101 brigada hv a

Page 1

101. BRIGADA HV-a


Autori: Ivan Brigović, prof. i Ivan Radoš, prof. Nakladnik: UHBDR 101. brigade Susedgrad Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata – Zagreb Za nakladnika: bojnik Stjepan Bratković dr. sc. Ante Nazor Uređivački odbor: Predsjednik: Ante Radalj, dipl. ing. Urednik: stožerni brigadir Miro Andrić, prof. Članovi: stožerni narednik Stjepan Balaband, bojnik Stjepan Bratković, pukovnik Ivica Hrnčić, bojnik Franko Križman, dipl. ing., stožerni brigadir Jozo Petrašević, pukovnik Ahmet Puškar, pukovnik Stjepan Puškar, ing. i poručnik Mate Rupić, prof. Redaktor: mr. sc. Tomislav Pavić, prof. Recenzenti: general zbora mr. sc. Josip Lucić dr. sc. Davor Marijan dr. sc. Ante Nazor Lektorica: Julija Barunčić Pletikosić, prof. Obrada zemljovida: bojnik Jozo Stanić, ing. geod. Obrada shema: Nikola Perić Izrada kazala: Natko Martinić Jerčić, prof. Fotografije: Arhiv Udruge i osobni arhivi pripadnika 101. brigade ZNG-a/HV-a, Aleksandar Božić, Tomislav Bušljeta, Saša Kralj i Marko Perić Priprema za tisak: Kolumna d.o.o. Tisak: Grafički zavod Hrvatske Naklada: 1000 primjeraka CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 826667 ISBN 978-953-57206-1-4 978-953-7439-48-4


101. BRIGADA HV-a

HRVATSKI MEMORIJALNO – DOKUMENTACIJSKI CENTAR DOMOVINSKOG RATA



Kazalo

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Riječ zapovjednika 101. brigade ZNG-a/HV-a: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Ivica Hrnčić, pukovnik u miru, ratni zapovjednik 101. brigade ZNG-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 “Ne zaboravimo” – Jozo Petrašević, stožerni brigadir u miru, ratni zapovjednik 101. brigade ZNG-a/HV-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Proces osamostaljenja Republike Hrvatske . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16 Organizacija obrane na području grada Zagreba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 Organizacija obrane na području Susedgrada . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24

Ratni put 101. brigade ZNG-a/HV-a 1. Nastanak i ustrojavanje 101. brigade ZNG-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 1.1. Organizacijsko-stručne pripreme i aktivnosti za osnutak 101. brigade ZNG-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 1.2. Osnutak i postrojavanje 101. brigade ZNG-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 2. Mobilizacija, naoružavanje i prve aktivnosti 101. brigade ZNG-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 3. Prva bojna djelovanja 101. brigade ZNG-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 3.1. Novljansko bojište (27. rujna – 6. listopada 1991.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 3.2. Velika Buna – Kravarsko . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 4. Sudjelovanje 101. brigade ZNG-a u obrani južnih prilaza gradu Zagrebu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 4.1. Lasinjsko bojište (1. – 11. listopada 1991.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 4.2. Rakov Potok (11. – 31. listopada 1991.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 4.3. Pokupsko bojište – uspostava mostobrana i prijelaz na desnu obalu rijeke Kupe (26. listopada – 18. studenoga 1991.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 5. Sudjelovanje 101. brigade HV-a u obrani istočne Slavonije (studeni 1991. – lipanj 1992.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 5.1. Pripreme za odlazak na istočnoslavonsko bojište . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 5.2. Dolazak u istočnu Slavoniju, preuzimanje prve crte obrane i prva bojna djelovanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92 5.3. Prvi boj za Paulin Dvor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 5.4. Drugi boj za Paulin Dvor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 5.5. Boj za Antunovac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 5.6. Odlazak na odmor, popunu i dodatnu obuku u Zagreb . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 5.7. Povratak u istočnu Slavoniju, razmještaj i bojna djelovanja do “Sarajevskog primirja” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138 5.8. Situacija na istočnoslavonskom bojištu nakon sklapanja “Sarajevskog primirja” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 172 5.9. Reorganizacija 101. brigade HV-a i varljivo primirje na istočnoslavonskom bojištu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 5.10. Izvlačenje s istočnoslavonskog bojišta i povratak u Zagreb . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 212 6. Demobilizacija brigade i prevođenje u pričuvu (lipanj – srpanj 1992.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 216 5


7. Priprema brigade za oslobađanje okupiranih područja Republike Hrvatske . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217 7.1. Ustroj i djelovanje Zapovjedništva za razvoj brigade . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217 7.2. Bojna obuka i odgoj zapovjedništava i postrojba brigade u 1993. godini na banovinskoj bojišnici (20. svibnja – 26. lipnja 1993. i 3. studenoga – 3. prosinca 1993.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221 7.2.1. Bojna obuka i uvježbavanje zapovjedništava i postrojba brigade u svibnju i lipnju 1993. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221 7.2.2. Bojna obuka i uvježbavanje zapovjedništava i postrojba brigade u studenom i prosincu 1993. godine . . . . . . . . . . . . . 225 7.3. Zapovjedništvo brigade u povećanom stupnju bojne spremnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 230 7.4. Metodičko – pokazna vježba “Mobilizacija brigade – pukovnije” (“Proljeće – ‘95”) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 231 8. Sudjelovanje brigade u operaciji “Oluja” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233 8.1. Planiranje i priprema operacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233 8.2. Mobilizacija brigade . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 236 8.3. Pripreme brigade za bojna djelovanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239 8.4. Početak operacije i bojna djelovanja brigade 4. – 7. kolovoza 1995. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 244 8.5. Napadna bojna djelovanja brigade 8. – 14. kolovoza 1995. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 260 8.6. Vođenje i zapovijedanje te djelovanje ostalih postrojbi brigade u VRO “Oluja” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 273 8.7. Demobilizacija brigade . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 284 8.8. Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 285 9. Djelovanje brigade do ukidanja iz mobilizacijskog razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 287

USPOMENA NA 101. BRIGADU ZNG-A/HV-A I. U spomen na poginule i nestale pripadnike 101. brigade ZNG-a/HV-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 293 · Poginuli pripadnici 101. brigade ZNG-a/HV-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 293 · Nestali pripadnici 101. brigade ZNG-a/HV-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 304 · Poginuli pripadnici 100. brigade ZNG-a/HV-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 305 · Spomenici i spomen-obilježja poginulim pripadnicima brigade . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 307 II. Znakovlje 101. brigade ZNG-a/HV-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 315 III. Odličja i priznanja 101. brigade ZNG-a/HV-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 318 IV. Bilteni 101. brigade HV-a i izvaci iz tiskovina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 322 V. Multimedijalni projekt “101. za Hrvatsku” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 343 VI. Čuvanje uspomena na 101. brigadu ZNG-a/HV-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 348 · Trgovi, parkovi i ulice u spomen na 101. brigadu ZNG-a/HV-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 350 · Obilježavanje obljetnica 101. brigade ZNG-a/HV-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 353 · Dobrotvorno društvo “Čovječnost” iz Susedgrada . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 371 · HVIDRA Susedgrad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 373 · UHBDR 101. brigade ZNG-a/HV-a Susedgrad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 376 Zahvala nakladnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 379 Bilješka o autorima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 380 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 381 Kazalo mjesta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 387 Kratice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 393 Izvori i literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 395 Zemljovidi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 397 Sheme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 398

6


PREDGOVOR

Suradnja s pripadnicima 101. brigade ZNG-a/HV-a Susedgrad započela je u lipnju 2010., kada smo od Uređivačkog odbora, sastavljenog od pripadnika brigade, angažirani za pisanje monografije o 101. brigadi ZNG-a/HV-a. Nakon prvih dogovora i pregleda raspoloživih izvornih dokumenata, novinskih članaka i relevantne literature uvidjeli smo da izvori kojima raspolažemo nisu dovoljni za pisanje monografije te da je svakako potrebno pregledati arhivsko gradivo 101. brigade ZNG-a/HV-a, koje je pohranjeno u Središnjem vojnom arhivu Ministarstva obrane Republike Hrvatske na Črnomercu u Zagrebu. Zbog propisane procedure o zaštiti tajnosti podataka, dozvolu za ulazak u arhiv čekali smo godinu dana, tako da smo tek u lipnju 2011. mogli započeti s radom i analizom dokumenata, te pisanjem ove knjige. Prilikom rada u arhivu posebno nam je svojim savjetima pomogao njegov djelatnik, bojnik Ante Samardžić, kojemu se ovim putem zahvaljujemo. Iako je arhivsko gradivo 101. brigade ZNG-a/HV-a dobro sređeno, njegova obimnost nije nam pružila dovoljno informacija o svim razdobljima postojanja i ratnog puta brigade. To se prvenstveno odnosi na nastanak, ustrojavanje i prva bojna djelovanja brigade 1991., što je iz dokumenata bilo vrlo teško rekonstruirati. Osim toga, dio gradiva sasvim sigurno nedostaje, primjerice, ratni dnevnici brigade. Zbog toga smo se u “rasvjetljavanju” manje jasnih događaja prvenstveno oslanjali na pripadnike brigade. Neke od najzanimljivijih priča pripadnika brigade te njihovih nadređenih zapovjednika i suboraca iz drugih postrojba Hrvatske vojske posebno su istaknute u tekstu, kao autentično svjedočanstvo ratnog puta 101. brigade ZNGa/HV-a u Domovinskom ratu. Ova monografija prikazuje ratni put 101. brigade ZNGa/HV-a, od njenog nastanka i početka ustrojavanja u lipnju 1991. do ukidanja iz mobilizacijskog razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske 30. lipnja 2001. godine. Pritom je nagla-

sak stavljen na bojna djelovanja brigade, koja su podijeljena na dva dijela – bojna djelovanja brigade tijekom 1991. – 1992. te njezino sudjelovanje u “Oluji”. Osim toga, opisane su i njezine pripreme za oslobađanje okupiranih područja Republike Hrvatske u razdoblju od 1992. do 1995., nakon što je brigada u lipnju – srpnju 1992. demobilizirana i prevedena u pričuvu, kao i sve druge aktivnosti u kojima je brigada sudjelovala tijekom Domovinskog rata. Tijekom pisanja monografije trudili smo se u nju unijeti što više detalja i svjedočanstava aktivnih sudionika, kako bi knjiga bila što cjelovitija i zanimljivija čitatelju. Pritom je vjerojatno nešto izostavljeno ili ostalo nedovoljno objašnjeno. Razlog tome nije naša želja da nešto prešutimo, već nepostojanje podataka u arhivskome gradivu ili saznanja o navedenim događajima. Tekst je popraćen sa sedamnaest zemljovida, četrnaest shema i s brojnim fotografijama ratnog puta brigade. Uz to, u knjigu su uvršteni i svi bilteni 101. brigade ZNG-a/HV-a (brojevi 1 – 5), nastali tijekom boravka brigade na istočnoslavonskom bojištu 1991. – 1992., autentično svjedočanstvo tog vremena očima pripadnika brigade, njihovih suboraca, prijatelja i najbližih. Ovo je jedan pokušaj opisa ratnog puta 101. brigade ZNGa/HV-a, koji bi, najvjerojatnije, da ga je pisao netko drugi, bio drukčiji. Za razliku od nekih drugih monografija brigada Hrvatske vojske u kojima su one prikazane kao kolektiv, bez posebnih isticanja pojedinaca, u knjizi donosimo imena više pojedinaca koji su se istaknuli tijekom bojnih djelovanja brigade. Eventualne pogreške nisu rezultat naše želje da nečije zasluge uvećamo ili umanjimo, već ograničenosti raspoloživih podataka. Iako je knjiga uglavnom pisana na osnovu izvornog arhivskog gradiva – dokumenata brigade i nadređenih zapovjedništava, tekst je pisan bez znanstvenog aparata, čemu je razlog čudna arhivska politika u državi, koja traži da se deklasificiraju svi kori7


šteni dokumenti s oznakom tajnosti, i to svaki ponaosob. Da smo to čekali, knjiga vjerojatno ne bi izašla još jedno duže vrijeme. Na kraju treba istaknuti da smo dali sve od sebe kako bi monografija 101. brigade ZNG-a/HV-a bila što cjelovitija i bolja te zanimljivija čitateljima. U tome su nam pomogli brojni suradnici svojim nadopunama teksta, korisnim informacijama i sugestijama. To se prvenstveno odnosi na pripadnike brigade koji su svojim prilozima, utkanima u tekst i navedenima u popisu literature, obogatili ovu monografiju. Zahvaljujemo se članovima Uređivačkog odbora na dobroj suradnji i ponaosob gospodinu Tomislavu Paviću koji je marljivo, zajedno s nama, dorađivao

tekst i prikupljao fotografije i svjedočanstva pripadnika brigade te osmislio sheme i zemljovide. Također, zahvaljujemo i bojniku Jozi Staniću, koji je za potrebe monografije izradio zemljovide, bez kojih bi ova knjiga bila puno siromašnija. Na razumijevanju, stručnoj potpori i tehničkoj podršci zahvaljujemo našoj matičnoj ustanovi, Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata, a posebno zamjeniku ravnatelja Mati Rupiću. Svima koji su sudjelovali u nastanku ove knjige jedno veliko HVALA. Zagreb, rujan 2012.

101. brigada ZNG-a/HV-a u Domovinskom ratu 1991. do 1995. 8

Autori


RIJEČ ZAPOVJEDNIKA 101. BRIGADE ZNG-a/HV-a IVICA HRNČIĆ, pukovnik u miru, ratni zapovjednik 101. brigade ZNG-a od formiranja do 15. studenoga 1991. Prošlo je dvadeset godina od dana kada smo praktički goloruki, u trapericama i tenisicama, ali s nabojem odlučnosti i hrabrosti, srčano krenuli u obranu Domovine. Formiranje brigade odvijalo se u vrlo složenim uvjetima, praćeno čestim uzbunama, prijetnjama JNA i nizom poteškoća. Postrojbe brigade od mobilizacije i dalje popunjavane su vojnim obveznicima isključivo s prebivalištem na području Susedgrada, a svi su bili dobrodošli bez obzira na nacionalnu, vjersku i stranačku pripadnost, svi oni koji su bili spremni braniti i sačuvati prije svega svoje glave, a onda i sve ono što su ostavili iza svojih leđa: djecu, obitelj, prijatelje, dom, posao itd. Zapovjedni kadar kao i pripadnici brigade, u cjelini gledano, nisu imali potrebita vojna znanja i vještine za vrlo odgovorno vođenje i zapovijedanje postrojbama u ratu. Veliki problem bio je i nedostatak naoružanja, MTS-a, vojnih odora i stručne literature. Smještaj ljudi i MTS-a organiziran je u objektima mjesnih zajednica, škola, vatrogasnih i drugih domova, poduzeća te u velikom broju objekata u društvenom i privatnom vlasništvu. Kako nije bilo vremena, problemi su se rješavali postupno i u hodu, usporedo s obavljanjem prvih bojnih zadaća, osloncem prije svega na vlastite snage, a zahvaljujući izuzetnoj požrtvovnosti i zalaganju pripadnika postrojbe. Tri dana nakon mobilizacije (21. rujna 1991.) otpočela su prva bojna djelovanja brigade, iako su postrojbe bile nedovolj-

no naoružane i opremljene, a pripadnici nedovoljno upoznati s osobnim naoružanjem, bez prethodnog gađanja. Nadređeni (Zagrebački korpus) su zapovijedali u pravilu usmeno, rijetko pismeno, a kada su i bile pisane zapovijedi, u pravilu su bile s vrlo kratkim vremenom pripreme do izvršenja (pripremne zapovijedi nisu niti izdavane), sa zadaćama za elitnu, naoružanu i uvježbanu djelatnu brigadu. U takvim situacijama Zapovjedništvo brigade moralo je mudro osmisliti načine izvršenja, a zapovjednik brigade, često puta ne svojom voljom, donositi vrlo 9


rijeke Kupe, danju i pod žestokom minobacačko-topničkom paljbom neprijatelja, te iz neposrednog dodira odbacili neprijatelja 3-5 km i na okupiranom teritoriju Banovine, na desnoj obali rijeke Kupe, na oslobođenom teritoriju uspostavili i 72 sata držali mostobran (nezabilježen slučaj čak i u novijoj vojnoj povijesti), a da se nije osiguralo ubacivanje svježih snaga za daljnji napad. Bila je to prva napadna akcija na prvoj crti obrane Zagreba, čiji je uspjeh iznenadio ne samo neprijatelja, već i našu višu instancu zapovijedanja. Nažalost, rezultati su pripisani drugima, a slabosti sankcionirane izmjenom kadra u Zapovjedništvu brigade, koje je imalo zadaće pričuve u toj akciji. Povijesna činjenica i stvarna uloga Zapovjedništva i postrojba 101. brigade ZNG-a u navedenoj zadaći još uvijek nije istražena niti valorizirana i sugeriram budućim vojnim znanstvenicima istraživanje svijetlih primjera i ostvarenih rezultata 101. brigade ZNG-a/HV-a tijekom Domovinskog rata 1990. – 1995. godine. Sa sudjelovanjem i važnom ulogom 101. brigade ZNG-a/ HV-a u Domovinskom ratu treba upoznati i mlađi naraštaj DA SE NE ZABORAVI. STOPRVA BRIGADA to i zaslužuje, jer je prošla težak i slavan put do konačne pobjede i krvarenjem njezinih pripadnika ispisala svete stranice povijesti Hrvata u ostvarivanju višestoljetnog sna za svojom Domovinom, slobodnom i neovisnom Republikom Hrvatskom. Svi pripadnici brigade mogu biti ponosni što su joj pripadali i uzdignuta čela isticati svoj obol postignuća kojih su i oni dio. Sve to ne bi bilo moguće da nismo imali razumijevanje, iskrenu potporu i pomoć naših obitelji (koje su uz nas nosile teret rata), šire zajednice, gospodarstvenika, obrtnika, medija, vrtićke i školske djece, te svih ljudi dobre volje koji su nam na bilo koji način pomogli da ustrajemo i u nametnutom ratu pobijedimo. Za sve navedeno plaćena je vrlo visoka cijena, 49 pripadnika brigade, naših prijatelja i suboraca, istinskih heroja Domovinskog rata položilo je život za Domovinu, i ako ni zbog čega drugog, onda zbog njih ne smijemo nikome i nikada dozvoliti da blati Domovinski rat ili ga pokuša potisnuti u zaborav! Kao čovjek i časnik HV-a želim istaknuti da sam, bez obzira na relativno kratko vrijeme provedeno u 101. brigadi ZNG-a, upravo s njom, s njezinim hrabrim pripadnicima, proživio najteže i najljepše trenutke u Domovinskom ratu. Ponosan sam što sam bio prvi ratni zapovjednik 101. brigade ZNG-a/HV-a. Ponosan sam što sam upoznao i surađivao s mnogim divnim, sposobnim i hrabrim ljudima i postrojbama, koje nosim duboko u srcu i neću ih nikada zaboraviti. Vjerovao sam i vjerujem ljudima koje sam vodio, trajno sam im zahvalan, a posebno ljudima iz Zapovjedništva 101. brigade ZNG-a. HVALA SVIMA, A NAŠIM POGINULIM SUBORCIMA LAKA BILA HRVATSKA GRUDA!

rizične i odgovorne odluke i zapovjediti njihovo izvršavanje. Izvršavane su u okviru mogućnosti s više ili manje uspjeha, znanjima koja su imali i umijećima koja su posjedovali, rekao bih sa srcem hrvatskih vitezova. Nikada nije odbijena niti jedna bojna zadaća, iako se na prve (Donja Lomnica, Gradići, Novska, Velika Buna i Lasinja) išlo uz velike poteškoće, u odorama JNA s oznakama ZNG-a, bez adekvatnog naoružanja i bez minimuma provedene obuke (posebno gađanja). Ono što se nije moglo pojedinačno rješavati nastojalo se nadomjestiti snagom vojnog kolektiva, temeljenog na međusobnom uvažavanju, povjerenju i jedinstvu, s poštivanjem osobnosti i brigom za svakog pojedinca, a posebice na crti vojnik – časnik i obrnuto. No, bilo je časnika i na višim razinama vođenja i zapovijedanja, koji nisu razumjeli da se nalazimo pred krvavim ratom i da zapovijedamo odraslim ljudima, koji nisu profesionalci niti vojnici na odsluženju vojnog roka, da bi ih se “drilalo” do uspjeha. Otprilike mjesec dana nakon mobilizacije brigade i prvih bojnih zadaća, stanje u postrojbama i u brigadi u cjelini bitno se promijenilo na bolje. Opskrbljene su i popunjene naoružanjem i MTS-om, uz bojna djelovanja provodilo se uvježbavanje postrojba, izvedena su gađanja osobnim naoružanjem, te provedene i druge aktivnosti i mjere za uspješno izvršavanje zapovjeđenih zadaća i funkcioniranje brigade u cjelini u uvjetima rata. Kako je vrijeme odmicalo, svakom novom aktivnošću, zadaćom i bojnim djelovanjem postrojba stjecana su dragocjena vojna znanja, vještine i iskustva, a samim time i otklanjane uočene slabosti i propusti. Jednom riječju, 101. brigada ZNG-a u vrlo kratkom vremenu stasala je u respektabilnu postrojbu ZNG-a/ HV-a, sposobnu za izvršavanje najtežih bojnih zadaća. Od samog početka brigada je bojne zadaće zapovjednika Zagrebačkog korpusa izvršavala u formacijama nižeg ranga, na razini bojni i satnija, bilo da su samostalno djelovale ili su bile podređene drugim zapovjedništvima. Iako je za takvo usitnjeno angažiranje nižih postrojba u početku rata bilo razumijevanja i opravdanja, ali ne i za angažiranje brigade, krajem listopada 1991. u prvom napadnom boju na rijeci Kupi u Pokupskom. Pritom je razvlašteno Zapovjedništvo 101. brigade ZNG-a činilo odgovornim, a zapovjednika brigade sankcioniralo, posebice nakon briljantno izvedene “male operacije” na desnoj obali rijeke Kupe. Naime, krajem listopada 1991. postrojbe brigade, posebice Diverzantski vod i 1. bojna, podređeni Zapovjedništvu tek mobilizirane 10. brigade TO iz Velike Gorice (tijekom Domovinskog rata nisam pronašao primjer da se brigada ZNGa, s ratnim iskustvom blokada vojarni u Zagrebu i Samoboru te u obrani Novske, podređuje Zapovjedništvu brigade TO), briljantno su izveli napadni boj na rijeci Kupi. Tada su, umjesto postrojba 10. brigade TO, prvi otpočeli i izveli isforsirani prijelaz 10


JOZO PETRAŠEVIĆ, stožerni brigadir u miru, ratni zapovjednik 101. brigade ZNG-a/HV-a od 7. studenoga 1991. do 30. travnja 1997. NE ZABORAVIMO Na području općine Susedgrad, 11. lipnja 1991. godine, u uvjetima neposredne ratne opasnosti, pred početak rata u Sloveniji, osnovana je 101. brigada “R” ZNG-a/HV-a (u isto vrijeme i 99., 100. i 102. br) kao jedna od prvih većih organiziranih vojnih postrojbi grada Zagreba. Cjelovito okupljanje (smotra) pripadnika brigade provedena je 31. kolovoza 1991. godine, potpuna mobilizacija 17./18. rujna 1991. godine., a potom se brigada upućuje na obavljanje bojnih zadaća u obrani RH, djelomičnim ili cjelovitim angažiranjem postrojba. Brigada bojne zadaće obavlja u tri vremenska razdoblja Domovinskog rata: A/ U vremenu od 18. 9. 1991. do 20. 07. 1992. godine: Bojne zadaće brigada je obavljala na: – novljanskom bojištu, – lasinjskom bojištu, – pokupsko-banovinskom bojištu te – istočnoslavonskom bojištu. Znakovito pridonosi obrani RH (vojnoj povijesti OS RH) u: – blokadama vojarni i oduzimanja oružja te naoružavanju postrojbi HV-a u Zagrebu i šire, – zaustavljanju proboja JNA i pobunjenih Srba na Kupi prema Zagrebu, uspostavi mostobrana na rijeci Kupi, uporno ga držeći 72 sata, prva prelazi r. Kupu i odbacuje neprijatelja do 5 km u dubini pokupsko – banovinskog bojišta, – odlučujućem zaustavljanju proboja JNA i pobunjenih Srba nakon pada Vukovara na glavnom smjeru istočnoslavonskog bojišta, sprječavanju pada Osijeka i daljnjeg prodora okupatorskih snaga na teritorij RH, a koje crte bojišnica ostaju nepromijenjene tijekom Domovinskog rata. Brigada je za obavljanje zadaća na istočnoslavonskom bojištu ocijenjena od zapovjednika Operativne zone Osijek ocje-

nom vrlo dobar, a od Osječko-baranjske županije dobila je Povelju zahvalnosti. Načelnik GS HV-a general-zbora Anton Tus ocjenjuje: Bitke koje su vodili pripadnici i postrojbe brigade (101. brigade ZNG-a/HV-a) od osvajanja i držanja mostobrana na Kupi, a posebno u izvršavanju bojevih zadataka na istočnoslavonskom bojištu, odlučujuće su doprinijele slobodi i državnosti naše drage domovine Hrvatske. B/ U vremenu od 20. 7. 1992. do 30. 7. 1995. godine: Na osnovi visokog stupnja organiziranosti, mobilnosti, osposobljenosti i bojne spremnosti zapovjedništava i postrojbi brigade, te učinkovitog obavljanja bojnih zadaća koje su odlučujuće pridonijele stabilizaciji bojišnica, za očekivati je bilo da će brigada biti upućena na druge bojišnice, npr. Južno bojište (razvoj ratnih djelovanja je na to ukazivao), no nadređene instance vođenja i zapovijedanja odlučile su da se brigada demobilizira i prevede u pričuvu. Držim da je to bila velika pogreška. 11


C/ U vremenu od 31. 7. do 26. 8. 1995. godine – VRO “Oluja”: Nakon nepotpuno provedene mobilizacije, brigada se upućuje na banovinsko bojište bez prethodne pripreme, na novi (neplanirani) smjer bojnog djelovanja: Komarevo – Zrinska gora – Dvor na Uni i na Kotarane (državna granica RH), te spaja s postrojbama 5. korpusa ABiH. Sudjeluje s ostalim postrojbama HV-a i MUP-a u čišćenju terena Zrinske gore i područja uz državnu granicu – oko 400 km2. Tijekom VRO “Oluja” brigada je sve zapovijedi uspješno izvršila i dala veliki doprinos u oslobađanju okupiranih teritorija RH. Rezultati obavljenih bojnih zadaća prema značenju, uvjetima, mjestu, vremenu, mogu se poistovjetiti sa zadaćama djelatnih gardijskih brigada ZNG-a/HV-a, iako s puno slabijim naoružanjem i drugim TMS-om. O doprinosu 101. brigade u VRO “Oluja”, zapovjednik sektora Sjever, general – pukovnik Petar Stipetić je rekao: 101. brigada upućena je s nepotpuno obavljenom mobilizacijom na Komarevo, te dobila pravac... na terenu koji nije uvježbavala niti imala vremena provesti izviđanja protivnika. U takvim uvjetima brigada je naletjela na čvrstu obranu pobunjenih Srba, imala velike gubitke i u takvom stanju nije mogla ponoviti napad. Nakon pada Petrinje, na ostalim dijelovima fronte naređen je opći napad. Zapovjedništvu 101. brigade (6. kolovoza 1995.) zapovijedam pravac: Blinjski Kut – prema komunikaciji Žirovac – Dvor na Uni, između Zrina i sela Trgovi, sa zadaćom presjeći komunikaciju kao moguću odstupnicu protivničkih snaga iz pravca Gline – Žirovac – Dvor na Uni. Vrlo brzo napredovanje brigade na tom pravcu cijenim vrlo uspješnim jer već drugi dan presijeca komunikaciju Trgovi – Dvor na Uni i izbija na granice RH te se spaja sa snagama ABiH. Brigada je ovu zadaću obavila bez gubitaka. Ponosan sam na 101. brigadu i ostale brigade HV-a, što u tijeku izvršenja bojnih zadaća, posebno zarobljavanja neprijateljskog korpusa, nije bilo nikakvih incidenata, zločina, paljevina, uništavanja imovine i krađa. 101. brigada HV-a bila je disciplinirana, dobro pripremljena, spremna na najveća žrtvovanja te je na kraju i pored početnih neuspjeha, koje je doživjela greškom rukovođenja i zapovijedanja Zapovjedništva ZP Zagreb tijekom prvih dana VRO “Oluja”, pobjedonosno završila svoj ratni put. Stoga velika hvala svim zapovjedništvima i postrojbama koje su časno i pošteno izvršile svoje borbene zadaće. Brigadu su većinom činili Susedgrađani i stanovnici općina Zaprešić, Centar, Medveščak, Sesvete te drugih zagrebačkih općina i Zagrebačke županije.

Od istaknutih zapovjedno-stručnih kadrova brigade s dokazanim vojnim znanjima i vještinama u Domovinskom ratu, prema zapovijedi osniva se: – Zapovjedništvo 101. brigade HV-a (razvojna jezgra), – Zapovjedništvo 145. brigade HV-a, – Zapovjedništvo TG 145, – zapovjedništva bojni i nižih postrojbi 145. brigade HV-a, koja s dijelom pripadnika brigade odlaze na preuzimanje dužnosti u 145. br HV-a na Južnom bojištu (Dubrovnik), dio pripadnika brigade dragovoljno odlazi u druge postrojbe HV-a, a veći dio demobilizira 20. srpnja 1992. godine. Zapovjedništvo brigade: – planira, organizira i provodi aktivnosti, mjere i radnje priprema zapovjedništava i postrojbi brigade za konačno oslobađanje okupiranih teritorija RH, – redovito provodi zapovjedno-stožerne vježbe zapovjedno-stručnog kadra brigade, – izvodi bojnu izobrazbu zapovjedništava i postrojbi na 1. crti bojišnice – na smjerovima planiranog napadajnog djelovanja za slučaj oslobađanja okupiranih teritorija RH, a 12. dp Petrinja omogućuje povlačenje i odmor, u trajanju od po 15 dana, kružnom izmjenom sa Zapovjedništvom brigade, 1. i 2. pb u 1993. godini. – priprema, organizira i izvodi, prema zapovijedi GS HVa, metodičko-pokaznu vježbu “Mobilizacija brigade – pukovnije” uz mobiliziranje Zapovjedništva brigade i 1. pb u studenom 1994., te u travnju 1995., koja je ocijenjena vrlo dobrom ocjenom, – redovito skrbi o obiteljima poginulih i ranjenim pripadnicima brigade, – obilježava i redovito obilazi mjesta pogibije pripadnika brigade u suradnji s obiteljima i predstavnicima općine Susedgrad, – u 1994. pridonosi izgradnji i postavljanju Velikog križa na mjesnom groblju Stenjevec, kao spomen-obilježja poginulim braniteljima, – obavlja temeljitu raščlambu pojedinačnih obola zapovjednika i pripadnika brigade u dosadašnjem tijeku Domovinskog rata, predlaže dodjelu odličja poginulim pripadnicima (posthumno) i zaslužnim pojedincima s detaljnim obrazloženjima, te predlaže promaknuća u više činove. Prijedlozi niti su prihvaćeni niti odbijeni, niti je ikada odgovoreno i pored više zamolbi.

12


očekujući uskrsnuće svoje domovine, ali nisu ni slutili da će uskrsnuće biti natopljeno krvlju. Vi, koji izgubiste svoje najmilije, nemojte zdvajati. Svatko umire sam i svatko svoju bol nosi sam. Nitko ne može ničiju bol do kraja prihvatiti i do kraja podnijeti, ali je može razumjeti. Budite svjesni svoje nevolje, ali i ponosa zbog najveće žrtve vaše djece, braće, očeva, supružnika, za slobodu Domovine. Oni su se borili i za nas, našu slobodu. Branili su svoj i naš hrvatski dom, svoju i našu budućnost, svoju i našu Hrvatsku. S posebnim pijetetom svakom poginulom hrvatskom branitelju odajem počast i zahvalu za žrtvu koju su nesebično učinili. SLAVA IM I VJEČNI POKOJ! LAKA IM BILA HRVATSKA GRUDA, koju su neizmjerno ljubili! Vi, koji ste bili s njima u istom rovu, na istom položaju, u istom jurišu, imali sreću ostati živi, možda ranjeni (više od 200 pripadnika brigade), možda bez ruke ili noge, možda bolesni i umorni od napora, hladnoće, patnje; vi, što svjesno izabraste borbu za slobodu i obranu Domovine, svoje tjelesne snage staviste na obranu doma, HVALA VAM, i budite jaki u svojoj tjeskobi. Sjetite se i ne zaboravite vremena i nevremena provedena na bojišnici, sjetite se prijateljstava i susreta, sjetite se stare uzrečice “Svi za jednoga, jedan za sve”. Sjetite se noći provedenih u mokrim rovovima, na pustoj mjesečini, sjetite se kiše, snijega, vode u noćištima. Sve to žrtva je u obrani domovine. Sjetite se, dragi moji prijatelji, prijateljstava stvorenih uz plamen svijeće u mokroj noći, kad ste dijelili zajedno posljednji zalogaj kruha ili zadnju cigaretu. Sjetite se svih onih dobrih ljudi i prijatelja u Zagrebu, na terenima gdje smo krvarili, pripadnika drugih brigada i pučanstva, koji su nas podržavali, brinuli o nama, hrabrili nas da izdržimo. Neka vam sve to bude izvor sreće i mali tračak veselja, to se nikada ne zaboravlja. NE ZABORAVITE, jedinstveni u ratu, jedinstveni u miru! Dragi roditelji, supruge, djevojke, djeco poginulih branitelja – dragi moji suborci, prijatelji, budite ponosni što ste u najtežem povijesnom trenutku za hrvatski narod sudjelovali u Domovinskom ratu, pobijedili i stvorili samostalnu, slobodnu i suverenu državu Hrvatsku i ostvarili 9-stoljetne težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom. Hrvatski narod vam to neće zaboraviti! Rado se sjećamo i 101. brigada HV-a najsrdačnije zahvaljuje svima vama i svim građanima Susedgrada, Zagreba i šire, našim dragim prijateljima u istočnoj Slavoniji, djelatnicima Područnog ureda za obranu Susedgrad i grada Zagreba, nadređenih zapovjedništava, djelatnicima općine Susedgrad, grada Zagreba i šire, gospodarstvenicima, obrtnicima, donatorima iz domovine i dijaspore, brojnim udrugama i drugim ustanovama, instituci-

Od 1991. do 1995. u postrojbama 101. brigade borilo se 7225 pripadnika, od toga 13 žena, koje su odgovorno obnašale i časničke dužnosti u Zapovjedništvu brigade i bojni, informativno – propagandnoj djelatnosti, sanitetu, logistici i dr. Na slavnom ratnom putu brigade, nažalost, u grmljavini topova i kiši vrelog čelika, ugasiše se životi 48 naših dragih prijatelja, suboraca, sinova i očeva, a Tihomir Kiseljak još uvijek se vodi kao nestao, te ne doživješe sretni povijesni trenutak oslobođenja Hrvatske. Što su mislili kada su oko njih padale granate iz VBR-ova, tenkova, topova, minobacača svih kalibara, kad su se na njih obrušavali zrakoplovi zločinačke jugovojske, kad su iznad njihovih glava zviždali meci iz pušaka i strojnica? Netko je od njih mislio na svoju djecu, netko na roditelje, netko na suprugu, djetinjstvo, braću… Netko je možda molio krunicu. U svakome od njih, vjerujte, tinjala je nada. Bili su većinom mladi, razigrani, živjeli najljepše godine svoje mladosti ili muževne dobi. Obitelji su im se veselile, čekale njihov povratak, planirale budućnost u kojoj su baš oni trebali biti oslonac, pomoć, potpora, snaga, radost… Granate, bombe ili meci ipak su pogodili baš njih. U tom je trenutku misao prekinuta, nada razbijena, život ugašen, planovi propali. Ostalo je samo mrtvo tijelo s boli predano zemlji. Njihova jedina stranka bila je DOMOVINA HRVATSKA, a njihov je vječni dom HRVATSKA ZEMLJA. Pobijedili smo! Prije svega zahvaljujući dugačkim kolonama hrvatske mladeži koja je svoje živote ostavljala na brojnim ratištima, daleko od svojih domova, žrtvujući sve, pa i život, u borbi za slobodu svojeg naroda. HVALA IM, I NE ZABORAVIMO junaštvo što su ga pokazali za slobodu koju su nam podarili, jer sjena njihovih mladih života stalno prolazi kroz nas. Takvi ljudi ne mogu se i ne smiju ZABORAVITI! Branili su opstanak vlastite domovine (višestoljetni san o hrvatskoj državi), ne doživjevši njezino uskrsnuće. NE ZABORAVIMO, oni su krvlju posvetili hrvatsku zemlju! Njihove žrtve najveća su hrvatska svetinja! Oni su naš vječni plamen! Životima svojim posvjedočiše ime svoje domovine! Oni trajno i neizbrisivo obilježiše ratni put 101. brigade! NE ZABORAVIMO, Hrvatska je uskrsnula njihovom smrću! Hrvatska će postojati samo ako budemo cijenili njihovu žrtvu. Hrvatska će biti onakva kakvi budemo mi, jer Hrvatska smo mi živi, ali s jasnim i trajnim sjećanjima na njih – pale hrvatske vitezove koji su u borbi protiv srpske agresije na Hrvatsku dali sve što su imali – vlastiti mladi život. Zamislite kolike su godine prohujale i generacije Hrvata prošle kroz vrijeme, 13


zavisti što su bili hrabriji od vas, nego ih s poštovanjem pogledajte u oči i zahvalite! Oni drugo ne traže niti očekuju. Izražavajući poštovanje prema njima, poštujemo poginule koji od svoje domovine i svoga naroda nikada neće tražiti ili dobiti više od lijesa i križa na komadiću zemlje u koju su položeni. NE ZABORAVIMO upitati se, koliko se danas sjećamo i koliko uistinu poštujemo one koji su bili prvi kad je trebalo, a kojih više nema? Iza njih, na žalost, sve više ostaju crne stranice. HEROJI, GDJE STE? U Domovinskom ratu, u obrani neovisne hrvatske države, istaknulo se na razne načine na tisuće branitelja, oba spola i razne dobi. Dragi suborci, sjetimo se i istaknimo naše suborce – hrabre vitezove koji su svojim djelima i tijelima to i dokazali. Teško je danas, 17 godina po završetku Domovinskog rata, sjetiti se i sve ih nabrojiti, teško je vrednovati njihove zasluge. Ako to danas ne možemo mi, tko će to napraviti sutra? Ne dopustimo da nam povijest pišu gubitnici. Nema heroja, junaka ili vitezova, ne ističu se herojska djela branitelja. Zašto? Možda zato što bi netko bio zaslužniji za stvaranje Hrvatske, odnosno, netko bi morao objasniti gdje je bio i što je radio dok su heroji ratovali – ginuli. Uvjeravaju nas da su heroji svi koji su stvarali Hrvatsku. Nisu! Vi to dobro znate. Iako smo imali iste želje, cilj, sredstva, mogućnosti… no, nije dovoljno samo biti branitelj. Danas nam pokušavaju reći, da su to tek oni kojih više nema. Zapravo, oni koji nikad nisu stigli iznijeti svoju priču jer su je odnijeli sa sobom na nebo. U redu, ali gdje su oni drugi mali ljudi čija imena nisu uklesana na hladne spomenike? Vratili su se, ali više nikada neće biti isti. Rat je ukrao njihova djetinjstva, osmijehe, iscrpio vedrinu, ranio srca, nema više sjaja u njihovim očima. Neznani junaci? Hoćemo li dopustiti da nam drugi djecu uvjeravaju, da je obrana Domovine zapravo zločin, zločinački poduhvat, pa prema tome, i oni koji su je branili – zločinci? Možda je netko ipak pogriješio, jesmo li sami tome pridonijeli, ima nas pola milijuna branitelja, za hrvatske prilike velika sila i brojna vojska! I svi su heroji? Svjetski moćnici serviraju nam ratne zločine, izjednačavanje krivnje. No, što je najgore, tako danas Hrvatsku vidi većina mlade populacije u Hrvatskoj. Stvara se anacionalna mladež i fućka im se za heroje Domovinskog rata. NE ZABORAVIMO, vodili smo pravedan i legitiman rat, obrambeni i oslobodilački, a ne agresivni i osvajački prema bilo kome, u kojem smo branili svoj teritorij od velikosrpske agresije, unutar međunarodno priznatih granica. Nije to bio građanski rat, kako nam se podvaljuje.

jama javnog priopćavanja, svim medijima i drugima koji su nas podržavali i pridonosili zajedničkoj borbi protiv neprijatelja u obrani zajedničke nam domovine Hrvatske. Posebno zahvaljujemo djeci i učenicima te osoblju vrtića i škola koji su nam vjerovali, pisali, slali pakete božićno – uskrsnih radosti, svoje radove i stalno poticali da izdržimo. NE ZABORAVIMO, upravo toj djeci – mladoj generaciji – nadi hrvatske budućnosti, prenositi sjećanja i poruke ratnih strahota koja smo proživljavali u užasu pakla, izloživši svoje živote udaru srbo-četničkih zvijeri, koje smo zaustavili i pobijedili hrabrošću i žrtvom, braneći hrvatsku i europsku kulturu i civilizaciju. Prenosite im poruke i sjećanja kako nam je bilo dok su granate padale po nama i oko nas; kako nam je bilo dok su dijelovi zemlje, kamenja, drveća, različitih objekata letjeli oko nas, kako nam je bilo kada smo kisnuli i smrzavali se! Ispričajte kako smo se osjećali dok smo razmišljali hoćemo li se uopće vratiti i vidjeti svoje najbliže; kako smo se osjećali gledajući svoje prijatelje i suborce kako ginu; kako nam je bilo slušajući njihove bolne i umirajuće vapaje; kako nam je bilo dok smo skupljali njihova raskomadana tijela; kako nam je tek bilo kad smo njihove roditelje, žene, djecu i rodbinu obavještavali o njihovoj pogibiji; kako smo se osjećali na zadnjim ispraćajima svojih prijatelja i suboraca! Kako nam je bilo kada smo odgovarali na pitanja kako su poginuli; zašto se nisu čuvali; je li bila njihova osobna pogreška, jesu li točno slušali i izvršavali zapovijedi; jesu li imali sve uza sebe; jesu li bili sami; jesu li bili sa suborcima; jesmo li poduzimali sve mjere sigurnosti; je li se stradavanje moglo ikako izbjeći? Svjesni smo bili da se sloboda ne dobiva – za nju se gine, da se mnogi od nas neće vratiti svojim domovima, obiteljima i najmilijima; da mnogi neće vidjeti svoju djecu, igrati se s njima i biti uz njih dok budu odrastala. Vi, koji niste sudjelovali u Domovinskom ratu, niste dijelili radosti i traume branitelja, niste izgubili bližnjeg svog; ako ste ostali po strani, pošteđeni, živi, poštujte žrtvu branitelja, invalida, stradalnika rata… Pomislimo nekada na njih i njihove nesretne obitelji! Molimo za njih! Nemojmo ih ZABORAVITI, zatajiti, odreći se i izdati njihove svete ciljeve i ideale! Jer mi smo se borili za slobodnu, demokratsku, neovisnu Hrvatsku, u kojoj će vladati suživot, život dobrote, čast, ponos, ljepota, prijateljstvo, ljubav, tolerancija, sloboda, pravda, demokracija, a ne stranačka zagrižljivost, gramzljivost, bezdušnost, mržnja, pronevjera, krađa… Nemojte od preživjelih branitelja okretati glavu, bilo zbog osjećaja krivnje što niste imali snage boriti se s njima, bilo zbog 14


Za sve to, uz vas, dragi moji suborci, zaslužni su i vaši zapovjednici koji su vas vodili i zapovijedali vam u Domovinskom ratu, za što im odajem priznanje i zahvalnost! Predsjednik RH, u povodu 15. godišnjice brigade (2006. godine), za junački čin u ratu odlikovao je 101. brigadu ZNGa/HV-a Odličjem RED NIKOLE ŠUBIĆA ZRINSKOG. Uz Multimedijalni projekt “101. brigada za Hrvatsku”, pjesme koje su spjevali pripadnici 101. i susjednih brigada, na crti bojišnice 1991./92., a uglazbili poznati hrvatski glazbenici, u spomen na poginule branitelje, ova Monografija spomen je na 101. brigadu ZNG-a/HV-a. Ova Monografija spomen je na vrijeme najvećeg hrvatskog jedinstva i pokreta hrvatskog naroda, koji je rezultirao stvaranjem hrvatske države. Spomen je na hrabre branitelje i sve ljude koji su podnijeli velike žrtve za svoju Domovinu. Spomen je na jednu od brojnih postrojbi HV-a koja je dala nemjerljiv doprinos u stvaranju hrvatske države i obrani hrvatskog suvereniteta. Ovo je povjesnica 101. brigade ZNG-a/HV-a, povjesnica 101. susedgradske brigade. Na vojnim učilištima, povjesničarima, znanstvenicima, hrvatskoj mladeži i djeci je da istražuju i u povijesti hrvatskoga naroda zabilježe, adekvatnom valorizacijom, mjesta, uloge i doprinose herojskih podviga hrvatskih vitezova i pripadnika 101. brigade ZNG-a/HV-a u cjelini u Domovinskom ratu i stvaranju Hrvatske.

Ponosan sam na sve vas, dragi moji suborci – prijatelji, i na sve hrvatske branitelje, invalide Domovinskog rata i civilne žrtve rata, a pogotovo na sve one koji dadoše najviše što su mogli dati na oltar Domovine – svoje mlade živote. Ponosan sam što sam hrvatski vojnik, branitelj, vaš zapovjednik, što pripadam generaciji Hrvata koja je ostvarila tisućljetni san. Ponosan sam što sam zapovijedao tako hrabrim dečkima, jedan od njih, njima ravan, ali sa zapovjednom odgovornošću zapovjednika 101. br HV-a od 7. studenog 1991. do 30. travnja 1997. godine. Ponosan sam što smo se našli na pravom mjestu i u pravom trenutku u povijesti hrvatskog naroda i nakon teških bojeva u Domovinskom ratu pobijedili. Svijetli smo primjer vojne povijesti hrvatskoga naroda. NE ZABORAVIMO! Nismo se borili za činove, odličja, privilegije. Ne sramimo se svojih postupaka. 101. brigada ZNG-a/HV-a obavljala je bojne zadaće na prvoj crti bojišnica, u neposrednom dodiru s neprijateljem. Nije bilo incidenata, zločina, paljevine, uništavanja imovine ili krađa. Za 101. brigadom ZNG-a/HV-a ne vuku se “repovi”, niti je na nju ikada pala sumnja da se ogriješila o međunarodno ratno pravo i običaje. Naprotiv, časnim vojničkim ponašanjem pripadnika i bojnim učinkom u Domovinskom ratu, brigada je osvjetlala obraz Hrvatske vojske na ponos hrvatskog naroda, i može se svrstati uz bok elitnih gardijskih brigada HV-a.

15


Proces osamostaljenja Republike Hrvatske

Rušenje Berlinskoga zida u studenom 1989. simbolično je označilo početak novog razdoblja europske povijesti, u kojem je u većini istočnoeuropskih država jednostranački, komunistički režim zamijenilo višestranačje i demokracija. Taj proces zahvatio je i većinu republika bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), međutim ne i Socijalističku Republiku Srbiju. Njezini građani postali su taoci srpskih nacionalista, koji su sredinom 80-ih godina 20. stoljeća opet pokrenuli velikosrpski projekt iz 19. stoljeća, prema kojem je zapadna granica srpske države – tzv. velike Srbije – planirana duboko na hrvatskom teritoriju, smjerom Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin – Karlobag. To je, otprilike, bila granica osmanlijskih osvajanja u Hrvatskoj od 15. do 17. stoljeća. U tom cilju, nakon što su na poticaj novoga “svesrpskog” vođe Slobodana Miloševića i njegovih suradnika organizirani protesti Srba na ulicama srbijanskih, vojvođanskih, kosovskih i crnogorskih gradova (tzv. događanja naroda ili mitinzi), krajem 1988. i početkom 1989. smijenjena su politička vodstva Kosova i Vojvodine te Crne Gore. Potom je Skupština SR Srbije potvrdila novi Ustav SR Srbije, kojim je “de facto” ukinuta autonomija pokrajinama Vojvodini i Kosovu, čime je zapravo srušen i Ustav SFRJ. No, prosrpski orijentirani predstavnici tih, prema važećem Ustavu SFRJ iz 1974., konstitutivnih dijelova SFRJ, ostali su u Predsjedništvu države, koje je brojalo osam članova (6 predstavnika republika i 2 autonomnih pokrajina). Time je s četiri “svoja” člana srbijansko vodstvo do 1990. osiguralo uvjete za političku dominaciju Srbije nad ostalim jugoslavenskim republikama. Potaknuti politikom srpskih političara iz Beograda i propagandom srbijanskih medija, već u ljeto 1989. i početkom 1990. u SR Hrvatskoj (SRH) su organizirani mitinzi Srba, s ciljem destabilizacije Hrvatske. Ipak, ni takva agresivna srbijanska politika nije mogla zaustaviti proces demokratizacije u Sloveniji i Hrvatskoj.

U travnju i svibnju 1990. u Hrvatskoj su održani prvi slobodni, višestranački izbori nakon II. svjetskog rata, na kojima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), predvođena dr. Franjom Tuđmanom. Nakon dogovora sa srbijanskim vodstvom, reakcija vojnih vlasti SFRJ na rezultate izbora u Hrvatskoj bila je oduzimanje oružja hrvatskoj Teritorijalnoj obrani (TO), koja je bila legalna republička vojska, čime je Hrvatska već u svibnju 1990. praktično razoružana. Oduzeto naoružanje hrvatske TO (procjene se kreću od oko 80.000 do oko 200.000 ”cijevi”) smješteno je u skladišta Jugoslavenske narodne armije ( JNA). Sabor SR Hrvatske potom je na konstituirajućoj sjednici višestranačkoga sabora 30. svibnja 1990. izabrao dr. sc. Franju Tuđmana za predsjednika Predsjedništva SRH, a 25. srpnja usvojeni su amandmani na Ustav SRH, kojima su utvrđeni novi (“povijesni”) grb i zastava te iz naziva države uklonjen pridjev “socijalistička”. Istoga dana na mitingu Srba u ličkom mjestu Srb, uz granicu s Bosnom i Hercegovinom, donesena je Deklaracija o suverenosti i autonomiji Srba u Hrvatskoj. Najavljeno je i održavanje “referenduma o srpskoj autonomiji”, od 19. kolovoza do 2. rujna 1990., koji nije bio utemeljen u republičkim i saveznim propisima. Uoči referenduma, nakon pokušaja hrvatske policije da uzme oružje pričuvne milicije, na području na kome je prijetila srpska pobuna, 17. kolovoza 1990. političko vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj je putem Radio Knina proglasilo “ratno stanje”, a naoružani srpski pobunjenici srušenim stablima (”balvanima”) i kamenjem zapriječili su prometnice na kninskom području. Pokušaj hrvatske policije da uspostavi red i osigura mir na tom području spriječila je federalna vojska – Jugoslavenska narodna armija. Tzv. Balvan revolucija bila je odgovor dijela Srba iz Hrvatske na demokratske procese u Hrvatskoj i može se shvatiti kao početak oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj protiv hrvatske, demokratski izabrane vlasti. Krajnji cilj zapo16


Borovo Selo, pobunjeni Srbi početkom travnja 1991. (autor fotografije: Dragan Savić)

Nakon što je 22. prosinca 1990. proglasio novi Ustav Republike Hrvatske, Sabor RH je 25. lipnja 1991., na temelju rezultata referenduma održanog 19. svibnja 1991., usvojio Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, kao i Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u RH. Na zahtjev Europske zajednice stupanje Deklaracije na snagu odgođeno je na tri mjeseca, kako bi se pregovori o mirnom rješenju jugoslavenske krize mogli nastaviti. No, upravo tada, sukladno dogovoru srbijanskoga političkog vodstva i vodstva JNA, terorističke akcije srpskih ekstremista u Hrvatskoj prerasle su u otvorenu i nemilosrdnu agresiju JNA i srpskih naoružanih postrojbi iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine pod zapovjedništvom JNA na Republiku Hrvatsku. Budući da je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (UN) krajem rujna 1991. uvelo potpuni embargo na isporuku oružja i vojne opreme na područje Jugoslavije, srpski stratezi su zbog trenutnih odnosa snaga, odnosno zbog ogromnog nesrazmjera u sukobu između odlično naoružane JNA i slabo naoružanih hrvatskih obrambenih snaga, bili uvjereni u brzu pobjedu.

čete pobune bio je pripajanje dijela teritorija Republike Hrvatske (RH) jedinstvenoj srpskoj državi, koja bi obuhvatila veći dio bivše Jugoslavije. Dakako, naoružavanje srpskih ekstremista oružjem JNA i pobuna Srba u Hrvatskoj dio su procesa pripreme za otvorenu oružanu agresiju Srbije i Crne Gore te JNA na Republiku Hrvatsku. Posebno žestoki bili su sukobi hrvatske policije sa srpskim pobunjenicima i teroristima u Pakracu 2. ožujka 1991. i na Plitvicama na Uskrs 31. ožujka, u kojem su poginuli jedan hrvatski policajac i jedan srpski pobunjenik, te 2. svibnja 1991. kad je iz zasjede ubijeno 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu kraj Vukovara, a jedan na drugom kraju države u Polači kod Zadra. Zbog takvog neprihvatljivog stanja u državi i nametanja centralističke politike srbijanskog vodstva s ciljem jačanja političkog i gospodarskog položaja Srbije na račun ostalih republika u federaciji, hrvatsko i slovensko vodstvo predložilo je preustroj SFR Jugoslavije u konfederalnu državu. Međutim, srpsko vodstvo, koje je zagovaralo unitarnu Jugoslaviju, odbilo je takav preustroj, pa su Hrvatska i Slovenija krenule u proces osamostaljenja. 17


Sabor Republike Hrvatske, proglašenje Ustava RH, 22. prosinca 1990.

donijeli su Odluku o odcjepljenju Republike Hrvatske od SFRJ i njezinu osamostaljenju. Tako je “Republika Hrvatska raskinula sve državno-pravne veze na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ” (Narodne novine 53, 8. listopada 1991.). Odmah potom Europska zajednica je na Konferenciji o Jugoslaviji u Haagu 18. listopada 1991., predstavnicima bivših jugoslavenskih republika izložila plan preustroja Jugoslavije u zajednicu suverenih država. “Sporazum o općem rješenju jugoslavenske krize”, poznat kao “Carringtonov plan”, predlagao je da se na prostoru bivše SFRJ konstituira “slobodan savez suverenih i neovisnih država sa sveobuhvatnim sporazumima o kontrolnim mehanizmima za zaštitu ljudskih prava i sa specijalnim statusom za određene skupine”. Predviđao je i “priznanje republika, koje to žele, unutar postojećih granica”. Predloženi plan prihvatile su sve jugoslavenske republike (čak i Crna Gora),

Napad zrakoplova JNA 7. listopada na Banske dvore – sjedište Vlade Republike Hrvatske, u središtu Zagreba, glavnoga grada Republike Hrvatske, pokazuje da agresor nije birao sredstva za ostvarenje svoga cilja. Tim napadom prosrpsko vodstvo JNA namjeravalo je ubiti predsjednika Republike Hrvatske Franju Tuđmana, predsjednika Predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića i predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (”premijera”) SFRJ Antu Markovića, koji su u spomenutoj zgradi upravo tada imali sastanak. Pod dojmom toga događaja te slika razaranja i vijesti o brojnim žrtvama koje su pristizale iz ostalih napadnutih hrvatskih gradova i naselja, u okolnostima silovite agresije JNA te vojnih i paravojnih postrojba iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine na Republiku Hrvatsku, Sabor Republike Hrvatske sljedećeg je dana, 8. listopada 1991., proglasio neovisnost Republike Hrvatske. Naime, ustvrdivši da je istekla tromjesečna odgoda Ustavne odluke od 25. lipnja 1991., saborski zastupnici 18


Do kraja 1991. JNA, pod čijim zapovjedništvom su bile i oružane postrojbe pobunjenih Srba iz Hrvatske i srpski dragovoljci s raznih područja, okupirala je gotovo trećinu teritorija Republike Hrvatske. Pri tome su srpski ekstremisti počinili brojna ubojstva i zločine nad Hrvatima i ostalim nesrpskim stanovništvom, ali i nad Srbima koji nisu prihvatili velikosrpsku politiku. Na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske pobunjeni Srbi su 19. prosinca 1991. proglasili “Republiku Srpsku Krajinu” sa sjedištem u Kninu. S područja koje su nadzirali srpski pobunjenici protjerano je gotovo sve nesrpsko stanovništvo, a njihova imovina je uništena ili opljačkana.

osim Srbije. No, potom je pod pritiskom srbijanskih političara crnogorski predsjednik Momir Bulatović povukao svoj pristanak na plan. Tako je isključivost srbijanskoga političkoga vodstva i vojnoga vrha JNA onemogućila da se rat već tada zaustavi i spasi na tisuće života. Hrvatska je nakon toga ubrzala postupak za svoje međunarodno priznanje, temeljeći ga, između ostaloga, i na odredbama do tada važećega jugoslavenskog ustava iz 1974., koji je afirmirao državnost republika, odnosno Ustava SR Hrvatske iz 1974., u kojem je istaknuto da je “hrvatski narod uspostavio svoju državu SR Hrvatsku na temelju prava na samoodređenje, uključujući i pravo na otcjepljenje”.

19


Organizacija obrane na području grada Zagreba Nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i samo dan nakon razoružanja TO (15. svibnja 1990.), načelnik Generalštaba oružanih snaga SFRJ Veljko Kadijević donio je zapovijed za preustroj snaga u Hrvatskoj i BiH. Između ostalog, ukinuta je Komanda obrane grada Zagreba, a umjesto nje za šire zagrebačko područje osnovan je Zagrebački (10.) korpus. U Komandi obrane grada Zagreba bilo je objedinjeno zapovjedništvo JNA i TO. Preustrojem se dvije komponente razdvajaju i svaka dobiva svoje zapovjedništvo. Osnovan je Gradski štab TO (GrŠTO) na čijem čelu se nalazio aktivni oficir JNA, a umjesto općinskih štabova ustrojena su 4 sektorska štaba TO. U Zagrebu i njegovu okruženju bile su razmještene brojčano jake i dobro naoružane snage JNA. Razoružavanjem TO suradnja između JNA i tijela uprave sve više se pogoršavala, što je zahtijevalo žurno organiziranje za obranu. Rješenja su se iznalazila na osnovi Ustavnih obveza i zakonskih okvira. U Zagrebu je zadaće organiziranja za obranu obavljao Gradski sekretarijat za narodnu obranu (GSNO) na čelu sa Zvonimirom Červenkom, koji je na tu dužnost postavljen nakon izbora u lipnju 1990., i u tome razdoblju uspio u dobroj mjeri organizacijski i kadrovski restrukturirati ustroj Sekretarijata. GSNO je također bio zadužen i za organiziranje i stručno funkcioniranje i ostalih komponenata obrane, prije svega Civilne zaštite i Službe motrenja i obavješćivanja te funkcioniranja sustava veza. Civilna zaštita kao široko postavljen i razgranat sustav zašite i spašavanja stanovništva i materijalnih dobara od ratnih razaranja, elementarnih i drugih nepogoda, reorganizirana je u sklopu demokratskih promjena i obuhvaćala je oko 77.000 građana u postrojbama raznih namjena. Na čelu joj je bio Gradski štab Civilne zaštite, a za zapovjednika je postavljen Ivan Parać, potpredsjednik Izvršnog vijeća Skupštine grada Zagreba.

Također, u Zagrebu je unutar Gradskog i Općinskih sekretarijata za narodnu obranu postojao Centar za motrenje i obavješćivanje sa sustavom za uzbunjivanje koji je pokrivao cijeli grad. GSNO u novonastalim okolnostima inicira ustrojavanje “novog” GrŠTO uz pomoć prohrvatskih djelatnika u strukturama ranijeg GrŠTO. Skupština grada Zagreba 28. veljače 1991. donosi odluku o ukidanju postojećih sektorskih štabova Teritorijalne obrane i reorganizaciji GrŠTO. Sljedećeg dana, 1. ožujka 1991., počelo je ustrojavanje novog Zapovjedništva i taj se datum smatra službenim datumom osnivanja GrŠTO Zagreb, odnosno kasnijeg Zapovjedništva obrane grada Zagreba (ZOGZ). Popunjavanje djelatnicima, uglavnom iz tadašnjih sektorskih štabova, trajalo je do travnja 1991. godine, a zapovjedništvo od 8 članova je formirano u tajnosti. Za novog zapovjednika GrŠTO Skupština grada Zagreba, uz suglasnost Ministarstva obrane, 4. travnja 1991. imenovala je Darka Grdića. Zapovjedništvo GrŠTO najprije je brojalo pet, a krajem ljeta 1991. osam osoba. U to vrijeme pokušavalo se ustrojiti postrojbe na temeljima postojeće strukture TO, što nije uspjelo obzirom na ustrojbene mogućnosti. I dalje je jedina snaga na koju je Hrvatska mogla računati bio ZNG (osnovan Odlukom predsjednika RH od 20. travnja 1991.), koji se nalazio u sklopu Ministarstva unutarnjih poslova. Bez obzira na to, djelatnici GrŠTO dobili su određene ustrojbene dužnosti. Do kraja travnja novo je Zapovjedništvo preuzelo sva skladišta TO smještena izvan objekata JNA te je provelo postupak ukidanja bivših štabova TO. U sklopu GrŠTO ustrojena su, odnosno ostavljena je podjela na 4 sektorska štaba (Istok, Zapad, Jug i Centar) za zaštitu vitalnih objekata i nadzor teritorija u svojoj zoni odgovornosti. Za početak određeni su samo zapovjednici sektorskih štabova TO: ŠTO Sektora ISTOK – Branko Podolar, ŠTO Sektora ZAPAD – Stanislav Krulić, ŠTO Sektora JUG – Damir Goršeta, ŠTO 20


SHEMA Br. 1

SHEMA VOĐENJA i ZAPOVIJEDANJA OS RH (ZNG i HV (TO)) U ZAGREBU - RUJAN 1991. PREDSJEDNIK RH (VRHOVNI ZAPOVJEDNIK OS RH) REPUBLIČKI KRIZNI ŠTAB ZAPOVJEDNIŠTVO ZNG-a (GLAVNI STOŽER HV-a - od 21. RUJNA 1991.) KRIZNI ŠTAB GRADA ZAGREBA ZAGREBAČKI KORPUS ZNG-a (3. OPERATIVNA ZONA - od 1. LISTOPADA 1991.) KRIZNI ŠTAB SUSEDGRADA

BRIGADE ZNG-a

ZNG

TO (HV)

GRADSKI ŠTO ZAGREB

DJELATNE 1. BRIGADA ZNG-a "TIGROVI" 2. BRIGADA ZNG-a "GROMOVI" PRIČUVNE 99. BR ZNG-a PEŠĆENICA 100. BR ZNG-a ZAGREB-CENTAR 101. BR ZNG-a SUSEDGRAD 102. BR ZNG-a NOVI ZAGREB

SEKTORSKI ŠTO ISTOK, ZAPAD, CENTAR i JUG

SNAGE ZAGREBAČKE POLICIJE ATJ LUČKO SJP "ALFA"

SAMOSTALNE POSTROJBE

DRAGOVOLJAČKE SNAGE

1. SAMOSTALNA SATNIJA PODSUSED

ODREDI NARODNE ZAŠTITE

MANEVARSKA STRUKTURA BRIGADE TO (HV-a)

1. BR TO

2. BR TO 3. BR TO PODRUČNI ŠTO i OŠTO DUGO SELO 4. BR TO 5. BR TO 6. BR TO PROSTORNA STRUKTURA TO 7. BR TO 8. BR TO 9. BR TO HOS 10. BR TO

Shema VIZ-a OS RH (ZNG-a/HV-a i TO) u rujnu 1991.

zadacima. Dana 30. srpnja 1991. ustrojavaju se štabovi NZ na razini cijele Hrvatske. Zapovjednik Gradskog štaba NZ bio je Milivoj Kujundžić, ujedno i idejni pokretač sustava NZ. Na području Susedgrada Narodna zaštita brojala je 3814 dragovoljaca u 10 mjesnih zajednica. Na čelu Područnog štaba NZ Susedgrad bili su Damir Škrlec i Željko Marić. Planovima razvoja ZNG-a, u početku, uz djelatne bilo je planirano da svaka policijska uprava ima do dvije pričuvne brigade ZNG-a ili samostalnih bataljuna. Prve takve vrste planirano je bilo ustrojiti pri Policijskoj upravi Zagreb, brojčane oznake 101. i 102. br ZNG-a, pričuvnog sastava, svaka sa zapovjedništvom, prištapskim i samostalnim postrojbama, i 4 bataljuna pješaštva (koji bi se mogli angažirati i za samostalno djelovanje), ukupnoga brojnog stanja od 2450 pripadnika. U skladu s time, a na osnovi Privremene formacije i uputa MORH-a o ustrojavanju pričuvnih brigada ZNG-a, u Zagrebu GSNO putem svojih ureda za obranu priprema prijedloge popune od vojnih obveznika planiranih za pričuvu policije. Sredinom svibnja 1991. preko Gradskog i Općinskih sekretarijata za narodnu obranu u svim općinama na području grada Zagreba odabrani su i pozvani budući zapovjednici pričuvnih brigada, koji su na sastanku u organizaciji Ministarstva obrane

Sektora CENTAR – papirnato je pripremljen, no za njegovim ustrojem i angažiranjem nije bilo potrebe. Najintenzivnije se prišlo ustroju Sektorskog štaba TO JUG (SŠTO JUG) zbog neposredne ugroženosti južnih dijelova grada i mogućeg proboja neprijatelja preko Kupe. U sektorima Istok i Zapad ustrojene su manje snage za nadzor prilaza gradu. Niža podjela slijedila je ustroj samoga grada, ovisno o stupnju ugroza općine, te je bilo planirano osnovati 14 područnih štabova TO i Općinski štab TO Dugo Selo. Za svaki sektorski štab TO bio je vezan određeni broj područnih štabova TO. Djelovanje Republičkog štaba TO, koji je bio usko vezan uz JNA, bilo je ograničeno i bez značajne uloge jer je kroz zakonodavno djelovanje Ministarstva obrane Hrvatske smanjen njegov utjecaj na niže strukture TO. Već od travnja 1991. u Zagrebu se ustrojavaju dobrovoljačke nenaoružane jedinice Narodne zaštite (NZ), sustava obrane zamišljenog kao oblik nenaoružanog samoorganiziranja građana u mjesnim zajednicama i općinama radi pružanja organiziranog masovnog otpora. Brojni Zagrepčani (preko 60.000) dragovoljno se prijavljuju u postrojbe NZ na razini mjesnih zajednica, sudjeluju u dežurstvima, kontrolama, obavješćivanju građana, blokadama vojarni, njihovom čuvanju i sličnim sigurnosnim 21


Vrhovni zapovjednik OS RH i predsjednik RH Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak ( foto: arhiv Glasnika Turopolja) 22


primili zadaću da odaberu budući časnički i dočasnički zapovjedni kadar budućih brigada. Na osnovi odobrenih ustrojbenih knjiga, GrŠTO 11. lipnja 1991. s većim intenzitetom započinje s formiranjem prvih četiriju zagrebačkih pričuvnih brigada ZNG “R”: 99. Peščenica, 100. Centar, 101. Susedgrad i 102. Novi Zagreb (po jednu u svakom sektorskom ŠTO). Prve zagrebačke pričuvne brigade ZNG-a bile su planirane u sastavu od 4 pješačke bojne, ali su ustrojene s 3, iz razloga što nisu mogle biti adekvatno opremljene i naoružane. Njihova popuna obavljena je vojnim obveznicima iz već popunjene Privremene formacije uz nadopunu v/o na RR u ranijim brigadama TO navedenih općina i pričuvnim jedinicama JNA i policije, v/o – dragovoljaca mlađe dobi iz Narodne i Civilne zaštite. Odlukom predsjednika RH od 29. srpnja 1991. osnovan je Republički krizni štab i 13 regionalnih kriznih štabova, među kojima i Regionalni krizni štab za Zagrebačku regiju (RKŠZ), na čelu s predsjednikom Zdravkom Brzovićem. U sklopu njega osnovano je 14 područnih i 1 općinski krizni štab. Regionalni krizni štab djelovao je do 6. rujna iste godine kad su ukinuti regionalni krizni štabovi i osnovani krizni štabovi na čelu s predsjednicima izvršnih organa vlasti. Predsjednik Kriznog štaba grada Zagreba postao je Mladen Vedriš, predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine grada Zagreba. Aktivnost kriznih štabova, gradskog, područnih, kao i mjesnih, trajala je do kraja ožujka 1992. i njihova prestanka djelovanja. Budući da je među temeljnim zadaćama regionalnih kriznih štabova bilo da koordiniraju operacijama svih činitelja obrane i borbe protiv terorizma na čitavom području Hrvatske pa tako vojnim i policijskim komponentama, dakle oružanim sastavima, u Regionalnom kriznom štabu za Zagrebačku regiju za zapovjednika je, odlukom predsjednika RH Franje Tuđmana, imenovan Stjepan Mateša. Glavni zadatak bio je objediniti sve oružane snage u gradu, staviti ih pod nadzor i uključiti u jedinstveni sustav oružanih snaga Zagreba i Republike Hrvatske. Stoga je 30. srpnja 1991. osnovan Zagrebački korpus koji je obuhvatio sve sastave u gradu Zagrebu i općini Dugo Selo. Istoga dana ustrojeno je Zapovjedništvo ZNG-a na čelu s Martinom Špegeljem. Vojni zapovjednik u RKŠZ Stjepan Mateša bio je i zapovjednik Zagrebačkog korpusa. U sastav korpusa ušle su razne postrojbe i oružani sastavi: postrojbe ZNG-a, Teritorijalna obrana, postrojbe policije, dobrovoljački odredi, postrojbe HOS-a i odredi Narodne zaštite. Postavljen na tako širokim

osnovicama, korpus je imao skoro 70.000 pripadnika. Usprkos raznolikosti postrojba, mogućim problemima u učinkovitosti i razinama zapovijedanja, očito je postojala potreba za ustrojavanjem jednog takvog zapovjedništva, tim više što je u drugoj polovici kolovoza 1991. otvoreno bojište na jugu zagrebačkog područja kad je 21. kolovoza minobacačima napadnuto selo Desni Štefanki, što je izazvalo prelazak ljudi na drugu obalu Kupe u selo Lijevi Štefanki koje se nalazilo na području Zagreba. Temeljem novoga Zakona o obrani, oružane snage RH čine jedinstvenu cjelinu i sastoje se od Hrvatske vojske (HV) i Zbora narodne garde (ZNG). Predsjednik RH 21. rujna 1991. uspostavlja Glavni stožer Hrvatske vojske (GSHV) s načelnikom generalom Antonom Tusom. U cilju potpunijeg vojnog organiziranja i učinkovitijeg suprotstavljanja agresiji, 1. listopada 1991. donosi se Odluka o osnivanju operativnih zapovjedništava i podjeli teritorija RH na 6 operativnih zona i 2 sektora, a u Zagrebu 3. operativne zone Zagreb (OZ) na čelu sa Stjepanom Matešom, dotadašnjim zapovjednikom Zagrebačkog korpusa, koji se reorganizira i ukida. Uz postojeće općine Grada Zagreba, vojna nadležnost 3. OZ proširena je na teritorij 17 općina, od Hrvatskog zagorja, duž slovensko – hrvatske granice, do Korduna, cijele Banovine do Dvora na Uni i Hrvatske Kostajnice te na istok do Novske. Sve oružane postrojbe i zapovjedništva na području 3. OZ Zagreb podređuju se zapovjedniku OZ. Načelnik GSHV-a zapovjedio je formiranje 4 operativne grupe unutar 3. OZ: Zagreb, Posavina, Banija i Zagorje. Na čelo OG Zagreb, koja se kasnije transformira u Zapovjedništvo obrane Grada Zagreba (ZOGZ), postavljen je Darko Grdić, zapovjednik GrŠTO. ZOGZ je u studenome 1991. preuzeo neposredno zapovijedanje postrojbama u obrani južnih prilaza Zagrebu na rijeci Kupi. Još ranije, u noći 12./13. rujna 1991. započela je blokada svih vojarni i drugih objekata JNA na području Hrvatske, pa tako i Zagreba u organizaciji Kriznog štaba. Na širem području grada zauzeto je 46 vojnih objekata u kojima je osvojeno ili preuzeto oko 38.000 komada pješačkog oružja, 20.000.000 komada streljiva, 15.000 komada topničkog streljiva, 21.000 mina za minobacače, 100.000 mina, preko 500 sredstava veze, oko 150 motornih vozila i veća količina druge opreme. Navedena sredstva iskorištena su za naoružavanje i opremanje postrojba kako u gradu Zagrebu tako i diljem Hrvatske.

23


Organiziranje obrane na području Susedgrada Kao što je već navedeno, rukovodeća kadrovska struktura u GSNO koja nije odgovarala stvarnom stanju na terenu, promijenjena je nakon prvih višestranačkih izbora. Imenovani su novi sekretari za narodnu obranu tadašnjih općina pa tako i u Susedgradu. Na čelo Sekretarijata za narodnu obranu (SNO) Susedgrad imenovan je Željko Prpić, a za njegova zamjenika Miroslav Starčević. Nakon demokratskih promjena 1990., obvezu ratne popune JNA (kao i TO, policije, CZ, Sustava OiO) vojnim obveznicima i m/v iz pričuve, kao i pozivanja na smotre, vojne vježbe i mobilizaciju imali su sekretarijati NO općina, a ne GSNO. U ljeto 1990., pojavom prvih barikada pobunjenih Srba, i na području Zagreba uvode se mjere sigurnosti i započinju pripreme za obranu. Stanovništvo se masovno uključuje u obranu grada pristupajući po mjesnim zajednicama jedinicama Narodne i Civilne zaštite. Istodobno s tim aktivnostima, po mjesnim zajednicama formiraju se grupe naoružanih ljudi, tzv. “trojke.” Budući da je oružje TO bilo oduzeto, a šanse za njegovo vraćanje vrlo male, Sekretarijat je radio na kupovini i opremanju oružjem pojedinih dragovoljaca, često ilegalnim putem. Krajem kolovoza 1990. skupina ljudi s područja Susedgrada (Nediljko Matić, Ante Gladović, Tomislav Jelić i Željko Prpić) u tajnosti je počela s dogovorima za osnivanje dragovoljačke postrojbe koja bi se uvježbala i opremila za bojna djelovanja. Tako je 9. rujna 1990. osnovana 1. samostalna satnija Podsused, prva dragovoljačka postrojba u Hrvatskoj izvan sustava MUP-a.1 Za opremanje, naoružavanje i obuku bio je zadužen Željko Prpić

Željko Prpić i Miroslav Starčević

1 Satnija je ustrojena od 3 voda, a svaki vod od 3 roja (desetina). Imala je svoja obilježja i pod tim nazivljima (koja nisu identična ZNG-u i HV-u) izvodila je bojna djelovanja u Domovinskom ratu.

24


Sjećanje general-pukovnika Marijana Marekovića

Sjećanje bojnika Siniše Ratkovića

(Izvadak iz dokumentarnog filma Samostalna satnija Podsused, HTV, Dokumentarni program, rujan 2010.)

Jedan od najtežih perioda u ratu bio mi je u siječnju ‘91. godine. U subotu, 17. siječnja, Satnija je dobila uzbunu i u vrlo kratkom vremenu okupila svojih 108 pripadnika s punom ratnom opremom i naoružanjem. Zajedno s dečkima iz Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje, u punoj bojnoj spremnosti dobili smo zadaću obrane zapadnih prilaza gradu Zagrebu. Satnija je bila raspoređena od brežuljka nad križanjem za Zaprešić do jankomirskog mosta s težištem obrane na staroj Samoborskoj cesti i mostu te kontroli ulaza u grad. Smjestili smo se po kućama u Podsusedu koje su nam vlasnici dragovoljno dali na raspolaganje. Uz pomoć poduzeća Susedgrada, blokirali smo most, postavili protutenkovske zapreke i mine, uspostavili kontrolne punktove, pripremili oruđa za PO borbu i čekali... Zašto jedan od najtežih? Pa, naša Hrvatska je u to vrijeme još uvijek bila duboko u Jugoslaviji, vrijedili su savezni zakoni, a po njima smo državni neprijatelji, teroristi i rušitelji ustavnog poretka. Predsjednik Tuđman je bio na pregovorima u Beogradu, JNA je podigla stupanj pripravnosti ultimativno zahtijevajući raspuštanje svih “paravojnih” postrojbi u Hrvatskoj, prijeteći državnim udarom. Naša zadaća je bila da ih, u slučaju da JNA izađe iz vojarni i pokuša srušiti legalno izabrano rukovodstvo Hrvatske, ako već ne možemo zaustaviti, bar pokušamo usporiti, dajući vremena Vrhovništvu da se skloni na sigurno. Tijekom Domovinskog rata bili smo, poput svih vojnika, puno puta u opasnosti. Ali da je JNA tada krenula i uspjela ne bi stradali samo mi, nego i naše obitelji. Križni putovi bili bi dugački, a jame bi se ponovo punile.

Moj prvi susret s pripadnicima Samostalne satnije Podsused zbio se u kasnu jesen 1990. na zajedničkim zadaćama priprema Specijalne jedinice policije Rakitje i Samostalne satnije Podsused za obranu grada Zagreba, posebice u siječnju 1991., u vrijeme prijetnji i mogućeg izvršenja državnog udara od strane JNA. U njima, imali smo idealnog partnera i bili potpora jedni drugima. Mogu slobodno reći, od samog početka bili su to ljudi koji su vrlo odgovorno obavljali zadaće sve vrijeme djelovanja postrojbe. Kolege, slobodno mogu reći moji prijatelji, koji su nakon demobilizacije satnije i dalje ostali u HV-a, pa i nakon “Oluje”, bili su izuzetno odgovorni časnici.

ispred SNO Susedgrad. Za zapovjednika je izabran Siniša Ratković, a za zamjenika zapovjednika Gordan Čačić. Također, već od listopada 1990. izrađuju se planovi zaprečivanja, organiziraju dežurstva u poduzećima, pripremaju prepreke, izvode gađanja i priprema ratna proizvodnja. U Uredu obrane nalazila se i vodila kartoteka v/o kojima su se popunjavale postrojbe JNA, TO (između ostalog i bivša susedgradska brigada TO T-4103) i pričuvne policije. Ove zadaće, prema tadašnjim zakonima, bile su u nadležnosti JNA, s kojom su tijela obrane morala surađivati, a u isto vrijeme u tajnosti pripremati snage za boj protiv nje. Na istom katu zgrade bio je smješten i Sektorski ŠTO Zapad ranijeg GrŠTO. Bez obzira na lojalnost nekih od članova toga štaba, odnosi i međusobna komunikacija su se pogoršavali sve do izbora novog GrŠTO. Napori oko organiziranja za obranu, prikupljanja oružja, raz25


Na području Susedgrada u poduzeću “Jedinstvo” i drugdje započela je ratna proizvodnja ubojitih sredstava i oklopnjaka, Zagreb, svibanj 1991.

bojište gdje ostaje do pada Petrinje 21. rujna 1991. godine. U sklopu 101. brigade izvodili su obuku s mobiliziranim pripadnicima i sudjelovali u bojnim djelovanjima. Nakon osnivanja ZNG-a, a posebice u svibnju i lipnju, započinje zajednička suradnja Ureda obrane Susedgrada i GrŠTO u popuni i ustrojavanju pričuvne brigade ZNG-a na području Susedgrada, umjesto ranije TO brigade. Među tih 14 područnih kriznih štabova u zagrebačkoj regiji nalazio se i peteročlani Krizni štab Područnog ureda Susedgrad osnovan 9. kolovoza 1991., koji je nadalje brinuo o ustrojavanju kriznih štabova po svojim mjesnim zajednicama. Na čelu Kriznog štaba Područnog ureda Susedgrad od kolovoza do rujna bio je Ivan Bevanda, a potom Mihovil Klapšić, predstojnik Područnog ureda gradske uprave. Na području tadašnje općine Susedgrad nalazila su se četiri vojna objekta JNA, koje je temeljem zapovijedi Kriznog štaba grada Zagreba trebalo blokirati i osvojiti. Svakako najvažniji od njih bila je vojarna Prečko između Susedgrada i Trešnjevke, koja je predstavljala jednu od najopremljenijih logističkih baza na području 5. vojne oblasti. Ostali objekti bili su garnizonsko strelište Vrapčanski potok, Vojni sabirni centar u Zagrebačkoj ulici i studentski dom Senjak na Oranicama. Početkom rujna 1991. oko svih objekata raspoređeni su pripadnici Narodne zaštite. Manje važni objekti, vojni sabirni centar i dom Senjak, koje je čuvao manji broj starješina i vojnika JNA, predali su se bez otpora 16. rujna 1991. godine. Dan ranije, 15. rujna, nakon pregovora i pritisaka na posadu, bez pružanja otpora okončana je akcija blokade strelišta Vrapčanski potok u Gornjem Vrapču. Vojarnu Prečko, u kojoj su bila smještena vozila, pohranjeni

govora s ljudima spremnima na suradnju, u tadašnjim uvjetima bili su prilično nesigurni i opasni za djelatnike Sekretarijata te se mnogo toga moralo obavljati u tajnosti. U siječnju 1991., u tijeku opasnosti od vojne intervencije JNA, u Ured obrane Susedgrada angažiran je Mate Obradović u planiranju obrane te osnivanju i uporabi snaga u obrani područja Susedgrada. Tijekom siječnja ustrojen je novi sustav raznosača mobilizacijskih poziva. Nakon toga slijedi planiranje i priprema za osnivanje brigade Narodne garde, te se provodi izbor zapovjednog kadra, pričuvnih časnika. Izbor zapovjednih kadrova i v/o koji su dali dragovoljni pristanak obavljali su Mate Obradović, koji je bio predložen za zapovjednika brigade, i Miroslav Starčević. Na temelju Privremene formacije, početkom travnja formirana je brigada Narodne garde s prištapskim jedinicama, ali samo s dvije bojne. Naravno, radilo se samo o shemama i planiranju, a ne o stvarnom okupljanju ljudstva. Popuna je obavljena v/o predviđenim za pričuvu i popunu snaga policije i v/o na RR u pričuvnim postrojbama JNA. Kasnije, u lipnju, na temelju te formacije bit će mobilizirana samo 1. bojna 101. brigade. Ured obrane ustrojio je tijekom svibnja Inženjerijski vod kojim je zapovijedao Srećko Kurelja. Vod je upućen u Rakitje na obuku za namjenske zadaće, ponajprije za onesposobljavanje mostova preko rijeke Save. Početkom lipnja ustrojen je Diverzantski vod (32 pripadnika) kojim je zapovijedao Želimir Milašin – Gašo. Djelovao je u sastavu 1. samostalne satnije Podsused. Vod je na području Susedgrada osiguravao značajne objekte, sudjelovao u blokadama i zauzimanju vojarni JNA, a nakon toga odlazi na banovinsko 26


rezervni dijelovi za vozila i uskladištene veće količine oružja i streljiva, čuvalo je oko 90 starješina i vojnika JNA. Nakon nekoliko dana blokade i uspješnih pregovora, 18. rujna 1991. izvršena je mirna predaja vojarne. Vojarnu su preuzeli Zvonimir Červenko, Željko Prpić i Siniša Ratković, predstavnik policije i Narodne zaštite, a potom službeno i predstavnici Zagrebačkog korpusa, Sekretarijata za narodnu obranu Grada i MUP-a. Oprema i naoružanje podijeljeno je uglavnom policiji i gardistima. Neposredne pripreme, koordiniranje aktivnosti svih su-

dionika i pregovaranje tijekom blokade, predaje i preuzimanja vojnih objekata vodio je Željko Prpić, član KŠ Susedgrada i sekretar obrane Susedgrada. U blokadi i čuvanju objekata sudjelovala je NZ mjesnih zajednica Susedgrada kojima je rukovodio zapovjednik ŠNZ Susedgrad Željko Marić. Snagama za bojna djelovanja (1. samostalna satnija Podsused i ostale dragovoljačke postrojbe) u osvajanju i preuzimanju vojarni zapovijedao je Siniša Ratković.

Pripadnici Diverzantskog voda na obuci izviđača

Dio Diverzantskog voda 101. brigade kao osiguranje VBR-a u djelovanju na Vrginmostu, rujan 1991.

1. samostalna satnija Podsused pred osvajanje Vrapčanskog potoka, rujan 1991.

Nakon osvajanja Vrapčanskog potoka

27



RATNI PUT 101. BRIGADE ZNG-a/HV-a


30


1. Nastanak i ustrojavanje 101. brigade ZNG-a 1.1. Organizacijsko-stručne pripreme i aktivnosti za osnutak 101. brigade ZNG-a U proljeće 1991. u Zagrebu su bile ustrojene postrojbe pod zapovjedništvom MUP-a, sastavljene od pričuvnog sastava TO, JNA i neraspoređenih obveznika. Zbor narodne garde (ZNG) osnovan je 20. travnja 1991. Odlukom predsjednika RH, a 28. svibnja 1991. na stadionu u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu održana je smotra pripadnika ZNG-a. Tijekom lipnja, uz veće sudjelovanje GrŠTO intenziviraju se pripreme oko ustroja postrojba ZNG-a. Tako je na sastanku u GrŠTO, koji je vodio zapovjednik Darko Grdić, 11. lipnja 1991. odlučeno da se prema zapovijedi Ministarstva obrane od pričuvnog sastava MUP-a započne s ustrojavanjem četiri brigade ZNG-a (99. Peščenica, 100. Centar, 101. Susedgrad i 102. Novi Zagreb), po jedna u svakom sektorskom štabu TO. Trebalo je što žurnije ustrojiti po jednu bojnu iz svake brigade i popunjavati ju iz izdvojene pričuve v/o za popunu pričuvnih postrojba policije i v/o na RR ranije brigade TO Susedgrad T-4103. Naloženo je da se brigade popunjavaju v/o do 35 (25 za djelatne) godina starosti, osim kod deficitarnih VES i časničkih dužnosti. Odobreno je da se zapovjedništva bojni ustroje sa šest, a brigade s osam pripadnika. Svi časnici na ustrojbena mjesta postavljani su usmenim zapovijedima. Kao što je rečeno, 101. br ZNG-a je na osnovi Privremene formacije osnovana i popunjena još u travnju 1991. s v/o predviđenim za pričuvu i popunu snaga policije, te v/o na RR u JNA

i to samo s dvije bojne i dijela samostalnih postrojba, dok se u popunu ranije brigade TO nije diralo, do definiranja njihova statusa. U lipnju 1991. zapovjeđeno je da se raspoređenim v/o može priopćavati RR, pozivati ih na smotre i zaduživati opremom, a da se za mobilizaciju pripremi samo 1. bojna 101. br ZNG-a. Tada se po prvi puta počinje javno koristiti i brojčana oznaka brigade (101.). Kako za sve pripadnike bojne nije bilo opreme i naoružanja, odlučeno je da se za mobilizaciju pripremi oružja koliko ima, te da se ne ide na priopćavanje RR. Naloženo je da se brigada složi privremeno od više područnih ureda, jer je svaki ured imao nešto oružja. Za provedbu zapovijedi zadužen je Stanislav Krulić, zapovjednik Sektorskog ŠTO Zapad, koji je predložen i za zapovjednika 101. br ZNG-a. U Zapovjedništvo brigade predloženi su i Ivan Solenički, kao pomoćnik za operativne poslove, i Miroslav Daić (iz Ureda za obranu Susedgrad) za organizacijsko – mobilizacijske poslove. Sjedište brigade bilo je na adresi Turopoljskog odreda 2., Susedgrad. Zamisao je bila ustrojiti brigadu sastavljenu od tri bojne; 1. bojnu trebaju ustrojiti općine Susedgrad i Črnomerec, 2. bojnu općina Trešnjevka, a 3. bojnu općina Zaprešić. Dogovoreno je da se ustroji ono što se može (200 – 500 ljudi po bojni), da se prištapske postrojbe ne popunjavaju te da se ustrojavanje obavi 31


do 19. lipnja 1991. godine. To je uključivalo sređivanje popisa ljudstva, slaganje kartoteke koja se iz sigurnosnih razloga čuvala u Rakitju, određivanje mobilizacijskih zborišta i izrađivanje poziva za ljude. Određeni problem pritom je predstavljala bojazan dijela ljudi da ih lažnim pozivima zapravo poziva JNA. Do 19. lipnja 1991. obavljeni su navedeni poslovi i pripremljeni postrojbeni popisi i mobilizacijski pozivi2 pripadnika brigade i vlasnika motornih vozila. Sljedeći korak, nakon 19. lipnja, bila je izrada kratkih mobilizacijskih planova i planova uporabe postrojba brigada. Stanislav Krulić je pri ustrojavanju brigade zatražio pomoć Ivice Hrnčića, načelnika stožera u bivšoj susedgradskoj brigadi TO, koji je poznavao časnike i znao koje su dužnosti obnašali. Tako su do 20. lipnja 1991. na papiru ustrojena zapovjedništva postrojba, određena mobilizacijska zborišta, osiguran smještaj, prehrana (u RO “Jedinstvo”) te zdravstvena zaštita pripadnika u Domu zdravlja Susedgrad. Dan nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske i Slovenije, 26. lipnja 1991. JNA je počela rat u Sloveniji želeći izbiti na državnu granicu SFRJ. Stoga je GrŠTO predložio, a Zapovjedništvo ZNG-a odobrilo mobilizaciju samo 4 bojne. U Sektoru Zapad 28. lipnja u 7,45 sati započela je mobilizacija 1. pješačke bojne3 ZNG-a Susedgrad – Črnomerec, kojom je zapovijedao Ivica Hrnčić. Mobilizacijska zborišta i razmještaj bojne bili su u širem području Podsuseda (sportska dvorana Sutinska vrela) i Stenjevca. 1. satnija sa zapovjednikom Antom Kokićem i Zapovjedništvo bojne mobilizirani su u dvorani Sutinska vrela, dok je mobilizacija 2. satnije sa zapovjednikom Farukom Čerimagićem provedena u dvorani kina Stenjevec. Mobilizacija je izvedena na vrijeme, osim za 3. satniju Črnomerec, koja zbog nečijeg propusta nije mobilizirana. S mobiliziranim pripadnicima provedena je kratka obuka i upoznavanje sa zadaćama. Zadaća postrojbe bila je obuka pripadnika, priprema za protuoklopni boj, bojna djelovanja u naselju, osiguranje i nadzor prilaznih komunikacija Zagrebu sa zapada te osiguranje i praćenje cisterni goriva koje je JNA upućivala za Sloveniju. Posebno je trebalo organizirati obranu pruge i tunela u Podsusedu te Podsusedskog mosta koji su u slučaju potrebe bili predviđeni za zaprečivanje i blokadu. Mobilizaciji se od ukupno pozvanih odazvalo 71% (15 časnika, 1 dočasnik i 245 vojnika), te osam m/v.

Josip Lucić

Od naoružanja bojna je bez 3. satnije imala: pušaka M48, 7,9 mm 20 kom., PAP M59/66 7,62 mm 5 kom. i AP M70/70A, 7,62 mm 64 kom., 4 puške MK “Pump” uz osobno oružje od 12 raznih pištolja, što znači da su jedno oružje dijelila 4 pripadnika, odnosno da je oružje uvijek bilo u pripravi za uporabu u rukama pripadnika na bojnoj zadaći. Također je nedostajalo streljiva za oružje, te je na raspolaganju bilo 14,3 metka po vojniku ili 42 metka po pušci.

2 Pripremljena su 1392 mobilizacijska poziva za vojne obveznike po sljedećem rasporedu: za 1. bojnu 275 v/o iz Općine Susedgrad i 118 iz Općine Črnomerec, za 2. bojnu 422 v/o iz Općine Trešnjevka i za 3. bojnu 582 v/o iz Općine Zaprešić. 3 Ovako sastavljena bojna nije iz sastava pripremljene 101. br ZNG-a, već je presložena prema posebnoj zapovijedi i naputku i od v/o iz pripremljene brigade NG i ranije TO.

32


merec. Upravo su prve dvije postrojbe zbog svoje kompaktnosti, jasne zapovjedne strukture i dobre opremljenosti podnijele najveći teret u tim zbivanjima. Početkom srpnja stanje u postrojbi ocijenjeno je dobrim. Probleme koji su se javljali uglavnom je karakterizirala loša opremljenost naoružanjem i odorama kojih ili uopće nije bilo ili su se kombinirale razne varijante, od civilne odjeće do SMB odora s hrvatskom trobojnicom. U tom razdoblju, 3. srpnja 1991. zapovjednik bojne Ivica Hrnčić od rezervnih vojnih starješina (RVS) grada Zagreba pribavio je 10 MK pušaka i 550 metaka. U poslijepodnevnim satima 5. srpnja 1991. postrojba je demobilizirana, a višak naoružanja, dobrim dijelom prikupljen zalaganjem samih pripadnika, je vraćen (11.200 metaka 7,62 mm, 100 ručnih bombi domaće izrade, 100 Molotovljevih koktela, 10 MK pušaka, 100 plinskih boca i 1 kamion s PT minama te oko 600 kg eksploziva). U vremenu mobilizacije i djelovanja postrojbe, časnici koji su obavljali određene dužnosti postavljani su usmenim zapovijedima i provodili su usmene zapovijedi nadređenih.

Od intendantske opreme zaduženo je: 30 maskirnih kapa (11% od potrebnoga), 60 SMB kapa/domobranskih (22%), 90 oznaka za kape (34%) i 40 maskirnih košulja (15%). Ovi podaci jasno pokazuju kakvo je bilo stanje opremljenosti hrvatskih snaga početkom rata i s čime se krenulo suprotstavljati daleko naoružanijem i opremljenijem agresoru. Usprkos tome, moral i motiviranost pripadnika bojne bili su na visokoj razini. U noći 28./29. lipnja, na oduševljenje pripadnika bojne, pristiglo je streljivo (11.200 metaka 7, 62 mm) nabavljeno uz pomoć časnika 1. “A” brigade ZNG-a Josipa Lucića, Joze Miličevića i Željka Prpića, sekretara SNO Susedgrad. Dana 30. lipnja 1991. bojnu je obišao sekretar GSNO Zagreba, Zvonimir Červenko, i obavio nadzor položaja 2. satnije. Ispred GrŠTO suradnju i koordinaciju bojne s ostalim postrojbama na zapadu Zagreba imao je Stanislav Krulić. Zadaće na zapadnim prilazima Zagrebu bojna je obavljala u suradnji s ranije ustrojenim dragovoljačkim postrojbama: 1. samostalnom satnijom Podsused kojom je zapovijedao Siniša Ratković, 1. A brigadom ZNG iz Rakitja i snagama PP Črno-

33


1.2. Osnutak i postrojavanje 101. brigade ZNG-a Ivica Hrnčić, ratni zapovjednik 101. brigade ZNG-a, danas se sa zadovoljstvom prisjeća prijema kod predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika OS RH dr. Franje Tuđmana:

Nakon demobilizacije bojne, tijekom srpnja nastavljene su aktivnosti na ustrojavanju brigade. Pokušalo se otkloniti iskazane slabosti ratne popune. No, i nadalje je brigada popunjavana s područja više općina. Do sredine srpnja 1991. sklop brigade čine: bojna Susedgrad – Črnomerec, bojna Zaprešić, bojna Samobor, a nakon toga se reorganizira od bojne Susedgrad – Črnomerec, odreda TO Zaprešić i odreda TO Samobor. Na koncu, odustalo se od takvog sklopa i postrojbe brigade popunjavane su vojnim obveznicima s područja Susedgrada na ratnom rasporedu u ranijoj brigadi TO i iz pričuve za popunu policije. Obavljene su i kadrovske promjene u Zapovjedništvu brigade i nižim postrojbama. Za zamjenika zapovjednika, ujedno načelnika stožera 101. br ZNG-a, predložen je dotadašnji zapovjednik 1. bojne Ivica Hrnčić. U međuvremenu odobreni su i mobilizacijski razvoji pričuvnih brigada4 ZNG-a i TO grada Zagreba, koje je GrŠTO predložio još u travnju. Ministar obrane RH, Martin Špegelj, 29. srpnja 1991. zapovjedio je ustrojavanje pričuvnih brigada ZNG-a, a na osnovi druge po redu Privremene formacije brigada ZNG-a, po ustroju 100.200, odobrene 11. lipnja 1991. godine. Slijedom toga, 31. srpnja 1991. GrŠTO uputio je Gradskom sekretarijatu za narodnu obranu zahtjev za ustrojavanje i popunu pričuvnih “R” ZNG i TO brigada na području Zagreba. Trebalo je ustrojiti četiri brigade “R” ZNG-a (Peščenica, Centar, Susedgrad i Novi Zagreb) i deset brigada TO (Črnomerec, Dubrava, Maksimir, Medveščak, Samobor, Sesvete, Trešnjevka, Trnje, Velika Gorica, Zaprešić). Sekretar GSNO Zvonimir Červenko podijelio je načelnicima područnih ureda zadaće, uručio Privremenu formaciju i naložio da do sljedećeg jutra 101. brigada, kao i ostale, bude spremna za mobilizaciju. Na području Susedgrada trebalo je ustrojiti 101. brigadu ZNGa “R” brojnog naziva NG-9113 od v/o većim dijelom iz dotadašnje brigade TO Susedgrad T-4103 i pričuvnog sastava policije i JNA. Glavninu posla oko pripreme formacijskog ustroja

U trenucima neposrednih priprema Zapovjedništva i postrojba brigade za smotru bio sam počašćen pozivom na prijam kod predsjednika RH, kao zapovjednik 101. brigade ZNG-a. Nakon obavljenih priprema za prijam i prijavak, vrhovni zapovjednik OS RH, Franjo Tuđman, 24. kolovoza 1991. u Banskim dvorima primio je zapovjednike pričuvnih brigada ZNG-a. Ispred Zapovjedništva 101. brigade ZNG-a podnio sam prijavak, nakon kojeg mi je stiskom ruku osobno čestitao na postavljenju i pripadnicima brigade uputio tople pozdrave i želje da odlučno brane svoju Domovinu i čuvaju ljudske živote i materijalna dobra. Upoznao nas je s vojno-političkom situacijom i saslušao izvješća zapovjednika brigada o stanju na područjima iz kojih dolaze, posebice o stanju u istočnoj Slavoniji. Na kraju priopćio nam je zadaće, zaželio puno uspjeha u vođenju i zapovijedanju postrojbama, s posebnim naglaskom na čuvanju ljudskih života. Taj čvrsti stisak ruku Vrhovnog zapovjednika, rekao bih roditelja, osjećam i danas, koji me obvezivao tijekom obnašanja dužnosti u ZNG-u/HV-u i hrabrio sve vrijeme Domovinskog rata.

4 Razlika između tih pričuvnih brigada bila je u ustroju. Naime, četiri brigade ZNG-a imale su po 2200 pripadnika (u tri bojne) i bile podređene zapovjedniku Zagrebačkog korpusa, a brigade TO po 1600 pripadnika (u dvije bojne) i bile podređene zapovjedniku GrŠTO.

34


SHEMA Br. 2 SHEMA ORGANIZACIJSKO ZAPOVJEDNOG SUSTAVA 101. BR ZNG-a/HV-a 1991./1992. GODINE ZAPOVJEDNIK BRIGADE STOŽER BRIGADE ZAMJENIK - NAČELNIK STOŽERA

ODJEL INP ODJEL OMKP ODJEL OPĆIH POSLOVA

SPOZNAJNI ODJEL

ZA SKRB RANJENIH I OBITELJI POGINULIH

INFORMATIČKE POSLOVE

IPD

SIS OMP

RKBO

INŽENJERIJE

TOPNIŠTVA

PZO

VEZE

URED ZAPOVJEDNIKA

PRAVNE POSLOVE

KOORDINACIJU NA TERENU

NAČELNICI RODOVA

LOGISTIKU

POMOĆNICI ZAPOVJEDNIKA BRIGADE ZA

NAČELNICI STRUKA TEHNIČKE

VOD VOJNE POLICIJE

IZVIDNIČKI VOD

DIVERZANTSKI VOD

PROTUDIVERZANTSKI VOD

OKLOPNI VOD

RKBO VOD

INŽENJERIJSKI VOD

PROTUOKLOPNI ODRED

BITNICA MB 120 MM

VOD PZO

VOD VEZE I KZ

OPSKRBNE PROMETNE SANITETSKE FINANCIJSKE

LOGISTIČKA SATNIJA

SAMOSTALNE POSTROJBE BRIGADE

TEHNIČKI VOD PRIDODANE POSTROJBE

OPSKRBNI VOD PROMETNI VOD SANITETSKI VOD

1. SAMOSTALNA SATNIJA PODSUSED

3. PJEŠAČKA BOJNA 100. BRIGADE HV-a

1. PJEŠAČKA BOJNA 2. PJEŠAČKA BOJNA

BITNICA TOPOVA B-1 IZ 153. BRIGADE HV-a

3. PJEŠAČKA BOJNA SAMOSTALNE POSTROJBE BOJNE DESETINA VEZE IZVIDNIČKA DESETINA DIVERZANTSKI VOD

1. PJEŠAČKA SATNIJA 2. PJEŠAČKA SATNIJA 3. PJEŠAČKA SATNIJA

SAMOSTALNI PRATEĆI VOD VOD BsT INŽENJERIJSKI VOD LOGISTIČKI VOD

Organizacijsko zapovjedni sustav 101. br ZNG-a/HV-a 1991./1992.

i vrhovnog zapovjednika Franje Tuđmana, 24. kolovoza 1991., na kojem je upoznat s vojno-političkom situacijom i zadaćama brigade. Nakon što je određen termin postrojavanja i odobren prijedlog ratne popune 101. br ZNG-a, pristupilo se pripremi za pozivanje na postrojavanje, priopćenje RR, međusobnom

odradio je Sekretarijat za narodnu obranu Susedgrad na čelu sa Željkom Prpićem i Miroslavom Starčevićem. Početkom kolovoza na sastanku s njima dvojicom Ivica Hrnčić pristao je preuzeti dužnost zapovjednika 101. brigade. Zapovjednik 101. br ZNG-a, s ostalim zapovjednicima brigada ZNG-a u RH, pozvan je na prijem kod predsjednika RH 35


Postrojavanje i jednodnevna smotra pripadnika 101. br ZNG-a provedena je 31. kolovoza 1991. u Zagrebu, na Zagrebačkom velesajmu. Na postrojavanje se odazvalo više od 70% pripadnika brigade. Tom prilikom, uz međusobno upoznavanje, pripadnicima brigade priopćen je ratni raspored, opremljeni su SMB odorama, izvedena je kratka obuka o mobilizacijskim i bojnim zadaćama. Okupljenima se obratio zapovjednik brigade Ivica Hrnčić, naglasivši u svom govoru domoljubnu dužnost obrane domovine te objektivnost problema s kojima se postrojba tada susretala. Do 18. rujna održano je nekoliko sastanaka u cilju kvalitetnije popune brigade zapovjednim kadrom, međusobne suradnje i djelovanja na zadaćama ažuriranja mobilizacijskih dokumenata i obavljanja što bolje pripreme za mobilizaciju postrojbe. Zaključno sa sastankom Zapovjedništva brigade i nižih zapovjednika do razine satnija, te izvršitelja mobilizacije, koji je održan u subotu 14. rujna 1991., razmotreno je izvršenje postavljenih zadaća i provedene su dodatne pripreme za mobilizaciju brigade.

Bruno Čavić obučava pripadnike brigade u rukovanju s puškostrojnicom M53

upoznavanju i zaduživanju opreme. Pripremni skup obnašatelja dužnosti u Zapovjedništvu brigade, zapovjedništava bojni, satnija i samostalnih postrojba održan je u Zapovjedništvu GrŠTO 29. kolovoza 1991. godine.

36


2. M obilizacija, naoružavanje i prve aktivnosti 101. brigade ZNG-a U vrlo složenoj situaciji u Zagrebu i Hrvatskoj, Miroslav Starčević, zamjenik predstojnika PU obrane Susedgrad, od Zvonimira Červenka, sekretara GSNO, zaprimio je zapovijed za mobilizaciju 101. brigade s početkom u 2 sata ujutro. Dana 18. rujna 1991. brigada je mobilizirana u cijelosti na četiri mobilizacijska zborišta na području Susedgrada, na kojima su uspostavljena i zapovjedna mjesta brigade i bojni tadašnje Općine Susedgrad. Tako su u OŠ “Dragutina Domjanića” mobilizirani Zapovjedništvo, pristožerne postrojbe, mješovita PO bitnica, bitnica MB 120 mm, LARV PZO, Inženjerijski vod i Logistička satnija; u OŠ “Matija Gubec” (danas OŠ “Bana Josipa Jelačića”) mobilizirana je 1. bojna, u OŠ “Vlado Prišlin” (danas OŠ “Gornje Vrapče”) mobilizirana je 2. bojna, a u OŠ “Ada Prica” (danas OŠ “Stenjevec”) 3. bojna. Prema istome rasporedu uspostavljena su zapovjedna mjesta brigade i bojni. Brigadom je zapovijedao Ivica Hrnčić, 1. bojnom Željko Cipriš, 2. bojnom Ivan Banovac, a 3. bojnom Ivan Drvar. Na istim lokacijama ustrojene su sekcije za prijem m/v i osam ekipa za izuzimanje i prijevoz MTS-a. Sredstva se izuzimaju iz skladišta ratnih rezervi GrŠTO. Mobilizacijska zborišta osiguravali su pripadnici NZ s područja Susedgrada lovačkim oružjem. Dva dana kasnije (20. rujna 1991.) zapovijeđu zapovjednika brigade Ivice Hrnčića obavljena su postavljenja na časničke dužnosti. Između ostalih, za zapovjednika 3. bojne umjesto Ivana Drvara postavljen je Bruno Čavić. Teška vojno-politička situacija u zemlji, česte zračne uzbune u Zagrebu i snažan domoljubni naboj u to vrijeme odrazili su se na vrlo dobar odaziv na mobilizacijske pozive. Do 9,00 sati 18. rujna odazvale su se 1042 v/o, do 13,00 sati 1126 v/o, do 20,00 sati 1263 v/o, a po završetku mobilizacije 19. rujna ukupno se odazvalo 1315 v/o, od čega 62 časnika, 129 dočasnika i 1124 vojnika. Cjelokupni sastav brigade bio je s područja Susedgrada.

Materijalna sredstva brigade (osim naoružanja i streljiva) bila su još u kolovozu pripremljena i uz prateću dokumentaciju pohranjena u skladištu brigade u Policijskoj postaji Črnomerec – Susedgrad, pod rukovodstvom Darka Spasojevića, prvog djelatnog časnika 101. brigade ZNG-a, i tijekom mobilizacije postrojbama propisno izdavana na uporabu. Mobilizacija i formiranje brigade odvijali su se u otežanim okolnostima zbog nedovoljne logističke potpore (samo 933 cijevi) i neiskustva, ali uz veliki napor i zalaganje Zapovjedništva, postrojbe su ustrojene, oboružane (ovisno o brzini pristizanja naoružanja iz zauzetih vojarni) i pripremljene za prve zadaće. U nemogućnosti da se opremi, naoruža i pripremi brigada kao ustrojbena cjelina, postrojbe su se isprva upućivale na bojne zadaće po bojnama i satnijama. Prema izvješću logistike brigade iz studenoga 1991., naoružavanje brigade u prva dva dana mobilizacije (18./19. rujna 1991.) provedeno je bez potrebnih dokumenata i pod stalnim uzbunama zračne i opće opasnosti. Iako je mobilizacija započela tijekom noći 18. rujna 1991., oružje i streljivo dopremljeni su tek oko 12,00 sati. Potom je Zapovjedništvo brigade dobilo nalog da iz skladišta u Dubokom Jarku preuzme dio naoružanja i streljiva, koje je pristizalo iz zauzetih vojarni tijekom tog i idućeg dana. Uz pristiglo oružje i streljivo koje je trebalo podijeliti, nije bio niti jedan popratni dokument s popisom pripadajućih cijevi postrojbama i popisom osoba ovlaštenih za izuzimanje i podjelu nižim postrojbama. Izradi spomenutih dokumenata Zapovjedništvo 101. brigade ZNGa pristupilo je naknadno. Dopremom velikih količina naoružanja i streljiva, u dvorištu Osnovne škole “Dragutin Domjanić” i na cesti ispred nje zatekao se velik broj kamiona, punih oružja i streljiva, što je 37


RazmjeĹĄtaj i djelovanje postrojbi 101. brigade ZNG-a u rujnu 1991. 38


SHEMA Br. 3

SHEMA Br. 3 POPIS OBNAŠATELJA SKLOPNIH DUŽNOSTI PREMA USTROJU 101. BR ZNG-a/HV-a 1991./1992. GODINE POPIS OBNAŠATELJA SKLOPNIH DUŽNOSTI PREMA USTROJU 101. BR ZNG-a/HV-a 1991./1992. GODINE STOŽER 101. BRIGADE

STOŽER 101. BRIGADE

ODJEL INP

ODJEL INP

ODJEL OPĆIH POSLOVA

PNS ZA OPĆE POSLOVE 1. ZLATAN KATIĆ 2. VESNA REŠIDOVIĆ 3. IVAN JURILJ

PNS ZA OMKP 1. ŽELJKO ČORBA 2. MILAN REBIĆ

ODJEL SPOZNAOPĆIH JNI POSLOVA ODJEL

ODJEL OMKP

ODJEL OMKP

ZAMJENIK - NAČELNIK STOŽERA ZAMJENIK - NAČELNIK STOŽERA 1. JURE JERGOVIĆ 2. JOZO PETRAŠEVIĆ 1. JURE JERGOVIĆ 2. JOZO PETRAŠEVIĆ 3. STJEPAN PUŠKAR 3. STJEPAN PUŠKAR SPOZNA4. IVAN CUKINA, 5. BRUNO ČAVIĆ 4. IVAN CUKINA, 5. BRUNO ČAVIĆ JNI ODJEL POMOĆNICI ZAPOVJEDNIKA BRIGADE ZA POMOĆNICI ZAPOVJEDNIKA BRIGADE ZA

PNS ZA SPOZNAJNE PNS ZA OPĆE PNS ZA IZVEDBENORODOVA POSLOVENAČELNICI PNS ZA IZVEDBENOPOSLOVE KOORDINA NAČELNICI RODOVA NASTAVNE POSLOVE PNS ZA OMKP 1. BRANKO NASTAVNE 1. ZLATANPOSLOVE CIJU 1. NENAD PEROŠ 1. ŽELJKO TOMAŠKOVIĆ 1. KATIĆ NENAD PEROŠ NA TERENU 2. JOZO PETRAŠEVIĆ ČORBA 2. VLADO 2. JOZO PETRAŠEVIĆ 2. VESNA 1. FARUK 3. ANTE RADALJDOBRANIĆ 2. MILAN 3. ANTE RADALJ REŠIDOVIĆ ČERIMAGIĆ VEZE REBIĆ VEZE 4. BRUNO ČAVIĆ3. SLAVKO 4.3.BRUNO IVAN ČAVIĆ 2 1. MLADEN MARŠANIĆ 5. PETAR KLANAC MLINAREK 1. MLADEN MARŠANIĆ 5. PETAR JURILJ KLANAC TOMISLAV 2. MLADEN LABAŠ 4. ZLATKO FEL 2. MLADEN LABAŠ TOLIĆ TOPNIŠTVA 1. STJEPAN PUŠKAR 2. DARKO MARKULIN 3. IVAN CUKINA 4. IVAN CUGELJ

TOPNIŠTVA 1. STJEPAN PUŠKAR 2. DARKO MARKULIN 3. IVAN CUKINA 4. IVAN CUGELJ

URED ZAPOVJEDNIKA BRIGADE 1. DAMIR FILIPOVIĆ 2. MLADEN FILIPOVIĆ 3. STJEPAN BENGEZ 4. TUGOMIR PETRAČ 5. DRAGAN NIKOLIĆ 6. MARKO AUGUSTINOVIĆ 7. IVAN ŽIVKOVIĆ 8. DARKO LADIŠIĆ

IZVJESTITELJI OMKP 1. TIHOMIL HORVAT 2. JOSIP KRČELIĆ 3. MILAN REBIĆ 4. VESNA REŠIDOVIĆ 5. KREŠO PROFETA 6. KRUNOSLAV SAMOŠĆANEC

PZO 1. DUBRAVKO ROGALE 2. GORDAN LAZIĆ

PZO 1. DUBRAVKO ROGALE URED 2. GORDAN LAZIĆ IZVJESTITELJI ZAPOVJEDNIKA OMKP BRIGADE IZVJESTITELJI INP-a IZVJESTITELJI INP-a 1. TIHOMIL INŽENJERIJE 1. DAMIR 1. ZDRAVKO HORVAT 1. ZDRAVKO HORVAT 1. KAZIMIR ŠPANIĆ HORVAT FILIPOVIĆ 2. ŽELJKO MIHOLČIĆ 2. 2. ŽELJKO MIHOLČIĆ 2. IVAN KURJAN 2. JOSIP MLADEN 3. STIPE ČORAK 3. STIPE ČORAK 3. NENAD PETKOVIĆ KRČELIĆ FILIPOVIĆ 4. STIPE MADUNOVIĆ 4. STIPE MADUNOVIĆ3. MILAN REBIĆ 3. STJEPAN 5. SLOBODAN KRSTIĆ 5. SLOBODAN KRSTIĆ 4. VESNA RKBO BENGEZ 6. PETAR KLANAC 6. KLANAC REŠIDOVIĆ 1. ANTE RADALJ 4. PETAR TUGOMIR 7. TOMISLAV PAVIĆ 7. TOMISLAV 2. PERO ROGULJA 5. KREŠO PETRAČ PAVIĆ 8. STJEPAN PUH STJEPAN PUH 3. STJEPAN ŠKREBLIN PROFETA 5.8.DRAGAN 9.ŽELJKO PAVIČIĆ 9.ŽELJKO NIKOLIĆPAVIČIĆ 6. KRUNOSLAV SAMOŠĆANEC OMP 6. MARKO 1. MATO KRPAN AUGUSTINOVIĆ 2. BAŠKIM LADROVCI 7. IVAN 3. ŽELJKO PETRAČ ŽIVKOVIĆ

PD PNS ZA PD 1. IVAN SIS 1.SPOZNAJNE IVAN TUŠEK 1. DAVOR POSLOVE TUŠEK LOGISTIKU KOORDINA 2. MIRKO BELANOVIĆ 1. BRANKO 2. MIRKO 1. DAMIR RUDEŽ CIJU LATIN 2. STJEPAN TOMAŠKOVIĆ LATIN NA TERENU 2. VLADIMIR 3. BRATKOVIĆ 2. 3. VLADO BRAJAK 1. FARUK RADOSLAV DOBRANIĆ RADOSLAV ČERIMAGIĆ 3. ZVONIMIR PUŠIĆ 3. SLAVKO PUŠIĆ APELT 2 MLINAREK 4. TOMISLAV TOMISLAV 4. ZLATKO FELIZVJESTITELJI KAČIĆ ALESIĆ TOLIĆ SIS IZVJESTITE1. VLADIMIR IZVJESTITELJI IPD-a LOGOŽAR OPERATIVCI LJI IPD-a BISERKA 2. PETAR ČOGA 1.1.VLADIMIR 1. BISERKA PAVEŠIĆ 3. STJEPAN BRAJAK PAVEŠIĆ BRATKOVIĆ 2. 2. BRANKO 2. 4. STJEPAN DUBRAVKO MANZZONI DUBRAVKO BALABAND TRŠINSKI TRŠINSKI 3. MARIN 3. MARIN PERKOVIĆ PERKOVIĆ

INŽENJERIJE 1. KAZIMIR ŠPANIĆ 2. IVAN KURJAN 3. NENAD PETKOVIĆ

NAČELNICI STRUKA

NAČELNICI

RKBO 1. ANTE RADALJ TEHNIČKE 2. PERO ROGULJA 1. DAVOR 3. STJEPAN ŠKREBLIN SENJANOVIĆ 2. ŽELJKO OMP ŠOMOĐI 1. MATO KRPAN 3. KREŠIMIR 2. BAŠKIM LADROVCI KUĆINOVIĆ 3. ŽELJKO PETRAČ

SIS 1. DAVOR LOGISTIKU SKRB BELANOVIĆ 1. DAMIR RUDEŽ PRAVNE RANJENIH PRAVNE 2. STJEPAN 2. VLADIMIR POSLOVE I POSLOVE INFORMATI BRATKOVIĆ BRAJAK 1. ZDRAVKO OBITELJI 1. ZDRAVKO ČKE 3. ZVONIMIR VLADANOPOGINULIH VLADANOPOSLOVE APELT VIĆ ŽELIMIR VIĆ IVAN 4. TOMISLAV 2. ANTE MAJETIĆ 2. ANTE KURJAN KAČIĆ ALESIĆ BUŠIĆ IZVJESTITELJI IVAN BUŠIĆ SIS 1. VLADIMIR LAŽETA LOGOŽAR OPERATIVCI 2. PETAR ČOGA 1. VLADIMIR 3. STJEPAN BRAJAK BRATKOVIĆ 2. BRANKO 4. STJEPAN MANZZONI BALABAND

TEHNIČKE OPSKRBNE 1. DAVOR 1. DUBRAVKO SENJANOVIĆ MAREKOVIĆ 2. ŽELJKO 2. ZORAN DEBIĆ ŠOMOĐI 3. AUGUST 3. KREŠIMIR RANOGAJEC KUĆINOVIĆ 4. NIKOLA KORDIŠ

INFORMATI ČKE POSLOVE IVAN KURJAN

VOD RKBO 1. STJEPAN ŠKREBLIN 2. STJEPAN AŠLER

INŽENJERIJSKI VOD 1. ZVONKO KRALJ PROTUDIVER2. MLADEN ZANTSKI WEINGARTNER VOD 3. NENAD 1. ___________ PAVLIĆ 2. IVAN ŠIMIĆ 4. DUŠKO DRAGAŠEVIĆ

DIVERZANTSKI VOD 1. ŽELIMIR VOD RKBO MILAŠIN 1. STJEPAN 2. BRUNO ŠKREBLIN MAJETIĆ 2. STJEPAN 3.ŽELJKO AŠLER PAVIČIĆ 4. CANE BOJKOVSKI

OPSKRBNE SANITETSKE 1. DUBRAVKO PROMETNE (LIJEČNICI) MAREKOVIĆ 1. NIKOLA 1. Dr.DEBIĆ JOSIP ŽMIRE 2. ZORAN BESEDNIK 2. Dr. DRINKO 3. AUGUST 2. SREĆKO BALIČEVIĆ RANOGAJEC PLANINČIĆ 3. Dr.KORDIŠ GORAN VUJIĆ 4. NIKOLA

SANITETSKE PROMETNE (LIJEČNICI) 1. NIKOLA FINANCIJSKE 1. Dr. JOSIP ŽMIRE BESEDNIK 1. PETAR BILIĆ 2. Dr. DRINKO 2. SREĆKO 2. JOSIP ŽEŽELJ BALIČEVIĆ PLANINČIĆ 3. Dr. GORAN VUJIĆ

SAMOSTALNE POSTROJBE BRIGADE

IZVIDNIČKI VOD 1. BRANKO PROTUDIVERTOMAŠKOVIĆ ZANTSKI 2. DAVOR VOD TUŠEK 1. ___________ 3. DAVOR 2. IVAN ŠIMIĆ MESIĆ

4. ASIM MAHMUTOVIĆ 5. _________

IZVIDNIČKI VOD 1. BRANKO TOMAŠKOVIĆ 2. DAVOR TUŠEK 3. DAVOR MESIĆ 4. ASIM MAHMUTOVIĆ 5. _________

DIVERZANTSKI VOD VEZE I 1.VOD ŽELIMIR KZ MILAŠIN MLADEN 2.1.BRUNO LABAŠ MAJETIĆ 2. 3.ŽELJKO KRUNOSLAV PAVIČIĆ SVJETLIČIĆ 4. CANE BOJKOVSKI

LOGISTIČKA SATNIJA 1. TOMISLAV GRDOVIĆ 2. MARIO KRAMAR

LOGISTIČKA SATNIJA 1. TOMISLAV GRDOVIĆ VOD VEZE I 2. MARIO KRAMAR KZ 1. MLADEN LABAŠ 2. KRUNOSLAV TEHNIČKI VOD SVJETLIČIĆ 1. DARKO SPASOJEVIĆ

TEHNIČKI VOD 1. DARKO SPASOJEVIĆ

OPSKRBNI VOD 1. SREĆKO MACEKOVIĆ

OPSKRBNI VOD 1. SREĆKO MACEKOVIĆ

VOD PZO 1. ZVONIMIR TOPIĆ 2. JOSIP VERUNICA 3. ŽELJKO LES 4. BOGDAN MILIĆ

BITNICA MB 120 MM VOD PZO PROTUOKLOPNI 1. TIHOMIR 1. ZVONIMIR TOPIĆ ODRED FEKETE 2. JOSIP VERUNICA 1. TOMISLAV 2. SERGIJE 3. ŽELJKO LES KOS DRAŽIĆ 4. BOGDAN MILIĆ 2. MIJO MATOŠA 3. DAMIR MARKOTIĆ

PROTUOKLOPNI OKLOPNI VOD ODRED 1. ŽELJKO 1. TOMISLAV LENARTIĆ KOS 2. ILIJA 2. MIJO MATOŠA MILEUSNIĆ

BITNICA MB 120 MM 1. TIHOMIR VOD VOJNE FEKETE POLICIJE 2. SERGIJE 1. BORIS DRAŽIĆ BARBARIĆ 3. DAMIR MARKOTIĆ

OKLOPNI VOD 1. ŽELJKO LENARTIĆ 2. ILIJA MILEUSNIĆ

VOD VOJNE POLICIJE 1. BORIS BARBARIĆ

1. BOJNA 1. ŽELJKO CIPRIŠ 2. MIRO ANDRIĆ 3. IVAN MLINAR 2. BOJNA

3. BOJNA 1. IVAN DRVAR 2. BRUNO ČAVIĆ 3. FRANKO KRIŽMAN 4. MARIN PERKOVIĆ 5. MARIJAN BUČAR

2. BOJNA 1. IVAN BANOVAC 2. TIHOMIR FERENČINA 3. JOZO PETRAŠEVIĆ 3. BOJNA 4. AHMET PUŠKAR 1. IVAN DRVAR 2. BRUNO ČAVIĆ 3. FRANKO KRIŽMAN 4. MARIN PERKOVIĆ 5. MARIJAN BUČAR

1. IVAN BANOVAC 2. TIHOMIR FERENČINA 3. JOZO PETRAŠEVIĆ 4. AHMET PUŠKAR

Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 101. br ZNG-a/HV-a 1991./1992. 39

PROMETNI VOD 1. ANTE MARIĆ SANITETSKI VOD 1. Dr DRINKO BALIČEVIĆ 2. Dr GORAN VUJIĆ 3. Dr NATALIJA KOŽNJAK

1. BOJNA 1. ŽELJKO CIPRIŠ 2. MIRO ANDRIĆ 3. IVAN MLINAR

SKRB RANJENIH I OBITELJI POGINULI ŽELIMIR MAJETIĆ IVAN LAŽETA

STRUKA

8. DARKO LADIŠIĆ

SAMOSTALNE POSTROJBE BRIGADE INŽENJERIJSKI VOD 1. ZVONKO KRALJ 2. MLADEN WEINGARTNER 3. NENAD PAVLIĆ 4. DUŠKO DRAGAŠEVIĆ

ZAPOVJEDNIK BRIGADE 1. IVICA HRNČIĆ 2. JOZO PETRAŠEVIĆ

ZAPOVJEDNIK BRIGADE 1. IVICA HRNČIĆ 2. JOZO PETRAŠEVIĆ

PROMETNI VOD 1. ANTE MARIĆ SANITETSKI VOD 1. Dr DRINKO BALIČEVIĆ 2. Dr GORAN VUJIĆ 3. Dr NATALIJA KOŽNJAK

3. BOJNA 100. BR HV-a ŽELJKO BOSAK

1. SAMOSTALNA SATNIJA PODSUSED SINIŠA RATKOVIĆ

BITNICA TOPOVA B-1 IZ 153. BR HV-a SINIŠA NOVAK

3. BOJNA 100. BR HV-a ŽELJKO BOSAK

1. SAMOSTALNA SATNIJA PODSUSED SINIŠA RATKOVIĆ

BITNICA TOPOVA B-1 IZ 153. BR HV-a SINIŠA NOVAK

FINANCIJSK 1. PETAR BIL 2. JOSIP ŽEŽE


Bruno Čavić, zapovjednik 3. bojne, na Jankomirskom mostu tijekom blokade vojarne u Samoboru, 22. rujna 1991.

40


predstavljalo veliku opasnost za pripadnike brigade i stanovnike naselja. Zbog toga je pripadnicima brigade dijeljeno što žurnije. Osim naoružanja, streljiva i maskirnih odora postrojba je bila popunjena ostalim materijalno-tehničkim i opskrbnim sredstvima 70%. Prvi sljedeći prijem oružja i streljiva postrojbi 101. brigade ZNG-a bio je 27. rujna 1991., i od tada je brigada primala i zaduživala naoružanje, streljivo i materijalno-tehnička sredstva putem reversa. Tada su zaprimljene i prve maskirne odore (21 komplet). Brigada je mobilizirana u SMB odorama, s kapama i obilježjima ZNG-a koje su pripadnici brigade zadužili 31. kolovoza 1991. na smotri na Zagrebačkom velesajmu. Daljnja popuna maskirnim odorama obavljana je prema mogućnostima nadležnog GrŠTO. Zbog prilično otežane nabave i polovičnog opremanja pripadnika brigade odorama, na prve zadaće brigade na novljanskom i lasinjskom bojištu pripadnici su upućivani u odorama SMB i s oznakama pripadnosti ZNG-a. Od 15. listopada 1991. veći broj pripadnika brigade opremljen je maskirnim odorama. Nakon mobilizacije postrojbe brigade se razmještaju u rajone razmještaja na sjeverozapadnom području Susedgrada, od ušća rijeke Krapine u Savu, kraj Zaprešića do potoka Vrapčak: – Zapovjedništvo brigade i samostalne postrojbe brigade sa ZM brigade u: OŠ “D. Domjanić”, Gajnice bb – do 30. rujna; i u prostorijama poduzeća “Continental prijevoz”, Samoborska cesta 92 – do 3. listopada. IZM brigade bilo je smješteno u Susedgradu, Kostanjek 4a (u obiteljskoj kući Faruka Čerimagića). – 1. bojna u rajonu Podsuseda: Dolje – Jagodište – Jarek, – 2. bojna u rajonu Gornje Vrapče, – 3. bojna u rajonu Glavica – Ponikve (Zelenom magistralom iznad Borčeca). – Logistička baza u Stenjevcu, samostalne postrojbe (osiguranja) na ZM brigade, a ostale u rajonu Borčec – Ponikve. – protuzračno osiguranje postrojbama brigade u rajonima razmještaja pružao je Vod PZO brigade s paljbenih položaja na području Susedgrada: 1. desetina PZO u rajonu Bizeka iznad ZM brigade i ostalih postrojba brigade, a 2. desetina PZO u rajonu Perjavice (iznad naselja). Prehrana v/o za vrijeme boravka na području Susedgrada osiguravana je pripremom hrane na području općine (restorani Banija, Grmoščica, Bologna), a od 26. rujna 1991. priprema hrane centralizirana je u Studentskom centru u Zagrebu. Tehnička struka je održavanje i popravke naoružanja obavljala u tvornici “Jedinstvo”, a od listopada 1991. u 303. logistič41


SHEMA Br. 4 POPIS OBNAŠATELJA SKLOPNIH DUŽNOSTI PREMA USTROJU 1. BOJNE 101. BR ZNG-a/HV-a 1991./1992. GODINE

ZAPOVJEDNIK BOJNE 1. ŽELJKO CIPRIŠ (18. 9. - 30. 10. 1991.) 2. MIRO ANDRIĆ (30. 10. 1991. - 10. 6. 1992.) 3. IVAN MLINAR (10. 6. - 20. 7. 1992.)

ZAPOVJEDNIŠTVO BOJNE POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA IPD 1. IVICA GORIČKI 2. RADOSLAV PUŠIĆ (20. 11. 1991. - 4. 4. 1992.) 3. MARKO DUJMOVIĆ (4. 4. - 20. 7. 1992.)

ZAMJENIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE 1. MIRO ANDRIĆ (9. 10. - 30. 10. 1991.) 2. TOMISLAV KAČIĆ ALESIĆ (30. 10. 1991. - 31. 3. 1992.) 3. IVAN MLINAR (11. 4. - 10. 6. 1992.)

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA SPOZNAJNE POSLOVE i SIS 1. ______________ 2. STJEPAN JURINA (20. 10. 1991. - 21. 5. 1992.) SAMOSTALNE POSTROJBE BRIGADE ZAPOVJEDNICI POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA RKBO 1. RADOSLAV PUŠIĆ 2. ANDRIJA KAČIĆ ALESIĆ POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA OPĆE POSLOVE 1.___________________ 2. DRAGUTIN RUŽAK 3. TOMISLAV BERNAT

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA LOGISTIKU 1. IVICA CEROVIĆ 2. IVAN GODINIĆ 3. ANDRIJA KAČIĆ ALESIĆ

IZVJESTITELJI STRUKA

TEHNIČKE 1. ANDRIJA KAČIĆ ALESIĆ 2. IVAN ZLATIĆ 3. ALOJZ ČANČER

OPSKRBNE 1. KREŠO VITELIĆ 2. ALOJZ VNUČEC

SANITETSKE - LIJEČNICI 1. Dr. GORAN VUJIĆ (12. 10. - 8. 12. 1991.) 2. Dr. IGOR MOLNAR 3. Dr. ANTE LEKIĆ

ZAPOVJEDNIK 1. SATNIJE 1. MARIJAN VUČENIK (18. 9. - 9. 10. 1991.) 2. STJEPAN BRATKOVIĆ (9. 10. 1991. - 9. 2. 1992.) 3. IVAN GABIN (9. 2. - 23. 4. 1992.) 4. DARKO MATIJEVIĆ (23. 4. - 20. 7. 1992.)

ZAPOVJEDNIK 1. VODA 1. STJEPAN BRATKOVIĆ 2. ILIJA ZUKANOVIĆ, 3. BORIS BAŠIĆ 2. 4. DARKO MATIJEVIĆ VODA 5. STJEPAN ŽALAC 6. IVICA JANDRIJEVIĆ

ZAPOVJEDNIK 1. VODA 1. STJEPAN FILIPOVIĆ (18. 9. - 23. 12. 1991.) 2. ŽELJKO OBRADOVIĆ (24. 12. 1991. - 20. 7. 1992.)

DOZAPOVJEDNIK 3. SATNIJE 1. BRANKO ČERNELJIĆ 2. KREŠIMIR TUŠEK 3. ROMANO ŠIROKI

3. VODA

1. IVICA GORIČKI 2. MARIO HOTKO

VOD BsT 1. MORIS SORGAR (18. 9. - 27. 11. 1991.) 2. GORAN BOROŠAK (27. 11. 1991. - 20. 7. 1992.)

ZAPOVJEDNIK 1. VODA 1. KREŠIMIR TUŠEK 2. MILAN MIKOLČIĆ

3. VODA

1. LADISLAV PUŽ (9. 10. - 7. 11. 1991.) 2. BRANKO ŠKRLEC (8. 11. 1991. - 19. 3. 1992.) 3. MARIJAN KIŠUR (19. 3. - 20. 7. 1992.)

Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 1. bojne 101. br ZNG-a/HV-a 1991./1992.

42

SAMOSTALNI PRATEĆI VOD 1. MIRO ANDRIĆ (28. 9. - 8. 10. 1991.) 2. SLAVKO BOGADI (9. 10. - 20. 11. 1991.) 3. KRASNODAR KIŠUR-RORA (20. 11. 1991. - 20. 7. 1992.)

IZVJESTITELJ OPĆIH POSLOVA 1. JAKŠA UJEVIĆ

2. VODA

1. ALEKSANDAR GLESINGER (9. 10. - 5. 12. 1991.) 2. JOSIP ŠKRINJARIĆ (5. 12. 91. - 13. 5. 92.) 3. ZDRAVKO SOČIĆ (13. 5. - 20. 7. 1992.)

IZVIDNIČKA DESETINA 1. SVEBOR TOMPAK 2. MLADEN ARMANO

DIVERZANTSKI VOD 1. LADISLAV PUŽ 2. IVICA GRETIĆ

IZVJESTITELJ OPĆIH POSLOVA 1.IVICA JAGUŠT (18. 9. - 17. 11. 1991.) 2. IVAN LEŠNJAK (18. 11. 1991. - 13. 5. 1992.) 3. GORAN MARAVIĆ (14. 5. - 20. 7. 1992.)

IZVJESTITELJ OPĆIH POSLOVA 1. LUKA ŽIVKO (18. 9. - 27. 11. 1991.) 2. STJEPAN BALABAND, 3. NIKŠA MANENICA

DESETINA VEZE 1. ________________ 2. DARKO ŠTAHAN 3. JOSIP TRUBELJA

ZAPOVJEDNIK 3. SATNIJE 1. DARKO JEDJUT (18. 9. - 12. 10. 1991.) 2. MARKO DUJMOVIĆ (12. 10. 1991. - 31. 3. 1992.) 3. STJEPAN FILIPOVIĆ (1. 4. - 20. 7. 1992.)

DOZAPOVJEDNIK 2. SATNIJE 1. TOMISLAV PAVIĆ (16. - 23. 12. 1991.) 2. STJEPAN FILIPOVIĆ (23. 12. 1991. - 31. 3. 1992.) 3. DRAŽEN SREŠ (31. 3. - 14. 6. 1992.) 4.ŽELJKO OBRADOVIĆ (15. 6. - 20. 7. 1992.)

DOZAPOVJEDNIK 1. SATNIJE 1. STJEPAN BRATKOVIĆ (18. 9. - 9. 10. 1991.) 2. STJEPAN BALABAND (9. 10. - 28. 12. 1991.) 3. BORIS BAŠIĆ (28. 12. 1991. - 23. 4. 1992.) 4. IVAN ŠOŠTARIĆ (23. 4. - 20. 7. 1992.)

1. STJEPAN BALABAND 2. IVAN ŠOŠTARIĆ 3. ZDRAVKO KESER

ZAPOVJEDNIK LOGISTIČKOG VODA 1. IVICA PETKOVIĆ

ZAPOVJEDNIK 2. SATNIJE 1. ŽELJKO MIHOLČIĆ (18. 9. - 9. 10. 1991.) 2. IVAN MLINAR (9. 10. - 23. 12. 1991.) 3. TOMISLAV PAVIĆ (24. 12. 1991. - 14. 6. 1992.) 4. DRAŽEN SREŠ (15. 6. - 20. 7. 1992.)

ZAPOVJEDNIK INŽENJERIJSKOG VODA 1. IVAN JANEŠ 2. SULEJMAN KRKIĆ

2. VODA

1. ________________ 2. ŽELJKO LABAŠ

3. VODA

1. __________________ 2. DAMIR PAVLOVIĆ


koj bazi smještenoj u vojarni Prečko. Popuna i popravci motornih vozila brigade obavljani su u servisima susedgradskih gospodarstvenika. Popuna m/v obavljena je vozilima iz popisa. Brigada je većinu zadaća realizirala vlastitim vozilima, a grupna prevoženja obavljana su autobusima iz civilnog sektora, najčešće ZET-a. Na planu zdravstvenog zbrinjavanja i skrbi, privremene prihvatne ambulante organizirane su preko Doma zdravlja Susedgrad. Popuna zdravstvenog kadra brigade bila je na zadovoljavajućoj razini. Zbog nemogućnosti da se opremi, naoruža, pripremi i bojno uporabi cijela brigada kao ustrojbena cjelina, isprva je brigada bojne zadaće izvršavala uporabom satnija i bojni na samostalnim zadaćama. Prve zadaće nakon mobilizacije brigada je dobila 21. rujna 1991. od nadređenog Zapovjedništva Zagrebačkog korpusa ZNG-a, iako se upozoravalo da postrojbe nisu osposobljene za bojna djelovanja, niti je s pripadnicima izvedeno bojno gađanje, te je zapovjednik brigade zapovjednicima bojni zapovjedio da se:

Neposredno nakon razmještanja brigade u širem rajonu zapovjednog mjesta, na području Susedgrada, Hrvatska televizija je uz pomoć pripadnika 101. brigade snimila jedan od prvih filmova o Domovinskom ratu pod nazivom “Kako se brani grad”. Dijelovi filma obrađuju zračnu uzbunu, izdavanje bojne zapovijedi, djelovanje snaga PZO i aktivnosti diverzanata.

– iz treće pješačke bojne: 21. rujna – 1. satnija, ojačana Diverzantskim vodom brigade i u suradnji s 8. br TO Samobor, angažira u blokadi vojarne “Sedam sekretara SKOJ-a” u Samoboru, a 22. rujna – 3. satnija razmjesti na Ranžirnom kolodvoru, na području Novog Zagreba, sa zadaćom šire blokade vojarne “Maršal Tito”. – iz prve pješačke bojne: 22. rujna – 2. satnija razmjesti na području Črnomerca, sa zadaćom čvrste blokade vojarni TŠC “Ivan Gošnjak” i “Kumrovec”, u suradnji s ostalim postrojbama. ZM svih snaga blokade u zgradi Policijske postaje Črnomerec. – iz druge pješačke bojne: 1. listopada – 3. satnija prebaci i razmjesti u rajonu Lasinja – Desno Sredičko. Neprijateljska aktivnost na području Zagreba u to vrijeme svodila se na djelovanje iz vojarni po civilnim ciljevima i snajpersko djelovanje u cilju stvaranja panike i nesigurnosti kod stanovništva. Operativno izvješće brigade Zagrebačkom korpusu od 23. rujna 1991. pokazuje kakav je bio život brigade i s kakvim se poteškoćama susretala tijekom mobilizacije i u obavljanju prvih zadaća. Početne aktivnosti svodile su se na motrenja, izviđanja, patroliranja i povećanje b/s. Nadređeno zapovjedništvo (Zagrebački korpus) upozorava se na nužnost definiranja bližih i daljih zadaća i često se traži popuna MTS-om od oružja, MES-a, odora, oznaka, pa do porcija i maski, popuna vozilima, a predlaže se i izvođenje bojnog gađanja. Nedostatak oružja i manjak informacija posebno su negativno djelovali na moral ljudstva. Za provođenje obuke nedostajali su priručnici i pravila bojne uporabe. U tom razdoblju Sanitetska služba cijepila je protiv tetanusa 1228 pripadnika brigade. Od topništva ustrojene su desetine MB 82 mm (tri oruđa) u 1. i 2. bojni. Također, u Rakitju je osposobljena desetina voda PZO za rad sa Strijelom “S-2M”, iako nisu imali ni oruđa ni projektila. Brigadno topništvo raspolagalo je sa 6 minobacača 120 mm i 240 mina. Namjera postrojba JNA i snaga lokalnih pobunjenih Srba razmještenih na desnoj strani Kupe, a organiziranih u Operativnu grupu 1 (OG-1) bila je da se spoje sa snagama JNA okru-

Faruk Čerimagić, pričuvni pukovnik HV-a, prisjeća se tih dana: Pomoćnik zapovjednika brigade za SIS Davor Belanović sa suradnicima, između nekoliko objekata za smještaj i siguran rad Zapovjedništva brigade na području Susedgrada, odabrao je i kuću moje četveročlane obitelji. Služba SIS-a utvrdila je i Zapovjedništvu brigade predložila da se IZM brigade u potpunoj tajnosti uspostavi u mojoj obiteljskoj kući, u prizemlju. U podrumu su djelovali operativci i osiguranje. U nenaseljenu kuću do moje smjestili su se izviđači, a iznad straža. Užurbane pripreme i obavljanje prvih bojnih zadaća, s čestim izmjenama zapovijedi, nametali su i desetak sastanaka u toku dana, sa stalnom frekvencijom ljudi u odorama. Unatoč tomu, moja obitelj, pa i svi susjedi, doživjeli su taj boravak Zapovjedništva u Kostanjeku 4 a vrlo ponosno i s ushićenjem. Bili su to dani kojih se sjećamo s velikim zadovoljstvom u srcima.

43


ma JNA i pobunjenih Srba. U kasnim večernjim satima 1. bojna započela je hodnju, koju je osobno pratio zapovjednik 101. br ZNG-a, i u Zapovjedništvu obrane Novske 27. rujna ujutro regulirao smještaj i definirao zadaće bojne. Problematika izvršenja mobilizacije, izvođenja obuke i upućivanja postrojba na bojne zadaće razmatrana je na sastanku Zapovjedništva brigade održanom 27. rujna te je zaključeno: • Od samog početka mobilizacije nije se vodilo dovoljno računa o kvaliteti pozvanog ljudstva (starosna dob, fizička i psihička spremnost, društveno negativne osobe – kriminalci i sl.). Poseban problem je predstavljalo popunjavanje mimo VES-ova, a što je bilo uvjetovano nedovoljno definiranom strukturom postrojbi. • Od samog početka mobilizacija je bila oslonjena na vlastite, neuhodane i neprofesionalne kadrove brigade, istovremeno bez ikakve pomoći nadležnih organa Gradskog štaba Teritorijalne obrane Zagreb i Zapovjedništva Zagrebačkog korpusa ZNG-a. • Veliki dio mobilizacijskog i vremena predviđenog za obuku utrošen je na izuzimanje naoružanja i MTS-a te njihovo razvrstavanje i zaduživanje po osnovnim jedinicama. MTS-a izuzimana su mimo planova i iskazanih potreba. Zbog toga postrojbe još uvijek nisu popunjene odgovarajućim naoružanjem, kako po broju tako i po vrsti. Isti problem nedostatka vrijedio je i za osnovna MTS (nedostajalo je eksploziva, mina, odora, kapa, oznaka i amblema), a velik problem predstavljala su i neispravna oružja i vojna tehnika. • Od samog početka 101. brigadi ZNG-a nisu definirane bliže i daljnje kako vremenske tako i prostorne zadaće. Na sve ovo Zapovjedništvo 101. brigade ZNG-a upozoravalo je kontinuirano kroz dnevna operativna izvješća nadređenim zapovjedništvima, ali se stanje nije poboljšalo. Obećavano je rješenje gore navedenih problema i potreba s čime je Zapovjedništvo 101. brigade ZNG-a upoznalo vojnike i časnike, pripadnike brigade. Kako se problemi nisu riješili u obećanim rokovima, a pripadnici brigade su bili bez odora, oružja i drugih, prijeko potrebnih materijalno-tehničkih sredstava, došlo je do značajnog pada morala i volje za izvršenjem postavljenih zadaća. Uz to, došlo je i do osipanja pripadnika brigade, što je posebno došlo do izražaja u 1. bojni 101. brigade ZNG-a. • Tijekom rasprave časnika 101. brigade ZNG-a konstatirano je da s postrojbama nije izvršena potrebna obuka i psihofizičke pripreme kako bi se iste mogle maksimalno angažirati u izvršenju bojnih zadaća. Veliki prigovori prouzročeni su i angažiranjem postrojbi brigade van teritorijalne pripadno-

ženima u zagrebačkim vojarnama i omoguće njihovo izvlačenje. Tomu je trebao prethoditi prodor kroz područje koje su držale hrvatske postrojbe. Izvlačenje je planirano u dva smjera, snage iz Zagreba su se trebale izvlačiti prema Petrinji, a snage iz Samobora prema Lasinji. Do kraja rujna JNA i pobunjeni Srbi zauzimaju veći dio Banovine, grad Petrinju te izbijaju na rijeku Kupu koja najvećim dijelom postaje granica razdvajanja. U takvim okolnostima zapovjednik Zagrebačkog korpusa Stjepan Mateša 24. rujna 1991. izdao je zapovijed 101. brigadi ZNG-a da u noći 24./25. rujna 1991. izvrši pregrupiranje postrojba brigade uz istovremenu popunu jedinica te najbolje pripremljenu bojnu uputi na bojne zadaće. Sukladno zapovijedi, zapovjednik brigade zapovjedio je da se 1. bojna premjesti u rajon Donja Lomnica – Gradići – Petrovina sa zadaćom okruženja Zračne luke Pleso s jugozapadne strane i sprječavanja spajanja snaga JNA s područja Banovine s onima iz Velike Gorice i Zagreba. Detaljnije određeni zadaci obuhvaćali su prikupljanje obavještajnih podataka s naglaskom na djelovanje Pete kolone i snajperista. Bojna je bila ojačana jednim tenkovskim vodom iz sastava Zagrebačkog korpusa kojim je zapovijedao Mato Krpan. Iz operativnog izvješća brigade vidljivo je da tijekom razmještanja bojne i zaposjedanja položaja nije planirana niti osigurana topnička potpora 1. bojne s BrAG-om 101. iz razloga što brigada nije djelovala kao cjelina. Susjedne postrojbe bile su iz 99. brigade ZNG (Zagreb – Peščenica) i postrojbe TO prostorne strukture iz Velike Gorice (10. br TO mobilizirana je 3. listopada 1991.). Za vrijeme boravka na tome području pripadnici bojne bili su smješteni u Domu kulture u Gradićima, a logistički su se naslanjali na vlastite kapacitete i na SŠTO JUG. Ostale postrojbe 2. i 3. bojne 101. brigade, u rajonu razmještaja na području Stenjevca i Podsuseda pripremale su se za očekivane zadaće. Radi pojačanja snaga obrane Novske zapovjednik Zagrebačkog korpusa ZNG-a, 26. rujna 1991. Zapovjedništvu 101. brigade zapovijeda pripremu i prebacivanje jedne bojne u širi rajon Novske do 2 sata ujutro 27. rujna, a na njezino mjesto trebalo je razmjestiti jednu satniju ojačanu tenkovskim vodom. Zapovjednik brigade 26. rujna zapovjedio je da se 1. bojna pripremi za izvlačenje i prebacivanje u Novsku, a da 3. bojna bez 3. satnije preuzme položaje 1. bojne i uspostavi ZM u s. Gradići sa zadaćom sprečavanja prodora oklopno-mehaniziranih snaga JNA iz vojarne “Maršal Tito” u Zagrebu i iz vojarne Pleso u Velikoj Gorici prema rijeci Kupi i Petrinji te njihovog prebacivanja na okupirano područje Banovine i spajanja s tamošnjim snaga44


sti, što se također negativno odrazilo na moral pripadnika brigade. • S obzirom na sve rečeno, Zapovjedništvo 101. brigade ZNG-a predložilo je da se ubuduće mobilizacija izvodi postupno, u skladu s raspoloživim i predviđenim naoružanjem, odorama i ostalim MTS-om. Predložilo je i da se pravodobno planira bojna uporaba postrojbi 101. brigade ZNG-a, a ne kao što je to bio slučaj s 1. bojnom. Naime, način i vrijeme upotrebe 1. bojne ne samo da se negativno odrazio na nju, nego i na ostale postrojbe brigade, a sve je bilo popraćeno masovnim protestima pripadnika brigade i njihove rodbine. • U pojedinim postrojbama ima pojava da pojedini zapovjednici, časnici i dočasnici nedovoljno poznaju svoje ljudstvo te da neažurno vode njihove popise. • Zapovjedništvo 101. brigade ZNG-a konstatiralo je da su postrojbe brigade, posebno rodovske jedinice, dobile nedovoljnu, pa čak i nikakvu pomoć od strane Gradskog štaba

TO grada Zagreba i Zapovjedništva Zagrebačkog korpusa. Pritom je istaknulo kako ubuduće trebaju biti češće posjete i veća pomoć 101. brigadi ZNG-a od strane djelatnih i stručnih osoba iz Zapovjedništva Zagrebačkog korpusa. • Istaknuto je kako je 1. bojna 101. brigade ZNG-a upućena na bojnu zadaću u krizno područje, a da u trenutku angažiranja nije bila u potpunosti formacijski (u ljudstvu i MTSu) popunjena i spremna za izvršenje bojnih zadaća na razini bojne. • Iz navedenog razloga, na sastanku je predloženo da se spomenuta bojna vrati u početno područje razmještaja. Zaključci su upućeni zapovjedništvima Zagrebačkog korpusa ZNG-a i GrŠTO, sa zamolbom da u svojoj nadležnosti pomognu brigadi u njihovu otklanjanju. Zapovjedništvo 101. br ZNG-a 30. rujna u 16,55 sati telefonom je zaprimilo zapovijed zapovjednika Zagrebačkog korpusa ZNG-a za stavljanje u punu bojnu spremnost.

45


3. P rva bojna djelovanja 101. brigade ZNG-a

3.1. Novljansko bojište

(27. rujna – 6. listopada 1991. godine)

U sklopu planova Generalštaba OS SFRJ za presijecanjem Hrvatske na nekoliko smjerova, važan smjer predviđen je za područje zapadne Slavonije na kojemu je nositelj napadnih djelovanja trebao biti 5. (Banjalučki) korpus. Nakon što osnovna zadaća prodora prema sjeveru i spajanja s 32. (Varaždinskim) korpusom zbog njegove predaje nije uspjela, Banjalučki korpus nastavio je s napadima na Jasenovac, Novsku, Pakrac i Novu Gradišku. Glavne snage koje su napadale smjerom Okučani – Rajić – Novska činila je 16. proleterska motorizirana brigada iz Banja Luke pojačana borbenom skupinom 265. mehanizirane brigade. Na pomoćnom smjeru Prijedor – Jasenovac – Novska napadala je 11. partizanska krajiška brigada iz Prijedora. Na smjerovima prema Novoj Gradiški i Lipiku, odnosno Pakracu, napadale su: 343. motorizirana brigada iz Prijedora s četiri bataljuna pobunjenih Srba iz TO Zapadna Slavonija i 5. kozaračka brigada TO BiH. Dijelovi ovih postrojba napadali su i prema Novskoj smjerom Subocka – Kričke – Bair, a prema Novom Grabovcu iz smjera Bujavice i Korita. Na smjeru Okučani – Nova Gradiška napadala je 329. oklopna brigada iz Banja Luke uz pomoć lokalnih Srba. Zračnu potporu Banjalučki korpus primao je s obližnjeg aerodroma JNA u Mahovljanima kraj Banja Luke. Nakon što sredinom rujna snage JNA i pobunjenih Srba zaposjedaju šire područje Nove Gradiške, Okučana, Lipika i Pakraca, snažnim topničkim i oklopnim snagama nastavljaju napredovanje na zapad prema Novskoj.

Snage obrane Novske bile su organizirane od brojnih postrojba ZNG-a, prostorne strukture, samostalnih dragovoljačkih postrojba, Narodne zaštite, HOS-a i snaga civilne policije. Obranom je zapovijedalo Zapovjedništvo obrane Novske kojem su pridodane i podređene jače snage izvan područja Novske: 1. A br ZNG-a, samostalne postrojbe i snage civilne policije. Može se reći da je obrana Novske u tome razdoblju prerasla lokalnu razinu i postala jedna od ključnih otpornih točaka u agresiji na Hrvatsku, što dovodi do većeg naprezanja hrvatskih postrojba u fazi obrane i potrebe za slanjem novih. Tako već od 14. rujna 1991. na području Novske borave snage 1. A brigade ZNG-a. S tim ciljem, na zapovijed zapovjednika Zagrebačkog korpusa od 26. rujna 1991., 1. bojna 101. brigade (225 v/o i 18 m/v), pod zapovijedanjem Željka Cipriša, pridodaje se snagama obrane Novske i podređuje njezinom Zapovjedništvu od 2 sata ujutro 27. rujna 1991. godine. Zapovjednik 101. br ZNG-a Ivica Hrnčić u suradnji sa Zdravkom Andabakom iz 1. A br ZNG-a na ZM-u u s. Brestača, zapadno od Novske, zapovjednikom Zapovjedništva obrane Novske, Franjom Nikićem i zapovjednikom 1. bojne Željkom Ciprišem, 27. listopada s početkom u 6,00 sati regulirao je smještaj i definirao zadaće bojne. Zadaća 1. bojne 101. brigade ZNG-a bila je: u suradnji s već raspoređenim hrvatskim snagama izvoditi aktivnu obranu Novske i šire (Stari i Novi Grabovac, Košutarica, Jasenovac, Novska), odnosno od granice s BiH na Savi do Novog Grabovca 46


SHEMA Br. 7 POPIS OBNAŠATELJA SKLOPNIH DUŽNOSTI 1. SAMS/101. BR ZNG-a/HV-a OD LISTOPADA 1991. DO OŽUJKA 1992. ZAPOVJEDNIK SATNIJE SINIŠA RATKOVIĆ

DOZAPOVJEDNIK MLADEN VUK

ZAPOVJEDNIŠTVO

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA ZA IPD MILJENKO DUGANDŽIĆ

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA ZA SPOZNAJNE POSLOVE i SIS KRUNOSLAV BADEL

POSTROJBE

1. VOD - ZAPOVJEDNIK MLADEN TUCIBAT

ROJ MINOBACAČA ZAPOVJEDNIK DAMIR BOŽIČEVIĆ GRUPA ZA VEZU ZAPOVJEDNIK TOMO JAMBRIŠAK

2. VOD - ZAPOVJEDNIK MLADEN VUK

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA ZA OPĆE POSLOVE ĐUKICA JURIČAN

INŽENJERIJSKA GRUPA ZAPOVJEDNIK ZVONIMIR JOHN

3. VOD - ZAPOVJEDNIK NIKOLA MARCIUŠ POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA ZA LOGISTIKU SLAVKO JAMBRIŠAK

NAČELNIK SANITETA Dr. MARIJAN CEROVEC

4. VOD - ZAPOVJEDNICI: DUŠAN BARBARIĆ i TOM KAČINARI

Obnašatelji sklopnih dužnosti 1. sams/ 101. br ZNG-a/HV-a od listopada 1991. do ožujka 1992.

Prema zapovijedi zapovjednika Zagrebačkog korpusa, brigadi se od 28. rujna 1991. podređuje 1. samostalna satnija Podsused. U jutarnjim satima 29. rujna satnija od 98 dragovoljaca organiziranih u tri voda sa sanitetom i ostalom logistikom, pod zapovijedanjem Siniše Ratkovića, priključuje se 1. bojni 101. br ZNG-a i sudjeluje u obrani Novske. Razmješta se u s. Plesmo u ribičkom domu na r. V. Strug. Od zapovjednika 1. bojne dobiva zapovijed Zapovjedništva obrane Novske, za obranu u rajonu Drenov Bok – rijeka Sava, sa zadaćom, da u suradnji s 1. satnijom 1. bojne i 3/62. samb iz Novske, spriječi prodor i nasilni prijelaz snaga JNA i TO BiH preko rijeke Save od Jasenovca, Drenovog Boka do Krapja. Tijekom noći 30. rujna u Novsku je stiglo pojačanje 1. bojni od 86 ljudi (1 časnik, 3 dočasnika, 82 vojnika), te desetina Strijela “S-2M” iz Voda PZO brigade, koje je zapovjednik bojne odmah rasporedio južno od Novske, na crti od Jasenovca do autoceste, koja je cijeloga dana bila izložena jakoj minobacačkotopničkoj vatri JNA s teritorija BiH.

( Jamaričko brdo). Postrojbe bojne razmještene su na širokom prostoru, bez dodira i međusobne suradnje tijekom bojnih djelovanja. Zapovjedništvo, pristožerne postrojbe i sanitet 1. bojne smješteni su u motel “Stari Jug” (na kojem je uspostavljeno ZM), kraj autoceste, koja je nešto istočnije od motela bila zapriječena. Prva satnija, pod zapovijedanjem Marijana Vučenika, smještena je u motel “Stari Jug” sa zadaćom sprječavanja prodora snaga JNA i pobunjenih Srba iz smjera Jasenovca i Košutarice. Druga satnija, pod zapovijedanjem Željka Miholčića, i 3. satnija, pod zapovijedanjem Darka Jedjuta, raspoređene su između Starog Grabovca i Paklenice sa zadaćom zaustavljanja prodora snaga JNA i pobunjenih Srba iz smjera Okučani – Rajić. Samostalni prateći vod, pod zapovijedanjem Mire Andrića, raspoređen je u rajonu Novog Grabovca sa zadaćom zaustavljanja prodora oklopno-mehaniziranih snaga JNA i pješaštva pobunjenih Srba iz smjera Lipika (Kričke, Subocke i Korita). Logistički vod razmješten je zapadno od Novske, u s. Brestača. 47


101. brigada ZNG-a u obrani Novske, 27. rujna do 6. listopada 1991. 48


Valja istaknuti da su pripadnici 101. brigade ZNG-a na područje Novske stigli u najkritičnijem razdoblju obrane Novske i njezinog šireg područja, krajem rujna i prvih šest dana listopada 1991. godine. Manjak dokumenata i izvora umnogome otežava potpunu rekonstrukciju tih događanja i bojnih djelovanja postrojba 101. brigade. Izvješća su manjkava, nepotpuna, što se uklopilo u sliku Novske tih dana, koju je karakterizirala konfuzija, nesnalaženje, velik broj postrojba, njihova nepovezanost i nekoordinacija obrane. Često se nije znalo tko odlazi, a tko dolazi te tko se i gdje nalazi u području obrane Novske. Bojna djelovanja postrojbe 101. br ZNG-a u obrani Novske izvodile su u suradnji s: 1. A br ZNG-a u rajonu Brestača, Novi Grabovac i G. Rajić; 56. samostalnom bojnom iz Kutine u rajonu sela Bair; 65. samostalnom bojnom iz Ivanić Grada u rajonu Jazavica – Stari Grabovac; 62. samostalnom bojnom iz Novske u rajonu G. Rajić – Paklenica, Kozarice – Novi Grabovac i uz lijevu obalu Save: Drenov Bok – Jasenovac – Košutarica – Mlaka; i sa snagama civilne policije iz Kutine (jačine voda) u Novskoj na obavljanju javno-policijskih zadaća, iz Novske u rajonu od Kozarice do Pujića, te iz Zaboka u rajonu od s. Bročice, s. Košutarice i s. Jazavica. Prvi bojni zadatak 1. satnije i BsT voda 1. bojne bio je na području Košutarice5 i Jasenovca. U Košutarici trpe topničku vatru s desne obale Save s teritorija BiH te se zbog nezaštićenosti na otvorenom prostoru i hladnoće ukopavaju i učvršćuju položaje. Nakon par dana neprekidnog granatiranja, a bez mogućnosti odmora, nakon što se 1. listopada 1991. iz Košutarice povukla pričuvna policija, sutradan se 1. satnija i BsT vod 1. bojne, te tenkovski vod 1. A brigade ZNG-a, po zapovijedi povlače do motela “Stari Jug” kod Novske.6 Na ovoj lokaciji (ujedno i ZM bojne) objašnjena je situacija u kojoj su se našli pripadnici bojne, te su upoznati s razlozima povlačenja. Skupina pripadnika revoltirana lošim i konfuznim zapovijedanjem, ostavila je oružje i vratila se u Zagreb. Istoga dana, po prijemu nove zadaće 5 Na samom početku djelovanja satnije, 27. rujna 1991. ranjen je Josip Šparavec – prvi ranjeni pripadnik brigade. 6 U vrlo konfuznoj i nejasnoj strukturi zapovijedanja, zapovijedi su se izdavale i prenosile putem motorola, koje je prisluškivala i JNA. Radi žurnosti, zapovijed o povlačenju putem motorole prenio je Luka Živko, a kako se nije sjetio kodne oznake, predstavio se: “ovdje Đezer”. Njegovi suborci, u “šumi” kojekakvih poruka, pa i s neprijateljske strane, ipak su prepoznali glas i shvatili tko je Đezer, te izvršili zapovijed, a Luka je od tada dobio ratni nadimak Đezer. Niti pola sata nakon što su Zapovjedništvo bojne, pripadnici 1. satnije i BsT voda otišli iz motela “Stari Jug”, motel i Novsku raketirali su zrakoplovi JNA i bilo je žrtava među civilima i snagama obrane Novske.

49


Pripadnici BsT voda 1. bojne, KoĹĄutarica, poÄ?etak listopada 1991.

50


pojačanja Pratećeg voda, 1. satnija i BsT vod prebacuju se u Novi Grabovac i podređuju zapovjedniku Pratećeg voda 1. bojne. U Novom Grabovcu teren je bio vrlo težak, crta obrane neutvrđena, koordinacija i suradnja loša, zapovijedanje nedosljedno i konfuzno (najčešće posredno putem nižih zapovjednika ili neposredno iz Zapovjedništva obrane Novske), a neprijateljska djelovanja sve intenzivnija. U takvim uvjetima pripadnici bojne ojačavaju crtu obrane, ukopavaju se i dodatno je uređuju za bojna djelovanja i sprječavanje prodora neprijatelja iz smjera Lipika – D. Subocke – Trokuta i Lipika – Korita – Lovske. Pobunjeni Srbi i JNA ne samo da su djelovali topništvom iz Bujavice, Lovske, Korita, Trokuta i Brezovca Subockog, već su se i pošumljenim stazama približavali položajima bojne, izvodili prepade i napade pješaštvom. U rajonu Trokuta i Mikuljić brda palili su napuštene kuće i gospodarske objekte. Postrojbe 101. brigade na novljanskom ratištu 29. rujna 1991. obišao je načelnik topništva brigade Stjepan Puškar. Osnovni zadatak njegova boravka bio je da u ime Zapovjedništva brigade obiđe postrojbe, utvrdi moral i stanje obrane, te postrojbama bojne pruži pomoć u konsolidiranju crte obrane. Također je trebao posadama MB 82 mm i BsT 82 mm bojne pružiti stručnu pomoć, obići paljbene položaje Samostalnog pratećeg voda 1. bojne u Novom Grabovcu, te satniju i BsT vod u Košutarici. O zatečenom stanju podnio je pisano izvješće zapovjedniku brigade 1. listopada 1991. godine. U izvješću se navodi da je stanje u Novskoj karakterizirala loša koordinacija u vođenju operacija i nazočnost previše raznih oružanih postrojba, nepoznavanje pravog rasporeda hrvatskih snaga i loše procjene neprijateljskih snaga. Opisujući viđeno prilikom obilaska, Puškar je u svome izvješću upozorio na poteškoće s kojima se susretala 1. bojna. Prilikom raspoređivanja mjesni vodiči su ih raspoređivali više po nahođenju, nego po zahtjevu situacije, a postrojbe su, suprotno dogovoru, gurnute na prvu borbenu liniju bez prethodnog upoznavanja terena. Usprkos početnom nesnalaženju, iskopani su rovovi i napravljeni zakloni, u čemu se posebno istaknuo prateći vod. Njegova desetina MB 82 mm u suradnji s postrojbom iz sastava 1. A brigade ZNG-a djelovala je s paljbenog položaja u Novom Grabovcu, dok bestrzajni topovi BsT voda bojne u Košutarici nisu bili upotrijebljeni. Istaknuo je negativan utjecaj dezinformacija o poginulima i snazi neprijatelja te ukazao na manjkav sustav veza i nepravilno rukovanje sredstvima veze. Njegovi prijedlozi bili su da se na prvu borbenu liniju šalju samo pripadnici aktivnog sastava ZNG-a te da se postrojbe 101. brigade upotrebljavaju na precizno danim zadacima u skladu s obučenošću i opremljenošću postrojbe. Naglasio je problem manjka energičnosti u nastupu časnika, potrebu da na ključnim mjestima u brigadi budu postavljeni profesio-

Robert Majerić, pripadnik BsT voda 1. bojne, prisjeća se prve zadaće:

Mlinarić i Majerić (desno), pripadnici BsT voda, Košutarica, početak listopada 1991.

Nakon nekoliko mjeseci obavljanja zadaća pričuvne policije, mobiliziran sam u brigadu i odmah upućen na bojišnicu Novske, u Košutaricu. Bio je to moj prvi susret s ratnom zbiljom. Nismo djelovali, a po nama su stalno “prali”. Dobro se sjećam zadnje noći. Padala je kiša “minobacačka”. Probudila me i sklonio sam se u kupaonici prizemnice, bila je u sredini pa mi se činilo da sam tamo na sigurnom. Tamo su već bili i ostali dečki, nas desetak. Posložili smo se kao sardine, po podu i u kadi i spavali… I onda pukne u daljinu, brojim u sebi, čujem kako u sebi i drugi broje… 6, 7, 8… pa 10, 11, jer do 8 je padalo ispred, a poslije 10 iza kuće… Srećom, nitko od nas nije stradao. Stigla je zapovijed za povlačenje.

nalni kadrovi te nužnost izvršenja bojnog gađanja s osnovnim postrojbama brigade u Zagrebu. U Zapovjedništvu 1. bojne, na novoj lokaciji, 2. listopada 1991. razmatrana je bojna uporaba postrojba bojne i 1. samostalne satnije Podsused prema Bairu, te stanje u postrojbama bojne na osnovi iskazanog nezadovoljstva pripadnika postrojba sa zapovjednom strukturom. Potom Siniša Ratković od Zapovjedništva obrane Novske prima novu zapovijed: da se s ojačanim vodom pridruži snagama obrane u selu Gornji Rajić. Na ovu zadaću upućuje 1. vod i 1. roj 3. voda satnije. Na putu prema Gornjem Rajiću (3. listopada) pripadnici satnije bili su izloženi minobacačkoj vatri neprijatelja, te pred 51


obranu Novske uvode se svježe snage 1. A brigade ZNG-a i druge dragovoljačke postrojbe i provodi postupna zamjena snaga na bojišnici. Potom se Zapovjedništvo, 2. i 3. satnija 1. bojne, te 3. satnija 3. bojne s glavnog smjera napada, prema zapovijedi zapovjednika obrane Novske, postupno izvlače sa zapadnoslavonskog bojišta, tijekom noći 5./6. listopada, i prebacuju na prvu crtu obrane Zagreba ili angažiraju u blokadama vojarni JNA. Prije samog izvlačenja snaga bojne (Samostalni prateći vod, 1. satnija i BsT vod), tijekom žestokog djelovanja neprijatelja na pomoćnom smjeru: Novi Grabovac – Lovska – Trokut – Korita – Lipik, a zbog čestih konfuznih zapovijedi, njihov zapovjednik Miro Andrić odlazi u Zapovjedništvo obrane Novske provjeriti istinitost zapovijedi. No, ondje ne nalazi nikoga (očito je bilo izmješteno na drugu lokaciju), vraća se na položaje i crtu obrane predaje zapovjedniku tek pristigle 1. bojne 1. A brigade ZNG-a, Ivanu Rašiću. Potom se preostale snage bojne posljednje izvlače prema Novskoj i Zagrebu, a na odlasku Miro Andrić ponovno ne pronalazi nikoga iz Zapovjedništva obrane Novske, da bi podnio izvješće o obavljenoj zadaći. Sljedećeg dana izvlači se i 1. samostalna satnija 101. brigade ZNG-a. Najteži dan za obranu Novske svakako je bio 6. listopada 1991., koji je, prema mnogim podacima, obilježio opći kaos te je pravo čudo kako Novska nije pala. Opći udar JNA potresao je obranu, palo je selo Košutarica, zauzeti su moteli “Sjever” i “Stari Jug”, a pod dojmom stalnih napada zapovjednik obrane Novske Franjo Nikić donio je odluku o povlačenju svih postrojba obrane Novske, te je i sam s nekoliko suradnika napustio grad. Grad ipak nije pao, a obrana Novske će se konsolidirati tek 9. listopada 1991. dolaskom Rudija Stipčića za zapovjednika novoustrojene Operativne grupe Posavina. Izvješće o stanju naoružanja i streljiva u brigadi napisano u studenome od strane Pozadine 101. brigade, osvrće se i na razdoblje provedeno na novljanskome ratištu. Kaže se tako da je pri prvoj bojnoj uporabi postrojbi 101. brigade ZNG-a, odnosno pri odlasku 1. bojne iz Gradića u Novsku velik broj vojnika, pa i časnika, odbio otići u Novsku i napustio je postrojbu, odbacujući oružje ili odnoseći ga sa sobom kućama. Potom su pripadnici koji su odlučili ići u Novsku, u velikom broju svoje starije oružje zamijenili za poluautomatske i automatske puške od pripadnika postrojbe koji su odbili odlazak. Nakon što je 1.

sam cilj nailaze na postrojbe 1. A brigade ZNG-a u povlačenju iz G. Rajića, uslijed žestokog napada i prodora snaga JNA. Posjedaju položaj u Roždaniku, a potom u selu Jazavica, na kojem je raspoređen i tenkovski vod 1. A brigade ZNG-a. Navedeni podatak treba uzeti s rezervom, jer prema knjizi Davora Marijana Novska u Domovinskom ratu, Gornji Rajić je pao 2. listopada 1991. i u njemu nakon toga nije bilo hrvatskih snaga. Autor pretpostavlja da zapovjednik satnije nije ni topografski poznavao stanje na bojištu pa je izmiješao naselja, što nije bilo ništa tragično u takvoj ratnoj zbilji. Po Marijanu, moguće je da je ojačani vod satnije bio u Roždaniku, odakle se povukao prvo u Jazavicu, a potom u Plesmo. U ranu zoru 3. listopada, iz Zagreba, s Ranžirnog kolodvora, kao pojačanje uvodi se 3. satnija 3. bojne 101. br ZNG-a pod zapovijedanjem Marka Jelinića. Zapovjednik 3. bojne, Bruno Čavić i operativac iz Zapovjedništva Zagrebačkog korpusa ZNG-a toga jutra u Zapovjedništvu obrane Novske definirali su zadaće i pripadnike 3. satnije rasporedili na položaje kod Starog Grabovca.7 Do kraja dana, snage obrane Novske povlače se do s. Jazavica, a JNA zauzima s. Kričke. Ojačani vod 1. samostalne satnije Podsused raspoređuje se u s. Jazavica, uz groblje, sjeverno od ceste, desno od njih 1. satnija 65. samb-a iz Ivanić Grada, a lijevo 1. satnija 62. samb-a iz Novske. Snage obrane pružale su snažan otpor, ali nije bilo šansi zaustaviti daljnji napad i prodor snaga JNA i pobunjenih Srba. U izvješću Zapovjedništva brigade od 3. listopada 1991., o stanju morala postrojba na području Novske, rečeno je da je ono slabo, razlog čemu je već spomenuto loše vođenje i zapovijedanje te izgubljeno povjerenje u Zapovjedništvo obrane Novske, samovolja zapovjednika i nedovoljna pripremljenost pripadnika za zadaće na prvoj crti obrane. Zbog toga su se do 17,00 sati 2. listopada iz Novske vratila 93 pripadnika 1. bojne s kojima se, prema mišljenu nadređenih, trebalo na nižim razinama zapovijedanja razgovarati, razjasniti sva sporna pitanja i motivirati ih za odsudnu obranu. Zagrebački korpus zapovjedio je da se odmah pošalje nova ojačana satnija u Novsku. Poslana je 3. satnija 3. bojne i raspoređena kod Starog Grabovca, kako je naprijed opisano. Zbog sve jačeg napada i prodora snaga JNA, na glavnom smjeru napada: Okučani – Rajić – Novska, iscrpljene snage obrane Novske 5. listopada povlače se do Starog Grabovca, utvrđuju i odsudno brane novu crtu obrane. U isto vrijeme u

7 Tom prigodom, na samom početku bojne zadaće, dogodilo se još jedno ranjavanje – ranjen je pripadnik 3. satnije 3. bojne.

52


se na popunu postrojba neodgovarajućih VES i redovito izvješćivalo o stanju u brigadi. Problemi koji su se javljali u 101. brigadi nisu se razlikovali od većine pričuvnih pa i djelatnih postrojba na početku rata i stvaranja Hrvatske vojske. Tako početkom listopada 1991. Zapovjedništvo brigade izvješćuje nadređene da pridodani tenkovski vod ima neobučenu posadu, koja nije u stanju obaviti bojne zadaće te zahtijeva njihovu obuku. Također, iznose se problemi popune v/o i m/v. Prva bojna je prema popisima bila popunjena s 420 v/o, a u postrojbi ih je bilo puno manje (veliki odljev zbog bolovanja i dr. razloga), od toga 30% starosne dobi iznad 40 godina. Osim na novljanskoj bojišnici, postrojbe brigade u to vrijeme bile su raspoređene na širokom području, bez međusobnog dodira i suradnje tijekom bojnih djelovanja, što je onemogućavalo učinkovito vođenje i zapovijedanje brigadom, te su djelovale kao samostalne postrojbe, za zadaće za koje nisu bile opremljene, naoružane i osposobljene.

bojna 101. brigade ZNG-a s oko 50% popunjenosti otišla braniti Novsku, okupljani su dragovoljci iz preostalih bojni da im se pridruže. Pritom je, također u žurbi, zamjenjivano oružje, a određeni broj dragovoljaca nije ni otišao u Novsku. To je rezultiralo nepotpunom i neažurnom evidencijom pripadnika i pregledom zaduženja naoružanja po bojnama te pogodovalo samovolji vojnih obveznika u neizvršavanju bojnih zadaća i napuštanju postrojbi. Pri samovoljnom povratku pripadnika 1. bojne 101. brigade ZNG-a iz Novske, naoružanje je nemarno ostavljano kod drugih pripadnika postrojbe, često i bez nadzora. Naravno, osim Novske, koja je zbog bojnog djelovanja dijela brigade bila u prvom planu, Zapovjedništvo brigade je moralo voditi računa i o zadaćama ostalih postrojba na zagrebačkoj bojišnici, te im osigurati preduvjete za bojno djelovanje i učinkovito funkcioniranje. U izvješćivanju i svakodnevnoj komunikaciji s nadređenim Zapovjedništvom potencirani su i obnavljani zahtjevi za nabavom oružja, odora i drugih MTS. Isticana je potreba za časnicima odgovarajućih VES u logistici, ukazivalo

53


3.2. Velika Buna – KravarskO Temeljem zapovijedi zapovjednika Zagrebačkog korpusa ZNG-a Stjepana Mateše, od 2. listopada 1991., zapovjednik brigade zapovjedio je zapovjedniku 3. bojne da ojačanu 1. satniju izmjesti u područje sela Kravarsko i Velika Buna, smještenih između Velike Gorice i Pokupskog, i rasporedi na crti Podvornica – Kravarsko, u spremnosti za bojna djelovanja.8 Zauzevši položaje, pripadnici ojačane 1. satnije 3. bojne imali su zadaću sprječavanja prodora oklopno-mehaniziranih snaga JNA iz vojarne “Maršal Tito” u Zagrebu smjerom Velika Gorica – Pokupsko prema rijeci Kupi, s ciljem prebacivanja na okupirano područje Banovine i spajanja s tamošnjim snagama JNA i pobunjenih Srba. Navedena zadaća bila je dio plana SŠTO JUG, koji je imao zadaću da u koordinaciji sa snagama MUP-a RH i Narodne zaštite spriječi nasilan izlazak i proboj snaga JNA iz vojnih objekata na području grada Zagreba smjerovima Velika Gorica – Velika Buna – Kravarsko – Pokupsko, Velika Gorica – Vukovina (Buševec) – Lekenik – Žažina, Velika Gorica – Lomnica i Zagreb – Lomnica – Lukavec – Lukinić Brdo prema rijeci Kupi te onemogući njihovo spajanje sa snagama pobunjenih Srba i JNA na okupiranom području Banovine. Moral pripadnika satnije bio je vrlo dobar, usprkos njihovoj slaboj popunjenosti ljudstvom te nedostatku naoružanja i vojnih odora. Osim navedene zadaće, 1. satnija 3. bojne (brojnosti 138 pripadnika), pod zapovjedništvom Tihomira Dubrete i ojačana s desetinom minobacača brigade (dva minobacača 120 mm), s paljbenog položaja u rajonu Kozjača sudjeluje u opsadi vojarne “Velika Buna” u kojoj je bio stacioniran 315. centar za elektronsko izviđanje i ometanje Komande 5. vojne oblasti JNA i u čijim su se skladištima nalazile velike količine pješačkog oružja, MTS-a, vojne tehnike i vrlo vrijedne opreme. U vojarni, koja je bila minirana, dobro utvrđena i pripremljena za kružnu obranu, nalazilo se oko 250 pripadnika JNA, na čelu sa zapovjednikom, pukovnikom Nikolom Ivkovićem. U blokadi, koja je započela 14. rujna 1991., i zauzimanju vojarne “Velika Buna” sudjelovale su, uz 1. satniju 3. bojne 101. brigade ZNG-a, snage Narodne zaštite Velika Gorica, 10. brigade TO Velika Gorica, specijalne postrojbe MUP-a RH te postrojbe i bitnica minobacača 120 mm iz sastava SŠTO JUG.

Cjelokupnu aktivnost pregovaranja o predaji vojarne vodio je Krizni štab Velika Gorica na čelu s Josipom Zidarom, a blokadu i osvajanje vojarne SŠTO JUG na čelu sa zapovjednikom Damirom Goršetom. Tijekom pripremanja akcije odlučeno je da nositelj napada bude Specijalna jedinica policije Alfa iz Zagreba pod zapovijedanjem Vladimira Fabera. U slučaju neuspjeha pregovora, njihova zadaća bila je upad u i osvajanje vojarne, dok su ostale postrojbe hrvatskih branitelja imale zadaću blokade pristupnih cesta na širem području Velike Bune, s ciljem sprječavanja intervencije snaga JNA iz smjera Siska i Jastrebarskog te vojarne “Maršal Tito” u Zagrebu i Zračne luke Pleso. Nakon neuspjelih pregovora, hrvatske snage napale su 6. listopada 1991. u 18,00 sati blokiranu vojarnu “Velika Buna” snažnom topničkom i vatrom iz pješačkog oružja, na koju su opkoljeni pripadnici JNA žestoko uzvratili. Došlo je do žestokog sukoba koji je trajao neko vrijeme. Na kraju, upadom u vojarnu Specijalne jedinice policije Alfa, a nakon nje i ostalih postrojbi hrvatskih branitelja, suočeni s neminovnim porazom, pripadnici JNA predali su se oko 13,30 sati 7. listopada 1991. godine. Zauzimanjem vojarne “Velika Buna” osvojeno je više tisuća komada pješačkog naoružanja, divizijun samohodnih topova 76 mm M-18 (18 komada), tridesetak motornih vozila, među kojima su bila i specijalna vozila s elektronskom opremom za prisluškivanje i ometanje veze, bitnica minobacača 120 mm i manji broj minobacača 82 mm te oprema i sredstva inženjerije, veze i radiološko-biološko-kemijske obrane (RBKO). Uz to, zarobljeno je i oko 250 pripadnika JNA. Odmah po njezinom zauzimanju započelo je izvlačenje naoružanja, vojne opreme i tehnike iz vojarne, jer je postojala opasnost od odmazde Armije. To se i dogodilo 8. listopada 1991., kada je šest zrakoplova JNA raketiralo vojarnu te naselja Kravarsko, Mala i Velika Buna, pri čemu su poginule tri osobe, a više ih je ranjeno. No, u trenutku raketiranja vojarne osvojeno naoružanje bilo je već “na sigurnom”. Važnost zauzimanja vojarne “Velika Buna” za pripadnike 3. bojne, kao i za cjelokupnu 101. brigadu ZNG-a bila je time veća, jer je većina njezinih pripadnika opremljena isključivo

8 Zapovjedništvo bojne nalazilo se i dalje na ZM-u bojne u s. Gradići, 3. satnija bila je razmještena na Ranžirnom kolodvoru, dok se 2. satnija pripremala za odlazak na novljansko bojište, gdje od 4. listopada 1991. bojno djeluje kao pojačanje 1. bojne brigade.

54


raspoređene prema ranijim zadaćama, težište djelovanja prenose na područje Kravarskog, u kojem je uspostavljeno i ZM bojne. U suradnji sa satnijom TO Kravarsko, Zapovjedništvo bojne organiziralo je obranu na tom području sa zadaćom kontrole ceste Gornji Hruševec – Kravarsko – Velika Buna i u spremnosti za bojna djelovanja s ubačenim diverzantskim grupama i desantnim snagama neprijatelja.

naoružanjem i vojnom opremom iz ratnog plijena osvojenog u spomenutoj vojarni. Ostatak brigade opremljen je zarobljenim naoružanjem iz drugih zauzetih vojnih objekata na području grada Zagreba. Nakon zauzimanja vojarne, postrojbe 3. bojne 101. brigade ZNG-a (Zapovjedništvo, 1. satnija, logistički vod, desetina veze, izvidnička desetina, inženjerijski vod i brigadna desetina minobacača 120 mm), bez 2. i 3. satnije bojne koje su i dalje bile

SHEMA Br. 6 POPIS OBNAŠATELJA SKLOPNIH DUŽNOSTI PREMA USTROJU 3. BOJNE 101. BR ZNG-a/HV-a 1991./1992. GODINE

ZAPOVJEDNIK BOJNE 1. IVAN DRVAR (18. 9. - 21. 9. 1991.) 2. BRUNO ČAVIĆ (22. 9. - 6. 11. 1991.) 3. FRANKO KRIŽMAN (7. 11. 1991. - 27. 2. 1992.) 4. MARIN PERKOVIĆ (28. 2. - 21. 3. 1992.) 5. MARIJAN BUČAR (22. 3. - 17. 7. 1992.) ZAPOVJEDNIŠTVO BOJNE POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA IPD 1. __________________ 2. DOBROMIR RADUŠIĆ (7. 11. 1991. - 17. 7. 1992.)

ZAMJENIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE 1. BRUNO ČAVIĆ (18. 9. - 21. 9. 1991.) 2. BOŽO DAJAK (22. 9. - 6. 11. 1991.) 3. ĆAZIM KARDAŠEVIĆ (7. 11. 1991. - 12. 2. 1992.) 4. MARKO JELINIĆ (15. 2. - 21. 3. 1992.) 5. DAMIR CMRK (21. 3. - 17. 7. 1992.) 6. JOSIP PETRETIĆ

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA SPOZNAJNE POSLOVE i SIS 1. DAMIR SPORIŠ (18. 9. - ? 1991.) 2. ZDESLAV TEŽULATI (12. 12. 1991. - 17. 7. 1992.)

SAMOSTALNE POSTROJBE BOJNE ZAPOVJEDNICI POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA RKBO

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA OPĆE POSLOVE 1. GORDAN MARIĆ 2. IVAN REPOVEČKI POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA LOGISTIKU IVAN KOS ( 18. 9. 1991. - 20. 7. 1992.) IZVJESTITELJI STRUKA

TEHNIČKE 1. _____________ 2. ŽELJKO ILIĆ

OPSKRBNE 1. _____________ 2. DAMIR PROS SANITETSKE - LIJEČNICI 1. Dr. BRANKO MILINKOVIĆ 2. Dr. VALTER NUTRIZIO ZAPOVJEDNIK LOGISTIČKOG VODA 1.____ BAGARIĆ 2. MIRKO KOSIĆ, 3. NIKOLA KORDIŠ

ZAPOVJEDNIK 1. SATNIJE 1. TIHOMIR DUBRETA (18. 9. - 29. 10. 1991.) 2. MIRKO MIHALJ (7. 11. - 12. 12. 1991.) 3. DAMIR CMRK (12. 12. 1991. - 21. 3. 1992.) 4. DARKO AHEC (21. 3. - 17. 7. 1992.)

DESETINA VEZE 1. DAMIR LAZAR (18. 9. - 12. 12. 1991.) 2. DRAGAN VUKELIĆ (12. 12. 1991. - 17. 7. 1992.)

ZAPOVJEDNIK 3. SATNIJE 1. MARKO JELINIĆ (18. 9. - 9. 11. 1991.) 2. VLADIMIR OVČAR (9. 11. - 12. 12. 1991.) 3. MARIJAN BUČAR (12. 12. 1991. - 21. 3. 1992.) 4. VLADO ĐOPAR 5. ZORAN CVETKOVIĆ

ZAPOVJEDNIK 2. SATNIJE 1. VLADIMIR HURSA (18. 9. - 12. 12. 1991.) 2. JOSIP PETRETIĆ 3. VITO MARKEŽIĆ

IZVIDNIČKA DESETINA 1. DAMIR SMOGAR 2. BRANKO MARKOVIĆ (22. 12. 1991. - 17. 7. 1992.)

DIVERZANTSKI VOD DOZAPOVJEDNIK 1. SATNIJE 1.MATE RUPIĆ 2. NENAD LJELJAK 3. MLADEN SEKOL 4. _____________________ IZVJESTITELJ OPĆIH POSLOVA 1. TOMISLAV GLAVIČIĆ 2. DANIJEL ŠOKEC

DOZAPOVJEDNIK 3. SATNIJE 1. ____________________ 2. VLADIMIR OVČAR 3. VLADO ĐOPAR, 4. ZDRAVKO ŽINIĆ

DOZAPOVJEDNIK 2. SATNIJE 1. DARKO ĐERI 2. VITO MARKEŽIĆ 3. ________________

SAMOSTALNI PRATEĆI VOD 1. MIROSLAV FEKETE (18. 9. - 18. 11. 1991.) 2. ANĐELKO ČOLIĆ (18. 11. 1991. - 17. 2. 1992.) 3. MIRKO KOSMAT (17. 2. - 17. 7. 1992.)

IZVJESTITELJ OPĆIH POSLOVA 1. _________________ 2. KREŠO ERDELIĆ 3. BOŽIDAR GOMUZEK

IZVJESTITELJ OPĆIH POSLOVA DAVOR LESJAK

VOD BsT ZAPOVJEDNIK 1. VODA 1. DAMIR CMRK 2. DARKO AHEC 3. MLADEN SEKOL

2. VODA

1. _____________ 2. DAMIR GEBERT 3. ZDRAVKO METELKO

3. VODA 1. __________________ 2. MILAN GJUREKOVIĆ 3. IVAN ROČIĆ

ZAPOVJEDNIK 1. VODA 1. _____________________ 2. NEDJELJKO MARŠIĆ 3. DAMIR MALENICA

ZAPOVJEDNIK 1. VODA 1. ________________ 2. MARIJAN BUČAR, 3. ZDRAVKO ŽINIĆ 4. ANTUN BRDOVČAK

2. VODA

1. __________________ 2. DARKO TOPLAK 3. ___________________

3. VODA

1.________________ 2. JOSIP PETRETIĆ 3. _______________

Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 3. bojne 101. br ZNG-a/HV-a 1991./1992.

55

INŽENJERIJSKI VOD DARKO LETINČIĆ (18. 9. 1991. - 17. 7. 1992.)

2. VODA

1. ____________________ 2. DRAGUTIN SEVERIN 3. JOSIP PREMERIĆ

3. VODA

1. ______________ 2. VLADO ĐOPAR 3. ZORAN CVETKOVIĆ


4. Sudjelovanje 101. brigade ZNG-a u obrani južnih prilaza gradu Zagrebu 4.1. Lasinjsko bojište

(1. – 11. listopada 1991. godine) ljem razbijanja hrvatskih snaga na tom području i izbijanja na rijeku Kupu. Općinski štab TO Vojnić (bez 3., 4. i 5. odreda) imao je zadaću razbiti hrvatske snage i ovladati desnom obalom rijeke Kupe u području Kablar – Banski Kovačevac, dok je Općinski štab TO Vrginmost (bez 1. i 3. odreda) imao zadaću razbiti hrvatske snage u širem području sela Lasinja, ovladati mostom na rijeci Kupi u Jamničkoj Kiselici, uspostaviti mostobran i biti spreman prihvatiti postrojbe 4. oklopne brigade (okbr) JNA iz Jastrebarskog u slučaju njihova izvlačenja. Prema zapovijedi nadređenog zapovjednika Zagrebačkog korpusa ZNG-a, obranu na području Lasinje (crta Desno Sredičko – Desni Štefanki – Crna Draga), 20. rujna 1991., odmah nakon mobilizacije, preuzela je 1. bojna 99. brigade ZNG-a Zagreb-Peščenica, sa zadaćom odsudne obrane i sprječavanja prijelaza snaga JNA i pobunjenih Srba na lijevu obalu Kupe. Prilikom organiziranja obrane, Inženjerijski vod 99. brigade ZNG-a pripremio je za rušenje most u Jamničkoj Kiselici. Snage obrane Lasinje, koje su sačinjavali i pripadnici MUPa RH te slabo naoružani mještani, ojačane su 29. rujna 1991. s 89 pripadnika 8. brigade TO Samobor, a idućeg dana s dodatnih 50 pripadnika samoborske brigade. Navedena ojačanja razmještena su u rajonu Desni Štefanki, Lasinja i Novo Selo Lasinjsko. Prema zapovijedi nadređenog zapovjednika Zagrebačkog korpusa ZNG-a, 1. listopada 1991. obrana Lasinje ojačana je i 3. satnijom 2. bojne 101. brigade ZNG-a koja je razmještena u

Plan JNA i pobunjenih Srba bio je da, uz snažnu podršku zrakoplova i topništva, izvrše napad glavnim snagama smjerom selo Gornja Bačuga – Petrinja – Lekenik, a pomoćnim snagama Vojnić – Karlovac, razbiju hrvatske snage na smjerovima napada, izbiju na rijeku Kupu na crti Petrinja – Karlovac, zauzmu mostove na Kupi u Jamničkoj Kiselici i Brestu Pokupskom, uspostave mostobran na području selo Mala Gorica – selo Jazvenik i nakon pregrupiranja nastave napad glavnim snagama smjerom Petrinja – Lekenik – Velika Gorica, a pomoćnim izvrše deblokadu garnizona Karlovac, te tako omoguće izvlačenje snaga JNA iz garnizona Zagreb prema Petrinji i Jastrebarskog, preko Zdenčine, prema Lasinji. Napad je započeo 29. rujna 1991. godine. Nositelj napada bile su snage JNA – 622. motorizirana brigada (mtbr) iz Petrinje, ojačana oklopnim bataljunom iz sastava 51. mehanizirane brigade (mbr) iz Pančeva, baterijom višecjevnih bacača raketa (bVBR) 128 mm i haubičkom baterijom (hab) 152 mm, te 544. mtbr iz Šapca, ojačana divizijunom samohodnih oruđa 90 mm (bez raketne baterije). Podržavale su ih snage Taktičke grupe – 1 (TG-1) pobunjenih Srba, sastavljene od 1. i 3. odreda TO Vrginmost, 2. i 3. odreda TO Glina te topničkih i oklopnomehaniziranih snaga. Navedene snage napadale su na glavnom smjeru Čremušnica – Pokupsko. Snage 169. mtbr iz Loznice te 3., 4. i 5. odreda TO Vojnić, uz podršku zrakoplova i topništva, napadale su na pomoćnom smjeru Ladvenjak – Karlovac i Slunjski Moravci – Ribari, s ci56


Na prvoj crti obrane Zagreba: Lasinja – JamniÄ?ka Kiselica, listopad 1991. 57


SHEMA Br. 5 POPIS OBNAŠATELJA SKLOPNIH DUŽNOSTI PREMA USTROJU 2. BOJNE 101. BR ZNG-a/HV-a 1991./1992. GODINE

ZAPOVJEDNIK BOJNE 1. IVAN BANOVEC 2. TIHOMIR FERENČINA 3. JOZO PETRAŠEVIĆ 4. AHMET PUŠKAR ZAPOVJEDNIŠTVO BOJNE POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA IPD 1. MLADEN HRŽINA 2. MARIN PERKOVIĆ 3. SVETOMIR PARLOV

ZAMJENIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE 1. TIHOMIR FERENČINA 2. PETAR DIDAK 3. STJEPAN PUH 4. MARKO BIJELIĆ

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA SPOZNAJNE POSLOVE i SIS 1. STJEPAN SEVER, 2. MILJENKO KARANOVIĆ 3. IVAN ANTUNOVIĆ

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA PUČANSTVO i RKBO ŽELIMIR MAJETIĆ

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA OPĆE POSLOVE 1. DAVORIN LJUBIĆ 2. GORAN MUHAR 3. ANĐELKO VRBANOVIĆ POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA LOGISTIKU 1. IVICA CERANOVIĆ 2. KREŠIMIR KUČINOVIĆ IZVJESTITELJI STRUKA TEHNIČKE 1. DARKO LUBINA 2. ŽELJKO PIŠĆETEK OPSKRBNE 1. ŽELJKO RUKAVINA 2. IVAN ĆAPELNIK 3. KRUNOSLAV BULE

SANITETSKE - LIJEČNICI 1. Dr. JOSIP HAT, 2. Dr. KARLO OBROVAC 3. Dr. DRAGO PAUŠEK, 4. Dr. TOMISLAV PRODANOVSKI, 5. Dr. MLADEN MITAK

ZAPOVJEDNIK LOGISTIČKOG VODA 1. ZORAN CVITKOVIĆ 2. MIRKO HARAMINA

ZAPOVJEDNIK 3. SATNIJE 1. VLADO KRAMARIĆ 2. STJEPAN MIHALJINEC 3. NENAD MOMČILOVIĆ 4. MILAN POPOVIĆ 5. ŽELJKO PETRAČ 6. VLADIMIR ŠAVOR 7. NEVEN SAKS

ZAPOVJEDNIK 2. SATNIJE 1. STJEPAN PUH 2. MARKO BIJELIĆ 3. ANĐELKO LETINČIĆ

ZAPOVJEDNIK 1. SATNIJE 1. ZLATKO PAVINA 2. DRAGAN DUPAN 3. DRAGAN DUKMENIĆ

IZVJESTITELJ OPĆIH POSLOVA MARIJAN DODIGOVIĆ

IZVIDNIČKA DESETINA 1. MILENKO JOZINOVIĆ 2. MIROSLAV MARGUŠIĆ

DIVERZANTSKI VOD MATIJA ARAČIĆ

DOZAPOVJEDNIK 2. SATNIJE 1. DANIJEL BOLFAN 2. MARKO BIJELIĆ 3. ANĐELKO LETINČIĆ 4. VJEKOSLAV KUŠTRAK

DOZAPOVJEDNIK 1. SATNIJE 1. DRAGAN DUPAN 2. DRAGAN DUKMENIĆ 3. VLADO TRBOJEVIĆ

SAMOSTALNE POSTROJBE BOJNE ZAPOVJEDNICI DESETINA VEZE 1. ZVONIMIR FIOLIĆ 2. DARKO HABLJAK 3. IVICA KRSNIK

DOZAPOVJEDNIK 3. SATNIJE 1. KREŠIMIR KUČINOVIĆ 2. VLADIMIR ŠAVOR 3. STJEPAN JEŽ

SAMOSTALNI PRATEĆI VOD IVICA ČIČAK

IZVJESTITELJ OPĆIH POSLOVA MLADEN KOVAČIĆ

IZVJESTITELJ OPĆIH POSLOVA MIROSLAV DRUŽIĆ

VOD BsT - POG IVAN KATUŠIĆ

ZAPOVJEDNIK 1. VODA VLADO TRBOJEVIĆ

ZAPOVJEDNIK 1. VODA 1. MLADEN MAJDAK 2. MARKO BIJELIĆ 3. ANĐELKO LETINČIĆ

2. VODA

1. IVICA GOMPIĆ 2. NIKOLA BOROMISA

3. VODA

1. VJEKOSLAV KUŠTRAK 2. ANTUN JALŠOVEC

RANKO NOVOSEL

ZAPOVJEDNIK 1. VODA 1. TOMISLAV PARLOV 2. JOZO ORLOVIĆ

2. VODA

3. VODA

1. ŽELJKO BRZAK 2. DRAGO ZLAČKI

1. ANĐELKO LETINČIĆ 2. MIROSLAV ŠELER

INŽENJERIJSKI VOD 1. BORIS GREGORINA, 2. ŽELJKO FUĆKAR 3. DAVOR ŠALKOVIĆ, 4. IVAN LAŽETA 5. MARIJAN DRAŽIĆ

2. VODA

3. VODA

1. MATIJA ARAČIĆ 2. VELJKO JENDRUŠA 3.STJEPAN JEŽ

DESETINA VOJNE POLICIJE 1. IVAN DEDIĆ 2. TRPIMIR VICKOVIĆ - VICKO

Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 2. bojne 101. br ZNG-a/HV-a 1991./1992.

sredstava za protuoklopna bojna djelovanja, hrvatski branitelji počeli su se 3. listopada 1991. povlačiti s područja Lasinje. Zbog sve jačih napada snaga JNA i pobunjenih Srba na smjeru Vrginmost – Lasinja i u skladu s novonastalom situacijom na području Lasinje, zapovjednik 101. brigade ZNG-a dobio je 3. listopada 1991. zapovijed od nadređenog Zapovjedništva 3. operativne zone (OZ) Zagreb9, da odmah uputi jednu bojnu u rajon Lasinje, s ciljem učvršćenja crte i odsudne obrane te sprječavanja prodora neprijatelja preko rijeke Kupe. GS HV-a i Zapovjedništvo 3. OZ Zagreb očekivali su žestoki napad i prodor snaga JNA i pobunjenih Srba iz smjera Vrginmosta, s ciljem deblokade i spajanja sa snagama JNA u vojnim objektima u Zagrebu, Jastrebarskom i Dugom Selu.

selu Desno Sredičko (na najisturenijem položaju na lasinjskom smjeru). Satnijom, koja se sastojala od četrdesetak branitelja, slabo opremljenih i naoružanih, bez prijeko potrebnog protuoklopnog naoružanja, streljiva, inženjerijskih sredstava i alata za uređenje bojišnice te hrane, zapovijedao je Vlado Kramarić. Pod djelovanjem topništva JNA i pobunjenih Srba, pripadnici satnije uspjeli su u rajonu obrane iskopati zaklone i rovove te prihvatiti napadni boj, iako su raspolagali samo s osobnim oružjem i jednim ručnim bacačem M57 s nekoliko mina. Početkom listopada, JNA i pobunjeni Srbi intenzivirali su minobacačko djelovanje po položajima hrvatskih branitelja na području Lasinje. Bez prijeko potrebnih topničkih oruđa i

9 Početkom listopada 1991. Zagrebački korpus ZNG-a preimenovan je u 3. operativnu zonu Zagreb.

58


Pripadnici 1. voda 3. satnije 2. bojne, slijeva: Dragan Lončar, Jozo Orlović, Tomislav Parlov i Zdravko Anić pred odlazak u Slavoniju, Zagreb, studeni 1991.

Došavši na područje Lasinje tijekom noći 3./4. listopada, postrojbe brigade razmjestile su se u jutarnjim satima 4. listopada 1991. u sljedećim rajonima obrane: – Zapovjedništvo 101. brigade ZNG-a s pristožernim i samostalnim postrojbama – Izvidnički vod, Diverzantski vod, Vod Vojne policije i Sanitetski vod – na području Gorice Jamničke, sa zadaćom zapovijedanja svim snagama obrane Lasinje (ZM 101. brigade ZNG-a nalazilo se u selu Jagari); – Vod BsT-a brigade nalazio se u pričuvi u rajonu Dvoranci (Vujanić); – Vod PZO brigade u rajonu Bregana Pisarovinska, a 1. desetina PZO s 2 PAT-a 20/1 u rajonu Crna Draga na desnoj obali Kupe; – desetina MB 120 mm u selu Marušići na desnoj obali Kupe; – sanitet brigade pri područnoj ambulanti u Pisarovini; – logistika brigade u krugu “Jamnice” u Jamničkoj Kiselici; – Zapovjedništvo i samostalne postrojbe 2. bojne u rajonu Vujanić – Jandreji – Selsko Brdo (ZM 2. bojne nalazilo se na Vujanić brdu); – 1. satnija 2. bojne, kojom je zapovijedao Zlatko Pavina, u rajonu Novog Sela Lasinjskog na desnoj obali Kupe;

Dobivši zapovijed, zapovjednik 101. brigade ZNG-a uputio je u večernjim satima 3. listopada 1991. u područje Lasinje ojačanu 2. bojnu na čelu sa zapovjednikom Tihomirom Ferenčinom, sa zadaćom zaposjedanja položaja u širem području sela, uporne i aktivne obrane teritorija te sprječavanja prijelaza snaga JNA i pobunjenih Srba preko rijeke Kupe. Za izvršenje dodijeljenih bojnih zadaća na području Lasinje i držanje crte obrane Novo Selo Lasinjsko – Lasinja – Crna Draga – Desni Štefanki – Luketići, 2. bojna 101. brigade ZNGa ojačana je samostalnim i pristožernim postrojbama brigade, 2. satnijom 2. bojne 8. brigade TO Samobor, dragovoljačkim vodom GrŠTO Zagreb, 1. satnijom i minobacačkom bitnicom 61. samostalne bojne ZNG-a Jastrebarsko, vodom tenkova te snagama policije i branitelja s područja Lasinje. Naknadno joj je pridodana i satnija TO iz Križevaca, brojnosti oko 100 ljudi. Svim snagama obrane Lasinje, prema zapovijedi zapovjednika 3. OZ Zagreb, koordinirao je i njihovim bojnim djelovanjima zapovijedao zapovjednik 101. brigade ZNG-a, uz pomoć koordinatora Petra Plejića iz Zapovjedništva 3. OZ Zagreb. Zbog otežane popune odorama, pripadnici 101. brigade ZNG-a upućeni su na lasinjsko bojište uglavnom u SMB odorama s oznakama Zbora narodne garde. Tek 15. listopada 1991. svi pripadnici brigade zaduženi su maskirnim odorama. 59


– 2. satnija 2. bojne, kojom je zapovijedao Stjepan Puh, na području sela Lasinja, držeći prvu crtu obrane Britveci – Mihelji – Lukači na desnoj obali Kupe; – Prateći vod 2. bojne, kojim je zapovijedao Ivica Čičak, u rajonu Novog Sela Lasinjskog na desnoj obali Kupe10; – Sanitet 2. bojne u Lovačkom domu u Lasinji, i – Logistički vod 2. bojne u Lovačkom domu u Lasinji, a logistička baza u krugu “Jamnice” u Jamničkoj Kiselici. Pridodane i podređene postrojbe 101. brigadi ZNG-a razmjestile su se u sljedećim rajonima: – Dobrovoljački vod grada Zagreba, sastavljen od dragovoljaca s područja Trešnjevke, Črnomerca i Zaprešića, u rajonu Novog Sela Lasinjskog na desnoj obali Kupe; – 1. satnija iz 61. samostalne bojne ZNG-a Jastrebarsko u rajonu Veliki breg (tt 107), od kanala Kupa – Kupa do ušća potoka Velika u Kupu, na lijevoj obali Kupe; – bitnica 120 mm (6 oruđa) iz 61. samostalne bojne ZNGa Jastrebarsko, ojačana s topovima ZIS M42 76 mm (3 komada), u rajonu tt 120 i Mađeri na desnoj obali Kupe; – Tenkovski vod (4 tenka i 1 OT) u rajonu Dvorjanci, i – postrojbe pričuvne policije (Križevci, Bjelovar, Virovitica) i ostale snage MUP-a RH u rajonu Gradac i na punktu kod mosta u Jamničkoj Kiselici. Dana 4. listopada 1991., nakon žestoke topničke pripreme, snage pobunjenih Srba i JNA pješačkim i oklopno-mehaniziranim snagama krenule su u žestoki napad na obrambene položaje hrvatskih branitelja na lasinjskom području i mostu na Kupi kod Jamničke Kiselice. Snage 1. i 2. odreda TO Vojnić pobunjenih Srba prodrle su uz Kupu do Prkosa Lasinjskog, napadajući s crte Božići – Bućani. Snage 2., 4. i 5. odreda TO Vrginmost pobunjenih Srba napadale su s crte Rovine – Orečići, kontrolirajući desnu obalu Kupe s položaja u Trepči i Dugom Selu Lasinjskom. Potporu su im pružale 169. mtbr te topničko-raketne snage JNA. Tempo napada bio je intenzivniji na bokovima te je prijetila opasnost da postrojbe 2. bojne 101. brigade ZNG-a u rajonu Crna Draga budu opkoljene i odsječene. Ujutro 5. listopada pješaštvo pobunjenih Srba, uz raketnotopničku potporu, intenzivira napad, čisteći teren pred sobom s težištem djelovanja obuhvatom desnom obalom Kupe, čime su postrojbe 2. bojne na crti obrane dovedene u poluokruženje. Na lijevom krilu obrane, ispred Desnog Sredičkog, pripadnici 3. satnije prihvaćaju napadni boj i žestoko se odupiru svim ras-

položivim oružjem. Pritom su pripadnici satnije na čelu s Tomislavom Parlovom i Jozom Orlovićem zarobili poručnika JNA ili pobunjenih Srba Pavla Borotu iz Vrginmosta, koji je nakon saslušanja poslan u istražni zatvor u Zagrebu.11 Uslijed sve žešćeg napada oklopno-mehaniziranih snaga i pješaštva nadmoćnijeg neprijatelja, četrdesetak slabo naoružanih pripadnika 3. satnije,

10 Zadaća mu je bila pružati topničku i protuoklopnu podršku postrojbama hrvatskih branitelja na tom području, s ciljem obrane dodijeljene zone odgovornosti i sprječavanja prijelaza snaga pobunjenih Srba i JNA na lijevu obalu Kupe. 11 Kasnije su pripadnici brigade saznali da je on bio prvi ratni zarobljenik u zoni odgovornosti 3. OZ Zagreb.

60


Pripadnici Diverzantskog voda brigade; slijeva stoje: Zdravko Bolfan, Ignac Brdovčak, Branimir Herceg, Goran Augustinović i Zvonko Šeler; čuče: Želimir Milašin, Josip Makovec i Ljubo Cvitković. Jamnica, listopad 1991.

na lijevom krilu obrane, počelo se u 14,00 sati, prema zapovijedi zapovjednika 2. bojne, izvlačiti iz rajona Desno Sredičko prema Lasinji. Uslijed toga, i hrvatske snage u rajonu Crna Draga izvlače se na drugu crtu obrane u rajonu Topolnjaci. Na desnom krilu obrane djelovanje snaga JNA i pobunjenih Srba bilo je slabijeg intenziteta, pa su se postrojbe bojne, uz neznatno povlačenje, uspješno odupirale njihovim napadnim djelovanjima. U nastaloj situaciji, zapovjednik 101. brigade ZNG-a imenovao

je Jozu Petraševića zapovjednikom 2. bojne, koji će tu dužnost obavljati idućih deset dana. Dana 6. listopada hrvatske snage na desnoj obali Kupe utvrđuju drugu crtu obrane: Turkalji – r. Kupa, ispred same Lasinje. Povlačeći se prema Lasinji i dalje prema Jamničkoj Kiselici, pripadnici 2. bojne 101. brigade ZNG-a pomagali su civilima, uglavnom starijim i nemoćnim osobama, da se izvuku iz neprijateljskog okruženja na sigurno. 61


Dana 7. listopada 1991. snage pobunjenih Srba i JNA poduzimaju žestoki napad i probijaju crtu obrane hrvatskih branitelja na području Lasinje. Uslijed toga, postrojbe 2. bojne 101. brigade ZNG-a, prema zapovijedi, počinju se izvlačiti iz područja Lasinje na lijevu obalu rijeke Kupe. Prilikom povlačenja, zadnji se s položaja u Lasinji povukao Logistički vod bojne, kojim je zapovijedao Zoran Cvitković, štiteći izvlačenje ostalih postrojbi bojne. Prilikom povlačenja, iako su i sami bili slabo naoružani, pripadnici voda izdvojili su manju količinu oružja (48 komada pušaka M48) i streljiva, koje su dali hrvatskim braniteljima s tog područja. Prilikom povlačenja na lijevu obalu Kupe, opskrbna desetina Logističkog voda prebacila je do Inženjerijskog voda bojne, razmještenog u neposrednoj blizini mosta u Jamničkoj Kiselici, eksploziv kojim je trebalo pojačano minirati i srušiti spomenuti most. No, rušenje mosta nije odobreno od nadređenog Zapovjedništva. Nakon prebacivanja postrojbi brigade na lijevu obalu Kupe i pregrupiranja u širem rajonu Pisarovine, na području Jamničke Kiselice, sa zadaćom osiguranja mosta na Kupi, ostali su Vod MB 120 mm, Vod BsT-a, Diverzantski i Vod PZO 101. brigade ZNG-a te sanitetska stanica i dio potrebne logistike 2. bojne iz njezinog sastava, koji su pod neposrednim zapovijedanjem zapovjednika 101. brigade ZNG-a imali zadaću spriječiti prodor pobunjenih Srba i JNA preko mosta u Jamničkoj Kiselici na lijevu obalu Kupe. Izvlačenjem 2. bojne 101. brigade ZNG-a na lijevu obalu Kupe, na području Lasinje ostali su samo pripadnici 61. samostalne bojne ZNG-a Jastrebarsko i lokalne snage hrvatskih branitelja, ali su se i oni uslijed žestokih topničkih i tenkovskih napada neprijatelja, noću 7./8. listopada 1991. povukli na lijevu obalu Kupe u selo Donja Kupčina. Povlačenjem hrvatskih branitelja, snage pobunjenih Srba i JNA izbijaju 8. listopada 1991. na desnu obalu Kupe, zauzimaju most i uspostavljaju mostobran na području Jamničke Kiselice, prelaze na lijevu obalu te pljačkaju i spaljuju tvornicu u Jamničkoj Kiselici. Time je nastala situacija izravne ugroze prostora južno od i samog Zagreba, zbog mogućnosti njihovog daljnjeg prodora i spajanja sa snagama JNA u Jastrebarskom, Zagrebu i Dugom Selu. Izbijanjem snaga pobunjenih Srba i JNA na Kupu u području sela Lasinja i njihovim prijelazom na lijevu obalu u području Jamničke Kiselice, nastala je alarmantna situacija, koja je zahtijevala brzu reakciju. U novonastaloj situaciji, Zapovjedništvo 3. OZ Zagreb brzo je reagiralo i istoga dana (8. listopada 1991.) formiralo Zapovjedništvo za obranu Pokuplja na čelu sa

zapovjednikom Željkom Gašparićem, sa zadaćom konsolidacije obrane na Pokuplju i zatvaranja svih smjerova koji od Kupe vode prema Zagrebu, s težištem obrane na lasinjsko-jamničkom i pokupskom smjeru. Stanje obrane na lijevoj obali Kupe bilo je vrlo kritično od 8. do 10. listopada 1991., nakon čega su angažirane svježe snage 5. brigade TO Zagreb-Trnje, 6. brigade TO Zagreb-Trešnjevka i 61. samostalne bojne ZNG-a Jastrebarsko, uz pomoć oklopno-mehaniziranih i topničkih postrojbi ZNGa, uspjele 19. listopada 1991. potisnuti snage JNA i pobunjenih Srba natrag na desnu obalu rijeke i stabilizirati crtu obrane na tom području s osloncem na Kupu. Tijekom bojnih djelovanja na području Lasinje smrtno su stradala dvojica pripadnika 2. bojne, dok ih je sedam bilo ranjeno. Prvi pripadnik brigade koji je smrtno stradao u obrani Domovine bio je Zdenko Režek koji je poginuo u boju 5. listopada 1991. u Novom Selu Lasinjskom. Dva dana kasnije, prilikom povlačenja postrojbi 2. bojne, u Jamničkoj Kiselici nestao je pripadnik desetine bestrzajnih topova Ante Zeljko. Suborci su ga zadnji put vidjeli na livadi uz kukuruzište sto metara od Kupe prema pogonu “Jamnice”, a nisu odmah primijetili da ga nema u grupi koja se povlačila. Kad su shvatili da ga nema, krenuli su u potragu za njim. Od 7. do 9. listopada 1991. pripadnici brigade, nakon povlačenja postrojba brigade s područja Lasinje te prodora JNA i pobunjenih Srba na lijevu obalu Kupe, u više navrata, noću, pretraživali su teren uvjereni da će pronaći svojeg nestalog suborca. Stjepan Puškar (načelnik topništva brigade), organizirao je skupinu dragovoljaca, koje je poveo u pretraživanje terena. U toj akciji sudjelovali su pripadnici Diverzantskog odreda brigade DG-1 (četvorica pripadnika), ojačani sa Zlatkom Muhvićem i Zdravkom Boronićem iz DG-2, kojima je zapovijedao Zlatko Pušić, te Anđelko Maršanić i jedan broj pripadnika iz drugih postrojba brigade. Nakon što su se sporednim cestama dovezli do sela Gradac, nadalje su uz kanale, šikarom i šumom, pretraživali teren prema Jamničkoj Kiselici, ne znajući točno gdje se nalaze položaji neprijatelja. U jednom trenutku prema njima svojim motorom BMW nailazio je teklić brigade Ivan Franjić, kojega je neprijatelj zamijetio i prema njemu otvorio žestoku paljbu, ali se uspio izvući. Neprijatelj je potom otvorio žestoku paljbu i na njih, pa se skupina našla u situaciji moguće pogibelji te bila prisiljena obustaviti pretraživanje terena. Akciju su ponovili još jednom, tijekom noći, izlažući se novoj pogibelji, ali nestalog Antu Zeljka nisu uspjeli pronaći.

62


4.2. R akov Potok

(11. – 31. listopada 1991.) dručju Kupinca, u selu Mikuševići, sa zadaćom nadzora ceste Jastrebarsko – Jamnička Kiselica, zbog opasnosti od prodora oklopno-mehaniziranih snaga JNA iz vojarne u Jastrebarskom. Tu ostaje razmještena petnaestak dana. Druga satnija razmjestila se na području Horvati – Kupinec, sa zadaćom sprječavanja spajanja oklopno-mehaniziranih snaga iz Jastrebarskog sa snagama JNA iz vojarne “Maršal Tito” u Zagrebu. Treća satnija razmjestila se na području Ašpergeri – Horvati, gdje djeluje od 11. do 30. listopada 1991. godine. Zadaća joj je bila nadgledati i osiguravati neometani prolazak oklopnomehaniziranih snaga JNA iz vojarne “Maršal Tito” u Zagrebu prilikom njihova izvlačenja preko Karlovca na područje Bosne i Hercegovine. Prateći vod 2. bojne razmjestio se na području Goli Vrh – Kupinec – Cerje Pokupsko sa zadaćom zaustavljanja prodora oklopno-mehaniziranih snaga JNA iz Jastrebarskog prema rijeci Kupi i njihovog spajanja sa snagama pobunjenih Srba i JNA na okupiranom području Banovine i Korduna. Logistički vod 2. bojne razmjestio se na području Kupinečkog Kraljevca, gdje je sudjelovao u osiguranju autoceste Zagreb – Karlovac prilikom povlačenja snaga JNA iz Zagreba prema Bosni i Hercegovini. Zbog teške situacije na bojištu, zapovjednik Zagrebačkog korpusa ZNG-a izdao je zapovijed podređenim postrojbama za izvođenje obuke, u kojoj je istaknuo potrebu brze i stručne obuke postrojbi u ratnim uvjetima. U skladu s tom zapovijedi, pripadnici i postrojbe 1. i 2. bojne 101. brigade ZNG-a održali su od 23. do 26. listopada 1991. ubrzanu obuku, u kojoj su sudjelovali svi vojnici te zapovjednici od razine voda do razine bojne. Tijekom boravka na tom području, 15. listopada 1991. novim zapovjednikom 2. bojne imenovan je Ahmet Puškar umjesto dotadašnjeg Joze Petraševića, koji odlazi na novu dužnost zamjenika zapovjednika, ujedno načelnika stožera brigade. Po preuzimanju dužnosti, Ahmet Puškar upoznao se s budućim suradnicima i kompletnim ljudstvom bojne te je pristupio ustrojavanju nižih postrojbi i njihovoj izobrazbi, koliko je to bilo moguće u danim okolnostima. Izobrazbu po satnijama i vodovima izvodili su njihovi zapovjednici, uz pomoć hrvatskih branitelja

Nakon zamjene i izvlačenja snaga 101. brigade ZNG-a s područja Novske i Lasinje brigada se, prema zapovijedi zapovjednika 3. OZ Zagreb, od 11. listopada 1991. podređuje GrŠTO-u Zagreb (koji razvija OG Zagreb i dobiva zadaću organiziranja obrane te vođenja i zapovijedanja postrojbama na lasinjskom i pokupskom smjeru), te se njezine postrojbe raspoređuju na nove bojne zadaće u širem rajonu Stupnika i Rakova Potoka. Na ovom području postrojbe brigade imale su zadaće zaustavljanja prodora snaga JNA iz blokiranih garnizona u Zagrebu, Kerestincu i Jastrebarskom prema Kupi, biti u spremnosti za prihvat hrvatskih postrojbi u povlačenju iz smjera Pokupskog i Lasinje te za žestoki protunapad smjerom Pisarovina – Lasinja – Vrginmost, i izvođenja ubrzane obuke postrojbi brigade. Prema prvotnim planovima zapovjednika 3. OZ Zagreb, na ovim zadaćama trebala je biti angažirana 101. brigada ZNG-a u cjelini, no razvoj situacije na bojišnici to nije dopuštao, pa je angažirana bez 3. bojne i 1. samostalne satnije Podsused. Zapovjedništvo 101. brigade ZNG-a te pristožerne i samostalne postrojbe brigade razmješteni su u selu Horvati, gdje se nalazilo i ZM brigade. Druga bojna (bez 1. satnije) nakon izvlačenja s područja Lasinje te pregrupiranja na širem području Pisarovine izmještena je, prema zapovijedi zapovjednika 3. OZ Zagreb, na novu zadaću u rajonu Stupnik – Rakov Potok – Goli Vrh – Kupinec. Tu su pripadnici 2. bojne imali zadaću osigurati nesmetan odlazak postrojbi JNA iz Zagreba i Jastrebarskog, preko Karlovca, prema Bosni i Hercegovini. Uz to, trebali su pratiti i situaciju u vojarni u Kerestincu u kojoj su se još uvijek nalazile postrojbe 155. raketnog puka (rp) RV i PVO. Prema novoj zadaći postrojbe 2. bojne 101. brigade ZNG-a razmještene su na većoj međusobnoj udaljenosti, pa je njihovo djelovanje bilo jedino moguće po nižim postrojbama, odnosno satnijama i samostalnim vodovima. Zapovjedništvo bojne i pristožerne postrojbe nalazile su se na ZM-u u rajonu Rakova Potoka. Prva satnija i dalje se nalazila raspoređena na lijevoj obali Kupe u selu Lijevi Štefanki (gdje će crtu obrane držati do 25. listopada 1991.), sa zadaćom zaustavljanja prodora snaga JNA i pobunjenih Srba iz smjera Jamničke Kiselice prema Pokupskom. Dana 27./28. listopada 1991. satnija se razmješta na po63


U spremnosti za bojna djelovanja: Rakov Potok, 11. do 31. listopada 1991. 64


koji su nedavno bili izašli iz JNA. U razdoblju od 23. do 26. listopada 1991. pripadnici i postrojbe bojne proveli su ubrzanu teorijsku i taktičku obuku, bojna gađanja, obuku na protuoklopnim sredstvima te fizičko-kondicijske pripreme, vježbe kretanja i topografske orijentacije u nepoznatom prostoru. Osim toga, provodi se i popuna postrojbi bojne nedostajućim i prijeko potrebnim naoružanjem, MTS-om i vojnim odorama. Nakon izvlačenja s novljanskog bojišta, 1. bojna 101. brigade ZNG-a razmješta se 12. listopada 1991. na širem području Rakova Potoka sa zadaćom osiguravanja zapadnih dijelova grada Zagreba od prodora snaga JNA iz Jastrebarskog te ubrzane pripreme i osposobljavanja Zapovjedništva i pripadnika postrojbi bojne za predstojeća bojna djelovanja. Postrojbe bojne ostale su na tom području do 25. listopada 1991. godine. Dana 9. listopada 1991. dozapovjednikom bojne imenovan je Miro Andrić, zapovjednicima satnija imenovani su Stjepan

Bratković (1. satnija), Ivan Mlinar (2. satnija) i Marko Dujmović (3. satnija), a Zapovjedništvo bojne ojačava se časnicima Tomislavom Kačićem Alesićem i Radoslavom Pušićem. Tijekom boravka na području Rakova Potoka, u postrojbama bojne provodi se taktička obuka i fizičko-kondicijske pripreme i vježbe te su izvršeni popisi ljudstva, njihovih VES-ova i raspoloživih MTS. Osim toga, sanitetska desetina 1. bojne provela je obuku sanitetskog zbrinjavanja i izvlačenja ranjenika na bojištu, koju je osobno vodio dr. Goran Vujić. Nakon skromne obuke, opterećene brojnim problemima, postrojbe 1. bojne 101. brigade ZNG-a upućene su 26. listopada 1991. u rajon Pokupskog. Sve postrojbe brigade “mučili su isti problemi”, koji su se prvenstveno očitovali u slaboj popunjenosti postrojbi ljudstvom te nedostatku naoružanja, streljiva, maskirnih odora, vojne opreme i tehnike, što je uvelike otežavalo njihov boravak na položajima i bojna djelovanja.

Pripadnici 2. bojne, slijeva stoje: Ivan Pavlek, Boris Frljak, Željko Čovran, Zdenko Svečak i Teodor Pretić; čuče: Alojz Dugorepec, Franjo Dijanić i Robert Kučinac. Horvati, listopad 1991

65


4.3. P okupsko bojište – uspostava mostobrana i prijelaz na desnu obalu rijeke Kupe (26. listopada – 18. studenoga 1991.)

Tijekom rujna i listopada 1991., zahvaljujući svojoj tehničkoj i brojčanoj nadmoći, snage pobunjenih Srba i JNA potisnule su malobrojne i samo pješačkim oružjem naoružane postrojbe hrvatskih branitelja na području Banovine i Korduna te izbile na desnu obalu rijeke Kupe. Osloncem na pogodno zemljište, ukopale su se na desnoj obali rijeke Kupe, čekajući pogodan trenutak za prelazak na lijevu obalu i proboj prema Jastrebarskom i Zagrebu, kako bi se spojile sa snagama JNA u tamošnjim garnizonima. Analizirajući dotadašnji rad zapovjedništava hrvatskih snaga na području Pokupskog i Lasinje, Zapovjedništvo 3. OZ Zagreb ocijenilo je da ona nisu osigurala učinkovito obavljanje postavljenih zadaća, zbog čega se pristupilo formiranju jedinstvenog zapovjedništva na lasinjsko – pokupskom bojištu. Iz tih razloga, zapovjednik 3. OZ Zagreb smijenio je dotadašnjeg zapovjednika lasinjsko – pokupske bojišnice Željka Gašparića te formirao novo zapovjedništvo iz sastava Zapovjedništva Ope-

rativne grupe Zagreb, na čelu sa zapovjednikom Miroslavom Bilotom, koji preuzima zapovijedanje na lasinjsko – pokupskom bojištu 27./28. listopada 1991., te stabilizira crtu obrane i intenzivira pripreme za napadna djelovanja. Podređuje mu se i formirano Zapovjedništvo pokupskog smjera na čelu sa zapovjednikom Damirom Goršetom, zapovjednikom SŠTO JUG, koje će zapovijedati napadnim djelovanjima tijekom prijelaza na desnu obalu rijeke Kupe kod Pokupskog. Konsolidiravši crtu obrane na lijevoj obali rijeke Kupe, hrvatske snage na lasinjsko – pokupskom bojištu počele su se pripremati za napadna bojna djelovanja, s ciljem prebacivanja na desnu obalu Kupe i oslobađanja okupiranog područja Banovine i Korduna. Zamisao Zapovjedništva 3. OZ Zagreb bila je da se istovremenim napadom hrvatskih snaga na tri smjera isforsira prijelaz na desnu obalu rijeke Kupe, probije crta obrane i poti-

Hrvati napuštaju svoje porušene domove, Pokupsko, jesen 1991.

66


snu snage pobunjenih Srba i JNA te time stvore uvjeti za oslobađanje okupiranog područja Banovine i Korduna. U skladu s tim zamislima, zapovjednik 101. brigade ZNG-a primio je 25. listopada 1991. usmenu zapovijed zapovjednika 3. OZ Zagreb Stjepana Mateše, da tijekom 26. listopada iz rajona Rakova Potoka prebaci 1. bojnu, potom Zapovjedništvo i samostalne postrojbe brigade, i razmjesti ih u širi rajon Vukomeričkih gorica, sa zadaćom pripreme za izvođenje napadnih bojnih djelovanja na rijeci Kupi. Za obavljanje ove zadaće 101. brigada ZNG-a podređena je SŠTO-u JUG, odnosno zapovjedniku pokupskog smjera. Na područje Vukomeričkih gorica najprije je prebačena 1. bojna, koja je razmještena u rajonu Gornji Hruševec – Novo Brdo, po dubini Gornja Opatija, a potom Zapovjedništvo i samostalne postrojbe brigade, koje su razmještene u širem rajonu Kravarskog. ZM brigade organizirano je u Kravarskom. Logistika brigade razmještena je na području Donje Lomnice. Po zaposjedanju zone odgovornosti, sa zapovjednicima do razine vodova obavljeno je upoznavanje s bojnom zadaćom te je provedeno zapovjedno izviđanje u širem rajonu Cerja Pokupskog. Zapovjedništvo 101. brigade ZNG-a razvilo je i izmješteno zapovjedno mjesto (IZM) na području Šestak Brda, što bliže polaznom rajonu razvoja postrojbi brigade za bojna djelovanja, otkuda su planirana i vođena napadna i obrambena bojna djelovanja postrojbi brigade na desnoj i lijevoj obali rijeke Kupe. Dolaskom postrojbi brigade počela su se planirati napadna djelovanja na desnu obalu rijeke Kupe preko oštećenog mosta u Pokupskom, koji je već dvadesetak dana bio “ničije vlasništvo”. Zbog oštećenja, most je bio neprohodan za tenkove i motorna vozila, ali je pješaštvo moglo prijeći s jedne na drugu obalu rijeke Kupe. Upravo zbog toga, snage JNA i pobunjenih Srba čvrsto su branile most i prostor oko njega. Zapovjednik 101. brigade ZNG-a Ivica Hrnčić zaprimio je u 16,40 sati 27. listopada 1991., na IZM-u SŠTO-a JUG u Kravarskom, od zapovjednika pokupskog smjera Damira Goršete usmenu zapovijed za napad: istovremenim i isforsiranim napadom hrvatskih snaga na svim smjerovima Pokuplja (od Slane do Lasinje) izvršiti nasilni prijelaz rijeke Kupe i iz neposrednog dodira snage JNA i pobunjenih Srba na desnoj obali Kupe potisnuti prema Glini i Vrginmostu, te prvog dana napada doseći crtu: s. Slana – Taborište Donje – Čremušnica. Prema zapovijedi, za napad na pokupsko – glinskom smjeru postrojbe 10. brigade TO Velika Gorica i 101. brigade ZNG-a trebalo je pregrupirati u dva smjera:

a) na glavnom smjeru napada: Pokupsko (oštećeni most) – Slatina Pokupska – Taborište Gornje, pod zapovijedanjem zamjenika zapovjednika SŠTO-a JUG Stjepana Turčića, trebale su napadati snage 3. bojne 10. brigade TO (Pokupsko – Sv. Trojstvo – Slatina Pokupska – Taborište Gornje), nakon što se Izvidnički, Diverzantski, Inženjerijski i Vod PZO 101. brigade ZNG-a prvi prebace preko Kupe i osiguraju prolaz. Nakon što se 3. bojna 10. brigade TO prebaci preko Kupe, razvije i potisne neprijatelja, uvela bi se 1. bojna 101. brigade ZNG-a na desnom boku (Pokupsko – šuma Kobiljača – Kaurići – Bučica Gornja – Desni Degoj – Čremušnica), s ciljem izbijanja na komunikaciju Lasinja – Vrginmost i spajanja s hrvatskim snagama iz smjera Lasinje. U pričuvne snage na glavnom smjeru, pod zapovijedanjem zapovjednika 101. brigade ZNG-a Ivice Hrnčića, određene su 3. bojna (bez 3. satnije, koja je bila na Ranžirnom kolodvoru u Zagrebu) 101. brigade ZNG-a u očekujućem rajonu Šestak Brda, i satnija TO Pokupsko koja je trebala osiguravati crtu Pokupsko – Lijevi Degoj – Auguštanovec. b) na pomoćnom smjeru napada: Šišinec – Gračanica Šišinečka – Hrastova Kosa – Taborište Gornje, pod zapovijedanjem zapovjednika 10. brigade TO Velika Gorica Stjepana Baćurina, trebale su napadati snage 2. bojne 10. brigade TO, nakon što im pričuvne snage na tom smjeru jačine ojačane 1. bojne 10. brigade TO, pod zapovijedanjem Nenada Pipinića, načelnika operativno-nastavnih poslova u navedenoj brigadi, napadom i prodorom iz smjera Slane na lijevom boku dosegnu crtu: Jurčevac (tt 213) – Hrastova Kosa (tt 115) i osiguraju mjesto nasilnog prijelaza Šišinec – Gračanica Šišinečka. Nakon forsiranja rijeke Kupe, 2. bojna 10. brigade TO trebala je nastaviti prodor prema Zaloju, od Bukovaca do Gajdekova, i na desnom boku spojiti se sa snagama 3. bojne 10. brigade TO. Zapovjeđeno je da napad počne u 6,00 sati 28. listopada 1991. godine. Istodobno s napadom na pokupskom smjeru, u napad su trebale krenuti i postrojbe Hrvatske vojske na njihovom desnom i lijevom boku – na području Lasinje i Nebojana. I ova bojna zadaća bila je isplanirana tako da su postrojbe 101. brigade ZNG-a, kao i do tada, angažirane po bojnama i satnijama, a ne u sklopu brigade kao cjeline, tako da vođenje i zapovijedanje brigadom nije moglo adekvatno funkcionirati. Po prelasku na desnu obalu rijeke Kupe, postrojbe 101. brigade ZNG-a i 10. brigade TO Velika Gorica trebale su se utvrditi na zauzetim položajima i očistiti prostor od zaostalih snaga neprijatelja. Pritom je zapovjednik SŠTO-a JUG obećao da će u roku od 24 sata biti popravljen most preko Kupe u Pokupskom i postavljen pontonski most na starom skelnom 67


Pokupsko – napadni boj i uspostava mostobrana 26. listopada do 18. studenoga 1991. 68


prijelazu te da će se razminirati minska polja na desnoj obali rijeke, čime će se omogućiti prijelaz svježih postrojbi i oklopno-mehaniziranih snaga Hrvatske vojske na desnu obalu Kupe. Topničku potporu pješačkim postrojbama 101. brigade ZNG-a i 10. brigade TO Velika Gorica trebali su pružati haubički divizijun-bitnica 203 mm, bitnica topova B1 76 mm, bitnica PAT 40/1, bitnica LMB 120 mm i 55. tenkovska satnija. Dodatnu potporu pripadnicima i postrojbama 101. brigade ZNG-a dao je načelnik GS HV-a Anton Tus koji ih je iznenadnim posjetom 27./28. listopada 1991. došao ohrabriti uoči zahtjevne bojne zadaće prelaska na desnu obalu rijeke Kupe u području Slatine Pokupske. Prema spoznajnim podacima, na području napada postrojbi 101. brigade ZNG-a na desnoj obali Kupe, u selima Slatina Pokupska, Gornja Bučica i Taborište Donje bilo je raspoređeno 4-5 tenkova, od kojih su se dva nalazila na brdu kod Slatine Pokupske, a ostali na raskrižju putova. Uz to, neprijatelj je imao dobro utvrđene bunkere u Slatini Pokupskoj i duž obale rijeke te osmatračnice na najvišim kotama na desnoj obali rijeke s kojih je u potpunosti nadzirao i kontrolirao područje i prilazne putove Pokupskom. Na tom području bilo je raspoređeno oko 300 vojnika, pretežno stanovnika okolnih sela, organiziranih u vodove do 30 ljudi. Na području Slatine Pokupske položaje je držala 5. četa 3. odreda TO Glina pobunjenih Srba, kojom je zapovijedao Mile Mraović i koja je, ojačana tenkovskim vodom JNA, prednji kraj obrane imala organiziran ispred naselja na samoj desnoj obali rijeke Kupe. ZM 3. odreda TO Glina bilo je organizirano na području sela Mali Gradac, a IZM u Taborištu Gornjem. Topničku i raketnu potporu pružale su topničke postrojbe JNA sa svojih paljbenih položaja na dominantnim kotama na okupiranom području Banovine i Korduna. U ranim jutarnjim satima 28. listopada 1991. postrojbe 101. brigade ZNG-a, iz rajona razmještaja u širem području Vukomeričkih gorica, krenule su prema Pokupskom na polazne položaje za napad. U 5,00 sati ujutro u Pokupskom je održana koordinacija zapovjednika glavnog smjera sa zapovjednicima postrojbi koje su trebale prve prijeći preko mosta na desnu obalu Kupe, na kojoj su još jednom razjašnjena i usuglašena bojna djelovanja. Napad na pokupskom smjeru započeo je u 6,00 sati 28. listopada 1991. jakom topničkom pripremnom paljbom hrvatskih snaga po položajima pobunjenih Srba i JNA na desnoj obali rijeke Kupe, od Gračanice Šišinečke, preko Slatine Pokupske, do Čremušnice. Neprijatelj je uzvratio svom snagom. U planirano vrijeme, polazne položaje u neposrednoj blizini porušenog 69


prijelaz rijeke Kupe i iz neposrednog dodira snage JNA i pobunjenih Srba na desnoj obali potisnuti prema Glini i Vrginmostu. Kako je kasnio početak napada, pobunjeni Srbi na desnoj obali rijeke zamijetili su žurno pregrupiranje hrvatskih snaga oko porušenog mosta te su otvorili žestoku topničku vatru po Pokupskom i prilazima mostu, najžešće u trenutku kada su se postrojbe 101. brigade ZNG-a počele pripremati za napad. S obzirom da je izostao faktor iznenađenja, cijela akcija dovedena je u pitanje. Oko 9,30 sati zamjenik zapovjednika 1. bojne 101. brigade ZNG-a Miro Andrić dolazi do zapovjednika Diverzantskog voda brigade Želimira Milašina u području srušenog mosta. U neposrednom dogovoru, oni odlučuju pokrenuti akciju, bez čekanja 3. bojne 10. brigade TO Velika Gorica. Nakon što im je napad odobren od zapovjednika pokupskog smjera, dogovoreno je da će Diverzantski vod 101. brigade ZNG-a prvi prijeći most, napraviti i osigurati prolaze kroz minska polja na desnoj obali Kupe te potom, uzvodno prema skelnom prijelazu, prijeći u napad i ovladati Sv. Trojstvom. Prvi pokušaj prelaska mosta, uslijed snažnog djelovanja pobunjenih Srba, nije im uspio. Nakon pregrupiranja, odlučeno je da se pokuša još jednom. U pomoć su im pristigli tenk i transporter 55. oklopne satnije, pod zapovijedanjem Ivana Čejaka, koji iz zaklona kod zadnjih kuća prije mosta otvaraju snažnu vatru na Sv. Trojstvo. Nakon što su ispalili svih 11 granata kojima su raspolagali, kompletan Diverzantski vod krenuo je ponovno u akciju te je, pod žestokom vatrom snaga JNA i pobunjenih Srba, uspio prijeći preko porušenog mosta na desnu obalu rijeke Kupe i osigurati mostobran.13 Po prelasku krenuli su uzvodno uz rijeku, krećući se sporo po blatnjavoj obali, čisteći teren od neprijateljskih snaga. Neprijatelja potiskuju prema Sv. Trojstvu, zaobilazeći pritom sam vrh (tt 199), s kojeg su pobunjeni Srbi i dalje djelovali. Odmah za njima Kupu prelaze pripadnici 1. bojne 101. brigade ZNG-a na čelu sa zamjenikom zapovjednika bojne Mirom Andrićem i pomoćnikom zapovjednika bojne za sigurnost Stjepanom Jurinom. Na desnu obalu Kupe prebacili su se pripadnici 1. satnije sa zapovjednikom Stjepanom Bratkovićem, 2. satnije sa zapovjednikom Ivanom Mlinarom, 3. satnije sa zapovjednikom Markom Dujmovićem, Prateći vod bojne sa zapovjednikom Slavkom Bogadijem, Vod BsT sa zapovjednikom Morisom Sorgarom, te ostale postrojbe 1. bojne. Zadaća satnija i Pratećeg

Robert Majerić – Bačvar, ciljač na BsT-u: Nakon što su Gašini dečki i dečki iz satnija 1. bojne prešli preko mosta, došao je red i na nas. Uz pomoć dečki iz pratećeg voda bojne vučemo ili nosimo topove i sanduke sa streljivom preko porušenog mosta, peru po nama, a mi idemo dalje… Nailazimo na izmasakrirana tijela, streljivo, topove, vojnu opremu i hranu. Prvo sam “zarobio” konzervu “29. novembar”, sjećam je se od prije rata, dobra je bila. Od streljiva biramo što nam treba, ne možemo nositi preveć toga. Idemo dalje i zauzimamo paljbeni položaj, nekako uvijek uz dečke iz pratećeg voda bojne. Nailaze tenkovi, čujem pucnjeve sa svih strana i tenkovi pucaju. Tu sam prvi puta čuo kako nakon eksplozije frču šrapneli i zabijaju se oko mene. Trčim do topa, ciljam, narihtavam daljinu od oka i pucam. Opet i opet i pogodak. 84-vorka je u dimu. Bravo, bravo, pogodil si ga, dečki od veselja viču i iskaču iz rovova, kad iz dima izlazi tenk, možda drugi, i piči dalje i puca po nama. Bemti, fulal si, viču moji “beesteovci”, pucaj, pucaj! Ne sjećam se koliko sam ih ispalio, ali se dobro sjećam da tenkovi dalje nisu mogli. Pa nisam im ja za to kriv. Što nisu mislili prije no što su krenuli. U toj frci Zubo (punjač BsT-a Branimir Narančić, op.a.) viče: Metak ne ide u top. Pitam se što je sad i baš ovoga trenutka? Nema druge, Zubo mora očistiti garež iz cijevi topa, onako na paljbenom položaju. Mi svi u rovu, a on, flegma, čisti, čisti… Kraj nas frču zrna streljiva, šrapneli i ne znam što sve ne, a on i dalje na otvorenom čisti li čisti. Meni se čini da to čišćenje traje danima… mosta zauzeo je, uz pomoć vodiča,12 samo Diverzantski vod 101. brigade ZNG-a, koji je čekao dolazak pripadnika 3. bojne 10. brigade TO Velika Gorica kojima je, kao prethodnica, trebao osigurati prijelaz na desnu obalu Kupe. No, umjesto njih, u Pokupsko su počeli pristizati pripadnici 1. bojne 101. brigade ZNG-a. Kada su uvidjeli da se pripadnici velikogoričke brigade nisu pojavili, zapovjednicima postrojbi 1. bojne postalo je jasno da je sve ostalo na njima. Tako su pripadnici 1. bojne 101. brigade ZNG-a, umjesto drugog ešalona, dobili bojnu zadaću glavnih snaga napada – isforsiranim napadom izvršiti nasilni

12 Bili su to Josip Zidar – Braco, prvi predsjednik Kriznog stožera Velika Gorica i načelnik spoznajnih poslova SŠTO Grada Zagreba Jug, i Darko Lisac – Foxy, pripadnik velikogoričke brigade HV-a. 13 Osim osobnim naoružanjem, pripadnici Diverzantskog voda 101. brigade ZNG-a bili su naoružani s 10 zolja, 20 trenutnih mina, 10 kumulativnih mina i 4 sanduka streljiva 7,62 mm.

70


Pripadnici BsT voda 1. bojne, Gornji Hruševec – Novo Brdo, kraj listopada 1991.

Brigadni vod PZO, Cerovski vrh, 27. listopada 1991.

71


brigade ZNG-a držali su do izvlačenja na lijevu obalu Kupe. Jedan bestrzajni top postavljen je ispred Sv. Trojstva (na južnom izlazu), a drugi na izlazu iz Slatine Pokupske, na smjeru prema Taborištu Donjem. Pripadnici 101. brigade ZNG-a zadaću napada na desnoj obali rijeke Kupe izvršili su usprkos snažnom otporu neprijatelja i u vrlo teškim vremenskim uvjetima, iako su bili slabo naoružani te nedovoljno opremljeni i pripremljeni za napad. No, imali su veliko domoljubno srce i hrabrost, kojima su odlično obavili jednu od najtežih zadaća napadnih djelovanja i uspjeli potisnuti znatno nadmoćnijeg neprijatelja u dubinu okupiranog područja Banovine. Forsiranje rijeke Kupe te uspostava i držanje mostobrana bilo je prvo napadno bojno djelovanje takve vrste tijekom Domovinskog rata, što je cijelom pothvatu davalo još veću težinu. Do kraja dana snage pobunjenih Srba i JNA odbačene su na crtu rijeka Kupa – šuma Kobiljača – Bučica – Taborište Donje – Zaloj – Bukovci – rijeka Kupa. U akciji čišćenja terena na desnoj obali rijeke Kupe, pripadnici 101. brigade ZNG-a našli su mnoštvo granata te top 100 mm i BsT 82 mm bez ciljničkih sprava, s pripadajućim streljivom, koje su nakon kompletiranja koristili u daljnjem napadu. Nakon slamanja otpora snaga pobunjenih Srba iz sastava brigade TO Glina, ojačanih tenkovskom satnijom JNA i dragovoljačkim odredima iz Srbije, pripadnici 1. bojne 101. brigade ZNG-a prodrli su u dubinu neprijatelja tri do pet kilometara. Na dosegnutim se položajima učvršćuju, u nadi da će se uspostaviti pontonski most preko rijeke Kupe i da će im doći obećana pomoć u ljudstvu i oklopno-mehanizirane snage, koje će im dati podršku u daljnjem prodoru i čišćenju terena. Kako je već rečeno, nakon prelaska na desnu obalu bilo je predviđeno, u roku od 24 sata, uspostavljanje pontonskog mosta preko postojećeg skelnog mjesta prijelaza, i dopremanje oklopno-mehaniziranih snaga koje su trebale davati vatrenu potporu pripadnicima 101. brigade ZNG-a i po osposobljavanju mosta, biti prebačene na desnu obalu. No, od toga nije bilo ništa, čime je bila otežana opskrba postrojbi brigade na desnoj obali Kupe i evakuacija ranjenika, a daljnja napadna djelovanja upitna. Veliki problem bio je i taj što postrojbe Hrvatske vojske nisu u isto vrijeme krenule u napadna bojna djelovanja ni na području Lasinje ni na području Nebojana, što je postrojbe 101. briga-

voda 1. bojne bila je napadom iz neposrednog dodira potisnuti snage pobunjenih Srba i JNA prema Slatini Pokupskoj i dalje, što oni i čine odmah po prelasku na desnu obalu rijeke Kupe. Potom Kupu prelaze pripadnici Izvidničkog voda brigade, Inženjerijskog voda brigade sa zapovjednikom Zvonkom Kraljem, koji je tijekom akcije teško ranjen, i dio Izvidničkog voda 10. brigade TO Velika Gorica. Ubrzo se preko Kupe prebacuje dio PZO i Protuoklopnog voda brigade, koji su s paljbenih položaja na južnim padinama Sv. Trojstva “dobro pokrivali” cestu prema Bučici i Taborištu, te pripadnici saniteta 101. brigade ZNG-a, koji su se smjestili i razvili SnSt u jednom čvrstom objektu uz samu obalu rijeke. Nakon prelaska na desnu obalu rijeke Kupe i slamanja otpora snaga JNA i pobunjenih Srba, pripadnici Diverzantskog voda i 1. bojne 101. brigade ZNG-a kreću u čišćenje terena. Po prelasku Kupe, pripadnici Diverzantskog voda brigade razvili su se na desnoj obali rijeke sa zadaćama čišćenja terena, ovladavanja Sv. Trojstvom i izbijanja na područje Dobrenića brda (tt 222). Do 15,00 sati pripadnici Diverzantskog voda i 1. bojne 101. brigade ZNG-a ovladali su Slatinom Pokupskom, Andrijevićima i Zalojem te preko Hrgovića izbijaju na Dobrenića brdo (tt 222). Nakon obavljene zadaće, oslobođeni prostor – mostobran brane pripadnici 1. bojne, a pripadnici Diverzantskog voda 101. brigade ZNG-a izvlače se na lijevu obalu Kupe, radi prijema nove bojne zadaće. Prilikom prelaska na desnu obalu Kupe i tijekom bojnih djelovanja, dio pripadnika 1. bojne 101. brigade ZNG-a uletio je u minsko polje, pri čemu su trojica ranjena,14 a jedan je ranjen prilikom čišćenja terena. Ranjene suborce pripadnici brigade, nakon što im je pružena pomoć u brigadnoj SnSt, izvukli su natrag u Pokupsko, odakle su prebačeni na liječenje u Zagreb. Na desnoj obali Kupe postrojbe 101. brigade ZNG-a uspostavile su širi mostobran na crti šuma Kobiljača – Dobrenića brdo (tt 222) – Gajdekovo i tako stvorile uvjete za prebacivanje svježih hrvatskih snaga na desnu obalu Kupe s ciljem produženja napada. Prva i druga satnija 1. bojne dosegle su do potoka Vinica te u rajonu Gajdekova spojile se sa snagama 2. satnije 2. bojne 10. brigade TO Velika Gorica nakon njihova prelaska rijeke Kupe čamcima, dok su 3. satnija, Samostalni prateći i Vod BsT-a 1. bojne 101. brigade ZNG-a dosegli do Sv. Trojstva i Slatine Pokupske, a po dubini oko dva kilometra prema selu Taborište Donje. Navedene položaje pripadnici 1. bojne 101.

14 Pri izvlačenju ranjenika s desne obale Kupe pripadnicima saniteta pomagali su pripadnici Logističkog voda 1. bojne na čelu sa zapovjednikom Ivicom Petkovićem i pomoćnikom zapovjednika 1. bojne za logistiku Ivanom Godinićem koji su, usprkos žestokom granatiranju, svakodnevno prelazili rijeku i obavljali svoje zadaće opskrbe postrojbi na desnoj obali Kupe. U nedostatku nosila, ranjenike su na lijevu obalu Kupe na rukama prebacivali njihovi suborci.

72


Damir Goršeta, zapovjednik SŠTO Jug, i Ivica Hrnčić, zapovjednik 101. brigade ZNG-a, Pokupsko bojište, listopad 1991. (autor fotografije: Aleksandar Božić).

za pričuvu 1. bojnu 10. brigade TO Velika Gorica i 3. bojnu 99. brigade ZNG-a Zagreb – Peščenica. Kao i puno toga tijekom akcije, ništa od obećanog nije realizirano. Kao pojačanje u napadnim bojnim djelovanjima na desnoj obali Kupe, 29. listopada 1991. u ranim jutarnjim satima zapovjednik 3. bojne Bruno Čavić uveo je 1. satniju 3. bojne 101. brigade ZNG-a. Nakon prebacivanja na desnu obalu Kupe, pripadnici satnije raspoređuju se uzvodno, te nakon skelnog mjesta prijelaza započinju napadna bojna djelovanja s desne strane prema Sv. Trojstvu. Prilikom zauzimanja Vikend naselja (u podnožju Sv. Trojstva) teško je ranjen zapovjednik satnije Tihomir Dubreta, koji je usprkos brzo ukazanoj liječničkoj pomoći (amputirana mu je desna noga iznad natkoljenice) dva dana kasnije preminuo od zadobivenih rana.15 Uz veliki šok zbog stradanja zapovjednika, zapovjednici vodova uspjeli su rasporediti pripadnike satnije prema Sv. Trojstvu te ih povezati s 3. satnijom 1. bojne 101. brigade ZNG-a na lijevom boku. U popodnevnim

de ZNG-a na pokupskom smjeru ostavilo usamljene i time im uvelike smanjilo šanse za uspjeh. Nakon prelaska i uspostave crte obrane na desnoj obali Kupe, zamjenik zapovjednika 1. bojne 101. brigade ZNG-a zatražio je od nadređenog zapovjednika smjera da mu pošalje barem jedan tenk i oklopno vozilo, kako bi mogao učvrstiti položaje. Pomoć nije poslana, što je objašnjeno opasnošću da je teren još uvijek miniran. Budući da planirane snage 3. bojne 10. brigade TO Velika Gorica nisu uopće bile krenule u napad prema zapovijedi, zapovjednik 101. brigade ZNG-a bio je prisiljen uvesti pričuvu glavnog smjera napada, odnosno 3. bojnu 101. brigade ZNG-a (bez 3. satnije), te od nadređenog zapovjedništva zatražiti odobrenje i osiguranje nove pričuve. Zahtjevu je udovoljeno te je obećano prebacivanje 3. satnije 3. bojne 101. brigade ZNG-a, koja je bila razmještena na području Ranžirnog kolodvora u Zagrebu. Uz to, obećano mu je da će postrojbe 101. brigade ZNG-a dobiti

15 Zajedno s Tihomirom Dubretom ranjeni su Marijan Petruša (otvoreni prijelom lijeve noge) i Željko Skender (šrapnel u nozi).

73


Srušeni most u Pokupskom (autor fotografije: Aleksandar Božić).

žestokoj topničkoj vatri pobunjenih Srba i JNA, prvenstveno iz područja Taborišta Donjeg, gdje su bila smještena dva neprijateljska tenka, područja Trepča – Čremušnica, gdje je najvjerojatnije bio položaj VBR-a, te područja sela Mravinci, gdje su bili raspoređeni minobacači 82 mm. Na desnoj obali Kupe pripadnici 101. brigade ZNG-a zarobili su jednog civila koji je živio u Mravincima, a on ih je odveo u izviđanje do sela Bučica Gornja. S obzirom na to da su zaposjednuta sela na desnoj obali rijeke Kupe bila napuštena, pripadnici 101. brigade ZNG-a tijekom dana išli su u izviđanje terena, dok su tijekom noći boravili u napuštenim kućama u spomenutim selima. U razdoblju od 10,00 do 15,00 sati 29. listopada 1991. položaje svih postrojbi 101. brigade ZNG-a na desnoj obali Kupe

satima na položaje na desnoj obali rijeke Kupe uvedena je i 2. satnija 3. bojne 101. brigade ZNG-a, koja je trebala napadati od šume Kobiljača prema Bučici Gornjoj, s desne strane Sv. Trojstva (koje zaposjedaju), sa zadaćom osiguranja desnog boka 1. bojne i sprječavanja prodora snaga pobunjenih Srba i JNA iz Ilovčaka i Čremušnice. Nakon dosezanja crte Sv. Trojstvo – Slatina Pokupska i povezivanja na lijevom boku s pripadnicima 1. bojne 101. brigade ZNG-a, zapovjednik 3. bojne poslao je izviđače da izvide područje Hrgovića i Mravinaca i utvrde jačinu i razmještaj snaga JNA i pobunjenih Srba na tom području. Bojna djelovanja hrvatskih branitelja na desnoj obali podržavale su topničke snage Hrvatske vojske s lijeve obale Kupe. S druge strane, nakon uspostave mostobrana, položaji hrvatskih branitelja na lijevoj i desnoj obali rijeke Kupe bili su izloženi 74


osobno je obišao zapovjednik brigade Ivica Hrnčić, koji se na licu mjesta upoznao s trenutnom situacijom na terenu te se uvjerio u hrabrost i visoki moral, posebno pripadnika 1. bojne. Istoga dana, pripadnike brigade na dosegnutim crtama na desnoj obali rijeke Kupe posjetio je i zapovjednik pokupskog smjera Damir Goršeta u pratnji novinara, koji su intervjuirali pripadnike brigade te im čestitali na hrabrosti i uspjehu. Oko 14,30 sati 29. listopada 1991. u Kravarskom se postrojbama brigade priključila i 1. samostalna satnija Podsused. Po dolasku, zapovjednik satnije Siniša Ratković javio se na IZM 101. brigade ZNG-a, gdje ga je zamjenik zapovjednika brigade Jozo Petrašević upoznao sa situacijom na bojišnici i zadaćama brigade. Pritom je dobio bojnu zadaću koja je glasila: prijeći preko mosta na desnu obalu rijeke Kupe, krenuti cestom prema Mravincima i zauzeti crtu šuma Kobiljača (tt 188) – Mravinci – Kukolji. Desno krilo satnije trebalo je uvezati obranu s lijevim krilom 3. bojne 101. brigade ZNG-a, čije se desno krilo naslanjalo na Kupu. Lijevo krilo satnije trebalo je uvezati obranu s 1. bojnom 101. brigade ZNG-a te je pritom posebnu pažnju trebalo obratiti na prodor oklopno-mehaniziranih postrojbi neprijatelja iz smjera Taborišta i Bučice. U 7,00 sati 30. listopada 1991. zapovjednik satnije sa zapovjednicima vodova krenuo je u zapovjedno izviđanje. Nakon obilaska položaja Pratećeg voda 1. bojne 101. brigade ZNG-a u području Pokupskog prešli su na desnu obalu Kupe gdje su, između 11,30 i 12,00 sati, u Vikend naselju ispod Sv. Trojstva stupili u kontakt sa zapovjednikom 3. bojne 101. brigade ZNG-a radi uvezivanja crte obrane. U trenutku njihova susreta započela je žestoka pucnjava, nakon što je od ranog jutra trajao topnički duel, tijekom kojeg su pripadnici brigade djelovali i iz zarobljenog topa 100 mm iz kojeg su, pošto su ga na brzinu popravili, ispalili dvanaest granata po položajima pobunjenih Srba i JNA. Ubrzo se pokazalo da su neprijateljske snage napale Sv. Trojstvo i probile desni bok 3. bojne, a time i snage 1. bojne u Slatini Pokupskoj. Uvidjevši svu ozbiljnost nastale situacije, zapovjednik 1. samostalne satnije Podsused dogovorio se sa zamjenikom zapovjednika 1. bojne 101. brigade ZNG-a da što prije prebaci satniju iz području Šestak Brda na desnu obalu Kupe i ojača obrambene položaje desno od mosta, prema Sv. Trojstvu i šumi Kobiljača. Nakon brojnih problema, zapovjednik satnije stigao je oko 15,30 sati u Zapovjedništvo 101. brigade ZNG-a, gdje je od zapovjednika brigade dobio zapovijed da se postrojba žurno prebaci iz rajona Šestak Brda u Pokupsko, gdje su se njezini pripadnici trebali rasporediti po kućama i čekati nove zapovijedi. Tijekom prebacivanja u Pokupsko dobili su novu bojnu zadaću da se prebace preko Kupe i razmjeste desno od mosta, uz cestu za

Slatinu Pokupsku, i križanja za Andrijeviće do potočića Golinja, te uvežu crtu obrane s 1. satnijom 1. bojne 101. brigade ZNG-a. U tom razdoblju, neprijateljske diverzantske grupe, potpomognute snažnim topničkim djelovanjem, zauzimaju dominantnu kotu Sv. Trojstvo, koju su branili pripadnici 1. satnije 3. bojne 101. brigade ZNG-a. Uslijed nedostatka protuoklopnog i teškog naoružanja, nepoznavanja rasporeda minskih polja i nepristupačnosti terena, pripadnici bojne nisu uspjeli obraniti, niti protunapadom vratiti izgubljene položaje. Potom su snage pobunjenih Srba i JNA intenzivirale napad, uslijed kojeg su se u 16,30 sati 30. listopada 1991. 1. i 2. satnija 3. bojne 101. brigade ZNG-a počele izvlačiti prema Kupi i Pokupskom. Zbog pada morala te žestoke topničke vatre neprijatelja, zapovjednik bojne uvidio je da bi moglo doći do napuštanja položaja, pa je zapovjedio ljudstvu da se po manjim grupama počne povlačiti prema mostu i prebacivati na lijevu obalu, što oni i čine. Time su postrojbe 3. bojne napustile položaje na desnoj obali i povukle se na lijevu obalu rijeke Kupe. Ubrzo nakon toga, postrojbe 3. bojne 101. brigade ZNG-a otišle su na popunu i dodatnu obuku. Oko 16,00 sati, nakon obilaska postrojbi na terenu, na IZM brigade u području Šestak Brda stigao je zapovjednik 101. brigade ZNG-a, koji je prisutnima priopćio da je postrojbama 3. bojne na desnoj obali Kupe, protunapadom neprijatelja iz šume Kobiljača, probijen desni bok te da im se u bojni raspored ubacilo pješaštvo neprijatelja, koje je zauzelo Sv. Trojstvo. Pritom je dodao da je neprijatelj potom usmjerio svoje djelovanje prema lijevom boku obrane 1. bojne (po Slatini Pokupskoj i Andrijevićima), koji su držali pripadnici njezine 3. satnije i Protuoklopnog voda bestrzajnih topova brigade. Uz jaku topničku potporu, snage pobunjenih Srba i JNA krenule su iz smjera Taborišta u tenkovsko-pješački napad, na što su pripadnici brigade žestoko uzvratili. Zapovjednik 101. brigade ZNG-a zatražio je od nadređenog zapovjednika smjera da im uputi pomoć i otvori žestoku topničku vatru po Sv. Trojstvu i području od Kukolja do Taborišta iz PZT-a 40 mm i topova B1, a po dubini rasporeda neprijateljskih snaga iz haubica 203 mm. U teškom i neravnopravnom boju, pripadnici 1. bojne 101. brigade ZNG-a, zajedno s Protuoklopnim vodom bestrzajnih topova, uspjeli su odbiti tenkovski napad te uništiti jedan neprijateljski tenk T-84, koji je bojno djelovao po njihovim položajima između Sv. Trojstva i Slatine Pokupske, i veći dio pješaštva, što je par dana kasnije potvrđeno na radiju “Petrova gora”. Pritom su ranjena tri pripadnika bojne. Uz njih, u bojnim djelovanjima ranjena su i dvojica pripadnika Izvidničkog voda 101. brigade ZNG-a, dok je treći izviđač Ivan Bebek nestao. Spomenuti Ivan Bebek uspio se, skrivajući se od neprijateljskih vojnika 75


Diverzantski vod 101. brigade, Pokuplje, listopad 1991.

