeravaju jesmo li zaspali Provalnici i otimači uzimaju ključić koji otvara sadržaj kojim bi se dugo i ropski bavio Zaglavljeni je moj kovčeg Odnose loše križaljke da imamo ja i cimer vremena za razgovor, odnose sve stvari koje uglavnom služe da nas povedu u pičku materinu Svi kad se ujutro probude, bit će ljuti, ali slobodni Provalnik je naš duhovni vođa Ovaj je ostao bez mobitela, ali neki duh mira uzdigao se iz njegovih razjapljenih, do malo prije bijesnih ustiju Preko rastrganih ostataka križaljaka koje je ostavio u žurbi, alarmu na premetanje u krevetu, načrčkao je što je za nas u ovome trenu bitno Preko samoljepljivih papirića po zidovima sobe koji su iskrsnuli s jutarnjim suncem naučim kako da ga cijenim, unatoč tome što peče i kuha nas, i drugo što je u ovome trenu bitno

BIO SAM U ZABLUDI Pa ja uopće ne izgledam loše i prljavo ujutro kad ustanem iz kreveta Senad je komentirao svoju kosu, i bila je užasna, razvučena u kablove, izgledala je puno gore od moje, vidio sam je u ogledalu Moji krmelji su sitni, mali, drugi ih ne primjećuju i ništa tako lošeg nije na mojem licu ujutro kad ga dignem s jastuka To mogu vidjeti tek kad se takav probudim među drugim ljudima Kosu ne trebam češljati u nekom smjeru, osim da je raščešljam jer imam prirodne lijepe valovite vlasi Pa ja sam prirodno zgodan dečko ujutro Vidi, pa ja sam zgodan dečko, čovječe!

MALE SITNICE Male sitnice me održavaju na životu Lijepo vraćanje knjige na vrijeme ravno u ruke knjižničarki Tuširanje od kojeg očvrsneš, hladna je voda Izađeš van kao pravi ratnik, svjež za borbu Dobro je zaspati na neuredno pospremljenom krevetu i pustiti svijet da pase svoju travu Dobro je kad te večernji film spasi od smrti Dobar večernji film je razlog da se ne ubijem Kakav su film našli, ha?! Dobre male stvari zbog kojih vrijedi živjeti Ma baš su film i tuširanje dovoljno bitni da ne vrijedi umrijeti Pusti ljetovanje na Baliju Ima jedno ganjanje s bikovima u Pamploni Ma to je za ponosne bogataše i netrpeljive tipove Takvima ne želimo pripadati, zar ne?

Pa da se provodimo najbolje što možemo...

MOJ KREVET Moj krevet Moj stol, moj radni stol Moj naslonjač Moj meki dom Moje utočište Moj jastučić Moja grijalica Moj hladnjak Moj pokrivač Moj vječni izvor gnjavaže Moj teško pospremljivi predmet Moj kauč za razgovore Moj izgovor za dokolicu Moj poligon za rješavanje križaljaka i i pisanje književnosti Moja vješalica za rezernu odjeću Moj osobni prostor, oko njega se ne pljačka

SNAĐI SE Snađi se Nisi vidio prljave zone i promočenu drvenu ploču Vidim vodenastu rešetku za stajanje na podu Ni prljavim nogama ne bih stajao na njoj Izbjegavam dlakavi tepih skakutanjem po prstima po međuprostoru između pločica kupaonice i kapi vode prijašnjih korisnika Snalaziti se trebao svatko, pa tako i ja, kao dio liječenja Velika terapija, životna škola na malom prostoru tri sa dva metra Samoizlječenje!

Bačen si u ralje Uđeš unutra prvi puta Kao da ti je prijatelj iznenada bacio tenisku lopticu prema tijelu i viknuo: "Snađi se!" s time da je k tome još od tebe zahtjevao, nakon što ti je bacio tu popišanu lopticu, da je naguraš u džep traperica, pa da iz tog džepa preko nje izvadiš 3 novčanice po 10 kuna i premjestiš ih u stražnji džep a iz drugog stražnjeg džepa da izvadiš paketić kondoma (Moraš naći najsuši stolac u kupaonici i staviti ga pod kvaku, između njega i kade poduprti rešetkastu ploču, na njega staviti čistu odjeću, sjetiti se staviti gaće na vrh, Nivein dezodorans, češalj i štapiće za uši kod prozora, a na vlažni stolac nečistu odjeću)

SNAĐI SE JOŠ JEDNOM Snađi se još jednom s kliještima i žicama Probij lokot na bravi torbe čiji ti sadržaj treba Vani sam slobodan, unutra ne znam što bih sa odjećom i ručnicima Potrebne su stvari prve završile po ormariću, mali stupanj slobode, dakle A najveći stupanj odgovornosti imam pred ljudima (kao i uvijek) To mi je najveći lokot, prisiljava me na sram pred ljudima i moljakanje ljudi da mi pomognu razbiti ovaj manji lokot Strašne li sile u maloj niti čelika u oblika slova "U", da svačija psiha ima posla sa mnom i s tim "U"

GOSPODIN ŠPICAR Danas ćeš izaći Malo do centra ćeš skoknuti Gospodin Špicar ide van!

Nema nikoga za mene Nitko me ne čeka Gospodin Špicar ide van!

On svejedno ide van i bit će mu dosadno, ali gospodin Špicar ide van!

Pričat ćeš sam sa sobom Raspravljati o tome što jesi, a što nisi učinio kako treba i tako će ti vrijeme proći uzalud, jer gospodin Špicar ide van!

Pratit će lica poput zbunjene budale Sva će biti nepoznata jer poznaje tek mali broj ljudi Ali gospodin Špicar ide van!

Tražit ću nekog svojeg u gomili Gomila će mirisati na dobro provedeni vikend Ja ću mirisati na znoj GOSPODIN ŠPICAR IDE VAN! VEČERAS IDE VAN, ONAJ KOJI NE ZNA KAKO TREBA, NE ZNA NEKE OSNOVE NITKO MU NIJE REKAO KAKO SE KARTA BELOT NITKO MU NIJE POKAZAO KAKO SE IGRA S DJEVOJČICAMA NEMA MU DRUGE OSIM DA IDE VAN, ZATO GOSPODIN ŠPICAR IDE VAN! GOSPODIN ŠPICAR IDE VAN! S OŽILJKOM NA ŠACI ZA KOJI MISLI DA SE VIDI S OŽILJCIMA NA DUŠI POPUT ZAKRPI NA KAPUTU SAŠIVENOM OD MATERIJALA ZA ZAKRPE PROĆI ĆE JOŠ NEKOLIKO MINUTA I ONDA GOSPODIN ŠPICAR IDE VAN! Dan je gotov Na izmaku snaga Crkva Presvetog Trojstva odašilje signale Gospodin Špicar ide van Prošlo je ljeto, ali mislim na ono 2007. i 2008., no tek sad gospodin Špicar ide van Ja se ne mogu posložiti Fale kockice, a neke uopće nisu kockice, i takav sad idem van Gospodin Špicar ide van jer je ostalo toliko tek dana i ljepote i snage da neće ići više van ukoliko danas ne izađe van

GOSPODIN ŠPICAR IDE VAN ČEKAM NA TEBE JEDANAEST TISUĆA PETSTO DVADESET MINUTA DO TEBE Hoću li se naučiti zabavljati?

Drhtavih ruku, dok se svi smiju Vidim se kako ti govorim tu najdublju tajnu i ne događa se ama baš ništa Ništa tragično i dramatično kako bi upotpunilo moje memoare, kako bi zadovoljilo ono najgore što sam uvijek očekivao Nema tu ničeg da bi se opijao time Gospodin Špicar ide van jer ovo za njega nije baš najbolji dan u njegovom životu

IZLAZAK IZ POLJA RINGIŠPILA Neću zaspati noćas, namjerno ću držati oči samo sklopljene Prisjetit ću se tako toćnog dana, sata i minute kad sam ranjen pao u polju ringišpila Nepregledan park vrtuljaka, neki veći, neki manji, drveni konjići bikovi uglavnom istrgnuti iz ležišta, ali sistem još radi Ne sjećam se tko me udesio, nije ni bitno Već sam poduzeo prvi korak prema oporavku Gledao sam kako riješiti trenutnu situaciju, izvući se, zašiti rane, nisam se vraćao u prošlost, kada sam i od koga mlaćen bio i mlatio ih Iz boka mi je stajao električni kabel i frcale su iskre Rana je stalno bila jako otvorena i struja jednosmjerna Lijeva jagodica lica mi fali, netko ju je odgriznuo, a pri svom šepanju brzinom kornjače rušio sam se pri svakom ringišpilu E sad, blatni su bili i ti vrtuljci, cirkuske šare na njima, a rodeo i akcijski junaci obojani istom bojom Pao bih na konjića s glavom među njegove noge, ugodno se namjestivši, okrepljujući zaspavši Pao sam direktno u blato i isanjem pravio mjehuriće u mlaci poput žabe, to je bilo pred jednim ovećim vrtuljkom iz kojeg su bili istrgnuti svi konjići, čak i sjedalo vodiča Moj kabel bi mogao napajati neke od vrtuljaka, i kad sam si nanio nešto boli izvukavši ga iz boka, priključio bih se na onaj koji je izgledao funkcionalan Vrtio sam se tako skupa s njim, ne znam čemu, pa sam prestao Ni konjiće nisam vrtio na mjestu Hodao bi u krug po vrtuljku kad bi ih postavljao, onda mi električni kabel ne bi trebao Stoga – drugi korak prema oporavku, izaći iz lunaparka ringišpila, zato noćas neću zaspati da iznađem pomoću razmišljanja način kako da hodam pravocrtno, a ne u pijanome krugu da spavam ponekad čak i budan Sav prihod od sunčeve energije sam uložio u ostajanje svijesnim Čini mi se da je oveći vrtuljak koji je potpuno bez konjića tu negdje blizu...

DJEČAK To je dječak!

Nije student To je dječak Iako u poodmakloj dobi, kad mora raditi da bi si platio školovanje dobiva tu čast, točnije - drži tu čast od samog početka da zove se dječakom Jer jedino tako otvoreni su mu svi putevi, pa i oni još neiscrtani Ali kroz ovaj se prozor vidi čovjek što piše neke riječi prstom po pijesku, a druge riječi piše klinom u kamenu ploču I on je velik, veći od dječaka, čak i kad čučne da plače u svojim nekim tugama svejedno je veći od dječaka, oči boje tvornice i bore na čelu odaju njegovu grdosiju što se krije unutra On govori, on zapovijeda i lijep niz godina pisao je knjige o tome Ako je on na početku možda i bio neznalica, pisavši tolike knjige i nosivši toliko zima na leđima on je ipak naučio puno o životu On okreće kolo, konopci se vuku posvuda u istom smjeru Na svakom raskrižju stoji njegov duh U svakoj crkvi s oltara vas gleda U pijesak je upisao taj mali broj dana preostalih do slobodne volje, dana kad ćemo zaplesati po ritmu vlastitog pljeska Prodaju nam sve, ali te stihove slobodno raznosi vjetar jer su ispisani u sitnim zrncima nimalo vrijednijim od stare kabanice na tavanu, dok vi miljama daleko stojite pokisli Govorio je prstom po pješčaniku o danima slave i uzbuđenja, kad će gospodin "Ne-više-student" birati između profinjenih dama i lepršavih curica, a putovnicom će otvarati skrivene zemlje i gradove u njima Kamena ploča odjednom tresnu o pješčanik!

Njezine stihove čitala je hrpa gospode na glas Dječak se uputio prema zidu, krenuo natraške, ne sluteći prepreku Stisnut u nekakav kut Govorili su o učenju i slušanju, praćenju koraka većih i iskusnijih Govorili su o korištenju razuma "kojeg ti, doduše, imaš zasad u vrlo malim količinama" Netko je viknuo da se bude na ponos podjednako obitelji i narodu Ali sjetio se momak da kamena ploča jednom je bila tek hrpa pijeska, poput onog što je sad ispod nje Krenut će nekamo, tamo kamo ga noge svojim uvrnutim umom nose jer zašto bi slušao riječi ispisane u kamenu, kad one se udarcem malja svaki čas mogu pretvoriti u pijesak?

APOLON I PAN Pitali su me i nešto su se češali iza desnog uha koji mi je draži, Apolon ili Pan? Upitah koja je razlika, što predstavlja jedan, a što drugi?

Stadu mi oni objašnjavati stare legende i priče antičkih Grka vezane uz njih dvojicu Čekao sam da se prašina smiri i svađe prestanu i rekoh im da ljubim sve najljepše od obaju bogova, glazbu pod Apolonovom skutom i let leptira u Panovoj fruli, a slabosti mi ljudske i za njima se najviše povodim, djevojkama u haljinama i njihovim smiješkom, one su mi ljepota najveća Afrodita, kompromis, kažem Ako ste nezadovoljni, povežite je s bratom Apolonom ili dalekim prijateljem Panom

ROMANTIZAM U šumi naiđem na drevnog junaka i djevu Kao da hodam kamenim podom rimskoga hrama u jesen kad se lišće hvata za vlažne zakutke Ali ovdje među drvećem sve je šuma i kraljevstvo lišća Sove nad glavama piju mjesečinu Svoj sjaj daju puštanjem masnoga perja On je poganin, umjesto mozga srce, barbar i dezerter Lopov i škrtac i kralj prezrenih i vojnik slomljena štita Nitko i ništa, njegov papirus među gnjilu plijesan uguran Dokument bez ikakve važnosti, ali ljudi i šetači pamte Narodna predaja, đavo iz mita, legenda o trulom ubiraču poreza Loš kruh jede, daje bolje jelo za svoju prijateljicu u krilu s kojom sad šuti uz deblo dok sve ostalo šušti Zečevi ubiru jagode pa tek zadnjih nekoliko bobica ostaje za crnokosu Dobio je drhtavicu i ispijeno lice Proklet je pričama o Lavljim vratima i nekom mrtvom carstvu Ostao je tu u iskrivljenom vremenu Čas kao da se izmaknu putovi da mjesto ostane isto i u to odmah pisari otvaraju bilježnice pa zapisuju njegovu priču Kao kočnice služe zlodusi iza posljednjih zelenih listova dok ih gusjenice ne pojedu i razotkriju čuvare tog vremena Bolestan je, sad se ona brine Usnama oblikuje pjesmu o veseloj djeci što se igraju kola Plešu ukrug, ispisuju Sunca i Mjesece po drvenom stupu Pjesma bez bogova, samo žito spominju Sakrivaju tijela iza suncokreta Mali pas, mačka prljavica umjesto orla i lava, slonova predugih kljova Miševi i štakori, lasice lukave kradljivice Njena pjesma je bestidna, pastirska Primitivna, iskonska, neokaljana Starija je od bubnjeva u Africi i plemena što kosti zabijaju u nosnice On je slab od mučnine Izbili mu brijegovi po licu Ali sad je zaspao, sanja kišnu ulicu Ogoljeli kamen Strvinari se glođu s hijenama, a crvi sve to zanemaruju Jašu truplo u suton kad se gušteri zavuku ispod korijena kaktusa a još ispod, to njezine glasnice pjevaju To njezine ruke traže, po zavežljaju što briše rosnu travu On ima vrećicu obješenu oko ramena još od prije kad je stajao, hodao, bio proganjan mačem, puškom, riječima od trgovca tražio povrat novca a sad kad je naslonjen, u hodu ga pratim ja Lišće cvrči od jesenske sline Tužni plačljivi zrak, sve je mokro od njega Na vrlo trulo drvo je sjeo Samo najmanji ga tu posjećuju Ni puž se ne zadržava dugo na tom deblu Kako je sad lijep!

Zamršena kosa i tri žice raspete na štapu Svirku složi za novu pjesmu ali opet ona pjeva iste strofe za nemoralne U mojem se gradu to čuje iz nekih podruma Dok je kosu imala da joj sakriva pola lica i uške onda je Sunce ostajalo gore, sjelo na oblake Svijetlilo nekim ljudima s druge strane nebesa Sad je razgrnula vlasi poput zavjese od vrpca Ravna kosa ko u sobarice nekog svratišta Djevojka koja s momcima tek razgovara sad dira njegov vrat i lice Tu pjesmu je teško slušati

On se junači kako ona zapjeva O onoj djeci sad zbori, odrasla su i traže se po svijetu Sva su pijana od snova, nemaju novaca ni zakona i haljine je curkama zamijenio lukavi osmijeh a one podstave, što već djeve ispod nose, mijenjaju vile, muške ruke oblizane tisuću puta, odjevene samo u požudu Ruke i udove sve i glavu svoju guraju im u pupak i niže Diraju niže, ljube niže, žele niže, prodiru niže Momci ti odjeveni u potrebz Nikad nisu ni tunike, hlače, kape trebali Daje mu vode, on je sad visok i vidim da su bajke u pravu, junaci zaista jesu dugački i mršavi Njihov pogled uopće nije blistav a čelo je prerano smrknuto, prerano naborano Čini se da pjevaju zajedno najdužu pjesmu na svijetu, a pjeva o nečisti i kaotičnim obrascima iz tame uma Umjesto razuma bacaju u zrak riječi o divljanju O besmislu, tolikim očajima i ogorčenim narodima svjedoče pa sad iza njihovih sela o najpodlijim željama govore priču A zato je meni vrijeme tako dugo jer moje uši naučene na žitnice i blještave kule sad o korovu moraju slušati, kukolj i neke niže vrste biljaka mi prilaze kroza zrak Munje u pustinji Nema više ravnica i života punih molitve za ovu klasu Ovi spajaju tijela, daju time poruku da ih uopće ne zanimaju čisti potoci već muljevite baruštine Skokovito preskaču teme ne želeći se zadržati nigdje Ona ga jaši i stenje To moram slušati Ali sad ću otići Oni su bez svećenika, oni su više kao crkvena zvona kad je užad labava pa neujednačeno zvone I njenu kosu čvrsto stišće, nešto prljavo izlazi iz nje Ni on nema mišiće, samo je jako koščat a njoj su ožiljci ispunili grudi i njen je um zatrovan pastirima i zabranjenim igrama mladih ljubavnika Baš oni bi trebali biti najspokojniji ali tražeći spokoj i pravedan život s Isusom na križu u svakoj kući, oni su našli nešto drugo Vojnika s kapom što zavlači desnu ruku u kaput, negdje tamo na početku stoljeća a na križu njihovom vrlo je ružna životinja, Jahač Apokalipse na magarcu, jaše za nečiste, zbunjene i jadne

VILA Vjeruju ljudi u tom svijetu da ima svatku vilu ili vilenjaka koji pazi na svakoga od rođenja njegova, da vile i vilenjaci žive u podzemnom svijetu gdje im kao sunce služi sjaj ljudskog roda koji sada polako gasi a vilenjaci se isto boje jer kad nastupi noć, za njih nema Mjeseca Upitao se jedan rođen prije sedamnaest godina zašto paze vilenjaci na nas Nemaju li oni svoje živote, pametnijeg posla osim paziti na nas Glupog li života i mita!

Postoje li oni uopće Je li ih tko vidio?

Rodila se iz ljuske šarenog jajeta vila upravo pred njegovim radnim stolom i isprva ga je strah okamenio u sjedalici a zamijenila je strah ljepota Izgorio je tog dana u valu osjećaja prema nekome tako krasnom rođenom golom iz ljuske jajeta Ukrao je kostim iz kuće lutaka svijetloljubičaste boje, od svile i čarobni štapić jednog šamana koji tvrdio je da pripada njegovom vilenjaku Obukao je i naoružao svoju vilu koja ništa nije tražila od njega samo je ponekad letjela za njim svojim nježnim krilima razgovarala o njegovom životu i ostavljala tragove perja Nije znala izvoditi čarolije kao što se vjerovalo ali zadržala je štapić jer joj se svidio kao dar Svi su je vidjeli i htjeli su dirati u nju a on nije dao, a nije ni ona Nježnija poput pera i nitko je nije mogao dodirnuti osim njega Nosio ju je u krilu kad je spavala kroz vrištine i šikaru i travu punu krpelja Sklupčanu u krilu poput najmanjeg djeteta a ona je njega ponijela trideset metara iznad zemlje jednom kad je zaspao poslije napornog rada odnijela ga kući i prislonila uz smiješno mače što je zaspalo na njegovom krevetu Neobično je voljela mačke i on je to primjetio Ubrzo je kuća bila puna mačaka koje nitko nije volio osim njih dvoje Jednom kad su zagubili jedan drugoga i kad je saznao od nje da vile i vilenjaci ne postoje Htio je doznati odgovor, a nje nije bilo Poslala je glasnika blistavocrnog mačka da se naheri pred njegovim stopalima I doletjela u rosnato jutro stazama koje su utrli puževi i gliste letjeći tik uz travu i malim tabanima skupljajući ljetnu rosu Ranjena od neznanog neprijatelja Viknuo je svijetu urlik nezadovoljstva da ranjava jedino što mu znači i presavio koljena poput ministranta u molitvi ne znajući kako joj pomoći ali iščekujući odgovor Pogledala ga je ravno kroz oči nekamo dolje da vidi što mu je u duši

i rekla da nema vila i vilenjaka Postoje samo zlatnici u zbirkama, unikati što su pukim slučajem pronađeni u kući upravo useljenoj ili na seoskom putu Dijamant među smećem na otpadu Visibaba što zvoni zovom milosti među trnjem i otrovnim bršljanima Odgovor je ostao u zraku Poput dijamanta tad je i zagubljena zbog nemarnog vlasnika

ATRAKTIVNI ŽIVOT Sjeli smo u restoranu, U krčmi, kafiću sjedimo U Pilki smo a gospodin koji izgleda kao Fatih Terim s cigaretom u ustima otvara čepove i govori, mudro pripovijeda i očima daje sugestije, prstima strijelja zrak On je razodjeven, opušteno zadignuti rukavi jeftine košulje, nazire se ručni sat i tamna koža radničkog podneblja Nagao je kao feferoni i dobar kao kruh Baš kao Fatih Terim To je nekakav svijet, izguran, razvučen Život se mjestimice nabora poput tkanine i ja izbijem na vrhove tih bora, na moju sreću izletim na ovakva mjesta gdje me čekaju ljudi koji znaju voziti automobile i držati bušilice, a shvatili su davno i da je riža s povrćem, umakom i malo mesa bolja od pizze Tu je ona mala dama koju topao zrak iritira kao nešto osobno pokrenuto protiv nje, i sva se sparina, omara ovog kraja našla za nju, a igraju se prodavači s cijenama izazovnih suknji isto samo za nju To je ona dama koja već dosadno isprati pogledom one koji čim duže žele pratiti nju, i obje njezine noge u mislima zadržati, i cipele s potpeticama tako lijepe na tim jakim nogama To je onaj pogled dosađivanja, onaj koji sve zna, srela je kokete i zavodnike, i nijedan nije za nju Ali zapali se ona, o da, ohoho, i gledajući TV u Pilki zna nas podariti hihotom, ali i to je proračunata nagrada Zapale je međutim neočekivane situacije, ljudi koji izgledaju kao hodajuće bombe Već je vidim doma u polumraku, kako razrogači oči, ubrzano diše i njegovana se prsa nadimlju Brzo se zavrti, krupni osmijeh zasjenjuje postere Sve bih napravio za takvu nekakvu situaciju, ali kad je susretnem u gradu, sretnem nju i njezin nezainteresirani znalački pogled, a u Pilki isto ljudi čekaju nečiji gaf, pa ne mogu to činiti Moram se zato priviknuti na gospođicu sa sočnim nogama prekriženim malo preluksuzno za ovo nedostojno mjesto Fatihu nije hladno, iako ovdje rashlađuju prostorije Na vjenčanjima se nakon tri sata svi svuku kao on, oni su vrući od alkohola, a on je vruć od turske krvi Fali mu samo prsten, ali to ne voli nositi Sat je prijeko potreban za život i on je dostatan nakit I preko nas, za susjednim stolom uvijek sjedi netko koga poznajem iz viđenja ili zaista poznajem, svi oni, mislim, se čude što me vide u bilo kakvom društvu I da pijem pivu, to je ono najsmiješnije Ali gospoda i gospođe do mene zabacili su Cedevitu

Ona je praškasta tvorevina čak i unutar vodene mase, promješaju je slamčicom Cjenik je gurnut u kut stola, gdje sjedi proždrljivac koji kao da danima nije jeo On kad progovori, hvali sebe, čak i mane njegove su cool Morale bi biti više-manje duhovite Na studentsku iksicu više ne stane ništa Naručitelj gozbe standardno je najtiši ali on kaže: "Ništa se ne brinite."

Plaćeno je sve, iz džepa iskaču novčanice Kombi vozi na poslu gdje ga svi poznaju i oni piju ponekad zajedno, pričaju o nogometu, kažu kako su im mame opasne Prolazi mala crna cura, maše mi na pozdrav Vilicu i nož o stol prislonim i kažem "bok", smiješim se Sjedne ona za neki nevidljivi stol, uz nju sjedaju njezini nevidljivi kolege Društvo iz druge galaksije, svjetlosne nas godine dijele Moja mi se gospođica s luksuznim nogama smiješi, lamata cipelicama Ljetni spokoj, razbibriga za noge Pogleda me ispod oka, ali vragolasto ispod oka, pita se i mene pogledom pita tko je ta zgodna mala crna cura Pažnja - ovo nije neočekivana situacija, prekrasan cirkus samo za nju Ipak me vidi unatoč svemu Namiguje mi iako nisam hodajuća bomba ili muževna filmska zvijezda koa na stranim jezicima zna samo psovke S dugim glatkim noktima pažljivo dira rub čaše ali ipak se vidi da je u tome uhodana, nesvjesna navika bez ikakvog napora Njezina kosa baš je za takvu curu koja ipak ljude voli, ali pažnju im poklanja samo onda kad dostojni su života, u najmanju ruku dostojni pozdrava male crne cure Ni ja ne bih drugačije, htio bih znati biti kao ona, pa bih sve svoje sate čuvao za one najvažnije ljude Fatih Terim odavno je prešao tu granicu, on je sada bog koji niti našu damu ne gleda u lice, već u noge kad mu upadnu u vidokrug, i nije ga sram, a ona mu ništa ne može (iako se smije i u šali ga odguruje od sebe, hi hi hi...)

PUŠTALE SU SE KAZETE Dobro, super, vidim, donijela si tri boce piva Puštamo pjesme nekih pola sata, ali nisi zakasnila, jer mi znamo što se pušta za uvertiru Jučer smo razgovarali na poslu Spremalo se mjesecima, kao pukotina na zidu Sad će najbolje stvari, samo probrano, ono najslađe od čega se presavineš kad pjevaš Presavinu te pjevanje i ludo pivo Sad će bendovi o kojima govorim cijele dane Tek slijede maratonski dugi sati, dakle, jedan sat sa mnom i mojim kazetofonom vrijedi kao dva i pol sata CET-a Netko će donijeti bačvu Da, bit će bačve Pivo brzo ode Pale se cigarete kao u filmovima, dim je frknut kroz nos James Bond, napeti trileri s srednjovječnim glumcima Svirka je trenutačno toliko ozbiljna kao vaši nosevi i sve te cigaretšpice Previše ste cool, cigarete među prstima Ali previše mi stojite po kutevima moje sobe i tek površno pratite ritam muzike Puštale su se kazete A zašto se to zbivalo prošle noći, šefe, iskreno da Vam kažem, to ovisi o točci gledišta Teorija relativnosti, bitno je otkud gledaš na stvar Za neke je to bilo ostvarenje nostalgičnih snova, duhovi iz prošlosti ponovno su se probudili, kazete iz njihovog djetinjstva opet im u uhu zvone Onaj zvuk zaklapanja kazete u kazetofon je kao šarena vrpca vrludao kroz prvih petnaest godina njihovih života Meni i jednoj prijateljici je to bilo jedino rješenje, nismo znali kako drugačije da priredimo zabavu, jer nismo imali CD-e, DVD-e, kompjutor Moj AMD je pregorio Imali smo za party samo kazete Zato smo ih puštali Ispraznio sam tri pepeljare u kantu za smeće Bilo je podne jednoga dana Onda sam otvorio ormarić Ležalo je tamo pet-šest neizvođenih kazeta Rukom i penkalom ispisani naslovi pjesama i izvođača na papirima iz dnevnika, na listićima koji dolaze uz kupljeni nosač zvuka To su moje tajne, skriveni dodaci B-strane mojeg života, ali nevjerojatno kvalitetne B-strane koje se odsviraju kako bi svečanost još malo duže trajala Vadim ih sad van, kad nitko ne gleda Oni tu muziku ne bi prepoznali, to su neke moje naivne melodije, ali svečanost još nije prošla Nije prošla, ostaje na membrani zvučnika, titra i za susjede ako imaju otvorene prozore i ako žele slušati

MALA DJEVOJČICA U VELIKOM GRADU Mala djevojčica u velikom gradu išla je tražiti zabavu noću i kad se približavala večer, ona je uzela šminku i ogledalce, u torbicu ih stavila i prošetala korzom Na špici je sretala mnoge veoma lijepe djevojke i nijedna nije bila ljepša od nje, samo otprilike podjednake su bile kao ona Grad se zvao Čakovec i zvao je reflektorom na provod i alkohol uz šank Imao je svjetla kao Grad Svjetala po njenom mišljenju i bio je vrlo opasan za malu djevojčicu jer su derani obožavali osvajati cure Ostavila je Emila negdje u Križevcima da se bavi studijem dok je ona uzela slobodne dane od službenih dužnosti i života Tako je prolazila noć, na kružnom toku je sretala bickliste koji su kočili iza njezinih leđa ali i gledali u njih Svi su zapisali u poznatim tabloidima na dečki vole male cure Pored onog metalnog labuda što stoji na ulazu u park mahala je ekipi s biciklima i skuterima Djevojke, dečki i mlađa braća što se zadirkuju pozivaju je k sebi, a oni su dobri, to zna Čine dobru družinu koja se slaže i prijateljuje dok će biti svijeta i živih među njima Ona je međutim zainteresirana za grad kao cjelinu Nove je štiklice kupila od novca kojeg je uštedjela Kupuje pecivo, još je toplo, a večer je Pizzerije i anonimni kafić puni su posjetitelja Ide sama Nije ovo mali grad, zove me na mobitel i to mi kaže Ima ljudi, ima zabave Djeca na igralištima među stambenim zgradama Dođi u grad Ići ćemo skupa Veoma sam malena i sama tako u središtu Međimurja Veliki derani traže male cure Hajde dođi da me zaobiđu ako me vide s tobom

OKUS Koji je to okus?

Nikako ne mogu znati Daj mi da prstom uzmem malo pa da na usnama probam i na jeziku koji je to okus Izgleda čarobno, kao grad noću netom prije početka velike svečanosti Ponekad je dodatno staviš, kad misliš da se istrošila Djeluje kao da to radiš podsvijesno, automatski Iz navike Volim takve noći U klubovima, na zabavama gdje je jasno da se nešto dobro sprema i ti si jedno od središta tog događaja, a nitko ne vidi da to dobro što se sprema već traje To je sve ovo, cijeli ovaj tulum Od samog početka kad je tek troje ljudi preplašeno ulazilo u predvorje pa sve do pijane kulminacije kad svi drže ruke u zraku Volim ovaj okus iako ne znam kakav jest Kad si se fino i pažljivo spremila za cijeli klub Kad šminka ima okus svih prijatelja koji su te došli pozdraviti i osjetiti i popričati s tobom, ali vidjeti te isto I dobro je biti lijepa za njih I ja sam uključen u cijelu paradu Stalo ti je do toga da se stalno pitam koji je okus ovog gustog premaza i hoće li šljokice još jače blistati kad ih ja dodirnem Ovaj grad podnosi velike količine djevojaka kroz desetljeća Stariji od svijeta, a ipak ga vi znate još i sad odjenuti u tanko crno moderno ruho koje drže tek vezice oko ramena napete kao što su tvoje grudi napete preko majice I sad - koji je okus bolji?

Okus mladosti i osmijeha na usnama, kad od ugode i nestrpljivosti napučiš usne i poljubiš zrak topao od ekstaze i plesa?

Ili okus potpuno gole kože, nepovratno gole kože Ljetno tamno mlado (za liznuti kao štapić smrznutog leda na najvrućiji dan u godini) gole kože baš u trenutku kad ti kažiprstom desne ruke skliznem vezicu i majicu niže niz ruku i tijelo tako da se otkriješ bar malo više?

E zato si tako fina...!

Jer odavno znaš da si se rodila ovakva Kao okrugla bombonijera ispunjena majušnim čokoladama koje u usta ubaciš da bi ih što duže lizao i kušao, a ne da bi ih odmah progutao I zatim si tek, iznova rođena svaki dan sve ljepša Jedina koja prolaskom godina to može biti, zatim si uzela ovo čemu nikako ne mogu znati okus

pa si nanijela malo toga na usne i to na štapiću, nije to klasična šminka, i ovaj je štapić nešto novo, soba u hotelu koju ste ti i prijatelji uzeli na putovanju svijetom Jako jako 21. stoljeće se osjeća u tome Štapić jako jako moderan i gradski Reklame s televizije u kojima lijepe djevojke šeću bogatim kvartovima New Yorka Oko očiju si stavila crnilo, na usne čistu svjetlost Malo svega tek jer si ionako veoma fina Kojom šakom, dlanom, prstom da dirnem po kojoj površini?

Prstima se okus ne opipava i teško ga se prenosi u usta Zasad radije čujem tihu drhtavu glazbu u mojoj glavi nego treštanje zvučnika rock spektakla jer se na kušanje treba posebno koncentrirati Usnama i jezikom bilo bi lakše, ali ovako, s kažiprstom, zato je i uzbudljivije

APLIKACIJSKI PORTFELJ 1.

Teško je biti u tišini, je li?

HA? Teško je živjeti u tišini, je li, Josipe?

Dok kamioni voze i bruje, sve je tiho Po cesti rundaju se stari automobili Trube na zebri, a sve je tiho Kao kap pada s mišjega brka na debeli tepih Tišina kapne na tepih i zato se ništa ne čuje Smanjio se ton na nulu Praskaju od smijeha i nešto govore Ljudi svugdje, ali nijedan nije toliko glasan da se čuje i da ne bude sve tiho Šutke se dogovaraju o podrobnostima i smiju se, smiju se, smiju se Ne tebi, ne s tobom, ne zbog tvojih riječi U neprestanoj tišini svi srću umjesto da lijepo jedu, u neprestanom tonu na nuli govore kao da govore na mađarskom Čuješ stalno samo pjesmu nedavno izvođenu na radiju Vrlo je glasno svirala i sobu je dirala u srce (u zidove, u vibrirajuće prozore) Da prekrije tišinu Ali uspjela je baš ka što istiskivanjem jedne tube tempere uspijevate promijeniti boju automobila koji se valja, ali tiho se valja na kotačima Ne idem nikamo za dugo vremena, Kad otiđem preko svih rijeka i pokažem putovnicu na granici, nikamo neću otputovati Još uvijek ću biti doma, za foteljom, birajući nova pravila za sebe, nove okvire u koje smještam svoje aplikacije Mapa mi nema beskonačno listova, nipošto Ima ograničen broj stranica i kad ga dosegne, ništa novo ne sjeda više unutra Jednom na toliko i toliko dana istiskuju se dvije-tri aplikacije i dolaze na njihovo mjesto I to su pogoršane verzije, nadogradnje prema lošijem kroz koje vidim svijet, kroz krute okvire bez dimenzija i boja U jedan pristaju pejzaži, svaki za sebe stoji, nema pretapanja, nitko s nikim ne stoji čak ni kad su vjenčani Za sebe moraju odgovarati preda mnom U mojim okvirima Na primjer, ova najnovija nadogradnja šušti li ga, šušti...

I cvili baš kad se spremam pisati I nervira me u svakom pogledu Teatralna buka svih parada i zrakoplova s mitinga Ne pita pristojno kao tišina "Sviđam li ti se, Josipe?", "Teško ti je, Josipe?"

Ide samo, vozi, piči preko mog službenika u naplatnoj kućici, cestarinu ne plaća, ma kakvi, Nenajavljeno me posjeti ko američki predsjednik Ko otac brblja stalno, dolazi i ne pita sluša li nam ga se Razlika između buke i tišine je u tome

što buka postoji i zato je toliko prokleto (nametljiva) GLASNA!!!

Provukao sam se do ovih stihova kroz nasade razgovora o Fašniku koje ne trebam i pored televizijske drame na engleskom zdesna, tik uza zid jedva sam istrčao maraton s vremenom dovoljnim za kvalifikaciju u daljnji tijek natjecanja 2.

Kad umrem, nestat će izblijedjeli ali čvrsti okviri Gradio sam ih dakle za nikoga Planiram spaliti sve svoje predmete, sve što podsjeća na mene Mislim, taj se plan vrti u aplikaciji br. 13987602276, nepoderiv je i teško se mijenja, Potrebna dokumentacija za promjene statuta nalazi se među zagrljajima određenih djevojaka To je, onako, tek prijedlog Maštanje o slavnoj budućnosti Kad će se svi iščuđavati nad time Nitko neće saznati za njih, čut će samo za to da ništa nije ostalo od njega Za tri dana - tko je taj?

U predmetima se dio sjećanja skriva A život se u jami svodi na broj vidljivih predmeta izvan jame Pa kad se vatra pogasim da s njome nestanem i ja Čut će se samo tišina za onaj rastući broj izgubljenih ljudi koji ne žele kupovati buku u dućanu, iako je tišini navodno istekao rok trajanja, ali suhi se proizvodi ne kvare desetljećima ako nisu u doticaju s vodom 3.

Rekoh: "Idem van" Kažem sebi: "Vrte se isti filmovi."

Tražim po glavi ladice da vidim koje je godišnje doba Potraga traje desetinku sekunde Uskoro - proljeće Prst kažiprst kao Superman prema vanjskim dijelovima svake vrste naselja I prijevoz vlastitog bicikla koristim, besplatnu uslugu da stignem do Trnave i pod stablima pjevam: "Pozvahu me na bez povratka putovanje, kad već nisam imao vremena prije Otisnuo sam se blizu konca na skitanje Po močvari gazim, zelena voda mi mije cijelu potkoljenicu, i koljeno mi blatno A na vrhu jasena smjestile se ptice Graktale su za moj ukus prirodno i glasno, ozarile mi lice...

Cilja ne traži, vodi oko polagano Da slučajno ne prropustiš koji češer i kesten Na svim tim putovima ne osjećaj se jadno jer cilj je neprepoznatljiv, kad put ti je kao prsten Petlja - okrugao i vodi ti se odostraga Iza leđa sam sebi stižeš, takav je oblik Zemlje Ali zadnji put nisi presjekao ovom cestom jer ti je skretanje na visoravan ljepše mirisalo

Dok je drveće svoje opojne arome izdisalo Duž vjetra kao špaga se prenosilo Utočište u tvojem nosu podnosilo Sad na ovom novom tripu vidjet ćeš jakove, goveda s istoka Kao savršeni ekolog automobil ostavit ćeš da njegovim gorivom ne bi uprljao vodu iz potoka Pješke dalje, brda Afganistana U Kašmir kratak uvid tek bacit ćeš Na sjever brzo, sva ona jata -stana Na primjer, Kazahstana, ili malenog Kirgistana Mongolska lica kriju i tvoju povijest U refrenu pronaći ćeš najnoviju vijest Da kradomice gubimo dane u rupu Bez obzira prema sebi ne čujemo sne Uvalili smo se u gabulu krupnu Tonut nećemo prestati dok ne izgubimo sve Zato prebirem po lišću da pronađem najtvrđi orah Ovi mekši ne predstaljaju nikakav rizik Od tiskanja zubiju gubim dah Ali tek komadići ljušture udaraju mi jezik Ono zabranjeno, ono najčvršće blješti u njemu Nekakva svetačka aureola, a izgleda kao puki plod stabla Igru igraj kad nasuprot imaš samo prvake, kremu, Izbor iz elite, inače igra nema smisla Inače kradomice gubiš dane u rupu Bez obzira prema sebi ne čuješ sne Zastao si u uglu tupu Dok netko koga još ne poznaješ negdje za tebe ima sve Što poželiš Još više, ono što trebaš...

