244. Nakon Leopolda – potop. Rupa u sjećanju čitave jedne generacije. Zemlja vrvi Diogenima. Jedna od njih je Samanta. Pridružuje se prijateljski raspoloženim Diogenima. Oni sjede oko vatre i rade na okviru. Samanta ih pita što rade. Diogen kaže: "Uramljujemo jednu pjesmu. To je najzadnjija pjesma na koju smo naišli. Više nitko ne piše pjesme." Halucinatorno shvaćanje umjetnosti. Istraživač se pokušava dovesti na autorovu razinu. Pritisak je ionako velik, a droge su dostupne i polako postaju jedina stvarnost. Pjesma u kartonskom okviru ide od ruke do ruke svakog Izgubljenog Djeteta Šume. Oni je ozbiljno shvaćaju jer ne znaju što je sve moglo živjeti u šumi i čega još možda ima u njoj. VUJEK Sam kao na samrti na golom polju Šećem uzduž i poprijeko, a nitko mi ne smeta Znam šahovski raspored naseljenih sektora Kućice ću primijetiti već iz daljine Trudim se gibati nelinearno Neke ljude sam sreo, ali čini se da im nisam dorastao Zbunjen, zapjenjen od napora sam izjurio i sada promišljam što se moglo dogoditi da sam ostao Nosim gunj sa sobom, ali je promočen i poderan Razmišljam da ga bacim u jarak Izgrist će ga zečevi i kune Dolazim na polje jako obasjano Malko se okrećem oko sebe, ali ništa posebno Vujek mi dolazi, iako tad ne znam kako se zove On je iskonsko iznenađenje, bijeli pokrov koji lebdi zrakom, a izgleda poput duše mučki ubijene mante Samo tako, jer on ne osjeća da je učinio išta čudnog, a ja sam se nasmrt prepao Vujek nešto kaže u mojoj glavi Osjećam da se moram prepustiti, pa mu bez brige okrećem leđa i malo podižem ramena kako bi me mogao obuhvatiti ispod pazuha i učiniti što je već naumio učiniti Vujek ima i oči i nekakve linije po sebi Mekan, ali i papirnat je na dodir Donji kraj odore mu leluja na vjetru, ali se moram nasmijati sam sebi jer znam da to nije odjeća, već mu je tijelo takvo Tada se napokon oblačim u vujeka Prianja uz moje tijelo poput parazita On je dobra iscjeljujuća pijavica i toplo mi je kad su noći hladne, ljupko me škaklja da me zabavi i imam sugovornika do daljnjeg Jedan je vujek, ali malim slovom pisan
jer se vodi pod bića iz bajki Previše je simbolizma u njegovoj pojavi da bih mu mogli dodijeliti osobnu iskaznicu Da ne bih znao zašto me ljubi tako jako stisnut uz mene Vodi me preko jezera i ja trčkaram Dolazimo među ljude i oni su zavidni Čude se, klanjaju, jer ja i vujek razgovaramo veoma tiho i samo nama razumljivo Često se smijem tajnim vicevima Okolo se povlačim usana vječno barem blago podignutih zbog vujeka L.M. Leopold se ošišao do gola. Glava mu je tako vruća da radije trpi izravno Sunce nego postepeno zagrijavanje guste kose koja se tada ne želi dugo ohladiti. Leopold je prvo bio sam. Izgubljen u mraku, tražio je filozofsko rješenje novonastale situacije. Nije ga našao. Mjesec se jako poigravao sa sjenama. Leopold se bojao. Nije imao družice, a šumske su životinje odjednom šetale otvorenim prostranstvima. Rosa se zadržavala kroz cijeli dan, a Leopold je najviše mučilo to što nije znao što znače ti predznaci. Svoje je pjesme nosio zagurane u gaće masne od motornog ulja. Papiri su već očvrsnuli od godina i loših uvjeta, pa ih neće biti tako lako uništiti. E onda su došli prvi ljudi. Niknuli su na obzoru poput nekog nefizikalnog pomaka u kontinuumu, uljeza iz drugog svemira. Sva Leopoldova predviđenja i statistike pokazivala su da je nemoguće naići na ljude. Oni su izgubljeni u