Domovinski rat

1

Domovinski rat IzdavaÄ?: Portal Domovinski rat www.domovinskirat.tk Godina: 2011.

Za izdavaÄ?a: Glavni urednik portala

2

SADRŽAJ: • • • • • • • • • • • • • •

Predgovor Domovinski rat – općenito Bojišta Hrvatske Vojne operacije Ostale vojno – policijske akcije i događaji tijekom rata Kronologija Domovinskog rata Oružane snage Republike Hrvatske Agresor Srbi u Hrvatskoj Milošević i Srbija Reintegracija Podunavlja Međunarodni faktor Biografije ključnih osoba Izvori i literatura

3

Predgovor

Ova knjiga je zbir svih članaka o Domovinskom ratu koji su tijekom vremena uređivani na portalu Domovinski rat. Glavni urednik portala, odlučio je sastaviti članke u preglednu e-knjigu, u pdf formatu, potpuno besplatno, kako bi se što bolje i lakše širile barem osnovne informacije o ratnom periodu na prostorima Hrvatske.

Danas se može naći mnoštvo radova na temu Domovinskog rata, međutim, radi se isključivo o tiskanim knjigama, uz nekoliko izuzetaka, a za koje se mora odvojiti poveća svota novca kako bi se netko upoznao s detaljima perioda koji je obilježio jednu generaciju.

Ovakav način prezentacije Domovinskog rata, baš iz tog razloga, ima za cilj, predstaviti tematiku širem čitateljstvu. Svi sadržaji ove knjige, uređivani su na temelju javno dostupnih materijala, objavljenih na internetu te infomativnih saznanja na temelju razgovora s učesnicima Domovinskog rata, kako s hrvatske strane tako i onih koji su djelovali u neprijateljskim redovima.

Samo takav način, odnosno analiza djelovanja tijekom rata, s uvidom u obje strane u sukobu, može dati točne informacije. Ne tvrdimo ovdje da su baš sve informacije u krajnost točne i istinite, ali s obzirom da nisu pronađeni jasni i nedvosmisleni prigovori na određene teme, smatramo da su informacije u ovoj knjizi možda i najbliže istini.

Tijekom vremena, došlo je do nekih promjena u tekstovima, a na osnovu stvarnih i dokumentiranih tvrdnji samih sudionika nižeg i višeg ranga unutar vojno – policijskog ustroja. Ti članci su ispravljeni i kao takvi dio su ove knjige.

Da bi se originalno postavljeni članak uopće ispravljao, osoba koja je podnijela prigovor na članak ili njegov dio, morala je prethodno podastrijeti dokument koji dokazuje netočnost navoda u člancima, odnosno neupitnu točnost tvrdnji onoga koji je podnio prigovor.

Sada, nakon više od dvije godine kako je portal započeo s radom, smatramo da je prošlo dovoljno vremena da se predlože sve ispravke, tako da smo u skladu s tim, odlučili kako je vrijeme da se sav materijal objavi u obliku e-knjige, dostupne svima.

4

Domovinski rat – općenito

Domovinski rat bio je obrambeni rat za neovisnost i cjelovitost hrvatske države protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga - ekstremista u Hrvatskoj, JNA te Srbije i Crne Gore. Domovinskomu ratu prethodila je pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, koja je izbila u kolovozu 1990.

Na strategijskoj razini Domovinski rat sastoji se od tri etape. U prvoj etapi, do siječnja 1992., izvršena je vojna agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Oružani sukobi počeli su izbijati u travnju 1991., a uz postupno priklanjanje JNA srpskim pobunjenicima, od kolovoza 1991., prerasli su u izravnu agresiju iz Srbije.

U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prijekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija.

U trećoj etapi, u svibnju i kolovozu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, u Lici i u sjevernoj Dalmaciji.

Preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju reintegrirano je uz pomoć prijelazne međunarodne uprave (1996.-1998.).

U ratu je poginulo preko 21.000 ljudi: 13.583 na hrvatskoj strani (uključujući nestale) te oko 7.947 na srpskoj strani, od toga 6.760 u "Krajini" te 1.279 vojnika JNA, prema beogradskim službenim podatcima. Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54% hrvatskog teritorija, na kojem je živjelo 36% hrvatskog stanovništva. Pod okupacijom se našlo 14.760 km2 ili 26% 5

hrvatskog teritorija. Nijedan hrvatski vojnik nije stupio na teritorij Srbije. U prosincu 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 550.000 prognanika i izbjeglica, a k tome je 150.000 ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu.

Prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM. Prema drugim podatcima, uništeno je 180,000 domova, 25 % hrvatske ekonomije te prouzročeno 27 milijardi $ materijalne štete.

Broj prognanika i izbjeglica u samoj Hrvatskoj smanjio se od 550 tisuća krajem 1991. na 386.264 u 1995. Istodobno je broj izbjeglica u inozemstvu smanjen od 150 na 57 tisuća. Počevši od 1995. godine počinje masovan povratak prognanika i izbjeglica.

6

Bojišta Hrvatske Istočna Slavonija i Baranja

80-ih godina došlo je do urušavanja tri osnovne uporišne točke koje su održavale Jugoslaviju kao višenacionalnu državu. Umro je Tito, lider koji je čvrstom rukom upravljao državom punih 35 godina, a gotovo deset godina kasnije raspala se i partija. Bez oslonca, uporišta, ostala je posljednja točka, Jugoslavenska Armija.

Nedugo nakon Titove smrti, koristeći se ispraznim parolama kroz tzv. anti birokratski pokret, Milošević je krenuo u preuzimanje vlasti nasilno smjenjujući političke protivnike u Vojvodini, Kosovu i Crnoj Gori, čime je pokušavao ovladati kolektivnim predsjedništvom, što je u konačnici urodilo raspadom KPJ. Paralelno sa pokušajem preuzimanja vlasti i rušenjem Ustava iz 1974. kojim su republike definirane kao države u Jugoslavenskoj federaciji, Srpska akademija i Srpska pravoslavna crkva, kreću u agresivnu kampanju kojom daju potporu svom lideru Miloševiću, koji je i isplivao kao srpski lider u političkim previranjima unutar KP Srbije na valu nacionalističke struje.

Armija, posljednji, ali i najveći bastion dogmatskog komunizma, u Miloševiću je prepoznalo novog lidera i saveznika. Naime, ni Armijsko vodstvo se nije slagalo sa Ustavom iz 1974. a nakon višestranačkih izbora, 7

Milošević kao predstavnik KP Srbije bio im je prihvatljiv lider koji je, pokušavajući zavladati Jugoslavijom, bio i garant očuvanja te države, a time i Armije. Oduzimanjem naoružanja teritorijalne obrane, odnosno potpunim razoružanjem nove hrvatske vlasti, Armija je otvorila prostor za agresivnu politiku i destabilizaciju nove Hrvatske. Kada je u siječnju `91. propao pokušaj vojnog udara i proglašenja ratnog stanja, pokrenut je novi korak i prijelaz u otvoreni ratni sukob. Svemu tome su prethodili neviđena propaganda i zastrašivanje pravoslavnog stanovništva ustaškim zločinima uz intenzivno manipuliranje Srpske akademije i pravoslavne crkve, kao i djelovanje obavještajne službe koja je vršila organiziranje i naoružavanje paravojnih postrojbi. Upravo je kuriozitet kako je pred II sv. rat, Hitler zahtijevao da svi Nijemci žive u jednoj državi i slijedom te agresivne politike započeo II sv. rat.Jednako tako je i Milošević zahtijevao da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi i započeo niz ratova, počinivši zločine neviđene od II sv. rata i kopirajući svog skrivenog uzora. Drugi kuriozitet je manipulirano pravoslavno stanovništvo, zaplašeno ustaškim zločinima iz II sv. rata koje je okolo mahalo sa tri uzdignuta prsta, potpuno zaboravivši kako su ustaše u NDH sa tri uzdignuta prsta polagale prisegu, po uzoru na naciste.

Istočno - slavonsko bojište obuhvaćalo je područje tadašnjih općina Beli Manastir, Osijek, Vinkovci i Vukovar. Strateško značenje toga područja bilo je određeno njegovim položajem uzduž granice sa Srbijom, kojoj je osvajanje najistočnijega dijela Hrvatske bilo nužno za uspostavu mostobrana na desnoj obali Dunava i napredovanje prema zapadu. Tu je Hrvatska bila izložena izravnoj agresiji iz Srbije, uz masovno sudjelovanje JNA te korištenje srbijanskog teritorija za napade. Prvi oružani sukob dogodio se 2. svibnja 1991. u Borovu Selu kada je ubijeno 12 hrvatskih policajaca. U svibnju i lipnju 1991. postale su sve učestalije provokacije u istočnoslavonskim selima, a Tenja kraj Osijeka i Mirkovci kraj Vinkovaca postali su glavna pobunjenička uporišta. Preko mosta kod Batine u Baranju su iz Vojvodine 3. srpnja ušli tenkovi JNA i postupno zauzeli ključne točke u tom dijelu zemlje.

Početkom srpnja (7. - 9.) postrojbe lokalnih Srba spalile su uz pomoć JNA selo Ćelije, a potkraj mjeseca prognana je većina Hrvata iz Aljmaša, Erduta i Dalja.

Glavni smjer napada na istočnoslavonskom bojištu išao je srijemskom ravnicom. Naselja s većinskim srpskim stanovništvom poslužila su kao uporišta iz kojih su napadana susjedna sela s većinskim hrvatskim pučanstvom. Srijemska naselja zauzeta su tijekom listopada, uključujući i grad Ilok, odakle je većina Hrvata bila prisiljena iseliti se unatoč nazočnosti promatrača EZ-a. Već od kraja kolovoza 1991. počeli su napadaji na grad 8

Vukovar, najveće urbano središte na području, čime je došlo do bitke za Vukovar. Vukovar je branilo 700 do 800 pripadnika ZNG-a i oko 1000 dragovoljaca. Branitelji su bili skromno naoružani, s ograničenim brojem protuoklopnih i protuzrakoplovnih sredstava. Dostava oružja i opreme bila je otežana zbog obruča koji se postupno stezao oko grada pa se nakon pada Marinaca i Bogdanovaca potpuno zatvorio. Unatoč neravnopravnu odnosu snaga, branitelji su uništili golem broj neprijateljskih tenkova, izbacili iz stroja tisuće vojnika, vezali na se velike neprijateljske snage te na taj način zaustavili napredovanje. Nakon gotovo puna 3 mjeseca opsade srpske su snage naposljetku zauzele Vukovar 18. studenog 1991. Nakon ulaska u grad srp. su snage počinile teške zločine. Zbog ubojstva ranjenika i osoblja iz vukovarske bolnice optužnice protiv odgovornih oficira JNA podigao je i Međunarodni sud za ratne zločine.

Nakon pada Vukovara agresorsko topništvo i zrakoplovstvo nastavilo je s napadima na Osijek i Vinkovce, ali poučen vukovarskim iskustvom agresor je odustao od pokušaja da pješaštvom zauzme te gradove. Potkraj studenoga HV uspješno je obranila Nuštar, a sredinom prosinca oslobođen je dio teritorija između Osijeka i Kopačeva. U idućih pet mjeseci, do razmještaja UNPROFOR-a, Srbi su utvrđivali dosegnute crte, nastavili progon nesrpskoga pučanstva te dalekometnim topništvom i dalje ugrožavali Osijek i Vinkovce. Istovremeno, u nekim gradovima pod hrvatskom kontrolom, posebice u Osijeku, 1991. i 1992. nestali su ili su ubijeni brojni srpski civili (osobito u prosincu 1991.) Nakon pokolja hrvatskih policajaca 2.05.1991. u Borovu Selu krizni se stožeri osnivaju i u vinkovačkoj općini. U vinkovačku su vojarnu JNA u svibnju 1991. stigli mobilizirani vojnici iz Srbije. Aktivni su posebno bili pobunjenici iz Mirkovaca. Oni su nadzirali promet oko Vinkovaca, terorizirali putnike, podmetali mine itd. U svibnju i lipnju 1991. počeli su i ubojstvima građana i policajaca.

19.07.1991. iz Mirkovaca su ispaljene i prve granate na Vinkovce. Dan poslije u Mirkovcima je u jednoj akciji stradalo dvanaest hrvatskih branitelja.

Tih dana je u Vinkovcima nastavljeno ranjavanje i ubijanje građana i branitelja.

07.09.1991. napadnuto je i selo Tordinci. Branitelji Vinkovaca zauzeli su 25.09.1991. vinkovačku vojarnu JNA, iz koje su od 24.08.1991. svakodnevno napadani Vinkovci.

03.10.1991. neprijatelj je zauzeo selo Marince kroz koje je išla jedina prometnica prema Vukovaru. Nakon što je neprijatelj zauzeo Marince, Nuštar se je našao u neprijateljskome poluokruženju, s bojišnicom dugom oko 5 km.

Postojala je mogućnost presijecanja jedine prometnice Nuštar - Vinkovci.

9

Branitelji Nuštra odolijevali su svim napadima, osobito 3.10.1991., koji su dolazili iz smjera Marinaca. Nakon ograničena uspjeha neprijatelj je odbačen iz Nuštra. Napad se je ponovio i 7.10.iz smjera Cerića s ciljem presijecanja ceste Vinkovci - Nuštar i okruženja grada. No ni taj napad nije uspio.

U Vukovaru se provodila tzv. odsutna obrana naseljenog mjesta. Uporna obrana i veliki gubici agresora, iracionalno su izazvali snage agresora na borbe do uništenja, pri čemu su nepotrebno gubili vrijeme i resurse, umjesto da zaobiđu Vukovar i ostave ga pod okruženjem. Posljedica vezivanja tako velikih vojnih efektiva za Vukovar je bila neispunjenje zadatka prodora i spajanja sa Zapadnom Slavonijom, proboj obrane Osijeka i njegovo odsijecanje, potpuno zauzimanjem Slavonije, postupno spajanje sa snagama u hrvatskoj pozadini i izvođenje završnog udara na Zagreb, što je obzirom na ukupnu vojnu efektivu bilo ostvarivo. Osvajanje Vukovara od strane agresora bila je pirova pobjeda u punom smislu riječi jer se Armija u organizacijskom smislu počela raspadati i gubiti snagu, dok je Hrvatska dobila na vremenu potrebnom za organiziranje i jačanje. Već krajem `91, Hrvatska vojska preuzima inicijativu i kreće u ofenzivne akcije. Paradoksalno, pad Vukovara, u daljnjem tijeku rata, pokazao se velikom pobjedom.

10

Zapadna Slavonija

Za agresore je zapadna Slavonija bila vrlo važno područje u ostvarivanju velikosrpskih planova. Osobito je bilo važno ovladati većim mjestima kao što su Okučani, Lipik, Pakrac, Daruvar, Slatina, Virovitica.

Cilj je agresije bio: • olakšati bojna djelovanja njihovih snaga u istočnoj Slavoniji • spojiti se sa snagama JNA u vojarnama u Bjelovaru, Daruvaru, Koprivnici, Križevcima, Virovitici i Varaždinu • odvojiti istočnu Slavoniju od Zagreba. Ta je povezanost zapravo bila uvjet opstanka Republike Hrvatske.

Nakon što bi ovladao zapadnom Slavonijom i spojio se sa snagama koje napadaju s istoka, neprijatelj je imao namjeru svoje ukupne snage usmjeriti k Zagrebu.

Snage JNA u zapadnoj Slavoniji u ljeto 1991.