U Japanu sipao ti je vjetar među trešnjama sol na ranu Grizeš se što ona nije vidjela sve ovo Ali kad su joj već izgradili cijeli grad, ništa joj se više ne bi činilo kao nešto novo Prokleta djevojčura, opasno dobro živi Hvataš dobar život kao digitalni signal na analognu antenu Samo na ekranu neki tonovi sivi A zvuk i glazba zvuče kao šuškanje sijenom Zaustavio si se u Rimu Paladin spava Napisao si još jednu lošu rimu, a zatim nastavio do Cannesa dok je još bilo dana Opet neka čudna tišina, ko napeti film Ali evo, nazire se vatra, s njom i dim Nitko ništa ne pita, svi su Francuzi, a tko Francuz nije, u srazu sa mnom ponavlja: "Mi scuzi, mi scuzi!"

Ostadoh sam među najbogatijim ljudima na svijetu Vrte iste priče, bar ja tako mislim Vratio sam se stoga domaćem cvijetu Jer ovako sam samo gubio dane u rupu Bez obzira prema poznatim glasovima ne čuješ sve kako pričaju, iako su tvoji, gajiš zamjeru glupu Dok netko koga poznaješ za tebe ima sve Pazi, ima sve Bez auta i novca, ali ima sve Pazi, voli te Vrlo tiho, vrlo u rukavicama Da ne pokvari dan Misliš da ne možeš, a možeš joj pričati o ravnicama

i kako se iz tvoje kuće vidi kuća s adresom Sajmište broj jedan Čak i to će razumijeti jer želi znati sve o tebi Hoće svima glasno obznaniti kako postojiš da zauvijek nestao ne bi" Pile drva u šumi Pjesmi je kraj zbog njih Oni posprdno čuju svaku umjetnost Tamo je, dakle, novi potok Trnava Rukavac pomaknut, pa opet pomaknut Svejedno je to korovu, korov sve to prati sa zanimanjem tek tolikim da se zna postrojiti u što većem broju uz ovu novu obalu Zelenilo pod svaku cijenu Širi se, mamlaz od više kvadratnih kilometara Čini mi se da sam sve rekao Nisam još rekao ništa, grad još stoji neopjevan Možda onda shvatiš (nakon gradova i pustoši) o kome pjevam Zašto je čovjek toliko prokleto dobar Kao okus najdražeg filma u očima kad si ga po prvi put pogledao tek A dosad si bio djevac što se tiče tog filma, Nevin i nisi imao osjećaj da znaš o njoj Pardon, njemu ono što nitko drugi ne zna 4. Što ja sve ne svrstavam pod stihove Zato i tako dugo traje dok pišem djelomične varijante onih prejebenih stihova koji bi pokrili sve Nikako da izmućkam ono što hoću Stalno sam blizu, pa ih ganjam slovo po slovo Nikako ne ide ova pjesma A moglo bi U ritmu muzike s policijskim sirenama Čak i drugi neki ljudi vole ovaj tempo Ono, znaš, kad udre svi specijalni efekti koje redatelj ima na raspolaganju, a publika ide: "HIII!!!", zabezeknuta, ruka nesvijesno na prsima!

Glazba nimalo mirna, glazba prelijepo opasna Triler okovan masnim bubnjevima Šok terapija a la Wagner Zoom i zoom out se izmijenjuju Sintisajzer oponaša policijske sirene, rotirke crvenoplave idu "tiju tiju" Čak i to ne znam opisati Slojevi histerije, talog od žurnog uzbuđenja U pola pjesama Arcade Firea svira se da se poludi od stresa, tako oh napeto Ženskasto vrtim zglobove, u laktu pregib kad gitara oh radi, mašina pod krinkom klavijature kruli bespomoćna u svom nastojanju da pjeva Da grlo boli od oh oh ritma, u mislima rock koncert, cijela je publika tiju tiju presavijena Disko disko na kraju bit će Impozantno, impresivno, sve neka velika bruka Što mogu kad se ne mogu suzdržati od ponavljajućeg stepanja u sjedećem položaju Kad svaka im pjesma na svakom albumu zvuči

kao da se zove Oh Oh i La grande je finale njihovog najboljeg albuma Tiju Tiju 5.

Amanda Bynes je pisalo već prije u rokovniku, a ovo je jedna od rijetkih praznih stranica, pa sam morao nekako uključiti ime te glumice u pjesmu Prazna stranica dokud pogled seže, samo "Amanda Bynes" piše u lijevom gornjem kutu I tako Hollywood gura prste svuda U mojem je rokovniku Na našem je državnom telekranu Gladan sam Hollywooda, dušo Probaj se natjecati s njim Hajde, ponudi se kao pristojna zamjena za Holivud Budi takva maca da boli Nisam nešto posebno, doduše Ti bi za mene morala biti svako ispunjenje fantazije, a ja zauzvrat ne dajem ništa Ali ti nemaš svoj Hollywood Slobodna od tričarija, osim od onih bitnih tričarija Nemaš neke posebne prohtjeve Ne živiš u zemlji snova Pišem i ne trudim se oko tebe I ti bi pisala kad bi radila ništa Kad bi se igrala s papirićima ko dijete kada po prvi put izmisli neku svoju vlastitu igru s karticama i žetonima I ti bi pisala kad bi vrhunac tvojih dostignuća bilo to pisanje Pisati treba kada je sve ostalo što si uradila ispod razine napisanog "Onda bi mene za macu" Kažeš: "Tada bi mene umjesto Holivuda" "Idi i zabavljaj se sa svojom rukom" Kažeš s bljeskom u očima - crno na crnom: "Ovako - složit ću nekoliko brana, i ključ od sefa u kojem ću biti obojat ću u boju lokalnih noćnih klubova, onih svih mjesta na koja ne zalaziš, a trebao bi zbog očuvanja svog mentalnog zdravlja, A čak i prije brana i sefa i lokacije ključa stajat će prva prepreka" Na izlasku iz sobe završavaš svoj govor kojim mi pokazuješ svu nadmoć jedne alfa-ženke: "Budi onakav kako želiš da drugi budu Prva prepreka Reci istinu, reci što misliš, a ne ono što dobro zvuči Prva prepreka Idi, idi tamo i budi, budi ti."

6.

Tko još može nešto približno slično napraviti, slično sviranju vjetra po ulazu u park Ispod stabla sjedim i čekam sve bolje i bolje guze da prođu pokraj mene Ali je to zapravo krinka Danas je bolje biti pervertit nego pjesnička duša Istinski je normalnije za životinju u nama da prati lijepe guze u prolazu nego da prati

najmasovnije šuštanje lišća u županiji Anna Faris, recimo, ima dobru guzu i noge za one koji hoće odustati odmah sad Ali u međuvremenu vam govorim kako sam se baš zato zamaskirao u poklonika žena, da ne ispadnem papak pred svima dok slušam laganu, himničnu pastoralu iznad sebe Ona se uzdiže, pa spušta Kreštava je poput mora Sveprisutna je poput mora A zrak ima okus suhih usana, a ne soli Lišće ima ima prizvuk suhih listova Klepeću svaki posebno no nitko ih ne čuje svakog ponaosob Nema tu partiture Kupili im kajdanku, ali nijednu notu u nju listovi upisali nisu Zebe me više od lišća nego od rane jeseni Hladno mi je za svaki list Trepeće raskalašeno, pudra obraze u zimzeleno listopadni stil slikarstva Grče se u mojom ušima Bubnjić mi pred nakovnjem sliježe ramenima Crkava ton i slika i sve Ostaje samo lišće usred Čakovca Terorizira nesmiljeno, ali najljepše Kao kad bi Talibani ubijali u stilu bečke škole, fino slušajući nekog Beethovena među hrastovima Odtopoći, odšššušššuri Trgom Republike Vidi kamo vode sljedeće ulice I tako ideš preko mučnog ttttttona koji rrravna oblaake Sivobijeeli oblaaki ššššume isto ko i Ssunce Ppprrružžam rukku ali uuzaluuudd Prossstor - vvremennski kontinuuum je porremećććen Preddugggo jee ovvo sttablo ššuššštalo k vraguuuuuuuuu...

7.

Kradljivica duha i tijela Mignula po šetalištu Zaboravio sam sitniš u dućanu Odvratila me od kupovine Sive ulice, blokovi stambenih zgrada ko u mom metalnosivom snu Užurbani mravovi naseljeni u stambene zgrade ko na mojoj slikariji gradske avenije iz osnovne škole Pokušala mi je stisnuti zapešće skliskim dlanom Rekla je jedino da pratim predgrađe U njemu se kriju tajne i vode do središnjeg trga Listovi šušte po Čakovom tornju ali tu priča zapravo završava Stoga mi je ukrala srce i smisao i malu bebu od moje najveće poeme i pobjegla neznano kamo da bi me prisilila da se vratim nekoliko poglavlja unazad jer bi centar kao morao biti u posljednjem poglavlju 8.

Na ulazu u industrijsku zonu vremenska prognoza je takva da sivi se oblaci dure, ali već sutra bit će tuče i snijega

Pod nadvožnjakom željeznica svoju klimu kuje za djecu koja se pomoću korova penju navrh podnožja nadvožnjaka, hropću prema gore Jedno od njih uvijek se boji visoke kosine, a korijenje biljaka moglo bi biti preslabo učvršćeno Stoga ne ide nikamo sa sigurna tla, Po kamenju traži stare šarafe i dijelove vagona Po mogućnosti razmontira prugu Na prilazu u grad, ali pravi pravcati grad samo stoji Sunce pa Mjesec pa Sunce Tu nema nikakve vremenske prognoze Svaki dan se pojavljuju isti ljudi Dolaze na razbijenim biciklima s istog posla Vrane najavljuju snijeg, ali nisam siguran hoće li on zahvatiti istok grada Tu nema ničega pametnog što bi bijele pahulje mogle prekriti Kad mi završi noćna smjena za spavanje, i bruj carinske hladnjače više ne bude dominantan i postojan noćni huk jer se izmiješao s jutarnjim buđenjima svijeta, krenut ću na put po istočnom prilazu, gdje živi šestero ljudi na području od šest kvadratnih kilometara, a vrane se goste s ostacima svega jestivoga što zaluta na čistine, hranu kljucaju među zrncima snijega Čekaj... Snijega?!

Ipak je uspio pasti, doduše na ilegalan način, jer to nitko nije vidio, samo se nebo ispraznilo po mraku bz ikakve medijske pompe Jučer jedino se ne bo činilo kao veliki bijeli kristal, danas su tla kristalna i zaogrnuta, a ono između kao da se nije događalo Ono između su preskočili postupkom koji ne spada u sportsko ponašanje Već se polako i bunim na ove trikove, ali i zbog nekih starih provjerenih metoda, recimo zbog toga što je jako dosadno što svaki dan uvijek dođe noć Zašto se ne bi, na primjer, zvala samo službeno "noć", a da mrak uopće ne bi pao?

Ishodi su ionako isti Sunce, Sunce, mećava, lišica, mjesečina se nagurava s oblacima, pa magla i mraz Opet sve ispočetka Disko disko svijetli mi kroz jedan prirodan aplikacijski prozorčić, to je to famozno Sunce koje čas svijetli, čas ga zatamnjuje oblak pa izgleda kao vrtnja disko kugle koja baca sjene po mojoj kući 9.

Noć je ipak dremežljiva Plava boja snova za umorne djevojčice Tiho prilazi svima, u daljini se naziru psi Kolosalna sov nagovješćuje spokoj Dade se na znanje da je njezino hukanje iznimka od pravila tišine Tu s gitarama stoji naš bend Pjesma koju pjevaju je domorodačka, ali vrlo tiha i nemirna

Lupkanje stopalom po tratini Zvijezde se miču, evo zakleo bih se u to Htio bih svaki da mi trenutak života izgleda ovako Sablasno plav, u mat bojama kišnih dana Zagasita turbulencija noćnog života Prekasno je da tražimo nagrade za življenje u stilu Jacka Kerouaca Više to nije generacija droge Sad smo opsjednuti praznim zemljištima i mirisom slobode što se uvukao u njihovu podstavu Ovo navedeno nema poruke ni simbolike, to nije nikakva metafora Samo osjećaji, osjećaji i smisao za opis situacije Takvi smo svi U kaljuži, na mjestu, sviramo muziku Trava ispušta kisik po nama Emo generacija Izgubljeni pankeri, razbijanje čaša kod narodnjaka, i domoljubni pokliči Čak i ovaj što sjedi u kutu je emo Svi bi da budu Balaševićeve pjesme na repertoaru Istraživači novih sfera boli i nade i straha Dovodimo se pred neprekidno podrhtavanje trafostanice samo da bismo dobili potreban filing o tome kakav je svijet i život oko nas i koliko jecaja užitka možemo izdržati prije nego puknemo u deliriju duž polja kukuruza 10.

AAAAAAAOOO!!! se derao duž kukuruznog polja Išao u smjeru zalazećeg sunca Nestao u ravnici, ali nje nema Mogao bih se kladiti u to da kad sam započinjao ovu avanturu cilj mi je bio djevojče skriveno u ženi, po godinama ozbiljna dama, po stavu neposlušna curica koju susjedi zadirkuju Uzmite me za riječ kad vam kažem da se promijenilo u hodu Kako sam nosio papire i zamisli u mapi, mijenjale su se kazaljke na satu i raspored vjetrova duž Ekvatora Sad se čini da tražim onu priliku u snu kad se čini da je san toliko lijep da mora ostati i kad se probudim Sada se čini da je noć zapravo ulogorena kao poruka između redaka mog aplikacijskog portfelja "Ja sam to što tražiš", već zamišljam kako mapa govori, "Tu je ideja cjelokupnog prolijevanja tinte na papir" Ali nema tu kruha, Pa mislim da sam zalutao Ne znam što hoću već dvadeset i dvije godine 11.

Mislim da ipak nisu sagradili cijeli grad i okolicu zbog tebe ali ti ipak izgledaš kao da je tako Vrlo si skupa i veličanstvena, po hodu se prepoznaju cipelice i pločnik, koja je vrsta terena Postavili su obruč veoma širok, tada je ovdje bila tek šuma, barem ti tako kažeš, i onda su počeli rušiti stabla i unutar obruča graditi naselje, kuće su hramale u potrazi za tobom

Preko naočala (200 kn) viriš, bljesak u zamahu Na trenutak su ti se oči učinile kao najnovija Toyota u TV reklami Smjestili su razne građevinske firme po rubovima, pronašli zaposlenike, neki od njih ušli su u sindikat Radnik je jedva izvukao živu glavu kad ga je zatrpao šljunak, ali u bolnici je dobio pristup televizoru a starčića s tranzistorom ostali u sobi natjerali u da stiša ta prokleta sranja tako da čuju boju tvoga glasa Na ekranu se smiješiš i kažeš da baš tolika razina štovanja nije bila potrebna, da sam pretjerao s tim sastavljanjem oltara s tvojim posterima usred svoje sobe i golema statua koja zamišljeno gleda u daljinu, u prošlost Nešto što bi ti postavili na nadgrobni spomenik i kad će neki stranac u potrazi za legendom doći na groblje, pronaći će na grobu samo kipić Izgledat će sve skupa kao prolaznik koji je u šoku od divnog smisla cijelog grobnog mjesta, kao čovjek koji je shvatio o čemu se radi u odsjaju uhvaćenom u tvoje staklene očice na kamenom licu Bez natpisa sve kažeš Danas si, međutim, još uvijek živa a kad rješenja za tvoje pohode i moja htijenja ne nalazim na javi, upućujem se u krevet Spuštam roletu do razine ustajale tame i spavam devet sati Sanjam kako si središte svijeta koji se isprekidano vrti Zlobno haračiš dućane, znaš da te prate novinari Ali to je samo pijani zanos Inače nisi takva Inače si nježna, odbijaš od sebe aleju i trg, park u kojem se s dečkom poljubiš svaki put kad vidiš druge parove koji se poljube na vrtuljcima Po mostiću hodate i uvijek iznova čitate natpis na ulazu u haustor s trulim ćelijama sretni što rečenice u toj posveti uvijek zvuče tako svečano i kako govore preuveličano o nekome tko je davno umro "O Bože, ja sam skromna", kažeš iznenađena "Ti si stvorio anđeosku skulpturu u svojoj glavi!

Ne želim da me dalje pratiš po gradu, ti si luđak!"

Iza maglovitoga sloja prašine, Usred Trga Republike (ljudi kašlju i psuju te) stoga ostavljaš me na uvijek samotnom i neuglednom ulazu u park A ja se cerim dok si (iako si) odlepršala Sam sa sobom veselo razgovaram, onako još si rukama upućujem geste Glavom klimam, govorim zraku da je sve prošlo baš kako treba jer besmisleno bi bilo imati te Oltar bih morao porušiti tad Ovako si u središtu pažnje S ekipom se ludo provodiš, jebote, vesela si jer toliko starih prijatelja vidiš gotovo svake noći u tjednu Ljubav gajiš za zečiće uz stazu, ježići mali spavaju u tvojem krilu Sve to razgovaram za sebe i spotičem se dva koraka naprijed - dva natrag kao rock pjevač na probi pred ogledalom

Htio sam i tebe i grad i noć, i nadvožnjak, i moje selo kako sve zavidno prati, Očekivao sam da u pjesmi osvojim točno (otprilike) ovo: Tebe spremnu za tulum u divnom osvjetljenom gradu po mjeri čovjeka dok svi ostali umiru od gladi da bi naš trenutak mogao opstati

PROGNOZERI Mi ljudi prognozeri još se držimo, a ja budućnost gledam pomoću kaleidoskopa Kažu da stvarnost ovisi o osobi koja je promatra Iskopat ću si zato oči i staviti kaleidoskop umjesto njih Sad je 20:04 sati, ali pazite, nema to veze jer je sredina lipnja!

I Sunce je još tu, mišićavo i veoma žuto Kažu da prošlost, sadašnjost i budućnost ne postoje, vrijeme ovisi o osobi koja ga proživljava Mi ljudi prognozeri ne shvaćamo to, ne baš svi, a ja shvaćam, ljudi moji, i pogledat ću u Sunce kaleidoskopom

OVA NOĆ I. Sve je to u mojoj glavi, znam I kad stavim nož pod svoj vrat, bit će povodi u mojoj glavi Nož pod svoj vrat Bit će pjesma sudnjeg dana Ovo sad se čini kao prva violina u horroru U zapisnik će ipak tada ući da je ovo bilo tek zatišje pred buru Ali odmotava se polako od mutnog centra prljava vrpca vuče se i govori nikome posebno Veoma dugačka jedna priča odmotava se od centra Liže zrak i klepeće na propuhu Čini se kao glazbeni motiv u horroru Mogli bi je pričati za mnoge noći još Mogu samo poželjeti da se ovakve noći ponove Ako ih i ne bude, da onda ovo posluži kao priručnik za postupanje sa sobom kad si u stavu "Svejedno, vojniče!"

II. Ova noć je tako počela u vlaku kad sam gledao kroz prozor S druge je strane djevojka razgovarala sa starijim gospodinom i bio je dan u tunelu Brojili smo korake na izlasku iz mraka Mjesečeve korake Kao u snu izdužene do kazaljke sekundu prije uključenja alarma Išli smo iz mraka i plakali od sreće, naravno Zrikavci su pucketali Vlak je jedino prometalo u kojem bi se htio voziti svaki dan Naslonjen na presvlake brojit ću sela i cestovne prijelaze Na mojoj je strani noć Ljudi po čekaonicama izviruju kao siluete nešto tamnije od boje vanjštine Kad sam otvorio prozor, čovjeku meni slijeva je propuh šuštao po novinama pa sam se nasmiješio i zatvorio prozor

Čuo sam vlakove kao što je ovaj Noću kad zasviraju solo po pruzi, onda se svijet drma i snovi budu ljepši Dan, dan, dan Dobar dan!, kaže kondukter Na vašoj je strani dan Iza djevojke proviruju stranci nagomilani na kolodvoru Nisu siluete, samo bezvezni obični ljudi Ova noć će se pamtiti po njima što se šepure kao da je dan A kad ono, svijetlost ždere zavjese iz 1984. i dolazi do mene Noć se pamti kad priča kao da je dan Huli neprestano Za besramnu je svotu prevarila Mjesec III. Vjerojatno bih bio zadovoljan s zelenilom U šumici kad se nađemo ja i dvije, tri srne Poskakuju i vode me do panjeva Nose sjemenke u dlaci, tako sade biljke Vani ću slušati bezimenog urlača Isprsit će se da nas prozove kao sebi nedostojne Ti, ti i ti Idite preko nadvožnjaka i mostova i jako dugo hodajte dok vam se ove jeftine patike ne odlijepe po rubovima, pa neće osjetiti previše onog što se nudi po praznim drvoredima i zvjezdanim svodovima Tamo se, ako dovoljno dugo buljiš, može vidjeti kako je dok popušiš malo marihuane Nikako je Samo zvjezdani svod Zaključaj ga u sobu u kući u koju se više ne misliš vratiti Jer urla o precijenjenim stvarima Na granama se lišće već suicidalno naginje prema zadnjem odredištu kojeg gravitacija ima u ponudi Tamo je ova noć duga tek nekoliko koraka Nikakvo zagađenje svjetlom i golemo asfaltno križanje koje odigrava neku svoju predstavu čak i kad je nedjelja uvečer Možeš se tek malo okrenuti Ramena te već bole od zidova Oni koji nisu zlopamtila ne pamte takve noći IV. Varaždin je prevelik i predobar dan Nije se smio tako dobro ponijeti prema meni kad sam se skoro izgubio na četiri ulice koje se međusobno križaju Čakovec je velik, ali Varaždin je golem

Što god rekli Njujorčani, ali ovdje se uz Dravu smjestio jedan gigant Neka se smiju Njujorčani Čak i Čakovec je velik grad Varaždin je još veći Dani minu brzo Nije baš da sam sakupio puno sati za slanje u arhivu Više su drugi pričali kako ovo dobro nisam napravio, i što trebam učiniti da bude dobro U Varaždinu imaš previše crkava Sve krivo pokazuju vrijeme, pa vrijeme sporo teče Vlak me ponio blizu, ali nisam od onih što moraju vidjeti svijet Ova noć je zato duga što će je pamtiti po Varaždinu Neka se Nedelišće pobuni, nikad ga nisam slušao kad je vikalo u D.I.Y. megafon, ali noć se zbila u Varaždinu Sorry V. Zerdav na snijegu Halabuči i šljapka pa ga mogu uloviti Nije bio pametan Nisu svi dobili jednako obrazovanje Školu života Osjeti se po Kurtu Cobainu da se znatno razlikujemo po osjetljivosti na igle Bolje je tako Inače bi svi igrali za istu momčad pa ne bi bilo utakmice Stalni trening za nešto o čemu svi pričaju, a nitko to nije vidio Idemo u raj kad umremo Svi! Na kraju će sniziti cijenu ulaznica za 90%, neće je moći kupiti samo Hitler, Staljin i Dobro, i Don King, i Thompson i Bora Đorđević Zapamtit će vratari tog Edena ovu noć i htjet će sići malo da vode ljubav sa svim djevojkama s kojima su pivski kolege vodili ljubav prije nego što su zaspali pod stolovima Ako će vratari biti žene, svejedno će htjeti voditi ljubav s djevojkama Zapisano je negdje po stranicama Baudelairea da Biblija sere kvake jer nitko nije preživio u gradu

gdje se djevojke međusobno ljube Strogoća je postigla to da se džepni biljar igra na nogometnom turniru A sad šećemo važnih i zadovoljnih lica Izlazimo u sumrak Već je siva zona, ima kraja na istoku Začudo se automobili voze na zapad i uopće ne čujemo zapomaganje vozača VI. Na pucketaj prstima se probudiš U ranu večer je krevet već dobio tvoj otisak na površini Dan se odveo tamo gdje već zalazi Jedina mušterija kojoj za to ne treba povod kao što je vikend Ipak dobivaš gorak okus u ustima Teške, kompjuterske oči Povučem te gore kao platno padobrana Ostatak znate Noć će se jedino moći zapamtiti ako se dobrovoljno javim da prošećem kroz svaku uličicu i pogledam svaki izlog i na temelju zapažanja napišem knjigu Ruke gore Ajmo svi zajedno Afterparty do jutra Ajmo svi zajedno Mi smo Ramirez, recite prijateljima U narodnjačkome klubu ruke gore I tako prođe a da nisu promatrali noć Vozili su na zapad i nisu kihali od Sunca i prašine Začudo je automobil vozio ravno jer vozač nije pljeskao komarce po svojem vratu VII. Ne smijem završiti sav grub i tužan Zbog takvih će me stvari jednom netko baciti u provaliju Noću kad legnemo u krevet i vani se rasvjeta ugasi jer je ovo tek sporedna ulica, čut ćemo frulu I onda kad svi nas zamrze i u nevjerici potpišu izgon iz firme uzmi frulu Klupko neće biti ništa manje odmotano, ali se zbog melodije neće čuti kad padne

ČAKOVECNEDELIŠĆE I. SISTEM Nije ovdje početak, pravilnoga početka nema.

Ali trebao bih opisivati od nekog mjesta gdje se mogu nasloniti, kao što je žena podigla dijete da se nasloni i rukama ispipa spomenik Mirku Bukovcu.

Dirao je statuu kao da je želi ukrasti i kasnije u kolijevci pojesti.

Prstima naprijed - natrag... Čarobni prstići za oživljavanje narodnog heroja.

Heroji isto ispare, kao i sve drugo ili ih sakriju ispod zimzelenog stabla u sjene, na nebitnu lokaciju.

On je sad sramota.

Obojite ga, zazidajte, bombom rasčetvorite!

Nestao, nestao u...

Neka spava...

Ali i oni usnuli dio su sistema kao i oni budni, i svatko tko umre u Čakovecnedelišću upotpunjuje sliku još bezbroj godina, nikada ne izlazi iz cjelokupne mase!

Oni koji su višak završe na groblju i njihovi (posve nepotrebni) nadgrobni spomenici žive iznad zemlje umjesto njih.

Jer nitko ne napušta Čakovecnedelišće.

Oni koji umru u dalekoj zemlji nisu izbjegli tu sudbinu već sad njihov grob krade dio te zemlje u korist Čakovecnedelišća koje pružilo je tako svoju ruku, svoj utjecaj miljama daleko.

Razkrakatilo se uokolo, hobotnica koja levitira nad planetom.

Neki vole to...

Sitni su detalji, ali sav svijet zamrljan je detaljima do te mjere da sam je mrlja.

Neprepoznatljivi su oblici i smisao izdaleka, kao i izbliza.

Kažu da nekad nije bilo tako ali danas se ispod nafte i radiovalova ne vidi baš jasno...

Ipak, u ovom naselju te stvari ne brinu nas toliko.

Bacamo naslage betona na nove građevine, nestaje prizor šikare i starog drveća jer ružno je bilo nekome da se razlista i rascvate ovdje, točno u središtu Čakovecnedelišća.

Spori vlak se vuče i nitko ne zakasni na posao, u školu.

Sunce jedino ukazuje na promjenu kad naglo bukne nakon kiše, a oni koji primjete taj efekt staklenika bivaju ušutkani!

"Nemoj poremetiti idilu savršenog svemira, jer ovako ćemo moći živjeti još nekoliko godina, a onda neka ta vaša ozonska rupa, staklenik, je li, globalno zagrijavanje, kako se već zove, pojede ovo mjesto!

Neće biti šteta jer pojest će i ostatak svijeta!

Pa što bismo mi bili drugačiji?

Kud svi Turci, tud i ćelavi Mujo!"

II. BEETHOVENOV POKOLJ Kriza, pozor, europska himna vije se!

Prozori pucaju preko ulice Kralja Tomislava!

Taj zvuk para otprilike polovicu knjiga u izlogu knjižare,

iz turističke zajednice izbijaju računala sama od sebe, Beethovenova se simfonija poigrava s kipićima crkve Sv. Nikole, gnjeći cipele u trgovinama, ostaju tek one najmekše ili najtvrđe cipele a plakati za projekcije filmova u kinodvorani...

Gore...

I nova sjedala u kinodvorani...

Gore...

Ulaznice poskupljuju jer Beethoven voli sve veliko i moćno, pa tako i velike brojke upisuje na ulaznice!

Iz tvornica i kompanija, kafića i supermarketa ljudi bježe i zaključavaju se u svoje kuće ili stanove, više nitko ne vozi, automobili stoje nezaključani na svim onim silnim kružnim tokovima i na onom kružnom toku okruženom nogostupom za jednu nogu u središtu Čakovecnedelišća.

Ali automobile ne kradu da ih voze već ih razmontiraju i prodaju dijelove u otpad, u radionice, u muzeje.

Automobili su za muzeje jer "Oda radosti" uzdiže kulturu!

Sve je kultura i identitet, turizam je sagrađen na pokazivanju preostalih financijski samoodrživih primjeraka ljudi!

Muzeji velikih kuća i LCD televizora, plinskih bojlera, mobitela s kamerama i svakog luksuza, odnosno onoga što Ludwig Van smatra luksuzom.

Titra njegova Oda gadosti III. PERIFERIJE S one strane periferije najbliže padajućem suncu nalazi se jedna ulica prepuna pobožnih građana.

Stanovnici Crkve, ulica Martina Viljevca, ulica... Vatikan!

I neki odavde gdje ja živim i stolujem idu u crkvu i mole se, listaju Sveto pismo pa svejedno zovu taj kraj Vatikan, ulica, he he, Papinske države.

Znate koliko je ona sveta kad susjedi i istomišljenici u razgovorima posprdno šapću o njoj!

A na koncu ovog sistema najbližem suncu koje se budi i diže iz kreveta rastu ne baš tako specifična ljudska bića, galame i smiju se, otvaraju vrata stambenih zgrada.

Ponekad stisnem gumbić za zvono i javi mi se glas.

Pita me: "Da? Izvolite? Tko je to?"

Odgovaram i ulazim unutra.

U taj se dio naselja preselila moja najdraža slastičarnica.

Putnici bi silazili s vlakova i kupili sladoled, čekali bi na kornete punjene vanilijom i punčom u istom redu kao i ja.

Nedjeljom nas je bilo petnaestak u koloni.

Stajao bih tako blizu česticama dalekih krajeva zalijepljenih za njihovu odjeću i obuću, kosu i nosnice, koje su donesli putujući vlakom.

Miris Zagreba, slovenske i slavonske bakterije utkane u njihov put, njihovu kartu za vlak!

Uzbudljiv red, a samo sladoled žele i ne razmišljaju o peronu koji su pred dva sata napustili,

ne razmišljaju ni o ovoj postaji i robotskom glasu koji najavljuje dolazak teretnog vlaka.

Zvuči kao oni s HRT-a.

Socijalizam u skučenim glasovima...

Sad je ta slastičarnica na jugu, u srednjem dijelu zgrade prepune migrirajućih manufaktura, svi su se u to zdanje odnekud ubacili.

Možda je dalek put iziskivalo to preseljenje, ali uvijek su boravili svjetlosnu godinu dalje od Vatikana!

IV. DODATAK NAKON SNOVA Nisam mogao ostaviti sve nedovršeno, onako banalno izrečeno, i premalo riječi je korišteno, a za kraj je odabrana neka slastičarnica...

NE!, pozabavit ću se zato onim lutajućim komadićem slagalice koji nikako da sjedne i smiri se u inače statičnom mozaiku, lutajuća figurica koja se opire svakom određenju!

Nikad je nisam vidio izvan Čakovecnedelišća, i makar je dio nekog drugog sistema, on vjerojatno ima svoju dušu i periferiju i laži, i mnogi je tamo ne poznaju.

Ne znam što se krije iza mojeg zida ali nju znam, i ona popravlja vidik.

Detalji nisu izoštreni i ne mijenjaju se kao zvjezdano nebo kroz godinu, više kao promjene reljefa kroz stotine tisućljeća, a tada nešto se ipak miče, ostavlja idilu na cjedilu, isprobava nešto novo, nada za spas naselja u tako malenom biću...

SVOĐENJE NA KONAČNI NAZIVNIK Svi projekti svake organizacije civilnog društva bilo gdje na svijetu, kao i sve građanske inicijative, imaju za konačni cilj, onaj sanjan, nedostižan, kojeg se ne opisuje rezultatima i evaluacijama, kojem svaka organizacija i inicijativa pojedinačno doprinosi i ima viziju tog cilja dok pojedini član organizacije spava, da svaki pojedino ljudsko biće bez obzira na spol i rasu u nekim trenucima dana, posebice rano ujutro dok tek Sunce izlazi i uvečer dok zalazi, može filozofirati o pogledu na to Sunce i maštati o svojem mjestu u svijetu Svaki pojedinac da tako može zamišljati dok se vozi biciklom kako život može biti dobar, kako će odsad više večeri radije provoditi na svježem zraku s prijateljima ili šetajući psa nego da sjedi pred televizijom, nego da sjedi u krčmi i slini po šanku Ovi projekti rade mnoge stvari, ali na kraju se sve svodi na zajednički nazivnik da svatko bude dovoljno obrazovan da poželi provoditi vrijeme na svježem zraku i udisati boju večernjeg i jutarnjeg Sunca, i filozofirati i pitati se zašto je on na svijetu i što može učiniti da sebi pronađe smisao, ili da nadogradi postojeći smisao Projekti rješavaju manjkavu educiranost građana, pa se s više znanja lakše zaposle, a kada su zaposleni, primaju plaću, a kad imaju plaću, mogu izdvojiti nešto vremena za sebe da je potroše E kad se izdvaja vrijeme za sebe, onda dođe trenutak kad se jednostavno, bez ikakvih troškova, vozi na biciklu i korisno se, razgovarajući i šaleći se s drugima, ili razmišljajući o samome sebi, radi na daljnjem građenju zajedničkog smisla Svi kad mogu mirno na blagom sunčanom svjetlu razmisliti o Suncu stvaraju jedno mirnije društvo, zaključuju kako je lijepo sve raditi bez agresije, bez mržnje, kako sve možeš pitati druge, a oni drugi koji puno znaju već će za vrijeme svojih slobodnih večeri razmisliti o odgovorima I to je jedan veliki projekt bez troškova i ispisivanja projektnog prijedloga na papire koji se onda šalju poštom donatoru

TRI PROZORA Pretopli sok u ustima Voda i aroma višnje Slatka ljetna parada na jeziku dobro paše uz šetnju po šljunku i među niklim drvećem Neka suha zemlja kao temelj tome drveću visokome jedva kao ja Sljedeći put kad progutam neko voće, kapnut će mi malo soka na desni rukav Bistra tekućina odzvanja od Sunčevih zraka Bubri mi u glavi koliko je sve oko mene živo, a onda se okrećem oko sebe Na mračnome podiju žuta svjetla bljeskaju Najjača lampa obično gori na 360°. stupnju Proljeće, ali doba kad su ruže sklopile latice Mirišem gunj, ugurao sam nos u njega nakon te zasljepljujuće vožnje kad sam grickao usne i gledao u zagonetne zidove zgrada i starih i već toliko puta viđenih da nose ono ime koje im ja odredim Opet dođem u polja Mašem djeci s roditeljima Dječaku koji nije vidio gradsku vrevu Tu je okupan planinama, pod nogama tiha teče rijeka Izdvojio se pa opet uletio među oca i majku Grožđe na trsevima, pa proljeće Zašećereno piće za momka, probudi mi dan, o sokiću!

I noćni festival, urbani krovovi zavijaju samo za mene, svi lišeni ljudi

(posvećeno albumima The National, Sad Songs for Dirty Lovers, Cherry Tree, Alligator i Boxer, te najvećem bendu od svih - The Nationalu)

U SVOJIM SNOVIMA U svojim snovima idem na plesnjake s njom, ples vrtim sa svima Kolo sreće nemam, tu mi je sve na dohvat ruke U svojim snovima izbacujem različite karte i nitko me ne kudi, nitko se ne ljuti Pobjednici pak su svi koji su igrali igru U svojim snovima probudim se lako Zaspim tek nakon što sam cijeli dan detaljno obradio U svojim snovima režem jabuke na više krišaka sitnim nožem, dijelim ih i jedem koračajući cestom, a koru puštam na miru jer sam je nešto prije oprao na pumpi U svojim snovima fotografiramo sve i sve je lijepo i ne dopuštamo si da nam posao bude išta drugo doli zabava A slike nabodemo na iglu uz mnogo njih i zid je pun, nema više mjesta za nove slike ali naći će se, naći će se još toga Sliku da upotpunim trebao bi ih hvatati još milijun godina U svojim snovima imam izlaz iz svake prostorije uvijek u svojim očima, jasno se ocrtava bojom različitom od boje zida U svojim snovima sam proveo cijeli dan U svojim sam snovima cijeli dan Budim se tek kad se ugasi svjetlo u sobi i kad pod pokrivačima zaspim

U IGRI SE OKRENI U igri se okreni, Lucija!

Neka nas sve uhvati zamamna strast koju si ti osjetila pri slušanju pjesme Sad je jedan plastični viljuškar poletio nebu pod oblake a lutka male bebe duri nam se sa vrha orahovog stabla Kliču za tebe svi ljudi iz okolice, čuješ li?

Dok se vraćaju kući automobilom sa svojih dosadnih poslova i dok vješaju upravo oprano rublje Dodaj mi loptu da je proslijedim dalje Igra se zove Djetinjstvo, a najlakša je na svijetu Pravilo je jedno: Izmišljaš što ćeš sljedeće učiniti dok udaraš loptu trećem susjedu Samo nemoj razbiti staklo, Lucija!

Jer igru vole, ali krhotine ne trpe Onda će nas ganjati

COUNTRY I kvakama plešemo kad se zaustavimo kod vrata Mogli bi se jednom zato naći na country koncertu Još jednom Pa još jednom Kada si se prvi put uhvatila kako pjevaš Hanka Williamsa i želiš da u crnim čizmama na zatvarač i podstavljenoj haljini, to nije bilo dovoljno da se nahraniš Trebaš jesti dalje i čuti kako slama šušti Odvesti se po ravnicama i razgaženim farmama, ponekad pobjeći od poludjele rulje spremne na linč Znam da me nećeš, to je stara pjesma Čuo sam ih više takvih Cijeli je ovaj žanr nastao u pijanim noćima u glavama ljudi razvaljenih po šankovima Od ljubavi zaspalih u salunu Od alkohola sprženih misli da se ne sjete da im ljubav ne vraća poljupce i maštarije Znam da nećeš plesati sa mnom Znam da nećeš uopće plesati On te jako voli, ti još više voliš njega Vidi ti se u očima To je sve ništa u usporedbi s countryem kojeg možemo slušati čak i ako si zauzeta Na ovom se nastupu osmijesi dijele i strancima, a sutra ćemo se klati i svađati Ili prekosutra Ma, čim kasnije!

* Više se bojim munje nego groma Kad zabljesne a ja znam znači da sam živ A bolje mi je tijekom pljuskova ispod stola jer strašno je kad sijeva a to ne vidim i tko zna kamo i kada tad munja ide Kako može tad udariti u mene?