mraku u nekartiranim područjima. Karte iz srednjeg vijeka s puno bijelih površina vrijede već godinama, ali ovaj put je Leopold zaista zašao na jedno od bijelih područja. Ljudi su bili ekipa starih poznanika. Neki od njih su se zajendo igrali još od malih nogu, a s ostalima su pohađali osnovnu ili srednju školu. Nitko nije stigao na fakultet jer su baš tad fakulteti prestali postojati. To su ljudi od onih čija se imena zapamte i koji, naposljetku, imaju pojedinačna imena, nisu stroga grupa fanatičnih ideala. Zovu se: Francois Toggorne, Melissa Nannomb (zvana Jednoruka jer se ne može služiti desnom rukom), Adam Chiroquex, Davorin Šepelj i George Rougier. Leopold je nakratko postao šesti član lutajuće skupine. Jeste li se ikada pitali što rade šahovske figure koje su izbačene iz igre, skakač kojeg je pojeo pješak, topnik koji je ostao bez naboja, pa sad broji dane ležeći pokraj šahovske ploče? Izvan sektora i pažnje igrača može biti dan, ali njihova percepcija funkcionira na način da vide svjetlost samo kad su na ploči. Oni su u mraku kad su izvan stroja. Šestero vječnih skitnica hodalo je među hrastovima i nisu nailazili na ništa što bi se moglo opisati kao mjesto zbivanja ičeg. A tada je Francois Toggorne objasnio središnji antagonizam. Baš su prigodno legli da se odmore i svačiji su slušni organi bili spremni za slušanje bilo kakve zanimljive priče. Leopold se pokrio gunjem kojeg su mu novi poznanici dali jer je uopće zaboravio na vujeka. Vujek mu reče da mu je vruće i da ga ionako on grije, pa ga šaljivo poškaklja po donjem dijelu leđa, zbog čega se Leopold naizgled bezrazložno nasmijao. Ekipa ga znatiželjno pogleda, ali nitko ništa ne reče. Francois je počeo: "Nije mi jasno otkud čak šestero ljudi na okupu. Kad sam sreo Melissu, i ona mi je bila iznenađenje. Na svijetu ima još nekog osim mene! Ali ona mi rekla da je čula glasinu kako nekoliko većih skupina ljudi još živi razbacano diljem svijeta. Naravno, prvo pitanje koje sam joj postavio bilo je od koga je čula tu glasinu. Tko joj je to rekao i gdje je sad taj čovjek? Melissa, reci mu što si onomad rekla meni." Melissa se podboči u ležećem položaju i reče: "Ovaj...znam da glupo zvuči. I Francoisu je bilo glupo. Ali...ne znam otkud mi ta glasina. Nemam pojma. Ali ispostavilo se da je u pravu." "Tako je.", nastavi Francois. "Sreli smo još troje ljudi koji su pothlađeni i izbezumljeni drhtali kod ruševina nekadašnjeg Lensa. Bilo je to zimus, a i sam vjerojatno znaš kako je hladna bila ova zima." Leopold bolno kimne glavom. "A ti si se pojavio niotkuda! Bjelkasta točka što se polako miče od obzora..." "Čekaj malo!", Leopold prasnu. "Nisi objasnio kako su se Davorin, Adam i George našli kod jezera! Rekao si: Tamo su bili pothlađeni i izbezumljeni. A kako ste došli tamo ljudi? Što ste prije radili?" George ustane, protegne se i stade trljati ruke nad vatrom. "Nisu nas
željeli u nekoj komuni. Bilo ih je dvadesetak.", počne on pričati. "Njihov je vođa rekao: Ne sviđaju nam se vaše face. Radilo se o ekipi izuzetnih čudaka. Nosili su neke marame i ponašali se poput vojske. Nisu znali objasniti zašto?" Leopold upita: "Što zašto?" "Zašto komuna? Zašto vojni režim? Čemu kisele face? Čak i ljeti su bili smrznuti. Atmosfera je bila užasna, tjeskoba do krova." "Da, napustili bismo ih čak i kad nas oni ne bi istjerali.", doda Davorin. Ujutro su ljudi nastavili putovanje. Odlučiše da