• 5. VO - 32. K u Varaždinu: • 265. mbr Bjelovar • 288. mpabr Virovitica • 42. granični bataljon (bojna) Virovitica.

11

Većina je snaga JNA bila grupirana u vojarnama u Varaždinu, Bjelovaru, Virovitici, Slatini i Daruvaru.

Snage JNA raspoređene u Bosni i Hercegovini i usmjerene prema zapadnoj Slavoniji: • 5. K u Banjoj Luci: • 329. okbr, Banja Luka • 16. mtbr, Banja Luka • 343. mtbr, Prijedor.

Zračne su snage na uzletištu Mahovljani kod Banje Luke.

Uvod u početak oružanog sukoba

Agresivna politička kampanja lokalnog SDS-a 1.ožujka dobila je i svoj oružani nastavak. 1.03.1991. u pakračkome je kraju došlo do otvorenih srpskih akcija kada su nelegalno mobilizirani pripadnici pričuvnoga sastava policije iz srpskoga naroda, koji su potom zauzeli Policijsku postaju u Pakracu, a policajce Hrvate zarobili. Već drugi dan, 2.03.uslijedila je intervencija hrvatske policije. Pobunjenici su zarobljeni i oslobođena je Policijska postaja. Dio je pobunjenika pobjegao u obližnja brda prema svojim uporištima u Bučju i Šeovici. Pobunjeničku akciju poduprlo je tamošnje srpsko pučanstvo mitinzima, pucnjavom, barikadama te kamenovanjem i pucnjavom na vozila hrvatskih policajaca. Akciju je poduprla i JNA dolaskom jedne vojne postrojbe iz Daruvara u Pakrac. To se smatra prvom otvorenom akcijom JNA na strani pobunjenika u Hrvatskoj.

Nakon tih događaja u Pakracu pobunjenici su proširili svoje djelovanje na Daruvar i Grubišno Polje. Pojačali su protuhrvatske djelatnosti noćnim bombaškim napadima na kuće Hrvata, uništavanjem njihove imovine i svakodnevnim prosvjedima protiv demokratske hrvatske vlasti.

Posebno je žarište pobune bila Bilogora. Tamo je JNA, osobito oko vojnoga poligona Gakovo, ustrojavala paravojne postrojbe. Tako je u lipnju 1991. formiran pobunjenički „Bilogorski odred”. On je navodno bio u sastavu pobunjeničke „12. slavonske brigade”, odnosno „28. partizanske divizije” na Bilogori. Na više područja u Hrvatskoj, pobunjenici su osnivali paravojne postrojbe koje su nazivali partizanskim imenom. Razlozi su bili isključivo propagandni, jer se savršeno uklapalo u tezu o obrani od ustaškog genocida.

Kuriozitet je kako je hrvatski predsjednik dr.sc. FranjoTuđman partizanski general, a kasniji zapovjednik HV general Janko Bobetko, uz ti što su mu izginula braća kao partizani i sam je bio partizanski zapovjednik.

12

Defanzivni dio borbi na području Zapadne Slavonije

Istočni dio Okučani Otvoreni rat u Okučanima pobunjenici su počeli 15.08.1991. Oni su toga dana proglasili svoju općinu Okučani te počeli s oružanim napadima na policiju Republike Hrvatske. Radi uspostave reda istog su dana u Okučane stigli pripadnici MUP-a iz Požege te pripadnici jedne satnije iz 3. gbr i dio pripadnika iz 108. brigade Zbora narodne garde. Oni su u Okučanima uspostavili svoje položaje za obranu. Pobunjenici i JNA žestoko su ih napali tako da su se hrvatski branitelji morali povući.

Dan poslije, 16.08. neprijatelj je nastavio napade na hrvatske branitelje u selima oko Okučana. Tek nakon što je braniteljima stiglo pojačanje iz Zagreba, neprijatelj je potisnut iz Okučana.

Pokretanje i uvođenje u borbu postrojba 5. K JNA iz Banje Luke 17.08.1991. oklopne snage iz sastava 329. okbr iz Banje Luke prešle su rijeku Savu kod Stare Gradiške i topništvom napale Staru Gradišku, Donji Varoš, Gornji Varoš i Uskoke. Hrvatski su se branitelji morali povući iz tih mjesta i s položaja za obranu te su zauzeli nove položaje u selu Pivarama i na kanalu Mali Strug.

Da bi se neprijatelju otežalo kretanje, branitelji su na Malome Strugu minirali most i tako usporili napad prema Okučanima. Branitelji su vodili borbe oko okučanskih sela i oko prometne petlje na autocesti sve do 11.09.1991. Tom su uspješnom obranom branitelji petnaest dana zadržavali 329. okbr. Istodobno su pobunjenici napadali hrvatska sela u zapadnoj Slavoniji. Tako su 4.09.1991. napali Četekovac i ubili civilno pučanstvo, a 8.09.i Kusonje. Da bi se koliko-toliko ublažili napadi na braniteljske položaje, 11.09.1991. u Okučanima su održani pregovori između zamjenika ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske i generala JNA Andrije Rašete, koji je u to vrijeme vodio sve pregovore u ime JNA i pobunjenika. Jasno, to nije zaustavilo neprijateljske napade. 16.09.1991. neprijatelj je proširio djelovanja zrakoplovstvom po TV odašiljaču Psunj, hotelu Slaven i drugim objektima u Novoj Gradiški i Novskoj. Početkom rujna 1991. JNA je zauzela Okučane i usmjerila se prema Pakracu, Novskoj i Novoj Gradiški.

Nova Gradiška

13

Smjerom Okučani - Nova Gradiška napadala je 329. okbr JNA, a cilj joj je bio probiti obranu hrvatskih branitelja u Novoj Gradiški i napredovati u susret neprijateljskim snagama u istočnoj Slavoniji. Napadi su osobito bili jaki u sredini rujna 1991., a nastavili su se i u drugoj polovini mjeseca. Kao i na ostalim bojištima, i ovdje, oko Nove Gradiške, neprijatelj je od 01. do 06.10.1991. izveo opću navalu (ofenzivu) na braniteljske položaje. Hrvatske su snage potisnute do sela Kovačevca zapadno od Nove Gradiške. I to je bilo sve. Na toj je crti 121. br uspostavila novu obranu. To je na novogradiškome području bilo posljednje pomicanje obrane. Dalje od te novouspostavljene obrambene crte 329. okbr nije mogla.

Požega Hrvatske su vlasti u Požegi još 25.09.1990. formirale Štab (stožer) teritorijalne obrane, kojemu je zadaća bila štititi hrvatsko pučanstvo u požeškome kraju. Od 1.08.do 15.09.1991. 63. samostalni bataljun Požega i 108. br izveli su pretragu srpskih sela uz ceste Požega - Pakrac i Požega Nova Gradiška. U tijeku pretraživanja od Srba su oduzete veće količine oružja i strjeljiva.

13.09.1991. branitelji (108. br, 63. sb i policija) blokirali su vojarnu u Požegi.

17.09.pripadnici JNA iz vojarne predali su se. Zarobljene su veće količine oružja i strjeljiva te više raznih vrsta motornih vozila (u Požegi je bilo središte za obuku vozača JNA).

Slavonski Brod Obrambene su se pripreme u Slavonskome Brodu dobro odvijale. Oko 80 % pripadnika pričuvnoga sastava policije pred kraj lipnja 1991. priključilo se je 108. slavonskobrodskoj brigadi. Brođani su pružali različite oblike otpora sve očitijoj agresiji JNA. Tako su, na primjer, 05.05.1991. građani spriječili da se iz tvornice Đuro Đaković izveze 21 tenk M-84 i preda JNA. Zapadno područje zapadnoslavonskog bojišta Novska 18.08.1991. postrojba JNA ušla je u selo Rajić, nešto poslije ušli su i hrvatski branitelji.

7.09.neprijatelj je napao branitelje u Rajiću (poginula su tri branitelja, a sedam je ranjeno). Od 2. do 6.10.1991. neprijatelj je osobito žestoko napadao novljansko područje različitim sredstvima, uključujući i zrakoplove. Bilo je 14

više žrtava na hrvatskoj strani. Nakon tih napada dio se je hrvatskih snaga povukao iz okolnih sela, ali ne i iz Novske. Neprijatelj je držao brdska područja oko Novske, što je za nj bilo povoljno.

15.08.1991. ustrojen je 62. samostalni bataljun koji je ujedinjavao obrambene snage Novske. Ustrojavanjem Operativne grupe Posavina u Lipovljanima obrana je na novljanskome području bitno poboljšana i stabilizirana (u sastav OG Posavina ušle su 1. gbr, 62. sb, 108. br, 121. br i dio 3. gbr).

06.10.1991. neprijatelj je ušao u Jasenovac.

08.10.obrambena crta branitelja ipak se je stabilizirala.

Sjeverno područje zapadnoslavonskog bojišta Pakrac i Lipik 18.08.1991. pobunjenici su potpuno blokirali Pakrac i Lipik postavljanjem barikada na prometnicama, a 19.08.napali su Policijsku postaju Pakrac.

Napad su nastavili minobacačima po Pakracu, Lipiku i Prekopakri. Branitelji su pružali otpor iz Policijske postaje i okolnih zgrada te iz Prekopakre.

Pomoć je braniteljima stigla iz Zagreba i Bjelovara (nakon osamnaest sati probijanja zapriječenim prometnicama). Borbe su trajale dva dana.

Neprijatelji su se povukli, ali su nastavili napadati Pakrac, Prekopakru i Lipik s okolnih brda. Bilo je i upada u grad i odvođenja građana.

22.08.1991. otvorena je prometnica Pakrac - Kutina, a 24.08.1991. pobunjenici su zatvorili vodu Pakracu i Lipiku. Dana 15.09.1991. zrakoplovi JNA napali su Pakrac i Lipik kako bi oslabili obranu i otvorili put svojim snagama iz Okučana. U međuvremenu su oslobođene vojarne u Bjelovaru, a pakračkim je braniteljima poslano pojačanje.

20.09.1991. ustrojeno je Zapovjedništvo obrane Pakraca. Bilo je to vrijeme kada su grad morali napustiti građani, a u njemu su ostali samo branitelji te pacijenti psihijatrijske bolnice i njihovo medicinsko osoblje. No ni oni ne će moći dugo ostati u Pakracu. Izvučeni su noću s 29. na 30.09.1991. (270 bolesnika i dvadeset liječnika). Iz Lipika je također iz sigurnosnih razloga izvučeno oko tri stotine građana. Osobito težak dan za branitelje bio je 6.10.1991. Žestoke borbe nastavljene su i dalje u vrlo nepovoljnim okolnostima za branitelje.

Daruvar Pobunjenički napadi na daruvarskome području počeli su 17.07.1991. napadom na radnike Hrvatskih šuma. Dva dana poslije, 19.07., na istome su 15

mjestu pobunjenici presreli hrvatsku policijsku ophodnju i ubili dva policajca.

Istog je dana kolona JNA prošla kroz Daruvar prema Okučanima pokazujući silu i naklonost pobunjenicima.

20.07.u središtu Daruvara s leđa su ubijena tri hrvatska policajca.

19.08.1991. u Policijskoj postaji Daruvar izbila je pobuna. Pobunili su se policajci srpske narodnosti, navodno nezadovoljni stanjem, te su odnijeli sa sobom oružje i policijska vozila, a kao taoce su poveli pet policajaca Hrvata.

Istodobno je grad napadnut pješaštvom i minobacačima. Napadi su se na Daruvar nastavili, pri čemu je bilo više žrtava među građanima.

1.09.1991. pobunjenici su u Doljanima za taoce uzeli žene i djecu. Nastavili su se sukobi branitelja i pripadnika JNA oko vojarne Polom u Doljanima.

Ipak 16.09.branitelji su ju zauzeli. Daruvarsko područje JNA je napadala zrakoplovima od 22.09.1991. gotovo svakodnevno, pri čemu je meta napada bilo i samo gradsko središte.

Na početku rujna 1991. u Daruvaru je ustrojen 52. samostalni bataljun Zbora narodne garde koji je u tome području bio nositelj otpora i obrane.

Obrambeni položaji daruvarske bojišnice bili su dugi oko 37 km.

Grubišno Polje U srpnju i na početku kolovoza većina grubišnopoljskih Srba napustila je svoje domove i potražila utočišta na „sigurnijemu” mjestu. Dana 15.08.1991. pobunjenici su iz zasjede napali posebnu postrojbu Policijske uprave Bjelovar na cesti Grubišno Polje - Virovitica. Dva dana poslije, 17.08., pobunjenici su napali minobacačima položaje branitelja u sjevernome dijelu Grubišnoga Polja. U rujnu su se branitelji Grubišnoga Polja bolje naoružali i opremili, osobito nakon zauzimanja skladišta JNA u Doljanima.

21.09.1991. bio je posebno težak dan za Ivanovo Selo kod Grubišnoga Polja.

Pobunjenici su upali u selo, palili hrvatske kuće, zarobljavali građane (ubili su dva branitelja i osam građana). Branitelji su se sve bolje organizirali.

26.09.1991. ustrojen je 57. samostalni bataljun. Pobunjenički napadi i sukobi s braniteljima nastavili su se sve do vojno-redarstvene akcije Otkos-10.

Virovitica i Slatina U ljeto 1991. u Virovitici je ustrojen 50. samostalni bataljun, a 5.08.1991. u Slatini je ustrojen 64. samostalni bataljun. Oba su bataljuna uspostavila položaje na rubnim, južnim dijelovima Virovitice i Slatine i aktivno djelovali prema neprijatelju potiskujući ga od gradova i naselja. Osim toga 16.09.1991. branitelji su oslobodili vojarne u Virovitici i Slatini te karaule JNA na granici.

16

Na početku listopada 1991. u Virovitici je ustrojena 127. br koja je preuzela virovitičku bojišnicu, a u Slatini je ustrojena 136. br koja je preuzela slatinsku bojišnicu.

Našice i Orahovica U Našicama su 19.09.1991. branitelji (MUP i Zbor narodne garde) zauzeli vojarnu i došli do većih količina lakšega i težega oružja sa strjeljivom. JNA je dana 20. i 21.09. usmjeri raketni i topnički napad na Našice i Orahovicu, a to se u listopadu i studenome ponovilo više puta. 19.10.1991. u Našicama je ustrojena 132. br u sastavu koje je bila i bojna iz Orahovice. Brojni su se Našičani uključili i u druge postrojbe Hrvatske vojske u Slavoniji i šire (osobito u 106. br i 3. gbr, a više je Našičana sudjelovalo i u obrani Vukovara).

Banovina i Kordun

Obrana Banovine i Korduna bila je posebno teška zbog složene situacije na samom terenu. Crte obrane definirane su u samom početku na temelj uspostave policijskih postaja, ili naoružanih malih braniteljskih 17

skupina koje su štitile naselja sa hrvatskim stanovništvom koje je bilo izloženo stalnim napadima lokalnog pobunjenog stanovništva u cilju etničkog čišćenja kao pripreme za oružanu agresiju.

Već 28.09.1990. pobunjenici su nasilno uzeli oružje u policijskim postajama u Petrinji, Dvoru i Glini. O umiješanosti velikosrpskih ekstremista i Srbije u pobunu u Hrvatskoj govori i činjenica da je 29.11.1990. u selu Hrtićima kraj Dvora uhićena skupina srpskih terorista i deklariranih četnika koje je vodio Željko Ražnjatović Arkan, dugogodišnji plaćeni ubojica i djelatnik KOS-a .