Grom mi pruža utjehu, iako sklapam uši kad je preglasan Ali u tome času nešto mi govori da sam zaštićen od munjine britve Opet tišina i nemoj gledati kroz prozor!

Ali kad ne gledam, nikad ne znam koji vrag se događa, hoće li me uskoro zaklati koja zalutala munja?!

TO JE MISTIKA U grobu leži mrtva majka Oko groba korov i nema zemlje utabane od koraka Rupa u zemlji, nadgrobni spomenik od 400 godina, nečitljiv zadnjih 200 godina, sedam metara do najbližeg drugog groba E to je mistika To je mistika Nogom ritam o prozorsku rešetku jer večeras se u grad spustio takav mrak da u podrum starih zgrada u centru valja mi bježat hoću li nešto svijetliju atmosferu To je mistika Svi podrumi koje nikad nisam vidio, ne bi ih posjećivao ni danju, izgledaju stari kao oni u Starome Gradu Tu je mistika Gdje žarulje ne gore

* Nosim kantu na glavi i izgledam kao budala To je kanta za vodu Rečeno mi je da je to budalasto i glupo Tvrda, metalna, postojana Ali ne mogu biti tako budala sam za sebe Netko mi treba da mi se smije Još nitko mi nije progovorio a već sam se šetao sedam puta kroz moje selo Je li to pristojnost?

Tko to nosi uopće?

Govori li kanta svoju kritiku?

Izgledati kao budala nije isto kao biti budala Više je kao biti seljačina To već više pristaje tim epitetima Slaba je vidljivost, uzak prorez i oštra svjetlost upada pod najgorim kutem Našao sam je u mom ormariću Bila je tamo, postojala u svojem dosadnom stajanju na mjestu Je li bila tamo oduvijek pa je nisam mogao vidjeti dosad?

Je li tek sad došla jer sam postao spreman za nju Otvorio sam vratašca i ona je ispala Ne umire na kiši, nema korozije To je dobra kanta Neki poljoprivrednici bi mnogo dali za nju

DA ME MOREŠ VUDRITI Moreš me vudriti dok nemaš kaj za zgubiti Sam me probaj vudriti Jo imam tak jake reči ka me opče naš štel vudriti Gledali bomo se v oči i ti boš mel potrebo vudriti me Ali sam jo tebe s rečima tučem, a ti misliš da te nekaj jakoga sprečava ka me ne vudriš To je bezveze Vidim kak me tvoj pogled prati dok idem po hodniku i kak bi me štel tuči i tuči Zbog tvojega zanimanja, situacije i zasluga i ne bi bile velike posljedice ako bi me vudril a ti misliš da su moje reči razlog zaka me nesmiš vudriti He he, a rupetina v tvojoj glavi, možda ratna rana...?

LUPANJE SUNCA Kad smo otišli igrati se logoraše i odlučno smo koračili livadama i niskim raslinjem nisam mogao izdržati lupanje sunca u oči Svi ostali nosili su sunčane naočale i odlično se zabavljali na putu Jedna djevojčica, ne znam čija nosila je svoje minijaturne naočale Smijali su mi se neki Zakrivao sam oči rukom i nešto mumljao Nosio sam nešto tereta, baš kao i svi i izluđivalo me sve Gonjeno lupanjem sunca Netko mi je nudio naočale Reče da ima rezervne Moj imidž će stradati, rekoh Zbog nekog razloga ja nikada ne nosim cvikere Pronašao sam kišobran na stazi u šumu Zabavljao sam se govoreći da ću samo ja smjeti koristiti kišobran u slučaju kiše Na stazi nije bilo nikoga osim nas devetero koji smo pravili buku za sto ljudi Sunce je neumorno tako moglo usredotočiti svu svoju snagu na nas Oblaci su se muvali nebom Odjednom su zastrli sunce Za pet minuta bilo je mračno kao u sumrak Pogledavali su me, skidali naočale Jedan mi ih je sad nudio Odbio naravno i otvorio kišobran Kad je počelo kišiti, lijalo je žestoko Svi su pokisli, a djevojčica je plakala Odlučio sam nju jedinu prihvatiti pod kišobran Ja sam sada pobijedio, makar ne znam što mi to dođe

ZAGREB JE LIJEP Zagreb je lijep Oh, kako je taj grad lijep!

Nisu nam strane ni stambene zgrade i miris običnih ljudi Ni miris svega što je sagrađeno pomoću njih Ali Zagreb je lijep uglavnom zbog mjesta s kojih vrijedi vikati i s kojih se vikalo ili pucalo Kao da ono nije pravi Zagreb, među svim tim običnim stanovima, rekla se misleći na jahača zaustavljenog u pokretu i kamenu na dva osebujna mjesta u gradu Eto, mislim da unutar ove sumorne bajke i pleća koja zapravo nose cijeli naš sustav ne moram govoriti ništa više, jer i ti si se složila, jednom ćeš priznati, gdje i kako stoji pravi glavni grad Posut je simetričnim kutovima na trgovima Prah ne vidiš ondje čak ni kao dekoraciju ili imitaciju blijedila na licima bogatih, služe se, izgleda, perfidnijim sredstvima...

Tamo gdje bi ti htjela živjeti jer se može pronaći mir, dakle, ja ne mogu pjevati i zapisivati, jer ni ne znam gdje je to Tko bi zapamtio lokaciju nečeg tako jednoličnog?

Utone u sive zidove, sve napravljeno po kalupu, da ih podsjete da su svi jednaki – da im kažu da ništa ne vrijede To mjesto nisam zapamtio, pa ne mogu ni pisati o njemu, ista ovakva imam ovdje, dva kilometra od moje kuće (zračnom linijom) Spasile me te zgrade same od sebe Priznaj, eto, da ih ni ti ne pamtiš Čak ni ljuljačke nisu posve originalne Izvukli su ih iz škrinjica mog djetinjstva koje sam sve do tog dana u Zagrebu smatrao samo mojim tajnim vlasništvo, ništa čime bi se razbacivao pred drugima (Djeca mogu poletjeti visoko u zrak, znaš, to je jedino mjesto gdje to mogu bez krila, gledao sam ih kako se naginju prema naprijed i natrag, u visine svih smjerova, neka mi nitko zato ne kaže da je posve isto ići gore stražnjim ili prednjim putem) Zato nemam ni hrabrosti pokušati posjetiti to mjesto, ići tamo Ako ga već nisam prodao u nekom pijanom stanju, moje su djetinjstvo nekako preoteli meni nepoznatim metodama Ići ćemo na lijepi Zagreb Jurišat ćemo tamo kroz pet prstiju njezine ruke u suton Zagreb mora ispadati lijep kao kroz pet nešto tamnijih prstiju postavljenih jako blizu mojih očiju Vidim ih dvostruko, i svijet je vani nimalo dosadan U koloritu iz 19. stoljeća ta nečija rastvorena šaka koja mi služi kao dalekozor nimalo ne odmaže da to bude prekrasno mjesto Ponovno bih pobjegao tamo, samo kad bih ga mogao vidjeti kao onomad...

Ali...

Prvi put se rađaju najjači usklici, onda jačina bilo kojeg opojnog sredstva zamre jer joj se sastojci gube po svijetu po uzoru na onaj prokleti drugi zakon termodinamike Sve utječe na sve, i to ne pretpostavljam, tako jest...!

(I Rajska se vrata blistaju na prostranstvima kojima se Pakao ponosi, ali zatrpava ih snijeg, jer je snježni oblak dotamo bio ponesen vjetrom) Pa se i takve stvari događaju, nimalo se ne ponavljaju Zagrebi, posebno ne onaj kojeg baš želite Zaboravio je, međutim, zakon na prirođenu genetsku mutaciju svih ljudi koja im dozvoljava da u sve upliću maštu Ne umire dan pred nama, već mi, veoma sretni, ako baš tako hoćeš na proplanku svojih fantastičnih zamisli Drugi zakon termodinamike zacijelo se ponekad hoće objesiti od muka

s nama ljudima, neka se jebe, i Zagreb ga posebno ulovi na krivoj nozi Sve utječe na sve, a umiremo od Stendhalova sindroma To ne dopušta II. Zak. Term., pa se bojim da to moram odgoditi do otkrića kako da odstranim tu neugodnu zapreku Zagreb je ipak velika riba, puno vremena i truda treba da je pojedeš S njim je dodano i puno raznih umaka i gljiva, pa tako ispada da je ukusniji nego što je teže probavljiv na nekim mjestima Kosti, doduše, ovdje posebno teško pojedeš (Oni s ljuljačkama, pazi, gotovo svakodnevno polaze na isto mjesto kao i mi, putem tramvaja i gaženja po stepeništu i onda onaj poznati uzdah dok se svijet na kraju hodnika konačno otvori u Zagreb i Sunce je u pet sati ujutro prvi puta zaboravljeno da je ovo neljudsko doba dana za tjerati ljude da idu na posao) I pusti, samo pusti, jer je Zagreb lijep A ljudi plaču bezveze, jer ne znaju što će točno uslijediti u rupi dok se mrtvački kovčeg spušta u zemlju Pusti, mati, pusti, dreka i vika se razlamaju Tko je još jedan drugog uspio otjerati pomoću dernjave? Život je samo neko mjesto u mojoj glavi, neki će reći na sreću, a neki nažalost, što onda svoju glavu ne dijelim s onima s koji su vidjeli Tokyo ili Pariz Ali život je jedno mjesto stvoreno u središtu mojeg velikog mozga (otprilike) i otuda potječe Zagreb što je jebeno lijep Zvona su čitavi prokleti tutanj divovskog šetača, nisu samo dva željezna predmeta obješena jedan pokraj drugog Parkić je moj zasebni barok, i spoj svih lustera i Vivaldijevih tema Nije samo malo zelenila usred vreve, a pokraj željezničke postaje Ovi sugrađani čak i zaboravljaju kuda već rutinski šeću Ali da se i iskoristiti sablasno, veliko zvonjenje kao pozadinsko zračenje i ovdje, u Nedelišću, iako je Zagreb ljepši Oh, ali kako je Zagreb, ali (Zvona Nedelišća) život je ipak nasreću jedno od mjesta u mojoj glavi Dok prolazim pokraj zgrada veleposlanstava, prisjetim se iz udžbenika da ima i većeg mjesta od tog životića u mojoj glavi To je mjesto gdje upoznajem nekoliko prodavačica iz zagrebačkih dučanćića i samo je sebi dostatno, očito, kad kaže da nijedno mjesto nije samo još jedno mjesto u mojoj glavi Ili u Zagrebu Ovisi otkud gledaš kroz tvoju rastvorenu šaku, s koje strane bliže ovaj put tvojim, a ne mojim očima, jer su snovi s one gdje nema mojih poluotvorenih kapaka u blizini

PRESVLAKA (PRIJELAZ) Ljudi se više ne sjećaju, pa je postalo blago Vrijedi kad ga se ne može naći, a svi govore o njemu I oni su u tim godinama već bolesni, to su takve godine, nema se tu što filozofirati, pa sam upale oči primijetio i zastrašen izraz lica, kao uhvaćen u nečem nepravilnom, kako je prestar za slikanje uboge prošlosti na platno jedno te isto dvjesto puta Priznajem samo prva tri pokušaja, jer smo se tako igrali pogađanja kao djeca I sad se ta stara presvlaka vuče i vuče negdje po rubovima mog vidnog polja Oh, na lijeku koji vraća u djetinjstvo, pa makar da budem i s najjačom žgaravicom u životu tamo Ali putujući trgovac tvrdi da ovako nešto još nisam vidio Pucketajući stari filmovi utonuli u žutilo i isprekidan glas mi govore, golem prijelaz, i nije sitničavo, možda se ne moram oprostiti od svih vas Ulaze ponekad jedan po jedan, ili svi odjednom na određenom mjestu u određeno doba godine Vidjet ćemo se tamo, ponekad samo, znam, ali i u ovom životu viđamo se jednom na zavoju ulice dok vjetar puše, i misliš da se je harač konačno smilovao meni, ja mislim još jače, kao poziv iz onog tamo parka zvuči, čak i Zrinske volim tada, Ou jea, tko bi rekao, ha? Da boli i leptirići su samo tako moji pratitelji dok šešire skidam i šešir skidaju prema meni, Zrinski pjevaju, pa još dalje Uglati kutevi ovog života i nepravilna zavjesa koja se konačno smiče i za mene To je ples kojeg znaju kopirati jedino glazbenici kad im neki seru da kradu tuđu kulturu, ali u ovoj mješavini možda i rigam vatru kao cirkuski artist, no ljudi nisu siluete, šalju se gramofoni kao kamikaze na poziv bilo kojeg od nas Pojest će nas klavir Tko je...Tko je počeo pucketati prstima?

Magija, crna magija, srednji vijek zazivamo u pomoć To je ono doba kad je stablo raslo ama baš svugdje bez lišaja, kad smo zaboravljali da ih uopće ima, toliko ih je bilo Stabla Svi tvrde da sada postaješ nacionalno blago, a nitko te ne vidi Zubi ispadaju već tim ljudima, znate Više ne znam kako objasniti gubitnicima i lutalicama koji samo u bocu znaju pogledati, premda su oni pisali tu povijest Ah, kako je gorjelo pod ustima Ah, glazba se orila, i već si zaboravio da uopće što svira noću kad si legao u postelju, toliko je glazbe bilo po tolikim gostionicama (Prepunima, naravno) Krčme, birtije, kako hoćeš I još nitko ne zna na koji ću ja način ući ispod presvlake Bolje je da se odlučim i ja prije nego što filmovi o tome svemu ne požute

MISLIM DAKLE JESAM Po ulicama Zagreba sam spjevao pjesme Sve odreda različite u jednome stihu kao ode malome čovjeku, što se gubi Pojedincu u masi i svijet ga ne vidi a njemu nijedan detalj svijeta ne promiče Teleskop ja sam tako veličine zrna graška i zaustavljam promet kad god naumim prijeći preko ceste Na Trgu bana Jelačića vidim se u mnogim odrazima, svaki duh je duh moj Sličimo si ponekad sami, ponekad u društvu sa sunčanim naočalama ili MP3 playerom Svaki igra kartašku igru svoju, ulozi su detalji građevina i slatke djevojke a pjevamo odu nekakvu nečemu tekućem Pivo, vino, žena u krevetu ili novi album koji nam je prijatelj nabavio

IMAM SUSJEDU DARKERICU Imam susjedu darkericu i kad sam joj poklonio cvijet, ona je odgrizla čašku, sve latice je sažvakala, požderala u blagom zanosu To je progutala kao standardno jelo Pogledala me zagasitim pogledom Odmarširala je unutra, to je meni susjedna kuća Kad sjedi i prekriži noge, vrlo je nehajna Takvo sjedenje joj bolje pristaje nego gospođama na televiziji Ima smeđu pa crnu pruga na čarapama Kad sjedi, one su napete Svaka je pruga obrubljena cik cak linijom Crna pa smeđa pa crna Ne premješta se Darkerice nisu lijene za šminku i odjeću, za stil i poglede i ponašanje Torbice se ne njišu u hodu Za sjedenje i premještanje su izubijane Gleda me svemirski obojanim očima Cvijet je bio vrlo ukusan Cvijet je bio vrlo lijep Mjesto mu je u želucu kad više ne raste Ona me ne zove na telefon Ne znam broj njezina mobitela Vidio sam dnevnu sobu samo dvaput Ne zategne joj se suknja u bedra pored mene Nije rezervirana, nije sramežljiva Ubojita, ljutita, bahata Samo djevojčica Bilo bi logično da je toliko ne volim

OHRIDSKA TRILOGIJA I. Parodija na život ovaj visi s balkona i ide pogledom sve do jezera, pa se tamo kao okupa i onda bude bolje U četiri ujutro gledamo u noć i vide se uglavnom tamne mrlje Ali krugovi svijetla, ove svjetiljke Ohrida kažu mi tiho da na pravom sam putu Govorim jasno o danima preda mnom Čine se jasniji u alkoholu kad su utopljeni Čini se djevojka lako dostupna kao Magde na krevetu pet centimetara od mene Dišemo mirno, ali čujemo se Noći ovjenčane slavom ovjekovječene na fotografijama To je vesela ekipa raširila po Facebooku Razbacuju se slikama ljudi koje su poznavali tjedan dana kao da su to obične kartice, izresci iz kolaža Negdje jednog dana Bilo je to krajem travnja Zavrtio sam ruski rulet za sebe, jedini sam bio igrač Ali pištolj nije pokazivao ravno Uvijek nekamo dolje Cijev je ispalila metak Metak je probušio pod Dva pitanja, četiri moguća odgovora Dva su me dovela do povratka autobusom kad konačno gledaš zelene brijegove i stijene što se licem u lice gledaju s nebom Noću kad sam išao, malo sam spavao Oni su pričali mnogo o svijetu i sebi Znali su (znaju) svijet, susjedne zemlje, studiraju najjače fakultete Ali položiti treba ispit tek u Ohridu Kad smo išli u grad, bila je noć i zato nisam vidio prekrasnu Makedoniju Kad smo se vraćali, svaka je džamija govorila koliko je posebna A šume Šume su me zvale Ponekad u snu još kažu "Vrati se, Josipe.

Hodaj među nama."

Dobivam pozivnice svaki dan E-mailom, poštom, telefonom Telepatijom Moram jednom doći s ruksakom na ramenima

Udisat ću zrak miran Na Valeranu bit ću moćan kao ove šume, one su još one stare One nepregledne šume gdje žive vilenjaci One kažu kako je bilo i u njih se ne smije dirati, ne sumnjaj Ne možeš znati što se krije iza svakog stabla Ne vidiš od guštika što je iza prvog stabla pa se zato zaputiš unutra hrabar kao svatko što se nasmrt boji poput kontinentalnog Robinsona Crusoea E to je onda šuma...

Dva su me odgovora dovela vama u naručje i niste se žalili Ponekad ste me čudno gledali što je malo s obzirom na to kakav sam Nikad hladan zrak nije bio toliko dobar Tko još može preživjeti Ohridsku zimu?

Na konjaku možda se dade To sam ja radio Za neke sam se ljude zvao Matija, a za neke sam bio enigma Neki su se nudili, neke je zanimalo otkud meni toliko znanje, a svima sam bio klinac koji je bio čedan i čist i nije se alkoholizirao Sada sam vidio Ohrid kroz crvenilo vina i žućkastu žgaravicu whiskeya i vidio sam ga i kao trijezan Bio je potpuno jednak kao noću na Magdinom balkonu Bio je onako uobičajeno - najljepši grad na svijetu II. Jutros sam gazio cestom Bio je depresivan dan, ali sunce je prijatno grijalo Nisam govorio, samo sam glavu nakrivio prema asfaltu To je bilo pet kilometara od mog doma Ostao je tamo negdje Sam Bez mene Provodi noći lizajući nevine zvijezde Ne moj dom već Ohrid Na granici svijeta Baš na granici, da Južno od njega ima nova era Stari zakoni Zora nekih tamnijih ljudi Ovdje je zenit triju svijetova, hrpe ženskara i samo jednog povijesnog standarda koji nalaže da se ovdje rodila cijela kultura koju poznajemo ja, neki Nijemac i predsjednik Grčke Da, čak i on Obrubljeno arišima i borovima

Dva, tri kamena, šumovite stijene Tako ti izgleda izlazak iz ovoga svijeta Južno od Ohrida ima samo kraj Drugačije ga ne znam nazvati Plešeš po obali, šljunak podižeš nožnim prstima Slikaš sam sebe, diraš ribice i bezopasne zmijice Jezero se stalno prelijeva Voda ne zna mirovati ali ne znam ni ja Pišem plan kako da te lakše iskoristim, Ohride sad kad si sam Kupuju kebabe i bureke Makedonci, strani turisti Taksisti pričaju priče, izgledaju kao prevaranti ali popuštaju na cijenama kad vide da ste se zaputili u legendaran pohod o kojem će slavljenici pričati unucima Proslava rođendana odzvanja hotelom To on voli, stvoren je za gaženje mladih nogu i život, život, život da se pričaju priče svima vama Mora i on promovirati matični grad makar na svoj statični način Kaže u pijanoj noći kad po zakonu ne smijemo kupiti alkohol ali lovimo posljednje sekunde nečijeg vremena da se provozamo u beskonačnost i nepredvidiva prostranstva početka grada i kupimo piće od pohlepnog barmena koji se ne pridržava zakona Hotel Belvedere kaže: "Život, život, život je Ohrid" I to kaže dok želi zaplesati da reklama bude poput onih blještavih s televizije Ali ne može plesati pa se pomakne jedan milimetar na sjever za vrijeme našeg boravka u njemu To čini skupa s tektonskim pločama, naravno Sam si Kiša pada Sunce ovdje zna vrištati ali preporučujem ti da slušaš njegovu treću oktavu Nagazili smo na tipku klavira Toliko smo dobro partijali da je ta tipka ugurana u podstavu i žica je zategnuta Sad zvuči kao violina Sam si Grade Ohride Grade Skopje Tvoj centar kao raj Sve oko njega kao sirotinja koja ima fotokopiraonu u sobi površine devet kvadratnih metara Kao dobri ljudi koji te voze do aerodroma i ne kažu ni riječ

Prođe tako vrijeme Kupaš se pod mjesečinom Stevan svira istu pjesmu Ali sad se voziš na aerodrom i zato pružaš ruku u rikverc kao da je tvoje cijelo tijelo tek mijenjač s dvije brzine, a ovu prednju pokušavaš slomiti ili barem između mijenjača i njezine strane zataknuti kartončić da se mijenjač slučajno ne nagne prema naprijed III. Vidiš da možeš, vidiš da imaš ruke jako dugačke, prsti su ti špageti Možeš s njima zagrliti cijeli dvorac da ga zajedno s Elvirom ne moraš optrčavati I Klementa Ohridskog uhvati blicom Zahvali mu Vidiš da se vraćaš Zašto bi inače imao CD? Na njemu su pohranjene sve tvoje besplatne aviokarte Autobusne dionice među siromašnim albanskim predgrađima i šumama po kojima gaze bezvremenski pastiri s kravama Besplatno parkiranje u centru Skopja CD za tjedan dana provedenih u mamurluku i onom stanju što prethodi mamurluku, kako li se samo zove A na tom CD-u sve vrste dvosmjernih članstava u najfinijim klubovima, gdje noći ne vole završavati na bilo koji način, a zora nije prohladna kučka koja uvijek nešto traži od tebe CD nije povratak u prošlost, vremeplov za nostalgičare, već samo mora razbistriti sadašnjost i pokazati ti da si učinio nešto Sa svojom jetrom, ako s ničim drugim Da bude veselo danas, kontaš, ne?

I onda ideš Tada počinje Ujutro Ali je još mrak Okrenut prema predvorju hotela Nazdravljaš onome iza sebe Uvijek se veoma dugačko prostranstvo stere tebi iza leđa Nema šanse da tolike ljepote i ljudi koje još nisi upoznao, povrijedio, poljubio budu ispred tebe, tako lako, bez truda, nadohvat ti ruke Nema šanse, cimeru Ispod ceste po kojoj hodamo krije se još jedna cesta starija od svih ovih država Neće pričati o meni, to joj je ispod časti

ali čut će ona, ohohoho, da smo bili ovdje Čut će Magdin glas jer je ona najbučnija i kad ona nazdravi i pjeva na bosanskom, tada se zna da smo bili ovdje bolje nego da nožićem to ugraviramo u drvene klupe Tamo negdje kamo idemo s čašama puca stotinu gromova ali oni su maleni komadić mozaika svega toga Vjerojatno onaj komadić što čini donji kut cigle s natpisom "Tvornica cigala Ohrid" na rubu mozaika neke davne bazilike Onog mozaika s naopačke okrenutim svastikama Gromovi su samo zrnce pijeska Kad počne ritam, oni su subatomski veliki Nudi se cijelo jedno zamišljeno carstvo Okretajima smo ga stvorili Mobitelima i kasnim izlascima Vezama koje može ostvariti samo moderni čovjek sa svojim aparatima Nepostojećim emocijama koje proizlaze iz stalnog korištenja tih aparata Stoji i pada Ne vidiš sve to, ali sigurno se to događa Kad se tako osjećaš sjedeći na balkonu i pijući Skopsko pivo u gradu koji nije Skopje, ali je sam i mnogo je smešan Mnogo si smešan Nema veze, to je samo mali dio toga Putovanje se razvuče u traku Ide tamo, ovamo, kruži Jesen počinje u stilu usranih dana kad ne znaš što obući Pa zastane Ali je mali dio toga to što zastane Ne znam kako opisati, Stevane, grad u kojem smo jedva spavali nekoliko sati Baš sam tapa frajer Idem se istuširati nakon ovih pjesama Malo pročitati nešto i zaspati nakon toga svega Razmišljat ću o jednoj djevojci Cijela je jedna zbirka pjesama posvećena njoj ali cijeli dan i pol nisam razmišljao o njoj kad sam bio u Ohridu Što je onda veće?

Nešto je veće od nje Pričati o veličini stvari većih od te djevojke je samo mali dio svega toga

(A u tuđoj sobi sjedimo na balkonu i pričamo si priče iz naših dalekih susjednih zemalja Na ovom balkonu idemo u) samo mali dio svega (Nebo je jasno kao dan noću Vjetra je nešto iživciralo Mali Ohrid, mali je to grad Ostalo je ipak puno) Toga

104.

U sobi 104 je dim ispod stropa Mutna atmosfera prostorije kao u uredu okorjelih novinara Ja sam rekao da me baš boli kurac za pušenje ove večeri I klima ne mora raditi, što se mene tiče Ne mora provjetravati sobu Ležim raširen po krevetima kao štavljena koža dok se televizija, radio, cimer i cigareta odigravaju pokraj mene poput jako dosadnog nijemog filma Odlaze iskre iz mojih očiju u prazno Stevan se ne obazire, prati animacije na svom laptopu To je priča o ljudima koji se poznavaju tri-četiri dana, ali već odigravaju uloge starih iskusnih frendova koji se sporazumijevaju s par riječi i već se sve razumije U trenutku se obavljaju radnje, kao stroj stvari nam klize iz ruke u ruku Čaše i flaše, za koga su i koliko, tri sata prije zna se ekipu koju čekaju 104.

Soba za razgovore koji rasvjetljavaju tajne svih nas, udubimo se u pričanje priča i ljubavnih jadi potpunim strancima Naša Arkadija, dim ispod stropa Iznošene čarape gurnute ispod stola nikome ne smrde, ili barem ne pokazuju da im smrde, to je ionako trenutna soba, postaja koja traje tjedan dana Vraćamo se pravim životnim prostorima u ponedjeljak pa ovo možemo zasmrdjeti do mile volje Nezahvalni mladi ljudi tipični za ovo podneblje, pa tako svejedno držimo sobu kao svetište Utočište za naše neostvarene snove i iscrpljujuće maratone Vodke ova stočetvorka može biti, ali čarape ignoriramo Dužna je da bude sudac, porota, svećenik, rame za plakanje još tih par dana jer je u džep pospremila nemale iznose jednog ureda iz Bosne Mora za nas pregovarati, trpjeti plesnim korakom okićeno umivanje ujutro jer je plaćena za to Spremna, izgledala bi kao profesionalni gonič stoke unajmljen da je čuva po ledenim noćima kad bi je fotografirali s onog brijega iza našeg balkona Sa mnom unutra kao koščatom figurom što u boksericama broji pukotine po stropu i prigode koje se pružaju noćas u gradu Sa Stevanom kao rezigniranim frajerom što montira virtualne sklopove laptopa naslonjenog na mjesto inače predviđeno za daljinske upravljače televizora i srebrnih patika što "su kič, ali nisu pretjerani kič" tako izloženih da se za potrebe Elvire odmah uskoči u njih Kao takvu kad bi je slikali, bili bi mali odbljesak mi dvojica, kroz zavjese i staklena vrata naše bi se siluete borile za naklonost kista Bili bi još jedan odsjek u vremenu, pa kad će slikar dovršavati sliku, morat će te jedva vidljive siluete malo podebljati oko struka jer će se srednjovječni Austrijanci nastaniti u sobi

JOŠ JEDNOM Netko je poslao grupnu pozivnicu i Facebook je utihnuo na trenutak Određeni ljudi pod određenim imenima nisu se logirali nekih tjedan dana Ne poznaju se baš dobro, i vodili ih od tog rujna različiti životi Ali sad smo tu Došao sam autobusom do hotela i posve je isti Prešao jedva preko autoceste kud Makedonci jure samoubilačkim brzinama, svi odjeveni u kratke hlače za volanom Na pragu jezera tiho se muva prašina i koraci starica turistkinja Nitko ne zalazi do obale Samo smo mi probali stari vjetar Čekalo nas je društvance koje je tu od jutra, par pasa, dečko, cura i prijatelj gledali su kako čudesna svjetina raznih rasa i oblika gaca bosih stopala po plićaku jezera Još jednom tu Ovaj put nisam zadržavao poriv da viknem I vrisnuo sam sa slušalicama na ušima Ali onda sam morao ponoviti vrisak kad sam skinuo slušalice da bih sam sebe bolje čuo i da bih primijetio da me Makedonija čuje Još jednom osvajamo grad i kupujemo alkoholna pića nakon sedam sati Bez imalo srama kršimo zakon ozbiljno postavljen da zadrži mlade na odstojanju od poroka i mračne budućnosti Ali mi smo stariji od njih I mi smo prošli razne boli i otkaze I neki od nas su gutali tablete u međuvremenu Neki su znali zaplakati na dodir ruke ili zato što takvog dodira već godinama nije bilo Netko me potražio po kraterima virtualnog svijeta Netko je zapisao sva imena da ne zaboravi i ponovio je priču još jednom Igrali smo nogomet na plaži ovaj put, a na balkon smo sjeli toplo obučeni Zaštitili smo križa od ledenoga zraka Ovaj put neću smrzavati se Manje ću popiti da bih se zagrijao, a više da bih se napio i odjebao sve što mi ne paše Trg je rastavljen na dijelove Tamo gdje ima pizze i McDonaldsa i tamo gdje nema Kratak pozdrav Svetom Ćirilu i Metodu i uvid u stanje spomenika, kamenog Klementa Ohridskog Idemo dalje u ponor Jazz-Ina U bezimene barove Ohrida U potragu za najljepšim noćnim krajolikom na svijetu i najlagodnijim putom kroz život Palac gore prema neodgovornom ponašanju u samom srcu Balkana još jednom

SJAJ Cijena je prava sitnica Još od dana otvaranja prostora pristupačne su cijene za sirotinju čak Kroz čašu sam gledao Gloriju kako pleše Bila je gola i boje Coca-Cole jer sam pio Coca-Colu Izgledala je baš skupo i američki, i svi smo imali odapete kravate i svi bi htjeli malo nabijati ženske Vodič se složio da možemo biti unutra nakon što platimo pozamašnu svotu Naime, oni dani kad su cijene bile pristupačne za svakoga prestali su 1914., od 1945. cijeli je prostor muzej Vodič je rekao da svijet vrvi od hotela, i otkud baš ove paučinaste ćelije mi baš želimo za naše užitke Ali mi smo ovdje vidjeli tek sjaj, ako je paučina bilo, i one su se uklapale u simetriju umjetnina što su iskakale sa stropova i zidova Paučina je nama djelovala kao svilena nit, rubac kurtizane koju gradski oci posebno vole, pa joj plaćaju i napojnice, jer ostatak se repertoara predstavljao kao slikovni prikaz svakog krika kojeg su Bach, Händel i Vivaldi ikada htjeli kriknuti Evo, sokić mi se čini kao bezokusna masa, sav sam distanciran od nogu koje su me obgrlile Svjetlost je žuta, a slike su stare To je rasvjeta iz 1980. i rimske freske u jednom Dlanovi su mi suhi kao ovi zidovi Zaokupljen sam svojim problemima u prilici svoga života, u prilici da ukusim i one niske strasti Pariza i da imam o čemu pričati s prijateljima do smrti Netko je pjegav, ali na rukama nosi mlade dame Netko se igra s vlastitim spolovilom Nas nekoliko tek smo kao dosadni ushićeni turisti Japanci proizvedeni na traci da živciraju tvrde Francuze s brčićima Gledamo te lustere ispod stropa, gledamo ovaj neslužbeni Versailles Pljesak tisuću gostiju odjevenih u perike i rukave s volanima, to je ono što svaka slika pjeva i pokušava impresionirati čak i profinjenog posjetitelja Pušten sam s lanca Nekoliko tjedana odmora, velik grad i pravo društvo Uglavnom oni polupoznati ljudi kojima se živo jebe za tebe i ne shvaćaju tvoju otvorenost i senzibilnost dvosmisleno Boca od ruke do ruke, pravi smo mali Pariz u Parizu, bar pokušavamo ispasti kao da smo na godišnjem odmoru S bocom pod pazuhima, i čaše se pune, nova aristokracija iz zabačenog kutka svijeta spremna da živi zadnje momente kad se svijet više ne može spasiti Laktovi su mi na stolu, opet ona ćelija Umjesto da svaki svoj privatni raj s kurvom napravi, mi smo uzeli samo jednu damu i jednu sobu i sad pjevamo narodne pjesme i gledamo zavodnički ples Igra se s slikom Napoleona III. Prolazi prstima po zlatnoj kvaki A ovdje je tako jako hladno, no nitko to ne primjećuje

Zato nema pauka na paučinama Izlazim van u neslužbeni Versailles Prošlost se ruga, borim se s mišlju kako je ovo mjesto prekrasno i kićeno, i kako je ovo mjesto plod zla i pražnjenja državnog proračuna na strašne slike svetaca, anđela i kraljeva-bogova i na sto svijeća po jednom redu svakog od sto lustera i na vrata koja vole tako izgledati, čak ni riblje oku ne podnosi normalan dan, pa se obuklo u srebrni obrub i nečuvenu dioptriju Kad pogledaš kroz to, kao da si teleskop stavio pred slona, pa se Luj-Napoleon čini još većim, i kozja bradica još zapuštenijom Ovo je sjaj Uzima danak u krvi iz lica Sad blijedome vampiru jedna cura sjeda u krilo Razapinjem joj grupnu gitaru među bedrima, moram nečime razbiti ovaj ritam stare monarhije i njezinog osiromašivanja Francuske Ovo je izlet mog života, Seina, kažu, je inače prljavija, ali danas baš čista je za nas Netko će nas morati slikati Izgledamo kao poznate rock fotografije Troje ljudi kako se zabavljaju na sav glas, jedan tip što nervozno prtlja po gitari i pički neke prostitutke i čini se da mu vrijeme istječe, ne zna se točno u kojem mu smislu vrijeme istječe, ali po očima i licu, eto, on sumnja u takav ishod događaja, a svuda oko plemstva ovog je piće, alkohol, Coca-Cola, vodičev šampanjac za kraljeve i posjetitelje dubokog džepa, alkohol, vrećice čaja, prazne boce sirupa od višnje, alkohol, tanjuri, kolači, slike Napoleona III. zamašćene znojem i ljubavnim stenjanjem, i alkohol

ČITANJE MISLI Moram se priviknuti na novi Ustav, na novi zakonik Republike Hrvatske izmijenjen prema načelima naprednih zemalja zapadne Europe Premijerka je rekla jučer na državnom televiziji: "Znam da će se neki pokušati sakriti u osamu i udaljena mjesta kad će htjeti misliti svoje mračne misli i izmišljati zle planove, ali od danas to tako ne može.

Svaki građanin Republike Hrvatske od danas će imati pravo vidjeti misli bilo kojeg drugog građanina Republike Hrvatske.

To znači da će se lijepe misli, optimizam i dobre želje vjerojatno znati cijeniti u narodu, dok će ljudi koji razmišljaju o nevjeri, silovanju, ubojstvu, otmici, pljački, biti prezreni ili čak uhićeni ako Ministarstvo Unutarnjih Poslova odredi da takvi predstavljaju opasnost.

Ovaj je novi ustavni zakon donesen uz pomoć i pregovore s Katoličkom Crkvom, posebice kardinalom Josipom Bozanićem, i unatoč nesuglasicama s oporbom i unutar stranke nakon godinu smo dana konačno uspjeli postići dogovor koji se sviđa svim stranama.

Tako svatko ima pravo vidjeti što svatko drugi misli.