će se nazvati Izgubljenom Djecom Šume. Iako su tek povremeno prolazili kroz šume, taj im je naziv priskrbio aureolu mistike i povezanosti sa prirodom. Putem do rijeke o kojoj je Francois govorio kao o sastajalištu nekih skupina ljudi su sreli golog muškarca u bačvi. Stajao je uspravno vireći kroz šikaru pored ceste, no kad je opazio ljude, čučnuo je da sakrije genitalije. Ljudi ga upitaše: "Zašto si gol?" "Opljačkali me. Nemam ništa." "A gdje si pronašao bačvu?", upita ga Adam. "Kod rijeke. Tamo ima jedna stara koliba s nekoliko bačvi u dobrom stanju." "Kako se zoveš?", upita ga Leopold. "Diogen." Ljudi nastaviše put. Smjestili su se u kućicu koju je spomenuo Diogen. Nije imala prozore, pa su zapalili vatru u glavnoj prostoriji. Sporedna je prostorija zapravo bio zahod. Kad su sjeli oko vatre, Leopold predloži da zapjevaju jednu staru francusku pjesmu. Nitko nije htio pjevati. "Pjevaj sam ako želiš.", reče Francois. "Mi se...ne osjećamo dobro." "Kako možeš govoriti za ostale? Jesi li ih upitao nije li im dobro?", odvrati mu Leopold. Francois slegne ramenima i zatvori oči okrenuvši misli prema sebi. Ostali su zurili u vatru. Leopold uvidje da se nešto loše događa. Ipak, uskoro je zaspao jer je bio umoran od hodanja. Usred noći ga probudi nečije drmanje. Probudi se i vidje da mu Davorin drma leđa. "Sunarodnjače! Što ti je to malo prije ustalo s leđa?", prestravljeno ga upita. "Molim?", začuđeno će Leopold. "O čemu pričaš?" "Sjajna bijela pojava ustala je s tvojeg gunja i provukla se kroz pukotinu u vratima kad je opazila da je gledam!" "Oh...to je...vujek." "To je što?!" "Ne što, nego tko. Vujek. On je bezopasan. Ništa vam neće." "Donio si nam nekakvo čudovište na leđima? Jesi li ti normalan?", derao se Davorin. Ostali se probudiše. Kad im je Davorin objasnio što je vidio, Leopold počne iznositi svoju stranu priče. Rekao je što zna o vujeku, kako ga on zabavlja, hrabri i pomaže mu u stresnim situacijama, a Francois teatralno ustane i vikne: "Napiši pjesmu! Tvog vujeka se mora zapamtiti, a to će se postići kroz pjesmu!" Ostali se nasmijaše, ali Leopold je uporno tvrdio da je vujek dobri duh šume. "Nismo li mi Izgubljena Djeca Šume? A ja sam ga sreo u šumi!" Leopold je lagao, ali morao se nekako zauzeti za svog prijatelja i suputnika. Nije znao vujekovu pozadinu, no intuicija mu je govorila da on nikome ne nanosi zlo. Uzeo je jedan zgužvani papir kojeg je našao ispod trule daske u kućici. Kad je izravnao papir, vidjelo se da se može pisati po njemu. Upitao je ljude imaju li penkalu ili olovku. Začudo, Melissa je imala oboje. Nitko nije znao da Melissa sa sobom nosi pisaljke. Tad je napisao pjesmu o vujeku i predočio im je, a zatim je običnim riječima ispričao priču o susretu s vujekom. * Vujek je lebdio nad proplankom i grijao se. To je trajalo godinama. Posljednja aktivnost mu je bila praćenje mačića kojima je majka izginula. Hranio ih je i pomagao im, njegovao ih kad su bili bolesni, vodio naricaljku kad je jedan od njih umro, milovao ih i mazio. Na koncu su stasali i raspršili se svijetom. Tada je vujek zauzeo sadašnju pozu. Leopold ga je ugledao na najsvijetlijem mjestu livade. Bacao je veoma svijetlu sjenu. Htio je pobjeći, ali to nije napisao u pjesmi. Kadmu se približio, vidio je da vujek nema lice. Imao je naborani vrh tijela poput previsoko podignute kragne košulje. Vujek se brzo omotao oko Leopolda. Leopold se