Damir Goršeta (iza transportera) u blizini skelnog prijelaza preko Kupe, Pokupsko, listopad 1991. (autor fotografije: Aleksandar Božić).

76


Prelazak preko srušenog mosta u Pokupskom (autor fotografija: Aleksandar Božić).

77


koji su ga tražili, izvući iz rajona Sv. Trojstva i prebaciti nakon par sati na sigurno na lijevu obalu rijeke Kupe. U takvim uvjetima, 1. samostalna satnija Podsused prebacuje se na desnu obalu rijeke Kupe, zaposjeda položaje te uspostavlja neposrednu vezu s postrojbama 1. bojne 101. brigade ZNG-a. Uz to, navedene postrojbe međusobno i sa Zapovjedništvom brigade uspostavljaju radiovezu. Tijekom večeri i noći dodatno učvršćuju dosegnutu crtu pretpostavljajući da su samo oni još na desnoj obali Kupe, jer s ostalim susjedima više nisu imali kontakata. Zapovjednik 1. bojne 101. brigade ZNG-a zatražio je od zapovjednika smjera slanje pojačanja, koje bi se prebacilo tijekom noći, kako bi se mostobran i dalje održao. No, umjesto dodatnih snaga, zapovjednik pokupskog smjera Damir Goršeta zapovjedio je da se izvuku na početne položaje na lijevoj obali rijeke Kupe, jer svježih snaga za prebacivanje preko Kupe nije bilo na raspolaganju. Izvlačenje je počelo oko ponoći, a nakon što su pripadnici 1. bojne i Protuoklopnog voda bestrzajnih topova 101. brigade ZNG-a prešli most, oko 3 sata ujutro 31. listopada 1991. na lijevu obalu Kupe prebacili su se i pripadnici 1. samostalne satnije Podsused. Izvlačenje na lijevu obalu rijeke Kupe obavljeno je bez bojnih djelovanja. Po izvlačenju na lijevu obalu rijeke Kupe, pripadnici 1. samostalne satnije Podsused organizirali su, u suradnji sa satnijom TO Pokupsko, odsudnu obranu područja mosta kako bi spriječili prodor oklopno-mehaniziranih i pješačkih snaga pobunjenih Srba i JNA na lijevu obalu rijeke Kupe. Položaje su držali do izvlačenja postrojbi brigade s pokupskog bojišta. Radi stabilizacije bojišnice, postrojbe 101. brigade ZNG-a na lijevoj obali Kupe, u suradnji s postrojbama 10. brigade TO Velika Gorica i lokalnim snagama hrvatskih branitelja, učvršćuju svoje položaje i crtu obrane u rajonu Auguštanovca, Pokupskog Cerja i Pokupskog te nastavljaju obrambena djelovanja na tom području do 18. studenoga 1991. godine. Iscrpljeni pripadnici 1. bojne 101. brigade ZNG-a nakon stabiliziranja bojišnice na Kupi otišli su na popunu i dodatnu obuku u Zagreb. Tijekom bojnih djelovanja, uspostave mostobrana i prijelaza na desnu obalu rijeke Kupe, pripadnici 101. brigade ZNG-a uspjeli su potisnuti snage pobunjenih Srba i JNA pet kilometara u dubinu, nanijevši im velike gubitke u ljudstvu i tehnici, te su uspješno, zajedno s pripadnicima 10. brigade TO Velika Gorica i 1. samostalne satnije Podsused, držali mostobran na rijeci Kupi 72 sata. Tijekom akcije zarobljeni su top B1, tri bestrzajna topa, tri minobacača 82 mm i traktorska prikolica puna tenkovskih projektila, pješačkog i protuoklopnog naoružanja i

Sjećanje pričuvnog satnika Želimira Milašina – Gaše (u sredini), zapovjednika Diverzantskog voda brigade 1991.:

Po primitku zapovijedi za napad na pokupskom pravcu, proučio sam i shvatio mjesto i ulogu Diverzantskog voda. Nimalo neskromno predviđao sam, čast ostalima, da će prvi proboj crte obrane pobunjenih Srba na desnoj obali Kupe morati odraditi moji dečki. Sretan i ponosan, u sveto ime moje STOPRVE, s vjerom u dokazane bojovnike Diverzantskog voda, s ratnim iskustvom, koje smo stjecali u okviru 1. samostalne satnije Podsused, od lipnja 1991. – za vrijeme lipanjskog rata u Sloveniji, osiguravanju mobilizacijskih zborišta i drugih objekata na području Susedgrada, blokadama vojarni, obavljanjem specijalnih zadaća, a posebice u obrani Petrinje, na crti Petrinja – Trnjani – Hrastovica i napose u akciji izvlačenja hrvatskih policajaca iz Hrastovice. Pripremne zadaće obavio sam na vrijeme i s dečkima razradio tijek akcije. O spremnosti postrojbe izvijestio sam na zakazanoj koordinaciji, 28. listopada u Pokupskom, u 5,00 sati, zapovjednika smjera. To su trebale učiniti i ostale specijalne postrojbe, koje su trebale zajedno s Diverzantskim vodom probiti neprijateljevu obranu na desnoj banovinskoj strani Pokuplja. No, njihovi zapovjednici nisu se pojavili. Zapovjednici Goršeta i Turčić, po iskustvu odgađanja akcija, i ovoga su puta imali namjeru akciju odgoditi. Budući je to bila prva planirana napadna akcija, koju bi trebala započeti 101. brigada ZNG-a, ponosito i samouvjereno sam predložio: mi idemo prvi, a Vi nas slijedite planiranim snagama za napad. Krenuli smo i u suradnji s Mirom Andrićem, dozapovjednikom 1. bojne i njegovim dečkima odradili zadaću. Zahvalan sam svojim dečkima i ponosan na pripadnike STOPRVE da smo tako veliku akciju odradili u pravom povijesnom trenutku, a da pri tomu nitko od nas nije stradao. Zato danas s ponosom možemo pogledati svakome u oči, a neka se srame oni koji nas nisu slijedili, niti su uveli svježe snage za nastavak boja u oslobađanju hrvatske Banovine.

78


Pripadnici BsT voda 1. bojne na poruĹĄenom mostu, Pokupsko, krajem listopada 1991.

Sveto Trojstvo

79


1. samostalna satnija Podsused, dio voda Vrapčana, Pokupsko, studeni 1991.

1. samostalna satnija Podsused, 2. vod, Cerin roj, Pokupsko, studeni 1991.

streljiva. Nažalost, prigodom povlačenja topovi i minobacači su morali biti uništeni zbog nemogućnosti njihova prebacivanja na lijevu obalu Kupe. Na desnoj obali Kupe pobunjeni Srbi i JNA također pojačavaju crtu obrane na rijeci Kupi uvođenjem svježih snaga i dovlačenjem oruđa za topničku potporu, ukopavaju se i kontroliraju sve prijelaze preko Kupe. Nakon izvlačenja postrojbi brigade natrag na lijevu obalu rijeke Kupe i gubitka mostobrana, zapovjednik 101. brigade ZNG-a 3. studenoga 1991. na ZM-u je održao raščlambu sa zapovjednicima postrojbi koje su sudjelovale u napadu, na kojoj su iznijeli svoje ocjene i zapažanja. Zaključeno je da je akcija bila loše isplanirana i nepripremljena, postrojbe brigade upućene u napad bez potpore i koordinacije, podređene zapovjedništvima drugih postrojbi koja nisu bila u stanju ni svoje postrojbe voditi u napad. Razlogom napuštanja mostobrana na desnoj obali Kupe Zapovjedništvo brigade istaknulo je to što su se postrojbe brigade zadržale na mostobranu sva četiri dana, izvodeći obrambena djelovanja, pri čemu su bile izložene jakoj topničkoj vatri snaga pobunjenih Srba i JNA. Pritom je istaknulo i kako im Zapovjedništvo SŠTO JUG nije predočilo gdje se nalaze minska polja, pa su ih pripadnici brigade morali sami otkriti i razminirati, niti im je osiguralo elemente funkcioniranja sustava veze i osnove zajedničkog djelovanja s drugim postrojbama hrvatskih branitelja na tom području. Osim toga, veliki problem bila je i činjenica što zapovjednik 101. brigade ZNG-a nije zapovijedao postrojbama brigade koje su prešle na desnu obalu Kupe, pošto su one cijelo vrijeme bojnih djelovanja bile pod zapovjedništvom zapovjednika glavnog smjera napada, Stjepana Turčića.

To je prouzročilo dodatne probleme u organizaciji obrane i napada te zapovijedanju postrojbama na terenu. Kao veliki propust nadređenog Zapovjedništva istaknuto je i to što zapovjedniku brigade nije bilo odobreno dovođenje i angažiranje snaga 2. bojne i 3. satnije 3. bojne 101. brigade ZNG-a. Da su te snage bile dovedene i uključene u bojna djelovanja, po mišljenju Zapovjedništva brigade, ne bi došlo do napuštanja mostobrana i položaja na desnoj obali Kupe. Osim toga, kao veliki problem istaknuto je i što postrojbe Hrvatske vojske nisu u isto vrijeme krenule u napadna bojna djelovanja ni na području Lasinje ni na području Nebojana, što je postrojbe 101. brigade ZNG-a na području Pokupskog ostavilo usamljene i time im uvelike smanjilo šanse za uspjeh. Uz navedene razloge, zapovjednik 101. brigade ZNG-a istaknuo je i nedovoljnu pripremljenost i osposobljenost pripadnika i postrojbi brigade za tako složena napadna bojna djelovanja. Pritom je zapovjednik brigade otvoreno priznao da su zapovjednici i časnici brigade, s njim na čelu, nedovoljno bili osposobljeni za forsiranje rijeke i vođenje takvih bojnih djelovanja. Najveći je problem bio što pripadnici inženjerije nisu uspjeli razminirati područje oko srušenog mosta u Pokupskom, tako da se oklopno-mehanizirane snage nisu mogle prebaciti na desnu obalu Kupe. Pritom treba istaknuti i da posade tenkova nisu baš bile “oduševljene” dodijeljenom bojnom zadaćom prelaska na desnu obalu Kupe. Tijekom napada, s viših instanci zapovijedanja, zapovjednicima postrojbi brigade u napadu davana su svakakva obećanja, a niti jedno nije ispunjeno, što je revoltiralo pripadnike postrojbi, uz osjećaj da su prepušteni sami sebi u vođenju napada. 80


Sjećanje stožernog brigadira u miru Mire Andrića: U to vrijeme, iako sam obnašao dužnost dozapovjednika bojne, nadređeni su mi dijelili zadaće bojne, u pravilu s vrlo kratkim vremenom izvršenja. Iako smo za sobom imali iskustvo boja u obrani Novske, svaka zadaća je bila specifična i zahtijevala temeljitu pripremu njezinih izvršitelja, nedovoljno opremljenih i naoružanih. Zadaće smo prihvaćali s velikom ozbiljnošću, pripremali se i izvršavali ih precizno, hrabro i časno. Tako sam s mojim najbližim suradnicima iz Zapovjedništva bojne, zapovjednicima satnija i samostalnih postrojba bojne obavio pripreme i s postrojbama, prema zapovijedi 28. listopada 1991., u jutarnjim satima krenuli smo na polazni položaj (na rijeci Kupi u Pokupskom) u spremnosti za početak napadnog boja. Tada sam vidio veliku koncentraciju hrvatskih snaga (unosan cilj za JNA i pobunjene Srbe) u Pokupskom i nizvodno od skelnog mjesta prijelaza do porušenog mosta na rijeci Kupi. To područje neprijatelj je imao pod kontrolom sa Svetog Trojstva i šire. Na desnoj obali Kupe imao je utvrđene, minirane i žestoko branjene položaje. No, saznao sam i da 3. bojna 10. brigade TO nije bila spremna izvršiti svoj dio zadaće, te da će 1. bojna 101. brigade ZNG-a postati glavna udarna snaga za prodor i razbijanje snaga neprijatelja u obrani. Suglasni i jedinstveni u realizaciji ciljeva napada, konzultirao sam i zapovjednika Diverzantskog voda brigade, Želimira Milašina – Gašu (koji je iza sebe imao odlučne, iskusne i hrabre dečke), odlučili smo preuzeti inicijativu i nadređenima predložili početak i izvršenje napadnog boja. Nakon što nam je početak napada odobren i u ulozi glavnih snaga, na glavnom smjeru napada SŠTO JUG, prema Glini, taj silni domoljubni naboj pripadnika pretočili smo u briljantno izvedeni nasilni prijelaz rijeke Kupe, preko oštećenog mosta (isključivo pješaštvom) i iz neposrednog dodira potisnuli neprijatelja u dubinu teritorija Banovine (3 – 5 km). Oslobodili smo, u suradnji s 2. bojnom 10. brigade TO iz Velike Gorice, te snagama potpore, dio okupiranog teritorija Banovine, stvorili široki mostobran na Kupi, držali ga 72 sata i osigurali sve preduvjete za uvođenje svježih snaga za daljnji napad. Tijek te male operacije STOPRVE prikazan je na zemljovidu i korektno je opisan.

U toj akciji najteže mi je bilo kada sam shvatio da ćemo nakon 72 sata uspostave i držanja mostobrana morati povući naše snage, jer nadređeni nisu uspjeli uvesti svježe snage niti pružati daljnju potporu. Naravno, shvatio je to i neprijatelj, i cijelo vrijeme dovlačio snage i oruđa za odlučan protunapad. U tijeku žestokog boja umjesto svježih snaga dobili smo zapovijed za povlačenje, što smo i učinili u ranim jutarnjim satima 31. listopada 1991. godine. Teško je bilo svojim suradnicima objasniti razloge povlačenja u vrijeme kad smo imali inicijativu i spremnost za daljnja napadna djelovanja. Izgleda da je ovdje, kao i kasnije na mnogim bojištima, došlo do krive procjene – ocjene između (salonski) planiranog – nacrtanog i realnoga stanja na terenu. Hvala svim dečkima koji su u toj akciji sudjelovali i dodali još jedan važan kamen u slaganju mozaika konačnog oslobođenja Republike Hrvatske.

81


nom svodilo na snalaženje postrojbi brigade na bojištima na kojima su djelovale. Uz to, naglasio je kako su odluke na terenu od strane nadređenih zapovjedništava donošene nepravovremeno te da su bile neadekvatne, kao i da je premalo pažnje poklanjano pripremi i razradi bojnih djelovanja, pa su tako pripadnici 101. brigade ZNG-a u Novskoj i Lasinji na prvu crtu bojišnice uvedeni izravno iz autobusa. Preuzimanjem dužnosti zapovjednika brigade, Jozo Petrašević postavio je Stjepana Puškara za zamjenika zapovjednika, ujedno načelnika stožera, Davora Belanovića za pomoćnika zapovjednika za SIS, Mirka Latina za pomoćnika zapovjednika za IPD, Damira Rudeža za pomoćnika zapovjednika za logistiku i Faruka Čerimagića za pomoćnika zapovjednika za koordinaciju na terenu. Osim u Zapovjedništvu brigade, izvršene su i kadrovske promjene u zapovjedništvima bojni. Zapovjednikom 1. bojne, umjesto Željka Cipriša, imenovan je njegov dotadašnji zamjenik Miro Andrić, koji se istaknuo prilikom prelaska Kupe i tijekom bojnih djelovanja na desnoj obali rijeke. Zapovjednikom 3. bojne, umjesto Brune Čavića, imenovan je Franko Križman. Dotadašnja bojna djelovanja pokazala su nedovoljnu organiziranost i pripremljenost postrojbi brigade za složena napadna djelovanja te nedovoljnu obavještajnu aktivnost. Zbog toga se pristupilo radu na otklanjanju slabosti i osposobljavanju zapovjednika i pripadnika brigade za buduća bojna djelovanja. Pritom je naglasak stavljen na obuku zapovjednika, časnika i vojnika u izvidničkim, diverzantskim, topničkim i protuoklopnim postrojbama, te se provode organizacijsko-kadrovske i moralno-psihološke pripreme za daljnja bojna djelovanja. Nakon izvlačenja na početne položaje na lijevoj obali Kupe, postrojbe 101. brigade ZNG-a, kojima su pridodane satnija TO Lukinić Brdo i dio satnije TO Pokupsko, dobile su od Zapovjedništva SŠTO JUG novu zonu odgovornosti i crtu obrane lijevo: most na rijeci Kupi u Pokupskom, desno: ušće Kravaršćice u Kupu, po dubini selo Opatija. Prvu crtu obrane organizirali su na Kupi, dok je druga crta uspostavljena u zahvatu ceste Cerje Pokupsko – Skender Brdo. ZM brigade organizirano je na području Lukinić Brda u selu Cerovski Vrh, dok je pričuvno ZM bilo u području sela Dubranec. Zadaće postrojbi 101. brigade ZNG-a bile su zapriječiti prednji kraj obrane na tenkovsko prohodnim smjerovima preko Kupe u području Auguštanovca i sela Lijevi Degoj te skelnog prijelaza u Pokupskom, organizirati obranu i onemogućiti snagama JNA i pobunjenih Srba prijelaz preko rijeke i prodor u dubinu teritorija. Pritom su trebale izvršiti i popunu do formacijskog ustroja.

Ivica Hrnčić

Uz to, tijekom bojnih djelovanja na području Pokupskog, pripadnicima i postrojbama 101. brigade ZNG-a veliki problem predstavljao je i nedostatak vojne tehnike i opreme (kaciga, kapa, potkapa i rukavica) te alata, što je otežavalo njihov boravak i izvođenje bojnih djelovanja na prvoj crti bojišnice, posebno tijekom napada na desnoj obali Kupe. Nakon povlačenja 3. bojne i izvlačenja 1. bojne s desne obale rijeke Kupe i gubitka mostobrana, uslijed pada morala i psihofizičke iscrpljenosti pripadnika brigade, izvršene su promjene u zapovjednom kadru Zapovjedništva i svih postrojbi 101. brigade ZNG-a. Dana 7. studenog 1991., po zapovijedi zapovjednika Zagrebačkog korpusa ZNG-a Stjepana Mateše, umjesto Ivice Hrnčića novim zapovjednikom brigade imenovan je Jozo Petrašević. Primopredaja zapovjedništva nad brigadom, ratne kancelarije i dokumenata izvršena je 15. studenog 1991. godine. Odlazeći s dužnosti Ivica Hrnčić napisao je iscrpno izvješće o svom radu oko formiranja, mobilizacije i ustroja brigade, u kojem je iznio brojne probleme s kojima su on i njegovi suradnici bili suočeni. Kao najveće probleme tijekom bojnih djelovanja istaknuo je to što su postrojbe brigade uglavnom bile angažirane na bojišnicama po nižim postrojbama, a ne u cjelini, te podređene drugim zapovjedništvima, a ne njemu kao zapovjedniku, i što su zapovijedi nadređenih zapovjedništava izdavane najčešće usmeno i neprecizno, s vrlo kratkim vremenom za pripremu. Analizirajući sustav suradnje i koordinacije na terenu, istaknuo je da on nije postojao ili je bio nedovoljan pa se sve uglav82


Gradonačelnik Zagreba Boris Buzančić i zapovjednik SŠTO Jug Damir Goršeta obilaze postrojbe na bojišnici, Pokupsko, studeni 1991.

Između postrojbi 101. brigade ZNG-a i prema drugim postrojbama hrvatskih branitelja na pokupskom bojištu održavana je žična i kurirska veza, dok je radioveza korištena isključivo za hitne dogovore. Uslijed novonastale situacije i iscrpljenosti pripadnika 1. i 3. bojne 101. brigade ZNG-a od prelaska rijeke Kupe, višednevnih bojnih djelovanja i izloženosti žestokim topničkim napadima snaga pobunjenih Srba i JNA na desnoj obali Kupe te izvlačenja natrag na početne položaje, temeljem zapovijedi zapovjednika 3. OZ Zagreb, zapovjednik SŠTO JUG zapovjedio je 1. studenoga 1991. prebacivanje 2. bojne 101. brigade ZNGa iz područja razmještaja Kupinec – Goli Vrh – Stupnik, gdje je imala zadaću zaustavljanja prodora snaga JNA iz smjera Jastrebarskog, u rajon Cerja Pokupskog. Odatle je trebala izvršiti hodnju prema Kupi i zaposjesti crtu obrane Auguštanovec – Lijevi Degoj – Jagodići. Po dolasku na pokupsko bojište, 2. bojna na čelu sa zapovjednikom Ahmetom Puškarom, uz postrojbe TO Pokupsko i 1. samostalne satnije Podsused, koje su bile raspoređene uzvodno do porušenog mosta, preuzela je crtu obrane od porušenog mosta u Pokupskom – Lijevi Degoj – Auguštanovec – Lijevi Štefanki, po dubini Lukinić Brdo – Cerje Pokupsko, sa zadaćom organiziranja obrane i sprječavanja prijelaza neprijatelja preko rijeke Kupe, prema sljedećem: – Zapovjedništvo bojne, Desetina veze, Izvidnički vod, Prateći vod i Logistički vod razmjestili su se u selu Cerje Pokupsko, dok je pričuvno ZM organizirano na području Šestak Brda;

Na tenkovsko prohodnim i na smjerovima mogućeg prodora oklopno-mehaniziranih snaga pobunjenih Srba i JNA, pristupilo se formiranju protuoklopnih i grupa za zaprečivanje te su postavljana minska polja, kako bi se neprijatelju onemogućilo da se probije u dubinu obrane hrvatskih branitelja. Prema zapovijedi zapovjednika SŠTO JUG Damira Goršete, ustrojene su dvije pokretne grupe za zaprečivanje terena. Jednu je organizirala 101. brigada ZNG-a i ona je bila zadužena za prostor desno od mosta u Pokupskom, dok je drugu, zaduženu za prostor lijevo od mosta, organizirala 10. brigada TO Velika Gorica. Osim toga, zapriječena je i prednja crta obrane na rijeci Kupi i skelni prijelaz u Pokupskom, kako bi se učvrstila obrana i spriječio prijelaz snaga pobunjenih Srba i JNA preko rijeke. Prostor lijevo od postrojbi 101. brigade ZNG-a na pokupskom bojištu držale su postrojbe 10. brigade TO Velika Gorica, zajedno s dijelom satnije TO Pokupsko, koje su branile područje lijevo: šuma Kljuka – k 177, desno: most na rijeci Kupi u Pokupskom, po dubini selo Roženica, zaselak Milatovići. Prvu crtu obrane organizirale su na rijeci Kupi, dok su drugu crtu uspostavile u zahvatu ceste selo Gladovec Pokupski – selo Hotnja, sa zadaćom organiziranja obrane na lijevoj obali i stvaranja uvjeta za izvršenje protunapada na desnu obalu. Prostor desno od postrojbi 101. brigade ZNG-a na pokupskom bojištu držale su postrojbe hrvatskih branitelja iz sastava Operativnog smjera Lasinja, sa zadaćom organiziranja obrane na lijevoj obali i stvaranja uvjeta za izvršenje protunapada na desnu obalu. 83


Osim toga, pripadnici 1. samostalne satnije Podsused, prema zahtjevu zapovjednika SŠTO JUG, osiguravali su 15. i 16. studenoga 1991. izvlačenje i evakuaciju umjetnina, eksponata i drugog inventara iz teško oštećene crkve Sv. Ladislava u Pokupskom, pod stručnim vodstvom Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i Muzeja Turopolja. Od 6. studenoga 1991. na pokupsko bojište razmještaju se postrojbe 1. bojne 101. brigade ZNG-a, ojačane dijelom satnije TO Pokupsko i satnijom TO Lukinić Brdo, na drugoj crti obrane od Opatije do ušća Kravaršćice u Kupu – Skender Brdo, po dubini Lukinić Brdo, sa zadaćom organiziranja obrane, osiguranja ceste Cerje Pokupsko – Jamnička Kiselica, sprječavanja eventualnog prodora neprijatelja, prihvaćanja snaga 2. bojne brigade s prve crte na rijeci Kupi i u spremnosti za napad. Bojna je bila razmještena: – ZM i desetina veze bojne u s. Lukinići, a pričuvno u s. Cerovski Vrh; – 1. satnija u rajonu Skender Brdo – Klampari – Krepečanci; – 2. satnija u s. Lukinići te je nadzirala cestu Krepečanci – Lukinići – Cerovski Vrh i šumu Dobra Draga; – 3. satnija na području Cvetković Brda te je nadzirala cestu kroz selo i šumu Podgoljak; – Logistički vod na području sela Žutići te je nadzirao rajon obrane između 2. i 3. satnije; – Vod bestrzajnih topova na području sela Žužići; – Sanitet je razvio SnSt bojne u neposrednoj blizini ZM-a bojne. U rajonima obrane postrojbe bojne uspostavile su kontakt i uvezale obranu s lokalnim postrojbama hrvatskih branitelja koje su pokrivale teren prema Kupi, te se fortifikacijski utvrđuju i izviđaju. Pritom su pripadnici 1. satnije trebali biti posebno oprezni, jer su imali najisturenije položaje na desnom krilu obrane bojne i bili najizloženiji napadima snaga JNA i pobunjenih Srba. Tijekom boravka na položajima, postrojbama 1. bojne velike probleme predstavljali su slaba popunjenost ljudstvom (1. satnija bila je popunjena samo 35% od formacijskog ustroja, 2. satnija 45%, 3. satnija samo 30%, a Logistički vod 50%) te nedostatak bolničara, sanitetskih i transportnih vozila, sredstava veze, oružja, streljiva i dr. MTS-a. Kako bi ojačao postrojbu i omogućio joj “normalno izvođenje” bojnih djelovanja, zapovjednik bojne formirao je 10. studenoga 1991. Izvidničku desetinu, čije se nepostojanje pokazalo velikim hendikepom tijekom bojnih djelovanja na desnoj obali Kupe.

– 1. satnija, kojom je zapovijedao Zlatko Pavina, razmjestila se na području sela Lijevi Štefanki, sa zadaćom odsudne obrane sela; – 2. satnija, kojom je zapovijedao Stjepan Puh, razmjestila se na području Pokupsko – Auguštanovec, sa zadaćom držanja crte obrane na tom području; – 3. satnija, kojom je zapovijedao Stjepan Mihaljinac, razmjestila se na području Šestak Brdo – Cerje Pokupsko – Auguštanovec;16 – Inženjerijski vod, kojim je zapovijedao Željko Fučkar, razmjestio se na području Lukinić Brda. Inženjerijski vod 2. bojne imao je zadaću uređenja terena i crte obrane s ciljem sprječavanja probijanja obrambenih položaja postrojbi brigade od strane snaga pobunjenih Srba i JNA. Jedna od najvažnijih zadaća bila mu je zaprječivanje putova i postavljanje mina na lijevoj obali rijeke Kupe. Iako je, zbog nepristupačnosti terena i neposredne blizine neprijatelja koji se nalazio na drugoj obali rijeke, uređenje položaja bilo otežano, pripadnici Inženjerijskog voda 2. bojne obavili su svoju zadaću vrlo uspješno, postavivši minsko polje od 24 protupješačke odskočne mine. Prateći vod 2. bojne, pod zapovijedanjem Ivice Čička, pružao je vatrenu podršku pripadnicima bojne i cjelokupne brigade, imajući zadaću nanošenja što većih gubitaka neprijatelju i sprječavanja njegovog prijelaza Kupe. Tijekom boravka na pokupskom bojištu, pripadnike 2. bojne u Cerju Pokupskom posjetio je 13. studenog 1991. gradonačelnik Zagreba Boris Buzančić, a njegov dolazak dodatno ih je ohrabrio da izdrže u obrani Domovine. Držeći obrambene položaje na lijevoj obali Kupe, pripadnici 2. bojne i 1. samostalne satnije Podsused, zajedno s domaćim dečkima, motrili su položaje i izvješćivali zapovjednika brigade o kretanju i aktivnostima snaga pobunjenih Srba i JNA na desnoj obali, svakodnevno izloženi njihovoj žestokoj topničkoj, tenkovskoj i vatri iz pješačkog naoružanja. Tijekom držanja crte obrane na lijevoj obali Kupe, pripadnici brigade na promatračnici kod srušenog mosta (koju su nadzirali pripadnici 1. samostalne satnije Podsused) otkrili su da se iznad Bučice Gornje, u rajonu Golinje, izvode česti pokreti oklopnih vozila, tenkova i kamiona. Nakon što je “cilj” otkriven, zatraženo je od SŠTO JUG da topništvom djeluje po tom području. Uz dobro navođenje s prve crte, iza 18,00 sati 11. studenoga 1991. navedeni je “cilj” (skladište MES-a) preciznim pogotkom uništen. 16 Prilaz selu Auguštanovec bio je moguć isključivo kroz gustu šumu.

84


Posljedice razaranja Pokupskog (autor fotografije: Aleksandar Božić).

Od 7. studenoga 1991. na pokupsko bojište razmještaju se i postrojbe 3. bojne 101. brigade ZNG-a, na drugoj crti obrane od šume Brezje do Zgurić Brda, po dubini Paun Brdo, sa zadaćom kontrole komunikacija i sprječavanja prodora snaga JNA i pobunjenih Srba u rajonu obrane, u spremnosti za napad ili prihvat postrojbi 2. bojne u slučaju povlačenja. Po povratku na pokupsko bojište došlo je do kadrovskih promjena u Zapovjedništvu bojne. Novim zapovjednikom imenovan je Franko Križman, koji je po preuzimanju dužnosti na ZM-u brigade u selu Cerovski Vrh i upoznavanju sa svojim suradnicima i novim zapovjednikom brigade, odmah obišao postrojbe bojne u rajonu obrane. Za zamjenika zapovjednika bojne postavljen je Ćazim Kardašević, a za pomoćnika zapovjednika za IPD Dobromir Radušić, dok je zapovjednikom 1. satnije, umjesto poginulog Tihomira Dubrete, imenovan Mirko Mihalj. Treća bojna bila je razmještena:

– ZM bojne, Desetina veze i Izvidnička desetina u s. Batinovac, a pričuvno ZM na području s. Lukinići; – 1. satnija, kojom je zapovijedao Mirko Mihalj, na području Šestak Brda;17 – 2. satnija, kojom je zapovijedao Vlado Hursa, na području sela Lijevi Štefanki; – 3. satnija, kojom je zapovijedao Marko Jelenić, na području Paun Brda; – Inženjerijski vod, kojim je zapovijedao Darko Letinčić, na području sela Kravarsko i Šestak Brdo; – Logistički vod, kojim je zapovijedao Nikola Kordiš, na području Kravarskog, te – Prateći vod na području Šestak Brda. Nakon obilaska postrojbi i zone odgovornosti bojne, zapovjednik 3. bojne sazvao je 11. studenoga 1991. prvi radni sastanak sa zapovjednicima nižih postrojbi na ZM-u u Batinovcu,

17 Prema zapovijedi, satnija se trebala razmjestiti na području sela Zgurić Brdo, ali zbog neprikladnog šumskog i močvarnog terena, razmjestila se na području Šestak Brda.

85


Pripadnici 2. voda 1. satnije 1. bojne; slijeva: zap. voda Stjepan Balaband, zap. des. Ivan Šoštarić, a ispred njih Miroslav Milić ; Pokupsko, Auguštanovec, 16. studenoga 1991.

Pripadnici 1. satnije, 1. bojne (u sredini Miroslav Milić – satnijski bolničar), Lukinić Brdo, Krepečanci, 7. studenoga 1991.

86


Pripadnici 2. voda 1. satnije 1. bojne izvlače se iz Auguštanovca prema Jastrebarskom, studeni 1991.

na kojem je upoznat sa stanjem u postrojbama i problemima organiziranja obrane. Zaključeno je da je potrebna hitna konsolidacija stanja u postrojbama bojne. Prvenstveno je trebalo povećati popunjenost ljudstvom i MTS-om po formacijskom ustroju. Zbog loše popunjenosti i psihofizičke iscrpljenosti moral pripadnika bojne nije bio na željenoj razini pa je trebalo povećati vojničku stegu i ojačati odgovornost pojedinca i postrojbe u obavljanju bojnih zadaća. To se prvenstveno odnosilo na pripadnike 1. satnije, čija su bojna spremnost i moral bili jako pokolebani nakon pogibije njihovog zapovjednika. Topničku potporu bojnama brigade pružala je desetina LMB 120 mm (2 oruđa) brigade, s paljbenog položaja u Cerju Pokupskom. Uz to, vatrenu potporu postrojbama brigade na pokupskom bojištu pružali su i bitnica haubica 203 mm, bitnica topova B-1 i bitnica LMB 120 mm te 55. tenkovska satnija Zagreb, sastavljena od dva tenkovska voda, pod zapovijedanjem Zapovjedništva SŠTO JUG. Po zapovijedi nadređenog Zapovjedništva SŠTO JUG, tijekom boravka na pokupskom bojištu sve postrojbe 101. brigade ZNG-a, i na prvoj i na drugoj crti bojišnice, pristupile su utvr-

đivanju obrambenih položaja, izradi stajaćih zaklona s podgrudobranskim skloništima, grupnih zaklona po desetinama i na zapovjednim mjestima te osmatračnica po vodovima. Utvrđeni su i pričuvni položaji postrojbi brigade te su izgrađeni pričuvni položaji za topnička oruđa u suradnji s poduzećima “Velkom” i “Industrogradnja”. Na pokupskom bojištu pripadnici 101. brigade ZNG-a bili su smješteni u društvenim domovima, obiteljskim kućama i vikendicama. Crtu obrane pripadnici 2. bojne držali su do 15. studenoga, kada se na njihove položaje uvode postrojbe 1. i 3. bojne 101. brigade ZNG-a. Predavši položaje, pripadnicima 2. bojne 101. brigade ZNG-a odobren je kraći dopust kućama uz domobilizaciju, prijeko potrebnu popunu naoružanjem i MTS-om te ubrzanu izobrazbu novomobiliziranih vojnih obveznika. Dobivši 15. studenoga 1991. zapovijed načelnika GS HV-a Antona Tusa, zapovjednik brigade Jozo Petrašević odmah je zapovjedio zapovjednicima podređenih postrojbi da prvu crtu obrane na Kupi predaju 10. brigadi TO Velika Gorica, a zapovjedniku 2. bojne da prekine obuku i s postrojbom iz Zagreba premjesti se u vojarnu u Jastrebarskom, gdje se trebala okupiti cijela brigada 87


Tijekom bojnih djelovanja na pokupskom bojištu poginuo je jedan pripadnik 101. brigade ZNG-a (Tihomir Dubreta), dok ih je 26 bilo ranjeno. Govoreći o angažiranju 101. brigade ZNG-a na pokupskom bojištu, general zbora Anton Tus istaknuo je da je brigada imala ključno mjesto u držanju obrambenih položaja, te da je prema zapovijedi zapovjednika 3. OZ Zagreb i Zapovjedništva obrane Grada Zagreba uspješno sudjelovala u jednoj manjoj napadnoj operaciji na desnoj obali rijeke Kupe koja, pošto druge postrojbe nisu to baš pratile kako treba, prema analizi Glavnog stožera HVa, nije mogla uspjeti do kraja. Pritom je istaknuo kako su upravo ta napadna djelovanja imala poseban značaj na jačanje borbenog morala i pripremu cijele 101. brigade ZNG-a za još ozbiljnije bojeve zadaće, što se kasnije i potvrdilo.

radi pripreme za odlazak na novu bojnu zadaću. Unatoč jakoj topničkoj i vatri iz teških strojnica jedinica pobunjenih Srba i JNA s desne obale rijeke Kupe, koje su primijetile njihovo izvlačenje, primopredaja položaja postrojbama 10. brigade TO Velika Gorica izvršena je bez problema i gubitaka. Izvlačenje i prebacivanje postrojbi i tehnike brigade s pokupskog bojišta osiguravali su i štitili pripadnici 1. samostalne satnije Podsused. Zapovjedništvo i veći dio postrojbi brigade okupili su se u vojarni u Jastrebarskom 16. studenoga 1991., dan nakon što su dobili zapovijed. Hodnja postrojbi brigade od Pokupskog do Jastrebarskog organizirana je i provedena u pohodne postroje bojni sa svim elementima osiguranja i to noću, u vrlo hladnim i nepovoljnim vremenskim uvjetima. Posljednje se s bojišnice izvlače 3. bojna i 1. samostalna satnija Podsused, koje u vojarnu u Jastrebarskom dolaze uvečer 18. studenoga 1991., nakon što su obavile primopredaju položaja s postrojbama 10. brigade TO Velika Gorica.

88


5. Sudjelovanje 101. brigade HV-a u obrani istočne Slavonije (studeni 1991. – lipanj 1992.)

5.1. P ripreme za odlazak na istočnoslavonsko bojište Neizvjesnost i iščekivanje oko zadaće i područja bojne uporabe brigade nestali su u popodnevnim satima 18. studenoga 1991., kada je zapovjednik brigade Jozo Petrašević primio zapovijed načelnika GS HV-a Antona Tusa i zapovjednika 3. OZ Zagreb Stjepana Mateše o bojnoj uporabi brigade na istočnoslavonskom bojištu, s ciljem pružanja pomoći postrojbama hrvatskih branitelja u sastavu 1. OZ Osijek i stabilizacije tamošnje bojišnice. Na osnovu zapovijedi zapovjednika 3. OZ Zagreb, 101. brigada HV-a podređena je Zapovjedništvu 1. OZ Osijek te službeno od 17,00 sati 19. studenoga 1991. bojno djeluje na području istočne Slavonije. Kako bi se ojačala za predstojeću bojnu zadaću na istočnoslavonskom bojištu, odlukom načelnika GS HV-a, 19. studenoga 1991. brigadi je dodana 3. bojna 100. brigade HV-a Zagreb – Centar sa zapovjednikom Željkom Bosakom. Dobivši zapovijed da se brigada prebaci i razmjesti u širi rajon Našica, gdje će dobiti zapovijedi za bojnu uporabu, zapovjednik brigade odmah je pristupio donošenju odluka, pisanju zapovijedi za hodnju, pozivanju i pripremi pripadnika brigade za bojna djelovanja, izradi potrebnih dokumenata te logističkom osiguranju.

U vojarni u Jastrebarskom, koju su netom bili napustili pripadnici JNA i koja je još uvijek bila neočišćena od minsko-eksplozivnih sredstava, zapovjednik brigade odobrio je, zbog stalnog bojnog djelovanja, iscrpljenosti i zamora te potrebe “punjenja baterija” za predstojeću bojnu zadaću, pripadnicima brigade dvodnevni dopust. Zapovjedništvo brigade sa zapovjednicima postrojbi izvršilo je detaljnu raščlambu dotadašnje bojne uporabe brigade, svakom je ukazano na konkretne pogreške te je zatraženo da se uočene slabosti što prije uklone. Posebno se inzistiralo na unaprjeđenju sustava vođenja i zapovijedanja (ViZ), u cilju što bolje pripreme za predstojeću bojnu zadaću. Obavljena je dopuna popune postrojbi brigade s 420 naknadno mobiliziranih vojnih obveznika, s kojima se nije stigla izvršiti ni kratka obuka i koji su odmah raspoređeni u postrojbe. Njihov dolazak dao je novi poticaj i snagu sad već prekaljenim hrvatskim braniteljima, ali je uzrokovao i dosta problema, koji su se prvenstveno očitovali u nedostatku naoružanja i vojne opreme te borbenom neiskustvu i strahu novodošlih vojnika. Uz domobilizaciju, izvršena je i popuna postrojbi oružjem, streljivom i vojnom opremom, koja je još uvijek bila ispod potrebne razine. 89


Inženjerac Duško Dragašević i vezist Miro Ivaštinović, Jastrebarsko, studeni 1991.

Pripadnici Voda veze brigade, Jastrebarsko, studeni 1991.

90


Nakon te “izvidnice” zapovjednik brigade zapovjedio je 19. studenoga 1991. hodnju postrojbi brigade prema istočnoj Slavoniji, teritoriju udaljenom oko 300 km od njihova matičnog područja. Time je 101. brigada HV-a bila prva zagrebačka i općenito prva brigada Hrvatske vojske koju je GS HV-a cjelovitu uputio na izvršenje bojne zadaće na tako veliku udaljenost. Govoreći o slanju brigade na bojište tako udaljeno od njezina matičnog područja, tadašnji načelnik GS HV-a Anton Tus istaknuo je da ju je poslao, jer je 101. brigada HV-a u to vrijeme bila najbolje opremljena i organizirana postrojba u smislu zapovijedanja, a uz to je imala i potpuno ustrojene i popunjene pješačke bojne, dodajući da se to pokazalo dobrim rješenjem.

Pritom treba istaknuti kako se dio pripadnika brigade, saznavši da postrojba ide u istočnu Slavoniju, bojišnicu udaljenu 300 km od Zagreba, uplašio te se, pod izgovorom na bolest, malenu djecu, stare i bolesne roditelje, radne obveze i druge razloge, pokušao na sve načine osloboditi vojne obveze, u čemu su neki i uspjeli. Po primitku zapovijedi, zapovjednik brigade uputio je 18. studenoga 1991., dan ranije od ostatka, 15 pripadnika brigade, na čelu sa svojim pomoćnikom za koordinaciju na terenu Farukom Čerimagićem, u Našice sa zadaćom da s tamošnjim Kriznim stožerom dogovore prihvat i smještaj postrojbi brigade. Povjerenu zadaću spomenuta grupa odradila je u potpunosti.

91


5.2. D olazak u istočnu Slavoniju, preuzimanje prve crte obrane i prva bojna djelovanja U 17,00 sati 19. studenoga 1991. Zapovjedništvo, pristožerne postrojbe i 1. bojna brigade, zajedno s 3. bojnom 100. brigade HV-a (vodit će se kao 4. bojna 101. brigade HV-a), krenuli su prema istočnoj Slavoniji, pohodnim smjerom: Jastrebarsko – Zagreb – Ivanja Reka – Ivanić Grad – Čazma – Narta – Bjelovar – Kupinovac – Rakitnica – Šemovci – Đurđevac – Kloštar – Pitomača – Stari Gradac – Virovitica – Suhopolje – Cabuna – Sladojevci – Podravska Slatina (tu je, zbog opasnosti od zasjede pobunjenih Srba iz smjera Voćina na cesti Podravska Slatina – Našice, osiguran desni bok brigade te je kolona preusmjerena prema Donjem Miholjcu) – Donji Miholjac – Našice.18 Pohodne postroje u hodnji osiguravali su Vod Vojne policije brigade i djelatnici Prometne policije MUP-a Republike Hrvatske. Pripremu i tijek hodnje pohodnih postroja postrojbi brigade te realizaciju zapovijedi zapovjednika 3. OZ Zagreb nadzirao je Marijan Cvetko, načelnik operativnih poslova u navedenom Zapovjedništvu, koji se posebno angažirao oko uvođenja 3. bojne 100. brigade HV-a u točno vrijeme u kolonu. Prevoženje pripadnika brigade izvršeno je sa 180 motornih vozila i 10 autobusa, mobiliziranih od strane Kriznog štaba grada Zagreba. Hodnja je trajala punih 12 sati, a tijekom puta pripadnike brigade pratili su velika hladnoća, snijeg i zamračenje. Između 1,00 i 6,00 sati 20. studenoga 1991. na područje Našica počeli su pristizati prvi pohodni postroji brigade, koje prihvaća prethodnica brigade, upućena dva dana ranije, te osobno zapovjednik 132. brigade HV-a Našice Slavko Barić. Po dolasku razmještaju se u vatrogasnim domovima, osnovnim školama i drugim objektima u selima Feričanci, Jelisavac, Lađanska, Breznica Našička i Podgorač, gdje su i prenoćili. Nakon što su postrojbe brigade svladale put od 250 km, zapovjednik brigade odobrio je odmor u trajanju jednog dana, radi okrepe ljudstva i pregleda naoružanja, motornih vozila i tehnike. U Zapovjedništvu brigade izvršena je kraća analiza stanja na terenu sa zapovjednicima pristiglih postrojbi, tijekom koje

je ocijenjeno da je moral pripadnika na zadovoljavajućoj razini. Organizirani su i sastanci zapovjednika s vojnicima, na kojima su potonji upoznati sa složenom vojno-političkom situacijom na području istočne Slavonije, koja se dodatno pogoršala padom Vukovara 18. studenoga 1991. godine. Nakon što je ujutro 19. studenoga 1991. njezin zapovjednik dobio od zapovjednika brigade zapovijed da krene prema istočnoj Slavoniji, 20. studenoga 1991., istim smjerom kao i njihovi suborci prethodnog dana, prema istočnoslavonskom bojištu krenula je i 3. bojna brigade. Nakon dolaska u područje Našica u zoru 21. studenoga 1991., pripadnici bojne upućeni su u selo Podgorač, gdje su se razmjestili u objekte koje je, došavši ranije kao prethodnica, odabrao i odredio zamjenik zapovjednika bojne. Posljednja postrojba brigade koja je krenula prema istočnoslavonskom bojištu bila je 2. bojna. Nakon što su se njezine postrojbe u vojarni u Jastrebarskom popunile naoružanjem, MTSom i vojnim obveznicima, s kojima je izvršena kratka obuka i osposobljavanje za predstojeća bojna djelovanja, 2. bojna krenula je u večernjim satima 21. studenoga 1991. za glavninom snaga brigade prema istočnoj Slavoniji. Pohodna kolona išla je istim smjerom kao i njihovi suborci prethodnih dana. Po dolasku u Našice, dočekao ih je zapovjednik brigade koji je zapovjednika 2. bojne upoznao sa situacijom na bojišnici te mu zapovjedio da se bojna žurno razmjesti i rasporedi na prvoj crti obrane u selu Ivanovac. Zbog dužeg trajanja popune i opremanja, prateći vod priključuje se bojni tek 24. studenoga 1991. godine. Na odlasku su se hrvatski branitelji, pripadnici 101. brigade HV-a, oprostili s članovima svojih obitelji i prijateljima, ne znajući hoće li se vratiti. No, bili su odlučni pomoći svojim suborcima, hrvatskim braniteljima istočne Slavonije u obrani jedine im Domovine, Republike Hrvatske. Pritom su se pitali hoće li uspjeti odbiti napade nadmoćnijeg i bolje naoružanog neprija-

18 Nakon što su postrojbe HV-a i snage MUP-a Republike Hrvatske u operaciji “Papuk – ‘91” (28. studenoga – 25. prosinca 1991.) oslobodile šire područje Papuka, nestalo je opasnosti od napada pobunjenih Srba pa su se postrojbe brigade mogle kretati prema istočnoj Slavoniji planiranim smjerom preko Podravske Slatine (Nova Bukovica – Mikleuš – Čačinci – Feričanci – Donja Motičina) do Našica, umjesto preko Donjeg Miholjca.

92


Srba na tom dijelu bojišta s ciljem odsijecanja Osijeka, njegove blokade i kasnijeg zauzimanja, presijecanja ceste između Osijeka i Đakova i izbijanja na Podravsku magistralu te, u drugoj fazi, daljnjeg prodora, jednim krakom kroz Podravinu, a drugim kroz Posavinu prema području zapadne Slavonije. Nakon zauzimanja Vukovara, združene snage JNA i pobunjenih Srba krenule su u žestoku ofenzivu na istočnoslavonskoj bojišnici. Pregrupiravši snage, glavni napad usmjerile su na područje južno od Osijeka, napadajući smjerovima: Tenja – Antunovac, Orlovnjak – Antunovac i Laslovo – Ernestinovo – Antunovac, koristeći pritom sljedeće snage: – 51. mbr, koja je napadala smjerom Erdut – Dalj – Sarvaško Polje; – 544. mbr (iz Šapca), koja je napadala smjerom Dalj – Bijelo Brdo – Sarvaš (Sarvaško polje); – 12. pmbr, koja je napadala smjerom Borovo – Trpinja – Tenja; – 505. mtbr (iz Zemuna), koja je napadala smjerom Markušica – Podrinje; – 125. lpbr, koja je napadala iz smjera Tordinci – Laslovo; – 126. lpbr, koja je bila razmještena na području Tenje i Orlovnjaka; – 1. gmtbr (iz Beograda)19, te – 16. map, koji je pružao topničko-raketnu potporu s paljbenih položaja: 1/16. map u rajonu: Mali rit – Bobotski kanal, 2/16. map u rajonu: Segedinac – Podrinje; koje su bile popunjene rezervistima i dobrovoljcima iz Srbije i Bosne i Hercegovine te zajednički djelovale s lokalnim snagama pobunjenih Srba. Tijekom noći 20./21. studenoga 1991. zapovjednik 101. brigade HV-a zaprimio je zapovijed zapovjednika 1. OZ Osijek Karla Gorinšeka da se postrojbe brigade razmjeste u rajonu lijevo: Ivanovac – Briješće – Livana, desno: most na Velikom kanalu Vuka, po dubini: Jurjevac Punitovački – Beketinci,20 te preuzmu i rasporede se na prvoj crti obrane Livana – Briješće – Ivanovac – Paulin Dvor – Hrastin, sa zadaćom odsudne obrane dodijeljene im zone odgovornosti i neprekidnog osiguranja prometnice Osijek – Đakovo.21 U dubini zone odgovornosti postrojbe brigade trebale su organizirati drugu crtu obrane: Vladislavci – Dopsin – Vuka.

telja. Oko srca bila je zebnja, a u glavi inat da se brani svaka stopa i brazda plodne slavonske ravnice. Dio novo mobiliziranih pripadnika, koji su bili potpuno nepripremljeni za bojna djelovanja, po dolasku u istočnu Slavoniju uplašio se i želio je napustiti postrojbe brigade i vratiti se natrag u Zagreb. No, to je spriječeno odlučnom akcijom zapovjednika njihovih postrojbi i Zapovjedništva 101. brigade HVa, uz pomoć postrojbi HV-a u sastavu 1. OZ Osijek. U istočnu Slavoniju ojačana 101. brigada HV-a stigla je s 1900 pripadnika, naoružanih s 1940 komada pješačkog naoružanja, šest minobacača 120 mm, četiri PZT-a 20/1 i šest bestrzajnih topova, što nije bilo dovoljno za protuoklopnu borbu. Pohodni cilj brigada je dostigla bez ljudskih gubitaka i sa samo dva oštećena motorna vozila, iako su je cijelo vrijeme puta pratili velika hladnoća i snijeg. Pritom treba istaknuti da su se pohodne kolone kretale maksimalno dopuštenom brzinom od 40 km/h i sa zamračenim svjetlima zbog opasnosti od napada pobunjenih Srba. Brigada dolazi na područje istočne Slavonije u trenutku opće ofenzive jedinica 12. korpusa JNA, koji je imao sjedište u Novom Sadu, i lokalnih pobunjenih Srba, koje su nakon zauzimanja Vukovara 18. studenoga, prebacile znatne snage prema Osijeku i krenule u ofenzivu duž cijele crte istočnoslavonske bojišnice, zauzevši 21. studenoga 1991. sela Stari i Novi Seleš te Ernestinovo, a tri dana kasnije i Laslovo. Time su ugrozili i sam Osijek s južne strane te otvorili put za daljnji prodor prema Đakovu. Nakon što su pobunjeni Srbi i JNA zauzeli Ernestinovo, kolone autobusa, vozila i traktora s prognanicima, ženama, djecom i starijim osobama te natovareni različitim osobnim stvarima, kretale su se prema Našicama i Đakovu. Jadni ljudi napuštali su svoja ognjišta, svoje snove i uspomene, grobove svojih predaka i sinove na prvoj crti bojišnice, odlazeći u progonstvo. Bila je to uobičajena slika tih dana na području istočne Slavonije s kojom su se pripadnici brigade suočili odmah po dolasku na to područje. Brigada dolazi u istočnu Slavoniju kao ojačanje iscrpljenim hrvatskim snagama na tom području, s ciljem stabilizacije i učvršćenja crte bojišnice te sprječavanja daljnjeg prodora snaga JNA i pobunjenih Srba. U GS HV-a procijenili su da će zauzimanjem Vukovara otpočeti opća ofenziva JNA i pobunjenih

19 Vratila se u Beograd 23. studenoga 1991. godine. 20 Zona odgovornosti 101. brigade HV-a bila je 8 km široka i 18 km duboka. 21 Po dolasku brigade na istočnoslavonsko bojište, Zapovjedništvo 1. OZ Osijek imalo je tri opcije oko područja njezine bojne uporabe – područje Vinkovaca, područje Županje i područje jugozapadno od Osijeka – od kojih se, zbog vrlo teške situacije na tom dijelu bojišnice, odlučilo za ovu potonju.

93


Zapovjedno mjesto brigade, Beketinci, studeni 1991. Jozo Petraťević i Ante Radalj na ZM-u brigade, Beketinci, studeni 1991.

Brigadna vojna policija, Beketinci, studeni 1991.

94


– Logistička satnija brigade razmjestila se u s. Jurjevac Punitovački, u spremnosti za logističku potporu u 5,00 sati 21. studenoga 1991. godine; – 1. bojna u s. Vladislavci, u spremnosti za b/d na prvoj crti obrane Hrastin – Paulin Dvor do ponoći 21. studenoga 1991.; – 2. bojna u Ivanovcu, u spremnosti za b/d na prvoj crti obrane u Ivanovcu do ponoći 23. studenoga 1991.; – 3. bojna u s. Beketinci, u spremnosti za b/d na drugoj crti obrane lijevo: selo Velika Branjevina – rijeka Vuka, desno: uključno selo Vuka do ponoći 22. studenoga 1991.; – 4. bojna (3. bojna 100. brigade HV-a) u Čepinu i Livani, u spremnosti za b/d na lijevom krilu prve crte obrane brigade i na drugoj crti obrane Livana – Briješće – Korođgrad do ponoći 22. studenoga 1991., i – 1. samostalna satnija Podsused u s. Hrastin, u spremnosti za b/d na desnom krilu prve crte obrane brigade do ponoći 22. studenoga 1991. godine. Prva je crtu obrane preuzela 1. bojna. Prema već spomenutoj zapovijedi nadređenog zapovjednika 1. OZ Osijek, 1. bojna 101. brigade HV-a podređena je Zapovjedništvu 130. brigade HV-a Osijek, kojom je zapovijedao Nikola Huđin i koja je imala ZM u selu Vladislavci. Po primitku zapovijedi, zapovjednik 1. bojne zapovijeda hodnju pohodnim smjerom Našice – Satnica Đakovačka – Gorjani – selo Vuka i po dolasku u mjesto bojnog rasporeda bojne – sela Vladislavci i Hrastin – uz pomoć zapovjednika i pripadnika 130. brigade HV-a, do 23,00 sata 21. studenoga 1991., u vrlo kratkom vremenu, raspoređuje postrojbe i oruđa bojne na obrambene položaje i prvu crtu bojišnice. Time je 1. bojna bila prva postrojba 101. brigade HV-a koja je raspoređena na prvu crtu obrane istočnoslavonske bojišnice. Crtu Hrastin – Paulin Dvor, dužine oko 2 km, preuzela je oko 23,00 sata 21. studenoga 1991. godine. Najprije je prvu crtu obrane bojne preuzela 1. satnija, u suradnji s 1. bojnom 130. brigade HV-a, koju su popunjavali domaći dečki. Ne znajući koja postrojba hrvatskih branitelja drži obrambene položaje u selu Paulin Dvor prema Ernestinovu, pripadnici protuoklopnog voda brigade su, radi sigurnosti, oprezno s dvije protuoklopne grupe u 19,00 sati 21. studenoga 1991. ušli u Paulin Dvor, pri čemu su ustvrdili da je crta obrane prema Ernestinovu prazna. Brzom reakcijom zapovjednika 1. bojne, njezina 1. satnija i protuoklopna grupa zaposjele su oko 23,00 sata 21. studenoga 1991. crtu obrane Paulin Dvor – most – nasip

Desni susjed joj je bila 122. brigada HV-a Đakovo, a lijevi 106. brigada HV-a Osijek, 132. brigada HV-a Našice i 160. brigada HV-a Osijek. Prema navedenoj zapovijedi, ojačana 101. brigada HV-a uvodi se i raspoređuje na glavnom smjeru napada snaga JNA i pobunjenih Srba, južno od Osijeka. Zadaća brigade bila je: upornom i odsudnom obranom na južnom dijelu osječke bojišnice ne dozvoliti prodor pobunjenih Srba i JNA kroz dodijeljenu im zonu odgovornosti, zauzimanje sela Paulin Dvor, Vladislavci i Hrastin, izbijanje na prometnicu Osijek – Đakovo i dovođenje obrane Osijeka u (polu)okruženje. Razmještanje postrojbi brigade i preuzimanje položaja odvijalo se u vrlo složenim sigurnosnim uvjetima, budući da su snage pobunjenih Srba i JNA tijekom noći 20./21. studenoga 1991. probile crtu obrane 130. brigade HV-a u Antunovcu, pod jakim topničkim djelovanjem neprijatelja, nepovoljnim vremenskim uvjetima i na inženjerijski nedovoljno uređenom terenu za bojna djelovanja. Zapovjedništvo i postrojbe brigade razmjestile su se i preuzele crtu obrane na sljedeći način: – ZM brigade organizirano je u s. Beketinci, na izlazu iz sela prema Osijeku, a IZM u s. Vladislavci (na ZM-u 130. brigade HV-a), u spremnosti za b/d u ponoć 20. studenoga 1991.; – pristožerne postrojbe u s. Beketinci, u spremnosti za b/d u ponoć 20. studenoga 1991.; – Bitnica minobacača 120 mm,22 sastavljena od šest minobacača, zaposjela je paljbene položaje iza s. Hrastin, u blizini tvornice “Mobilija”, u spremnosti za b/d u ponoć 25. studenoga 1991.; – Vod PZO 20/1 zaposjeo je paljbene položaje u s. Veliki Rastovac, u spremnosti za b/d u ponoć 23. studenoga 1991., – Protuoklopni vod brigade, sastavljen od šest bestrzajnih topova 82 mm, zaposjeo je paljbene položaje u s. Paulin Dvor prema Ernestinovu, u spremnosti za b/d u ponoć 21. studenoga 1991.; – Inženjerijski vod23 razmješten je u s. Beketinci, u spremnosti za b/d u ponoć 21. studenoga 1991.; – Vod RBKO razmješten je u s. Beketinci, a dekontaminacijska stanica u s. Jurjevac Punitovački, u spremnosti za b/d u ponoć 22. studenoga 1991.;

22 Tijekom boravka 101. brigade HV-a na istočnoslavonskom bojištu, brigadna bitnica ispalila je oko 226 granata kojima je ostvarila maksimalan učinak. Pritom treba istaknuti da njezine vatrene položaje neprijatelj nije uspio otkriti. 23 Težište djelovanja imao je na crti obrane Hrastin – Briješće.

95


Miro Andrić – zapovjednik 1. bojne, Jozo Petrašević – zapovjednik brigade, Stjepan Jurina i Dragan Nikolić, Vladislavci, studeni 1991.

96


prema Ernestinovu, kako bi spriječili napad pobunjenih Srba i JNA iz tog smjera. Time su pripadnici 1. bojne pomaknuli crtu obrane ispred Paulin Dvora prema Ernestinovu i stavili pod kontrolu dominantnu tt 87 na nasipu rijeke Vuke te most i crpnu stanicu na spojnom kanalu rijeke Vuke i Bobotskog kanala na glavnom smjeru eventualnog napada jačih oklopno-mehaniziranih snaga JNA. Po preuzimanju položaja na području Paulin Dvora, pripadnici 1. bojne počeli su se odmah utvrđivati i organizirati obranu naspram vatrenih uporišta JNA i pobunjenih Srba u zauzetim selima Petrova Slatina, Šodolovci i Ernestinovo. Time je Zapovjedništvo 1. bojne preuzelo prvu crtu obrane lijevo: duž kanala prema Amalijinom polju, desno: ispred s. Hrastin na smjeru od križanja ceste Hrastin – Vladislavci – Paulin Dvor – tt 87 (na nasipu-bentu rijeke Vuke) – cesta Paulin Dvor – Ernestinovo, po dubini Dopsin – Vladislavci, sa zadaćom odbijanja napada oklopno-mehaniziranih i pješačkih snaga JNA i pobunjenih Srba iz smjera Ernestinova prema Paulin Dvoru, Hrastinu i Vladislavcima, u spremnosti za protunapad i oslobađanje Ernestinova. Lijevo od postrojbi 1. bojne, na prvoj crti obrane Amalijino polje – Bobotski kanal bila je raspoređena 3. bojna 130. brigade HV-a Osijek, a dalje 2. bojna 101. brigade HV-a na prvoj crti u Ivanovcu i Antunovcu. Desno od postrojbi 1. bojne, prvu crtu obrane u s. Hrastin držali su vod iz 1. bojne 130. brigade (domaći dečki) i 1. samostalna satnija Podsused. Po preuzimanju svoje zone odgovornosti i crte obrane, postrojbe 1. bojne razmjestile su se na sljedeći način: – ZM bojne organizirano je u OŠ “Milica Križan” u s. Vladislavci, u spremnosti za b/d u ponoć 21. studenoga 1991.; – pristožerne postrojbe uz ZM bojne; – 2. satnija u tvornici prerade drva “Mobilija” u s. Vladislavci; – 3. satnija u staroj školi u Hrastinu (na križanju Vladislavci – Hrastin – Paulin Dvor); – Vod BsT-a i Prateći vod bojne u Paulin Dvoru; – Logistički vod u selu Vuka; – Sanitet u Domu zdravlja Vladislavci. Izmjena postrojbi bojne na prvoj crti obrane organizirana je na način da se jedna satnija bojne nalazila u Paulin Dvoru i na nasipu (bentu) prema Ernestinovu, gdje se cijelo vrijeme nalazio i jedan vod iz sastava 1. bojne 130. brigade HV-a. Jedna satnija

Pripadnici BsT voda 1. bojne na položaju u Paulin Dvoru, studeni 1991.

bila je u stanju pripravnosti na položajima na drugoj crti obrane, dok se jedna satnija nalazila na pasivnom odmoru udaljena oko 2 km od prve crte. Potporu pješaštvu trebali su pružati Prateći vod i Vod BsT-a bojne s oruđima za protuoklopnu borbu.24 Sljedećeg dana, nakon preuzimanja crte obrane, zapovjednik 1. bojne primio je zapovijed zapovjednika 130. brigade HV-a Nikole Huđina, da izvrši napad iz smjera Paulin Dvora prema okupiranom Ernestinovu (drugi smjer napada trebao je ići iz Ivanovca i Divoša snagama 3. bojne 130. brigade HV-a). Zbog nedobivanja dogovorene topničke potpore od strane susjedne 122. brigade HV-a, napad je na kraju otkazan. Kasnijom raščlambom Zapovjedništva bojne zaključeno je da je postavljena zadaća bila nerealna, jer su pobunjeni Srbi i JNA na području Ernestinova imali raspoređene jake oklopno-mehanizirane, topničke i pješačke snage, koje su bile dobro ukopane i utvrđene. Po dolasku u Vladislavce i Hrastin pripadnici 1. bojne, kao i kasnije pripadnici 3. bojne, uspostavili su s kriznim stožerima i mještanima sela dobre i prijateljske odnose, koji se nisu mijenjali tijekom njihova cjelokupnog djelovanja na tom području. U selima Vladislavci i Hrastin (čiji su stanovnici većinom bili Mađari) postojala je postrojba jačine satnije sastavljena od mještana, na čelu sa zapovjednikom Antom Pranjićem, koja je bila sastavnica 130. brigade HV-a Osijek. Nakon što je spomenuta brigada promijenila položaj, ti “domaći dečki” zatražili su da ostanu braniti svoje selo. Njihovom je zahtjevu udovoljeno

24 Zbog izloženosti snažnoj topničkoj i tenkovskoj vatri snaga JNA i pobunjenih Srba od samog početka, te konfiguracije terena (ravnica i brisani prostor), bilo je teško pronaći adekvatne paljbene položaje, posebno za djelovanje iz BsT-a po neprijateljskim snagama na okupiranom području, pa su oruđa za protuoklopnu borbu postavljana samo za obranu i to u vidnom polju napada.

97


SHEMA Br.8 POPIS OBNAŠATELJA SKLOPNIH DUŽNOSTI PREMA USTROJU 3. BOJNE 101. BR ZNG-a/HV-a 1991./1992. GODINE

ZAPOVJEDNIK BOJNE ŽELJKO BOSAK

ZAPOVJEDNIŠTVO BOJNE POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA IPD PETAR JAKŠIĆ

ZAMJENIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE BORIS MORSAN

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA SPOZNAJNE POSLOVE i SIS SAMOSTALNE POSTROJBE BOJNE ZAPOVJEDNICI POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA RKBO

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA OPĆE POSLOVE PETAR CENKOVČAN

DESETINA VEZE ŽELJKO RADOČAJ ZAPOVJEDNIK 1. SATNIJE

ZAPOVJEDNIK 2. SATNIJE

ZAPOVJEDNIK 3. SATNIJE

DAMIR PARAĐIKOVIĆ

MILAN PAPIĆ

ADMIR RAMIĆ

DOZAPOVJEDNIK 1. SATNIJE

DOZAPOVJEDNIK 2. SATNIJE

DOZAPOVJEDNIK 3. SATNIJE

MILAN TRŠAN

SINIŠA BOROMISA

MARIJAN BOBESIĆ

IZVIDNIČKA DESETINA JEROLIM BUBIČIĆ

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA LOGISTIKU DARKO KIRINČIĆ IZVJESTITELJI STRUKA

DIVERZANTSKI VOD

TEHNIČKE RUDOLF SPANIĆ

SAMOSTALNI PRATEĆI VOD GORAN STOJANOVIĆ

VOD BsT OPSKRBNE DAMIR MODRIĆ

ZAPOVJEDNIK 1. VODA MLADEN KOSINEC

SANITETSKE - LIJEČNICI Dr TOMISLAV LUETIĆ

ZAPOVJEDNIK LOGISTIČKOG VODA DAMIR HORVAT

ZAPOVJEDNIK 1. VODA

ZAPOVJEDNIK 1. VODA BRANKO KONTIĆ

2. VODA

ŽELJKO IVANOVIĆ

3. VODA

ANDRIJA JAKOLIĆ

PEJO AČKAR

OHRAN BEČIĆ

2. VODA

ŽELJKO ČEGIR

3. VODA

INŽENJERIJSKI VOD ŽELJKO ĆENAN

2. VODA

DAVORIN PRISELAC

3. VODA

ZLATKO SMERNJAK

Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 4. bojne 101. br ZNG-a/HV-a (3. bojne 100. br ZNG-a/HV-a) u studenom 1991.

i oni su pridodani 101. brigadi HV-a,25 te su sve vrijeme bojno djelovali s postrojbama 1. i 3. bojne. Zbog potrebe dobre koordinacije i zapovijedanja postrojbama u bojnim djelovanjima, odmah po preuzimanju prve crte obrane Zapovjedništvo 1. bojne pristupilo je organiziranju sustava veze, uspostavivši poljsku telefonsku vezu sa zapovjedništvima nižih postrojbi (1., 2. i 3. satnije, Pratećeg voda – u čijem su se sastavu nalazili minobacači 60 i 82 mm, Vodom BsT-a u Paulin Dvoru te sanitetskim stacionarom u selu Vladislavci), te zapovjedništvima 101. i 130. brigade HV-a. Telefonska linija bila je razvučena do prve crte obrane i prepumpne stanice na nasipu i mostu rijeke Vuke, koji je bio miniran i pod nadzorom pripadnika Diverzantskog voda bojne za slučaj potrebe rušenja. U rajonu razmještaja i na prvoj crti obrane Paulin Dvor – Hrastin, zapovjednik 1. bojne odmah je organizirao obranu i poduzeo mjere bojnog osiguranja. Pristupa se izradi skloništa, kopanju rovova, fortifikacijskom utvrđivanju položaja i zaprječivanju rajona rasporeda i prve crte obrane naspram uporišta

pobunjenih Srba i JNA u Ernestinovu, Petrovoj Slatini, Koprivni i Šodolovcima. U njihovu spremnost i odlučnost za odsudnu obranu vrlo brzo su se uvjerili i pripadnici JNA i pobunjeni Srbi, prvenstveno kada su 24. studenoga 1991. pripadnici bojne sa svojih paljbenih položaja ispred Paulin Dvora uništili dva neprijateljska tenka T-55. Bojna iz sastava 100. brigade HV-a, pridodana 101. brigadi HV-a kao ojačanje (4. bojna), zaposjela je položaje na području Čepina, Livane i Briješća, u pripravnosti za b/d i pomoć postrojbama 2. bojne 101. brigade HV-a, 3. bojne 130. brigade HV-a i 106. brigadi HV-a na tom području. Preuzimanje dodijeljenih položaja obavljeno je pod jakom topničkom i tenkovskom vatrom pobunjenih Srba i JNA, u nepovoljnim vremenskim uvjetima i na inženjerijski neuređenom prostoru za bojna djelovanja i smještaj. Preuzevši svoju zonu odgovornosti i crtu obrane, postrojbe bojne razmjestile su se na sljedeći način:

25 Izuzetno dobru suradnju postrojbe i pripadnici 101. brigade HV-a imali su sa zapovjednikom spomenute postrojbe Antom Pranjićem i njegovim zamjenikom Pavom Kečkešem, te zapovjednicima vodova Jurom Čančarom, Ivanom Vujčićem – Picanom i Zlatkom Kubicom, koji se ujedno nalazio i na čelu Kriznog stožera Hrastin.

98


zamjenu iscrpljenih snaga brigade (1. bojne) na prvoj crti bojišnice. Preuzevši svoju zonu odgovornosti i crtu obrane, postrojbe bojne razmjestile su se na sljedeći način: – ZM bojne organizirano je u Beketincima, u kući na izlazu iz mjesta prema selu Vuka, u spremnosti za b/d u ponoć 22. studenoga 1991.; – pristožerne postrojbe uz ZM bojne; – 1. satnija zaposjela je položaje lijevo: mlin u selu Vuka, desno: južni dio sela Vuka, sa zadaćom obrane ceste koja vodi od prve crte bojišnice do ceste Osijek – Đakovo; – 2. vod 2. satnije zaposjeo je položaje lijevo: Mala Branjevina, desno: selo Bijele Klade, sa zadaćom kontrole kanala Vuka; – 1. vod 2. satnije ostavljen je u pričuvi u selu Vuka, u spremnosti za intervenciju prema potrebi; – 3. satnija zaposjela je položaje lijevo: željeznička postaja u Vladislavcima, desno: Mala Branjevina, s težištem obrane na komunikacijama koje vode prema cesti Osijek – Đakovo i zadaćom kontrole kanala; – Inženjerijski vod u selu Velika Branjevina, spreman za zaprječivanje komunikacija i miniranje za to predviđenih objekata, i – Logistički vod na farmi u selu Mala Branjevina. Zaposjevši navedene položaje, zapovjednik 3. bojne poduzeo je mjere inženjerijskog uređenja i bojnog osiguranja zadane crte. Pristupa se odmah izradi skloništa, kopanju rovova i fortifikacijskom utvrđivanju položaja, kako bi osigurali eventualno izvlačenje postrojbi brigade s prve crte bojišnice. Kako je situacija na prvoj crti bojišnice bila vrlo ozbiljna, postrojbe ugrožene te napad neprijatelja sve izgledniji, na osnovu usmene zapovijedi zapovjednika 101. brigade HV-a, zapovjednik 3. bojne prebacio je 25. studenoga 1991. iz s. Vuka u s. Hrastin svoju 1. satniju, koja je imala zadaću zaštite desnog boka i leđa pripadnika 1. bojne brigade. Dana 23. studenoga 1991. svoje položaje na istočnoslavonskoj bojišnici zaposjela je i 2. bojna 101. brigade HV-a, koja se rasporedila na području Ivanovca preuzevši, prvenstveno zbog njihove izmorenosti, gubitaka i potrebe popune ljudstvom, prvu crtu obrane od 1. bojne 132. brigade HV-a Našice.27 Prema zapovijedi Zapovjedništva 1. OZ Osijek, bojna je 24. stude-

– ZM bojne organizirano je u obiteljskoj kući na adresi Omladinska 59 u selu Livana, u spremnosti za b/d u ponoć 22. studenoga 1991.; – pristožerne postrojbe uz ZM bojne; – 1. satnija u novoj školi i okolnim kućama u Čepinu; – 2. satnija u prostorijama MZ “Đuro Đaković” i okolnim kućama u Čepinu; – 3. satnija u novoj školi i okolnim kućama u Briješću; – Prateći vod u selu Briješće; – Logistički vod u prostorijama MZ “Đuro Đaković” u Čepinu i – Sanitet u novoj školi u Čepinu. Četvrta bojna imala je zadaću utvrditi pričuvnu crtu obrane duž Salaj kanala, od Briješća do Korođgrada i Bobotskog kanala, te biti u spremnosti za pružanje pomoći postrojbama 2. bojne na prvoj crti obrane u Antunovcu i Ivanovcu. Treća satnija bojne pridodana je 2. bojni 101. brigade HV-a te raspoređena na njezinom lijevom krilu na crti obrane Antunovca između Širokog Polja i Jakovalja, sa zadaćom odsudne obrane crte bojišnice te, u suradnji s postrojbama 2. bojne s desne i 106. brigade HV-a s lijeve strane, sprječavanja napada oklopno-mehaniziranih i pješačkih snaga JNA i pobunjenih Srba iz smjera Orlovnjaka i Tenje. Zapovjednik 4. bojne, nakon što je razmjestio postrojbe bojne, zapovjedio je izradu skloništa, kopanje rovova, fortifikacijsko utvrđivanje položaja i inženjerijsko uređenje crte bojišnice duž Salaj kanala. Po dolasku na istočnoslavonsko bojište, bojna je brojala 447 pripadnika26, a njezina zadaća, osim držanja pričuvne crte obrane, bila je i pružati pomoć postrojbama 2. bojne 101. brigade HV-a u odsudnoj obrani Antunovca i Ivanovca. U jutarnjim satima 22. studenoga 1991., zapovjednik 3. bojne primio je zapovijed zapovjednika brigade da pokrene bojnu i razmjesti je na području sela Vuka, na drugoj crti obrane brigade, što on i čini. Bojna je razmještena na drugoj crti obrane, lijevo: Velika Branjevina – Mala Branjevina, desno: selo Vuka (uključno), po dubini: Beketinci, sa zadaćom sprječavanja zračnih desanata i ubacivanja neprijateljskih izvidničko-diverzantskih grupa, omogućavanja izvlačenja snaga 101. brigade HV-a s prve crte obrane te biti u pripravnosti za bojna djelovanja i

26 “Bojna jest bila prema mobilizacijskom razvoju ustrojena u općini Centar, kao 3. bojna 100. brigade ZNG-a, ali osim zapovjednog kadra s te Općine, bila je sastavljena od ljudi s područja cijelog grada Zagreba – većinom dragovoljaca iz rezervnog sastava policije, s ratnim iskustvom iz Gline, Petrinje, Kostajnice i dr. Bila je jedna od najiskusnijih borbenih jedinica u Zagrebu. Ti dečki iz policije bili su stručniji, hrabriji, snalažljiviji i bolji poznavatelji vojnih vještina i umijeća od nas, koji smo im zapovijedali” (iz priloga Damira Modrića, člana Zapovjedništva 3. bojne 100. brigade ZNG-a). 27 Ivanovac je u to vrijeme bio u zoni odgovornosti 132. brigade HV-a Našice, koja je ZM imala u Čepinu.

99


Slijeva stoje: Berislav Čanjevac, Damir Ovčarić, Damir Stepić, Mario Šego, Rajmond Noršić; čuče: Tomislav Simon i Ranko Novosel, Antunovac, 23. studenoga 1991.

Pripadnici 3. satnije 2. bojne: Teodor Pretić (bolničar), NN i Mijo Matleković, Antunovac, prosinac 1991.

bi pripadnici 3. bojne 130. brigade HV-a uspjeli su, zahvaljujući domaćim dečkima antunovačke satnije pod zapovijedanjem Franje Tokića, obraniti Antunovac. U takvoj situaciji, uvođenje svježih snaga 1. satnije 2. bojne 101. brigade HV-a za branitelje Antunovca bilo je veliko ohrabrenje te su ih upoznali sa stanjem na terenu i pomogli u njihovom razmještaju na prvoj crti obrane. Svim postrojbama na prvoj crti obrane Hrastin – Paulin Dvor – Divoš – Ivanovac – Antunovac zapovijedao je zapovjednik 130. brigade HV-a Osijek Nikola Huđin do 1. prosinca 1991., kada se 130. brigada HV-a izvlači, a zapovijedanje preuzima zapovjednik 101. brigade HV-a.29 Preuzevši svoju zonu odgovornosti i crtu obrane, postrojbe bojne razmjestile su se na sljedeći način: – ZM bojne organizirano je u Ivanovcu, u spremnosti za b/d u ponoć 23. studenoga 1991.; – pristožerne postrojbe uz ZM bojne; – 1. satnija preuzela je prvu crtu obrane na području Antunovca, južno i istočno od sela; – 2. satnija preuzela je prvu crtu obrane na istočnom izlazu iz sela Ivanovac i na nasipu uz kanal i cestu Antunovac – Ernestinovo, od trafostanice na izlazu iz Ivanovca do željezničke pruge na sjeverozapadnom ulazu u Antunovac; – 3. satnija ostavljena je u pričuvi u Ivanovcu, u spremnosti za intervenciju prema potrebi;

Božidar Čebrajec – Čebra, pripadnik 3. satnije 2. bojne., Ulica Republike, Antunovac, prosinac 1991.

noga 1991. podređena zapovjedniku 130. brigade HV-a Osijek Nikoli Huđinu, a prema njegovoj zapovijedi, postrojbe bojne raspoređuju se u razrušeni i od stanovništva napušteni Antunovac (iako se selo nije nalazilo u zoni odgovornosti 101. brigade HV-a) te preuzimaju prvu crtu obrane u selu od Samostalne čepinske bojne (3. bojne) 130. brigade HV-a, kojom je zapovijedao Slobodan Tolj.28 Njihovu crtu obrane JNA i pobunjeni Srbi bili su probili 21. studenoga 1991. godine. U žestokoj bor-

28 Prema zapovijedi zapovjednika 1. OZ Osijek, Antunovac je u to vrijeme bio u zoni odgovornosti 130. brigade HV-a Osijek. 29 Osim u Divošu, gdje je i dalje bila raspoređena 1. satnija 3. bojne 130. brigade HV-a.

100


Pripadnik 1. samostalne satnije Podsused Ivan Jozinović Pop uz kanal rijeke Vuke, Hrastin, studeni 1991.

Pripadnici 1. samostalne satnije Podsused Nenad Antolić, Krunoslav Badel i Igor Kladar pred odlazak na zadaću, Hrastin, studeni 1991.

– Logistički vod u Čepinu i Ivanovcu, odakle je dio zadužen za pripremu hrane prebačen u tvornicu prerade drva “Mobilija” na izlazu iz Vladislavca prema Hrastinu, i – Sanitet bojne u Ivanovcu. Rajon obrane 2. bojne 101. brigade HV-a po dubini bio je Korođgrad – Ovčara Čepinska. Desno od nje, crtu obrane: Rudine – Bobotski kanal – Divoš držala je 3. bojna 130. brigade HVa, dok je lijevo od nje crtu obrane držala 4. bojna 101. brigade HV-a. Zadaća 2. bojne bila je organizirati odsudnu obranu na crti bojišnice, zaustaviti napad pješačkih i oklopno-mehaniziranih postrojbi JNA i pobunjenih Srba, u spremnosti za protunapad. Pripadnici 2. bojne preuzeli su neuređene obrambene položaje bez rovova pa je zapovjednik bojne zapovjedio utvrđivanje crte. Odmah su pristupili izradi skloništa, kopanju rovova i fortifikacijskom uređivanju i zaprječivanju rajona rasporeda i prve crte obrane. Skromna protuoklopna sredstva razmještena su na mogućim smjerovima djelovanja oklopno-mehaniziranih snaga neprijatelja, a prilazi Antunovcu i Ivanovcu zapriječeni su minsko-eksplozivnim zaprekama. Kako zbog visokih podzemnih voda obrambene položaje nije bilo moguće ukopati u zemlju, pripadnici bojne morali su za zaklon i smještaj koristiti kuće koje su imale podrume, a takvih je bilo malo. Kako bi spriječili prodor oklopno-mehaniziranih snaga JNA i osigurali prvu crtu obrane, Inženjerijski vod bojne srušio je drveno-željezni most prema selu Orlovnjak i betonski most na kanalu između Ivanovca i Antunovca, kod trafostanice na istočnom ulazu u potonje selo. Ubrzo po preuzimanju crte obrane, 25. studenoga 1991. od minobacačke granate ispaljene iz Novog Seleša poginuo je pripadnik 1. satnije 2. bojne Tomislav Simon, dok je Željko Gradiš-

ki ranjen. U takvoj situaciji, zapovjednik 2. bojne zapovjedio je zapovjedniku 3. satnije da “njegova” satnija preuzme položaje 1. satnije, što je do 13,00 sati i učinjeno. Zamjena postrojbi obavljena je pod bojnim djelovanjem pobunjenih Srba i JNA. U suradnji s domaćim dečkima, pripadnici 3. satnije pod okriljem noći (zbog brisanog prostora i stalnog djelovanja neprijatelja tijekom dana) ušli su u prazan prostor Ulice Republike prema Tenji, rasporedili se u rajonu Bezenice (ispred Salaša, oko 400 metara od neprijatelja), koji su povremeno kontrolirali pobunjeni Srbi i JNA. Time su zatvorili glavni mogući smjer kombiniranog oklopno-pješačkog napada neprijatelja. Na ovim položajima satnija ostaje bez zamjene do 4. prosinca 1991., izložena svakodnevnom djelovanju neprijatelja iz svih raspoloživih oruđa i oružja. Uz postrojbe iz njezinog sastava i 3. bojnu 100. brigade HVa, 101. brigadi HV-a se 22. studenoga 1991. na istočnoslavonskom bojištu priključila i 1. samostalna satnija Podsused, koja joj je podređena. Satnija je brojala 135 pripadnika, a bila je ustrojena u četiri voda, protuoklopni roj (desetinu, op. a.), grupu za vezu, inženjeriju i transport, sa sanitetom i logistikom. Bila je kompletno naoružana i osposobljena za samostalna bojna djelovanja, protuoklopni boj, izvidničko-diverzantska djelovanja i postavljanje ili uklanjanje mina. Po dolasku, zapovjednik satnije dobio je od zapovjednika brigade zapovijed da, osloncem na Veliki kanal rijeke Vuke, organizira obranu na području Hrastina s ciljem zaštite desnog boka postrojbi brigade (1. bojne) i sprječavanja pokušaja prodora snaga pobunjenih Srba i JNA iz smjera Šodolovci – Petrova Slatina. Dobio je i zapovijed da, u suradnji s postrojbama 1. bojne brigade, osloncem na rijeku Vuku do mosta i crpne stanice (tt 87 na cesti Paulin Dvor – Ernestinovo), kontrolira sve prilaze i bude u spremnosti za protuoklopni boj. 101


Djelovanje PZO voda brigade, Veliki Rastovac, ožujak 1992.

brigade za slučaj zračnog napada sve vrijeme boravka 101. brigade HV-a na istočnoslavonskom bojištu.31 Za topničku potporu postrojbama brigade bila je zadužena brigadna bitnica 120 mm, sastavljena od šest minobacača i razmještena iza sela Hrastin, koja je, pod zapovijedanjem Sergija Dražića, u punoj bojnoj spremnosti bila od 25. studenoga 1991. godine. Drugog prosinca iste godine, u bojnama se unutar pratećeg voda ustrojavaju grupe za potporu od minobacača 82 mm, a u satnijama od minobacača 60 mm. Pristupa se i ustrojavanju protuoklopnih grupa po bojnama i na razini brigade, a 14. prosinca 1991. ustrojen je protuoklopni odred brigade, u čiji je sastav ušao i vod maljutki iz sastava 136. brigade HV-a Podravska Slatina.32 Topničku potporu postrojbama 101. brigade HV-a pružale su i topničke postrojbe slavonskih brigada svojim skromnim oruđima. Imale su solidnu topničku potporu MAD-a i MPOAD-a 122. brigade HV-a iz rajona Radljevca,33 te MAD-a Zapovjedništva 1. OZ Osijek.

Po obavljenom izviđanju i kratkom upoznavanju s terenom, pripadnike satnije rasporedio je na području Hrastina, gdje dodatno učvršćuju crtu obrane, spojivši se na desnom krilu sa snagama 122. brigade HV-a Đakovo. Prva samostalna satnija Podsused raspoređena je na desnom krilu prve crte obrane brigade: ispred sela Hrastin (prema Paulin Dvoru i Petrovoj Slatini) – igralište (svlačionica između sela i groblja) – duž Velikog kanala rijeke Vuke – do mosta na kanalu i ceste Hrastin – Koprivna. Na području Paulin Dvora bila je stalno raspoređena protuoklopna grupa u blizini mosta te jedan vod u selu za njihovu potporu. Zajedno s ostalim postrojbama brigade, na istočnoslavonsko bojište došao je i njezin vod protuzračne obrane “Mili”, koji je stigavši 19. studenoga na područje Našica, 21. studenoga 1991. zauzeo paljbene položaje na području sela Beketinci.30 Vod se tu zadržao dva dana, a nakon toga razmješten je na paljbeni položaj u selo Veliki Rastovac. Odatle je, pod zapovijedanjem Zvonimira Topića, kontrolirao zračni prostor i štitio postrojbe

30 Vod protuzračne obrane 101. brigade HV-a ime “Mili” dobio je upravo na istočnoslavonskom bojištu, prema ratnom nadimku poginulog suborca Miljenka Becića. Naime, 25. siječnja 1992. njegova obitelj poklonila je Vodu hrvatski stijeg s njegova odra s izvezenim natpisom Jedinica Mili – 101. brigada. Od tada, u spomen poginulima Miljenku Beciću, Renatu Tafri i Željku Sakomanu, uvedeno je svakodnevno podizanje ujutro i spuštanje navečer ratne zastave voda PZO, uz pozdrav i počast postrojenih pripadnika. 31 “Nakon nekoliko dana zauzimamo položaje u s. Veliki Rastovac s tri PZT-a 20/1 mm, dok je desetina Strijela “S-2M” razmještena u Josipovcu. Od slavonskih brigada dobili smo jednu desetinu “S-2M” i desetinu “IGLE”, tako da je vod PZO, ojačan i raspoređen, uspješno branio zračni prostor 101. brigade HV-a i davao potporu tijekom bojnih djelovanja postrojbi brigade na prvoj crti obrane. Želio bih istaknuti za primjer Tomu Postonjskog, koji je pobjegao iz bolnice da bi s nama išao u Slavoniju, te ranjenog Zlatka Kostića koji nam se iz 1. bojne priključio. Inače, mjesto Rastovac poznatije je po tomu što su zrakoplovi JNA u listopadu 1991. raketirali putnički vlak, te da su iznad njega zauzimali tzv. petlju za raketiranje Osijeka ili Đakova. Našim dolaskom više se nisu usudili.” ( Josip Verunica) 32 Protuoklopni vod maljutki iz sastava 136. brigade HV-a Podravska Slatina bio je pridodan 101. brigadi HV-a od 18. prosinca 1991. do 24. svibnja 1992. godine. 33 Đakovačka brigada pružala je topničku potporu 101. brigadi HV-a i s bitnicom SO 122 mm “Gvozdika”.

102


Sredstva za protuoklopnu borbu bila su skromna i nedostatna, bez dovoljno ciljničkih sprava, obučene posluge i mina. Pristupalo se miniranju, postavljanju protuoklopnih mina i drugih zapreka te rušenju mostova, što za ravnu Slavoniju nije bilo dovoljno. Po preuzimanju dodijeljene zone odgovornosti i uspostavi ZM-a u Beketincima, Zapovjedništvo 101. brigade HV-a organiziralo je sustav ViZ-a te izravnih veza s podređenim zapovjedništvima, nadređenim Zapovjedništvom 1. OZ Osijek, sa zapovjedništvima susjednih brigada HV-a i kriznim stožerima u zoni odgovornosti brigade. Sa zapovjednicima postrojbi održavana su redovita informiranja o aktualnoj vojnoj i političkoj situaciji na području istočne Slavonije te zadaćama brigade. Zapovjeđeno je da se s time upoznaju svi pripadnici brigade, motiviraju i što bolje pripreme za obavljanje povjerene bojne zadaće, pa i po cijenu vlastitih života. Vojno-stručna potpora brigadi pružana je od nadređenog Zapovjedništva 1. OZ Osijek od samog dolaska i sve vrijeme boravka na istočnoslavonskom bojištu. Zapovjedništvo i postrojbe brigade od samog početka uspostavili su izravnu vezu i vrlo dobru suradnju sa zapovjedništvima i postrojbama 106. brigade HV-a Osijek, 107. brigade HV-a Valpovo, 122. brigade HV-a Đakovo, 130. brigade HV-a Osijek, 132. brigade HV-a Našice i s 3. brigadom ZNG-a. Njihova dobra suradnja i koordinacija obilježile su cjelokupno vrijeme koje je brigada provela na istočnoslavonskom bojištu. Po dolasku na istočnoslavonsko bojište 101. brigada HV-a je, unutar svojeg ustroja, vrlo dobro funkcionirala. To se ubrzo i pokazalo tijekom bojnih djelovanja u kojima je, u nedostatku naoružanja, topničkih oruđa i vojne opreme za ravnopravno pariranje neprijatelju, došla do izražaja unutarnja čvrstina brigade, koja se temeljila na predanom zapovjednom kadru i poštivanju subordinacije i zapovijedanja, sukladno propisima. Zapovjedništvo brigade trudilo se uvijek najbolje uporabiti postrojbe i raspoloživa sredstva, u skladu s dobivenim zadaćama i stanjem na terenu, čemu je pridonijelo i njegovo stalno nastojanje da ima uvid i kontrolu nad svim događajima u zoni odgovornosti brigade. Uz to, Zapovjedništvo brigade brinulo je da oklopnomehanizirane snage, topništvo, inženjerija, veza i logistika te spoznajni i sigurnosni organi iz njezinog sastava budu stalno na usluzi i pomažu bojnama brigade na prvoj crti bojišnice. Već drugog dana boravka na položajima, opskrbne stanice u bojnama počele su s pripremom kuhane hrane, koju su dostavljale ravno na položaje. Pri tome treba istaknuti da je 101. brigada HV-a bila jedina brigada na istočnoslavonskom bojištu logistički popunjena i osposobljena za samostalnu logističku potporu postrojbama brigade. Svaka bojna u svom logističkom

vodu imala je poljsku kuhinju – prikolicu sa stručnim osobljem za pripremu i dostavu hrane na svim punktovima crte bojišnice u zoni odgovornosti brigade. Prehrambenim artiklima opskrbljivala se iz Zagreba i poduzeća iz Našica, Đakova i Osijeka. Pritom treba istaknuti da je cijelo vrijeme boravka na istočnoslavonskom bojištu brigada imala redovitu logističku potporu i opskrbu od strane gradova Osijeka, Đakova i Našica te Zapovjedništva 3. OZ Zagreb. Sanitetska stanica brigade i stacionar smješteni su u selu Vuka. Uz to, i svaka bojna je imala svoju zdravstvenu stanicu. Nakon trijaže u njima, liječenje i zbrinjavanje teže ranjenih, ozlijeđenih i oboljelih pripadnika brigade nastavljano je u Medicinskom centru Osijek i njegovoj ispostavi u Đakovu, dok su najteži slučajevi prebacivani na liječenje u Zagreb. Dolaskom brigade na istočnoslavonsko bojište, treba istaknuti kako nisu odmah izmještene sve službe brigade. Da bi se osigurala ratna popuna potrebnim kadrovima po VES-u, motornim vozilima i MTS-om, što bolja veza brigade s organizacijsko-mobilizacijskom službom 3. OZ Zagreb, Uredom za obranu Susedgrad i Upravom za obranu grada Zagreba te prihvat i organizacija pogreba poginulih pripadnika brigade, djelatnici organizacijsko-mobilizacijske službe brigade, na čelu s Milanom Rebićem, ostali su u svom sjedištu u Susedgradu. Nije izmještena ni financijska služba brigade, čiji su djelatnici radili obračun plaća, svaki ih mjesec osobno donosili u istočnu Slavoniju i dijelili pripadnicima brigade na prvoj crti bojišnice. Tek sredinom ožujka 1992., organizacijsko-mobilizacijska i financijska služba 101. brigade HV-a s djelatnicima izmještene su iz Zagreba u zonu odgovornosti brigade u istočnoj Slavoniji, gdje su smještene u sela Josipovac i Gorjani. Sve vrijeme boravka 101. brigade HV-a na istočnoslavonskom bojištu, u Stenjevcu je djelovala logistička grupa iz sastava logističke satnije brigade, pod zapovijedanjem Darka Spasojevića, sa zadaćom osiguravanja potreba kvalitetne popune zapovjedništava i postrojbi brigade naoružanjem, m/v, MTS-om i drugim potrepštinama za bojna djelovanja. Za organizaciju i provedbu prevoženja pripadnika brigade i MTS-a autobusima ili željeznicom, u logističkoj grupi bio je zadužen Nikola Besednik. Bila je to učinkovita veza logistike brigade i Zagreba u osiguravanju logističkih potreba postrojbi 101. brigade HV-a na istočnoslavonskoj bojišnici. Već po dolasku na područje Našica u studenom 1991. pripadnici brigade upozoravani su na ravničarski teren, s kućama u pravilu bez podrumskih prostorija, kao i nepostojanje bilo kakvih prirodnih zaklona. U skladu s tim, zapovjednik brigade izdao je zapovijedi za inženjerijsko osiguranje postrojbi s nagla103


Pripadnici voda PZO, Veliki Rastovac, prosinac 1991./sijeÄ?anj 1992. (autor gornje fotografije: Marko Perić)

104


Pripadnici brigadne bitnice minobacaÄ?a 120 mm, Vladislavci, studeni 1991. (autor donje fotografije: Marko Perić)

105


Služba ORMOB-a brigade smještena u OŠ “Gorjani”, slijeva: Milan Rebić, Darko Krog, Tihomil Horvat, Krunoslav Samošćanec i sjedi Dragan Marčinko, Josipovac, travanj 1992.

skom na izradu zaklona za ljudstvo, streljivo i minsko-eksplozivna sredstva. Uz to, zapovjeđeno je maskiranje i zaštita kretanja i po mogućnosti ne danju, te da u kućama, zbog nepostojanja podruma, ne borave veće grupe vojnika tijekom djelovanja neprijateljskog topništva. Po preuzimanju rajona obrane, temeljem zapovijedi zapovjednika brigade i bojni, postrojbe brigade počele su fortifikacijski uređivati prvu crtu obrane, posebice u Antunovcu, Ivanovcu, Hrastinu i Paulin Dvoru. Kopani su duboki rovovi na obrambenim položajima duž prve crte bojišnice od Hrastina do sela Briješće, što je bila novost, jer do njihovog dolaska, na tom području toga nije bilo. Problem su predstavljale slavonska zemlja i visoke podzemne vode pa su se prilikom njihova iskapanja rovovi brzo urušavali i punili vodom. No, usprkos tim otegotnim okolnostima, pripadnici inženjerijskih postrojbi brigade uspjeli su iskopati duboke rovove i izraditi čvrste zaklone duž cijele crte bojišnice, čime su bojišnicu dodatno osigurali i učvrstili. Dobri i čvrsti zakloni bili su prijeko potrebni, jer su pripadnici brigade bili svakodnevno izloženi žestokim topničkim i tenkovskim napadima pobunjenih Srba i JNA iz njihovih uporišta na tom području. Posebno su bili izloženi neprijateljskom djelovanju iz

Tenje, Orlovnjaka, Seleša, Ernestinova (djelovanje snajperskom vatrom sa silosa), Petrove Slatine i Koprivne. U rajonu između Starog Seleša i Ernestinova JNA i pobunjeni Srbi imali su dva MAD-a, s čijih je paljbenih položaja djelovao i VBR. Osim toga, uređivani su i pričuvni položaji te su budno praćeni pokreti pobunjenih Srba i JNA kako bi se spriječio svaki pokušaj njihova ubacivanja u dubinu zone odgovornosti brigade. Govoreći o dolasku brigade i njoj pridodanih postrojbi na istočnoslavonsko bojište, treba istaknuti da su one došle s brdovitog terena u ravnu Slavoniju u kojoj su se teško snalazile. Pripadnici brigade nisu bili navikli na slavonsku ravnicu, koja je kod njih izazivala i stvarala osjećaj nesigurnosti. Iako je lokalno civilno stanovništvo, zbog nesigurnosti i straha za vlastite živote uslijed svakodnevnih i žestokih topničkih napada pobunjenih Srba i JNA, uglavnom već bilo napustilo svoje domove, dolazak 101. brigade HV-a i njoj podređenih postrojbi dao je snagu i sigurnost preostalom stanovništvu u selima Vladislavci, Hrastin, Ivanovac, Antunovac, Vuka, Beketinci, Gorjani, Josipovac Punitovački i Jurjevac Punitovački te je djelomično zaustavio njihov odlazak iz navedenih mjesta, ali i iz sela Dopsin, koje neprijatelj nije granatirao jer je bilo naseljeno pučanstvom srpske nacionalnosti. 106


porušiti sve mostove preko Bobotskog kanala te pripremiti za rušenje mostove u dubini zone odgovornosti brigade i mostove ispred crte obrane na glavnom smjeru mogućeg napada snaga JNA i pobunjenih Srba.34

Izvidničke postrojbe brigade i bojni redovito su izviđale drugu obalu Vuke, prikupljale spoznajne podatke o minskim poljima, snazi i rasporedu pobunjenih Srba i JNA na tom području, te izviđale njihove položaje i moguće smjerove napada, ali i mogućnosti prijelaza preko rijeke Vuke na drugu obalu u slučaju eventualnih napadnih djelovanja. Naglasak je bio stavljen na zaprječivanju prve crte obrane, gdje god je bila procjena da bi moglo doći do prodora oklopnomehaniziranih snaga JNA i pobunjenih Srba, te na utvrđivanju, iskapanju rovova i postavljanju minskih polja duž crte obrane. Do 2. prosinca 1991. pripadnici brigade, posebice inženjerijske postrojbe brigade i bojni, obavili su rušenje mostova i zaprječivanje cesta na sljedećim lokacijama: – na cesti Koprivna – Hrastin srušen je most preko rijeke Vuke kod sela Hrastin i ispred porušenog mosta postavljeno je mješovito minsko polje; – na cesti Koprivna – Dopsin srušen je most preko rijeke Vuke uzvodno od sela Hrastin, a na desnoj obali rijeke postavljeno je minsko polje; – na cestama Novi Seleš – Antunovac, Orlovnjak – Antunovac i Tenja –Antunovac izvršeno je rušenje mostova i zaprječivanje minskim poljima; – na cesti Ernestinovo – Divoš – Ivanovac srušen je most kod trafostanice kod sela Ivanovac te je postavljeno minsko polje ispred spomenute trafostanice; – na cesti Ernestinovo – Paulin Dvor izvršeno je djelomično rušenje mosta kod crpne stanice na nasipu ispred sela Paulin Dvor (prilikom eksplozije na sredini mosta nastala je rupa ovalnog oblika 2 x 2,5 metra), te – kod željezničkog mosta (ispred šume) preko rijeke Vuke kod sela Dopsin postavljeno je mješovito minsko polje. Uz to, trebalo je postaviti protutenkovske zapreke i minirati protutenkovskim minama uske prolaze na smjeru Ernestinovo – Korođgrad – Ovčara Čepinska, što do tada nije bilo izvršeno,

Vozila s dodatnim oklopom (izrade poduzeća Susedgrada), nakon bojne zadaće, na popravku u LoB-u brigade, Stenjevec, studeni 1991.

34 Most između Ernestinova i Paulin Dvora bio je od strateškog značaja za obje strane. Bio je pripremljen za rušenje i inženjerci 1. bojne 101. brigade HV-a u nekoliko su ga navrata željeli srušiti, ali za to nisu dobili dopuštenje Zapovjedništva 1. OZ Osijek. Most je djelomično zarušen tijekom napada pobunjenih Srba i JNA na Paulin Dvor 27. studenoga 1991. godine. Jedan drugi most, isto tako značajan, nalazio se na rijeci Vuki, bio je pod kontrolom pobunjenih Srba i JNA, a povezivao je Ernestinovo i Petrovu Slatinu te dalje put za Šodolovce (odakle se moglo prema Koprivni i Hrastinu). Pripadnici JNA svakodnevno su prolazili tenkovima preko njega, čime su isprobavali strpljenje pripadnika brigade na prvoj crti obrane u Hrastinu i Paulin Dvoru. Par dana nakon pada Ernestinova, u velikoj tajnosti i dogovoru s odgovornima jedne susjedne brigade, dogovoreno je rušenje mosta. No, most nije srušen u dogovoreno vrijeme. Na upit zapovjednika 1. bojne 101. brigade HV-a i 1. samostalne satnije Podsused zašto nije srušen most, odgovorni su odgovorili da je i to vrlo uspješno. Na pitanje: “Kako uspješno? Pa most je tamo, nedirnut”, uslijedio je vrlo uvjerljiv odgovor: “Moji su ljudi krenuli prema planu. Nisu se uspjeli probiti do cilja pa su minirali jedan drugi most na koji su naišli. A most je most.”

107


5.3. Prvi boj za Paulin Dvor Od trenutka dolaska na istočnoslavonsko bojište, postrojbe 101. brigade HV-a bile su svakodnevno izložene žestokoj topničkoj i tenkovskoj vatri pobunjenih Srba i JNA iz njihovih uporišta, koji su se pripremali za odlučan napad i proboj prve crte obrane hrvatskih branitelja. Nakon što su 21. studenoga 1991. zauzeli sela Stari i Novi Seleš te Ernestinovo, a tri dana kasnije i Laslovo, pobunjeni Srbi i JNA popunili su i pregrupirali svoje redove te krenuli u nove pješačko-tenkovske napade s ciljem dovođenja Osijeka u (polu) okruženje i otvaranja puta za daljnji prodor prema Đakovu. Nakon snažne topničko-raketne pripreme, oklopno-mehanizirane i pješačke snage JNA i pobunjenih Srba započele su napad 26. studenoga 1991. po položajima hrvatskih branitelja u Ivanovcu (istodobno granatirajući i Paulin Dvor, Hrastin i Vladislavce), te su pritom uspjele potisnuti isturene vatrene grupe hrvatskih branitelja s lijeve obale Bobotskog kanala, ispred ceste Divoš – Antunovac. Namjera im je bila da na mjestu porušenog betonskog mosta, kod trafostanice, postave vojni lansirni most za prijelaz oklopnih transportera i tenkova te nastave daljnje napredovanje smjerom Ivanovac – Martinci Čepinski. No, odlučnom obranom pripadnika 1. satnije 3. bojne 130. brigade HV-a Osijek njihov je plan osujećen i napad odbijen. Kako u napadu na Divoš i Antunovac 26. studenoga 1991. nisu imale pomaka, snage JNA i pobunjenih Srba krenule su u žestoki napad na smjeru Paulin Dvor – Hrastin – Vladislavci. Na njihovom žestokom udaru našao se Paulin Dvor, selo u kojem su crtu obrane držali pripadnici 1. bojne 101. brigade HVa, ojačani dijelom 1. samostalne satnije Podsused i pripadnicima 1. bojne 130. brigade HV-a. U Paulin Dvoru 26./27. studenoga 1991. bile su razmještene 1. satnija 1. bojne brigade pod zapovijedanjem Stjepana Bratkovića, samostalne postrojbe bojne, dio 1. samostalne satnije Podsused (jačine voda, pod zapovijedanjem Mladena Tucibata i Mile Gavrana) te dio 1. bojne 130. brigade HV-a, u punoj bojnoj spremnosti. Na prvoj crti obrane ispred Paulin Dvora, na nasipu spojnog kanala lijevo od mosta i crpne stanice bile su razmještene snage 1. bojne 101. brigade HV-a (pola 1. satnije pod zapovi-

jedanjem Stjepana Balabanda te nižih zapovjednika Ivana Šoštarića i Maria Hotka), desetina HOS-a te vod “domaćih dečki” iz 5. satnije 1. bojne 130. brigade HV-a. Desno na nasipu rijeke Vuke POG-1 (pod zapovijedanjem Krunoslava Badela) i POG2 (pod zapovijedanjem Nikole Marciuša) 1. samostalne satnije Podsused koje su, naoružane sa po dvije “ose”, imale zadaću zaštite desnog boka snaga na prvoj crti. Most uz crpnu stanicu između Paulin Dvora i Ernestinova bio je pripremljen za potpuno rušenje, što nije učinjeno, pošto pripadnici bojne nisu dobili dopuštenje za to od nadređenog Zapovjedništva 1. OZ Osijek. Nasip s lijeve i desne strane mosta i crpne stanice bio je miniran protupješačkim minama. U ranim jutarnjim satima 27. studenoga 1991., postrojbe JNA (12. pmbr ojačana dijelovima 125. lpbr i 505. mtbr) i lokalne snage TO pobunjenih Srba krenule su iz smjera Ernestinova, Petrove Slatine i Koprivne u snažni tenkovsko-pješački napad na Paulin Dvor podržane djelovanjem divizijuna 16. map-a, razmještenog iza Ernestinova u rajonu Mali rit – Bobotski kanal – Matica. Napad je neuobičajeno započeo bez pripremne topničke vatre. Na cesti iz smjera Ernestinova, ispred mosta i crpne stanice, oko 3,30 sati najprije su se pojavili izviđači – prvo dvojica, a nakon njih grupa od oko petnaest vojnika (vjerojatno prethodnica jačim pješačkim snagama koje se iza mosta i nasipa nisu vidjele) – s nakanom da prijeđu most, osiguraju mostobran i omoguće oklopno-mehaniziranim snagama i pješaštvu proboj prema Paulin Dvoru i dalje. Procijenivši tu mogućnost, pripadnici POG-135 pustili su ih što bliže, a da bi provjerili da nisu izviđači hrvatskih snaga, zaustavili su ih povikom “stoj”, imajući ih na nišanu cijelo vrijeme. Na to su prva dvojica neprijateljskih vojnika otvorila vatru, na što im je uzvraćeno te su likvidirani, a ostali su se povukli. Nakon pola sata su se vratili, pri čemu otvaraju žestoku pješačku vatru i izvlače poginule. Hrvatske snage na prvoj crti obrane žestoko su im uzvratile i bombama neutralizirale. No, to nije bilo dovoljno pa su nakon nekog vremena 2-3 tenka iz Ernestinova u pratnji pješaštva krenula prema Paulin Dvoru. Kada su prišli dovoljno blizu, zapovjednik POG-236 Nikola Marciuš iz

35 Krunoslav Badel, Igor Kladar, Dražen Glova i Nenad Vidiček. 36 POG-2 sačinjavali su Nikola Marciuš, Nenad Veriga, Miroslav Jasenko i Rudi Hutinec.

108


Zapovjedništvo 1. bojne na ZM-u, slijeva: Ivan Godinić – pomoćnik za logistiku, Miro Andrić – zapovjednik, Radoslav Pušić – pomoćnik za IPD, Tomislav Kačić Alesić – zamjenik zapovjednika, Dragutin Ružak – izvjestitelj općih poslova; čuče: Stjepan Jurina – pomoćnik za SIS i Alojz Čančer – izvjestitelj tehničke struke; Vladislavci, prosinac 1991. (autor fotografije: Marko Perić)

stojećeg stava ispaljuje projektil iz “ose”, pogađa prvi tenk i time, nakon kraće razmjene vatre pješaštva, zaustavlja daljnji napad. No, samo za kratko. O napadu je zapovjednik 1. satnije 1. bojne 101. brigade HV-a Stjepan Bratković, čiji su se pripadnici nalazili na prvoj crti obrane u Paulin Dvoru, odmah izvijestio zapovjednika 1. bojne u Vladislavcima, koji je o tome izvijestio zapovjednika brigade. Kratko zatišje dobro je došlo da se obavi redovna zamjena 1. s 3. satnijom bojne, pod zapovijedanjem Marka Dujmovića, te crta obrane pojača svježim snagama, kojima je zapovijedao dozapovjednik 3. satnije bojne Krešimir Tušek. Nakon što im je pogođen tenk, bilo je za očekivati da će JNA i pobunjeni Srbi djelovati po bentu minobacačima i topništvom te da će nakon snažne topničke pripremne vatre pokušati i napad pješaštvom. No, to se nije dogodilo, već su nakon dvadesetak minuta neprijateljski tenkovi u pratnji pješaštva krenuli u napad, otvorivši vatru iz strojnica i PAM-a po bentu iz pokreta. Nailazak

prvog tenka na most bio je idealan trenutak za rušenje mosta. No, pokušaj je završio neuspješno, jer se eksploziv nije aktivirao. Nastao je novi razvoj bojne situacije za koju su snage obrane bile spremne. Propustili su tenkove i pričekali da se neprijateljsko pješaštvo što više približi bentu. Kada su stigli oko petnaest metara od benta, hrvatski branitelji zasuli su ih ručnim bombama i otvorili na njih žestoku vatru iz pješačkog naoružanja, tako da su uspjeli izbaciti iz stroja veći dio pješaštva JNA i pobunjenih Srba koje je sudjelovalo u napadu. Istovremeno, ručnim bacačima M57 i tromblonskim minama na puškama otvorili su vatru i na tenkove T-55. No, to ih nije spriječilo da zauzmu pogodne položaje za topničku i strojničku paljbu. Prvi se postavio na prvom bentu, ispred kanala, desno od ceste za Paulin Dvor, i iz strojnice i PAM-a otvorio žestoku vatru po braniteljima koji su se nakon žestoke borbe s pješačkim snagama neprijatelja, izvlačili kanalima na pričuvne položaje. Pritom su pale i prve žrtve obrane – poginula su dvo109


Prva crta bojišnice – crpna stanica između Paulin Dvora i Ernestinova.

jica pripadnika 1. bojne 130. brigade HV-a. Drugi tenk s ceste, ne prelazeći most, s udaljenosti 700-800 m ispred Paulin Dvora otvorio je topničku i vatru iz PAM-a po braniteljima i objektima u Paulin Dvoru. U trenutku žestokog djelovanja neprijateljskih tenkova i pješaštva po Paulin Dvoru, sa ZM-a stiže i zapovjednik 1. bojne Miro Andrić, koji po dolasku zamjećuje da se jedan tenk već nalazi na mostu, odakle je granatirao selo, dok je drugi zašao bočno, sjeverno od pumpe, i otvorio vatru iz strojnice po bentu. Tijekom tenkovsko-pješačkog napada na Paulin Dvor, iz smjera Vladislavaca u pomoć hrvatskim braniteljima kombijem je pristizala IDG Diverzantskog voda bojne, u kojem su se nalazila trojica njegovih pripadnika. Zbog snažne neprijateljske vatre zaustavljeni su na ulazu u selo od pripadnika Pratećeg voda bojne. Dvojica diverzanata iskočila su iz kombija u kanal, a Rade Latinović, koji se nalazio na stražnjem sjedalu, nije ga uspio na vrijeme napustiti te je smrtno stradao od tenkovske granate koja je izravno pogodila kombi.

Zbog sve žešćeg napada, zapovjednik 1. bojne zapovjedio je zapovjedniku 3. satnije da krene s drugom polovicom satnije prema bentu i pomogne u zaustavljanju neprijateljskog pješačkog napada, što je on odmah i učinio. Zapovjedniku 1. satnije zapovjedio je da se pripadnici satnije (koji su na prvoj crti obrane proveli cijelu noć) izmjeste u kukuruzišta bočno lijevo i desno od sela, radi osiguranja bokova i osobne zaštite pripadnika, jer kuće u kojima su se nalazili nisu bile dovoljno čvrste i sigurne za sklanjanje. Od Zapovjedništva brigade zatražio je topničku potporu i djelovanje topništva po ciljevima u Ernestinovu. Samostalnom pratećem vodu bojne zapovjedio je djelovanje po pješaštvu neprijatelja u kukuruzištu između benta i Ernestinova, području ispred nasipa i po mostu u Petrovoj Slatini, radi sprječavanja uvođenja pojačanja snagama napada. Zbog prekida veze s “Mobilijom”, gdje se nalazila 2. satnija u pričuvi 1. bojne, zapovjednik bojne zapovjedio je svom zamjeniku Tomislavu Kačiću Alesiću i pomoćniku za IPD Radoslavu Pušiću, da ju što prije uvedu u bojna djelovanja u Paulin Dvoru. Od nasipa pre110


nastao kada je ciljač na bestrzajnom topu Robert Majerić (dečki su ga zvali Bačvar) ostao bez punjenja, odnosno granata. Nešto granata bilo je s druge strane ceste na sigurnom, do koje se moglo doći samo pod kišom granata i zrna neprijateljskog oruđa i oružja. Uočivši to, zapovjednik bojne Miro Andrić,37 koji se cijelo vrijeme bojnih djelovanja nalazio na prvoj crti i rukovodio obranom, pretrčao je preko ceste i granatu dodao punjaču Branimiru Narančiću (poznatijem kao Zubo), koji je njome napunio bestrzajni top, a Robert Majerić je ispalio i uništio neprijateljski tenk T-55. Time je došlo do prekretnice na bojištu što je neprijatelja natjeralo na povlačenje na početne položaje u rajonu Ernestinova. Od svježih snaga iz pričuve (2. satnije, Pratećeg voda) te diverzantske grupe i dijela Zapovjedništva, zapovjednik 1. bojne konsolidirao je situaciju i stabilizirao prvu crtu obrane u svojoj zoni odgovornosti, na mjestu na kojem je bila prije napada. Nakon što je uspješno odbijen neprijateljski napad i učvršćena prva crta obrane, zapovjednik bojne zapovjedio je zapovjedniku Inženjerijskog voda bojne, Ivanu Janešu, da minira most uz crpnu stanicu prema Ernestinovu. Zapovijed je izvršena iste večeri u suradnji s dragovoljcima – braćom Bagarić38 iz 130. brigade HV-a, tako da je most miniran i teško oštećen. Osim toga, dodatno je miniran i prostor kroz koji je moglo proći pješaštvo pobunjenih Srba i JNA te mogući prilazi bentu iz smjera Ernestinova. Svi navedeni događaji i iscrpljujući bojevi utjecali su na bojnu spremnost, moral i psihičko stanje većeg dijela pripadnika 1. bojne, tako da im je Zapovjedništvo brigade obećalo odmah poslati zamjenu, koja će od njih preuzeti prvu crtu obrane u Paulin Dvoru. No, zbog izrazito teške situacije i sigurnosnih problema na području cjelokupne zone odgovornosti 101. brigade HV-a, navedena zamjena nije mogla biti obavljena po dogovoru ujutro 28. studenoga 1991., pa su pripadnici 1. bojne (Zapovjedništvo, dio 2. satnije i Pratećeg voda te diverzantska grupa) ostali držati prvu crtu obrane u Paulin Dvoru, zbog mogućnosti novog napada snaga JNA i pobunjenih Srba. Uslijed velike iscrpljenosti i napetosti na prvoj crti obrane, u 2 sata ujutro 29. studenoga 1991. došlo je do prometne nesreće na izlazu iz Paulin Dvora prema Hrastinu između autobusa Inženjerijskog voda 130. brigade HV-a Osijek, koji je prevozio pripadnike s bojne zadaće, i vozila 1. bojne 101. brigade HV-a, koje je prevozilo svježe snage protuoklopne grupe bojne na prvu crtu. Pritom su lakše ozlijeđena četvorica hrvatskih branitelja.

ma Paulin Dvoru, na desnom krilu 1. bojne, bili su razmješteni pripadnici 1. samostalne satnije Podsused pod zapovijedanjem Siniše Ratkovića. Hrabrom i upornom obranom hrvatskih branitelja kod pripadnika JNA i pobunjenih Srba došlo je do panike te su se tenkovi počeli povlačiti, a pješaštvo se razbježalo. Nakon kraćeg vremena, iz odmazde zbog velikih gubitaka u ljudstvu tijekom bojnih djelovanja na bentu i od hrvatskog topništva koje je djelovalo po ciljevima u njihovoj dubini, neprijatelj je ponovno otvorio jaku topničku vatru po crti obrane, ali i dubini rasporeda snaga i pojačanja 1. bojne 101. brigade HV-a. U samo desetak minuta, na područje Paulin Dvora, Hrastina i Vladislavaca palo je više od 1000 granata svih kalibara. Tijekom žestokog napada smrtno su stradala osmorica pripadnika 1. bojne (Dragan Ević, Josip Gluhačić, Zlatko Latinović, Željko Ludaš, Josip Mikac, Marko Peranović, Stjepan Sedlovski i Veselin Vojnović), dok su petnaestorica ranjena. Izložen jakoj topničkoj vatri, Sanitet bojne, uz pomoć pripadnika postrojbi, odmah je pristupio zbrinjavanju ranjenih i izvlačenju poginulih suboraca. U tome su se posebno istaknuli zapovjednici 1. i 3. satnije, Stjepan Bratković i Marko Dujmović, te Sanitet bojne, naročito bolničar 1. satnije Miroslav Milić (umro je u bolnici u Osijeku od posljedica ranjavanja), vozač Andrija Rusan i ostali pripadnici Saniteta na čelu s dr. Goranom Vujićem, koji su ih prihvaćali, vrlo stručno pružali medicinsku pomoć, obavljali trijažu te najteže ranjenike upućivali u bolnicu u Osijek. U isto vrijeme, zamjenik zapovjednika bojne i pomoćnik za IPD probijaju se i sa zapovjednikom 2. satnije Ivanom Mlinarom raspoređuju pričuvu – 2. satniju i dio Pratećeg voda bojne s lijeve i desne strane kraj sela te ispred Paulin Dvora kako bi pomogli svojim suborcima odbiti napad i odbaciti snage JNA i pobunjenih Srba na njihove početne položaje. Tijekom zbrinjavanja ranjenika zapovjednik 1. bojne obaviješten je da su pobunjeni Srbi i JNA krenuli u novi tenkovsko-pješački napad na Paulin Dvor s ciljem zauzimanja sela te daljnjeg proboja prema Hrastinu, Vladislavcima i Dopsinu. Vod bestrzajnih topova 1. bojne, pod zapovijedanjem Morisa Sorgara, dočekao ih je spreman te je prema njima ispalio tri projektila, od kojih je jedan oštetio jedan tenk, koji se zaustavio. Drugi tenk nastavio je iz pokreta bojno djelovati i približavati se selu, dok se treći zaustavio na većoj udaljenosti. Problem je

37 “Andrić je otrčao prema bestrzajcima. Uzeo je minu u naručje i pod vatrom se valjao preko ceste. Dodao ju je. Napunili su top. Ovaj put se nišanilo. Pogodak. Crta se nekako stabilizirala. Oni više nisu napredovali. Naprotiv, povukli su se iza benta. Pogođeni tenk izvukli su pod zaštitom vatre.” (Siniša RATKOVIĆ, Pod okriljem magle, Zajednica udruga HDDR-a, Zagreb 2003., 226.) 38 U njihovom mlinu u selu Vuka 1. bojna 101. brigade HV-a imala je skladište streljiva.

111


Paulin Dvor 27. studenog 1991. i Antunovac 5. prosinca 1991. 112


Boj za Paulin Dvor 27. studenoga 1991. bio je prvo pravo vatreno krštenje postrojbi 101. brigade HV-a, odnosno njezine 1. bojne, na istočnoslavonskom bojištu, a o žestini sukoba tog dana najbolje govore veliki gubici na obje strane. Tijekom sukoba, uglavnom od topničke ili tenkovske vatre JNA i pobunjenih Srba, poginulo je jedanaest hrvatskih branitelja, dvojica iz 1. bojne 130. brigade HV-a i devetorica iz 1. bojne 101. brigade HV-a (od toga petorica iz 1. satnije, a četvorica iz 3. satnije), dok su petnaestorica bila ranjena (devetorica iz 1. satnije, a šestorica iz 3. satnije). O gubicima pobunjenih Srba i JNA u borbama za Paulin Dvor teško je, u nedostatku konkretnih i vjerodostojnih izvora, govoriti, ali se pretpostavlja da su bili vrlo veliki. Prema pretpostavkama i procjenama, koje je u svojoj izjavi za Televiziju Novi Sad priznao i jedan poručnik JNA, imali su najmanje osamdeset poginulih pripadnika. U boju za Paulin Dvor istaknuli su se i pripadnici 1. samostalne satnije Podsused koji su korišteni na razini brigade kao izvidnici i za protuoklopno osiguranje susjednih postrojbi. Nakon završetka boja za Paulin Dvor, satnija je nastavila obavljati zadaće na prvoj crti obrane ispred sela Hrastin i duž Velikog kanala rijeke Vuke te obrane Paulin Dvora s osloncem na rijeku Vuku. Osim na Paulin Dvor, JNA i pobunjeni Srbi izveli su 27. studenoga 1991. kombinirani pješačko-tenkovski napad i na selo Divoš, smješteno između Ernestinova i Ivanovca, gdje su obrambene položaje držali pripadnici 1. satnije 3. bojne 130. brigade HV-a, s ciljem daljnjeg proboja prema Antunovcu i cesti Osijek – Đakovo. I taj je napad uspješno odbijen. Pošto su pripadnici 1. bojne 101. brigade HV-a bili jako fizički iscrpljeni od žestokog boja za Paulin Dvor te u dosta lošem psihičkom stanju zbog pogibije i ranjavanja velikog broja suboraca, zapovjednik brigade zapovjedio je u 1 sat ujutro 29. studenoga 1991. zapovjedniku 3. bojne da jednu satniju u 5,00 sati prebaci u Paulin Dvor i zamijeni iscrpljene hrvatske branitelje iz sastava 1. bojne. Satniji je dana zadaća da se bojno rasporedi i preuzme nepromijenjenu prvu crtu obrane ispred Paulin Dvora i na bentu uz kanal, lijevo: Bobotski kanal, desno: tt 87 (most i crpna stanica u Paulin Dvoru), po dubini Paulin Dvor – Hrastin – Vladislavci, te organizira odsudnu obranu i spriječi prodor snaga JNA i pobunjenih Srba. Za izvršenje navedene zadaće zapovjednik 3. bojne odredio je 2. satniju, pod zapovijedanjem Vladimira Hurse. Kako su od svog dolaska na istočnoslavonsko bojište pripadnici 3. bojne držali položaje na drugoj crti, a sada su ih čekala neposredna bojna djelovanja na prvoj crti bojišnice, svi pripadnici 2. satnije pomalo su se plašili i međusobno hrabrili, ali su bili odlučni da i oni daju svoj obol u obrani Hrvatske. Prema zapovijedi, u 5,00 sati 29. studenog 113


po našim položajima, s obje strane. Ponestajalo nam je streljiva, međusobno smo podijelili što nam je preostalo, prije svega vatrenim grupama puškostrojnica i odsudno se branili. Zaustavili smo daljnji prodor tenkova, na mostu ispred crpne stanice, desno od nas. Pješaštvo, razbijeno našim djelovanjem, pregrupiralo se i u “strijelce” štićeno vatrom tenkova prebacivalo prema bentu, iza kojega, na udaljenosti 15-20 m od njih (do tada prvi puta tako blizu), čvrsto držimo položaje. Adrenalin raste, nemamo streljiva niti adekvatnog oružja, jeziva je pomisao na rovovski boj i pogibelj. Put povlačenja nam je presječen, a iza nas kanal ispunjen ledenom vodom. U tom trenutku naši “bestrzajci” pogađaju prvi tenk, a ja u novonastaloj situaciji zapovijedam povlačenje s ove pogibeljne pozicije, s napomenom da svatko zadnji metak sačuva za sebe. Povlačili smo se spojnim kanalom, prema Ivanovcu. Iza nas na drugom bentu kanala, netko od naših nas je pratio i za slučaj pogibelji vatrom pokrivao. Nakon što smo se povukli oko 300 m, na kraju spojnog kanala novi šok, Bobotski kanal pun vode, koji je trebalo forsirati plivanjem, s opremom i oružjem na -10oC i napokon se spasiti od sigurne pogibelji. Odredio sam mjesto i dečke upućivao na plivanje. Kada su skoro svi zaplivali, začujem glas: Ja ne idem, vi dečki plivajte, ja ću vas štititi vatrom! Bio je to još jedan šok u nizu, koji nam je priredio Josip Pelin iz Gajnica, odlučan ostati, možda i poginuti, jer je bio neplivač. Nisam ga tada poznavao, ali nebitno, zgrabio sam ga u sekundi i s opremom bacio u vodu te skočio za njim, a na mojim leđima preplivao je Bobotski kanal, širine 15-ak metara. Napokon, mokri i promrzli, ali bez gubitaka, uvjereni da smo na sigurnom, uputili smo se slavonskom ravnicom prema Vladislavcima. Pritom smo naišli na položaje hrvatskih branitelja i bili izloženi novoj pogibelji. Budući je bio dan, vikali smo iz sveg glasa da ne pucaju, davali i druge signale prepoznavanja, shvatili su, prihvatili nas i dopustili prolaz. Njihov izraz lica i čuđenje ne mogu opisati, teško je to, ali su čuli za naš boj. Prilaze i pitaju jesmo li mi “oni dečki s crpne stanice”. “Da, jesmo” – tiho je netko u grupi odgovorio i za mnom, u koloni jedan iza

Sjećanje Krešimira Tušeka, djelatnog satnika OS RH i sudionika NATO-ove međunarodne vojne operacije ISAF u Afganistanu. U prvom boju za Paulin Dvor bio je dozapovjednik 3. satnije 1. bojne 101. brigade HV-a i zapovijedao snagama na prvoj crti obrane. U prohladno jutro 27. studenoga 1991., zamijenili smo pripadnike 1. satnije na prvoj crti obrane ispred Paulin Dvora, na bentu iza spojnog kanala u neposrednoj blizini mosta i crpne stanice, odnosno ceste koja povezuje Paulin Dvor i Ernestinovo. Svjestan zadaće i odgovornosti za dečke na crti, razmještam ih, uz kratke upute bodrim i prisjećam na bojeve u Novskoj i preko Kupe kod Pokupskog. Naglašavam naše mjesto, ulogu i značenje zadaće odsudne obrane, kako za naše snage u Paulin Dvoru, tako i za snage obrane Osijeka. U iščekivanju napada, strah potiskujemo međusobnim pogledima, tapšanjem po ramenu, junačimo se, iako velikim očima, palcem gore u znak spremnosti za odlučan boj. Nešto kasnije, uz jako turiranje motora tenkova JNA, zamijetili smo prebacivanje pješaštva pobunjenih Srba iz smjera Ernestinova i Petrove Slatine. Odjednom se pojavio jedan, a zatim i drugi tenk iza kojih se kretalo pješaštvo. Izvješćujem nadređene da započinje kombinirani pješačko-tenkovski napad, iako neuobičajeno, bez prethodne topničke pripremne paljbe. Na desnom krilu, kraj pripadnika 1. voda 3. satnije, pripadnici HOS-a iz RB M57 ispalili su minu na prvi tenk. Tenk T-55 našao se u dimu, a mi ushićeni i ohrabreni. No, slijedi šok, dim se razilazi, tenk nastavlja kretanje prema nama i iznad naših glava djeluje po našim snagama u Paulin Dvoru, a potom i po nama na bentu. Tenkovi su se probili skoro do mosta i crpne stanice, a pješaštvo uz galamu prebacivalo se prema našim položajima, na nasipu. Nitko, ama baš nitko od dečki na položaju u tom trenutku nije pokleknuo niti pobjegao. Uzvraćamo jakom vatrom iz pješačkog oružja, ispaljujemo par tromblona i bacamo ručne bombe. Čulo se zapomaganje pješaštva pobunjenih Srba, no za nas nebitno i vrlo ohrabrujuće. Jedan od dva neprijateljska tenka, nažalost, pogodio je naš kombi s diverzantima koji su se sa streljivom i oruđima za PO borbu prebacivali nama u pomoć. Počela je i jaka minobacačko-topnička paljba, nama iza leđa po Paulin Dvoru. Shvaćamo da naši trpe žestoka granatiranja i nisu u mogućnosti pružiti nam pomoć i pojačanje. Našli smo se u vrlo složenoj situaciji na bojišnici, izloženi žestokim bojnim djelovanjima s obje strane, geleri minobacača i zrna tenkovskih, protuzrakoplovnih i pješačkih strojnica padala su

114


i moji dečki, na drugoj obali kanala, pratili smo vas i štitili vatrom toga 27. studenog i da su vas slomili ne bismo im dozvolili da vas ulove i zarobe. Svaka čast tebi i tvojim dečkima, svaka čast. Bio je to Mladen Armano, jedan od hrabrih izvidnika 1. bojne. Bojovanja s hrabrim dečkima satnije i 1. bojne nezaboravljiva su. Mnogi su bili moji susjedi i poznanici iz Gajnica, Podsuseda, Stenjevca, Vrapča... Rado se prisjećam junačkih djela naše “Trnoružice”, Marka Peranovića, Rude Zebe, “Lisice”, Dede Cvetkovića, Mladena Krapineca i njegovog “Kaj nam pak moreju!”, i dr. Ponosan sam što sam uz sve te divne i hrabre ljude bio pripadnik 101. brigade ZNG-a/HV-a.

drugog, nastavljamo kretanje. Prilaze nam građani i čude se, a kada su nas ostali pripadnici bojne ugledali pred osnovnom školom u Vladislavcima, oduševljeni prilaze nam, čestitaju, grle i plaču skupa s nama. Netko nam dovikuje – Dečki, plivači s Bobotskog kanala, pa vi ste živi, mi smo mislili da vas više nema. Navodno je već bilo javljeno u Zagreb da nas je puno poginulih, postrojba razbijena. Loše i neprovjerene vijesti širile su se brzinom munje. Kada smo saznali da je puno naših suboraca poginulo i bilo ranjeno, svi smo bili vidno šokirani, fizički iscrpljeni i psihički slomljeni. Nakon dugo vremena, u kvartu u Gajnicama, prilazi mi visok i krupan čovjek, stišće mi ruku i govori: Krešo, sjećaš li me se? Ja 1991. pripadnici 2. satnije na čelu sa zamjenikom zapovjednika bojne uspješno su i bez gubitaka, unatoč jakoj topničkoj vatri JNA i pobunjenih Srba iz Ernestinova, počeli preuzimati prvu crtu obrane na području Paulin Dvora od pripadnika 1. bojne. Bili su svjesni kako uzmaka nema, da iza njih nema pričuvnih položaja ni adekvatnih snaga koje bi omogućile njihovo izvlačenje s prve crte. Morali su izdržati i zadržati postojeću crtu obrane, a putokaz u tome bili su im hrabri suborci iz 1. bojne koji, usprkos velikim gubicima, nisu odstupili ni pedlja pred naletima neusporedivo bolje naoružanih snaga pobunjenih Srba i JNA. Zajedno s njima, na položaje u Paulin Dvoru raspoređeni su jedan vod 1. samostalne satnije Podsused te dio pripadnika 1. bojne 130. brigade HV-a. Tijekom jutra 29. studenoga 1991., iz dotadašnjeg mjesta razmještaja na području sela Vuka, sve ostale postrojbe i Zapo-

vjedništvo 3. bojne prebacili su se u Vladislavce. Rasporedivši postrojbe u novi rajon obrane i preuzevši prvu crtu obrane, Zapovjedništvo bojne organiziralo je ZM u OŠ “Milica Križan” u Vladislavcima, a IZM u Paulin Dvoru. Do 12,00 sati istog dana obavljena je primopredaja crte obrane između zapovjednika 1. i 3. bojne 101. brigade HV-a. Nakon predaje crte, na zapovijed zapovjednika brigade, 1. bojna se nakon teškog i iscrpljujućeg boja za Paulin Dvor izvlači u selo Vuka u dubinu zone odgovornosti brigade. Potom je pripadnicima 1. bojne, od zapovjednika 1. OZ Osijek Karla Gorinšeka, odobren kraći dopust u Zagrebu, radi posljednjeg ispraćaja poginulih suboraca te dodatne popune i specijalističke obuke pripadnika postrojbi.