Ja sad, na primjer, vidim kako vaš kamerman smatra kako sam ružna i glupo sam odjevena." *** Strašna će biti sudbina svakoga od nas I najvjerniji ljubavnici i stari prijatelji sumnjat će jedni u druge, posvađati se, ubiti u izljevima ljubomore i strasti Svećenici će gubiti kredibilitet zbog potpadanja pod kušnju, grešnih misli i pohlepe Najveći će filantropi ponekad zakazati, samo zbog jedne mrlje u njihovim prekrasnim mislima više nitko neće imati povjerenja u njih, pogotovo ne cinici i zavidni malodušnici, ljudi dugih jezika i babe tračare što stoje na uglovima seoskih ulica Da, one i ja bit ćemo jednaki tada, na kraju će se svima fućkati što mi zapravo mislimo, jer one su ionako svima znane kao tračare, a u tračevima se podrazumijeva da ne govore lijepe stvari o drugim ljudima, dok ću ja, eto, završiti na zatvorenom odjelu psihijatrije kao poseban slučaj seksualnog manijaka koji bi htio voditi ljubav sa svakom malo privlačnijom ženom koju je ikada sreo Tako će se svima fućkati što i ja mislim jer ću kao svaki prosječni luđak imati pravo misliti o čemu god, nikako ne mogu pogriješiti, jer se podrazumijeva da luđaci razmišljaju o nerazumnim i opasnim stvarima, u njih se to tolerira i svakome je jasno da stvari ne mogu funkcionirati drugačije Jedino će nekim mojim poznanicima i prijateljima biti žao Jedni će se šokirati, drugi razočarati, treći me nikada više neće htjeti vidjeti S vremenom će i njima biti svejedno, kad ću biti zaboravljen duboko u umobolnici Tako ću biti oslobođen od Zakona o čitanju misli

LEGENDA JE ROĐENA Kad smo ušli u predsoblje razgovaralo se o svemu što čovjeka intrigira Politika, seks, glazba, film i obitelj Književnost se raspravljala po izoliranim uglovima Ljudi s debelim naočalama i debelim iskustvom Luster se njihao poput zastave na vjetru Neki ljudi su me pozdravili, uglavnom mlađi Pridružio sam se debati dečka s kapom u obliku kacige i neke žene u tridesetima koja je bez puno truda i šminke izgledala kao filmska glumica Razgovori su se vrlo rijetko miješali Uglavnom bi se raspojasali povremenim upadicama nemirnih momaka ili jedne djevojčice snenog izraza lica Nisam nešto volio nadglednike Stajali su na stepeništu i mrštili se dolje Najstariji govornici ponekad bi im prišli i radosno ih zagrlili Kad bi nadglednik progovorio, ozbiljno bi narušio vjerodostojnost debatne skupine Neki su im se smijali tako da je prostorija odzvanjala od smijeha Bolesni umom počesto su bili kažnjeni i nadglednici su se ushodali oko njih Takvi su razmjenjivali slike koje su unatoč njihovoj tajnosti svima upadale u oči Jedan je čovjek metalnog lica raznosio poruke ispisane pisaćim strojem na sitnome bijelome papiru Nadglednici se nisu gurali u to, samo bi pozitivno klimnuli glavom i poskočili na kretensko ponašanje dvojice koji su se razvikali s čašama u ruci Meni je stigla poruka od djevojčice snenog lica Otišli smo u prikrajak sobe u kojem je neki starkelja drijemao i povremeno nešto vikao u snu Tamo je željela nešto saznati o meni Nisam znao što zapravo želi od mene Ti si premlada za mene, rekoh Nema veze, samo ćemo razgovarati

(posvećeno index.hr forumu)

DEŽURNI UČENIK Pijanica, ovisnik o Coca coli Neizbaciv, nadmudrio sve Radi za novce u nekoj školi čiji je učenik nešto prije bio Svijet polako mijenja svojim nemoralnim upadicama i šetnjom kroz hodnike kao kroz najgoru štalu Primanja usmjerava prema svojim instinktima Zapovijedi preoblikuje u pravilne riječi Profesori ga vole, uvijek pije s njima Oni puše za šankom dok on loče Colu Nitko ga još nije vidio da bi nešto jeo a nije gladan, mršav uvijek isto Samo po cijele dane ždere tu prokletu Colu Neka mlada profesorica i par učenica ga vole Htjele bi mu pomoći, njemu koji pomaže školi da stane na noge, postane legenda Listiće za zapis posjetitelja sam je dizajnirao Novoj učionici dao lokaciju Rukovao se prvi s novim profesorima računalstva, fizike i mehanike Šale su mu najjača strana Piše šaljive pjesme koje smiruju svađe Drže lagodno, dobro raspoloženje u školi Zaista je lakše učiti, poučavati s njim u hodniku Kad je jednom bio bolestan, sve je bilo u rasulu Zamjenski dežurni skoro je bio pretučen Skoro poginuo pri prelasku ceste Profesorica slomila deset kreda od nervoze Tempo daje školi u ritmu svojih akustičnih gitara Pobacao je svu drogu, alkohol, cigarete koje je našao u džepovima ostavljenih mu jakni Nikad ga nitko nije ni taknuo Makar je bio slab, tanak, kost i koža nije se pribojavao batina Rekao mi je jednom da riječi mogu nadvisiti sve Čak i bijes, posebno kad te riječi izlaze iz njegovih virtuoznih usta

MODERNE TAROT KARTE S OPISOM Kostur na plaži (prekomjerno sunčanje, život proveden u hedonizmu) Kostur u ormaru (stvari iz prošlosti, tajne koje te muče, sramota) Kostur tuče kostura batinom (pesa pesa pozna, drek dreku ne smrdi) Lubanja s prekriženim kostima (fatalna nesreća, bankrot, kataklizma) Hamlet drži lubanju (sjećanje na mrtve, uspomene, nostalgija, saznanje) Kostur hoda ulicom (živ je, a mrtav je, potrošen život, životarenje) Radnik na biciklu (katica za sve, slaba plaća, gubitnik, teški rad) Čovjek oboružan mobitelima i MP3 playerima (ovisnost, technofreak) Karte za poker (rizik, mogućnost uspjeha, nepredvidljiva situacija) Oklada položena na ruletu (hazarder, ludost, male šanse, ne znaš dok ne probaš) Ruka grabi revolver u ruskom ruletu (sad ili nikad, život ili smrt, lutrija) Penis u erekciji (slijedi dobar seks, ženske/muški ti daju, povratak potencije) Spušteni penis (impotencija u budućnosti, prošlo je tvoje doba) Čovjek udara k..com po purici na stolu (želja da se bude glava kuće, proždrljivost) Vagina (kukavičluk, sramoćenje, spolni odnos bez kondoma) Tetovaža i piercing (pustolovina, nešto novo, putovanje u egzotične krajeve, seks s pankericom) Nož zabijen u vaginu (sadomazohizam, želja za ubojstvom punice/majke/sestre/cure/žene/kćeri) Čovjek bez nogu (invaliditet, sjedenje kod kuće, prekomjerno gledanje TV-a) Mala curica anđelčić liže lizaljku (prinova u obitelji, pedofilija, seks s maloljetnicom) Demon tuče anđela (Nice guys finish last, pokvarenost, novac koji kvari, prevaga zla u odluci) Tito (ljevičarski stavovi, sklonost buntu, štrajku, bojkotu i protestu, komunistička urota) Hitler salutira (promjena vlasti, varanje na izborima, zla Vlada, rat) Mrtvi Židovi u Auschwitzu (netolerancija, mržnja, pokolj, strahovlada, antisemitizam) Rock gitarist na pozornici (iznenadna slava, prolaznost slave, bavljenje glazbom) Beba plače (dijete je bolesno, dobit ćeš dijete, napumpao si nekog, ne uviđaš želje drugih) Rasporena lutka bebe (noćne more, pogibija djeteta, prometna nesreća) Dječak vadi gliste iz nosa (siromaštvo, bolest, metilj u probavi, odlazak u Afriku) Stolica u zahodu (smrt od začepljenja, smrt od proljeva, zadnja rupa na sviralu) Isus s dječakom (blagoslov, iznenadno dobročinstvo, čudo) Pijandura povraća po podu (ludi party, alkoholizam, skriveni alkohol u kući) Tenkovi na ulici (državni udar, prevrat situacije, zanimanje: tenkist) Bradati muslimanski terorist (kamenovanje, smanjenje prava žena, teroristički napad) Čovjek diže autobus (bildanje, supermoći, nadnaravne pojave, duhovi) Kaleidoskop (zamršeni odnosi, halucinacije, drogiranje, više poslova u jednom danu) Muha na nosu (potraga za stvarima, smetnje, izgubljeni novac, gnjavaža, insekti u kući) Žute ruže (poklon, zagrljaj, sprovod, uzvraćanje osmijeha, rukovanje, bavljenje vrtlarstvom) Jedna crvena ruža (zaljubljenost, neuzvraćena ljubav, strast) Anđeo rasvjetljuje tamu (opamećivanje, drugi te shvaćaju, rješavanje problema) Čovjeka kuhaju u loncu (vršenje pritiska, napetosti unutar skupine, toplo vrijeme) Trudnica s mužem (ženidba, trudnoća, varanje bračnog druga) Debeo čovjek (gojaznost, povećanje težine, srčani infarkt) Debeljka ganjaju psi (upadanje u situaciju iz koje nema izlaza, gubitak težine) Skinheadi s Romima (neočekivani saveznik, dobri Samaritanac, pomirdba) Isaac Newton (pronalazak formule/izuma bitnog za čovječanstvo) Džingis Kan na konju (želja za vođenjem, želja za ratovanjem, osveta) Zvjezdano nebo (sanjarenje, put u svemir, neograničene mogućnosti) Stara bakica u Lici (preseljenje u Liku, naglo starenje, smrt bake/punice) Glavni puran (kočoperenje, želja da se prebije frajer/ica kojeg/u sve cure/dečki vole) Mulati s Mussolinijem (bavljenje prošlošću, izdaja, licemjerje, predmet opće sprdnje) Ljudi koji se mole (Jehovi svjedoci na vratima, pobožnost, preklinjanje) Brod plovi rijekom (smirivanje situacije, bavljenje brodogradnjom, bavljenje ribarstvom) Profesorica s prekriženim nogama (kontroverze, seks s profesoricom, neprihvatljiva veza) Crkveni toranj (zaređenje, pogreb, krštenje, sveta pričest, sveta potvrda, zaglušujuća buka) Luđak izobličenog lica (upoznavanje novog prijatelja, stranci upadaju u život, provala) Normalofob (nestašica selotejpa, otmica drage vam osobe) Diskoplesač (potreba za učenjem plesa, 70-te se vraćaju u modu) Tom Cruise & Nicole Kidman (rastava braka/veze, svađa s najboljim prijateljem) Starac na samrti (posljednja pomast, nenadana smrt, smrt drage starije osobe, spomen u oporuci) Starija i mlađa žena naslonjene jedna na drugu (netko iz rodbine ti je lezbijka, incest, poziranje) Lara Croft s podignutim pištoljima (odlazak u Egipat, zastrašujući doživljaji, seks s kondomom) Klaun s balonima (sudjelovanje na rođendanskoj proslavi, poklon od nepoznate osobe) Oskvrnuti grob (izdaja, premlaćivanje, iznimno nedjelo, izgon od rodbine) Djeca plešu kolo (sloga, veselje, sreća, sretni završetak, puno djece u braku) Muškarac gleda pornografiju na internetu (usamljenost, spadanje na razinu luzera)

Žena s bradom (gabor se zaljubljuje u vas, prekomjerna dlakavost, dolazak cirkusa u grad) Transseksualac (spolni odnos s transseksualnom osobom, prijevara, nepoznanice u budućnosti) Čovjek leži na pruzi, a dolazi vlak (pokušaj samoubojstva, bespomoćnost, depresija, nesreća) Čovjek mokri po stubama (nihilizam, flegmatizam, stoicizam, nemar, nered u dvorištu) Stephen Hawking s mučnim izrazom lica (teška bolest u obitelji, neočekivano ozdravljenje, hrabrost) Minotaur protiv Tezeja (osjećaj da ste na krivoj strani, nemogućnost izlaska iz lošeg društva) Tantal grabi kruške (neisplaćena plaća, uzaludan pothvat, mučenje, poraz baš kad ste pri kraju) Bure baruta eksplodira (nakupljene emocije, provala osjećaja, gnjevni pohod)

SUSTAVNO UNIŠTAVANJE VRPCE Kao što uvijek povijesničari vole prtljati po krhkim stvarima, i ove su mlade naučnice sustavno uništile jednu moju vrpcu s snimkama pjesama Đorđa Balaševića Tu je nestao svaki trag da zabilježe povijest imalo vrijedne glazbe s Balkana 20. stoljeća One se više igraju na poslu, vodeći se za poslovicom da ti posao mora biti mio, radi ono što voliš Nije sve u zaradi, jer onda slijedi glavobolja nakon povratka kući PLAY, PLAY, PLAY po kazetofonu, ko malo dijete kad namjerno uništava ono što mu je zabranjeno čak i pogledati Vrpca je bila ionako razlaufana mojim starodavnim pokušajima da je odsviram cijelu u kazetofonu u automobilu Da sam živ, ispljuskao bi ih Arheologinje nemaju nadzornika, on se igra s sestrinim lutkama koje još lutaju po mojem ormariću Kakva je to bila igračka u obliku čovjeka?

Pomisli on da su nas već odmalena stvarali da volimo kontrolirati jedni druge Tonom iskusnog profesora na satu on reče: "Njima su ljudski osjećaji i tuđa bol bili kao igra autićima, dodavanje teniskom lopticom" Nije bio daleko od istine, ali nije me briga, jer mlade naučnice sakrile su svoj pronalazak, posramljene pred samim sobom, tiho su došle na sat Vrpca se gomilala po džepovima Voljela je kliziti van iz njezinog džepa Bila je to primitivna naprava Pjesma je bila iskrivljena, ali dirala je srce Parala se duša glasom boga pjesnika Duh stihova ne postaje neupotrebljiv tako dugo dok je ne spale NADAM SE da će se tako nešto dogoditi jedino ako im vrpca SLUČAJNO padne u vatru

VOŽNJA NON STOP 24 – 7 (inspirirano pjesmom Talking Headsa "Road to nowhere") 24 - 7 Nije to poglavlje i redak iz Biblije Kako smo veseli, tijela lijevo desno A dim iz lonca smog stvara Oči su mi izrezane iz časopisa Kružići neke ženske na slici Pljusnuo sam djevojku pokraj mene Ona jednako tako ne kontrolira udove Vozač je ludi kostur Židova s cigaršpicom Kesi nam se a mi lagani smiješak nabacimo Spustio je prozor u kabrioletu Napamet je manevrirao između mačaka, pasa Razgulio oposuma tri kilometra po autocesti Pjevamo naše pjesme o cesti koja ne vodi nikamo Jedna je naličio gume da ostavljamo bijeli trag za sobom To pogledam dolje i vidim nove cestovne zakone, pritom bacajući joint u policijsko vozilo iza nas Pjesma je poletna i ima jedan bubnjar koji je u lošim odnosima s vozačem, ali su smirili zavadu prigodom ove vožnje Bubnja kao lud jednom rukom a drugom se poigrava svojom curom Sve pršti od smijeha Ponekad pogledam u retrovizor i vide se znaci savinuti Ulubljeni blatobrani Zagrizem u to staklo Tvrdo je, i plastika je tvrda, ali veselim se Sa neba je pogled drugačiji Kao u crtiću vihorimo se poput rublja na vjetru i sad su nam glave miješane Kameni sviobijeli spomenici nacrtani bez korekture na novinskom papiru Sve prirodno, ostavljeno da leži izmiješano sa slovima dnevnog tiska i vijestima o ludom mrtvom vozaču Sunce je spržilo njegove kosti koje mi otpadaju u nos To ona hvata i svinjski grokće, smije se Vuče mi iz nosa i tu je sve povukla iz mojih sinusa Sad cesta postaje strmina Dokle nije u našem rječniku Kako...E to već jest

TO JE MOJA IGRAČKA Tu se sanjkala moja igračka kad sam je bacio zimi kad je zapao snijeg Kotrljala se prije mnogo godina dok su drugi uredne i čiste igračke imali pospremljene na tavane i ormariće Od gume i nešto plastike a njihove metalne ogrlice zauzvrat neće ostati u sjećanjima dok će hodati krajevima gradova sa suzama u očima Polijana bojom na vrhu, sa rukom crtanom grafikom i radišno sam skidao sve slike sa nje da proširim uspomenu, da bude legendarnija To je moja igračka i kult stvoren oko nje Proživjela je život umjesto mene, do trenutaka kad kao statua dijeli nam slike u umovima Ražvakana, rastrgana i izudarana, s nešto sloja ispod boje vidljivog golom oku da se ne sakriju svi veseli trenuci djetinjstva a oni kojima ostaje odrasla dob, oni imaju, znam to, cijele igračke negdje na tavanu svojih roditeljskih kuća i za njihovu tužnu djecu stižu samo nove kupljene igračke Sa štandova dakako ne, kao što sam ja to učinio i upoznao se s prodavačem igračaka i još danas nosim biljeg od sloja tinte koji se nalazi ispod igračke, na njezinim tabanima Tad je bio vruć, rastaljen pored posude s uljem A tinta se našla nitko nije znao kako Poljubac revan bez okijevanja i ništa nije čisto na njoj Spremište sjećanja koja su izdahnula ali trag vodi kroz linije rukom crtane grafike i još se drži a ako ih žele, i oni ih mogu pokupiti sa moje grafike da djecu opuste i sebi daju nov život Samo me prije moraju lijepo zamoliti

POZIVANJE NA STARU PJESMU Jednom sam počeo živjeti Šteta što tad nisam znao za mješalicu punu cementa ili pijeska Ona stalno krklja, žali se šuškavim zvucima Laje u šljunak, električno podrigivanje i onda je isključe, pa zaštekaju kabel nakon dvanaest sati sna i još jednom ona brni i ubija tišinu nikad ne mijenjajući svoj ritam Ja se nisam baš najeo šljunka i pijeska ali poput te mješalice se ponašam i grizem se u sebi na svaki parni datum Ne mijenjam navike, uvijek legnem na krevet dok se Sunce poigrava, topli zrak goni djecu da se igraju Ošamućen svaki četvrti dan zirnem u prošlost Nadam se sreći kao dobitku na lutriji ali ja bih da ne moram čak ni kupon kupiti Samo jedan život imam Rasplakano se žurim ulicama Ne mijenjam brzinu bicikla Ne mijenjam s MTV-a na Vivu Ne mogu promijeniti svoje zube Ne mijenjam ton glasa kad vičem Ne plačem, ne jadam, a uvijek kažem koliko sam jadan Nema ničeg osim njega Gurnuo bih lice u krilo neke djevojke Tempirani Lord Byron koji eksplodira duž ženskih srca ali zaboravlja ključnu supstancu Bez pribora za prvu pomoć ne ide se u boj i jednu pogledam koja iskrsne Vičem za njom kad nestaje iza obzora a sve za onu drugu, ali plačem u jastuk Jer zavoljeh jednu ženu koju nisam htio Krivu sam djevojku odabrao, kad je crne oči istisnu tako lako Jedno stvorenje koje bih lako nosio na ramenima Potrčao najbrže što mogu uzbrdo po ledu Ali dok bi ona huškala i tiskala prstićima moj vrat i to bih mogao tad, pod mojim bi nogama ogrubio led Ali ide ona svojim putem Lijevo na raskrižju, tamo su ceste beskrajnih svjetala Skrećem u šupu sam Jer zavoljeh jednu ženu koju nisam smio Probaj naći lijepu curu petnaest puta, zaljubljen ćeš biti tek u jednu od njih, onu koja te najjače u snovima zove, ali vikati ćeš, opečen nakon tri stotine dana bez promjene Još uvijek ne spavaš noćima Dakle, i to je isto U džepu imaš duplo više novca nego ikad prije ali odlazi na sladolede i kišobrane jer zavoljeh jednu ženu koju nisam smio

TVOJ ŽIVOT ZA MOJ Suncu ne daš da vidi tvoje ružno, u grimasi zaleđeno lice Blijedo se prčiš preda mnom kroz naočale Ne znam nikad što misliš jer uvijek je u grimasi zaleđeno lice Uopće nemaš tena, ni ne sjećam se koje ti je boje kosa Ja sam ostao negdje na otkvačenom vagonu Ljubav tjera naprijed glavnu lokomotivu Samo telefonska veza sada nas veže Operater na stanici i njegov puls koji zbog nebrige skače na 200 Ti nikada nisi pogledala u nebo i životinje u obliku kojih su neki oblaci i onda nisi progutala slinu kao ja Ostavljena bez te vrste mašte i trenutaka dala bi svoj život za moj Moje iskrivljene noge i natečenu žilu na lijevome stopalu jer trčim po tabanima, moje žute stršeće zube i kosu s kojom ne znam što bih i pileća prsa i žgaravicu i Misar Pa dobro, kažeš, ako Sanval ne dopušta jutarnju žgaravicu i budiš se kao da nisi noćas bančio s mentolom, dalo bi se samo u tome naći nešto više pluseva da se dade moj život za tvoj A moj bi nekamo u aut ispucali tada, jer u tebe nikad ne bih ušao, tvoje tijelo, stanje, u grimasi zaleđeno lice, nos kao da ga je oblikovao kipar amater, kvrge od godina nedruženja s ikim i ičim, pa bih radije proveo kao bitak bez tijela u nekom autsajderskom ništavilu cijelo postojanje koje mi je još preostalo Odande bi promatrao svoju ljubav po cijele dane jer bih kao savršeni promatrač naučio da od nje nisam htio dijeljenje intime i poljupce, već savršeni voajerizam gledatelja Big Brothera Čim dalje od svega bolji mi se pogled pružao na cijeli svijet Iz ništavila dobivaš status Promatrača Kao da nad svemirom stojiš na dvadeset i tri milijuna Sears Towera i gledaš prema dolje recimo teleskopom Ti bi u mojem životu i tijelu brzo istrošila neke slabe adute Ostale bi novonastale kvrge od nosnica i izraz lica čije značenje nitko ne može odgonetnuti jer ne bi ovisilo koga si sad dobila za nosioca duše, kad je tvoja duša ionako bolest...

KONFLIKT GLEDIŠTA I. Rekla mi je da slušam mnogo bolju glazbu Intelektualno sam superioran Sve u svemu, bolji ukus Gubim se u svojim stranicama kao nitko drugi Shvaćam skrivene poruke i ideje koje ni autori nisu shvatili Nisam imo težak put dovde Stvoren sam takav, kaže s talentom za ukus, najbolja umjetnička djela stanuju u mojoj glavi Sad se opet sam gubim po ulicama i ne znam kuda da bacim svoj talent za ukus Gdje bi se takvo što moglo prodavati, založiti, iznajmljivati?

Imali smo život Zajedno smo kupovali i posuđivali knjige Bučili do tri ujutro s novim glazbenicima natječući se tko će otkriti boljeg i alternativnijeg muzičara, bend, bilo što Voljeli smo sjediti u parku i samo tako gledati ljude, stabla, slušati zvuk automobilskih gužva u daljini Čuo sam od njezinog bivšeg dečka da se sad nalazi u Napulju i tamo se provodi najbolje u životu II. Sad sam tu u Napulju Izgubljena i to je slatko Nikad nije bilo toliko osjećaja na jednome mjestu Uzbuđenje, svaki dan novi ljudi Susrećem ih uz cestu, u noćnim klubovima U knjižnici razglabamo o Jevtušenku i Hugou Neki me gledaju kao da sam boginja Većini se dopadam, čak mi i neki neprijatelji (koji se sami prave takvima, nisam ih ja stvorila) priznaju pobjede, čestitaju, dive se Ćaskala sam sa jednim Mađarom na klupici uz luku o tome kako je Međimurje divna pokrajina Stariji je od mene pet godina Ne bojim ih se, sebičnih muškaraca nadmoćnih muškarčina, napasnika i perverznjaka Sve je igrarija kad si u Napulju Često se sjetim njega i to su tamni trenuci Kako je on volio umjetnost, kako je imao dobar ukus To sam mu uvijek govorila, slušala sam bendove koji se nisu mogli nositi s njegovima Što smo sve zajedno radili, zabavljali se na načine koje drugi nisu mogli smisliti On je sam ubijao sebe svojim psihičkim problemima Duševna hipohondrija, pretjerana neiskorištenost života Previše slobodnog vremena, tako je on rekao Pjesme je pisao, a ja sam svirala gitaru Volio je kako mogu postići žalosni glas dok pjevam svoje i tuđe pjesme samo uz pratnju te prekrasne akustične gitare Ponekad bi napisao remek-djelo samo zato jer je pisao o zvuku što dolazi od voljene osobe u kutu sobe Sad i dalje sviram gitaru po ulicama Napulja, on dalje piše pjesme Ni jedno ni drugo nisu što su bili Nismo više zajedno, zato

III. Postoje stvari koje me podsjećaju na nju Nema ih tako puno kao u romantičnim filmovima Zvuk akustične gitare, prirodan i neumjetan Tužne pjesme o izgubljenoj ljubavi Stazica za šumu preko potoka Otad nikad više nisam kročio tom stazom *** Vjetar koji mi puše kroz otvoreni prozor tramvaja je zbiljski, onako, sama sam ali i on je zabavan Kričavi ljudi iz raznih zemalja Turisti, Japanci zaljubljeni u sve Susrela sam jednu Japansku djevojku istog godišta kao ja Iz Osake, ostavila se studija i sad glumi boema po Europi, kaže da je svejedno da li jest boem ili nije, glavno da uživa u životu Spavala sam s njom dvaput Nježna djevojka Posljednji put sam joj rekla da je u pravu što se tiče uživanja *** Gledam te noževe kao da ih molim da sami iskoče iz svojih drvenih držača jer sam nemam hrabrosti da ih si zabijem u srce Što je to bilo pogrešno?

Znala je da sam bolestan, da se neću suzdržavati od takvih radnji, posebno ne kad sam dugo bez nje Još sam par puta razgovarao s njezinim bivšim u gradu, naletjeli smo jedan na drugoga u parku Kaže da se sad ostavio pušenja Ja sam mu dao ideju, jer sam nagovarao nju da se ostavi pušenja To je najveći dar koji sam joj dao To što sam uspio odgovoriti je od cigareta Ona je meni dala neusporedivo veći dar Sebe Tko je uprskao? Ona, naravno Makar sam sad usamljen, bez nje Ona je uprskala jer vidjela je problem u nečemu u čemu nije bilo problema Makar je sad svejedno *** U Napulju kad pada kiša, to su svilene niti sa neba, plesala sam mnogo puta sa njima, i ljudi su me gledali i sami bili sretniji Neki su pozatvarali kišobrane Pročitala sam cijelu Bibliju, onako iz fore Nije to loša bajka Znam da je on tako uvijek govorio Pročitao je neke dijelove više puta Bili su mu jako zabavni Dobar dečko, čudan u svojim odvratnim navikama One su ga jedine držale na životu kad mene nije bilo Znam da sam mu bila najveća potpora Kako će dugo sad živjeti, ne znam Nije me briga, prvo me mučila savjest Sad me nije briga, nema više boli Ovdje nikada ne odjekuje Matthew Ward U tom meču glazbenicima on je pobijedio Sitna pobjeda, možda ga ona onako bolesnog drži na životu Sad ću na sokić, pa da vidim kakvo društvo se ovaj put skupilo u knjižnici

RASVJETNI STUP Stoji nakošen uz neku podcestu Pomoćnu cestu uz pomoćnu biciklističku Na kraju civiliziranog svijeta Pusti rubovi vodenih mlaka i šikara tako rijetka Pobjegla od kraja svijeta Neki je to divlji vjetar lizao metalno tijelo tog stupa Ali nema ogrebotine Čini se da je na pragu zrelosti Puca od zdravlja i čvrstoće Nevjerojatna ljudska kreacija Ravna geometrijski iscrtana na papiru projektanta a ipak pod kutem od 60 stupnjeva Ubijena Više ne služi rasvjeti već kao spomenik davno minulom orkanu i znak da je tu kraj civliziranog svijeta

JUTRO NAVEČER Neka pijana glava mi se klati na vratu To je sve pomalo mamurno, ispunjeno osjećam jutarnjeg odbacivanja pokrivača U laganom burnome snu, gdje se nitko nije ispavao lebdim polako i pitam se što je to oko mene Hladan zrak u dogovoru s nebom poprima odlike jutra u posve krivo doba I rijetke su zvijezde na tamnoj polovini neba koja je konačno dobila svoj kolač Rat se nije završio, svjetlost još bruji postojanom temperom na zapadu horizonta nazire se lizajuća plamena boja pobjeglog sunca U jutarnjem duhu svi oblaci su neprimjetni i svečano se obilježava smrt još jednog dana Sve je tako mirno i nema vlaka da udaranjem naruši idilu nemogućeg jutra Postoji neka linija gdje se uzajamno ližu narančasti plamenovi dana koji je navukao spavaćicu i ljubičasta vesta noći, koja je prošarana pukotinama, poderana odjeća noći iz koje isijava njezina prava narav Vatreno krštenje svijeta divljaštvima i kriminalom Mene tu nema, usredotočite se na nježnu uspavanost, hipnotički ugodan osjećaj Samo na mene morate zaboraviti Ispustila se duša poput probodene gume automobila po hladnome zraku odlepršala u zajedništvo mira i začnih struja, skriva se uokolo magla po tlu paučinastom mistikom zimskih jutara Prekrivajući livade u nepostojanje Bajkovit san u hladnom okruženju Svila po kojoj se može bacati i spavati na njoj Sitna raspršenja po rubovima Klatarećim tempom magla rosi oči Praskozorje miline, bacim se dolje da zaspim nasred ceste Jutro je opet tu isti dan, ponovno ću ga proživjeti Golemi koštani oklop je to koji pritišće sve prema dolje i ne daje plamenovima da zamru i riješe se svojih briga

DIMENZIONALNA SMRT Umrli smo na pragu svih dimenzija To je dimenzionalna smrt Rastezali smo se u svim poznatim oblicima I naša ruka je kroz vrijeme bila na istome prostoru kao i naše noge i naše vrijeme je bilo prostor oko naših glava koje su u zrcalu vidjele svoje zatiljke i naše guzice Sve poznato otprije usplahirilo se poput jesenjeg lišća na hladnoj stidljivoj zemlji Bili smo vrlo nestalni, predvidjeli smo svoju smrt i gledali smo u sebe kako smo mrtvi, odsječenih glava ili bez genitalija a genitalije su nas gledale pogledom nekog trećeg koji je zaspao prije dvjesto, a probudio se prije tristo godina Vidjeli smo gospodara svemira koji je sve to činio i on nije bio imun na vlastitu magiju te je bio nešto od nas, dijelio s nama svoju moć u tri vrste prostora i sedamdeset i pet vrsta vremena Osjećali smo njegovo djetinjstvo i staračke pjege a kako je sve bilo bačeno u lijepu mješalicu trčali smo na kratke staze stari tisuću godina dok je malo djetešce sastavljeno od nas troje polako gubilo kosu, zube, pamćenje i hodalo pognuto sa drvenim štapom kao potpornjem Nismo nabasali na nikakav zid Voljeli smo mjesto, jer nemaju granica prostor i vrijeme Obećao sam sebi da ću još uzimati ovu drogu

POVIJEST SE PONAVLJA Zašto sve mora biti tako osjetljivo kao stakleno zvono od stakla s greškom na dubini mora od 10 kilometara?

Ja pod staklenim zvonom Zakrpam ga ja, ali puca na određene datume i ja tu ništa ne mogu Drugu polovicu rujna voli Prvi dani jeseni Mekana koža tad mi vrišti od ljuštenja Predodređenje?

Ne...

Samo velika budala koja vozi istim stazama već godinama i nikada ne izvuče pouku iz povijesti

ŽIVOT BEZ MENE Otvori oči kad prolaziš niz sunčan dan Malo ga vremena, to i sam znaš I uspori da dulje budemo skupa Nemoj tako olako odbaciti večernju svjetlost Sunca Jednog će dana ono previše paliti da bi se bilo pod njim Nitko nam nije rekao da ćemo imati toliko toga za uraditi, a toliko malo za živjeti (Nitko nije reka da će biti lako, nitko nikad nije rekao da će biti toliko teško...)

Sad si gadan, jel?

Nestao si tek kad počinješ zapažati smrad vlastitog tijela na svakom koraku Onda znaš da si izgubio i "game over" samo što se nije pojavilo na ekranu Taj otrov koji si pristao unositi u sebe preko usmenog ugovora konačno traži svoju tlaku Ubiru porez dani i sati u kućama, pred ekranima Naplata za pojedine salame i paštete, za svinje, piliće i krave Okupani zlatom s obzora negdje u travnju idemo svojim putevima doma, prva etapa nam je zajednička, a zatim se razdvajamo Čim odlazim, više te nema Počinje dvadeset i druga godina nošenja sa samim sobom Dolazi poreznik da te kinji za život bez Prevelika globa kad grcaš u suzama i tražiš još jednu priliku zbog života bez Košta i tuče te po džepu, a ti vičeš: "Ne, ne sad, ne, zašto, dosta, shvatio sam...

Samo nemoj sad završiti kad sam shvatio...

Ma ne... Sve ću dati... Nee..."

Tako umireš sam, kažnjen si što si živio olako, tiho, bez koraka napravljenog makar u snijegu, bez svih tih djevojaka Strašan račun za komunalije života do tridesetog u mjesecu moraš platiti zbog života bez Mene

* Negdje vani sigurno se djeca igraju, u Sahari gdje kiša rijetko pada, po pijesku se igraju lovice, u Engleskoj se zna dogoditi čak da nije vlažno vrijeme pa udaraju loptu u golove, po travnjacima maleni se pastiri zadirkuju Ali to ne mogu zaista znati, posve siguran ovdje uz rasvjetni stup u to ne mogu biti Možda je počeo novi svjetski rat, a da ja to ne znam...!

Jer do mene ne dolaze vijesti i novosti, nema signala po ovakvom vremenu, nijedan se radioval nije probio do moga prijamnika, zatočen sam tako na goloj čistini Vičem i kapi su toliko guste da viku mi vraćaju, samo malo mokriju nego na početku Mali si, svijete moj Za ovo si vrijedan kud pogled mi seže a seže tri metra daleko, dokud se svjetlost žarulje probija, iscrtava kišu kao beštiju u glupom plaštu koja je bez ikakvog povoda odlučila zaštititi me od svega Zidovi od iskrica, naglo se zato okrećem oko stupa ne bih li uspio prevariti ritam kapljica, pa da koji put stignem proviriti prije nego što plašt zauzme svoje mjesto u padu, vidjeti iza njega što se zbiva, kakav je promet Gospon Dažd ipak ima svoju nadzornu kameru, mora da je tako jer stigne me snimiti pod različitim kutevima i juriša okolo kao u napetom trileru Vrti objektiv stalno oko mojih očiju i stigne se zabarikadirati na najslabijim točkama Šmrklji, sluz, užasna gripa Vrućica od bespomoćnosti, a tjera netko automobil par metara od mene, no ne mogu mu javiti u kakvom sam stanju Nervozni sam kauboj bio prije sat vremena U zimskoj sam hladnoći bijelu paru iz nosa ispuštao, kao najcool parna lokomotiva Na suho sam gutao, prazni jednjak me pekao Eno, sad pak sam morao i rukavice odbaciti, vuna se natopila kišnicom Hladne mokre šake, voda i u čarapama, cipele ne znaju za sebe od muke Još samo da nije mrak, nekako bi već prošlo sve to Ali i u mraku ljudi žive, neki razbiju tamu svjetlošću golemih božićnih jelki koje ostavljaju cijelu godinu Iza ugla ima malo kuća, tu ih i inače vjetar po licu šiba, kao da je svaki dan jesen, sad još i kiša se iživljava na njima, skupa se tiskaju i broje doživljaje, kako je krasna jesen, ispunjeni studeni, kad će o njemu još mnogo puta pričati Ne znam, ne mogu predvidjeti Žmirim prema dolje obješenih usana Pustim kišu da mi klizi u usta Na kraju još ispada da volim ovaj rasvjetni stup, ne znam kako se ponašati kad se udaljim od njega

ZMAJOGRIZ / MUNJOBRAZ Ovaj snijeg uvijek pada u oči Put stalno hoće da se vučem u lancima po cesti, pušem zrak pred sebe kao vol dok on viče da je snijeg jedino pravo zlo Šire se po nebu, vidim ih ja Zmajevi lete, ali samo po rubovima Vrijeme im zaustavlja let krila, mogu samo slabašno mahnuti njima u ovom munjobrazu Veći, širi, deblji od same munje Ispada da šušti do izlaska pjene nad usta I tako, glasnije od groma, po cijelom krajoliku Zmajevi snijeg zovu Zmajogriz Dok se ti i ja utapamo, njima se on čini kao jedino što može ugristi zmaja Sav siv i strašan dolazim Vrijeme te napuše bez da bi osjećao punoću ikakve vrste Onda ljudi bježe od mene, jer ne mogu gledati u to

SUDARANJE S DIVLJIM SVINJAMA Došlo je jutro i... Ne znam, nije bilo puno toga za vidjeti...

Ja i žena izašli smo van i sve je bilo u magli Kad sam se htio vratiti unutra, nisam vidio kvaku, pa nisam mogao otvoriti ulazna vrata Mislim da su se ljudi iz ulice okolo šetali i pokušavali raspravljati međusobno, jer sam se svaki čas sudarao s nekim Njihovi su glasovi bili jako prigušeni Zvučali su mi kao da govore s dna bunara, i ženski i muški su bili takvi Naša ulica je, doduše, mirno mjesto, nema puno prometa, ali da cijeli dan nijedan auto ne prođe, to se još nije dogodilo...

Moja Milanka si je utuvila u glavu da je šuma došla k nama, da su Svarog i Perun opet tu Nekakvi Enti, šta ja znam, džungle iz starog vijeka Maglu si mogao osjetiti i na jeziku i u mokrim ušima i na nosnim dlačicama Mogao sam je mazati na kruh, kakva je bila!

Divlje svinje nisu nikoga napadale, samo su izbezumljeno šetale okolo, jer nisu nas vidjele kako treba, baš kao ni mi njih Sudario sam se s nekoliko kljova i s nekoliko repića Nešto je par puta zaroktalo u mojoj blizini, netko je dva put dao petama vjetra stišćući se uza zidove kuća Pajceki su se masovno selili, jedni na jug, dakle dublje u naselje, jedni na sjever, natrag u šumu Valjda je i tamo bila bolja vidljivost nego ovdje Poveli su mališane dok su oni koji nisu namjeravali izaći iz kuće zivkali vatrogasce i policiju na fiksnim telefonima Branku su policajci obećali pomoć, ali ako se i koji od njih pojavio u ulici, nismo ga vidjeli Magla je ostala još nekoliko dana, ali se lagano razbistrila kad su sve divlje svinje otišle iz ulice Za druge ulice ne mogu garantirati

STANICA: HORRORGRAD JEDAN Crna magla, ne to baš danas...!

Zašto danas, o - o - o?!

Pošao bih na posao vlakom, ali nitko ne može garantirati da je drvo palo u šumi ako nitko to nije vidio da željezničke stanice ima, ako se ne vidi put do nje Razaznajem mačke i sina što vadi cipele za blato na trijem Moj strah je tvoj strah, sine Barem jednom u životu radnim danom nešto dijelimo Osjećam prisustvo Boga Tuge, ima još ljudi koji su se popeli na vrhove oraha Nosim ljestve, moja Jasminka vidi ostavljenu deku na susjedovoj ogradi i njegove dvije cure kako raspravljaju o najboljem načinu da se gleda kroz vjetrobransko staklo po ovakvom vremenu Brzina brisača mora biti maksimalna, ostale riječi ostaju magli samo da je čuje Nas prati tišina Velim sinu da i druge ljude isto prati, ali mi ne govorimo u ime drugih Jedna je boja noćas ostala malo predugo poslije praskozorja Vidim miševe koji ne znaju što bi i rosu koja je zapravo naplavina Trnavu vidim koja teče po ulici Matije Gupca i Štamparskoj Trnavska je ulica pristanište čamaca Vidimo parkirane Renaulte 4 i stariju ženu koja je ostala jutros kod kuće, nije se moglo do crkve, pa se nada da će ovu molitvu njezin Bog uslišiti i od kuće Na koljenima, a drugdje skidaju raspela (Netko se prisjetio da islam zabranjuje idole, netko se prisjetio da ni kršćanstvo ne bi trebalo biti drugačije što se tiče idola) Ne mogu disati, Radovan ne može disati Lijepe kuće odjednom - sastajalište protuha Svi se ljudi odmetnu među divljim svinjama Sve svinje raspravljaju o sudbini space shuttleova Vidim te rakete kako se tužne vraćaju u orbitu jer se ne može do Mjeseca po ovakvom vremenu Vlak kupi ljude bez uobičajene stege i gledanja karata Prolazi nasumice, Sajmište je željeznička pruga, Ulica Maršala Tita je pogon za popravak lokomotiva...

GLEDANJE AMERIČKIH FILMOVA Ne, ne, nema više Elizejskih poljana I svečane trube više neću Neka one sviraju u američkim filmovima Ili uopće neka ne sviraju, da se svijet izliječi od njih Ugasi sablasni cvokot što dopire s radija Ne, ne, dosta je bilo vjetrovitih krajolika Ubij vojske sa sjajnim oklopima što štite veličanstva raznih zemalja Polako, niže ciljaj U život svakog čovjeka Gađaj prema siromašnim staricama Piši o plakatima na trgovinama Nemoj više gledati američke filmove

STATUS ČETVRTKA Opet dvije djevojke, ovaj put sa psom Pas je vođa Ali uvijek baš dvije, kao da nemaju dečke, kao da društvo odlazi na sezonske poslove Ali dečki su im vani s prijateljima i zato ih vodi pas, siguran sam, moja sreća je ipak djelomična, jer me zovu na šetnju Dosadno im je, četvrtak je, a one nisu trend, nisu špica, kao ni četvrtak I zato idemo u šetnju da promijenimo status ovog dana Pitaju me otkud sam bez da bi stvarno poslušale odgovor Brbljaju o svojoj starosti, brbljaju o mojoj, pas laje na munje i tihu grmljavinu, grad se kotrlja ispod automobila, pitaju me konačno koliko sam star, ne čuju odgovor od zaglušujuće grmljavine, ali svejedno se šećemo dalje u grad Imaju kišobrane, ja ga nemam Ja bih svoj bicikl, molim Ja bih biciklom kući Ne budi bebica, pa koliko imaš godina?!