otimao, ali tada je vujek učinio da oko Leopoldovih nogu izraste šareno cvijeće. On se proveseli i pokaže prstom na nj, pa reče: "Vujek." I tako ga je prihvatio. Sve što je vujek predstavljao u prijašnjem životu Leopolda nije zanimalo. Vujek je bio podijeljen na dva dijela. Jedan je dio bio mudar, vrelo praiskonskog znanja i ponosa, a drugi je bio razigran poput djeteta i štucao je, upadao u smiješne neprilike, ali bi uvijek ivzukao živu glavu zajedno sa svojim nositeljen. Leopold je znao sanjati gadne snove, a vujek je imao poteškoća s ulazom u noćne more, pa je onako nespretan i zadihan unio pomutnju u redove čudovišta i osmijeh na lice zabavljenog Leopolda. Uvijek ga je vraćao u dobro raspoloženje i noćna mora bi se pretvorila u dobar san. Ali Leopold je osjećao da ima posla s bićem koje je svijesno svojih poteza i koje zapravo nije bilo nespretno. Vujekovo prianjanje za Leopoldovo tijelo imalo je
nepoznate razloge, ali bio je sasvim siguran da je to dio nekog većeg plana. Leopold zaključi da je vujek hodajući talisman. On je legendarni predmet koji svojom voljom putuje od ruke do ruke i vjerojatno ima višeg gospodara, poput Tolkienova Prstena, no s jednom razlikom – vujek je dobar, a Prsten je zao i služi zlom gospodaru. * Davorin je naumio ostati budan kad su se ostali vratili na spavanje. Htio je vidjeti vujeka kad se vrati i komunicirati s njim, a i odlučio je Leopoldu ispričati jednu priču. "Tvoj vujek me podsjeća na filmskog aliena. Znaš li što je to alien?" "Alien na engleskom znači stranac, izvanzemaljac, je li?" "Da, ali ja govorim o filmu Alien iz 1979. Režirao ga je Ridley Scott. Čudovišni alien iz filma je zlo izvanzemaljsko stvorenje bez intelekta, samo s nagonom za preživljavanje i klanje, odnosno hranjenje. Alieni znaju okotiti parazitska jaja u ljudskog nositelja koja se onda razvijaju u mladunca u čovjekovoj utrobi. Kad se alien rađa iz čovjeka, on probija utrobu da dođe na zrak, što nužno ubija nositelja." "Moj vujek se samo zalijepio za me, nije mi usadio nikakav plod u utrobu!", pobuni se Leopold. "Kako znaš?", mudro ga Davorin upita. "Možda ti je jajašca unio u tijelo putem krvotoka? Možda ti je ubacio parazita dok si spavao? Kako znaš kad ti je i što učinio ako ga neprestano nosiš poput jakne?" "Baš zato što ga neprestano nosim na sebi znam i osjećam što mi čini.", ljutio se Leopold. Vujek se vratio. Uletio je kroz zatvorena vrata i priljepio se za Leopoldova leđa. Počeo se uvlačiti ispod njegove odjeće tako da ga drugi ne mogu vidjeti, no Davorin viknu: "Stoj! Vujek! Stoj, neću ti ništa! Hoću razgovarati s tobom! Ozbiljno mislim!" Leopold je ustao i leđima se okrenuo prema Davorinu. Davorin ga je promatrao s divljenjem. Vujek je oklijevao, ali najzad se uspravio u punoj snazi i odvojio od Leopoldova tijela. Davorin ga upita: "Ti uvijek ovako izgledaš?" Vujek je izgledao poput okomite raže, poput pernate zmije Quetzalcoatla bijele boje. Tekstura mu je podsjećala na košulju ili neki slični odjevni predmet. Bio je veoma tanak i tijelo mu se s lakoćom usplahirilo, no to ne znači da ga je lako uništiti ili poderati. Nabori njegove tkanine na nekoliko su se mjesta uvijali u sebe i tvorili stošce, valjkove ili zadebljenja, što je trebalo podsjećati na trup i glavu. Vujek je mirno lebdio i nije odgovarao na postavljena pitanja. Davorin je zahtjevao odgovor. Leopold mu reče neka ga ne ljuti. "Ako neće