Paulin Dvor 27. studenoga 1991.

“Dvorište smrti” – Paulin Dvor, 27. studenoga 1991.

115


Sanitet 1. bojne 101. brigade, na čelu s dr. Goranom Vujićem, u tijeku boja izvlači ranjene i poginule s prve crte bojišnice, Paulin Dvor – Vladislavci, 27. studenoga 1991.

116


117


Robert Majerić – Bačvar, Paulin Dvor, studeni 1991.

ram u kanal s druge strane ceste. Trebam pomoćnika, dolazi Zubo (Branimir Narančić, op. a.) za mnom. Hoda, kao da je na modnoj pisti, nonšalantno, kao uvijek do tada. Zubo puni, ja uskačem i top je spreman za paljbu. Brojim svoje markere, usmjeravam cijev, ciljam i vidim da su dva tenka prošla most kod crpne stanice, a treći se na većoj udaljenosti od njih tek pojavljuje i zastaje. Na jednom tenku stoji “Čedo” i PAM-om dere li ga dere po nama. Pucamo i mi iz svega što smo imali, pa i s onim malim MB-om, no geleri njihovih minobacača i tenkovskih granata bili su smrtonosni. Ciljam, pucam i ja, puca i “Čedo” iz tenka. Vidim narančasti plamen iz cijevi njegova topa, granata po cesti odskače i projuri kraj mene. E, sad sam ja na redu. Pucam – i pogodak. Svi viču: Bravoooo, pogodil si ga! Kad vidi vraga, drugi tenk obilazi prvoga i iz pokreta puca po nama. Pucam – fulam. Fulal si, pucaj, pucaj! – viču mi. Postalo je preopasno. Bacam se u kanal, Zubo puni, pa on u kanal, ja pucam, izmjenjujemo se. Pogodio sam i drugog, a treći odustaje, jer je vidio što ga čeka. Ne znam koliko smo granata ispalili. Kotrljali su nam ih po cesti s druge strane, ne sjećam se ni koliko je to trajalo, predugo… A datuma se dobro sjećam. Bio je mamin rođendan. Od tada i naš. Stradali su naši dečki, sjećam ih se i još uvijek vidim. Neke sam i poznavao otprije, njihov lik i djelo neću nikada zaboraviti. I ja sam mogao biti s njima, ali me je čuvao Anđeo čuvar. Ne samo da sam u to uvjeren, već i znam. A frendovi moji, moji dragi suborci, s kojima sam dijelio rov, podrum, strah, hrabrost i veselje, ostat će u mom srcu i sjećanju do kraja života. Postali smo braća. Brothers in arms! (braća po oružju, op. a.). I nakon 20 godina išao bih opet: prije samo za Hrvatsku, a sada za bolju Hrvatsku!

Robert Majerić, poznatiji kao Bačvar, danas se prisjeća događaja u Paulin Dvoru: Na paljbeni položaj u Paulin Dvoru stigli smo noću. Do jutra smo trebali iskopati rov i za početak postaviti samo jedan top, a da nismo ni znali gdje se nalazimo. U tmici počeli smo kopati, htjeli smo što veći i bolji rov. Pred svanuće završavamo i u neposrednoj blizini uočavamo već iskopani, duplo veći i dva put bolji. Odmah smo ga zaposjeli. Smjestili smo se u napuštenoj kući na kraju sela, u blizini položaja i bili prvi na udaru za slučaj napada iz smjera Ernestinova. Pripremam topove, čistim ih i cijevi usmjeravam ciljajući prema crpnoj stanici u smjeru Ernestinova. I ostali rade kao pčelice. Pripremaju svoje “ose”, “zolje”, RB-ove. Imali smo i jedan MB 60 mm. Kako nismo imali daljinomjere, a vremena na pretek, dosjetio sam se i parnim koracima izmjerio udaljenost do prednjeg kraja naše obrane, u neposrednoj blizini crpne stanice i mosta, te na svakih 100 m, uz cestu, zabijao kolac – marker. Postavili smo tri topa: uz groblje, ispred kuća i treći paralelno s cestom, na drugoj strani od našeg smještaja. Jednog jutra, dok sam spavao s punom ratnom opremom i šljemom na glavi, povik Ustaj, idu tenkovi!, bio je toliko snažan i uvjerljiv, da sam skočio i poletio topovima, a da se nisam ni probudio. Frendovi mi vele da je top kraj groblja probušen, ovaj ispred kuća je isto dobio, preostao mi je samo onaj na najgorem položaju, s druge strane ceste. Kako je preći? “Čede” peru li peru, osjećao sam se kao da će ispaliti sve što su imali. Pa ovo je kao u ratnom filmu, mislim! Kiša zrna, gelera i granata fijuče s naše i njihove strane. Tko zakorači cestu – mrtav! Nema mi druge, kao na filmu, zatrčim se, koturam preko ceste i skotu-

118


O gubicima neprijatelja Robert Kučinac, sudionik boja, piše:

slobodu. Ovdje su ostali moji prijatelji. Da nije njih, ne bi danas uživao u ovoj ljepoti. Pomiriši zemlju, stisni je na grudi, ona govori bolje od svake riječi. U njezinom crnilu ispričana je povijest umiranja i rađanja, hrabrosti i izdaje. Samo je treba pročitati. Biti dovoljno mudar, čitati zemlju, njezine znakove i promjene.” 39

“Tek nekolicina stigla je do rovova i sigurnog zaklona. Većina je ostala tu na hrvatskoj zemlji. Poginuli su za tuđe ideale, kao obični pješaci političke šahovske ploče, negdje tamo daleko, daleko od mora, daleko od Srbije majke, zemlje koja ih je prodala. Još po noći čuli su se jauci. TVNS javlja da je u borbi protiv ustaša na području Paulin Dvora poginulo 80 pripadnika JNA. Bilo je to osobno priznanje njihovog komandanta. No, njihove žrtve ne mogu istisnuti našu bol za devet naših poginulih prijatelja… Iza ljudi ostaju uspomene i možda za 10-ak godina, kad budemo vodili djecu ovim poljima, tek napomenemo: Dijete moje, ovdje smo vodili borbu za Hrvatsku, za

ko skvrčen, odlazi i Miroslav. S nadom da će se izvući, ispratili smo ga suznih pogleda. Tog dana odbijen je neprijateljski napad, uz velike žrtve branitelja 101. brigade. Večer smo dočekali u zebnji za ranjene i s tugom za poginule dečke. Osijek je bio cijelu večer žestoko tučen i vijesti su teško stizale do naših položaja. Oko ponoći stigla je vijest iz osječke bolnice o stanju ranjenih branitelja. Stigla je tužna vijest da je Miroslav Milić preminuo od posljedica ranjavanja. Naviru mi sjećanja na njegov mršavi, dugi, mladalački lik, tih i neprimjetan, čak i pomalo sramežljiv u komunikaciji s ostalim pripadnicima satnije. Znali smo malo o njemu, dečko iz kvarta, bolesni otac, gotovo ništa. Nije bilo vremena za bolje upoznavanje. Prvog dana dolaska u satniju dobio je nadimak Dok. Lagano šećem ulicom heroja – hrvatskog viteza Miroslava Milića, gledam mladost, veselje, ljepotu novog zagrebačkog naselja Špansko – Oranice. S tugom u srcu i suzama u očima, naviru mi misli i sjećanja, na vremena prkosa, stradanja i pobjede. Pitam se, pomalo i s osjećajem krivnje, zna li itko od stanovnika naselja, zašto njihova ulica nosi ime Miroslava Milića?

Stjepan Balaband i danas se sjeća opisanog boja i s puno emocija kazuje: Neka sjećanja tijekom godina izblijede, a neka ostanu urezana u pamćenje. Za nas, iz 101. brigade HV-a, sjećanja ne blijede na spomen imena Zagi, Laci, Tomislav, Željko, Miroslav i drugih, da ne nabrajam sad sva, nama draga imena branitelja, koji su tih zimskih, maglovitih dana ostali na vječnom počinku u slavonskim poljima. U košmaru sveopćeg neprijateljskog napada na naše položaje, kad su tenkovske granate rovale cestu, pomiješane s reskim zvukovima minobacača i automatskog oružja, kad su tijela ranjenih i umirućih branitelja bila razbacana uokrug, 27. studenog 1991., sjećam se posljednjih riječi Miroslava Milića, bolničara 1. satnije, kojega smo zvali Dok. Iako teško ranjen, gelerom minobacačke granate, taj mršavi dragi čovjek, prislonjen i skvrčen uza zid, sabrano i odlučno zapovijeda nama, njemu nadređenima, dajući upute o zbrinjavanju svakog ranjenog branitelja. Ne imajući dovoljno nosila, po njegovoj zapovijedi, skidamo vrata obližnjih kuća, polažemo ranjene i poginule, koje potom, pod žestokom vatrom neprijatelja, s prve crte odvoze sanitetska i sva druga raspoloživa vozila. Jednom je rukom pridržavao ranjeno mjesto na donjem dijelu tijela po kojem su izbijali cvjetovi krvi, a drugom rukom je iz sanitetske torbe vadio zavoje i ostalu opremu i to nabacivao u širokom luku, uz jasne upute o uporabi. Pokušali smo ga položiti na nosila, što je on odlučno odbijao, zahtijevajući da se prvo zbrinu svi drugi ranjeni i poginuli branitelji. U zadnjem vozilu, ona39 Robert KUČINAC, Miris baruta, Zagreb 1994., 110.

119


Ispraćaj poginulih suboraca, VrapÄ?e, prosinac 1991.

120


5.4. Drugi boj za Paulin Dvor Nakon neuspjelog tenkovsko-pješačkog napada JNA i pobunjenih Srba na Paulin Dvor 27. studenoga 1991., situacija na bojišnici vratila se “u normalu” te je neprijatelj nastavio sa svakodnevnim žestokim topničkim napadima po prvoj crti i dubini rasporeda postrojbi 101. brigade HV-a. Jedan od žešćih topničkih napada uslijedio je 29. studenoga 1991. na Paulin Dvor i Hrastin (koje su branili pripadnici 3. bojne i 1. samostalne satnije Podsused), te Ivanovac i Antunovac (koje su branili pripadnici 2. i 4. bojne). Uz otvaranje žestoke vatre po položajima hrvatskih branitelja, pobunjeni Srbi i JNA od ranog su jutra puštali svoje nacionalističke i borbene pjesme. Osim toga, pozivali su i pripadnike 2. bojne da se predaju, govoreći im da su zavedeni i kako će im biti suđeno po Ženevskim konvencijama. Uvjeti na bojišnici bili su i dalje vrlo nepovoljni, a vremenske prilike izrazito loše. Vladala je velika hladnoća, popraćena velikim količinama snijega i čestom kišom.

U rajonu obrane i na prvoj crti u Paulin Dvoru pripadnici 3. bojne nastavili su uređivati i fortifikacijski utvrđivati položaje. U selu su postojala svega dva donekle utvrđena položaja uz rub ceste na izlasku iz Paulin Dvora prema Ernestinovu, gdje je bio postavljen i jedan bestrzajni top bez ciljničke sprave, što najbolje oslikava kako su bile opremljene postrojbe brigade. Zato su pripadnici bojne pristupili dodatnom utvrđivanju crte obrane i gradnji zaklona, u mjeri koliko su im dozvoljavale prilike zbog svakodnevnih žestokih topničkih napada pobunjenih Srba i JNA. Uz to, po dolasku u Vladislavce i Paulin Dvor odjeljenje veze 3. bojne ponovo je uspostavilo sustav veze PTK kablom u dužini oko 7000 metara.40 Lijevo od postrojbi 3. bojne nalazile su se snage 3. bojne 130. brigade HV-a, dok su se desno od njih nalazile snage 1. bojne 130. brigade HV-a i pripadnici 1. samostalne satnije Podsused.

Pripadnici 1. voda 3. satnije 3. bojne, slijeva treći: stoji Dejan Pavić, čuči Ivica Mikas, Vladislavci, ožujak 1992. 40 Govoreći općenito o funkcioniranju sustava veze tijekom boravka postrojbi brigade na istočnoslavonskom bojištu, treba istaknuti kako su se žičane veze pokazale kao najučinkovitija sredstva za zapovijedanje i koordinaciju između postrojbi brigade te kako je bilo dosta problema s uspostavom sustava veze na prvoj crti bojišnice, zbog čestih prekida žice od minobacačkih granata. Pritom treba istaknuti kako je organizacija sustava veze dobro funkcionirala i time omogućavala uspješno zapovijedanje i koordiniranje postrojbama brigade.

121


Paulin Dvor 4. prosinca 1991. i Antunovac 6. prosinca 1991. 122


Tijekom bojnih djelovanja na području Vladislavaca i Paulin Dvora, 3. bojna 101. brigade HV-a bila je kratko podređena zapovjedniku 130. brigade HV-a Osijek Nikoli Huđinu, koji je, analizirajući situaciju na bojištu, ozbiljno razmišljao o napadu na Ernestinovo s jednom satnijom 3. bojne 101. brigade HV-a iz smjera Paulin Dvora i jednom satnijom 3. bojne 130. brigade HV-a, koja je bila razmještena u Divošu. Svoju zamisao iznio je 1. prosinca 1991. zapovjedniku 3. bojne, koji je smatrao kako ta akcija nema nikakvih izgleda za uspjeh, jer nije bilo mogućnosti osiguranja dovoljne topničke i oklopne potpore i obzirom da pripadnici bojne nisu imali nikakvog iskustva u napadnim djelovanjima, a time ni psihološku stabilnost i odlučnost da samostalno provedu jednu takvu akciju. Krenuti u napadna djelovanja u takvim uvjetima sigurno bi rezultiralo velikim gubicima u ljudstvu pa se od toga brzo odustalo. Kako su uslijed dugog boravka na prvoj crti bojišnice njihovi pripadnici bili jako iscrpljeni, 1. prosinca 1991. postrojbe 130. brigade HV-a Osijek, osim jedne satnije koja je ostala kao ojačanje 101. brigadi HV-a, izmještene su u pozadinu 1. OZ Osijek na popunu i obuku. Time je 101. brigada HV-a u potpunosti preuzela crtu bojišnice Livana – Briješće – Antunovac – Ivanovac – Bobotski kanal – rijeka Vuka (tt 87) – Paulin Dvor – Hrastin – Veliki kanal Vuka, po dubini Jurjevac Punitovački – Beketinci. Istoga dana započeli su višednevni i žestoki napadi oklopno-mehaniziranih postrojbi i pješaštva pobunjenih Srba i JNA na Paulin Dvor. No, usprkos svoj žestini, ti napadi bili su samo “zagrijavanje” za ono što je slijedilo. Kako bi se prva crta obrane dodatno osigurala, na prijedlog zapovjednika 3. bojne zapovjednik brigade odobrio je da se dodatno minira most na spojnom kanalu kraj crpne stanice (tt 87), jer je postojala opasnost da tenkovi ipak mogu prijeći most. Zadatak miniranja mosta dobili su pripadnici Inženjerijskog voda 3. bojne, na čelu sa zapovjednikom Darkom Letinčićem, koji su to uspješno obavili pod okriljem noći 3. prosinca 1991. godine. Minirani most jako je oštećen, ali opet nije srušen zbog loše kvalitete eksploziva. No, i to je bilo dovoljno da se onemogući prijelaz neprijateljskih tenkova i oklopnih vozila preko njega. U 7,30 sati 4. prosinca 1991. postrojbe JNA (12. pmbr ojačana dijelovima 125. lpbr i 505. mtbr) i lokalne snage TO pobunjenih Srba kreću u žestoki tenkovsko-pješački napad na Paulin Dvor iz smjera okupiranih Ernestinova, Petrove Slatine i Koprivne. Snage napada podržavao je divizijun 16. map-a, razmješten iza Ernestinova u rajonu Mali rit – Bobotski kanal – Matica. Položaje u Paulin Dvoru držali su pripadnici 3. satnije 3. bojne brigade i jedan vod 1. samostalne satnije Podsused. Dio snaga satnije (1. i 3. vod), kojima je zapovijedao Marijan Bučar, 123


Sjećanje satnika Marijana Bučara, zapovjednika snaga 3. bojne na prvoj crti obrane 4. prosinca 1991. godine: Moram biti iskren i priznati da me iznenadila organiziranost i žestina napada snaga JNA i pobunjenih Srba na naše položaje 4. prosinca 1991. godine. Boj je započeo topničkom pripremom i slanjem prethodnice pješaštva koje je otvaralo sporadičnu paljbu po našim položajima. Tenkovi i glavnina neprijateljskog pješaštva potom su pod okriljem vrlo guste magle, za vrijeme topničko-raketne pripremne paljbe, neprekidnom bukom motora tenkova (koje su i ranije u intervalima palili, kao da kreću u napad), zaposjeli paljbene položaje. U gustoj magli pojavili su se i počeli djelovati na nas s udaljenosti manje od 100 metara. Odlučno smo uzvratili, a hrabri bojovnici POG-a Dejan Žinić, Dejan Pavić – Rambo i Tomo Šantala pogodili su prvi tenk T-55, onesposobili ga i zaustavili daljnji prodor. Tijekom dana bilo je nekoliko pokušaja proboja crte obrane i žestokog djelovanja pješaštva pobunjenih Srba iz i iza crpne stanice (30 – 50 m od naše prve crte). U telefonskoj komunikaciji sa zapovjednikom Pratećeg voda bojne, Anđelkom Čolićem, tražio sam da djeluju po samoj crpnoj stanici (iako je u našoj neposrednoj blizini), kako bi spriječili pješaštvo da probije našu crtu obrane. Granate naših preciznih topnika pogađale su cilj, ali i padale sve bliže nama. Najbliža granata pogodila je baraku ispred nasipa na samo par metara od nas i zapalila je. Time je neprijatelj izgubio uvjerenje da je samo pitanje trenutka kada će ovladati našim položajem. Uz to, presječena

nam je i žičana veza sa Zapovjedništvom i ostalim postrojbama i imali smo osjećaj da smo odsječeni i prepušteni sudbini i osobnoj hrabrosti bojovnika. Nismo osjećali niti veliku hladnoću u boju s brojnijim i naoružanijim neprijateljem. Ostala su nam još samo dva punjenja za borbu protiv tenkova i već sam odvojio minimalnu zalihu bojevog streljiva s kojom ćemo se, ako do toga dođe, morati povući s položaja. Teško je uopće opisati pakao u kojem smo se tada nalazili. Kako se približavala večer, napad je slabio i na kraju se neprijatelj povukao. Pala je noć. Umorni i promrznuti, jedva stojimo na nogama čekajući smjenu, razmišljamo o našim ranjenim suborcima u nadi boljemu. Iznimni dečki 3. satnije, koji su vjerovali u sebe, tog su dana hrabrošću i odlučnošću izdržali i obranili crtu, kao i naši suborci iz bojne i brigade koji su prije i poslije nas učinili isto. žaje i u slučaju potrebe omoguće izvlačenje 3. satnije s prve crte bojišnice. Primivši poziv, zapovjednik brigade odmah je u pomoć pripadnicima 3. bojne u Paulin Dvor poslao 1. samostalnu satniju Podsused. Zbog magle (vidljivost je bila svega tridesetak metara), pješaštvo pobunjenih Srba uspjelo je prići i rasporediti se oko mosta, crpne stanice i duž nasipa kanala, te tenkovima JNA omogućiti pristup i djelovanje s mosta i crpne stanice na kanalu. Prvi tenk T-55 iz topa i strojnice je djelovao po nasipu iza kojeg su bili raspoređeni pripadnici 3. satnije. Protuoklopna grupa 3. satnije 3. bojne (u sastavu Tomo Šantala, Dejan Žinić i Dejan Pavić), pod zapovijedanjem Marijana Bučara, uzvratila je vatrom iz pješačkog i PO naoružanja. Dejan Žinić ispalio je raketu iz ručnog protuoklopnog bacača raketa “osa” i pogodio tenk, ali bez većih rezultata. Nakon toga Dejan Pavić ispalio je raketu iz RB M57 te također pogodio i onesposobio tenk, koji više nije bojno dje-

bio je raspoređen na prvoj crti obrane, a drugi dio u selu, dok su se zapovjednik satnije Vladimir Ovčar i zamjenik zapovjednika bojne Ćazim Kardašević nalazili na IZM-u bojne u selu. Kasnije su im se na prvoj crti obrane priključili i domaći dečki iz Hrastina i Vladislavaca, koji su se nalazili u sastavu 130. brigade HV-a Osijek. Napad JNA i pobunjenih Srba započeo je jakom topničkoraketnom pripremnom paljbom po prvoj crti obrane, nakon čega je uslijedio snažan tenkovsko-pješački napad. O početku napada odmah je izviješten zapovjednik 3. bojne na ZM-u u selu Vladislavci. Dobivši izvješće o teškoj situaciji na prvoj crti obrane, zapovjednik bojne zatražio je od zapovjednika brigade maksimalnu topničku potporu, dok je zapovjedniku Pratećeg voda bojne zapovjedio da vatreno djeluje po neprijateljskim snagama u napadu. Tekličkom vezom, zapovjedio je zapovjednicima 2. satnije i Voda inženjerije da posjednu pričuvne polo124


Veza 3. bojne, Vladislavci, travanj 1992.

lovao. Tenk koji je nailazio iza njega pokušao ga je odgurnuti s ceste da bi mogao bojno djelovati, ali nije uspio. Pješaštvo pobunjenih Srba je sa zaposjednutih položaja snažnom vatrom djelovalo po prvoj crti obrane 3. bojne. PO grupa 3. satnije 3. bojne djelovala je po oštećenoj crpnoj stanici i neprijateljsko pješaštvo prisilila na napuštanje crpne stanice i povlačenje. Ciljač na BsT-u u Paulin Dvoru, Zdravko Žinić, ispalio je također par granata na neprijateljske ciljeve. Ispaljene rakete prolazile su samo desetak metara od branitelja na prvoj crti obrane, ali je u uvjetima slabe vidljivosti daljnje djelovanje bilo vrlo riskantno te je obustavljeno. Boj je trajao cijeli dan i odsudnom obranom pripadnika 3. satnije 3. bojne na prvoj crti obrane zaustavljen je prodor pješaštva i tenkova, odbijen napad te je neprijatelj odbačen na početne položaje. U boju je teško oštećen jedan tenk T-55, koji su pripadnici JNA i pobunjenih Srba uspjeli izvući s bojišnice. Uslijed bespoštedne borbe, hrvatskim braniteljima na prvoj crti ponestalo je streljiva pa je Josip Petretić, samoinicijativno s još nekoliko pripadnika 3. bojne, usprkos žestokoj topničkoj vatri neprijatelja dovezao streljivo kombijem u Paulin Dvor. Pod žestokom vatrom neprijatelja, streljivo iz kombija braniteljima

Ivica Mikas i Zdravko Žinić u rovu na prvoj crti nakon što su donijeli streljivo i presvukli mokru odjeću, Paulin Dvor, 4. prosinca 1991.

125


ostvarilo), pa je u takvoj situaciji donio odluku da na prvu crtu pošalje Vod inženjerije bojne, pod zapovijedanjem Darka Letinčića, i dio Logističkog voda bojne, pod zapovijedanjem Nikole Kordiša. Kao ispomoć, zapovjednik brigade stavio im je na raspolaganje i brigadnu inženjeriju, što je više bila psihološka nego stvarna pomoć, jer su oni bili bez bojnog iskustva i bez dijela potrebne opreme i naoružanja. Zapovjednik bojne Franko Križman osobno je preuzeo zapovijedanje snagama na prvoj crti obrane u Paulin Dvoru, dok su se umorni branitelji povukli na zasluženi odmor u Vladislavce. Na prvoj crti raspoređen je minimalno potrebit broj pripadnika i to s velikim poteškoćama i rizicima. Nije bilo prijeko potrebnih protuoklopnih sredstava ni obučenih pripadnika za njihovu uporabu, a nije bilo ni iskusnog zapovjednika na prvoj crti koji bi preuzeo organizaciju obrane u slučaju ponovnog napada neprijatelja. Bojeći se za sigurnost na prvoj crti, zapovjednik 3. bojne je nakon ponoći, nekoliko sati prije redovite zamjene, zapovjedio zapovjedniku 1. voda 1. satnije Damiru Cmrku, da s Vodom zaposjedne položaje i preuzme zapovijedanje obranom na prvoj crti. Njihovo preuzimanje položaja unijelo je sigurnost te je dodatno učvrstilo prvu crtu obrane u Paulin Dvoru. Ujutro 5. prosinca 1991. na prvu crtu pristigao je i ostatak 1. satnije, čime je obrana u potpunosti učvršćena. Situacija u Paulin Dvoru bila je i dalje krajnje napeta. Pobunjeni Srbi i JNA nastavili su s jakim topničkim napadima te je postojala opasnost od novog tenkovsko-pješačkog napada, do kojeg ipak nije došlo, ali su položaji hrvatskih branitelja te sela Paulin Dvor, Hrastin i Vladislavci cijeli dan 5. prosinca 1991. bili izloženi žestokoj topničkoj i pješačkoj vatri neprijatelja. Po otpočinjanju granatiranja, na prvoj crti obrane u Paulin Dvoru nalazili su se pripadnici 1. satnije i Logističkog voda, kojima su u pomoć poslani pripadnici 2. satnije 3. bojne i vod iz sastava 1. samostalne satnije Podsused, čime je crta obrane dodatno učvršćena. Hrvatski branitelji uzvraćali su koliko su im to dopuštale njihove skromne zalihe streljiva i granata. Tijekom te žestoke topničke vatre pobunjenih Srba i JNA poginuo je hrvatski branitelj Boris Skukan, čije je tijelo s prve crte, pod jakom neprijateljskom vatrom, izvukao Josip Petretić. Kako je dan odmicao, tako je i slabila neprijateljska vatra, da bi padom noći potpuno prestala. U 18,00 sati 5. prosinca 1991. stigla je zamjena iscrpljenim braniteljima 3. bojne 101. brigade HV-a. Zapovjednik bojne predao je prvu crtu obrane zapovjedniku 1. bojne 130. brigade HV-a Osijek. Primopredaja položaja i zamjena snaga na prvoj crti obrane u Paulin Dvoru protekla je bez poteškoća i djelovanja neprijatelja. Nakon toga, ujutro 6. prosinca 1991., iscrpljeni pripadnici 3. bojne povukli su se u sela Vuka i Jurjevac Punitovački u dubinu zone odgovornosti brigade, otkuda su krenuli na obuku i popunu u Zagreb.

na prvoj crti, udaljenoj oko 800 m, ponijeli su koliko su mogli Mladen Janković, Ivica Mikas i Zdravko Žinić. Probijajući se prema prvoj crti kroz kanale pune vode, uslijed žestokog bojnog djelovanja neprijatelja, Mladen Janković nije se uspio probiti i vratio se. Ivica Mikas i Zdravko Žinić uspjeli su se probiti te su, potpuno mokri, donijeli streljivo braniteljima na prvoj crti bojišnice. Braniteljima raspoređenima duž nasipa, na lijevom krilu prve crte obrane, također je ponestalo streljiva, pa je zapovjednik voda Vlado Đopar zapovjedio Mladenu Tataloviću da ode i dopremi streljivo. On je zadaću hrabro obavio, sve vrijeme izložen snažnoj vatri neprijateljskog pješaštva. Tijekom boja, odlučnošću i hrabrošću iskazali su se Ivo Klišanin i puškostrojničar Zvonko Mihalinec. Tijekom napada, Zapovjedništvo 122. brigade HV-a poslalo je hrvatskim braniteljima u Paulin Dvoru desetinu maljutkaša (POVRS 9K11), što je hrvatskim braniteljima dalo dodatnu sigurnost u slučaju daljnjeg prodora oklopno-mehaniziranih postrojbi neprijatelja. U ovakvim situacijama od velikog značaja bilo je funkcioniranje veze (žičane) između Zapovjedništva i prve crte. Toga dana, uslijed žestokog granatiranja, veza je bila više puta u prekidu, ali je ponovno uspostavljana u vrlo kratkom roku hrabrošću vezista 3. bojne pod zapovijedanjem Dragana Vukelića. Na kraju, usprkos žestokom napadu pobunjenih Srba i JNA te velikoj iscrpljenosti hrvatskih branitelja, vrlo dobrom i koordiniranom organizacijom obrane zapovjednika 3. bojne sa zapovjednikom brigade i djelovanjem topništva 101. i 122. brigade HV-a po neprijateljskim ciljevima u Ernestinovu i Šodolovcima, u popodnevnim satima jačina napada počela je postupno slabiti te je na kraju napad neprijatelja uspješno odbijen. Pobunjeni Srbi i JNA još jednom nisu uspjeli probiti obranu umornih, ali odlučnih pripadnika 101. brigade. Tijekom boja, od neprijateljske vatre na prvoj crti lakše su ranjeni Josip Stubičar i Ivan Steković, pripadnici 3. satnije 3. bojne, kojima je u izvlačenju do Saniteta pod neprijateljskom vatrom pomogao Siniša Mihović. Mali gubici pokazali su još jednom važnost čvrstih i uređenih položaja i zaklona, koji su bili najbolja i jedina zaštita od svakodnevne razorne topničke i tenkovske vatre pobunjenih Srba i JNA iz njihovih uporišta i okupiranih sela na tom području. Nakon žestokih i iscrpljujućih borbi trebalo je osigurati zamjenu za umorne branitelje na prvoj crti obrane. No, javio se problem koga poslati, jer je 3. satnija 3. bojne cijeli dan vodila iscrpljujući boj s neprijateljem, 2. satnija bila na pričuvnim položajima izložena zimi i topničkoj vatri neprijatelja, a 1. satnija trebala je preuzeti obrambene položaje ujutro 5. prosinca 1991. godine. Zapovjednik bojne procijenio je kako postoji veća vjerojatnost da će neprijatelj opet napasti danju (što se sutradan i 126


5.5. Boj za Antunovac Nakon neuspjelog tenkovsko-pješačkog napada na Paulin Dvor 4. prosinca 1991., JNA i pobunjeni Srbi, uz granatiranje cijele crte bojišnice, preusmjerili su svoje djelovanje prema Antunovcu i Ivanovcu (nakon neuspjeha na južnom dijelu, okreću se sjevernom dijelu bojišnice koji su držale postrojbe 101. brigade HV-a). Zadaću odsudne obrane sela Antunovac i Ivanovac te sprječavanja proboja oklopno-mehaniziranih i pješačkih snaga JNA i pobunjenih Srba smjerom Antunovac – Ivanovac – Čepin, s ciljem izbijanja na cestu Osijek – Đakovo, imala je 2. bojna 101. brigade HV-a. Kao ojačanje u obrani, bojni je bila pridodana 3. satnija 4. bojne 101. brigade HV-a, koja je bila raspoređena na prvoj crti na njezinom lijevom krilu u dužini 1200 m iznad rajona Široko Polje, surađujući s postrojbama 106. brigade HV-a na lijevom krilu. Druga bojna obranu je izvodila i u suradnji s pripadnicima jednog voda iz 3. bojne 130. brigade HV-a, koji su činili domaći dečki, vrsni poznavatelji terena i stanja na bojišnici. Organizirajući obranu, najveći problem hrvatskim braniteljima predstavljao je kronični nedostatak protuoklopnih sredstava, što se i pokazalo tijekom bojnih djelovanja 5. prosinca 1991. godine. Kako bi osigurao bolju koordinaciju postrojbama te imao bolji uvid u organizaciju i stanje na prvoj crti obrane, zapovjednik 2. bojne Ahmet Puškar planirao je 4. prosinca 1991. premjestiti ZM iz Ivanovca u Antunovac. No, pošto je dio postrojbi bojne (2. satnija, Inženjerijski vod i Prateći vod) odbio prebacivanje u Antunovac, zapovjednik bojne odustao je od svoje nakane. Ostanak u Ivanovcu prouzročio je Zapovjedništvu 2. bojne velike probleme u organiziranju sustava veze s prvom crtom obrane u Antunovcu i umanjio učinkovitost ViZ-a, što je posebno došlo do izražaja tijekom napada pobunjenih Srba i JNA 5. prosinca 1991. godine. Topnički napad JNA i pobunjenih Srba na Antunovac i Ivanovac započeo je u 8,30 sati 5. prosinca 1991., nakon kojeg je uslijedio žestoki tenkovsko-pješački napad njihovih postrojbi (12. pmbr, 505. mtbr iz Zemuna, 1/544. mtbr iz Šapca i 126. lpbr) iz smjera Orlovnjaka, Tenje i Novog Seleša. Snage napada podržavao je divizijun 16. map-a (u čijem je sastavu bio i VBR), s paljbenih položaja u rajonu Mali rit – Bobotski kanal – Matica. Istovremeno je iz Ernestinova započeo i napad na Divoš, selo koje su branili pripadnici jedne satnije iz sastava 3. bojne 130. brigade HV-a i 1. satnije 3. bojne 132. brigade HV-a. Osim toga, JNA i pobunjeni Srbi otvorili su snažnu topničku vatru po

Ratna svakodnevica, Antunovac, 24. studenoga 1991. (autor fotografije: Saša Kralj).

Paulin Dvoru, Hrastinu i Vladislavcima, s ciljem premještanja težišta obrane snaga 101. brigade HV-a, kako bi realizirali ciljeve napada i uspjeli zauzeti Antunovac. Odmah po saznanju o početku napada, zapovjednik brigade poslao je u pomoć Zapovjedništvu 2. bojne svog pomoćnika za operativne poslove Antu Radalja, da im pomogne u organizaciji i vođenju obrane sela. 127


Ratna svakodnevica, Antunovac, 24. studenoga 1991. (autor fotografije: SaĹĄa Kralj). 128


Umjesto iz Novog Seleša, odakle se očekivao napad i prema kojem su bila postavljena minska polja i raspoređena skromna oruđa za protuoklopni boj, tenkovi JNA krenuli su u napad iz Orlovnjaka cestom prema Tenji pa na sjever (obilazeći kanale i zapreke), a onda prema zapadu na Antunovac, prema položajima 3. satnije 4. bojne 101. brigade HV-a, kojom je zapovijedao Admir Ramić. Zapovjednik 1. satnije Dragan Dupan opazio je prvi tenk oko 10,00 sati. O pokretu i približavanju neprijateljskih tenkova, koje nije pratilo pješaštvo, trebali su dojaviti pripadnici 106. brigade HV-a Osijek, smješteni u šumi Rosinjača (Rosinjska bara), no svi oni, njih šesnaest, poginuli su u boju tijekom tog žestokog napada neprijatelja. Prošavši kroz obrambene položaje 106. brigade HV-a, prema crti obrane pripadnika 3. satnije 4. bojne brigade kretalo se šest tenkova koji su ih, došavši iz neočekivanog smjera (između Širokog polja i Jakovale), potpuno iznenadili. Prvotni napad hrvatski branitelji uspjeli su zaustaviti, no kada su se tenkovi ubrzo pregrupirali i ponovno napali, pripadnici navedene satnije, bojeći se da ne ostanu u okruženju, povukli su se prema Čepinu i Briješću.41 Kako snažnijeg otpora nije bilo, pogotovo oruđima za protuoklopni boj, tenkovi u pratnji pješaštva uspjeli su se probiti oko kilometar duboko u područje Antunovca. Istodobno su snage JNA i pobunjenih Srba krenule u tenkovsko-pješački napad iz smjera Novog Seleša, čime je položaj branitelja u Antunovcu bio izrazito otežan. Zbog prekida veze s 3. satnijom 4. bojne, Zapovjedništvo 2. bojne nije znalo što se događa na lijevom krilu obrane, tako da je ostalo iznenađeno prodorom kolone tenkova JNA kroz obrambeni raspored navedene satnije i napadom na lijevi bok obrambenog rasporeda snaga 2. satnije (ojačane 1. satnijom) 2. bojne, kojom je zapovijedao Stjepan Puh. Uslijed nailaska neprijateljskih tenkova, u nemogućnosti da im se suprotstave oruđima za protuoklopni boj, oko 10,00 sati pripadnici 1. satnije 2. bojne, koja je netom prije poslana kao ojačanje 2. satniji, izloženi jakoj vatri pješaštva i strojnica tenkova povlače se na pričuvne položaje kod škole u Antunovcu. Saznavši za to, zapovjednik 2. bojne zapovjedio im je da se vrate na položaje koje su napustili, što su oni i učinili. No, kako nisu imali čime zaustaviti tenkove, pripadnici 1. satnije ponovno su se povukli prema raskrižju željezničke pruge u selu. 41 Pošto nisu imali nikakvog dodira niti suradnju s lijevim susjedom (106. brigadom HV-a Osijek), niti su znali nalaze li se oni uopće na svojim položajima, pripadnici 3. satnije 4. bojne 101. brigade HV-a bojali su se da im neprijateljski tenkovi ne probiju lijevi bok i prodru u dubinu rasporeda te se nađu u okruženju, pa su se povukli na pričuvne položaje.

129


zapovjednik 2. bojne zapovjedio je svojim snagama povlačenje iz Antunovca, netom prije okruženja. Zahvaljujući dvanaestorici domaćih ljudi, koji su bili ostali u selu, s njima se borili i koji su poznavali kuda vodi svaki odvodni kanal, svi su se pripadnici 1. i 2. satnije 2. bojne te iz prostorne postrojbe 3. bojne 130. brigade HV-a Osijek uspješno izvukli u područje Ivanovca, Čepina i Briješća. U jednom trenutku prilikom njihova izvlačenja, samostalnom pratećem vodu bojne, kojim je zapovijedao Ivica Čičak, nestalo je granata za minobacače, prijeko potrebnih da bi se minobacačkom vatrom postrojbe u povlačenju zaštitile. Problem je riješen izuzimanjem određene količine granata od 132. brigade HV-a Našice, što se pokazalo od presudnog značaja prilikom izvlačenja hrvatskih branitelja iz mogućeg okruženja. U kasnim popodnevnim satima 5. prosinca 1991. snage JNA i pobunjenih Srba zauzimaju Antunovac, čime je prestala organizirana obrana hrvatskih snaga.44 Time se crta obrane pomiče na lijevom krilu od Kolođvara (tt 90) – Ivanovački salaš – groblje u Ivanovcu – tt 87 – uz cestu (za Ivanovac) do trafostanice na cesti Divoš – Antunovac. Radi osiguranja prve crte obrane i kako bi spriječio daljnji proboj tenkova JNA na tom smjeru, zapovjednik 2. bojne zapovjedio je miniranje i dodatno zaprječivanje protutenkovskim zaprekama na dijelu ceste prema Ivanovcu, od križanja Divoš – Antunovac. U boju za selo Antunovac 5. prosinca 1991. poginula su trojica hrvatskih branitelja, dok ih je osam bilo ranjeno. Sva trojica poginulih bili su pripadnici 3. satnije 4. bojne 101. brigade HV-a (Živko Mimica, Krešimir Posavac i Damir Užarević), koji su, držeći položaje na lijevom krilu 2. bojne, poginuli od tenkovske granate. Analizirajući bojna djelovanja postrojbi 2. bojne 101. brigade HV-a u boju za Antunovac tijekom 5. prosinca 1991., zapovjednik 2. bojne kao uzroke slabe obrane naveo je sljedeće razloge: – pretpostavka da će JNA i pobunjeni Srbi glavni napad poduzeti iz smjera Novog Seleša pokazala se pogrešnom; – izvlačenje na pričuvne položaje pripadnika 3. satnije 4. bojne 101. brigade HV-a, zbog panike u njihovim redovima i nepovezanosti sa susjednim postrojbama hrvatskih branitelja, a da to nisu dojavili susjednim postrojbama 2. bojne;

U pomoć suborcima u Antunovcu zapovjednik 2. bojne poslao je i 3. satniju, kojom je zapovijedao Nenad Momčilović, čiji se pripadnici zbog jake tenkovske vatre neprijatelja nisu uspjeli probiti do prve crte obrane. Tri puta su kretali naprijed prema Antunovcu i tri su se puta vraćali nazad na pričuvne položaje u Ivanovcu. Tešku situaciju boja za Antunovac otežavao je, usprkos stalnim obećanjima, izostanak topničke i PO potpore brigade42 i OZ Osijek, te nedostatak oruđa za PO boj bojne. Oko, 10,00 sati iz Čepina pripadnici 3. bojne 130. brigade HV-a kamionima su dovezli i ostavili dva BsT-a, koja nisu postavljena na paljbeni položaj niti je za njih bilo posluge i granata, tako da od njih nije bilo nikakve koristi tijekom bojnih djelovanja. Iz Ivanovca je, i to tek oko 12,30 sati, stiglo nekoliko pripadnika 132. brigade HV-a Našice sa samo dvije “ose”, koji su se ubrzo po dolasku vratili natrag. U nedostatku oruđa za protuoklopni boj, podršku postrojbama 2. bojne u Antunovcu davao je Prateći vod 2. bojne, koji je tijekom bojnih djelovanja ispalio oko 140 granata iz minobacača 82 mm. Tijekom boja, u 12,05 sati zapovjedniku 2. bojne na motorolu se javio netko (najvjerojatnije iz redova JNA ili pobunjenih Srba, op. a.) tko mu se predstavio kao Slobodan Tolj, zapovjednik 3. bojne 130. brigade HV-a, te mu je rekao da izdrži još malo, jer će mu poslati u pomoć pet tenkova iz smjera Brijesta.43 Na svu sreću, tri dana prije napada inženjerci 2. bojne zapriječili su tenkovski prohodno zemljište iz smjera Brijesta prema Antunovcu jer je umjesto najavljene pomoći, prema položajima hrvatskih branitelja, i to s leđa, dolazilo pet tenkova JNA. Nakon što su prva dva tenka nagazila na postavljene mine, ostali su se vratili nazad, tako da je njihov proboj privremeno spriječen. Pobunjeni Srbi i JNA jakim su oklopno-mehaniziranim i pješačkim snagama napadali lijevo krilo obrane snaga 2. bojne u Antunovcu, čime je njihovo odsijecanje i okruženje bilo sve izglednije. Pošto su pripadnici 3. satnije 4. bojne 101. brigade HV-a, koji su se nalazili na lijevom krilu obrane, napustili svoje položaje, i to bez znanja zapovjednika i pripadnika 2. bojne, snage JNA i pobunjenih Srba uspjele su tenkovima i pješaštvom prodrijeti u središte Antunovca, razdvojivši snage hrvatskih branitelja na dva dijela. Zbog prodora neprijateljskih snaga u selo,

42 “Topnička potpora izostala je iz 2 razloga: 1.) Bitnica univerzalnih bacača (UB 120 mm) 3. brigade ZNG-a, koja nam je bila pridodana i podređena, djelovala je s paljbenog položaja u rajonu Korođgrada po živim ciljevima neprijatelja, pa čak i u zaštitnom pojasu (zoni sigurnosti ispod 400 m od prve crte obrane), odnosno na crti dodira našeg i neprijateljevog pješaštva. Time je naše pješaštvo bilo dodatno izloženo pogibelji, a zapovjednik 4. bojne upozoravao je da bojna trpi vatru iz smjera Korođgrada, i 2.) Bitnicu je JNA brzo otkrila i “poklopila” vatrom, tako da se ljudstvo s oruđima i tehnikom, pod žestokom vatrom neprijatelja izvlačilo na drugu lokaciju. U izvlačenju nije bilo stradavanja, osim psihičkih stresova”. (Ivan Cukina, načelnik topništva 101. brigade HV-a) 43 Mjesto između Osijeka i Antunovca, koje je bilo pod kontrolom 106. brigade HV-a Osijek. 44 Uz Antunovac, jake oklopno-mehanizirane i pješačke snage pobunjenih Srba i JNA 6. prosinca 1991. zauzele su i Novu Tenju.

130


Zapovjedni kadar 2. bojne u boju za Tenjski Antunovac, Gorjani, 7. prosinca 1991., stoje: Miroslav Družić, Zvonko Petan, Vjekoslav Kuštrak, Danijel Bolfan, Petar Didak, Dragan Dukmenić, Dragan Dupan, Stjepan Puh; čuče: Božidar Vdović, Anđelko Letinčić, Marko Bijelić, Zlatko Pilatuš.

– nedostatak oruđa za protuoklopni boj;45 – nedefinirani pričuvni položaji i smjerovi bojnih djelovanja; – nepravodobno upućena i neadekvatna pojačanja u ljudstvu, oruđu i protuoklopnim sredstvima; – nedostatak pravodobnih informacija i spoznajnih podataka o stanju na bojišnici i djelovanju postrojbi zbog nefunkcioniranja sustava veze između Zapovjedništva i postrojbi 2. bojne 101. brigade HV-a; – nedefinirani znakovi za izvlačenje ili pregrupiranje tijekom bojnih djelovanja; – nedovoljan broj postavljenih zapreka i protutenkovskih minskih polja u Antunovcu, te

– nepostojanje stalnog nadgledanja bojišta tijekom bojnih djelovanja radi sprječavanja prodora snaga JNA i pobunjenih Srba, i pravodobnog upravljanja topničkom vatrom. Ujutro 6. prosinca 1991., nakon što je održao koordinaciju Zapovjedništva bojne i zapovjednika nižih postrojbi te dao zadaće da odsudno brane prvu crtu obrane u Ivanovcu pod zapovijedanjem dozapovjednika bojne Petra Didaka, zapovjednik 2. bojne otišao je zapovjedniku brigade u selo Beketinci podnijeti izvješće i dogovoriti zadaće za daljnja bojna djelovanja. Sustigao ga je njegov pomoćnik za logistiku Krešimir Kučinović, koji mu je priopćio tužnu vijest da su oko 12,00 sati od minobacačke granate 120 mm poginuli referent za spoznajne poslove bojne

45 Prva satnija 2. bojne 101. brigade HV-a nije imala niti jednu “osu”, prostorna jedinica iz sastava 3. bojne 130. brigade HV-a Osijek raspolagala je samo s jednom “osom”, dok su protuoklopni topovi i maljutke “postojali samo na papiru”.

131


tako i biti, oko 16,00 sati 7. prosinca 1991. samoinicijativno je krenuo za Zagreb.47 Pošto je zauzimanjem Antunovca od strane JNA i pobunjenih Srba postojala opasnost da se njihove oklopno-mehanizirane snage ukline u međuprostoru između sela i Ivanovca, Zapovjedništvo 3. bojne 132. brigade HV-a formiralo je jednu protuoklopnu grupu, naoružanu ručnim bacačima raketa i bestrzajnim topom, i rasporedilo je na obrambeni položaj na željezničkom prijelazu iz Ivanovca prema Antunovcu. Uz to, zbog izuzetno teške situacije na ovom dijelu bojišnice, 101. brigadi HV-a su, po zapovijedi zapovjednika 1. OZ Osijek, pridodane 1. bojna 3. brigade ZNG-a, 4. bojna 132. brigade HV-a Našice, 3. bojna 107. brigade HV-a Valpovo i 1. bojna 130. brigade HV-a Osijek, koje su zaposjele sljedeće položaje: – 1. i 2. satnija u razini željezničke pruge od Ivanovca prema Antunovcu, a 3. satnija 1. bojne 3. brigade ZNG-a u Divošu; – 4. bojna 132. brigade HV-a Našice na području Ivanovca; – 3. bojna 107. brigade HV-a Valpovo razmještena je kao pričuva na području Ovčare Čepinske, te – 1. bojna 130. brigade HV-a Osijek raspoređena je u Hrastinu i Paulin Dvoru prema Ernestinovu. Ojačana navedenim postrojbama te protuzračnim i protuoklopnim oruđima iz sastava 130. brigade HV-a Osijek, 101. brigada HV-a uspjela je stabilizirati crtu obrane na liniji Livana – Ivanovac – Paulin Dvor – Hrastin, spriječiti daljnji prodor JNA i pobunjenih Srba te održati crtu obrane do 8. prosinca 1991. kad se, prema zapovijedi zapovjednika 1. OZ Osijek, izvlači u dubinu teritorija, izvan zone odgovornosti brigade. Nakon zauzimanja Antunovca, JNA i pobunjeni Srbi okomili su se svom žestinom na selo Ivanovac, čija je obrana bila dobro organizirana i inženjerijski uređena, s postavljenim minsko-eksplozivnim zaprekama ispred prve crte obrane, čime su bili zapriječeni svi tenkovski prohodni prilazi mjestu iz smjera Antunovca i Ernestinova. Oklopno-mehanizirane snage JNA i pobunjenih Srba 6. prosinca 1991. bile su raspoređene na sljedeći način:

Nakon izvlačenja iscrpljenih pripadnika 2. bojne, na prvoj crti obrane u Ivanovcu u noći 6./7. prosinca 1991. raspoređene su svježe snage iz samostalnih postrojbi brigade. Njima je zapovijedao zapovjednik 2. bojne Ahmet Puškar, uz kojeg su ostali dozapovjednik bojne, zapovjednici satnija i drugi pripadnici bojne – hrabri dragovoljci: Marko Bijelić, Danijel Bolfan, Dražen Detoni, Petar Didak, Miroslav Družić, Dragan Dukmenić, Dragan Dupan, Miljenko Jovinović, Miljenko Kopčalić, Vjekoslav Kuštrak, Anđelko Letinčić, Miro Margušić, Nenad Momčilović, Zvonko Petan, Zlatko Pilatuš, Stjepan Puh, ranjeni Krunoslav Samošćanec i Božidar Vdović, te par domaćih dečki iz ivanovačke i antunovačke satnije 130. brigade HV-a. Stjepan Sever i izviđači u Izvidničkoj desetini bojne Vlado Škrilac i Željko Plahinek.46 Zapovjednik 2. bojne vratio se i obišao stradale pripadnike bojne na mjestu stradavanja te poduzeo mjere njihova zbrinjavanja, a potom sa zapovjednikom brigade utvrdio zadaće, zatraživši pritom da se pripadnici bojne zamijene svježim snagama. Zbog teške situacije na bojišnici i velike iscrpljenosti njezinih pripadnika, zapovjednik 2. bojne, uz odobrenje zapovjednika brigade, zapovjedio je 6. prosinca 1991. pripadnicima bojne izvlačenje iz Ivanovca u sela Vladislavci i Vuka, dok je 2. satniju zadržao na crti obrane do zamjene. Iscrpljene pripadnike 2. satnije navečer su zamijenile svježe snage – samostalne postrojbe 101. brigade HV-a, koje je uputio zapovjednik brigade. U brizi da zadaće odsudne obrane budu provedene i sa svježim snagama, u Ivanovcu su, uz par domaćih dečki iz 130. brigade HV-a, ostali zapovjednik Ahmet Puškar i 18 hrabrih dragovoljaca – pripadnika 2. bojne 101. brigade HV-a. Ostali pripadnici bojne sutradan su izmješteni u školu u Gorjanima, gdje su trebali prenoćiti i 8. prosinca 1991. krenuti na domobilizaciju i obuku u Zagreb. No, dio pripadnika bojne, ne vjerujući da će

46 Od iste granate ranjeni su Zvonko Razum i Krunoslav Samošćanec. Osim njih, od djelovanja neprijateljskog VBR-a 6. prosinca 1991. ranjen je i Ranko Badelj. 47 Moral u postrojbama 2. bojne nakon gubitka Antunovca bio je vrlo nizak, vojnici su bili fizički i psihički iscrpljeni te nisu nikome vjerovali. Na to je utjecalo mnogo faktora. Prije dolaska u istočnu Slavoniju bojna je popunjena sa 120 novomobiliziranih vojnika, s kojima nije izvršena ni kratka obuka ni priprema za predstojeća bojna djelovanja. Osim toga, odmah po dolasku na istočnoslavonsko bojište bojna je imala gubitke, što se odrazilo na psihičko stanje njezinih pripadnika, te je bila svakodnevno izložena žestokoj topničkoj i tenkovskoj vatri snaga JNA i pobunjenih Srba. Zbog navedenih razloga, kod dijela pripadnika bojne pojavili su se nesigurnost i strah, koji su bili jači od njih, te su otišli za Zagreb dan ranije od planiranog roka. Pritom treba istaknuti da su otišli iz Gorjana, koji su se nalazili u dubini teritorija, izvan zone odgovornosti brigade, tijekom priprema za organizirani odlazak u Zagreb, tako da o napuštanju položaja ne može biti ni govora.

132


O suradnji pripadnika 2. bojne i antunovačke satnije u obrani Antunovca, zapovjednik Antunovčana Franjo Tokić piše:

bezbrojnim kanalima. Zbratimljeni pružali smo odlučan otpor i u ponovljenom napadu na Antunovac 5. prosinca 1991. godine. Mišljenja sam, da snagama i oruđima kojima smo toga dana pružali odlučan otpor znatno nadmoćnijem neprijatelju, trpjeli njegova granatiranja i pružali snažan otpor njegovim tenkovsko-pješačko-motoriziranim snagama u napadu, da smo pobijedili. Pao je Antunovac, ali Osijek nije, niti je odsječen. Tu zahvalnost dugujemo vašim hrabrim dečkima. Niste nas ostavili kada nam je bilo najteže, a bilo je to vrijeme velike ofenzive JNA i pobunjenih Srba nakon pada Vukovara. Tada su po drugi puta probijene naše crte obrane, uz velike ljudske žrtve i gubitak nekoliko sela plodne slavonske ravnice, i naš opstanak na svom ognjištu bio je upitan. I danas žalimo svakog poginulog branitelja – heroja, suosjećamo s njihovim obiteljima i dijelimo bol u srcu naših ranjenih suboraca, uvjereni da bismo imali više žrtava da nije bilo vas. Hvala vam, dragi Zagrepčani, i ne dopustite da se prekine tradicija našeg višegodišnjeg susreta u vašem Ivanovcu i Antunovcu.

Nakon žestokog boja s pobunjenim Srbima i JNA 21. studenoga 1991. na području Ivanovca, posebice Antunovca, raspoređuju se dečki iz zagrebačke 101. brigade HV-a. Preuzimaju položaje od Samostalne čepinske bojne 130. brigade HV-a, kojom je zapovijedao Slobodan Tolj, s dozapovjednikom Marinkom Matkovićem. Crtu obrane na području Antunovca držali su po jedna satnija bojne, koje su se izmjenjivale. Uz njih na položajima stalno je bilo četrdesetak preostalih pripadnika antunovačke satnije kojima sam zapovijedao, te nekolicina pripadnika MUP-a iz policijske postaje okupiranog Ernestinova. Crta obrane u Ivanovcu i Antunovcu bila je prva crta obrane Osijeka s južne strane: Antunovac – šuma Rosinjača – Nova Tenja, u dužini oko 3 km, naspram jakih neprijateljskih snaga raspoređenih u Tenji, Orlovnjaku i Selešu (300-500 metara ispred naših položaja). Zadaća nam je bila da upornom obranom odbijemo napad neprijateljskog oklopa i pješaštva i spriječimo njegov brz prodor u našoj zoni odgovornosti. Postojala je velika opasnost da dio naših ljudi bude opkoljen i odsječen, kao što se to dogodilo Osječanima (106. brigadi HV-a, op. a.) u šumi Rosinjača. Dolaskom i razmještajem vas Zagrepčana (101. brigade HV-a, op. a.) spriječena je takva mogućnost. Srdačno smo vas prihvatili, smjestili i rasporedili, te na najopasnijim točkama obrane udružili par Antunovčana, vrsnih poznavatelja terena, a posebice načina i pravaca izvlačenja

– tenkovska četa raspoređena je po vodovima na izlazima iz Antunovca prema Osijeku i Divošu, dok se jedan vod nalazio u Starom Selešu kao pričuva; – baterija minobacača 120 mm na području Novog Seleša i Ernestinova; – mješoviti artiljerijski divizijun i dalje u rajonu Mali Rit – Bobotski kanal, te – protuoklopni vod na prilazima Antunovcu iz smjera Osijeka.

Po zauzimanju Antunovca od strane JNA i pobunjenih Srba, zapovjednik 1. OZ Osijek izdao je zapovijed zapovjedniku 3. brigade ZNG-a Ivanu Basarcu da izvrši iznenadni napad na navedeno mjesto s ciljem odbacivanja neprijateljskih postrojbi, oslobađanja mjesta i stvaranja povoljnih uvjeta za napad prema Tenji i Ernestinovu, čime bi se stabilizirao južni dio obrane Osijeka.48 Napad je, bez ikakve prethodne razrade i pripreme, započeo u 6,00 sati 7. prosinca 1991., te je zbog snažne topničke i pješačke vatre JNA i pobunjenih Srba neuspješno i brzo završio.

48 Zapovjednik 3. brigade ZNG-a zapovjedio je zapovjedniku 1. bojne Draganu Bagariću, iako je bila podređena Zapovjedništvu 101. br HV-a, da izvede napad snagama bojne na Antunovac sljedećim smjerovima: – 1. satnija: Ivanovac – Veliki pašnjak – željeznička postaja u Antunovcu, – 2. satnija: Ivanovac – groblje – nogometno igralište u Antunovcu, – 3. satnija trebala je zauzeti položaje i organizirati obranu u selu Divoš te tako osigurati desni bok napada i spriječiti iz Ernestinova eventualnu pomoć neprijateljskim snagama u Antunovcu.

133


Zbog izuzetno složene situacije na tom dijelu istočnoslavonske bojišnice, u 12,30 sati 7. prosinca 1991. na ZM-u 101. brigade HV-a u Beketincima održan je sastanak proširenog Zapovjedništva brigade, kojem su prisustvovali tadašnji potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske, dr. Milan Ramljak, i zapovjednik 1. OZ Osijek Karl Gorinšek, sa svojim najbližim suradnicima. Na sastanku je razmotrena situacija na bojišnici, problematika i bojna djelovanja postrojbi brigade na istočnoslavonskom bojištu te su dane zadaće 2. bojni 101. brigade HV-a da se do izvlačenja i odlaska na popunu i obuku u Zagreb, učvrsti na prvoj crti obrane, prati kretanja i djelovanje snaga pobunjenih Srba i JNA te izvodi diverzantske akcije i bojna djelovanja prema Antunovcu. Izlažući razloge povlačenja pripadnika 2. bojne iz Antunovca, zapovjednik brigade istaknuo je da su se oni morali povući, jer su im neprijateljske snage došle s leđa i krila, prošavši prethodno tenkovima kroz područje koje su trebali pokrivati pripadnici 106. brigade HV-a Osijek. Nakon izvlačenja pripadnika 3. satnije 4. bojne 101. brigade HV-a iz područja Antunovca na položaje na drugoj crti obrane u području sela Livana, zapovjednik bojne pokušao je srediti postrojbe i učvrstiti crtu obrane, ali neuspješno. Po izvlačenju iz područja Antunovca, 3. satniju napustio je dio pripadnika, što je utjecalo i na 1. i 2. satniju 4. bojne, iz kojih je također otišao dio pripadnika. I pored brojnih problema i “osipanja redova”, preostali pripadnici 4. bojne ostali su na svojim položajima, izloženi jakoj topničkoj, tenkovskoj i pješačkoj vatri na lijevom krilu druge crte obrane. No, zapovjednik 4. bojne upozorio je zapovjednika 101. brigade HV-a da s malim brojem pripadnika i niskim moralnim stanjem postrojbi neće moći dugo držati dodijeljenu crtu obrane te je zatražio od njega da im se omogući izvlačenje u dubinu zone odgovornosti brigade. Zahtjevu je udovoljeno i bojna je izvučena u dubinu zone odgovornosti brigade.

“Za njih smo se borili!” Kristijan Verunica (4 god.), Zagreb, svibanj 1992.

“Topničku potporu trebala je pružiti 101. br HV-a. Budući je dan prije, s paljbenog položaja u rajonu Korođgrada, izvučena Bitnica UB 120 mm, koja nam je bila podređena, odredili smo neprijateljske ciljeve, zadali parametre i topništvu OZ Osijek naručili djelovanje topničkom vatrom. Ostvarene su dvije vatre uz veliki rizik pogibelji hrvatskih snaga, jer je neprijatelj bio duboko u zaštitnom pojasu. Izvršitelj topničke vatre izvijestio nas je: palo je kud je trebalo. Nije bilo stradavanja u redovima hrvatskih branitelja od te vatre. (Ivan Cukina, načelnik topništva 101. br HV-a)

134


5.6. Odlazak na odmor, popunu i dodatnu obuku u Zagreb Uvidjevši kako je uslijed žestokih sukoba i svakodnevnih razornih topničkih napada JNA i pobunjenih Srba došlo do psihofizičkog zamora pripadnika 2. i 4. bojne, zapovjednik 101. brigade HV-a zatražio je od Zapovjedništva 1. OZ Osijek da se navedenim postrojbama brigade odobri prijeko potrebno izvlačenje u dubinu zone odgovornosti brigade te odlazak na odmor, popunu i dodatnu obuku u Zagreb.49 Dobivši odobrenje i po zapovijedi načelnika GS HV-a, nakon dvadeset dana neprekidne bojne uporabe, psihički iscrpljeni i fizički umorni od žestokih borbi i velikih hladnoća te tužni zbog stradanja suboraca, pripadnici 2. bojne 101. brigade HV-a 9. prosinca 1991. odlaze u Zagreb na odmor, popunu ljudstvom, naoružanjem i MTS-om te na dodatnu obuku. Osim toga, trebalo je organizirati pogrebe poginulih suboraca te izvršiti analizu bojnih djelovanja postrojbe na istočnoslavonskom bojištu, kao i na prethodnim terenima, kako bi se ispravili svi nedostaci te izbjegle nove žrtve. Zajedno s pripadnicima 2. bojne, otišla je i 3. bojna 100. brigade HV-a koja je, kao 4. bojna, na istočnoslavonskom bojištu bila pridodana 101. brigadi HV-a. Dolaskom u Zagreb, spomenuta bojna izmjestila se iz sastava 101. brigade HV-a te se vratila u sastav matične brigade, u sklopu koje kasnije bojno djeluje od Preloščice do Trebeža i sudjeluje u obrani Sunje. Tijekom bojnih djelovanja na istočnoslavonskom bojištu, 3. bojna 100. brigade HV-a imala je trojicu nestalih50 i dvanaest ranjenih pripadnika. Obrambene položaje 2. i 4. bojne 101. brigade HV-a na istočnoslavonskom bojištu ujutro 9. prosinca 1991. preuzeli su pripadnici 130. brigade HV-a, 132. brigade HV-a i 3. brigade ZNG-a. Nakon odlaska cijele postrojbe krajem studenoga na sprovod poginulim suborcima, popunu i dodatnu obuku u Zagreb, 7. prosinca 1991. na istočnoslavonsko bojište vratilo se pedesetak pripadnika 1. bojne 101. brigade HV-a na čelu sa zapovjednikom bojne,51 koji se raspoređuju na prvu crtu obrane Hra-

stin – Paulin Dvor, zajedno s pripadnicima prostorne postrojbe HV-a Hrastin. Zbog malog broja pripadnika, zapovjednik 1. bojne izvijestio je zapovjednika brigade da je situacija u rajonu rasporeda bojne vrlo ozbiljna te je od njega zatražio pomoć i pojačanje u ljudstvu, bez kojeg malobrojni pripadnici bojne nisu u mogućnosti obaviti dodijeljenu bojnu zadaću na prvoj crti obrane. Kako im Zapovjedništvo brigade nije moglo osigurati pojačanje u ljudstvu, crtu obrane preuzeli su pripadnici 130. brigade HV-a, a pripadnici 1. bojne 101. brigade HV-a, prema zapovijedi zapovjednika brigade, krenuli su s ostatkom brigade na odmor, popunu i dodatnu obuku u Zagreb. Za to vrijeme Zapovjedništvo brigade, temeljem zapovijedi načelnika GS HV-a od 8. prosinca, izmješteno je 10. prosinca 1991. na pričuvno ZM u rajonu Našica, radi pripreme sljedećih bojnih zadaća postrojbi. Tu ih 13. prosinca 1991. obilazi Glavna inspekcija OS RH, koja pregledava Ratni dnevnik, planove i zapovijedi za bojnu uporabu postrojbi i drugu bojnu dokumentaciju i logističke potpore, te zaključuje da bojna dokumentacija osigurava učinkovito obavljanje bojnih zadaća na istočnoslavonskom bojištu. Osim tada, Glavna inspekcija OS RH još je dva puta ponovila inspekcijski pregled brigade na istočnoslavonskom bojištu, zadovoljna onim što je vidjela i dokumentacijom koju je pregledala. Tijekom tog razdoblja, Zapovjedništvo 101. brigade HV-a obavilo je raščlambu dotadašnjih bojnih djelovanja te donijelo zaključke i zapovijedi za povećanje bojne spremnosti zapovjedništava i postrojbi brigade. Utvrđena je i potreba za proširenjem ustroja, pa zapovjednik brigade donosi zapovijed o osnivanju: – informatičke službe brigade na čelu s Ivanom Kurjanom; – pravne službe brigade na čelu sa Zdravkom Vladanovićem; – Odjela za skrb obitelji poginulih i ranjenih pripadnika brigade, te je – Služba za IPD ojačana s dva časnika i psihologom.

49 Zbog iscrpljenosti i gubitaka 2. i 4. bojne brigade, zapovjednik 101. brigade HV-a zapovjedio je da se na prvu crtu obrane uvedu i uporabe kao ojačanja logističke i pristožerne postrojbe, kako bi se dodatno učvrstila crta obrane, što je i učinjeno. 50 Živko Mimica, Krešimir Posavac i Damir Užarević vodili su se kao nestali do razmjene i identifikacije njihovih posmrtnih ostataka u rujnu 1994. 51 Pripadnici bojne, koji se vraćaju na istočnoslavonsko bojište, bili su iz sastava Zapovjedništva, 2. satnije, Voda bestrzajnih topova i Pratećeg voda postrojbe.

135


Informatička i dio službe ORMOB-a brigade, Gorjani, travanj 1992.

Informatička služba ustrojena je 11. prosinca 1991. od pripadnika brigade, smještena je u Gorjanima kod Đakova te je opremljena s posuđenom informatičkom opremom. Služba je ubrzo udovoljila zahtjevima i pridonijela učinkovitosti bojnih djelovanja brigade. Pravna služba ustrojena je pred Božić 1991., sa zadaćom upoznavanja pripadnika brigade s odrednicama Međunarodnog ratnog prava te pravima i obvezama pripadnika brigade, pružanja pravne pomoći pripadnicima i zapovjedništvima postrojbi brigade, vođenja stegovnog i prekršajnog postupka, priprema postupaka u slučaju kaznenih djela i dr. Odjel za skrb obitelji poginulih i ranjenih pripadnika brigade osnovan je u siječnju 1992. na čelu sa Želimirom Majetićem i Ivanom Lažetom, dokazanim časnicima u dotadašnjem djelovanju postrojbi brigade. Odjel je imao sjedište u Općini Susedgrad, a bio je pod zapovijedanjem zapovjednika brigade. Osim toga, i IPD služba brigade ojačana je s Biserkom Pavešić i Marinom Perkovićem te psihologom Dubravkom Tršinskim. Njihove aktivnosti osjetno su pomogle u učinkovitosti djelovanja zapovjedništava i postrojbi brigade u idućim bojnim djelovanjima, posebno na prvoj crti obrane. Kako u vrijeme bojnih djelovanja brigade nije bilo Vojnog ordinarijata niti vojnih svećenika, ulogu dušobrižnika, za kojom se ukazala potreba, obavljali su svećenici crkava na bojišnici. Tako se s pripadnicima 101. brigade HV-a na istočnoslavonskom bojištu vrlo rado družio i posjećivao ih svećenik Ante Kukavica iz Đakovačko – osječke nadbiskupije, koji je pomogao mnogim pripadnicima brigade i njihovim obiteljima. Po dolasku u Zagreb, za vrijeme popune i pripreme za bojna djelovanja, zapovjednik bojne sa zapovjednicima postrojbi 3. bojne 101. brigade HV-a održao je 9. prosinca 1991. sastanak, kojem je prisustvovao i pomoćnik zapovjednika 3. OZ Zagreb za IPD Antun Abramović. Svjesni problema i poučeni iskustvom u dotadašnjim bojnim djelovanjima, na inzistiranje njezinog Zapovjedništva na sastanku je dogovoreno da će po-

strojbe 3. bojne 101. brigade HV-a ponovno krenuti na istočnoslavonsko bojište tek kada budu ispunjeni sljedeći uvjeti: – kompletna popuna ljudstvom kako bi postrojba mogla izvršiti pred nju postavljene zadaće; – popuna s naoružanjem, streljivom i opremom kako pojedinaca, tako i bojne u cjelini, te – kratka obuka svih mobiliziranih vojnih osoba te obavljena bojeva gađanja svih pojedinaca iz dodijeljenog im oružja prije odlaska na bojišnicu. Uz navedene zahtjeve, Zapovjedništvo 3. bojne iznijelo je brojne probleme tijekom bojnih djelovanja na istočnoslavonskom bojištu, koji su bili svojstveni svim postrojbama brigade, a očitovali su se u sljedećem: – pripadnici bojne su s pokupskog bojišta, bez ikakvog odmora, iz Jastrebarskog prebačeni na područje istočne Slavonije; – s novomobiliziranim vojnicima nije izvršena nikakva vojna obuka ni probna gađanja, tako da su oni bez ispaljenog metka došli na istočnoslavonsku bojišnicu; – postrojbe bojne nisu popunjene po VES-ovima i specijalnostima; – pripadnicima bojne nije bilo poznato kuda točno idu, koja im je bojna zadaća i do kada će ostati; – u postrojbama bojne vladao je kroničan nedostatak MTS-a, a motorna vozila su bila u lošem stanju; – pripadnici bojne bili su nepripremljeni za zimske uvjete; – postrojbe bojne bile su nedovoljno popunjene ljudstvom, samo 40-50%, od čega su pola pripadnika postrojbi činili novomobilizirani vojnici bez ikakvog ratnog iskustva. Sve navedeno vrijedilo je i za druge postrojbe 101. brigade HV-a, što je Zapovjedništvu brigade i zapovjedništvima nižih postrojbi, prvenstveno bojni koje su se nalazile na prvoj crti bojišnice, stvaralo velike probleme i otežavalo vođenje i zapovijedanje. Dana 12. prosinca 1991. Zapovjedništvo 3. bojne ponovo je održalo sastanak u sportskoj dvorani “Sutinska vrela”, kojem 136


su prisustvovali predstavnici Zapovjedništva 3. OZ Zagreb Antun Abramović i Ante Marić. Na sastanku je utvrđeno da nije ispunjen niti jedan zahtjev pripadnika bojne sa sastanka od prije tri dana. Vrijeme domobilizacije bojne u Zagrebu približilo se samom kraju, a njezina popunjenost ljudstvom nije bila dovoljna za izvršenje planiranih bojnih zadaća. Nije bilo dovoljno naoružanja i streljiva niti je bilo dovoljno čizama i kaciga za sve njezine pripadnike, a novomobilizirani vojni obveznici bili su potpuno nepripremljeni za bojna djelovanja. Nakon razgovora i dugotrajnih konzultacija, u Zapovjedništvu 3. OZ Zagreb donijeta je odluka o odgađanju odlaska postrojbe na istočnoslavonsko bojište do otklanjanja spomenutih problema i nedostataka. Istoga dana u navedenoj dvorani, u prisutnosti predstavnika Zapovjedništva 3. OZ Zagreb, članova obitelji i prijatelja, 223 pripadnika 3. bojne dalo je svečanu prisegu i primilo “ratnu zastavu 3. bojne”, čime su postali prvi pripadnici brigade koji su se svečano obvezali Domovini da će za nju, ako bude trebalo, i život dati.

Nakon toga bojna je razmještena u vojarnu u Samoboru, gdje se provodi popuna ljudstvom, naoružanjem i vojnom opremom te izvodi kratka obuka i bojeva gađanja svih, posebno novomobiliziranih vojnih obveznika. Važnost te kratke obuke i provedenog bojnog gađanja pokazala se odmah, jer se nakon toga kod svih osjetila veća odlučnost i psihološka sigurnost. Problem nedostatne popune ljudstvom, naoružanjem i vojnom opremom bio je prisutan u svim postrojbama brigade. Tijekom boravka u Zagrebu zapovjedništva postrojbi brigade, prvenstveno bojni koje su držale prvu crtu obrane i bile najizloženije žestokim neprijateljskim napadima, očekivala su da će se postojeći problemi riješiti. No, oni su bili samo ublaženi, tako da su se postrojbe brigade vratile na istočnoslavonsko bojište opterećene starim problemima. Tijekom boravka na popuni i obuci u Zagrebu obavljene su, zbog premorenosti i odlaska na bolovanje nekih zapovjednika, ali i zbog isticanja nekih branitelja u dotadašnjim bojnim djelovanjima, i promjene u zapovjednom kadru postrojbi brigade.

137


5.7. P ovratak u istočnu Slavoniju, razmještaj i bojna djelovanja do “Sarajevskog primirja” vanja daljnjeg proboja snaga pobunjenih Srba i JNA smjerom Paulin Dvor – Vladislavci – Dopsin i njihovog izbijanja na komunikaciju Osijek – Đakovo. Uz to, pripadnici bojne trebali su biti u spremnosti za aktivna bojna djelovanja i protunapad na smjeru Vladislavci – Paulin Dvor – Ernestinovo, te obavljati stalna izviđanja i diverzantsko-prepadna djelovanja. Smještaj pripadnicima bojne trebao je osigurati Krizni stožer sela Vladislavci. No, članovi Kriznog stožera nisu imali povjerenja u pripadnike 101. brigade HV-a te nisu željeli otvoriti prazne kuće u selu za njihov smještaj. Kao razloge navodili su da je svaka postrojba HV-a, čiji su pripadnici bili smješteni u privatnim kućama u selu, nešto otuđila pa nitko nije želio biti optužen od susjeda da je otvorio nečiju kuću i u nju pustio nepoznate hrvatske branitelje. Uvjeravanje zapovjednika bojne i njegovog pomoćnika za IPD, da su pripadnici 101. brigade HV-a došli na to područje, udaljeno 300 km od njihovih kuća, pomoći hrvatskim braniteljima i stanovništvu istočne Slavonije trajalo je do kasnih večernjih sati. Kako razgovori nisu dali rezultata, zapovjednik bojne zapovjedio je članovima Kriznog stožera da otvore sve čvrsto građene kuće u selu, kako bi se u njih mogli smjestiti hrvatski branitelji. Pritom je zahtijevao da prilikom ulaska u svaku kuću bude prisutan član Kriznog stožera, koji je popisao sve vrjednije predmete u njima. Navedenim postupkom pripadnici brigade stekli su povjerenje domaćeg stanovništva, što je rezultiralo i obostranim prijateljstvom koje do danas traje. Odmah po dolasku, zapovjednik bojne zapovjedio je zapovjedniku 2. satnije da dva voda rasporedi na prvu crtu obrane, prema dodijeljenoj im bojnoj zadaći, a jedan vod u Hrastin južno od sela i uz Veliki kanal rijeke Vuke, gdje je crtu obrane trebao držati do dolaska pripadnika 1. bojne 101. brigade HV-a. Po dolasku, desetina veze 3. bojne uspostavila je žičnu vezu zapovijedanja od ZM-a bojne u Vladislavcima do svih punktova na prvoj crti obrane u Hrastinu te sa ZM-a brigade u Beketincima. Nakon 3. bojne, prema istočnoj Slavoniji krenula je 2. bojna brigade, čije su se 1. i 2. satnija okupile 17. prosinca 1991. u vojarni na Črnomercu u Zagrebu, odakle su poslijepodne istog dana krenule prema istočnoslavonskoj bojišnici. Po dolasku u

Dok su se postrojbe brigade nalazile na odmoru, popuni i obuci u Zagrebu, zapovjednik 101. brigade HV-a primio je 13. prosinca 1991. zapovijed zapovjednika 1. OZ Osijek, da po povratku na istočnoslavonsko bojište brigada organizira obranu u zoni: zavoj rijeke Vuke (tt 87,5) – Paulin Dvor (kota 87) – kanal – isključno Divoš (tt 86,7) – Bobotski kanal – isključno s. Bartolovac – uključno s. Vuka – Veliki kanal rijeke Vuke. Nakon što je dobio navedenu zapovijed, zapovjednik brigade odmah je zapovjednicima podređenih postrojbi, koje su se nalazile na popuni i obuci u Zagrebu, zapovjedio povratak na istočnoslavonsko bojište. Po primitku zapovijedi, popunjene i osvježene postrojbe brigade počele su se pripremati za povratak na istočnoslavonsko bojište, gdje će ostati sve do kraja lipnja 1992. godine. Kako su JNA i pobunjeni Srbi 16. prosinca 1991. probili crtu obrane i zauzeli Paulin Dvor, promijenjena je zona odgovornosti 101. brigade HV-a te je njenom zapovjedniku dana nova zapovijed. Prema novoj zapovijedi zapovjednika 1. OZ Osijek od 16. prosinca 1991., 101. brigada HV-a dobila je zadaću obrane na crti lijevo: Bobotski kanal (uključno), desno: Veliki kanal rijeke Vuke u Hrastinu, a po dubini: Vladislavci – Dopsin – selo Vuka – Beketinci, sa zadaćom odsudne obrane i sprječavanja prodora snaga pobunjenih Srba i JNA smjerom Vladislavci – Dopsin – Beketinci i njihovog izbijanja na komunikaciju Osijek – Đakovo. Prva je prema istočnoj Slavoniji, usprkos spomenutim problemima, krenula 3. bojna 101. brigade HV-a. Dobivši pismenu zapovijed zapovjednika brigade u popodnevnim satima 16. prosinca 1991., Zapovjedništvo i pripadnici 3. bojne brzo su se spremili, tako da su već navečer tog dana krenuli prema istočnoslavonskom bojištu. Išli su istim putem kojim su prošli mjesec dana ranije, ali sada puno iskusniji i još odlučniji da obrane Domovinu. Po dolasku u rajon Našica ujutro 17. prosinca 1991., zapovjednik 3. bojne dobio je zapovijed zapovjednika brigade da se postrojbe bojne rasporede na prvoj crti obrane duž Kereš kanala, lijevo: Bobotski kanal, desno: sjeverni dio sela Hrastin do raskrižja prema Vladislavcima, a po dubini Vladislavci, sa zadaćom odsudne obrane i, u zajedničkom djelovanju s 1. bojnom 101. brigade HV-a i dijelom 132. brigade HV-a Našice, sprječa138


vojarni na Črnomercu dali su svečanu prisegu Domovini. Popunjena, naoružana i osvježena novodošlim vojnim obveznicima, 3. satnija 2. bojne 20./21. prosinca 1991. priključuje se ostalim postrojbama bojne na istočnoslavonskom bojištu, u spremnosti za interventna bojna djelovanja. Njezinim dolaskom, cjelokupna se 101. brigada HV-a, jačine oko 1600 ljudi, ponovno našla na istočnoslavonskom bojištu, još spremnija i odlučnija u obrani Republike Hrvatske. Tijekom desetak dana izbivanja pripadnika 101. brigade HV-a s istočnoslavonskog bojišta, JNA i pobunjeni Srbi i dalje su svakodnevno i duž cijele prve crte bojišnice otvarali žestoku topničko-minobacačku i raketnu paljbu te djelovali tenkovima i pješaštvom iz svojih uporišta i okupiranih sela na tom području po obrambenim položajima hrvatskih branitelja. Po povratku na istočnoslavonsko bojište, pripadnici brigade saznali su da su snage pobunjenih Srba i JNA 16. prosinca 1991. zauzele Paulin Dvor, koji su branili pripadnici 1. bojne 130. brigade HV-a Osijek. Istoga dana kad i Paulin Dvor, JNA i pobunjeni Srbi zauzeli su i sela Divoš i Nemetin. Zbog toga je zapovjednik 1. OZ Osijek zapovjedio 101. brigadi HV-a novu zonu odgovornosti i drugačiji raspored snaga. Brigada je dobila zonu odgovornosti lijevo: Bobotski kanal (tt 87), desno: most na Velikom kanalu rijeke Vuke u Hrastinu, po dubini: Jurjevac Punitovački – Beketinci. Desni susjed joj je bila 122. brigada HV-a Đakovo, a lijevi 132. brigada HV-a Našice. Prva crta obrane brigade bila je: most na Velikom kanalu rijeke Vuke u Hrastinu – duž kanala – između sela i groblja – igralište (svlačionica s istočne strane sela) ispred Hrastina – naspram Paulin Dvora – siječe cestu Vladislavci – Paulin Dvor (iza oštrog zavoja) – Kereš kanalom (tt 86 uključno) – Bobotski kanal (tt 87). Druga crta obrane brigade bila je: Stari Dopsin – Novi Dopsin. Treća crta obrane brigade bila je: Mali Rastovac – Veliki Rastovac – k 89 – Mala Branjevina. Crta dodira na desnoj strani ostala je nepromijenjena u odnosu na prije. Na desnom krilu i u dubini, snage 3. bojne 122. brigade HV-a imale su zadaću da sa snagama 1. bojne 101. brigade HV-a zajednički brane crtu i ne dopuste proboj niti ubacivanje snaga pobunjenih Srba i JNA iz smjera Šodolovaca – Koprivne i Ernestinova – Petrove Slatine – Koprivne, duž Velikog kanala rijeke Vuke, prema Hrastinu. Crta dodira na lijevoj strani bila je Bobotski kanal (tt 87) – duž Bobotskog kanala – Vladislavci (uključno) – Mala Branjevina – Trešnjica – Crna Bara – rijeka Vuka. Na lijevom krilu i u dubini snage 132. brigade HV-a Našice imale su zadaću da sa snagama 3. bojne 101. brigade HV-a zajednički brane crtu obrane i ne dopuste proboj niti ubacivanje snaga JNA i pobu-

rajon Našica, ujutro 18. prosinca 1991., zapovjednik 2. bojne dobio je zapovijed zapovjednika brigade da bojnu rasporedi na drugoj crti obrane u Dopsinu, selu smještenom između Vladislavaca i Hrastina, u kojima će prvu crtu obrane držati njihovi suborci iz 1. i 3. bojne. Zadaća 2. bojne bila je biti u spremnosti za izvođenje napadnih bojnih djelovanja prema Paulin Dvoru i prihvaćanje snaga 1. i 3. bojne brigade u slučaju njihovog izvlačenja s prve crte bojišnice, te ne dozvoliti daljnji prodor snaga JNA i pobunjenih Srba prema Beketincima, odnosno cesti Osijek – Đakovo. Postrojbe 2. bojne rasporedile su se u Dopsinu u ranojutarnjim satima 19. prosinca 1991. godine. Prva bojna 101. brigade HV-a okupila se 18. prosinca 1991. u vojarni na Črnomercu u Zagrebu, odakle je istog dana, nakon što su njezini pripadnici zadužili naoružanje, streljivo i opremu, izvršili gađanje na streljani Vrapčak i dali svečanu prisegu Domovini, upućena prema istočnoj Slavoniji pohodnim smjerom 3. i 2. bojne. Po dolasku u rajon Našica iza ponoći 18./19. prosinca 1991., zapovjednik brigade je zapovjedniku 1. bojne zapovjedio da bojnu rasporedi na prvoj crti obrane južno od sela Hrastin i uz Veliki kanal rijeke Vuke. Zadaća 1. bojne bila je odsudna obrana i, u zajedničkom djelovanju s 3. bojnom 101. brigade HV-a i dijelom 132. brigade HV-a Našice, sprječavanje daljnjeg prodora snaga JNA i pobunjenih Srba iz Koprivne, Petrove Slatine i Paulin Dvora smjerom Hrastin – Vladislavci – Dopsin i njihovog izbijanja na cestu Osijek – Đakovo. Uz to, pripadnici bojne trebali su biti u spremnosti za aktivna bojna djelovanja i protunapad na smjeru Hrastin – Paulin Dvor – Ernestinovo i Hrastin – rijeka Vuka – Koprivna, a potom Petrova Slatina – Ernestinovo ili prema Šodolovcima (u suradnji sa 122. brigadom HV-a Đakovo), te obavljati stalna izviđanja i diverzantsko-prepadna djelovanja. Prva bojna je zapovjeđenu crtu obrane preuzela od 3. bojne u ranojutarnjim satima 20. prosinca 1991., smjestivši se na njihovom desnom krilu, čime je crta obrane u potpunosti učvršćena, a bojišnica je dodatno dobila na sigurnosti. Posljednja pješačka postrojba brigade koja se “vratila” na istočnoslavonsko bojište bila je 3. satnija 2. bojne, koja je zbog problema s popunjenošću ostala u Zagrebu duže od planiranog vremena. Kako je bila nedovoljno popunjena ljudstvom (dotadašnja popunjenost bila joj je jedva 60%), od 14. do 20. prosinca 1991. u vojarni na Selskoj cesti u Zagrebu organiziran je prihvat novomobiliziranih vojnih obveznika, kojima su u potpunosti popunjeni njezini redovi. Osim toga, boraveći u Zagrebu pripadnici navedene satnije kompletirali su se naoružanjem i opremom, izvršili su gađanja na streljani Vrapčak, a u 139


U obrani Osijeka, studeni – prosinac 1991. 140


njenih Srba iz smjera Ernestinova – Paulin Dvora, smjerom Bobotski kanal – Vladislavci – Beketinci, te njihovo izbijanje na cestu Osijek – Đakovo. Prema spoznajnim podacima Zapovjedništva 1. OZ Osijek, pješačke i oklopno-mehanizirane postrojbe JNA i pobunjenih Srba nalazile su se raspoređene na crti Nemetin – Nova Tenja – Antunovac – Divoš – Ernestinovo – Paulin Dvor – Petrova Slatina – Koprivna – Šodolovci – Markušica – Gaboš, po jedna tenkovska satnija nalazila se u Antunovcu i Ernestinovu, dok se topnički divizijun nalazio u području Stari Seleš – Bricin Bunar – Stari Orlovnjak. Bitnica minobacača 120 mm bila je razmještena na području Ernestinova, Novog Seleša i Antunovca, dok se paljbeni položaj VBR-a nalazio južno od Antunovca. Na osnovi izviđanja na terenu, provjeri spoznajnih podataka i redovitog praćenja pokreta i bojnih djelovanja snaga JNA i pobunjenih Srba, Zapovjedništvo 1. OZ Osijek došlo je do zaključka kako je u tijeku završna faza pregrupiranja njihovih oklopno-mehaniziranih, topničko-raketnih i pješačkih postrojbi na prostoru Bobota – Klisa – Tenja – Antunovac – Ernestinovo te da se može očekivati njihov skorašnji žestoki napad prema Osijeku i Čepinu sljedećim smjerovima: – Tenja – Tenjska cesta – Jug II (jače snage); – Antunovac – Brijest – Vinkovačka cesta – centar Osijeka; – Antunovac – Čepin – Petrijevci; – Ernestinovo – Ivanovac – Čepin, te – Ernestinovo – Paulin Dvor – Vladislavci – Beketinci – Budimci. U dotadašnjem tijeku napada, snage JNA i pobunjenih Srba dosegle su 16./17. prosinca 1991. crtu: Nemetin – Nova Tenja – Antunovac – Divoš – Ernestinovo – Paulin Dvor – Koprivna – Šodolovci, čime su izrazito ugrozile obranu Osijeka na crti od Ivanovca do Hrastina, te narušile stabilnost obrane na smjeru Vladislavci – Dopsin – Beketinci – Budimci. Na crti između Antunovca i Paulin Dvora napadale su snage JNA (12. pmbr, ojačana dijelovima 1./544. mtbr, 505. mtbr te 125. i 126. lpbr) i TO pobunjenih Srba, koje je topničkoraketnim snagama podržavao 16. map sa svoja dva MAD-a (u čijem sastavu je bio i VBR) s paljbenih položaja: 1/16. map u rajonu Mali rit – Bobotski kanal, 2/16. map u rajonu Segedinac – Podrinje. Po zauzimanju Paulin Dvora, JNA i pobunjeni Srbi ukopavaju se na području sela, izrađuju skloništa i zaklone, dovode svježe snage te postavljaju šatorska krila na uže preko ceste na ulazu u selo, tako da hrvatski branitelji nisu mogli vidjeti što se ondje događa. 141


SveÄ?ana prisega pripadnika 1. bojne, ÄŒrnomerec, 18. prosinca 1991.

142


Svečana prisega pripadnika 1. bojne, Črnomerec, 18. prosinca 1991.

Osim toga, neprijatelj je konstantno djelovao topništvom i snajperima po položajima hrvatskih branitelja u Vladislavcima i Hrastinu iz smjera Ernestinova, Paulin Dvora, Petrove Slatine, Koprivne i Šodolovaca, tako da se hrvatski branitelji nisu smjeli opustiti niti jednog trenutka. Zbog očekivanog napada snaga JNA i pobunjenih Srba, zapovjednik 1. OZ Osijek zapovjedio je zapovjedniku 101. brigade HV-a žurno preuzimanje prve crte obrane te maksimalno ubrzanje radova na utvrđivanju položaja i crte obrane, zaprečivanju komunikacija i tenkovski prohodnih smjerova i podizanje pune bojne spremnosti svih postrojbi HV-a. Pritom je naložio da se obrana treba izvoditi s maksimalnom upornošću i, u slučaju potrebe, postrojbe na prvoj crti ojačati snagama s druge i treće crte obrane, te da se sva raspoloživa topnička i protuoklopna sredstva grupiraju na očekivanim smjerovima napada oklopno-mehaniziranih postrojbi JNA i pobunjenih Srba, s takvim rasporedom da mogu učinkovito djelovati i zaustaviti njihov napad i proboj. U skladu s navedenim smjernicama zapovjednika 1. OZ Osijek, postrojbe 101. brigade HV-a pristupile su odmah, kako su pristizale, raspoređivanju i preuzimanju crte obrane, te nakon toga provode dodatno utvrđivanje položaja, izradu skloništa i zaklona, izviđanje neprijateljskih položaja, uređenje promatračkih mjesta, postavljanje minskih polja i zapreka, uspostavu sustava veze vođenja i zapovijedanja u brigadi, te sa susjednim postrojbama HV-a i nadređenim Zapovjedništvom.

Poradi učinkovitog izvršenja dobivenih zadaća, Zapovjedništvo i postrojbe 101. brigade HV-a razmjestile su se i preuzele crtu obrane prema sljedećem: – ZM brigade nalazilo se i dalje u Beketincima, a IZM i dalje u Vladislavcima; – pristožerne postrojbe razmještene su u rajonu sela Beketinci, Jurjevac Punitovački i Vuka; – 1. bojna zaposjeda prvu crtu obrane u rajonu sela Hrastin, bočno od rijeke Vuke, lijevo: raskrižje ceste prema Paulin Dvoru (do zone odgovornosti 3. bojne 101. brigade HV-a), desno: most u Hrastinu – kota 88; – 2. bojna zaposjeda drugu crtu obrane: tt 89 – Stari Dopsin – Novi Dopsin, po dubini tt 88,3; – 3. bojna zaposjeda prvu crtu obrane: raskrižje ceste prema Paulin Dvoru – tt 86 – Bobotski kanal (uključno), po dubini selo Vladislavci; – BrAG-brigadna topnička skupina sastava: a) bitnica minobacača 120 mm, sa šest minobacača, zaposjela je paljbene položaje iza Hrastina, u blizini tvornice “Mobilija”; b) samostalni vod samohotki s dva SO M36 90mm zaposjela je paljbene položaje između Dopsina i Bijelih Klada; – Protuoklopni vod brigade, sastavljen od šest bestrzajnih topova 82 mm, zaposjeo je paljbene položaje u Vladislavcima; – Vod PZO 20/1 imao je i dalje paljbene položaje u s. Veliki Rastovac, sa zadaćom osiguranja ZM-a i pozadine brigade; 143


Na prvoj crti istoÄ?ne Slavonije, prosinac 1991. – lipanj 1992. 144


Pripadnici Protuoklopnog voda 136. brigade HV-a, Beketinci, svibanj 1992.

na istočnoslavonsko bojište. U sklopu nje odvijao se rad ambulante opće medicinske pomoći i stomatološke ambulante, koja je započela s radom u Gorjanima 22. prosinca 1991., stacionarno-prihvatna djelatnost, a postojale su i mobilne zdravstvene ekipe za pružanje hitne medicinske pomoći na terenu. Po bojnama su djelovale sanitetske desetine na čelu s liječnikom te su uređene prihvatne stanice za prijem ranjenih, stradalih i oboljelih pripadnika brigade. Sanitetske postrojbe brigade redovito su obilazili nadređeni iz Zapovjedništva 1. OZ Osijek, koji su njihov rad ocijenili vrlo dobrim. Po povratku postrojbi brigade na istočnoslavonsko bojište i preuzimanju crte obrane, 1. bojna 107. brigade HV-a Valpovo izmještena je iz sastava 101. brigade HV-a. Najveći problem postrojbama 101. brigade HV-a predstavljao je nedostatak topničkih i protuoklopnih sredstava, mina za minobacače 120 mm, sredstava veze na svim razinama ViZ-a te

– Desetina “S-2M” zaposjeda paljbene položaje u Vladislavcima sa zadaćom protuzračne obrane brigadnog topništva; – pridodani Protuoklopni vod maljutki POLK 9K-11 iz sastava 136. brigade HV-a Podravska Slatina nalazio se u s. Vladislavci i kod Bobotskog kanala, s djelovanjem s crte obrane ovisno o potrebi; – Tenkovski vod nalazio se u s. Dopsin; – Inženjerijski vod razmješten je u selu Beketinci;52 – Vod RBKO razmješten je i dalje u s. Beketinci, a dekontaminacijska stanica u s. Jurjevac Punitovački,; – Logistička satnija brigade razmještena je i dalje u s. Jurjevac Punitovački, te – Sanitetska stanica brigade nalazila se u području sela Vuka i u Gorjanima. Sanitetska služba u brigadi bila je organizirana prema standardima zdravstvene zaštite od samog dolaska postrojbi brigade

52 Težište djelovanja imao je na zaprečivanju smjera Paulin Dvor – Bobotski kanal, po dubini Stari Dopsin – Novi Dopsin, uz utvrđivanje i inženjerijsko uređenje zaposjednutih položaja i objekata na prvoj crti obrane, postavljanje minsko-eksplozivnih prepreka i uređenje paljbenih položaja oklopnih oruđa i sredstava te njihovo maskiranje.

145


Provjera bojne spremnosti BVP-a, Dopsin i Beketinci, sijeÄ?anj 1992.

146


vijedanjem Ratka Mutavdžića bio je raspoređen u s. Vladislavci i kod Bobotskog kanala, te je djelovao u suradnji s postrojbama 3. i 1. bojne 101. brigade HV-a na prvoj crti obrane, čime ju je dodatno ojačao. Osim toga, od 130. brigade HV-a Osijek, 19. prosinca brigadi je podređen Samostalni vod samohotki s dva SO M36 90mm, kojim je zapovijedao Marijo Pilić, dok je 25. prosinca 1991. dobila dva tenka T-55, dva borbena oklopna vozila i jedno BVP, čime je upotpunjen tek formirani Protuoklopni odred brigade i dodatno ojačan bojni raspored postrojbi brigade. Na prvoj crti obrane provedene su mjere zaprečivanja protutenkovskim zaprekama te su postavljene protutenkovske i protupješačke mine, prema planu i shemi postavljanja. Topničku potporu postrojbama 101. brigade HV-a pružale su i topničke postrojbe slavonskih brigada svojim skromnim oruđima. Postrojbe su imale solidnu topničku potporu od MAD-a i MPOAD-a 122. brigade HV-a Đakovo, razmještenih na desnom krilu brigade, u rajonu Radljevca, koji su “vatreno pokrivali” i područje Paulin Dvora, Ernestinova, Petrove Slatine, Koprivne, Šodolovaca i obalu rijeke Vuke. Na lijevom krilu 101. brigade HV-a, iz rajona Cerovaca, topničku potporu postrojbama brigade na prvoj crti obrane davao je MAD 1. OZ Osijek, koji je “vatreno pokrivao” i Tenju, Orlovnjak, Divoš, Bobotski kanal, Ernestinovo i Paulin Dvor. Treća bojna 101. brigade HV-a preuzela je prvu crtu obrane od 1. bojne 130. brigade HV-a Osijek na lijevom krilu prve crte obrane brigade, između postrojbi 3. bojne 132. brigade HV-a Našice (lijevo) i 1. bojne 101. brigade HV-a (desno). Preuzevši zonu odgovornosti i prvu crtu obrane, postrojbe 3. bojne razmjestile su se na sljedeći način: – ZM bojne organizirano je u Vladislavcima u obiteljskoj kući s kućnim brojem 126 A, dok su se IZM i mjesto za izviđanje nalazili na prvoj crti obrane u Hrastinu; – Desetina veze uz ZM bojne sa zadaćom uspostave sustava veza zapovijedanja i koordinacije između postrojbi bojne i susjednih postrojbi HV-a, s prioritetom funkcioniranja prema prvoj crti obrane; – Izvidnička desetina smještena je u Domu zdravlja u selu Vladislavci;

Samohotka SO M36, 90 mm, u spremnosti za djelovanje na položaju “Lisica”, Hrastin – Paulin Dvor, prosinac 1991.

motornih vozila. Brigada je raspolagala sa samo dva tenka T-55 i tri borbena vozila pješaštva (BVP), kojima je također nedostajalo streljiva.53 Od raspoloživih snaga brigade, ojačanih oruđima i minsko-eksplozivnim sredstvima za protuoklopni boj, 14. prosinca 1991. osnovan je, a 18. prosinca ustrojen Protuoklopni odred brigade, sastavljen od Protuoklopnog voda i pridodanih opremljenih i osposobljenih snaga za protuoklopni boj. Protuoklopni vod maljutki POLK 9K-11 iz sastava 136. brigade HV-a Podravska Slatina54 izmješten je iz sastava 130. brigade HV-a Osijek i podređen 101. brigadi HV-a. Pod zapo-

53 Načelnik topništva Ivan Cukina i Zapovjedništvo brigade započeli su 27. studenoga 1991. ustrojavati oklopnu postrojbu brigade, popunjenu većim dijelom kadrom potrebnog VES-a iz postrojbe. Tenkove, BOV i BVP brigada je dobila u prosincu 1991., a glavna im je zadaća bila hitna intervencija prema mjestima prodora oklopnih snaga neprijatelja. 54 Protuoklopni vod maljutki iz sastava 136. brigade HV-a Podravska Slatina bio je pridodan 101. brigadi HV-a od 18. prosinca 1991. do 24. svibnja 1992. godine.

147


– 2. satnija zaposjela je crtu obrane na lijevom krilu prve crte obrane brigade, lijevo: Bobotski kanal, desno: kraj uređenog Kereš kanala, sa zadaćom odsudne obrane i sprječavanja prodora oklopno-mehaniziranih i pješačkih snaga JNA i pobunjenih Srba smjerom Amalijino polje – Vladislavci; – 1. satnija zaposjela je prvu crtu obrane duž Kereš kanala, lijevo: zavoj ceste za Paulin Dvor, desno: raskrižje ceste Hrastin – Vladislavci, sa zadaćom odsudne obrane i sprječavanja prodora oklopno-mehaniziranih i pješačkih snaga JNA i pobunjenih Srba smjerom Paulin Dvor – Hrastin – Dopsin; – 3. satnija zaposjela je položaje na drugoj crti obrane u s. Vladislavci sa zadaćom da se u području pasivnog odmaranja fortifikacijski utvrdi i bude spremna za bojna djelovanja na prvoj crti bojišnice u slučaju napada snaga JNA i pobunjenih Srba;55 – Vod BsT raspoređen je uz Kereš kanal; – Prateći vod, sastavljen od minobacača 82 mm, zaposjeo je paljbene položaje blizu tvornice prerade drva “Mobilija” u Vladislavcima; – Vod maljutki POLK 9K-1156 razmjestio se u Hrastinu sa zadaćom sprječavanja prodora i uništenja oklopno-mehaniziranih snaga JNA i pobunjenih Srba; – Inženjerijski vod razmješten je u Vladislavcima sa zadaćom da u suradnji s domaćim stanovništvom izradi grupna skloništa i zaklone za 10-15 vojnika te postavi protutenkovske zapreke i mine na poljskom putu preko Kereš kanala; – Logistički vod razmješten je na području Male Branjevine, i – Sanitetska desetina smještena je na ulazu u selo Vladislavci. Za protuoklopni boj, postrojbe 3. i 1. bojne na prvoj crti obrane podržavao je brigadni protuoklopni vod, razmješten u rajonu sela Vladislavci i Hrastin, sa zadaćom sprječavanja prodora i uništenja oklopno-mehaniziranih snaga JNA i pobunjenih Srba. Topničku potporu pružala im je brigadna bitnica minobacača 120 mm, razmještena na području Vladislavaca, na paljbenom položaju blizu tvornice “Mobilija”. Po preuzimanju dodijeljene zone odgovornosti, Zapovjedništvo 3. bojne uspostavilo je vezu sa susjednim postrojbama HV-a, s 1. bojnom 101. brigade HV-a na desnom krilu te 2. i 3. satnijom 3. bojne 132. brigade HV-a Našice na lijevom krilu.

Zapovjedništvo 3. bojne, Vladislavci, 21. prosinca 1991. (crtež: Danijel Šokec).

Odmah po preuzimanju rajona rasporeda i prve crte obrane, 19. prosinca 1991. godine 3. bojni 101. brigade HV-a pridodana je i podređena 2. satnija 1. bojne 130. brigade HV-a Osijek, koja je uglavnom bila popunjena domaćim dečkima iz Vladislavaca i Hrastina, sa zapovjednikom Antom Pranjićem. Svakoj satniji 3. bojne pridodan je po jedan vod spomenute satnije tako da su se u svakom trenutku na prvoj crti obrane, uz hrvatske branitelje iz Zagreba, nalazili i “domaći dečki”.

55 Pješačke satnije i prostorna jedinica HV-a sela Hrastin i Vladislavci iz sastava 130. brigade HV-a (pridodana i podređena 3. i 1. bojni 101. brigade HV-a) smjenjivale su se na položajima po principu 24 sata na prvoj crti obrane, 24 sata na pasivnom odmoru na pričuvnim položajima, s mogućnošću brzog dovođenja u stanje visoke bojne spremnosti i prebacivanja na prvu crtu obrane. 56 Iz sastava 136. brigade HV-a Podravska Slatina.

148


Zapovjedništvo 3. bojne na ZM-u u Vladislavcima, krajnje desno zapovjednik 3. b. Franko Križman, nalijevo od njega okrenut leđima Dobromir Radušić, Ivo Latin (s naočalama, pom. zap. brigade za IPD), Josip Petretić, Zdeslav Težulati, Ivan Repovečki, Ivan Grubišić, Davor Belanović, pom. zap. br. za SIS (vidi se glava kraj F. Križmana).

149


Zapovjedni kadar 3. bojne, Mala Branjevina, 6. siječnja 1992.; gornji red slijeva stoje: Damir Cmrk – zapovjednik 1. satnije, dr. Valter Nutrizio – zapovjednik sanitetske desetine, Franko Križman – zapovjednik 3. bojne, Ćazim Kardašević – dozapovjednik 3. bojne, Josip Petretić (Joža) – zapovjednik 2. satnije, Anđelko Čolić Jaro – zapovjednik Sam. pratećeg voda. Čuče: Marijan Bučar – zapovjednik 3. satnije, Nikola Kordiš – zapovjednik Logističkog voda, Darko Letinčić – zapovjednik Inž. voda, Dragan Vukelić – zapovjednik desetine veze, Ivan Kos – pomoćnik za logistiku.

Sanitet 3. bojne, slijeva stoje: dr. Valter Nutrizio, Emir Džigumović, Dubravko Tršinski (brigadni psiholog) i Ivan Kupres; sjede: Anto Marušić (iz 1. bojne) i Alen Kraković, Vladislavci, ožujak 1992.

Pripadnici Zapovjedništva 3. bojne, slijeva: Damir Cmrk, Ivan Repovečki, Ivan Grubišić, čuči: Dobromir Radušić, Vladislavci, veljača 1992.

150


Pripadnici 1. satnije 3. bojne na položaju “Lisica”, Hrastin – Paulin Dvor, prosinac 1991.

151


Pripadnici 3. satnije 1. bojne, Vladislavci, prosinac 1991. (autor fotografija: Marko Perić)

152


Pripadnici 1. satnije 1. bojne, Vladislavci, prosinac 1991. (autor donje fotografije: Marko Perić)

153


Pripadnici 2. satnije 1. bojne, Vladislavci i Hrastin, prosinac 1991./sijeÄ?anj 1992.

154


Miro Andrić zapovijedao je 1. bojnom od listopada 1991. do lipnja 1992., a potom dragovoljno odlazi na Južno bojište. Hrastin, prosinac 1991. (autor fotografije: Jozo Petrić).

Samostalni prateći vod 1. bojne, Vladislavci, siječanj 1992. (autor fotografije: Marko Perić)

155


– 1. satnija zaposjela je crtu obrane: ispred sela Hrastin – naspram Paulin Dvora – do ispred raskrižja Vladislavci – Paulin Dvor, na sjevernom dijelu sela Hrastin; – 2. satnija zaposjela je pričuvne položaje kod osnovne škole u Vladislavcima, sa zadaćom da se u području pasivnog odmaranja fortifikacijski utvrdi i bude spremna za bojna djelovanja na prvoj crti bojišnice u slučaju napada snaga JNA i pobunjenih Srba;57 – Prateći vod, sastavljen od dva minobacača 60 mm i dva minobacača 82 mm, zaposjeo je paljbene položaje ispred i desno od tvornice prerade drva “Mobilija” u Vladislavcima sa zadaćom vatrenog djelovanja na prednji dio Paulin Dvora te po nasipu i crpnoj stanici kod navedenog sela; – Vod BsT-a zaposjeo je paljbene položaje istočno ispred Hrastina u smjeru Paulin Dvora, sa zadaćom zaštite desnog krila postrojbi bojne; – Vod samohotki SO M36 90mm (dva komada) bojni je pridodan i razmješten na paljbene položaje na desnom krilu crte obrane kod mosta u s. Hrastin (u smjeru Petrova Slatina – Koprivna) i ispred raskrižja na sjevernom dijelu s. Hrastin (u smjeru Paulin Dvora); – Logistički vod razmješten je na području sela Vuka, odakle je 17. siječnja 1992. premješten u “Ciglanu” u Vladislavcima, zbog boljih uvjeta za rad kuhinje, te – Sanitetska desetina, organizirana po zapovijedi zapovjednika bojne i u koordinaciji s načelnikom Sanitetske službe brigade, smještena je u Vladislavcima blizu ZM-a bojne. Prva bojna preuzela je prvu crtu obrane na području sela Hrastin i uz rijeku Vuku suočena s brojnim problemima. Raspolagala je sa samo dva minobacača 82 mm, od čega je jedan bio bez ciljničkih sprava, i dva minobacača 60 mm, što je bilo nedovoljno za uspostavu čvrste crte obrane. Osim toga, nedostajalo joj je protuoklopnih oruđa, nije raspolagala tenkovima, sustav veza bio je loš, a postrojbe bojne našle su se razvučene na širokom prostoru. Zbog navedenih problema, od 24. prosinca 1991. Zapovjedništvu 1. bojne podređuje se te je njezina crta obrane ojačana samohodnim vodom 90 mm 130. brigade HV-a Osijek na čelu sa zapovjednikom Draženom Filipovićem. Uz to, kako bi se prva crta obrane dodatno ojačala, postrojbama 1. bojne pridodana je 28. prosinca 1991., odlukom zapovjednika brigade, 2. satnija 2. bojne brigade. Time je obrana dodatno učvršćena i ojačana.

Tijekom posjete predstavnika Zapovjedništva 1. OZ Osijek Franje Kovačevića i razgovora sa zapovjednikom 2. satnije 1. bojne 130. brigade HV-a, zapovjednik 3. bojne 101. brigade HV-a saznao je da su neki pripadnici navedene satnije iz sastava osječke brigade 13. prosinca 1991. počinili ratni zločin nad nenaoružanim srpskim civilima u Paulin Dvoru, dok se 101. brigada HV-a nalazila na popuni i obuci u Zagrebu. Saznavši za to, zapovjednik 3. bojne zatražio je od zapovjednika brigade da pripadnike navedene satnije na koje je pala sumnja da su sudjelovali u nečasnim radnjama izuzme iz njegove nadležnosti zapovijedanja, jer nije želio da se ime 3. bojne i 101. brigade HV-a u cjelini na bilo koji način poveže sa spomenutim događajem. Svi odgovorni udaljeni su iz zone odgovornosti 3. bojne 101. brigade HV-a, a za svoje su postupke počinitelji kasnije optuženi i sudski sankcionirani. Prva bojna 101. brigade HV-a preuzela je prvu crtu obrane od 1. bojne 130. brigade HV-a Osijek na desnom krilu prve crte obrane brigade, između postrojbi 3. bojne 122. brigade HV-a Đakovo (desno) i 3. bojne 101. brigade HV-a (lijevo). Preuzevši zonu odgovornosti i prvu crtu obrane, postrojbe 1. bojne razmjestile su se na sljedeći način: – ZM bojne organizirano je u kući na ulazu u Vladislavce, dok su se IZM i mjesto za izviđanje nalazili na prvoj crti obrane u Hrastinu; – Izvidnička desetina smjestila se u selu Vladislavci pored ZM-a bojne sa zadaćom izviđanja neprijateljskih položaja, pokreta, vatrenih ciljeva, zapreka te minskih polja lijevo: preko Bobotskog kanala (u dogovoru s 3. bojnom brigade), desno: prema Paulin Dvoru i preko rijeke Vuke prema Petrovoj Slatini, Koprivni i Šodolovcima; – Desetina veze smjestila se uz ZM bojne sa zadaćom uspostave sustava veza zapovijedanja i koordinacije između postrojbi bojne i susjednih postrojbi HV-a, s prioritetom funkcioniranja prema prvoj crti obrane; – Diverzantski vod smjestio se u Vladislavcima preko puta ZM-a bojne sa zadaćom intenzivne pripreme za prepadna i diverzantska djelovanja u neprijateljskoj pozadini; – 3. satnija prva preuzima crtu obrane u selu Hrastin, na desnom krilu prve crte obrane brigade, od mosta na Velikom kanalu rijeke Vuke u Hrastinu – duž kanala – između sela i groblja do igrališta (svlačionice) s istočne strane sela;

57 Pješačke satnije i prostorna jedinica HV-a sela Hrastin i Vladislavci iz sastava 130. brigade HV-a (pridodana i podređena 3. i 1. bojni 101. brigade HV-a) smjenjivale su se na položajima po principu rotacije 24 sata na prvoj crti obrane, 24 sata na pasivnom odmoru na pričuvnim položajima, s mogućnošću brzog dovođenja u stanje visoke bojne spremnosti i prebacivanja na prvu crtu obrane.

156


BsT vod 1. bojne, Hrastin, prosinac 1991. (autor fotografije: Marko Perić)

Nakon preuzimanja crte obrane i razmještanja postrojbi, posebno 1. i 3. bojne, pojavili su se stari problemi uređivanja crte obrane te izgradnje zaklona i skloništa. Novi položaji na prvoj crti bili su potpuno neuređeni, a nije bilo ni prijeko potrebnih skloništa i utvrđenja. I ovaj put pripadnici 101. brigade HV-a krenuli su od nule te su, uz pomoć hrvatskih branitelja i preostalih mještana sela Hrastin i Vladislavci, pod svakodnevnom neprijateljskom vatrom i po velikoj hladnoći, malo pomalo učvrstili prvu crtu obrane uz Kereš kanal i cestu od Hrastina do zavoja prema Paulin Dvoru. Pritom treba istaknuti da su hrvatski branitelji užurbano kopali rovove, gradili skloništa i zaklone te utvrđivali položaje duž crte bojišnice isključivo noću, jer je danju to bilo vrlo pogibeljno. Kao i na cijelom području istočne Slavonije, i tu su veliki problem stvarale podzemne vode, zbog kojih je uređenje rovova na prvoj crti obrane bilo posebno otežano. Osim toga, pošto je područje Hrastina i Vladislavaca bilo izloženo svakodnevnoj jakoj topničkoj i tenkovskoj vatri, bio je potreban stalan oprez kako bi se spriječili nepotrebni gubici. Hrvatski branitelji, pripadnici 1. i 3. bojne 101. brigade HV-a bili su smješteni u obiteljskim kućama i prostorijama osnovne škole u Vladislavcima, gdje su se odmarali prije odlaska

na položaje na prvoj crti u Hrastinu. Na položaje se iz Vladislavaca išlo pješice, a nakon primirja početkom 1992. kamionima, do tvornice prerade drva “Mobilija” na izlazu iz sela, a otuda, zbog opasnosti i izloženosti topničkim udarima pobunjenih Srba i JNA, dalje pješice do Hrastina. Branitelji koji su držali crtu obrane na Kereš kanalu morali su pješačiti cijelim putem kroz polja i kukuruzišta, a nekad i kosinom korita kanala zbog snažne neprijateljske vatre. U Hrastinu su hrvatski branitelji držali obrambene položaje prema neprijateljskim uporištima u Paulin Dvoru, Petrovoj Slatini, Koprivni i Šodolovcima, boraveći u uređenim rovovima i obiteljskim kućama, evidentiranim po brojevima. U Hrastinu su pripadnici 1. i 3. bojne 101. brigade HV-a, zajedno s grupom mještana iz sela i iz Vladislavaca, držali obrambene položaje u šest uređenih rovova – kod mosta, u šumici, kod Shermana, u međurovu, na igralištu i u šljiviku. Spomenuti rovovi nalazili su se jedan blizu drugoga pa je tako uspostavljena čvrsta crta obrane, koja je bila prijeko potrebna zbog svakodnevne opasnosti od napada snaga pobunjenih Srba i JNA iz smjera Paulin Dvora, Petrove Slatine i Koprivne. Pritom treba istaknuti da je poseban naglasak bio stavljen na crtu obrane prema Paulin Dvoru, koja je bila posebno dobro utvrđe157


na i gdje su hrvatski branitelji bili dobro naoružani oruđima za protuoklopni boj te crtu razdvajanja minirali protutenkovskim i protupješačkim minama, kako bi spriječili prodor snaga pobunjenih Srba i JNA iz tog smjera. Po povratku na istočnoslavonsko bojište, 2. bojna 101. brigade HV-a razmjestila se na drugoj crti obrane brigade u Dopsinu, selu nastanjenom pučanstvom srpske nacionalnosti, kao pričuvna snaga brigade u spremnosti za odbijanje napada i daljnjeg proboja snaga pobunjenih Srba i JNA ili eventualnu zamjenu, odnosno prihvaćanje postrojbi 1. i 3. bojne s prve crte obrane. Od samog dolaska, pripadnici 2. bojne odnosili su se prema srpskom stanovništvu i pravoslavnim sakralnim objektima s velikim poštovanjem, pazeći i na njihovu sigurnost. Preuzevši zonu odgovornosti i drugu crtu obrane brigade (tt 89 – Stari Dopsin – Novi Dopsin, po dubini tt 88,3), postrojbe 2. bojne razmjestile su se na sljedeći način: – ZM bojne organizirano je u Starom Dopsinu; – samostalne postrojbe razmjestile su se u Starom Dopsinu; – Izvidnička desetina smjestila se uz ZM bojne sa zadaćom kontrole rajona razmještaja do rijeke Vuke i u dubini teritorija te sprječavanja ubacivanja neprijateljskih IDG-a; – Desetina veze smjestila se uz ZM bojne sa zadaćom uspostave sustava veza zapovijedanja i koordinacije između postrojbi bojne i susjednih postrojbi HV-a, s prioritetom funkcioniranja prema prvoj crti obrane i suradnje sa zapovjedništvima 1. i 3. bojne; – 1. satnija zaposjela je položaje u istočnom i južnom dijelu sela Stari Dopsin (između sela i ceste Paulin Dvor – Vladislavci); – 2. satnija zaposjela je položaje u Novom Dopsinu blizu željezničke pruge i prijelaza (tt 88) na njoj; – 3. satnija zaposjela je položaje sjeverozapadno od željezničke pruge prema selu Mali Pomoćin, kao eventualno pojačanje postrojbama 3. bojne na prvoj crti obrane u Vladislavcima i Hrastinu; – Prateći vod razmjestio se u rajonu Dobra zemlja; – Protuoklopna grupa razmjestila se u Starom Dopsinu, sa zadaćom protuoklopnog osiguranja rajona razmještaja bojne; – Desetina Vojne policije razmjestila se uz ZM bojne, sa zadaćom osiguranja i kontrole rajona razmještaja te zaštite preostalog stanovništva srpske nacionalnosti, njihove imovine te pravoslavnih sakralnih objekata;

– Inženjerijski vod, razmješten u obiteljskim kućama u Starom Dopsinu, imao je zadaću zaprečivanja smjera Paulin Dvor–Bobotski kanal (po dubini Stari Dopsin – Novi Dopsin), utvrđivanja i inženjerijskog uređenja zaposjednutih položaja i objekata, postavljanja minsko-eksplozivnih prepreka, uređenja paljbenih položaja oklopnih oruđa i sredstava te njihovog maskiranja; – Logistički vod razmješten je u Starom Dopsinu, a dio u Jurjevcu Punitovačkom. Sanitet, koji se nalazio blizu centra, i “Barutana”, koja se nalazila u istočnom dijelu, bili su smješteni u Dopsinu zajedno s ostalim postrojbama bojne. Kasnije je “Barutana” premještena u zapadni dio sela, gdje je ostala sve do povratka pripadnika 2. bojne u Zagreb krajem lipnja 1992. godine. Po preuzimanju položaja, kako bi učvrstio crtu obrane i smanjio mogućnost diverzija i sabotaža, ubacivanja IDG-a te prodora oklopno-mehaniziranih i pješačkih snaga pobunjenih Srba i JNA, zapovjednik 2. bojne ustrojio je od snaga bojne protuoklopnu58 i izvidničko-diverzantsku59 grupu. Došavši u Dopsin, pripadnici 2. bojne počeli su, kao i pripadnici 1. i. 3. bojne brigade u Vladislavcima i Hrastinu, učvršćivati crtu obrane, kopati rovove te graditi i fortifikacijski uređivati skloništa i zaklone. Tijekom boravka u Dopsinu, Inženjerijski vod bojne izgradio je skloništa i zaklone po cijelom selu te rovove duž crte obrane od sela do rijeke Vuke. Uz to, inženjerci 2. bojne pomagali su i svojim kolegama iz 1. i 3. bojne u izradi lažnih tenkovskih položaja na položajima u Hrastinu i protutenkovskih zapreka na cesti koja iz spomenutog sela vodi prema Paulin Dvoru. U trenutku dolaska u Dopsin 19. prosinca 1991., od preko 1100 prijeratnih stanovnika, postrojbe 2. bojne zatekle su dvadeset i dvoje mještana, uglavnom starije dobi i srpske nacionalnosti. Prema zapovijedi i naputku Zapovjedništva brigade, Zapovjedništvo 2. bojne provelo je određene mjere i aktivnosti kako bi ih zaštitili i o njima skrbili. Utvrđen je točan broj te su popisani svi stanovnici koji su ostali u selu, dok su obiteljske kuće, zajedno sa svom pokretnom i nepokretnom imovinom, popisane u stanju u kakvom su zatečene prilikom dolaska pripadnika bojne u Dopsin.60 Uzete su i izjave zatečenih stanov-

58 Pripadnici protuoklopne grupe sami su izrađivali zapaljive granate za bestrzajne topove tako što bi skinuli zrno s glave granate, izvadili dio barutnog punjenja, umjesto kojeg bi usuli naftu, i nakon toga ponovno vratili zrno na glavu granate. Time se dobivao jači učinak same granate. 59 Njezini su pripadnici u Dopsinu izgradili poligon za vježbanje gdje su, posebno nakon potpisivanja “Sarajevskog primirja” i smirivanja situacije na bojištu, svakodnevno vježbali kako bi stekli ili održali što bolju fizičku spremnost. 60 Popisivanje je obavljeno u prisutnosti vlasnika kuća ili, ako njih nije bilo, njihovih susjeda i drugih mještana. O svemu tome sačinjeni su zapisnici koji su predani Zapovjedništvu brigade i svakom vlasniku kuće, koje su koristili pripadnici 2. bojne. Ista procedura ponovljena je i prilikom odlaska pripadnika 2. bojne iz sela, s tim da su tada sve kuće još i snimljene videokamerom.

158


Logistički vod 1. bojne, Vladislavci, prosinac 1991. (autor fotografije: Marko Perić)

Logistički vod 1. bojne, Vladislavci, travanj 1992.

159


Branko Škrlec i Stjepan Filipović (2. satnija, 1. bojna) u ophodnji 1. crte bojišnice, Hrastin, 1991./1992.

160


Dio Zapovjedništva i pripadnici 2. bojne, Dopsin, prosinac 1991./veljača 1992. (autor fotografije: Marko Perić)

Pripadnici 3. satnije 2. bojne, Sokolovi, slijeva stoje: Davor Miljan, Darko Trbušić, Darko Bišćan, Žarko Jovanović; čuče: Silvio Balaban, Krunoslav Fijan – Sokol, Stjepan Kereš i Silvio Oreški, Dopsin, prosinac 1991.

Pripadnici 3. satnije 2. bojne, Dopsin, prosinac 1991.

161


Pripadnici 1. satnije 2. bojne, Dopsin, proljeće 1992.

162


položaje 2. bojne, ponekad nenajavljeno i po nekoliko puta u jednom danu, te su bili zadovoljni njihovim odnosom prema civilnom stanovništvu u selu, prvenstveno srpske nacionalnosti. Nemajući što kriti, zapovjednik 2. bojne dopuštao im je i da osobno razgovaraju s preostalim mještanima u selu o uvjetima njihova života i odnosu pripadnika 101. brigade HV-a prema njima. S druge strane, kako se većina članova njihovih obitelji nalazila na okupiranom području i u lokalnim jedinicama pobunjenih Srba te aktivno sudjelovala u agresiji na Republiku Hrvatsku, pripadnici 2. bojne imali su razloga sumnjati u namjere i ponašanje zatečenih civila srpske nacionalnosti pa su uveli stalnu i obaveznu kontrolu na ulazu u selo te su izvršili detaljan pretres svih obiteljskih kuća, tražeći skriveno oružje i radio-stanice. Pritom treba istaknuti da su pobunjeni Srbi, upravo iz razloga što su se u selu još uvijek nalazili članovi njihovih obitelji i prijatelji, rijetko granatirali Dopsin. Boraveći u Dopsinu, pripadnici 2. bojne uredili su sav okoliš u selu, pravoslavnu crkvu, koja je detaljno uređena iznutra i izvana, te Društveni dom u kojem su organizirali doček katoličkog i pravoslavnog Božića, Nove godine i primanja većih skupina posjetitelja. Nakon svih poduzetih mjera i radnji od strane hrvatskih branitelja, svakodnevno je raslo obostrano povjerenje između pripadnika 2. bojne i civila u selu koji su se, kako je vrijeme odmicalo, sve više i više vraćali. Prilikom povratka mještana u Dopsin, svaki povratnik prvo je morao proći sigurnosnu provjeru nakon čega mu je, ako bi “dobio zeleno svjetlo”, dozvoljen ulazak i boravak u selu. O ponašanju i postupcima pripadnika 2. bojne 101. brigade HV-a prema domaćem stanovništvu tijekom šest mjeseci boravka u selu najbolje svjedoči podatak da je u trenutku odlaska postrojbe u Zagreb krajem lipnja 1992., u Dopsinu živjelo oko 160 mještana, a u vrijeme dolaska brigade svega 22 mještanina. Po povratku na istočnoslavonsko bojište, Zapovjedništvo brigade organiziralo je 18. prosinca 1991. sastanak s predsjednicima kriznih stožera sela u zoni odgovornosti brigade. Izlažući situaciju na bojišnici, zapovjednik brigade naglasio je neophodnost čvršće suradnje mještana sela u zoni odgovornosti brigade s pripadnicima njezinih postrojbi po svim pitanjima i razinama, istaknuvši pritom da civilno stanovništvo mora sve podrediti odsudnom držanju crte obrane. S druge strane, predsjednici kriznih stožera naglasili su da su prvi put od početka bojevih djelovanja pozvani na jedan takav zajednički dogovor, što im jako puno znači, jer su uvidjeli da nisu zaboravljeni i ostavljeni na milost ili nemilost neprijatelju. Na kraju sastanka, kako bi

Zapovjedništvo 2. satnije 2. bojne, Dopsin, prosinac 1991.

nika o otuđenoj pokretnoj i nepokretnoj imovini iz sela prije njihovog dolaska. Po zapovijedi zapovjednika brigade i u suradnji s mjesnim stanovništvom, pripadnici 2. bojne organizirali su zaštitu i održavanje pravoslavne crkve i groblja, zajedno sa svom vrijednom crkvenom imovinom i nekretninama. Pritom treba posebno istaknuti da tijekom boravka pripadnika 2. bojne 101. brigade HV-a u Dopsinu nije uništena ili srušena niti jedna obiteljska kuća, kao ni gospodarski ili sakralni objekt, o čemu postoje i pismene izjave stanovništva sela srpske i drugih nacionalnosti. Tijekom boravka u Dopsinu pripadnici 2. bojne osiguravali su drva za ogrjev i s pučanstvom organizirali berbu kukuruza iz okolnih napuštenih polja te prikupljanje napuštene i odbjegle stoke, što je poslužilo za prehranu hrvatskih branitelja i domaćeg stanovništva u selu. U Dopsinu, kao i svim drugim selima u zoni odgovornosti brigade, provedena je, u suradnji s “Osječkom bankom”, zamjena jugo dinara u hrvatske dinare te je organizirana stalna veterinarska kontrola i pregled napuštene stoke kako ne bi došlo do širenja bolesti. Osim toga, organizirano je i sanitetsko zbrinjavanje i pružanje osnovne medicinske pomoći cjelokupnom civilnom pučanstvu, koje je ostalo u svojim domovima u selima u zoni odgovornosti 101. brigade HV-a. Po njihovom dolasku na područje istočne Slavonije, pripadnici UNPROFOR-a svakodnevno su obilazili Dopsin i 163


Inženjerijski vod 2. bojne, Dopsin, prosinac 1991.