U STARIM KNJIGAMA U starim knjigama zapisano je da živiš tu Jedna je trulija od druge, ali slova se još vide Neke stranice raspale su mi se u šaci Vojvoda kaže da su ih tiskali neki sumnjivi ljudi, heretici uglavnom, i zvjezdoznanci Neizbrisivi prizori iz ratova Velike i detaljne slikarije Tekstovi napisani kićenim pismom Ratove najčešće završavaš ti Čovjek u dronjcima s kamenim mačem Jedna knjiga taj mač ima na koricama ali u dva rata nisu pisali o tebi U dva rata zapisi su šturi Pisac je imao glavobolje, većinu svijeća je utrnuo i zabarikadirao prozore kad je jedan takav rat trajao Kažu da zemlju ne treba ljutiti a sile starije od zemlje ne treba ni zazivati osim u posebnim prilikama jer kad pomaknu svoje stare kosti, bol im škripi sve do ušiju Ali sad on trči, preskače niske i podmukle grane Pokazuje mi da mu kosti nisu stare i bolne Jači je od mene, uvijek me ruši jednom rukom Knjige (zasad) ne lažu, samo upozoravaju Gdje si bio kad su dva najveća rata bjesnila?

U šumi sam se igrao s kozama poginulih vlasnika jer u tom vihoru jedino koze nisu bile okaljane, i nisu bespotrebno haračile i palile štagljeve

NOĆNA MORA Jučer se rušio svijet Čovječe, bilo je prestrašno Oni bolesni anđeli došli su po tebe dok si spavala i stavili su ti pod glavu jastuk od najudobnijeg perja iščupanog iz tek rođenih anđelčića Zlokobno se treslo posebno jedno brdo jer zemlja i pijesak ne vole da njihove noge dotiču tlo S brda su se dizali natrag prema istoku dok ih je nekoliko mojih ljudi pokušavalo povući prema dolje Vosak na krilima je popuštao od stiska ruku pa su masna perca brzo pada po praznom tlu i nicala u cvijeće Lijepo je to da je ratovima nastalu golet ispunila navala tratinčica, jaglaca, begonija i tulipana Ali nekkako se nisam radovao jer su te nosili gore zbog nekih svojih igara Mijenjali su i ponižavali svijetove otkad im je kralj dobio prevelika krila Mahao je njima na crveni Mjesec kroz nekoliko prošlih noći Vidio sam s prozora kako mjesec titra i muči se kroz proreze njegovih krila, plima se nije dovoljno dizala Oseka se nije previše spuštala Jastuk je bio da se ni u kojem slučaju ne probudiš a ja sam izvadio sva zvona iz stare škrinje i zavitlao ih prema jastuku Samo su lebdjela u zvečećoj aureoli oko tvoje glave Imala su malecka krila, stvarala su pravilnu simfoniju Probudila su susjede i djeca su jako plakala Počela je kiša i rastopila vosak anđeoskih krila Oni piju kad umiru, znaš Alkohol ulijevaju da lakše podnose bol Rušili su se podrigujući i zahtijevajući još jednu bocu vina Pala si bez jastuka i to te probudilo Čvoruga na glavi, pa si zaplakala Dao sam ti dudu i nekoliko plišanih medvjedića Crveni Mjesec i danas jedva se vidi Trepću gigantova krila kao pospani kapci preko oka-Mjeseca

NAPETA STRIJELA Konj je bio tiši od mene kad smo se sklupčali kod ograde U močvarno tijelo tonuo je polako i ljudi su morali nestati sa svojim bakljama prije nego zaglibimo preduboko Bio sam poput napete strijele, a konj uopće nije shvaćao situaciju, ali sva sreća da je i inače šutljiv Ali oni su tek započeli festival groteske Bakljama su palili vlastita lica i smijali se gorućim zubima, izgledajući poput ljutih zmajeva I hodali su tako vječno ukrug Odjeća im se zapali i ostavi ih golima Vidio sam po udovima da svi su bili muškarci osim jedne samo jedne žene, što i nije bila žena, bar još nije bila,malenih nogu i ni dlačice na njoj, a njeno lice nije gorjelo Prekriveno maskom zlog duha nije se moglo vidjeti,i nisam mogao raspoznati boji li se ona ili je sretna Konj se propeo kad je buknula neka grana i ne ostade mi ništa nego da projašem između njih Primicali su se djevojčici sa tri baklje a kad sam ja jahao, samo su stali Dali su mi priliku da je zgrabim, i učinih to A na sigurnome, miljama dalje tek rekla je nešto, nakon što je prestala vrištati i otimati se iz mojih ruku Kad joj ponudih pokrivač sa sedla da se njime ogrne, reče kako sam je morao ostaviti da gori, jer žrtva je obavezna bogu žetve i njezin bi narod žrtvom dobio obilnu žetvu, a ona bi sretna živjela s Bogom Sad propast će ljetina, a ona će u pakao i nitko to nikakvim sljedećim žrtvovanjem ne može promijeniti

TEŠKO, SNAŽNO Oklop mu je bio premali Bio je triput širi od njega, ali se unutra nagurao i umirao od pritiska metala i uskog struka Poveli su ga u kovačnicu i spustili su užarenu lavu na oklop Derao se neko vrijeme dok se nije skuhao, postao je meka smrdljiva otopina ugljika i vode što se isparavala i cijedila van oklopa Oklop, kacigu, štit, sve su to pretalili u top Došlo je vrijeme baruta

NITKO Dolazim s poleđine tvoje karte zemalja bivše Jugoslavije Tamo ničega nema, kažeš, ona strana mape je bijela Ali ja sam poleđina i oduvijek sam bio Skupljao sam gene kroz prabake i pradjede Očeve i majke Sve se slistilo po mojoj koži, sad sam kao lisnato tijesto Nastanjen pokraj jezerca, pokraj šume i džamije Vidim crkve i kapelice Vidim mošeje Graničari me ne prepoznaju jer mičem se samo dvjesto metara od kuće Dolazim s tog mjesta gdje te ne poznaju, nemaš katalog za moju boju koež Ja sam stoga za novi katalog Kupi ga u knjižari i na naslovnu liniju napiši "Nitko" Oni Iliri s jugozapada Oni moji Grci što ih toliko volim čitati u knjigama Volio bih da sam samo njihov, ali prelomilo se da se Makedonci pravi ovdje nađu I Makedonci Slaveni ispunjuju me Ako već nemam susjeda, da jeleni koje ubijam za ručak prepoznaju da ih je dohvatila slavenska nosina Albanci, otkud već da su došli, Turska momčad Bugari i svatko drugi i nema me, nema me u vašim narodnosnim skupinama Nitko me ne šljivi Izgubili su takvi kao ja rat Uvijek je dizao bune onaj sumnjivog porijekla, lisnatog tijesta zapečenog po koži Povijest me zato čeka da se kao takav osporavan buntovnik upišem u nju Preko jezera potražit ću suprugu premazanu svim onim genima koje su mi prodavali Moralo je u tome svemu biti neko značenje, moji su se preci valjda brinuli za moju dobrobit

SIROTINJSKI SAJAM I. Otišli smo na istok grada, gdje još nikad nisam boravio, preko podvožnjaka u svijet grmlja pokraj ceste i povoženih ljudi pod kotačima života Kako smo se približavali mjestu, broj se umnožavao starih i mladih, svih u sličnoj odjeći Bicikl je bio najvažnije prijevozno sredstvo u ovome svijetu Među automobilima, rijetkim ali ipak zgusnutim na parkiralištu smjestio se puteljak važan Kud sav promet unutra i van sajma kreće za dvokotače i pješice one koji idu Stavili smo svoje bicikle zajedno, ja i otac Zaključali ih u plućima sirotinje Krenuli među publiku, ljude koji sa svakim razgovaraju kao da ih odavno poznaju, malena imena Svi nose zgužvane osobne iskaznice, uvijek je tako II. Miris mesa, seoski za takve koji uzmu vremena da zastanu na some putu u još dublje blato življenja Koji sjede među loncima i parama, veselim ženama koje rado pričaju na svake riječi koje čuju iz bilo kojeg smjera, a lopova nema Ruke su drhtave ili koščate ili tupe uglavnom spore da uzmu nešto pod opasku svoje jakne Tražili smo cipele, a našli naranče Uvijek se nađe robe puno na mjestu gdje ga je najviše I Kinezi sa svojim oštrim mačevima na kojima sam posjekao palac, a otac mi je dao zgužvanu papirnatu maramicu da pritisnem njome ranu I cigani, pričljivi, a za posao čak ni svoj nisu Stoje i više tjeraju nego privlače kupce svoje čudnovate, stare ali mješovite i zabavne robe I čovjek s knjižicom "Katalog poštanskih maraka SFRJ-a" Stripove ima u malenim ladicama Kupili najzad nismo cipele ali naranče pri izlazu jesmo Dašak palih voćka, da upotpunimo dojam Poluizrasle i nezdrave, ali jeftine to se traži Prazne, ali nešto vitamina još je ostalo Gdje su svi jednakih džepova pa ne žele se vratiti u svijet Osjećaju se dobro u prikladnom društvu Istih ambicija, kolosalnog glasa Što pjevaju i skupljaju iste pjesme snova Da zaborave tminu koja ih čeka iza vrata doma koji miriše na nove metle i pečeno meso III. Sindikati, obrasci, poznanici mog oca Razgovaraju s njim o starim ranama i penziji, plaći, pokvarenoj peći za glinu Barem jednom poželio sam da nađem toliko ljudi da me prate na svim mjestima kako bi im se mogao obratiti Da me poznaje toliko njih kao što ih poznaje mog oca I zasjekli smo put niz cestu, ja iza njega da na oku držim naranče u vreći Došli smo na manji sajam u središtu grada ali tamo nije isto, tamo se ljudi ne vole

MOTOKULTIVATORI Prate nas sto i pedeset godina Brojimo godine od Izumitelja i Izuma Motokultivatori su naš život, a naša smrt je časna ako završi pod njihovim kotačima I čistimo ih cijele dane, djeca i žene pomažu Zadnjih trideset godina sve više žena posjeduje motokultivatore Blatna dvorišta ili asfaltirani prilazi, svejedno je Svi stoje s četkama spremno ubijajući svaku novu mrlju Utrke, trijumfi i posebni turniri Misli se samo na to, pa se i noću to sanja Kažu da neće više biti nafte, benzina a ja znam da ću biti mrtav kad je potpuno nestane *** Magazin na koji sam pretplaćeni iznosi sve novosti o motokultivatorima i poput mene s prijezirom gleda na nova vozila, brže i sigurnije traktore, te eksperimentalne motocikle Djecu se briga prema stroju uči na mehaničkim stvarčicama Tako voze, čiste, obožavaju, popravljaju bicikle Diskutiraju, nabrajaju statistike Zapamtio sam sve komponente mojeg stroja Svaki dan radim statistiku, to je glavno Kako koji danas radi, kako jučer Gdje se čađa najviše skuplja i to *** Umrlo je mnogo ljudi od benzinskih para Karcinomi, tumori, začepljenje pluća ali život ide dalje, sam sebe stvara i nečime se moramo zaokupiti kad političari tako obazrivo svu vlast i muke, odgovornosti i ratove na sebe stavljaju Političari su dobri, jedino što je još štovano u našem svijetu osim motokultivatora Oni voze automobile, tako ih nazivaju i jedu nekakvu svinjetinu i piju crvenu tekućinu iz grožđa Jadnici, takve otpatke da pojedu kako ih mi ne bi morali A mi dobivamo samo najbolje - bijelu rižu, neke gljive, pseće meso i male ribice

PJESMA IZ JARKA Bacili su me u jarak i sad što da kažem?

Slušam zvukove automobilskih motora već nekih pola sata Ljudi prolaze pored jarka svi u strahu Možda i brinu, ali nisu dovoljno hrabri da to pokažu Strašna je ova država o kojoj sam pjevao Za koju sam pjevao Kad smo bili mlađi, svijet nam je bio dom i smatrali smo da možemo rušiti planine Skrivali smo se u šumskim brvnarama i tiskali zabranjene knjige kod nepostojećih izdavača Knjige o totalitarnom režimu koji nas sad sve pritišće Voljeli smo naglašavati da je naš narod jednom već bio slobodan Neka se sad opet pokrenu mogu oni dostići tu slobodu Sve se mi sad čini da bi bilo bolje da sam po cijele dane ispijao bijelo vino kod susjeda i gledao s njim one njegove crno bijele klasike Jer sad sam iščašio ruku u ovome prokletom jarku

LUDO Ludo je bilo nekoliko sati Prosječno gledano, 50 minuta po danu Mislim da postoje samo dvije ideje na ovome svijetu, ostali preslikavaju dijelove ovih dviju ideja Jedna kaže da se trebamo osloboditi želja da ne bismo patili Oslobođenje od patnje je apsolutna sloboda Ne patiti je cilj Druga kaže da smo živi tek kad nas boli, tek kad vrištimo i stenjemo i slinimo glave pognute do tla Slobodni smo kad patimo, živi smo kad naša krv oboji ulice Kad dotaknemo sve vrste dna, prođemo kroz sito i rešeto ili barem probamo uputiti se u nepoznato, tad smo živi Stremimo ka željama i ciljevima Hoćemo stalno više i nezadovoljniji smo Tad smo živi Rodio sam se za ovo drugo isključivo zato što sam prelijen da postignem ono prvo Neka bude ludo i dalje

ŠTO JA/MI IMAMO OD TOGA? Bush nam je nudio Ameriku i Obama nam nudi američku pravdu, ali od toga gubim dušu Po ulici se otkotrlja kao šutnuta krepana mačka dok se zamijenjuje mladunčem, živim mačićem, američkom pravdom, koji je doduše živ, ali nismo emotivno vezani za njega kao što smo bili za staog dobrog mačora Dobivamo strojeve i mijenjaju nam ruke i klinove i lopate Dobivamo novije strojeve i mijenjaju nam CRT monitore i CD-ROM-e Što ja/mi imamo od toga?

Od toga gubim mišićnu snagu Od toga gubim čvrstoću Zauzvrat gubim pogled na udaljena stabla prekrasne šume Bavit ću se životom, sobom, više vremena za prijatelje Što ja imam od svih tih beneficija?

Zauzvrat nema više razgovora o osnovama, samo o dobivenim novim strojevima Gubim dušu, a dobivam limenu vanjsku oplatu Što imamo od limene vanjske oplate?

Unutar oplate nema osnove da je oplata štiti od napadača

AMERIKA Sakupilo se mnoštvo oko televizora u izlogu Beskućnici nazdravljaju jutarnjem mamurluku Sad je raketirana vojna baza čovjeka jako dugačkog imena Otac podiže sina na ramena Dječak s lizalicom u rukama Dvoje ćelavaca ritaju beskućnika što je tako neprikladan i nepoduzetan Što ne raketira vojne baze nekog čovjeka jako dugačkog imena Mladić trči preko automobila s torbicom u rukama Ulijeće u mnoštvo pred izlogom Fijukne dvaput za raketiranje Neki bjelac jutros mu je silovao seku Kričala je Bože Isuse, gdje si sad? Čulo je pola susjedstva Susjed MacMohan samo je jeo dalje corn flakes Popikne se na beskućnika, sad ga ritaju ćelavci Grupno ritanje Kurve se vuku uza zid Crkve Bože Isuse, gdje si sad?

AFRIKA Odjeveni su u boje džungle i vrlo debela je to odjeća s obzirom da devet desetina ljudi oko njih u bijelim odorama ima tanku odjeću Puške se okreću u tim znojnim rukama i na ciljniku svako pa malo imaju nečije uzavrelo čelo Tu je jedino stalno sunce koje prži mrtve štakore i ljude u jarku pored prašnjavog puta Tanko obučeni sada imaju brojčanu prednost Razjunače se i navale na one boje džungle Svaka puška proradi bar jednom, skine par čela ali njih nadomjesti desetak novih Boja džungle je pregažena Mrtva i biva odvučena u jarak da se poha na suncu Sad jedan stane na tenk što su ga ovamo vojnici s puškama dovezli Stane i govori mahnito i s vizijom Svi mu urlaju, a neki uzimaju puške od mrtvaca pa se pridružuju urlanju Samo čekaj čas, vidjet ćeš kako će njihove bijele odore zamijeniti boja džungle

EUROPA Spremili su ih u gornje i donje domove da se prepiru i vladaju Voltaire i Rosseau izmislili su takve institucije Sad neka se pate s njima Mi dolje tu uživamo U sjenicima i na katu kavane piju se kave i vode intelektualni razgovori a neuredna srednjovječna žena sjedi u separeu i s još neurednijim tinejdžerom brončane boje kose raspravlja o nedostacima nove igraće konzole Vlak juriša po rubu grada i ljudi si mašu, nitko nikog ne poznaje Daju si sitne poljupce Bakica s grubim kukuruznim kruhom lica vjetrom opranog Muškarac neobrijani s teškim tregerima Dvojica momaka šeću neupotrebljivom tračnicom sa sladoledima u rukama Sat se nemarno okreće i čim je poslu kraj sve se vrti piće i kolači u rukama Gleda se televizija i ruga se ministru unutarnjih poslova

EUROPSKA UNIJA Nisam spremna na sve Ja vjerujem u Boga, pa te molim ko Boga iza ovih vrata, iza još jednog noćnog Mjesečevog lutanja dolazi neki dan Kako ga imenuju, nije bitno Ali želim ostati zakukuljena tu u premalom krevetu kojeg si jučer pogurao u kut sobe baš zbog mene Tiho odlaziš na fantastična putovanja Svijet je ovoliko velik, kao sve one zvijezde, ali izbliza i vidiš krilate pse, vičuće mucavce Ali nazad kući do mene istom stazom uvijek Po onom lošem šljunku, kroz drvena vrata s ugraviranim grožđem Neugledna trasa kroz naše selo nakon fantastičnih horizonta s drugih planeta Lica su nam blizu Vrlo tiho nešto govorim Bolesni uzdasi Tišina, tišina pa tutanj vlaka petnaest kuća dalje Trnava teče negdje drugdje Ne više isti tok odmah poslije zadnje kuće Ne mogu se nositi s time Kišobran za sve sile svijeta Stabilna obrana, ona ne popušta Jedino ja popuštam kad provirim kroz rupe na platnu S obrvama gore-dolje idem U dolčevitu sam zagnjurila glavu Presamitila se kao papir Iza Sjevernjače dolaze Sunčevi zajapureni obrazi a ja ne idem van Ne, ne Jest ću dok ne dođeš i uzmeš mrvice kruha Pričat ćemo o stvarima koje su još ostale iste od zadnji put kad sam bila vani

OH, RATOVI Oh, ratovi, oh oh ratovi Kad bi samo poharali čitav planet i cijelo ljudstvo uključili u sebe da prestane ovo mučenje i natezanje pa da se razlog svih problema makne u ništavilo Vukli su ga prvo po stepenicama u nekakvoj državi Jer nije htio poći u rat Prijava za dobrovoljce bila je obavezna Toliko o dobrovoljcima Sukob dviju svjetskih sila vuče dolje susjedne državice Sateliti umiru u vatri Sunca zajedno s matičnim planetom Jednome je od vojnika bacio tenisku lopticu u glavu i ovaj ga je htio izbosti nožem Drugovi su ga spriječili u nakani Vukli su ga po ulici i podbadali ka krikovima, na uvid ostalom stanovništvu i junačinama koje se odvaže biti poput njega Pobunjenici protiv države, nedomoljubi Jer pravi domoljub je onaj, kako njihov predsjednik jutros reče na televiziji, koji gine za jebeno ništa sa smiješkom na licu To doslovce naravno predsjednik nije rekao ali taj prijevod njegovih riječi stajao je uredno zabilježen na golemom plakatu njegove kuće Sad su ga bacili pod automobil i reći će u vojarni da je bježao pred njima pa je naletio na vozilo A vozač ni da pisne Oh, ratovi, oh oh ratovi Zašto da ne shvatite kako se sve odvija u prilog carevima Igra kartama i ljudskim figuricama Šah velemajstora Oh, ratovi, oh oh ratovi Zašto vi veličine ne pozovete razloge sukoba, šahovske velemajstore pa da se ukrste na bojnome polju i rasjeku rđavim mačevima?

Oh, ratovi, oh oh ratovi Patriotski marševi Ma što, patriotski svijetovi Domoljubne igre kartama i ljudskim figuricama

KRAĐA IDENTITETA Kao da sam nestao i pretvorio se u Janka Gašparića Komad po komad sam izlazio iz mode, pa sam zbog toga ostajao više kod kuće Moj posao je bio moj križ Nosio sam ga na licu, u masnoj kosi, na ispucalim usanam Komad po komad sam se unosio u Janka Gašparića, postajao sam zlo duh Facebooka, bilo je bolje od krađe skupoga automobila Počeo sam govoriti da se dobro osjećam i slao sam poljupce Tihani, djevojci deset godina starijoj od mene Probao sam zakočiti kad sam imao dvadest i tri godine, ali nije išlo, pa sam izgubio palac na desnoj nozi Ja sam probao prestati sa dvadeset, ali sam izašao iz mode pa sam lagao i nadao se da neću morati zaista sresti te ljude Stoga smo pokušavali puno toga raditi online, tražili smo od Facebooka da proširi mogućnosti komunikacije Stoga smo se seksali preko web kamere i samo za dodir još nisam našao zamjenu koja bi mu bila dostojna na internetu Ugurao sam nogu u rupu u parketu koju sam napravio struganjem tabanima po podu...

MR. CAPITALISTA Svijet je postao blizak i sad je nezanimljiv *** Kapitalizam nas je poveo svugdje Vidjeli smo sve i Zemlja se više ne vrti Na TV-u ista priča ispričana tisućiti put Mrzim ljude koji su konkretni iako su baš takvi ljudi čvrsti A oni mrze druge konkretne jer su im konkurencija u kriminalnim dijelima Iza sebe taj čovjek, Mr. Capitalista, skuplja golemu hrpu smeća Umrli dinosauri sad se pretvaraju u crnu tekućinu i metalni okviri kamiona niknuli su preko lavande i slaka Sve to on skriva iza leđa Podupire i rukama i kičmom da se smetilište ne raspe preko njega Nosi masku, klaun crvenog nosa, ugodne vanjštine, dolari kao znak dobrog ukusa Prekrasna kosa s cijenama šampona, a smeće je gomila koja više ne može biti mirna, može samo puknuti više nego što je pucala dosad

RAZGOVORI S KAPITALIZMOM Budim se iz prijašnje seanse, kad je neke boce razbijao o moju glavu.

Osjećao sam se ništavnim, osjećam se tako i sad.

Gledam okolo, i njega nema.

Otišao je, dobro je to.

Slažem si doručak, jedem polagano.

Ali okus mi prija kad sve gutam ko udav.

I postaje dosadno, prazna je kuća.

Pokraj mene ima samo nekoliko stolica i stol. Čekam dostavljača da mi opet sagradi televizor, i da baci svoje biserje ispred mene "Ovako - imam nešto posve novo za tebe, Josipe!"

Tako mi upada u kuću, niti se ne predstavi jer svaki put ima drugo lice, Maše rukama kad govori, i već mi je nekako bolje!

Počeo sam osjećati svu onu prazninu u duši, nitko i ništa da sam, to je plivalo među zidovima dnevne sobe, ali zato je on tu i dobar je sa svojim lažnim forama, da tjera zle duhove od mene.

Mislim... Jučer... Tko je bio onaj od jučer? Što mi je on učinio?

Maglovito se sjećam da sam povraćao i tražio još, Inserti iz dana kad sam godinama sjedio sam...

"Ovaj aparat nikad nećeš pustiti na miru!", kaže "Ili on nikad tebe pustiti neće... ma nije bitno, dođe ti na isto!

Uglavnom, druže, pogledaj u ekran, ovo nije samo još jedan kompjuter, nije još jedna iscrpljujuća televizija!"

Okrenuo sam oči ka svjetlećem zaslonu.

Brojke su se pretvorile u djevojke i slavu.

Krajevi su bili pusti, sad su odjednom puni palma i laguna.

Prišao mi je s leđa, a ja rekoh: "Što da radim?"

Efekt mi se nije činio boljim od televizijskog.

"Evo!", reče iz gurne me u ekran, Oči mi iskoče iz duplji i spoje se sa zaslonom...

Osjetio sam sve njihove obline, imao sam najbrži automobil na svijetu i pet sekundi trajao je svaki razgovor, ali je zato uvijek završavao osmijehom!

"Bio sam cijelo vrijeme tu, znaš, Sjedio sam u tvojoj smočnici i smišljao kako da te najbolje zabavim!"

Nejasno sam ga čuo, jer igrao sam nogomet s virtualnim likovima, s kockastim Messijem i premršavim Figom.

Ali uspio sam da ga pitam: "Sam si to radio? Otkud tebi samome ideje da me zabavljaš njima?"

Zavrtio se i izvadio svoj notes, ali listovi od papira postali su notebook računalo i uperi ga on prema meni.

"Samo na tren gledaj ovamo, poslije cijeli dan miožeš pratiti njih!

Vidiš, pomoću ovoga im se javljam u Coca-colu, GM, Microsoft i Sony!

Oni svi sastanče cijelo vrijeme, nemaju privatan život, samo da bi pomogli tebi da se zabaviš!

I jave mi snove, govore mi koga da ti preporučim da mrziš i štuješ!

Ima ovaj novi pjevač, pronađi ga na ekranu, zove se T.M., evo pjeva neloše, imaju nove magazine za prelistavati, to mi oni sve dojave, a ja tebi samo prenosim informacije!"

Grebao sam mačka-robota kao što je on maločas grebao mene, U Japanu ga napravili, prodali sve iz prve serije u samo tri dana!

Bole me oči, i na čelu lebdi neka slabost ali stiže nova videoigra koja se igra očima, stiže superbrzi internet gdje chataš oči u oči!

Možeš dirnuti sugovornika, a cure se nude praktički besplatno!

"Hoćeš pištolj? Dam ti ga da pucaš! Bilo koga možeš ustrijeliti!

Za svako ubojstvo dobiješ jedan bod na kapitalist.hr portalu!"

Sve njegove rečenice stvorene su za uskličnike, Viče kao spikeri iz starih reklama, iz doba kad je televizija još bila analogna,

sjećam se tih glasnika ljepote i senzacije, jadnici su proveli pola svog života da nas zabave i ispune nam sate...

"Ne bih pucao još, htio bih malo odmoriti oči...

Uprizorili su za mene reprizu novogodišnjeg vatrometa za samo 100 kuna s moje Visa kartice, i još mi iskre titraju preko vida.

Daj da malo odahnem..."

Snažno me povukao zajapurenog i istrgnuo mi zjenice sa staklaste površine.

"Dok odmaraš oči, uzmi ovo... To je češalj koji ti pere kosu, boji je u crveno i stavlja gel, sve to istodobno! Za više boja trebaš platiti samo 50 kuna!"

Uzmem češalj, Ivan Gundulić mi izleti iz džepa, a on je propovijedao, nije nijednom zastao da odahne!

Lice mu se izbečilo, naotekla pojava.

Malo mi se gadio, priznajem, tko normalan radi toliku budalu od sebe?

"Jesi li ti uopće čovjek?", skeptično ga upitam "Ne... Da! Ma ne... Nije bitno. Ja sam mnogo toga, i bio sam i čovjek, jedan jedini sam bio gospodin sa skupim odijelom, ali prošlo me to, ljudi me zavoljeli kroz prošlo stoljeće...

Nisam izgubio na šarmu čak ni kad sam postao sve njihove iluzije, dućani, snovi i novčanice, kovanice, mesnice, parkirališta..."

Sad se malo nasmijao "Ovi iz Sonya me probali definirati, i nekoliko je tisuća ljudi u tom pokušaju dobilo otkaz!

Prodavao sam ja i njima, o kakve samo lijepe stvari sam im prodao, ali neki me se zasitili, evo ovaj radnik stalno nešto jauče!"

Vidjeh priliku u zmazanoj plavoj kapi kako stenje na vrhu njegova džepa. "Što i on je radio u Sonyu?"

"Ne, on je već dugo tu, ali nikako da ga zgnječim, zamisli koliko se on može žaliti, ma nije mi jasno što mu se ne sviđa... Ali sad mi neće pobjeći!"

Uhvatio je radnika u šaku i čvrsto je stisnuo, šiknula mu krv iz stiska "Zašto ga nisi strpao u zatvor?"

"Ma zatvori su prepuni, a i ovi huškači ne zaslužuju život..."

Dalje sam onaj ljepljivi ekran pratio s distance Nešto se uzjogunio ovaj iza mene, govorio je sve tiše i isprekidanije o odnosima koji njega stvaraju, o tome kako neki izgubljeni ljudi sad drhte doma sjetivši se što su stvorili... Onu ništavnost on je ugradio u nas, spajanjem nekih mikročipova, pa mobitela, automobila i još neke tehnike, rekao je da je tako bolje za nas, od čega bi inače on preživljavao, tako nam može prodavati lijekove za ništavnost...

"Ali ništa zato, nego, Josipe, nekako si posustao! Prije si obarao rekorde u igrama, što je sad?"

Pristojno se nasmiješio, upitno me pogledao.

"Ma sve u redu, samo malo sumnjam. Muče me neke stvari iz tvoje prošlosti, nikako da ih shvatim."

"OooooO! Tako znači!"

I zavitla svojom batinom, lubanju mi smrska!

Bez oklijevanja, bez objašnjenja...

Probudio sam se ne znam kojeg dana.

Budim se već pola sata, jer glava mi je mamurna.

Nekako sam ustao iz kreveta, bose noge opekle se na hladan pod.

Joj, taj dan. Prijatelje nemam, idem opet u dnevnu sobu.

Tamo ću ga opet sresti, i jedva čekam da vidim što mi je novo pripremio, Jer ona gorka ništavnost danas je posebno jaka...

I U URUGVAJU ZNAJU KAKVI SU VITEZOVI BILI Nekada su vitezovi dolazili kući s pričama za djecu o podvizima s kistom i većinu su priča pričali objem spolu, jedino ako se jedno od njih razboljelo I djevojlica i dječak sjedili su pred ognjištem a čvrsti je vitez pričao odozgo kako je slikao lijepe slike u svim bojama duge, pa i u nekima koje duga nema Ali opet, znao je da u palači se našlo boljih slikara od njega, većih talenata i neki su slikali brže od njega, neki realističnije Ali ništa zato – važno je sudjelovati, a ne pobijediti, rekne im on i potapša ih po glavicama Vukao je kistom poteze, razmazivao deblje mrlje, smijao se s ostalima, pričao priče o konjima i farmama Neki su slikari donosili nove boje, prazne palete ili palete s novim vrstama bojila Ulje, vodene boje, tempere...

Kad su sve naslikali, sve što su htjeli, jer nije bio bitan broj slika, samo zabava, tad su odnijeli umjetnine na uvid komisiji sastavljenoj od krčmara, kovača, pekarice, mlinarice, konjušara i kraljičine pobočnice Oni su to ocijenili kako su htjeli Svoje osobne ukuse pretočili su u ocjene Vitez je bio treći po visini ocjena Nakon uvida s komisijom su svi pili vino u krčmi A takve je priče vitez pričao svojoj djeci da bi ona zatim nacrtala svog oca u lakom oklopu na konju kako galopira s velikim kistom ispruženim prema naprijed Takve viteške pustolovine i njihove priče za svoju djecu teško da ćete naći u stvarnim školskim udžbenicima U Italiji, Madžarskoj, Hrvatskoj, Turskoj, Izraelu, Brazilu, Paragvaju, čak i Urugvaju Vjerojatno ih nema ni u Makedonskim udžbenicima U njima ćete naći samo kako su vitezovi klali i pljačkali ljude, jer je tako i bilo...

TEŠKE MISLI Tko je izmislio poeziju da mu prebijem dupe?

Napao nas sa trošenjem vremena i teškim mislima Uljuljkamo se u svoje predivne pjesme misleći da smo sad najpametniji na svijetu To je lijepo, da Ali što se taj genije nije sjetio izumiti rješenje za svijet koji te čeka kad dovršiš sve pjesme koje si već želio napisati?

Ništa manji narkoman od onih izbodenih po ruci sam sad, ovisan o pisanju o istim temama na različite načine Trudim se postići jezgrovitost a stalno postajem sentimentalan I to me nek još nauči taj izumitelj Ali ne, on je davno umro i sad se kupa u slavi a mi se tu mučimo

BOLESNA PJESMA Slušao sam i čitao puno ljubavnih pjesama i razmišljao o muzama tih velikana Kakve li su to djevojke ili žene o kojima govori toliko njihovih pjesama, koje su ih nadahnule i prisilile da pišu i pjevaju o svojim žudnjama i drugim intimnim osjećajima?

Kako su lijepe, kakve su osobe, koliko su dobre Da li bi bile meni lijepe?

Opsjednut tim pitanjima poželio sam ih upoznati, oteti ih njihovim pjesnicima, imati ih samo za sebe Tko su oni da bacaju pravo na njih Uvijek u njihovim mislima, a da one o tome ništa ne znaju I ja imam jednu takvu I mnoge druge su mi lijepe ali ona mi je inspiracija uvijek jer je najljepša I gušim se od bolesnog smijeha i ponosa što netko će sad zamišljati moju muzu, kakva je i poželjeti je za sebe Ljubomoran što je ja mogu imati u svojim mislima i pisati tolike pjesme o njoj

PRAVILO IGRE: LJUBAV Jednom, kad zakoni zaspe i ljudi se opamete, krenut će rijeka svojim tokom Jednom bit će to, šapće mi ona na uho Najbolja prijateljica, maloljetna delikventica, gospodarica srčeka i nacrtanih smajlija Svi se dečki smiješe, to nije jak, podrugljiv smijeh Optrčala je cijelu kuću u natikačima To je sad smijeh zaljubljenog šeprtlje Mogu je slijediti dok god je ljubav pravilo igre i dok god nema (pretjeranog) šlatanja, ali to zajedničko vrijeme provodimo u sjeni i tamama različitih paučinastih podruma, jer na svjetlosti dana još se ne smijemo pojaviti zajedno u kadru Ona se odvikava od lizaljke, a ja imam 23 godine Jednom doći će dan kad će se povući barikade i svi će se smijati kao napušeni tad I imat ću je u čvrstome klinču, pa da se smije i pokuša mi škakljanjem popustiti stisak *** Ona sjedi na obali Sunča stopala i nemarno nalakirane prste Prilazim joj kao dio terapije od odmaranja Oh, napornog li odmora, pa se moram smirivati na obali s djevojčicom koja nosi cvijet u kosi Romantično, isprazno, patetično poslijepodne na pješčanoj plaži, a ona govori da nema patetike u prijateljstvu i da ona razumije čitav svijet i htjela bi poslati poljupce svim ubojicama i luđacima, jer su ostali bez ljubavi kao malo mače kojem je majku pregazio automobil dok je išla preko ceste Ona nije dijete i može se brinuti za sebe Ako moji prsti krenu prema njezinom struku i pupku i počnu joj pohlepno skidati naramenice, to samo znači da mi je ona to dozvolila i nema nikakve veze s kršenjem zakona, posebno ne moralnog zakona Govori kao doktorica znanosti, suci, gdje ste sad?

Tu vam je dokaz Neće mi samo tako ispariti ova jedina, ali božanska prilika Razigrana vilenjakinja, predmet sanjarenja, gospodarica Snoopija nacrtanih posred ljubavnih pisama koja su joj odaslali izgubljeni momci (Glavu izgubili negdje u stanci između posljednjeg osmijeha i prvog urotničkog namigivanja, a bilo je i drugih vrsta namigivanja, he he) To su sve sadašnji prijatelji, nikoga se ne odriče Moj broj mobitela joj zlata vrijedi, njezin meni još više Ali gube se tragovi nekih momaka Slijede oni porozne snove danonoćno To je priroda snova, promjenjivi su, nestalni, raspadaju se u šaci kao paučine, kule od pijeska Ona je malo tužna, ali s leđa kad joj priđem ipak se nasmije i od pisama počinje graditi mostove na plaži i tornjeve i njezini su opisi momaka kao komedije s Benom Stillerom Ona je vidjela svakog, nema tu previše filozofije Pogađa u sridu, od grohotanja njenim govorima skoro umirem Meni se više gleda u beskrajno more Meni se više naslanja glavu na nečije rame Dok tamo galebovi bježe kamo god žele, i bježe samo zato što to mogu, a ne zato što moraju I sve bi to rekli i sve bi bilo zapisano I more bi odmoru pridonijelo kao jagoda na vrhu šlaga To se nikako ne zbiva, jer sad je otrčala po role i već će jurnuti do trgovine po žvakaće gume Ali doći će dan, o da, kad će se slaviti osamnaesta godišnjica...

SMRTNO DOSADNO KAZALIŠTE Tamo sam spavao neki dan i ništa se nije događalo Neki glumci mahali su plastičnim oštricama i kulise su grizli miševi Kulise su imale neku čudnu boju, ne sjećam se dobro jer sam samo u jednom trenutku uspio zadržati oči otvorene Glava mi je klatarila po susjednim uspavanim likovima a stalno sam čuo neki bubanj I sve je bilo potpuno hipnotizirano, cijeli svijet je bio hipnotičan, da Nešto sam se mrštio zatvorenih očiju ali to me prošlo i prepustio sam se ogromnom valu Pucketa topla vatra i jedan čovjek njakavo govori na pozornici, netko pleše slonovskim korakom i...baš me briga, guraju se ljudi do svojih sjedala i gurnu moje noge, i rašire ih i ne znam što sve ne Jedan mi je slomio tetivu, a sebi gležanj Padnu preko mene, umrite, drugovi! nEMA ZABEZEKNUTOG LICA I JEDAN ZURI ČAČKALICA POSTAVLJENIH MEĐU KAPKE tRESE SE POPUT PARNE LOKOMOTIVE bAŠ LIJEPO, SAMO TAKO GOVORI, NJOFRA nEKI TIP GLUMI ZVONJENJE TELEFONA A DJECA U PREDSTAVI UOPĆE NE ZNAJU ŠTO IM JE ČINITI PA TULE KAO POLICIJSKA SIRENA, A BAKICA DOLAZI MRTVIM KORAKOM I S............

KOJOM BOJOM DA OBOJIM VRPCE Kamo da ih stavim, komisijo?

Razvukle su se po čitavoj rivi uz gablec Nema cestovnog prometa i zasad su bezbojne Ali prometni su policajci obavili svoj posao i zaustavili autiće, kamiončiće i biciklijadu Vlak se sudario s onim najužim vrpcama i prodrle su staklo, omotale se oko vlakovođe a jedna mu je otkinula glavu Sve u svemu, osim njega ima samo lakše ozlijeđenih Pomokrili se snalažljivi i sad su neke žute Prolaze zrakom kao kore mandarina Vjetar ih ne raznosi, samo ih upućuje na mjesta gdje ima puno ljudi, da stvaraju kaos i nesreću Ne otvarajmo usta još nekoliko dana dok se situacija ne privede kontroli Samo, kojom bojom da obojim vrpce ili...znam, rješenje, štovana gospodo!