govoriti, neće. Pusti ga na miru. Sad si ga dobro promotrio, pa možeš ići na spavanje." Na koncu je Davorin osjetio neke vibracije u mislima. Vibracije su govorile: vujek...vujek...vujek... Nikad nije bio suočen s nečim tako glupim i iracionalnim. Ujutro su navratili neki mrzli ljudi. Držali su se poput svetaca, uštogljeno i pogrbljeno. Tražili su potvrdu da nisu sablasti od Leopoldove skupine. Francois, temperamenti čovjek s prirodnim instinktom vođe, uvrijeđen je skočio na noge i derao se na njih izbuljenih očiju i iskeženih zubiju. "Kako se usuđujete?! Jednom na sto godina sretnete druge ljude i onda mislite da su oni sablasti!" "Ali...ali...ali...", zamuckivao je nizak tip koji je djelovao kao vođa pridošlica. "Ali drugi ljudi ne postoje. To je nemoguće! Nas osmero smo jedini ljudi na svijetu!" "Ja sam do nedavno mislio za sebe da sam jedini na svijetu, pa se ispostavilo da nije tako.", reče Leopold. Osmero čudaka je ubrzo asimilirano u našu grupu, iako ih je bilo više. Oni su bili trenutna pojava, ekipa koja je banula na vrata, a zatim se povukla i počela se samozatajno ponašati, pa su sljedeća tri dana bila najčudniji dani u Leopoldovom životu. Sjedili su oko vatre i pokušavali doznati Leopoldovo porijeklo i njegove razloge za dolazak na teritorij nekadašnje Francuske. "Ovo je nadrealno.", reče Leopold u jednom trenutku. "Čemu to ispitivanje? Pa ja se nisam pojavio iz ničeg?" "Ali otkud su ljudi...naprosto lutalice?", upita ga Francois. "Što nas je ponukalo da prijeđemo u ovaj stadij." "Nemam pojma.", odgovori Leopold. Nisu nalazili za shodno primijetiti kako se Davorin sjećao nekakvog Aliena iz dvadesetog stoljeća, a nije znao odgovor na Francoisovo pitanje. * Prvi Diogeni su pohvatali neke ljude iz Izgubljene Djece Šume kad nisu imali što za jesti i pojeli ih. To su učinili tako što su se sreli na nekom putu ili u šumi, spoznali da su u jednakoj situaciji i da su gladni, pa su postali Braća po Slobodi i Gladi. Životinje su bježale iz šuma i drugih mjesta na kojima bi se Diogeni nalazili. Tada su odlučili jesti ljude koje će uhvatiti. Osam ili devet Diogena bi
pošlo u zasjedu na grupice od tri ili četiri putnika. Ako se radilo o ljudima koje su procijenili kao nejestive (mršava djeca, odvratni starci, bolesni ljudi), njih bi ostavili na životu i rekli im da će ih pustiti da mirno žive ukoliko prihvate njihov nauk. Diogen iz bačve je poučio prvu skupinu Diogena nauku Izgubljene Djece Šume. Rekao im je da su to dobroćudne lutalice, ali nisu ljudožderi. "Iako mi jedemo ljudsko meso, svejedno bi bilo dobro da živimo poput nomada.", rekao je on. S vremenom su Diogeni odbacili naziv Braće po Slobodi i Gladi i prozvali se Izgubljena Djeca Šume. Oteti, ali nepojedeni ljudi i djeca sudjelovali bi u društvenom životu Diogena, pomagali u lovu na životinje i druge ljude i brali jestive gljive i šumske plodove za zajedničke obroke. Mnoga su originalna Izgubljena Djeca Šume završila kao suputnici diogenovske Izgubljene Djece Šume. Leopolda su ipak pojeli, ali se jedna njegova pjesma sačuvala. To je bila pjesma o vujeku. Diogeni su je počeli smatrati svetom pjesmom. Međusobno je nisu cijenili, jer nisu razumijeli njenu umjetničku vrijednost, no nametali su je otetoj djeci i starcima kao svetinju kojoj se treba klanjati. "L.M." je za njih bio prorok koji je svijetu donio glas o bogu vujeku, čudovišnoj pojavi koja se ne pokazuje bilo