Inženjerijski vod 2. bojne nakon uređenja tenkovskih zaklona, Dopsin, siječanj 1992.

164


Pripadnici protuoklopne grupe 2. bojne, Dopsin, veljača 1992.

Pripadnici 2. bojne 1. satnije, Dopsin, siječanj 1992.

Pripadnici protuoklopne grupe 2. bojne, Dopsin, veljača 1992.

165


Božidar Čebrajec – Čebra, kanal Vuka – Dopsin, 23. veljače 1992.

Na ZM-u 3. satnije, 2. bojne, slijeva: Božidar Čebrajec – Čebra, Biserka Pavešić (PD brigade) i Leon Bem, Dopsin 10. – 24. veljače 1992.

povećao sigurnost građana i učvrstio crtu obrane u zoni odgovornosti brigade, zapovjednik brigade donio je sljedeće odluke: – zabranjuje se mjesnom stanovništvu svako daljnje napuštanje svojih domova i sela u zoni odgovornosti 101. brigade HV-a; – krizni stožeri trebaju osigurati da se sa svakom postrojbom brigade, koja se nalazi u izravnom bojnom djelovanju, nalazi i nekoliko vojno sposobnih stanovnika navedenih sela zbog boljeg snalaženja na terenu, kao i zbog čvršće povezanosti postrojbi brigade i lokalnog stanovništva; – treba urediti prvu crtu obrane te izraditi skloništa i zaklone na cijelom području zone odgovornosti brigade, u čemu će hrvatskim braniteljima pomoći lokalno civilno stanovništvo. Nakon navedenog sastanka svi pripadnici brigade još jednom su upozoreni da se prema mjesnom stanovništvu odnose korektno i s velikim poštovanjem te da se s posebnom pažnjom i dužnim poštovanjem odnose prema zatečenoj imovini. I zapovjednici bojni brigade održali su sastanke s kriznim stožerima sela u kojima su bile razmještene njihove postrojbe, na kojima su zatražili od predsjednika kriznog stožera ili drugih predstavnika navedenih sela popise prisutnog, odsutnog i stanovništva koje želi sudjelovati u obrani. Pritom su odabrane i grupe dragovoljaca od lokalnih mještana za pomoć pri kopanju zaklona i

skloništa te prijevozu građevinskog materijala za utvrđenje crte obrane. Cijelo vrijeme boravka na istočnoslavonskom bojištu, postrojbe brigade održavale su suradnju s civilnim strukturama u svojoj zoni odgovornosti preko kriznih stožera mjesta u kojima su bile smještene. Suradnja je bila vrlo dobra, na obostrano zadovoljstvo. Tijekom višemjesečnog boravka na istočnoslavonskom bojištu, pripadnici brigade bili su smješteni po privatnim kućama. Na osnovu zapovijedi zapovjednika 1. OZ Osijek, krizni stožeri mjesta u zoni odgovornosti brigade donijeli su odluku o smještaju njenih pripadnika po privatnim kućama (prvenstveno onima koje su vlasnici napustili). Prilikom “useljenja” sastavljao se zapisnik, koji je sadržavao sve relevantne podatke o trenutnom stanju kuće, pripadnicima brigade koji se u nju useljavaju i datum useljenja.61 Odlaskom pripadnika brigade sastavljan je novi zapisnik u kojem se navodilo u kakvom je stanju vlasnik ili član kriznog stožera preuzeo stambeni objekt. U slučaju kad bi se utvrdilo da nešto nedostaje, pregledavane su i osobne stvari pripadnika brigade koji su bili smješteni u toj kući (pa čak i svih pripadnika brigade koji su se nalazili u dotičnom mjestu), a otkriveni počinitelji bi stegovno i kazneno odgovarali. Po povratku postrojbi 101. brigade HV-a na područje istočne Slavonije u prosincu 1991. situacija na bojištu stabilizirala se, ali je i dalje postojala velika opasnost od napada oklopno-

61 Na kraju zapisnika stajala je napomena da preuzimanjem ključeva kuće ili useljenjem u navedene objekte, novi stanari (pripadnici brigade) preuzimaju svu odgovornost za nastale promjene tijekom njihova korištenja. Uz zapisnik, ispunjavan je i inventurni list s popisom sve tehničke robe i vrijednih stvari u privremeno useljenim kućama.

166


mehaniziranih i pješačkih snaga JNA i pobunjenih Srba te pokušaja njihovih daljnjih prodora i novih teritorijalnih osvajanja. Odmah po zaposjedanju zone odgovornosti i preuzimanja crte obrane od strane pripadnika 101. brigade HV-a, u popodnevnim satima 20. prosinca 1991. snage pobunjenih Srba i JNA izvršile su pješački napad iz Petrove Slatine, preko rijeke Vuke, na položaje 1. bojne u području Hrastina. Napad je odbijen, iako je bio popraćen žestokom topničkom paljbom iz Paulin Dvora, koja je trajala cijeli dan i kojom su pobunjeni Srbi i JNA zaželjeli “sretan povratak” pripadnicima 101. brigade HV-a. Zbog toga su pripadnici brigade trebali biti stalno na oprezu te spremni i odlučni u svakom trenutku odbiti svaki pokušaj napada neprijatelja. Nakon što je dio postrojbi i pripadnika brigade položio svečanu prisegu Domovini tijekom popune i obuke u Zagrebu, drugi dio (Zapovjedništvo brigade, Vod protuzračne obrane, Vod inženjerije, Vod veze, Vod Vojne policije, Vod RBKOa i Logistička satnija) obavio je tu svetu dužnost 23. prosinca 1991. u Đakovu, zajedno s pripadnicima “domaće” 122. brigade HV-a.62 Držeći obrambene položaje na prvoj crti bojišnice u istočnoj Slavoniji, pripadnici 101. brigade HV-a dočekali su, daleko od svojih kuća, obitelji i prijatelja, Božić i Novu godinu, međunarodno priznanje Republike Hrvatske 15. siječnja 1992., Uskrs i Dan državnosti 30. svibnja 1992. godine. Pritom treba istaknuti da su navedene praznike i blagdane dočekali u različitoj atmosferi i ambijentu. Božić i Novu godinu pripadnici brigade dočekali su u pravoj ratnoj atmosferi i ambijentu, protkanima neizvjesnošću što će biti sutra, hoće li obrana izdržati te hoće li Republika Hrvatska napokon postati samostalna i međunarodno priznata država. Budući da su još uvijek trajali žestoki sukobi, a JNA i pobunjeni Srbi svakodnevno otvarali topničku, tenkovsku i pješačku vatru po položajima hrvatskih branitelja duž cijele crte bojišnice, pripadnici brigade morali su biti vrlo oprezni kako ih neprijatelj ne bi uhvatio nespremne i novim tenkovsko-pješačkim napadom pokušao probiti njihovu crtu obrane. U skladu s tim, zapovjednik brigade uputio je zapovijed svim njezinim postrojbama da za Božić i Novu godinu budu posebno budne i oprezne zbog mogućnosti iznenadnog napada neprijatelja na njihove položaje. Pojačano je i izviđanje prve crte i uporišta pobunjenih Srba i JNA. Uz to, pošto je postojala opasnost da pobunjeni Srbi i JNA poduzmu neki novi žestoki

Josip Kubica, predsjednik KŠ Hrastin, Tomislav Pavić, zapovjednik 2. satnije 1. bojne, i Ivan Vujčić – Pican (čuči), zapovjednik postrojbe Hrastin. Hrastin, ožujak 1992.

napad oklopno-mehaniziranim i pješačkim snagama s ciljem presijecanja komunikacije Osijek – Đakovo, zapovjednik brigade zatražio je od GS HV-a dodjelu pojačanja za protuoklopni boj. Zahtjev je uvažen i brigada je ojačana s dva oklopna transportera, jednim BVP-om, samohotkom SO M36 90mm i tenkovskom satnijom od devet tenkova T-55, koje su uglavnom dobili od 130. brigade HV-a Osijek i 132. brigade HV-a Našice. Uz hrabre i odlučne hrvatske branitelje, bio je to dovoljan jamac da pobunjeni Srbi i JNA neće probiti crtu obrane postrojbi 101. brigade HV-a.

62 Novomobilizirani vojnici, koji su pristigli naknadno na područje istočne Slavonije, položili su svečanu prisegu Domovini u Dopsinu 3. veljače 1992. godine.

167


Zapovjedništvo 1. bojne ispred crkve u Hrastinu, veljača 1992.

hovim položajima. No, nisu im ni pripadnici 101. brigade HV-a “ostali dužni”. U 15,45 sati na Božić, na ulazu u Paulin Dvor, maljutkaš Darko Kokorić preciznim je pogotkom maljutkom uništio tenk T-55, za što mu je odano priznanje te je pohvaljen od strane zapovjednika 101. brigade HV-a. Nakon Božića došla je i Nova godina. Za 1991. godinom nije trebalo žaliti, jer je Republici Hrvatskoj i njezinim građanima donijela samo tugu i zlo, koje je previše mladih života ugasilo, a domova, spomenika i svetišta uništilo, porušilo i spalilo. Dani 30. i 31. prosinca 1991. kao da su simbolizirali cijelu godinu, pošto su JNA i pobunjeni Srbi cijele dane žestoko granatirali Osijek, Čepin, Ivanovac, Vladislavce, Hrastin i položaje hrvatskih branitelja duž cijele crte bojišnice. Uz žestoku topničku vatru iz Ernestinova, Paulin Dvora, Petrove Slatine, Koprivne i Šodolovaca po položajima i crti obrane pripadnika 101. brigade HV-a, pobunjeni Srbi i JNA pokušali su 30. prosinca 1991. i pješački napad iz smjera Paulin Dvora, koji su pripadnici 3. bojne uspješno odbili. Tijekom napada, u Vladislavcima je od minobacačke granate poginuo civil Ivan Tolj. Na prijelazu u Novu godinu zapovjednici bojni obišli su položaje svojih suboraca u rovovima na prvoj crti bojišnice, zaželjevši im pritom skorašnji završetak rata i povratak kućama. Ujutro 1. siječnja 1992. osvanuo je sunčan i miran dan pa su se svi pripadnici brigade ponadali da će nova godina donijeti toliko željeni mir te samostalnu i slobodnu hrvatsku državu. No, lijepe želje prekinulo je neprijateljsko granatiranje.

Nije bilo opuštanja. Dio pripadnika brigade dočekao je Božić i Novu godinu u rovovima na prvoj crti bojišnice, spreman odgovoriti na sve provokacije neprijatelja, dok ih je drugi, sretniji dio, dočekao u skloništima u skromnom slavlju uz hranu, domaće kobasice, kolače i uvijek tražene cigarete. Usprkos skromnim slavljima, svi pripadnici brigade koji su se nalazili “u pozadini” bili su spremni u svakom trenutku, u slučaju potrebe i napada JNA i pobunjenih Srba, pomoći svojim suborcima i prijateljima na prvoj crti obrane. Kako bi im pokazali da nisu sami te im pokušali barem malo nadomjestiti toplinu doma i obitelji u Zagrebu, za Božić su pripadnike brigade posjetili članovi Pozadinske fronte te kriznih stožera i Civilne zaštite mjesta u kojima su bili smješteni, koji su im donijeli simbolične poklone te im zahvalili za sve što su učinili za njih. Pritom su im zaželjeli puno sreće i sve najbolje. Uz spomenute goste, na Badnjak je u posjet pripadnicima 3. bojne došla i ekipa Hrvatske radiotelevizije iz Osijeka, čija je prisutnost hrvatskim braniteljima još više podigla moral i odlučnost da ustraju u obrani Domovine. Osim toga, kako bi pojačali moral svojih dečki, zapovjednici bojni obišli su obrambene položaje te su zajedno s dečkima u rovovima na prvoj crti bojišnice dočekali Božić. Pritom su si međusobno čestitali, zaželjevši jedni drugima da idući Božić dočekaju i proslave u toplini svojih domova u okružju obitelji i najmilijih, a nadasve u slobodnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj. Naravno, dobili su i “čestitku” od pobunjenih Srba i JNA, koji su im “zaželjeli sve najbolje” otvaranjem žestoke topničke i tenkovske vatre po nji168


je otvorilo snažnu vatru po položajima pobunjenih Srba i JNA u Paulin Dvoru i Ernestinovu. Usprkos žestokom odgovoru hrvatskih branitelja, pobunjeni Srbi i JNA nastavili su topnički napad svom žestinom i u jutarnjim satima 2. siječnja 1992., ispalivši po položajima pripadnika 1. i 3. bojne oko 200 granata svih kalibara.

U večernjim satima 1. siječnja 1992. pobunjeni Srbi i JNA otvorili su žestoku topničku i tenkovsku vatru po obrambenim položajima pripadnika 101. brigade HV-a u Vladislavcima i Hrastinu, ispalivši na njih oko 300 granata svih kalibara. Zbog izloženosti žestokoj topničkoj vatri neprijatelja na koju nisu mogli adekvatno odgovoriti, zapovjednici 1. i 3. bojne zatražili su od zapovjednika brigade potporu brigadnog topništva, koje

Svečana prisega, Đakovo, 23. prosinca 1991. (autor fotografija: Marko Perić)

Rijetki trenuci opuštanja. ZM 1. bojne, Vladislavci, Božić 1991.

169


Svečana prisega, Đakovo, 23. prosinca 1991. (autor gornje fotografije: Marko Perić)

170


Aktivisti Narodne fronte Osijek na Badnjak 1991. s pripadnicima 1. satnije 1. bojne.

171


5.8. Situacija na istočnoslavonskom bojištu nakon sklapanja “Sarajevskog primirja” Žestoki napadi pobunjenih Srba i JNA nastavili su se sve do sklapanja “Sarajevskog primirja” 2. siječnja 1992., odnosno njegova stupanja na snagu u 18,00 sati idućeg dana. I to doslovno do stupanja navedenog primirja na snagu, pa čak i malo duže. Tijekom cijelog dana 2. siječnja 1992. pobunjeni Srbi i JNA otvarali su razornu vatru iz svih raspoloživih topničkih oruđa i tenkova iz svojih uporišta u Paulin Dvoru, Ernestinovu, Petrovoj Slatini, Koprivni i Šodolovcima po crti obrane pripadnika brigade i civilnim ciljevima u zoni odgovornosti brigade. Napad je neprekidno trajao od jutarnjih sati 2. siječnja do 18,50 sati 3. siječnja 1992., pri čemu je na položaje postrojbi 101. brigade HV-a palo oko 800 granata svih kalibara. Postrojbe brigade uzvratile su prema raspoloživim količinama streljiva, a vatrenu podršku pružili su im mješoviti topnički divizijun 122. brigade HV-a Đakovo i topničke postrojbe Zapovjedništva 1. OZ Osijek. Pritom treba istaknuti da su pobunjeni Srbi i JNA topništvom tukli po prvoj i drugoj crti obrane i cjelokupnoj zoni

odgovornosti brigade, te da su pokušali i proboj pješačkim snagama, koji je uspješno odbijen. U 9,00 sati 3. siječnja 1992. neprijatelj je otvorio i jaku topničku vatru po Osijeku, a žestoka razaranja, kao rijetko kad do tada, doživio je i Čepin. Znajući da u 18,00 sati na snagu treba stupiti primirje, žestoki napadi pobunjenih Srba i JNA duž cijele bojišnice ponovno su uvjerili hrvatske branitelje s kim imaju posla te da neprijatelju nikako ne treba vjerovati. No, u 18,50 sati 3. siječnja 1992. napad je odjednom prestao i nastala je gromoglasna tišina, koja je kod hrvatskih branitelja stvarala nelagodu i napetost u očekivanju što slijedi. Ubrzo je na vijestima objavljeno da je nastupio prekid vatre na svim bojištima u Republici Hrvatskoj, u što su hrvatski branitelji na istočnoslavonskom bojištu (kao i na drugim bojištima diljem Republike Hrvatske), koji su do maločas bili izloženi žestokoj topničkoj i tenkovskoj vatri, još uvijek teško mogli povjerovati. No, mir je sklopljen i nastupilo je zatišje na bojištu. Za pripadnike brigade ni tada nije bilo opuštanja, jer je trebalo budno paziti na pokrete i aktivnosti neprijatelja te braniti Hrvatsku na istočnoslavonskoj bojišnici. Iako im je nedostajala toplina doma i zagrljaji njihovih najmilijih, pripadnici brigade prebrodili su i te poteškoće, ostavši nepokolebljivi u držanju obrambenih položaja na bojišnici 300 km udaljenoj od njihova matičnog područja i odlučni u obrani slobode i suvereniteta Hrvatske. To se posebno očitovalo nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske 15. siječnja 1992. godine. Nakon toga povratak na bojište bio je lakši i draži, pripadnici brigade dolazili su još odlučniji i spremniji braniti Domovinu te puni snage i ponosa što su, zajedno s domaćim dečkima i lokalnim postrojbama Hrvatske vojske, u najtežim trenucima ratne jeseni 1991. uspjeli obraniti Slavoniju, a time i Hrvatsku. Nakon sklapanja “Sarajevskog primirja”, napadi pobunjenih Srba i JNA na obrambene položaje postrojbi brigade i duž cijele crte istočnoslavonskog bojišta bili su u početku i dalje žestoki i učestali, gotovo svakodnevni. No, za razliku od prije, sveli su se uglavnom na otvaranje topničko-raketne paljbe iz njihovih uporišta i više nije bilo snažnih napada oklopno-mehaniziranim i pješačkim snagama i pokušaja proboja crte obrane pripad-

Tomislav Pavić, zapovjednik 2. satnije 1. bojne u trenucima odmora, Hrastin, veljača 1992.

172


Zapovjednik 3. satnije 1. bojne Marko Dujmović i Milan Mikolčić s nerazdvojnom “Vilmom”, Vladislavci, veljača 1992. (autor fotografije: Marko Perić)

nja 1992. bili na prvoj crti) otišli su 7. siječnja 1992. na popunu i obuku u Zagreb. Dio pripadnika, odnosno oni koji su naknadno došli na istočnoslavonsko bojište, ostao je čuvati MTS u selu Vuka, dok su 24 pripadnika bojne pridodana postrojbama 2. bojne koje su, odlaskom pripadnika 1. bojne u Zagreb, preuzele obrambene položaje na prvoj crti bojišnice u Hrastinu. Zajedno s pripadnicima 1. bojne, na popunu i obuku u Zagreb otišao je i dio pripadnika 3. bojne (samo oni koji su sve vrijeme od 17. prosinca 1991. do 7. siječnja 1992. bili na prvoj crti u Hrastinu). Dio pripadnika brigade, koji je naknadno stigao na istočnoslavonsko bojište, ostao je u rajonu obrane u Vladislavcima, ojačan pripadnicima 2. bojne brigade. Po povratku na istočnoslavonsko bojište pripadnici 1. i 3. bojne 101. brigade HV-a preuzeli su svoje obrambene položaje, spremni na sve izazove pobunjenih Srba. Nakon njih, na popunu i obuku u Zagreb otišli su 15. siječnja 1992. i pripadnici 2. bojne brigade (samo oni koji su cijelo

nika brigade. S vremenom su i topnički napadi postali sve slabiji i rjeđi tako da su mirna razdoblja na bojištu postala sve učestalija i duža. No, i dalje su pobunjeni Srbi, uglavnom iznenada i bez ikakvog povoda, znali otvoriti snažnu topničku i tenkovsku vatru iz svojih uporišta po obrambenim položajima i civilnim ciljevima u zoni odgovornosti brigade tako da su, iako je opasnost bila puno manja nego prije, pripadnici brigade morali i dalje biti vrlo oprezni i budno pratiti aktivnosti neprijatelja, spremni u svakom trenutku odgovoriti na svaki njegov izazov ili napad. S druge strane, nakon potpisivanja “Sarajevskog primirja” postrojbe 101. brigade HV-a, kao i druge postrojbe Hrvatske vojske, morale su se strogo pridržavati zapovijedi načelnika GS HV-a od 3. siječnja 1992., o bezuvjetnom prekidu i neotvaranju vatre za vrijeme primirja. Fizički umorni i psihički iscrpljeni od svakodnevnih bojnih zadaća na prvoj crti obrane u Hrastinu, pripadnici 1. bojne (samo oni koji su sve vrijeme od 20. prosinca 1991. do 7. siječ173


3. vod 1. samostalne satnije Podsused, Nikola Marciuš s dečkima na samohotki, Hrastin, studeni 1991.

Pripadnici 1. samostalne satnije Podsused, 2. vod, Šantin roj, Vuka, ožujak 1992.

gušića, koja je održana u Društvenom domu u Dopsinu i kojoj su prisustvovali pripadnici svih postrojbi 101. brigade HV-a.63 Po dobivanju zapovijedi zapovjednika 3. OZ Zagreb 14. siječnja, pripadnici 1. samostalne satnije Podsused vratili su se 15. siječnja 1992. na istočnoslavonsko bojište. Po dolasku, po zapovijedi zapovjednika 101. brigade HV-a, smjestili su se u Dopsinu, gdje su preuzeli položaje i crtu obrane od ulaza u selo do kanala Vuka od pripadnika 2. bojne, sa zadaćom obrane te kontrole izlaska i ulaska u selo. Nakon prvog boravka na istočnoslavonskom bojištu, pripadnici satnije otišli su 8. prosinca na obuku i popunu u Zagreb, otkuda su se trebali vratiti 15. prosinca 1991., što oni nisu učinili. Problem je bio u statusu 1. samostalne satnije Podsused, koja se nalazila pod jurisdikcijom 101. brigade HV-a, ali je istovremeno bila izravno podređena i Zapovjedništvu 3. OZ Zagreb i GS HV-a, zbog čega je dolazilo do preklapanja i sukoba nadležnosti između njih oko zapovijedanja satnijom. Nezadovoljan takvom nejasnom situacijom, zapovjednik 101. brigade HV-a zatražio je da se hitno riješi njezin status. Pritom je istaknuo kako je ostanak satnije u sastavu 101. brigade HV-a moguć samo pod isključivom pravnom, stvarnom jurisdikcijom njega kao zapovjednika brigade. Tako je na kraju i bilo. Tijekom boravka u Dopsinu, pripadnici 1. samostalne satnije Podsused, uz zadaće obrane sela, sudjelovali su na izvidničkim i zadaćama priprema za protuoklopni boj. Kasnije su

Pripadnici 1. samostalne satnije Podsused: Mile Gavran, Tomislav Krpan i Krunoslav Badel, Dopsin, siječanj 1992.

vrijeme od 19. prosinca 1991. do 15. siječnja 1992. bili na položajima u Dopsinu). Pripadnici 2. bojne, koji su naknadno došli iz Zagreba, ostali su u Dopsinu kao ispomoć 1. samostalnoj satniji Podsused, koja je preuzela njihove položaje. Nekoliko dana prije odlaska na obuku i popunu, u 2. bojni organizirana je 11. siječnja 1992. prava vojnička svadba između pripadnice i pripadnika bojne Fatime Melkić i Miroslava Mar-

63 Mladenci su za sreću, prema starom običaju tog dijela Slavonije, od pripadnika 122. brigade HV-a Đakovo dobili cijelu košutu na dar.

174


Jozo Petrašević, Stjepan Puškar i Davor Belanović s promatračima EZ-a, Beketinci, veljača 1992.

Promatrači EZ-a u ophodnji bojišnice 3. bojne, Hrastin – Paulin Dvor, veljača 1992.

Promatrači EZ-a u obilasku prve crte bojišnice, Hrastin, veljača 1992.

175


Pripadnici 2. satnije 3. bojne pred odlazak na položaje, Vladislavci, veljača 1992.

Pripadnici 2. satnije 3. bojne: Kralj, Mihaljević i Marijo Roško, Vladislavci, veljača 1992.

prebačeni u selo Vuka, gdje su imali zadaću izviđanja položaja pobunjenih Srba u području Bobotski kanal – Ernestinovo – Paulin Dvor – Petrova Slatina. Pripadnici 1. samostalne satnije Podsused boravili su na istočnoslavonskom bojištu u sklopu 101. brigade HV-a sve do zajedničke demobilizacije postrojbe 31. ožujka 1992. godine. Nakon stupanja na snagu “Sarajevskog primirja” i međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske, primarna zadaća postrojbi 101. brigade HV-a na istočnoslavonskom bojištu bila je provedba obrane u svojoj zoni odgovornosti te održavanje stabilnosti na prvoj crti obrane (crti razdvajanja) u iščekivanju snaga UNPROFOR-a. Pritom su se morale striktno pridržavati zapovijedi načelnika GS HV-a o zabrani bilo kakvih bojnih aktivnosti prema položajima pobunjenih Srba, kako bi se što više ojačao te održao mir i stabilnost na istočnoslavonskom bojištu. Prije dolaska snaga UNPROFOR-a, na područje istočne Slavonije, kao i duž cijele crte bojišnice na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske, prvo su došle ekipe promatrača Europske zajednice, koje su imale zadaću nadgledati poštuju li se i provode na terenu odredbe “Sarajevskog primirja”. Nakon njih, tijekom ožujka 1992. na područje istočne Slavonije (kao i na područje sjeverne Dalmacije, Like, Korduna, Banovine i zapadne Slavonije) dolaze i raspoređuju se snage UNPROFOR-a, koje su trebale nadgledati primirje i crtu razdvajanja na terenu između hrvatskih branitelja i pobunjenih Srba. Po njihovu dolasku, Zapovjedništvo 101. brigade HV-a, čiji su pripadnici

i dalje bili u punoj bojnoj spremnosti, jer se nikad nije znalo što se od pobunjenih Srba može očekivati, uspostavilo je neposredne kontakte i suradnju sa snagama UNPROFOR-a u svojoj zoni odgovornosti. Dolaskom pripadnika UNPROFOR-a i njihovim preuzimanjem nadležnosti na terenu, dolazi do obustave sukoba na prvoj crti bojišnice s pobunjenim Srbima, koji su i dalje, bez razloga i iznenada, znali otvoriti topničku i tenkovsku vatru po civilnim ciljevima i položajima hrvatskih branitelja duž cijele istočnoslavonske bojišnice, pa tako i po pripadnicima 101. brigade HV-a. Tako su u večernjim satima 6. veljače 1992. pobunjeni Srbi otvorili žestoku topničku i tenkovsku vatru po obrambenim položajima 101. brigade HV-a u Hrastinu i Vladislavcima, pri čemu su u potonjem selu ranili dvije civilne osobe, od toga jednu teže, i srušili dvije obiteljske kuće. Napad je bio popraćen otvaranjem pješačke vatre iz smjera Koprivne i Petrove Slatine, a žestoki topnički napadi nastavljeni su i idućih dana. Zbog učestalih žestokih topničkih i tenkovskih napada pobunjenih Srba, zapovjednik 1. bojne iz sigurnosnih razloga premjestio je dio zapovjedništva u kuću blizu crkve u Vladislavcima. Nakon žestokog topničkog napada pobunjenih Srba na civilne ciljeve i obrambene položaje hrvatskih branitelja na istočnoslavonskoj bojišnici 15. veljače 1992., zapovjednik brigade zapovjedio je zapovjedniku 3. bojne da pojača bojnu spremnost svoje postrojbe na prvoj crti obrane. Osim toga, tijekom noći istoga dana brigadni izviđači obavili su izviđanje u neprijateljevoj pozadini. Po povratku, izvijestili su da na neprijateljskoj 176


Pripadnici 1. satnije 3. bojne na položaju “Lisica”, travanj 1992.

spremnosti i uporabljivosti, kod pripadnika je bio razvijen visoki moral, čvrstina i odlučnost obrane svakog pedlja Domovine, a zapovjednici i časnici bili su dorasli dodijeljenim bojnim zadaćama. Visoki stupanj bojne uporabe brigade “kvarili” su tehnički detalji, odnosno nedostatak vojne tehnike i opreme, MTS-a i streljiva. Pripadnicima brigade, ako su htjeli razgovarati sa svojim suprugama i djecom, roditeljima i drugim članovima obitelji te prijateljima u Zagrebu, bio je organiziran prijevoz u Gorjane ili Đakovo te omogućeno besplatno telefoniranje. Osim toga, Zapovjedništvo brigade organiziralo je vjerske obrede za pripadnike brigade u crkvama u Beketincima, Josipovcu, Gorjanima, Dopsinu i u katedrali u Đakovu. Tako je 8. ožujka 1992. u crkvi u Vladislavcima služena misa zadušnica za poginule pripadnike 1. bojne, kojoj su prisustvovali pripadnici svih postrojbi brigade. Uz to, smirivanjem situacije na bojištu pristupa se i drugačijoj organizaciji odmora pripadnika bojni, a da se ne naruši bojna spremnost. Tako je trećina bojne bila na crti, trećina u pripremi u rajonu obrane, a trećina na aktivnom odmoru u Zagrebu. Pritom treba istaknuti da su “režim odmaranja” pripadnika 3. bojne pratili i domaći iz sastava 130. brigade HV-a Osijek, koji su zajedno s njima branili svoje domove. Pripadnici brigade koji su se nalazili na položajima na prvoj crti i dalje su budno pratili zbivanja na bojišnici, spremni odgovoriti na sve vrste provokacija pobunjenih Srba. Pritom treba istaknuti da su pobunjeni Srbi nastavili sa svojim “uobičajenim topničkim aktivnostima”, istina ne više onako žestoko i često kao do potpisivanja “Sarajevskog primirja”, granatirajući povremeno, iznenada i bez ikakvog povoda iz svojih uporišta

strani nema nikakvih naznaka koje bi upućivale na to da pobunjeni Srbi planiraju neka bojna djelovanja većih razmjera. Uglavnom mirno razdoblje nakon potpisivanja “Sarajevskog primirja”, obilježeno sporadičnim topničkim i tenkovskim napadima pobunjenih Srba iz njihovih uporišta i okupiranih sela, postrojbe i pripadnici 101. brigade HV-a iskoristili su za vojno-stručno osposobljavanje i dodatnu obuku i vježbe. Smirivanjem situacije na bojištu, na vojnom poligonu u Nabrđu kod Đakova postrojbe brigade organizirale su i provodile vježbe gađanja, dodatnu izobrazbu (rukovanje oružjem i minsko-eksplozivnim sredstvima, svladavanje fortifikacijskih prepreka i orijentacijsko kretanje), kondicijske hodnje (u dužini od 12 do 20 km) i različite taktičke vježbe, pri čemu je naglasak stavljen na obučavanje za napadna bojna djelovanja i obuku vojnika koji su se naknadno priključili postrojbama brigade. Obuka i vježbe organizirani su u smjenama po satnijama sa svim pripadnicima bojni i drugih postrojbi brigade, a raspored njihova održavanja i program rada određivan je na ZM-u brigade u Beketincima u dogovoru sa zapovjednikom brigade. Uz to, Zapovjedništvo 1. bojne organiziralo je teorijsku i taktičku obuku pripadnika bojne na igralištu i u prostorijama osnovne škole u Vladislavcima. Zapovjednik brigade, ili putem svojih pomoćnika, provodio je nadzor podređenih postrojbi te organizirao redovita referiranja na razini Zapovjedništva brigade u proširenom sastavu sa zapovjednicima bojni i samostalnih postrojbi s ciljem sagledavanja i uklanjanja problema te što bolje pripreme za eventualna bojna djelovanja. Zapovjedništva i postrojbe 101. brigade HV-a, kao i brigada u cjelini, bile su vrlo dobro organizirane i osposobljene u ratnim djelovanjima s visokim stupnjem bojne 177


Pripadnici 2. satnije 1. bojne na poligonu za obuku, Nabrđe, ožujak 1992.

Pripadnici 3. satnije 1. bojne na poligonu za obuku, Nabrđe, ožujak 1992.

178


Pripadnici 3. bojne pred povratak na bojišnicu, Zagreb, ožujak 1992.

Pri obilasku crte bojišnice 3. bojne, dečki 2. satnije su zapovjednika brigade dočekali čobancem.

civilne ciljeve i položaje hrvatskih branitelja u Osijeku, Čepinu, Ivanovcu, Hrastinu, Vladislavcima i Vuki. Ta njihova “praksa” potrajala je sve do odlaska postrojbi 101. brigade HV-a s istočnoslavonskog bojišta krajem lipnja 1992. godine. Zatišje na bojišnici iskorišteno je za uređivanje položaja, popravak i kopanje rovova, izradu zaklona i skloništa te utvrđivanje prve crte obrane u Hrastinu i Vladislavcima, koju su često obilazili zapovjednici 1. i 3. bojne te zapovjednik brigade sa svojim pomoćnicima. Izvidničke postrojbe brigade i bojni kontinuirano su izviđale aktivnosti i pokrete snaga pobunjenih Srba na području Ernestinova, Paulin Dvora, Petrove Slatine, Koprivne i Šodolovaca. Zbog zabrane ulaska u dubinu neprijatelja, izviđači su promatrali položaje pobunjenih Srba s prve crte obrane i brigadnih osmatračnica, opservirajući njihove aktivnosti prema i oko Paulin Dvora te na području desno od rijeke Vuke. Tijekom boravka na istočnoslavonskom bojištu, inženjerijske postrojbe 101. brigade HV-a u zoni odgovornosti brigade, koja je bila gotovo potpuno fortifikacijski neuređena, izvele su sljedeće radove: – iskopale su 20 skloništa za 15-20 pripadnika, 21 sklonište za 10-15 pripadnika, 46 skloništa za 2-4 pripadnika, 50 stojećih zaklona s podgrudobranskim skloništima, te dodatno utvrdile i ojačale prvu i drugu crtu obrane;

– iskopale su šest zaklona za tenkove, za top 155 mm M-2 “Long Tom” sklonište za streljivo, zaklon za posadu i 200 m puta do paljbenog položaja te lažne položaje za tenkove i samohotke; – izradile su paljbene položaje (stvarne i lažne) za topnička oruđa; – uredile su vodene kanale u dužini od 2100 m i rov između crte razdvajanja u dužini od 1550 m za prikriveno kretanje pripadnika na bojišnici te paljbeni položaj za bitnicu topova B-1 76 mm M48, sa skloništima za posadu i zaklonima za granate; – izgradile su drveni most u dužini od deset metara preko rijeke Vuke; – položile most (element pontonskog mosta) na velikom kanalu Vuka, uredile pristup i za potrebe UNPROFOR-a omogućile prometovanje između Hrastina i Koprivne, te – postavile 90 protupješačkih i protutenkovskih mina daleko ispred prve crte obrane. Za pripadnike brigade organizirana su i predavanja “Psihologija u ratu”, a u slučajevima pogibije i teškog stradavanja pripadnika obavljani su kolektivni i individualni psihološko-psihijatrijski razgovori radi prevladavanja stanja traume pripadnika i postrojbi. Cijelo vrijeme boravka brigade na području istočne Slavonije, izvjestitelji za IPD i psiholog brigade kontinuirano su obilazili postrojbe i “snimali” stanje na bojištu, moral i motivaciju pripadnika brigade te ih pripremali za lakše svladavanje bojnih zadaća. 179


Kada se situacija na bojišnici u zoni odgovornosti 101. brigade HV-a napokon bila smirila, 18. veljače 1992. dogodio se događaj koji je hrvatskim braniteljima još jednom pokazao da s pobunjenim Srbima treba biti vrlo oprezan, jer nikad se ne zna na što su sve spremni. U 17,15 sati s prve crte obrane u Hrastinu (u rajonu obrane 3. bojne) telefonom je javljeno u Zapovjedništvo 3. bojne da se nešto događa na bojišnici te da je primijećen jedan čovjek s bijelom zastavom na izlazu iz Paulin Dvora, gdje se nalaze neprijateljski položaji, koji se kreće cestom koja iz sela vodi prema Hrastinu. Svjestan kako se možda radi o podvali neprijatelja i ne znajući što se točno događa, zapovjednik 3. bojne zapovjedio je punu bojnu spremnost na prvoj crti obrane, ali je strogo zabranio otvaranje vatre. Ubrzo je do prve crte obrane hrvatskih branitelja u Hrastinu došao čovjek s bijelom zastavom, koji je rekao da se zove Ivan Ižak i da dolazi iz okupiranog sela Šodolovci. Pritom je istaknuo kako za njim dolazi veća grupa civila, koje su pobunjeni Srbi protjerali iz njihovih domova u Šodolovcima i Koprivni. Spomenuta grupa civila, njih dvadeset i dvoje, stigla je sretno oko 18,30 sati do prednje crte obrane, gdje su ih prihvatili pripadnici 3. bojne koji su ih proveli kroz minska polja do hrvatskih položaja. Cijelo vrijeme akcije prihvata prognanika poštovana je zapovijed o neotvaranju vatre, što je vjerojatno “pokvarilo planove” pobunjenih Srba, da će pripadnici 101. brigade HV-a, ne znajući što se točno događa i misleći kako se radi o neprijatelju, otvoriti vatru na civile ili da će prognanici stradati i izginuti u minskom polju. Kada su malo došli k sebi, prognanici su pokazali hrvatskim braniteljima rješenja o određivanju pritvora, koja su nosila datume 17. i 18. veljače 1992. godine. Sva rješenja, na osnovu kojih su navedeni civili protjerani iz svojih sela, uz izjave da svu svoju imovinu ostavljaju bez naknade i prava povrata, potpisao je zapovjednik Odjeljenja milicije Koprivna Srećko Radovanović. Pripadnici 3. bojne i članovi Kriznog stožera Vladislavci trudili su se pomoći im koliko god su mogli, kako bi im bar malo olakšali patnje. Prvo su im dali topli čaj, a zatim je organizirana i večera za umorne i psihički potresene ljude. Nakon večere i kraćeg zadržavanja u prostorijama Kriznog stožera u Vladislavcima, prognani civili su u organizaciji pripadnika 101. brigade HV-a i predstavnika 1. OZ Osijek prebačeni u Osijek, gdje su zbrinuti. Među dvadeset i troje prognanih stanovnika Koprivne i Šodolovaca bilo je sedamnaest muškaraca i šest žena, uglavnom starije životne dobi. Dana 20. veljače 1992. tim Glavnog sanitetskog stožera HV-a na čelu s prof. dr. sc. Zdravkom Brzovićem i prof. dr sc.

Pripadnici Inženjerijskog voda brigade prikupljaju i uništavaju neeksplodirana ubojita sredstva, Beketinci, ožujak 1992.

180


Protutenkovske zapreke u z/o 1. bojne na cesti Koprivna – Hrastin, veljača 1992.

Inženjerijskim uređivanjem crte bojišnice osobno je zapovijedao načelnik inženjerije Nenad Petković.

Brigadna inženjerija u ophodnji Bobotskim kanalom, ožujak 1992.

181


Izvješće s imenima prognanih civila iz Šodolovaca i Koprivne.

Smirivanjem situacije na bojištu, intenzivirani su i posjeti dragih prijatelja i gostiju pripadnicima 101. brigade HV-a na prvoj crti istočnoslavonske bojišnice. Tako su 28. siječnja 1992. položaje 1. i 3. bojne u Vladislavcima i Hrastinu obišli članovi Kulturno-umjetničkog društva (KUD-a) “Pajo Kolarić” iz Osijeka, koji su u osnovnoj školi u Vladislavcima izveli kulturnoumjetnički program za hrvatske branitelje, koji su im se odužili gromoglasnim pljeskom i vojničkim grahom. Priredbi su prisustvovali i promatrači Europske zajednice. Tim Glavne inspekcije HV-a iz Zagreba, na čelu s gospodinom Karakašem, obišao je 29. siječnja 1992. postrojbe brigade i pripadnike na crti obrane, te se o nađenom stanju pohvalno izrazio. Istoga dana u posjetu pripadnicima 3. bojne bila je i delegacija Susedgrada koja im je donijela “vijesti od kuće”. Dana

Božičevićem, u pratnji ravnatelja osječke bolnice dr. Krešimira Glavine, obišao je pripadnike 3. i 1. bojne na prvoj crti obrane u Hrastinu. Interesirali su se o životu i zdravstvenom stanju hrvatskih branitelja na prvoj crti bojišnice te ih je zanimala priča o prognanicima iz Šodolovaca i Koprivne. Profesor Brzović nije krio zadovoljstvo susreta s pripadnicima brigade posebno zato jer je, kao prvi predsjednik Regionalnog kriznog štaba grada Zagreba, bio upoznat s osnivanjem i bojnim djelovanjem 101. brigade HV-a na prvoj crti obrane Zagreba. Par dana kasnije, 24. veljače 1992., položaje 3. bojne posjetili su novinari Jozo Petrić i Branko Vrbašić iz “Večernjeg lista” te Jasminka Ivančić iz “Vjesnika”, interesirajući se o njezinom bojnom putu, snalaženju gradskih dečki na slavonskoj bojišnici, stanju na prvoj crti obrane i prihvatu protjeranih civila. 182


Dr. Brzović i ostali u obilasku bojišnice, Hrastin, 20. veljače 1992.

njegov nastup u Beketincima prekinut zbog stupanja na snagu stanja pune bojne spremnosti. Osim njih, treba istaknuti da su pripadnike 101. brigade HV-a posjećivale aktivistice iz Pozadinske fronte, koje su im donosile prijeko potrebne stvari za svakodnevni život na prvoj crti bojišnice. Uz to, radnici “Elektroslavonije” uspjeli su pokrpati i popraviti električnu mrežu pa su pripadnici brigade mogli gledati televiziju i slušati radio. Radi njihove sigurnosti, prostorije u kojima su boravili noću bile su zamračene. Smirivanjem situacije na bojištu, pripadnici brigade mogli su se i malo opustiti uz sportske aktivnosti, “natjecanja” unutar i između bojni i prijateljske susrete između pripadnika brigade te “domaćih branitelja” i mjesnog stanovništva. Braneći zajedno s domaćim dečkima istočnu Slavoniju i Republiku Hrvat-

12. veljače 1992. pripadnike brigade posjetili su pripadnici “CRO MUSIC AID-a” (pjevačice Sandra Kulier i Ivana Banfić te grupa “Fantomi”) i glumac Ivo Gregurević, koji su pritom izveli prigodan glazbeno-scenski program. Pripadnike 1. bojne posjetila je 20. veljače 1992. grupa “Aerodrom” koja im je, na njihovo sveopće oduševljenje, održala koncert u Vladislavcima. Nažalost, svirka je trajala samo sat vremena jer je uslijed novog topničkog napada pobunjenih Srba, proglašen povećani stupanj bojne spremnosti. Pripadnike brigade posjetio je 1. ožujka 1992. i tamburaški sastav “Soko”, koji je održao koncert u školi u Vladislavcima, kojem su prisustvovali zapovjednici i pripadnici svih postrojbi brigade. Dana 14. ožujka 1992. u posjet pripadnicima 101. brigade HV-a došao je tamburaški sastav KUD-a iz Podsuseda, koji je održao koncert u Dopsinu, dok je 183


Pripadnici 1. i 2. satnije 3. bojne na prvoj crti bojiĹĄnice ispred Paulin Dvora, travanj 1992.

184


Aktivistice Narodne fronte u posjeti pripadnicima 101. brigade, Beketinci, travanj 1992.

s pripadnicima Policijske uprave Osijek, svojim suborcima na prvoj crti bojišnice, kojoj je prisustvovala i pjevačica Tereza Kesovija, koja je tada bila u posjetu i obilasku položaja postrojbi 101. brigade HV-a na istočnoslavonskom bojištu. Dana 29. veljače 1992. otvorena je i sportska dvorana u osnovnoj školi u Vladislavcima u kojoj su pripadnici brigade mogli igrati stolni tenis i košarku te u kojoj su održavana natjecanja u navedenim sportovima između satnija 1. bojne te pripadnika 1. i 3. bojne brigade. Uz to, kako bi se što više zbližili s domaćim stanovništvom i stekli njihovo povjerenje, pripadnici 2. bojne organizirali su dvije prijateljske nogometne utakmice protiv mještana Dopsina. Rezultat je, naravno, bio u drugom planu, jer je cilj bilo međusobno druženje i stjecanje obostranog povjerenja. Uz navedene aktivnosti, održavana su i sportska natjecanja u gađanju puškom, koja su služila kao svojevrsna vojna obuka pripadnika i postrojbi brigade.

sku, pripadnici 101. brigade HV-a stvorili su s njima neraskidivo prijateljstvo, kako u zajedničkoj obrani Domovine, tako i u slavlju. Tako je 19. siječnja 1992. odigrana nogometna utakmica između domaćih dečki iz sela Vladislavci i Hrastin, pripadnika 2. satnije 1. bojne 130. brigade HV-a i pripadnika 3. bojne 101. brigade HV-a. Utakmica, koju je djelomično popratila i Hrvatska radio-televizija na čelu s novinarkom Anom Vonić i snimateljima Milom Čurkovićem i Zlatkom Krivačićem, završila je rezultatom 4:2 za domaće dečke. Nakon utakmice svi su zajedno otišli na ručak, gdje su nastavili ugodno druženje, a nakon ručka “pobjednici i poraženi” opet su rame uz rame zauzeli položaje na prvoj crti bojišnice. Dana 6. veljače 1992. održan je malonogometni turnir vodova 1. satnije 1. bojne 101. brigade HV-a na igralištu osnovne škole u Vladislavcima, koji je završio uvjerljivom pobjedom pripadnika 2. voda. Pripadnici 1. bojne odigrali su 26. veljače 1992. nogometnu utakmicu 185


Dio nogometne ekipe 1. bojne i PU Osijek s pjevačicom Terezom Kesovijom, Vladislavci, 26. veljače 1992.

Pjevačica Tereza Kesovija s pripadnicima 2. satnije 1. bojne, Vladislavci, 26. veljače 1992.

Brigadno natjecanje u kvizu znanja pred “sudačkim” timom IPD-a: Svetomir Parlov, Biba Pavešić i Marko Dujmović, Vladislavci, travanj 1992.

186


Malonogometna ekipa 1. bojne, Vladislavci, travanj 1992.

Nogometne ekipe 2. bojne i domaćih dečki nakon utakmice, Dopsin, 28. veljače 1992. (autor fotografije: Marko Perić)

187


iz sela te iz opreza od mogućeg iznenađenja neprijatelja i upada nepoznatih lica, kao i sprječavanja nekontroliranog napuštanja mjesta razmještaja samih hrvatskih branitelja. Sve ove aktivnosti nisu umanjile budnost i odgovornost pripadnika brigade u obavljanju zadaća na prvoj crti bojišnice. U to se 13. ožujka 1992. uvjerio i zapovjednik 3. OZ Zagreb, Rudi Stipčić, za vrijeme obilaska postrojba brigade na istočnoslavonskom bojištu.

Smanjenjem intenziteta i učestalosti topničkih napada pobunjenih Srba te popuštanjem napetosti na prvoj crti bojišnice, polako se počeo normalizirati i život u slavonskim selima koja su branili pripadnici brigade. Kako se život u Vladislavcima počeo polako normalizirati, zapovjednik 3. bojne početkom veljače dozvolio je otvaranje trgovine u selu u kojoj su se mogle kupiti osnovne potrepštine i popiti kava. Uz to, na ulazu u selo postavljena je rampa, kako bi se mogli kontrolirati ulasci i izlasci

Rudi Stipčić, zapovjednik 3. OZ Zagreb, u obilasku postrojba brigade, Beketinci, 13. ožujka 1992.

188


5.9. R eorganizacija 101. brigade HV-a i varljivo primirje na istočnoslavonskom bojištu ujedno načelnikom stožera Ivanom Cukinom (do tada načelnik topništva brigade), nastavilo je provoditi zapovijedi nadređenog Zapovjedništva 1. OZ Osijek, neposredno se angažirajući na: – provedbi zadaća ranije zaprimljene zapovijedi, uz stalnu bojnu spremnost na prvoj crti obrane, te dosljednoj provedbi svih elemenata bojnog osiguranja u zoni odgovornosti brigade;

Sklapanjem “Sarajevskog primirja” situacija na bojištima diljem Republike Hrvatske pa tako i na području istočne Slavonije uvelike se smirila, a pobunjeni Srbi ograničili su svoja bojna djelovanja na iznenadna i ničim izazvana topnička i tenkovska granatiranja, prvenstveno po civilnim ciljevima. U skladu sa smirivanjem situacije na bojištima diljem zemlje, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske izdalo je početkom ožujka 1992. zapovijed o demobilizaciji dijela pripadnika i postrojbi Hrvatske vojske, na osnovu koje je izvršena i demobilizacija dijela pripadnika 101. brigade HV-a. Istom zapovijedi demobilizirane su i ukinute i sve dragovoljačke postrojbe Hrvatske vojske pa tako i 1. samostalna satnija Podsused, koja je demobilizirana 31. ožujka 1992. godine. Demobilizacijom dijela časnika, dočasnika i pripadnika 101. brigade HV-a bilo je potrebno obaviti popunu novim ljudstvom i reorganizaciju zapovjednog kadra u postrojbama i Zapovjedništvu brigade kako bi se održala spremnost za djelovanje u sustavu ViZ-a te obavljanje zadanih bojnih zadaća. Sredinom ožujka 1992. provedena je demobilizacija (demobilizirano je 365 vojnih obveznika) i domobilizacija (domobilizirano je 410 vojnih obveznika, pretežito s područja Općine Medveščak) postrojbi 101. brigade HV-a, tako da je 30. ožujka 1992. brigada brojala 1707 vojnih obveznika. Zapovjedna i časnička mjesta u brigadi popunjavana su uglavnom kadrom iz vlastitih postrojbi te manjim dijelom domobilizacijom novih časnika i dočasnika. Time su u zapovjedništvima brigade, bojni i nižih postrojbi nastale manje izmjene zapovjednog kadra, što nije imalo utjecaja na funkcioniranje ViZ-a i obavljanje bojnih zadaća brigade na prvoj crti bojišnice. Na istočnoslavonskom bojištu s novomobiliziranim pripadnicima provedena je bojna obuka i vježbe gađanja na poligonu “Nabrđe” kod Đakova. Do izvlačenja 101. brigade HV-a s istočnoslavonske bojišnice i povratka u Zagreb krajem lipnja 1992., novo ustrojeno Zapovjedništvo brigade na čelu sa starim zapovjednikom, pukovnikom Jozom Petraševićem,64 i novim zamjenikom zapovjednika,

Posljedice razaranja Hrastina 1991./1992.

64 Ukazom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana od 10. ožujka 1992., zapovjedniku 101. brigade HV-a Jozi Petraševiću dodijeljen je čin pukovnika.

189


– održavanju potrebnog stupnja bojne spremnosti postrojbi izvan crte obrane; – dodatnoj izobrazbi naknadno mobiliziranih pripadnika brigade; – jačanju kondicijsko-fizičke spremnosti pripadnika brigade; – pružanju pomoći mještanima Vladislavaca, Hrastina i Dopsina u obradi poljoprivrednog zemljišta; – izgradnji mosta na kanalu Vuka; – obnovi porušenih stambenih objekata u Vladislavcima, Hrastinu i Dopsinu; – pružanju pomoći u povratku privremeno izbjeglog stanovništva te normalizaciji življenja u zoni odgovornosti brigade; – pružanju pomoći oko organizacije početka i trajanja nastave u osnovnoj školi u selu Vuka te osiguranja i prijevoza djece iz okolnih sela u školu; – organizaciji sportskih natjecanja i zabava, sve u cilju da se mještani Vladislavaca, Hrastina i Dopsina ohrabre i uvide da žive u međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj. Prema zapovijedi zapovjednika 1. OZ Osijek, Zapovjedništvo 101. brigade HV-a dobilo je zadaću da pomakne i uredi prednji kraj obrane prema naprijed na crti Hrastin – Bobotski kanal (crpna stanica/tt 86,4), s rokom izvršenja do 10. ožujka 1992. godine. Zapovjednik brigade zapovjedio je izvođenje radova Inženjerijskom vodu brigade, a njihovo osiguranje 1. samostalnoj satniji Podsused, čiji su pripadnici trebali izviđati položaje neprijatelja te bojno osiguravati radove u spremnosti za boj. Za izvršenje zadaće odgovoran je bio načelnik inženjerije brigade Nenad Petković. U izvedbu radova krenulo se u 20,00 sati 6. ožujka 1992. te se radilo samo noću. Inženjerijsko uređivanje pomaknute prve crte obrane do punog profila sa zaklonima, bunkerima, skloništima za branitelje i opremu, vanjskim rovovima i novim minskim poljima te uređenim i maskiranim paljbenim položajima za oklop i topništvo prema Paulin Dvoru i Ernestinovu završeni su do 10. ožujka 1992. godine. Na tu crtu obrane razmješteni su pripadnici 1. samostalne satnije Podsused, a nakon njihove demobilizacije pripadnici 3. bojne 101. brigade HV-a. Pripadnici 101. brigade HV-a morali su i dalje biti na oprezu jer su pobunjeni Srbi s vremena na vrijeme znali otvoriti jaku topničku i tenkovsku vatru po njihovim položajima. Posebno žestoko granatiranje pobunjeni Srbi izvršili su 7. ožujka 1992. na selo Vladislavci, ispalivši oko 70 granata svih kalibara, u ko-

jem je oštećeno devetnaest kuća te su uništena dva autobusa i jedan kamion TAM 110. Prilikom napada ranjeni su zapovjednik Inženjerijskog voda 2. bojne 101. brigade HV-a Ivan Lažeta i pripadnici voda Davor Kovačević i Slavko Vnučec. Osim toga, 14. ožujka 1992. pobunjeni Srbi pokušali su i prodor pješaštvom prema Hrastinu iz smjera Petrove Slatine, koji su pripadnici 1. bojne 101. brigade HV-a uspješno odbili. Dana 18. ožujka 1992. pod pokroviteljstvom zapovjednika 1. OZ Osijek, general-bojnika Karla Gorinšeka, svečano je obilježeno šest mjeseci bojnog djelovanja 101. brigade HV-a skromnom svečanošću u čijem su programu, u prisutnosti pripadnika brigade i njihovih suboraca iz drugih postrojbi Hrvatske vojske, sudjelovali Šima Jovanovac, grupa “Bis”, tamburaški sastav “Kristali” iz Županje i članovi KUD-a “Zlatno klasje” iz Beketinaca.65 Polovicom ožujka 1992. mještani Vladislavaca, Dopsina i Hrastina počeli su se polako vraćati u svoja sela. Povratak velike većine nije još uvijek bio za stalno, nego se svodio na obilazak domova i provjeravanje u kakvom su stanju njihove kuće te kakva je općenito situacija u njihovim selima. Pritom treba istaknuti kako su, uslijed dugotrajnih i žestokih topničkih i tenkovskih djelovanja pobunjenih Srba i JNA, razaranja i oštećenja spomenutih sela i stambenih objekata u njima bila velika, tako da se mnoge obitelji nisu ni imale gdje vratiti. No, kako je vrijeme odmicalo, a situacija na bojištu nije se pogoršavala, mještani Dopsina, Vladislavaca i Hrastina počeli su se sve više vraćati u svoje domove gdje su, ako im je “stupanj uništenja” to dozvoljavao, i ostajali. Tako se već krajem travnja 1992. u spomenuta sela vratilo dosta njihovih prijeratnih stanovnika, kojima su pri povratku, raščišćavanju i obnovi njihovih kuća, smještaju i prilagodbi na teške uvjete života na prvoj crti bojišnice uvelike pomogli pripadnici 101. brigade HV-a. Dana 21. ožujka 1992. reorganizirano je Zapovjedništvo 3. bojne brigade. Za zapovjednika je postavljen Marijan Bučar, dotadašnji zapovjednik 3. satnije bojne, a za dozapovjednika Damir Cmrk, dotadašnji zapovjednik 1. satnije bojne. Oni odmah poduzimaju dodatne mjere učvršćivanja crte obrane koju, zbog čestih provokacija pobunjenih Srba ispred od nedavno isturenog položaja, dodatno zaprečuju minama, te prate pokrete neprijatelja. Krajem ožujka i početkom travnja topnički napadi pobunjenih Srba po obrambenim položajima i zoni odgovornosti postrojbi 101. brigade HV-a postali su učestaliji i razorniji.

65 Svečanosti su prisustvovali i prisutne pozdravili tajnik Područnog ureda Gradske uprave Susedgrad Mihovil Klapšić, načelnici općina Đakovo i Našice Mato Zorić i Šimun Šalić te zapovjednici 122., 130. i 132. brigade HV-a.

190


Posljedice razaranja Hrastina 1991./1992.

Tako su 31. ožujka 1992. pobunjeni Srbi izvršili jači topnički napad na obrambene položaje postrojbi brigade u Hrastinu i Vladislavcima, ispalivši u večernjim satima oko 30 projektila iz smjera Ernestinova i Petrove Slatine. Bojna djelovanja nastavili su i sljedećeg dana iz istih uporišta na obrambene položaje 1. i 3. bojne u Hrastinu i Vladislavcima. S obzirom na intenzitet granatiranja i neselektivnost ciljeva, dio stanovništva Vladislavaca s malom djecom izvlači se s tog područja. Bila je to uvertira žestokom napadu pobunjenih Srba par dana kasnije. Izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini, topnički i tenkovski napadi pobunjenih Srba na crtu obrane i civilne ciljeve u zoni odgovornosti 101. brigade HV-a postali su ponovno učestali i razorni, gotovo svakodnevni. Tijekom 3./4. travnja 1992. pobunjeni Srbi izvršili su žestok topnički i tenkovski napad na obrambene položaje pripadnika 101. brigade HV-a, ispalivši

oko 230 granata po Hrastinu i Vladislavcima iz smjera Paulin Dvora, Petrove Slatine, Koprivne, Šodolovaca i Markušice. Tijekom napada, kod “Ciglane” u Vladislavcima poginula je jedna žena, dok je druga ranjena. Osim toga, pobunjeni Srbi ispalili su nekoliko granata i na selo Vuka te cestu Đakovo – Osijek. Bila je to njihova odmazda za napad 107. brigade HV-a na Baranju. Za vrijeme napada pripadnici 101. brigade HV-a bili su prisiljeni držati i crtu obrane lijevo od Bobotskog kanala, jer pripadnika 132. brigade HV-a Našice nije bilo na njihovim položajima. Crtu obrane lijevo od Bobotskog kanala pripadnici 101. brigade HV-a držali su do povratka postrojbi našičke brigade, koje se vraćaju tek nakon nekoliko njihovih intervencija. Par dana kasnije, 7. travnja 1992., pobunjeni Srbi otvorili su žestoku topničku vatru po crti obrane i civilnim ciljevima u zoni odgovornosti 101. brigade HV-a te po Osijeku i Ivanovcu. U takvoj 191


Pripadnici 3. satnije 2. bojne, Dopsin, ožujak 1992. (autor fotografije: Marko Perić)

situaciji, pripadnici brigade morali su biti u punoj bojnoj pripravnosti te si nisu mogli dozvoliti opuštanje. Da je situacija na istočnoslavonskom bojištu još daleko od smirenja i da treba stalno biti na oprezu, najbolje je pokazao iznenadni i ničim izazvani topnički napad pobunjenih Srba, koji su oko podneva 8. travnja 1992. otvorili žestoku vatru iz topova 130 mm i drugih kalibara po prvoj crti obrane i dubini zone odgovornosti 101. brigade HV-a.66 Tijekom cjelodnevnog napada pobunjeni su Srbi ispalili oko 180 granata svih kalibara, vatreno djelujući topovima i tenkovima prvenstveno iz smjera Paulin Dvora, Petrove Slatine i Koprivne, te su pokušali i prodor tenkovsko-pješačkim snagama. Pritom su najviše granatirali prvu crtu obrane postrojbi 101. brigade HV-a, Hrastin te “Mobiliju” i “Ciglanu” u Vladislavcima. Osim toga, otvorili su snažnu topničku vatru i po Josipovcu Punitovačkom, gdje su bila

smještena skladišta streljiva, hrane i kompletna logistička baza brigade, po ZM-u brigade u Beketincima (palo je 12 granata),67 u koje se bilo vratilo dosta domaćeg stanovništva, te po brigadnoj sanitetskoj ambulanti u selu Vuka. Pritom je bilo više nego očigledno da su pobunjeni Srbi imali točne spoznajne podatke o važnim taktičkim ciljevima u zoni odgovornosti brigade. U trenutku otpočinjanja neprijateljskog topničkog napada po zoni odgovornosti 101. brigade HV-a, skupina promatrača Europske zajednice zatekla se na ZM-u brigade u selu Beketinci, gdje je zapovjednik brigade sa svojim pomoćnicima i užom grupom časnika Zapovjedništva brigade na zapovjednom pultu prosuđivao novonastalu situaciju, donosio odluke i izdavao zapovijedi zapovjednicima bojni i samostalnih postrojbi. Zapovjeđeno je dovođenje postrojbe u visoki stupanj bojne spremnosti, pojačanje snaga na prvoj crti obrane, ne uzvraćati vatru, ali biti

66 U ovom napadu, po prvi put tijekom Domovinskog rata, po crti obrane postrojbi 101. brigade HV-a, posebice 1. bojne u Hrastinu, pobunjeni Srbi granatirali su iz topova 130 mm (i drugog oruđa većih kalibara), čiji su veliki i duboki krateri i nadalje upozoravali da neprijatelj ne spava. 67 Toga dana granatirana su sva zapovjedna mjesta (i položaji postrojbi) brigada 1. OZ Osijek između Drave i Save, koja su prošla puno gore od ZM-a 101. brigade HV-a.

192


ma. Odobrenje za uzvraćanje vatre nije dobio, uz obrazloženje kako brigada nema snage za to i da će tako imati samo još veće gubitke. Kako nije dobio odobrenje nadređenog zapovjednika da uzvrati vatru, zapovjednik brigade zatražio je pomoć prisutnih promatrača Europske zajednice i UNPROFOR-a, od kojih je zahtijevao da prisile pobunjene Srbe da prekinu topnički napad. Unatoč obećanju promatrača napad nije prekinut. Pošto je situacija u zoni odgovornosti brigade postajala sve kritičnija, zapovjednik brigade zapovjedio je otvaranje vatre pa je pobunjenim Srbima uzvraćeno iz svih raspoloživih oruđa, a nakon toga topnički je napad prestao. O uspješnosti odgovora pripad-

u spremnosti za protunapad, te provoditi planirane aktivnosti zaštite civilnog stanovništva. O donesenim zapovijedima te spremnosti brigade za protunapad izviješteno je nadređeno Zapovjedništvo 1. OZ Osijek, od kojeg se očekivala zapovijed za daljnja djelovanja Zapovjedništva i postrojbi 101. brigade HV-a. Kako topnički napad pobunjenih Srba nije prestajao, a sigurnosna situacija u zoni odgovornosti 101. brigade HV-a i dalje se pogoršavala, zapovjednik brigade zatražio je odobrenje zapovjednika 1. OZ Osijek da uzvrati vatru. Naime, pogođena su i oštećena skladišta brigade, nekoliko njezinih pripadnika bilo je ranjeno, a ugroženo je i samo ZM brigade u Beketinci-

S obilježavanja šest mjeseci bojnog djelovanja brigade, Beketinci, 18. ožujka 1992. (autor fotografije lijevo: Marko Perić)

Pripadnici 3. satnije 3. bojne, čiji zapovjednik Marijan Bučar (četvrti slijeva u gornjem redu) preuzima zapovijedanje bojnom, Vladislavci, ožujak 1992.

Na ZM-u 2. satnije 1. bojne, Hrastin, travanj 1992.

193


Zapovjedništvo brigade u punoj bojnoj spremnosti, Beketinci, 8. travnja 1992.

nika 101. brigade HV-a najbolje govore riječi zapovjednika brigade, koji je rekao sljedeće: Koliko smo bili osposobljeni govori i podatak da su dvije izvješene zastave (pobunjenih Srba, op. a.) pogođene i uništene. Nakon tog žestokog topničkog napada pobunjenih Srba te zbog opasnosti od njegova ponavljanja i pokušaja poduzimanja snažnijeg napada tenkovsko-pješačkim snagama, Zapovjedništvo 1. OZ Osijek odlučilo je pojačati crtu obrane postrojbi 101. brigade HV-a topničkim postrojbama. Tako je brigada 18. travnja ojačana jednim topom 155 mm M-2 “Long Tom”, na paljbenom položaju Pašnjak kraj Beketinaca, a 22. travnja 1992. bitnicom topova B-1 76 mm M48 (šest oruđa), koja je s oruđima, ljudstvom, motornim vozilima i streljivom izdvojena iz sastava 153. brigade HV-a Velika Gorica, podređena zapovjedniku 101. brigade HV-a i razmještena na paljbenim položajima između Vuke i Beketinaca. Bitnica topova B-1 76 mm M48, kojom je zapovijedao Siniša Novak, ostala je u sastavu 101. brigade HV-a do 12. lipnja 1992. kada je, na zahtjev njezinog Zapovjedništva, vraćena u sastav 153. brigade HV-a Velika Gorica, jer su pobunjeni Srbi bili pojačali svoje aktivnosti i bojna djelovanja na području Pokupskog.

Smirivanjem situacije na istočnoslavonskom bojištu i intenziviranjem bojnih djelovanja na području Bosanske Posavine, zapovjednik 101. brigade HV-a dobio je 8. svibnja 1992. zapovijed zapovjednika 1. OZ Osijek, general-bojnika Josipa Lucića, da postrojbama Operativne grupe (OG) Istočna Posavina pošalje top 155 mm M-2 “Long Tom”, što je i učinjeno. Tri dana kasnije, 11. svibnja 1992., zapovjednik brigade dobio je zapovijed Zapovjedništva OG Sava, na osnovu koje je navedenom Zapovjedništvu poslalo u pomoć bitnicu topova B-1 76 mm M48. Nakon obavljene bojne zadaće, bitnica se 16. svibnja 1992. vratila u sastav 101. brigade HV-a. Dana 8. travnja 1992., odlukom predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana, novim zapovjednikom 1. OZ Osijek imenovan je general-bojnik Josip Lucić, koji je na toj dužnosti zamijenio dotadašnjeg zapovjednika, general-bojnika Karla Gorinšeka. Odmah po preuzimanju dužnosti, novi zapovjednik organizirao je sastanak u Bizovačkim toplicama sa svim zapovjednicima podređenih mu postrojbi Hrvatske vojske, kako bi se upoznao sa stanjem po elementima bojne spremnosti, njihovim bojnim i zadaćama vezanim uz prihvat postrojbi UNPROFOR-a, situacijom u njihovim zonama odgovornosti 194


Tomislav Pavić: Napad očajnika, 8. travnja 1992. Toga dana, prema sustavu rotacije u rajonu obrane 1. bojne 101. brigade ZNG-a, na prvoj crti obrane u Hrastinu bili su pripadnici 2. satnije, kojima sam zapovijedao, te domaći dečki. Noć prije stigla je zapovijed za punu bojnu spremnost za odbijanje napada snaga pobunjenih Srba i JNA s početkom u 6,00 sati 8. travnja 1992. iz smjera Paulin Dvora, Petrove Slatine i Koprivne. Prema planu obrane, neposredno prije početka napada, zapovjednik 1. bojne, u stanju pune bojne spremnosti, razmjestio je i ostale postrojbe, a pričuvu smjestio u jedan jedini podrum kuće u izgradnji u selu, u kojem je bilo i povratnika (s djecom). Oko 10,00 sati počeli su padati prvi projektili, čiji bi se intenzitet povećavao i smanjivao, tako da se nije moglo zaključiti kada i iz kojeg smjera će započeti tenkovsko – pješački napad. Po prvi puta djelovali su i topovima 130 mm (snajperom među topovima), čije su granate u dodiru s tlom eksplodirale, pogođeni cilj uništile i za sobom ostavile krater promjera oko 5 m i do 2 m dubine (na slici), a ako su zbog mekoće tla prodrle dublje, nakon eksplozije nisu mogle odbaciti zemlju i gelere. U neposrednoj blizini pripadnika 2. satnije, na prvoj crti, pale su četiri granate, a odbačena zemlja jedne granate poklopila je Tomicu Pavlinića (mladog dragovoljca od rujna 1991., koji još nije bio na odsluženju vojnog roka) i Dragu Turkalja, koji su uz Božju pomoć prošli s lakšim ozljedama. No, nažalost, taj je događaj na njihovo zdravlje ostavio velike posljedice.

Uzvraćanje vatre bilo je strogo zabranjeno, posebno topničkim projektilima. No, našim dečkima iz BrAG-a, u spremnosti “s prstom na obaraču”, ipak je jedna granata “pobjegla” ravno u zastavu pobunjenih Srba na silosu u Ernestinovu, s porukom: imamo malo, ali djelujemo kamo treba! No, očito je da pobunjenim Srbima to nije bilo dovoljno upozorenje. Počeli su po nama još žešće “prati” iz svih oružja i oruđa iz smjera Paulin Dvora, Petrove Slatine i Koprivne, kao da će krenuti u napad. Postrojbe 1. i 3. bojne, kao i ostale u zoni odgovornosti brigade, žestoko su uzvratile. Time je posljednji žešći napad očajnika na snage i ciljeve u zoni odgovornosti 101. brigade HV-a na istočnoslavonskoj bojišnici, utihnuo.

i problemima u postrojbama. Osim upoznavanja s podređenim postrojbama i situacijom na istočnoslavonskoj bojišnici, general-bojnik Josip Lucić tom je prilikom posebno naglasio i zapovjedio prisutnim zapovjednicima postrojbi Hrvatske vojske da se moraju strogo pridržavati odredbi Ženevskih konvencija, međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, rekavši im da moraju spriječiti svaki oblik maltretiranja, nasilja, fizičkih i psihičkih mučenja, paleži i uništavanja gospodarskih objekata te druge oblike otuđivanja imovine izbjeglih civila, posebno pravoslavnoga stanovništva u zonama odgovornosti postrojbi Hrvatske vojske, jer će se ti civili, sada kada je Republika Hrvatska međunarodno priznata država, najvjerojatnije početi polako vraćati u svoje domove. Pritom je i upozorio sve prisutne da će svi odgovorni za ubojstva i nestanak srpskih civila i ratnih zarobljenika biti procesuirani i oštro kažnjeni, naglasivši pritom da će hrvatski branitelji samo takvim ponašanjem i odnosom na terenu pokazati cijelom svijetu da nisu agresori, već branitelji svoje Domovine. Izrečene

smjernice zapovjednika 1. OZ Osijek upućivale su na strateška predviđanja kako se konkretno ponašati i djelovati u ratnim uvjetima, uz jasno davanje do znanja da će svi počinitelji ratnih zločina za svoja nedjela odgovarati. Te smjernice za pripadnike i postrojbe 101. brigade HV-a nisu bile novost, jer su ih se pridržavali sve vrijeme ratnog puta. U skladu s njima, zapovjednik brigade uputio je 28. veljače 1992. molbu Katedri za međunarodno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu za stručnu pomoć u izradi adekvatnog teksta, informativno-normativnog i obvezatnog značenja primjene međunarodnog ratnog prava u ratu, namijenjenog svim pripadnicima brigade. Pritom je istaknuo da je 101. brigada HV-a do tada djelovala sukladno normama međunarodnog i ratnog prava, te da će to činiti i ubuduće. Dana 12. travnja 1992. na okupirano područje istočne Slavonije, kao i na cjelokupni okupirani teritorij Republike Hrvatske, počele su se razmještati snage UNPROFOR-a, koje su 195


Brigadna bitnica MB 120 mm na paljbenom položaju – od izdavanja zapovijedi do ispaljenja mine.

kojem se referiralo o stanju u postrojbama i sigurnosnoj situaciji u zoni odgovornosti brigada. Na sastanku je naglašeno da je, od svih brigada, pitanje sigurnosti najbolje riješeno u zoni odgovornosti 101. brigade HV-a. Bilo je to još jedno priznanje Zapovjedništvu i postrojbama brigade te svim njezinim pripadnicima. I nakon razmještaja snaga UNPROFOR-a na području istočne Slavonije, topničko-tenkovska djelovanja pobunjenih Srba po obrambenim položajima i zoni odgovornosti postrojbi 101. brigade HV-a nastavila su se i dalje. Bila su iznenadna, žestoka, razorna i ničim izazvana. Krajem travnja i početkom svibnja 1992. pobunjeni Srbi ponovno su pojačali svoje vatreno djelovanje po crti obrane i zoni odgovornosti postrojbi 101. brigade HV-a. Tako su 30. travnja 1992. izvršili slabiji topnički napad na Hrastin i Vladislavce iz smjera Petrove Slatine. Par dana kasnije, u 19,10 sati 2. svibnja, pobunjeni Srbi izvršili su žestoki topnički napad na Hrastin, “Mobiliju” i južni dio sela Vladislavci, ispalivši na njih oko 130 granata svih kalibara. Tijekom napada ranjen je zapovjednik 3. desetine 2. voda 3. satnije 1. bojne Rudo Zeba, koji je od zadobivenih ozljeda preminuo u osječkoj bolnici. U večernjim satima 4. svibnja 1992. pobunjeni Srbi ponovno su otvorili žestoku topničku i tenkovsku vatru po položajima 1. i 3. bojne 101. brigade HV-a u Vladislavcima i Hrastinu, ispalivši na njih oko 260 granata svih kalibara iz smjera Ernestinova i Petrove Slatine, pri čemu su izazvali velika materijalna oštećenja. Na sreću, u napadu nije bilo poginulih ni ranjenih. Tijekom navedenih napada postrojbe 101. brigade HV-a strogo su se pridržavale zapovijedi o zabrani uzvraćanja vatre, što je negativno utjecalo na njihove pripadnike.

imale zadaću kontrole poštivanja primirja. U skladu s tim, zapovjednik 1. OZ Osijek strogo je zabranio otvaranje vatre na bojišnici, čega su se pripadnici brigade strogo pridržavali. Pritom su pripadnici 101. brigade HV-a obaviješteni da će snage UNPROFOR-a kontrolirati crtu bojišnice samo danju, dok se područje ne razminira, i da će zapadna granica područja koje će obilaziti i kontrolirati biti: Tenja – Antunovac – Ernestinovo – Laslovo – Gaboš – Vinkovci. Osim toga, u Zapovjedništvu 1. OZ Osijek u Osijeku održan je 25. travnja 1992. sastanak šesnaest zapovjednika brigada Hrvatske vojske u zoni odgovornosti navedenog Zapovjedništva, na

Satnik Marijan Bučar, zapovjednik 3. bojne: Tijekom napada, u obilasku postrojba, našao sam se pod kišom granata u blizini položaja i dobro utvrđenog skloništa našeg Samostalnog pratećeg voda. Bio sam iznenađen kada sam ugledao pripadnike voda izvan skloništa, a kraj njih padaju granate. U njihovom skloništu – zemunici nalazim vezista sa sredstvima veze na zadatku, četiri žene i oko dvadesetoro male djece. Djeca šute i prestrašeno nas gledaju. U polumraku, stisnuti jedno uz drugo, vidim im samo glavice i iz njihovih očiju iščitavam strah. Bila su to djeca Vladislavčana, naših divnih domaćina, koji su nam pružili domove i sve što su imali za vrijeme bojne uporabe brigade u istočnoj Slavoniji.

196


Bitnica topova B-1 iz sastava 153. brigade HV-a Velika Gorica, na paljbenom položaju.

obrane pješačkih postrojbi brigade. Na sreću, snage UNPROFOR-a nisu uočile taj potez zapovjednika 101. brigade HV-a. No, nakon što su se uvjerili da pobunjeni Srbi povlače topnička i oklopno-mehanizirana oruđa, temeljem zapovijedi zapovjednika 1. OZ Osijek od 23. svibnja 1992., pripadnici brigade ponovno su izvukli sva topnička i oklopno-mehanizirana oruđa u područje Podgorača. Svi minobacači i bestrzajni topovi uskladišteni su u brigadnom skladištu, a kontrolu provedbe izmještanja izvršio je u 9,00 sati 24. svibnja 1992. časnik iz Zapovjedništva 1. OZ Osijek, koji je bio zadovoljan viđenim. Tijekom bojnih djelovanja, pripadnici brigade, inspirirani “puškom u ruci”, stvarali su i vrijedna umjetnička djela. Slavonija i Hrvatska opjevane su i oslikane i dušom i tijelom. Tako je i nastao Multimedijalni projekt brigade. A umjetnici, poput Danijela Šokeca iz 3. bojne i Dade Kovačevića iz 1. bojne, svoje umjetničke radove javno su prezentirali. U Muzeju Slavonije u Osijeku, od 15. do 30. svibnja 1992. bila je postavljena samostalna izložba crteža Danijela Šokeca Sa slavonskog ratišta, koje je nacrtao na istočnoslavonskom bojištu od prosinca 1991. do svibnja 1992. Dana 28. svibnja 1992., povodom Dana Oružanih snaga Republike Hrvatske, na ZM-u u Beketincima organizirana je svečana dodjela činova pripadnicima brigade.68 Ukazom predsjednika

Želeći spriječiti svaki oblik sukoba na bojištu i s ciljem trajne stabilizacije mira duž cijele crte istočnoslavonske bojišnice, snage UNPROFOR-a odlučile su da se topnička i oklopno-mehanizirana oruđa postrojbi Hrvatske vojske, pa među njima i 101. brigade HV-a, i pobunjenih Srba izmjeste s prve crte u dubinu njihovih zona odgovornosti. Sukladno zapovijedi načelnika GS HV-a, generala zbora Antona Tusa, od 14. svibnja, i temeljem prijedloga zapovjednika snaga UNPROFOR-a, general-pukovnika Satisha Nambiara, zapovjednik 101. brigade HV-a zapovjedio je 15. svibnja 1992. da se sva topnička i oklopno-mehanizirana oruđa izmjeste s prve crte bojišnice iz Vladislavaca i Hrastina u dubinu zone odgovornosti brigade. Do 17. svibnja 1992. pripadnici brigade izmjestili su topnička i oklopno-mehanizirana oruđa u područje Podgorača, sela na pola puta između Našica i Đakova, dok su protuoklopna sredstva, protuzračni topovi i BVP izmješteni u područje sela Beketinci. No, kako pobunjeni Srbi nisu izvršili svoj dio preuzetih obveza i učinili isto, zapovjednik 101. brigade HV-a zapovjedio je 18. svibnja 1992. da se topnička i oklopno-mehanizirana oruđa vrate na prvu crtu bojišnice, prvenstveno da bi se spriječio svaki pokušaj iznenadnog napada pobunjenih Srba i proboja crte

68 Već krajem 1991. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske započelo je s dodjelom činova u Hrvatskoj vojsci pa je, slijedom toga, Zapovjedništvo 101. brigade HV-a odlučilo održati sjednicu kadrovskog savjeta o dodjeli odgovarajućih činova po osnovi obnašanja dužnosti i stručne spreme po ustroju brigade 100-200. Dodjela činova trebala je biti provedena po pravilniku iz JNA. Prva sjednica kadrovskog savjeta brigade za činove održana je 27. siječnja 1992. na zapovjednom mjestu u Beketincima u prisutnosti načelnika kadrovske službe 1. OZ Osijek i 3. OZ Zagreb. Prijedlozi, koji su na sjednici izneseni, upućeni su nadležnim zapovjedništvima na daljnje postupanje i realizaciju. Najviše se nastojalo unaprijediti zapovjednike satnija u bojnama, jer su oni bili nositelji nepo-

197


Top 155 mm M-2 “Long Tom” na paljbenom položaju u okolici Beketinaca, travanj 1992.

198


Dečki s Medveščaka, 3. satnija 1. bojne, Vladislavci, lipanj 1992.

Ekipa HTV-a na čelu s Karmelom Vukov Colić snimala je prilog o brigadi za “Gardijadu”. S pripadnicima 1. bojne, Hrastin, svibanj 1992.

od 18. svibnja 1992. o dodjeli činova, promaknućima i prevođenjima u činove pričuvnih časnika u brigadi, svi zapovjednici, od zapovjednika voda do zamjenika zapovjednika brigade, dobili su činove. U čin pukovnika promaknuto je jedanaest pripadnika brigade, bojnika dvadeset, satnika trideset i sedam, natporučnika četrdeset i četiri, poručnika pedeset i osam, te zastavnika dvadeset i sedam pripadnika brigade. Istoga dana Ministarstvo obrane Republike Hrvatske donijelo je odluku o dodjeli činova, promaknućima i prevođenju u činove pričuvnih dočasnika, kojom je u čin časničkog namjesnika promaknuto sedamnaest pripadnika brigade, stožernog narednika dvadeset i dva, narednika osam, stožernog vodnika devet, vodnika četrdeset i sedam, i desetnika sedamdeset i jedan pripadnik brigade. Povodom toga, zapovjednik brigade upriličio je 28. svibnja 1992. na ZM-u u Beketincima malu svečanost tijekom koje je višim časnicima 101. brigade HV-a, svojim suborcima i prijateljima, podijelio dodijeljene im činove. Tom prilikom im je, uz zaslužene čestitke, još i “zapovjedio” da se ubuduće svi moraju oslovljavati isključivo po osobnim činovima. Dodijeljeni činovi nisu izazvali oduševljenje kod svih pripadnika i postrojbi brigade. To se prvenstveno odnosilo na zapovjedništva i pripadnike bojni brigade, koji su smatrali da nisu “adekvatno nagrađeni kao

temeljni i neposredni izvršitelji bojnih djelovanja brigade i za višemjesečno krvarenje na prvoj crti obrane”. Dana 21. svibnja 1992. postrojbe brigade posjetila je delegacija Europske zajednice, koju je zanimala provedba Sporazuma o primirju na istočnoslavonskom bojištu. Pritom je obišla zonu odgovornosti 101. brigade HV-a, crtu bojišnice u Hrastinu te Dopsin, u kojem su članovi delegacije porazgovarali sa stanovnicima sela srpske nacionalnosti. Zadovoljni viđenim i situacijom na terenu, pripadnici delegacije Europske zajednice dali su visoku ocjenu Zapovjedništvu i postrojbama 101. brigade HV-a. Nedugo nakon toga, 6. lipnja 1992., Zapovjedništvo 101. brigade HV-a posjetili su i razmještene postrojbe u zoni odgovornosti brigade obišli pripadnici promatračkog tima UNPROFOR-a, koji su također bili zadovoljni viđenim i stanjem na terenu. Istoga dana u nenajavljeni posjet brigadi došao je načelnik GS HV-a, general zbora Anton Tus, koji je obišao pripadnike 1. bojne na prvoj crti bojišnice u Hrastinu. Sagledavši zonu odgovornosti brigade i uređenost prve crte obrane, istaknuo je da je brigada uspješno izvršila dobivenu bojnu zadaću na istočnoslavonskom bojištu. Pritom je napomenuo da će svim pripadnicima brigade, zainteresiranima za ostanak u djelatnom sastavu Hrvatske vojske, biti omogućeno da ostanu kao jezgra 101. brigade HV-a.

sredne bojne aktivnosti i odgovornosti na prvoj crti bojišnice. No, odluka o dodjeli činova po uvjetima iz pravilnika JNA obustavljena je do 2. veljače 1992., kada je na snagu stupila nova Uredba Personalne uprave Ministarstva obrane Republike Hrvatske.

199


Zapovjedništvo 2. satnije 2. bojne i tenkisti brigade na odlasku, Dopsin, 15. svibnja 1992.

Izbijanjem rata u Bosni i Hercegovini trinaestorica pripadnika 101. brigade HV-a, koji su bili porijeklom iz te susjedne države, dragovoljno odlaze braniti svoje domove i obitelji te u pomoć hrvatskom i bošnjačkom stanovništvu Republike Bosne i Hercegovine, izloženom velikosrpskoj agresiji. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske donijelo je početkom lipnja 1992. zapovijed o premještanju časnika, dočasnika i vojnika Hrvatske vojske, porijeklom iz te susjedne države, na Južno bojište u Republici Bosni i Hercegovini, odnosno na područje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna. U skladu s tim, izdalo je 5. lipnja 1992. zapovijed zapovjedniku 101. brigade HV-a, na osnovu koje su na Južno bojište upućeni sljedeći dragovoljci 101. brigade HVa: pukovnik Miro Andrić, bojnik Mladen Labaš, satnik Andrija Kačić Alesić, satnik Asim Mahmutović, časnički namjesnik Anto Marušić, te vojnici Blaž Andrić, Hašim Hajrić, Branko Kožul,69 Nikola Raguž, Mirsad Sivac, Nenad Šagud, Josip Trubelja i Ivan Zlatić. Slijeva: Tomislav Kačić Alesić, Jozo Petrašević, Darko Ladišić i Nikola Kordiš, na ZM-u brigade, Beketinci, svibanj 1992.

69 Zarobljen je od strane pripadnika Armije Bosne i Hercegovine i ubijen 23. kolovoza 1993. godine.

200


Tenkisti podnose prijavak zapovjedniku pri izvlačenju tenkova, ZM brigade Beketinci, 23. svibnja 1992.

Navedenom zapovijedi ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška zapovjeđeno je da im naoružanje, opremu i druga MTS, tijekom njihova boravka na Južnom bojištu osigurava Zapovjedništvo 101. brigade HV-a, te da im pripadaju sva prava koja su do tada imali. Sukladno tome zapovjednik 101. brigade HV-a, 8. lipnja 1992. donio je provedbenu zapovijed za izvršenje privremene zadaće na Južnom bojištu, a imenovanim dragovoljcima brigade, kojima se priključio i vojnik Vlado Kukolj, osigurao logističku potporu. Na Južnom bojištu i području Hercegovine, dragovoljci 101. brigade priključili su se Hrvatskom vijeću obrane (HVOa), a nešto kasnije pridružili su im se bojnik dr. Goran Vujić i pukovnik Tomislav Kačić Alesić. Od kraja svibnja 1992., kao nadređeno zapovjedništvo, 101. brigadom HV-a zapovijeda Zapovjedništvo obrane grada Zagreba na čelu sa zapovjednikom, pukovnikom Darkom Gr-

dićem, pod kojim je brigada bila sve do 1. ožujka 1993. godine. Neposredno pred povratak postrojbe u Zagreb, zapovjednik obrane grada Zagreba posjetio je 19. lipnja 1992. zonu odgovornosti 101. brigade HV-a, obišavši pritom položaje 1. bojne u Hrastinu i 2. bojne u Dopsinu. Pritom je istaknuo kako je obišao puno brigada Hrvatske vojske od Zagreba do Dubrovnika, ali da nigdje nije našao tako dobru organizaciju kao u 101. brigadi HV-a, koja je u potpunosti uspješno izvršila dodijeljene joj bojne zadaće na istočnoslavonskom bojištu. Dolaskom lijepog vremena, početkom svibnja 1992. pripadnici brigade počeli su ići u ribičiju na rijeku Vuku, preko koje su inženjerci 101. brigade HV-a 9. lipnja 1992. počeli graditi pontonski most, koji su dovršili neposredno pred odlazak u Zagreb. Osim ribičije, dolaskom toplog vremena pripadnici brigade upoznali su “novu napast” slavonske ravnice – komarce, koji su bili “pravi užas”.

201


Crteži Danijela Šokeca

202


Crteži Danijela Šokeca

203


Pripadnici 2. satnije 2. bojne, Dopsin, svibanj 1992.

Pomoćnik zapovjednika ZOGZ-a za PD Milan Galović u obilasku postrojba brigade, Hrastin, lipanj 1992.

Marko Bijelić (2. satnija, 2. bojna) na položaju kraj rijeke Vuke, Dopsin, svibanj 1992.

“Iznad polja makova” – pripadnici brigade u ravnoj Slavoniji, lipanj 1992.

204


205


Načelnik GS HV-a, general zbora Anton Tus u obilasku postrojba brigade, Beketinci – Hrastin, 6. lipnja 1992.

Dio Zapovjedništva i postrojba brigade 1991. - 1992.

Postavljanje mosta na Velikom kanalu Vuka – na 1. godišnjicu brigade, Hrastin, 11. lipnja 1992.

206


207


Dio pripadnika 1. bojne 1991. – 1992.

208


209


Dio pripadnika 2. bojne 1991. – 1992.

Dio pripadnika 3. bojne 1991. – 1992.

210


211


5.10. I zvlačenje s istočnoslavonskog bojišta i povratak u Zagreb civani su u Medicinski centar u Osijeku i njegovu ispostavu u Đakovu, gdje im je pružana stručna medicinska pomoć, dok su najteži slučajevi organizirano i hitno prebacivani u Zagreb na liječenje. Pritom treba istaknuti da je Zapovjedništvo brigade posvećivalo veliku pažnju obiteljima poginulih pripadnika brigade u organizaciji pogreba njihovih najmilijih i u ostvarivanju prava, te se brinulo o ranjenim pripadnicima brigade i redovito ih obilazilo na liječenju u Osijeku, Đakovu i Zagrebu. Tijekom sedmomjesečnog boravka i bojnog djelovanja postrojbi 101. brigade HV-a na području istočne Slavonije, najveći im je problem predstavljao nedostatak topničkih oruđa, protuoklopnih sredstava, ručnih bombi, tromblona, raketa te mina za bestrzajne topove i minobacače 82 i 120 mm, koje Zapovjedništvo brigade nije uspjelo osigurati, unatoč višestrukim zahtjevima zapovjedništvima 1. i 3. operativne zone. Popuna naoružanjem i streljivom obavljana je iz logističkih kapaciteta 3. OZ Zagreb, uz osiguranje manjih količina streljiva od strane 1. OZ Osijek. Pritom treba istaknuti da se brigada popunjavala naoružanjem i streljivom za obrambena djelovanja (do 2 b/k za pješaštvo, a puno manje za topništvo), što je bilo dovoljno za držanje crte obrane, ali nedovoljno za protunapad i napadni boj. Uz to, bio je problem i u funkcioniranju Sustava VIZ-a brigade, prije svega uvjetovanom efikasnošću u funkcioniranju veza vođenja i zapovijedanja. Nedostajalo je vezista u postrojbama (posebice u satnijama i bojnama), ali i suvremenih sredstava veze (radio uređaja, računala, centrala, agregata, kablova …), tako da je najčešće djelovala teklička i žičana veza (koja je bila često u prekidu od neprijateljskog djelovanja). Pri izvršenju bojnih zadaća korišteno je 220 motornih vozila, prosječne starosti jedanaest i pol godina, koja su ukupno prešla 1 200 000 kilometara. Zapovjedništvo i postrojbe brigade prevoženi su na istočnoslavonsko bojište motornim vozilima i željeznicom, uz maksimalnu opterećenost i naprezanje Zapovjedništva i svih pripadnika brigade, posebno u trenucima bojnih djelovanja. Na istočnoslavonskom bojištu postrojbe 101. brigade HV-a posjetili su i njihove položaje obišli načelnik GS HV-a, general zbora Anton Tus, dr. Miroslav Tuđman, potpredsjednici Vlade demokratskog jedinstva dr. Mate Granić, dr. Milan Ramljak i dr. Zdravko Tomac, zapovjednici i zapovjedništva operativnih

Postrojbe 101. brigade HV-a bojne zadaće na istočnoslavonskom bojištu obavljale su do 26. lipnja 1992., a potom se izvlače i vraćaju u Zagreb. Temeljem zapovijedi načelnika GS HV-a, generala zbora Antona Tusa od 7. lipnja 1992. i borbene zapovijedi novog zapovjednika 1. OZ Osijek, brigadira Vinka Vrbanca od 21. lipnja 1992., zapovjedniku 101. brigade HV-a zapovjeđeno je da otpočne s pripremom za primopredaju zone odgovornosti i prve crte bojišnice te za izvlačenje i povratak brigade u Zagreb. Sukladno operativnoj zapovijedi, primopredaja između 101. i 132. brigade HV-a obavljena je do 18,00 sati 25. lipnja 1992. godine. Izvlačenje postrojbi 101. brigade HV-a s cjelokupnim naoružanjem, vojnom tehnikom i opremom te motornim vozilima otpočelo je hodnjom iz Beketinaca za Zagreb u 22,00 sata 26. lipnja 1992. godine. U Zagreb su stigli u 8,45 sati 27. lipnja 1992. godine. Pripadnicima brigade organiziran je svečani doček na Zagrebačkom velesajmu gdje su ih, uz brojne prijatelje, članove obitelji i građane Zagreba, dočekali generali: Zvonimir Červenko (pomoćnik načelnika GS HV za Domobranstvo), Božo Budimir (zapovjednik 3. OZ Zagreb) i Slobodan Praljak; Boris Buzančić (gradonačelnik Zagreba), pukovnik Darko Grdić (zapovjednik ZOGZ-a), Mihovil Klapšić (predstojnik PU Susedgrad), Miroslav Starčević (predstojnik PU obrane Susedgrad), Darko Kujundžić (predstojnik PU obrane Medveščak) i dr. Po povratku u Zagreb, Zapovjedništvo 101. brigade HV-a otpočelo je pripremu razduživanja, demobilizacije i prevođenja postrojbi brigade u pričuvu. Tijekom deset mjeseci (rujan 1991. – lipanj 1992.) neprekidnih bojnih djelovanja, 101. brigada HV-a imala je 38 poginulih pripadnika, od kojih su četvorica (trojica iz 100. brigade HV-a) naknadno ekshumirana i pokopana, dok ih je, ovisno o izvoru, 177 ili 180 bilo teže ili lakše ranjeno. Najveće gubitke, uslijed žestokih bojnih djelovanja JNA i pobunjenih Srba, brigada je imala na istočnoslavonskom bojištu (35 poginulih, od kojih trojica iz 100. brigade HV-a), u to vrijeme najveće i u odnosu na gubitke zagrebačkih brigada, a bili su najveći i najteži u odnosu na gubitke brigade tijekom Domovinskog rata. Nakon trijaže satnijskih bolničara i u sanitetskim stanicama bojni i brigade, ranjeni pripadnici 101. brigade HV-a preba212


Gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić u posjeti 101. brigadi, Beketinci, prosinac 1991.

Potpredsjednici Vlade RH, Mate Granić i Zdravko Tomac, u posjeti brigadi, Beketinci, 22. travnja 1992.

Izaslanstvo Zagreba, na čelu s gradonačelnikom Borisom Buzančićem, i Osijeka, s gradonačelnikom Zlatkom Kramarićem, u obilasku postrojba brigade, Beketinci – Dopsin, 13. travnja 1992.

čiji su financijski prihodi bili namijenjeni za pomoć obiteljima poginulih i ranjenim pripadnicima brigade. Bila je to kruna duhovnog i kulturno-kreativnog rada u brigadi na čelu kojeg je bio bojnik Marin Perković. Završetkom bojne uporabe 101. brigade HV-a na istočnoslavonskom bojištu, treba istaknuti da su se postrojbe brigade sve vrijeme nalazile i bojno djelovale na prvoj crti bojišnice u neposrednom dodiru s neprijateljem te da nikada nisu bile ni u kakvoj pričuvi ili na drugoj crti obrane. Zbog toga je brigada u to vrijeme bila jedna od bojno najiskusnijih pričuvnih brigada Hrvatske vojske. U postrojbama brigade bilo je i određenih slabosti, uglavnom na razini desetina i vodova, kao što su pojava straha, nepravovremenog povratka s odmora, pojedinačnog ili u manjim

zona Osijek i Zagreb te obrane grada Zagreba, gradonačelnici Osijeka i Zagreba, dr. Zlatko Kramarić i Boris Buzančić, predsjednici općina Đakovo – Mato Zorić, Našice – Šimun Šalić, Susedgrad – Mihovil Klapšić te Medveščak – Dražen Mostarčić, predstavnici Uprave za obranu grada Zagreba i Ureda za obranu Susedgrad i Medveščak, predstavnici vjerskih zajednica i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske te brojni drugi ugledni gosti, suborci i dragi prijatelji. Govoreći o posjetu pripadnicima 101. brigade HV-a i obilasku njihovih položaja, general zbora Anton Tus istaknuo je da je vidio prave ratnike. Tijekom boravka brigade na istočnoslavonskom bojištu, u suradnji s nadarenim pripadnicima brigade i susjednih brigada Hrvatske vojske, brojnim suradnicima i eminentnim glazbenicima, stvoren je i Multimedijalni projekt “101. za Hrvatsku”, 213


grupama napuštanja položaja i postrojbi te drugih oblika narušavanja vojne stege. No, energičnim mjerama te vlastitim snagama i uz pomoć nadređenog Zapovjedništva 1. OZ Osijek, Zapovjedništvo 101. brigade HV-a uspješno je sprječavalo i otklanjalo sve navedene slabosti, što je pozitivno utjecalo i dodatno jačalo moral pripadnika brigade. Govoreći o teškim bojnim djelovanjima na istočnoslavonskom bojištu, general Petar Stipetić posebno je naglasio značaj 101. brigade HV-a koja je držanjem crte obrane u Antunovcu, Ivanovcu, Paulin Dvoru, Vladislavcima, Hrastinu i Dopsinu te odlučnom obranom jugozapadnih prilaza Osijeku, poštedila znatne snage Hrvatske vojske koje bi se morale angažirati u obrani samog Osijeka, glavnog cilja žestokih napada JNA i pobunjenih Srba na tom području. Svojom čvrstom obranom i zaustavljanjem neprijatelja, pripadnici 101. brigade HV-a, zajedno s domaćim dečkima i svim ostalim postrojbama Hrvatske vojske na tom dijelu bojišnice, spriječili su planove JNA i pobunjenih Srba za okruženje, odsijecanje i zauzimanje Osijeka. Pritom je istaknuo da su sve zadaće, koje su stavljene pred Zapovjedništvo, postrojbe i pripadnike 101. brigade HV-a, obavljene kvalitetno te da se, s obzirom na postojeću situaciju, mogućnosti i prilike, može reći kako je vođenje brigade u izvršenju bojnih zadaća bilo na visini. Za sve provedene bojne zadaće na istočnoslavonskom bojištu 101. brigada HV-a ocijenjena je ocjenom vrlo dobar od strane nadređenog Zapovjedništva 1. OZ Osijek. Svi pripadnici, na čelu sa zapovjednikom brigade, sve su zapovjedno-stručne i bojne zadaće obavili vrlo učinkovito te su u cijelosti izvršili zapovijedi vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske, predsjednika dr. Franje Tuđmana, i načelnika GS HV-a, generala zbora Antona Tusa, o obrani Domovine na istočnoslavonskom bojištu. Pritom je načelnik GS HV-a ocijenio da bitke koje su vodili pripadnici i postrojbe 101. brigade ZNG-a/HV-a od osvajanja i držanja mostobrana na Kupi, a posebno u izvršavanju bojevih zadataka na istočnoslavonskom bojištu, odlučujuće su doprinijele slobodi i državnosti naše drage domovine Hrvatske. Tijekom izvršenja bojnih zadaća na istočnoslavonskom bojištu, 101. brigada HV-a, udaljena oko 300 kilometara od matičnog područja i u neposrednom bojnom dodiru s lokalnim snagama pobunjenih Srba i jedinicama JNA, uspješno je obavila sve postavljene zadaće, spriječivši okruženje Osijeka s južne strane te onemogućivši izbijanje neprijatelja na magistralu Osijek – Đakovo i željeznički smjer Osijek – Đakovo – Vinkovci. Pritom treba istaknuti kako su tijekom sedam mjeseci bojnih djelovanja na istočnoslavonskom bojištu, pripadnici 101. brigade HV-a strogo poštovali i provodili odredbe Ženevske konvencije te međunarodnog ratnog i humanitarnog prava.

Povelja o prijateljstvu sa 122. brigadom HV-a iz Đakova. (autor fotografije: Marko Perić)

Povelja o prijateljstvu sa 130. brigadom HV-a iz Osijeka.

214


Povratak brigade s istočnoslavonskog bojišta, 27. lipnja 1992.

1) zaustavljanje na Kupi proboja snaga JNA i pobunjenih Srba s okupiranog područja Banovine prema Zagrebu i njihovog spajanja s postrojbama JNA u vojnim objektima u Zagrebu, Jastrebarskom i Dugom Selu, i 2) zaustavljanje proboja snaga JNA i pobunjenih Srba na području istočne Slavonije i njihovog spajanja sa snagama pobunjenih Srba i JNA na području zapadne Slavonije. Pritom treba posebno istaknuti da je tijekom obrane južnih prilaza Zagrebu na rijeci Kupi, brigada izvela i napadni boj iz neposrednog dodira s neprijateljem, nasilno prešavši preko porušenog mosta u Pokupskom na desnu obalu rijeke Kupe, potisnula snage pobunjenih Srba i JNA oko 5 km u dubinu okupiranog područja Banovine i uspostavila mostobran, koji je držala 72 sata. Prijelaz Kupe bio je prvo napadno bojno djelovanje takve vrste tijekom Domovinskog rata, što je cijelom pothvatu davalo još veću težinu. Kroz 101. brigadu HV-a i njoj podređene postrojbe tijekom bojnih djelovanja 1991. i 1992. prošlo je, ovisno o izvoru, 5119 ili 5120 vojnih obveznika, od kojih je preko 90% bilo s područja općina Susedgrad i Medveščak.

Na istočnoslavonskom bojištu pripadnici 101. brigade HV-a uspostavili su izuzetno dobru suradnju sa susjednim postrojbama Hrvatske vojske te s lokalnim stanovništvom, posebice u zoni odgovornosti brigade.70 Pritom posebno treba istaknuti odličnu suradnju brigade sa 122. brigadom HV-a Đakovo i 130. brigadom HV-a Osijek, s kojima je zapovjednik 101. brigade HV-a potpisao Povelju o prijateljstvu, koju su naknadno potpisale i sve brigade Hrvatske vojske koje su sudjelovale u obrani Osijeka. Za zasluge i doprinos obrani Domovine na istočnoslavonskom bojištu te u znak zahvalnosti Slavonaca pripadnicima brigade, Osječko-baranjska županija dodijelila je 101. brigadi HV-a “Povelju zahvalnosti županije Osječko-baranjske” 30. svibnja 1996. godine. Tijekom deset mjeseci (rujan 1991. – lipanj 1992.) neprekidnih bojnih djelovanja, uvijek na prvoj crti bojišnice i u neravnopravnoj borbi sa znatno nadmoćnijim neprijateljem, pripadnici 101. brigade HV-a ostvarili su sve dobivene zadaće. Pritom su pripadnici brigade vodili teške i značajne bitke, pridonijevši ostvarenju dva strateška cilja:

70 Suradnja sa susjednim postrojbama, 3. brigadom ZNG-a i brigadama Hrvatske vojske – 106. brigadom Osijek, 107. brigadom Valpovo, 122. brigadom Đakovo, 130. brigadom Osijek i 132. brigadom Našice – ostvarivana je ne samo tijekom bojnih djelovanja, već i kroz sportska natjecanja, kulturno-zabavni program i vjerske obrede.

215


6. D emobilizacija brigade i prevođenje u pričuvu (lipanj – srpanj 1992.)

Po povratku s istočnoslavonskog bojišta, Zapovjedništvo brigade počelo je raditi na prevođenju cijele postrojbe u pričuvu. Dana 30. lipnja 1992., 101. brigada HV-a brojala je po popisu 1583 pripadnika (115 časnika, 79 dočasnika i 1389 vojnih obveznika) od po ustroju predviđenih 2041 (122 časnika, 193 dočasnika i 1726 vojnih obveznika). Osim svečanog dočeka, na Velesajmu je 5. srpnja 1992. obavljen i jednodnevni zbor postrojbi 101. brigade HV-a, posljednja smotra prije demobilizacije, koja je započela 10. srpnja 1992. godine. Temeljem zapovijedi ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška od 27. lipnja 1992., zapovjednik 3. OZ Zagreb, general-bojnik Božo Budimir zapovjedio je ukidanje i demobilizaciju dijela pričuvnih postrojbi Hrvatske vojske iz svoje nadležnosti, a 101. brigadi HV-a demobilizaciju i osnivanje Zapovjedništva za razvoj 101. brigade HV-a (djelatna jezgra). Na osnovu visokog stupnja organiziranosti, osposobljenosti, mobilnosti i bojne spremnosti Zapovjedništva i postrojbi brigade te učinkovitog obavljanja bojnih zadaća, koje su odlučujuće pridonijele stabilizaciji situacije na pokupskom i istočnoslavonskom bojištu, bilo je za očekivati da će 101. brigada HVa, po povratku iz istočne Slavonije, biti upućena na neko novo bojište. No, nadređeno zapovjedništvo odlučilo je da se brigada demobilizira i prevede u pričuvu, što su brojni pripadnici 101. brigade HV-a ocijenili kao veliku pogrešku. Prema Naputku Ministarstva obrane Republike Hrvatske, zapovijedi Zapovjedništva 3. OZ Zagreb i zapovijedi Zapovjedništva obrane grada Zagreba, Zapovjedništvo 101. brigade HV-a donijelo je plan demobilizacije pripadnika i postrojbi brigade u tri faze: 1) organizacijsko-kadrovske pripreme za provođenje demobilizacije (28. lipnja – 10. srpnja 1992.);

2) realizacija planskih aktivnosti demobilizacije vojnika i motornih vozila, razduživanje materijalno-tehničkim sredstvima i opremom (10. – 20. srpnja 1992.), te 3) realizacija planskih aktivnosti nakon demobilizacije (20. – 31. srpnja 1992.). Demobilizacija pripadnika i postrojbi 101. brigade HV-a u najvećoj je mjeri provedena u razdoblju između 17. i 20. srpnja 1992. po manjim grupama i postrojbama, najviše do jedne satnije. Materijalno-tehnička sredstva, naoružanje i vojna oprema demobilizirane 101. brigade HV-a evidentirana su i uskladištena po osnovnim postrojbama, uz kompletnu prateću dokumentaciju, u skladištima policijskih postaja na Črnomercu i na Krugama u Zagrebu, a mobilizirana motorna vozila vraćena su njihovim vlasnicima. Do 20. srpnja 1992. postrojbe 101. brigade HV-a demobilizirane su i prevedene u pričuvu. Nakon demobilizacije brigade, dio zapovjednika i časnika 101. brigade HV-a preuzeo je zapovjedne i druge odgovorne dužnosti u drugim postrojbama Hrvatske vojske. Tako su, po zapovijedi zapovjednika obrane grada Zagreba, pukovnika Darka Grdića, Tomislav Tolić, Bruno Čavić i Ahmet Puškar preuzeli zapovjedne dužnosti u 145. brigadi/Taktičkoj grupi 145 HV-a Zagreb – Dubrava, u sklopu koje sudjeluju u bojnim djelovanjima na Južnom bojištu. Dvadeset i pet pripadnika brigade, pod zapovijedanjem Dražena Sreša, dragovoljno je pristupio Taktičkoj grupi 153 HV-a Velika Gorica, u sklopu koje kratko vrijeme sudjeluju u bojnim djelovanjima na području Bosanske Posavine. Dio pripadnika brigade priključio se 67. bojni Vojne policije HV-a, dok je dio nastavio svoj ratni put u drugim postrojbama Hrvatske vojske.

216


7. Priprema brigade za oslobađanje okupiranih područja Republike Hrvatske 7.1. Ustroj i djelovanje Zapovjedništva za razvoj brigade Od kraja svibnja 1992., kao nadređeno zapovjedništvo, 101. brigadom HV-a zapovijeda Zapovjedništvo obrane grada Zagreba, na čelu sa zapovjednikom, pukovnikom Darkom Grdićem, pod kojim je brigada bila sve do 2. ožujka 1993. godine. Prema zapovijedi Zapovjedništva obrane grada Zagreba od 22. veljače 1993., a u vezi ukidanja navedenog Zapovjedništva, 101. brigada HV-a je zajedno s 99., 100., 102., 148. i 149. brigadom HV-a podređena Zapovjedništvu Zbornog područja (ZP) Zagreb pod čijim zapovijedanjem ostaje do “svršetka svog ratnog puta”. Demobilizacijom pripadnika i prevođenjem 101. br HV-a u pričuvu, Zapovjedništvo brigade smanjeno je i preustrojeno u skladu s mirnodopskim potrebama, u Zapovjedništvo za razvoj brigade (nadalje razvojna jezgra) sa svim ovlastima i zadaćama Zapovjedništva brigade. Zapovjedno mjesto nalazilo se u prostorijama Gradske uprave – Područnog ureda Susedgrad. Na prijedlog zapovjednika 101. brigade HV-a, a temeljem suglasnosti ZOGZ-a i Personalne uprave MORH-a, od 8. srpnja 1992. djeluje Zapovjedništvo 101. brigade HV (razvojna jezgra) sljedećeg djelatnog ustroja i sastava: 1. zapovjednik brigade: pukovnik Jozo Petrašević; 2. zamjenik zapovjednika brigade i pomoćnik za INP: satnik Tomislav Pavić; 3. pomoćnik zapovjednika za OMKP (organizacijsko-mobilizacijske kadrovske poslove): bojnik Milan Rebić;

4. pomoćnik zapovjednika za logistiku: pukovnik Tomislav Kačić Alesić, a od 1. rujna 1992. poručnik Darko Spasojević; 5. režiser – blagajnik: narednica Mira Petrašević; 6. referent za opće i administrativne poslove: narednica Zdenka Merkl; 7. vozač zapovjednika: časnički namjesnik Ivan Živković; 8. koordinator za skrb: bojnik Želimir Majetić; 9. koordinator za skrb: natporučnik Ivan Lažeta. Nakon demobilizacije i prevođenja brigade u pričuvu povećali su se i poslovi i zadaće, posebice u logistici, te je na zahtjev zapovjednika brigade odobreno proširenje i popuna iz pričuve za: 1. načelnik SiS-a: bojnik Stjepan Bratković; 2. izvjestitelj za OMKP: satnik Krunoslav Samošćanec; 3. načelnici struka u logistici: Nenad Mrva, Josip Žeželj, Srećko Planinčić, Nikola Kordiš, Anđelko Vrbanović; 4. informatičar: Rešad Švraka i Branko Rain; te jedan broj pripadnika za obavljanje zadaća logističke potpore. U razdoblju od 20. srpnja 1992. do 30. srpnja 1995. zapovjedništva i postrojbe 101. brigade nalaze su u pričuvi, a sve operativno-stručne zadaće ustroja, popune, mobilizacijskih priprema, izobrazbe i dr. obavljala je razvojna jezgra Zapovjedništva brigade. 217


– izgrađuje i jača bojnu i mobilizacijsku spremnost Zapovjedništva i postrojba brigade – izrađuju se kompletno novi mobilizacijski i drugi potrebni planovi postrojbi brigade te se provodi obuka provoditelja mobilizacije; – pripadnicima brigade na Posavskom i Južnom bojištu pruža logističku potporu; – realizira godišnje zapovijedi za obuku i druge zapovijedi i zadaće nadređenih zapovjedništava, Zapovjedništva obrane grada Zagreba i Zapovjedništva Zbornog područja Zagreb; – izrađuje planove obuke, osposobljavanja i uvježbavanja pripadnika i postrojba brigade; – provodi izobrazbu zapovjednika i časnika brigade, bojni i samostalnih postrojba brigade, od razine zapovjednika (dozapovjednika) satnija do Zapovjedništva brigade, prema mobilizacijskim i planovima uporabe; – organizira, priprema i provodi bojnu obuku i odgoj svih postrojba brigade prema zapovijedima nadređenog zapovjedništva; – organizira, priprema i provodi skupne trenaže i skupne vježbe; – organizira, priprema i provodi metodičko-pokazne vježbe; – surađuje sa stručnim timovima za obuku i nadzor, te sudjeluje u timovima za nadzor obuke i vježbi postrojba Zapovjedništva ZP Zagreb; – organizira, priprema i provodi smotre svih vojnih obveznika i motornih vozila postrojba brigade; – sa zapovjedno-stožernim kadrovima zapovjedništava provodi redovita informiranja i druge oblike osposobljavanja (svaki mjesec); – provodi informativno-stručne sastanke sa zapovjednicima satnija i samostalnih postrojba brigade (svaka dva do tri mjeseca); – svakodnevno djeluje na povećanju vojne stege, radne učinkovitosti i unapređenju unutarnje službe te na uklanjanju slabosti i nedostataka od značenja za bojnu spremnost postrojba brigade; – kontinuirano provodi mjere zaštite i sigurnosnog osiguravanja aktivnosti brigade; – provodi redovito održavanje i preglede naoružanja i TMS-a razmještenih u skladištima brigade; – redovito skrbi o obiteljima poginulih te o ranjenim i oboljelim pripadnicima brigade i pruža im pomoć u ostvarivanju prava na naknade materijalnih i stambenih

Također, dolazi do određenih promjena u Zapovjedništvu brigade. U 1993. na mjesto referenta u logistici postavljaju se Tomislav Čižmek i Danica Hundrić – Ciglenečki. Na mjesto vozača zapovjednika umjesto Ivana Živkovića postavljen je Darko Ladišić, a nakon njega Žarko Seljan i Dubravko Sporiš. U 1994., na osnovu zahtjeva zapovjednika brigade i ukazanih potreba u izvođenju bojne obuke i odgoja zapovjedništava i postrojbi brigade u 1993. godini, odobrava se ustrojba 2 djelatna mjesta: – izvjestitelja za izvedbeno – nastavne poslove (INP), na koje se postavlja satnik Željko Pulek, a nakon njega natporučnik Sulejman Tatarević; – pomoćnika zapovjednika za SIS, na koje se postavlja poručnik Željko Jantolek. Za zamjenika zapovjednika brigade – pomoćnika za INP umjesto Tomislava Pavića postavlja se bojnik Darko Mateša. Za pomoćnika zapovjednika za OMKP umjesto Milana Rebića postavlja se narednica Zdenka Merkl, a na njezino mjesto – referenta za opće i administrativne poslove vodnica Marjeta Kerovec. U 1995. za zamjenika zapovjednika brigade – pomoćnika za ONP, umjesto Darka Mateše postavlja se natporučnik Sulejman Tatarević. U razdoblju od 20. srpnja 1992. do 30. srpnja 1995. zapovjedništva i postrojbe 101. br HV-a nalazile su se u pričuvi, a sve operativne i stručne zadaće obavljala je razvojna jezgra Zapovjedništva brigade, koja u svom svakodnevnom radu: – provodi raščlambe obavljenih bojnih zadaća, ocjenjuje ostvarene rezultate i predlaže aktivnosti i mjere za povećanje osposobljenosti zapovjednika i pripadnika brigade na višu razinu; – izrađuje organizacijsko-mobilizacijsku i kadrovsku dokumentaciju, potrebnu za moguće bojno ili mirnodopsko djelovanje brigade; – usklađuje potrebe i mogućnosti ratne popune Zapovjedništva i postrojba brigade prema ratnom ustroju (+10% zapovjednog kadra) i VES (vojno-evidencijskih specijalnosti), prikuplja jedinične kartone vojnih obveznika na ratnom rasporedu u brigadi od Područnog ureda za obranu Susedgrad i drugih područnih ureda, te ustrojava jediničnu i abecednu kartoteku postrojba brigade; – usklađuje potrebe i mogućnosti ratne popune Zapovjedništva i postrojba brigade, prema ratnom ustroju, motornim vozilima, pješačkom oružju, oruđima, ubojitim i drugim TMS-ovima, te svakodnevno brine o njihovoj ispravnosti, pravilnoj uskladištenosti i sl.; 218


ke zapovjedništava brigada, kako bi stečena iskustva podijelili s kolegama. Ratna popuna i izbor kadrova na zapovjedno-stručnim dužnostima bili su vrlo složeni. Zauzet je stav da se na ustrojbena mjesta postave u ratu dokazani kadrovi, vodeći računa da postrojba ostane u sastavu kakvom je i ratovala, što nije bilo moguće izvesti iz više razloga (pripadnici brigade su otišli u druge postrojbe, neodgovarajuće veze, odlazak za poslom i sl.). Na osnovi izrađenih dokumenata i papirnate ratne popune brigade vojnim obveznicima i motornim vozilima redovito se, u suradnji s Područnim uredom za obranu Susedgrad, provode smotre s ciljem međusobnog upoznavanja pripadnika i zapovjednog kadra te ostvarivanja uvida u kvalitetu i stanje popune postrojba v/o, adekvatnim m/v, potrebitim naoružanjem i opremom, kao imperativa mobilizacijske i bojne sposobnosti brigade. U to vrijeme povećan je ustroj brigade i s topničko – raketnim divizijunom (TRD) i bitnicom POLK 9K-11, što je značilo povećanje za oko 400 pripadnika i iziskivalo izvlačenje sposobnih kadrova iz popunjenih postrojbi brigade te neraspoređenog dijela v/o iz Ureda za obranu, kojih nije bilo. Na smotrama se odazivalo oko 70% v/o od ustroja (samo na smotri postrojba TRD u 1994. odazvalo se preko 80% v/o), te oko 60% m/v. Zapovjedništvo brigade u suradnji s Područnim uredom obrane Susedgrad (bili su i prostorno smješteni na istom katu) svakodnevno je dogovaralo, usklađivalo i unaprjeđivalo stanje popune i izgrađivalo ostale čimbenike mobilizacijske spremnosti. Također, Zapovjedništvo i sve postrojbe 101. brigade HV-a kontinuirano su, od kraja 1992. do srpnja 1995., izvodile bojnu obuku koja se sastojala od vježbi mobilizacijske i bojne spremnosti, vojnih vježbi, skupnih trenaža cjelokupnog ili razvojne jezgre Zapovjedništva brigade (najčešće s temom “Brigada u napadu”) i skupnih vježbi (na razini Zapovjedništva brigade, zapovjedništava bojni i satnija te zapovjednika samostalnih vodova i desetina). Pritom je posebna pažnja bila posvećena bojnoj obuci i osposobljavanju zapovjedno-stručnih kadrova i vojnih obveznika deficitarnih specijalnosti unutar brigade (pripadnika protuzračne obrane, topništva, inženjerije, veze…) iz vojnostručne tematike. Uz to, izvode se i zapovjedna izviđanja u području Pokupskog i Pribilović brda tijekom kojih se Zapovjedništvo brigade i zapovjednici postrojba upoznaju sa smjerovima dovođenja postrojbi brigade u očekujući rajon i konfiguracijom terena te sagledavaju mogućnosti bojnog djelovanja postrojbi brigade na planiranim smjerovima njihove bojne uporabe u predstoje-

prava po zakonu Ministarstva rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske; – organizira i provodi obilježavanje obljetnice ustroja brigade te posjete mjesta pogibije pripadnika 101. br HV-a u suradnji s obiteljima poginulih i predstavnicima Općine Susedgrad; – ažurira podatke o statusu ranjenih i oboljelih pripadnika brigade; – surađuje u gradnji spomen-obilježja poginulim pripadnicima 101. br HV-a i drugim hrvatskim braniteljima s područja Općine Susedgrad na mjesnom groblju u Stenjevcu; – organizira izdavanje, promoviranje i distribuciju Multimedijalnog projekta “101. za Hrvatsku”; – organizira i provodi sportske, zabavne i kulturne aktivnosti pripadnika brigade; – prikuplja, razvrstava, popisuje, slaže i za arhiviranje priprema arhivsko gradivo i predaje ga nadležnim institucijama na pohranu i čuvanje; – redovito ažurira, izrađuje i dorađuje planske i druge operativne dokumente, evidencije i dnevna operativna izvješća; te – svakodnevno obavlja logističke zadaće u skladištima materijalne doknade i osigurava logističku potporu u obavljanju zadaća Zapovjedništva brigade. Tijekom navedenog razdoblja razvojna jezgra Zapovjedništva 101. brigade HV-a najviše pažnje posvetila je izgradnji i jačanju mobilizacijske i bojne spremnosti postrojbi i pripadnika brigade, planiranju, organizaciji i provedbi pripremnih mjera i radnji te uvježbavanju napadnih bojnih djelovanja na planiranim smjerovima bojne uporabe brigade u predstojećim operacijama oslobađanja okupiranih teritorija Republike Hrvatske. U skladu s tim, Zapovjedništvo brigade izradilo je cjelovitu raščlambu bojne uporabe brigade u dotadašnjem tijeku Domovinskog rata, te zaključke o stečenim iskustvima i nedostacima primjenjivalo u izradi planova i drugih dokumenata za povećavanje stupnja bojne spremnosti brigade u pričuvi. Krenulo se iz početka, bez ikakvih naputaka i šablona. Zapravo, bio je to proces prevođenja brigade iz ratnih u mirnodopske uvjete djelovanja u spremnosti i očekivanju zapovijedi o mobilizaciji i bojnoj uporabi brigade u operacijama oslobađanja okupiranih područja RH. Planove mobilizacije, planove bojne uporabe brigade, zemljovide i druge dokumente Zapovjedništvo je izradilo među prvima te Zapovjedništvu ZPZ-a predložilo Plan organiziranja i izvođenje seminara (s vlastitim kadrovima) za djelatni219


– u OŠ “Gornje Vrapče” Zapovjedništva i postrojbi 2. bojne; – u OŠ “Stenjevec” Zapovjedništva i postrojbi 3. bojne; – u OŠ “Dragutina Domjanića” samostalnih postrojbi brigade (Voda veze, Voda PZO, Inženjerijskog voda i Voda RBKO), te – u OŠ “Malešnica” topničko-raketnog divizijuna (TRD) i bitnice POLK 9K-11. Osim vojnih obveznika, razvojna jezgra Zapovjedništva 101. brigade HV-a redovito je vršila smotre motornih vozila brigade na parkiralištu poduzeća “Jedinstvo”. Na smotrama je uočena slaba popuna postrojbi brigade motornim vozilima, koja nisu bila ni adekvatna potrebama po broju, tipu i tehničkoj ispravnosti, što se negativno odražavalo na mobilizacijsku i bojnu spremnost postrojbi brigade. Nakon provedene demobilizacije, sva materijalno-tehnička sredstva, naoružanje i vojna oprema 101. brigade HV-a evidentirani su i uskladišteni po osnovnim postrojbama, uz kompletnu prateću dokumentaciju, u skladištima Policijske postaje na Črnomercu i na Krugama u Zagrebu. Brigada je 26. ožujka 1994. dobila na raspolaganje skladišta u vojarni “Taborec” u Samoboru, u koja su do 9. travnja 1994. preseljena materijalnotehnička sredstva, naoružanje i oprema iz skladišta na Krugama. Po završetku preseljenja, 19. travnja 1994. nadzor novih skladišta 101. brigade HV-a u vojarni “Taborec” u Samoboru izvršio je načelnik tehničke službe Zapovjedništva Zbornog područja Zagreb, pukovnik Miroslav Dobrinić, i ocijenio da je učinjeno sukladno propisima i zapovijedima. Uz to, tijekom kolovoza 1994. u skladišta brigade u vojarni “Taborec” prebačen je i dio materijalno-tehničkih sredstava, naoružanja i vojne opreme iz njezinih skladišta u Policijskoj postaji Črnomerec.