Uzet ću čitavu paletu, čitav spektar vidljive svjetlosti nalijan u stare kante Yupola, dugu sa neba skinut ću zamahom mreže razapete između više helikoptera I oslikat ćemo ih kistom, školska djeca i medicinski tehničari i čistačice, oni isti prometni policajci Svatko će za 12 sati postati umjetnik, zasad shvaćeni talent, genije sa golemim kistom u ruci A svijet će biti sjajan od korozije Svijet će nositi taj naš trag dugo još dok ove iste vrpce ne prijeđu granicu, pa more pa na drugi kontinent Izbjeglice iz nekoliko kanti smeća u jezercu kraj Križopotja Karamele, samo izgledaju kao karamele ali upozoravajte svoju djecu da ih ne jedu kad budu izgledale kao da su prelivene topljenim šećerom Zasad, gospodo, možete prignuti glave kroz prozor I oh pazite gospođice sljedeći put na svoj vrat Vidjet ćete jedva vidljiva lepršanja u zraku i mačiće kako ih grizu A oni ljudi što tamo čekaju s puškama i mitraljezima Pa znate...djeluju te vrpce pomalo čudno na mačju evoluciju i onda...recimo da dobiju malo veći apetit

PUT ZA TROJE I. Zbilo se da sam noć prije dana na koji mi se trebao srušiti čitav svijet šetao ulicama i pokušavao se izgubiti u gradu kojeg poznajem Nestao bih između vlakova, otišao taman kad bi nadzornik okrenuo pogled da vidi tko se smuca po tračnicama Otišao bih ovaj put za stalno Ne bih joj se javio godinama Čudila bi se, plakala, rekla bi: "Znala sam da će to napraviti!"

Zvala bi me, krivila sebe, ja ne bih bio tu unatoč svemu Pala bi na koljena i ridala bi na parketu Prve tri noći ne bi mogla zaspati, a četvrte bi me zaboravila Ja sam mogao nestati Bojao sam se sutrašnjeg dana kao samoga vraga Ljudi, ljudi, pakleni i čudni Morao bih poslovati s njima Ali nisam nestao II. Sam i neuredan, za nikoga se nisam sredio i ušminkao Stajao je tamo automobil kao kakva odbačena kanta Potpuno funkcionalan, u voznome stanju U taj VW su se ukrcavali mladić i djevojka Vidio sam ih izdaleka, jer su ulice nedjeljom navečer puste poput gradova duhova iz western filmova Veselo su žuborili, mrmorili, baglali, nije tu bilo neke brige, samo su pripovijedali i propovijedali, malo su se hihotali, a kad su izlazili iz parkirališta, skoro su me pregazili jer su se tako dugo slagali da sam ja već stigao do njih Nisam ih samo tako omeo u smijehu i razgovoru Sad su još jače zapeli Djevojka je pokazivala prstom prema meni i mahala mi, veselo me pozdravljala i smijala se kao drogirana Dečko je refleksno zatrubio i zatim se laktom naslonio na upravljač i stao gledati svoju družicu kako je zapravo sretna što su me skoro pregazili Sjeo sam tako u auto, ni ne znajući zašto, s posljednjim putnicima ove noćne ture Oni su stigli izdaleka i čekao ih je jutarnji posao, za svakoga ponešto, ali pristali su bez moje zamolbe, već zbog vlastitih htijenja da odrade još jednu noćnu turu za putnika koji ne zna ništa o životu, u čast starih dana kad su radili samo takve ture, da se prisjete kako je romantično bilo zarađivati siću, ali i raditi ono što stvarno vole I o svemu tome, i kako je bilo voziti manji auto, pričat će mi usput dok ćemo obilaziti najveće gradove svijeta i proplanke posute zvijezdama, što me ugodno iznenadilo i učas oživjelo, jer ću držati grumen nekog Smisla u svome džepu barem na jednu noć Ali sve mora biti gotovo do sedam, magija prestaje, a poslovi počinju u 7 ujutro III. Taj auto se kotrljao previše sporo za bilo koju noć, pa čak i ljetnum a vozač je umirao od želje da mi kaže sve što mu je na pameti Djevojka je pokretima ruke pratila sjajni trag svjetala autoceste ili je među prste sklopljene tako da tvore krug hvatala cijelu punu mjesečinu kad smo bili van ljudskog svijeta, među kreštajućim fazanima i rastrčanim vukovima Rekao je kako do Varaždina ima još tisuću milja, a bili smo u Čakovcu!

Izlazili smo van i svijet se mijenjao Prolazili smo preko mosta i nitko nas nije mimoišao Rekao je da je svijet između gradova veoma usamljen, i ljudi pritišću papučicu gasa

da što prije izađu iz te samoće u naselje prepuno kuća i trgovačkih centara Zato su maksimalne brzine vozila van naselja veće nego u naselju, jer nitko ne može podnijeti toliku samoću, pa da joj što prije pobjegne Danas su svi usamljeni, rekao je dok je konačno ulazio u Varaždin, a ja sam već dobio drhtavicu i bio sam sav premočen i malaksao Međutim, toliko si sam koliko razmišljaš o tome, koliko se podsjećaš da te ljudi baš i ne prate na svakom koraku Zato oni žure i trude se ne razmišljati o tome na Dravskom mostu Labudi su postojano sijali u međuigri s razlivenom mjesečinom, kao u kakvoj romantičnoj slici s zida dvorane za bal, s zida otmjene kavane gdje svira jazz Ulazimo u jedan vrlo otmjeni grad, odjednom reče djevojka Zatvorila je prozor i ugasila radio Vindija i onaj televizijski toranj obrušavali su se prema nama, ili mi prema njima, i ona je govorila kako svi barovi od najmanjeg do najvećeg u ovome gradu imaju barem jednu notu luksuza u sebi U ovome gradu nema gubljenja po bircuzima i utapanja u alkoholu Ima samo večernjih izlazaka pored dama s crnim torbicama u kojima se nalazi maleni paketić za šminku, debela lisnica s novčanicama i mobitel stavljen na vibriranje I tako ne možeš fulati, kaže Nudi mi žvakaću gumu, uzimam je i žvačem Kamo god ideš, bit će lijepo, mirno i dobro Glazba će biti podnošljiva, a konobari obzirni i poligloti Odsjeli smo u samom centru grada, na hladne ploče smo sjeli i promatrali kretanje kazaljke na crkvenom satu Ljudi su se nekamo razišli, svojim domovima, pretpostavljam To su dobri ljudi, a ne noćne lutalice Tu se spava kad treba spavati, red je sadržan čak i u zabavi, poput strogih koraka njihova menueta Po praznim ulicama vozimo 20 kilometara na sat Momak pali cigaretu i otvara prozor Dimi van i promatra ovo veoma tiho mjesto bez lika, bez duha, mogli bismo na spavanje ovdje usred Varaždina, jer tek toliko govori da malo nadglasa uspavanke za zločestu djecu koja su ostajala budna dugo u noć, tihu muziku usamljenika zagubljenog u jednoj od posve istih stambenih zgrada, šarenih, rasplesanih, vrlo visokih, zasad crnih, tihih i nose gramofonske ploče pod pazuhom (krovovima) Bezveze staje na papučicu plina i jurimo brže od svjetlosti, ne zamijećujem detalje svijeta, mutno je i pretvara se u kašu sve izvan automobila Ovo je bilo dosadno Tvoj najdraži grad, tvoja sudbina, ah, kakvog li fatalista!

Ovo je bilo uistinu neinspirativno Zapalit ćemo po nekakvim europskim stazama, gdje ima puno imigranta i internet caffea jer ova zemlja nije u Eurozoni, izvan smo događanja i turneja velikih koncertnih atrakcija IV. Ovo je Trafalgar Square i ovo su vrapci, molim, nemojte ih slikati da ih ne rastjerate jer ovamo ljudi dolaze gledati vrapce, a ne Horatija Nelsona Odavde mi je ona, dakle, poslala ono pismo Pismo je stiglo zaista izdaleka Nošeno je bilo brodom i pomoću nekoliko vlakova Na razvrstavanje išlo odmah preko granice Ovo je veliki vrtuljak, a ovo je mjesto na kojem smijete kazati sve što želite Ovdje možete stati na povišeni podij i izvikivati da mrzite sve, pa čak i London...!

Ovdje vas ipak neće istući ako to pokušate Ovo je središte svijeta, ovo je mjesto otkud smo počeli širiti zapadnoeuropsku kulturu

Ovdje je počelo svako osvajanje, e ovo će vas oduševiti!

Ovuda su plovili lučki radnici Nitko nije imao pojma kako se zove to mjesto Nije bilo slavno, nije bilo spomenuto u knjigama Sve enciklopedije nose fotografije bogatih i čistih mjesta u sebi, golemih formata i visoke razlučivosti Ovaj most bojimo na mjesečnoj bazi, a ovaj ne bojimo nikada Ovo je mjesto zaista odurno, vole ga samo glasnici mraka, ovi gavrani Ovuda su svirali i studirali Pink Floydi, a tu se je utopio znameniti pjesnik Tamo, tamo, auto skreće po ulicama išaranima cik-cak linijama za u Hrvatskoj nepoznata prometna pravila Ovdje dolazimo mi, on mi govori kako moram zaboraviti jedino njeno pismo koje sam dobio u životu, to je bilo samo malo podsjećanje na sve ljude koje ona poznaje, vjerojatno je takvo pismo poslala svima sa svoje mailing liste i imenika u mobitelu Okreće se prema meni dok mi govori kako ćemo ovdje uvesti metrički sistem preko anglosaksonskog i prebrisati cik-cak linije i nacrtatii strelice, pa zato ponekad ne gleda pred sebe i ne pazi kuda vozi I možda zgazi kojeg ježa, možda zgazi kojeg čovjeka, ali ništa zato, to se događa, a mi imamo premalo vremena da bismo zvali policiju i objašnjavali joj situaciju, da je sve sveto, sakralno, ove noći kad ponavljaju iskustva iz blistave mladosti Djevojka ne mari za promet, ona čeka dok on ne ušuti pa da se savršeno nadoveže na svojeg momka Njen zvonki glas miriše na ozbiljnost i kaže kako će sada zasvirati nešto vrlo alternativno, jer, BOGATI, UPRAVO ULAZIMO U COOL ZONU, DEČKO, JOSIP, KAKO SE VEĆ ZOVEŠ, OVDJE IMA HRPA RADIJA KOJI VOLE ZABAVLJATI MALO ZAHTJEVNIJE SLUŠATELJE I OVDJE SU SLUŠALICE OBAVEZAN DIO INVENTARA ZA ŠETNJU OVDJE NITKO NE ŠETA PSE, SAMO PRIJATELJI JEDNI DRUGE I DJEVOJKE U PODERANIM TRAPERICAMA I MOMCI U PREVELIKIM RADNIČKIM CIPELAMA RASPRAVLJAJU U TRKU I U OKRETU I ROTIRAJU JEDNI OKO DRUGIH NA STARIM BICIKLIMA ILI NA BMX-IMA S NAMJERNO JAKO SPUŠTENIM SJEDALIMA DOK GOVORE O FUCK BUTTONSIMA I NEW MUSICAL EXPRESSU I NAJNOVIJIM RECENZIJAMA STEPHENA THOMASA ERLEWINA NA ALLMUSIC.COM PROBAJ OVU ELEKTRONSKU GLAZBU SLUŠATI IZVAN OVOG AUTA, AJDE, NE STVARNO, NADOVEŽE SE MOMAK, DOMA NIJE NIKAKVA POSEBNA ATMOSFERA, BOGATA ZAŠEĆERENA I S ŠLJOKICAMA KAD SLUŠAŠ OVU PODUGAČKU SKLADBU IMPRESIVNA JE SAMO NA ZAKUTNIM ULICAMA LONDONA I UZ ZASTARJELE PRAŠNJAVE ŽELJEZNIČKE KOLODVORE (ovdje ima promatrača vlakova kolko hoćeš, a ovdje su prodavaonice anoraka koje će oni jednom posjedovati, a zasad ih posjeduju njihovi uzori, ostarjeli jadnici koji znaju previše neiskoristivih činjenica o vlakovima, željezničkim pragovima i rock bendovima osnovanim u Engleskoj prije 1960. godine) V. Sigurna sam da me gledaš u retrovizoru Prenula me tim riječima iz sanjarenja, iz polusna Bilo je ljeto, bilo je toplo i bio je smiraj i spuštale su se zavjese, odlazio je cirkus sa plaže za danas Kupači su se nastavljali brćkati po plićaku Ribe su ih nastavile grickati Topao dan, zaista, a jedna je noć naša tek Ovo je bila zamjena, mora da je bila varka Istina, otišli smo u drugu vremensku zonu Neka kineska ili vijetnamska plaža

Još nije sedam sati ujutro kod nas u Međimurju, pa zato ovo valja i važi i imamo objašnjenje za novonastalu situaciju Auto ostavlja ružan trag u pijesku Vozač mobitelom fotografira Sunce i lica kupača Sva su azijatska, to će biti dovoljan dokaz o ulasku u drugu vremensku zonu Gole žene na ručnicima Goli muškarci zatvaraju suncobrane Vječan dan možemo pratiti niz zemaljsku kuglu Nekome se probušila splav na napuhavanje nad dubokom vodom Plivači ga okružuju i smireno izvlače van Možemo reći da nam je atomski sat stalno govorio da je šest sati Atomski sat prikazuje termodinamičko vrijeme uzrokovano entropijom, a ne relativno sunčevo vrijeme koje čovjek mjeri sa običnim satovima, pouči me ona Malo se možemo okupati, što kažete?

Izlazimo van i ja mirišem topli vjetar Malo ću namočiti noge, eto, da vas ne razočaram Sjetni osmijeh na licima oba moja suputnika Ala si ti seljo, svaka ti čast!

Daleko na obzoru je neki otok On pada s ruba svijeta, da, a mi se samo malo močimo u oceanu i ne želimo turistički obilazak i ne želimo da nas upoznate s florom i faunom Vijetnama Mi se hoćemo brćkati po plićaku Ovi galebovi su prekrasni...

Nikad neću zaspati, iako ovaj mir baš to traži od mene VI. U ratnoj zoni gdje je pola jedan ujutro, a naš svijet zaostaje za time možda sat vremena, pokazuje prstom na svjetleće rakete u zraku One oduzimaju životu dok se rasprsnu na tlu Kaže kako ću morati još jednom smoći hrabrosti da proputujem cijeli svijet kako bi išao njezinim stopama, sve što hoće vidjeti, da bi osjetio...

Dva putovanja svijetom, dakle, to je dobro potrošena minutaža života, i dobar razlog da se prisiliš da ideš tamo gdje nisi htio ići krije se u njenom srcu i njenom licu, pa da bi je još jednom vidio, moraš ići, jednostavno moraš ići...

Jedno ptičje gnijezdo raspalo se od praska Jaja su poletjela visoko u zrak Uhvatili smo ih i stavili u ladicu u kabini automobila Još smo malo pričekali Mjesec nije htio izaći Izraelska televizija je emitirala izvanredne vijesti Znam da je ovo konkurencija, a ovo tamo vani je natjecanje Igramo nepažljivu igru, ali to je dio našeg života Ne znam tko ju je napisao, samo znam da ju je Charles Darwin prvi opisao Čekaj, čekaj, vidjeti se mora nešto vrlo vrijedno i u ovoj pustari Nema smisla ako negdje ne pohvatamo barem malo nečega Evo, još malo čekaj, čovječe božji!

Josip, dečko, kako se već zoveš, samo što nije dva ujutro ovdje u Izraelu!

Smiri se, znači da je kod nas jedan pa imamo još šest sati vremena Samo što ne dignu uzbunu, počnu citirati strašne izreke koje će sve promijeniti Pod rukama osjećam pritisak pištolja kojeg ovo dvoje nosi sa sobom kud god ide Jednom ih je usred ulice opljačkao sitni lopov, i otada ne žele da se takvo nešto ponovi Dali su ga meni, dali su ga tamanim sve koji su nam neprijatelji Znate li da ne sortiramo ljude pod Izraelce i Palestince, Židove i Muslimane?

Znate li da će svaki od njih podjednako dobiti metak u čelo ukoliko nam se približi na tri metra s jurišnom puškom ili Kalašnjikovim?

Znate li da svatko mora tako gledati na situaciju, jer se rat za duše ljudi ovdje vodi, a ne rat za istrebljenje Židova Dogodilo se da su neprijatelji svakog od naroda koji žive u ovoj zemlji s obje zaraćene strane, ne samo s jedne Svi koji neće mir protivnici su svakome Izraelcu i Palestincu koji gleda svoga posla Čekamo još malo

Prolazi vlak Čekamo dok se spušta kiša Onda djevojka sjeda na vozačevo mjesto, a momak sjeda na suvozačko Kidamo odavde, ovdje nisu normalni Brišemo ovdje, ovo nije naš rat, ovdje netko puca, a ne zna što Petarde ne prestaju bučiti, a pravo novogodišnje slavlje ne treba pirotehnička sredstva Zato odlazimo iz ove pripizdine, ludare, vukojebine, mjesta koje drugi ni štapom da diraju, obične usrane straćare površine jedne prosječne države, jer su ljudi ovdje odabrali da bude straćara, a ne vila, ne dvorac VII. Stvari bi trebale završavati na prapočelu, da se barem malo zadovolji nostalgija Na križanje Livadarske ulice i ulice Ljudevita Gaja Da, tamo smo došli poslije Malage Tamo smo došli nakon najdulje vinske ceste na svijetu, kad ni legendarni vozači nisu znali što reći od pijanstva, i nisu mogli voziti kako treba, samo su šutjeli i podrigivali se, onda je to bila prava istina izrečena u tišini kabine dok se rosa skupljala po neokošenim travnjacima što su prolazili pokraj nas, onda su i oni šutjeli u čudu, sami sa svojim postupcima i nedjelima, potpuna istina nas je razoružala i odgrizla nam jezik, začepila nam usta, sami sa svojim dogodovštinama Djevojka je gledala pred sebe dok je vozila i obzor se crvenio Nakon tajge i medvjeda, mislili smo da će nas oni otrijezniti, ali ništa se nije promijenilo Dolazilo je sedam sati, najnaporniji dan u životu će uskoro početi Počeo sam potiskivati žgaravicu Popio sam pola kutije Peptorana Nestajali su snovi o boljoj budućnosti, o sutrašnjem danu koji će donijeti slobodu i mir Duša će mi ponovno crpiti samo dobre stvari, one koje me opuštaju, kompleksnu glazbu s moga računala, šetnje duboko u šumu, zabrinute, ali prelijepe oči jedne prijateljice...

Sve je to nestalo u šumu izlazećeg sunca, dok je crvena boja šištala po plavoj, dok su se dizali standardni dnevni vjetrovi i ptice se selile na viša stabla Tamo gdje smo se zaustavili, u Motovunu, nešto se promijenilo Van sezone, jednog čudnog jutra, kad nema turista, kad nikoga nema, kad nema slave i stranaca i premnogih bliceva fotoaparata Nisam rekao da je na kraju, na uglu ulice Ljudevita Gaja, bilo jako loše i da je oproštaj bio tužan i sav nikakav Ne, nisam, jer se u Motovunu nešto promijenilo jednog svibanjskog dana Rekli su da ćemo se često viđati, jer oni rade na zapadnom rubu Čakovca, sretat ćemo se po jutrima i poslijepodnevima, da si barem vidimo lica na prirodnoj svjetlosti, da se naučimo prepoznavati kad nismo u mraku i alkoholnoj izmaglici Potapšali su me po ramenu Zapalili su cigarete Otišli su i potrubili mi pri odlasku Truba je zvučala kao melodija s vjenčanja Samo im je falila vrpca zavezana za antenu *** To je zaista nepovoljno vrijeme za posjet Motovunu ako ste željni sjaja i noćnih pijančevanja Naići ćete samo na bakice koje pričaju na nerazumljivom narječju i namrštene radnike koji nešto bruse u dvorištu od šest ujutro Zato smo se složili po brdu malo izvan grada, uz jednu od mnogih zapuštenih, uskih cesta, jer smo to predvidjeli Djevojka je lamatala nogama s ruba litice Rekla je da se sad osjeća kao djevojčica Odgovorio sam da je to super "JEEE!!!", veselo je viknula i podigla ruke Htjela je poletjeti Rekla je da se zove Amelija Momak je malo prejako stišao radio, onda ga je malo previše pojačao

Psovao je kontrolu glasnoće zvuka, pa je ugasio radio Prekinuo je Coloniju usred pjesme Rekao je da se zove Miran Vjetar je počeo donositi latice s neke voćke, ili s više njih, što rastu u blizini, standardni vjetar koji rutinski obavlja posao preko dana, latice su nam ulazile u nosnice i uške, zaplitale se u kosu Lovio sma ih i mirisao Nisu nešto posebno mirisale "Sad je 6:25", rekla je Amelija "Imamo nešto više od pola sata, dakle" Zrakoplov je nebom plovio mirno kao čamac po bonaci Onaj mali sportski zrakoplov, nepravilna pjegica od koje su bliže ptice izgledale veće "Možeš li ostati sam?", upitala me zatim "Naravno", rekoh, makar nesigurno "Nadam se. Jer ima toliko toga bitnijeg od današnjeg ili sutrašnjeg dana."

"Imaš ovaj Motovun, na primjer. Tu možeš plesati. Tu se možeš napiti.

Tu možeš pronaći ljubav i nove prijatelje, tu možeš raspravljati o tajnama svemira, ili slušati gitariste koji se usude svirati samo za razularenu ekipu pred logorskom vatrom."

Stari bijeli Golf spustio se cestom prema gradu, a zatim se dignuo visoko iznad nas na sljedećem brijegu "Vidiš ovaj auto? To si ti. To sam ja."

Miran je prekine: "Cijele prošle noći je plakala i ja...nisam mogao spavati.

Imala je loš dan, bila je u dolu, poput Golfa što se spuštao prema gradu.

Danas opet ide gore, osjećam to. Na putanji do centra grada još je puno."

"Gore, gore, da, gore, ide Golf. Kladim se da mu do odredišta preostaje još najmanje jedan dol."

"Nemoj si kratiti vrijeme. Nije stvar u tome. Vremena ga premalo da bi ga smio kratiti.

Radije ga produlji. Znaš ono, tantrički seks, polako i to."

Malo smo se nasmijali, iako je ovih pola sata i sve što ćemo reći do sedam smrtno ozbiljno Miran je konačno zategnuo ručnu kočnicu "Nemoj ga kratiti, a ako baš moraš, nemoj ga onda kratiti tako što činiš nešto za domovinu. Čovječe... To je šteta vremena i resursa."

"Vidio si one Izraelce i Palestince."

"Da.", rekoh "Pa, nemoj ih oponašati. Nemoj se petljati s Izraelcima i Palestincima ovoga svijeta."

"To je tužan način za kraćenje vremena. Gori od drkanja, recimo.

Ali ti ga ionako pokušavaš produljiti, je li?"

Kimnem potvrdno, iako nisam bio siguran "Ne brini se, shvatit ćeš, i kad shvatiš, vjerojatno će biti prekasno."

"Ti si previše psihički poremećeni da bi ti mogli pomoći jadnici poput Mirana i mene.

Možeš krenuti na putovanje, ili si pustiti omiljenu pjesmu, ili se javiti nekome na mobitel, dobro je probati, makar ti i ne odgovori.

Uglavnom..."

Svi psiholozi ovoga svijeta neka pokušavaju razgovarati sa mnom Govorit će tri sata, ali nećemo dotaknuti bit "Dakle..."

Dolje su šume i seoca, gore su stijene i seoca Gore, na vrhu, je ruševina crkve, i križ koji pokazuje prema dolje Ima jedan potočić, ima nekoliko glasnih ljudi u daljini, na jedinoj čistini na vidiku "Ne znam što više reći.", reče Amelija "Ako se čega još sjetimo, javim ti."

Gledali smo okolicu Motovuna, čarobnu Istru, do 6:55, onda su me jako brzo odveli do ugla moje ulice i pozdravili se i potrubili, kao što sam već naveo Spavao sam sat-dva, onda sam ustao i krenuo na Zavod za zapošljavanje Ništa rutinski danas Promatrao sam fontanu u centru grada jedno vrijeme Promatrao sam onu u parku još duže Po klupama, uz stabla, da me teže primijete Nagnut, ili iz sjedećeg položaja, ili ležećki "U datom trenutku ne možeš učiniti baš sve što želiš.", rekla mi je kad smo već ušli u Nedelišće "Evo, jedna stvar koje sam se sjetila još ti reći."

"Neće biti zaključka", dometne Miran "Samo to. Kad te uhvati želja za društvom i želja da otiđeš nekamo daleko, sjeti se da danas to možda neće ići, jer imaš puno toga za napraviti.

Možda će kasnije biti vremena.

A kad radiš, vrijeme ide sporije, pa si postigao ono što smo rekli."

Otišao sam na taj mučan sastanak, koji uopće nije bio mučan, samo to nisu bili ljudi koje sam htio uz sebe za ostatak mojeg života Na večer sam bio malo slobodan, pa sam izašao u grad potražiti ih, sve ljude koje želim uz sebe, da vidim ima li ih uopće puno

POVRŠINA BIJELE KAVE Vidio sam svoju sadašnjost i budućnost kao odraz prozora na površini bijele kave u šalici Bio je to nemiran odraz, bila je to siva, isprana boja prozorskih stakala Danas mladi pišu jer su odgojeni prema toj razini Iščekuju povratak kući i ubrzavaju tako vrijeme do povratka Stariji su na nižoj stepenici Zajedno ipak, u bilo kojem smjeru, s penkalom ili bez, gledamo u mjesečinu i samo se čini da nam se ona približava Čekamo Godota na onaj vječno nasmijani način Napišem stotinu pjesama Ne dolazi na površinu bijele kave svjetlost mjesečine zato što mjesečinu uvijek vidim kad pogledam gore, a odsjaj umjetne rasvjete zapažam u svim šalicama po stolu, zato i ostajem ovdje Ne miču se žarulje u kuhinji kao Mjesec po nebu do trenutka povratka kući

MOJA TIPKOVNICA Morao sam pojesti cijelu kašu krvi i Sunca Novu kariranu košulju sam natopio vodom i zagurao je u usta Morao sam zadržati gvalju u ustima dok se ne osuši cijeli ormar kojeg sam uništio iznutra Izvana je lijep, izvan je vrlo lijep primjerak arhitekture ormara iz 80-ih, ili kako se već dizajn ormara naziva Izvana je lak otišao na par mjesta Ljudi se poistovjećuju s mojim ormarom jer i njima je lak otišao na par mjesta Neki hodaju uokolo, a gotovo sav lak je otpao s njihovih tijela Naslonio sam se na ormar i vrat me počeo boljeti od potrebe za gutanjem nove karirane košulje iz kineskog dućana Jedva sam zadržavao vrata ormara zatvorenima Moja leđa protiv sile krša, sile kaše krvi i Sunca, vodene sile i sile vatre, pomiješale su se u gvalju koju ormar teško guta *** Morao sam temeljito čistiti sve po rubovima, a bome i po upadljivom središtu površine stropa Ne znam kako je izmet uopće došao gore, uglavnom, tajit ću da je bilo ikakvog izmeta na stropu Dobio sam vrtoglavicu, izgubio sam puno krvi Pao sam sa stolice na kojoj sam stajao da dosegnem strop Uzeo sam žlicu, uzeo sam lopatu i spužvu i polako skupljao krv s poda Spužva je bila začas natopljena Krv se razlijevala preko žlice Noćas palimo krijes da vidimo jedni druge na pijanoj zabavi Obući ću novu kariranu košulju i bit ću sjajan, popit ću puno Oslobodit ću se Samo da skinem tu prokletu krv sa svakog milimetra poda, stolice, kreveta, ormara, hlača i nove karirane košulje, bijele i plave pruge, kupljene u kineskom dućanu za malo kuna, sram me reći koliko Ali izgleda super!

Nemam prigovora!

Izgleda stvarno sjajno!

Samo da skinem izblijedjeli sloj s poda, to je ono što je Sunce pregorjelo tokom godina Pod se nije dao samo tako Bijelo, isušeno Ugašeno, razrijeđeno Daščice u parketu izgledaju poput podruma dvorca iz horror filma I pod se ne da Ljutiš me, parketu!

Ne znam ti pravilan padež, parkete!

Gledam sam sebe kako bacam još upaljeni monitor računala u razjapljene ralje upravo očišćenog ormara Unutra se razbija monitor, za sobom vuče sav unutrašnji lak, nestaje stabilnost mog ormara Ormar razbija monitor i monitor razbija ormar, puca drvo duž plastike i puca plastika preko drva i više ne mogu strugati Sunce s parketa Nekako, kroz bijes i mutilo navučeno preko očiju, sakupljam krv natrag u spužvu Slaže se kap po kap natrag u žlicu Lopatu gurnem u grlo Gulp!

Gotovooo... Boljelo je, boljeloooo jeeee, o mamaaaa!!!

Ali gotovo je...

Vratio sam krv u tijelo, neću postati vampir, nisam ostao bez krvi, doduše, diže mi se niz ždrijelo, ali moja krv ponovno je u meni, a ne recimo po podu ili fotelji Buknuo je požar u ormaru Monitor se zapalio Naravno, nisam ga ištekao iz struje dok sam ga krenuo bacati zbog ljutnje prema parketu Govore mi da sam brzoplet i impulzivan, ispeci pa reci, ali oduvijek mislim da je izjava mog prijatelja da nam savjeti ne pomažu i ne dolaze nam do svijesti zbog prevelikog ega točnija od svih savjeta i izjava drugih prijatelja Vjerujem da je tako dok ormar polijevam kantom vode *** Moja tipkovnica ima sve sastojke u sebi Jedna je od rijetkih koja, osim plastike, koja je glavni sastojak, po sebi ima moju ispalu kosu i prhut, puno prašine, dlaka koje kao da su svugdje po svijetu, sjemene tekućine, sline, krvi, gnoja koji izlazi iz mjesta gdje je maločas bio zub, vode, sitnih komadića celuloze iz maramica ostalih od hladne zime 2009/10.

Noćas me čeka prvi pravi tulum još od ne znam kad, nisam se zabavljao s ljudima, samo s tipkovnicom posljednjih mjeseci Čekalo me usavršavanje u videoigrama, čekale su me gladne pjesme u mojoj glavi koje trebaju sjesti po tipkama Nije da nisam mogao to odgoditi, ali...

Natpis na šalici mog brata kaže da ono što ne moraš obaviti danas, ostavi za sutra, a natpis to kaže u šali, dakle, vrijedi suprotna tvrdnja Navlačim jučer kupljenu kariranu košulju s plavim i bijelim prugama i palim računalo Smijem se slojevima smeđe prljavštine na tipkovnici Ona funkcionira unatoč svemu Ona je moj svijet, nosi samo moje simbole, Take stvari se ne pokvare zbog par dlaka i sperme Kad zapisujem sve pjesme koje me tište, fokusiram pogled na drugu stranu da malo odmorim oči i primjećujem strugotine po podu, mjesta po kojima sam oljuštio lak na parketu, mjesta koje je izblijedilo Sunce A onda sam stao okretati glavu u svim smjerovima Baš me zanimalo što se nakupilo po ostatku sobe Čovječe, pa tu ima toga za očistiti Neke smeđe točkice po stropu, paučina i pijesak

SPASENJE I. Uplakan u šatoru pisao sam pjesme Nisam imao papira, ni olovku Probao sam zapamtiti što više ove strašne stihove Neka ih oni golemi ljudi pročitaju Jednom Šuma je negostoljubiva Tlo bode leđa Spavao sam jedan sat svaki dan Živio sam jedan sat svaki dan I zato sam se tješio onim da zaista ne trebam brinuti Dugo sam se vozio, dugo se pripremao Ples je došao Do tog trenutka spremljen kao torta na tanjuru Predodređen da čagam naočigled svima Legendarni plesač bez talenta Mitski pokreti Žuljevi na prstima Imali smo najviše navijača Sati su prolazili, a mi nismo odustajali Našao sam taj cilj - bivanje u središtu pozornosti Poslije toga mogao sam samo pričati priče zainteresiranim i nezainteresiranim slušateljima Cilj koji traje tri i pol sata II. Prodaje se jedna knjiga "Kako pomoći samome sebi" ili tako nekako Tiskana u milijun primjeraka najmanje Ima dvjestotinjak lica, tisuće verzija Nalazi se u svakoj knjižari, u svakoj knjižnici Neki su tako gurnuli lice u vlastitu bljuvotinu Ona pak je stala pred ogledalo i vidjela da je njezino lice previše lijepo za takva sranja Uzela je sve knjige s ovim naslovom i pročitala ih Ništa posebno Nekoliko sati svaki dan provedenih u turskom sjedenju na krevetu, s knjigom na koljenima Akcija za jednu razinu viša od držanja glave u bljuvotini Najmanje jednu razinu viša Sad tražim pomoć Sramežljivi signali Odašiljem ih

glazbom Odašiljem ih prijateljstvom Nešto nemoguće, novotarija dostojna veselice Pio sam vino, rakiju, medicu, pivo, bambus Kupao se u moru Općenito sam bio normalan na tjedan dana Ali tražim pomoć Sirena Titanika tuli Svjetionik pomahnitalo gori po oblacima Razlijeva žute jezike Vidi ih!

III. Ona je ostavila sve Čista energija Religija: ljubav Tamne ruke koje se pružaju duž vela tame su žarko svijetle u odnosu na svijetove s kojima inače razgovaram Ručice bez prstenja I onda oči London, Pariz, Makedonija Klasične skladbe vješto odsvirane na violinčelu Tisuće i tisuće fotografija kao sjećanja na najveću osobu ikada I sve više, sve više smo skupa na njima Ispred objektiva Čudesni Svaki put imam oči još više izbuljene Ona je svaki put sve bliže onome nečemu što pišu po zidovima sirotinjskih četvrti, što propovijedaju po oltarima u otmjenim haljama Lažući sve neke istine Postaju istine u njezinim krilima Dalje se ne mogu okrenuti Ne mogu razmišljati Sve se iskri od prijateljice moje Posao je postao sasvim razumno opravdanje za ponovne susrete Dijeliš mi znanje iz knjiga Kako spasiti mene IV. Ona je ostavila svoj život u nekom drugom selu U mojoj mašti odigrava se taj film Mogući zaplet, jedan put od mnogih što ih nudi leptirov učinak Hoće li biti užasno iscrpljena? Što će se zbivati nakon toga?

U mojoj mašti odigrava se taj film Poput zvijezde starog Hollywooda na plakatima je svuda Jumbo plakati

Zasad pokazuje mišiće I onda oči Zarazna briga koju vidim u tim očima Sve se iskri od prijateljice moje U očima me spašava Očima me spašava Pretpostavljam da će mi puknuti mozak od držanja glave u bljuvotini Koje je ona to prijatelje imala?

Više ne znam Koga smo sretali na neobičnim mjestima?

Ljude... valjda Prodala je dušu skupa s mojom Stale su u prilično malu kuvertu Dvije duše od držanja glave u bljuvotini Religija: ljubav A zauzele tako mali prostor Valjda jer su se poništavale V. Nitko neće znati Nema slave u spašavanju jednog ispodprosječnog čovjeka I pričat ću o tome samo ja Ali neću prestati do kraja Mogući zaplet, jedan put od mnogih je da nema smisla i završne nagrade Platit ću ti ako se sjetim i ako ću imati čime Još ću na kraju naći neku drugu gospođu I vrlo je vjerojatno da ti ništa od toga neće biti smiješno i bit će ludnica do samoga kraja I vikat ćeš Kleti sebe što si pristala I onda oči Što će se zbivati nakon toga?

Koja cijena...!

Danas se ne isplati pomagati ljudima Ako treba pustiti, evo ja ću pustiti Nema problema, dušo Dvoje toliko suprotnih ljudi još nije stajalo dva metra jedno od drugog ili milimetar daleko u trenutku kad smo u Orehovici pokupili autostopera Može...

Let's pretend we never meet Let's pretend we're on our own That we're living different lives...

VI. Ali tražim pomoć Sirena Titanika tuli Svjetionik pomahnitalo gori po oblacima Razlijeva žute jezike Vidi ih!

PONUDA Sve što ja i svijet nudimo možeš vidjeti kroz prozor moje sobe Sunce koje buši krošnje To padajuće Sunce boje svijetle rajčice Krošnje povijene vjetrom a vjetar zna odtrgnuti pokoji list Travnjaci prekriveni tim lišćem i dvorišta bez ijedne travke Moja budućnost je prazna Moj novac su ceste, prašnjavi nogostupi uz kuće pa kad stanari otvore vrata dvorišta, udare te njima kad pješačiš Male i velike kuće, široke i visoke Oblaci ispod i iznad neba Uvijek plavo nebo, već pomalo dosadno Voćnjaci s raznim vrstama plodova koji tek trebaju izrasti ali posljednjih godina haraju biljne bolesti... Štagalj bez sadržaja, potok bez vode Ovaj mostić ti isto nudim Ako stojiš na njemu, vidjet ćeš šumu, i još dalje, do brijegova Ali kad sam prolazio svim tim mjestima i građevinama, dobro sam se proveo i uvijek dizao pogled da se još jednom divim antenama i zastavama Pa mislim da bi se i tebi dopalo...

OPASNO RAZDOBLJE Ne da se na čuvanje pjesniku ulice, fikcije, djevojka od petnaest godina, rekao sam to u svojim pjesmama, naglasio na velika vrata Slomili smo se pod pritiskom, ja i ona Buktinja života i mlade razigranosti A roditelji njezini bili su pastiri u stadu i otišli su na dalek put da nam daju vremena za razmišljanje Kad je prestala njihova okupacija njezinog dvorca, ostao je stijeg da se vijori zabijen u zemlju a ona je proučila dosadašnji svoj život u miru moje kuće sad kad više nikog nije bilo da joj ga kroji To je opasno razdoblje, i sama umjetnost su njezine misli u toj eri kad ništa ne miruje, i nemir sam je nedovoljan Tragala je za nečim što ni ja nisam shvaćao Samo znam da sam se izgubio pred njenim likom, vapio za njezinim odobravanjem i pogledima Mlada ženo, svijetlo odnekud Krepali su oni koji su zrelost smatrali vrlinom, sada smo ostali samo mi koji slavimo nestašluk, prozirnost i kratku ljepotu, najbrži prolet slike pred očima, ono što jedva dovoljno postoji da se zamijeti Ona je užasno bila slična našoj predodžbi slave i oko nje mogao sam sazvati čitav svijet kako bi joj se divio sa mnom ali nije ostalo isto kad je potrčala u neizvjesnosti što će doći sljedeće Raspirila je mene, bio sam živ ponovno sastavljen od razbijenog stakla na uglu smetlišta već po tristoti put komadića zalijepljenih skupa Nestala mi iz vidika i uplašio sam se A ona je bila tu cijelo vrijeme, željela me Krišom sam samo mogao izbuljiti oči kad sam to saznao Padao u nesvijest i na koljena Upustio se u igru iznad mojih mogućnosti a kad je pjevala uz TV zvuka stavljenog na maksimum u ružićastim gaćicama i nekoj naboranoj majci okrenuo sam se oko sebe tražeći spas, ili viku njezinih roditelja, ili nož nekakav A kad nije bilo nikoga, sami u mojoj kući Pod fenjerima smo izvikivali glasnije jedan od drugoga naše misli, strahove i napade depresije U kadi smo isprali svaki trenutak našeg postojanja i postojala je bilježnica u koju smo do tog dana zapisivali sve gluposti koje smo kupili, i sve ljude koji su nas ganjali po ulici A kad nije bilo nikoga, prekriženih nogu je sjela kad me vidjela i uhvatih je za nogu, slomili smo se pred pritiskom, rekoh vam već Mislim da nisam kriv, suče!

Sve je to dio života, probajte vi to učiniti pa da vidimo nećete li iskočiti iz svoje kože

LJUBAVNIK BOGINJE Tko je on?