Najveći masovni četnički mitinzi u Hrvatskoj, događali su se upravo na ovom području, na kojem je rad MUP-a bio gotovo blokira od strane Jugoslavenske armije uz velik broj odmetnutih policijskih postaja. U takvim okolnostima Banija i Kordun predstavljali su meki trbuh Hrvatske obrane kroz koji se agresor mogao s lakoćom probiti do predgrađa samog Zagreba u kojem se nalazilo preko 77 vojarni, zračna baza i drugi armijski objekti.

Cilj je agresije na Banovinu bio: • uništiti obrambena mjesta branitelja na Banovini • prisiliti hrvatsko pučanstvo da napusti svoje domove i tako stvoriti etnički čisto srpsko područje • u prvoj fazi agresije izbiti na rijeku Kupu • u drugoj fazi, prema razvoju stanja u zapadnoj Slavoniji, napredovati prema Zagrebu.

• OG-1: 622. mtbr, Petrinja, 592. mtbr, Glina, 580. br, Vrginmost (Gvozd) • TO Vrginmost (Gvozd) • TO Vojnić • TO Glina • TO Petrinja • TO Kostajnica • 7. partizanska divizija: 17. partizanska br, 26. partizanska br.

• Pojačanja: oklopni bataljon (bojna) iz 51. Mbr, tenkovska četa (satnija) iz 329. okbr.

• 03.09.1991. skladište Barutana • 15.09.1991. vojarnu Žažina • 19.09.1991. radarsku postaju Šašina Greda.

• uništiti hrvatske snage u Slunju i oko njega • protjerati hrvatsko građansko pučanstvo • ovladati svim hrvatskim mjestima prema granici s Bosnom i 18

Hercegovinom • nadzirati sve prometnice • spojiti sjever i jug „SAO Krajine” • u pogodnu trenutku nastaviti napad prema granici sa Slovenijom.

U ostvarivanju zadaće neprijatelj je računao na snage JNA u Sisku, Petrinji i Kostajnici, na snage JNA u Bosni i Hercegovini (5. korpus iz Banje Luke), na jaka pobunjenička uporišta na Petrovoj i Zrinskoj gori te na Šamarici. U drugoj fazi agresije računao je i na snage JNA u Zagrebu i okolici. Također je računao na opću potporu Srba, osobito u općinama Dvor, Glina, Hrvatska Kostajnica i Vrginmost (Gvozd), gdje su bili većina, te na pomoć pripadnika političkoga i gospodarskoga sustava srpske narodnosti na Banovini.

Snage JNA na Banovini u ljeto 1991.

Snage JNA raspoređene u Bosni i Hercegovini i usmjerene prema Banovini bile su dijelovi 5. korpusa iz Banje Luke. Ukupne su se neprijateljske snage na Banovini procjenjivale na oko pet šest tisuća ljudi Ratna djelovanja na Baniji

U velikosrpsku pobunu uključila se je JNA koja je 4.05.1991. u Dvor poslala oklopnu postrojbu kao potporu i pojačanje pobunjenicima. Sredinom 1991. na Šamarici su pobunjenici osnovali „7. banijsku diviziju”.

08.06.1991. pobunjenici su napali mjesta s hrvatskim pučanstvom: Hrvatsku Dubicu, Baćin, Cerovljane, Predore i druga. Više je Hrvata ubijeno.

25.06.1991. napadnut je Dvor, a 26. lipnja Policijska postaja u Glini.

Jugoistočno područje banovinsko-pokupskog bojišta Dvor i Pounje U obrani tamošnjega hrvatskoga pučanstva sudjelovali su pripadnici hrvatske policije iz Siska i Zagreba, dragovoljci iz Galdova, Topolovca i Budaševa te pripadnici Zbora narodne garde. U lipnju 1991. u Kozibrodu je uspostavljena Policijska postaja s djelatnim i pričuvnim sastavom. Već 02.07.1991. napadnuta je. To je bio početak agresije na Banovinu. U polovini srpnja napadi su prošireni i na ostala sela s hrvatskim pučanstvom.

26.07. srpski pobunjenici poduzeli su opći napad na sela s Hrvatima smjerom 19

Dvor - Zamlaća - Struga - Jovac - Kuljani. U Zamlaći su zapalili nekoliko kuća i ubili nekoliko građana. To su isto učinili i u ostalim napadnutim selima. Intervencija JNA iz Petrinje imala je za cilj pružiti pomoć pobunjenicima (napadačima na hrvatska sela). U takvim je okolnostima 29.07.1991., navodno pod zaštitom JNA, većina građanskoga pučanstva hrvatske narodnosti bila prisiljena napustiti Pounje i Dvor.

Hrvatska Kostajnica U srpnju 1991. srpski pobunjenici, koje je podupirala JNA, nadzirali su sve prometnice koje iz Hrvatske Kostajnice vode k Petrinji, Sunji i Hrvatskoj Dubici te je Hrvatska Kostajnica bila u nepovoljnu obrambenome položaju.

Srpske pobunjeničke snage podupirale su i snage 5. korpusa JNA iz Banje Luke koje su bile raspoređene na drugoj obali Une. 22.08.1991. iz Bosne i Hercegovine topništvom je napadnuta Hrvatska Kostajnica.

Pješački i minobacački napadi na Hrvatsku Kostajnicu počeli su u srpnju i kolovozu 1991. Od tih napada nisu bila pošteđena ni okolna sela s hrvatskim pučanstvom. U borbama je stradalo više branitelja, pripadnika policije i Zbora narodne garde. Pokušaj deblokade Hrvatske Kostajnice na početku rujna 1991. snagama 120. br Sisak nije uspio. Na području Hrvatske Kostajnice obranu su izvodile policijske snage raspoređene na rubnim gradskim dijelovima i u okolnim hrvatskim selima, mjesne dragovoljačke straže i dio 1. gbr Zbora narodne garde.

25.08.1991. predsjednik Franjo Tuđman obišao je branitelje.

30.08.1991. dva zrakoplova JNA raketirala su zgradu osnovne škole u gradu.

Braneći se u veoma teškoj situaciji, branitelji su se iz Hrvatske Kostajnice povukli 10.09.1991.

12.09.1991. dio branitelja i građanskoga stanovništva povukao se je prema Hrvatskoj Dubici. Većina pripadnika Zbora narodne garde (oko 300) bila je prisiljena predati se JNA i završila je u logoru Manjači kod Banje Luke.

Hrvatska Dubica U ljeto 1991. Hrvatska je Dubica napadnuta više puta iz Bosne i Hercegovine.

Zbog toga je 11.09. oštećen most na rijeci Uni prema Bosanskoj Dubici radi lakše obrane i kakve-takve sigurnosti branitelja Hrvatske Dubice. Napadi su se pojačavali pa su se 13.09., samo dan nakon što je prestala obrana Hrvatske Kostajnice, branitelji Hrvatske Dubice prisiljeni su povući se s obrambenih položaja. Istoga ih je dana neprijatelj opkolio u selu Baćinu i od tada se vode kao nestali, a područje Hrvatske Dubice je okupirano.

20

Središnje područje banovinsko - pokupskog bojišta Glina Policijsku postaju u Glini pobunjenici su napali 26.06.1991. Branitelji je nisu mogli obraniti te su se povukli i posjeli položaje u neposrednoj blizini. Te su položaje držali sve do 13.06. iako su postrojbe JNA blokirale ulaze u Glinu iz smjera Topuskoga i Petrinje.

14.07.1991. JNA je napala branitelje i naselje Jukinac s hrvatskim pučanstvom. Više nije bilo uvjeta za opstanak pa su se branitelji i građani povukli iz Gline i Jukinca. Nove su položaje uspostavili u selima Gornjemu i Donjemu Viduševcu Topusko 15.07.1991. iz Zagreba su u Topusko poslane dvije satnije dragovoljaca kao pojačanje braniteljima. Obrana Topuskoga širila se i na susjedna sela s hrvatskim stanovništvom. Zadaća branitelja je bila zaštititi hrvatsko stanovništvo i važnije objekte te osigurati prometnice. Oko Topuskoga pobunjenici su stalno napadali hrvatska sela, prijetili i prisiljavali na iseljavanje. U takvim se je okolnostima obrana održala sve do 13.09.1991.

14.09. pred neprijateljskim napadom hrvatske su snage napustile Topusko, a građansko hrvatsko stanovništvo napustilo je svoje domove.

Viduševac Neprijatelj je nastavio napadati i progoniti hrvatske branitelje i građansko hrvatsko pučanstvo. Dana 30.09.1991. osobito su žestoko napadnuta sela Gornji i Donji Viduševac. Branitelji i građani bili su prisiljeni napustiti položaje i sela te se izvući na lijevu obalu rijeke Kupe.

• • Pokupsko područje bojišta Sisak Pobunjenici su i JNA gotovo neprekidno u ljeto i jesen 1991. napadali rubna naselja i grad Sisak. Napadi su bili usmjereni osobito na gospodarske objekte 21

kao što su rafinerija nafte i Željezara Sisak. Nakon osvajanja Petrinje napadi na Sisak su najčešće dolazili s pravca Mošćenice (glavni smjer), a bili su napadani i hrvatski položaji u Žažini, Nebojanu i Komarevu. Obrana Siska bila je temelj cjelokupne obrane na Banovini. Padom banovinskih gradova i sela ona je postala još važnija.

Branitelja Siska uspješno su osvojili nekoliko važnih vojnih objekata JNA: Obrana Siska temeljila se je na postrojbama Zbora narodne garde i policije (2. gbr, 57. samostalni bataljun, 120. br i 55. divizijun protuzračne obrane).

Obranom sisačkoga područja zapovijedala je Operativna grupa Sisak.

U jesen 1991. godine crta obrane grada Siska nalazi se na rubnim gradskim dijelovima.

Sunja Srbi su 25. i 26.07.1991. napustili Sunju. Odmah potom uslijedili su napadi pobunjenika 27.07.. Pojačanja od pripadnika policije braniteljima su stigla dan poslije, 28. srpnja. Sunju su branili pripadnici dijela 2. gbr i 57. samostalnoga bataljuna, pripadnici zagrebačke policije te mnogi dragovoljci (među kojima i poznati glumac Sven Lasta).

Napadi su na Sunju bili gotovo svakodnevni raznovrsnim oružjem, uključujući i zrakoplovstvo. Cestovna veza između Siska i Sunje bila je prekinuta. Branitelji su cijelo vrijeme rata pružali žestok otpor neprijatelju i uspjeli su obraniti Sunju, koja nikada nije okupirana. Tako je bitno olakšana obrana grada Siska, sisačke Posavine, te održan mostobran južno od Save koji će značajnu ulogu odigrati u akciji „Oluja”.

Petrinja 25.08.1991. predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman boravio je u Petrinji.

Istoga su dana pobunjenici napali Policijsku postaju u Petrinji.

02.09.1991. iz vojarne JNA izveden je tenkovski napad na grad Petrinju pri čemu je uništeno više javnih zgrada. Isto tako na početku rujna JNA je iz vojarne u Petrinji topništvom napadala okolna sela s hrvatskim pučanstvom i položaje branitelja. Branitelji su zbog jakih topničkih napada morali napustiti neke položaje u selima Budičini i Taborištu.

13.09.1991. pripadnici JNA i pobunjenici u Petrinji počeli su javno ulaziti u neke gospodarske objekte i objekte državne uprave.

To je svakim danom sve više govorilo o izravnoj agresiji i okupaciji grada.

Pod takvim pritiskom i uz izravnu prijetnju oružjem branitelji su 21./22.09.1991. napustili Petrinju, a s njima i dio građanskoga hrvatskoga 22

pučanstva. Obrana je uspostavljena na lijevoj obali rijeke Kupe, a nasuprot Letovanića u području Nebojana obranjena je desna obala Kupe. Od izbjeglih su Petrinjaca u listopadu 1991. ustrojeni 74. i 80. samostalni bataljun.

Obrana na rijeci Kupi Hrvatski branitelji na Banovini do početka listopada 1991. uglavnom su se povukli na rijeku Kupu. Njihova je zadaća bila spriječiti izbijanje pobunjenika i JNA na Kupu i prelazak preko njezine lijeve obale te zaustaviti njihovo napredovanje prema Zagrebu. Obrana na Kupi u početku je organizirana na desnoj obali u lasinjskome i pokupskome sektoru.

Hrvatsko pučanstvo koje je živjelo u pokupskim selima, moralo ih je napustiti još 01.10.1991. Obrana na desnoj obali Kupe bila je veoma teška. Neprijatelj je nastojao potisnuti branitelje s tih položaja i u tome je uspio 07.10.1991.

Neprijatelj je 07./08.10. ovladao selom Lasinjom, prešao preko mosta na Kupi i ušao u Jamničku Kiselicu, gdje je opljačkao tvornicu mineralne vode.

Dva dana poslije protjeran je na desnu obalu. Obrana na rijeci Kupi bila je u mjerodavnosti 3. operativne zone Zagreb.

Glavna je zadaća bila spriječiti moguće napredovanje neprijatelja prema Zagrebu, urediti sustav obrane i sustav zapovijedanja.

Sjeverno područje karlovačko-kordunskog bojišta Karlovac Pobunjenici i JNA prvo su počeli napadati manja mjesta s hrvatskim pučanstvom. Tako su od 6. do 9.07.1991. minobacačima napadali selo Lasinju.

08. i 09.07.napali su Topusko, a tamo su 16.07.ranili sedam pripadnika Zbora narodne garde.

17./18.07.1991. u Krnjaku su napali hrvatskoga policajca. Pucanja po policiji bilo je i u drugim mjestima oko Karlovca.

04.08.1991. u Budačkoj Rijeci ubijena su tri hrvatska policajca.

14.08.1991. u Topuskome su ubijena dva hrvatska branitelja.

Na te i druge pobunjeničke akcije branitelji su odgovorili poduzimanjem obrambenih mjera i dodatne zaštite.

29.07.1991. pri ulasku na autocestu prema Zagrebu zaustavljeno je nekoliko vozila JNA. Uslijedile su prijetnje i pritisci JNA da se vozila puste. To je na kraju i učinjeno. Na početku kolovoza hrvatska je policija posjela položaje na Slunjskim brdima (prema Tušiloviću).

23

12.09.1991. u Karlovcu su blokirane vojarne JNA. U toj su akciji zauzeta 24 vojna objekta.

13.09.1991. na Slunjskim brdima branitelji su pogodili helikopter JNA i prisilili ga na slijetanje, a putnike su zarobili. U rujnu su se sukobi proširili pa su agresori od 17.09. u svoje napade uključili i zrakoplovstvo JNA. 21.09.izvršili su snažniji napad na braniteljske položaje na Slunjskim brdima.

Pridružilo im se je djelovanje tenkova iz vojarne Logorište u Karlovcu.< Branitelji su na kraju rujna nastavili sa zauzimanjem vojarna i drugih vojnih objekata, osobito vojarne u Turnju i skladišta Ilovac. Posebno je važno za branitelje bilo zauzimanje skladišta Jamadol, 4.11.1991. Tada se je došlo do većih količina strjeljiva i oružja. Neprijatelj je u Karlovcu držao još četiri vojarne, a na rubnim dijelovima grada tri.

01.10.1991. pobunjenici i JNA snažno su napali braniteljske položaje na Slunjskim brdima. Branitelji su se držali do 9. listopada, kada su se morali povući prema Karlovcu (4.10.u Karlovcu se obilježava dan obrane grada).