ćim planiranim operacijama oslobađanja okupiranih teritorija Republike Hrvatske. Uz to, s njima su provođeni i informativno-stručni susreti svakih 1-2 mjeseca, na dobrovoljnoj osnovi – neposrednim pozivanjem od strane Zapovjedništva brigade na kojima su zapovjednici upoznavani s adekvatnom situacijom, obvezama brigade, stanjem popune i dr. Zapovjedništvo brigade (razvojna jezgra) redovito je razmatralo kadrovsku problematiku te na osnovi iskazanih sposobnosti zapovjedno – stožernih kadrova predlagalo ih je za redovita i izvanredna promaknuća. No, prijedlozima nije udovoljeno, osim u iznimnim slučajevima. Isto tako, Zapovjedništvo brigade u suradnji sa zapovjednicima bojni i samostalnih postrojba brigade, predložilo je za odgovarajuća odličja i priznanja pripadnike brigade koji su se dokazali iznimnom hrabrošću i junačkim činom te natprosječnim rezultatima u vođenju i zapovijedanju postrojbama u ratu. Prijedlozi za adekvatne činove i zaslužena odličja i druga priznanja temeljito su obrazloženi, propisno i u roku dostavljeni nadležnom zapovjedništvu u ožujku i travnju 1994., ali na njih i nakon brojnih zahtjeva, nikada nije odgovoreno. Osim toga, od kraja 1992. do svibnja 1995. razvojna jezgra Zapovjedništva 101. brigade HV-a vršila je redovita pozivanja na smotre vojnih obveznika brigade prema ratnom rasporedu, kako bi ostvarila uvid u stanje i kvalitetu popune i opremljenosti vojnih obveznika opremom i materijalno-tehničkim sredstvima, uskladila stanje popunjenosti te proučila i utvrdila mobilizacijsku spremnost postrojbi brigade. Smotre vojnih obveznika brigade održavane su na sljedećim lokacijama: – u OŠ “Bana Josipa Jelačića” Zapovjedništva i postrojbi 1. bojne;

220


7.2. B ojna obuka i odgoj zapovjedništava i postrojba brigade u 1993. godini na banovinskoj bojišnici (20. svibnja – 26. lipnja 1993. i 3. studenoga – 3. prosinca 1993.)

todnevne obuke i postupnog uvođenja na prvu crtu obrane s ciljem zamjene pripadnika 12. dp koji duže vrijeme nisu bili na odmoru. Prema odobrenom Planu obuke u 1993. organizirana je i provedena samo obuka Zapovjedništva brigade, samostalnih postrojba brigade te 1. i 2. bojne, i to u dva vremenska razdoblja: • bojna obuka i uvježbavanje Zapovjedništva brigade, 1. bojne i samostalnih postrojba brigade u vremenu od 20. svibnja do 26. lipnja 1993. godine • bojna obuka i uvježbavanje Zapovjedništva brigade, 2. bojne i drugog dijela samostalnih postrojba brigade u vremenu od 3. studenoga do 3. prosinca 1993. godine

Temeljem usmene zapovijedi nadređenog zapovjednika Zbornog područja Zagreb, general-bojnika Petra Stipetića, 101. brigada HV-a stavljena je u povišeni stupanj bojne spremnosti u 10,00 sati 26. travnja 1993. godine. Razvojna jezgra Zapovjedništva 101. brigade HV-a dobila je usmene naputke da intenzivira mobilizacijsku spremnost brigade (ažuriranje dokumenata planova mobilizacije te planova popune vojnim obveznicima, motornim vozilima i drugim materijalno-tehničkim sredstvima) i obavi sve organizacijsko-stručne pripreme za mobilizaciju postrojbi brigade, obuku i postupno uvođenje postrojba brigade na prvu liniju obrane banovinske bojišnice. U skladu s tim izrađen je i od zapovjednika ZPZ-a odobren Plan i dinamika pozivanja – mobiliziranja postrojba brigade s tematikom pe-

7.2.1. B ojna obuka i uvježbavanje zapovjedništava i postrojba brigade u svibnju i lipnju 1993. godine Zapovjednik 101. brigade HV-a 15. svibnja 1993. zaprimio je usmenu zapovijed zapovjednika ZP-a Zagreb za pozivanje samo 1. bojne iz odobrenog Plana obuke i to prije planiranih termina, u najkraćem vremenu. Također, odobreno je pozivanje ratnog Zapovjedništva brigade (radi priprema izvedbeno-nastavne dokumentacije, organiziranja izvođenja i nadgledanja pojedinih faza obuke) i dijela samostalnih postrojba brigade radi specijalističke izobrazbe. Uz provedene stručno-metodičke pripreme Zapovjedništva brigade i 1. bojne te zapovjednika postrojba, obavljena su u dva navrata zapovjedna izviđanja područja praktične bojne izobraz-

be vojnih obveznika brigade u zoni odgovornosti 3. bojne 12. domobranske pukovnije HV-a Petrinja. Dana 22. svibnja izviđanje je izvršilo Zapovjedništvo brigade, a šest dana kasnije, 28. svibnja 1993., Zapovjedništvo 1. bojne. Bojna obuka i odgoj isplanirana je kao 15-dnevna vojna vježba te je realizirana u dvije faze. U prvoj je u trajanju od 5 dana obavljeno pozivanje ljudstva, teorijska i taktička izobrazba, a u drugoj praktična vojna obuka pripadnika 1. bojne na prvoj crti banovinske bojišnice Konjska glava – Jasikova kosa – Pribilović brdo – Šestanj brdo u zoni odgovornosti 3. bojne 12. domobranske pukovnije HV-a. 221


Banovina: Šestanj – Pribilović brdo, lipanj 1993. 222


Nakon završetka prve faze bojne izobrazbe, 6. lipnja 1993., postrojbe su izmještene iz Zagreba i postupno uvedene na predviđene položaje. Prva pješačka bojna 101. br HV-a, pod zapovijedanjem satnika Ivana Mlinara, 6. lipnja 1993. u 5,35 sati, sa spremnošću za b/d u 6,00 sati, preuzima položaje na prvoj crti napada 3. bojne 12. dp HV-a i to: Pribilović brdo (tt 264) – Šestanj, po dubini Međurače, koja je mjestimice bila udaljena 80 – 800 m od neprijatelja. ZM 1. bojne je u s. Donje Mokrice. Dijelovi bitnice topova (ZIS 76 mm) 2. gardijske brigade HV-a na paljbenom položaju u rajonu Gornjih Mokrica, sa smjerom djelovanja Župić i Novo Selište. Zadaća 1. pb bila je: učvrstiti dosegnutu crtu napada, uz odsudnu obranu, pripremati se za napad te omogućiti uvođenje 1. bojne 2. gardijske brigade HV-a i 2. bojne 12. dp HV-a, radi daljnjeg napada na smjeru: Pribilović brdo – Križ – Javor – Hrastovica, a pomoćnim snagama: Novo Selište – Sveto Trojstvo – Ćirovo brdo i ovladati crtom šuma Vučjak – šuma Javor i crtom s. Novo Selište – Sveto Trojstvo, spriječiti izvlačenje snaga SVK iz Petrinje i stvoriti uvjete II b/e za uništavanje okruženih snaga i oslobađanje Petrinje. Desni susjed 1. bojna 2. gardijske brigade HV-a “Gromovi”, a lijevi 2. bojna 12. dp HV-a. Na smjeru napada 1. bojne bile su raspoređene u obrambenom poretku snage 4. bataljuna (oko 560 pripadnika) 31. pbr TO 39. (Banijskog) korpusa SVK. Glavnina snaga bila je grupirana na crti: Novo Selište – Milekovići – Graberje, dobro naoružana, popunjena i sa snažnom topničkom potporom. Bataljun je bio ojačan i tenkovskim vodom T-84, samohotkama M 36 90 mm u rajonu Strašnika. Imao je i minobacače 82 mm (osam komada), te POG kod Svetog Ivana i Pavla. ZM 4/31. pbr TO bilo je u s. Gora. U vremenu od 6. do 15. lipnja 1993., osim povremene vatre iz pješačkog oružja, nije bilo bojnih djelovanja većeg intenziteta. Prva bojna je potpuno obavila sve zadaće priprema i uvježbavanja za napad, te je osposobljena za napadna bojna djelovanja na banovinskoj bojišnici. Crtu bojišnice 1. bojna 101. br HV-a bez promjena predala je 3. bojni 12. dp HV-a do 6,00 sati 15. lipnja 1993., a nakon toga izvlači se s banovinske bojišnice i demobilizira. Tijekom izvođenja bojne obuke na prvoj crti bojišnice uspostavljena je uspješna suradnja sa Zapovjedništvom i pripadnicima 12. dp HV-a Petrinja, posebice njezine 3. bojne, snagama MUP-a u zoni odgovornosti, susjednim postrojbama i pučanstvom. Vježbom su ostvarena dva cilja: zapovjedništva i postrojbe brigade uvježbavale su i izvodile radnje i postupke obrane na 223


razinama zapovijedanja, a poglavito zapovjednika desetina i vodova. Predlaže se da ovakve sveobuhvatne vježbovne zadaće obavljaju na duže vrijeme od 15 dana. Opći zaključak Stručnog tima bio je da iskazani rezultati obuke i odgoja dokazuju da je to stabilna postrojba sposobna za izvršenje i složenijih zadataka, uz pravodobno otklanjanje uočenih nedostataka. Postrojba se u cjelini ocjenjuje ocjenom vrlo dobar, a posebno ističu zamjenika zapovjednika brigade Tomislava Pavića, zapovjednika 1. bojne Ivana Mlinara, Inženjerijski vod 1. bojne i Samostalni prateći vod 1. bojne. Nakon završetka vojne vježbe, temeljem analitičkog promatranja relevantnih čimbenika bojne obuke i odgoja te bojne spremnosti Zapovjedništva, 1. bojne i samostalnih postrojbi 101. brigade HV-a, Zapovjedništvo brigade zaključilo je kako su ciljevi i zadaće bojne obuke i odgoja realizirani, a bojna spremnost podignuta na višu razinu. Vježbe gađanja i tematika bojne obuke provedene su s većinom vojnih obveznika, koji su se odazvali na vojnu vježbu, i pritom su ostvareni vrlo dobri i odlični rezultati. Bojni moral vojnih obveznika bio je na visokoj razini, a obnašanje bojnih zadaća na crti bojišnice u zoni odgovornosti 3. bojne 12. domobranske pukovnije HV-a Petrinja obavljeno je s visoko iskazanom sviješću te vojnim znanjem i umijećem. Nije bilo otkazivanja poslušnosti, devijantnih ponašanja i izvanrednih događaja. Sve zapovijedi vezane uz zadaće bojne obuke realizirane su, a postrojbama 3. bojne 12. domobranske pukovnije HV-a Petrinja omogućen je odmor. Sve zapovjedne i organizacijsko-stručne zadaće Zapovjedništva 101. brigade HV-a u pripremi i tijeku bojne izobrazbe provedene su pravodobno, cjelovito i uzorito. No, pritom je istaknuto kako mobilizacijska spremnost, posebno pozivanje vojnih obveznika i njihov odziv na vojnu vježbu nije bio adekvatan potrebama.

prvoj crti bojišnice, pripremajući se za eventualni napad na tom smjeru u oslobađanju okupiranih područja RH, te je zapovjedništvima i postrojbama 12. dp HV-a omogućeno da se izvuku s prve crte obrane na zasluženi odmor u trajanju 10-12 dana. Istovremeno je obavljena i bojna obuka samostalnih postrojbi brigade – Izvidničkog voda, Voda Vojne policije, Protudiverzantskog i Diverzantskog voda za koje je bojna izobrazba provedena u širem rajonu Susedgrada i Samobora, uz stručnometodičko vođenje instruktora iz Glavnog stožera HV-a i Zapovjedništva ZP-a Zagreb. Zbog stalne dopune popune samostalnih postrojbi, obuka predviđena i organizirana do 21. lipnja, produljena je do 26. lipnja 1993. godine. Zadaće u obrani i pripremi za napad provedene su metodsko-pokaznim načinom (metodom vođenja), napisane su zapovijedi i izrađeni svi potrebiti prilozi. Pripadnici postrojbi brigade za specijalne namjene tijekom obuke uvježbavani su s bojnim streljivom i eksplozivom uz stručno izvođenje specijalaca71 GS HV-a, dokazanima u Domovinskom ratu. U sklopu Zapovjedništva brigade, po prvi puta u obuci sudjeluju nedavno raspoređeni v/o, bez ratnog iskustva, na vrlo odgovornim dužnostima pomoćnika zapovjednika za PD – Nevenko Stričević i izvjestitelja za IPD – Mario Rogač. Izvođenje bojne obuke i odgoja vojnih obveznika 1. bojne i dijela samostalnih postrojba brigade za specijalna djelovanja prema zapovijedi zapovjednika ZPZ nadzirao je Stručni tim Zapovjedništva ZPZ. Stručni tim ZPZ, na čelu s bojnikom Sandijem Kneževićem, ocjenjivao je sve iskazane rezultate – relevantne za bojnu spremnost zapovjedništva i postrojbi na obuci te predložio mjere za otklanjanje iskazanih nedostataka, s prijedlogom mjera koje su se odnosile na popunu postrojbi v/o i m/v, adekvatnom popunom sredstvima veze, intenziviranjem izobrazbe na svim

71 Bili su to instruktori Odjela za specijalne namjene GS HV-a: Tomica Bajsić, Denis Rosandić, Dražen Ćurić i Špejtim Tači, te iz Izvidničke satnije Zapovjedništva ZP-a Zagreb: Stjepan Dreta i Dubravko Begović.

224


7.2.2. B ojna obuka i uvježbavanje Zapovjedništva i postrojba brigade u studenom i prosincu 1993. godine bojna obuka pripadnika 2. bojne i samostalnih postrojbi brigade, koje nisu provele obuku tijekom 1993. godine. Kao i u lipnju, izvedena je teorijska obuka u tri, umjesto pet dana, kako bi se postrojbama bojne osiguralo više vremena za praktičnu obuku i vježbanje, ponovno u zoni odgovornosti 12. dp HV-a Petrinja, na prvoj crti njezine 2. i 3. bojne. Druga pješačka bojna 101. br HV-a, pod zapovijedanjem satnika Marka Bijelića, do 10,00 sati 16. studenog 1993. preuzela je prvu crtu banovinske bojišnice od 2. i 3. bojne 12. dp HV-a: r. Šanja – Pribilović brdo (lijevo od tt 264) – Jasikova kosa – r. Utinja – cesta na proplanku iznad Gornjih Mokrica (tt 162) – Konjska Glava (tt 178, ispred nje bilo je neprijateljsko minsko polje) – r. Kupa (tt 99, Slatina do Mokričkog Luga). Crta dodira između 300 i 600 m, a mjestimice 80-100 m. ZM 2.

Isto kao u svibnju, temeljem zapovijedi zapovjednika ZP Zagreb, general-bojnika Petra Stipetića, od 15. rujna 1993., Zapovjedništvu 101. br HV-a zapovjeđeno je organiziranje i provedba 15-dnevne bojne obuke Zapovjedništva i postrojba 2. bojne, te samostalnih postrojba brigade koje nisu sudjelovale u obuci u lipnju, vodova: veze, PZO, inženjerije i RKBO. Osim njih, ponovno je angažirano Zapovjedništvo brigade i Vod vojne policije iz razloga provedbe plana obuke i odgoja te obavljanja vojno-policijskih zadaća tijekom bojne obuke. Zapovjedništvo 101. brigade HV-a izradilo je prijedlog Plana pozivanja i dinamike bojne izobrazbe vojnih obveznika 2. bojne i dijela samostalnih postrojbi brigade u vremenu od 3. studenog do 3. prosinca 1993. godine. Isplanirana je 15-dnevna

Pripadnici 3. satnije 2. bojne prelaze most na Kupi, Letovanić, studeni1993.

225


Banovina: Pribilović brdo – r. Kupa, studeni 1993. 226


Pripadnici 3. satnije 2. bojne u taboru.

Pripadnici 3. satnije 2. bojne na banovinskom bojištu, u dopremi hrane i streljiva na prvu crtu, slijeva: Ivan Marasović, Dragutin Bartolin – Gec, Robert Ožvald, Davorin Vranko, NN i NN iz 12. dp, Marijan Krivec (čuči).

bojne u selu Srednje Mokrice, na odvojku k naselju Međurače, a IZM je imala u zemunici na tt 162 iznad G. Mokrica. Desni susjed: 2. bojna 2. gardijske brigade HV-a “Gromovi”, a lijevi 57. brigada HV-a Sisak i 2. gardijska brigada HV-a “Gromovi”. IZM 12. dp HV-a u Dumače – Farkašić. IZM 101. br HV-a u s. Nebojan. Brigadna protuoklopna grupa razmještena je u neposrednoj blizini punkta UNPROFOR-a, tt 162 – put na proplanku iznad G. Mokrica, sastava: Samostalni prateći vod bojne, Vod PZO brigade, Desetina BsT-a i Topnički vod ZIS – 76 mm iz 12. dp HV-a. Spoznajni podaci o stanju i rasporedu 4. bataljuna 31. br TO istovjetni su stanju u lipnju, s time što su u rajonu Novog Selišta, dio prema regionalnom vodovodu položaje držali četnici Vojislava Šešelja. Posebnu pozornost trebalo je usmjeriti na razmještaj i djelovanje snaga pobunjenih Srba iz smjera Cepeliš – Križ Hrastovački – Župić. Zadaća 2. pb bila je: učvrstiti dosegnutu crtu napada, uz odsudnu obranu, pripremati se za napadna djelovanja te omogućiti uvođenje 2. bojne 2. gardijske brigade HV-a i 2 i 3. bojne 12. dp HV-a u napad na smjeru: Pribilović brdo – Križ – Javor – Hrastovica, a pomoćnim snagama na smjeru s. Novo Selište – Sveto Trojstvo – Ćirovo brdo, ovladati crtom šuma Vučjak – šuma Javor i crtom s. N. Selište – Sveto Trojstvo, spriječiti izvlačenje snaga SVK iz Petrinje i stvoriti uvjete II b/e za uništavanje okruženih snaga i oslobađanje Petrinje.

Pripadnici 2. bojne, koji nisu bili na crti, smješteni su u novouređenom taboru (od jedanaest kontejnera) u podnožju Šestanj brda, iznad kamenoloma kraj potoka Šanja, u zoni odgovornosti 2. gardijske brigade HV-a, dvadeset minuta hoda do prve crte, do koje su inženjerijske postrojbe u to vrijeme probijale cestu za prebacivanje težih oruđa. U vremenu od 16. do 27. studenoga 1993., osim povremene vatre iz pješačkog oruđa, nije bilo bojnih djelovanja većeg intenziteta. Druga bojna i samostalne postrojbe brigade osposobljene su i pripremljene za napadna bojna djelovanja na banovinskoj bojišnici. Crtu bojišnice 2. bojna 101. br HV-a bez promjena predala je 2. i 3. bojni 12. dp HV-a do 10,00 sati 27. studenoga 1993., nakon čega se izvlači s banovinske bojišnice i demobilizira. Bojna obuka i uvježbavanje postrojba 2. bojne za napad provedeni su u iznimno teškim uvjetima (stalne provokacije pobunjenih Srba, kiša, snijeg, niske temperature i sl.), uz velike napore pripadnika. Zbog takvih uvjeta došlo je do pojave psihičkih tenzija među pripadnicima bojne, koje su dodatnim uređivanjem zaklona i zemunica, prilagodbom na vrlo niske temperature i sve boljim upoznavanjem terena, postupno uklonjene. Iako su obavljene psihološke pripreme glede ponašanja vojnika u ratnim uvjetima (strah, panika, stres), struktura ličnosti, sposobnosti i uobičajena, ali i devijantna ponašanja, brigadni psiholog, natporučnik Dubravko Tršinski svakodnevno je obilazio i dodatno hrabrio pripadnike brigade na prvoj crti bojišnice. 227


Pogled s Pribilović brda na okupirani dio ceste Petrinja – Glina i selo Gora, studeni 1993.

Ophodnja 2. bojne na prvoj crti banovinske bojišnice, Pribilović brdo, studeni 1993.

2. bojna na banovinskoj bojišnici, prijavak zapovjedniku brigade, Donje Mokrice, studeni 1993.

228


područja RH; zapovjedništvima i postrojbama 12. dp Petrinja omogućeno je da se izvuku s prve crte obrane na zasluženi odmor u pozadini u trajanju 10-12 dana. Zapovjedništvo i postrojbe brigade ne samo da su izvodili praktičnu obuku u 1993. godini na prvoj crti bojišnice, već su i u cijelosti zamijenili postrojbe 12. dp na crti, preuzeli punu odgovornost obrane i eventualnih napadnih djelovanja. Nepriznavanje tijeka obuke na crti bojišnice kao sudjelovanje u ratu već kao vojnu vježbu, kod dijela pripadnika brigade izazvalo je revolt i negodovanje jer nisu bili u istom tretmanu s postrojbama 12. dp, a mijenjali su ih. O tim i drugim iskazanim problemima, s prijedlogom mjera za njihovo otklanjanje, obaviješteno je Zapovjedništvo ZP-a Zagreb. Uz iskazanu slabost, pogotovo nedovoljnog odaziva v/o i m/v na obuku i odgoj, odnosi između vojnika, dočasnika i časnika u zapovjedništvima i postrojbama brigade bili su na visokoj razini, primjereni, a vojne kolektive činili su homogenim, moralno zdravim i spremnim za napadna djelovanja. Uspostavljena je uspješna suradnja s Područnim uredom Susedgrad, Zapovjedništvom i postrojbama 12. dp (posebice 2. i 3. bojne), 2. gardijskom brigadom “Gromovi”, SIS-om, Policijskom postajom MUP-a, 66. i 67. bojnom Vojne policije i stanovništvom. Zapovjedništvo brigade, 2. bojna i samostalne postrojbe brigade u realizaciji ciljeva obuke i odgoja ocijenjene su ocjenom vrlo dobar, kao i postrojbe na obuci u svibnju – lipnju 1993. godine, i osposobljene su za očekivana napadna djelovanja u oslobađanju okupiranih područja RH. Rezultati obuke i odgoja te vježbanja na prvoj crti banovinske bojišnice u 1993. pokazuju da je brigada osposobljena za napadni boj u oslobađanju okupiranih područja RH, poglavito na smjeru od Šestanj i Pribilović brda prema selu Gora – Sibić – utvrda Klinac grad, s ciljem poluokruženja Petrinje sa zapadne strane, blokiranja snaga SVK u gradu te stvaranja uvjeta 2. gardijskoj brigadi HV-a “Gromovi” za oslobađanje Petrinje i Gline.

Tijekom pripreme i provedbe bojne izobrazbe dogodila su se dva izvanredna događaja, koja su duboko potresla sve pripadnike brigade. Ujutro 10. studenog 1993. u vojarni u Samoboru, neposredno prije preuzimanja smjene, prirodnom smrću umro je vojni obveznik Miljenko Kolaković, pripadnik Voda Vojne policije brigade. Dana 22. studenoga 1993., na položaju u području Jasikova kosa u zoni odgovornosti 12. dp HV-a Petrinja, nesretnim slučajem iz pješačkog oružja ranjen je Damir Poljak, pripadnik 1. satnije 2. bojne (jedan broj pripadnika bio je pridodan 3. satniji). Do ranjavanja je došlo najvjerojatnije iz straha, tijekom jako hladne i maglovite noći, nakon višednevnih napetosti i provokacija pobunjenih Srba. Nakon pružanja prve pomoći i imobilizacije te izvlačenja s prve crte, žurno je prebačen na liječenje u Sisak, a potom u Zagreb. Pripadnike brigade na prvoj crti banovinske bojišnice posjetili su 21. studenoga 1993. predstavnici Područnog ureda gradske uprave Susedgrad na čelu s predstojnikom Mihovilom Klapšićem, koji je jedan od osnivača 101. brigade HV-a. Izaslanstvo u čijem sastavu su bili i predstavnici mjesnih zajednica, HVIDRA-e, Područnog ureda za obranu Susedgrad i drugi, u pratnji zapovjednika brigade obišlo je vojnike na prvoj crti. Isto tako, organiziran je i posjet obitelji. Nakon završetka vojne vježbe Zapovjedništvo brigade zaključilo je kako su ciljevi i zadaće bojne obuke i odgoja realizirani, da je crta bojišnice, i uz stalne provokacije pobunjenih Srba, održana te da je bojna spremnost podignuta na višu razinu. Vježbe gađanja i tematika bojne obuke provedene su s većinom vojnih obveznika, koji su se odazvali na vojnu vježbu, i pritom su ostvareni vrlo dobri rezultati. Zaključno, valja istaknuti kako su tijekom 1993. godine teorijska obuka i ciljanje provedeni izvan crte bojišnice, a praktična na crti bojišnice na rijeci Kupi. Time su ostvarena dva cilja: zapovjedništva i postrojbe brigade uvježbavali su i izvodili radnje i postupke obrane na prvoj crti bojišnice pripremajući se za eventualni napad na tom smjeru u oslobađanju okupiranih

229


7.3. Zapovjedništvo brigade u povećanom stupnju bojne spremnosti stožerni trenaži. Tako je 4. i 5. veljače 1995. izveden stožerni trenaž Zapovjedništva brigade i zapovjednih kadrova do razine zapovjednika satnija, pod nazivom “SKELA 95”. Moguća rješenja danih zadaća, s prijedlozima za žurno otklanjanje nedostataka u slučaju bojne uporabe brigade u oslobađanju okupiranih područja RH, predočena su Zapovjedništvu ZP-a Zagreb. Nakon trenaža, Zapovjedništvo brigade, na prijedlog zamjenika zapovjednika brigade, pukovnika Ivana Cukine, utvrdilo je i donijelo inovativni dokument “Metodika planiranja i kontrole napredovanja brigade u napadu”, te ga uputilo Zapovjedništvu ZP-a Zagreb na razmatranje, s prijedlogom primjene u trenažima zapovjedništava brigada ZP-a Zagreb.

Zbog složene vojno-političke situacije zapovjednik 101. brigade HV-a 13. studenoga 1994. zaprimio je usmenu zapovijed zapovjednika ZP Zagreb za povećanim stupnjem bojne spremnosti Zapovjedništva brigade. Zapovjednik brigade ustrojio je dvije operativne skupine iz sastava razvojne jezgre Zapovjedništva brigade, pripremio ih za neprekidno dnevno – noćno djelovanje, provođenje planiranih mjera pripravnosti i povećanje bojne spremnosti, posebice neprekidnog funkcioniranja sustava VIZ-a. Njihovo djelovanje bilo je neprekidno do početka VRO “Oluja”. Sa zapovjedno – stručnim kadrovima Zapovjedništva i postrojbi brigade u pričuvi do razine bojni, održavaju se povremeni sastanci i informiraju o statusu i zadaćama brigade, te izvode

230


7.4. Metodičko – pokazna vježba “Mobilizacija brigade – pukovnije” (“Proljeće – ‘95”) Metodičko – pokazna vježba “Proljeće – ‘95” počela je 27. travnja 1995. godine u 9,00 sati u vojarni “Taborec” u Samoboru, uvodnim izlaganjem general-bojnika Pavla Miljavca i brigadira Mate Ostovića pred svim sudionicima i izvođačima vježbe. Nakon toga, prema radnim točkama (RT), planiranom dinamikom: – RT-1 Prijam zapovijedi za mobilizaciju i rad Ureda za obranu i Zapovjedništva brigade – pukovnije, koju je komentirao i vodio brigadir Mate Ostović, a izlagali su predstavnik Uprave MORH-a Josip Fruk, predstavnik Uprave za obranu grada Zagreba Zlatko Jelača i zapovjednik 101. brigade HV-a, pukovnik Jozo Petrašević. Nakon rasprave, sudionici su se prebacili u skladište materijalne doknade 101. brigade HV-a u vojarni “Taborec”. – RT-2 Logističko osiguranje mobilizacije brigade – pukovnije, koju je komentirao brigadir Mate Ostović, vodio pukovnik Josip Pavlović, dok je izlagao pomoćnik zapovjednika 101. brigade HV-a za logistiku, natporučnik Darko Spasojević. Nakon završetka kratke rasprave, sudionici su se autobusima prebacili u Sportsko – rekreativni centar “Šmidhen”. – RT-3 Rad zapovjedništva bojne na mobilizacijskom zborištu, koju je komentirao brigadir Mate Ostović, vodio pukovnik Slavko Jeren, dok ju je izvodio zapovjednik 1. bojne 101. brigade HV-a, bojnik Siniša Ratković. – RT-4 Organizacija prihvata vojnih obveznika na mobilizacijskom zborištu, koja se sastojala od dva dijela: Odsjek za prihvat vojnih obveznika i Privremeno – prihvatna ambulanta. Prvi dio komentirao je brigadir Mate Ostović, vodio natporučnik Boris Jasić, dok ju je izvodio načelnik Odsjeka za prihvat vojnih obveznika, bojnik Ivan Godinić. Drugu temu izvodio je natporučnik dr. Drinko Baličević, načelnik Saniteta brigade. – RT-5 Odsjek za prijam materijalnih sredstava (motornih vozila), koju je komentirao brigadir Mate Ostović, vodio brigadir Stjepan Husnjak, dok ju je izvodio čelnik Odsjeka za prijam motornih vozila, zastavnik Alen Buvinić.

Nakon održanih vojnih vježbi i bojne izobrazbe tijekom 1993. godine, Zapovjedništvo brigade nastavilo je izgrađivati mobilizacijsku i bojnu spremnost pripadnika i postrojbi 101. brigade HV-a, kroz sve vidove i oblike vojne obuke, sukladno planiranim godišnjim zapovijedima za obuku. U skladu s tim, temeljem Godišnje zapovijedi za vojnu obuku i odgoj zapovjedništava i postrojbi HV-a u 1994. godini i Operativnog plana zadaća MO – GS OS RH za izgradnju bojne spremnosti i jačanje HVa, načelnik GS HV-a, general zbora Janko Bobetko zapovjedio je izvođenje metodičko – pokazne vježbe “Mobilizacija brigade – pukovnije” u organizaciji GS OS RH te pripremi i izvođenju Zapovjedništva i pripadnika 101. brigade HV-a. Vježba je pripremljena te se trebala održati 25. studenoga 1994. u vojarni “Taborec” u Samoboru pod nazivom “Jesen – ‘94”, no zbog tadašnje napete vojno-političke situacije, odgođena je te je održana na istom mjestu 27. travnja 1995. pod nazivom “Proljeće – ‘95”. Svrha i osnovni ciljevi vježbe bili su: • metodički – pokazno prikazati rad Zapovjedništva brigade – pukovnije i provoditelja mobilizacije u procesu ustrojavanja postrojbe mobilizacijom, • metodički – pokazno prikazati rad provoditelja mobilizacije u skladu s Pravilnikom o mobilizaciji OS RH i Planom mobilizacije brigade – pukovnije, • spoznati mogućnosti i probleme taktičkih postrojba HV-a radi nadogradnje sustava mobilizacije. Kao i u dotadašnjim vježbama HV-a, i u ovoj je osnovni moto bio: Usavršavanje svih obrambenih sustava Republike Hrvatske jamstvo je i preduvjet konačnom oslobođenju svih sada okupiranih hrvatskih područja. Rukovoditelj metodičko – pokazne vježbe “Proljeće – ‘95” bio je pomoćnik načelnika GS OS RH za domobranstvo, general-bojnik Pavao Miljavac, zamjenik mu je bio brigadir Mate Ostović, a u organizaciji vježbe, kao članovi rukovodstva iste, sudjelovali su još i pukovnici Stanislav Krulić, Josip Pavlović, Radoslav Pušić, bojnik Ivan Grčić, natporučnik Tomislav Filjak i zastavnik Gordan Galić. 231


– RT-6 Ustrojavanje ratne postrojbe (satnije) mobilizacijom, koju je komentirao brigadir Mate Ostović, vodio bojnik Branko Bolfek, dok ju je izvodio zapovjednik satnije, poručnik Mladen Tucibat. Nakon toga, sudionici i izvođači vojne vježbe vratili su se u vojarnu “Taborec” na raščlambu vježbe koju je vodio generalbojnik Pavao Miljavac. Završnu ocjenu vježbe dao je izaslanik načelnika GS HV-a, general-pukovnik Petar Stipetić, te zahvalio svim sudionicima vježbe, poglavito organizatoru i izvođačima. U okviru priprema za njezino izvođenje, obavljena je i obuka svih provoditelja mobilizacije brigade, a kroz dvije generalne probe i njezino izvođenje 27. travnja 1995., vježbu su promatrali predstavnici Ministarstva obrane i Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, Hrvatske ratne mornarice i svih zbornih područja Hrvatske vojske te zapovjednici brigada i domobranskih pukovnija Zbornog područja Zagreb. Za organizaciju, pripremu i izvedbu metodičko – pokazne vježbe “Proljeće – ‘95”, kojom su prikazana mobilizacijska rješenja i način izrade mobilizacijskih planova, Zapovjedništvo 101. brigade HV-a dobilo je visoku ocjenu pomoćnika načelnika GS OS RH za domobranstvo i rukovoditelja vježbe, general-bojnika Pavla Miljavca. Izbor, zadaća, organizacija i angažman zapovjedno-stožernih kadrova brigade u izvedbi metodičko – pokazne vježbe

“Mobilizacija brigade – pukovnije” te realizaciji instruktivnog seminara “Mobilizacijski dokumenti”, rezultat su visoke ocjene GS OS RH o mobilizacijskoj sposobnosti 101. br HV-a. Zapovjedništvu (razvojnoj jezgri) brigade to je zahvalnost za permanentnu djelatnost ratne popune i osiguravanja naoružanja i opreme u skladu s ustrojem i ratnim iskustvom pripadnika brigade; učinkovito izvođenje obuke i vježbi zapovjedništava i postrojba brigade za vrijeme pričuve te kvalitetno i uzorito izrađenim dokumentima Plana mobilizacije, Plana uporabe i dr. Iako to Godišnjom zapovijedi za vojnu obuku i odgoj nije bilo planirano, u organizaciji Zapovjedništva 101. brigade HV-a naknadno su, na zahtjev GS i OS RH i uz suglasnost Zapovjedništva Zbornog područja Zagreb, realizirane još dvije jednodnevne metodičko–pokazne vježbe s temom “Mobilizacijski dokumenti”. U razdoblju od srpnja 1992. do srpnja 1995., dok je brigada bila u pričuvi, Zapovjedništvo (razvojna jezgra) 101. brigade HV-a u suradnji s Područnim uredom Susedgrad, kvalitetno je provelo organizacijske, stručne, materijalne i druge poslove i zadaće kao imperativ bojne spremnosti i učinkovitosti uporabe zapovjedništava i postrojbi 101. brigade HV-a za očekivana napadna djelovanja u oslobađanju okupiranih teritorija RH. Tijekom operacije “Bljesak”, u svibnju 1995., 101. brigada se nalazila u visokom stupnju pripravnosti, ali nije bojno djelovala.

232


8. Sudjelovanje brigade u operaciji “Oluja”

8.1. Planiranje i priprema operacije put, odbila prijedlog hrvatske delegacije o mirnoj reintegraciji okupiranih područja u političko-pravni sustav Republike Hrvatske. Time je “nestala” i posljednja prepreka za dugo očekivano oslobađanje okupiranih područja Republike Hrvatske. Naime, GS HV-a još je tijekom 1992. donio plan oslobađanja okupiranih područja Republike Hrvatske vojnim putem, kada za to nastanu povoljni uvjeti. Prema tom planu, na svim razinama ViZ-a, posebice postrojbi u pričuvi, na stožernim trenažima razrađivane su različite varijante uporabe, dok su tijekom obuke i vojnih vježbi na prvoj crti obrane postrojbe uvježbavane. Uvježbavanje postrojbi za napad na samoj crti obrane – napada provođeno je više puta, isključivo na predviđenim smjerovima njihova bojnog djelovanja u slučaju napada i oslobađanja okupiranih područja Republike Hrvatske. Temeljem svih tih priprema i dosegnutom stupnju osposobljenosti postrojbi HVa, krajem 1994. GS HV-a počeo je ozbiljnije i temeljitije planirati napadnu operaciju. Najprije su izrađeni Ratni plan i direktive za napadnu operaciju pod kodnim nazivom “Bljesak”, koji je nakon uspješnog oslobađanja okupiranog područja zapadne Slavonije u operaciji pod tim imenom, promijenjen u “Oluja”. Nakon toga GS HV-a intenzivira izradu dokumenata za završnu operaciju oslobađanja Republike Hrvatske, usklađujući ih s aktualnom vojno-političkom situacijom, te 26. lipnja 1995. donosi Direktivu za napad pod kodnim nazivom “Oluja”. Prema Direktivi i razrađenim planovima operacije, generalna zamisao provedbe VRO “Oluja” bila je sljedeća:

Dotadašnja situacija na bojištima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koja je išla u korist krajinskih i bosanskohercegovačkih Srba, počela se polako mijenjati krajem 1994. godine. U to vrijeme združene snage Vojske Republike Srpske i Srpske vojske Krajine nisu uspjele zauzeti područje Bihaća, dok su snage Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane u studenom 1994. prvo oslobodile strateški važan gradić Kupres, a potom zajedno krenule u nezadrživi napad na području Livanjskog i Kupreškog polja te planine Dinare. Od kraja studenog 1994. do kraja srpnja 1995. združene snage Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane nizom napadnih operacija (“Zima ‘94”, “Skok-1”, “Skok2” i “Ljeto ‘95”) oslobodile su veliko područje Bosne i Hercegovine te su, osvojivši krajem srpnja 1995. Glamoč i Bosansko Grahovo i presjekavši vitalnu cestu Knin – Drvar, izbile u zaleđe Knina s bosanskohercegovačkog teritorija. Osim toga, u prvim danima svibnja 1995. postrojbe HV-a i snage MUP-a RH oslobodile su u operaciji “Bljesak” okupirano područje zapadne Slavonije i time najavile konačno oslobađanje svih okupiranih područja Republike Hrvatske. Uz to što su se hrvatske oružane snage početkom ljeta 1995. našle u povoljnom vojnom položaju i nezadrživom naletu, i državni vrh Republike Hrvatske dobio je političku potporu dijela zapadnih zemalja, zgroženih zločinima bosanskih Srba u zaštićenoj zoni Srebrenice i novim napadima na Bihać u srpnju 1995., da vojno riješi problem okupiranih područja. Posljednji pokušaj političkog dogovora i mirnog razrješenja pitanja okupiranih područja bio je 3. kolovoza 1995. na sastanku u Ženevi, gdje je delegacija pobunjenih Srba još jednom, po tko zna koji 233


dručju Zrinske gore, bio je dobro utvrđen, branjen protuoklopnim oruđima te topništvom s dominantnih točaka, i osiguran minskim poljima ispred prve crte. Po primitku Direktive za napadna djelovanja, Zapovjedništvo ZP-a Zagreb intenziviralo je prikupljanje i obradu spoznajnih podataka o neprijatelju te pripremu i razradu planova, etapa i dinamike napada postrojbi tijekom operacije. Napadna djelovanja na području Banovine planirana su na tri smjera u dvije etape. U prvoj etapi operacije (bližoj zadaći) bilo je planirano da snage ZP-a Zagreb brzim i energičnim prodorom oklopno-mehaniziranih i pješačkih postrojbi 2. gardijske brigade HV-a, 81. gardijske bojne HV-a Virovitica, 57. brigade HV-a Sisak, jedne bojne 101. brigade HV-a, 153. brigade HV-a Velika Gorica, 12. dp HV-a Petrinja, 17. dp HV-a Sunja i 20. dp HV-a Glina, uz pravodobno ubacivanje specijalnih postrojbi MUP-a RH, glavninom snaga razbiju postrojbe 39. korpusa SVK, odsijeku Petrinju dvostrukim obručem (smjerovima: s. Novo Selo – s. Taborište – s. Klinac i smjerom s. Mokrice – s. Gora – s. Luščani – s. Bačuga – s. Klinac) i oslobode grad, a okružene snage neprijatelja prisile na predaju ili ih unište. Na dosegnutoj crti s. Madžari – s. Moštanica – s. Deanovići – s. Klinac – s. Bačuga – s. Luščani – Novo Selo Glinsko – Glina (isključno) trebalo je prijeći u obranu i stvoriti povoljne uvjete za nastavak napadnih djelovanja. U isto vrijeme, pomoćnim snagama trebalo je razbiti snage 39. korpusa SVK na smjeru Sunja – s. Mračaj – Hrvatska Kostajnica i osloboditi Hrvatsku Kostajnicu, a snagama 125. dp HV-a Novska osloboditi šire područje Hrvatske Dubice. Potom, trebalo je dijelom pomoćnih snaga prijeći u obranu na crti Hrvatska Dubica – Hrvatska Kostajnica, a dio snaga pregrupirati za nastavak napadnih djelovanja na smjeru Sunja – Hrvatska Kostajnica – s. Komogovina. U drugoj etapi operacije (sljedeća zadaća) planirano je snagama 2. gardijske brigade HV-a i 20. dp HV-a Glina, uz uvođenje 101. brigade HV-a (bez jedne bojne), 148. brigade HV-a Zagreb – Trnje i 149. brigade HV-a Zagreb – Trešnjevka i brzim djelovanjem iz tri smjera (Petrinja – Marinbrod, Donja Bačuga – Grabovac Banski – s. Maja te Mali i Veliki Obljaj – Gornje Selište) osloboditi Glinu i izbiti na crtu selo Obljaj – selo Žirovac, gdje su se trebali spojiti sa snagama 5. korpusa ABiH. Tijekom prve i druge etape operacije, pregrupiranjem i uvođenjem snaga operativne pričuve trebalo je izvršiti rasijecanje snaga neprijatelja na prostoru Zrinske gore i izbiti na državnu

a) snage ZP-a Zagreb, Karlovac, Gospić i Split imale su zadaću napadom u isto vrijeme duž fronte od jezera Peruča do Hrvatske Dubice, osloboditi okupirana područja u sjevernoj Dalmaciji i Lici te na Kordunu i Banovini; b) snage ZP Osijek i Južnog bojišta imale su zadaću upornom i odsudnom obranom na istočnoslavonskom i južnodalmatinskom bojištu osigurati uspješnu provedbu operacije, i c) snage ZP Bjelovar imale su zadaću osiguranja i obrane državne granice prema Bosni i Hercegovini na rijeci Savi. U skladu s Direktivom za napad, svim zbornim područjima izdana je pripremna zapovijed da svoja zapovjedništva i postrojbe pripreme za napadna djelovanja i oslobađanje okupiranog teritorija Republike Hrvatske. Prvotna zadaća ZP-a Bjelovar, osiguranje i obrana državne granice na rijeci Savi, 2. kolovoza 1995. promijenjena je te je i to Zborno područje uključeno u napadna djelovanja. Zadaća zbornih područja Zagreb, Karlovac, Gospić i Split bila je gotovo identična. Podređene im postrojbe, zajedno s ojačanjima, trebale su razbiti obrane korpusa SVK na smjerovima napada, osloboditi okupirana područja i izbiti na državnu granicu Republike Hrvatske s Republikom Bosnom i Hercegovinom. Prema Direktivi za napad, Zapovjedništvo ZP-a Zagreb dobilo je zadaću da gotovim snagama, uz pravovremeno pregrupiranje, domobilizaciju i mobilizaciju pričuvnih brigada (bez 99. brigade HV-a Zagreb-Peščenica, 144. brigade HV-a Zagreb-Sesvete, 145. brigade HV-a Zagreb-Dubrava i 150. brigade HV-a Zagreb-Črnomerec), te s ojačanjima i uz potporu HRZ-a, izvede napadnu operaciju i razbije obranu 39. (Banijskog) korpusa SVK sa sljedećim ciljem: brzim prodorom snaga i jakom paljbom neutralizirati neprijateljske topničko-raketne sustave i time spriječiti razaranje industrijsko-gospodarskih kapaciteta i gradova Zagreba, Siska i Kutine, osloboditi Petrinju, Hrvatsku Kostajnicu i Glinu, a potom i cijelu Banovinu, izbiti na državnu granicu s Republikom Bosnom i Hercegovinom i spojiti se sa snagama 5. korpusa ABiH u širem rajonu sela Obljaj i Žirovac. Izbijanjem na državnu granicu trebalo je prijeći u odsudnu obranu, a zaostale snage SVK prisiliti na bezuvjetnu predaju ili uništiti. Na okupiranom području Banovine, na smjerovima napadnih djelovanja postrojbi ZP-a Zagreb, bile su razmještene snage 39. korpusa SVK, koji se sastojao od jedne motorizirane (31. mtbr Petrinja) i tri pješačke brigade (24. pbr Glina, 26. pbr Kostajnica i 33. pbr Dvor na Uni), te Samostalnog odreda Sisak – Caprag, ojačanih brojnim topničkim oruđima i oružjima.72 Prednji kraj obrane 39. korpusa SVK, koji je ZM imao na po-

72 BrAG 31. mtbr, u čijem se sastavu nalazio i VBR (“Oganj” i “Orkan”), imao je vatrene položaje u selima Strašnik i Lužanjek.

234


granicu Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom. Potom je dijelom snaga trebalo prijeći u obranu, a dijelom prisiliti razbijene snage 39. korpusa SVK na bezuvjetnu predaju ili ih uništiti i time osloboditi cjelokupno područje Banovine. Zapovjedništvo ZP-a Zagreb, na čelu sa zapovjednikom, general-bojnikom Ivanom Basarcem, navedene zadaće trebalo je provesti u suradnji sa Zapovjedništvom ZP-a Bjelovar čije su postrojbe, dva dana prije početka “Oluje”, također uključene u napadna djelovanja na području Banovine. Zapovjedno mjesto Zapovjedništva ZP-a Zagreb bilo je u Zagrebu, dok su isturena zapovjedna mjesta (IZM) bila na Viktorovcu u Sisku (IZM-1) i u Sunji (IZM-2). Kako bi se ostvarila što veća zaštita tajnosti operacije, a podređena zapovjedništva i postrojbe, posebice pričuvne, pravodobno pripremile, Zapovjedništvo ZP-a Zagreb zapovjedilo je provedbu skupnih trenaža sa zapovjednim izviđanjima bojišnice. Pripreme 101. brigade HV-a za VRO “Oluja” započele su 24. srpnja 1995. kada njezin zapovjednik, pukovnik Jozo Petrašević, dobivši zapovijed od zapovjednika ZP-a Zagreb, poduzima mjere pripravnosti i povećane bojne spremnosti Zapovjedništva brigade (razvojne jezgre) te organizira razradu zapovjeđene zadaće b/d u operaciji oslobađanja okupiranog teritorija Republike Hrvatske. Sljedećeg dana, Zapovjedništvo brigade obavilo je skupni trenaž “GORA ‘95”, na kojem je razradilo zadaće dobivene zapovijedi, a zapovjednik brigade donio odluku o uporabi brigade u VRO “Oluja” na osnovnom smjeru Drakulići – Brnjeuška – Majske Poljane prema Glini. Svoju odluku i planove napada sa zemljovidima zapovjednik brigade

dostavio je nadređenom Zapovjedništvu ZP-a Zagreb na razmatranje i odobrenje. Naime, od 1992. do 1995. godine sve postrojbe ZP-a Zagreb, pa i 101. brigada HV-a, povremeno su provodile vojne vježbe u području njihove eventualne uporabe u planiranim vojnim operacijama oslobađanja okupiranih područja Republike Hrvatske.73 Prema tim planovima i izvedenim trenažima, koji su trebali poslužiti za početna bojna djelovanja tijekom “Oluje” (posebice “GORA ‘95”), 101. brigada HV-a uvježbavana je i pripremana za napadna djelovanja smjerom Šestanj brdo – Pribilović brdo – selo Gora – Sibić – utvrda Klinac grad, s ciljem okruženja Petrinje sa zapadne strane i blokiranja snaga SVK u gradu. Želeći se što bolje pripremiti za predstojeće bojne zadaće, Zapovjedništvo brigade obavilo je 26. srpnja 1995. zapovjedno izviđanje bojišnice na desnoj obali rijeke Kupe, na području Donje Mokrice – Šestanj brdo. I sljedećih dana, sve do početka mobilizacije 31. srpnja 1995., nastavilo je izviđati na bojišnici te izvoditi trenaže i temeljitu pripremu za napad, u suradnji s 12. dp HV-a Petrinja i 2. gardijskom brigadom HV-a, koje su četiri godine držale položaje na tom području, kako bi što spremnije dočekalo početak VRO “Oluja”. Nakon što je zapovjednik 101. brigade HV-a 29. srpnja 1995. sa svojim odlukama i planovima osobno upoznao zapovjednika ZP-a Zagreb, on mu je izdao usmenu zapovijed da ponove izviđanja na području Šestanj brda, kako bi se što bolje upoznali sa situacijom na bojišnici i žurnije uveli u napad. Ova zapovijed obavljena je 30. srpnja 1995. godine.

73 Vojne vježbe na prvoj crti bojišnice, zapovjedna izviđanja i trenaži zapovjedno-stručnih kadrova brigade trebali su omogućiti brzi prijelaz iz stanja mirovanja (pričuve) u početna bojna djelovanja postrojbi brigade.

235


8.2. Mobilizacija brigade nici dobro prihvaćani i žurno upućivani u postrojbe, te što se odazvala većina zapovjedno-stožernih kadrova brigade. Po dolasku na mobilizacijsko zborište, bolesni pripadnici najprije su zdravstveno pregledani u privremenoj prihvatnoj ambulanti Saniteta brigade. U slučaju težih oboljenja upućivani su u Dom zdravlja Susedgrad ili vraćani kućama. Naoružanje i ostala MTS, smještena u skladištima brigade te razvrstana i složena po postrojbama sa svom pripadajućom dokumentacijom, naputcima i propisima, bili su spremni za izuzimanje od strane logističara postrojbi. Izuzimanje, podjela postrojbama i zaduživanje pripadnika brigade obavljeno je prema planu, propisno i na vrijeme. Ubojito-borbena sredstva, izuzeta iz skladišta Logističke baze ZP-a Zagreb, tijekom mobilizacije su se, uz bojevo osiguranje, nalazila dislocirana na Zelenoj magistrali. Opskrbna materijalna sredstva i sanitetski materijal osiguravani su iz skladišta 101. brigade HV-a i Logističke baze ZP-a Zagreb, dok je prehrana pripadnika brigade osigurana cjelodnevnim suhim obrocima. Na svim mobilizacijskim zborištima djelovale su ekipe za prijem i zaduživanje pripadnika brigade vojnom opremom i priborom. Jedan broj novo mobiliziranih vojnih obveznika bio je neopremljen i bez ratnog iskustva. To je zahtijevalo dodatno angažiranje zapovjednika postrojbi, jer nije bilo dovoljno vremena za njihovu pripremu i prilagodbu za bojne zadaće. Osim toga, na svim mobilizacijskim zborištima bili su formirani i odsjeci za prijem m/v, koji su zadaće obavljali sukladno uputama za rad i pripadajućoj dokumentaciji. Tijekom trajanja mobilizacije, sukladno planovima uporabe brigade, zapovjednik 101. brigade HV-a uputio je u 5,30 sati 1. kolovoza 1995. prethodnicu u rajon razmještaja na širem području Lekenika sa zadaćom, da u suradnji s mjesnim organima vlasti preuzmu i pripreme objekte za smještaj postrojbi brigade. Do 16,00 sati dovršeni su svi planski dokumenti i potrebne zapovijedi za hodnju i razmještanje postrojbi brigade u širem području Lekenika. U 18,00 sati zapovjednik 101. brigade HV-a primio je zapovijed zapovjednika ZP-a Zagreb da brigadu izmjesti u rajon razmještaja. Temeljem navedene zapovijedi, zapovjednik brigade zapovjedio je postrojbama hodnju prema rajonu razmještaja

Nakon obavljenih pripremnih zadaća i izviđanja uslijedila je mobilizacija 101. brigade HV-a prema ustroju. Mobilizacija brigade započela je u 12,00 sati 31. srpnja 1995. godine. Provodila se u otežanim uvjetima, u doba godišnjih odmora, pa je rezultirala tek djelomičnom popunjenošću postrojbi brigade. Tijekom mobilizacije, Zapovjedništvo brigade organiziralo je i provelo sve planirane aktivnosti i mjere za brzo prevođenje postrojbi brigade iz pričuve u bojni postroj. Djelatnici Zapovjedništva, koji su u potpunosti odradili sve zadaće priprema te pravodobno upoznali zapovjedno-stožerne kadrove, svatko u svojoj domeni, obavljaju težišne zadaće prema Planu mobilizacije i Planu uporabe brigade. Odmah po prijemu zapovijedi, zapovjednik 101. brigade HV-a zatražio je, iako je Zapovjedništvo ZP-a Zagreb vodilo evidenciju i točno znalo što nedostaje postrojbama brigade, popunu nedostajućim oruđima, streljivom, granatama te drugim MTS-om prema ustroju. Organizacija rada Zapovjedništva i službi na mobilizacijskim zborištima uspostavljena je na vrijeme za prijem pripadnika brigade i njihovo opremanje i naoružavanje, te prijem m/v i drugih MTS-ova iz pričuve. Posebno motivirajuće i ohrabrujuće za sve pripadnike brigade tijekom mobilizacije bilo je što su mobilizirani pripad-

Stjepan Puh i Zdenka Merkl

236


SHEMA Br. 9 SHEMA ORGANIZACIJSKO ZAPOVJEDNOG SUSTAVA 101. BR HV-a U VRO "OLUJA"

ZAPOVJEDNIK BRIGADE STOŽER BRIGADE

ZAMJENIK - NAČELNIK STOŽERA

ODJEL INP SPOZNAJNI ODJEL

PRAVNE POSLOVE

IPD

SIS OMP

RKBO

INŽENJERIJE

TOPNIŠTVA

VEZE

PZO

NAČELNICI RODOVA

URED ZAPOVJEDNIKA

LOGISTIKU

POMOĆNICI ZAPOVJEDNIKA BRIGADE ZA KOORDINA CIJU NA TERENU

ODJEL OMKP ODJEL OPĆIH POSLOVA

NAČELNICI STRUKA TEHNIČKE

PROMETNE

IZVIDNIČKI VOD

DIVERZANTSKI VOD

PROTUDIVERZANTS KI VOD

BITNICA POLK 9K-11

RKBO VOD

INŽENJERIJSKI VOD

VOD PZO

VOD VEZE I KZ

OPSKRBNE

SANITETSKE FINANCIJSKE

LOGISTIČKA SATNIJA

SAMOSTALNE POSTROJBE BRIGADE

TEHNIČKI VOD OPSKRBNI VOD PROMETNI VOD SANITETSKI VOD 1. PJEŠAČKA BOJNA

TOPNIČKO RAKETNI DIVIZIJUN (TRD)

2. PJEŠAČKA BOJNA ZAPOVJEDNO IZVIDNIČKA BITNICA

3. PJEŠAČKA BOJNA SAMOSTALNE POSTROJBE BOJNE

1. MINOBACAČKA BITNICA 120 MM

DESETINA VEZE IZVIDNIČKA DESETINA

2. MINOBACAČKA BITNICA 120 MM BITNICA VLR 128 MM RAK 12

2. PJEŠAČKA SATNIJA 3. PJEŠAČKA SATNIJA

SAMOSTALNI PRATEĆI VOD DESETINA "S-2M" INŽENJERIJSKI VOD

TOPNIČKO RAKETNI VOD ZA PZO DIVIZIJUNA

1. PJEŠAČKA SATNIJA

LOGISTIČKI VOD

LOGISTIČKI VOD

Organizacijsko zapovjedni sustav 101. br HV-a u VRO “OLUJA” 1995.

237


u dva pohodna postroja, koja je obavljena do 21,00 sati u pratnji ophodnje 67. bojne Vojne policije HV-a. Brigada je u rajon razmještaja krenula s 974 pripadnika, što je bila popunjenost od 41,2% prema ustroju (od toga 108 (65,1%) časnika, 116 (52%) dočasnika i 750 (37,9%) vojnika), te sa 75 m/v – 20,2% od potrebitog broja prema ustroju. Iznimno mali broj m/v, od kojih je dio bio neispravan i neprimjeren dodijeljenim zadaćama, umnogome je otežao premještanje postrojbi brigade u rajon razmještaja. Navedeni problem ublažen je vozilima iz najma, koja su osigurana i organizirana putem Pretovarne postaje ZP-a Zagreb.

Nakon što su postrojbe brigade premještene u rajon razmještaja, na stalnom mjestu rada Zapovjedništva brigade ostao je djelovati odjel Stožera brigade za OMKP na čelu s pomoćnicom NS za OMKP, narednicom Zdenkom Merkl i operativnim časnikom stožera, bojnikom Stjepanom Puhom. Na mobilizacijskim zborištima na području Susedgrada nastavile su djelovati ekipe za prihvat mobiliziranih pripadnika i m/v, sa zadaćom prijema i opremanja naknadno pridošlih pripadnika brigade te njihova prebacivanja u Prihvatnu postaju brigade u rajonu razmještaja na području Lekenika.

238


8.3. Pripreme brigade za bojna djelovanja brigadir Damir Goršeta sa suradnicima, koji je obišao postrojbe i odao im priznanje za obavljene pripreme i spremnost pripadnika brigade za konačno oslobađanje Domovine. U popodnevnim satima 2. kolovoza 1995. Zapovjedništvo 101. brigade HV-a zaprimilo je usmenu zapovijed Zapovjedništva ZP-a Zagreb s IZM-a 1 na Viktorovcu u Sisku, da TRD brigade, kojima je zapovijedao satnik Josip Petretić, izmjesti u rajon 57. brigade HV-a Sisak u područje Komareva. U skladu s tim, zapovjednik 101. brigade HV-a izdao je pripremnu zapovijed zapovjedniku TRD-a nakon čega je, sa Zapovjedništvom TRD-a i načelnikom topništva brigade, satnikom Željkom Pulekom, otišao u obilazak položaja TRD-a 57. brigade HV-a. Nakon utvrđivanja položaja, TRD 101. brigade HV-a prebačen je hodnjom smjerom Cerje Letovaničko – Poljana Lekenička – selo Dužica – Sisak – Pračno – Klobučak – Gornje Komarevo – Donje Komarevo, u rajon Komareva. Prebacivanje i primopredaja položaja obavljeni su, iz sigurnosnih razloga, tijekom noćnih sati 2./3. kolovoza 1995. godine. O provedenom, usmeno i pismeno izviješten je načelnik topništva Zapovjedništva ZP-a Zagreb. U vremenu od 9,00 do 10,05 sati 3. kolovoza 1995. postrojbe 101. brigade HV-a u rajonu razmještaja u Lekeniku obišla je i nadzor obavila Glavna inspekcija GS HV-a, koja se pritom uvjerila da se izobrazba i priprema za b/d provodi planski i stručno, te da su moral i spremnost pripadnika brigade na visokoj razini. Na temelju Direktive GS HV-a za napad “Oluja-1”, Zapovjedništvo ZP-a Zagreb dovršilo je 3. kolovoza 1995. zapovijed za napad. Istoga dana u 16,30 sati, na redovnoj koordinaciji na IZMu 1 Zapovjedništva ZP-a Zagreb na Viktorovcu, zapovjednik 101. brigade HV-a primio je osnovne elemente zapovijedi, po kojoj bi brigada, u suradnji sa 148. brigadom HV-a Zagreb – Trnje i 149. brigadom HV-a Zagreb – Trešnjevka, mogla biti angažirana u napadnim bojnim djelovanjima u formi skupnog trenaža, odnosno vojne vježbe. Zapovjednik i načelnik topništva brigade, koji su prisustvovali sastanku, reagirali su i iskazali svoje nezadovoljstvo, obrazlažući da se na taj način brigada ne može uvoditi u napadna bojna djelovanja niti je moguće napisati zapovijed za napad. U skladu s tim, zapovjednik 101. brigade

Stigavši u rajon razmještaja, Zapovjedništvo i postrojbe brigade razmjestile su se na sljedećim lokacijama: – Zapovjedništvo brigade s pristožernim postrojbama u OŠ u Lekeniku; – 1. bojna u vatrogasnom domu u selu Donji Vukojevac; – 2. bojna u dječjem vrtiću u Lekeniku; – 3. bojna u vatrogasnom domu u selu Cerje Letovaničko; – topničko-raketni divizijun (TRD) 74 u selu Gornje Cerje Letovaničko; – logističke postrojbe brigade u vatrogasnom domu u selu Peščenica i u lovačkom domu u selu Brežane Lekeničke. Odmah po dolasku u rajon razmještaja, Zapovjedništvo brigade i zapovjedništva bojni i TRD-a, kao i drugih postrojbi brigade, počeli su provoditi organizacijsko-stručne pripreme za napad. U Lekeniku je uspostavljena vrlo dobra suradnja s mještanima i mjesnim organima vlasti, koji su toplo primili pripadnike brigade i osigurali im smještaj. Zapovjednici postrojbi brigade upoznali su sve pripadnike sa zapovijedi zapovjednika brigade, da tijekom predstojećih napadnih djelovanja i oslobađanja okupiranog područja Republike Hrvatske, prema ratnim zarobljenicima i civilnim osobama te njihovoj imovini postupaju u skladu sa Ženevskim konvencijama i Međunarodnim ratnim pravom. Uz to, svi su pripadnici brigade upoznati s navedenim pravnim aktima, kojih su se bili dužni strogo pridržavati. Na širem području Lekenika pripadnici brigade uredili su tabore za boravak te su, s ciljem povećanja bojne spremnosti za predstojeće bojne zadaće, po zapovijedi zapovjednika brigade počeli provoditi ubrzanu obuku kako bi se adekvatno pripremili za žurno prebacivanje na prvu crtu i što spremniji dočekali početak bojnih djelovanja. Izvode se kondicijski marševi u dužini 20 km s ciljem podizanja razine psihofizičke sposobnosti pripadnika brigade, uvježbava izvlačenje ranjenika, provodi osnovna taktička i obuka za protuoklopnu borbu, obuka desetine i voda u napadu te se pripadnici brigade upoznaju s naoružanjem i značajkama bojišnice. Dana 2. kolovoza 1995. Zapovjedništvo 101. brigade HV-a u rajonu razmještaja posjetio je načelnik stožera ZP-a Zagreb,

74 Topničko-raketni divizijun (TRD) 101. brigade HV-a ustrojen je krajem 1992., a prvi se put okupio na smotri u svibnju 1993. godine.

239


HV-a zatražio je od zapovjednika ZP-a Zagreb da mu izda zapovijed za napad, a ne izvode sa skupnog trenaža. Po primitku osnova zapovijedi i izvoda u formi skupnog trenaža, Zapovjedništvo 101. brigade HV-a pristupilo je razradi dobivene zadaće, koja nije prenesena na niže postrojbe. Prema zaprimljenoj zadaći, zamisao je bila da postrojbe brigade, po obavljenoj hodnji smjerom Lekenik – Sela – Sisak – Komarevo,

s crte Gornje i Donje Komarevo – križanje za Sokolovac, obuhvatnim manevrom izvedu napad smjerovima Sokolovac – Savinovac – Sjeverovac i Komarevo – Trnjani – Kljajići, izbiju na crtu Staro Selo – Kljajići – Sjeverovac, te uvodeći pritom drugi borbeni ešalon, produže napad smjerovima Kljajići – Gradusa – Knezovljani i Kljajići – Jovanovo brdo – Medarevo brdo, razbiju snage SVK na smjerovima napada i izbiju na cestu Petrinja SHEMA Br. 10

POPIS OBNAŠATELJA SKLOPNIH DUŽNOSTI PREMA USTROJU 101. BR HV-a U VRO "OLUJA"

ZAPOVJEDNIK BRIGADE PUKOVNIK JOZO PETRAŠEVIĆ

STOŽER 101. BRIGADE HV-a

ODJEL INP

ODJEL OPĆIH POSLOVA

PNS ZA OPĆE POSLOVE ZASTAVNIK ŽELJKO RENDULIĆ

ZAMJENIK - NAČELNIK STOŽERA PUKOVNIK IVAN CUKINA ODJEL OMKP

PNS ZA OMKP NAREDNICA ZDENKA MERKL

SPOZNAJNI ODJEL

POMOĆNICI ZAPOVJEDNIKA BRIGADE ZA

NAČELNICI RODOVA

PNS ZA IZVEDBENONASTAVNE POSLOVE NATPORUČNIK SULEJMAN TATAREVIĆ

VEZE PORUČNIK SAŠA SABO

PNS ZA SPOZNAJNE POSLOVE SATNIK SLAVKO MLINAREK

TOPNIŠTVA SATNIK ŽELJKO PULEK

KOORDINACIJU NA TERENU SATNIK IVAN MLINAR

PZO BOJNIK GORDAN LAZIĆ URED ZAPOVJEDNIKA BRIGADE ČASNIČKI NAMJESNIK IVAN ŽIVKOVIĆ ČASNIČKI NAMJESNIK DARKO LADIŠIĆ

IZVJESTITELJI OMKP BOJNIK TIHOMIL HORVAT PORUČNIK REŠAD ŠVRAKA VJEKOSLAV MILINOVIĆ BRANKO RAIN

IZVJESTITELJI IPD MARIO ROGAČ

INŽENJERIJE NATPORUČNIK DARKO LETINČIĆ IZVJESTITELJI INP-a SATNIK STIPE MADUNOVIĆ SATNIK STJEPAN FILIPOVIĆ

SIS ZASTAVNIK ŽELJKO JANTOLEK

PD NEVENKO STRIČEVIĆ

IZVJESTITELJI SIS RADOVAN LIPNIČKI

LOGISTIKU NATPORUČNIK DARKO SPASOJEVIĆ OPERATIVCI 1. BOJNIK ŽELJKO ŠOMOĐI 2. SATNIK IVAN KOS

NAČELNICI

RKBO SATNIK STJEPAN ŠKREBLIN TEHNIČKE NATPORUČNIK BRUNO VLAHOVIĆ

OMP BOJNIK MLADEN FIJEMBER

OPSKRBNE ZASTAVNIK DRAŽEN KOVAČIĆ

PRAVNE POSLOVE NINO RADIĆ

STRUKA

PROMETNE ZASTAVNIK ALEN BUVINIĆ

SAMOSTALNE POSTROJBE BRIGADE

INŽENJERIJSKI VOD

VOD RKBO

PROTUDIVERZANTSKI VOD

DIVERZANTSKI VOD PORUČNIK IVICA GRETIĆ

IZVIDNIČKI VOD

VOD VEZE I KZ PORUČNIK KRUNOSLAV SVJETLIČIĆ

LOGISTIČKA SATNIJA ZASTAVNIK DRAGUTIN CVRTILA

TEHNIČKI VOD NAREDNIK TOMISLAV ČIŽMEK OPSKRBNI VOD STOŽERNI NAREDNIK DRAGUTIN KOS

VOD PZO GORDAN ŠTEVINOVIĆ

PROMETNI VOD NENAD OREŠKOVIĆ

BITNICA POLK 9K-11 ZASTAVNIK IVAN BAN

SANITETSKI VOD Dr. ROBERT TROTIĆ

1. BOJNA BOJNIK SINIŠA RATKOVIĆ 2. BOJNA SATNIK MARKO BIJELIĆ 3. BOJNA SATNIK ZDESLAV TEŽULATI

Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 101. br HV-a u VRO “OLUJA” 1995.

240

TRD SATNIK JOSIP PETRETIĆ

SANITETSKE (LIJEČNICI) Dr. BARI ŠITA IZVJESTITELJ Dr. MILAN PETKOVIĆ

FINANCIJSKE NAREDNIK ANĐELKO VRBANOVIĆ


– Hrvatska Kostajnica. No, na kraju je od ove zadaće u obliku skupnog trenaža Zapovjedništvo ZP-a Zagreb odustalo. Dobivši telefonom u 23,03 sati 3. kolovoza 1995. usmenu zapovijed od zapovjednika ZP-a Zagreb za pokret (samo mu je rečeno: Kreći i javi se Grgacu s brigadom do 01,00 sata!), zapovjednik 101. brigade HV-a, ne znajući što se točno događa (mislio je da su pobunjeni Srbi probili hrvatsku crtu obrane), zapovjedio je uzbunu postrojbi brigade, žurnu popunu s b/k, hranom i vodom najmanje za dva dana, te pokret smjerom Lekenik – Sisak – Komarevo prema crti obrane 57. brigade HV-a (lijevo: Vučjak, desno: Klobučak). Kako su postrojbe brigade bile razmještene na širem području Lekenika, zapovjednik brigade odlučio je brigadu motoriziranom hodnjom prebaciti smjerom Lekenik – Sisak – Staro Selo – Komarevo, kako slijedi: prvo Zapovjedništvo, pristožerne postrojbe i 2. bojna, zatim 1. bojna pa 3. bojna, te na kraju logistika. Pritom treba istaknuti kako je 1. bojnu zapovjednik brigade samoinicijativno poslao u područje Komareva, jer je ona bila određena kao pričuva Zapovjedništva ZP-a Zagreb. Nakon odlaska brigade, u rajonu razmještaja ostala je djelovati ranije ustrojena Grupa za prijem i raspored naknadno pristiglih vojnih obveznika, koja ih je upućivala u pripadajuće postrojbe na bojišnici. Upućivanjem 101. brigade HV-a na prvu crtu banovinske bojišnice još uvijek nije bila isključena, od GS HV-a naviještena, varijanta uporabe brigade na istočnoslavonskoj bojišnici. Najvjerojatnije zbog toga, Zapovjedništvo ZP-a Zagreb planiralo je brigadu angažirati u drugoj etapi operacije. Došavši na područje Komareva u 00,50 sati 4. kolovoza 1995., zapovjednik 101. brigade HV-a javio se zapovjedniku 57. brigade HV-a, bojniku Stjepanu Grgacu koji mu je, rekavši samo da njegova postrojba ide na drugi smjer napadnih djelovanja, prenio usmenu zapovijed zapovjednika ZP-a Zagreb, koja je glasila: Basarac ti je rekao da preuzmeš moje položaje za obranu od Klobučaka – Komareva do Vučjaka. Pritom ga je i upozorio da će imati velike probleme i gubitke u slučaju napada, jer je područje na smjeru Bestrma – Sjeverovac iznimno teško, dobro branjeno i obostrano minirano. Čuvši to, zapovjednik 101. brigade HV-a postao je još više zabrinut za sigurnost pripadnika brigade i nezadovoljan načinom ViZ-a Zapovjedništva ZP-a Zagreb, tim više jer je očekivao da će mu takvu zapovijed priopćiti netko iz Zapovjedništva ZP-a Zagreb.

Prilikom preuzimanja crte, Zapovjedništvo 101. brigade HV-a dobilo je i spoznajne podatke o rasporedu i jačini snaga pobunjenih Srba te možebitnim smjerovima napada na tom području, koji su bili nepotpuni, a nije bilo ni vremena za njihovo razmatranje i dostavu na svim razinama ViZ-a brigade. Na smjeru planiranih napadnih djelovanja 101. brigade HV-a nalazili su se obrambeni položaji Samostalnog odreda Sisak – Caprag iz sastava 39. korpusa SVK, čiji je rajon obrane najvjerojatnije bio: Blinjski Kut – Sokolovac – Sjeverna Kosa – Madžarska Kosa, po dubini Sjeverovac – Knezovljani – Komogovina. Prednji kraj obrane Odreda bio je dobro utvrđen, branjen s dovoljno topničkog i protuoklopnog oruđa na dominantnim točkama te miniran na važnijim prilazima, posebice uz potok Blinja. Topničku potporu oruđima većeg dometa Odredu su pružale ARJ korpusa, smještene na području Zrinske gore i Šamarice, te BrAG 31. mtbr s vatrenog položaja u rajonu Lužanjek. Nakon tih saznanja, zapovjednik 101. brigade HV-a donio je odluku da se pripadnici brigade iskrcaju između Gornjeg i Donjeg Komareva i što žurnije otpočnu preuzimanje crte 57. brigade HV-a, sljedećim redoslijedom: – 2. bojna i Diverzantski vod na crti Donje Komarevo – Vučjak; – 1. bojna i Izvidnički vod na crti Klobučak – Donje Komarevo; – 3. bojna, zbog nedovoljnog broja m/v, izvodi hodnju prema Komarevu poslije 6,00 sati, tako da je napad započeo prije njezinog razmještaja na početne položaje. Na kraju je prema Komarevu krenula i sva logistika brigade. Logistička baza brigade iz Brežana Lekeničkih premještena je u područje Komareva u tijeku napada i intenzivnih bojnih djelovanja snaga SVK po svim pristupnim cestama i mjestima ispred njihove crte obrane. Iz sigurnosnih razloga, bazu nije bilo moguće razviti u cijelosti, pa je brigadno skladište ubojitoborbenih i tehničko-materijalnih sredstava prebačeno nazad u Brežane Lekeničke. Tijekom primopredaje crte i zamjene postrojbi, na području Komareva nastala je gužva i zagušenje ceste m/v s ljudstvom i MTS-om te ratnom tehnikom. Vidjevši da se nešto događa, pripadnici UNCRO-a75 reflektorima su osvijetlili to područje iz svoje baze u Blinjskom Kutu, kako bi bolje promotrili situaciju. TRD brigade trebao je biti u spremnosti za topničko djelovanje u 3,30 sati, a ostale postrojbe na crti obrane u 4,00 sata.

75 United Nations Confidence Restoration Operation in Croatia – Operacija Ujedinjenih naroda za povratak povjerenja u Hrvatskoj.

241


SHEMA Br. 11 POPIS OBNAŠATELJA SKLOPNIH DUŽNOSTI PREMA USTROJU 1. BOJNE 101. BR HV-a U VRO "OLUJA"

ZAPOVJEDNIK BOJNE BOJNIK SINIŠA RATKOVIĆ

ZAPOVJEDNIŠTVO BOJNE POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA IPD IVAN JURILJ

ZAMJENIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE NATPORUČNIK DARKO MATIJEVIĆ

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA SPOZNAJNE POSLOVE i SIS PORUČNIK KRUNOSLAV BADEL SAMOSTALNE POSTROJBE BOJNE - ZAPOVJEDNICI POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA RKBO

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA OPĆE POSLOVE NAREDNIK STJEPAN BALABAND DAMIR SKORUP

DESETINA VEZE

ZAPOVJEDNIK 1. SATNIJE PORUČNIK MLADEN TUCIBAT

ZAPOVJEDNIK 2. SATNIJE PORUČNIK DRAŽEN SREŠ

ZAPOVJEDNIK 3. SATNIJE NATPORUČNIK SINIŠA TURKALJ

IZVIDNIČKA DESETINA

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA LOGISTIKU SLAVKO GUBIĆ

IZVJESTITELJI STRUKA TEHNIČKE ALOJZ ČANČER

OPSKRBNE ALOJZ VNUČEC

SANITETSKE - LIJEČNICI DR. TOMO MALENICA

SAMOSTALNI PRATEĆI VOD SLAVKO BOGADI

DOZAPOVJEDNIK 1. SATNIJE PORUČNIK MARIO HOTKO

DOZAPOVJEDNIK 2. SATNIJE PORUČNIK NIKOLA MARCIUŠ

INŽENJERIJSKI VOD SULEJMAN KRKIĆ

DESETINA "S-2M" ZAPOVJEDNIK 1. VODA ZASTAVNIK DAMIR MATOŠA

ZAPOVJEDNIK 1. VODA PORUČNIK MARIJAN KIŠUR 2. VODA

2. VODA

3. VODA

ZAPOVJEDNIK LOGISTIČKOG VODA

DOZAPOVJEDNIK 3. SATNIJE STOŽERNI NAREDNIK MILJENKO TKALEC

PORUČNIK MLADEN VUK

ZAPOVJEDNIK 1. VODA

3. VODA

2. VODA

3. VODA

DUŠAN ŠEBREK

ILIJA ZUKANOVIĆ

Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 1. bojne 101. br HV-a u VRO “OLUJA” 1995.

ZM brigade organizirano je u Komarevu, sa zadaćom pripreme elemenata zapovijedi i neposrednim angažiranjem dijela Zapovjedništva na prihvatu i stručnoj pomoći zapovjednicima bojni i satnija, posebice 2. bojni, koja je prva započela preuzimati crtu bojišnice. Susjedi u smjeru napada brigade bili su – lijevo: 103. brigada HV-a Krapina, desno: 57. brigada HV-a Sisak. Stigavši na područje Komareva, Zapovjedništvo brigade organizira rad na ZM-u i razvija centar veze, no ne uspijeva uspostaviti vezu sa Zapovjedništvom ZP-a Zagreb i 57. brigadom HV-a, kao ni sa “svojom” 1. bojnom, koja je bila u hodnji prema Komarevu. Time je ViZ bilo usporeno i znatno otežano. Osim toga, odmah su obavljena izviđanja terena i patroliranja te je organizirana obrana u noćnim uvjetima, a Izvidničkom i Diverzantskom vodu dane su zadaće prikupljanja i provjeravanja spoznajnih podataka. Krenuvši na crtu i u napadna djelovanja bez zadanog vremena početka napada, 101. brigada HV-a suočila se s brojnim

problemima. Uslijed kratkoće vremena i nedostatka m/v za prijevoz vojnih obveznika i MTS-a, samo je 2. bojna uspjela preuzeti crtu od pripadnika 57. brigade HV-a, ali samo djelomično i tek oko 3,00 sata 4. kolovoza 1995. godine. Govoreći o dolasku na početne položaje, zapovjednik navedene bojne, satnik Marko Bijelić, istaknuo je kako mu je zapovjednik voda iz sastava 57. brigade HV-a, i to u velikoj žurbi, pokazao samo neke od punktova i skloništa na prvoj crti te mu rekao da se može doći samo do potoka, jer je daljnji prostor miniran. Pritom je naglasio kako do 4,50 sati, odnosno neposredno prije početka “Oluje”, Zapovjedništvo 2. bojne nije uspjelo u cijelosti rasporediti svoje pripadnike na polazne položaje za napad. Prebacivanjem brigade na područje Komareva, prvotni plan Zapovjedništva ZP-a Zagreb o njezinoj bojnoj uporabi u napadnim djelovanjima prema Glini “pao je u vodu” te je brigada dobila novu, obrambenu zadaću na području Komareva. U trenutku najveće dinamike brigade i razmještaja pripadnika 2. bojne na crti bojišnice, oko 3,30 sati 4. kolovoza 1995. 242


SHEMA Br. 12 POPIS OBNAŠATELJA SKLOPNIH DUŽNOSTI PREMA USTROJU 2. BOJNE 101. BR HV-a U VRO "OLUJA"

ZAPOVJEDNIK BOJNE SATNIK MARKO BIJELIĆ

ZAPOVJEDNIŠTVO BOJNE POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA IPD VLADIMIR OVČAR

ZAMJENIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE NATPORUČNIK MIROSLAV SEMENSKI

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA SPOZNAJNE POSLOVE i SIS ZASTAVNIK ZVONKO ŠIMUNEC SAMOSTALNE POSTROJBE BOJNE ZAPOVJEDNICI POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA RKBO

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA OPĆE POSLOVE ČASNIČKI NAMJESNIK MIROSLAV DRUŽIĆ

DESETINA VEZE MIROSLAV VUKAS ZAPOVJEDNIK 1. SATNIJE PORUČNIK DRAGAN DUKMENIĆ

ZAPOVJEDNIK 2. SATNIJE PORUČNIK ZORISLAV KRUHONJA

ZAPOVJEDNIK 3. SATNIJE NATPORUČNIK VLADIMIR ŠAVOR

IZVIDNIČKA DESETINA MARIO ZEBEC

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA LOGISTIKU ZASTAVNIK KRUNOSLAV BULE

IZVJESTITELJI STRUKA TEHNIČKE NAREDNIK EMIL KOKOT

OPSKRBNE MARIJAN PLEŠKO

SANITETSKE - LIJEČNICI Dr. ANTE LEKIĆ

SAMOSTALNI PRATEĆI VOD PORUČNIK IVICA ČIČAK

DOZAPOVJEDNIK 3. SATNIJE PORUČNIK STJEPAN JEŽ

INŽENJERIJSKI VOD DAMIR MAGDIĆ

DESETINA "S-2M" ENVER GARIBOVIĆ ZAPOVJEDNIK 1. VODA PORUČNIK VLADO TRBOJEVIĆ

ZAPOVJEDNIK 1. VODA ZDRAVKO SABLJAK

2. VODA

PORUČNIK VLADO HORVAT ZAPOVJEDNIK LOGISTIČKOG VODA SATNIK MIRKO HARAMINA

DOZAPOVJEDNIK 2. SATNIJE PORUČNIK MLADEN MAJDAK

DOZAPOVJEDNIK 1. SATNIJE PORUČNIK NIKOLA BOROMISA

3. VODA

ZAPOVJEDNIK 1. VODA PORUČNIK TOMISLAV PARLOV

2. VODA

ZASTAVNIK ANTUN JALŠOVEC

3. VODA

ZDENKO HAVRIN ŽELJKO BRZAK

RANKO NOVOSEL

2. VODA

PORUČNIK GORAN MATIĆ

3. VODA

PORUČNIK RANKO BADELJ

Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 2. bojne 101. br HV-a u VRO “OLUJA” 1995.

rasporediti na polazne položaje. Pritom joj je i zadaća promijenjena. Umjesto prema Petrinji sa zapada i Glini, za koji smjer je uvježbavana, angažirana je prema Dvoru na Uni na smjeru istočno od Petrinje, i to u prvoj umjesto u drugoj etapi napada. Neposredno prije otpočinjanja napada, na prvu crtu u Komarevo stigla je 1. bojna 101. brigade HV-a. Do dolaska postrojbi 101. brigade HV-a i njihovog preuzimanja crte obrane, na crti Klobučak – Komarevo – Vučjak ostala je držati položaje brigadna pričuva 57. brigade HV-a (Protudiverzantski i Inženjerijski vod, Vod RBKO i dio 3. satnije 1. bojne), čiji su pripadnici pomogli uvođenje postrojbi 101. brigade HV-a na prvu crtu.

nadzor brigade obavljao je načelnik Stožera Zapovjedništva ZP-a Zagreb, brigadir Damir Goršeta sa svojim pomoćnikom, bojnikom Sandijem Kneževićem, koji je zapovjedniku 101. brigade HV-a priopćio da će u 5,00 sati snage HV-a na banovinskoj bojišnici krenuti u napad. Objasnio je plan napada te smjer i zadaće brigade tijekom napada. I ovom prigodom zapovjednik 101. brigade HV-a suprotstavio se takvoj odluci te je zahtijevao da mu se u vezi iznijetog plana napada izda pisana zapovijed. Iz navedenog se vidi da je 101. brigada HV-a, samo sat vremena prije početka “Oluje”, uključena u napadna bojna djelovanja u koja kreće iz pokreta, ne stigavši se do početka napada

243


8.4. P očetak operacije i bojna djelovanja brigade 4. – 7. kolovoza 1995.

1. dan bojnih djelovanja – 4. kolovoza 1995.

Oko 5,30 sati u Komarevu, ispred kućnog broja 62, zapovjednika 2. bojne, satnika Marka Bijelića, zamjenika zapovjednika brigade, pukovnika Ivana Cukinu i natporučnika Sulejmana Tatarevića, pri povratku s prve crte dočekao je zapovjednik ZP-a Zagreb, general-bojnik Ivan Basarac, koji im je pritom rekao: Što čekate s ove strane, s one strane su 2 babe i 2 starca, kakvi ste vi Hrvati, krenite naprijed, vidite da neprijatelj ne pruža otpor. Pritom je zapovjedniku 2. bojne izdao zapovijed za napad, bez znanja zapovjednika 101. brigade HV-a. Smatrajući navedene riječi točnim, zapovjednik 2. bojne usmeno je zapovjedio u 5,40 sati zapovjedniku 2. satnije, poručniku Zorislavu Kruhonji, da zajedno s Diverzantskim vodom brigade krene u napad smjerom groblje u Komarevu – tt 139 – potok Blinja s ciljem zauzimanja sela Donjani. Zapovijed za napad zapovjednik 2. bojne izdao je bez znanja i odobrenja zapovjednika brigade, koji je u to vrijeme uvodio 1. bojnu na crtu u Gornjem Komarevu. Do 6,10 sati, pripadnici 2. satnije 2. bojne zauzeli su tri nove otporne točke na Sokolovac brdu. Na udaljenosti od oko 800 metara od zadnjih položaja, koje su prethodno bili držali pripadnici 57. brigade HV-a, pobunjeni su Srbi, pustivši pripadnike 1. voda 2. satnije na čistinu, na njih otvorili žestoku minobacačku i vatru iz teškog pješačkog naoružanja i snajpera. U tom žestokom napadu 2. satnija 2. bojne imala je velike gubitke – pet poginulih i sedam ranjenih pripadnika. Čuvši za to, zapovjednik brigade otrčao je, u pratnji zamjenika zapovjednika 2. bojne, kroz kukuruzište prema groblju u Komarevu kako bi zaustavio daljnji napad. Nakon što je zaustavio uvođenje 3. satnije 2. bojne na smjer napada, koja je trebala osigurati lijevi bok 2. satniji, zapovjednik brigade vratio se na ZM brigade, gdje su ga čekali zapovjednik ZP-a Zagreb i zapovjednik 57. brigade HV-a. Od zapovjednika ZP-a Zagreb zatražio je objašnjenje zašto je zapovjedio napadna djelovanja postrojbi 101. brigade HV-a, kada je ona imala obrambene zadaće. Na traženo objašnjenje nije dobio odgovor.76

VRO “Oluja” započela je u 5,00 sati 4. kolovoza 1995., napadom postrojbi HV-a i snaga MUP-a RH duž cijele crte bojišnice, od jezera Peruča do Hrvatske Dubice, s ciljem oslobađanja okupiranog teritorija. Na području Banovine hrvatske snage krenule su, prema planovima i zapovijedima zapovjedništava ZP-a Zagreb i ZP-a Bjelovar, u napad na tri smjera – prema Petrinji, od Sunje prema Hrvatskoj Kostajnici i prema Glini. Govoreći o otpočinjanju VRO “Oluja”, treba istaknuti da Zapovjedništvo 101. brigade HV-a, unatoč brojnim zahtjevima, nije dobilo zapovijed za napad od zapovjednika ZP-a Zagreb. Na smjerovima napada postrojbi brigade nalazili su se dobro utvrđeni obrambeni položaji Samostalnog odreda Sisak – Caprag iz sastava Banijskog korpusa SVK. U trenutku otpočinjanja “Oluje” Odredom je zapovijedao kapetan Dragan Šaponja.

Planiranje sljedeće zadaće na ZM-u brigade, Komarevo, 4. kolovoza 1995.

76 Osim što nije objasnio svoj postupak, general-bojnik Ivan Basarac uputio je zapovjednika 57. brigade HV-a da zajedno sa svojim diverzantima upadne u vojarnu “Vasilj Gaćeša” u Petrinji, pri čemu mu je zapovjednik 101. brigade HV-a sa “svojom” 3. bojnom trebao osiguravati bok. Osim što je sam odbio sudjelovati u toj “samoubilačkoj misiji”, pukovnik Jozo Petrašević zamolio je bojnika Stjepana Grgca da ode na ZM svoje brigade, no on ga nije poslušao. Oko 17,00 sati 4. kolovoza 1995. zapovjednik 57. brigade HV-a poginuo je u toj akciji, u neprijateljskoj zasjedi u području Šumske kuće.

244


jateljskog rasporeda, izvan dometa oruđa TRD-a 101. brigade HV-a. Kako bi ih ohrabrio i pripadnicima 2. bojne pomogao, zapovjednik brigade zapovjedio je zapovjedniku 1. bojne, bojniku Siniši Ratkoviću, da snagama bojne i Izvidničkog voda brigade krene u napad smjerom: crkva u Komarevu – potok Blinja – Pupnovac (tt 181), te da pri proboju zaobiđu Punkt-2 UNCRO-a (tt 119 na cesti Klobučak – Madžari) u rajonu Sjeverna Kosa. Uslijed jake pješačke vatre snaga SVK s položaja iza punktova UNCRO-a na području Blinjskog Kuta i sela Sjeverna Kosa, jake topničke vatre iz dubine okupiranog područja te nepoznavanja rasporeda minskih polja, postrojbe 1. bojne i Izvidnički vod brigade uspjeli su samo probiti prvu crtu i zauzeti položaje između 200 i 500 metara sjeverno od potoka Blinja u rajonu Stojanovac.

U međuvremenu, na ZM-u brigade organiziran je zapovjedno-stožerni rad, definiraju se zadaće suradnje i pomoći postrojbama u napadu. Uz to, putem centra veze uspostavljena je telefonska veza s IZM-om 1 Zapovjedništva ZP-a Zagreb i Zapovjedništvom susjedne 57. brigade HV-a. Zbog kratkoće vremena posjedanja paljbenih položaja, TRD 101. brigade HV-a nije bio spreman dati punu topničku pripremnu paljbu prije početka napada, pa ju je zapovjednik brigade zatražio od nadređenog Zapovjedništva. Zatražena je topnička potpora po prednjoj crti Samostalnog odreda Sisak – Caprag, po dubini neprijateljskog rasporeda te po komunikacijama na smjerovima njegova eventualnog povlačenja ili uvođenja pojačanja. Zahtjevu je udovoljeno i topništvo I. topničke skupine odmah je djelovalo po ciljevima na području sela Bestrma, a tijekom napada i po ciljevima u dubini nepri-

vodio je dozapovjednik 2. satnije 2. bojne Mladen Majdak. S dragovoljcima se nekoliko puta pokušavao probiti do mjesta stradavanja, ali neuspješno. Bili su spriječeni djelovanjem neprijatelja iz sveg raspoloživog oružja. Pronađeno je i izvučeno samo tijelo smrtno stradalog Darka Kravarščana i nekolicine ranjenih pripadnika. Za ostalima je nastavljena potraga. Oko 23,00 sata 5. kolovoza, zapovjedniku 3. satnije Vladimiru Šavoru dojavljeno je da su u rovu br. 7 (najbliži mjestu stradavanja) napadnuti pripadnici satnije, da su neki ubijeni, a neki ranjeni i zapomažu u pomoć. Odmah sam uzbunio interventnu grupu, kaže Vlado Šavor, i odjurili smo na mjesto događaja. S nama je krenulo nekoliko dragovoljaca satnije i iz drugih postrojba, koje nisam mogao zaustaviti. Budući nam sudbina još petorice pripadnika nije bila poznata, ova vijest me dodatno šokirala, te sam uz put rasporedio dečke za naše osiguranje i potporu te proširio interventnu grupu za protunapad. Noć je bila mračna, bez mjesečine, pred kišu. Dolaskom do najisturenijeg rova utvrdio sam da nam je, na svu sreću, vijest krivo prenesena, te da se zapomaganje čuje iz daljine. Pomislio sam na stradale dečke. S desetak pripadnika spustili smo se par stotina metara prema neprijatelju i osluškivali. Mislili smo da možda neprijatelj muči naše zarobljene dečke ili glume ranjene, kako bi nas uvukli u klopku. No, ni nakon dužeg vremena, ništa nismo čuli. Zapovjedio sam povratak. Mladen Martinović – Dugi, odlučan je ostati, a Boris Kiseljak se bez njega nije htio vratiti. Odobrio sam im, teška srca, iako je bilo još dragovoljaca za ostati. I… spasili su teško ranjenog Mirka Hrgovića.

Preduga noć u Komarevu – priča o izvlačenju ranjenog Mirka Hrgovića 5./6. kolovoza 1995.

Mirka Hrgovića spasili su: slijeva Mladen Martinović – Dugi, Božidar Čebrajec – Čebra, Vladimir Šavor, Aleksandar Žanić i ispred njih Goran Matić, te autor ove fotografije Boris Kiseljak, Komarevo, 5. kolovoza 1995.

Nakon stradavanja i izvlačenja pripadnika 2. satnije 2. bojne, čije su položaje preuzeli pripadnici 3. satnije, Zapovjedništvo brigade i bojne angažirali su se u pružanju pomoći konsolidiranja stanja i potrage za nedostajućim stradalim pripadnicima. Pripremljene su grupe za pretraživanje mjesta stradavanja, a i Zapovjedništvo 1. bojne ponudilo je svoju postrojbu. U popodnevnim satima 4. kolovoza akciju pretraživanja terena

245


mi previti potkoljenicu prvim zavojem. Pokušali su me izvući, neprijatelj je to zamijetio i po nama otvorio žestoku vatru. U tom paklu doslovce sam ih potjerao od sebe i rekao neka se spase ako mogu. Poslušali su me i otišli nakon što su mi pomogli da se uvučem u neko žbunje, gdje sam ostao čekati i razmišljati hoću li izvući živu glavu iz ovoga pakla… Više nisam vidio nikoga od naših, niti čuo njihovo djelovanje. I neprijatelj je smanjio vatru i povremeno djelovao. Pokušao sam se izvući, iako su bolovi bili sve jači. Uz bezbroj pokušaja, puzao sam i pronašao pištolj, čuturicu i sok. Pušku sam odbacio, a voda iz čuturice i sok pomogli su mi da ostanem pri svijesti. Odbacio sam i pištolj iz straha da u bunilu ne počnem pucati i otkrijem svoje sklonište u velikom žbunju, u kojem sam dočekao kraj dana. Uz jake bolove, nisam se mogao obraniti od krvoločnih muha. Pred noć zamijetio sam i crve na rani… Spustila se noć. Počeo sam dozivati u pomoć, ali su me ušutkali rafali neprijatelja. U neko doba noći primijetio sam pucketanje granja i tupi hod, te shvatio da neprijatelj uz prigušeno svjetlo trobojnica i međusobnim signalima pretražuje teren. Iako su prošli blizu mene od velikog žbunja kupina nisu me uočili. Počela je padati kiša i otvorenih usta nastojao sam popiti je što više. Ranom zorom nastavio sam puzanje i u kupinjaku naišao na krater granate i u njega se smjestio. Sa sebe sam trgao donje rublje i dodatno previjao ranu, koja je bila u užasnom stanju… Par kupina i pokoja travčica pomogli su mi da ugasim žeđ i glad. Došla je druga noć. Pokušao sam puzanjem nastaviti izvlačenje, ali više nisam imao snage. Odlučio sam dozivati u pomoć pa makar i poginuo. Na moje pozive nitko se nije odazivao niti otvarao vatru. Pomislio sam da su naši prešli Banovinu, a da su me moji dečki i tražili na mjestu gdje su me ostavili (ako su se uspjeli izvući), tamo me više nije bilo. Izgubio sam svaku nadu spasa, dozivao u pomoć, vikao nekontrolirano ili šutio. Pred zoru, 6. kolovoza, čuo sam da netko odgovara na moje pozive. Počela su ispitivanja na daljinu i upoznavanje mog identiteta: Gdje živiš, u koju školu si išao, kako ti se zvala učiteljica, koji auto voziš…? Kada sam odgovorio: Opel … i čuo: Ušminkanu crvenu Asconu?... bio sam uvjeren da su to moji dečki, a

Mirko Hrgović, dragovoljac od 1990., a u 101. brigadi HV-a od prosinca 1991. i kao pripadnik 2. satnije 2. bojne sudjelovao je na smotrama, obuci, vježbama i dr. U “Oluji” je ranjen, dva dana preživljava između dviju unakrsnih vatri. Danas sreću i zadovoljstvo pronalazi u radu i aktivnostima uz svoju peteročlanu obitelj i nevoljko se prisjeća “Oluje”. Kada smo stigli u Komarevo, 4. kolovoza 1995. negdje poslije 5,00 sati, čulo se djelovanje topništva, pa smo potražili zaklon u dvorištima kuća. Sa mnom u 1. vodu bilo je puno novih dečki, koje nisam ni stigao upoznati, pa ni svojeg zapovjednika. Došao je neki časnik i zapovjedio da odmah krenemo u napad. Sobom smo ponijeli osobno oružje, nešto od nekompletne opreme, te sanduke sa streljivom. Uz put smo podijelili streljivo i trpali u džepove odora. Pješačili smo 15-20 minuta od groblja, bez bojnih djelovanja, u smjeru potoka (Blinja, radi napada na selo Donjani, op. a.). Kada smo stigli na vrh jednog brežuljka (Sokolovac, op. a.), zastali smo, podijelili preostalo streljivo, jedna grupa je zauzela položaje da bi nas štitila, a moja grupa je krenula dalje, spuštajući se kroz gustu šikaru. Imena zapovjednika koji nas je poveo u napad (Zdravko Sabljak, op. a.) ni dečki kraj mene se ne sjećam. Kada smo prošli šikaru, još neko vrijeme smo hodali rubom šumarka, a potom krenuli livadom s visokom travom, kako bi došli u podnožje sela i otpočeli napad. Približavali smo se potoku, a iznad nas je bio dalekovod. Bili smo oprezni, ali i uvjereni da ispred nas nema nikoga, kako nam je rečeno, što dokazuje i to da smo od prve crte ušli oko 800 m u dubinu obrane neprijatelja, predaleko od ostalih dečki bojne, misleći kako nas slijede. Dok smo promatrali i dogovarali raspored i početak napada, nakon što prijeđemo potok, ispred nas i lijevo iz šume neprijatelj je otvorio žestoku vatru. Uzvratili smo, ali i započeli pretrčavati i puzati unaprijed do korita potočića. Tu smo zauzeli položaje i vatru izmjenjivali oko sat vremena. Potom su nas tukli minobacačima, čije su mine padale iza nas i sve bliže nama. Odjednom oko nas užas i pakao, geleri, zrna streljiva, bombi i sl. padali su po nama i rezali sve iznad zemlje. Čuo se vrisak, zapomaganje… Svatko je sebi tražio najbolji mogući zaklon, pružao samopomoć i donosio odluku o svojoj sudbini. Odjednom, osjetio sam udarac u potkoljenicu lijeve noge, mišić raznesen, kost smrskana. Pokušao sam se uz pomoć puške pomaknuti, ne bi li našao sigurniji zaklon, ali bez uspjeha. U tom trenutku prišla su mi dvojica iz grupe (imena im ne znam, ali je jedan bio ranjen u nogu, možda lakše) i pomogli

246


u isto vrijeme bijesan što ne prilaze spasiti me, već postavljaju brojna pitanja i potpitanja, na koja sam jedva polovično odgovarao, a na neka, iako sam znao odgovore, nisam se toga trenutka mogao sjetiti. Pitanja su prestala, noć kišna i tiha, nikakvi se šumovi ne čuju. Iz smjera neprijatelja neočekivano ugledam siluetu vojnika i iz sveg glasa viknem: Vidim te … i već je bio kraj mene. Vičem nekontrolirano, zatvara mi rukom usta, gleda me, potiho izmjenjujemo nekoliko rečenica i oko mene se sjurila cijela ekipa, izvukla me iz skloništa i odnijela do prvog rova, a potom preuzela sanitetska ekipa, u vožnji previla i imobilizira-

la potkoljenicu i prebacila u bolnicu u Sisku. Putem sam osjetio glad, tražio jesti. Upravo smo ti spekli ćevape i ražnjiće, našalili su se, misleći na injekcije koje su mi ubrizgavali. U bolnici je bio velik broj i teže ranjenih branitelja. Nakon pregleda, nisam prihvatio amputaciju potkoljenice, snašao sam se i pomoć zatražio na zagrebačkom KBC-u Rebro. Odmah sam operiran, noga je spašena, a oporavak dugotrajno bolan. Najprije sedam, a potom još tri operacije. Na moju i sreću obitelji, uz Božju i pomoć liječnika, spašen sam, pokušavam normalno živjeti, a ratne traume istisnuti i zaboraviti.

Sjećanje Mladena Martinovića – Dugog, hrabrog bojovnika, sudionika u svim akcijama 2. bojne, koji danas sa svojom obitelji samozatajno živi svoj život:

Sused, daj zamisli kakav će to biti sprovod ak ti i ja poginemo, cela ulica bu došla… Nisam ga mogao odbiti, i krenuli smo. Na svakih stotinjak metara ostavljam po jednoga, da nas pokriva. Od straha i lupanja srca, sve sam napetiji, previše se znojim i u ionako mračnoj noći niti što vidim niti čujem. Teren je užasan, obrastao divljom kupinom, visokom travom i drugim žbunjem. Kada sam sve rasporedio, približavam se ranjenom Mirku i vodim dijalog kako bi ga što bolje locirao. Od lupanja srca ne čujem pucketanje granja i deranje hlača o kupine. Locirao sam ga, ali od visokih kupina ne mogu se probiti bliže. Zašutio sam i krenuo u širem luku, te odlučio približiti mu se s neprijateljeve strane, misleći da je tako najsigurnije ako je zasjeda. Puzanjem se probijam kroz žbunje kupinjaka, široko otvorenih očiju i ništa ne vidim, srce hoće van. Odjednom poput rafala strojnice presjeku me riječi: “Vidim te”. Potpuno nesvjesno, nakon nekoliko koraka, bacam se na njega, stavljam mu šaku na usta i potiho molim da se stiša jer je pretjerao. Šutimo i gledamo se neko vrijeme. Tako vodene velike plave oči nikada nitko nije vidio, kao ja Mirkove. Ležao je u krateru eksplodirane mine. Da umirim i njega i sebe, rekao sam mu da ću ga spasiti za gajbu piva. “Imaš dvije, samo me spasi”, kao iz topa je ispalio. Na moj signal, dečki koji su me slijedili sjurili su se, ne mareći za visoko žbunje i kupinjak, položili na nosila i sanitetom po gasu u bolnicu. Nitko sretniji od nas. Spasili smo još jedan život. Danas se povremeno susretnemo s Mirkom, ova ispričana priča je nezaobilazna i u šali mu nabacim da obećane gajbe piva još nisam dobio. Popili smo i više od toga u našu čast.

Boris Kiseljak i ja, nakon što smo ostali, spustili smo se niže i osluškujemo. S punkta UNCRO-a povremeno se pali reflektor i osvjetljava naš teren. Ništa se ne čuje. Nakon nekog vremena javio se. Saznajemo da se zove Mirko Hrgović, da je ranjen i zove da ga izvučemo. Nakon skoro 48 sati od stradavanja, priča nam je bila vrlo sumnjiva, bojeći se da nam neprijatelj sprema klopku, ostavili smo ga i vratili u njegovu postrojbu. Prikupili smo što više podataka o njemu iz civilnog života i krenuli nazad. Zapovjedništvo je organiziralo sanitet, bolničara i dečke za osiguranje. Spuštamo se ispred rova br. 7, do mjesta gdje smo ga čuli, osluškujemo i očekujemo da se ponovno javi. Javio se. “Ispaljujem rafal” pitanja: odakle mu je brigada, gdje živi, gdje mu je općina, u koju osnovnu školu je išao, kako mu se zove učiteljica, kako mu se zove zapovjednik, ima li vozačku… Kada je odgovorio da vozi crvenu Opel Asconu, bilo nam je jasno da je to Mirko. No, još uvijek oprezni, možda ga neprijatelj koristi za mamca. Dogovorili smo se tko će sa mnom ići, a naš zapovjednik Vlado Šavor s dečkima u punoj bojnoj spremnosti djelovat će za slučaj da upadnemo u klopku. Pala je odluka da sa mnom idu Boris Kiseljak, bolničar iz Saniteta bojne, i još jedan, a htjeli su ići svi. Nastao je problem koga odabrati. Igora Bjeljca odmah sam isključio jer mi je susjed. Uvrijeđeni Igor, u svom stilu, uzvraća:

247


VRO “Oluja” 4. do 6. kolovoza 1995. 248


Usprkos teškim gubicima, i pripadnici 2. satnije 2. bojne probili su prvu crtu i zauzeli položaje iznad sela Blinjski Kut i oko 200 metara sjeverno od potoka Blinja odakle su, u više navrata, pokušali izvući svoje stradale suborce. No, zbog jake topničko-pješačke vatre snaga SVK, tijekom 4. kolovoza pronašli su i izvukli samo tijelo smrtno stradalog Darka Kravarščana. Ne znajući što se s njima točno dogodilo i u nemogućnosti da ih pronađu i izvuku, Goran Blažić, Damir Frančina, Tihomir Kiseljak, Goran Šincek, Rajko Đukić i Mirko Hrgović vodili su se kao nestali, s nadom da su još živi. Njihova sudbina razjašnjena je tek 6. kolovoza 1995., kada su postrojbe brigade krenule u napadna djelovanja i probile cijelu crtu obrane Samostalnog odreda Sisak – Caprag SVK. Pronađena su tijela smrtno stradalih Gorana Blažića, Damira Frančine, Gorana Šinceka i Rajka Đukića te ranjenog Mirka Hrgovića, koji je proveo dva dana “na ničijoj zemlji”, pruživši si sam prvu pomoć. Tijelo Tihomira Kiseljaka nije pronađeno i on se od tada do danas vodi kao nestao, s pretpostavkom da je stradao i da mu je tijelo razneseno u minskom polju kod potoka Blinja. Oko 12,00 sati konsolidirani su redovi 2. satnije 2. bojne, kojoj je u večernjim satima zapovjeđeno da se izvuče u Komarevo, a dosegnutu crtu napada preuzela je 3. satnija 2. bojne, kojom je zapovijedao natporučnik Vladimir Šavor. Za vrijeme hodnje prema Komarevu, oko 8,00 sati, pripadnici 3. bojne “poklopljeni” su žestokom topničko-minobacačkom vatrom snaga SVK kod sela Pračno (između Siska i Komareva), pri čemu je ranjeno sedam pripadnika. Nakon pretrpljenih gubitaka postrojba se, prema zapovijedi zapovjednika bojne, satnika Zdeslava Težulatija,77 iz hodnje razvija u bojni napadni postroj na crti s. Pračno – Novo Selo. Usprkos poteškoćama pri uvođenju postrojbi brigade u napad, velikim gubicima i čvrstoj obrani Samostalnog odreda Sisak – Caprag SVK, 101. brigada HV-a uspjela je prvog dana “Oluje” probiti crtu obrane, prodrijeti između 200 i 500 metara prema naprijed te zauzeti crtu Stojanovac (ušće potoka Klobučak u potok Blinja) – podnožje Sokolovca – Blinjski Kut (isključno) – Vučjak. Tijekom cijelog dana, veći broj postrojbi brigade bio je, uslijed jakog minobacačko-topničkog djelovanja snaga SVK duž ceste Komarevo – Vučjak, “prikovan” na početnu crtu napada. 77 Po dolasku u Komarevo zapovjednik 3. bojne dobio je usmenu zapovijed od načelnika stožera ZP-a Zagreb da preuzme položaje 2. gardijske brigade HV-a na crti Mošćenica – Češko Selo. Za izvršenje navedene zadaće zapovjednik bojne pripremio je 5. kolovoza bojnu skupinu od 106 pripadnika, no cijela je akcija na kraju otkazana.

249


Plan mobilizacije Samostalnog odreda Caprag 39. korpusa SVK, 1995. 250


Uz to, u 2. bojni je zbog pretrpljenih teških gubitaka došlo do krize i pada morala. Kako postrojbe brigade nisu mogle probiti veći dio prve crte obrane, Zapovjedništvo brigade i zapovjedništva bojni svojim izvidničko-diverzantskim postrojbama proveli su detaljnija izviđanja zemljišta i rasporeda neprijateljskih snaga na tom području te smjerove početnih napadnih djelovanja, zadaće koje su trebale biti obavljene prije početka napada. Na osnovu raspoloživih i prikupljenih spoznajnih podataka, na svim razinama ViZ-a provedene su pripreme za odlučan napad. Oko 21,30 sati ZM brigade u području Komareva obišao je njihov “stari prijatelj”, general zbora Anton Tus, koji ih je svojim dolaskom ohrabrio i prijedlozima usmjerio pred nastavak napadnih djelovanja. Ništa bolje od 101. brigade HV-a prvog dana “Oluje” nisu prošle ni postrojbe HV-a koje su napadale na njezinim bokovima. Njezin lijevi susjed, 103. brigada HV-a, koja je napadala prema Hrvatskoj Kostajnici, zaustavljena je na području sela Petrinjci. Njezin desni susjed, 57. brigada HV-a, uspjela je probiti obranu neprijatelja i krenuti u napad, ali pošto se cjelokupna brigadna pričuva i dalje nalazila na području Komareva te njezini susjedi (lijevi susjed joj je bila 101. brigada HV-a) nisu uspjeli probiti obranu neprijatelja, postrojbe brigade zaustavile su se na crti Stražbenica – Vrebčevac – s. Budičina (zapadni rub Kotar šume), jer je postojala opasnost da dođu u okruženje, gdje organiziraju odsudnu obranu. Općenito gledano, prvi dan napadnih djelovanja postrojbi pod Zapovjedništvom ZP-a Zagreb na području Banovine završio je neuspješno. Niti su razbijene snage 39. korpusa SVK na glavnim i pomoćnim smjerovima niti je odsječena Petrinja.

251


SHEMA Br. 13 POPIS OBNAŠATELJA SKLOPNIH DUŽNOSTI PREMA USTROJU 3. BOJNE 101. BR HV-a U VRO "OLUJA"

ZAPOVJEDNIK BOJNE SATNIK ZDESLAV TEŽULATI

ZAPOVJEDNIŠTVO BOJNE POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA IPD DRAGO ANDRIĆ

ZAMJENIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE SATNIK DAMIR CMRK

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA SPOZNAJNE POSLOVE i SIS NATPORUČNIK VITO MARKEŽIĆ SAMOSTALNE POSTROJBE BOJNE ZAPOVJEDNICI POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA RKBO MARINKO KARTELO POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA OPĆE POSLOVE IVO VAROVIĆ

DESETINA VEZE ZLATKO SVEČAK ZAPOVJEDNIK 1. SATNIJE SATNIK DARKO AHEC

ZAPOVJEDNIK 2. SATNIJE NATPORUČNIK DAMIR MALENICA

ZAPOVJEDNIK 3. SATNIJE SATNIK VLADO ĐOPAR

IZVIDNIČKA DESETINA (KORIŠTENI SU BRIGADNI IZVIĐAČI)

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA BOJNE ZA LOGISTIKU PORUČNIK IVAN KUPRES

IZVJESTITELJI STRUKA TEHNIČKE VODNIK ŽELJKO ILIĆ

OPSKRBNE NATPORUČNIK MIRKO KOSIĆ SANITETSKE - LIJEČNICI Dr. MILORAD ČEKO Dr. ANTE MISIR

SAMOSTALNI PRATEĆI VOD PORUČNIK ANĐELKO ČOLIĆ

DOZAPOVJEDNIK 2. SATNIJE BRANKO SILOVIĆ

DOZAPOVJEDNIK 1. SATNIJE NATPORUČNIK ZDRAVKO METELKO

DOZAPOVJEDNIK 3. SATNIJE PORUČNIK ZDRAVKO ŽINIĆ

INŽENJERIJSKI VOD IVICA OVČARIČEK

DESETINA "S-2M" ZAPOVJEDNIK 1. VODA PORUČNIK MATE RUPIĆ

ZAPOVJEDNIK 1. VODA

2. VODA 3. VODA

DARKO TOPLAK

ZAPOVJEDNIK LOGISTIČKOG VODA DAMIR PROS

ZAPOVJEDNIK 1. VODA PORUČNIK ANTUN BRDOVČAK

2. VODA 3. VODA

2. VODA

PORUČNIK ŽELJKO KALVI

3. VODA

TOMISLAV RAKELI

Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 3. bojne 101. br HV-a u VRO “OLUJA” 1995.

2. dan bojnih djelovanja – 5. kolovoza 1995.

dosegnutim crtama napada postrojbe brigade pripremaju za odlučan napad prema zapovjeđenim zadaćama i ciljevima prethodnog dana. Diverzantskom vodu brigade zapovjedio je ubacivanje diverzantske grupe iznad sela Blinjski Kut sa zadaćom diverzantskog djelovanja i uspostave kontrole nad cestom Blinjski Kut – Brđani, a Izvidničkom vodu brigade i ojačanim izvidničkim desetinama bojni prikupljanje spoznajnih podataka o bojnom rasporedu Samostalnog odreda Sisak – Caprag SVK. Značajni gubici i žrtve koje su podnijeli, te brojni problemi i poteškoće s kojima su se postrojbe brigade suočile i bile izložene u početku napada, kod njezinih pripadnika izazvali su dosta trauma i doveli do pada morala. Zbog toga su zapovjedništva brigade i bojni, posebice zapovjednici i njihovi pomoćnici za IPD,78 drugog dana “Oluje” većinu vremena posvetili organizaciji i konsolidiranju stanja u postrojbama te motiviranju pripadnika brigade za bliže i sljedeće zadaće napadnih djelovanja. Isto tako, u zapovjedništvima brigade i bojni obavljene su raščlambe i razmotreni čimbenici koji su doveli do stradavanja pripadnika

Nakon neuspjelog proboja prve crte obrane proteklog dana i nemogućnosti da krene naprijed, 1. bojna 101. brigade HV-a je 5. kolovoza s dosegnute crte nastavila napad, zauzela položaje na crti od Madžarske Kose (tt 160) do Piskavice (tt 214) i u suradnji s Inženjerijskim vodom brigade razminirala prolaze u minskim poljima kraj potoka Blinja, iza UNCRO-ova Punkta-2 (tt 119) u rajonu Sjeverna Kosa, zaobilazeći ga. U tome im je pomogla I. topnička skupina Zapovjedništva ZP-a Zagreb, koja je prethodno gađala položaje Samostalnog odreda Sisak – Caprag SVK u Sokolovcu, Donjanima, Jankovcu i Donjoj Kinjački te njihove utvrđene otporne točke na području Blinjskog Kuta. Uvidjevši da su protivničke snage na tom području dobro ukopane i utvrđene te da bi novi napad doveo do novih gubitaka, na osnovi spoznajnih podataka, stanja na crti bojišnice ostalih snaga ZP-a Zagreb i prijedloga Stožera brigade, zapovjednik 101. brigade HV-a drugog dana napada zapovjedio je da se na

78 Pomoćnici zapovjednika za IPD bili su: u brigadi Nevenko Stričević, u bojnama Ivan Jurilj (1. bojna), Vladimir Ovčar (2. bojna) i Drago Andrić (3. bojna), te Dobromir Radušić u TRD-u.

252


strojbi, određivanju ciljeva i smjerova napada te mjesta proboja crte obrane. Zaključeno je da se do početka napada na svim razinama ViZ-a u brigadi, bojnama i TRD-u pripreme i temeljito razrade elementi napada, a pripadnike što bolje pripremi. S obzirom da se ukazala potreba i da se u Zapovjedništvu brigade odazvao veći broj časnika, zapovjednik 101. brigade HV-a ustrojio je posebnu skupinu časnika (od nekadašnjih aktivnih pripadnika brigade) sastava: Stjepan Puškar, Faruk Čerimagić, Ante Radalj, Stjepan Bratković, Davor Belanović, Srećko Planinčić, Želimir Majetić, Pero Bilić i Ivan Lažeta, koji su svojim znanjem i bogatim ratnim iskustvom trebali pružiti stručnu pomoć Zapovjedništvu i zapovjednicima postrojbi u obavljanju zadaća tijekom napada. Sa zaključcima i zadaćama iz raščlambe upoznato je Zapovjedništvo ZP-a Zagreb (IZM-1) te zapovjedništva bojni i satnija brigade, u cilju potpunije pripreme postrojbi za napad. Općenito gledano, drugog dana napada postrojbe zapovjedništava zbornih područja Zagreb i Bjelovar na području Banovine probile su crtu obrane i djelomično potisnule snage SVK prema Glini i Hrvatskoj Kostajnici, dok Petrinja još uvijek nije bila odsječena. Nezadovoljan razvojem situacije na području Banovine, vrhovni zapovjednik OS RH, dr. Franjo Tuđman imenovao je general-pukovnika Petra Stipetića zapovjednikom hrvatskih snaga na Banovini. Po dobivanju zapovijedi, dotadašnji zapovjednik istočnoslavonskog dijela bojišta pohitao je iz Đakova i brzo došao na IZM-1 Zapovjedništva ZP-a Zagreb na Viktorovcu u Sisku, gdje uspostavlja ZM. Na prvom referiranju zapovjednika postrojbi, nakon što je prije toga obišao postrojbe na glavnom smjeru napada te se upoznao sa stanjem na bojišnici i u postrojbama, poduzeo je aktivnosti i mjere njihove konsolidacije te zapovjedio pregrupiranje snaga i korigiranje smjerova napada. Svim postrojbama zapovjedio je da se pripreme za odlučan napad s početkom u 6,00 sati 6. kolovoza 1995. godine. Obilazeći postrojbe, ne baš sjajnu situaciju zatekao je i u 101. brigadi HV-a. Na ZM-u brigade, od zapovjednika i stožera iste izviješćen je o stanju na crti napada i u postrojbama, gubicima te spremnosti za nastavak napadnih djelovanja. Zapovjednik brigade upoznao ga je i s problemima u vezi priprema i preuzimanja crte te uvođenja postrojbi iz hodnje u napadna bojna djelovanja, samo s 1,6 b/k (od predviđenih 4 b/k) streljiva i bez mina za 12 minobacača 120 mm kojima je brigada raspolagala. Osim toga, zapovjednik brigade istaknuo je svoje i nezadovoljstvo pripadnika brigade načinom zapovijedanja Zapovjedništva ZP-a Zagreb, koje je umjesto da djeluje učinkovito, motivirajuće i ohrabrujuće prije otpočinjanja napada, putem

brigade prvog dana napada i utjecali na učinkovitost bojnih djelovanja. Zaključeno je da: – postrojbe brigade nisu mogle biti adekvatno uvježbane za konkretne zadaće napadnih djelovanja iz razloga što Zapovjedništvu brigade nije izdana pripremna zapovijed niti je postrojbama osiguran minimum vremena za prebacivanje iz rajona razmještaja na početnu crtu napada; – su sa zapovjedno-stručnim kadrovima razmatrane različite varijante moguće uporabe postrojbi, ali niti u jednoj da se brigada angažira u napadu tijekom prve etape b/d snaga pod Zapovjedništvom ZP-a Zagreb; – se tajnost pokreta nije mogla osigurati, jer je veliki broj snaga, m/v i tehnike bio nagomilan na vrlo malom prostoru i time predstavljao odličan cilj mogućoj ugrozi; – su se u posljednjem trenutku prije napada izvukle postrojbe 57. brigade HV-a, i to prije no što su ih zamijenile postrojbe 101. brigade HV-a, tako da je dio crte ostao nepokriven i postrojbe u pokretu izložene ugrozi, tim više što nisu bili upoznati sa spoznajnim podacima niti crtom obrane koju su trebali preuzeti; – na taktičkoj razini, pa i s aspekta vojne vještine, neshvatljiva je zapovijed zapovjednika ZP-a Zagreb za izvlačenjem 57. brigade HV-a, kada se znalo da se godinama na toj crti napada uvježbavala te u neposrednom dodiru proučavala i prosuđivala raspored i moć Samostalnog odreda Sisak – Caprag na planiranom smjeru napada; – su postrojbe brigade iz pričuve, sa 67,2% popunjenosti pripadnicima, 27,4% m/v i 1,6 b/k (umjesto 4 b/k po zapovijedi), bez vježbe gađanja i bez zapovijedi za napad, “iz autobusa” otpočele napad s ciljem oslobađanja okupirane Banovine; – sustav veza u početku napada nije funkcionirao, pa su morali koristiti teklićke veze. Uz to, razmatrana je problematika nedovoljne popunjenosti postrojbi pripadnicima i m/v – brigada je napad otpočela s 1589 pripadnika (67,2% popunjenosti po ustroju), od čega 112 časnika (67,5%), 156 dočasnika (70%) i 1321 vojnik (66,8%), te 102 m/v (27,4%). Pritom je naglašeno kako je, u danim uvjetima, logistička potpora postrojbama brigade pružana na visokoj razini učinkovitosti zahtjevne zadaće napada. U skladu sa zaključcima, dane su zadaće pomoćnicima zapovjednika, načelnicima rodova i struka, da svatko u svojoj domeni ostvari suradnju s pomoćnicima i načelnicima Zapovjedništva ZP-a Zagreb (IZM-1 na Viktorovcu) i što bolje pripremi elemente zapovijedi za napad brigade. Dane su zadaće i stožeru brigade da se svojim časnicima neposredno angažira i zapovjedništvima 2. i 3. bojne pruži stručnu pomoć u raspoređivanju po253


svojih nejasnih i pretežito usmenih zapovijedi zbunjivalo sve u sustavu ViZ-a, a zapovjednike postrojbi dovodilo u situaciju da uz veliki rizik i na vlastitu odgovornost, samoinicijativno zapovijedaju postrojbama. Pritom je istaknuo kako je on vjerojatno bio jedini zapovjednik brigade HV-a, koji nije znao da napad na cijeloj crti bojišnice počinje istovremeno u 5,00 sati 4. kolovoza 1995. godine. Saslušavši izvješća zapovjednika brigade, njegovih pomoćnika i članova stožera, general Stipetić zapovjedio je zapovjedniku 101. brigade HV-a izmijenjeni smjer napada brigade (na glavnom smjeru napada snaga ZP-a Zagreb): Blinjski Kut – prema cesti Žirovac – Dvor na Uni, između Zrina i s. Trgovi, sa zadaćom presijecanja ceste kao moguće odstupnice snaga SVK iz smjera Glina – Žirovac – Dvor na Uni. Obećao im je i topničku potporu prije napada od strane topništva ZP-a Zagreb – 16. topničko-raketne brigade HV-a po ciljevima u Kinjačkoj, Velikoj i Maloj Gradusi, što je sutradan i ispunjeno. Što se tiče 57. brigade HV-a, ona je ostala na istim položajima te je ojačana 1. bojnom 149. brigade HV-a, koja joj je trebala čuvati bokove u zahvatu ceste Komarevo – Blinja prema selima Madžari i Letovanci, dok je 103. brigada HV-a uspjela malo pomaknuti položaje prema naprijed i zauzeti željezničku postaju na ulazu u selo Drljače.

Pripadnici 3. satnije 2. bojne s vojnicima UN-a na punktu u Blinjskom Kutu, 6. kolovoza 1995.

3. dan bojnih djelovanja – 6. kolovoza 1995. Temeljem zapovijedi zapovjednika ZP-a Zagreb, taktička zadaća postrojbi 101. brigade HV-a za 6. kolovoza bila je napasti snage Samostalnog odreda Sisak – Caprag SVK smjerom Bestrma – Trnjani – Kljajići – Knezovljani, gdje su se na cesti Petrinja – Hrvatska Kostajnica trebale spojiti sa snagama 2. gardijske brigade HV-a i 57. brigade HV-a, te produžiti napredovanje prema Hrvatskoj Kostajnici, a dijelom snaga prijeći u obranu u području Jošavica – Komogovina – Mečenčani i osigurati desni bok postrojbama 2. gardijske brigade HV-a, koje su napredovale prema Hrvatskoj Kostajnici. Napad je trebao početi u 6,00 sati. Nakon žestoke topničke pripreme I. topničke skupine Zapovjedništva ZP-a Zagreb i TRD-a brigade, postrojbe brigade krenule su u 6,00 sati u napad. Prva bojna napadala je na desnom krilu, druga u sredini, dok je treća bojna napadala na lijevom krilu napadnih djelovanja brigade. U jutarnjim satima 6. kolovoza 1995. postrojbe brigade krenule su u opći napad po bokovima, ali ne i na središnjem dijelu, jer im je smetala UNCRO-ova baza u Blinjskom Kutu. Pošto pripadnici UNCRO-a ( Jordanci) nisu htjeli podignuti rampu i propustiti pripadnike brigade, zapovjednik bri-

General Petar Stipetić u Topuskom za vrijeme VRO “Oluja”.

254


Pripadnici 2. bojne, Jozo Orlović, dozapovjednik bojne Miroslav Semenski i Aleksandar Žanić, Blinjski Kut, 6. kolovoza 1995.

Pripadnici 3. satnije 2. bojne, Blinjski Kut, 6. kolovoza 1995.

Pripadnici 3. satnije 2. bojne, Komarevo, 6. kolovoza 1995.

255


Pripadnici 3. satnije 2. bojne; Petar Glasnović, Dragutin Bartolin – Gec, Sjeverovac – Gradusa, 6. kolovoza 1995.

Na ZM-u brigade: Krunoslav Svjetličić, Mladen Fijember i Ivan Cukina, Bestrma, 6. kolovoza 1995.

gade zatražio je pomoć generala Stipetića, nakon čije je osobne “intervencije” na licu mjesta problem brzo riješen. Prva bojna, s dosegnute crte: selo Krčevine – raskrižje putova Klobučak – Madžari – Madžarska Kosa (tt 160), ojačana Diverzantskim i Izvidničkim vodom brigade napada u manjim borbenim skupinama na glavnom smjeru napada brigade: Bestrma – Trnjani – Kljajići – Dukići – Velika Gradusa – Knezovljani. Druga bojna, ojačana s dva voda 1. bojne, s dosegnute crte: Komarevo – Blinjski Kut – podnožje Sokolovca (isključno), napada smjerom Sjeverna Kosa – Cvijanovića Kosa sa zadaćom da u suradnji s 1. bojnom ovlada područjem Sjeverna Kosa – Donjani te nakon uvođenja pričuve produži napadna djelovanja temeljnim smjerom Bestrma – Trnjani – Kljajići – Knezovljani, sa zadaćom zauzimanja sela Velika Gradusa, presijecanja ceste Petrinja – Hrvatska Kostajnica i organiziranja obrane na crti: Jošavica – Komogovina – Mečenčani. Treća bojna, u svojstvu pomoćnih snaga brigade, s nove početne crte napada: Blinjski Kut – Donja Kinjačka, krenula je u napad smjerom Donja Kinjačka – Vukoševac – Velika Gradusa – Umetić, sa zadaćom što bržeg izbijanja na cestu Petrinja – Hrvatska Kostajnica. Nakon što je u prijepodnevnim satima osobno “udobrovoljio” pripadnike UNCRO-a da podignu rampu i propuste pripadnike brigade, general Stipetić nastavio je put prema Sunji. No, nakon kraćeg vremena vratio se i zapovjedniku 101. brigade HV-a zapovjedio da što prije prebaci dio postrojbi cestom do Brđani Ceste i prijeđe u napad. Ova zapovijed realizirana je s postrojbama 3. bojne i jedne satnije iz sastava 103. brigade HV-a.

Do kraja dana postrojbe brigade dosegle su sljedeće crte: 1. bojna Trnjani – Staro Selo – Velika Gradusa, 2. bojna Price – Čakalska Kosa – Sjeverovac – Dukići, a 3. bojna, koja je napadala na pomoćnom smjeru, Blinjski Kut – Petrijevci – Mala Gradusa. Nakon što su se snage SVK pod napadnim djelovanjima postrojbi brigade povukle izvan dometa oruđa TRD-a brigade, počela je priprema za njegovo prebacivanje na novi paljbeni položaj i do kraja dana, bez topničkog djelovanja, prebačen je i razmješten na nove paljbene položaje u selu Bestrma. Tempo napada svojih postrojbi pratilo je i Zapovjedništvo brigade, koje je uspostavilo ZM u selu Bestrma. Prva okupirana sela koja su oslobodili pripadnici 101. brigade HV-a bila su Blinjski Kut, Sjeverna Kosa i Bestrma. Usporedo sa 101. brigadom HV-a napredovale su i postrojbe HV-a, koje su napadale na njenim bokovima. Bez većeg otpora pobunjenih Srba, 57. brigada HV-a (desni susjed) oslobodila je sela Stražbenica, Petkovac, Blinja, Budičina i Moštanica, stavila pod nadzor cestu Petrinja – Hrvatska Kostajnica te stigla do sela Umetić, gdje je organizirala obranu. Lijevi susjed, 103. brigada HV-a je također uz slab otpor pobunjenih Srba, ovladala područjem od sela Drljače do Radonja Luke te u dužini tri kilometra na dijelu između sela Prevršac i Panjani, izbila na cestu Petrinja – Hrvatska Kostajnica. Suradnja 101. brigade HV-a s 57. i 103. brigadom HV-a tijekom napada bila je jako otežana i onemogućena, a podaci o stanju na bojišnici i u redovima SVK te dosegnutoj crti napada izmjenjivali su se pri neposrednom dodiru postrojbi. Zbog toga su bojne u napadu morale uspostavljati i bočna osiguranja. Ne256


SHEMA Br. 14 POPIS OBNAŠATELJA DUŽNOSTI PREMA USTROJU TRD-a 101. BR HV-a U VRO "OLUJA"

ZAPOVJEDNIK TRD-a SATNIK JOSIP PETRETIĆ

DOZAPOVJEDNIK TRD-a SATNIK ZLATKO RAŽENJ

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA ZA IPD SATNIK DOBROMIR RADUŠIĆ

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA ZA SPOZNAJNE POSLOVE I SIS

ZAPOVJEDNO-IZVIDNIČKA BITNICA ZAPOVJEDNIK SATNIK GORAN PAVKOVIĆ DOZAPOVJEDNIK - ČASNIK RAČUNAČ PORUČNIK ALBERT TEPEŠ

1. MINOBACAČKA BITNICA 120 MM ZAPOVJEDNIK IVAN CRNEK DOZAPOVJEDNIK ZLATKO JURKOVIĆ BITNIČKI DOČASNIK - JOSIP ZANNE

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA ZA OPĆE POSLOVE ____________ KNEŽEVIĆ

BITNICA VLR 128 MM RAK 12 M-91 ZAPOVJEDNIK NATPORUČNIK BRANKO GILJANOVIĆ

2. MIN. BITNICA 120 MM

TOPNIČKO-RAKETNI VOD ZA PZO DIVIZIJUNA IVO ZAMBERLIN

LOGISTIČKI VOD MITAR VUKAŠINOVIĆ

ZAPOVJEDNIK NATPORUĆNIK BOŽIDAR HAMELEC DOZAPOVJEDNIK JOSIP TONŽETIĆ

POMOĆNIK ZAPOVJEDNIKA ZA LOGISTIKU NATPORUČNIK SERGIJE DRAŽIĆ IZVJESTITELJI STRUKA TEHNIČKE VODNIK DRAŽEN KELČEC

OPSKRBNE FRANJO HORNUNG

SANITETSKE - LIJEČNICI Dr. ŽELJKO GUŠTIN

Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju TRD-a 101. br HV-a u VRO “OLUJA” 1995.

4. dan bojnih djelovanja – 7. kolovoza 1995.

što bolju neposrednu suradnju brigada je ostvarivala s 57. brigadom HV-a putem 1. bojne, koja je s njom bila u dodiru. S lijevim susjedom, 103. brigadom HV-a, vezu je uspostavila tek oko 18,00 sati na cesti Petrinjci – Mala Paukova. No, nakon toga suradnje između 101. i 103. brigade HV-a više nije bilo. Trećeg dana “Oluje”, uz to što je intenziviran tempo napada, postrojbe Zapovjedništva ZP-a Zagreb ostvarile su odlične rezultate. Probile su crtu obrane i razbile snage 39. korpusa SVK, prodrle u dubinu teritorija Banovine, oslobodile Petrinju i Glinu, dok su postrojbe pod Zapovjedništvom ZP-a Bjelovar oslobodile Hrvatsku Kostajnicu. Nakon oslobađanja Petrinje, glavnina snaga 39. korpusa SVK počela se izvlačiti prema Dvoru na Uni. Time je napredovanje svih postrojbi HV-a, pa i 101. brigade, bilo uvelike olakšano, pošto organizirane obrane i većeg oružanog otpora snaga SVK više nije bilo.

Napredovanje i oslobađanje okupiranog teritorija Banovine brigada je nastavila i 7. kolovoza. Prema zapovijedi zapovjednika brigade, njezine postrojbe, u napadnom rasporedu bojni, imale su zadaću produžiti napadna djelovanja osnovnim smjerom Borojevići – Gornja Lovča – Visoko brdo, sa zadaćom gonjenja, zarobljavanja ili uništenja razbijenih snaga SVK, ispresijecanja i čišćenja terena, te izbijanja na crtu Gornja Lovča – Babin kesten. Prva bojna, ojačana Diverzantskim vodom brigade, u bojnom rasporedu od tri borbene skupine (svaka je brojala trideset pripadnika) i jednom satnijom u pričuvi, oko 12,45 sati zauzima Komogovinu, a oko 14,30 sati prodire u Šamaricu i napada prema Ledinjaku duž rijeke Sunje. Oko 17,00 sati postrojbe bojne izbijaju na područje Ledinjaka, ispred kojeg zapovjednik bojne s jednom borbenom skupinom uspostavlja polukružnu obranu, dok s ostatkom snaga i isturenih prethodnica, uz neprekidna izviđanja, nastavlja bojna djelovanja prema području 257


VRO “Oluja” – 7. kolovoza 1995. 258


Između 16,00 i 18,00 sati 7. kolovoza 1995., pripadnike brigade na dosegnutim crtama obišao je njihov župnik iz Gajnica Ilija Žugaj, čiji ih je dolazak jako razveselio i dodatno motivirao da ustraju do kraja u oslobađanju Domovine. Velečasni Ilija Žugaj pridonosio je duhovnom jačanju pripadnika 101. brigade HV-a tijekom Domovinskog rata i danas, s puno topline i poštovanja, sjeća se “Oluje” i dečki iz brigade: Godine 1995. došao je čas da se vrati izgubljeno, došli su “Bljesak” i “Oluja”. I oni, koji su bili zaista bolesni, nisu željeli propustiti tu radost oslobađanja zemlje. I meni samome je bilo veliko veselje kad sam se u “Oluji” našao s našom brigadom kod Crvenog mosta, na raskrižju ceste za Hrvatsku Kostajnicu i Komogovinu. Obišao sam naše dečke i bio sretan što sam barem na takav način podijelio radost naše borbe za oslobođenje Domovine.

Dio Zapovjedništva brigade, slijeva: S. Puškar, J. Petrašević, Z. Horvat, D. Belanović, Ž. Miholčić, u drugom redu: I. Cukina, P. Bilić i A. Radalj, Knezovljani, 7. kolovoza 1995.

Prije 13,00 sati postrojbe brigade prešle su cestu Petrinja – Hrvatska Kostajnica, te su se u selu Knezovljani susrele s pripadnicima 1. bojne 2. gardijske brigade HV-a. Do 17,00 sati postrojbe brigade dosegnule su sljedeće crte: 1. bojna izbija na crtu Komogovina – Ledinjak, 2. bojna Sjeverovac – Borojevići, dok je 3. bojna izbila na crtu Mečenčani – Babin kesten. Njihovo napredovanje pratio je i TRD brigade, koji je zauzeo paljbene položaje na području sela Knezovljani. Zapovjedništvo brigade premjestilo je ZM u selo Bestrma. U 18,00 sati Zapovjedništvo brigade čulo je na radiju govor ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška, da je VRO “Oluja” završena te da se još nastavlja s pretraživanjem i čišćenjem oslobođenih područja od ostataka razbijene SVK do državne granice s Republikom Bosnom i Hercegovinom, što su postrojbe 101. brigade HV-a idućih dana i obavljale. Do kraja dana postrojbe brigade dosegle su crtu: Ledinjak – Lovča – Babin kesten, te time učinkovito i bez novih gubitaka obavile prvu etapu, odnosno bližu zadaću napadne operacije.

Slijeva: A. Radalj, J. Petrašević, S. Puškar i D. Ladišić, čuče: Ž. Seljan, I. Živković i S. Kolačko, Knezovljani, 7. kolovoza 1995.