kome. "Ako budete dobri,", rekli bi djeci, "vujek će vas posjetiti." Diogenovska Izgubljena Djeca Šume postala su pokvareni svećenici, a nepojedeni ljudi, uključujući i preživjelu pravu Izgubljenu Djecu Šume, bili su laici. Više nitko nije cijenio novonastale ljude koji bi se pojavili na obzoru. "Novi ljudi su hrana, a ne čudo.", rekao je Diogen kad je bio veoma star. "Čudo vuhekova postojanja je dostatno, ne trebaju nam samosvijesne skupine pridošlica koje će navesti ljude da razmišljaju o porijeklu današnjeg rasula i uništenju stare civilizacije!" "Bilo koji način razmišljanja je pogrešan. Ne razmišljati.", objasnio je Kalleux-Diogen u svom eseju Diogen i bačva trideset godina nakon Diogenove smrti. * "Jednoruka! JEDNORUKAAAAA!!!", derao se netko. Leopold se probudio. Osjećao je vujekov pritisak na leđima. Jučer su nabasali na gladno dijete. Jedan od pridruženih članova reče da ga poznaje, to je sin poginulog lutalice. Leopold mu je dao nekoliko trešanja koje je našao nakon što mu nitko drugi nije htio ponuditi ni mrvicu kruha. Prekopao je džepove i rekao: "Nemam ništa drugo, nažalost." Vujek se tad oteo od Leopoldova tijela i pojurio u šumu. Dječaka je zaprepastila pojava neljudskog bića, pa je razrogačio oči i potrčao za njim kad je vujek malo odmakao. Izgubljena Djeca Šume odlučiše se vratiti u kućicu, no Leopold je krenuo za dječakom. Nije htio da se mali izgubi, pa da ga u šumi ubije neka divlja zvijer. Čuo je šuštanje lišća pred sobom, ali nije znao je li to vujek ili dječak. Uskoro se šuštanju pridružio praskavi zvuk trganja grana. Tada je shvatio da se radi o nekoj snažnoj sili, dakle o vujeku ili, što je malo vjerojatno, medvjedu. Ali kad je Leopold potrčao najbrže što je mogao, ugledao je stvorenje pred sobom i to je ipak bio – medvjed. Uplašio se za svoj život, ali i za život nevinog djeteta. Zazivao je: "Vujek! Vujek!" ponadavši se da će vujek doći i otjerati medvjeda, ili ih barem zaštititi od životinje. Jer medo je bio golem crni grizli i tko zna kako se našao u Francuskoj. Potomak grizlija iz zoološkog vrta, pomisli on. Trčao je, a trčao je i medvjed. Trčao je tako dugo dok mu se nije smučilo, a tada je zastao i pogledao pred sebe. Čistina nakon koje je šuma nastavljala jednakom gustoćom. Više nije čuo šuštanje i trganje pred sobom. Dalje se uputio sporim korakom spreman na najgore. Ušao je u drugu šumu. Kod jednog je golemog drveta gotovo obrednih proporcija stajao vujek, a u zagrljaju je držao dječaka koji se divio situaciji u kojoj se našao. Leopold vidje da su se momci sprijateljili s medvjedom, odnosno da ga je vujek primirio, jer ga je milovao po glavi svojom tkaninastom rukom dok je medo zadovoljno brundao. Vujek je opet spasio stvar. Grizli je liznuo dječaka po licu, a dječak se glasno nasmijao i poškakljao ga po nosu. Leopold je uvidio da mu predstoji dugi povratak do kućice u pratnji vujeka i dječaka. No, vujek se dosjetio da je brz i da ih može nositi, pa ih zgrabi obojicu i zaleti se u smjeru kućice. Dječak je mahnuo prijateljski raspoloženom grizliju, a tad je zatulio uživajući u brzoj vožnji na vujekov pogon. Vujek se kretao tako brzo da su se za dvije minute našli kod kućice. Pritom se nije zadihao, oznojio niti je zadobio ikakav miris. Izgubljena Djeca Šume nisu bila oduševljena što im je Leopold donio još jedna gladna usta, no morali su ga prihvatiti jer su se bojali vujeka. Kad su pošli na spavanje, dječak je legao pokraj Leopolda. Rekao je da ne zna kako se zove. Dijete bez imena, vjerojatno je to danas vrlo česta