12.11.1991. kroz Karlovac je prošla kolona oklopne brigade iz Jastrebarskoga, na temelju sporazuma o odlasku JNA iz Republike Hrvatske.

Duga Resa 20.07.1991. pobunjenici su kraj Duge Rese pucali na ophodnju hrvatske policije.

05.08. pobunjenici su minirali most preko rijeke Korane u Donjemu Velemeriću. Tijekom kolovoza minobacačima su napadali selo Barilović. Od 1.09.1991. napadi su se proširili duž cijele dugoreške bojišnice u dužini od oko 30 km. Sredinom rujna 1991. branitelji Duge Rese dobili su pomoć iz Varaždina (dva tenka i dva oklopna transportera).

28.09. u Dugoj Resi ustrojen je 3. bataljun (bojna) 110 brigade.

4.10. ustrojena je i bitnica protuzračne obrane, s ciljem obrane tamošnjih tvornica.

30.10. u Dugoj Resi ustrojena je 137. brigada. Zadaća joj je bila obrana na dugoreškoj bojišnici. Najjači napad na Dugu Resu neprijatelj je izveo 4.10.1991. U njemu su sudjelovali i zrakoplovi JNA. Dana 4.11.1991. bataljun (bojna) JNA probio se je iz vojarne Logorište prema Slunjskim brdima na područje koje su nadzirali pobunjenici. Napadale su ga 110. i 137. brigada Hrvatske vojske, a borba je trajala oko tri dana. Braniteljske snage na koranskoj bojišnici znatno su porasle do kraja 1991. Dugoreško i karlovačko područje branile su 110., 137. i 129. brigada. U Generalskome Stolu branila je 150. brigada koja je pokrivala i Tounj. Bojišnicu od Kamenice do Male Kapele držala je 143. brigada.

24

Južno područje karlovačko-kordunskog bojišta Ogulin 01.08.1991. pobunjenici su iz smjera Plaškoga pucali po Josipdolu.

7.08. počele su borbe u Modruškim Sabljacima kraj Plaškoga i u Tržiću.

15.08. pobunjenici su počeli minobacačima napadati Kamenicu kako bi ju zauzeli i presjekli cestu Karlovac - Senj i željezničku prugu Zagreb - Rijeka.

Napadi su ponavljani nekoliko puta, ali neuspješno. Obrambene mjere u ogulinskome kraju počele su se poduzimati još u travnju 1991. Bila je to zadaća hrvatske policije iz Ogulina koja je trebala spriječiti dolazak pobunjenika u ogulinski kraj. Istodobno je ogulinska policija oduzela veće količine oružja i strjeljiva od šumskih radnika srpske narodnosti zaposlenih u tome području.

Zadaća ogulinske policije bila je osigurati cestu Karlovac - Senj za nesmetan promet. Uz to su izvodili razne blokade i nadzore šumskih putova koji su vodili prema pobunjeničkim uporištima. Na početku srpnja 1991. snage policije i Zbora narodne garde u Ogulinu i oko Ogulina brojile su oko 320 branitelja. Spremno su se odupirali svim neprijateljskim napadima, a oslobodili su i selo Poljake s hrvatskim pučanstvom koje su bili zauzeli pobunjenici.

22.08. hrvatski su branitelji oslobodili Tržić. No nakon pregovora i uz određene uvjete povukli su se iz njega.

15.09.1991. branitelji su počeli akciju oslobađanja vojarna i skladišta u ogulinskom kraju.

16.09. oslobođena je vojarna u Ogulinu. Potom je uslijedila akcija JNA i pobunjenika koji su 19.09. s poligona Slunj pokrenuli 15 tenkova i 400 vojnika s ciljem da se spoje s opkoljenim snagama JNA u skladištima Skradnik 1 i 2. Napad nije uspio. Vojnici JNA povukli su se iz skladišta.

03.10. branitelji su zauzeli i skladišta Oštarije 1 i 2. Dio je i jednoga i drugoga skladišta oštećen. Ipak su se branitelji domogli većih količina oružja i strjeljiva.

Slunj Slunjsko je područje za JNA i pobunjenike bilo osobito važno. Naime na poligonu JNA Slunj bilo je izdvojeno zapovjedno mjesto 5. vojne oblasti iz Zagreba. Zbog blizine uzletišta Bihać za agresore je bilo važno nadzirati širi prostor.

Agresorski je cilj na slunjskome području bio: 25

Za bojna djelovanja oko Slunja neprijatelj je ustrojio TG-2 sa zrakoplovnom potporom s uzletišta Bihać. TG-2 bila je u sastavu OG-3 koja je imala zapovjedno mjesto u selu Mukinjama na Plitvicama. Njezina je zadaća bila ujediniti zapovijedanje akcijama na Plitvicama, u Slunju, Ogulinu, Otočcu, Gospiću, Svetome Roku i Udbini.

Branitelji Slunja i slunjskog kraja bili su hrvatska policija i Zbor narodne garde, ukupno oko 650. Njihova obuka počela je još 1990. u sklopu programa Prvi hrvatski redarstvenik. U ožujku 1991. potekla je inicijativa za nabavu oružja. U poznatoj akciji MUP-a na Plitvicama 31.03.1991. slunjski su im policajci osiguravali put.

4.08.1991., kada su napadnuti hrvatski policajci u Budačkoj Rijeci, pomoć im je došla od slunjske policije.

22.08.1991. postrojba Zbora narodne garde iz Slunja stavljena je u sastav 110. brigade iz Karlovca.

12.09.slunjski su branitelji nakratko blokirali i poligon JNA Slunj, istina, hrabro, ali bez većega rezultata.< U studenome 1991. neprijatelj je poduzeo vojne akcije prema Slunju i slunjskim braniteljima.

15.11. JNA i pobunjenici zauzeli su Rakovicu.

16.11. evakuirano je oko 600 Hrvata iz Slunja. Istoga je dana neprijatelj zauzeo grad.

Dio branitelja povukao se je prema Bosni i Hercegovini, u kojoj tada još nije bilo rata. Drugi dio branitelja otišao je prema slobodnome dijelu Republike Hrvatske u sastav hrvatskih brigada u Ogulinu, Dugoj Resi i Karlovcu.

27.11.1991. neprijatelj je ušao u Cetingrad.

U ljeto i jesen 1991. pobunjenicima i JNA na karlovačko-kordunskome bojištu u pomoć su dolazili i mobilizirani pričuvnici iz Srbije. Izgledali su jaki, ali to nisu pokazali na terenu. Nisu postignuli ni jedan od postavljenih ciljeva i zadaća u ostvarivanju velikosrpskih planova. Nisu mogli uništiti hrvatske branitelje i nisu mogli uzeti područje koje su branitelji nadzirali.

Promet od sjevera Hrvatske prema jugu kroz Karlovac tekao je neprekidno cijelo vrijeme rata.

Pobunjenici i JNA zaustavljeni su na rijekama Korani, Mrežnici i Kupi i u karlovačkim predgrađima. Bila je to teška obrana, ali uspješna za hrvatske branitelje. Oni su svakim danom bili sve jači i organiziraniji. Bili su to sjajni borci i postrojbe koji nisu dopustili nikakva neugodna iznenađenja na karlovačko-kordunskome bojištu. Njihova je obrana za neprijatelja bila neprobojna i oni su svoju zadaću u jesen 1991. uspješno obavili. Bojišnica je stabilizirana pred kraj 1991. i takva će ostati sve do vojno-redarstvene akcije Oluja.

26

Ličko bojište

Cilj je agresije bio uspostaviti nadzor nad područjima u Lici koja su kontrolirali hrvatski branitelji, u to vrijeme prije svega hrvatska policija.

Neprijatelj je računao da zadaću može izvršiti napadnim djelovanjima smjerovima Gračac - Gospić - Karlobag, Korenica - Gospić i Korenica Vrhovine - Otočac - Senj.

U ostvarivanju planova pobunjenici su računali na snage JNA grupirane u Gospiću, Otočcu, Svetome Roku, Perušiću, a osobito na snage JNA raspoređene na poligonu Slunj, na uzletištima Udbina i Bihać te na snage 13. korpusa JNA u Rijeci i Gorskome kotaru.

Snage JNA na ličkome bojištu u ljeto 1991.

Zapovjedništvo 5. VO, Slunj: Zapovjedništvo 3. OG, Mukinje TG-2, Slunj.

Postrojbe JNA u vojarnama: Gospić, Sveti Rok, Perušić, Otočac i uzletište Udbina.

• Pojačanja: iz 329. okbr i 4. okbr.

• Južni dio Like kontrolirao je 9. korpus iz Knina.

• • • •

27

• Snage JNA raspoređene na teritoriju BiH: uzletište Bihać bilo je baza za opremanje pobunjenika u Lici oružjem, strjeljivom i ostalom vojnom opremom.

Već 3.10. pobunjenici su zatvorili glavne ceste kroz Liku te željeznički promet prema Dalmaciji i Zagrebu. Više od toga, oni su 15.10. minirali željezničku prugu kod Malovana (između Gračaca i Knina).

Od 5.01.1991. policijske postaje u Gračacu, Donjemu Lapcu i Korenici ušle su u sastav „SUP-a Krajine”, a već 6.01. pobunjenici su opljačkali u Mukinjama i Spomen-dom 6. ličke divizije iz Drugoga svjetskoga rata i iz njega odnijeli trofejno, muzejsko oružje.

Kada je na početku listopada 1991. ustrojeno Zapovjedništvo 4. operativne zone Karlovac, ono je u području odgovornosti imalo i Liku. Da bi sustav zapovijedanja mogao što bolje i što lakše funkcionirati, 19.10.ustrojeno je Zapovjedništvo OG Lika sa sjedištem u Gospiću. U njegovoj odgovornosti bili su Gospić, Otočac i druga mjesta. U obranu Like stigla su pojačanja iz Rijeke, Zagreba i drugih mjesta.

U jesen 1991. obrana Like temeljila se je na 118., 133. i 111. brigadi. Njihova je zadaća bila braniti Gospić, Otočac, Brinje, a aktivna djelovanja usmjeriti ka Gračacu i Korenici. Peta (5). operativna zona Rijeka dijelom svojih snaga držala je u okruženju 13. korpus JNA te dio mornaričkih snaga JNA u Istri i Gorskome kotaru. Od 12.01.1992. Lika je ušlo u sastav obrane 5. operativne zone Rijeka.

Središnje područje Ličkog bojišta

Gospić U proljeće 1991. (8. i 10. travnja) postrojbe JNA pokušale su ući u Gospić iz smjera Bunića, ali su ih onemogućili hrvatski policajci. U to je vrijeme Gospić bio u posebno teškoj situaciji jer se u gradu nalazila JNA s bojnom tehnikom smještenom u tamošnjim vojarnama. U svibnju 1991. Gospićani su onemogućili tenkove JNA da iziđu iz vojarne i posjednu položaje po gradu.

Pobunjenici i JNA ipak su u srpnju 1991. ovladali Ljubovom i prometnicom Lički Osik - Bunić.

29.08.1991. pobunjenici i JNA izveli su prvi topnički napad na Gospić iz Divosela i vojarne Jasikovac. Nakon napada većina je srpskoga pučanstva iz Gospića napustila domove.

04.09. napad se je proširio i na Perušić i Lički Osik. Topnički napadi na Gospić i okolna mjesta s hrvatskim pučanstvom bili su svakodnevni i sve 28

žešći. U takvim se je prilikama počela formirati gospićka bojišnica.

Cilj je obrane hrvatskih branitelja u početku bio onemogućiti neprijatelja u ostvarivanju velikosrpskih planova, osvojiti vojarne u gradu te potisnuti JNA i pobunjenike što dalje od grada. U ljeto 1991. u prvim danima obrane Gospića teret su nosile policijske postrojbe i jedan vod Zbora narodne garde, a 25.08.ustrojena je i satnija Zbora narodne garde.

02.09. u Gospić je stigla skupina dragovoljaca (studenata i drugih) iz Zagreba, Rijeke, Senja, Karlobaga i mnogih drugih mjesta. Još 14.08.1991.

Krizni stožer za Liku odlučio je da se pristupi ustrojavanju 118. brigade (gospićke). U njezin su sastav ušli 58. samostalni bataljun (bojna) iz Otočca i bojna iz Brinja.

3.09. pobunjenici i JNA presjekli su Bilajsku cestu pa su Bilaj i Ribnik ostali u neprijateljskome okruženju.

7.09. gospićki su branitelji zarobili nekoliko vođa pobune i nekoliko oklopnih vozila.

13.09. u Gospiću su branitelji blokirali vojne objekte s namjerom da ih zauzmu. Zadaću su uspješno obavili od 14. do 29.09.1991.

20.09.1991. hrvatske su snage uspješno izvele akciju u kojoj je oslobođen istočni dio grada Gospića tako da je dan poslije crta obrane oko grada izgledala drukčije i povoljnije za branitelje.

Perušić Neprijateljske akcije i obrana Perušića Neprijatelj je u Perušiću imao vojarnu JNA. Svim su silama nastojali u Ličkome Osiku presjeći cestu Gospić - Lički Osik - Perušić radi uvođenja svojih snaga u Perušić i spajanja sa snagama u vojarni. Sve su te pokušaje branitelji odbili.

14.09.1991. branitelji su zauzeli vojarnu u Perušiću. No i nakon toga Perušić je bio cilj napada JNA i pobunjenika koji su mu nanosili materijalne štete i ljudske žrtve.

Ljubovo Da bi ovladao cestom Bunić - Lički Osik, neprijatelj je mehaniziranom bojnom zauzeo područje između Ljubova i Bunića. Tako su pobunjenici uspostavili bojišnicu prema hrvatskim braniteljima na tome području.

Položaji hrvatskih branitelja u Ljubovu gotovo su svakodnevno napadani, a branitelji su ih uz velike gubitke nastojali po svaku cijenu zadržati. Snažni napadi na Ljubovo trajali su od svibnja do srpnja 1991.

29

Plitvice Na početku 1991. pobunjenici su se posebno okomili na Nacionalni park Plitvice. Tako su 10.01.1991. upali u upravnu zgradu i prisilili predsjednika Upravnoga odbora Nikolu Lapova da dadne ostavku. Radnici Nacionalnoga parka Plitvice otjerali su nasilnike, ali nisu mogli spriječiti rušenje stoljetnih stabala i postavljanje trupaca na plitvičke prometnice. Osim toga uništavana je i ostala imovina Nacionalnoga parka.

Namjere da pripoje Nacionalni park „SAO Krajini” pobunjenici su istaknuli 25.03.1991. na mitingu u Mukinjama. Dan poslije Općina Korenica taj je zahtjev prihvatila. Na to je reagiralo Ministarstvo pravosuđa i uprave Republike Hrvatske i tu odluku 27.03.proglasilo nevaljanom. Ne obazirući se na to, pobunjenici i tzv. Martićeva milicija na Koranskome su mostu 28.03.postavili barikadu i srpsku zastavu te uspostavili straže na okolnim brdima. Nastavili su terorizirati Hrvate u njihovim domovima (bačen je eksploziv na kuću Hrvata u Mukinjama, a u Rastovači su ubili staricu).

Radi uspostave reda i mira na Plitvice je 28.03.stigla skupina hrvatskih policajaca koji su imali zadaću uspostaviti Policijsku postaju. Policajci su se pri tome sukobili s pobunjenicima i zarobili 29 terorista, među kojima su bili neki od istaknutih pobunjenika iz ostalih krajeva Hrvatske. Tada je poginuo i hrvatski policajac Josip Jović, koji se smatra prvom žrtvom hrvatskoga Domovinskoga rata.