Krivodola (tt 602). Ispred cilja, na dosegnutoj crti, organizira polukružnu obranu i izviđanje snaga SVK u bježanju. Druga bojna, ojačana Protudiverzantskim vodom brigade, zauzima selo Borojevići i napada smjerom Trninići – Lovča – Gornja Lovča. Treća bojna, ojačana Izvidničkim vodom brigade, uz isturene prethodnice i neprekidna izviđanja, napada na smjeru selo Mečenčani – rijeka Plavićevica – vrh Plavićevica – Babin kesten.

259


8.5. Napadna bojna djelovanja brigade 8. – 14. kolovoza 1995. 5. dan bojnih djelovanja – 8. kolovoza 1995. Oslobađanjem Petrinje, Hrvatske Kostajnice i Gline, postrojbe zbornih područja Zagreb i Bjelovar usmjerile su napad prema Dvoru na Uni, jedinom mjestu preko kojeg su se srpski vojnici i civili s Banovine i Korduna izvlačili prema području Bosne i Hercegovine pod kontrolom bosanskih Srba. Osim toga, dio snaga ZP-a Zagreb, na čelu s 2. gardijskom brigadom HV-a, krenuo je u pretraživanje i čišćenje oslobođenog područja Banovine od ostataka snaga razbijenog 39. korpusa SVK, prvenstveno brdovitog područja Zrinske gore. Time je započela realizacija druge etape – sljedeće zadaće operacije. Taktička zadaća postrojbi brigade bila je, u napadnom rasporedu bojni, nastaviti bojna djelovanja temeljnim smjerom Babin kesten – Brđani Šamarički – Gornji Javoranj – Vanići, sa zadaćom gonjenja, zarobljavanja ili uništenja razbijenih snaga SVK, ispresijecanja i pretraživanja terena Zrinske gore, te što bržeg izbijanja na cestu Glina – Gvozdansko – Dvor na Uni. Nakon toga, na crti: Donja Stupnica (isključno) – Udetin – Kepčije – Zrin – Brezova glava, trebale su se razviti u obrambeni poredak, u spremnosti za odbijanje eventualnog protunapada ostataka razbijenih snaga SVK u izvlačenju, te se pripremiti i izvesti energičan napad prema državnoj granici s Republikom Bosnom i Hercegovinom, smjerom lijevo: Kamenjača (isključno) – Zakopa – Čemernica – duž potoka Javnica i rijeke Gračanice – državna granica, desno: Trgovi – Kosna – Stambolije – Bijelića glava – Rudići – državna granica. Prva bojna, zajedno s Protudiverzantskim vodom brigade, napada smjerom Ledinjak – Krivodol (tt 602) – Grabovica – Gornji Pedalj – Donji Pedalj – Trgovi, s ciljem što bržeg izbijanja na cestu Gvozdansko – Dvor na Uni, kod sela Trgovi. Druga bojna, zajedno s Diverzantskim i PZO vodom brigade, napada smjerom Gornja Lovča – Brezova glava – Švrakarica – Samardžije – Vratnice (tt 252) – Trgovi, s ciljem što bržeg izbijanja na cestu Gvozdansko – Dvor na Uni, kod sela Trgovi. Treća bojna, na čelu s Izvidničkim vodom brigade i Izvidničkom desetinom bojne, nastavila je napadna djelovanja smjerom Babin kesten – Potočani – Gornji Javoranj – Vanići – Dvor VRO “Oluja” 8. – 14. kolovoza 1995. 260


261


Pripadnici 2. bojne, kolovoz 1995.

Pripadnici 1. satnije 3. bojne, Komogovina, 8. kolovoza 1995.

262


pnica, napada smjerom Trgovi (siječe cestu Glina – Dvor na Uni) – Kosna – Stambolije – Bijelića glava – Rudići – državna granica. Zapovjednik bojne zapovjedio je provedbu zadaće u tri bojna poretka, s prethodnicom i bočnim osiguranjem, koji su nastupali smjerovima Donja Stupnica – Joševica – Trgovi/tt 149 (na spoju ceste Donja Stupnica s cestom Glina – Dvor na Uni), Vilensko Brdo – Jokina glava (tt 229) – Trgovi i Grujino brdo (tt 230) – Gage – Trgovi (tt 136). Druga bojna, ojačana Diverzantskim i PZO vodom brigade, s crte: Gage – Vrpolje Bansko, napada smjerom Arbutine Vrpoljske – Grmušani (siječe cestu Glina – Dvor na Uni) – Donja Sočanica – Gornja Ljubina (tt 181) – s. Živkovići (tt 321) – državna granica. Prema zapovijedi zapovjednika bojne, postrojba zadaće provodi u satnijskim kolonama, te se u selu Grmušani na desnom boku spaja s postrojbama 1. bojne, a na lijevom s postrojbama 3. bojne kod sela Vanići. Treća bojna, ojačana Izvidničkim vodom brigade, s crte: Gornji Javoranj – Kepčije, napada smjerom Donji Javoranj –

na Uni, s ciljem što bržeg izbijanja na cestu Gvozdansko – Dvor na Uni, kod sela Grmušani. Uz to, prema zapovijedi zapovjednika brigade, pripadnici bojne trebali su prije mraka ući u Dvor na Uni. Do 10,30 sati postrojbe brigade dosegle su sljedeće crte na vrhovima Zrinske gore: 1. bojna vrh Krivodol (tt 602), 2. bojna vrh Brezova glava, a 3. bojna crtu Zrinska kula – Vukelići. Napredovanje je trajalo tijekom cijelog dana te su do 20,00 sati postrojbe brigade zauzele sljedeće položaje: 1. bojna Donji Pedalj – Gage, 2. bojna Gage – Vrpolje Bansko, a 3. bojna Gornji Javoranj – Kepčije. Prilikom izviđanja za ulazak 3. bojne u Dvor na Uni, izvidničko-diverzantska skupina (jačine 20 pripadnika), kojom je osobno zapovijedao zapovjednik bojne, satnik Zdeslav Težulati, oko 19,10 sati došla je u bliski vatreni sukob sa zaostalom grupom razbijenih snaga SVK. Pritom su zarobili pet neprijateljskih vojnika, od kojih su četvorica bila preobučena u civilnu odjeću, skrivajući oružje u dekama. Potom, nakon kratkog oružanog sukoba, zbog žestoke neprijateljske vatre iz kuća i s uzvisina oko grada, zapovjednik 3. bojne zapovjedio je povlačenje s područja Dvora na Uni, te s bojnom nije ušao u grad kako je bilo zapovjeđeno. Zarobljene pripadnike SVK predao je u večernjim satima 9. kolovoza 1995. načelniku SIS-a brigade, zastavniku Željku Jantoleku, na obradu i daljnji postupak. Napredovanje postrojbi brigade, bez bojnog djelovanja, pratio je u stopu TRD brigade u pohodnim postrojima smjerom Knezovljani – Komogovina – Donja Pastuša – Jabukovac – Kraljevčani – Dodoši – Mačkovo Selo – Miočinovići – Zlatovići – Gornja Stupnica, te se razmjestio i zauzeo paljbene položaje na području Brđana Šamaričkih. Zapovjedništvo brigade premjestilo je ZM u selo Brđani Šamarički. Na kraju dana postrojbe brigade dosegle su i razmjestile se na crti: Gage – Vrpolje Bansko – Kepčije.

6. dan bojnih djelovanja – 9. kolovoza 1995. Napredovanje, gonjenje i zarobljavanje zaostalih grupa razbijene SVK, pretraživanje i čišćenje okupiranog teritorija Banovine 101. brigada HV-a nastavila je i šestog dana “Oluje”. Na osnovu pripremljenih varijanti uporabe postrojbi brigade i prijedloga Zapovjedništva brigade s ciljem što učinkovitijeg obavljanja zapovjeđenih zadaća, zapovjednik brigade donio je odluku i postrojbama zapovjedio pregrupiranje, energičan napad i gonjenje ostataka razbijenih snaga SVK do državne granice Republike Hrvatske. Prva bojna, ojačana Protudiverzantskim vodom brigade, s crte: Grujino brdo (tt 230) – Vratnice (tt 252) – Donja Stu-

1. bojna u “Oluji”, Trgovi, 9. kolovoza 1995.

263


“Oluja” – 1. bojna na gornjoj fotografiji, a na donjoj zamjenici zapovjednika brigade Sulejman Tatarević i Ivan Cukina, Trgovi, 9. kolovoza 1995.

264


šćenja preostalog područja Banovine do državne granice od zaostalih grupa razbijene SVK, koje su se odbijale predati. I ostale postrojbe Zapovjedništva ZP-a Zagreb ušle su u Dvor na Uni. TRD se nalazio na paljbenom položaju u s. Vrpolje Bansko. ZM brigade i dalje je bilo u Brđanima Šamaričkim. Usporedo s napadnim gonjenjem razbijenih snaga SVK, postrojbe brigade provele su ubrzano pretraživanje i čišćenje sjeveroistočnih padina Zrinske gore (u širini od 8 do 10 km i dubini do 25 km), što je bila zadaća i susjednih postrojbi – 57. i 103. brigade HV-a. Izbivši na cestu Glina – Dvor na Uni, postrojbe brigade naišle su na napušteni konvoj izbjeglica pobunjenih Srba, koji su pregazili i uništili tenkovi njihove razbijene vojske pri bježanju.

Kamenjača – Vanići (siječe cestu Glina – Dvor na Uni) – Cvetojevići – Javnica – Kotarani – državna granica. I zapovjednik 3. bojne zapovijeda provedbu zadaća u satnijskim kolonama, s izvidničkim prethodnicama i pojačanim bočnim osiguranjem, za slučaj bojnog djelovanja ostataka razbijenih snaga SVK u bježanju iz smjera Dvora na Uni. U mjestu Vanići izbija na cestu Glina – Dvor na Uni, spaja se sa snagama 2. bojne na desnom boku te poduzima mjere osiguranja i odbijanja eventualnog djelovanja snaga SVK iz smjera Dvora na Uni. Do kraja dana postrojbe brigade izbile su na cestu Glina – Gvozdansko – Dvor na Uni, u neposrednoj blizini Dvora na Uni sijeku bježanje zaostalih snaga razbijene SVK s Korduna i dijela Banovine iz smjera Gline i zauzimaju sela Trgovi, Grmušani i Vanići. Na dosegnutoj crti razmjestile su se u obrambeni bojni raspored, spremne odbiti eventualni protunapad, te obavile pripreme za odlučan nastavak gonjenja, pretraživanja i či-

Posljedice povlačenja vojske i civila iz tzv. RSK.

265


“Oluja” – tragovi tenkovskih gusjenica uništene kolone izbjeglica – česti znakovi bježanja na koje su u gonidbi nailazile postrojbe brigade, Trgovi, 9. kolovoza 1995.

u mjesto, nego u dvije manje grupe, a Kruno Badel je otišao naprijed ostvariti kontakt s našim grupama desno od nas. Ulaskom u mjesto uočeno je da je nedavno na samoj cesti došlo do bojnih djelovanja, što je zaključeno iz sljedećih elemenata: – na samoj cesti i u kanalima ležala su trupla ubijenih civila (točan broj nije mi poznat, ali se radilo o 10 do 15 leševa); – samo jedan leš bio je u vojnoj odori vojnika Srpske vojske Krajine i nalazio se na samoj cesti, 100 metara od centra mjesta; – u jednoj kući s južne strane ceste, koja je bila u izgradnji te nije imala prozore i vrata, pronađen je mrtav vojnik ABiH, uz kojeg je bio naslonjen RPG-8. Sutradan, tijekom obilaska mjesta, iza iste kuće zatečen je ranjeni vojnik ABiH Remzija Buljubašić iz sela Bužim, pripadnik bužimske brigade. Prema njegovoj izjavi, ranjen je dva dana ranije u napadu na kolonu civila. Ustanovljeno je da su pripadnici ABiH u mjestu Trgovi izvršili napadna bojna djelovanja na kolonu civila, koja su zaustavili pristigli tenkovi Srpske vojske Krajine. Zbog toga su se pripadnici ABiH povukli prema granici RH, a tenkovi Srpske vojske Krajine su ostali. Ovo je važno jer se vidi da su za napad na miješanu vojnocivilnu srpsku kolonu odgovorni pripadnici ABiH, koji su kolonu napali s južne strane ceste. Isto je tako vidljivo da su dio srpske vojno-civilne kolone izgazili srpski tenkovi. To se dogodilo prije dolaska snaga Hrvatske vojske, koje lažno i neosnovano optužuju za te zločine.

Sjećanje poručnika Mladena Tucibata o događajima na cesti Trgovi – Dvor na Uni: Po dobivenoj zapovijedi, kao zapovjednik 1. satnije, žurno sam oformio grupu od četrdeset pripadnika. Postrojba je žurno krenula u bojnoj formaciji prema selu Gage te za nepuni sat vremena stigla na odredište. Izviđanjem je ustanovljeno da je selo u potpunosti prazno. Tijekom ovladavanja prostorom sela začulo se brujanje tenkovskih motora iz smjera mjesta Trgovi. Odmah smo se pripremili za protuoklopni boj te se iz sela Gage uputili u smjeru komunikacije Trgovi – Dvor na Uni. Spuštanjem prema njoj uočili smo tenkovske rovove (po jedan sa svake strane puta) iz kojih su netom prije izašli neprijateljski tenkovi i uputili se prema cesti Trgovi – Dvor na Uni. Izlaskom na cestu, oko 500 metara istočno od mjesta Trgovi, uspješno je uspostavljen kontakt s 2. bojnom brigade na lijevom boku. Vrijeme je brzo prolazilo te smo krenuli prema mjestu Trgovi, koje se ocrtavalo u zalasku sunca. Na samom istočnom ulasku u mjesto naišli smo na karbonizirana i u potpunosti uništena vozila (do neprepoznatljivosti), koja su vjerojatno stradala od tenkovskih projektila ili protuoklopne rakete. Ulaskom u mjesto uočena je potpuna zakrčenost ceste različitim osobnim vozilima i poljoprivrednim strojevima, a u zraku je vladala potpuna tišina koju je remetio čudan zvuk (kasnije je ustanovljeno da je radio motor vojne auto-dizalice COLES, koja je zaglavila u kanalu pored ceste). Zbog nepovoljne situacije (cesta u potpunosti zakrčena, neprovjereni stambeni objekti s obje strane ceste i sumrak koji se spuštao) nisam ušao s cjelokupnim snagama

266


a) Pravac prvi: Osobno sam predvodio grupu sastavljenu od po jednog voda iz 1. i 2. satnije te inženjerijske desetine. Napredovali smo duž ceste, izbili na komunikaciju Petrinja – Dvor na Uni i spojili se sa snagama druge i treće grupe, a potom i s 2/101. brigade. Prošli smo kroz djelomično napuštenu kolonu (ostavljene su uglavnom stare osobe te mlađe mentalno bolesne osobe), osigurali prihvat zatečenih civila, kao i pronađenih ranjenika od strane našeg saniteta te produžili prema selu Stambolije, koje smo zaposjeli i bojno osigurali u večernjim satima. b) Pravac drugi: Zapovjednik grupe bio je zamjenik zapovjednika 2. satnije, poručnik Nikola Marciuš. Ta grupa, jačine jednog voda iz sastava 2. satnije, imala je zadaću napredovati šumskim putem preko Joševice i izbiti na područje Trgova, “čisteći” teren od zaostalog neprijatelja. Zadaću su uspješno izvršili te su zarobili naoružanu grupu neprijateljskih vojnika. Zarobljenici su razoružani i sprovedeni u Zapovjedništvo bojne, a potom predani nadležnim tijelima. c) Pravac treći: Zapovjednik grupe – zapovjednik 1. satnije, poručnik Mladen Tucibat imao je zadaću napredovati pravcem Vilensko brdo – s. Miličevići – s. Gage i izbiti na Trgove. Grupa se sastojala od jednog voda 1. satnije i izvidničke desetine bojne, ojačanih dijelom Izvidničkog voda brigade. S obje izvidničke postrojbe zapovijedao je obavještajni časnik bojne, poručnik Krunoslav Badel. Grupa je žurno krenula u borbenoj formaciji prema selu Gage te za nepuni sat vremena stigla na odredište. Izviđanjem je ustanovljeno da je selo u potpunosti pusto. Tijekom ovladavanja širim prostorom sela začulo se brujanje tenkovskih motora iz smjera juga. Vojnici su se odmah pripremili za protuoklopni boj te se iz sela Gage uputili u smjeru ceste Trgovi – Dvor na Uni. Spuštanjem prema navedenoj cesti uočeni su tenkovski rovovi (po jedan sa svake strane puta) iz kojih su netom prije izašli neprijateljski tenkovi i uputili se prema cesti Trgovi – Dvor na Uni. Ubrzo su uočeni i sami tenkovi, udaljeni nekoliko stotina metara. Zbog konfiguracije terena tenkovi se nisu mogli kretati prostorom uz cestu, jer su se sa svake strane nalazili široki i duboki odvodni kanali. Ne obazirući se na vlastite ljude, dva tenka su “zagazila” na sjevernu (bližu) stranu ceste jednostavno gazeći vozila. Nisu se obazirali na svoje sunarodnjake, od kojih neki (očito iznenađeni i u šoku) nisu ni stigli pobjeći pa su pregaženi u svojim vozilima. Bili su dobro vidljivi dijelovi udova kako vire iz pregaženih vozila, koja su zbijena na visinu od samo 50 centimetara.

Bojnik Siniša Ratković: sjećanje na događaje na cesti Trgovi – Dvor na Uni: Dolaskom na šire područje Trgova uspostavio sam dodir s 1/57. brigade HV-a i izravnu vezu s njezinim zapovjednikom, bojnikom Srpakom (Željko, op.a.). Pred nama je bila srpska kolona (traktori, civilna i vojna vozila) u kojoj su bili, kako smo kasnije ustanovili, osim velikog broja civila, i vojnici i milicija RSK, pripadnici Vojske Jugoslavije, srpski dobrovoljci te vojnici AP Zapadna Bosna. Kolona se protezala kilometrima te je stajala na mjestu zbog zakrčenosti ceste. Iz nje su prema nama djelovali jakom puščanom, strojničkom i snajperskom vatrom. Dok smo se pripremali za napad došao je operativac iz ZZPZa, satnik Ivica Ninčević i prenio nam (i pripadnicima 1/57. brigade) zapovijed generala Petra Stipetića, koja je zvučala otprilike ovako: “Ne pucajte da ne stradaju civili. Vatru otvarajte samo ako neprijatelj pokuša izravan napad na vaše položaje.” S bojnikom Srpakom dogovorio sam zajednički način djelovanja u slučaju jače neprijateljske aktivnosti. U Donjem Pedlju uredio sam zapovjedno mjesto. Osmatračnica je postavljena na groblju koje se nalazi na brdu iznad sela. Postavljena je čvrsta obrana prema Trgovima radi sprječavanja srpskog napada. Vod minobacača zaposjeo je vatreni položaj na prikladnom mjestu te je napravljen plan njihovog paljbenog djelovanja, pošto smo iz ratnog plijena popunili zalihe streljiva, uključivo i dovoljno mina za minobacače. U jednom trenutku iz kolone se začula jača paljba, ali ne prema nama. Kasnije smo od zarobljenika saznali da je to bio obračun Srba s vojnicima AP Zapadna Bosna jer su, kako je zarobljenik rekao, “saznali da su abdićevci prešli na hrvatsku stranu.” U popodnevnim satima zaprimio sam zapovijed za napad na prednji kraj neprijatelja, prilazak neprijateljskoj koloni, prolazak kroz nju te nastavak prodora prema državnoj granici i spajanje s postrojbama 5. korpusa ABiH. Dok su trajale pripreme za napad žurno sam poslao Darka Matijevića do 57. brigade radi dogovora i usklađivanja vremena i pravaca napada. On se brzo vratio s viješću da je 1/57. brigade, u isto vrijeme kad smo mi dobili zapovijed za napad, dobila zapovijed za odsudnu obranu. Temeljem prosuđenog stanja vlastitih snaga, nedostatka kvalitetnih obavijesti o neprijatelju te geografskih uvjeta, oformio sam tri udarne grupe i pričuvu te zapovjedio istovremeni napad na tri pravca i to:

267


7. dan bojnih djelovanja – 10. kolovoza 1995.

Do 14,30 sati postrojbe brigade dosegle su crte: 1. bojna Stambolije – Ljubina, 2. bojna Sočanica – Borojevići, dok je 3. bojna zauzela selo Kotarani. Tijekom dana postrojbe brigade dosegle su crtu: Ljubina – Sočanica – Kotarani, što im je bio zadani krajnji cilj u VRO “Oluja”, i izbile na državnu granicu s Republikom Bosnom i Hercegovinom, na kojoj su podigle hrvatski barjak. Potom su uredile i utvrdile položaje za obranu u spremnosti za eventualni protunapad snaga SVK. Time je 101. brigada HV-a u cijelosti i učinkovito obavila zapovjeđenu temeljnu bojnu zadaću u VRO “Oluja”. Usporedo sa 101. brigadom HV-a, na državnu granicu Republike Hrvatske izbile su i susjedne postrojbe. Desni susjed, 57. brigada HV-a, nakon što je presjekla cestu Glina – Gvozdansko – Dvor na Uni, kod sela Gvozdansko izbila je na državnu granicu te zauzela položaje: Majdan – Kolabin Jarak – Makarovača. Lijevi susjed, 103. brigada HV-a, izbila je na rijeci Uni od sela Zamlače do Volinje, te presjekla cestu Hrvatska Kostajnica – Dvor na Uni. Sve postrojbe Zapovjedništva ZP-a Zagreb također su izbile na državnu granicu, čime je VRO “Oluja” na području Banovine završena. Poslijepodne 10. kolovoza 1995. Zapovjedništvo ZP-a Zagreb izvijestilo je GS HV-a da su njegove snage izbile na državnu granicu Republike Hrvatske i time u potpunosti realizirale zapovjeđene zadaće u VRO “Oluja”.

Oslobađanje, pretraživanje i čišćenje okupiranog teritorija Banovine na zapovjeđenom smjeru brigada je nastavila i sedmog dana operacije. Postrojbe brigade, na dosegnutim crtama, iz obrambenog bojnog poretka pregrupirale su se i nastavile bojna djelovanja prema državnoj granici. Prva bojna na crti lijevo: Trgovi (kota 136 – škola) – Donja Ljubina, desno: Devetaci – Rudići, po dubini Bijelića glava. Druga bojna na crti: Grmušani – Donja Sočanica – Borojevići. Treća bojna na crti: lijevo: Čemernica, desno: potok Gračanica, po dubini Kotarani (tt 281). Zapovjednici bojni zapovjedili su pregrupiranje, energičan napad i gonjenje ostataka snaga razbijene SVK do državne granice na zadanim smjerovima i ciljevima prema zapovijedi zapovjednika brigade od prethodnog dana. U 12,40 sati 10. kolovoza 1995. dio 3. bojne, djelujući na smjeru Vanići – Kotarani, spojio se s 1. satnijom 2. bojne 511. brigade 5. korpusa ABiH. Sa zapovjednikom te postrojbe Mujom Alijagićem, u 14,10 sati istoga dana susreo se i zapovjednik 101. brigade HV-a sa svojim pomoćnicima. Pritom su razmijenili spoznajne podatke i dogovorili daljnje aktivnosti.

Pripadnici 2. bojne: Božidar Čebrajec, Marko Bijelić, Vladimir Šavor, Darko Harmina, Dragutin Bartolin – Gec, Davorin Vranko i Ranko Badelj, Grmušani, 9. kolovoza 1995. 268


Susret pripadnika 3. satnije 2. bojne s pripadnicima Armije BiH, ĹĄiri rajon SoÄ?anice, 10. kolovoza 1995.

Susret s pripadnicima 5. korpusa Armije BiH, Kotarani, 10. kolovoza 1995.

269


8. i 9. dan bojnih djelovanja – 11. – 12. kolovoza 1995.

10. dan bojnih djelovanja – 13. kolovoza 1995.

Nakon učinkovito obavljene temeljne bojne zadaće, postrojbe 101. brigade HV-a uređuju i utvrđuju položaje na graničnoj crti: Ljubina – Sočanica – Kotarani. Pritom su posebnu pažnju posvetile stanju sigurnosti i bojnim osiguranjima u svojim zonama djelovanja, jer je postojala opasnost protunapada te diverzantskog ili provokativnog djelovanja zaostalih naoružanih grupa razbijene SVK, i to ne samo pješačkim oružjem, već i topništvom koje su izvukli u susjednu Bosnu i Hercegovinu. Tijekom napadnih djelovanja postrojbi brigade energično se radilo na sprječavanju otuđivanja i uništavanja privatne (pokretne i nepokretne) i druge imovine, a protiv počinitelja poduzimane su oštre kaznene mjere. Izbijanjem na državnu granicu, zapovjednik brigade još jednom je ponovio svim pripadnicima i postrojbama izričitu zabranu svakog otuđivanja pokretne imovine, kao i svakog oštećenja nekretnina u zoni odgovornosti brigade. Naglašeno je da će svatko kod koga se nađe ukradena stvar ili se uhvati u počinjenju djela biti priveden te protiv njega biti pokrenut stegovni ili kazneni postupak. Pritom je naglašeno da sve oružje, streljivo, vojnu tehniku i opremu treba prikupiti, popisati kao ratni plijen i predati logistici na daljnji postupak. Tijekom ova dva dana operacije provedeno je niz mjera i aktivnosti, uvijek u bojnoj pripravnosti za bojna djelovanja. Provode se neprekidna izviđanja, osiguravaju komunikacije, pretražuje područje djelovanja te prikuplja oružje, oruđe, streljivo i druga vojna oprema koju su tijekom neorganiziranog i paničnog povlačenja i bježanja pripadnici razbijene SVK odbacili i ostavili iza sebe. Sve pronađeno i zaplijenjeno oružje, ratna tehnika i vojna oprema predano je logistici brigade. Pošto je zadani prostor djelovanja bio preuzak za sve brojnije postrojbe brigade, dijelu pripadnika brigade omogućen je mali predah, koji im je nakon sedam dana bojnih djelovanja, od kojih su pet proveli u neprekidnom pokretu i izvođenju napada, odnosno gonjenju snaga SVK preko brdovitog terena Zrinske gore, bio prijeko potreban.

Tijekom 12. kolovoza, postrojbe HV-a i snage MUP-a RH, koje nisu bile angažirane na osiguravanju državne granice, započele su dvodnevnu zadaću pretresa i čišćenja brdovitog područja Zrinske gore te područja uz državnu granicu od zaostalih grupa razbijene SVK. Prema zapovijedi zapovjednika ZP-a Zagreb od 10. kolovoza 1995. godine, 101. brigada HV-a podređena je Zapovjedništvu ZP-a Zagreb – IZM-a 2 Dvor. Oko 21,00 sati 12. kolovoza zapovjednik IZM-a 2 zapovjedio je zapovjedniku brigade da se postrojbe brigade pripreme te, poput ostalih postrojbi HV-a, obave pretres i čišćenje zapadnog dijela Zrinske gore, s početkom u 6,00 sati 13. kolovoza, temeljnim smjerom Trgovi – Rujevac – Donji Žirovac, sa zadaćom izbijanja na cestu Dvor na Uni – Glina kod Kostajničkog vrela. Po dolasku na cilj, pretres je trebalo ponoviti i u povratku do polaznih položaja. Do 18,00 sati 13. kolovoza postrojbe brigade obavile su akciju čišćenja brdovitog terena, desno od područja na kojem je brigada nastupala tijekom napadnih djelovanja i to: – 1. bojna smjerom: Ljeskovac – Kovačevići – Brezovo Polje; – 2. bojna smjerom: Rujevac – Gvozdansko – Donji Žirovac – Gornji Žirovac, te – 3. bojna smjerom: Gvozdansko – Majdan – Makarovača. Određene su dvije zdravstvene ekipe, prva s dr. Petkovićem na čelu u selu Rujevac, te druga s dr. Trotićem na čelu kod Ličkog mosta, koje su trebale pružati zdravstvenu pomoć eventualno stradalim pripadnicima bojni na zadatku. Provedbu zadaće nadziralo je Zapovjedništvo brigade koje se od 9. kolovoza nalazilo na ZM-u u Brđanima Šamaričkim. TRD 101. brigade HV-a bio je i dalje razmješten na području sela Vrpolje Bansko. Nije imao zadaću pretraživanja terena.

Sergije Dražić i Ivan Cukina kraj RAK-a 12, Vrpolje-Bansko, 13. kolovoza 1995.

270


11. dan bojnih djelovanja – 14. kolovoza 1995. Nakon uspješno obavljene zadaće pretraživanja i čišćenja zadanog područja Zrinske gore od ostataka razbijene SVK, ujutro 14. kolovoza 1995., prema zapovijedi zapovjednika ZP-a Zagreb (IZM-2 Dvor), 101. brigada HV-a završava bojna djelovanja u VRO “Oluja”. Zapovjedništvo brigade u rajonu okupljanja Trgovi i ukrcajnom rajonu u selu Donja Stupnica okuplja i priprema postrojbe za povratak u Zagreb. Prema zapovijedi zapovjednika brigade, prevoženje pripadnika brigade obavljeno je u tri pohodna postroja, s vremenskim odmakom između postroja od sat vremena, smjerom Gornja Stupnica – Jabukovac – Petrinja – Sisak – Velika Gorica – zaobilaznica – Zagreb – Šavrićeva – Gajnice. Prvi pohodni postroj

Kolona 101. brigade na povratku iz “Oluje”, 14. kolovoza 1995.

Priprema za povratak iz “Oluje”, pripadnici 2. voda 3. satnije 2. bojne, Gornja Stupnica, 14. kolovoza 1995.

271


krenuo je iz sela Gornja Stupnica u 10,00 sati, a u Gajnice stigao u 13,00 sati. Drugi je krenuo u 11,00 sati i stigao u Gajnice u 14,00 sati. Nakon što je otpratilo pripadnike brigade i zapovjednik brigade na IZM-u 2 Dvor Zapovjedništva ZP-a Zagreb izvijestio o učinjenom, Zapovjedništvo brigade obišlo je rajon okupljanja i ukrcavanja te oko 14,00 sati s pristožernim postrojbama krenulo za Zagreb. U Gajnice su stigli u 16,30 sati. Pripadnici brigade svečano su dočekani te su zajedno s oko 7000 okupljenih sugrađana proslavili završetak VRO “Oluja”. Građa-

ni Podsuseda, Borčeca, Gajnica, Stenjevca, Gornjeg i Donjeg Vrapča, Malešnice i Španskog pripremili su pripadnicima 101. brigade HV-a, svojim prijateljima i članovima obitelji, svečani doček s bogatim kulturno-umjetničkim programom, na kojemu su nastupili brojni izvođači, Limena glazba Susedgrada i Kulturno-umjetničko društvo “Gornje Vrapče”. Završetkom VRO “Oluja” oslobođena su sva okupirana područja Republike Hrvatske, osim Hrvatskog Podunavlja.

Priprema za povratak u Zagreb, Gornja Stupnica, 14. kolovoza 1995.

272


8.6. Vođenje i zapovijedanje te djelovanje ostalih postrojbi brigade u VRO “Oluja” snim” pripadnicima, a postrojbe se homogenizirale i stvorile pretpostavke za veću učinkovitost i što manje gubitke tijekom napadnih djelovanja. Isto tako, ukazano je na potrebu humanog ponašanja prema stanovništvu, njihovoj imovini i stvarima na oslobođenom području. Nakon izbijanja postrojbi na državnu granicu, pripadnicima brigade ukazano je da nema mjesta euforiji i opuštanju, jer opasnost još uvijek postoji. Iako zbog svih već spomenutih razloga, prije početka napadnih djelovanja nije bilo vremena za psihofizičke pripreme, moral pripadnika brigade bio je na visokoj razini te su oni podnijeli sve napore prilikom svladavanja velikih udaljenosti na teško prohodnom terenu, i to u kratkom vremenskom razdoblju i uvjetima visokih ljetnih temperatura. Pritom nije uočena pojava panike, straha, defetizma, malodušja, napuštanja položaja, neizvršavanja zapovijedi, uništavanja imovine i lošeg odnosa prema stanovništvu, odnosno destruktivnih i asocijalnih ponašanja. Časnici zaduženi za IPD posebnu pažnju posvetili su skrbi za ranjene pripadnike te obitelji poginulih i nestalog pripadnika brigade, koje su s članovima Zapovjedništva brigade i zapovjednicima postrojbi u više navrata i obišli. Sigurnosno-informativna služba (SIS) brigade također je djelovala sve vrijeme VRO “Oluja”, pod stručnim vodstvom pomoćnika zapovjednika brigade za SIS, zastavnika Željka Jantoleka, u skladu s pravilima struke i suradnji zapovjednika i pripadnika postrojbi. Tijekom bojnih djelovanja pripadnici brigade zarobili su 17 pripadnika razbijene SVK te su pronašli i adekvatno zbrinuli oko 100 civila. Nakon njihovog evidentiranja i sigurnosne obrade na razini brigade, dio civila i zarobljeni pripadnici SVK predani su u Sabirni centar MUP-a u Sisku, dok je dio civila vraćen u njihove domove. Sve postrojbe i pripadnici brigade bili su upoznati sa zapovijedima o načinu postupanja prema ratnim zarobljenicima i civilnom stanovništvu te se prema njima postupalo u skladu s međunarodnim konvencijama. U to se mogla uvjeriti i javnost putem HTV-a i brojnih tiskovina. Novinarska ekipa “Večernjeg lista”, predvođena novinarkom Sanjom Pleše, posjetila je ZM 101. brigade HV-a na području Brđana Šamaričkih te intervjuirala nekolicinu civila srpske nacionalnosti koje je pronašla na svojim ognjištima. Na pitanje zašto nisu otišli sa svojim sumještanima i što ih je navelo da ostanu, jedan od njih, po imenu Stevo, odgovorio je: Ja od ro-

Tijekom napada, radi što učinkovitijeg vođenja i zapovijedanja postrojbama u napadu, zapovjednik brigade zapovjedio je da se na temeljnom smjeru napada razvije osnovno ZM, s borbenim sektorom brigade, a u pozadini pozadinsko ZM, s logističkim sektorom brigade. Na osnovnom ZM-u, iza postrojbi u napadu (u neposrednoj blizini), Zapovjedništvo brigade (Stožer brigade, pomoćnici zapovjednika i Centar veze) pripremalo je zapovjedniku sve elemente za pravilno odlučivanje, vođenje i zapovijedanje postrojbama brigade. Ovisno o situaciji na smjeru napada te tempu napada postrojbi, zapovjednik brigade s pomoćnicima (u minimalnom broju) zapovijedao je s IZM-a, najčešće u neposrednoj blizini ZM-a bojni, kako bi što učinkovitije vodio i zapovijedao brigadom u napadu. Pri izdavanju dnevnih zapovijedi za napad, sa zapovjednicima bojni, pa i satnija, zapovjednik 101. brigade HV-a, njegov zamjenik ili njihovi pomoćnici do u detalje su razrađivali elemente zapovijedi i pripremali ih za zapovijedanje postrojbama u napadu. Pomoćnici zapovjednika brigade za IPD, SIS i koordinaciju na terenu djelovali su ne samo na ZM-u brigade, već i u nižim postrojbama, odnosno na oslobođenom području, u skladu s ovlastima, pravilima struke, zadaćama i ukazanim potrebama, po zapovijedi zapovjednika brigade ili samostalno. Politička djelatnost u brigadi ostvarivana je sve vrijeme operacije i u svim postrojbama i zapovjedništvima. Stručni organizatori provedbe bili su pomoćnik zapovjednika brigade za IPD Nevenko Stričević, izvjestitelj za IPD u Zapovjedništvu brigade Mario Rogač i pomoćnici zapovjednika bojni za IPD. Treba istaknuti da su oni, u suradnji sa Zapovjedništvom brigade i zapovjedništvima bojni, obavili niz pripremnih aktivnosti i razgovora sa zapovjednicima, a ovisno o potrebi i s pripadnicima satnija – vodova, u cilju jačanja međuljudskih odnosa, vojne stege i motivacije, povećanja morala i izdržljivosti u stresnim situacijama te časnog obavljanja zadaća. Svi pomoćnici zapovjednika za IPD sudjelovali su u planiranju i provedbi zadaća i obveza postrojbi, informirali se o stanju na terenu i u postrojbama, prosuđivali situaciju te zapovjedniku brigade-bojne davali prijedloge za promjene na bolje. Posebna pozornost dana je pripadnicima brigade koji su bili po prvi put mobilizirani i bez ratnog iskustva, kako bi se što bolje “uklopili” i surađivali s “isku273


ru napada postrojbi brigade sela bila napuštena, niti s lokalnim pučanstvom nije bilo moguće bilo što koordinirati. Stožer brigade, na čelu sa zamjenikom zapovjednika – ujedno i načelnikom Stožera, pukovnikom Ivanom Cukinom, na ZM-u brigade obavljao je operativno – stručne poslove s timom operativnih časnika i načelnika rodova. Neprekidno, danju i noću, pratio je situaciju na terenu i zapovjedniku brigade predlagao najbolje moguće varijante uporabe postrojbi brigade. Odluke zapovjednika pretvarao je u zapovijedi i uz pojašnjenja pravodobno prenosio podređenim zapovjednicima. Svakodnevno je vodio dnevnik događanja te izrađivao i prosljeđivao dnevna redovita i izvanredna izvješća nadređenom zapovjedništvu. Izradio je i posebne dokumente za tajno zapovijedanje postrojbama i zaštitu sustava ViZ-a. Pružao je stručnu pomoć podređenim zapovjednicima u provedbi zapovjeđenih zadaća. Pokazao je visoku fleksibilnost i dinamičnost premještanja ZM-a brigade te stručnost u sustavu vođenja i zapovijedanja brigadom. Centar veza ViZ-a brigade, pod stručnim vodstvom načelnika veze, poručnika Saše Sabe, i zahvaljujući iskusnim pripadnicima voda veze i KZ brigade, razvijen je te je funkcionirao, ovisno o raspoloživim ispravnim sredstvima veze i konfiguraciji terena, na temeljnom smjeru napada postrojbi brigade. Prije početka napada i prvi dan operacije većina raspoloživih sredstava veze angažirana je za komunikaciju sa Zapovjedništvom TRD-a brigade, kao i za potrebe njegovih postrojbi, kako bi se osigurala pravodobna i djelotvorna topnička vatrena potpora postrojbi bojni prije početka i tijekom napada. Veza s nadređenim Zapovjedništvom ZP-a Zagreb na IZM-u 1 uspostavljena je putem automatske telefonske centrale i u radiomreži RMr-44, dok je s podređenim zapovjedništvima bojni uspostavljena teklićka veza i u jednom radiokanalu putem motorola, što se pokazalo nedostatnim. Drugog dana “Oluje”, 5. kolovoza, osigurana je manja količina od po ustroju potrebitih sredstava veze, što je omogućilo minimum funkcioniranja sustava veza tijekom napadnih bojnih djelovanja.79 Napredovanjem postrojbi brigade premještan je i Centar veze i uspostavljan na novim lokacijama ZM-a brigade. Tako je 6. kolovoza Centar veze premješten iz Komareva u selo Bestrma, a idućeg dana u selo Knezovljani.80 Kako su se postrojbe brigade uglavnom kretale preko brdovitog i šumovitog područja Zrinske gore, zbog specifičnosti terena

Sanja Pleše

đenja živim na ovom prostoru, a tu je živio i moj pradjed. Kud ću ići, čemu? Tko zna kako su prošli oni koji su otišli? Tko zna kako će se ponašati prema njima tamo kuda dođu? Imam 55 godina, živim sa starom majkom i ocem i ne želim nikuda ići. Ja nisam protiv nikoga, ja sam za sviju… jer svatko je drugačije pokazivao na televiziji događaje koji su se odvijali. Meni kao seljaku uopće nije stalo do rata, i imam zeta Hrvata koji živi u Zagrebu. Ja nikome nisam ništa zgriješio i nisam htio ići. Drugi, po imenu Savo, još je dodao: Imam i ja traktor, ali nisam htio otići. Svi mladi su otišli, a stariji su ostali. Naše starješine su nam rekle da pobjegnemo za Bosnu jer ovdje više nema života, ali ja nisam nikome ništa napravio. Uz to, tijekom bojnih djelovanja pronađena je veća količina dokumentacije pobunjenih Srba, koja je odmah predana u podcentar SIS-a MORH-a u Sisku, kako je i zapovjeđeno od strane zapovjednika ZP-a Zagreb. Koordinacija na terenu tijekom bojnih djelovanja obavljana je u minimalno potrebitom obujmu. Pomoćnik zapovjednika brigade za koordinaciju na terenu, satnik Ivan Mlinar, obavljao je svoje zadaće uglavnom u postrojbama brigade. Sa susjednim postrojbama, uslijed brzog tempa napada, nije bilo moguće koordinirati suradnju tijekom bojnih djelovanja. Kako su na smje-

79 Veza Zapovjedništva brigade s podređenim postrojbama organizirana je u tri radiomreže: 1. RMr 50-RU 2/2K, 2. RMr 51-motorola i 3. RMr 52-motorola, s mobilnim centrom veze s radiouređajima motorola P210 za vezu u RMr 51 i RMr 52. 80 Smjestivši se u Knezovljanima, Centar veze brigade organizirao je vezu u pet radiomreža i to: 1. RMr 39 i 2. RMr 45 sa Zapovjedništvom ZP-a Zagreb, 3. RMr 50-RU 2/2K s 1. i 2. bojnom, 4. RMr 52-motorola radius M-110 s 3. bojnom i 5. RMr 53-ALINCO 570 i motorola P210 i GP-900 sa svim postrojbama brigade.

274


novnim i dopunskim punjenjem. No, usprkos navedenim problemima, zahvaljujući velikom zalaganju i stručnosti iskusnog načelnika topništva brigade, satnika Željka Puleka i njegovih suradnika, te zapovjednika i svih pripadnika divizijuna, TRD brigade je uspješno odradio sve dodijeljene mu zadaće. Pravodobnim mijenjanjem i uspostavom novih paljbenih položaja, uspio je pratiti izrazito brzu dinamiku napada pješačkih bojni brigade. Topničku potporu postrojbama brigade pružala je i I. topnička skupina Zapovjedništva ZP-a Zagreb, koja je i opskrbljivala TRD brigade prijeko potrebnim minama i drugim materijalno-tehničkim sredstvima. Najjača topnička potpora postrojbama brigade pružena je na početku “Oluje” i do slamanja otpora Samostalnog odreda Sisak – Caprag SVK. Nakon toga potrebe za topničkom potporom postrojbama brigade nije bilo, ali je TRD u stopu pratio tempo napada bojni u spremnosti da vatreno djeluje. Djelovanje topništva tijekom pripremne topničke vatre i prvih dana “Oluje” bilo je vrlo učinkovito, što su pokazala izvješća motritelja TRD-a, te je potvrđeno uvidom na terenu nakon povlačenja pobunjenih Srba. Zapovjedništvo brigade poduzimalo je mjere za protuoklopnu, protudesantnu i protuzračnu obranu te je provodilo sve oblike osiguranja bojnih djelovanja postrojbi brigade. Samostalnim postrojbama brigade, čije djelovanje nije bilo moguće tijekom napada, prema zapovijedi zapovjednika brigade dane su zadaće adekvatne njihovoj bojnoj spremnosti. Tako brigadna protuoklopna bitnica POLK 9K-11, kojom je zapovijedao zastavnik Ivan Ban, na početku “Oluje” nije uopće raspolagala s raketama, lanserima i pultovima za vođenje, kao ni izvidničkim i sredstvima veze. Osim toga, nije imala na raspolaganju ni potreban broj adekvatnih m/v za prijevoz pripadnika, lansera, raketa i materijalno-tehničkih sredstava. Zbog takve situacije, pripadnici bitnice bili su angažirani na drugim bojnim zadaćama unutar brigade spremni da, kad im se osiguraju potrebna oruđa i sredstva, izvrše svoje namjenske zadaće. U bojnama su bile osnovane grupe za protuoklopnu borbu, naoružane protuoklopnim oružjem pješaštva. Vod PZO brigade djelovao je prema potrebi, ali ne u punoj bojnoj spremnosti, jer za to nije bilo potrebe. Načelnik PZO brigade, bojnik Gordan Lazić, uz obveze u Stožeru brigade, pružao je stručnu pomoć i Vodu PZO brigade te desetinama Strijela “S-2M” u bojnama.

uspostavljen je i izdvojeni mobilni centar veze u području sela Gornja Lovča. Dana 10. kolovoza Centar veze premješten je, uz ZM brigade, u selo Brđani Šamarički, dok je izdvojeni mobilni centar veze uspostavljen u neposrednoj blizini ZM-a bojni u selu Gornji Javoranj, odakle je ubrzo izmješten u selo Vrpolje Bansko.81 Analizirajući rad sustava veza vođenja i zapovijedanja brigade tijekom “Oluje”, treba istaknuti kako je težište bilo na uporabi radio sredstava te da su konfiguracija terena, neodgovarajući radiouređaji, brzina napredovanja postrojbi i veličina prostora koji je trebalo pokriti, iziskivali stalnu promjenu planova rada i učestalu uspostavu pokretnih međustanica. Na području Zrinske gore, uslijed konfiguracije terena, nedostatka sredstava veze te malog dometa sredstava kojima je Centar raspolagao, veza s podređenim postrojbama bila je u prekidu i po nekoliko sati. Osim toga, stalne izmjene planova rada, uspostava međustanica i preraspodjela radio sredstava iziskivali su posebne napore operatera, veliku pokretljivost Voda veze i maksimalnu iskoristivost raspoloživih uređaja. Broj sredstava veze, kojima je brigada raspolagala u “Oluji”, bio je ispod potrebnog minimuma i nezadovoljavajuće kvalitete, a sustav veza bio je u cjelini nepotpun i osjetljiv na bilo koju vrstu ispada, ali se, na sreću, uspio održati i kako-tako funkcionirati. Uz radio vezu, sve vrijeme bojnih djelovanja brigade funkcionirala je veza putem teklića, kako s podređenim postrojbama, tako i s nadređenim zapovjedništvom, putem stalno prisutnog teklića brigade na IZM-u 1 Zapovjedništva ZP-a Zagreb na Viktorovcu. Tijekom bojnih djelovanja postrojbi brigade u VRO “Oluja” nije bila potrebna niti joj je pružena potpora snaga HRZ-a. Topničku potporu postrojbama brigade tijekom “Oluje” pružali su TRD brigade, na čelu sa zapovjednikom, satnikom Josipom Petretićem, te I. topnička skupina Zapovjedništva ZP-a Zagreb. Pritom treba istaknuti kako je TRD brigade krenuo na paljbeni položaj prije napada gotovo bez ikakvih izvidničkih i sredstava veze te bez ijedne od minimalno potrebnih sedam topničkih busola.82 Osim toga, nedostajala su mu adekvatna teretna i terenska vozila za prebacivanje na nove položaje, što je uvelike utjecalo na njegovu mobilnost i manevarsku sposobnost. Uz to, od ukupno 240 kompleta tzv. teških ili remontnih mina kojima je divizijun raspolagao, 120 kompleta nije bilo upotrebljivo, jer mine nisu bile kompletirane s os-

81 Zbog dubine i konfiguracije terena, traženi su i dobiveni još jedan radiouređaj RU 2/2K i rezervne baterije, pa je uspostavljen sljedeći sustav veza: 1. žična veza prema TRD-u, 2. RMr 45 prema Zapovjedništvu ZP-a Zagreb, 3. RMr 53-ALINCO 570 prema izdvojenom centru veze brigade, 4. RMr 50-RU 2/2K prema 1. i 2. bojni te 5. radiomreža motorola M-110 prema 3. bojni. 82 Instrumenti bez kojih nema pogodaka, već se može samo topnički gađati.

275


dio tih zadaća obnašao je pomoćnik zapovjednika brigade za logistiku na terenu, a dio pomoćnik NS za OMKP, narednica Zdenka Merkl, i časnik Stožera brigade, bojnik Stjepan Puh, na stalnoj lokaciji Zapovjedništva brigade u Zagrebu. Unatoč nedostatku potrebnog broja m/v i streljiva te neminovnih problema i poteškoća, logistika brigade učinkovito je djelovala. Brigadna logistička baza odgovarajuće je slijedila tempo napada postrojbi brigade, opskrbljujući ih potrebnim sredstvima, kojima je raspolagala u danim uvjetima na najbolji mogući način. Bila je razvijena u neposrednoj blizini ZM-a brigade u selu Mala Gradusa, potom u Knezovljanima, te naposljetku u selu Gornja Stupnica kraj Dvora na Uni. Tehničko osiguranje provedeno je u granicama potreba tijekom bojnih djelovanja. Unutar Tehničkog voda brigade, ekipa za održavanje motornih vozila otklanjala je kvarove. Popuna gorivom organizirana je uz pomoć cisterni, a na dijelu terena, zbog neprohodnosti, gorivo je dostavljano u kanistrima. Nedostatna popuna ubojito-borbenim i materijalno-tehničkim sredstvima nadomještena je iz ratnog plijena koji je, sukladno zapovijedi zapovjednika ZP-a Zagreb, odmah upotrijebljen za popunu postrojbi brigade u tijeku bojnih djelovanja. Opskrbno osiguranje temeljilo se na pravodobnom osiguravanju i dostavi hrane, vode i potrepština za privremena noćišta pripadnika brigade. Od prvog dana pa do završetka bojnih djelovanja, pripadnici brigade imali su osiguran jedan topli dnevni obrok iz poduzeća “Tehnika” te dva suha. Prilikom dostave i podjele hrane pripadnicima postrojbi u napadu, problemi su bili konfiguracija terena, dužina puta, brzo napredovanje postrojbi i svakodnevno povećavanje brojnog stanja, uslijed kontinuiranog pristizanja mobiliziranih vojnih obveznika. Postrojbe brigade opskrbljivane su tijekom cijele “Oluje” vodom iz dvije autocisterne koje su, po dogovorenom i ustaljenom rasporedu, obilazile postrojbe na terenu. Tijekom bojnih djelovanja veliki problem pripadnicima brigade predstavljao je nedostatak taborske opreme, prvenstveno vreća za spavanje i podmetača, tako da su vojnici koji nisu mogli biti smješteni u čvrste objekte noćili na otvorenom. Još tijekom mobilizacije brigade pristupilo se formiranju prihvatnih ambulanti od djelatnika Doma zdravlja Susedgrad i sanitetske službe brigade, organiziranih u osnovnim školama u Gajnicama, Gornjem Vrapču, Stenjevcu i Malešnici te u sportskoj dvorani Sutinska vrela. Obavljena je popuna postrojbi brigade sanitetskim materijalom iz skladišta brigade i ZP-a Zagreb. Za potrebe sanitetske službe brigade mobilizirana su tri sanitetska m/v, od kojih su dva dobivena od Psihijatrijske bolnice Jankomir. No, kako to nije bilo dovoljno, pripadnici sanitetske

Vod RKBO, prema prijedlogu načelnika RKBO brigade, satnika Stjepana Škreblina, u spremnosti za svoje namjenske zadaće obavljao je zadaće osiguranja. Spoznajni podaci o snazi i rasporedu snaga SVK te rasporedu minskih polja, kojima je raspolagao Stožer i zapovjednik brigade, prije napada preuzeti su na brzinu od spoznajnog organa 57. brigade HV-a i nisu jamčili uspješan proboj prve crte obrane Samostalnog odreda Sisak – Caprag 39. korpusa SVK. Pomoćnik NS za spoznajne poslove, satnik Slavko Mlinarek, za potrebe spoznajnog osiguranja brigade, prema pravilima struke i iz više izvora, posebice angažiranjem Izvidničkog, Diverzantskog pa i Protudiverzantskog voda brigade te izvidničkih desetina bojni, drugog i daljnjih dana operacije prikupljao je, sređivao i obrađivao spoznajne podatke. Sređeni i podaci dobiveni od nadređenog Zapovjedništva ZP-a Zagreb, te stručne procjene spoznajnog organa brigade bili su uporabljivi Stožeru i zapovjedniku brigade za donošenje odluka i izradu prve točke zapovijedi za napad – podaci o “crvenom”. U početku bojnih djelovanja, inženjerijske snage brigade (Inženjerijski vod brigade i inženjerijski vodovi bojni) na čelu s načelnikom inženjerije brigade, natporučnikom Darkom Letinčićem, iako adekvatno neopremljene, imale su zadaću napraviti prolaze kroz minska polja i ukloniti utvrđene prepreke Samostalnog odreda Sisak – Caprag SVK ispred njegove prve crte obrane, kako bi se pješačkim bojnama omogućio početak napada. Tijekom napada postrojbi brigade, težište djelovanja inženjerijskih postrojbi bilo je na popravku putova i cesta, njihovoj prilagodbi za prolaz motoriziranih kolona HV-a te uklanjanju zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava. Raščistile su putove Velika Gradusa – Mala Gradusa, koji je popravljen i s kojeg je uklonjeno 65 protupješačkih i protutenkovskih mina, i Donja Stupnica – Rujevac te kamenolom iznad sela Žabari. Osim toga, Inženjerijski vod brigade raščistio je i dionicu ceste Glina – Dvor na Uni u području sela Trgovi, u dužini od 2,5 km, od ostataka uništene pokretne imovine izbjegličke kolone pobunjenih Srba, koju su prilikom bježanja pregazili tenkovi njihove razbijene vojske. Uz sve to, inženjerijske postrojbe brigade djelovale su i kao bojno ojačanje pješačkim bojnama na temeljnom smjeru napada te prilikom pretraživanja i čišćenja oslobođenog područja Banovine. Povećanju učinkovitosti djelovanja borbenog sektora brigade u napadu znakovito je pridonijela “tiha” djelatnost logistike brigade, na čelu s pomoćnikom zapovjednika brigade za logistiku, natporučnikom Darkom Spasojevićem, koja je u nimalo povoljnim uvjetima pravodobno logistički osiguravala postrojbe brigade. Kako nije bilo organizirano “klasično” PZM brigade, 276


službe u bojnama morali su se koristiti neadekvatnim vozilima, koja su prilagođena njihovim potrebama. Tijekom bojnih djelovanja pješačkih bojni, djelovale su i sanitetske stanice brigade i bojni, razvijene u neposrednoj blizini iza crte napadnih djelovanja. Sanitetska služba brigade na čelu s načelnikom, poručnikom dr. Barijem Šitom, u kojoj su još bili dr. Milan Petković i dr. Robert Trotić, u potpunosti je obavila svoju zadaću. To potvrđuju i podaci da niti jedan teže ranjeni pripadnik brigade nije podlegao ranama te da je potencijalna invalidnost ranjenika svedena na minimum. Uspjeh sanitetske službe brigade bio je time veći, jer nije raspolagala s potrebnim brojem liječnika, tako da su zapovjednici sanitetskih desetina

1. i 3. bojne, dr. Tomo Malenica i dr. Milorad Čeko, umjesto liječnika opće prakse, bili stomatolozi. Sve vrijeme trajanja VRO “Oluja”, u Zagrebu je dio Zapovjedništva brigade, posebice Odjel za OMKP, u suradnji s Uredom za obranu Susedgrad prihvaćao vojne obveznike i m/v koji su se naknadno odazivali mobilizacijskim pozivima, te ih upućivao u postrojbe. Tako je u obavljanju nove zadaće 101. brigada HV-a djelovala s 2525 pripadnika (107% popunjenosti po formacijskom ustroju) – 162 časnika (97,6%), 188 dočasnika (84,3%) i 2175 vojnika (107,5%) – i 198 m/v (53,3% popunjenosti po formacijskom ustroju), što je bilo dobro i iznad očekivanja.

277


ZapovjedniĹĄtvo i samostalne postrojbe brigade

278


279


Prva bojna

Druga bojna

Treća bojna

Topničko-raketni divizijun

280


281


Povratak

282


283


8.7. Demobilizacija brigade Mobilizirana motorna vozila, nakon što su popravljena, demobilizirana su i do 26. kolovoza vlasnicima zapisnički predana u ispravnom stanju. Nakon demobilizacije vojnih obveznika i motornih vozila, logistika brigade je sve oruđe, oružje, ubojito-borbena i materijalno-tehnička sredstva, nakon što su očišćena, tehnički pregledala, konzervirala i propisno složila u skladišta brigade. Nakon demobilizacije, 101. brigada HV-a prevedena je u pričuvu, čime je njezin ratni put u Domovinskom ratu 1991. – 1995. završen.

Nakon obavljenih bojnih zadaća i povratka s Banovine u Zagreb, zapovjedniku 101. brigade HV-a zapovjeđena je demobilizacija postrojbe. Od 16. do 20. kolovoza 1995., u OŠ “Dragutin Domjanić” u Gajnicama provedena je demobilizacija većine postrojbi i pripadnika brigade. Zapovjedništvo brigade, zapovjedništva bojni i TRD-a, zapovjednici postrojbi i dio logistike brigade demobilizirani su do 26. kolovoza 1995., nakon što su obavili sve zadaće u skladu s obvezama i dužnostima koje su obnašali.

284


8.8. Zaključak snagama SVK te bez zapovijedi za napad. Obje brigade prvog dana VRO “Oluja” pretrpjele su gubitke u ljudstvu. Gubici i žrtve koje su podnijele, te brojni problemi i poteškoće kojima su postrojbe brigade bile izložene u početku napada, na njihove pripadnike djelovali su s dosta trauma te doveli do pada morala i motiviranosti. Zato su drugog dana “Oluje” zapovjedništva brigade i bojni, posebice zapovjednici i njihovi pomoćnici za IPD, većinu vremena posvetili organizaciji i konsolidiranju stanja u postrojbama, međuljudskim odnosima te motiviranju pripadnika brigade za bliže i sljedeće zadaće napadnih djelovanja. Tijekom desetak dana bojnih djelovanja, postrojbe 101. brigade HV-a oslobodile su, pretresle i od ostataka razbijene SVK očistile, ovisno o izvoru, između 346 i 401 km² do tada okupiranog područja Banovine. Pritom su njezini pripadnici prešli pješice, pod punom ratnom spremom i na visokim ljetnim temperaturama, oko 80 km uz povremena bojna djelovanja, prelazeći dnevno između 15 i 17 km po brdovitom i šumovitom terenu Zrinske gore. Prema ratnim zarobljenicima, civilima i njihovoj imovini pripadnici brigade postupali su u skladu sa zapovijedima i odrednicama međunarodnih konvencija. U cilju realnog informiranja javnosti, za vrijeme “Oluje” i u ime Zapovjedništva 101. brigade HV-a, pukovnik Stjepan Puškar na HTV-u izložio je rezultate bojnih djelovanja brigade te videozapisom argumentirao stravične scene – od tenkova SVK pregaženu kolonu pobunjenih Srba u izvlačenju, na koju su par sati nakon događaja postrojbe brigade prve naišle. Zbog te “samovolje” Zapovjedništva brigade nepravedno su, bez pitanja i suglasnosti zapovjednika brigade, smijenjeni pomoćnik zapovjednika brigade za IPD Nevenko Stričević i izvjestitelj za IPD Mario Rogač, koji su vrlo stručno, hrabro i požrtvovano obavljali svoje ratne zadaće sve vrijeme bojnih djelovanja postrojbi brigade. Tijekom bojnih djelovanja postrojbe u “Oluji” poginulo je pet pripadnika brigade (svi su poginuli 4. kolovoza i svi su bili pripadnici 2. satnije 2. bojne), jedan je nestao (nestao je 4. kolovoza, poduzete su dvije potrage za njim i pretraživanje terena gdje je nestao, ali bez uspjeha), dok ih je devetnaest bilo ranjeno (trinaest 4. kolovoza, jedan 6. kolovoza, jedan 9. kolovoza, dva 10. kolovoza, jedan 12. kolovoza i jedan 13. kolovoza), od toga osam teže. Sanitetska stanica brigade zbrinula je i 72 oboljela pripadnika brigade. Svi ranjeni i oboljeli pripadnici zaprimljeni su, pregledani i uvedeni u ambulantni protokol sanitetske službe brigade, nakon čega su teži slučajevi prebačeni u medicinske ustanove u Sisku i Zagrebu na daljnje liječenje.

Slijedom opisanog bojnog djelovanja 101. brigade HV-a u VRO “Oluja”, od početka napada i probijanja četiri godine utvrđivane prve crte obrane Samostalnog odreda Sisak – Caprag Banijskog korpusa SVK, do izbijanja u područje Dvora na Uni i na državnu granicu s Republikom Bosnom i Hercegovinom, može se zaključiti da je brigada dobivene zadaće obavila organizirano, stručno i učinkovito te dala veliki obol u oslobađanju okupiranog područja Banovine. Uspjeh postrojbi brigade bio je time veći, jer su njezini pripadnici trebali ovladati brdovitim i šumovitim područjem Zrinske gore na kojoj su pobunjeni Srbi, uz brojna podzemna skloništa te skladišta oružja i streljiva, imali zapovjedna mjesta, paljbene položaje topničko-raketnih postrojbi i centre veza. Sustav ViZ-a brigade funkcionirao je neprekidno i vrlo učinkovito. Analizirajući uspjeh 101. brigade HV-a u “Oluji”, posebno treba naglasiti da je velika većina njezinih pripadnika do tada sudjelovala samo u obrambenim bojnim zadaćama, te da je jedan broj novomobiliziranih vojnika bio bez ikakvog ratnog iskustva. U oslobađanje okupiranog područja Banovine brigada je poslana bez vježbe gađanja i upoznavanja pripadnika s osobnim naoružanjem, te s popunjenošću pripadnicima 41% i m/v 20%, uglavnom neadekvatne namjene za prebacivanje i početna bojna djelovanja brigade. Prvog i za brigadu najtežeg dana operacije, odnosno prilikom pokušaja proboja dobro utvrđene i minama osigurane prve crte obrane Samostalnog odreda Sisak – Caprag 39. korpusa SVK, brigada je bila popunjena pripadnicima 67%, m/v 27%, streljivom za pješaštvo 1,6 (umjesto propisana 4) b/k te bez ijedne mine i rakete za topničko-raketne postrojbe. Kako je hrvatska javnost svakodnevno informirana o uspjesima HVa, tako je i brigada narastala te je desetog dana operacije bila popunjena pripadnicima 107% i m/v 53%. Prema odzivu na vojnim vježbama proteklih godina, očekivala se popunjenost s oko 70% pripadnika i oko 60% m/v na početku napada. Brigada je godinama uvježbavana i osposobljavana za napad na Petrinju i Glinu iz smjera Šestanj i Pribilović brda, i to u drugoj etapi, nakon što elitne snage HV-a probiju prvu crtu obrane Banijskog korpusa SVK. Na tu zadaću brigada je nakon mobilizacije i upućena. No, prije samog početka napada, zapovjednik ZP-a Zagreb usmeno zapovijeda da se 57. brigada HV-a izvuče s položaja koje je držala godinama te uključi u glavne snage napada Zapovjedništva ZP-a Zagreb za oslobađanje Petrinje. Na njezino mjesto, kada je preko 70% svojih snaga već bila izvukla, uvedena je 101. brigada HV-a, bez pripreme i upoznavanja sa 285


O uspjesima i rezultatima bojnih djelovanja postrojbi 101. brigade HV-a tijekom VRO “Oluja”, njezin ratni zapovjednik, danas stožerni brigadir u miru Jozo Petrašević istaknuo je: Taktičke značajke zone napada, konfiguracija i prohodnost zemljišta, jačina protivničkih snaga i značenje operacije, uvođenje brigade u napad prvog dana te tempo i žurnost djelovanja nepobitni su dokazi da su visoko motivirani pripadnici brigade zadaće napada učinkovito i junački odradili, poput gardijskih brigada HV-a, iako u tom obujmu nisu bili opremljeni niti uvježbavani. Na iskazanoj hrabrosti, požrtvovnosti, časti, odanosti i doprinosu u oslobađanju okupiranih područja Republike Hrvatske najsrdačnije im zahvaljujem!

Zapovjednik hrvatskih snaga na Banovini od 5. kolovoza 1995., danas stožerni general u miru, Petar Stipetić, s ponosom je istaknuo da je 101. brigada HV-a, kao i ostale postrojbe Hrvatske vojske, s puno uspjeha izvršila postavljene zadaće, pri čemu nije bilo nikakvih incidenata, zločina, paljevina, uništavanja imovine i krađa. Naglasio je da je brigada bila disciplinirana, dobro pripremljena, spremna i za najveća žrtvovanja i da je na kraju, i pored početnih neuspjeha koje je doživjela greškom vođenja i zapovijedanja Zapovjedništva Zbornog područja Zagreb tijekom prvih dana VRO “Oluja”, pobjedonosno završila svoj ratni put.

286


9. D jelovanje brigade do ukidanja iz mobilizacijskog razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske Nakon uspješno izvedenog napadnog boja i oslobađanja teritorija Banovine u VRO “Oluja”, Stoprva svoj ratni put pobjednički završava. Zapovjedništva i postrojbe brigade su demobilizirane i prevedene u pričuvu, a njihove zadaće od 26. kolovoza 1995. nastavlja obavljati Zapovjedništvo za razvoj brigade, prema ranijem ustroju, pod zapovijedanjem brigadira Joze Petraševića. Vremena za velika slavlja i opuštanje nije bilo. Nakon što je u rujnu obavljena raščlamba bojnih djelovanja postrojba Stoprve u VRO “Oluja”, definirane su aktivnosti i mjere te poslovi i zadaće s ciljem povećanja stupnja bojne spremnosti brigade. U zaletu i snazi pobjednika valjalo je pristupiti pripremama brigade za konačno oslobođenje Hrvatskog Podunavlja. U to vrijeme, ako bi se u oslobađanje išlo putem oružja, sa 101. brigadom HV-a se u planovima na razini GS HV-a ozbiljno računalo, iz razloga njezinog bojnog iskustva na istočnoslavonskom bojištu tijekom 1991.-1992. i ostvarenih rezultata napadnog boja na Banovini u VRO “Oluja”. Zapovjedništvo za razvoj 101. brigade HV-a, kao i prije “Oluje”, obavljalo je sve organizacijsko – stručne i planske zadaće priprema mobilizacije i bojne uporabe postrojba brigade te bilo u spremnosti za djelovanje u slučaju oslobađanja preostalih okupiranih područja Republike Hrvatske. No, umjesto oružjem, posredstvom međunarodne zajednice pristupilo se mirnoj reintegraciji preostalih okupiranih područja, odnosno Hrvatskog Podunavlja.83 Potpisivanjem sporazuma o mirnoj reintegraciji, u GS HV-a počelo se planirati transformiranje ratnog ustroja HV-a u mirnodopski te se, u skladu s tempom provedbe sporazuma, pri-

Slijeva: Tomislav Čižmek, Sulejman Tatarević, Ivan Cukina i Jozo Petrašević, Susedgrad, na Badnjak 1996.

prema i provodi završetak djelovanja, odnosno reorganizacija i ukidanje brojnih ratnih postrojba HV-a. Uz pripreme za bojno djelovanje ili reorganizaciju, Zapovjedništvo 101. brigade HV-a skrbilo je i o obiteljima poginulih i teže ranjenim pripadnicima brigade, te je organiziralo prigodne koncerte, susrete, obilježavanje obljetnica, posjete mjesta pogibije pripadnika brigade i dr. U 1996. organizirana je svečana podjela Medalja “Oluja”, kojom je predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman odlikovao 2480 pripadnika 101. brigade HV-a za doprinos u oslobađanju okupiranih područja Banovine tijekom VRO “Oluja”. Odličja je 9. ožujka pripadnicima brigade uručio izaslanik predsjednika Republike Hrvatske, general-pukovnik Petar

83 Nakon niza političkih aktivnosti i posredovanja međunarodne diplomacije (posebice SAD-a), 12. studenoga 1995. potpisan je s pobunjenim Srbima “Erdutski sporazum” o mirnoj reintegraciji okupiranog Hrvatskog Podunavlja, koje je 16. siječnja 1998. vraćeno u državno-pravni poredak Republike Hrvatske.

287


brigade (u nepromijenjenom sastavu), isto tako vrsnim znalcima s dugogodišnjim ratnim iskustvom, s dostignutog stupnja osposobljenosti zapovjedništava i postrojba brigade nastavlja kontinuitet i daljnje jačanje mobilizacijske i bojne spremnosti brigade, prije svega temeljem ratnih iskustava i ostvarenih rezultata. Ažuriranje stanja ratne popune, evidencija, planova mobilizacije, uporabe i dr., organiziranje skupnih trenaža i drugih vježbovnih zadaća, bili su redovna djelatnost, ali i početak kraja 101. brigade HV-a. Nakon što je u protekloj godini obavljena Raščlamba bojnih djelovanja 101. brigade HV-a tijekom 1991., tijekom 1997. sastavljena je Povjesnica 101. brigade HV-a, koja zapravo to nije, već skupni prikaz nepotpunih podataka o osnutku i ratnom putu brigade. U povodu prigodnih blagdana, Zapovjedništvo brigade okupljalo je obitelji poginulih i teže ranjene branitelje, zapovjednike postrojba, sadašnje i ranije, te bi se zahvalilo njihovu doprinosu u stvaranju i stasanju elitne 101. brigade HV-a. Zapovjedništvo brigade, a posebno zapovjednik Dražen Bartolac, inicirali su osnivanje Kluba veterana 101. brigade HV-a, koji je utemeljen na Osnivačkom saboru veterana – pripadnika Stoprve 24. veljače 1998. godine. Time je Klub nastavio aktivnosti brigade u pogledu skrbi, obilježavanja obljetnica i drugih aktivnosti i pomoći pripadnicima 101. brigade HV-a u pričuvi u rješavanju statusa i ostvarivanju prava s osnova sudjelovanja u Domovinskom ratu. U 2000. godini zapovijedanje brigadom preuzima pukovnik Stjepan Bebek, koji s djelatnicima Zapovjedništva za razvoj 101. brigade HV-a provodi radnje i postupke priprema za završetak djelovanja brigade. Završetak svojega desetogodišnjeg postojanja i bojnog djelovanja 101. brigada HV-a obilježila je 2001. kada se, na prijedlog GS HV-a, odlukom MORH-a junačka Stoprva susedgradska brigada 30. lipnja ukida iz mobilizacijskog razvoja i odlazi u povijest, na čast i ponos građana Susedgrada, Zagreba i Republike Hrvatske. U deset godina postojanja Stoprvu je snažilo 7225 pripadnika, od kojih trinaest pripadnica. Na oltar Domovine, tijekom ratnog puta bojevanja brigade, svoja tijela položilo je 48 hrvatskih vitezova (od kojih su trojica iz 100. brigade ZNG-a/HVa), jedan se vodi među nestalima, a 211 ih je ranjeno. Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske 22. svibnja 2006., u povodu 15. godišnjice OS RH, odlikovao je 101. brigadu ZNGa/HV-a Odličjem RED NIKOLE ŠUBIĆA ZRINSKOG za junački čin njezinih pripadnika u Domovinskom ratu.

Zapovjednik 101. br Jozo Petrašević zahvaljuje vrijednim entuzijastima TV Špansko, što su “okom kamere” bilježili ratni put brigade od 1991. do 1996., Susedgrad 1996.

Stipetić, koji je tom prigodom istaknuo: Pred nama je da oslobodimo još preostali dio okupiranog područja Republike Hrvatske. Nadamo se da će to ići mirnim putem i da neće biti potrebe, ali, ako bude trebalo, Stoprva brigada zna gdje je Slavonija. Jedna od temeljnih zadaća Zapovjedništva brigade bila je izrada Raščlambe bojnih djelovanja 101. brigade HV-a, ali samo za 1991. godinu. Zapravo, to i nije bila raščlamba, već sažetak bojnih djelovanja brigade, s osnovnim i nepotpunim podacima. Nakon šest godina vođenja i zapovijedanja brigadom u izvođenju obrambenih i napadnih bojeva na bojištima u Republici Hrvatskoj, radi odlaska u mirovinu, dužnost zapovjednika 101. brigade HV-a stožerni brigadir Jozo Petrašević 17. ožujka 1997. predaje pukovniku Draženu Bartolcu. Novi zapovjednik 101. brigade HV-a, pukovnik Dražen Bartolac, s ratnim iskustvom u vođenju i zapovijedanju 153. brigadom HV-a, u suradnji s djelatnicima Zapovjedništva za razvoj 288


Obitelji poginulih i pripadnici brigade na prijemu kod zapovjednika brigade, pukovnika DraĹžena Bartolca, Uskrs 1998.

289



USPOMENA NA 101. BRIGADU ZNG-A/HV-A


ˇ ˇ Zivjeli su najbolje godine svoje mladosti ili muzevne dobi. Domovini su darivali svoje zivote i svojom krvlju, ˇ natopivši hrvatsko tlo, ispisali su najsjajnije, “olujno” poglavlje hrvatske povijesti. ˇ Slobodna i neovisna Hrvatska njihovo je zivotno djelo, ˇ a plemenitost, hrabrost, pozrtvovnost, smjelost … s kojima su je hrvatski junaci stvarali u Domovinskom ratu od 1990. do 1995. obvezuju nas, da ih djeci i generacijama koje dolaze dostojno prenosimo. Svim hrvatskim vitezovima, za junaštvo što su ga iskazali i za slobodu koju su nam podarili, pripadnici Stoprve brigade zahvaljuju s ljubavlju i poštovanjem. Laka im bila hrvatska gruda koju su neizmjerno voljeli!


I. U spomen na poginule i nestale pripadnike 101. brigade ZNG-a/HV-a Poginuli pripadnici 101. brigade ZNG-a/HV-a:

1. Miljenko Becić, sin Mare i Zlatka, rođen 1. travnja 1967. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu, kao i studij prava završio je u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 18. rujna 1991. godine. Poginuo 4. prosinca 1991. u Beketincima, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

2. Goran Blažić, sin Gertrude i Nedjeljka, rođen 7. veljače 1969. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Sabinom, otac sina Marka. Pripadnik brigade od 1. kolovoza 1995. Poginuo 4. kolovoza 1995. u Donjem Komarevu, na banovinskoj bojišnici. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata, Medalja “Oluja” i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

293


3. Ivan Burazer, sin Dragice i Ante, rođen 24. lipnja 1971. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 13. prosinca 1991. godine. Poginuo 25. prosinca 1991. u Vladislavcima, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

4. Žarko Catela, sin Dragice i Marijana, rođen 2. studenoga 1961. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Ljiljanom, otac sina Ivice i kćeri Petre. Pripadnik 1. samostalne satnije Podsused od 28. rujna 1991., a kasnije 101. brigade HV-a. Poginuo 29. siječnja 1992. u Dopsinu, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

5. Ivan Dedić, sin Ruže i Mate, rođen 2. veljače 1960. u mjestu Dragičina (Grude, BiH). Osnovnu školu završio u Tomašancima (Đakovo), a srednju u Zagrebu. Oženjen Šteficom, otac kćeri Ane Marije. Pripadnik brigade od studenoga 1991. godine. Poginuo 8. ožujka 1992. u Dopsinu, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin satnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

6. Tihomir Dubreta, sin Marije i Ive, rođen 23. studenoga 1955. u Cetinju (Crna Gora). Osnovnu i srednju školu završio u Kotoru, a Ekonomski fakultet u Zagrebu. Oženjen Irenom, otac sina Rade. Pripadnik brigade od 18. rujna 1991., zapovijedao je satnijom. Preminuo 31. listopada 1991. u Zagrebu od posljedica ranjavanja u Slatini Pokupskoj, na prvoj crti obrane Zagreba. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin pukovnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. 294


7. Rajko Đukić, sin Milice i Bojana, rođen 2. listopada 1959. u Donjim Vrbljanima (BiH). Osnovnu školu završio u Donjim Vrbljanima, a srednju u Zagrebu. Oženjen Lenkom, otac kćeri Valentine i Marizele. Pripadnik brigade od 22. studenoga 1991. godine. Poginuo 4. kolovoza 1995. u Donjem Komarevu, na banovinskom bojištu. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata, a posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Medalja “Oluja” i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

8. Dragan Ević, sin Nediljke i Nikole, rođen 31. kolovoza 1967. u Grudama (BiH). Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 20. rujna 1991. godine. Poginuo 27. studenoga 1991. u Paulin Dvoru, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

9. Damir Frančina, sin Marije i Dragutina, rođen 17. siječnja 1960. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Katicom, otac sinova Ivana i Josipa. Pripadnik brigade od studenoga 1993. godine. Poginuo 4. kolovoza 1995. u Donjem Komarevu, na banovinskom bojištu. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata, a posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Medalja “Oluja” i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

10. Josip Gluhačić, sin Marice i Josipa, rođen 12. siječnja 1962. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Željkom, otac sina Karla. Pripadnik brigade od 18. rujna 1991. godine. Poginuo 27. studenoga 1991. u Paulin Dvoru, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. 295


11. Zoran Hodoši, sin Biserke i Karla, rođen 13. ožujka 1959. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Neoženjen, otac sina Gorana. Pripadnik brigade od listopada 1991. godine. Preminuo nakon moždanog udara, 22. prosinca 1991. u Zagrebu, kao posljedica obnašanja vojne dužnosti na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

12. Davor Hruševar, sin Ružice i Nikole, rođen 23. studenoga 1969. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od prosinca 1991. godine. Poginuo 23. veljače 1992. u Dopsinu, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

13. Nenad Jaklović, sin Marijane i Franje, rođen 27. travnja 1962. u Zagrebu. Osnovnu školu završio u Samoboru. Neoženjen. Pripadnik brigade od 13. prosinca 1991. godine. Poginuo 23. veljače 1992. u Tomašancima kod Đakova, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

14. Dražen Jazvec, sin Radice i Dragutina, rođen 9. prosinca 1968. u Zagrebu. Osnovnu školu završio u Zagrebu. Oženjen Evom, otac sina Marka. Pripadnik brigade od 18. rujna 1991. godine. Preminuo 1. prosinca 1991. u Osijeku od posljedica ranjavanja u Jurjevcu Punitovačkom, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. 296


15. Veljko Jendruša, sin Kate i Josipa, rođen 25. studenoga 1961. u Vaškoj kraj Slatine. Osnovnu školu završio u Vaškoj. Oženjen Ankom, otac sina Ivana. Pripadnik brigade od 16. studenoga 1991. godine. Poginuo 15. veljače 1992. kod Velikog Rastovca, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin pukovnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

16. Nino Kink, sin Tatjane i Pavla, rođen 10. srpnja 1967. u Zagrebu. Osnovnu školu završio u Zaprešiću, a srednju u Zagrebu. Oženjen Nadom, otac sinova Nikole i Nina. Pripadnik brigade od 11. studenoga 1991. godine. Poginuo 23. studenoga 1991. u Paulin Dvoru, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin pukovnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

17. Miljenko Kolaković, sin Anke i Tome, rođen 19. travnja 1953. u Zagrebu. Osnovnu, srednju i višu školu završio u Zagrebu. Oženjen Dubravkom, otac sinova Ivana i Damira. Pripadnik brigade od 6. studenoga 1991. godine. Preminuo 10. studenoga 1993. na vojnoj vježbi u Samoboru, pred odlazak na prvu crtu banovinske bojišnice (Nebojan – Šestanj). Posmrtno su mu dodijeljeni: čin narednika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

18. Branko Kožul, sin Marije i Andrije, rođen 16. veljače 1963. u Mostaru. Srednju školu završio u Mostaru. Neoženjen. Pripadnik brigade od 1. lipnja 1992. godine. Zarobljen na Južnom bojištu i ubijen 23. kolovoza 1993. godine. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. 297


19. Davorin Kramarić, sin Olge i Dragutina, rođen 24. svibnja 1958. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu te Elektrotehnički fakultet završio u Zagrebu. Oženjen Miroslavom, otac kćeri Ivane i Helene. Pripadnik brigade od 18. rujna do 18. prosinca 1991. godine. Teško ozlijeđen od eksplozije granate, 30. listopada 1991. kod Pokupskog, na prvoj crti obrane Zagreba. Preminuo 1. studenoga 1994. u Zagrebu od posljedica ranjavanja na bojištu. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata.

20. Darko Kravarščan, sin Ivke i Ladislava, rođen 1. lipnja 1959. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Marijom, otac sinova Marka i Marina. Pripadnik brigade od rujna 1991. godine. Poginuo 4. kolovoza 1995. u Donjem Komarevu, na banovinskom bojištu. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin bojnika i odličja: Medalja “Oluja” i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

21. Davor Kudeljnjak, sin Radmile i Zvonimira, rođen 18. studenoga 1964. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen s Dolores, otac sina Marka i kćeri Tee. Pripadnik brigade od 16. studenoga 1991. godine. Poginuo 28. studenoga 1991. u Livani kraj Čepina, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

22. Rade Latinović, sin Mare i Slavka, rođen 26. prosinca 1966. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 18. rujna 1991. godine. Poginuo 27. studenoga 1991. u Paulin Dvoru. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin satnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. 298


23. Zlatko Latinović, sin Georgine i Danila, rođen 7. lipnja 1963. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Vesnom. Djecu nisu imali. Pripadnik brigade od 30. lipnja 1991. godine. Poginuo 27. studenoga 1991. u Paulin Dvoru, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

24. Zdravko Lozančić, sin Radojke i Ive, rođen 18. srpnja 1963. u Otinovcima (BiH). Oženjen Ankicom, otac sina Tomislava i kćeri Ivane. Pripadnik brigade od 1. studenoga 1991. godine. Poginuo 6. srpnja 1992. godine na Južnom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin bojnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

25. Željko Ludaš, sin Olge i Josipa, rođen 28. travnja 1959. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 18. rujna 1991. godine. Poginuo 27. studenoga 1991. u Paulin Dvoru, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

26. Darko Mateša, sin Ane i Milana, rođen 1. ožujka 1960. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Eminom, otac kćeri Ane Mari i blizanaca: kćeri Matee i sina Mihaela. Dragovoljac Domovinskog rata, jedan od osnivača Samostalne satnije “Cobre” – Novi Zagreb i njezin prvi zapovjednik. Sa satnijom, na početku rata, obavljao je bojne zadaće u Pokupskom i Turnju. Pripadnik brigade od 15. ožujka 1994. godine. Od 1. kolovoza 1994. do stradavanja obnašao je dužnost zamjenika zapovjednika brigade. Stradao tijekom obavljanja vojne zadaće 15. lipnja 1995. u Zagrebu. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata, a posmrtno su mu dodijeljeni: čin brigadira i odličje Red hrvatskog trolista. 299


27. Alojz Medić, sin Milke i Vjekoslava, rođen 17. rujna 1959. u Zagrebu. Osnovnu školu završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 13. prosinca 1991. godine. Poginuo 16. ožujka 1992. u Dopsinu, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

28. Josip Mikac, sin Ane i Stjepana, rođen 1. siječnja 1966. u Petrovoj Gori kraj Zlatar Bistrice. Osnovnu školu završio u Loboru. Oženjen Božicom, otac kćeri Suzane. Pripadnik brigade od 21. rujna 1991. godine. Poginuo 27. studenoga 1991. u Paulin Dvoru, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin bojnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

29. Miroslav Milić, sin Marice i Vjekoslava, rođen 6. listopada 1953. u Zaprešiću. Osnovnu školu završio u Kupljenovu, a srednju u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od kolovoza 1991. godine. Preminuo 4. prosinca 1991. u Osijeku od posljedica ranjavanja u Paulin Dvoru 27. studenoga 1991. na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

30. Marko Peranović, sin Ane i Marka, rođen 19. svibnja 1954. u Kladarima Donjim (BiH). Osnovnu školu završio u Osijeku, a zanatsku u Beogradu. Oženjen Nevenkom, otac kćeri Martine i Ane i sina Marka. Pripadnik brigade od 8. listopada 1991. godine. Poginuo 27. studenoga 1991. u Paulin Dvoru, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin bojnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. 300


31. Željko Plahinek, sin Eve i Dragutina, rođen 11. rujna 1958. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu te Ekonomski fakultet završio u Zagrebu. Oženjen Slavicom, otac sina Karla. Pripadnik brigade od 18. rujna 1991. godine. Poginuo 6. prosinca 1991. u Ivanovcu, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

32. Marijan Postružin, sin Marije, rođen 3. svibnja 1962. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Božanom, otac kćeri Ivone i sina Marinka. Pripadnik brigade od 18. rujna 1991. godine. Poginuo 23. veljače 1992. u Tomašancima na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

33. Zdenko Režek, sin Roze i Josipa, rođen 25. prosinca 1962. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu te Fakultet političkih znanosti završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 18. rujna 1991. godine. Poginuo 5. listopada 1991. u Lasinji, na prvoj crti obrane Zagreba. Do ekshumacije 1996. vođen je kao nestao. Pokopan je 28. svibnja 1996. u Zagrebu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin bojnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

34. Željko Sakoman, sin Milice i Josipa, rođen 30. siječnja 1960. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Ivankom, otac kćeri Magdalene i sina Ivana. Pripadnik brigade od listopada 1991. godine. Preminuo 16. prosinca 1991. u Slavonskom Brodu od posljedica stradavanja 4. prosinca 1991. u Beketincima, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličje Spomenica Domovinskog rata. 301


35. Stjepan Sedlovski, sin Vere i Joze, rođen 11. lipnja 1959. u Derventi (BiH). Osnovnu školu završio u Bijelom Brdu (Derventa), a srednju u Bosanskom Brodu. Oženjen Ismetom, očuh posinka Amira. Pripadnik brigade od 18. rujna 1991. godine. Poginuo 27. studenoga 1991. u Paulin Dvoru, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

36. Stjepan Sever, sin Ankice i Stjepana, rođen 9. siječnja 1966. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu te Fakultet političkih znanosti završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 18. rujna 1991. godine. Poginuo 6. prosinca 1991. u Ivanovcu, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin pukovnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

37. Tomislav Simon, sin Ljubice i Branka, rođen 6. lipnja 1960. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Jadrankom, otac kćeri Adriane. Pripadnik brigade od 18. rujna 1991. godine. Poginuo 25. studenoga 1991. u Antunovcu, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

38. Boris Skukan, sin Barbare i Vinka, rođen 21. studenoga 1962. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 18. rujna 1991. godine. Poginuo 5. prosinca 1991. u Paulin Dvoru, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. 302


39. Goran Šincek, sin Roze i Ivana, rođen 25. listopada 1962. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Jadrankom, otac sina Hrvoja. Pripadnik brigade od 1. studenoga 1991. godine. Poginuo 4. kolovoza 1995. u Donjem Komarevu, na banovinskom bojištu. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Medalja “Oluja” i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

40. Vlado Škrilac, sin Ane i Slavka, rođen 27. prosinca 1958. u Virovitici. Osnovnu školu završio u Virovitici, a srednju u Zagrebu. Oženjen Blankom, otac kćeri Maje i Matee. Pripadnik brigade od rujna 1991. godine. Poginuo 6. prosinca 1991. u Ivanovcu na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin bojnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

41. Renato Tafra, sin Anđele i Ivana, rođen 9. siječnja 1965. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik brigade od svibnja 1991. godine. Poginuo 4. prosinca 1991. u Beketincima, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

42. Veselin Vojnović, sin Zdravke i Milutina, rođen 21. prosinca 1963. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Oženjen Božicom, otac sina Kristijana i kćeri Pamele. Pripadnik brigade od kolovoza 1991. godine. Poginuo 27. studenoga 1991. u Paulin Dvoru, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin bojnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. 303


43. Mario Vrbanec, sin Dragice i Stjepana, rođen 31. kolovoza 1967. u Zagrebu. Osnovnu školu završio Zagrebu, a srednju u Varaždinu. Neoženjen. Pripadnik brigade od 21. rujna 1991. godine. Poginuo 23. veljače 1992. u Tomašancima, na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

44. Rudo Zeba, sin Ane i Joze, rođen 27. svibnja 1946. u Novim Lužanima (Derventa, BiH). Osnovnu i srednju školu završio u Derventi. Oženjen Ljubicom, otac kćeri Edite i Svjetlane. Pripadnik brigade od 15. prosinca 1991. godine. Preminuo 3. svibnja 1992. u bolnici u Osijeku, nakon ranjavanja uslijed granatiranja sela Hrastin (toga dana), na istočnoslavonskom bojištu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin bojnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

45. Ante Zeljko, sin Mare i Mate, rođen 18. prosinca 1954. u mjestu Donji Crnać (Široki Brijeg, BiH). Osnovnu i srednju školu završio u Širokom Brijegu. Oženjen Marijom, otac sina Stjepana. Pripadnik brigade od 18. rujna 1991. godine. Poginuo 7. listopada 1991. u Jamničkoj Kiselici. Posmrtni ostaci su identificirani 18. siječnja, a pokopan je 23. siječnja 1992. u Zagrebu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

Nestali pripadnici 101. brigade ZNG-a/HV-a: 1. Tihomir Kiseljak, sin Kate i Ivana, rođen 4. rujna 1958. u Lekeniku. Osnovnu školu završio u Lekeniku, a srednju u Zagrebu. Rastavljen. Otac sina Gorana. Pripadnik brigade od 1992. godine. Na početku “Oluje” krenuo u boj i prema izjavi suboraca poginuo, ali njegovi posmrtni ostaci nisu pronađeni, te se vodi kao nestao na banovinskom bojištu, u Donjem Komarevu 4. kolovoza 1995. godine. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Medalja “Oluja” i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s posrebrenim pleterom. 304


Poginuli pripadnici 100. brigade ZNG-a/HV-a:85

1. Živko Mimica, sin Anke i Ante, rođen 19. lipnja 1963. u Splitu. Osnovnu školu završio u Omišu, a srednju u Zagrebu. Oženjen Nadom, otac sina Dine i kćeri Mirne. Pripadnik 100. brigade HV-a od studenoga 1991. godine. Poginuo 5. prosinca 1991. u Antunovcu, na istočnoslavonskom bojištu. Vođen je kao nestao do razmjene i identifikacije njegovih posmrtnih ostataka u rujnu 1994., a pokopan 4. studenog 1994. u Zagrebu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

2. Krešimir Posavac, sin Kristine i Slavka, rođen 1. lipnja 1962. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio u Zagrebu. Neoženjen. Pripadnik 100. brigade HV-a od 15. studenoga 1991. godine. Poginuo 5. prosinca 1991. u Antunovcu, na istočnoslavonskom bojištu. Vođen je kao nestao do razmjene i identifikacije njegovih posmrtnih ostataka u rujnu 1994., a pokopan 5. prosinca 1994. u Stenjevcu. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

3. Damir Užarević, sin Biserke i Martina, rođen 7. rujna 1966. u Zagrebu. Osnovnu školu završio u Velikoj Gorici, a srednju u Ivanić Gradu. Oženjen Katarinom. Pripadnik 100. brigade HV-a od 16. studenoga 1991. godine. Poginuo 5. prosinca 1991. u Antunovcu, na istočnoslavonskom bojištu. Vođen je kao nestao do razmjene i identifikacije njegovih posmrtnih ostataka u rujnu 1994., a pokopan 2. studenoga 1994. u Velikoj Gorici. Posmrtno su mu dodijeljeni: čin časničkog namjesnika i odličja: Spomenica Domovinskog rata i Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

85 U studenom i prosincu 1991. godine 3. bojna 100. brigade HV-a bila je pridodana 101. brigadi HV-a, u čijem je sklopu bojno djelovala u istočnoj Slavoniji.

305


306


Spomenici i spomen-obilježja poginulim pripadnicima brigade Spomen-križ poginulim braniteljima s područja Susedgrada

S otkrivanja Križa, 11. lipnja 1994.

predstavnika Područnog ureda Susedgrad, brojnih izaslanstava i građana. Izgradnju Spomen-križa donirali su poduzeća “Viadukt” i “Jedinstvo”, klesari obrtnici Željko Erdelja i Krešimir Podvinski iz Stenjevca, te Dobrotvorno društvo “Čovječnost” iz Susedgrada. Na njemu su ugravirana imena svih poginulih branitelja s područja Susedgrada.

Spomen-križ autora prof. Zlatka Zlatića, akademskog kipara, postavljen je na mjesnom groblju u Stenjevcu u spomen svim poginulim braniteljima s područja Susedgrada i prvi je spomenik poginulim braniteljima u gradu Zagrebu. Otkriven je 11. lipnja 1994. na treću obljetnicu brigade, u nazočnosti obitelji poginulih pripadnika brigade, pripadnika 101. brigade HV-a,

307


S odavanja poÄ?asti poginulim braniteljima, 18. rujna 2012.

Spomenik na cesti između Paulin Dvora i Ernestinova

308


Otkriven je 20. studenoga 2003. u nazočnosti obitelji poginulih pripadnika brigade, suboraca, predstavnika ZUHDDR-a RH, grada Zagreba, gradskih četvrti Podsused – Vrapče i Stenjevec, općina Ernestinovo i Vladislavci i brojnih građana. Na njemu su ugravirana imena i mjesta stradavanja pripadnika 101. brigade HV-a, pridodane joj 3. bojne 100. brigade HV-a i 1. samostalne satnije Podsused, koji su poginuli na istočnoslavonskom bojištu 1991. – 1992. godine. Spomenik je, u suglasnosti općina Ernestinovo i Vladislavci, podigla i financirala Zajednica udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata RH. U 2011. UHBDR 101. brigade Susedgrad, u suradnji s načelnicima općine Vladislavci Nedjeljkom Radićem i općine Ernestinovo Matijom Greifom, izgradila je dodatak spomeniku i uredila okoliš.

309


Spomen-obiljeŞje u Beketincima Na mjestu stradavanja 4. prosinca 1991. pripadnika brigade Miljenka Becića, Željka Sakomana i Renata Tafre podigle su njihove obitelji 1998. godine.

U povodu 20. obljetnice, 20. studenoga 2011.

310


Spomen-ploča u Ivanovcu Njihove obitelji podigle su je na mjestu stradavanja 6. prosinca 1991. pripadnika brigade Stjepana Severa, Vlade Škrilca i Željka Plahineka.

Spomen-kapelica u Antunovcu Kapelica svetog Antuna, zaštitnika Antunovca, nakon što ju je općina Antunovac preuredila, od 3. prosinca 2010. je i Spomenkapelica, kao trajna uspomena na četrdesetoro poginulih i nestalih branitelja Antunovca u Domovinskom ratu. U njoj su posložene i osvijetljene njihove fotografije, među kojima i Tomislava Simona iz 101. brigade te Živka Mimice, Krešimira Posavca i Damira Užarevića iz 100. brigade HV-a. Posjetitelji mogu pogledati i dokumentarni film “Antunovac u Domovinskom ratu”, koji prikazuje kronologiju ratnih zbivanja i kratki životopis poginulih branitelja i civila. Preuređivanje kapelice sufinanciralo je Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti RH.

U povodu 20. obljetnice, 20. studenoga 2011.

311


Spomen-obilježje u Ivanovcu

Općina Antunovac izgradila je te 20. studenog 2011. (na 20. obljetnicu progonstva mještana Ivanovca) otkrila Spomen-obilježje u Ivanovcu, s centralnim spomenikom u trajni spomen na Domovinski rat, na kojem su ugravirana imena poginulih i nestalih branitelja te pripadnika CZ u obrani Ivanovca. Spomenik je idejno rješenje i djelo akademskog kipara Zdenka Radovanića i sastoji se od tri ploče. Na desnoj je simbol hrvatskog viteza koji kleči s mačem u ruci, okrenut prema centralnoj ploči s imenima poginulih (među njima i Željko Plahinek, Stjepan Sever i Vlado Škrilac, pripadnici 101. brigade koji su poginuli 6. prosinca 1991.), a na lijevoj ploči nalazi se epitaf s posvetom i nazivom Spomen-obilježja. Izgradnju Spomen-obilježja u Ivanovcu financirala je u cijelosti Općina Antunovac.

S otkrivanja spomen-obilježja, 20. studenoga 2011.

312


S otkrivanja spomen-obiljeĹžja, 20. studenoga 2011.

Spomenik u Komarevu

313


Otkriven je 3. lipnja 2012. u sklopu obilježavanja Dana grada Siska, kao spomen na poginule i nestale branitelje u Domovinskom ratu na prvoj crti obrane Siska, od Blinjskog Kuta do Komareva, odakle su u “Oluji” krenuli u konačno oslobađanje Domovine. Njima u počast postrojili su se s ratnim zastavama hrvatski veterani devet postrojbi (čiji su grbovi simboli spomenika), koje su bojno djelovale na ovim prostorima, te u nazoč-

nosti obitelji, suboraca i brojnih izaslanstava, položili vijence i zapalili svijeće. Spomenik s imenima četrdeset i devetorice poginulih i nestalih (među kojima i Gorana Blažića, Rajka Đukića, Damira Frančine, Tihomira Kiseljaka, Darka Kravarščana i Gorana Šinceka iz 101. brigade HV-a) u “Oluji” postavljen je u dvorištu crkve svete Katarine.

S otkrivanja spomenika, 3. lipnja 2012.

Odavanje počasti poginulima na privremenom spomen-obilježju, Komarevo, 5. kolovoza 1999.

314


II. Znakovlje 101. brigade ZNG-a/HV-a

Ratna zastava 101. brigade ZNG-a/HV-a.

315


Znak brigade.

Znak brigade.

Znak saniteta.

316


Znakovlje postrojba brigade

Znakovlje postrojba brigade: Zlatni dukati – i dok je srca bit će Hrvata, 1. satnija, 3. bojna; Mučenici, 3. satnija, 3. bojna; Medvjedi – ATG, Diverzantski vod, 1992.; Kobra – Logistički vod 1. bojne; Znakovlje 1. samostalne satnije Podsused (ratna zastava, grb, znak)

317


III. Odličja i priznanja 101. brigade ZNG-a/HV-a

Odličje Red Nikole Šubića Zrinskog

Za junački čin pripadnika brigade u Domovinskom ratu, 101. brigada ZNG-a/HV-a odlikovana je 22. svibnja 2006., a odličje je uručeno na svečanom postrojavanju 10. lipnja 2006.

318


Odli훾je Red hrvatskog trolista

Za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku ste훾ene u Domovinskom ratu, 1. samostalna satnija Podsused odlikovana je 7., a odli훾je joj je uru훾eno 9. rujna 2010.

319


Medalje grada Zagreba

Stoprvoj brigadi.

Prvoj sams Podsused.

320


Zahvalnice

Glavnog stožera OS RH.

Osječko-baranjske županije.

HVIDRA-e Susedgrad.

Gradskog poglavarstva Grada Siska. 321


IV. B ilteni 101. brigade HV-a i izvaci iz tiskovina

Bilteni 101. brigade

322














Izvaci iz tiskovina

“Večernji list”, 30. prosinca 1991.

335


“Večernji list”, 4. ožujka 1992.

336


“Večernji list”, 9. ožujka 1992.

337


“Večernji list”, 15. siječnja 1993.

“Večernji list”, 4. srpnja 1992.

338


“Hrvatski vojnik”, 3. lipnja 1994.

339


“Hrvatski vojnik”, 3. lipnja 1994.

340


“Hrvatski vojnik”, 3. lipnja 1994.

341


“Hrvatski vojnik”, 17. lipnja 1994.

342


v. Multimedijalni projekt “101. za HRVATSKU”

i predstavnika zapovjedništava i postrojbi operativnih zona Zagreb, Osijek i Split te Zapovjedništva obrane grada Zagreba. Glazbeni program pod umjetničkim vodstvom Stjepana Mihaljinca najavili su Mario Sedmak, Marina Mučalo i Karmela Vukov Colić, a izveli glazbenici – pripadnici brigade i poznati pjevači uz popratne videozapise na video zidu. Cijeli program od 32 pjesme snimao je HRT. Glazbeni program otvorila je “Pjesma 101. brigade” (autori stihova Ivan Matković i Marin Perković, autor glazbe i aranžmana Dražen Varga), koju je izveo bend “Žalac”, vokalno-instrumentalni sastav sastavljen od pripadnika 101. brigade HV-a:

Tijekom boravka na istočnoslavonskom bojištu nastao je multimedijalni projekt “101. za Hrvatsku”, čiji su financijski prihodi bili namijenjeni za pomoć obiteljima poginulih i ranjenim pripadnicima brigade. Bila je to kruna osebujnog duhovnog i kulturno-kreativnog rada i izražavanja pripadnika brigade. Na osnovi pisanih, glazbenih, foto, video i drugih umjetničkih radova pripadnika 101. brigade i drugih brigada (prije svega 106. i 130. iz Osijeka, 145. iz Zagreba – Dubrave i 153. iz Velike Gorice) zabilježene su povijesne činjenice i događanja tijekom Domovinskog rata 1991. i 1992. godine. Svaki segment nastajanja projekta kreirali su i realizirali pripadnici brigade u ulozi pisaca tekstova glazbe, aranžmana, snimatelja, montažera, producenata, izvođenja i ostaloga pod vodstvom autora projekta, bojnika Marina Perkovića, pripadnika 101. brigade HV-a. Projekt je recenziran i odobren od strane MORH-a i Ministarstva prosvjete i kulture RH. Bio je to jedinstven društveni i kulturni projekt te vrste, oblika i sadržaja tijekom Domovinskog rata 1991. – 1992. godine. Pojedini dijelovi projekta promovirani su brojnim kulturnim manifestacijama prije cjelovite promocije.85 Audio i vizualni projekt “101. za Hrvatsku” promoviran je 19. siječnja 1993. u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski”, pod pokroviteljstvom Ministarstva obrane Republike Hrvatske te u nazočnosti izaslanika predsjednika Republike Hrvatske Branimira Jakšića, vojnog savjetnika predsjednika RH generala zbora Antona Tusa, zapovjednika HRZ-a i PZO-a general-bojnika Imre Agotića, načelnika uprave u MORH-u pukovnika Vjekoslava Križanca, gradonačelnika grada Zagreba Borisa Buzančića

Iz Zagreba krenusmo u Slavoniju ravnu Odlučni branit povijest nam davnu Ne može nam drugi krojiti pravdu Jer Hrvati svoji su na svom 101. brigada je spremna za boj S hrvatskim grbom branit narod svoj Hrabro se boriti moramo svi Nek’ dušmani znaju na svojem smo mi HRVATSKA je mati rekla svom sinu Idi i brani našu domovinu Živjeti sretno mi mislimo ovdje Nek’ anđeli budu uz naš dom Naša domovina HRVATSKA je cijela HRVATSKA, DALMACIJA, SLAVONIJA cijela Naše brigade, očevi i majke Bit će vječno dragi srcu mom.

85 Za vrijeme pauze na Festivalu kajkavske popevke “Krapina ‘92” 12. rujna 1992., tamburaški sastav “Žalac 101” izveo je četiri pjesme u nazočnosti predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, koji im je osobno čestitao.

343


Zvala si nas Slavonijo da čuvamo Domovinu. Sve te tvoje njive plodne stare slave Djedovinu.

Nakon nje uslijedile su pjesme “Moj japek” (autori stihova Dražen Varga i Tea Odobašić, autor glazbe i aranžmana Dražen Varga), koju su izveli Petar Varga i bend “Žalac”, i “Hrvatski boj” (autor stihova Milan Sigetić, autor glazbe Stjepan Mihaljinec, aranžman Dražen Varga), koju je izveo bend “Žalac”, da bi nakon njih uslijedila još jedna pjesma o hrvatskim braniteljima, pripadnicima 101. brigade HV-a. Bila je to pjesma “Slavonijo, i 101. te brani” (autor stihova Imre Nagy, autor glazbe Arsen Dedić, aranžman Dražen Varga), koju je izveo bend “Žalac” i koja glasi:

Mi smo došli, uz tebe smo svatko neka dug svoj vrati, za Hrvatsku i za tebe mladost ćemo svoju dati. Zatim su uslijedile pjesme “Ne dirajte mi ravnicu” (autor stihova i glazbe Miroslav Škoro, aranžman Dražen Varga), koju je izveo bend “Žalac”, “Prva zagrebačka topnička bojna” (autor stihova Siniša Novak, autor glazbe i aranžmana Nikica Kalogjera), koju je izveo Tamburaški orkestar i Muški zbor Hrvatske radiotelevizije, “Naša domovina” (autor stihova i glazbe Zoran Jašek, aranžman Dražen Varga), koju su izveli Zoran Jašek i bend “Žalac”, i “Domovini” (autor stihova Žarko Perišić, autor glazbe Igor Savin, aranžman Dražen Varga), koju su izveli Dubravko Šimek i “Agrameri”, da bi nakon njih uslijedile još dvije pjesme o ratnom putu 101. brigade HV-a, “101. zagrebačka” (autori stihova Željko Badelj i Marin Perković, autor glazbe Marin Perković, aranžman Gordan Konigshofer), koju su izveli Tihomir Krajnović i bend “Žalac”, i pjesma 3. bojne “Idemo dalje” (autor stihova i glazbe te aranžman Gordan Konigshofer), koju je izveo Tihomir Krajnović.

Nemani te gaze, ruše gore naša polja, sela. Nad ravnicom vjetar puše, Domovina strada cijela. A granate što fijuču, tvom narodu život kradu. Djeca, starci gube kuću, al’ im sunce vraća nadu. Slavonijo, 101. te brani za slobodu nikoga ne moli, dušmanima odbrojani dani Slavonijo, 101. te voli. 344


“101. zagrebačka”

Mi pjevamo naše pjesme, da nam dani plavi sinu. Ti se ne boj, Slavonijo, dok je jedan od nas živ. Pucaj u daljinu za Domovinu, na frontu 3. bojna se bori. Dok srce nam tuče, dok cijevi su vruće.

Jen dva, jen dva, jen dva tri, čujte pjesmu sada svi. Jen dva, jen dva, jen dva tri, čujte pjesmu sada svi. Na front stigla zagrebačka 101. pukovnija, najjača i najbolja, pred njom drhti JNA. Heja, heja, jen dva tri, čujte pjesmu sada svi. Heja, heja, jen dva tri, pjesmu našu znaju svi.

Pucaj u daljinu za Domovinu, za mir 3. bojna se bori. Za srušene kuće i srušene snove, mi idemo dalje i gradimo bolje.

Iz ruku nam puca puška, čim bradata virne njuška. Dok ona gruva čedo pada, leži mrtav gad do gada.

Borili smo se za mir i za naše ljude sve. 3. bojna snažno tuče za domove hrvatske.

Arkan cvili, Šešelj plače, Hadžić na zubara skače. Jedan prijeti, drugi grakće, pune su im straha gaće.

Smjena straže, četa kreće smjelo prema granici. Mirno spavaj, Domovino, čuvaju te ratnici.

Heja, heja, jen dva tri, čujte pjesmu sada svi. Heja, heja, jen dva tri, pjesmu našu znaju svi.

Pucaj u daljinu za Domovinu, na frontu 3. bojna se bori. Dok srce nam tuče, dok cijevi su vruće. Pucaj u daljinu za Domovinu, za mir 3. bojna se bori. Za srušene kuće i srušene snove, mi idemo dalje i gradimo bolje.

Jedan cvili, drugi plače za 101. vječno znat će. Il’ pod zemljom il’ nad njom, 101. će stići grom. Zalud šalju avione, posmrtna im zvona zvone. Slobo bježi, naprijed svi, Za dom sveti hrvatski.

Nakon njih uslijedile su pjesme “Božić ‘91.” (autor stihova Željko Badelj, autor glazbe i aranžman Gordan Konigshofer), “Nek se čuje” (autor stihova Željko Badelj, autori glazbe P. Personne, Marin Perković i Gordan Konigshofer, aranžman Gordan Konigshofer) i “Čedo rep” (autor stihova Željko Badelj, autor glazbe i aranžman Gordan Konigshofer), koje je izveo Damir Berglez, “Čudan neki mir” (autor stihova i glazbe Igor Hajdarhodžić, aranžman Žarko Hajdarhodžić), koju su izveli Igor Hajdarhodžić i bend “Radno vrijeme”, te “Pjesma 145. brigade” (autor stihova Alen Jelovčić, autor glazbe i aranžman Amadeo Dujmović), koju su izveli Zlatko Čižmek i bend 145. brigade HV-a. U drugom dijelu koncerta prvo je izvedena “Pjesma 153. brigade” (autor stihova i glazbe Siniša Novak, aranžman Stjepan Mihaljinec), koju su izveli Stjepan Jimmy Stanić i Plesni orke-

Heja, heja, jen dva tri, čujte pjesmu sada svi. Heja, heja, jen dva tri, pjesmu našu znaju svi. “3. bojna” (“Idemo dalje”) Mi čuvamo našu zemlju, mi branimo narod svoj. 3. bojna hrabro stoji, za slobodu bije boj. 345


346


autor, “Čekam te” (autori stihova Lukas Nola i Anja Šovagović, autor glazbe Norbert Schultze, aranžman Neven Frangeš), koju je izvela Anja Šovagović, “Pobjegulje” (autor stihova Krešimir Kalafatić, autor glazbe J. Bauernfrajnd, aranžman Krešimir Kalafatić i J. Bauernfrajnd), koju su izveli Sijenjak “Warriors”, “Himna Juga 2” (autor stihova i glazbe te aranžman Jadranko Lešina), koju je izveo sam autor, “Čedo, majmune” (autor stihova i glazbe te aranžman Mario Pešo), koju je izveo sam autor, te na kraju “Bijeli Jorgovan” (autor stihova Darko Raškaj, autor glazbe Jasenko Houra, aranžman Rajko Dujmić), koju su zajedno izveli Božidar Alić, “Ladarice” i rock bend “Prljavo kazalište”. Glazbeni program pratio je video prikaz svakodnevnog života pripadnika 101. brigade HV-a na crti bojišnice, sniman amaterskom kamerom. Multimedijalni projekt izdan je na audio i videokazeti te dvostrukoj ploči, a prihod od prodaje uplaćivan je u fond obitelji poginulih i ranjenih pripadnika 101. brigade HV-a. U organizaciji 101. brigade HV-a i u suradnji sa Zapovjedništvom Zbornog područja Osijek, glazbeni koncert “101. za Hrvatsku” održan je 2. ožujka 1993. u Osijeku, a imao je humanitarni karakter. Osim u istočnoj Slavoniji, humanitarni glazbeni koncert “101. za Hrvatsku” trebao se održati i 23. ožujka 1993. u Dubrovniku, ali je odgođen zbog opće opasnosti i djelovanja neprijateljskog topništva po dubrovačkom području.

star Hrvatske radiotelevizije, nakon koje su uslijedile “Stop the war in Croatia” (autor stihova i glazbe Tomislav Ivčić, aranžman Zlatko Dvoržak), koju je izveo solo Marijan Domić na trubi, “Hrvatska domovina” (autor stihova Anđelko Mihalić, autor glazbe Dalibor Paulik, aranžman Stjepan Mihaljinec), koju su izveli Inge Heinl i Hrid Matić, “Hrvatsku ne dam” (autor stihova Ivan Podolšak, autor glazbe Dalibor Paulik, aranžman Nikica Kalogjera), koju je izveo Hrid Matić, “Za vas naši prozori su sjali” (autor stihova Drago Britvić, autor glazbe i aranžman Stjepan Mihaljinec), koju je izveo Kićo Slabinac, i “Primite pjesmu umjesto cvijeća” (autor stihova Drago Britvić, autor glazbe i aranžman Stjepan Mihaljinec), koju je izvela Elvira Voća. Nakon nje ponovno je izvedena pjesma “Prva zagrebačka topnička bojna”, koju su ovaj put izveli Plesni orkestar i Muški zbor Hrvatske radiotelevizije, nakon koje su slijedile pjesme “Iznad polja makova” (autori stihova Drago Britvić i H. Majić, autor glazbe P. Seeger, aranžman J. Cvitanović), koju je izvela Sandra Kulijer, “Spomen” (autor stihova Z. Čavar, autor glazbe Toni Čavar, aranžman Remi Kazinoti), koju je izveo Toni Čavar, “Moj Osijek se ne da” (autor stihova i glazbe te aranžman Ivica Murat), koju su izveli glazbenici iz Osijeka, “Ti nikad nisi sam” (autor stihova i glazbe Goran Kušec, aranžman Goran Kušec i Ivica Murat), koju je izveo bend 106. brigade HV-a, “San” (autor stihova i glazbe te aranžman Ivica Murat), koju je izveo sam

347


VI. Č uvanje uspomena na 101. brigadu ZNG-a/HV-a

Pripadnici brigade u rat su krenuli s visokim osjećajem domoljublja i željom da svome narodu ostvare slobodu i stvore državu. Rado ističu: krunica i djeca bili su nam snažna potpora na tom putu. Namjera nam je bila prikupiti i objaviti pisma i crteže (umjetnička djela) vrtićke i osnovnoškolske djece iz kojih se može iščitati suosjećanje s braniteljima na bojišnicama i potpora da izdrže i u najtežim trenucima, u ime njih i za njih. Rijetko je tko od branitelja mogao prikriti osjećaje njihovih poruka, a mnogi branitelji bili su premladi da bi ih doživjeli svojom djecom. Djeca rata nisu imala svoje djetinjstvo, utkala su ga u stvaranje temelja svoje domovine. Kako do te hvalevrijedne povijesne građe nismo mogli doći, ostat će kao povijesna tajna i uspomena zaključana u “škrinjicama” očeva i u privatnim arhivima. Pisati o osjećajima branitelja ili očeva kada su ih čitali ili dijelili poklone iz paketa koje su im male ručice slagale i poslale na bojišnicu, s odmakom od dvadesetak godina, izgledalo bi kao gledati (slušati) film bez slike. Tijekom Domovinskog rata hrvatski branitelji ovisno o trenutku, mjestu i ulozi, sreći ili nesreći, nažalost uz herojska djela ginuli su ili bili ranjeni s doživotnim posljedicama. O njima i obiteljima poginulih branitelja u Zapovjedništvu brigade počelo se razmišljati i ustrojen je Odjel za skrb, i to početkom 1992., nakon prvih ratnih stradavanja. Time je Zapovjedništvo brigade iskazalo humanu i socijalnu dimenziju u ratu, iako nije za takve zadaće imalo stručne kadrove niti je djelatnost skrbi bila ustrojem definirana. Rješavanje zadaća iz ove domene povjerena je bojnicima Ivanu Lažeti i pok. Želimiru Majetiću, koji su imenovani koordinatorima za skrb. Nisu bili ljudi od struke, ali vrlo stručno, požrtvovno, suosjećajno i autoritativno, u ime brigade, a na osnovi doprinosa i stečevina u ratu, pristupali su rješavanju statusnih pitanja (pa i ljudskih) obiteljima poginulih i nestalih, te ranjenim i oboljelim pripadnicima brigade. Kao

sudionici osobno preživjelih ratnih trauma, s lakoćom su razumijevali probleme obitelji i bili su im velika potpora i pomoć. Ne samo njima, već i državnim institucijama kojima je to bila redovna djelatnost. Od 1992. do 1994. svakodnevno su bili u neposrednom kontaktu sa stradalnicima i pomagali im ne samo u ostvarivanju prava, već i u rješavanju njihovih zdravstvenih i životnih egzistencijalnih pitanja. U tome su imali potporu kako državnih institucija, Zapovjedništva brigade, tako i brojnih udruga, organizacija i pojedinaca s područja Susedgrada i šire. Što su ovi organi bili učinkovitiji, to je potreba za posebnom skrbi pripadnika brigade u brigadi bila sve manja, a od 1994. prelazi u nadležnost Područnog ureda za obranu, a potom u odjele za skrb u Ministarstvu branitelja. O svim volonterima koji su pridonosili rješavanju problema stradalnika nije moguće pisati ponaosob u ovom djelu, ali pripadnici brigade sugeriraju: Višnju Petković ne smijete zaboraviti! Za njezina humanitarna djela znaju svi, ne samo obitelji poginulih i ranjeni pripadnici brigade na području Susedgrada, već i šire. S plemenitim ljudima realizirala je velike humane projekte i djela za pripadnike brigade i njihove obitelji, posebice u okviru Dobrotvornog društva “Čovječnost”. U isto vrijeme u brigadi se razmišljalo i o rješavanju statusa oboljelih hrvatskih branitelja, demobiliziranih, s izgubljenim radnim mjestom po povratku s bojišnice i sl. Svatko tko je bio na bojišnici, u rovu, bez obzira na intenzitet bojnih djelovanja i tobožnjeg primirja, preživio je u manjem ili većem obujmu ratne traume, ovisno o izdržljivosti organizma branitelja. Ginulo se, ranjavalo i obolijevalo. Tijekom rata, povećavanje nepovratnih i povratnih gubitaka branitelja, zahtijevalo je adekvatno organiziranje i udruživanje za rješavanje statusa obitelji i pripadnika. Ponajprije se na razini grada Zagreba organiziraju roditelji 348


poginulih i nestalih branitelja; udovice i djeca; ranjeni i oboljeli branitelji (HVIDRA), te kao najmasovniji oblik udruživanja branitelja – u veteranskim, odnosno braniteljskim udrugama (npr. Udruga hrvatskih veterana Domovinskog rata, hrvatskih dragovoljaca i dr.) pod sloganom Zajedno u ratu – zajedno u miru. Zapovjedništvo i pripadnici brigade u suradnji s udrugama iz Domovinskog rata i institucijama vlasti, sve do ukidanja brigade inicirali su i provodili promicanje lika i djela poginulih, ranjenih i oboljelih pripadnika brigade, te ostvarenih rezultata u bojnim djelovanjima brigade tijekom Domovinskog rata. Osim

obilježavanja i posjeta mjestima pogibije svojih suboraca, inicirali su i imenovanje trgova, ulica, parkova i sl. s imenom 101. brigade ili njezinih poginulih hrvatskih vitezova. Nakon ukidanja brigade iz mobilizacijskog razvoja 2001. godine, briga o pripadnicima brigade realizira se u okviru braniteljskih udruga. Na braniteljima i njihovim udrugama je velika obveza, odgovornost, ali i čast očuvanja i promicanja uspomena na ime i djela slavne, legendarne i junačke 101. brigade ZNGa/HV-a, te poticati adekvatno vrednovanje njezina doprinosa ne samo u stvaranju samostalne i neovisne Republike Hrvatske, već i doprinosa hrvatskoj ratničkoj vještini i hrvatskoj vojnoj tradiciji.

349


Trgovi, parkovi i ulice u spomen na 101. brigadu ZNG-a/HV-a Trg 101. brigade Spomen-obilježje – fontana na Trgu 101. brigade u naselju Špansko – Oranice u Zagrebu, kao trajni spomen na ustroj i djela pripadnika 101. brigade ZNG-a/HV-a u Domovinskom ratu, otkriveno je 16. rujna 2011., na 20. godišnjicu početka bojnih djelovanja brigade. Otkriveno je u nazočnosti obitelji poginulih i nestalih branitelja, HRVI, predstavnika Gradske uprave grada Zagreba, vijećnika gradskih četvrti Stenjevec i Podsused – Vrapče, branitelja 101. brigade ZNG-a/HV-a i mnogobrojnih građana. Smješteno je na istočnoj strani trga i koncipirano kao fontana četverokutnog oblika, odignuta od poda i opločena mramorom. Na zapadnoj strani je simbol 101. brigade i natpisna ploča UHBDR-a 101. brigade Susedgrad koja je podigla spomen-obilježje, uz financijsku potporu Gradske uprave grada Zagreba i Vijeća gradske četvrti Stenjevec.

Trg 101. brigade.

350


Fontana na Trgu 101. brigade – spomen-obilježje Brigadi.

Podsusedski trg U povodu 15. obljetnice ustroja 1. samostalne satnije Podsused, 2005. u Podsusedu otkriveno je spomen-obilježje prvoj oružanoj dragovoljačkoj postrojbi u Domovinskom ratu, trajni spomen na ustroj i djela pripadnika – dragovoljaca 1. samostalne satnije Podsused. Podigla ga je i financirala Zajednica udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata RH.

Spomen-obilježje ustroja 1. samostalne satnije Podsused.

351


Park 101. brigade

Ulica Miroslava Milića

Smješten je i uređen na području Gradske četvrti Podsused – Vrapče, u neposrednoj blizini Područnog ureda Gradske uprave Susedgrad, između ulica Mahatme Gandhija i Gajnice te Kerestinečkih žrtava i Hrvatskih iseljenika.

Nalazi se na području Susedgrada – Gradske četvrti Stenjevec, u novom naselju Špansko – Oranice, uz Trg 101. brigade.

352


Obilježavanje obljetnica 101. brigade ZNG-a/HV-a – 31. kolovoza 1991. – na Zagrebačkom velesajmu održana je jednodnevna smotra i prvo postrojavanje svih pripadnika brigade (kao i pripadnika 99., 100. i 102. brigade ZNG-a), – 17./18. rujna 1991. – provedena je mobilizacija svih postrojba brigade, nakon koje su upućene na obavljanje bojevih zadaća, – u obranu istočne Slavonije iz Zagreba upućene su u listopadu i studenom 1991. godine 83. samostalna dragovoljačka bojna i 101. brigada ZNG-a Susedgrad, kao prve pričuvne postrojbe upućene na najugroženije područje RH. Prebacivanje 101. brigade ZNG-a s prve crte obrane Zagreba na prvu crtu obrane Osijeka 19. studenog 1991., u vrijeme pada Vukovara, za brigadu je stoga vrlo znakovit datum obilježavanja, – 5. kolovoza – Dan domovinske zahvalnosti.

Zapovjedništvo (razvojna jezgra) 101. brigade HV-a, u suradnji s udrugama proisteklim iz Domovinskog rata, obiteljima poginulih branitelja, predstojnikom Područnog ureda gradske uprave Susedgrad, Ureda za obranu i drugih institucija s područja Susedgrada, od 1992. do 1997. organiziralo je postrojavanje postrojba brigade i obilježavanje godišnjica njezine bojne uporabe. Nakon toga, obilježavanje obljetnica brigade u spomen na poginule branitelje organizira Klub veterana 101. brigade HVa, a potom Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 101. brigade HV-a – Susedgrad. Nekoliko znakovitih događanja tijekom ratnog puta brigade, zavrjeđuju da ih se obilježi, kao što su: – 11. lipnja 1991. – nadnevak osnivanja brigade,

Prva obljetnica Prva obljetnica organizirana je 18. rujna 1992. iz razloga što je 11. lipnja brigada bila na istočnoslavonskom bojištu. Tom prigodom, u nazočnosti načelnika GS HV-a, generala zbora Antona Tusa, sekretara GSNO-a i pomoćnika načelnika GS HV-a za domobranstvo, general-bojnika Zvonimira Červenka i drugih uzvanika, održan je susret s pripadnicima brigade, uz kulturno umjetnički program. Nakon što su minutom šutnje nazočni odali počast poginulim suborcima i svim poginulim braniteljima, zapovjednik brigade pukovnik Jozo Petrašević izložio je ratni put brigade, a potom su se uzvanici zahvalili pripadnicima brigade na doprinosu obrani Republike Hrvatske. Pritom je general Tus istaknuo: Bitka koju ste vodili na Kupi bila je odlučujuća za obranu Zagreba i hrvatske vlasti. Upravo zato, dobili ste još teži zadatak na istočnom frontu Hrvatske, za kojega smo mi u Glavnom stožeru bili uvjereni da ćete ga izvršiti. I izvršili ste ga – zaustavili ste i na stotine puta jačeg neprijatelja i time, južno od Osijeka, na glavnom pravcu spriječili njegov daljnji prodor i rasijecanje teritorija Republike Hrvatske. Čestitam vam obljetnicu brigade i želim vam da i ubuduće svoje zadaće uspješno izvršavate.

Načelnik GS HV-a, general zbora Anton Tus. 353


Generali Anton Tus i Zvonimir Červenko te ostali gosti.

Zapovjednik brigade pukovnik Jozo Petrašević.

Organizatori proslave: Jozo Petrašević, Marko Augustinović, Marin Perković, Srećko Planinčić i Josip Bičanić; čuče: Damir Kušan i Ivan Kos.

354


Druga obljetnica Druga obljetnica 1993. obilježena je u studenom, brojnim aktivnostima u tri dana: • 17. studenog izaslanstva Područnog ureda Susedgrad, koji je predvodio tajnik Mihovil Klapšić, i 101. brigade HV-a, koju je predvodio Faruk Čerimagić, te obitelji poginulih posjetili su spomen-obilježja poginulim braniteljima na istočnoslavonskom bojištu. Srdačnu dobrodošlicu priredili su im građani Vladislavaca. Molitve i odavanje počasti kod svakog spomen-obilježja i misno slavlje služio je stari znanac i prijatelj–dušobrižnik pripadnika brigade, fra Ante Kukavica iz Đakovačko – osječke nadbiskupije, suznih očiju punih radosti i suosjećanja, s riječima: Draga braćo i sestre, okupili smo se ovdje da se pomolimo za poginule i hrabre ljude 101. brigade i ovih mjesta Hrastina, Dopsina, Vladislavaca, Beketinaca i Vuke. Dok molimo za njih, dotle im mi ljudi na zemlji možemo odati onu dužnu zahvalnost za svu onu ljubav koju su oni prema nama iskazali, polažući i život svoj poput Sina Božjeg za nas. Pozdravljam sve nazočne, a posebno sve borce iz 101. brigade. S njima sam proveo najteže trenutke u ratu, a najdraže u životu. Stoprva je bila sjajna brigada, disciplinirani momci, bez ikakve mrlje i zamjerki ovih župljana. Pa hvala vam, momci iz Zagreba, moji dragi prijatelji. Navečer izaslanstvo zapovjednika 101. brigade HV-a u sastavu: Stjepan Puškar, Stjepan Bratković, Gordan Lazić i Tomislav Pavić, na kabelskoj TV Špansko, u vrijeme kada se ostatak Zapovjedništva brigade i postrojbe 2. bojne nalaze na obuci na prvoj crti petrinjske bojišnice, predstavlja doprinos brigade u Domovinskom ratu. U emisiji, koja je uživo trajala oko tri sata, izaslanstvo je komuniciralo s građanstvom i odgovaralo na njihova brojna pitanja. • 18. studenog obitelji poginulih, pripadnici brigade i udruga te izaslanstva PU Susedgrad, Grada Zagreba i mjesnih zajednica odali su počast i položili vijence na centralnom križu mjesnog groblja u Stenjevcu. Potom je u zagrebačkoj katedrali župnik Župe sv. Josipa Radnika u Gajnicama, velečasni Ilija Žugaj služio svetu misu za sve poginule branitelje 101. brigade HV-a i s područja Susedgrada. Navečer je u Gimnaziji Lucijana Vranjanina na Malešnici održana svečana akademija, na kojoj je general Tus iznio ocjenu GS HV-a o 101. brigadi HV-a, rekavši: 101. brigada je zaslužna za obranu Zagreba na Kupi, ali i istočne Slavonije. Vaša bitka, kao i ostalih brigada južno od Osijeka, oko Nuštra, Komletinaca i dr. odlučujuće je pridonijela ishodu glavne bitke. Nepri-

Izaslanstvo 101. brigade HV-a uručuje poklon domaćinu – Zapovjedništvu 130. brigade HV-a.

Fra Ante Kukavica, Vladislavci, 17. studenoga 1993.

Izaslanstvo brigade odaje počast poginulim braniteljima. Susedgrad, 18. studenoga 1993.

355


jatelj je zaustavljen na glavnom smjeru djelovanja, i danas je na toj zaustavljenoj crti. I danas želim reći, da niste bili prebačeni i da niste izvršili zadaću na istočnoslavonskom bojištu, Hrvatska bi privremeno izgubila dio teritorija i danas imala veći broj porušenih gradova i sela. I zato vam hvala pripadnici Stoprve brigade što ste časno i junački izvršili svoj zadatak. Gospodin Klapšić pritom je istaknuo: Jučer sam od ljudi u Slavoniji čuo tako lijepe priče o našoj Stoprvoj. Prilazili su nam, plakali i govorili: da nije bilo 101. brigade, ne bi ni nas bilo. Posebno me dojmio emotivni govor fra Kukavice. Hva-

la vam pripadnici 101. brigade, dragi naši sugrađani, što ste osvjetlali Susedgrad i Zagreb, i čestitam vam na ostvarenim rezultatima i ocjenama, koje su nam izložili vaši zapovjednici Hrnčić i Petrašević, te posebno generali Stipetić i Tus. • 21. studenog obitelji, udruge, predstavnici Susedgrada i Zagreba te zainteresirani građani, u organizaciji Zapovjedništva brigade, posjetili su postrojbe brigade na prvoj crti banovinske bojišnice, u rajonu Nebojan – Šestanj – Konjska glava.

Sveta misa u katedrali. Zagreb, 18. studenoga 1993.

Svečana akademija u Gimnaziji Lucijana Vranjanina na Malešnici, 18. studenoga 1993.

356


Treća obljetnica Treća obljetnica brigade održana je 11. lipnja 1994. godine. Program obilježavanja izveden je svečanim postrojavanjem postrojba brigade na brežuljcima Ponikava (Susedgrad), nakon što je na groblju u Stenjevcu otkriveno, prvo u Zagrebu, spomen -obilježje Velikog križa hrvatskim vitezovima s područja Susedgrada, koji su položili svoje živote na Oltar Domovine. U nazočnosti savjetnika predsjednika Republike Hrvatske i izaslanika načelnika GS HV-a, generala zbora Antona Tusa, zapovjednika ZP-a Zagreb, general-pukovnika Petra Stipetića, predstojnika Područnog ureda gradske uprave Mihovila Klapšića, velečasnog Ilije Žugaja i brojnih uzvanika, pročitan je Ukaz predsjednika Republike Hrvatske, dr. sc. Franje Tuđmana o dodjeli 4031 Spomenice Domovinskog rata 1990. – 1992. pripadnicima 101. brigade HV-a – sudionicima Domovinskog rata, te zapovijed načelnika GS HV-a, generala zbora Janka Bobetka o dodjeli samokresa i pohvalama pripadnika brigade.