Vidim joj u pogledima, ponašanju za večerom Cakle joj se i smiju oči čak i u tuzi Usne obliuje kao usne koje ljubi netko Postoji mnogo momaka na ovom dvoru i perač posuđa se potajno okreće za njom makar zna da bi bilo hajke ako bi ga vidjela Kraljević je najgori, to zna ali napasni su samo oni koji ne mogu dobiti ono što žele, guta je očima, mislima...

On zato nije taj ljubavnik male boginje Zelena kukuljica i plave oči koje svijetle unatoč sjeni koju stvara kapuljača Upitao sam pisarevog pomoćnika tko bi mogao biti Pomoćnik se zamisli, inače mudar ali brzoplet dečko Ovaj put je premašio samog sebe Ti nisi taj, znam, reče on, ali mogao bi Želio bi biti!

Uhvatio sam sebe u spoznaji nekih stvari Unatoč razlici u godinama, mogao bih joj biti mladi djedica, ali još se hvatam u mrežu njezinih čari A pismo koje je netom slao pomoćnik nekamo imalo je neobičan pečat, vidio je jasno kraljevsku krunu, što mora da je velik zločin Čak ni kraljica ne smije koristiti ovaj pečat Ali dečka nije bilo briga, oči su mu se caklile i smijale unatoč opasnosti, a usne je obliznuo kao usne koje nekog ljube

* Ti si veći od mene ali stojim evo pokraj tebe Izgleda da svakog od nas dopadnu pustinjski dani i pješčane oluje Ljudi su se okrenuli od tebe Peru ruke, a ponekad te štuju Ništa zato Dolazim ja, zar ne?

Ja ne perem ruke od tebe Vrlo si velik, prijatelju moj I ne brini se, ne trošim vrijeme s tobom uludo Pa vidiš da se smijem Vidiš da kad padnemo, ne odustanem Ne vraćam se u svoj tamni sobičak bez tapeta Pogledaj u Sunce Ono te još štuje I neznanci, stranci koji ti poglede upute iz čiste radoznalosti prema novom čovjeku I ti mene napuštaš i nismo se vidjeli mjesec dana Koja je to bila tuga Ali nekako znam da ni ti nisi odustao Još sam ti družica u noćnim satovima kad si potpuno izoliran, sam sa svijetom Mi nismo izdajice, jer nismo odustali Ja sam tvoja mala prijateljica Zagrli me

* Odvela me dalje nego što sam očekivao Stoga sam vas ostavio iza Na policama sad ležite, kao i uvijek ali ovih dana više vas ne podižem iz prašine Kažem: Laku noć! no meni je svanulo jutro boje tamnoplavih očiju i ne pružam ruku da zakrijem si oči jer mi ta svjetlost prija Doviđenja smiješnom pandi raskrečenih ruku što na trbuhu ima plastičan sat Sat kojem su otpali brojčanici Čak i kad ih je imao nije radio kako treba Ima kratke bucmaste noge Vječno sjedi na guzici i vječno se histerično smije A na polici iznad njega stoji armija životinjskog carstva Zec od loja što gleda u križ Zaštićen je najlonskim pokrivačem Sretan što postoji, pa makar i tu gdje je društvo dosadno Nasred police plišani medo Maleni i strogi nadzornik sobe Usta povijena prema dolje, staklene oči opasno trijezne On je ljut, ali čini se da samo čeka poljubac ili dječje ruke koje će se igrati s njime pa da skakuće od veselja, ponovno se nasmije Tu je i neki žuti jež sastavljen od papirnatih vrpca pa još jedan zeko, ovaj put glineni i spreman na skok Najmanji od sviju, ali veselo gleda u daleke krajeve u koje lako doskoči Zbogom crvenoj vrpci oko vrata psića dalmatinca kojeg je na policu postavila moja sestra Plastične glave, vatiranog tijela Nosić u obliku ružičastog srca A evo je tamo! Skoro bih je zaboravio!

Iza pande stoji crno - bijela krava Na dvije noge stoji, što je neobično U čelo ima zabijenu značkicu s likom Bruce Leeja To je momčad,vojska bez premca Od njih sam sagradio svoj svijet Rekli su mi što da sanjam, i vidio sam razna mjesta Ruku pod ruku s medvjedićima šetao sam za me napravljenom cestom I nije li vas sad strah, životinjice moje?

Nije li vas strah onoga što dolazi poslije vas?

Srce vam zabrunda kao lokomotiva na vrhuncu moći kad vas sljedeće jutro, sljedeći sat čeka ona Ali vi... Možda vas probudim još jednom da onda zaspite zauvijek i taj ću vas jedini put podići s police da vam kažem koliko je lijepa Iz prašine ćete izroniti da čujete kako se smije i kakav je osjećaj kad vam pruži ruku

OTKLJUČAVANJE Imao sam ga u rukavu Ključ za sve brave I ubacio sam ga u tu bravu koja je čekala dosađujući se nekoga da je okrene Ali kad sam završio posao, pričekala me straža i oduzela mi ključ Nestao sam kroz vrata i ništa mi nisu mogli Smijao sam se straži koja ne zna kako se otvaraju vrata Oni sad imaju ključ, ali ja takav mogu kupiti kod svakog drugog prodavača I ja sam u sobi, sobi punoj blaga a izaći ću posve nevidljiv i nakrcanih džepova

(posvećeno Elder Scrolls III: Morrowind)

SKRIVENE LOKACIJE Pokušaj uloviti rakete odavde Kreirao si mi jedan strašan svijet Snalazim se s gravitacijom ali ne shvaćam optičke zakone Zadnji put kad sam gledao ravno vidio sam iza ugla Preživjet ću, nadam se horde pobješnjelih krava i leptiri što postaju jedan divovski stvor A neka su bića prijateljski raspoložena Susreo sam medvjeda koji govori i uputio me u kokpit zrakoplova Tamo sam pronašao čudesnu karticu koja otvara sva vrata u tvome svijetu Je si li predvidio tog medvjeda?

Nadam se da ima još takvih skrivenih lokacija u kojima se nalaze moćni predmeti Poboljšavaju igru, poboljšavaju traganje za pustolovinom i uzbuđenjem Nebesku igru si dodatno iskompleksirao Ni ne mogu nabrojiti sva Sunca sistema koja mi sjaje u oči i ometaju me dok pokušavam ovim kopljobacačem srušiti rakete koje hrle prema meni

KAKO ZNAM DA NISAM IZLIJEČEN Gleda me u oči dok govori taj liječnik da se trebam povezati, uključiti prijamnik, slušati što govori Pogledaj u stranu, što vidiš Liječnica me posjećuje u večernje sate, njen sam miljenik, da vidi kako sam Sada je umorna, zijeva, zijevamo jer je to zarazno A rasvjeta je dosta žuta, krevet se rasprema pomoću nevidljivih ruku Sigurno ćeš biti dobar, sigurno ćeš biti miran, dragi moj dečko?

Sutra ujutro kad ćeš biti kod kuće Vidim kroz onu našu čipkastu zavjesu satelitske antene, izuzetne ciruse nakon razdoblja potopa Okrećem se, vidim kuće ljudi koje ne volim viđati po cesti Pusti ti druge, oni ne vrijede ni trepavice, kaže dobroćudna debeljuškasta ženica dok namiguje svojim kapcima i gornje i donje trepavice joj se dodiruju, a i meni je ravno ove večeri, sklapaju mi se oči i trepavice od 16 i pol sati na trezvenom radu samačkom i opreznom Da se dobro pogleda gdje je zahodska školjka, na primjer, da je se ne promaši Te ljude vidiš jednom na tjedan i onda prođu za sekundu pokraj tebe kao zujeća muha koja pobjegne kroz otvoreni prozor kad konačno shvati gdje nema stakla Ona ne bi htjela vidjeti mlade ljude na odjelu, ali istodobno su oni osvježenje, donose život i njoj Ostalima starima ispranima daju boju u njihovu bijelu površinsku glazuru Nakvarcani ovo jutro, ponosno prolaze, mladost im je opet tu, na dohvat ruke Ona me hoće, njezin dragi dečki se stvara nakon vikenda s torbom punom potrepština, odjeće i posve privatnih stvari koje ne može ona vidjeti osim ako ne zaviri u ormarić dok ja spavam kao klada, i u mraku načas promotri moju siluetu pokrivenu rasturenim poplunom, to su pokrivači nategnuti doživljajima u snu Djevojko, djevojko, ženo, ja odavde vidim i satelitske antene i veliki orah u dvorištu susjeda preko puta i znam tako da nisam izliječen U ruci ih držim, što je ironija, te tabletice bijele, od bijelih prašaka kemijski, strojima spojenima u skladne strukture, i neće pomoći u vrijeme mojih sjetnih gledanja u daljinu Kud ćeš me odvesti van iz tame mojih ladica Sebe promijeni kad zrcališ u meni svoje satelitske antene i stabla iz sna Brežuljkaste krajeve koje nikada nisi posjetio moraš mi spomenuti na sljedećoj viziti Znam da nisam izliječen kad vidim ljude na rubu Nedelišća kako zalaze u ničiju zemlju i samo ih ja promatram od svih prisutnih ljudi Svjetla nam gasi liječnica, izlazi zjevajući, sam sebi ne djelujem kao netko tko je posrnuo, samo se previše oslanjam na knjige iz mog ormarića, i to želim Volim si takve glupe želje ispunjavati Liječnik dobro kaže a ja šutim naravno na istinu kad nemaš odgovora šutiš da svi kažu da je okej, a nije u redu, uopće nije u redu, teoriju naučio, a praksu...?

Koliko vučem knjige van na plan pred mojom liječnicom i uopće nije zadivljena Kako znam da nisam mnogo postigao u ova dva tjedna?

Tako da soba šuti oko osam sati navečer Ne čuje se čak ni promet dok čitamo svoje krive lijekove Evo tako znam da nisam izliječen Ujutro ću ustati za doručak, a ne za prestanak... slovkanja u sebi...

Onih dugih slovkanja...

Isuse, vuku se minute do kraja... ovog poglavlja...

KAD JE NOĆ OVAKVA, ... ... viči kao da te kolju ako se takvo što slučajno počne događati Nazovi policiju, sirenu oglasi!

Takvo stanje se obično javlja kad je magla, a ti baš imaš peh da je osim magle još i noć, a i rasvjetu nisu dovde sagradili pa ti voziš i voziš kroz žutilo vlastite svjetlosti i to je sve što vidiš - odraz svojih žaruljica na kopreni magle...

Kao da se netko pomokrio na taj prirodni smog!

Zli mjesec tad svira psihodeliju, obukao se u Jokera, šarene ciganske hlače Nisi ni primijetio kad se to zbilo!

On namjerno poludi i ganja boje po nebesima Strahovladom želi uzbuniti snove svakog djeteta Uzme temperu iz ruku magle, tebe prikuje nemoćnog za cestu Bespomoćno zuriš kako ti iz glave trga kosu za svoj kist Kistom od ljudske kose slika temperu koju je prolio po sebi Iz izbljuvane kaše on stvara smislene crteže Ona mrlja na obodu mjesečine sad izgleda kao cereća čarapa Iz bijelih naslaga oblikuje si krila Zuji okolo, jede zvijezde Odbiva se od obzora do obzora poput teniske loptice Magla ti ulazi u nosnice, to je otrovni plin za još luđe maštarije Nepoćudne prizore snime ti na disk i zavrte ga u tvojim mislima Ako se ne javljaju policajci, zovi 94!

Osim ako se ovaj ponoći komitet nije složio da sagradi zid od duginih boja koje se vide oko Mjeseca kad ga ugledaš kroz maglu i tako da zapriječe put hitnoj pomoći, možda i njoj da ponude neki sladak prizor...

ROTIRAJUĆI MEHANIZAM PLANETA Kvarc je ispao iz svojeg ležišta Zaglavio je koloture Gledamo van, u sunčano nebo Svakog je kolovoza takvo ako ste na Floridi i gledate van negdje oko ponoći Drmusanje sad ne može prestati Znanstvenike više ni ne krivim Svatko kaže svoje, poduzeti nitko neće ništa Pogledajte što smo postigli nenasiljem!

Možemo danas šutjeti još više, i čekati da nam prodaju sunce koje zalazi u sedam ujutro Prilagodbom se prilagođavamo prijašnjoj prilagodbi Moramo izmišljati specijalne satove Ja nikako ne mogu spavati Ne mogu zaboraviti neke druge dane Noć je dan, dan je noć Pisac kojeg ne učimo u školi tako je govorio da je istina u tom i tom društvu postala laž, a laž je postala istina Gleda moj bratić mjesečinu u dalekoj Rusiji Ljudi sele tamo masovno Samo jednom su tamo promijenili vrijeme Doduše, prva promjena satova, vremena i zona zbila se tamo, ali promjena je ostala na tome Više ništa nisu mijenjali Neki vole to, neki mogu spavati Nekima je svejedno, a najčvršći kažu da je to samo promjena relativnog, ljudskog vremena, Nema veze sa Suncem, samo ustaješ u drugo doba dana Prilagodiš se i djeci je normalno da je jutro u kasnovečernjem terminu Rođeni s defektom ipak ne mogu spavati To je staro sunce ušlo kroz pore budućih majki, trudnice su ga usisale da se staro sunce ne zaboravi Da ne kažu da je oduvijek podne padalo malo prije ponoći To Sunce želi i samo sebe prisjetiti Koliko pričamo o tim satovima i velikim, poduzetnim vladama, i ono samo je zaboravilo da bi trebalo biti nekako drugačije, da bi i ove godine i one sljedeće sunčev disk u 00:15 trebao dvadesetog kolovoza biti na istoj točci na nebu Više-manje jako tiskanje očiju, prava pravcata Religija koja ujedinjuje ljude To je Religija, i izgleda i miriše tako Kad je najlakše vjerovati, kad nema rizika, onda ideju prozovemo tim imenom

TJERAM MALU PTICU U NOĆI Tjeram malu pticu u noći Bježi, ptico Ti i tvoj cijuk negdje se odselite, neko drugo selo, neki drugi grad Stalno ciju ciju ciju i ble ble ble!

Ne znaš pjevati, samo tugovati Čemu to služi kad ljudi ne mogu spavati?

Ajde, idi, nije to tako teško Stojim tamo i mašem, ali uzalud Ptica žutog perja digne se do krova gdje je ne mogu tjerati, a kad se maknem, opet će se spustiti na tlo Ovuda švrlja puno mačaka, jednom ćeš nastradati, samo pazi što ti kažem Bolesno nadanje da ptice razumiju ljudski govor

JEDAN PAS Jedan pas me slijedio još od benzinske u Nedelišću Mali crni mješanac Bio je dobar suputnik jer mu je bilo dosadno kao i meni Stao je pred automobile koji su trubili nadajući se da će se pas opametiti Bio je uporan u svom instinktnom praćenju mene Neki pijanac se uplašio psa Rekao mi je da ga maknem da ga ne ugrizne Nisam mu ja gospodar On je gospodar svoje sreće Moram se ugledati na njega Neki karavan skoro ga je ubio Jedva je zakočio, i kad se pas otkamenio, nastavio je dalje Ali bar je pas gospodar svoje sreće Trčao sam po biciklističkoj stazi u nadi da će se umoriti ili nestati ili bilo što i liznuo mi je ruku kad sam vezao patike Mislio je da sam ranjen To je bilo tako spontano Ništa mi nije radio, on je gospodar svoje sreće Nestao je nakon zebre koju smo poput starih djedica prošli Nisam mu ja gospodar, slijedio me jer smo braća po dosadi Samo što ja nisam a on je gospodar svoje sreće

ZA MNOM Za mnom, vrli prinče ograda i kuteva, zelenih površina i nikad makadamskih cesta Nisam te zvao, a ipak ideš Pratiš me od kontakta očima, zar ne?

Pogled dobrohotnosti, pogled uopće upućen u oči tuđinca danas je rijetkost, zato si se zaputio mojim stopama da vidiš što imam za ponuditi Poput trgovca, hotelijera, lihvara a ti si stalan gost apartmana ulica I ne posklizneš se na rosu u travi poput mene Negdje sam jaukao kad sam te izgubio na pola puta do jedne starice Negdje sam plakao što sam zagubio jedino društvo, pa makar divljeg žućkastog mješanca

NOĆNO ČUDOVIŠTE Troje mladih ljudi skače u diskoklubu Pred vratima se šunja sjena davnih klanja Jedan prilazi i viče da neka svi koji su isto tako trče k vragu, baca se po zraku poput pijanog Supermana i trči skliskim vlažnim noćnim ulicama Čudovište se zna kretati brzinom mraka uz svoje sestre sjene stiže najbržeg i najprestrašenijeg, koji se spotiče o vlažno kamenje Njegova cura vrišti a netko se histerično smije iz kontejnera, a čudovište se smije isto glasnim trostrukim smijehom zlobnih sjena Policijske sirene su zapale u komu, a policajac se polio kavom, trči glavom bez obzira Nema tu spasa od drugog čovjeka Svi trče kad tad zajedno ali ama baš uvijek završe jedan po jedan među vrištajima ptice reptila dok vreba oko diskoklubova

VATRONOŠA Ja sam vatronoša svakog šestog dana Pogrebna povorka koja se vuče od stupa do stupa preko mraka i svečanih loža Okupana niskim sjajem, ovisna o njemu Vrpce, prastare, neke nešto novije Na drugoj strani tavana vidim tri upaljene svijeće za publiku iz uglova, bacaju ravnomjerno svijetlo po čitavome krovu, jer tama iskoristi svaku kap fotona da promovira stvari pod njezinim okriljem koje se inače ne viđaju u ovo doba Duhovi iz 1985., masna mrlja na zidu Stara trula vrata s gumom za zatvaranje Nitko izvana ne vidi što se ovdje zbiva Tek nazire malu sjenu svjetlosti, kliktaj dječjeg sjaja Nosim šest svijeća koje se bore za prevlast Vatra i još vatre, svi zajedno ne sjaje poput najslabije nebeske zvijezde Pokrivaju samo prostor, i taj prostor jedva, koji moja majka želi da bude osvijetljen kad stavlja rublje na uže da se suši

GOSPODIN KIŠOBRAN Gospodin Kišobran je upravo izašao iz kina Gledao je dobar film i osjeća pravedan gnjev Gospodin Kišobran je povikao mislima u svojoj glavi Derao se drskim tonom i odgovor je bio drzak Bio je hrabar i postojan po svojoj normi Mašta to dozvoljava, ali strah od neprihvaćanja ga tjera da šuti, skliski jezici i kritika, kritika, kritika!

Da ruke ne polete, ne prorade Gospodin Kišoban nosi svoj mali kišobran poput puške Oružje, crno, mistično i engleski hladno Nema kiše, ali pristaje uz tmurno vrijeme On je veličina u smislu gliste nad mravom On se pravi važan dok su okolo djevojke ali ne progovara ni riječi s njima Gospodin Kišobran ih ne dira, čak ih ne gleda Gospodin Kišobran radije se gužva preblizu kišnim kapima Ide preko zebre i auti nestaju i dolaze Za Gospodina Kišobrana oni su samo auti, u njima nema vozača, osim ako je vozač mlada dama Gospodin Kišobran ima knjige ili piše knjige Dođe na isto jer oboje mu je danas naporno Ali Gospodin Kišobran je sretan!

Sada je sretan jer ne razmišlja o svojem hodu i žuljevima i bolnim tabanima i crnim cipelama Ponese ga val zamišljenosti, gubi se u crtama sna Svijet više ne postoji jer on ne korača njime Za nas je tu cesta s kamenčićima i žutom linijom preko koje ne smiju biciklisti, i automobili iz Njemačke Za Gospodina Kišobrana ostaju crni grmovi u sivom zraku i ti otoci bodljikavih grančica On vidi svoje curice i prinčeve i princeze Kraljevstva umišljene nesreće koja se na kraju okrene u sreću unatoč svim zaprekama i svoju dragu ljepoticu prepravlja, nikad nije presavršena Gospodin Kišobran je stavio kišobran da mu visi iz džepa dok držač pridržava rukom u džepu i ljudi pod svjetiljkama vode pse po parku Oni su uglavnom sretniji od njega i bez mašte i bez gubitka cipela, oni se drže za ruke i to im je sve Tu su među drvećem, on je na asfaltu sam Gospodin Kišobran sad se duri na svijet i sistem dok sam sebe ne može nositi kroz dane i tjedne Bolje rečeno gura se kroz sate i minute On se žali, a svijet je odraz toga i onda sunce nije dovoljno svijetlo i toplo a ljeti nije dovoljno blago Gospodin Kišobran plače, savija se u sjedećem položaju Stavio je kišobran na ormar, dakle vrijeme je šetnje prošlo, vrijeme je zaista mašte i neznanja izgubljeno Za Gospodina Kišobrana ostaje u ogledalu čisti on sam, neprerađen i trijezan Vrijeme je zadržavanja suza prošlo kad se odraz Gospodina Kišobrana prvi put uputio u njegove oči

KUĆA Kuća odumire, nema joj pomoći Rekli su da će stanovati u prvoklasnim hotelima, u pravim gradovima, među ljudima koji svaki dan idu na posao i žvaču žvake Ovdje je bilo jako vruće ljeti jer nije bilo klime Na pregrijane smo zidove znali nagurati hladnjake i trošili smo puno struje uključujući ih u tok Uvijek smo se smijali zbog sinkrono rastvorenih vrata hladnjaka a jaja u pretincu na vratima svima su upadala u oči, jer ničeg drugog nije bilo da se gleda u tim hladnjacima Ovdje još neki žele promijeniti svijet Započeli bi priče o življenju na papiru, gusti sok uz njih, kutije cigareta i teške pepeljare Tek se Antun sjetio pisati o onome što se događa ovdje u kući, vidio je da je to pravi život, a ne neki izmišljeni u glavi Pratio je što se događa na recepciji Tamo sam ja najčešće radio i pričao sam mu priče tako dugo dok je želio slušati Zabilježio je grafite ispisane po zahodima, viku djevojaka u sobi na najvišem katu Netko je pročitao naš oglas u novinama i poslao nam kutiju punu mačića pa smo ih rasporedili po sobama Nitko nije imao stalan posao Neki smo i spalili osobne iskaznice Našla su se tri dečka koja su, onako iz dosade, htjela otkriti jesam li ja ikada imao pravi život Kopali su po mom rublju, družili se s ljudima koje znam Ima jedna soba otvorena za sve, tu smo objesili stvari iz naših prijašnjih života Dečki su se uputili tamo da doznaju konačan odgovor na svoje pitanje i našli tri češlja, vunene rukavice, fotografiju dječaka s psom, Playstation i to je sve što su našli

SLIKA JE...

Slika je propadala u zid Vidjelo se da ima treću dimenziju Svijet se vrtio oko osi iza nje Isti ljudi koji su je gledali kročili su planetom iza nje, zaneseni gravitacijom u kljasti hod Bila je naslikana svim bojama koje oko može raspoznati Onim milijunima i milijardama Plava boja neba topila se rubovima plavom bojom mora Trava je zelenilo svoje mijenjala za zelenu odjeću šumskih junaka Sunce je propalo jako duboko i znalo se da nije uz stakleni rub slike Autorov potpis je izblijedio Jednom je netko pucao u sliku i metak je progutao bitne dijelove I Mjesec je bio na nebu vrlo sjajan, i zvijezde nisu marile za postojanje sunca Balvani su plivali po razlijanoj mjesečini duž čudnovatu rijeku mrtvih ptica Svaka poput zasebne bijele pahuljaste kapljice nekog korita toka mrtvih Zombiji su častili grobove nepodignutih, neki si još nisu iskopali grob I žena u prekrasnoj haljini je plesala duž oranice, duž polje kukuruza Vijorila se kravata iza nje I zastave svih država koje su jednom postojale padale su s jarbola brodova gdje je kapetan bio jednooki, a časnici teških mišića od brodskog rada Neki dan je netko htio baciti sliku pod pazuh i odšetati van iz muzeja kao da se ništa nije zbilo ali topovska kugla sa broda raznijela ga je u komadiće U tu je priču vjerovao samo jedan dječak kojeg nisu voljeli slušati

PATKE U GRADU Doveo sam patke u grad Starješine su prebirale po brkovima i oholo me kritizirale sa balkona Njihova biljka u tegli naginjala se prema mojoj povorci dok sam prolazio korzom Pokazivali su prstom i rukom se udarali, kloparali po debelim trbušinama, a dugmad je zasijala svoje sjeme po pločniku, skupo sjeme Imao sam štap kojim sam ih dovodio natrag u hodajuće jato i nijedna nikad nije posrnula, a mačke i psi držali su se podalje Jedino su djeca huškala i trčala za patkama Nosila mrvice, bobice, ptičju hranu i tad sam znao da je svijet još uvijek isti Dijelio sam im osmijehe zamišljajući ih u budućnosti Patke su zastale usred grada i svima je zastao dah a djevojčice i dječaci spremno su čučali da vide što će se desiti Patke su tad uronile kljunove u fontanu dok sam ja lagano sjeo na rub, a djeca prasnu u smijeh i igru, a starješine se okrenu i zadovoljno nestanu u svojoj kući

EGZORCIZAM 3D kino sa sjedalima za ljubavnike Kum na vjenčanju i fotografiranje s mladencima Grad Varaždin, grad Zagreb, grad Bruxelles Dobro odijelo, ugodan miris Moji poslovni uspjesi, mnoga poznanstva, sretanje prijatelja na svakom koraku Svi mi se smiješe i zovu me na piće Moj postdiplomski, dok mi djevojka doktorira Ima me na Jadranskome moru Bio sam u Tunisu, Tajlandu, Turskoj, Tirani...

Kreiram klupsku glazbu, nisam samo pasivni slušatelj, jer plešem na taj ritam u klubu među dobro odjevenim ljudima Sve što oduvijek želim Sve za što nisam znao da postoji mi prilazi u golemom kamionu Utamničenom u mojoj sobi čini mi se da jednu želju samo imam – da je barem taj kamion promašio skretanje!!!

VRATA TRIJUMFA Probao nisam sve Iskusio nisam ništa Pobijedio sam u ratu i donio si bačvu vina Brzi vlak me odveo u Francusku i Japan Pronašao sam drugove Nemam drugarice i nisam sretan Stršio sam medu ljudima poput Empire State Buildinga Otvorio sam vrata trijumfa Prošao kroz njih Nisam znao da nema poda u toj sobi

988 Nazovi 988 i pitaj za informaciju, pronađi način kako da prestanem gledati u nebo svaki put kad jedem bananu u dvorištu, zuriti u zvijezde koje se tek pojavljuju k'o da ima neke istine u njima, i u staro susjedovo stablo oraha kao da će mi reći svu mudrost koju je sakupio tijekom godina, jer nema ničeg u tome, samo nostalgični izlet u dvorište, a tamo nema čak ni izvora nostalgije

RUKA NA RAMENU Na kraju dana sjedio sam kao što uvijek sjedim i promatrao sam ptice raštrkane po gradu Na kraju dana, jer kraj dana u svibnju već duže traje, moje računalo je užasno glasno brujalo i nisam više znao što piše na ekranu Netko je pjevao istu pjesmu po stoti put Da su se pjevači i izmjenjivali, ne bih to primijetio Moji roditelji su je pustili unutra Vidjeli su kako nešto nije u redu Čekali su da me bilo tko probudi, jer oni nisu znali kako to učiniti Oni su isto zaspali negdje tijekom godina Ne mogu uspavani buditi okolo ljude Otvorila je vrata moje sobe i bešumno ih zatvorila Ušla je dok još sunce nije potpuno zašlo Prstima sam klepetao po tipkovnici u ritmu glazbe Ne smije ti više biti svejedno Osjetio sam ruku na ramenu Gledala je što pišem, gledala je kako udaram lopticu po ekranu Gledala je kako ljude odlaze niz ulicu prema svojim domovina Susjedi su spuštali rolete i zvijezde su pokazivale prstima prema maloj djeci Gledala je kako djecu polažu u krevetiće Utješno se mi je nasmiješila, mudro me pogledala To je bio pogled kojeg se mora poslušati bez propitkivanja Gledala je kako nisam prestajao, iako sam hrapavo rekao kako ću evo sad prestati...

Polako mi je poklopila ruku na mišu i odmaknula mi drugu ruku s tipkovnice Polako je isključila računalo i ugasila monitor Gledali smo kako se diže oluja Ovaj dan je cijeli takav Sunce, vjetar, oblaci, kiša, sunce Parkirala je bicikl duboko u mojem dvorištu Gledao sam kako se penje na bicikl Krenuli smo u sivo predvečerje Dizala se oluja i zebla me glava Gledali smo kako promiču automobili, ceste i benzinska postaja Kamion se zaustavio da nas propusti preko kružnog toka Gledali smo kako se izmijenjuju krajolici, sela i gradovi...

DA VIDIMO KAKO ĆU DALEKO DOĆI Ovaj je poludio i odapeo se kroz naše carstvo poimanja stvari Letio je kroz magle i sigurne luke svakog dobrog ljudskog bića koje živi i voli u 21. stoljeću Čudim se još i dan-danas Nitko nije očekivao to Uvenuo je u teglu, sklupčao se na dnu On je samo išao i za razliku od svaki put prije nije se osvrtao Kroz palo lišće i nagorjele grančice, probijao se laktovima i ramenima kroz zagrljene parove na plesnom podiju Vidio je sve prekrasne poljupce i svakoga je pozdravio Vidio je malu djecu kako se ljube nosevima i nasmijao im se Volio je laži svih umišljenih ljubavi usamljenih ljudi koji se vucaraju ulicama i okolo šalju poruke kako im je lijepo i kako ih djevojke strašno vole Volio je te laži jer su bile baš poput njegovih, nije bio usamljen u laganju Moja je baza tada bila pomaknuta na sve gradove okolo, svugdje, samo ne kod kuće, i pod mojim je lučnim ulazima koračao kao oprezan, ali hrabar junak iz neke od mnogih mitoloških priča koje on zna, a ja ih samo mogu sanjati, nadati se da će mi ih ispričati Mi smo se tu jako grlili i moj je kolačić bacao loptu veoma visoko Nisam mogla toliko skočiti, pa sam je pričekala dok ne dođe bliže tlu Rekao mi je da psi skaču više od mene, a ja sam mu u šali rekla da danas neće dobiti poljubac Tako smo se šalili, tako smo zapisivali jednu idilu u svakodnevicu čovječanstva, tihi događaji koje ne vole opisivati u analima, a on je prolazio ispod naše ljubavi i bio je tih, vrlo tih, tako da sam ga opazila samo dva puta Moj kolačić je rekao da netko nestaje za obzorom, učinilo mu se da ga je prepoznao, ali nije ga mogao nikamo smjestiti Tko je on, tko je on, gdje sam ga već vidio...?, pitao se dok sam mu sjela u krilo Samo sam šutjela i držala palčeve Lagano sam mu se nasmiješila za posljednji pozdrav i poželjela mu puno sreće To je velik svijet, dragi moj prijatelj, i ima gorih ljudi od ovih s kojima si se dosada sukobljavao tamo vani On više nije vidio svo to zlo i sve dobre osjećaje koje šaljemo On je progutao cijelu knedlu sa suzama i odvažio se stati prvi korak, pa drugi pa treći, s tim zastrašujuće ukočenim nogama "Da vidimo kako ću daleko doći", rekao je znakovito te večeri kad nitko nije obraćao pažnju na sjetne izjave Pješice, sasvim pješice, sasvim sam kroz Čakovec i ulice gdje nema pješačkih staza Par puta su mu potrubili, ali kao da oni znaju što je život Baš ga vidim kako se slatko smije uvjeren da zna bolje od njih Vjeruj što god ti drago, dušo...

Konačno si počeo vjerovati, konačno želiš biti izgubljen poput nas, nepažljiv i opušten Svjetla sa neba i sjaj noćnih klubova te prate kao dobro iskustvo, jedan dan proveden sa prijateljima, hodaš dalje po Pribislavcu, hodaš po dugoj Belici i taj trag za tobom se vuče kao udica za bezvoljne ljude Vjerujem što god želim, dušo...

Izašao si u srednje Međimurje, u sela u kojima nikada nisi bio Potpuno pješice, potpuno sam, nijednom nisi potpao pod iskušenje pa da stopiraš i voziš se automobilom Autobuse si ispratio pogledom, htio si da svi u Dekanovcu misle da si seoski redikul U laganoj obući, jer vruće je ovih dana Nakon tisuće teških koraka toliko je vremena prošlo da ti je korak postao lak i da si lebdio, a ne hodao Uopće se nisi namučio, uopće nije bilo bolno, koljena su ti se oslobodila, počeo si trčati,

vrućina je isparila, grlio si sela, ljudi su te počeli pozdravljati, a graničari nisu bili strašne spodobe koje predstavljaju Zakon Ušao si u granično područje i nitko ti nije prišao Pokazao si putovnicu, a oni su ti rekli kako je mnogo pješaka prešlo preko granice u Mađarsku ove godine Bilo je i biciklista i veselih invalida u kolicima Našao si se na ničijem tlu i Mura je bila smeđa kao i uvijek i nisi se bojao jer si upravo doživio nešto što nisi mislio da ćeš doživjeti, i nešto što si smatrao strašnim iskustvom koje ćeš teško prebroditi Ali vidi, bilo je dobro I prolazio si Letenyem pod prozorima ljudi koji vode ljubav u podne i ljudi koji se tuku nakon par kapi alkohola To je bilo isto kao i u Hrvatskoj, jezična barijera je jedino što nas razdvaja, inače te i ovdje vole napiti pa da pjevaš s njima Imao si blagi smiješak na licu za svaki slučaj da sretneš neprijateljski nastrojene ljude ili policiju ili još nešto što dosad nisi doživio Nije postojao dalekozor, nema tog teleskopa s kojim bi te sada već mogla vidjeti Prošao si i posljednju granicu, izašao si čak i iz države koja graniči s Hrvatskom u neku drugu koja nema fizičkog kontakta s njom Već si vidio stepe i evo nečeg konačno na čemu ja tebi zavidim Duhovi su te napustili, nikakva pratnja ne hoda ti u stopu, nije bilo novinara, potpuno pješice, potpuno sam Predaleko, takvog te ne poznajem Kad dođeš natrag u Hrvatsku, radujem se što ću steći nekog novog prijatelja

ZOV Neće ići tako, zov je prejak, ipak idem, mama, moram ići, nažalost, približava se kraj, a ja da nisam otišao, a obećao sam još jučer Posebno usamljen ovaj dan, pa da ne idem...!

Na ulici me, nasreću, mogu ubiti samo automobili i drugi ljudi, drugi neveseli prolaznici, tuđe tužne oči, drugi koji ne znaju što da rade, pa onda svijet ne radi ništa, onda ništa se ne pokreće I mama mi kaže da je to samo u mojoj glavi, da se meni samo čini da se ništa ne pokreće, Sva stvarnost je samo subjektivan dojam, a preko tvog dojma, sine, trenutačno kiši i sav knjiški papir na kojem stalno poželiš ispisati antologijsko dijelo je promočen Sunce danas ne izlazi, ali doći će, to je trenutačno, to je kiša, oblaci nestanu, ali zov je glasan i nema veze s kišom i nema veze s društvom i sa svim ljudima koje sam ikad upoznao, a koji su mi rekli makar jednu lijepu riječ I još je gore kad te se netko sjeti, i još je gore kada imaš mobitel, pa da u njemu nosiš ostatke svih tuđih dobrih želja, kao torba u koju stavljaju cijelo tvoje tijelo da ga ne bi morali nositi na svojim golim rukama, da se ne bi morali pozabavati njime Opet su tu ona stara romantična svjetla gradskog parka, ali zov je prejak i odlazim dalje, jer ako zastanem, vidjet ću da mi svjetla zapravo ne odgovaraju i ne slušaju, i ona nisu moji prijatelji, i nisu ni potpuni stranci, samo stoje, baš gledaju kao da nije bitno, ali jednom ću reći da je bitno, da bi ipak trebalo biti važnih ljudi za mene i za moju mamu i zovu me tamo negdje s drugog kraja Čakovca, uvijek je drugi kraj, ili je to meni rekao moj vlastiti um, pa da mogu uvijek lutati dalje i tražiti to neko drugo mjesto, da ne moram prestati, pa da ne vidim da uz mene ne šeće čak ni moja sjena...

Zove zove zov je prejak To više nije rečeno nikakvim naprednim pismom To nije čak ni neki arhaični dijalekt, sumerska klinasta pisma su napredna za ovo, ovaj je prirodniji i stariji, i više nije artikuliran, i više se ne trudi, sa samog je početka i izvoran je, vrelo svega i počinjem razmišljati kao on

STARE SLIKE UZ VJETAR Samo je ispustila vrećicu uz vjetar i slike su se raznosile po morskome žalu Smijala se i ruke stavila iza vrata kao da leži stojećki na proljetnome zraku Vjetar je držao njeno tijelo uspravno a slike raznih koncerata, norijada i zabave gdje smo bacali jaja po ulici pravile su duge tanke crte po pijesku Plutale sad masno smočene na površini slanog mora i jedna je udarila o palmu Koliko god se vjetar trudio, nije je mogao odlomiti od društva stare palme U bijeloj sobi bez zidova ili barem se meni čini da nema zidova sad stojim gledajući u mislima prizor koji mi je jučer prepričala, kako će stari život pustiti niz vjetar, sjećanja oblikovana fotografskim aparatima, u crvenim zamračenim prostorijama sad neka žive samo u njenoj i mojoj glavi Zarobljen unutar ove zgrade, unutar poremećenog uma nada se da ću pustiti svojim prenagomilanim osjećajima da se ispušu, pokazati sam sebi novi tunel kojim se krećem, promjenu koju propovijedam da zapodjenem u četiri zida monologom prvim između tisuću njih i svoje sam slike niz vjetar pustio još jučer kad sam bio slobodan od bijele sobe Držeći je za ruke i mirno gledajući Nijednom ne trepnuvši da zapamtim što se čini s lošim ostacima života Zjenice nam se nisu micale, a usta još manje, zbog morskog vjetra koji nam je dodatna pomoć, razvučena u dugačak osmijeh

STARA GODINA I DAR SUNCU Sunce meni šalje posljednji pozdrav Odlazi brzinom okretanja Zemlje Njegovu rotaciju zvjezdoznanci i kalendar nešto ne spominju Nije zastupljena ni u starim mudrim knjigama Gledam ga kroz nekoliko proreza i čini se malim, prestrašenim i samim tamo na zapadu Vuče ga obzor, guta divovska crta Ono još jednom sagorijeva za gledatelje koji su se uključili kasnije Liže si stjenke, rubove glanca Ustajem, iako mi nije volja izlaziti na hladnoću Nosim mu svoju staru jaknu Nova je bolja, ali stara je kul, ima po sebi obilježja življenja i pribadaču na rukavu Skupa je, dakle, drži isti broj spojeva kao i mene I žuta je oko zatvarača, sjetit će se Sunce tih poslijepodneva kad sam jaknu zaboravljao uz vješalicu pri izlaznim vratima, a ono je iskoristilo priliku da je malo pere i prži, nanosi joj svoje boje, slika žutilo vremena svud po njoj Jakna isprana Suncem pripada samo Suncu, ni mene više ona ne sluša Okrenulo mi je leđa još kad sam ga gledao kroz prozor kupaonice Sad ne gleda iza jer skuplja snagu za novo okruženje, pa ne vidi prijatelja s humanitarnom pomoći koju stišće u rukama Jakna za toliko gospodstvo kao što je Sunce vrijedi dovoljno barem da gledatelji ne puste ovu godinu samo tako da završi, da gledatelji zadnju toplinu nečijeg srca ne zaborave, pa tako i da ne zaborave ovu godinu jer je očito i ona bitna, prije da ne prestanu misliti na nju nego što je novi siječanj s golim stablima i slojevima snijega pravilnima poput kristala zamijene i naslijede...