pojava, pomislio je Leopold. Stavio je ruku na Leopoldova leđa kako bi neprestano bio u kontaktu s vujekom. Vujek je bio veoma miran te noći. A tada, u najdubljem mraku, nakon bogzna koliko sati spavanja, prolomio se strašan urlik: "JEDNORUKAAA!!!" Leopold je skočio na noge. Ugledao je Georgea kako prestravljen stoji pred ulaznim vratima i zaziva nekog u mrak. "Koji ti je vrag?!", upita ga. "Tko ti je to Jednoruka?" "Budalo! Jednoruka je Melissa! Češće se odaziva na taj nadimak, pa je zato tako zovem! Izgubila se, nestala! Jednoruka! Oh, Bože..." Leopold je još bio bunovan, pa nikako nije mogao povezati Melissu s osobom po imenu Jednoruka. Tada se sjetio Melissina hendikepa i povezao dva i dva. "Kad je nestala?", upita on Georgea. "Otkud da ja to znam? Probudio me nečiji udaljeni vrisak i tada sam je počeo zvati." Leopold vidje da svi budni, sve ih je probudila Georgeova dernjava, no svi su samo ležali otvorenih očiju i nisu se mrdali. Kad su mu se oči prilagodile na mrak, on vidje da su oči svakog Izgubljenog Djeteta Šume uperene u njega. Boje se vujeka, pomislio je. Zaključili su da je vujek oteo Melissu i sad joj radi tko zna kakve grozote. "Budale!", viknu on ljutito. "Ovo nije vujekovo maslo! Vujek nam pomaže i nikad nikome nije učinio ništa nažao!" "Kako znaš?", upita ga Francois. "Znaš li što je vujek radio prije nego što si ga sreo? Možda je čekao povoljan trenutak kad će najlakše oteti Melissu, a taj je trenutak došao ove noći!" Leopold izjuri van. Bio je toliko ljut da mu nije odgovorio na izazov. Nije vrijedno svađe. Znao je da vujeka nema, jer ga nije osjećao na leđima i jer se osjećao loše. Teže se koncentrirao i mislio je da ne bi bio toliko ljut da ima vujeka na sebi. Vujek je poput nekog stimulansa ili antidepresiva, on stvara dobro raspoloženje i ublažava tjeskobu. Vujek je izašao u jedno od svojih povremenih noćnih lutanja. Vidio je kako Melissa izlazi da se pomokri. Nije voljela mokriti u unutrašnjem WC-u jer je školjka bila prljava i smrdljiva, isto kao što je mladi pridruženi član Izgubljene Djece Šume po imenu Felix volio spavati na travnjaku kod kućice jer je tvrdio da unutra smrdi po neopranim nogama. Vujek je sve to znao jer je pratio što se zbiva. Pamtio je sitne detalje i koristio ih da nekim neprimjetnim potezom pomogne onima koji to zaslužuju. Udaljio se od Melisse koja ga nije vidjela i krenuo prema jezercu za koje Izgubljena Djeca Šume ne znaju. Kad je raspravljao sam sa sobom i borio se s unutarnjim previranjima na obali jezera, svojim je istančanim osjetilima čuo nečiju vrisku. Vrisak je dopirao iz smjera kolibe. Odletio je do kolibe, ali tamo je zatekao Georgea kako se dere s ulaznih vrata. George ga nije vidio jer vujek nije htio da ga se vidi. Slijedio je Melissin trag. Pronašao je skupinu od šestero golih ljudi koja je odvodi na sjever. Diogeni su ga ugledali, prestravili se i pobjegli glavom bez obzira, ali prvo je jedan od njih Melissi pod rebra zabio drveni nož. Vujek zaplače nad njom dok je krvarila. Nije joj mogao zaliječiti ranu, pa je umrla prije nego što su je Izgubljena Djeca Šume pronašla. Kad je Melissa izdahnula, vujek se podigao u zrak. Vinuo se zaista visoko, nadletio je krošnje najviših stabala, a kad se podigao do oblaka, osjetio je da