Časnici 3. bojne, slijeva: Valter Nutrizio, Ćazim Kardašević, Marijan Bučar, Franko Križman, Anđelko Čolić – Jaro, Darko Letinčić i Josip Petretić, nakon dodjele Spomenica Domovinskog rata, SusedgradPonikve, 11. lipnja 1994.

Svečano postrojavanje 101. brigade HV-a prilikom dodjele Spomenica Domovinskog rata, Susedgrad-Ponikve, 11. lipnja 1994.

357


Spomenice Domovinskog rata uručene su najprije obiteljima poginulih pripadnika, a potom svim pripadnicima, dok su ranjenim pripadnicima brigade – HRVI uručene 25. veljače. Izaslanici i gosti pozdravili su postrojene pripadnike brigade i članove obitelji poginulih te im čestitali na dodjeli odličja Spomenica Domovinskog rata 1990. – 1992. godine. Pritom je general Stipetić rekao: Izuzetna mi je čast što mogu ovim povodom uručiti, vama herojima Domovinskog rata, pozdrave i iskrene čestitke pripadnika Zbornog područja Zagreb. U najtežim trenucima Domovinskog rata ustali ste kao jedan i svojim grudima, u pravom trenutku, zaustavili ste agresora na glavnim smjerovima njegova prodora na Zagreb i južno od Osijeka. Nažalost, u tim bitkama poginuli su nam dragi suborci. Vama koji ovdje sjedite (obraćajući se obiteljima poginulih, op. a.) obećavam da ih nećemo nikada zaboraviti i učinit ćemo sve što je u našoj moći da Vam olakšamo bol. Spomenice su spomen na odlučnost, volju, povijesni trenutak i pobjedu hrvatskog naroda u obrani svoje domovine Republike Hrvatske, od srpske osvajačke čizme… I zato, primite ih

srcu i ponosito nosite na vašim junačkim grudima. General Tus za TV Špansko rekao je: Stoprva brigada bila je po mnogo čemu prva i vodila bitke na najvažnijim bojištima, na glavnom smjeru napada srpskih snaga. Velike su joj zasluge u obrani Zagreba na rijeci Kupi te u zaustavljanju prodora neprijatelja u istočnoj Slavoniji na glavnom smjeru napada, između Osijeka i Vinkovaca, čime je pridonijela obrani istočne fronte. Svoj zadatak je izvršila izvanredno i svaka joj hvala i čast. Na proslavi su bile obitelji poginulih i ranjenih pripadnika brigade i zainteresirani građani, koji su na vrijeme informirani putem sredstava priopćavanja. U tu svrhu održan je na TV Špansko Okrugli stol o ratnom putu brigade, koji su prezentirali zapovjednik brigade Jozo Petrašević, zamjenik zapovjednika brigade do ožujka 1992. Stjepan Puškar, aktualni zamjenik zapovjednika brigade Tomislav Pavić, zapovjednik 1. bojne Siniša Ratković i fra Ante Kukavica iz Đakovačko–osječke nadbiskupije, prijatelj i dušobrižnik pripadnika brigade na istočnoslavonskom bojištu.

Svečano postrojavanje 1. samostalne satnije Podsused prilikom dodjele Spomenica Domovinskog rata, Susedgrad-Ponikve, 11. lipnja 1994.

Na TV Špansko nakon Okruglog stola o ratnom putu 101. brigade.

358


Podjela Spomenica DR pripadnicima brigade, Zagreb-Ponikve, 11. lipnja 1994.

359


Četvrta obljetnica Četvrta obljetnica brigade obilježena je u lipnju 1995., nakon “Bljeska”, u radnoj atmosferi i pripremi za konačno oslobađanje

Republike Hrvatske. U spomen na poginule položeni su vijenci na svim spomen-obilježjima te je služena misa.

Peta obljetnica naroda i u stvaranju samostalne i neovisne Republike Hrvatske. U ime vrhovnog zapovjednika OS RH – predsjednika Franje Tuđmana i načelnika GS HV-a, stožernog generala Zvonimira Červenka, general-pukovnik Petar Stipetić čestitao je pripadnicima proslavljene 101. brigade HV-a na dodijeljenim medaljama “Oluja”, rekavši pritom: Stoprva brigada nikada nije iznevjerila. Sve zapovijedi časno, pošteno i junački ste izvršili. Dali ste od sebe sve što ste mogli, neki živote, neki dijelove svoga tijela… izvršili ste svetu dužnost prema hrvatskom narodu i neka vam je sveto i časno vaše mjesto u hrvatskoj povijesti. Peta obljetnica brigade bila je i posljednje postrojavanje postrojba brigade. Nakon ove obljetnice redovito se provode aktivnosti Zapovjedništva brigade, obitelji poginulih, HVIDRA-e i Udruge veterana Domovinskog rata u spomen na poginule pripadnike brigade.

Peta obljetnica brigade održana je 9. ožujka 1996. svečanim postrojavanjem brigade i dodjelom Medalje “Oluja” svim pripadnicima 101. brigade HV-a koji su sudjelovali u VRO “Oluja” i pridonijeli konačnom oslobađanju okupiranog teritorija Republike Hrvatske. Nakon što je odana počast svim poginulim pripadnicima brigade i svim braniteljima u Domovinskom ratu, zapovjednik 101. brigade HV-a, pukovnik Jozo Petrašević, osvrnuo se na briljantno izvedenu “Oluju” i zahvalio svim pripadnicima brigade. U ime Zapovjedništva ZP-a Zagreb, brigadir Vinko Štefanek tom je prilikom rekao: Svim pripadnicima brigade čestitam na ostvarenim rezultatima tijekom Domovinskog rata, a vama gospodo bojovnici i na “Oluji”, koju ste briljantno izveli i Medalju “Oluja” zaslužili. Tu našu najljepšu 1995. godinu upisali smo zlatnim slovima u hrvatsku povijest i budite ponosni na svoja djela u ostvarivanju višestoljetnog sna hrvatskog

360


Podjela Medalje “Oluja” pripadnicima brigade, Zagreb – Susedgrad, 9. ožujka 1996.

Deseta obljetnica Deseta obljetnica brigade obilježena je završnim aktivnostima oko ukidanja brigade iz mobilizacijskog razvoja, a Klub veterana 101. brigade HV-a u suradnji s Udrugom HVIDRA-e Susedgrad odao je počast poginulim suborcima. Na razini Grada

održana je svečana proslava i akademija s izložbom fotografija i osvrtom na zagrebačka zapovjedništva i postrojbe u Domovinskom ratu 1990. – 1995. godine.

Petnaesta obljetnica Organizirana je i provedena u okviru zajedničkih aktivnosti i proslave na razini Grada Zagreba. U vremenu od 8. do 14. lipnja 2006. bile su izložene ratne fotografije, održan je Okrugli stol zapovjednika zagrebačkih brigada i postrojba MUP-a, odana je počast poginulim braniteljima polaganjem vijenaca i svetom misom zadušnicom, postrojeni su predstavnici zagrebačkih brigada i postrojba policije, izveden je mimohod te na koncu svečana akademija. Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik OS RH Stjepan Mesić 22. svibnja 2006., u povodu petnaeste godišnjice OS RH-a, odlikovao je 101. brigadu ZNG-a/HV-a Odličjem RED NIKOLE ŠUBIĆA ZRINSKOG za junački čin njezinih pripadnika u Domovinskom ratu. Odličje je

Sa svečanog postrojavanja zagrebačkih brigada, Zagreb, 10. lipnja 2006.

361


Sa svečanog postrojavanja zagrebačkih brigada, Zagreb, 10. lipnja 2006.

Pripadnici 101. brigade na svečanom mimohodu zagrebačkih brigada, Zagreb, 10. lipnja 2006.

Pripadnici 1. samostalne satnije Podsused na svečanom mimohodu zagrebačkih brigada, Zagreb, 10. lipnja 2006.

362


uručio njegov izaslanik, general zbora Josip Lucić, na svečanom postrojavanju zagrebačkih brigada 10. lipnja 2006. na stadionu Sportsko-rekreativnog centra “Mladost”, u povodu petnaeste godišnjice ustrojavanja zagrebačkih ratnih zapovjedništava i postrojbi ZNG-a/HV-a i MUP-a RH. Gradonačelnik grada Zagreba Milan Bandić, u nazočnosti predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića i načelnika GS HV-a, generala zbora Josipa Lucića, 11. lipnja 2006. dodi-

jelio je i uručio, povodom petnaeste godišnjice ustroja brigade, Medalju grada Zagreba 101. brigadi ZNG-a Susedgrad. Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik OS RH, dr. sc. Ivo Josipović, za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku stečene u ratu, odlikovao je i 1. samostalnu satniju Podsused Redom hrvatskog trolista. Odličje im je osobno uručio 9. rujna 2010., na dvadesetu obljetnicu osnutka postrojbe.

Dodjela odličja Red Nikole Šubića Zrinskog 101. brigadi ZNG-a/HVa, za junački čin u ratu, Zagreb, 10. lipnja 2006.

Dodjela odličja Red hrvatskog trolista 1. samostalnoj satniji Podsused, Zagreb – Podsused, 9. rujna 2010.

Nakon dodjele Medalje Grada Zagreba 101. brigadi ZNG-a/HV-a, na Dan brigade, 11. lipnja 2006.

363


Dvadeseta obljetnica U najsvježijem sjećanju je obilježavanje dvadesete obljetnice brigade 2011. godine, u organizaciji Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 101. brigade HV-a Susedgrad. Realizirane su sljedeće programske aktivnosti: • Obavljen je izbor najboljih literarnih i likovnih radova učenika od 4. do 7. razreda osnovnih škola s područja Susedgrada, s tematikom očuvanje uspomena na Domovinski rat edukacijom mladih. Aktivnost je vodio dopredsjednik Udruge Dobromir Radušić. • Održana su sportska natjecanja – 16. rujna malonogometni turnir, na kojem je sudjelovalo osam ekipa iz škola s područja gradskih četvrti Podsused-Vrapče i Stenjevec, na školskom igralištu OŠ “Grofa Janka Draškovića”, pod stručnim vodstvom Željka Ledinšćaka, profesora tjelesnog odgoja; 17. rujna natjecanja u nogometu, boćanju, stolnom tenisu, visećoj kuglani, šahu i elektroničkom pikadu, pod vodstvom Josipa Verunice, člana Upravnog odbora Udruge. Sudjelovali su: ekipe HVIDRA-e Varaždin i Susedgrad, Udruga SJP Poskoci–Zadar, boćarski klubovi Pakovo Selo, Visočani, Otkos–10, 159. brigada, Varaždin i Špansko, veteranski nogometni klubovi Podsused, Vrapče, Gajnice, Špansko i udruge 101. brigade HV-a, sveukupno preko 300 sudionika. • 16. rujna, u nazočnosti obitelji poginulih i nestalih branitelja, HRVI, predstavnika Gradske uprave grada Zagreba, vijećnika gradskih četvrti Stenjevec i Podsused–Vrapče, pripadnika 101. brigade HV-a i mnogobrojnih građana, na Trgu 101. brigade u naselju Špansko – Oranice otkriveno je spomen-obilježje (fontana) Stoprvoj brigadi.

Angažmanom povjerenstva Udruge brigade za brigu o spomen-obilježjima poginulim pripadnicima, na čelu s Ahmetom Puškarom (dopredsjednikom Udruge), u suradnji s načelnikom općine Ernestinovo Matijom Greifom i načelnikom općine Vladislavci Nedjeljkom Radićem dograđen je i uređen spomenik u Paulin Dvoru, u suradnji s načelnikom općine Antunovac Ivanom Anušićem završen je i otkriven spomenik u Ivanovcu, te u suradnji s Vitomirom Jandrićkom, predsjednikom UHDDR Matom Barićem – Komarevo, uređen je i otkriven (u 2012.) spomenik u Komarevu. Time su završena i otkrivena sva spomen-obilježja poginulim pripadnicima brigade. • Na području Susedgrada 18. rujna služene su mise za poginule branitelje iz 101. brigade HV-a i Susedgrada. • Centralna proslava održana je 17. rujna, prijemom zapovjednika brigade i članova Udruge kod predsjednika RH, dr. sc. Ive Josipovića, i svečanom akademijom u dvorani “Sutinska vrela” u Podsusedu, pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Vlade RH, gospođe Jadranke Kosor. Svi nazočni mogli su na štandovima ispred dvorane pogledati i uživati u slavonskim delicijama Vladislavčana, Punitovčana, Ernestinovčana, Laslovčana i Antunovčana, a u predvorju dvorane pogledati foto-izložbu ratnog puta brigade i izvatke iz novina o brigadi tijekom Domovinskog rata. Na početku svečane akademije Stjepan Bratković, predsjednik UHBDR-a 101. brigade Susedgrad, nakon odavanja počasti poginulim i nestalim braniteljima, pozdravio je obitelji poginulih i nestalih, izaslanike i sve nazočne. Potom je dao •

Slavonske delicije.

364


Primivši pripadnike brigade, predsjednik Republike Hrvatske, dr. sc. Ivo Josipović istaknuo je: Vi ste jedna od niza slavnih zagrebačkih brigada koja je borbeno djelovala i junaštvom se istaknula na svim terenima gdje je ratovala… Vaš ratni put bio je častan i na svekoliki ponos vašeg grada, županije i cijele naše Domovine… Još jednom Vam zahvaljujem na svemu što ste učinili i dali našoj Domovini kada je to bilo najvažnije i najteže i čestitam vam jubilarnu 20. obljetnicu bojnog djelovanja.

Redom hrvatskog trolista za iznimne zasluge za RH u Domovinskom ratu, predsjednik je odlikovao i odličja uručio Stjepanu Balabandu, Božidaru Čebrajcu i Zdravku Žiniću. Predsjedniku je u ime pripadnika brigade i članova obitelji poginulih i nestalih zahvalio zapovjednik brigade s najdužim stažem, umirovljeni stožerni brigadir Jozo Petrašević i upoznao ga s ratnim putem i bojnim djelovanjima 101. brigade ZNG-a/HV-a u Domovinskom ratu.

Predsjednik RH pripadnicima brigade, putem izaslanstva brigade, zahvaljuje za sve što su učinili i dali hrvatskoj domovini. Zagreb, 17. rujna 2011. Autori fotografije: Tomislav Bušljeta (Ured predsjednika RH) i Vladimir Šavor.

365


riječ zapovjednicima brigade, izaslanicima i gostima, koji su se nazočnima obratili s par riječi. Zajednički izlazak zapovjednika brigade Hrnčića i Petraševića, koji su se držali za ruku, bio je popraćen gromkim pljeskom nazočnih. Evocirali su uspomene na bojna djelovanja i junačka djela pripadnika brigade. Izlaganje je zaključio Ivica Hrnčić riječima: Cijena svijetlog ratnog puta 101. brigade bila je visoka. Četrdeset i devetorici suboraca agresor je prekinuo ostvarivanje ideala i svijetle budućnosti, a brojni su ostali invalidi. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog toga ne smijemo nikada i nikome dozvoliti da blati 101. brigadu i Domovinski rat ili da ih potiskuje u zaborav. A svima nama, još jednom, upućuRatni zapovjednici 101. brigade, Jozo Petrašević i Ivica Hrnčić.

Stjepan Bratković, predsjednik UHBDR 101. brigade Susedgrad.

Nedjeljko Radić, načelnik općine Vladislavci.

Ministar Tomislav Ivić, izaslanik predsjednice Vlade RH.

General-bojnik Dragutin Repinc, izaslanik predsjednika RH.

366


Ratna zastava 101. brigade.

367


Faruk Čerimagić, Davor Bernardić, Tatjana Holjevac, Ivanka Bratković, Stjepan Bratković i Miodrag Demo.

Nedjeljko Radić – načelnik općine Vladislavci, Andreja Kralj – predsjednica Gradske četvrti Podsused – Vrapče, Mario Jelić – predsjednik Gradske četvrti Stenjevec, i dr.

368


Tomislav Ivić, Jozo Petrašević, Dragutin Repinc i Dražen Bartolac.

Tomislav Buterin, Rudi Stipčić, Ivica Hrnčić i Miroslav Starčević.

369


jem poruku i obvezu da se za to borimo i ne dopustimo da se naša junačka djela zaborave. Tople pozdrave plemenitih Slavonaca iz općina Punitovac, Antunovac, Ernestinovo i Vladislavci prenio je načelnik općine Vladislavci Nedjeljko Radić riječima: … stanovnici ovih općina dobro Vas se sjećaju i zahvaljuju Vam što ste im pomogli u obrani svojih domova i vašim junačkim djelima pružali im sigurnost i zaštitu tijekom Domovinskog rata. U ime pokroviteljice dvadesete obljetnice, predsjednice Vlade RH Jadranke Kosor, ministar branitelja Tomislav Ivić rekao je: … Vama, istinskim dragovoljcima legendarne 101. brigade ZNG-a/HV-a zahvaljujem na iskazanom junaštvu u obrani Domovine.… Svojom žrtvom i krvlju ispisali ste najsvjetlije stranice hrvatske povjesnice. Pobijedili ste i pridonijeli stvaranju slobodne, neovisne, suverene i demokratske Hrvatske. Da nije bilo vas ni vaše žrtve, ne bi bilo ni hrvatske slobode. Domovinski rat najsvjetlije je razdoblje u cjelokupnoj povijesti hrvatskog naroda, ugrađen je u temelje hrvatske države i to ne smijemo nikada zaboraviti. Ne samo zbog nas već zbog hrvatske djece – hrvatske budućnosti. Hvala vam i dao Bog da se vidimo i na tridesetoj obljetnici.

Izaslanik vrhovnog zapovjednika OS RH i ministra obrane Republike Hrvatske, general-bojnik Dragutin Repinc istaknuo je: … Doprinos 7200 žena i muškaraca, koji su se borili u postrojbama brigade na bojištima Republike Hrvatske i svoju hrabrost, znanje i požrtvovnost iskazivali u brojnim akcijama oslobađanja okupiranih područja RH i u “Oluji”, nemjerljiv je. OS RH ponosne su na vas i vašu 101. brigadu ZNG-a/HV-a, po mnogočemu i prvu tijekom Domovinskog rata.… Domovinski rat je bio oslobodilački i častan, branili smo se od agresije i terora neprijatelja.… Poštovani pripadnici 101. brigade HV-a, svojom ste hrabrošću, snagom i žrtvom stvorili slobodnu i samostalnu Hrvatsku. Svojim ste ratnim uspjesima i pobjedama, primjenjujući međunarodne konvencije o ratu, pridonijeli ulasku Republike Hrvatske u punopravno članstvo NATO-a i skorom ulasku u EU, te joj osigurali mjesto uz zemlje moderne demokracije.… Iz tih razloga Predsjednik RH odlikovao je brigadu Redom Nikole Šubića Zrinskog za iskazano junaštvo njezinih pripadnika u Domovinskom ratu, a Trg 101. brigade sa spomen-obilježjem bit će vječni svjedok vaših djela i trajna zahvala svima vama. Potom je izveden glazbeno-zabavni program, koji je vodila Leidi Oreb. Nastupili su brojni glazbenici, zborovi i sastavi, kvartet “Gubec”, zbor “Panus Angelikus” i neponovljiva Gabi Novak. Program su obogatili članovi KUD-ova: “Šandor Petefi” iz Laslova, “Braća Banas” iz Josipovca i “Dukat” iz Vladislavaca, u pratnji tamburaškog orkestra “Slavonski san”, i dr. Nazočnima je poslužen vojnički grah, uz glazbu i ples do kasno u noć.

Rasplesani Slavonci.

370


Dobrotvorno društvo “Čovječnost” iz Susedgrada Inicijativa za osnivanje Društva potekla je od grupe susedgradskih obrtnika koji su na sjednici održanoj 24. lipnja 1992. odlučili osnovati zakladu za pomoć djeci i obiteljima poginulih i ranjenih hrvatskih branitelja s područja Susedgrada. Odluka o osnutku Društva javila se nakon povratka pripadnika domicilne 101. brigade HV-a s istočnoslavonskog bojišta, te povratka s bojišta 99. brigade HV-a Zagreb – Peščenica, u čijim su se redovima borili nekadašnji pripadnici Narodne zaštite Susedgrad. Kako je u obje brigade bilo poginulih i ranjenih hrvatskih branitelja, a Republika Hrvatska u to vrijeme nije imala institucije koje bi skrbile o njihovim obiteljima i djeci, grupa susedgradskih obrtnika i građana samoinicijativno se organizirala kako bi im pomogla. Osnivačka skupština zaklade “Čovječnost” održana je 14. srpnja 1992. godine. Na njoj je donesen i usvojen Statut, prema kojem je imenovan Upravni odbor u sastavu: Višnja Petković (predsjednik), Zdravko Birač (potpredsjednik) i Milivoj Mesarek, Jure Škalić i Milan Hrenović (članovi), te Nadzorni odbor u sastavu: Zdenko Kruljac (predsjednik) te Franjo Vukić i Nevenko Stričević (članovi).86 Kako prema važećim zakonima nisu mogli osnovati zakladu, Odluka i Statut s Osnivačke skupštine usuglašeni su sa zakonom i registrirano je Dobrotvorno društvo “Čovječnost”, kao prvo dobrotvorno društvo u Domovinskom ratu. Od 3. rujna 1992. obavlja: prikupljanje svake materijalne i novčane pomoći u zemlji i inozemstvu za obitelji poginulih i ranjenih pripadnika Hrvatske vojske s područja Susedgrada, a sastojala se od pribavljanja hrane, odjeće, obuće te kompleta školskih knjiga i pribora, organizacije dobrotvornih priredbi te uspostavljanja suradnje sa sličnim društvima u zemlji i inozemstvu. Svi članovi Društva bili su volonteri, okupljeni u zajedničkoj želji da pomognu onima kojima je tada pomoć bila najpotrebnija.

Djelatnosti Društva ostvarivane su putem radnih grupa: za prikupljanje pomoći (zaduženi su Drago Pajk i Vid Bišćan), za organizaciju priredbi (zaduženi su Stjepan Jakopec, Drago Korošec i Cvjetko Gržetić) i za tiskanje memoranduma i ostalog materijala (zadužen je Petar Šimrak). Građanima, obrtnicima i poduzećima na području Susedgrada upućena je zamolnica za doniranje materijalne i novčane pomoći i dana prigoda da pokažu svoju humanost, dobrotu i suosjećanje sa stradalnicima Domovinskog rata. Građani i obrtnici Susedgrada, nakon što su i sami donirali određena sredstva, svoja poznanstva i poslovne veze iskoristili su za animiranje i uključivanje što više ljudi i poduzeća u djelatnosti Društva. U teškim trenucima Domovinskog rata, članovi Društva jako su se trudili skupiti što više pomoći, u želji da barem malo usreće one kojima je najpotrebnija. Društvo je svoje djelatnosti obavljalo u suradnji sa Zapovjedništvom 101. brigade HV-a, posebice Odjelom za skrb obitelji poginulih i ranjenih pripadnika brigade. Osim njih, veliku pomoć članovima Društva pružio je i tadašnji župnik Župe sv. Josipa Radnika Gajnice, Ilija Žugaj. Uz prikupljanje materijalne pomoći i drugih donacija iz zemlje i inozemstva, pri čemu posebno treba istaknuti “Konvoj nade” iz Bedforda u Engleskoj,87 kako bi skupili što više novčanih i materijalnih sredstava, članovi Društva organizirali su dobrotvorne zabave s tombolama i aukcijama, čiji su prihodi bili namijenjeni djeci i obiteljima poginulih i ranjenih hrvatskih branitelja s područja Susedgrada. U akcije Društva dragovoljno su se uključivali i odazivali brojni građani, obrtnici i poduzeća s područja Susedgrada, koji su uplatom novca na žiroračun, kupnjom ulaznica te poklanjanjem predmeta i umjetničkih djela za tombole i aukcije, pokazali čvrsto jedinstvo sa svojom 101. brigadom HV-a. Prva dobrotvorna zabava održana je 10. listopada 1992. u Domu Mjesne

86 Za zapisničara je odabran Petar Šimrak, za ovjerovitelje Milan Petković i Stjepan Šparavec, dok je blagajnikom imenovana Višnja Huđin (uskoro ju je zamijenila Snježana Korošec). U osnutku “Čovječnosti” još su sudjelovali Božidar Brčić, Nikola Pavičić, Vesna Petković, Danijel Šimrak i Mario Boljevac. Sjedište Društva bilo je u Zagrebu, Male putine 8. 87 Od “Konvoja nade” iz Bedforda “Čovječnost” je dobila veliku količinu raznih materijalnih stvari, medicinskog materijala i jedan aparat za anesteziju, koji je dodijeljen Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Navedenu pomoć u Engleskoj prikupili su Kevin Walsh, Patrik Walsh, Peter Neville, Fiona Chitre, Sandra Gethings, Melissa Flag, fr. Fintan Crotty i Stanko Miličević.

371


Na prvu obljetnicu brigade, poklon Dobrotvornog društva “Čovječnost”, Zagreb, 18. rujna 1992.

materijalna sredstva, koja su dostavljena na adrese više od 120ero susedgradske djece. Uz materijalnu i financijsku pomoć, obiteljima poginulih branitelja članovi Društva bili su veliki oslonac tijekom žalovanja i rješavanja statusnih pitanja. I danas, na upit što ih je potaklo i motiviralo na osnivanje Društva i snažilo u njegovom djelovanju, predsjednica Višnja Petković odgovora: Ljubav prema čovjeku i Domovini te osjećaj potrebe pomoći ljudima u nevolji. Prisjećajući se na brojne djelatnosti i rezultate Dobrotvornog društva “Čovječnost”, u ime svih članova kaže: Nakon proteka vremena od dvadeset godina, sretni smo i uvjereni da smo u pravom trenutku Domovinskog rata dali svoj doprinos i djelovali za dobrobit ljudi, posebice djece poginulih i ranjenih hrvatskih branitelja. Ponosni smo na sve one drage ljude koji su, u skladu sa svojim mogućnostima, pridonijeli radu “Čovječnosti” te svima od srca zahvaljujemo!

zajednice Gornji Stenjevec (gdje su održane sve zabave), te su na njoj prikupljena značajna novčana sredstva, koja su podijeljena dvadeset i dvjema udovicama hrvatskih branitelja iz sastava 101. i 99. brigade HV-a za trideset i petero djece. Ukupno je organizirano jedanaest dobrotvornih zabava, na kojima su prikupljena značajna novčana sredstva, koja su podijeljena onima kojima je to bilo najpotrebnije. Posljednja dobrotvorna zabava održana je 11. studenoga 1995. godine. Novac prikupljen tom prilikom podijeljen je djeci i obiteljima poginulih pripadnika 101. brigade HV-a u VRO “Oluja”. Dobrotvorno društvo “Čovječnost” nastavilo je pomagati djecu i obitelji poginulih i ranjenih hrvatskih branitelja s područja Susedgrada sve do prestanka s radom 5. listopada 1998. godine. Zahvaljujući svim dobrim ljudima i članovima Dobrotvornog društva “Čovječnost” prikupljena su značajna novčana i

372


HVIDRA Susedgrad Konstituirajuća sjednica Predsjedništva i Nadzornog odbora održana je 30. rujna 1992. godine. Za prvog predsjednika izabran je Krunoslav Vidmar, dopredsjednika Luka Živko, tajnika Fabijan Bartolović, a blagajnika Josip Šparavec. Predsjednik Nadzornog odbora postao je pok. Branko Borošak. Podružnica HVIDRA-e Susedgrad upisana je 12. listopada 1992. u registar društvenih organizacija grada Zagreba, pod registarskim brojem 698, Knjiga VII. Djelatnost HVIDRA-e Susedgrad je: zaštita i zakonsko reguliranje socijalne i pravne zaštite svojih članova; sudjelovanje u radu državne komisije za pronalaženje i kažnjavanje ratnih zločinaca i zločina, te ratnih profitera i dezertera; predlaganje unaprjeđenja u časnike i dočasnike svih članova HVIDRA-e koji su to zaslužili; osiguranje uvjeta reprofesionalizacije i prikladnog zapošljavanja; zastupljenost u državnim organima; osiguranje uvjeta za aktivno sudjelovanje u svim oblicima društvenog i političkog života; promicanje tjelesne kulture radi unaprjeđenja opće sposobnosti invalida, te pružanje stručne i druge pomoći članovima HVIDRA-e.

Na inicijativu ranjenih pripadnika 101. brigade HV-a: Vidmara, Živka, Iličića, Šparavca, Bartolovića, Ujlakia, Poljaka, Popića, pok. Borošaka, pok. Ivkovića, pok. Flajhara, Fridaua, Cišpera, Marušića, Plančića, Marića, Juričkog, Letinčića i pok. Kukasa, uz stručnu pomoć Zapovjedništva brigade – Odjela za skrb, dogovoreno je da se sazove Osnivačka skupština HVIDRA-e, te su pripremljena osnivačka Pravila. Osnivačka skupština Podružnice HVIDRA-e Susedgrad, kao humanitarne organizacije, održana je 25. rujna 1992. u 17,00 sati u Sutinskim vrelima, Dvoriček 2. Nazočno je bilo pedeset i pet članova, kojima su se prigodnim riječima obratili: predsjednik HVIDRA-e RH Željko Klemenčić te istaknuti aktivisti Susedgrada: Ivan Bevanda, Višnja Petković, Janja Herceg i Siniša Jünker. Od deset predloženih kandidata, izabrano je sedam članova Predsjedništva: Krunoslav Vidmar, Luka Živko, Fabijan Bartolović, Josip Šparavec, Krešimir Popić, Ivica Marušić i Petar Antunović. U Nadzorni odbor izabrani su: pok. Branko Borošak, Goran Iličić i Darko Poljak.

Izborna skupština HVIDRA-e Susedgrad, 11. prosinca 1997.

373


1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

11

12

13

14

15

Dodjela Spomenica RVI 101. brigade: na 3. fotografiji – K. Vidmar, 4. J. Šparavec, 5. L. Živko, 6. F. Bartolović, 7. T. Bolfan, 8. D. Letinčić, 9. P. Antunović, 10. J. Bartaković, 11. Z. Kralj, 12. M. Petruša, 13. D. Poljak, 14. D. Šebrek, 15. D. Dupan (desno). Susedgrad, 25. veljače 1994.

Za obavljanje djelatnosti, Grad Zagreb dodijelio joj je poslovni prostor u Susedgradu, Meksička 2. Sredstva za rad Udruge te osnovne potrebe članova i njihovih obitelji nadomještala je donacijama i dobrom voljom djelatnika gradske uprave Susedgrad. Nažalost, tijekom Domovinskog rata povećavao se i broj hrvatskih ratnih vojnih invalida (HRVI). Doneseni su Zakon i drugi propisi o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, te osnovane državne institucije koje bi trebale o njima brinuti. Time se povećao administrativni obujam poslova, koji je dragovoljno obavljao RVI Marinko Biloš. Od 18. rujna 1996. poslove stručnog tajnika Podružnice HVIDRA-e Susedgrad dragovoljno obavlja gospođa Višnja Petković. Sve podružnice HVIDRA-e, pa tako i HVIDRA-e Susedgrad bile su udružene preko županijskih zajednica udruga u HVIDRA-u Republike Hrvatske. Stoga su sve udruge HVIDRA donijele statute kao temeljne dokumente humanog organiziranja. Temeljem Zakona o udrugama, 15. kolovoza 1997. podružnice HVIDRA-e postale su udrugama HVIDRA-e. Udruga HVIDRA Susedgrad u to vrijeme okupljala je preko 600 članova. Naravno, to nisu bili samo RVI 101. brigade HVa, već i iz drugih postrojba s mjestom stanovanja na području Susedgrada.

Od osnutka do danas Podružnica, odnosno Udruga HVIDRA Susedgrad obavljala je razne poslove za potrebe svojih članova. U početku, nakon osnutka, organizirala je ljetovanja za djecu članova, nabavljala drva, svakodnevno se informirala o zdravstvenom stanju invalida, njihovom statusu i dr. Organizirala je podjelu Spomenica Domovinskog rata 1990. – 1992., kojom je predsjednik RH dr. Franjo Tuđman odlikovao hrvatske ratne vojne invalide s područja Susedgrada. Spomenice pedeset i jednom ratnom vojnom invalidu 25. veljače 1994. uručio je izaslanik predsjednika RH, brigadir Mile Ćuk, u nazočnosti generala Petra Stipetića, pukovnika Joze Petraševića, Marina Simonića, Mihovila Klapšića, Višnje Petković i drugih gostiju. Stupanjem na snagu Zakona o pravima branitelja, Udruga je brinula da članovi ostvare prava koja im zakonom pripadaju. Pomagalo se ne samo članovima, već i ostalim braniteljima, da ih se pravilno usmjeri u ostvarivanju prava, te su se u ime njih nadležnim institucijama upućivale razne zamolbe, žalbe i dr. Udruga je uputila i prijedloge za dodjelu činova RVI sa 100-postotnim stupnjem oštećenja organizma. Udruga HVIDRA Susedgrad osnovala je Klub HVIDRAe, kao oblik slobodnog okupljanja, druženja i izmjene iskustava članova, koji su u početku vodili Krunoslav Vidmar i Željko 374


Mihaljević, a danas Mario Legvard i Ivica Marušić. Vrlo je posjećen i djelotvoran. Udruga HVIDRA Susedgrad 1998. je s “Jadrolinijom” ugovorila popust za svoje članove i njihova vozila pri prijevozu trajektima, koji se i danas ostvaruje. Protekom godina, donošenjem novih zakona i propisa o pravima branitelja, prava se sve više smanjuju, a sredstva za rad Udruge ukidaju, pa se financira od skromne članarine. Time je Udruga dovedena u vrlo nepovoljan položaj djelovanja, ali i okupljanja, sa sve manje zainteresiranih članova. Od osnutka do danas, od brojnih aktivnosti Udruga veliku pažnju poklanja sportu i fizičkoj kondiciji članova. Udruga HVIDRA Susedgrad među najorganiziranijima je, a posljednjih godina ostvaruje i vrhunske rezultate u sportskim natjecanjima. Na svekolikom sportskom natjecanju RVI Domovinskog rata u organizaciji HVIDRA-e RH, Udruga HVIDRA Susedgrad nositeljica je predstavnika Zajednice udruga HVIDRA-e Zagreba, jer sudjeluje s dvije trećine natjecatelja. U posljednje dvije godine članovi HVIDRA-e Susedgrad prvaci su u pikadu, visećoj kuglani, ribolovu, boćanju, stolnom tenisu, plivanju, kuglanju, streljaštvu i malom nogometu. Već nekoliko godina članovi sudjeluju i u Ligi Središnje Hrvatske u disciplini viseće kuglane, u kojoj su u posljednje dvije godine na prvom mjestu. Članovi Udruge sudjeluju i u natjecanjima u pikadu, u organizaciji Paraolimpijskog odbora Hrvatske u Poreču ili Vodicama, gdje su samo jednom osvojili drugo, a svih ostalih godina prvo mjesto. Svake godine u povodu Dana Udruge HVIDRA-e Susedgrad, 25. rujna, organiziraju se sportski susreti i druženja članova, njihovih obitelji te drugih udruga i gostiju. Prigodom obilježavanja dvadesete obljetnice osnutka 101. brigade HV-a, Udruga HVIDRA Susedgrad, koja je iz nje izrasla, bila je nositelj organizacije sportskih natjecanja s članovima natjecateljskog duha i timom organizacijskih sposobnosti, s Marinkom Bilošem na čelu i članovima: Ivica Marušić, Mario Legvard, Branko Herak, Miroslav Jukopila, Josip Stubičar, Ivica Bartaković, Josip Verunica, Krešimir Popić, Miljenko Kunf i Davor Vidaković. U Centru za kulturu Susedgrad Udruga HVIDRA Susedgrad organizirala je do sada sedam likovnih izložbi i sedam izložbi fotografija u stručnoj postavi njezinog člana, akademskog slikara Antuna Krešića.

Udruga HVIDRA Susedgrad sudjeluje u svakom društvenom događanju Susedgrada, pa i šire. Bila je inicijator i jedan od nositelja izgradnje Spomen-križa, postavljenog na stenjevečkom groblju u spomen na poginule hrvatske vitezove s područja Susedgrada, ispred kojeg redovito polaže vijence. Iz 101. brigade HV-a djelovanje u HVIDRA-i Susedgrad, nažalost, zbog smrti prekinuli su: Renato Kapelari, Josip Škreb, Stipo Bagarić, Damir Poljak, Damir Rudar, Božo Kancir, Tomo Mesec, Želimir Majetić, Nikola Klačić, Ivan Kukas, Franc Unger, Boris Bašić, Aleksandar Žanić, Karlo Ivković, Zdravko Belinić, Ervin Barlović, Božidar Gajski, Nenad Petković, Josip Bićanić, Mile Miličević, Pero Vidić, Marko Malinić, Josip Flajhar, Vladimir Gregurec, Branko Borošak, Darko Koprivnjak i Zdravko Anić. Svi su podlegli posljedicama stradavanja u Domovinskom ratu. Stoga, svake godine u povodu Dana Udruge HVIDRA-e Susedgrad, u “Večernjem listu” objavljuje sjećanje na sve umrle članove i time skromno zahvaljuje na svemu što su za Udrugu učinili. U slučaju smrti člana Udruge, izaslanstvo polaže vijenac na grob i pali svijeću, te se obiteljima isplaćuje tisuću kuna pomoći. Isto tako, pomaže im se i pri organizaciji samog ukopa, kao i nakon toga, pri ostvarivanju prava iz Zakona o pravima branitelja. Tijekom proteklih dvadeset godina Udrugom je prošlo sedamstotinjak članova. Udruga HVIDRA Susedgrad posljednjih godina bilježi osipanje i pasivnost članova te broji oko tristotinjak članova. Važno je istaknuti da Udruga brine samo za svoje članove, nažalost ne i za sve RVI Domovinskog rata, kojima se preporučuje da se učlane i sudjeluju u brojnim aktivnostima Udruge. Od osnutka do danas Udruga HVIDRA Susedgrad imala je četiri predsjednika: Krunoslava Vidmara, Dragana Dupana, Josipa Šparavca i Luku Živka, koji su bili pripadnici 101. brigade HV-a. Svaki od njih, na čelu Predsjedništva, pridonio je razvoju i rezultatima djelovanja Udruge. Prikazane aktivnosti i djelovanja Udruge HVIDRA-e Susedgrad ne oslikavaju stvarne potrebe svih RVI i njihovih obitelji s područja Susedgrada, već samo članova. Zato je neophodno učlaniti se i djelovati kroz Udrugu, kako bi se ostvario potpuniji uvid o sve više narušenom zdravstvenom i socijalnom stanju RVI i njihovih obitelji, te im se na stanovit način pomoglo. Suludo je očekivati da će nam netko pomoći, kada si sami ne želimo pomoći. Udruženi smo jači, glasniji i djelotvorniji.

375


UHBDR 101. brigade ZNG-a/HV-a Susedgrad U isto vrijeme s povećanjem broja dana u obnašanju bojnih zadaća brigade na bojišnici te stradavanja i obolijevanja njezinih pripadnika, narastaju i potrebe za rješavanjem statusa obitelji poginulih i nestalih, te stradalih i oboljelih branitelja, ali i rješavanjem statusa hrvatskih branitelja u cjelini. Pojavom specifičnih problema i zahtjeva branitelja za njihovim rješavanjem, u brigadi se počelo razmišljati o adekvatnom odgovoru i izazovu uvjeta i posljedica suvremenog ratovanja. Bilo je nužno osmisliti, u samom začetku, na što učinkovitiji način adekvatno pristupiti, organizirati i žurno djelovati u smjeru: osiguravanja i pružanja adekvatne pomoći braniteljima i njihovim obiteljima, ali i u stvaranju i donošenju adekvatne i specifične normativno – zakonske regulative statusa branitelja i njihovih obitelji. Takvom promišljanju pridružio se i dr. sc. Milan Galović, pomoćnik zapovjednika ZOGZ-a za IPD prigodom obilaska postrojba brigade na istočnoslavonskom bojištu u svibnju 1992. godine. Iznio je neka iskustva veteranskih organizacija zapadnih demokratskih zemalja i predložio da se na razini grada Zagreba osnuje Udruga veterana Domovinskog rata, dragovoljnim pristupom pripadnika brigada, u kojoj bi svaka sudjelovala putem svojih predstavnika. Ova ideja bila je prihvaćena. Preko 700 pripadnika brigade među prvima je potpisalo pristupnice te su time postali suosnivači Udruge, u koju su delegirali Biserku Pavešić i Stjepana Bratkovića. Udruga veterana Domovinskog rata, prva takve vrste u Hrvatskoj, osnovana je u Zagrebu u lipnju 1992., a za predsjednika je izabran dr. sc. Milan Galović. Za vrijeme Domovinskog rata u ovoj Udruzi bilo je preko 1000 članova iz 101. brigade HV-a. Osnovna aktivnost bila joj je da hrvatskim braniteljima – veteranima i njihovim obiteljima pomogne u lakšem svladavanju brojnih problema, rješavanju statusnih pitanja, obilasku i obilježavanju mjesta stradavanja branitelja, čuvanju uspomena i promicanju rezultata brigade ostvarenih u Domovinskom ratu te u zaštiti digniteta Domovinskog rata. Svojim višegodišnjim učinkovitim djelovanjem, posebice tijekom Domovinskog rata, uvažavana je i omasovljavana sve brojnijim članstvom, te je 1997. primljena u Svjetsku veteransku organizaciju. Masovnost udruge i povećanje učinkovitosti djelovanja ukazali su na potrebu njezina prestrukturiranja u gradu Zagrebu u podružnicu, u svakoj od 17 gradskih četvrti po ogranak,

a prema pripadnosti postrojbi, odnosno mjestu stanovanja ili zaposlenja osnovan je klub, kao najmasovniji oblik njihova organiziranja. Slijedom odlične suradnje Udruge veterana Domovinskog rata Republike Hrvatske i GS HV-a, zapovjedništvima postrojba, pa tako i Zapovjedništvu 101. brigade HV-a naloženo je da inicira osnivanje Kluba veterana 101. brigade. Na ovoj zadaći osobno se angažirao i zapovjednik brigade, pukovnik Dražen Bartolac sa svojim suradnicima. Klub Udruge hrvatskih veterana Domovinskog rata 101. brigade HV-a osnovan je 24. veljače 1998., kao niža instanca Ogranka veterana Domovinskog rata Gradske četvrti Podsused – Vrapče. Težište rada Klub je imao na: očuvanju uspomena na djela pripadnika brigade u ratu, obilježavanju i obilasku mjesta stradavanja pripadnika brigade, promicanju ratnih rezultata i doprinosa brigade hrvatskoj vojnoj tradiciji, brizi o hrvatskim braniteljima – veteranima i članovima njihovih obitelji, društveno – kulturnim i sportsko – rekreacijskim aktivnostima i dr. Klub je pod predsjedanjem Joze Petraševića, a potom Stjepana Bratkovića, djelovao do 2009. godine. Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 101. brigade HV-a Susedgrad osnovana je 10. srpnja 2009. na inicijativu članova Kluba 101. brigade i Joze Petraševića, zapovjednika brigade s najdužim stažem. Usvojen je Statut, izabrani su Upravni odbor i tijela Udruge, te je donesen Program rada i aktivnosti Udruge. U Upravni odbor izabrani su: Stjepan Bratković – predsjednik, Ahmet Puškar i Dobromir Radušić – dopredsjednici, Stjepan Balaband – tajnik, te članovi: Ivan Jurilj, Stipe Madunović, Željko Pulek, Miroslav Starčević, Vladimir Šavor, Josip Verunica i Zdravko Žinić. U Nadzorni odbor izabrani su: Marijan Bučar, Ivan Kurjan i Ivan Šoštarić, a u Sud časti: Ivan Kupres, Ivan Lažeta i Goran Premec. Udruzi je odobrena prostorija za rad u Centru za kulturu i obrazovanje Susedgrad, jedanput tjedno. Udruzi su pristupila 143 pripadnika brigade, što je premali broj u odnosu na broj pripadnika brigade tijekom Domovinskog rata. Usprkos tome, od samog starta rukovodstvo Udruge poticalo je djelovanje članova u ostvarivanju vrlo ambicioznih aktivnosti i projekata: • očuvanje i promicanje uspomena na ime i djela slavne, legendarne i junačke 101. brigade ZNG-a/HV-a u Domovin376


razgovaralo se i s Tomislavom Pavićem, Markom Dujmovićem i Robertom Kučincem. Uz promišljanja o izboru autora, pokazala se potreba imenovanja stručnog tima za izbor autora, pružanje stručne pomoći, prikupljanje i pripremu materijala, priloga, fotografija i dr., redakturu i verifikaciju tekstova i priloga Monografije za tisak, pa je Upravni odbor Udruge 4. svibnja 2010. imenovao Uređivački odbor u sastavu: Miro Andrić, Stjepan Balaband (tajnik), Stjepan Bratković, Ivica Hrnčić, Franko Križman, Jozo Petrašević, Ahmet Puškar, Stjepan Puškar, Ante Radalj (predsjednik) i Mate Rupić. Vodilo se računa da izabrani poznaju metodologiju pisanja stručnog ili znanstvenog rada, imaju vojno-stručna znanja, posjeduju ratno iskustvo u vođenju i zapovijedanju brigadom – bojnom, te da su upoznati s ustrojem, bojnim djelovanjima, znakovitim događanjima i brojnim pripadnicima brigade – bojne tijekom Domovinskog rata. Uz to, članovi Odbora, na volonterskoj osnovi, u suradnji sa svojim suborcima prikupljali su fotografije, priče, zapise i druge podatke, sređivali ih, opisivali i stručno prezentirali u formi priloga za Monografiju. Nakon provedenog natječaja o izboru autora, na prijedlog Uređivačkog odbora, Upravni odbor Udruge 5. rujna 2010. potvrdio je izbor Ivana Brigovića, prof., i Ivana Radoša, prof., iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, koji se u redovnoj djelatnosti bave sličnom tematikom. Njihov izbor prevagnuo je iz razloga što su mladi, rade na poslovima slične tematike i dostupno im je šire arhivsko gradivo, a kriteriji odobravanja ulaska u Središnji vojni arhiv MORH-a i korištenja arhivskog gradiva brigade i nadređenih zapovjedništava, vrlo su strogi. Suglasnost se čekala preko godinu dana, a potom, nakon tri mjeseca, autori su predali tekst Monografije na prvo čitanje, koji je poslan i svim zapovjednicima bojni brigade na uvid i korekciju. Timu za pripremu i izdavanje Monografije pridružuje se i Tomislav Pavić sa svojim prijedlozima i pisanim prilozima te ga je, na prijedlog Uređivačkog odbora, Upravni odbor Udruge 7. prosinca 2011. imenovao za redaktora Monografije. U 2012., prema sjećanju zapovjednika i suboraca, prikupljeni su podaci i pripremljene sheme ustroja postrojba brigade i sheme obnašatelja dužnosti i zapovjednika do razine vodova u 1991.-1992. te u “Oluji”, rekonstruirane su zapovijedi za bojna djelovanja postrojba brigade tijekom ratnog puta i pripremljene pisane osnove za izradu zemljovida, te su osmišljeni i na računalu izrađeni zemljovidi za sve bitke i bojeve koje su postrojbe brigade vodile tijekom Domovinskog rata. Pregledani su svi prikupljeni videozapisi i fotografije o 101. brigadi u vlasništvu pripadnika brigade, te je obavljeno njihovo selekcioniranje i iz-

skom ratu, a posebno trajno sjećanje na poginule pripadnike brigade, koji su svoje živote podarili Domovini i ugradili ih u temelje samostalne i neovisne Republike Hrvatske, • poticanje adekvatnog vrednovanja postignuća 101. brigade ZNG-a/HV-a u Domovinskom ratu i njezinog doprinosa hrvatskoj ratničkoj vještini i hrvatskoj vojnoj tradiciji, • zaštita digniteta Domovinskog rata, • edukacija branitelja – članova Udruge i njihovih obitelji, kao što su: informatička edukacija, kreativne radionice (fotografije), i dr., • kulturna, sportska i druga okupljanja članova Udruge i sl. U realizaciji programskih aktivnosti članovi Udruge prioritetno su djelovali na: trajnoj brizi o spomen-obilježjima mjesta stradavanja, evociranju uspomena na junačka djela pripadnika brigade uz spomen na poginule vitezove u Domovinskom ratu, promicanju rezultata bojnih djelovanja brigade i animiranju učenika na izlete i hodnju ratnim putem brigade te obilježavanju prigodnih praznika i blagdana. U tom cilju, u suradnji s organima vlasti i udrugama prema mjestima stradavanja, članovi Udruge 101. brigade sudjelovali su u pripremi, uređivanju i otkrivanju spomen-obilježja poginulim braniteljima u Antunovcu (2010.), nadogradnji spomenika i uređivanju okoliša u Paulin Dvoru (2011.), izgradnji i postavljanju spomen-obilježja – fontane na Trgu 101. brigade u naselju Špansko – Oranice (2011.), otkrivanju spomen-obilježja u Ivanovcu (2011.) i Komarevu (2012.). Time su završena i otkrivena sva spomen-obilježja poginulim pripadnicima brigade. Udruga je pokrenula i dva velika pisana projekta: priprema i izdavanje Monografije o 101. brigadi ZNG-a/HV-a te izdavanje Zbornika izabranih literarnih i likovnih radova učenika osnovnih škola zagrebačkih gradskih četvrti Podsused – Vrapče i Stenjevec, s tematikom očuvanje uspomena na Domovinski rat edukacijom mladih. Nakon što se upoznao s iskustvima udruga branitelja koje su izdale monografije svojih brigada, Upravni odbor započeo je s pripremama pisanja i izbora autora Monografije 101. brigade, prikupljanja fotografija i pisanih priloga, osiguravanja financijskih sredstava i dr. U želji da se na ovom projektu angažiraju pripadnici brigade, najprije se kontaktiralo Marina Perkovića, koji se dokazao u realizaciji Multimedijalnog projekta “101. za Hrvatsku” i kojemu je Zapovjedništvo brigade ovu zadaću povjerilo još 1993. godine. Imalo se u vidu da mu je MORH dao suglasnost i da je, uz pomoć Zapovjedništva brigade, prikupio fotografije i pisane priloge o ratnom putu brigade. U pronalaženju najboljeg rješenja i puta da se napiše i izda monografija, 377


U rujnu 2011. Udruga je realizirala i bogat program obilježavanja 20. godišnjice brigade, koji je prikazan slikom i riječju u poglavlju obilježavanja obljetnica brigade. Osim članova Udruge, realizaciju svih programskih zadaća Udruge pomogli su predsjednici i članovi gradskih četvrti Podsused – Vrapče i Stenjevec, učenici, nastavnici i ravnatelji škola s ovih područja, članovi Udruge HVIDRA Susedgrad, Odjel za zdravstvo i branitelje grada Zagreba, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti RH i dr. Upravni odbor Udruge srdačno im zahvaljuje! U svibnju 2012. osnovana je Koordinacija udruga zagrebačkih brigada, kao neformalni oblik djelovanja, sa zadaćom međusobne suradnje u organiziranju proslava Dana branitelja, ali i drugih državnih praznika i blagdana. Ovaj oblik suradnje poželjan je i hvalevrijedan. Bilo bi dobro da postane stalni oblik suradnje i djelovanja na zajedničkim projektima očuvanja uspomena na djela pripadnika zagrebačkih postrojba u obrani grada Zagreba i Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata.

bor, uz velike poteškoće zbog nedostatka opisa, posebice imena pripadnika, mjesta i vremena nastanka fotografija, koje su najčešće, nakon dvadeset godina, i vrlo loše kvalitete. Obimne poslove prikupljanja gradiva, razvrstavanja i proučavanja, provedbe neophodno potrebitih istraživanja i intervjua, te pisanja tekstova, izrade priloga i pripremanje Monografije za tisak autori, redaktor, Uređivački odbor i Udruga, u suradnji jednog broja pripadnika brigade, realiziraju za nešto više od godine dana. Drugi projekt, Očuvanje uspomene na Domovinski rat – izbor i tiskanje Zbornika najboljih literarnih i likovnih djela učenika osnovnih škola Susedgrada, u povodu 20. godišnjice ustroja brigade, tiskan je u lipnju 2012. pod naslovom Ne želim rat nikad više, u 400 primjeraka. Priredili su ga: Biserka Goleš Glasnović, Mirjana Knežević, Zoran Šutić, Dobromir Radušić i Zlatko Rebernjak.

Uređivački odbor i autori Monografije, Zagreb, studeni 2012.

378


Zahvala nakladnika Izdavanjem monografije o 101. brigadi ZNG-a/HV-a, kao projekta djelovanja Udruge HBDR 101. brigade Susedgrad, stvoren je trajni zapis za povijesno sjećanje i povijesnu znanost. Obimne poslove prikupljanja, razvrstavanja i proučavanja gradiva, provedbe neophodno potrebitih istraživanja i intervjua te pisanja tekstova, izrade priloga i pripremanja monografije za tisak, autori Ivan Brigović i Ivan Radoš, redaktor Tomislav Pavić, Uređivački odbor na čelu s predsjednikom Antom Radaljem i članovima Mirom Andrićem, Stjepanom Balabandom, Stjepanom Bratkovićem, Ivicom Hrnčićem, Frankom Križmanom, Jozom Petraševićem, Ahmetom Puškarom, Stjepanom Puškarom i Matom Rupićem, te članovi Udruge, u suradnji jednog broja pripadnika brigade, realizirali su za nešto više od godine dana. Brojne fotografije znanih i neznanih pripadnika brigade te zemljovidi, sheme i brojni prilozi obogaćuju prikaz ratnog puta brigade. Posebno su dirljiva stradavanja naših suboraca, kojih se s ponosom sjećamo i njima u vječni spomen i zahvalnost objavljujemo životopise i fotografije. U tome nam je pomogla i gospođa Gordana Turić svojim zapisima o poginulim hrvatskim vitezovima tijekom Domovinskog rata. Autori monografije, vrlo stručnu tematiku o bojnim djelovanjima brigade i neizbježni suhoparni jezik bojnih dokumenata, osvježili su izjavama sjećanja pripadnika brigade, koje su potresne, emotivne, iskrene i tople. Bez financijske potpore grada Zagreba – Gradskog ureda za zdravstvo i branitelje te Ministarstva branitelja Republike Hrvatske ne bi bilo ovog povijesnog zapisa o junačkoj 101. brigadi ZNG-a/HV-a. Svima koji su sudjelovali u pisanju te pridonijeli izdavanju monografije, u ime nakladnika – Udruge HBDR 101. brigade Susedgrad, veliko hvala. Monografija je povijesno stručno djelo i stručna podloga za buduća povijesna istraživanja i preporučam je za čitanje svima, ne samo povjesničarima, a posebice mladima. Ona je spomen na junačka djela pripadnika 101. brigade ZNG-a/HV-a, jedne

Stjepan Bratković, predsjednik UHBDR 101. brigade Susedgrad.

od prvih brigada hrvatskih oružanih snaga i prvu koju je GS HV-a, nakon uspješnog napadnog boja preko rijeke Kupe kod Pokupskog, izvukao i poslao u boj na istočnoslavonsko bojište u vrijeme pada Vukovara. I zato, posebice u spomen na četrdeset i devetoricu poginulih nam suboraca, neka ovo djelo ostane trajni zapis i spomen mladosti, ljudskoj krijeposti, odlučnosti i neizmjernoj ljubavi prema domovini – Republici Hrvatskoj, za čiju slobodu i neovisnost svoj obol dadoše i pripadnici 101. brigade ZNG-a/HV-a Susedgrad.

379


Bilješka o autorima Ivan Radoš rođen je 1978. u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je 2005. studij povijesti i latinskoga jezika. Radi u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata. Bavi se istraživanjem Domovinskog rata, o čemu je dosad objavio nekoliko znanstvenih radova te je sudjelovao na više znanstvenih skupova i konferencija.

Ivan Brigović rođen je 1977. u Splitu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je 2005. studij jednopredmetne povijesti. Radi u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata. Bavi se istraživanjem problematike Domovinskog rata, o čemu je dosad objavio nekoliko znanstvenih radova te je sudjelovao na više znanstvenih skupova i konferencija.

380


Kazalo imena A Abramović Antun, 136, 137 Agotić Imra, 343 Alić Božidar, 347 Alijagić Mujo, 268 Andabak Zdravko, 46 Andrić Blaž, 200 Andrić Drago, 252 Andrić Miro, 47, 52, 65, 70, 78, 81, 82, 96, 109111, 155, 200, 377, 379 Anić Zdravko, 59, 375 Antolić Nenad, 101 Antunović Petar, 373, 374 Anušić Ivan, 364 Armano Mladen, 115 Augustinović Goran, 61 Augustinović Marko, 354 B Baćurin Stjepan, 67 Badel Krunoslav, 101, 108, 174, 266, 267 Badelj Ranko, 132, 268 Badelj Željko, 344, 345 Bagarić, 111 Bagarić Dragan, 133 Bagarić Stipo, 375 Bajsić Tomica, 224 Balaban Silvio, 161 Balaband Stjepan, 86, 108, 119, 365, 376, 377, 379 Baličević Drinko, 231 Ban Ivan, 275 Bandić Milan, 363 Banfić Ivana, 183 Banovac Ivan, 37 Barić Slavko, 92 Barlović Ervin, 375 Bartaković Ivica, 375 Bartaković Josip, 374 Bartolac Dražen, 288, 289, 369, 376 Bartolin Dragutin (Gec), 227, 256, 268 Bartolović Fabijan, 373, 374 Basarac Ivan, 133, 235, 241, 244 Bašić Boris, 375 Bauernfrajnd J., 347 Bebek Ivan, 75 Bebek Stjepan, 288 Becić Mara, 293

Becić Miljenko, 102, 293, 310 Becić Zlatko, 293 Begović Dubravko, 224 Belanović Davor, 43, 82, 149, 175, 253, 259 Belinić Zdravko, 375 Bem Leon, 166 Berglez Damir, 345 Bernardić Davor, 368 Besednik Nikola, 103 Bevanda Ivan, 26, 373 Bićanić Josip, 354, 375 Bijelić Marko, 131, 132, 204, 225, 242, 244, 268 Bilić Pero, 253, 257 Biloš Marinko, 374, 375 Bilota Miroslav, 66 Birač Zdravko, 371 Bišćan Darko, 161 Bišćan Vid, 371 Bjeljac Igor, 247 Blažić Gertruda, 293 Blažić Goran, 249, 293, 314 Blažić Marko, 293 Blažić Nedjeljko, 293 Blažić Sabina, 293 Bobetko Janko, 231, 357 Bogadi Slavko, 70 Bolfan Zdravko, 61 Bolfan Danijel, 131, 132 Bolfan Tomislav, 374 Bolfek Branko, 232 Boljevac Mario, 371 Boronić Zdravko, 62 Borošak Branko, 373, 375 Borota Pavle, 60 Bosak Željko, 89 Božičević, 182 Božić Aleksandar, 73, 74, 76, 77, 85 Bratković Ivanka, 368 Bratković Stjepan, 65, 70, 108, 109, 111, 217, 355, 364, 366, 368, 376, 377, 379 Brčić Božidar, 371 Brdovčak Ignac, 61 Brigović Ivan, 377, 379, 380 Britvić Drago, 347 Brzović Zdravko, 23, 180, 182, 183 Bučar Marijan, 123, 124, 150, 190, 193, 196, 357, 376 Budimir Božo, 212, 216

381

Bulatović Momir, 19 Buljubašić Remzija, 266 Burazer Ante, 294 Burazer Dragica, 294 Burazer Ivica, 294 Bušljeta Tomislav, 365 Buterin Tomislav, 369 Buvinić Alen, 231 Buzančić Boris, 83, 84, 212, 213, 343 C Catela Dragica, 294 Catela Ljiljana, 249 Catela Ivica, 294 Catela Marijan, 294 Catela Petra, 294 Catela Žarko, 294 Chitre Fiona, 371 Cipriš Željko, 37, 46, 82 Cišper Željko, 373 Cmrk Damir, 126, 190 Crotty Fintan, 371 Cukina Ivan, 130, 134, 147, 189, 230, 244, 256, 259, 263, 270, 274, 287 Cvetko Marijan, 92 Cvetković Deda, 115 Cvitanović J., 347 Cvitković Ljubo, 61 Cvitković Zoran, 62 Č Čančar Jure, 98 Čančer Alojz, 109 Čanjevac Berislav, 99 Čavar Toni, 347 Čavar Z., 347 Čavić Bruno, 36, 37, 40, 52, 73, 82, 216 Čebrajec Božidar (Čebra), 100, 166, 245, 268, 365 Čejak Ivan, 70 Čeko Milorad, 277 Čerimagić Faruk, 32, 41, 43, 82, 91, 253, 355, 368 Červenko Zvonimir, 20, 27, 33, 34, 37, 212, 353, 354, 360 Čičak Ivica, 60, 84, 130 Čižmek Tomislav, 218, 287 Čižmek Zlatko, 345


Čolić Anđelko ( Jaro), 124, 150, 357 Čovran Željko, 65 Čurković Mile, 185 Ć Ćuk Mile, 374 Ćurić Dražen, 224 D Daić Miroslav, 31 Dedić Anamarija, 294 Dedić Arsen, 344 Dedić Ivan, 294 Dedić Mate, 294 Dedić Ruža, 294 Dedić Štefica, 294 Demo Miodrag, 368 Detoni Dražen, 132 Didak Petar, 131, 132 Dijanić Franjo, 65 Dobrinić Miroslav, 220 Domić Marijan, 347 Dragašević Duško, 90 Dražić Sergije, 102, 270 Dreta Stjepan, 224 Družić Miroslav, 131, 132 Drvar Ivan, 37 Dubreta Irena, 294 Dubreta Ivo, 294 Dubreta Marija, 294 Dubreta Rade, 294 Dubreta Tihomir, 54, 73, 85, 88, 294 Dugorepec Alojz, 65 Dujmić Rajko, 347 Dujmović Amadeo, 345 Dujmović Marko, 65, 70, 109. 111, 173, 186, 377 Dukmenić Dragan, 131, 132 Dupan Dragan, 129, 131, 132, 374, 375 Dvoržak Zlatko, 347 DŽ Džigumović Emir, 150 Đ Đopar Vlado, 126 Đukić Bojan, 295 Đukić Lenka, 295 Đukić Marizela, 295 Đukić Milica, 295 Đukić Rajko, 249, 295, 314 Đukić Valentina, 295

Gregurec Vladimir, 375 Gregurević Ivo, 183 Greif Matija, 309, 364 Grgac Stjepan, 241, 244 Grubišić Ivan (Ivica), 149, 150 Gržetić Cvjetko, 371

E Erdelja Željko, 307 Ević Dragan, 111, 295 Ević Nediljka, 295 Ević Nikola, 295 F Faber Vladimir, 54 Ferenčina Tihomir, 59 Fijamber Mladen, 255 Fijan Krunoslav (Sokol), 161 Filipović Dražen, 156 Filipović Stjepan, 160 Filjak Tomislav, 231 Flag Melissa, 371 Flajhar Josip, 373, 375 Frančina Damir, 249, 295, 314 Frančina Dragutin, 295 Frančina Ivan, 295 Frančina Josip, 295 Frančina Katica, 295 Frančina Marija, 295 Frangeš Neven, 347 Franjić Ivan, 62 Fridau Miljenko, 373 Frljuk Boris, 65 Fruk Josip, 231 Fučkar Željko, 84 G Gajski Božidar, 375 Galić Gordan, 231 Galović Milan, 204, 376 Gašparić Željko, 62, 66 Gavran Mile, 108, 174 Gethings Sandra, 371 Gladović Ante, 24 Glasnović Petar, 256 Glavina Krešimir, 182 Glova Dražen, 108 Gluhačić Josip, 111, 295 Gluhačić Karlo, 295 Gluhačić Marija, 295 Gluhačić Željka, 295 Godinić Ivan, 72, 109, 231 Goleš Glasnović Biserka, 378 Gorinšek Karl, 93, 115, 134, 190, 194 Goršeta Damir, 20, 54, 66, 67, 73, 75, 78, 83, 239, 243 Gradiški Željko, 101 Granić Mate, 212, 213 Grčić Ivan, 231 Grdić Darko, 20, 23, 31, 201, 212, 216, 217

382

H Hajdarhodžić Igor, 345 Hajdarhodžić Žarko, 345 Hajrić Hašim, 200 Harmina Darko, 268 Heinl Inge, 347 Herak Branko, 375 Herceg Branimir, 61 Herceg Janja, 373 Hodoši Biserka, 296 Hodoši Goran, 296 Hodoši Karlo, 296 Hodoši Zoran, 296 Holjevac Tatjana, 368 Horvat Tihomil, 106 Horvat Zdravko, 259 Hotko Mario, 108 Houra Jasenko, 347 Hrenović Milan, 371 Hrgović Mirko, 245-247, 249 Hrnčić Ivica, 9, 32-37, 46, 67, 73, 75, 82, 356, 366, 369, 377, 379 Hruševar Davor, 296 Hruševar Nikola, 296 Hruševar Ružica, 296 Huđin Nikola, 95, 97, 100, 123 Huđin Višnja, 371 Hundrić Ciglenečki Danica, 218 Hursa Vlado, 85 Husnjak Stjepan, 231 Hutinec Rudi, 108 I Iličić Goran, 373 Ivančić Jasminka, 182 Ivaštinović Miro, 90 Ivčić Tomislav, 347 Ivić Tomislav, 366, 369, 370 Ivković Karlo, 373, 375 Ivković Nikola, 54 Ižak Ivan, 180 J Jaklović Franjo, 296 Jaklović Marijana, 296 Jaklović Nenad, 296


Jakopec Stjepan, 371 Jakšić Branimir, 343 Jandrićko Vitomir, 364 Janeš Ivan, 111 Janković Mladen, 126 Jantolek Željko, 218, 263, 273 Jasenko Miroslav, 108 Jasić Boris, 231 Jašek Zoran, 344 Jazvec Dragutin, 296 Jazvec Dražen, 296 Jazvec Eva, 296 Jazvec Marko, 296 Jazvec Radica, 296 Jedjut Darko, 47 Jelača Zlatko, 231 Jelić Mario, 368 Jelić Tomislav, 24 Jelinić Marko, 52, 85 Jelović Alen, 345 Jendruša Anka, 297 Jendruša Ivan, 297 Jendruša Josip, 297 Jendruša Kata, 297 Jendruša Veljko, 297 Jeren Slavko, 231 Josipović Ivo, 363, 365, 365 Jovanovac Šima, 190 Jovanović Darko, 161 Jovinović Miljenko, 132 Jozinović Ivan (Pop), 101 Jukopila Miroslav, 375 Jünker Siniša, 373 Jurički Mladen, 373 Jurilj Ivan, 376 Jurina Stjepan, 70, 96, 109 K Kačić Alesić Andrija, 200 Kačić Alesić Tomislav, 65, 109, 110, 200, 201, 217 Kadijević Veljko, 20 Kalafatić Krešimir, 347 Kalogjera Nikica, 344, 347 Kancir Božo, 375 Kapelari Renato, 375 Kardašević Ćazim, 85, 124, 150, 357 Kazinoti Remi, 347 Kečkeš Pavo, 98 Kereš Stjepan, 161 Kerovec Marjeta, 218 Kesovija Tereza, 185, 186 Kink Nada, 297

Kink Nino, 297 Kink Nikola, 297 Kink Pavle, 297 Kink Tatjana, 297 Kiseljak Boris, 245, 246 Kiseljak Goran, 304 Kiseljak Ivan, 304 Kiseljak Kata, 304 Kiseljak Tihomir, 13, 249, 304, 314 Klačić Nikola, 375 Kladar Igor, 101, 108 Klapšić Mihovil, 26, 190, 212, 213, 229, 355, 357, 374 Klemenčić Željko, 373 Klišanin Ivo, 126 Knežević Mirjana, 378 Knežević Sandi, 224, 243 Kokić Ante, 32 Kokorić Darko, 168 Kolačko Stjepan, 259 Kolaković Anka, 297 Kolaković Damir, 297 Kolaković Dubravka, 297 Kolaković Ivan, 297 Kolaković Miljenko, 229, 297 Kolaković Tomo, 297 Konigshofer Gordan, 344, 345 Kopčalić Miljenko, 132 Koprivnjak Darko, 375 Kordiš Nikola, 85, 126, 150, 200, 217 Korošec Drago, 371 Korošec Snježana, 371 Kos Ivan, 150, 354 Kosor Jadranka, 364, 370 Kostić Zlatko, 102 Kovačević Dado, 197 Kovačević Davor, 190 Kovačević Franjo, 156 Kožul Andrija, 297 Kožul Branko, 200, 297 Kožul Marija, 297 Krajnović Tihomir, 344 Kraković Alen, 150 Kralj, 176 Kralj Andreja, 368 Kralj Saša, 128 Kralj Zvonko, 71, 374 Kramarić Davorin, 298 Kramarić Dragutin, 298 Kramarić Helena, 298 Kramarić Ivana, 298 Kramarić Miroslava, 298 Kramarić Olga, 298

383

Kramarić Vlado, 58 Kramarić Zlatko, 213 Krapinec Mladen, 115 Kravarščan Darko, 245, 249, 298, 314 Kravarščan Ivka, 298 Kravarščan Ladislav, 298 Kravarščan Marija, 298 Kravarščan Marin, 298 Kravarščan Marko, 298 Krešić Antun, 375 Krivačić Zlatko, 185 Krivec Marijan, 227 Križanec Vjekoslav, 343 Križman Franko, 82, 85, 126, 149, 150, 357, 377, 379 Krog Darko, 106 Krpan Mato, 44 Krpan Tomislav, 174 Kruhonja Zorislav, 244 Krulić Stanislav, 20, 31-33, 231 Kruljac Zdenko, 371 Kubica Josip, 167 Kubica Zlatko, 98 Kučinac Robert, 65, 119, 377 Kučinović Krešimir, 131 Kudeljnjak Davor, 298 Kudeljnjak Dolores, 298 Kudeljnjak Marko, 298 Kudeljnjak Radmila, 298 Kudeljnjak Tea, 298 Kudeljnjak Zvonimir, 298 Kujundžić Darko, 212 Kujundžić Milivoj, 21 Kukas Ivan, 373, 375 Kukavica Ante, 136, 355, 356, 358 Kukolj Vlado, 201 Kulier Sandra, 183, 347 Kunf Miljenko, 375 Kupres Ivan, 150, 376 Kurelja Srećko, 26 Kurjan Ivan, 135, 376 Kušan Damir, 354 Kušec Goran, 347 Kuštrak Vjekoslav, 131, 132 L Labaš Mladen, 200 Ladišić Darko, 200, 218, 259 Latin Ivo, 149 Latin Mirko, 82 Latinović Danilo, 299 Latinović Georgina, 299 Latinović Mara, 298


Latinović Rade, 110, 298 Latinović Slavko, 298 Latinović Vesna, 299 Latinović Zlatko, 111, 299 Lazić Gordan, 275, 355 Lažeta Ivan, 136, 190, 217, 348, 376 Ledinšćak Željko, 364 Legvard Mario, 375 Lešina Jadranko, 347 Letinčić Anđelko, 131, 132 Letinčić Darko (Franje), 373, 374 Letinčić Darko (Zvonimira), 85, 123, 126, 150, 276, 357, Lisac Darko (Foxy), 70 Lončar Dragan, 59 Lozančić Ankica, 299 Lozančić Ivana, 299 Lozančić Ivo, 299 Lozančić Radojka, 299 Lozančić Tomislav, 299 Lozančić Zdravko, 299 Lucić Josip, 32, 33, 194, 195, 363 Ludaš Josip, 299 Ludaš Olga, 299 Ludaš Željko, 111, 299 M Madunović Stipe, 376 Mahmutović Asim, 200 Majdak Mladen, 245 Majerić Robert (Bačvar), 70, 111, 118 Majetić Bruno, 39 Majetić Želimir, 136, 217, 253, 348, 375 Majić Hrvoje, 347 Makovec Josip, 61 Malenica Tomo, 277 Malinić Marko, 375 Marasović Ivan, 227 Marciuš Nikola, 108, 174, 267 Marčinko Dragan, 106 Mareković Marijan, 25 Margušić Miroslav, 132, 174 Marić Antun, 137 Marić Tomislav, 373 Marić Željko, 21, 27 Marijan Davor, 52 Marković Ante, 18 Maršanić Anđelko, 62 Martinović Mladen (Dugi), 245, 246 Marušić Anto, 150, 200 Marušić Ivica, 373, 375 Mateša Ana, 299 Mateša Ana Mari, 299

Mateša Darko, 218, 299 Mateša Emina, 299 Mateša Matea, 299 Mateša Mihael, 299 Mateša Milan, 299 Mateša Stjepan, 23, 44, 54, 67, 82, 89 Matić Goran, 245 Matić Hrid, 347 Matić Nediljko, 24 Matijević Darko, 267 Matković Ivan, 343 Matković Marinko, 132 Matleković Mijo, 100 Medić Alojz, 300 Medić Milka, 300 Medić Vjekoslav, 300 Melkić Fatima, 174 Merkl Zdenka, 217, 218, 236, 237, 276 Mesarek Milivoj, 371 Mesec Tomo, 375 Mesić Stjepan, 18, 361, 363 Mihalić Anđelko, 347 Mihalinec Zvonko, 126 Mihalj Mirko, 85 Mihaljević, 176 Mihaljević Željko, 374, 375 Mihaljinec Stjepan, 84, 343, 344, 345, 347 Miholčić Željko, 47, 259 Mihović Siniša, 126 Mikac Ana, 300 Mikac Božica, 300 Mikac Josip, 111, 300 Mikac Stjepan, 300 Mikac Suzana, 300 Mikas Ivica, 121, 125, 126 Mikolčić Milan, 173 Milašin Želimir (Gašo), 26, 61, 62, 70, 78, 81 Miličević Jozo, 33 Miličević Mile, 375 Miličević Stanko, 371 Milić Marica, 300 Milić Miroslav, 86, 111, 119, 300 Milić Vjekoslav, 300 Miljan Davor, 161 Miljavac Pavao, 231, 232 Mimica Anka, 305 Mimica Ante, 305 Mimica Dino, 305 Mimica Mirna, 305 Mimica Nada, 305 Mimica Živko, 130, 135, 305, 311 Mlinar Ivan, 65, 70, 111, 223, 224, 274 Mlinarek Slavko, 276

384

Modrić Damir, 99 Momčilović Nenad, 130, 132 Mostarčić Dražen, 213 Mraović Mile, 69 Mrva Nenad, 217 Mučalo Marina, 343 Muhvić Zlatko, 62 Murat Ivica, 347 Mutavdžić Ratko, 146 N Nagy Imre, 344 Nambiar Satish, 197 Narančić Branimir (Zubo), 70, 111, 118 Neville Peter, 371 Nikić Franjo, 46, 52 Nikolić Dragan, 96 Ninčević Stjepan, 267 Nola Lukas, 347 Noršić Rajmond, 100 Novak Gabi, 370 Novak Siniša, 194, 344, 345 Novosel Ranko, 100 Nutrizio Valter, 150, 357 O Obradović Mate, 26 Odobašić Tea, 344 Oreb Leidi, 370 Oreški Silvio, 161 Orlović Jozo, 59, 60, 255 Ostović Mate, 231, 232 Ovčar Vladimir, 55, 124, 243, 252 Ovčarić Damir, 100 Ožvald Robert, 227 P Pajk Drago, 371 Parać Ivan, 20 Parlov Svetomir, 186 Parlov Tomislav, 59, 60, 355 Paulik Dalibor, 347 Pavešić Biserka, 136, 166, 186, 376 Pavičić Nikola, 371 Pavić Dejan, 121, 124 Pavić Tomislav, 8, 167, 172, 195, 217, 218, 224, 358, 377, 379 Pavina Zlatko, 59, 84 Pavlek Ivan, 65 Pavlinić Tomica, 195 Pavlović Josip, 231 Pelin Josip, 114 Peranović Ana, 300


Peranović Marko, 111, 115, 300 Peranović Martina, 300 Peranović Nevenka, 300 Perišić Žarko, 344 Perković Marin, 136, 213, 343, 345, 354, 377 Personne P., 345 Petan Zvonko, 131, 132 Petković Ivica, 72 Petković Milan, 270, 277, 371 Petković Nenad, 181, 190, 375 Petković Vesna, 371 Petković Višnja, 348, 371-374 Petrašević Jozo, 11, 61, 63, 75, 82, 87, 89, 94, 96, 175, 189, 200, 217, 231, 235, 244, 259, 286288, 353, 354, 356, 358, 360, 365, 366, 369, 374, 376, 377, 379 Petrašević Mira, 217 Petretić Josip, 113, 125, 126, 149, 150, 239, 357 Petrić Jozo, 155, 182 Petruša Marijan, 73, 374 Pilatuš Zlatko, 131, 132 Pilić Marijo, 146 Pipinić Nenad, 67 Plahinek Dragutin, 301 Plahinek Eva, 301 Plahinek Karlo Plahinek Slavica, 301 Plahinek Željko, 132, 301, 311, 312 Plančić Ibrahim, 373 Planinčić Srećko, 217, 253, 354 Plejić Petar, 59 Pleše Mario, 347 Pleše Sanja, 273, 273 Podolar Branko, 20 Podolšak Ivan, 347 Podvinski Krešimir, 307 Poljak Damir, 229, 375 Poljak Darko, 373, 374 Popić Krešimir, 373, 375 Posavac Krešimir, 130, 135, 305, 311 Posavac Kristina, 305 Posavac Slavko, 305 Postonjski Tomo, 102 Postružin Božana, 301 Postružin Ivona, 301 Postružin Marija, 301 Postružin Marijan, 301 Postružin Marinko, 301 Praljak Slobodan, 212 Pranjić Ante, 97, 98, 148 Premec Goran, 376 Pretić Teodor, 65, 100 Prpić Željko, 24, 27, 33, 35

Puh Stjepan, 60, 84, 129, 131, 132, 236, 237, 276 Pulek Željko, 218, 239, 275, 376 Pušić Radoslav, 65, 109, 110, 231 Pušić Zlatko, 62 Puškar Ahmet, 63, 83, 127, 132, 216, 364, 376, 377, 379 Puškar Stjepan, 51, 62, 82, 175, 253, 259, 285, 355, 358, 377, 379 R Radalj Ante, 94, 127, 253, 259, 377, 379 Radić Nedjeljko, 309, 364, 366, 368, 370 Radoš Ivan, 377, 379, 380 Radovanić Zdenko, 312 Radovanović Srećko, 180 Radušić Dobromir, 85, 149, 150, 252, 364, 376, 378 Raguž Nikola, 200 Rain Branko, 217 Ramić Admir, 129 Ramljak Milan, 134, 212 Rašić Ivan, 52 Raškaj Darko, 347 Ratković Siniša, 25, 27, 33, 47, 51, 75, 111, 231, 245, 267, 358 Razum Zvonko, 132 Rebernjak Zlatko, 378 Rebić Milan, 103, 106, 217, 218 Repinc Dragutin, 366, 369 Repovečki Ivan (Ivica), 149, 150 Režek Josip, 301 Režek Roza, 301 Režek Zdenko, 62, 301 Rogač Mario, 224, 273, 285 Rosandić Denis, 224 Roško Marijo, 176 Rudar Damir, 275 Rudež Damir, 82 Rupić Mate, 8, 377, 379 Rusan Andrija, 111 Ružak Dragutin, 109 S Sabljak Zdravko, 246 Sabo Saša, 274 Sakoman Ivan, 301 Sakoman Ivanka, 301 Sakoman Josip, 301 Sakoman Magdalena, 301 Sakoman Milica, 301 Sakoman Željko, 102, 301, 310 Samardžić Ante, 7

385

Samošćanec Krunoslav, 106, 132, 217 Savin Igor, 344 Schulze Norbert, 347 Sedlovski Amir, 302 Sedlovski Ismeta, 302 Sedlovski Jozo, 302 Sedlovski Stjepan, 111, 302 Sedlovski Vera, 302 Sedmak Mario, 343 Seeger Pete, 347 Seljan Darko, 218 Seljan Žarko, 259 Semenski Miroslav, 255 Sever Ankica, 302 Sever Stjepan, 132, 302, 311, 312 Sigetić Milan, 344 Simon Adriana, 302 Simon Branko, 302 Simon Jadranka, 302 Simon Ljubica, 302 Simon Tomislav, 100, 101, 302, 311 Simonić Marin, 374 Sivac Mirsad, 200 Skender Željko, 73 Skukan Barbara, 302 Skukan Boris, 126, 302 Skukan Vinko, 302 Slavinac Kićo, 347 Solenički Ivan, 31 Sorgar Moris, 70, 111 Spasojević Darko, 37, 103, 217, 231, 276 Sporiš Dubravko, 218 Sreša Dražen, 216 Srpak Željko, 267 Stanić Jozo, 8 Stanić Stjepan ( Jimmy), 345 Starčević Miroslav, 24, 26, 35, 37, 212, 369, 376 Steković Ivan, 126 Stepić Damir, 100 Stipčić Rudi, 52, 188, 369 Stipetić Petar, 12, 214, 221, 225, 232, 254, 256, 267, 286-288, 356-358, 360, 374 Stričević Nevenko, 223, 252, 273, 285, 371 Stubičar Josip, 126, 375 Svečak Zdenko, 65 Svjetličić Krunoslav, 256 Š Šagud Nenad, 200 Šalić Šimun, 190, 213 Šantala Tomo, 124 Šaponja Dragan, 244 Šavor Vladimir, 245, 247, 249, 268, 365, 376


Šebrek Dražen, 374 Šego Mario, 100 Šeler Zvonko, 61 Šešelj Vojislav 227 Šimek Dubravko, 344 Šimrak Danijel, 371 Šimrak Petar, 371 Šincek Goran, 249, 303, 314 Šincek Hrvoje, 303 Šincek Ivan, 303 Šincek Jadranka, 303 Šincek Roza, 303 Šit Barija, 277 Škalić Jure, 371 Škoro Miroslav, 344 Škreb Josip, 375 Škreblin Stjepan, 276 Škrilac Ana, 303 Škrilac Blanka, 303 Škrilac Maja, 303 Škrilac Matea, 303 Škrilac Slavko, 303 Škrilac Vlado, 132, 303, 311, 312 Škrlec Damir, 21 Škrlec Branko, 160 Šokec Danijel, 148, 197, 202, 203 Šoštarić Ivan, 86, 108, 376 Šovagović Anja, 347 Šparavec Josip, 49, 373, 374, 375 Šparavec Stjepan, 371 Špegelj Martin, 23, 34 Štefanek Vinko, 360 Šušak Gojko, 22, 201, 216, 259 Šutić Zoran, 378 Švraka Rešad, 217 T Tači Špejtim, 224 Tafra Anđela, 303 Tafra Ivan, 303 Tafra Renato, 102, 303, 310 Tatalović Mladen, 126 Tatarević Sulejman, 218, 244, 263, 287 Težulati Zdeslav, 149, 249, 263 Tokić Franjo, 100, 133 Tolić Tomislav, 216 Tolj Ivan, 168

Tolj Slobodan, 100, 130, 133 Tomac Zdravko, 212, 213 Topić Zvonimir, 102 Trbušić Darko, 161 Trotić Robert, 270, 277 Tršinski Dubravko, 136, 150, 227 Trubelja Josip, 200 Tucibat Mladen, 108, 231, 266 Tuđman Franjo, 16, 22, 23, 25, 34, 35, 189, 194, 214, 253, 287, 343, 357, 360, 374 Tuđman Miroslav, 212 Turčić Stjepan, 67, 78, 80 Turić Gordana, 379 Turkalj Drago, 195 Tus Anton, 11, 23, 69, 87-89, 91, 197, 199, 206, 212-214, 251, 343, 353-358 Tušek Krešimir, 109, 114 U Ujlaki Robert, 373 Unger Franc, 375 Užarević Biserka, 305 Užarević Damir, 130, 135, 305, 311 Užarević Katarina, 305 Užarević Martina, 305 V Varga Dražen, 343, 344 Varga Petar, 344 Vdović Božidar, 131, 132 Vedriš Mladen, 23 Veriga Nenad, 108 Verunica Josip, 102, 364, 375, 376 Verunuca Kristijan, 134 Vidaković Davor, 375 Vidiček Nenad, 108 Vidić Pero, 375 Vidmar Krunoslav, 373-375 Vladanović Zdravko, 135 Vnučec Slavko, 190 Voća Elvira, 347 Vojnović Božica, 303 Vojnović Kristijan, 303 Vojnović Milutin, 303 Vojnović Pamela Vojnović Veselin, 111, 303 Vojnović Zdravka, 303

386

Vonić Ana, 185 Vranko Davorin, 227, 268 Vrbanac Vinko, 212 Vrbanec Dragica, 304 Vrbanec Mario, 304 Vrbanec Stjepan, 304 Vrbanović Anđelko, 217 Vrbašić Branko, 182 Vucibat Mladen, 232, 267 Vučenik Marijan, 47 Vujčić Ivan, 98, 167 Vujić Goran, 65, 111, 116, 201 Vukelić Dragan, 126, 150 Vukić Franjo, 371 Vukov Colić Karmela, 199, 343 W Walsh Kevin, 371 Walsh Patrik, 371 Z Zeba Ana, 304 Zeba Edita, 304 Zeba Jozo, 304 Zeba Ljubica, 304 Zeba Rudo, 115, 196, 304 Zeba Svjetlana, 304 Zeljko Ante, 62, 304 Zeljko Mara, 304 Zeljko Marija, 304 Zeljko Mate, 304 Zeljko Stjepan, 304 Zidar Josip (Braco), 54, 70 Zlatić Ivan, 200 Zlatić Zlatko, 307 Zorić Mato, 190, 213 Ž Žanić Aleksandar, 245, 255, 375 Žeželj Josip, 217 Žinić Dejan, 124 Žinić Zdravko, 125, 126, 365, 376 Živko Luka, 49, 373-375 Živković Ivan, 217, 218, 259 Žugaj Ilija, 355, 357, 371 Žugaj Ivan, 259


Kazalo mjesta A Afganistan, 114 Amalijino polje, 97, 148 Andrijevići, 72, 75 Antunovac, 93, 95, 97, 99-101, 106-108, 112, 113, 121-123, 127-134, 141, 196, 214, 302, 305, 311, 312, 364, 370 Arbutine Vrpoljske, 263 Ašpergeri, 63 Auguštanovec, 67, 78, 82-84, 86, 87 B Babin kesten, 257, 259, 260 Bačuga, 234 Bair, 46, 49, 51 Banovina, 10, 23, 44, 54, 63, 66, 67, 67, 72, 78, 81, 176, 215, 222, 226, 234, 235, 244, 251, 253, 257, 260, 263, 265, 268, 284-287 Banski Kovačevac, 56 Banja Luka, 46 Baranja, 191 Bartolovac, 138 Batinovac, 85 Bedford, 371 Beketinci, 93-95, 99, 102, 103, 106, 123, 131, 134, 138, 139, 141, 143, 145, 146, 175, 177, 180, 183, 185, 188, 190, 192-194, 197-201, 206, 212, 213, 293, 301, 303, 310, 355 Beograd, 16, 25, 93, 300 Bestrma, 241, 245, 254, 256, 259 Bezenice, 101 Bihać, 233 Bijele Klade, 99, 143 Bijelića glava, 260, 263, 268 Bijelo Brdo, 93 Bijelo Brdo (Derventa, BiH), 302 Bizek (Zagreb), 41 Bizovačke toplice, 194 Bjelovar, 60, 92, 234, 235, 244, 253, 257, 260 Blinja, 241, 244-246, 249, 252, 254, 256 Blinjski Kut, 12, 241, 245, 249, 252, 254-256, 314 Bobota, 141 Bobotski kanal, 93, 97, 99, 101, 108, 113-115, 123, 127, 133, 138, 139, 141, 143, 145, 147, 148, 156, 158, 176, 181, 190, 191 Borčec (Zagreb), 41, 272 Borojevići, 257, 259, 268 Borovo (selo), 17, 93

Bosanska Posavina, 194, 216 Bosanski Brod, 302 Bosansko Grahovo, 233 Bosna i Hercegovina, 16-18, 20, 46, 47, 63, 93, 191, 200, 233-235, 259, 260, 268, 270, 274, 285, 294, 295, 299, 300, 302, 304 Božići, 60 Brđani, 252 Brđani Cesta, 256 Brđani Šamarički, 260, 263, 265, 270, 274, 275 Bregana Pisarovinska, 59 Brest Pokupski, 56 Brestača, 46, 47, 49 Brezje, 85 Breznica Našička, 92 Brezova glava, 260, 263 Brezovac (Subocki), 51 Brezovo Polje, 270 Brežane Lekeničke, 239, 241 Bricin Bunar, 141 Brijest, 130, 141 Briješće, 93, 95, 98, 99, 106, 123, 129, 130 Britveci, 60 Brnjeuša, 235 Bročice, 49 Bućani, 60 Budičina, 251, 256 Budimci, 141 Bujavica, 46, 51 Bukovac, 67 Bukovci, 72 Buševec, 54 Bužim, 266 C Cabuna, 92 Caprag (Sisak), 234, 241, 244, 245, 249, 250, 252-254, 275, 276, 285 Cerje Letovaničko, 239 Cerje Pokupsko, 63, 67, 78, 82-84, 87 Cepeliš, 227 Cerovski vrh, 71, 82, 84, 85 Cetinje, 294 Crna Bara, 139 Crna Draga, 56, 59-61 Crna Gora, 16-18, 294 Cvetković Brdo, 84 Cvetojevići, 264, 265 Cvijanovića Kosa, 256

387

Č Čačinci, 92 Čakalska Kosa, 256 Čazma, 92 Čemernica, 260, 268 Čepin, 95, 98, 99, 101, 127, 129, 130, 141, 168, 172, 179, 298 Češko Selo, 249 Čremušnica, 56, 67, 69, 74 Črnomerec (Zagreb), 7, 31-34, 37, 43, 60, 138, 139, 142, 143, 216, 220, 234 Ć Ćirovo brdo, 223, 227 D Dalmacija, 176, 234 Dalj, 93 Deanovići, 234 Derventa, 302, 304 Desno Sredičko, 43, 56, 58, 60, 61 Desni Degoj, 67 Desni Štefanki, 23, 56, 59 Devetaci, 268 Dinara, 233 Divoš, 97, 100, 101, 107, 108, 113, 123, 127, 130, 132, 133, 138, 139, 141, 147 Dobra Draga, 84 Dobra zemlja, 158 Dobrenića brdo, 72 Dodoši, 263 Dolje, 41 Donja Bačuga, 234 Donja Kinjačka, 252, 256 Donja Kupčina, 62 Donja Lomnica, 10, 44, 67 Donja Ljubina, 268 Donja Motičina, 92 Donja Pastuša, 263 Donja Sočanica, 263, 268 Donja Stupnica, 260, 263, 271, 276 Donja Subocka, 51 Donjani, 244, 246, 252, 256 Donje Komarevo, 239-241, 293, 295, 298, 303 Donje Mokrice, 223, 228, 234, 235 Donje Taborište, 67, 69, 72, 74, 75 Donje Vrapče (Zagreb), 272 Donji Crnać, 304


Donji Javoranj, 263 Donji Miholjac, 92 Donji Pedalj, 260, 263, 267 Donji Vrbljani, 295 Donji Vukojevac, 239 Donji Žirovac, 270 Dopsin, 93, 97, 106, 107, 111, 138, 139, 141, 143, 145, 146, 148, 158, 161-167, 174, 177, 183, 185, 187, 190, 192, 199-201, 204, 213, 214, 294, 296, 300, 355 Dragičina, 294 Drakulići, 235 Drava, 192 Drenov Bok, 47, 49 Drljače, 254, 256 Drvar, 233 Duboki Jarak, 37 Dubranec, 82 Dubrava (Zagreb), 34, 216, 234, 343 Dubrovnik, 12, 201, 347 Dugo Selo, 21, 23, 58, 62, 215 Dugo Selo Lasinjsko, 60 Dukići, 256 Dumače, 227 Dužica, 239 Dvor na Uni, 12, 23, 234, 243, 254, 257, 260, 263-268, 270, 276, 285 Dvoranci, 59 Dvorjanci, 60 Đ Đakovo, 93, 95, 99, 102, 103, 108, 113, 127, 136, 138, 139, 141, 147, 156, 167, 169, 170, 172, 174, 177, 189, 190, 191, 197, 212-215, 253, 294, 296 Đurđevac, 92 E Engleska, 371 Erdut, 93 Ernestinovo, 93, 95, 97, 98, 100, 101, 106, 107, 108, 110, 111, 113-115, 118, 121, 123, 126, 127, 132, 133, 138, 139, 141, 143, 147, 168, 169, 172, 176, 179, 190, 191, 195, 196, 308, 309, 364, 370 F Farkašić, 227 Feričanci, 92 G Gaboš, 141, 196 Gage, 263, 266, 267

Gajdekovo, 67, 72 Gajnice (Zagreb), 114, 115, 259, 271, 272, 276, 284, 355, 364, 371 Gladovec Pokupski, 83 Glamoč, 233 Glavica, 41 Glina, 12, 56, 67, 69, 70, 72, 81, 99, 228, 229, 234, 235, 242-244, 253, 254, 257, 260, 263265, 268, 270, 276, 285 Goli Vrh, 63, 83 Golinja, 75, 84 Gora, 228, 229, 234, 235 Gorica Jamnička, 59 Gorjani, 95, 103, 106, 131, 132, 136, 145, 177 Gornja Bačuga, 56 Gornja Bučica, 67, 69, 72, 74, 75, 84 Gornja Lovča, 257, 259, 275 Gornja Ljubina, 263 Gornja Stupnica, 263, 271, 272, 276 Gornje Cerje Letovaničko, 239 Gornje Komarevo, 239-241, 244 Gornje Mokrice, 223, 225, 227, 234 Gornje Selište, 234 Gornje Taborište, 67, 69, 72, 75 Gornje Vrapče (Zagreb), 26, 41, 272, 276 Gornji Hruševac, 55, 67, 71 Gornji Javoranj, 260, 263, 275 Gornji Pedalj, 260 Gornji Rajić, 49, 51 Gornji Stenjevec (Zagreb), 371 Gornji Žirovac, 270 Gospić, 234 Graberje, 223 Grabovac Banski, 234 Grabovica, 260 Gračanica, 260, 268 Gračanica Šišinečka, 67, 69 Gradac, 60, 62 Gradići, 10, 44, 52, 54 Gradusa, 240, 256 Grmušani, 263, 265, 268 Grude, 294, 295 Grujino brdo, 263 Gvozdansko, 260, 263, 265, 268, 270 H Haag, 18 Hercegovina, 201 Horvati, 63, 65 Hotnja, 83 Hrastin, 93, 95, 97-102, 106-108, 111, 113, 121, 123, 124, 126, 127, 132, 135, 138, 139, 141, 143, 147, 148, 151, 154-158, 160, 167-169,

388

172-176, 179-183, 185, 189-193, 195-197, 199, 201, 204, 206, 214, 304, 355 Hrastova Kosa, 67 Hrastovica, 78, 223, 227 Hrgovići, 72, 74 Hrvatska, 7, 10, 11, 13, 15-20, 23, 25, 32, 37, 46, 81, 92, 113, 118, 119, 139, 168, 172, 176, 183, 185, 190, 195, 197, 214, 217, 220, 229, 231, 233-235, 239, 254, 268, 272, 286, 287, 353, 356, 358, 360, 370, 371, 378 Hrvatska Dubica, 234, 244, 288 Hrvatska Kostajnica, 23, 99, 234, 241, 244, 251, 253, 256, 257, 259, 260, 268 Hrvatsko Podunavlje, 272, 287 Hrvatsko zagorje, 23 I Ilovčak, 74 Ivanić Grad, 49, 52, 92, 305 Ivanovac, 92, 93, 95, 97, 99-101, 106-108, 113, 114, 121, 123, 127, 130-133, 141, 168, 179, 191, 214, 301-303. 311, 312, 364, 377 Ivanovački salaš, 130 Ivanja Reka, 92 J Jabukovac, 263, 271 Jagari, 59 Jagodići, 83 Jagodište (Zagreb), 41 Jakovala, 99, 129 Jamaričko brdo, 47 Jamnica Pisarovinska, 61 Jamnička Kiselica, 56, 57, 59, 60, 62, 63, 84, 304 Jandrej, 59 Jankomir (Zagreb), 276 Jankovac, 252 Jarek (Zagreb), 41 Jasenovac, 46, 49 Jasikova kosa, 221, 225, 229 Jastrebarsko, 54, 56, 58-60, 62, 63, 65, 66, 83, 87-90, 92, 136, 215 Javnica, 260, 265 Javor, 223, 227 Jazavica, 49, 52 Jazvenik, 56 Jelisavac, 92 Jokina glava, 263 Josipovac, 102, 103, 106, 177, 370 Josipovac Punitovački, 106, 192 Jošavica, 254, 256 Joševica, 263, 267 Jovanovo brdo, 240


Jugoslavija, 16-18, 25, 32 Jurčevac, 67 Jurjevac Punitovački, 93, 95, 106, 123, 126, 139, 143, 145, 158, 296 K Kablar, 56 Kamenjača, 260, 265 Karlobag, 16 Karlovac, 16, 56, 63, 233 Kaurići, 67 Kepčije, 260, 263 Kerestinec, 63 Kereš kanal, 138, 139, 148, 157 Kinjačka, 254 Kladari Donji, 300 Klampari, 84 Klinac, 234 Klinac grad, 229, 235 Klisa, 141 Klobučak, 239, 241, 243, 245, 249, 256 Kloštar Ivanić, 92 Kljajići, 240, 254, 256 Kljuka, 83 Knezovljani, 240, 241, 254, 256, 257, 259, 264, 274, 276 Knin, 19, 233 Kobiljača, 67, 72, 74, 75 Kolabin Jarak, 268 Kolođvar, 130 Komarevo, 12, 239-246, 249, 251, 254-256, 274, 313, 314, 364, 377 Komletinci, 355 Komogovina, 234, 241, 254, 256, 257, 259, 262, 263 Konjska glava, 221, 225, 356 Koprivna, 98, 102, 106, 107, 108, 123, 139, 141, 143, 147, 156, 157, 168, 172, 176, 179, 180, 181, 191, 192, 195 Kordun, 23, 63, 66, 67, 69, 1767, 234, 260 Korita, 46, 47, 51, 52 Korođgrad, 95, 99, 101, 107, 130, 134 Kosna, 260, 263 Kosovo, 16 Kostajničko vrelo, 270 Košutarica, 46, 47, 49-51 Kotor, 294 Kotar šuma, 251 Kotarani, 12, 265, 268-270 Kovačevići, 270 Kozarice, 49 Kozjača, 54 Kraljevčani, 263

Krapina, 242 Krapina (rijeka), 41 Krapje, 47 Kravarsko, 54, 55, 67, 75, 83 Kravarščica, 82, 84 Krčevine, 255 Krepečanci, 84, 86 Kričke, 46, 47, 52 Krivodol, 259, 260, 263 Križ, 223, 227 Križ Hrastovački, 227 Križevci, 59, 60 Kruge (Zagreb), 216, 220 Kukolji, 75 Kupa, 10, 11, 21, 23, 43, 44, 54, 56, 59-63, 66, 67, 69-78, 80-84, 87, 88, 114, 215, 225, 226, 229, 235, 353, 355, 358, 379 Kupinec, 63, 83 Kupinečki Kraljevec, 63 Kupinovac, 92 Kupljenovo, 300 Kupres, 233 Kupreško polje, 233 Kutina, 49, 234 L Ladvenjak, 56 Lađanska, 92 Lasinja, 10, 43, 44, 56-63, 66, 67, 72, 80, 82, 83, 301 Laslovo, 93, 108, 196, 370 Ledinjak, 257, 259, 260 Lekenik, 54, 56, 236-238, 240, 241 Letovanci, 254 Letovanić, 225 Lijevi Degoj, 67, 82, 83 Lijevi Štefanki, 23, 63, 83-85 Lika, 176, 234 Lipik, 46, 47, 51, 52 Livana, 93, 95, 98, 99, 123, 134, 298 Livanjsko polje, 233 Lobor, 300 Lomnica, 54 Lovča, 259 Lovska, 51, 52 Loznica, 56 Lukači, 60 Lukavec, 54 Luketići, 59 Lukinić Brdo, 54, 82-84 Lukinići, 84-86 Luščani, 234 Lužanjek, 234, 241

389

LJ Ljeskovac, 270 Ljubina, 268, 270 M Mačkovo Selo, 263 Madžari, 234, 245, 253, 256 Madžarska Kosa, 241, 252, 256 Mahovljani, 46 Maja, 234 Majdan, 268, 270 Majske Poljane, 235 Makarovača, 268, 270 Maksimir (Zagreb), 34 Mala Branjevina, 99, 139, 148, 150 Mala Buna, 54 Mala Gorica, 56 Mali Gradac, 69 Mala Gradusa, 254, 256, 275 Mala Paukova, 257 Malešnica (Zagreb), 272, 276, 355 Mali Obljaj, 234 Mali Pomoćin, 158 Mali Rastovac, 139 Mali rit, 93, 108, 123, 127, 133, 141 Marinbrod, 234 Markušica, 93, 141, 191 Martinci Čepinski, 108 Marušići, 59 Matica, 108, 123, 127 Mečenčani, 254, 256, 259 Medarevo brdo, 240 Medveščak (Zagreb), 12, 34, 189, 199, 212, 213, 215 Međurače, 223, 227 Mihelji, 60 Mikleuš, 92 Mikuljić brdo, 51 Mikuševići, 63 Milatovići, 83 Milekovići, 223 Miličevići, 267 Miočinovići, 263 Mlaka, 49 Mokrički Lug, 225 Mostar, 297 Mošćenica, 249 Moštanica, 234, 256 Mračaj, 234 Mravinci, 74, 75


N Nabrđe, 177, 178, 189 Narta, 92 Našice, 89, 91-93, 95, 99, 102, 103, 130, 132, 135, 138, 139, 147, 148, 167, 190, 191, 197, 213, 215 Nebojan, 67, 72, 80, 227, 297, 356 Nemetin, 139, 141 Nova Bukovica, 92 Nova Gradiška, 46 Nova Tenja, 130, 133, 141 Novi Grabovac, 46, 47, 49, 51, 52 Novi Lužani, 304 Novi Sad, 93 Novi Seleš, 93, 101, 107, 108, 127, 129, 130, 133, 141 Novi Zagreb, 23, 31, 34, 43, 299 Novo Brdo, 67, 71 Novo Selište, 223, 227 Novo Selo, 234, 249 Novo Selo Glinsko, 234 Novo Selo Lasinjsko, 56, 59, 60, 62 Novska, 10, 23, 44, 46-49, 51-53, 63, 81, 82, 114, 234 Nuštar, 355 O Obljaj, 234 Ogulin, 16 Okučani, 46, 47, 52 Omiš, 305 Opatija, 67, 82, 84 Oranice (Zagreb), 26, 119, 350, 352, 364, 377 Orečići, 60 Orlovnjak, 93, 99, 101, 106, 107, 127, 129, 133, 147 Osijek, 11, 93, 95, 97, 99, 100, 102, 103, 107, 108, 111, 113, 114, 119, 123, 124, 126, 127, 130-135, 138-141, 143, 145, 147, 148, 156, 167, 168, 171, 172, 177, 179, 180, 182, 185, 186, 189-197, 212-215, 234, 296, 300, 304, 343, 347, 353, 355, 358 Otinovci, 299 Ovčara (Čepinska), 101, 107, 132 P Paklenica, 47, 49 Pakovo Selo, 364 Pakrac, 16, 17, 46 Pančevo, 56 Panjani, 256 Papuk, 92

Paulin Dvor, 93, 95, 97, 98, 100-102, 106-116, 118, 121-127, 132, 135, 138, 139, 141, 143, 145, 147, 148, 151, 156-158, 167-169, 172, 175, 176, 179, 180, 184, 190-192, 195, 214, 295, 297-300, 302, 303, 308, 364 Paun Brdo, 85 Perjavica (Zagreb), 41 Peruča, 234, 244 Peščenica, 239 Peščenica (Zagreb), 23, 31, 34. 44, 56, 73, 234, 371 Petkovac, 256 Petrijevci, 141, 256 Petrinja, 12, 26, 44, 56, 78, 99, 221, 223-225, 227-229, 234, 235, 240, 243, 244, 253, 254, 256, 257, 259, 260, 267, 271, 285 Petrinjci, 251 Petrova Gora, 300 Petrova Slatina, 97, 98, 101, 102, 106, 107, 108, 110, 114, 123, 139. 141, 143, 147, 156, 157, 167, 168, 172, 176, 179, 190-192, 195, 196 Petrovina, 44 Pisarovina, 59, 62, 63 Piskavica, 252 Plavićevica, 259 Plesmo, 47, 52 Pleso, 44 Plitvice, 17 Podgoljak, 84 Podgorač, 92, 197 Podravina, 93 Podrinje, 93, 141 Podsused (Zagreb), 25-27, 32, 33, 41, 44, 47, 51, 52, 63, 75, 78, 83, 84, 88, 95, 97, 101, 102, 107, 108, 113, 115, 121, 123, 124, 126, 174, 176, 183, 189, 190, 272, 294, 309, 317, 350352, 358, 362-364, 368, 376, 377, 378 Podvornica, 54 Pokuplje, 62, 67, 76, 78 Pokupsko, 10, 54, 56, 63, 65-70, 72, 74-86, 88, 114, 194, 215, 219, 298, 299, 379 Polača, 17 Poljana Lekenička, 239 Ponikve (Zagreb), 41, 357, 358, 359 Poreč, 375 Posavina, 23, 93 Potočani, 260 Pračno, 239, 249 Prečko (Zagreb), 23, 26, 43 Preloščica, 135 Prevršac, 256 Pribilović brdo, 219, 221-223, 225-229, 235, 285

390

Price, 256 Prijedor, 46 Prkos Lasinjski, 60 Pujić, 49 Punitovac, 370 Pupnovac, 245 R Radljevac, 102, 147 Radonja Luka, 256 Rajić, 46, 47, 52 Rakitje, 25, 26, 32, 33, 43 Rakitnica, 92 Rakov Potok, 63-65, 67 Ribari, 56 Rosinjača (Rosinjska bara), 129, 133 Rovine, 60 Roždanik, 52 Roženica, 83 Rudići, 260, 263, 268 Rudine, 101 Rujevac, 270, 276 S Salaj kanal, 99 Samardžije, 260 Samobor, 10, 34, 40, 43, 44, 56, 59, 137, 220, 224, 229, 231, 296, 297 Sarvaško Polje, 93 Satnica Đakovačka, 95 Sava, 26, 41, 46, 47, 49, 192 Savinovac, 240 Segedinac, 93, 141 Sela, 240 Selsko Brdo, 59 Sesvete, 12, 34, 234 Sibić, 229, 235 Sisak, 54, 227, 229, 234, 235, 239-242, 244-246, 249, 252-254, 271, 273-276, 285, 314 Sjedinjene Američke Države, 287 Sjeverna Kosa, 241, 245, 252, 256 Sjeverovac, 240-242, 256, 259 Skender Brdo, 82, 84 Sladojevci, 92 Slana, 67 Slatina, 225 Slatina (Podravska), 92, 102, 145, 147, 148, 297 Slavonija, 13, 34, 46, 59, 89, 91-93, 102, 103, 106, 136, 138, 139, 144, 157, 163, 166, 167, 174, 176, 179, 183, 189, 195-197, 204, 212, 215, 216, 233, 288, 305, 347, 353, 355, 356, 358


Slatina Pokupska, 67, 69, 71, 72, 74, 75, 294 Slavonski Brod, 301 Slovenija, 11, 16, 17, 32, 78 Slunjski Moravci, 56 Sočanica, 268-270 Sokolovac, 240, 241, 246, 249, 252, 256 Sokolovac brdo, 244 Split, 233, 305, 343, 380 Srb, 16 Srbija, 16-19, 72, 93, 119 Srebrenica, 233 Srednje Mokrice, 227, 234 Stambolije, 260, 263, 267, 268 Stari Grabovac, 46, 47, 49, 52 Stari Gradac, 92 Stari Orlovnjak, 141 Stari Seleš, 93, 106, 108, 133, 141 Staro Selo, 240, 241, 256 Stenjevec (Zagreb), 12, 32, 41, 44, 107, 115, 219, 272, 276, 305, 307, 309, 350, 352, 355, 357, 364, 368, 377, 378 Stojanovac, 245, 249 Strašnik, 223, 234 Stražbenica, 251, 256 Stupnik, 63, 83 Subocka, 46, 47 Suhopolje, 92 Sunja, 135, 234, 235, 244, 256, 257 Susedgrad (Zagreb), 7, 11, 13, 21, 23-27, 31-35, 37,41, 43, 78, 103, 107, 136, 182, 190, 212, 213, 215, 217-219, 224, 229, 232, 236, 237, 272, 276, 277, 287, 288, 307, 309, 348, 352, 353, 355-358, 361, 363, 364, 366, 371-376, 378, 379 Sveto Trojstvo, 67, 70-75, 78, 79, 81, 223, 227 Š Šabac, 56, 93, 127 Šanja, 225, 227 Šamarica, 241, 257 Šemovci, 92 Šestak Brdo, 67, 75, 83-85 Šestanj, 297, 356 Šestanj brdo, 221-223, 227, 229, 235, 285 Široki Brijeg, 304 Široko Polje, 99, 127, 129 Šišinec, 67 Šodolovci, 97, 98, 101, 107, 126, 139, 141, 143. 147, 156, 157, 168, 172, 179, 180, 182, 191, Špansko (Zagreb), 119, 272, 350, 352, 364, 377 Švrakarica, 260

T Taborište, 234 Tenja, 93, 99, 101, 106, 107, 127, 129, 133, 141, 147, 196 Tomašinci, 294, 296, 301, 304 Topolnjaci, 61 Tordinci, 93 Trebež, 135 Trepča, 60, 74 Trešnjevka (Zagreb), 26, 31, 32, 34, 60, 62, 234, 239 Trešnjica, 139 Trgovi, 12, 254, 260, 263, 265-268, 270, 271, 276 Trninići, 259 Trnjani, 78, 240, 254, 256 Trnje (Zagreb), 34, 62, 234, 239 Trokut, 51, 52 Trpinja, 93 Turanj, 299 Turkalji, 61 U Udetin, 260 Umetić, 256 Una, 268 Utinja, 225 V Valpovo, 103, 132, 215 Vanići, 260, 263, 265, 268 Varaždin, 304, 364 Vaška, 297 Velika Branjevina, 95, 99 Velika Buna, 10, 54, 55 Velika Gorica, 10, 34, 44, 54, 56, 67, 69-73, 78, 81, 83, 87, 88, ¸94, 197, 216, 234, 271, 305, 343 Velika Gradusa, 254, 256, 276 Veliki Obljaj, 234 Veliki Pašnjak, 133 Veliki Rastovac, 95, 102, 104, 139 Veliki Strug, 47 Viktorovac (Sisak), 235, 239, 253, 275 Vilensko brdo, 263, 267 Vinica (potok), 72 Vinkovci, 93, 196, 214, 358 Virovitica, 16, 60, 92, 234 Visočani, 364 Visoko brdo, 257 Vladislavci, 93, 95-98, 101, 105, 106, 108-111, 113-116, 121, 123-127, 132, 138, 139, 141,

391

143, 145, 147-150, 152-159, 168, 169, 173, 176, 177, 179, 180, 182, 183, 185-188, 190193, 196, 197, 199, 214, 294, 309, 355, 364, 366, 368, 370 Voćin, 92 Vodice, 375 Vojnić, 56, 60 Vojvodina, 16 Volinja, 268 Vrapčak (potok), 41 Vrapčanski potok, 26, 27 Vrapče (Zagreb), 115, 120, 309, 350, 352, 364, 368, 376-378 Vratnice, 260, 263 Vrebčevac, 251 Vrginmost, 27, 56, 58, 60, 63, 67, 70 Vrpolje Bansko, 263, 265, 270, 275 Vučjak, 223, 227, 241, 243, 249 Vujanić, 59 Vujanić brdo, 59 Vuka, 93, 95, 97-99, 101, 102, 103, 106, 107, 108, 113, 115, 123, 126, 132, 138, 139, 143, 145, 147, 156, 158, 166, 167, 174, 176, 179, 190-192, 194, 204, 206, 355 Vukelići, 263 Vukomerečke gorice, 67, 69 Vukoševac, 256 Vukovar, 11, 17, 92, 93, 133, 353, 379 Vukovina, 54 Z Zabok, 49 Zadar, 17, 364 Zagreb, 7, 8, 10, 11, 13, 18, 20, 21, 23-26, 31, 34, 36, 37, 43-45, 49, 51, 52, 54, 56-60, 62, 63, 65, 66, 67, 72, 73, 78, 84, 87-89, 91-93, 99, 103, 115, 126, 132, 134-138, 139, 148, 156, 158, 163, 167, 168, 173, 174, 177, 179, 182, 189, 197, 201, 212, 213, 215-218, 220, 221, 223, 224, 229, 230, 232, 234-237, 239-241, 244, 245, 253, 254, 260, 265, 268, 270-272, 274-277, 284-287, 293-305, 307, 309, 343, 348, 350, 353, 355-365, 371, 372, 374-376, 378-380 Zakopa, 260 Zaloj, 67, 72 Zamlača, 268 Zaprešić, 12, 25, 31, 32, 34, 41, 60, 297, 300 Zdenčina, 56 Zemun, 93, 127 Zgurić Brdo, 85 Zlatovići, 263


Zrin, 12, 254, 260 Zrinska gora, 12, 234, 241, 260, 263, 265, 270, 271, 274, 275, 285 Zrinska kula, 263

Ž Žabari, 276 Žažina, 54 Ženeva, 233 Žirovac, 12, 234, 254

Živkovići, 263 Županja, 93, 190 Župić, 223, 227 Žutići, 84 Žužići, 84

392


KRATICE INP – izvedbeno-nastavni poslovi IPD – informativno-politička djelatnost ISAF – International Security Assistance Force (Međunarodne snage za podršku sigurnosti) IZM – izmješteno zapovjedno mjesto JNA – Jugoslavenska narodna armija k. – kota kg – kilogram km – kilometar km/h – kilometara na sat kom. – komad KŠ – krizni štab KUD – kulturno-umjetničko društvo KZ – kriptozaštita Larv PZO – laki artiljerijsko-raketni vod protuzračne odbrane LMB – laka minobacačka bitnica LoB – logistička baza lpbr – laka pješačka brigada m – metar mabr – mješovita artiljerijska brigada MAD – mješoviti artiljerijski divizijun map – mješoviti artiljerijski puk MB – minobacač mbr – mehanizirana brigada MES – minsko-eksplozivna sredstva mm – milimetar MO – Ministarstvo obrane MORH – Ministarstvo obrane Republike Hrvatske MPOAD – mješoviti protuoklopno-artiljerijski divizijun mtbr – motorizirana brigada MTS – materijalno-tehnička sredstva MUP – Ministarstvo unutarnjih poslova m/v – motorno vozilo MZ – mjesna zajednica NATO – North Atlantic Treaty Organisation (Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora) NO – narodna obrana NS – načelnik stožera NZ – Narodna zaštita OG – operativna grupa okbr – oklopna brigada

ABiH – Armija Bosne i Hercegovine AP – automatska puška ARJ – artiljerijsko-raketna jedinica b/d – bojno djelovanje b/e – bojni ešalon BiH – Bosna i Hercegovina b/k – bojni komplet BMW – Bayerische Motoren Werke BOV – bojno vozilo br – brigada BrAG – brigadna artiljerijska grupa BS – bojna skupina b/s – bojna spremnost BsT – bestrzajni top BUB 120 mm – bitnica univerzalnih bacača 120 mm bVBR – baterija višecjevnih bacača raketa BVP – borbeno vozilo pješaštva CZ – Civilna zaštita DG – diverzantska grupa dp – domobranska pukovnija dr. – drugo EU – Europska unija g. – godina god. – godina GrŠTO – Gradski štab Teritorijalne obrane GS HV – Glavni stožer Hrvatske vojske GS OS RH – Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske GSNO – Gradski sekretarijat za narodnu obranu hab – haubička bitnica HBDR – hrvatski branitelji Domovinskog rata HDZ – Hrvatska demokratska zajednica HOS – Hrvatske obrambene snage HRT – Hrvatska radiotelevizija HRVI – hrvatski ratni vojni invalidi HRZ – Hrvatsko ratno zrakoplovstvo HTV – Hrvatska televizija HV – Hrvatska vojska HVIDRA – hrvatski vojni invalidi Domovinskog rata HVO – Hrvatsko vijeće obrane IDG – izvidničko-diverzantska grupa 393


SKOJ – Savez komunističke omladine Jugoslavije sl. – slično SNO – Sekretarijat za narodnu obranu SR – Socijalistička Republika SRH – Socijalistička Republika Hrvatska SŠTO – Sektorski štab Teritorijalne obrane SVK – Srpska vojska Krajine SVLR – samohodni višecjevni lanser raketa ŠNZ – štab Narodne zaštite ŠTO – štab Teritorijalne obrane TG – taktička grupa TMS – tehničko-materijalna sredstva TO – Teritorijalna obrana TRD – topničko-raketni divizijun TS – taktička skupina ts – tenkovska satnija TŠC – tehničko-školski centar tt – trigonometrijska točka TV – televizija TVNS – Televizija Novi Sad UB 120 mm – univerzalni bacač 120 mm UHBDR – Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata UHDDR – Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata UN – Ujedinjeni narodi UNCRO – United Nations Confidence Restoration Operation in Croatia (Operacija Ujedinjenih naroda za povratak povjerenja u Hrvatskoj) UNPROFOR – United Nations Protection Force (Zaštitne snage Ujedinjenih naroda) VBR – višecjevni bacač raketa VES – vojno-evidencijska specijalnost ViZ – vođenje i zapovijedanje v/o – vojni obveznik VRO – vojno-redarstvena operacija ZET – Zagrebački električni tramvaj ZM – zapovjedno mjesto ZNG – Zbor narodne garde ZOGZ – Zapovjedništvo obrane grada Zagreba ZP – zborno područje ZPZ – Zborno područje Zagreb ZUHDDR – Zajednica udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata ZZK – Zapovjedništvo Zagrebačkog korpusa

OMKP – organizacijsko-mobilizacijski kadrovski poslovi OiO – osmatranje i obavještavanje OS RH – Oružane snage Republike Hrvatske OS SFRJ – Oružane snage Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije OŠ – osnovna škola OT – oklopni transporter OZ – operativna zona PAM – prutuavionski mitraljez PAP – poluautomatska puška pb – pješačka bojna pbr – pješačka brigada PD – politička djelatnost pmbr – proleterska mehanizirana brigada PO – protuoklopna POG – protuoklopna grupa POLK – protuoklopni lansirni komplet PP – policijska postaja PT – protutenkovska PU – Policijska uprava PZM – pomoćno zapovjedno mjesto PZO – protuzračna obrana PZT – protuzračni top r. – rijeka RB – ručni bacač RBKO – radiološko-biološko-kemijska obrana RBR – ručni bacač raketa RH – Republika Hrvatska RKŠZ – Regionalni krizni štab za Zagrebačku regiju RMr – radiomreža RO – radna organizacija RP RV i PVO – raketni puk ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane RR – ratni raspored RT – radna točka RVI – ratni vojni invalid RVS – rezervni vojni starješina s. – selo samb – samostalna bojna sams – samostalna satnija SFRJ – Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija SIS – sigurnosno-informativna služba SJP – specijalna jedinica policije

394


IZVORI I LITERATURA BOŽIĆ, Aleksandar, GORŠETA, Damir, 153. velikogorička brigada HV, Velika Gorica 2002. BULATOVIĆ, Momir, Pravila ćutanja: istiniti politički triler s poznatim završetkom, Beograd 2004. DRAGOVIĆ Ratko-Klek, Deset godina poslije, Autentično svjedočanstvo o Domovinskom ratu u Republici Hrvatskoj, Zagreb 2003. Đakovština u Domovinskom ratu, Đakovo 1993. GAJDEK, Đuro, Petrinjska bojišnica 1991.-1995., Petrinja 2008. JAVOROVIĆ, Božidar, Narodna zaštita grada Zagreba u Domovinskom ratu, Zagreb 1996. JOVIĆ, Borisav, Poslednji dani SFRJ, Beograd 1996. KADIJEVIĆ, Veljko, Moje viđenje raspada, Beograd 1993. DUBRAVICA, Branko, RAKIĆ, Rajko, Kratak pregled vojnih djelovanja u Domovinskom ratu 1991.-1995., Zagreb 2009. KRIŽE GRAČANIN, Željka, NAZOR, Ante, ur., Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995., Memoarsko gradivo, Knjiga 4., Zapisi s Banovine 1990., 1991., 1995., Zagreb 2009. Kronologija rata, Hrvatska 1989. – 1998., Bosna i Hercegovina, Hrvatski informativni centar, Zagreb 1998. KUČINAC, Robert, Miris baruta, Zagreb 1994. MARIJAN, Davor, Bitka za Vukovar, Zagreb – Slavonski Brod, 2004. MARIJAN, Davor, Novska u Domovinskom ratu, Novska 2009. MARIJAN, Davor, Oluja, Zagreb 2007. MARIJAN, Davor, Slom Titove armije – JNA i raspad Jugoslavije 1987.-1992., Zagreb 2008. MARIJAN, Davor, Smrt oklopne brigade, Zagreb – Sarajevo, 2002. NAJMAN, Dražen, POSILOVIĆ, Ivan, DUJIĆ, Marija, Blokade i osvajanja vojarni i vojnih objekata JNA u Hrvatskoj, Zagreb 2004. NAJMAN, Dražen, POSILOVIĆ, Ivan, DUJIĆ, Marija, Blokade i osvajanja vojarni i vojnih objekata JNA u Hrvatskoj – grad Zagreb, Zagreb 2005. NAZOR, Ante, Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih / Greater-Serbian Aggression Against Croatia in the 1990s, Zagreb 2011. NE ŽELIM RAT NIKAD VIŠE, Zbornik, Zagreb 2012.

Arhivski fondovi: Središnji vojni arhiv MORH-a: Fond 101. brigade HV-a Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata: HR-HMDCDR, 2. – Paradržavne i paravojne postrojbe na okupiranom teritoriju RH

Objavljeni izvori: RUPIĆ, Mate, ur., Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.1995., Dokumenti, Knjiga 1, Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija oružanih snaga SFRJ i srpskih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku (1990.-1991.), Zagreb 2007. RUPIĆ, Mate, ur., Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.1995., Dokumenti, Knjiga 2, Dokumenti institucija pobunjenih Srba (1990.-1991.), Zagreb 2007.

Tisak: Večernji list, Zagreb Vjesnik, Zagreb Glas Slavonije, Osijek Gardist, Osijek Hrvatski vojnik, Zagreb Narodna armija, Beograd

Literatura: BARIĆ, Nikica, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Zagreb 2005. BEBEK, Zlatko, ur., Rosinjača, Osijek 2012. BILANDŽIĆ, Dušan, Hrvatska moderna povijest, Zagreb 1999. BOBETKO, Janko, Sve moje bitke, Zagreb 1996. 395


Oružje protiv Hrvatske, MORH, Zagreb 1992. PASARIĆ, Dragutin, 56. bojna – ponos Kutine, Kutina 2006. RATKOVIĆ Siniša, Pod okriljem magle, Zagreb 2003. SEKULIĆ, Milisav, Knin je pao u Beogradu, Bad Vilbel 2000. STIPČIĆ, Rudi, Napokon smo krenuli…, Zagreb 1996. Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat (Zdenko Radelić, Davor Marijan, Nikica Barić, Albert Bing i Dražen Živić), Zagreb 2006. ŠPEGELJ Martin, Sjećanja vojnika, Zagreb 2001. TOTH, Ivan, Civilna zaštita u Domovinskom ratu, Zagreb 2001. TUĐMAN, Ankica, TOLJ, Ivan, Hrvatsko ratno znakovlje, Domovinski rat 1991.-1992., Zagreb 1999. TURIĆ, Gordana, U viteza krunica, I-V, Zagreb 2008. Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, broj 56, 22. prosinca 1990. Ustav SFR Jugoslavije – Ustav SR Hrvatske, ekspoze Jakova Blaževića, Zagreb 1974. ŽUNEC, Ozren, Goli život – socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, I-II, Zagreb 2007. 10. godišnjica osnutka i djelovanja zapovjedništva obrane grada, ratnih brigada i postrojbi grada Zagreba, Zagreb 2001. 106. brigada HV, Osijek 1992.

Dujmović, Marko Hrgović, Mirko Hrnčić, Ivica Križman, Franko Lažeta, Ivan Majerić, Robert Martinović, Mladen Milašin, Želimir Modrić, Damir Pavić, Tomislav Perković, Marin Petrašević, Jozo Petretić, Josip Puškar, Ahmet Puškar, Stjepan Radalj, Ante Radušić, Dobromir Ratković, Siniša Rupić, Mate Starčević, Miroslav Šavor, Vladimir Težulati, Zdeslav Tušek, Krešimir Verunica, Josip Vukelić, Dragan Žinić, Zdravko

Pisani prilozi pripadnika 101. brigade HV-a:

Ostali prilozi:

Andrić, Miro Balaband, Stjepan Bratković, Stjepan Bučar, Marijan Cukina, Ivan Čerimagić, Faruk Dražić, Sergije

Višnja Petković, predsjednica Dobrotvornog društva “Čovječnost” Rudi Stipčić, brigadni general Franjo Tokić, zapovjednik Antunovačke satnije Anton Tus, stožerni general Ilija Žugaj, nekadašnji župnik Župe sv. Josipa Radnika, Gajnice

396


zemljovidi 101. brigada ZNG-a/HV-a u Domovinskom ratu 1991. do 1995.   . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8 Ratni put  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30 Razmještaj i djelovanje postrojbi 101. brigade ZNG-a u rujnu 1991.   . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38 101. brigada ZNG-a u obrani Novske 27. rujna do 6. listopada 1991.  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 Na prvoj crti obrane Zagreba: Lasinja – Jamnička Kiselica, listopad 1991.   . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 U spremnosti za bojna djelovanja: Rakov Potok, 11. do 31. listopada 1991.  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64 Pokupsko – napadni boj i uspostava mostobrana 26. listopada do 18. studenoga 1991.  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68 Paulin Dvor 27. studenog 1991. i Antunovac 5. prosinca 1991.  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112 Paulin Dvor 4. prosinca1991. i Antunovac 6. prosinca 1991.  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122 U obrani Osijeka, studeni – prosinac 1991.  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 Na prvoj crti istočne Slavonije, prosinac 1991. – lipanj 1992.  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 144 Banovina: Šestanj – Pribilović brdo, lipanj 1993.  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 222 Banovina: Pribilović brdo – r. Kupa, studeni 1993.   . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 226 VRO “Oluja” 4. do 6. kolovoza 1995.   . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 248 Plan mobilizacije Samostalnog odreda Caprag 39. korpusa SVK, 1995.  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 250 VRO “Oluja” – 7. kolovoza 1995.  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 258 VRO “Oluja” 8. – 14. kolovoza 1995.   . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 261

397


SHEMe Shema VIZ-a OS RH (ZNG-a/HV-a i TO) u rujnu 1991.  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Organizacijsko zapovjedni sustav 101. br ZNG-a/HV-a 1991./1992.   . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 101. br ZNG-a/HV-a 1991./1992.  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 1. bojne 101. br ZNG-a/HV-a 1991./1992.  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42 Obnašatelji sklopnih dužnosti 1. sams/ 101. br ZNG-a/HV-a od listopada 1991. do ožujka 1992.  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 3. bojne 101. br ZNG-a/HV-a 1991./1992.  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 2. bojne 101. br ZNG-a/HV-a 1991./1992.  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58 Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 4. bojne 101. br ZNG-a/HV-a (3. bojne 100. br ZNG-a/HV-a) u studenom 1991.   . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 Organizacijsko zapovjedni sustav 101. br HV-a u VRO “OLUJA” 1995.  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237 Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 101. br HV-a u VRO “OLUJA” 1995.  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 240 Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 1. bojne 101. br HV-a u VRO “OLUJA” 1995.   . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 242 Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 2. bojne 101. br HV-a u VRO “OLUJA” 1995.  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 243 Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju 3. bojne 101. br HV-a u VRO “OLUJA” 1995.   . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 252 Obnašatelji sklopnih dužnosti prema ustroju TRD-a 101. br HV-a u VRO “OLUJA” 1995.  . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257

398



Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.