Godina kad je netko darivao nečim Sunce zauzvrat njegovim darovima tokom milijuna godina

THE TECHNO OF THE COMMUNIST BUILDINGS Here's the techno of the communist buildings They are sweating roads for me Tonight are roads freezing under solitaire buildings Dry ice clean as sweater crystal out to the silent universe Pass the people to stop cars for me Night source reopened, again assembles black color distanced from last morning Jamie goes Ta-dam!

Hop la-la, wind plays tennis Stars are photographers for unknown recipient Amplitude mistuned and bass guitar player anonyimusly waved me from a balcony Mystic panorama Internet flashes out from dimed rear window Someone insists on some fake lights, because he cannot return mood to the Sun Electric shining and all rear windows are like that, but one dark fellow and here's the melody An internet guy has eyes half opened while only his radio plays techno of the city middle buildings (Psychadelic song about well-known buildings in ÄŒakovec)

SUNCE Ispod pojasa Mliječne Staze nalazim vas sve poredane točno po poznatom pravilu Vi palite i gasite svjetla u kući pred mojim umornim očima To je najvedriji dan na svijetu i iz jednog dvorišta u ulicu sije svjetlost Pas laje na nekoga, ne vidim koga Plava je aura kuće na uglu Stupići za komarce postojano titraju Noć ne prolazi samo tako zajedno s gigantskim Suncem Ne povlači se i ostaje lizati moje rane i rane svijeta, sve što smo si danas učinili, svi što su požalili, sve nas liže, a da ne zna da samo čekamo da se makne i prestane jer boli, ispod nema ničeg, samo sloj kože i mesa Ostanem čovjek bez svog melanina i konzumiranog betakarotena Čovjek propusne kože, napuhne se, lako se ljušti i postane plavkasta kad je dugo umočena u vodu Neprestano Sunce namješta kosti svijeta i moje kosti, a to je jedno te isto, iste su kosti Jednako će nas zaboljeti kad zglob škljocne Ispod mirne krošnje jabuke kopam gredice u starim istrošenim cipelama Prevelike, izgrižene cipele Olivera Twista Vi prolazite bez mene, kako da ne bi, jer vas čujem kako turirate motor po Čakovečkoj Razmjenjuje se zrak preko graničnog prijelaza Oni nama daju malo Čeha, Slovenaca, Nijemaca, Amerikanaca i Rusa Mi, kad smo samo Hrvati, nije unija država i naroda, dajemo samo – Hrvate Sunce je otišlo za danom i samo se jedan oblak izvalio za to vrijeme Kresnuo je jednu munju i otišao Gledao sam ga kako putuje na jugozapad Crvenio se na kraju zajedno sa Suncem Kada se vidi Mliječna Staza, osjećam ih pod pokrivačem Kad rukom povučem gunj da mi pokrije ramena, oni su tu Rotirajuća plazma i vodena para Sve u crvenom iskrenju iz tla Sve u izmaglici, svo posjetitelji su otišli, vratar čeka mene Ne nazire me tako daleko kroz maglu, pa samo škilji očima A ja ne vidim vrata i svi grobovi su mi isti Crna je noć premalo crna svaku noć Tabanima i nožnim prstima ispod pokrivača zato u gluho doba uvijek od sebe guram Sunce Naslonilo se, sporo i pompozno, po mojim nogama i bokovima A jučer je otišlo, okladio bih se s bilo kim da je otišlo Preznojavam se u snu i moram izbaciti Sunce na pod Ostaje cijelu noć Sutradan ujutro Potpuno je vedro Nema čak ni onog oblačka Nitko se nije javio na ulazu Nisu se htjeli zapisati u bilježnicu posjeta Samo po prahu na cesti znam da su bili Ali nakon tolikih godina, ne moram gledati ni prah Znam unaprijed Nitko nas neće utješiti

Oni svejedno idu Pale i gase svjetla u kući nekako ritmično, suklađeno s poslom koji rade i djecom kad idu na spavanje Pod kapom nebeskom ne prestaju se vucarati sa osmijehom na licu Podno cigarete krije se duša što je još uvijek živa za najvedrija dana u godini Tiho to prati gigantsko Sunce Ne može puno učiniti, osim lizati i lizati Neće nikoga tjerati da radi ono što ne voli Samo...

Tu su se našli prije nekoliko eona, pa su svejedno usamljeni i distancirani jedno od drugog To znam, mogu se poistovjetiti sa Suncem i Zemljom Mali je prostor izdvojen za kretanje nebeskih tijela pa stalno ostaju u kontaktu Nikada se ne vole na daljinu Nikada Sahara neće biti zelena jer me Sunce ne napušta niti ispod pokrivača Ljigavo i mekano na dodir A jednom bih morao spavati Svejedno se šeće okruglo i nepoželjno ispod strogih zvijezda Nikako da otiđe jer je prošlo nekoliko milijardi godina To je već od tebe i mene Njegov je dlan kao moj ili tvoj i ponekad, u napadaju genijalnosti, shvaća da je prošlo njegovo vrijeme Ponekad se sažali nad nama Ovo je Hrvatska, više nam ne možeš pomoći, isprike ne nailaze na odaziv, apatija zvuči kao ime himne, to je sve što je ostalo i ne gledamo ga više u lice Samo po navici se automobilima odvozimo na more, u Crikvenicu i na Pag Voli miris ranog žita i kasnovečernje pokošene trave i zato se zadržava oko mojih nogu kao utvara, kao grba na madracu koja stoji prema gore

MJESEC Preplašio me siječanjski Mjesec koji se kotrljao dugo niz bijele obronke i šumu je pokupio putem, pa sad svijetli zelenim iglicama koje se zabijaju u krovove naših kuća Čuju se ti sitni pucnjevi, igle u crijepu Nekakva najezda osa ljeti i dimnjak se još jače iskašljava jer iglice dim proizvode kao na traci Koja si ti žuta naprava na nebu, sirasti krug s okusom listopadnih noći?

Kad trebaju kišni oblaci natkrivati naše rublje i mi moramo trčati van prije nego što padne prva kap?

Kao dvorska luda na pokopu siromašnog dječaka još ti je smiješnije što si ovdje, jer znaš da ne pripadaš u deseti mjesec Prodorna zraka, nije kao sunčeva jer svijetli u liniji, a ne sveposuda, ne pokriva i gore i zakutke posute golim drvećem Samo par krovova u ulici, iz čijih prozora izviru naša zablejana lica, traže tvoj smisao Želim odgovor!

Prije spavanja mi reci, tako dugo ne idem u krevet dok se tvoja pojava ne ispriča i pokloni mjesecu listopadu Ali ti si zlatna aureola u tamnocrnoj kosi ovog svijeta Takav ukras ne treba objašnjenja, isprike, ne treba osobnu iskaznicu, putovnicu kad ide preko granice, jer leti sa svojom svjetlošću dosta iznad carine i ti to znaš, da se beljiš, kurvo hladnih noći, predznače još hladnijih jutara!

CILJ I ti bi pisala kad ti se ništa ne bi događalo I t bi pisala kad bi ti stihovi rekli da u njima leži smisao, da je ovo ispunjenje potrebe, i konačno si pronašla cilj I dalje bi pisala kad bi se javile pjesme sa svojih stranica i izviždale te što si prestala pisati jer ne otkrivaju se stvari tako lako, treba klesati smisao, nove pjesme neka te ispunjuju Piši dalje da otkriješ koji je to viši cilj I ti bi pisala kad od ljutnje ne bi vidjela koliko te oni vole Kad bi na svaku riječ stranca spremnog na svađu izgubila liniju, ponos, duševni mir i cilj Vjeruj mi, nemoj si umišljati da bi bilo drugačije i bolje, i da imaš puno rješenja, više izbora...

Ma nemoj si lagati, i ti bi pisala da te u stopu prati ona suprotna izjava kako ti je posljednja pjesma vrlo loša ili eventualno prosječna pa za svaki slučaj napiši još jednu pjesmu Možda ova bude bolja, pa da ispuniš kvotu Da bude više dobrih nego loših pjesama I na kraju bi bila tužan klaun Onako bi očajno pisala kad bi vidjela da je pisanje postalo samo sebi cilj

(prema Leonardu Cohenu)

TAMO GORE NEMA NIČEG Tamo gore nema ničeg što bi te zadovoljilo Tamo gore su sve puste tlapnje Bezrazložno pustošenje života Droga s vrlo slabim tripom Spotičući se uz stepenice gubiš tjelesnu masu da je rasteretiš za nikakav cilj Boriš se i okrećeš Putnici oko tebe na stepeništu isti kao ti Misliš da si individua Svi imaju slične sklonosti Traže zadovoljstvo i spokoj na stepeništu istog smjera i sastava Pokušaj ovuda, čovječe Put vrlo krivudav, ponegdje je to cesta od koš crnog vrućeg asfalta Ponegdje staza osuta pijeskom Trenucima ćeš prolaziti šumskim puteljkom zaraslim u korov okruženim divljim jagodama i kupinama Svaki put ćeš osjetiti drugačije zadovoljstvo

BEZ SIMBOLA Tvornica zaobljenih znakova Od jutarnjih sati do zvijezde Sjevernjače Obećavamo da će vas toliko naši simboli proganjati Utaboriti će se u vas poput majušnih trakavica što izrode mrtvu djecu Samo jedna trakavica tako ostaje živa Kupljena ideja za sto kuna Sa svim dodacima, priborom,knjigama Tisuću i petsto kuna Tvornica ima žig garancije Dodatnih sto kuna Za toliko novaca očekujte kvalitetu Garantiramo vam da neće trakavica iz vas izlaziti najmanje godinu dana Možete se vratiti po novu nakon toga Kao redovni kupac drugi put imate popust od petnaest posto i tako svaki sljedeći put Sad da izložimo vrste trakavica, znakova,simbola: Kukasti križ, srp i čekić, iskrižano A u krugu Veliko N isto u krugu Pentagram, naopako okrenuti križ, Davidova zvijezda Lavovi, sjekire i zvijezda Danica Riba, žuti polumjesec zasad nam je ponuda ograničena samo na to Nabavit ćemo nove usluge do sljedećeg mjeseca! Što? Oh, takve trakavica ne prodajemo Ne, ne, niste razumijeli!

Postoje tvornice koje prodaju tu vrstu trakavica ali one redovno gube kupce Jedva da imaju ikoga Jer kad se zaraze trakavicom etiketiranom kao BEZ SIMBOLA, više se ne vraćaju po novu

SPROVOD I JA Borovi su stabla uz groblje Zelenilo da prekrije crnilo Vučemo se preko zebre kao da smo mi mrtvi Nisam ni do kraja ušao, već sam začuo plačni glas Jeca ta stara baba Mora se prepustiti u tuđe ruke Kakav štos!

Svrtati na se pažnju Niski su to oblici života Mogao sam raditi bilo što Živjeti svoj bezvremenski život Ne, sad sam tu Sprovod djedici Ne plačem zato (to sam odgovarao majci) jer nemam potrebno dostojanstvo za to Nemam osjećaja, ne osjećam ljubav Čovjeka zaista nisam poznavao Nisam progovarao puno riječi s njime Samo se isplači, dušo Ne tiskam ja ništa u sebi Nemam što tiskati Neki su na ovome sprovodu bili mrtvi čim su se rodili

GENERACIJE U mulju i među travom mrtvaja se proteže par stotina metara od glavnog toka rijeke Do nje smo pješačili vodič i ja i svi ostali znatiželjnici Kiša redovno puni mrtvaju Pored nje, isklesan od mramora otkrio sam taj monumentalni spomenik, a na njemu je napisana oda svim generacijama ispjevana od pera nepoznatog mladog autora koji je živio samo malo prije nas Čitao sam naglas kao počasni gost stihove što su utisnuti u mramoru kako bi vječno podsjećali: Oni koji su zaboravili kako je bilo činit će vas manjima od makova zrna Ali nije postala slavnom plašljiva srna, ni nijedno biće što je djela za se krilo Svatko tko je vješt među nama jednom će se naći tu U mramoru će steći slavu svu, no tad će ih već progutati tama Generacije i generacije svaka savršena na svoj način Različite misli, različite nacije Svaka ista, svi buntovnici slični Ubijaju licemjerje ponovno i ponovno Mrtvaje odsječene od glavnog toka rijeke Preko pravila i straha stupaju ponosno Slava njihova njihove su prepreke Neki od nas ostave stih za sobom, a drugi – oni jaki - mijenjaju svijet Treći, ne miješajmo ih s prijašnjom robom, pak će jednostavno imati život lijep Tad smo nešto malo šutili, a ja sam posvetu svoju dao nepoštivanjem pravila šutnje Odmah sam se udaljio od spomenika Obilježje moje generacije

UČENIK Bio sam učenik od samog početka Kako su se stvari primjetno počele odvijati za mene Pekao sam zanat kod mnogih krupnih i manje krupnih faca, preuzimao dio njih i davao dio sebe Najviše učio sam, krao ono što mi se sviđa I danas sam učenik Stalno ja slušam Stalno moram paziti Uvijek podređeni Niti ne želim biti išta drugo nego učenik, jer ne želim biti dovoljno star da budem učitelj Previše će života tad za mene proći da bih mogao bezbrižno šetati ulicama...

UNTITLED Nikoga nema na praznim gradskim ulicama i nikoga više nema na svijetu Osim nas troje u automobilu koji se kreće po tračnicama Možda je i bilo koga, ne znam, jer ponekad zaspim, oči mi se same zatvore One nešto šapću na zadnjem sjedalu Katkad su budne, a katkad ne Pratimo kako nam preostaje sve manje i manje ulica do točke kad ćemo ih pregledati sve Do kraja puta ima još oko tri različita suočavanja s činjenicom da nikoga nema po praznim gradskim parkovima I cvijeće je zapušteno, nitko ga ne zalijeva Mi troje imamo vodu za piće i to je sve Kad pljušti, muzika mora biti isto takva - kišovita i noćne se glazbe rijetko kad zasitim do jutra Često su u polusnu pa jedna za drugu kažu "Oh, kako si lijepa, Josip jelda da je ona zgodna?"

"Savršena je, a ne zgodna, savršena...", ponavljam Aplauz u snimci "Devet varijacija na Dipolov menuet Wolfganga Amadeusa Mozarta" Most rijeku siječe onako bezvoljno kao kad u filmu kamera prati krajolik kroz prozor vlaka u gibanju Automobil na tračnicama skreće ulijevo gdje isto nikoga nema Završavamo tjedni pregled situacije Onako neodmoreni svejedno sjedamo na tricikle u novo otkrivanje istih ulica da vidimo da zaista nikoga nema Počet ćemo od ulice, završiti u nekoj ulici na novom vozilu Kod jezera ima neka plaža, ali ni žive duše nema Da sve više vidimo da nikoga nema Ali ne smijem joj reći da nikoga nema, ne dok u svakoj vrsti vozila (tako je zapovijedila) ne provjerimo da nikoga nema

ISKLJUČENJE IZ KLUBA Evo me, gospodo, došao sam da vam pričam o sutonu civilizacije O tome kako se liječim od kronične zaljubljenosti u velika prostranstva i zalaske Sunca Opsjednutosti crnom kosom i osmijehom anđela Zato sam tu Naš mali klub je pod vedrim nebom unajmio prostor za sve svoje sastanke unaprijed tri godine Svoju članarinu ne moram platiti, to su mi jučer rekli Bio je veliki oproštaj Na poslu su mi se svi smijali ali su rekli da sam na kraju ipak napravio nešto korisno Listao sam malo ovaj priručnik koji sam dobio Piše kako trebamo sve što uveličavamo baciti u smeće Ljude, nažalost, ne mogu baciti ali sam zato ispraznio tri ormarića Sad da probam kako ide dalje Lakše se navodno diše, otvaraju se nove mogućnosti Samo što nikoga nema da mi pjeva cijelu noć i nikoga nema da me okrene naopačke U tome je položaju mnogo ugodnije ignorirati sebe Kad mi već pleše pred očima i vrti bokovima, i postavlja se tako da je mogu samo uhvatiti oko struka jer mi nije pružila nikakvog drugog izbora, onda je lakše biti posljednji luzer što ga je sjebala neka ženska Sad se velebno nebo sprema da proguta ove ulice I piramide u Gizi su umorne od stajanja, ondje je počela priča, završit će kad njihovi kameni blokovi budu prah Posljednje će dane sigurno provoditi s onim kojeg najviše voli Meni nitko nije platio, niti me molio da se pretvorim u šesnaestogodišnjaka U suton civilizacije će potražiti skrovište od nedaća Ona već nađe put Za nju će biti mirno i otići će brodicom poput vilenjaka k svojem Mandosu A mi ćemo pucati, ala ćemo pucati Još jedan pokolj nakon toliko napisanih knjiga Ostavština pisaca nas ne brine kad se otimamo za hranu U nekoliko ruka će ostati komadi kruha da dva tri puta zagriznu prije nego što val pomete obalu

I onda Zatvaram glavu Neka kaciga, pokrov od staklenih boca Tamno pivo, kroz takvu se bocu ne vidi nijedan leš uz cestu Večeras smo donijeli statut našeg kluba: 1. Za večeru jedemo vino 2. Jedini lijek kojeg koristimo je vino 3. Većina članova će još vrištati i sanjati sve svoje želje, ali onaj koji im se usudi prići, izbacuje se iz kluba doživotno 4. Josip Špicar je počasni član, on dobiva na poklon od kluba putovanje svijetom na mjesta po njegovom izboru u trajanju od 2 mjeseca, ako se nakon toga ne izliječi, ne može više biti član kluba 5. Vino je najdjelotvorniji lijek, te Špicar na putovanju smije piti samo vino 6. Ako ijedan orah ili bilo kakvo jelo pruži njoj, izbacuje ga se iz kluba 7. Svaki član kluba nakon godišnje skupštine dobiva razglednicu s natpisom "Sretno!", Josip Špicar dobiva razglednicu s natpisom "Zbogom!"

Bila je rana jesen i orasi su padali s grana Neki su još bili pokriveni onim zelenim korama Zagrabio sam po tlu i uopće nisam razmišljao Dao sam joj orah A kome da ga dam?

Ja sam ih već pojeo četiri Zvali su me na mobitel Rekli da počinje tečaj Idem tamo Platit ću im još toliko ako treba da me dvostruko duže poučavaju Ova knjiga koju sad čitam, "Entropija" se zove, kaže mi da je prije tristo godina Newton izmislio današnji svjetonazor zapadne civilizacije i sve je zbog toga otišlo kvragu Da nije otišlo kvragu, sad bih dočekao kraj s nožem pod vratom Inače, za vašu informaciju, gospodo članovi i svi posjetitelji godišnje skupštine koji me isključujete iz kluba, bih na kraju u svojim analima zabilježio da u suton civilizacije nije bilo nikog vrijednog spomena A moji će anali jednom biti zlata vrijedni, vidjet ćete

NEZAHVALNOST I PESIMIZAM Vidiš li optimizam i pesimizam i kolike su razlike među ljudima?

Annu Frank su nacisti zatočili i njezin narod ubijali i njezinu domovinu oskvrnulu, a to je bila i njihova domovina, pa je napisala da unatoč svemu vjeruje da su ljudi dobri u srcu A mene nitko ne tjera puškom i nema rata, i neki mi ljudi hoće pomoći i stalo im je do mene, a smatram da su ljudi u pravilu zli u srcu Koje li nezahvalnosti!

I ogorčenja...

ŠTO PIŠE U BIBLIJI Nikada nemoj toliko voljeti da se do kraja prodaš njoj i svemu što ona kaže, a napose nikada nemoj toliko mrziti da se prodaš objektu mržnje I kad tiho prolaziš pokraj crkve, samo se nasmij i idi dalje U svim se knjigama nađe ponešto dobro, a život je prekratak da bi se živcirali nad onim lošim što piše u njima

LJEPOTA Ne znam da li smijem pisati o ljepoti ako nisam sagledao ružnoću Živim u Europi i nisam dodirnuo Afriku gdje ljudi umiru po cesti ali ne od cestovnih vozila već od AIDS-a i pretilosti, pretilosti ne zbog pretjeranog hranjenja već zbog nehranjenja uopće Proširene jetre, bolest kojoj ne znam ime.

Sve je to vrlo ružno, mala djeca mršavija od kostura sto godina starih na našem groblju Ljepota je onda valjda kad se to dijete nasmije.

Jer ako je nešto navelo takvo dijete da se nasmiješi onda je kvragu to lijepo.

OUTRO Svo ostalo vrijeme koje imaš na raspologanju iskoristit ćeš na ovaj ili onaj način na skupljanje materijala za pripovijedanje i diskutiranje s društvom za stolom u petak i subotu oko ponoći Naravno, ako imaš takvo društvo Ako nemaš, onda možeš jedino cijelo vrijeme skupljati ta iskustva i nadati se da ćeš ga jednom imati Mogao si se brinuti za to u danima slave, kad si imao dvanaest ili petnaest godina Na svojim najboljim prijateljima ćeš ostaviti otisak duše i to je po mojoj prilici sve što možeš

HVALA TI ZA SVJETLOST Prvo si počela tiho (kao razgovori u praznom hodu u filmu) Razmišljao sam o tome kako je sresti nekog novog Sanjao sam te kasnije ležeći uz cestu po mrkom mraku (uvijek po mrkom mraku) Razbuktala si se nešto Bljesak kroz noć pa vatreni prsten u tami (bez mjesečine) Rasvjetni stup dok je tamno kao u rogu Hodao sam, lunjao po selu i vrata svih koliba bila su zaključana Mećava me prala preko odjeće i kostiju Vjetar je bio gori čak i od kristalića leda Vjetar i led crtali su potoke po mojem licu Ali dobro da to nisam vidio Nije bilo ni zrcala ni dovoljno svjetla da bih se u zrcalu uopće mogao i pogledati Rekla si mi da godinama ne piješ i zato znam da sam te samo ja takvom vidio Izgledala si mi pijanom u početku dok si se spoticala okolo s fenjerom u ruci (vatrica u njemu bila je slabašna, ali oko tebe nije bilo opasnih zapuha vjetra) (vatrica u fenjeru bila je slabašna, ali u potpunoj se tami i ona činila kao preporođeno Sunce) Crnilo očiju te zapali I smiješno je baš kako crne šarenice i crna kosa i tamna koža, tamnija od ostalih u selu podsjećaju me na jarku vatru, svjetlu vatru, žutu vatru (nimalo crnu) (ostaci su crni) Crno je boja pustinje a fenjer nije nagrizao crnilo već mu je dao okus i miris i nešto da pamtim, da želim Po prvi put od svih ljudi da želim ono što zapravo i trebam Hvala ti za svjetlost (Prosvjetiteljstvo, Voltaire stoji u mraku podruma, ali svjetlošću svoje lampe-uma razbija strašne stoljetne sjenke neznanja) Više me ne asocira na Voltaira i Newtona koji bauljaju mračnim uličicama i donose vatru znanja kao najefikasniju vrstu javne rasvjete Sad si ti to Bar meni si to Za ostatak povijesti sasvim su dovoljni Voltaire i Newton Bez fenjera svjetliš kao tisuću božićnih drvaca okićenih svako s po tisuću električnih žaruljica Čvrsta, a ne ko u početku Tama se skuplja i zgušnjava (negdje drugdje) ali u središtu stoji dijamant pravilnih rubova Siječe odsjajem zrak kao britvom Stiščeš mi puse oko vrata dok ne ostanem bez daha svaki put kad me pogledaš i svaki put kad sam uopće s tobom jer se cijelo vrijeme ionako smiješiš svima (Meni, znam Iako gledaš okolo druge ljude u oči Ali voliš se smijati meni podjednako kao što

voliš gricnuti grožđice, nakon njih kekse sve druge ljude) (Zaka si ti stalno tak vesela?) (Želiš li znati tajnu sreće? Živi daleko od loših ljudi.)

NICK DRAKE Nick Drake je svirao gitaru Tiho ju je svirao na mojem računalu Riječi su se vrtjele strofu po strofu Zato je cijelo susjedstvo utihnulo Točku na i stavlja kad završi album Oni se sjete tad disati Tišina i intima više ne postoje, i glas koji odjekuje praznim ulicama i otvorenim prozorima kuća Izlaze tako automobili iz dvorišta u nove radne pobjede Čula se i prije gradska vreva Zuj Nedelišća, poneka jutarnja ptica Udigao se iznad svih njegov glas Zvučalo je kao da je to njegova verzija tišine

LOPTICA POD TEŠKOM VATROM Mjesec je Bacam lopticu i teroriziram Loptica je pod neprijateljskom vatrom Ne oslobodi se mojeg stiska i gravitacije Nebo plovi pored Mjeseca Loptica ih dostiže Smijem se njenoj patnji Zavrti se u prozračnom ruhu Udaram je nogom do šupe Odbija se ispod automobila Sad mi je napakostila i ne mogu je doseći

13 GODINA 13. godina mog stanovanja na krovu svijeta Nakon televizije i spavanja i čitanja dolaze ljudi sa svjetiljkama koje ja susrećem, ne susreću oni mene Izvan vidokruga četiri zida ima jedna tajanstvena ljepota Nisu još spalili ili posjekli sve šume Nije još uvijek svatko zatvoren i kompjutoriziran Neki se ne služe motornim vozilima Sve ih sada skupljam, susrećem, gradim život nakon televizije i spavanja i čitanja već 13 godina Usporena provedba pravilnog života, po svim knjigama i najvećim epskim spjevovima najboljeg načina da se zaplače od sreće, je bolja od prijašnjeg razdoblja, onih 22 godine kad se televizija nalazila ni metar od kreveta, knjiga ni metar od televizije

ISKUSTVA Htio bih sve to proživiti i povezati u smislenu priču ali osjećaji me preuzimaju i ne mogu to Uzeti u ruke jednom čangrizavu neuštimanu gitaru i oplakivati se tako uz pratnju raskvašenog klavira na pozornici pred petnaest ljudi od kojih je jedan dugogodišnji prijatelj kod kojeg bih na svakome gostovanju pojeo sve palačinke i zadivio njegove roditelje svojim apetitom Htio bih da me pusti nakratko na miru pa da proživim burnu noć s njom, da me zatim ostavi i da jednom u životu osjetim slatku gorčinu rastanka, vidim kako je to kad odlazi u tangama niz noćne ulice ne izazivajući ničije prateće oči osim mačaka koji traže kasnu večeru Htio bih dakle biti otprilike svugdje i sve Iza nečijih se prozora skrivati da me ne vide napaćeni poznanici koji me se sjećaju kao mile gere i par puta pljusnuti pijanu djevojku koju uopće ne poznajem, nisam je zabilježio u svoj škrti dnevnik kojeg prigodom takvog života ne bih ni vodio, a onda bi mi kasnije zahvaljivala i zvala me na sok i zaboravljala me i na e-mail mi poslala čudne slike vlastite golotinje kako bi imala barem nečiju pažnju kad je njezin dečko ne voli i imao bih pet kućnih ljubimaca a svi bi poginuli na različite načine u različitim vremenskim odmacima i čekao bih sestričnu moje djevojke koja studira veterinu na autobusnom kolodvoru, bjesnila bi zbog magle i nepoznavanja prisutnih a noćni bih zrak htio fotografirati samo da ga zadržim u životu i opijam se njime do daljnjega a sladoled bi mi morali pojesti golubovi kako bih naučio da najesen moram nositi kapu zbog njihovog izmeta i pratio bih njih, oni bi pratili mene, bendovi bez publiciteta s karizmom Holdena Caulfielda, tražeći još dublje poniranje u originalnost i visoke ponavljajuće gitare uz pratnju bubnjeva na tragu smrti kroz cijeli niz udruga koje bi moj lokalni neshvaćeni bend koji ima crvenokosu gitaristicu u hipijevskim gaćicama i slatkim repićem spojio s Babyshamblesima, Kaiser Chiefsima i The Subwaysima a ti dečki uza sebe sadrže i jednu curu neobičnog eksplozivnog stila koja zna da se zna da ima dobre noge i daje se kameri uz pobunu na gitari čagajući u kariranoj suknji a la školska uniforma, plava kosa koja se znojem bičeva po licu i razdivljuje ionako proklete plave oči Htio bih sve progutati svaki dan u dvanaest i devetnaest sati poput rijetke pilule koje bi mi propisao liječnik nerado posjećivan, a ljudi u čekaonici bili bi ili tihi ili prenapadni sa svojim mudrim savjetima neukoj omladini Tako bih zadobio povjerenje sretne nesreće koja ispunjuje življenje promjenom i mijenja metastaze, pljuska ujutro u smrdljivom krevetu svodnika svjetine koji povremeno mamurnima loše svira harmoniku i ustajanje na pjeskovit pod uz lagane uzdahe svekolikog društva, dok se anarhija ne afirmira u meni kao posebno jaje odijeljeno od melankolije, mita i utopije stišćući da ne trova ostale aspekte mog života i riječi, umilice što ih izgovorim tijekom seksa, da ne dopustim zato

što ja obožavam svoje skrovite misli da ih ona od mene svakidašnje preuzima bez obzira na to što ima slobodnu volju Htio bih biti poseban njoj ali dijeliti je s tri muškarca a da to ne znam i tek na rastanku u znaku cigaretnog dima iz susjedne sobe, čovjek taj koji mi je pokazivao zbirku rijetkih ptica i naučio sam mnogo iz tih slideshowa jer svaka je prilika i kut gledanja poučan kod razmažene faze u stanu stanodavca, tek na rastanku da otkrije adute, ne tri već čak pet muškaraca i jedna djevojka, princeza mojeg srca ako je ova carica, iz prošlog stoljeća htio bih da sam joj tada napisao tri tisuće pisama zauzvrat što sam se joj dopao unatoč tome što smo jedan o drugome znali samo debljinu kurziva naših slova na chatu i onda...

SUPROTNA PJESMA Zapravo će se dogoditi tako da se ja nađem u noćnom klubu dupke punom bez ikakve nade da ikoga sretnem Zapravo će djevojke biti suprotne od pjesama i stihova, one će tražiti svoje misli, ne snalaziti se po svojoj putanji, nema uvida u te glave, samo osuda na to da mogu dokazati vlastito postojanje Zapravo će prolasci biti bezizražajni, one će utonuti u vlastite grijehe dok se mimoiđemo na pješačkoj stazi Ne primjećuju nikoga dok tako idu I nema onog da se nudi, nema onog da vrišti za mnom Nema zaljubljivanja ako si utonuo u gomilu Kao kameni spomenik mirno stojiš negdje usred publike Sad su dečki i cure ljudi, ne uzima se više Biblija u obzir Danas je žena čovjek, nema čovjeka i žene Morale i zakone pišu obje strane Nitko nije romantičan na dvije-tri riječi Ne reagira na zanošenje poezijom padanjem u krilo Podavanje se izvršava oprezno ili bezglavo, ali tad djevojke jurišaju od jednog mladića do drugog Zapravo pjesme pišu i one Stoput jače ponekad uvenu nego ja na odbijanac Potonu kao Titanic, samo nema utjehe u tome da ću ja potonuti nešto pliće

MESIJA I LUCIFER Mesija hoda zamašćen po oblacima Ugurao je etiketu od košulje pod pojas a stara mu odora smrdi na dno praznog bunara i ova nova ga žulja _________________________________________________________________________ Ništa ne valja Vrijednosti su vrijedne kao mane, kao grijesi a pohota ne može čekati, mora se zadovoljiti _________________________________________________________________________ Oskvrnuta po prvi puta pa krvari Umire od boli dok je svi pritišćemo ali samo ja smijem ući u nju _________________________________________________________________________ Izabrati se moglo nekoliko puteva Mogao sam, na primjer, imati curicu zapakiranu u plastičnu vrećicu Isto tako bila bi čista i glatka, kao plastična vrećica No moja je crkva ukrućena a na vrhu joj ne stoji križ i ako je Lucifer bio najljepši od svih anđela tad želim biti u njegovom zagrljaju Ljubiti glatku mu kožu Ta lijep je, predivno je biti uz njega _________________________________________________________________________ I ova se djevojka muči pod mojim tijelom Uzimam je golu, sve je golo Mesija je mogao uzeti svetogrđe Sad žali, onako zgužvan _________________________________________________________________________ Potražio sam pjesmu na njezinom pupku Zvučala je kao tisuću bilo kojih meni dragih pjesama Tako bi, shvatih, pjevala ona i Mesiji...

JEDNOM ĆU BITI SLOBODAN Jednom ću biti slobodan od ograda raznih oblika i materijala Iskrast ću se uz njih kad ću htjeti tad jer ću slobodu već doseći prije nego što ih napustim Kad ću ih gledati sa smješkom u očima i među debelim zidovima i gustim živicama, ja ću plesati na nepostojeću glazbu U brlogu zmija ležati sa travkom u ustima Tad ću biti slobodan

ŠIMIĆEVE ZVIJEZDE Teška fantazija, ali redovna impresija Kamera se sva trese od važnosti onoga što snima Zemlja se sva trese od napetosti i fascinantog kolosa koji se nadvio nad svijet Velika vještica Simetrične pandže na rukama Prstenje i privjesci Ogrlica napravljena od kamenja palog s neba To je naš život To su naši životi Ovdje se odvija filmski spektakl Tragedija koju hvale kritičari Nije mi po volji ponekad Ali čak i ovako mračna barem da se zapiše među Šimićeve zvijezde

CARL SAGANOV POSLJEDNJI LIJEPI DAN Bi li iskoristio koketiranje do samog svršetka?

Bi li to učinio na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Bi li ostavio voljene same na proplanku da bulje u preveliko Sunce, dok se ti provodiš sa svojom kratkotrajnom ljubavnicom?

Bi li to učinio na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Bi li napustila svog momka? Još bolje, bi li mu rekla zbog koga ga napuštaš?

Koliko bi lijepi mu dan tad bio Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Isplati se biti nemoralno iskren na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Bi li sve ih odjebala na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Bi li izmlatio sve one koji su te mlatili?

Bi li to učinio na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Bi li osveta bila potrebna na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Bi li se do kraja dana, dok bi se zvijezde trebale pojavljivati (a ne bi se, naravno), pitao koja vrsta zadovoljstva je dozvoljena/najbolja na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Prema komu je zadovoljština dozvoljena (koji bi zakonodavci i svećenici smjeli to vikati) na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Bi li se prežderala na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Bi li to učinila na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

BI LI SE MOLIO ZA SPAS SVOJE DUŠE NA CARL SAGANOV POSLJEDNJI LIJEPI DAN? BI LI SE POKAJAO DO OSAM NAVEČER NA CARL SAGANOV POSLJEDNJI LIJEPI DAN? BI LI VJEROVALA SKEPTICIMA DA TO NIJE CARL SAGANOV POSLJEDNJI LIJEPI DAN? KAKVE BI PLANOVE IMALA ZA SUTRA KAD BI SMATRALA DA TO NIJE CARL SAGANOV POSLJEDNJI LIJEPI DAN? Bi li skužio da danas živiš kao da ionako jest posljednji dan?

Bi li se kajala što svaki dan nisi živjela kao da je Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Bi li to učinila na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

Bi li znala biti najsretnija s onime/s onim što/koga voliš na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

(Bi li trčao u zaklon pred koronom Sunca jer (misliš da ima šanse 1:1000000000000), samo budala ne bi pokušala, pa što bude – bude?)

Bi li to učinio na Carl Saganov posljednji lijepi dan?

SMIJEŠNA STRANA ŽIVOTA Dosta je analogija i metafora Kritičari će reći da je prekasno, kritičari kažu, već ih čujem, iako mi se poezija nikamo ne miče, jeka u glavi kaže da je ionako prekasno s prekidanjem analogija i metafora jer sam si status zacementirao i ovo će biti tek neprimjećena iznimka od pravila Dok tako stojim pred nemilosrdnim linčom specijaliziranim za linčovanje pjesnika, to je vjetar koji se provlači kroz špilju i ja sam baš na vjetrometini potpuno gol, a sjevernjak je, moram diktirati zapisničaru kojeg sam usput pokupio još u gradu direktne istine koje sam po putu zapamtio, bez okolišanja, pretjerivanja, pretencioznosti za one manje načitane Kažem, a on to zapisuje: Život je seks bračni, poligamni, za jednu noć, seks. Život nimalo ne zaostaje za uličnim borbama što se tiče pravila, pa pretpostavljam da se vi ne možete odnositi kao Majka Terezija prema onima koji ga slažu i pišu vam ga, ili ga ponekad pokušavaju napisati umjesto vas. Život je smiješna strana života, tu ne pokušavajte biti nalik Milesu u Stranputicama, jer je SEKS život. Život sto posto, evo kažem vam, kunem se, bemti, ne bi trebao izgledati kao molitve navečer na koljenima s laktovima na krevetu, i pijano stanje u tri ujutro kad ste potpuno sami za šankom. Život je kolekcija divnih gluposti koje ste učinili pritom razbijajući glavu o tome što ste upravo učinili, ili pak ste htjeli napraviti nešto potpuno deseto.

Ono što je smiješno, zabavno, što se prepričava i pamti s divljenjem/čuđenjem/izbjegavanjem u stilu blagog povlačenja tijela prema natrag dok vas prijatelj zadirkuje zbog veličanja vašeg podviga.

To je život. Život je stalno, bez pritiska i mrštenja, prilagođavanje svijeta sebi.

Ovo slučajno da krivo ne zapišeš - život ne bi trebao biti ispunjen vašom velikodušnošću, postovima u petak, pristojnošću, političkom korektnošću, suzdržavanjem od ---, nemojte odživjeti život bez da nijednom niste isprovocirali sve oko sebe, bili prekršajno kažnjeni, povraćali na krivom mjestu, bogohulili, grešno razmišljali i prdnuli naglas u restoranu. Život je jedenje pizze i malo skupljih napolitanki umjesto brokula i spiruline.

Facebook i blog vodite tako da se svi vaši prijatelji i čitači bloga osjete uvrijeđenima. Život se sastoji od

pomanjkanja zdravog razuma i nabijanja nogometnih lopti na susjedov krov. Život se ne sastoji od posla, bio kakvog zapošljavanja, bilo kakvih nagovaranja, svega što drugi zapišu, pa vi činite, svega što vam je zapovijeđeno, kapitalizma i pisanja lanaca sreće na internetu.

Ono što je neozbiljno je smrtno ozbiljno, toga da imate punu vreću na kraju, a posao i ozbiljniji faktori vam nikako ne smiju doći u obzir.

Tu neka točka bude primjetno otisnuta, može, gospodine... zapisničaru...?

Ovo sve kažem u osobno ime, ko Ivica Jembrih Cobovički, i to neka piše u kurzivu.

KRAJ LA LA Bježimo ali nema se kamo Sa ceste u krčmu, mrtvo je more Vlakovi voze samo na duge pruge a most preko rijeke je zatvoren, od vjetra izoliran od svijeta Bijele zavjese, crne noći rasvjetljene sintetičkim svjetlom A boli me svo tijelo i nitko ne govori Sam se sa svojim demonima igram igre skrivača, a u svjetlosti nitko ne pronalazi mir Za trave se vuku i vuku, snijeg ne pušta svoje gnijezdo Bospor i Dardanele gradske su ulice Scila je kraj skvičanja umirućih svinja, a kad Haridba dolazi, to je kružni tok prepun mrava radilica Kraj la la, kraj je tu Imenik bacam u kantu za smeće The end, the end is here Voda mi nije više u papučama Sad su mi čarape čak i kroz čizme mokre