Hrvatski su policajci na Plitvicama 2.04.1991. uspostavili postaju u jednome hotelu. Kako je nisu mogli napuštati, tako nisu mogli ni štititi hrvatsko pučanstvo u okolnim plitvičkim selima. U „rješavanje” stanja na Plitvicama uključila se je i JNA pokrećući svoje snage iz Rijeke, Delnica i Otočca. Cilj im je bio napasti hrvatske policijske snage na Plitvicama. Razmjestili su se na točke oko Policijske postaje MUP-a, ali izravne intervencije nije bilo. Akcija hrvatske policije na Plitvicama bila je legalna i značila je uspostavu vlasti Republike Hrvatske na tome području. Sve pozive koji su iz Zagreba upućivani pobunjenicima za razgovore i rješavanje problema na Plitvicama, oni su odbijali. Hrvatska je policija ostala na Plitvicama do 1.09.1991., kada je bila prisiljena povući se u Zagreb.

Zapadno područje Ličkog bojišta

Otočac i Brinje Obrambene mjere u Otočcu i Brinju počele su se poduzimati već u listopadu 30

1990. ustrojavanjem prvih vodova za posebne namjene pri postajama hrvatske policije i nabavom određenih količina oružja. Tijekom veljače, ožujka i travnja 1991. ustrojena je bojna Zbora narodne garde s oko 550 ljudi, a ispostave policijskih postaja uspostavljene su u Vrhovinama, Brinju, Dabru i Sincu.

25.03.1991. nastavilo se s ustrojavanjem dodatnih policijskih postrojba jačine oko dvije satnije.

5.05.1991. odlučeno je da se u Otočcu ustroji dragovoljački odred, u koji se je prijavilo više od 2000 ljudi, a tijekom srpnja se je ustrojilo i zapovjedništvo Zbora narodne garde.

12.07. ustrojen je protudiverzantski vod Zbora narodne garde, a 15.07.minobacačka desetina. Postrojbe za obranu u otočkome području svakim su se danom sve bolje organizirale i naoružavale.

25.07. ustrojen je odred Civilne zaštite (900 pripadnika).

6.08. osnovan je Krizni stožer općine Otočac. Od navedenih je postrojba u Otočcu 22.09.1991. ustrojena 133. brigada Zbora narodne garde. Branitelji Otočca zauzeli su 16.09.1991. vojarnu u Otočcu, a dva dana prije toga i vojarnu u Ramljanima.

Istočno područje Ličkog bojišta

Lovinac Pošto su 17.08.1990. pobunjenici razoružali Policijsku postaju u Gračacu i tako se domogli oružja, odmah su počeli s barikadama i stražama.

Pobunjenici su 4.04.1991. napali Policijsku postaju u Lovincu. Pri izvlačenju iz akcije pomogla im je i JNA. Odmah je ustrojen i Krizni stožer za Lovinac i Sveti Rok. Lovinčani su uspostavili potrebne veze sa selima s druge strane Velebita (Jasenice, Rovanjska, Seline, Starigrad).

Od sredine lipnja 1991. pobunjenici su počeli minobacačima napadati Lovinac. To je bio razlog da se Policijska postaja Lovinac pojača na 22 pripadnika. Kao pomoć braniteljima Lovinca MUP je poslao šezdesetak policajaca. Pomoć je pružalo i Zavičajno društvo Lovinčana iz Zagreba.

Topnički, pješački i minobacački napadi nastavljeni su u srpnju i kolovozu 1991.

10.08.1991. srpske su se obitelji počele iseljavati iz lovinačkoga kraja.

Odmah su potom uslijedili još jači napadi pobunjenika i JNA koje je podupiralo i zrakoplovstvo. Danonoćne borbe s pobunjenicima i JNA branitelji su vodili osobito od 18. do 24.09.1991.

Pred tako žestokim napadima hrvatsko se je pučanstvo lovinačkoga kraja s 31

braniteljima povuklo u podvelebitska sela: Starigrad, Seline i druga. Nakon što su zauzeli Lovinac, pobunjenici i JNA počeli su s pljačkom i paljenjem imovine izbjeglih Hrvata.

Oslobodilačke akcije branitelja u Lici, jesen 1991.

• Deblokada Bilaja i Ličkoga Ribnika: Akciju je poduzela 118. brigada i gospićka policija 28.09.1991. Neprijatelj je potisnut, a Bilaj su i Lički Ribnik deblokirani.

• Pokušaj deblokade područja Lovinac - Sveti Rok - Ričica: Akcija je pokrenuta 24.09.1991., ali se je od nje odustalo.

• Oslobođenje Brloga: Akciju su uspješno provele postrojbe iz Otočca, Ličkoga Lešća, Brinja, Senja i Zagreba te je 26.09.1991. deblokirana i cesta Otočac - Žuta Lokva.

• Oslobođenje Drenova Klanca i Staroga Sela: Akcija je uspješno provedena 4.11.1991. Njome je bitno skraćena tamošnja bojišnica za oko 19 km, a neprijatelju je onemogućeno daljnje topničko djelovanje po cesti Otočac - Žuta Lokva.

• Oslobođenje Glibodola i Dabra: Akcija je uspješno izvedena 12.12.1991.

• Oslobođenje Poduma: Akcija je uspješno izvedena 30.12.1991.

Na razvoj hrvatskih obrambenih snaga i na akcije Hrvatske vojske u Lici općenito pozitivan utjecaj imao je sporazum postignut s proturječnim generalom JNA Marijanom Čadom, zapovjednikom 13. korpusa u Rijeci, kojim je dogovoren miran izlazak postrojba JNA iz riječkoga i širega područja. Sporazum je potpisan 9.11.1991., a izlazak iz Rijeke do 13.12.1991.

Pobunjenici i JNA na ličkome bojištu u ljeto i jesen 1991. nisu ostvarili ni jedan od velikosrpskih planova.

U jesen 1991. lička je bojišnica s hrvatske strane bitno ojačana. Izvedene akcije i oslobađanje nekoliko sela dalo je braniteljima veliko samopouzdanje.

Odlučnošću koju su pokazali lički branitelji, dali su do znanja pobunjenicima i JNA da ih ne mogu tako jednostavno pobijediti ni zaplašiti. Lički su se branitelji oslanjali na svoje snage i mogućnosti i sve što su učinili u tim, ne baš lakim trenutcima kada je trebalo prihvatiti i izdržati neprijateljske napade, bilo je više nego uspješno.

Kako je pred kraj 1991. utvrđena lička bojišnica, takva će ostati sve do vojnoredarstvene akcije Medački džep u rujnu 1993.

32

Sjeverna Dalmacija

Osnovni je cilj velikosrpske agresije na bojište sjeverne i srednje Dalmacije: • osvojiti Ravne kotare i grad Zadar • izbiti na more u Zadru i Starigradu pod Velebitom • spojiti se s pomorskim snagama Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) u zadarskim vodama i tako hrvatsko državno područje razdvojiti na dva dijela • ovladati Šibenikom i zaleđem • ovladati Sinjem i zaleđem • u Sinju se spojiti s interventnim snagama JNA koje su se očekivale iz Bosne i Hercegovine i tako stvoriti uvjete za napad prema Splitu.

U ostvarivanju planova pobunjenici su računali na snage JNA u sastavu 9. kninskoga korpusa, raspoređene u Kninu, Zadru, Benkovcu, Drnišu, Šibeniku, Sinju, Svetome Roku. Računali su na snage Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) raspoređene u Splitu, Rogoznici i Šibeniku.

Planirano je i sudjelovanje vojnoškolskih ustanova JNA u Zadru i Splitu te pomoć snaga Jugoslavenskoga ratnoga „vazduhoplovstva” (zrakoplovstva) (JRZ) raspoređenih na uzletištu Zemunik kod Zadra.

Snage JNA u Dalmaciji u ljeto 1991.

• Vojnopomorska oblast (Zapovjedništvo u Splitu): • 8. vojnopomorski sektor (Zapovjedništvo u Šibeniku) • 9. korpus u Kninu: 221. Mtbr - Knin, 180. br, Benkovac 33

• Pojačanja: iz 1. i 3. VO.

Zadar

U geostrateškom pogledu područje Zadra bilo je izuzetno važno u planovima srpskih pobunjenika i JNA. Preko ovoga dijela sjeverne Dalmacije neprijatelj je namjeravao ostvariti svoj vjekovni san – izlazak na more. Osim toga nastojao je presjeći glavnu prometnu komunikaciju koja je preko Novskog ždrila vodila prema unutrašnjosti Hrvatske. Zbog toga ne čudi što je za prve ciljeve na zadarskom području izabrao sela Kruševo i Jasenice, jedina dva mjesta s potpuno hrvatskim pučanstvom u bivšoj općini Obrovac.

Napadi na Kruševo započeli su još početkom ljeta 1991., ali su pripadnici postrojbe Specijalne policije Zadar – Poskoci uspješno odolijevali svim neprijateljskim provokacijama i spriječavali ostvarenje njihovog cilja: zauzimanje Kruševa i povezivanje četničkih uporišta u Obrovcu i Karinu u jednu cjelinu, a istodobno izbijanje na Novigradsko more u predjelu primorskih zaseoka Kruševa – Meke Drage, Ribnice i Crne Punte.

Istovremeno s napadima na Kruševo neprijatelj je sredinom ljeta povremeno granatirao Jasenice. Opći napad na Jasenice iz pravca Obrovca započeo je 11. rujna 1991. pod zapovjedništvom pukovnika Ratka Mladića. Malobrojna obrana predvođena postrojbom specijalne policije u početku se uspješno odupirala te uništila i prva oklopna vozila na zadarskom području – jedan oklopni transporter i jedan tenk. Ipak, neprijatelj je u popodnevnim satima probio obrambene linije, a branitelji su se morali povući iz Jasenica, Maslenice i Rovanjske. Ovime je na predjelu Maslenice presječena Jadranska magistrala i komunikacija prema Rijeci i Zagrebu, a neprijatelj je ovladao Masleničkim mostom i Novskim ždrilom. Padom Jasenica i Maslenice branitelji Kruševa našli su se u potpunom okruženju, morali su napustiti položaje te se morem izvlačiti i prebacivati u još uvijek slobodni Novigrad.

Ova događanja bila su uvertira u napade na ostala mjesta na zadarskom području i na sam Zadar. Već 16. rujna neprijatelj je topništvom napao grad, u kojem je po prvi put označena zračna opasnost. Počinju redom padati hrvatska sela u zadarskom zaleđu, a neprijatelj je bio sve bliže gradu. Jedan pravac napada kretao se od Murvice preko Briševa prema gradskoj četvrti Bokanjac, a drugi preko Babinduba i Crnog prema istočnim djelovima grada.

Krajem rujna i početkom listopada 1991. Zadar se našao u potpunom okruženju, budući da je Jugoslavenska ratna mornarica blokirala i napadala 34

grad s mora. Najžešće granatiranje Zadra dogodilo se 4. listopada, kada je najveći dio povijesne jezgre teško oštećen. Istovremeno, stanovnici su bili bez vode, budući da je opskrba s vodocrpilišta na Zrmanji već odavno bila u rukama neprijatelja, a struje je bilo sve rjeđe. Ipak, Zadar je obranjen i deblokiran. Neprijateljski tenkovi zaustavljeni su u Dračevcu i Bokanjcu, na samom ulazu u grad, JNA se povlači iz vojarni u gradu te se utvrđuje na Musapstanu, Crnom i Križu, točkama s kojih je vršeno svakodnevno granatiranje, a s kojih se grad vidio kao na dlanu. Istovremeno, četnici su na okupiranom području uništili i spalili najveći dio stambenog fonda, vjerskih i gospodarskih objekata, a 21. studenoga srušili su Maslenički most. O razmjerima razaranja grada i okolice ne namjeravam podrobnije govoriti, budući da priložene ilustracije govore same za sebe. U pojedinim selima zadarskog zaleđa napravili su teške zločine, masakrirajući nedužne i nemoćne civile, koji nisu uspjeli pobjeći pred nadiranjem neprijatelja. Najstrašniji zločin dogodio se 18. studenog 1991. u Škabrnji i Nadinu, gdje su četničke horde zaklale, a potom izmasakrirale 81 osobu. Uz događanja na Ovčari, ovaj zločin spada među najstrašnija zlodjela srpskog okupatora u Domovinskom ratu. Uoči samog potpisivanja Sarajevskog sporazuma početkom 1992. okupator je poduzeo još jednu operaciju zauzimanja teritorija zadarskog zaleđa, okupiravši Novigrad, Paljuv i Podgradinu, čime se u poluokruženju našlo Posedarje. Ovime je stvorena bojišna crta koja će takva ostati do vojnoredarstvene operacije Maslenica, u kojoj je veliki dio zadarskog zaleđa oslobođen, a sam grad potpuno deblokiran. Šibenik

Neprijatelj je, da bi se spojio sa snagama JNA i JRM u Šibeniku, 16.09.1991. poduzeo napad na Šibenik. Napad je pokrenut iz dva smjera: • Bribirske Mostine - Zaton - Šibenski most • Drniš - Pakovo Selo - Šibenik.

Agresori su računali na jake snage JNA i JRM raspoređene u šibenskim vojarnama i u šibenskim vodama. Iz Bribirskih Mostina krenula je kombinirana oklopno-pješačka skupina s 50-ak bojnih vozila, poduprta topništvom i logistikom. U gradu Šibenika Vojna policija JNA zauzela je obrambene položaje, brodovi JRM bili su u pokretu, a pripremalo se je i JRZ za potporu.

Neprijatelj se je približio Šibenskomu mostu kasno na večer, oko 20 sati, 16.09.1991., a zatim tenkovima počeo djelovati po Šibeniku i braniteljima mosta. Tijekom noći 16./17.09. snage JNA utvrdile su se na prostoru od sela 35

Gaćeleza do Šibenskoga mosta. U jutarnjim satima 17.09. počele su ponovno tući Šibenik iz smjera Šibenskog mosta. Pogođene su mnoge javne zgrade i katedrala sv. Jakova.

Snage JNA 18.09.pokušale su izvršiti tenkovski proboj prema Vodicama, ali nisu uspjele. Istovremeno su na smjeru od Pakova Sela prema Šibeniku neprijateljske snage zaustavljene i nisu imale nikakva znatnijega uspjeha.

Tijekom 19.09.neprijatelji su trpjeli gubitke oko Šibenskoga mosta, a pod pritiskom branitelja bili su primorani uz gubitke u ljudstvu i bojnoj tehnici povući se natrag prema Bribirskim Mostinama.

U vrijeme početka napada na Šibenik 16.09.1991. oko Šibenskoga su mosta bile malobrojne snage hrvatskih branitelja (vod protuzračne obrane i policijska ophodnja). Kada se je saznalo da neprijateljska kolona kreće prema Šibeniku, poduzete su mjere za pojačanje obrane. Pomoć je prvo stigla iz Pirovca, zatim posebna policija iz Šibenika, satnija iz 113. brigade, inženjerijski vod s eksplozivom za slučaj potrebe.