su ljudi pronašli Melissino truplo. Kaput mu se počeo okretati po rubovima. Nije to mogao spriječiti. Promijenilo mu se i raspoloženje. Vujek se ljutio sam na sebe, a ponekad bi odlučio da uopće ne mari za ljude. Kaput mu potamni. Vujek ga presavine natrag. Kaput se opet izvije i potamni. Letio je šumom i urlao na frekvenciji koju su čule samo sove i šišmiši, pa ih je uznemirio. Šišmiši su se zalijetali jedni u druge, a sove su bježale na otvoreno. Druge životinje slabijeg sluha su osjetile da im šumu uznemirava opasan demon u čijoj se blizini nije pametno naći. Tada je dobio signal da su se Diogeni vratili. Napali su kućicu i porazili Izgubljenu Djecu Šume u kratkoj bitci. Nije više mogao pratiti što se događa s njegovim prijateljem Leopoldom jer se previše uzrujao. Moći su mu pale, a kaput mu se u potpunosti presavinuo i pocrnio. Spustio se na tlo i promuklo jecao. Nakon nekoliko se dana vujek vinuo natrag pod oblake. Bio je velik, veći nego ikada. Bio je širok zasigurno dvjesto, a visok preko sto metara. Upečatljivo je mahao krilima. Više nego ikad je podsjećao na Quetzalcoatla. Držao se ponosno poput Quetzalcoatla. Bio je sav crn, crnji od grobnog mraka. Puhao je kroz nos poput razjarenog bika, a tada je otišao potražiti neku žrtvu. * Diogen je živio u jednoj od prvih modernih kuća u nekadašnjoj Francuskoj. Svoju je bačvu smjestio u staklni kavez da je svi posjetitelji njegova doma mogu vidjeti i pokloniti joj se. Pod stare je dane šepao na jednu nogu, a pola mu je lica bilo oduzeto zbog moždanog udara. Takav je teško održavao osobnu higijenu, a nije htio ni da ga itko drugi dira i pere, pa je okolo hodao gol i prljav. Nije bio
baš lijep prizor za oči, ali njegov je dom bio pun raznih bogatstava. Jedne ga je noći probudio neki bezazleni zvuk. Morao se popiškiti kad god bi ga noću nešto probudilo. Slaba prostata... Diogen je ustao i odgegao se do zahodske kabine. Taman kad je otvorio vrata kabine, ponovio se zvuk koji ga je probudio, samo mnogo glasnije. Zvučalo je kao da netko udara nečim vrlo teškim po ulaznim vratima kuće. Diogen se okrenuo. Tad su se vrata razbila i neki je mladić upao u stan. U ruci je nosio metalnog ovna za razbijanje vrata. Pogledao je Diogena, a Diogen uplašeno pogleda njega. Bio je to žutokljunac čiju je mladost i iskustvo još više isticala kuštrava kosa boje slame i pjege po obrazima. Mladić mu se nakesi. "Balavac balavi!", odjednom se Diogen prodere. "Gubi se iz moje kuće." Ali kad je mladić poskočio i pojavio se pred Diogenom, ovaj se uplašio. Od straha su mu crijeva i mjehur istodobno popustili. Fekalije i mokraća se stušte niz njegove noge, a mladić spusti pogled prema odvratnom prizoru. Goli starac koji se čitav zasrao. Diogen je drhtao i jecao, ali se nadao da će se dečko smilovati, da će mu se nemili prizor učiniti previše gadnim, pa će ga pustiti na miru. No normalna ljudska reakcija je izostala kod tog provalnika. Opet se nakesio. Diogen je stvorio nemilosrdno društvo bez empatije. Nisu gledali TV i akcijske filmove, ali Diogen je imao svoje metode za odgajanje ovakvih provalnika kojima ništa nije sveto. Bez trunke odbojnog prijezira prema starčevom izmetu i suosjećanja prema njegovim godinama mladić ga je srušio jednim udarcem ovna za probijanje vrata, a drugim mu je smrskao glavu. Tada je bezizražajnog lica pomno pretražio Diogenovu kuću i ukrao sve što je mogao ponijeti sa sobom.