U Vodicama je ustrojena i satnija za obranu mjesta. Kada se je u Vodicama saznalo o prolasku neprijateljske kolone prema Šibeniku, zapovjednik Policijske postaje ustrojio je dvije skupine s 18 policajaca i poslao ih prema Šibenskomu mostu. Krizni stožer u Vodicama također je poduzeo mjere za obranu grada od napada iz Gaćeleza i Zatona. Pomoć je stigla i iz Skradina u selo Raslinu, gdje je organizirana obrana.

I iz Stankovaca je u Vodice poslana skupina branitelja. Vodičani su neprijatelja zaustavili na rubnim dijelovima mjesta, a potom i protjerali.

Tijekom tih događaja oko Šibenskoga mosta važnu je ulogu imala obalna bitnica Žirje, koja je još 14.09. sa zapovjednikom prešla na hrvatsku stranu (6 topova 90 mm i 1700 granata). JNA je tek 17.09. saznala da je bitnica u rukama hrvatskih branitelja.

Bitnica je djelovala 16.09. po ratnim brodovima JRM u šibenskim vodama, pogodili su jedan brod, a ostali su potom napustili to područje. Tukli su i po neprijatelju oko Šibenskoga mosta. Toga je dana napuštena zgrada Doma JNA u središtu Šibenika i vojarna Šubićevac, gdje je bila smještena Vojna policija JNA. Istoga su dana u Rogoznici osvojene obalne bitnice Zečevo i Kruščica.

Osim branitelja Rogoznice u akciji su sudjelovali i branitelji Primoštena.

Neprijateljsko je zrakoplovstvo učestalo djelovalo po hrvatskim obrambenim položajima i općenito snagama koje su osvajale vojarne JNA. U tim su napadima branitelji srušili dva zrakoplova JRZ („oba, oba su pala”, poznat je usklik iz tog vremena).

Kada su 19.09.1991. osvojene vojarna Kuline i Remontni zavod Velimir Škorpik, zarobljeno je više brodova JRM. JNA je koncentrirala velik broj tenkova i druge bojne tehnike oko Šibenskoga mosta očekujući prodor 36

tenkovske kolone iz Drniša, s kojom bi zajednički ušli u Šibenik. To se nije ostvarilo jer je kolona iz Drniša zaustavljena u Pakovu Selu. Hrvatski su branitelji topništvom nanijeli neprijatelju znatne gubitke na kopnu, moru i u zraku. Neprijatelj je zaustavljen u svojim namjerama na Šibenskome mostu.

23.09.1991. bio je posljednji dan osmodnevne bitke za Šibenik. Bila je to velika pobjeda hrvatskih branitelja i prekretnica u bojnim djelovanjima na tome području a i šire.

Drniš

Istovremeno kada i na Šibenik, JNA i pobunjenici 16.09.1991. poduzeli su tenkovski napad iz Oklaja i Siverića na Drniš. Napad je praćen topovskom i minobacačkom paljbom po obrambenim položajima hrvatskih branitelja.

Pobunjenike su poduprle snage JNA iz vojarna u Trbounju i Žitniću. Uz to je napad na Drniš pokrenut iz Petrova polja.

Hrvatske obrambene snage bile su naoružane lakim ručnim oružjem (puškama i strojopuškama) te s nešto protuoklopnih sredstava. U neprijateljskome napadu na Oklaj ubijeno je troje građana, a desetak je ranjeno. U takvim je okolnostima hrvatsko pučanstvo iz Oklaja počelo napuštati svoje domove. Hrvatski su se branitelji povlačili na pričuvne položaje oko Drniša u namjeri da brane grad. Ipak, hrvatske su se obrambene snage i građansko pučanstvo 18.09.1991. povukli prema Miljevcima i Šibeniku. 4. bojna 113. brigade i 4. bojna 4. gardijske brigade te pripadnici policije nove su obrambene položaje postavili u Pakovu Selu i Unešiću.

Dana 20.09. neprijatelj je pokrenuo tenkovski napad preko planine Moseća, gdje je naišao na dobro organiziranu obranu hrvatskih branitelja, koji su napad zaustavili i prisilili neprijatelja na povlačenje prema Žitniću uz gubitke u ljudstvu i bojnoj tehnici. Neprijateljski poraz u Pakovu Selu i na Moseću omogućio je braniteljima da jače učvrste obrambene položaje na toj crti i učine ju neprobojnom za neprijatelja u njegovu nastojanju da se približi Šibeniku. Do kraja je godine na ovoj bojišnici bilo više obostranih akcija, ali su obrambeni položaji uspostavljeni u jesen 1991. ostali nepromijenjeni.

Sinj

Zaposjedanje sinjskoga kraja planirano je iz triju smjerova: • tenkovskom snagama JNA iz Bosne i Hercegovine (koje su 7.05.1991. zaustavljene pred Širokim Brijegom) 37

• snagama JNA iz Kninskoga garnizona • postrojbom Vojne policije iz Šibenika.

U tome su trebale sudjelovati unutarnje snage JNA raspoređene u sinjskim vojarnama.

Topnički napadi počeli su 25.08.1991. na Kijevo i Vrliku sa okolnim selima.

U Otišiću je minirana cesta između Vrlike i Sinja. Napad osobito jak ponovljen je 26.08. kada su se branitelji i građani povukli iz Kijeva i Vrlike, te ih prepustili agresoru.

Kijevo je uništeno, a mještani protjerani. Tako je ono postalo jedan od simbola otpora velikosrpskoj pobuni. Potpuna okupacija vrličkog kraja završena je 28.08., a branitelji su se povlačili prema Sinju i uspostavili novu crtu obrane na potezu Otišić-Laktac.

Braneći selo Maljkovo i jugozapadni dio Peruče, 17.09.1991. poginulo je šest pripadnika policije. Posljednji prodor neprijatelj je izvršio 18.09. potiskujući branitelje, izbio je na Alebića Kulu iznad Hrvaca i na branu HE Peruča (osam kilometara od Sinja). Tijekom rujna neprijateljski su se napadi nastavili svakodnevno, a sinjska se je bojišnica postupno oblikovala.

38

Južna Dalmacija

U jesen 1991. provoditelji velikosrpskoga programa usmjerili su vojne snage na jug Republike Hrvatske. Nositelj je agresije i na tome području bila JNA, TO Srbije i Crne Gore te BiH, potpomognute raznim paravojnim postrojbama i skupinama s četničkim obilježjima.

Agresori su na raspolaganju imali 2. titogradski (podgorički) korpus, snage ratnoga zrakoplovstva na aerodromima (uzletištima) u Mostaru i u Titogradu (Podgorici) te 9. vojnopomorski sektor Kumbor JRM. Za koordinaciju napada na jug Republike Hrvatske ustrojena je 2. OG neprijateljskih snaga.

U agresiji se je računalo i na potporu snaga 37. užičkoga korpusa koji se je tijekom rujna 1991. premjestio u Mostar. Neposrednu zadaću odsijecanja Dubrovnika od ostatka Republike Hrvatske dobila je 472. mtbr. Procjenjuje se da su neprijateljske snage za napad na jug Hrvatske raspolagale s oko 10 - 12 tisuća ljudi, oko 100 tenkova, 50 oklopnih transportera, oko 120 raznih vrsta topničkog oružja i oko 100 zrakoplova.

Cilj je bio ovladati Konavlima i cijelim dubrovačkim primorjem, a snagama iz istočne Hercegovine (Popovo polje) ovladati Čepikućama, Slanim i Metkovićem i tako se spojiti sa svojim snagama u dolini rijeke Neretve, južno od Mostara. To je bio način da se jug Republike Hrvatske okupira i pripoji zamišljenoj Velikoj Srbiji.

Neprijatelj je svoje snage iz Crne Gore prema Popovu polju pokrenuo 17./18.09.1991. To je bio početak rasporeda njegovih snaga za napad na jug Republike Hrvatske. Nešto poslije, 23./24.09. pokrenuo je i ostale snage za 39

napad na Konavle i Dubrovnik. Napad je počeo 1.10.istodobno na cijelome jugu, u zaleđu Čepikuća i Slanoga te kroz Konavle prema Dubrovniku.

14.09.1991. hrvatski su branitelji u Pločama izveli uspješnu akciju Zelena tabla i Male bare, u kojoj su osvojili vojarne i skladišta oružja JNA. Čepikuće

Neprijatelj je 01.10.1991. pokrenuo motoriziranu kolonu iz Ravnoga (jugoistočna Hercegovina) jačine oko 600 ljudi, s ciljem izbijanja na granicu Republike Hrvatske prema Čepikućama. U zasjedi su ih dočekali pripadnici satnije 116. brigade (oko 100 ljudi) naoružani uglavnom lakim ručnim oružjem.

Neprijatelju su naneseni znatni gubitci u ljudstvu, oružju i vojnoj opremi, nakon čega je bio primoran povući se u okupirano selo Ravno. Obrana Čepikuća na položajima je izdržala sve do 24.11.1991., kada je selo nakon žestokih i višednevnih bojeva osvojila JNA. Slano (po obrani Čepikuća)

Motorizirana neprijateljska kolona (njih oko 600) iz Ravnoga je kroz Zavalu napredovala prema Slanome. Otpor im je pružila skupina od 60-ak branitelja.

Neprijatelj je u Slano izbio 5.10.1991., okupirao ga i porušio. Time je jug Hrvatske presječen u dva dijela.

Pelješac

Obrana Pelješca počela se je provoditi od 18.10.1991. i nastavila se je dalje na uzastopnim položajima u skladu s napredovanjem neprijateljskih snaga.

Branitelji Pelješca nisu dopustili neprijatelju ulazak na poluotok. Pelješac je bio odsječen od hrvatskoga kopna, a veza se je s njim održavala trajektom.

Dubrovnik

Tijek okupacije Konavala i dubrovačkoga zaleđa: Neprijatelj je 15.10.1991. okupirao Cavtat, a 22.10. okupirani su Kupari i Srebreno.

17.10. neprijatelj je proglasio pomorsku blokadu Dubrovnika i nastavio napadati prema gradu.

40

25.10. okupirao je Donji Brgat, Gornji Brgat i Dubac, a 1.11.Mali Zaton i Orašac.

9.11. pokušao je ovladati i Bosankom, ali bez uspjeha.

15.11. Dubrovnik se je branio s položaja Mokošica - Sustjepan - Srđ. Grad je u prvoj polovini studenoga 1991. bio u potpunu neprijateljskome okruženju s kopna i mora. Slobodni se je prostor sveo na 10 - 12 četvornih kilometara, na kojemu je živjelo oko 35 000 građana i branitelja.

06.12.1991. Dubrovnik su agresori žestoko napadali topništvom, s ciljem da branitelje obeshrabre i prisile na predaju, ali im nije uspio ni pritisak takve vrste.

Za uspomenu i zahvalnost braniteljima taj datum, Dubrovčani obilježavaju kao Dan branitelja. Tako je neprijatelj za dva mjeseca agresije okupirao jug Hrvatske osim grada Dubrovnika, s kojim je cijelo vrijeme blokade održavana veza morem (Odred naoružanih brodova Dubrovnik). Crta obrane pred kraj 1991. bila je na potezu uvala Bistrina (Malostonski zaljev) Hutovo.

Branitelji juga Hrvatske spriječili su izbijanje neprijatelja u dolinu rijeke Neretve i tako onemogućili planirano spajanje sa snagama JNA koje bi napredovale iz Mostara. Dubrovnik je ostao u neprijateljskome okruženju sve do 26.06.1992., kada je deblokiran akcijom Hrvatske vojske Tigar. U blokadi je bio 7 mjeseci i 21 dan.

Bitka na Srdju

Prvi napad na utvrdu, na kojoj je bio instaliran odašiljač Hrvatske radio televizije, dogodio se 1. listopada 1991. godine kad su zrakoplovi Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva izvršili raketiranje i bombardiranje odašiljača. Već je tog prvog dana napada utvrda pretrpjela znatna oštećenja, a odašiljač je zbog izravnog pogotka onesposobljen pa je Dubrovnik dospio u komunikacijsku blokadu koja je nakon ovog napada ovisila o jednom radio41

amateru.

Nakon općeg napada na nekadašnju općinu Dubrovnik i otpora malobrojnih i slabo naoružanih hrvatskih branitelja, pripadnici neprijateljske JNA, TO Crne Gore i istočne Hercegovine te raznih dragovoljačkih postrojbi uspjeli su malobrojne branitelje potisnuti u sam grad Dubrovnik i njegova prigradska naselja. Padom važnog hrvatskog uporišta u selu Brgat, branitelji su bili prisiljeni povući se u selo Bosanka te na utvrde Strinćjera i Imperial, pokušavajući organizirati posljednju crtu obrane grada.

Obrana Jadrana

Usporedno s ratom na bojištima duž Hrvatske te ratom za vojarne u pozadini bojišta, odvijale su se i akcije obrane Jadrana. Prvo je, u rujnu, osvojena baza JNA u Pločama Ubrzo su pale i bitnice obalnoga topništva (Žirje, Zečevo) i drugi objekti na obali i otocima Od rujna do studenoga 1991. JNA je provela tri blokade hrv. luka uz pokušaj invazije na Šoltu te bombardiranje Splita, Šibenika, Zadra, Dubrovnika i drugih obalnih mjesta, no do kraja 1991. ipak je doživjela neuspjeh i bila prisiljena na djelomično povlačenje s okrnjenom i oštećenom flotom, a u svibnju 1992. povukla se i s otoka Visa, Lastova i Mljeta.

Vojne operacije Baranja 03.04.1992.

42

GUBICI

Hrvatska strana 107. brigada HV koja je nastupala na valpovskom smjeru imala je 14 poginulih, 2 nestala i 70 ranjenih.

TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

Zapovjednik ZP Osijek, general Karl Gorinšek, planira i izvodi kontroverznu akciju upada u Baranju.

Napad počinje prelaskom preko Drave i izvodi se na dva glavna smjera: jedan koji izvodi od Valpova te drugi na desnom krilu, sa zamisli da se snagama na desnom krilu odsjeku prometnice prema Vukovaru, a preko lijevog krila prodre dublje u Baranju.

Zbog slabe koordinacije, odnosno manjkavom sustavu vođenja i zapovijedanja koji je bio opterećen miješanjem političkih i vojnih odgovornosti, akcija propada te se snage HV povlače uz značajne gubitke u ljudstvu i tehnici.

43

Bitka u Rosinjači 05.12.1991.

Mjesto bitke Šuma Rosinjača, između Tenje i Osijeka.

Postrojbe • Hrvatska strana: snage ojačane desetine 106. brigade HV (16 vojnika) • Agresor: oklopno-mehanizirani bataljon JNA, paravojne formacije pobunjenih Srba Gubici • Hrvatska strana: svih 16 vojnika 106.br • Agresor: nepoznato Tijek bitke Bitka na Rosinjači, kao i npr. Zasjeda u Kusonjama, jedna je od manje poznatih, ali i najherojskijih i najtragičnijih epizoda Domovinskog rata. Kada su 5. prosinca 1991. snage JNA i četnici, nakon strahovite topničke pripreme, krenuli u konačno osvajanja grada Osijeka općim oklopno-pješačkim napadom, najjači prodor usmjerili su kroz šumu Rosinjača na južnom prilazu gradu. Zbog toga što na tom pravcu nije očekivan veći prodor srpskog agresora, položaje u šumi Rosinjača držale su samo snage ojačane desetine 106. osječke brigade HV (svega 16 hrvatskih vojnika). U neravnopravnoj 44

borbi, pokušavajući zaustaviti prodor daleko jačeg i brojnijeg neprijatelja (u snazi oklopno-mehaniziranog bataljona), toga dana izginuli su svi hrvatski branitelji u šumi Rosinjača. Međutim, njihova žrtva nije bila uzaludna jer su svojim otporom na kratko zaustavili neprijatelja, omogučivši konsolidaciju obrane na drugim prilazima Osijeku. Ponajviše zahvaljujući njihovom otporu grad je toga najkritičnijega dana ipak obranjen. Tog 5. prosinca 1991. godine sveukupno je u obrani Osijeka na njegovim prilazima poginulo 26 pripadnika 106. osječke brigade HV. Rezultat bitke Zaustavljen prodor JNA i četnika na prilazima Osijeku i omogućena konsolidacija obrane, što je u konačnici znatno doprinijelo ukupnoj obrani Osijeka.

Bitka za Pakrac 01. - 03.03.1991.

Bitkom za Pakrac je započeo hrvatski Domovinski rat protiv velikosrpskog agresora.

Oružani sukob hrvatskih policijskih postrojaba sa pobunjenim Srbima se zbio 1. ožujka 1991.. Ovo je bio prvi otvoreni oružani sukob hrvatskih regularnih snaga sa srpskim pobunjenicima. Ovaj dan se u Pakracu obilježava svake godine kao obljetnica početka Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj.

Cilj velikosrpskih ideologa je bio zauzeti grad Pakrac. Prema njihovim planovima, trebao je biti središtem SAO Krajine za Zapadnu Slavoniju.

Stvari su se počele zakuhavati početkom 1991.. Počele su sa otvorenom velikosrpskom ikonografijom. Po gradu su velikosrbi iscrtavali četničke oznake i isticali četničke zastave. Noćna pucnjava je postajala uobičajenom, a onda su počeli podmećati eksplozive pod kuće Hrvata.

Sljedeći korak su napravili dužnosnici Skupštine Općine Pakrac, u kojoj su uglavnom bili Srbi. 22. veljače iste godine su izglasovali pripojenje t.zv. SAO Krajini.

U to vrijeme je načelnik pakračkog SUP-a bio Jovo Vezmar, osoba srpske nacionalnosti. Na tom je mjestu bio zadržan zbog "mirnog suživota".

No, od srpskih političara koji su poticali pobunu i pripojenje velikoj Srbiji je dobio zadaću da pripoji Općinu Pakrac SAO Krajini, a kao put ka tom cilju je trebao preuzeti nadzor nad Pakracom i policijskom postajom.

45

Tijek događaja

01.03.1991.

Tako je on 1. ožujka 1991. zapovijedio mobilizaciju pričuvnog sastava ondašnje milicije i to je mobilizirao isključivo Srbe. Sve oružje namijenjeno pričuvnom sastavu je predao isključivo Srbima iz Pakraca i iz sela u okolici.

Iste noći, sa 1. na 2. ožujka je na prijevaru razoružao policajce hrvatske nacionalnosti (njih 16) te tako preuzeo nadzor nad policijskom postajom.

Sa policijske zgrade i općinske zgrade su pobunjeni Srbi skinuli zastavu Republike Hrvatske i postavili zastavu Republike Srbije. Na zgradu Skupštine Općine su postavili i četničku zastavu.

Potom se i JNA uključila u srpsku pobunu. Iz vojarne JNA u Bjelovaru je prema Lipiku krenula kolona od 10 tenkova. Kroz Pakrac je prošla oko 22:30.

02.03.1991.

Hrvatska reakcija je uslijedila idućeg dana, 2. ožujka. Postrojba specijalne policije RH je krenula iz Bjelovara. Prvo je uklonila barikade na cestovnoj prometnici prema Daruvaru. Rano ujutro je došla u Pakrac. Kad je stigla u gradsko središte, po njima su iz pješačkog oružja zapucali pobunjeni srpski policajci sa položaja na brdu Kalvariji.

Hrvatski specijalci su odgovorili i uslijedio je kratki okršaj, u kojem su pobjedu izvojevali hrvatski specijalci. Zarobili su 32 pobunjena policajca i oslobodili policijsku postaju te uklonili srpske zastave sa službenih hrvatskih objekata i vratili zastave RH. Pobunjene srpske policajce se sprovelo u Bjelovar, a u gradu su ponovno vratili javni red i mir.

Pobunjeni zapovjednik je smijenjen i policijska postaja je dobila novog zapovjednika Stjepana Kupsjaka.

Popodneva tog dana oko 16 sati su u Pakrac došli visoki hrvatski dužnosnici, potpredsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić i predsjednik Vijeća općina Sabora RH Slavko Degoricija.

Hrvatske su postrojbe uskoro doznale da srpski pobunjenici spremaju još iste noći novi i snažniji napad na policijsku postaju. Radi sprječavanja velikosrba da ponovno zauzmu postaju i radi obrane Pakraca, u Pakrac su se zaputila dva autobusa hrvatskih policajaca. Oko 18 sati su došli autobusi u Pakrac. Čim su izašli iz autobusa, policajce je zasula snažna puščana paljba sa položaja na okolnim brdima te iz strojnice sa tornja pravoslavne crkve.

Nakon što su Mesić i Degoricija završili s posjetom, pobunjeni Srbi ponovo s brda Kalvarije pucaju po gradu. Napad na grad i okršaj hrvatske policije sa pobunjenicima je potrajao cijelu noć.

46

03.03.1991.

Jutro nakon borba su se srpski pobunjenici razbježali u šume ili u sela kojima je pristup bio zapriječen barikadama koje su postavili pobunjenici.

Pobunjenicima je pohitala u pomoć oklopna postrojba JNA, no stigla je u grad prekasno i nije mogla spriječiti reakciju hrvatskog redarstva. Ipak prolazak kroz grad je imao drugu svrhu: demonstrirati silu prolazeći kroz grad, zastrašiti Hrvate i ohrabriti velikosrbe.

Na nogometnom igralištu je održan sastanak u nazočnosti Stjepana Mesića, ministra unutarnjih poslova RH Josipa Boljkovca, potpredsjednika Vlade RH Mladena Ramljaka, predstavnika Predsjedništva SFRJ Nenada Bućina i Bogića Bogićevića, ministra unutarnjih poslova SFRJ Petra Gračanina i zapovjednika 5. vojne oblasti generala Konrada Kolšeka. Zaključilo se da se stvari u Pakracu vrate na stanje od prije 1. ožujka.

Bilanca događaja

Nakon napada pobunjenih Srba na Pakrac i okršaja s njima, hrvatske su redarstvene snage imale trojicu ranjenika.

Prema svjedočenju bivšeg predsjednika SDS-a (za područje zapadne Slavonije), Veljka Džakule nešto poslije, u srpnju 1991. je on (Džakula) osobno primio prijetnju smrću od strane srpskog šefa policije u Pakracu Jove Vezmara, zbog "pasiviziranja Srba u zapadnoj Slavoniji i zato što još nije došlo do rata"

Bitka za vojarne 14. - 19.09.1991.

Bitka za vojarne ponekad se također naziva Rat za vojarne, je izraz kojim se naziva serija borbi koja se odigrala diljem Hrvatske kao dio Domovinskog rata tijekom 1991., sa najvažnijim sukobima tijekom rujna.

Borba se vodila među Hrvatskim snagama (još slabom vojskom, policijom i 47

dobrovoljcima) i Jugoslavenske Narodne Armije (JNA). Bitka se smatra bitnom Hrvatskom pobjedom jer su Hrvatske snage zarobile vrijednu tešku opremu (tenkove, topništvo, rakete) iz vojnih vojarni, koja im je bila bitna za ratna djelovanja.

Uvod

S obzirom da je Hrvatska bila dio Jugoslavije, bila je također i dio združene Armije (JNA). Radi toga, kada su Hrvati glasali za nezavisnost od Jugoslavije tijekom 1991., na Hrvatskom teritoriju, još je bio veliki broj vojarni federalne vojske gdje su bile stacionirane JNA snage. Ne samo da je ova prisutnost vojnih jedinica daleko od fronte bila problematična, same vojarne su bile uglavnom stacionirane u naseljenim, urbanim područjima, pa bi bilo kakve borbe oko njih sigurno uzrokovale puno koleteralne štete i uništenja civilnih ciljeva. Ipak, jer je Hrvatska vojska (HV) imala vrlo malo teške opreme, ove su vojarne bile vrlo vrijedne.

Pogoršanje sigurnosne situacije u Hrvatskoj tijekom 1990. je dovela do toga da Hrvatsko vodstvo priprema planove u slučaju rata. Zapovjednik Hrvatske Vojske (bivši Hrvatski Ministar Obrane) Martin Špegelj, koji je bio najglasniji vojni zagovornik napada na vojarne, formulirao je sveobuhvatni plan za zarobljavanje vojarna diljem Hrvatske tako da bi se zarobilo oružje u tim skladištima. Kako je počeo Rat u Sloveniji u lipnju 1991., Špegelj je nagovarao Hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana da napadne vojarne i pomogne Slovencima. Tuđman je odbio, prestrašen pune sile JNA u takvom ratu. Davor Domazet (u svojoj knizi "Hrvatska i veliko ratište") prikazuje vjeru grupe povjesničara da je ova prilika bila samo razrađena urota da se Hrvatska uvuče u rat. Ako se uzme u obzir količina vojne opreme koja se nalazila u tim vojarnama, ta tvrdnja ispada sumnjiva.

Tijekom eskalacija nasilja za ljeta 1991., JNA se otvoreno priklonila pobunjenim Srbima. Kao rezultat toga, Hrvatske snage, još nerazvijene kao prava sila, blokirale su brojne vojarne JNA tako da vojne jedinice iz njih ne bi mogle nesmetano izaći u neokupiranu Hrvatsku. Problem nedovoljnih snaga za Hrvatsku je vojsku značio da su mnogi od onih koji su držali blokadu bili civili, ne vojnici - uključujući policiju, građansku zaštitu i lokalne samooragnizirane doborovoljce.

Početak rata u Hrvatskoj

Rat je dugo počinjao, napetosti su rasle od sredine 1990. što je omogućilo da 48

se pregovorima smanji opseg problema sa vojarnama. JNA i Hrvatsko vodstvo su se složili o povlačenju nekih JNA vojarni zamjetno u mjestima daleko od fronte poput Pule i Rijeke (13. Korpus). Ovaj kompromis je bio kritiziran od dijelova Hrvatske vojske (zamjetno Martina Špegelja) koji je tvrdio da Hrvatsko vodstvo dopušta neprijatelju da se povuče sa punom opremom, a sa ratom neizbježnim.

Bitno je napomenuti da je nadolazeći rat, kao i ranija nezavisnost Slovenije i oklijevanje ne-Srba da idu u rat za ciljeve Hrvatskih Srba, uzrokovao masovna dezerterstva radi kojih su JNA snage bile oslabljene. Radi toga, stacionarne vojarne su bile prve koje su patile i u 1991., ove su imale više opreme nego ljudi da im upravljaju.

Početni potezi rata bili su napravljeni u Kolovozu u Istočnoj Slavoniji, kod Bitke za Vukovar i u Dalmaciji. Eskalacija nasilja je rezultairala u tome da su vojnici na lokacijama preuzeli inicijativu i napali mnoge vojarne, protiv želja Hrvatske vlasti, koja je željela nastaviti pregovore čak u vrijeme kada je skoro 1/3 Hrvatske bila već okupirana od strane JNA i Srpskih pobunjenika.

Glavnina napada na vojarne odigrala se od 14. do 19. rujna 1991. U tih šest dana, 36 vojarni i skladišta i 26 drugih vojnih lokacija su bile zarobljene ili su se predale. 27. rujna, plan Bilogora je pokrenut, koji je završio zarobljavanjem Bjelovarske i Koprivničke vojarne.

Neka skladišta oružja su bila bombardirana od strane zračnih snaga JNA nakon pada, ali su lokalno organizirane Hrvatske jedinice vrlo efektivne i brze u prebacivanju najvrijednije opreme na druge lokacije. Barem pet vojarni je bilo tako bombardirano.

Bitka za vojarne Zagreb i središnja Hrvatska

Vojarna u Zagrebu - nazvana "Maršal Tito" po Josipu Brozu Titu je bila jedna od najvećih u Hrvatskoj. Bio je to regionalni centar 5. Vojnog Okruga (jednog od tri glavna zapovjedništva JNA) i 10. Korpusa (Zagreb), kao i manjih potpornih jedinica. Hrvati su oklijevali napasti vojarnu direktno, radi snage JNA i opasnosti od štete za glavni grad Hrvatske. Radi toga, borba nije bila intenzivna i uglavnom se vrtila oko povremenog pucanja iz grada na vojarnu i obratno. No, ipak veći sukob se dogodio prilikom izlaska kolone vojnih vozila i sedam tenkova kao pojačanje snagama JNA u Sloveniji . Građani Zagreba su pokušali spriječiti izlazak. JNA je uperila svoje cijevi prema građanima i pucala, dok su građani bacali molotovljeve koktele nadajući se da će ih uništiti. Otpor je pružala i postrojba tadašnje 2. "A" brigade ZNG, tada 49

još u sastavu MUP-a. U borbi je poginuo 32-godišnji civil Raveno Čuvalo, prva žrtva JNA u Zagrebu i dvojica vojnika, devet civila i dva pripadnika 2.

"A" brigade ZNG su bili ranjeni. Primirje je postignuto i nije bilo daljnih borbi do potpisivanja zadnjeg primirja na kraju godine. Kao dio dogovora, JNA je evakuirala vojarnu kada je službeno otišla iz Hrvatske tijekom siječnja 1992.

Vojarna Jastrebarsko je bila lokacija 4. Oklopne (Tenkovske) Brigade - jedne od najelitnijih oklopnih jedinica JNA. Ova je jedinica u skladu s dogovorom s hrvatskim vlastima napustila Jastrebarsko odnoseći većinu opreme i oružja sa sobom. Vojarna u Samoboru se predala 7. listopada 1991.

Vojarna Sisak i pripadajuća skladišta predala se 9. rujna 1991.

JNA nakon višemjesečne blokade od strane hrvatskih snaga i iscrpljujućih pregovora, napušta vojarnu u Dugom Selu 23. prosinca 1991. godine.

Sjeverna Hrvatska

Uz Zagreb, vojarna Varaždin bila je najveća u Hrvatskoj - sjedište 32.

Korpusa JNA i priloženih jedinica, uključujući 32. Oklopno-Mehaniziranu Brigadu (jednu od najelitnijih "A" brigada) i jednu topničku Pukovniju.

Vojarna je blokirana u noći 13 na 14. rujna, te joj je odsječena struja, voda i zalihe. Borbe su počele 15. rujna bombardiranjem zrakoplova JNA na uzletište Varaždin. Kako se stanje pogoršavalo, sve je više vojnika dezertiralo iz vojarne i došlo je i do sukoba unutar same vojarne. Nakon toga su tenkovi i topništvo iz vojarni upućeni gađati civilne mete te su mnoge kuće uništene i počele su opće borbe. Nakon tjedan dana sporadičnih borbi, a da poštedi svoje ljude, zapovjednik vojarne General Vladimir Trifunović je predao garnizon 22. rujna. Ironično, to mu je zaradilo prijezir sa obje strane.

Hrvatska ga je osudila u odsutnosti na 15 godina zatvora radi uništenja grada, dok ga je Srbija osudila na 11 godina radi izdaje . Dobitak iz vojarne je bio impresivan: 74 T-55 tenkova, 88 oklopnjaka, 36 samohodnih PZO topova, 24 100mm protutenkovskih topova, 72 minobacača od 120mm i druga teška oprema bili su zarobljeni. Tijekom borbi, 6 ljudi je poginulo (3 civila, 2 JNA vojnika i 1 Hrvatski vojnik) i 37 je ranjeno.

• Više o samoj operativnoj situaciji kod akcija zauzimanja objekata JNA na varaždinskom području pročitajte u radu ZAUZIMANJE VOJARNI JNA U VARAŽDINU I PREDAJA 32. VARAŽDINSKOG KORPUSA JNA. autora Ivice Hrastovića Bjelovarska vojarna "Vojnović" u samom gradu i objekti JNA u okolici 50

Bjelovara bili su blokirani i napadnuti od strane hrvatskih snaga. Vojarna je bio dom 265. oklopno-mehaniziranoj brigadi i bila je zarobljena 29. rujna kao dio operacije Bilogora. Jedan od časnika JNA, major Milan Tepić, odbio je predati jedno izolirano skladište (Barutana u selu Bedenik). Nakon kraće borbe Tepić je naredio vojnicima da se predaju, a sam je ostao u skladištu.

Prilikom ulaska hrvatskih snaga u objekt, 29. rujna u 10 sati i 17 minuta, aktivirao je eksploziv i uništio skladište, u kojem se nalazilo 170 tona eksplozivnih sredstava. U eksploziji je naravno i sam poginuo, kao i 11 hrvatskih vojnika.. Zarobljavanje ostalih skladišta je bio veliki uspjeh za Hrvatske snage, kako je zarobljna oprema uključivala 78 T-55 tenkova i 80 oklopnjaka.

• Detaljnije o ovoj operaciji možete saznati u radu Osvajanje vojarne JNA “Božidar Adžija” u Bjelovaru 1991. godine, autora Željka Karaule Vojarna Križevci po imenu Kalnik garnizonska vojarna je udomljavala 411. miješanu protuoklopnu artiljerijsku brigadu pod zapovjedništvom Jove Radosavljevića (kasarna) "Kalnik" (78 pripadnika). Oslobođena je 17.9.1991.

Dva hrvatska vojnika su ubijena i jedan ranjen dok su snage JNA iz jednog odvojenog municijskog skladišta u Širokom Brezju pokušavale doprijeti do vojarne, noć prije nego se vojarna predala. Sve radnje koje je poduzelo čelništvo općine, policije, TO, Narodne zaštite, i ostalih struktura vezanih uz obranu od preuzimanja vlasti 1990., doživjele su svoj vrhunac u rujanskim danima 1991. godine, prilikom oslobađanja vojnih objekata na teritoriju tadašnje općine Križevci. Vojni objekti JNA u Križevcima bili su sljedeći: Garnizonska vojarna (kasarna) "Kalnik", Dom JNA Križevci, skladište oružja i streljiva u šumi Široko Brezje, Garnizonska vojna ekonomija Čret, Kalvarija - izmještajno zapovjedno (komandno) mjesto.

Sama akcija oslobađanja započela je s potpunom blokadom vojnih objekata (osim Kalvarije) 14. rujna 1991. godine. Hrvatske snage koje su sudjelovale u oslobađanju činile su sljedeće postrojbe: • • • • •

1. satnija (četa) ZNG iz Križevaca (116 pripadnika) policijske snage iz 3. policijske postaje Križevci (109 pripadnika) Samostalni vod ZNG-a Nova Kapela (37 pripadnika) Izvidničko - diverzantski vod iz Siska (13 pripadnika) pripadnici odreda Narodne zaštite iz Križevaca (158 pripadnika).

Sveukupno 433 pripadnika. U vojarni je sve do preustroja 2005 godine djelovala 15. brigada protuoklopna topničko-raketna brigada (15.POtrbr), 51

podstožerna postrojba po liniji zapovijedanja. Nakon preustroja križevačka vojarna je dana na raspolaganje gradu.

• Detaljnije o ovoj operaciji u izvornom znanstvenom radu mr.sc. Đure Škvorca, pukovnika HV u mirovini, povijesničara i aktera događaja Oslobađanje vojarne "Kalnik" i skladišta oružja i streljiva u Širokom Brezju Vojarna u Koprivnici je zarobljena 30. rujna kao dio operacije Bilogora. JNA zrakoplovi su ju bombardirali 5. listopada, pri čemu je poginuo jedan vojnik.

Virovitica je bila lokacija 288. mješane protutenkovsko topničke brigade i bila je zarobljena 17. rujna. Jedan Hrvat je poginuo tijekom borbi.

Vojarna Čakovec se predala mirno 17. rujna 1991.

Slavonija

Osječke vojarne su uglavnom bile evakuirane dogovorom baš prije eskalacije rata, tijekom lipnja 1991. Poznata video snimka toga pokazuje kako jedan T55 tenk JNA gazi napušteni civilni automobil Zastava 750 crvene boje. Bitna iznimka evakuaciji je Poligon C baza, bitna točka napada JNA na grad, koja se odupirala i pomagala JNA snagama van grada u bombardiranju, dok nije zarobljena 17. rujna. Đakovo je bio lokacija 158. Mješane Protutenkovske Artiljerijske Brigade, opremljena PT topovima i samohodnim PT raketnim vozilima. Vojarna je zarobljena, a poginulo je pet Hrvata (uključujući jednog civila). Zarobljeno je 54 PT topa od 100mm i 48 samohodnih PZO topova.

Vukovarska vojarna je bila pod opsadom kroz 1991., dok je trajala Bitka za Vukovar. Nadjačani branitelji nisu imali dovoljno ljudi da ju zarobe, jer su bili napadnuti puno većim snagama izvan grada. JNA i Srpske snage su koristili oslobođenje vojarne kao izliku za napad koji je uništio većinu grada i uzrokovao neke od najgorih stradanja tijekom rata. Ipak, jer je vojarna bila locirana u južnom predgrađu grada, bila je deblokirana vrlo rano u bitci, prije nego je počela prava opsada i većina uništenja i žrtava.

Vojarna u Vinkovcima Đuro Salaj je bila uključena u bombardiranju grada u lipnju 1991.

Istra i Dalmacija

Riječka vojarna, kao i Vojni Pomorski Okrug u Puli su oboje evakuirani dogovorom prije rata. Rijeka je bila lokacija 13. Korpusa JNA, koji je 52

prebačen morem u Crnu Goru i kasnije će napasti južnu Bosnu i Hercegovinu tijekom Rata u Bosni i Hercegovini 1992. Vojni Pomorski Okrug iz Pule bio je premješten u Boku u Crnoj Gori, jedinu pravu Jugoslavensku vojnu luku poslije odcjelpljenja Hrvatske.

Vojarna Zadar je bila evakuirana nakon nekoliko neuspješnih pregovora i stvarne opasnosti po civilno stanovništvo zbog prijetnji JNA da će svim silama gađati Zadar ako ne prestane blokada vojarni. Jedinice iz vojarne su se premjestile van grada na obližnja pobunjenička područja, odakle su okrenuli topove da gađaju grad sa boljih položaja.

Lika i otoci

Gospić je bio žestoko bojište tijekom rujna - grad pod teškim napadima izvana također. Istočni dio Gospića, Obradović Varoš je bila prvom crtom gospićke obrane. "Oni su u Jasekovačkoj ulici imali bunkere, svaka kuća bila je bunker, na skoro svakom krovu bio je četnički snajperist." "Niti 20 metara prije ulaza u Jasekovačku ulicu, koja je početak Obradović Varoši, bili su četnički bunkeri". . Vojarna JNA "Stanko Opsenica" je ipak osvojena 18. rujna nakon trodnevnih borba. Oslobađanje te vojarne koju je držalo 70 oficira JNA, 200 vojnika i skupina četnika, značilo je prekretnicu u Domovinskom ratu u Gospiću, koji je bio pred padom. U oslobađanju je veliku ulogu odigrao hrvatski general Mirko Norac [10]. U vrijeme borba u rujnu i listopadu 1991. nije bilo mnoštva civila, kako Hrvata tako ni Srba. Od gospićkih Srba, oni Srbi koji se su odlučili pridružiti četničkoj pobuni, ti su tri dana prije napada na Gospić većinom otišli, ostavivši čak i stoku, računajući da će se brzo vratiti.

Otoci Lastovo i Vis su bili baze za pomorske jedinice JNA i su bile okupirane do primirja na kraju godine, kada ih je JNA oboje napustila. Pomorske jedinice Jugoslavenske mornarice pokušali su vojne akcije protiv Hrvatskih luka dalje na sjeveru, ali su bili odbijeni obalnim topništvom, kao u pomorskoj bitci za Korčulu.

Posljedice

U vrijeme početka rata, Hrvatske su snage imale kroničan nedostatak opreme.

Procjene govore o tenkovskoj snazi od jadnih 15 tenkova (glavnina iz 2. svjetskog rata: američki M4 Shermani i sovjetski T-34 tenkovi), protiv skoro 2000 tenkova JNA. Zarobljavanje vojarni popunilo je inventar HV-a vrijednom opremom. Samo Bjelovar i Varaždin su Hrvate opskrbili s više od 53

140 tenkova, ili oko 7% ukupne tenkovske snage JNA, što je uznemirilo inače golemu prednost JNA. Zbog toga, Hrvatske je uspjela oformiti svoj prvi T-55 tenkovsku bojnu u listopadu, odlično ostvarenje za period od samo par tjedana. Zarobljeni tenkovi, topništvo i protutenkovsko naoružanje pomogli su zaustaviti daljne JNA napade u Hrvatskoj.

54

Bitka za Vukovar 24.08. - 20.11.1991.

CILJ OPERACIJE

Cilj napada JNA na Vukovar je u samom početku bilo osvajanje grada brzom akcijom. Kako grad nije pao, sredinom mjeseca rujna (nakon blokadi vojarni JNA u Hrvatskoj) pokrenuta je velika akcija koja je za cilj imala slamanje hrvatske obrane i cijepanje Hrvatske na tri dijela.

Po procjeni većine vojnih stručnjaka, inzistiranje na osvajanju samog grada, bila je pogubna odluka tadašnjeg vrha JNA. S druge strane, cilj branitelja grada bila je obrana svojeg ognjišta, svoje kuće i svoje ulice te obrana oko 15000 civila koji su se u trenutku sukoba zatekli u gradu, od koji je bilo oko 3500 djece.

ISHOD OPERACIJE

Nakon tromjesečnih borbi grad je pao i snage JNA su ga uspjele zauzeti.

Opseg razaranja je bio ogroman. Ipak, unatoč padu grada, JNA je imala teške gubitke u okolopno - mehaniziranim sredstvima te u ljudstvu, a moral je pao na vrlo niske grane. S druge strane, branitelji Vukovara su pokazali kako je moguća uspješna borba protiv JNA i s malo oružja, te su tromjesečnom koncentracijom postrojbi oko grada omogućili ostatku Hrvatske da se pripremi za obranu.

55

POSTROJBE Hrvatska vojska

Može se reći kako je u kolovozu, s početkom borbi u Vukovaru, bilo oko 800 pripadnika MUP-a Vukovar i Varaždin, NZ Vukovara, 4. bojna 3. "A" brigade ZNG, skupina 1 "A" brigade ZNG, te skupina HOS-a. Postupnim pritjecanjem oružja broj branitelja je narastao na oko 1800 do najviše 2000 ljudi u samom gradu, dok ih je na cijelom bojištu bilo najviše 6700 pred sam pad grada. Ukupan broj oklopno mehaniziranih sredstava također pred sam pad grada na cijelom bojištu bio je: 26 tenkova i oklopnih transportera, 52 topa do 100 mm, 32 topa preko 100 mm, 1 VBR te 68 minobacača. Dana 25.09. od pripadnika naoružanih postrojbi u Vukovaru oformljena je 204. brigada HV (u službenim dokumentima HV vodi se kao 124. brigada HV).

Agresorska vojska

organizacijski JNA je odredila dvije operativne grupe za napade na istočno slavonskom i baranjskom brojištu. OG " Sever " i OG " Jug " OG " Sever " 453.mbr ( Sremska Mitrovica ) bez 1. i 2. mb - 12. K 211. okbr ( Niš ), bez 3. okb - Niški korpus Gardijska mtbr ( Dedinje ), bez 1. okb - Samostalna Tenkovska četa iz 51. mbr ( Pančevo ) - 24. K dijelovi 36. mbr ( Subotica ) - 12. K 16. artiljerijski puk ( Ruma ) - 12. K 18. mtbr ( Novi Sad ) - aktivna na borbama oko Borovog Naselja - 12.

K • 12 mbr ( Osijek ) - aktivna na borbama prema Osijeku - 17. K • • • • • • •

OG " Jug " 1. i 2. mb/453 mbr - 12. K 3. okb 211. okbr - Niški korpus 1. okb Gardijske mtbr - Samostalna Mehanizirana četa bez voda, 1. okb/1 gmbr ( Voždovac, Beograd ) - 1.

K • 1. okb/544. mtbr ( Šabac ) - 12. K • Artiljerijski puk ( Kragujevac ) - 1. K • 3. gmbr ( Požarevac ) - orjentirana prema Vinkovcima i Vukovaru - 1.

K • • • •

56

• 2. gmbr ( Valjevo ) - aktivna na blokadi i zauzimanju Iloka - 1. K • 252. okbr ( Kraljevo ) - aktivna na obrani, orjentirana prema Vinkovcima - 37- K • 20. partizanski divizijun - 1. A • 46. partizanski divizijun - 1. A Uz ove redovne sastave JNA, u obje grupe aktivne su i samostalne jedinice protuoklopne atriljerije, jedinice PVO, inžinjerije, veze, ABKO i pozadinske jedinice.

Njima svima priključene su i jedinice TO te raznorazne dobrovoljačke jedinice.

Popunjenost brigada JNA je na 70 - 75 %, uz vršenje smjena svakih 45 dana.

Svim ovima jedinicama zapovjedaju: • • • • •

Štab Vrhovne komande Komanda 1. armije Štab TO Srbije Komande korpusa Lokalni zapovjednici dobrovoljačkih paravojnih formacija

Zbirno gledano, agresorska strana u napadu na Vukovar raspolaže sa:

•

Jedinice JNA - redovne jedinice aktivnog i pričuvnog sastava jedinice TO Dobrovoljačke jedinice brz političke pripadnosti Dobrovoljačke jedinice organizirane od strane političkih stranaka u Srbiji i pobunjenih Srba u Hrvatskoj Lokalne jedinice srpskog stanovništva " Branioci ognjišta "

• • • • • • •

Od toga JNA djeluje sa Motoriziranim jedinicama Mehaniziranim jedinicama Oklopnim brigadama ili njihovim dijelovima Više artiljerisjkih divizijuna od 105 do 155 mm 4 minobacačke baterije od 120 mm Baterije VBR-ova Protuoklopni divizijuni

• • • •

57

• Protuzrakoplovni topovi u gađanju ciljeva na zemlji • Veza • Inžinjerija Što sve zajedno daje slijedeće brojke: • • • •

30.000 vojnika stalnog sastava, oko 1.600 oklopnih borbenih vozila, 980 oruđa zemaljskog topništva, 350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi za djelovanje po zemaljskim ciljevima

GUBICI Hrvatska strana

Ukupan broj stradalih vojnika HV procjenjuje se na oko 2500, od čega je oko 900 poginulo tijekom samih borbi u Vukovaru, oko njih 600 ubijeno je nakon pada grada, a ostalih 1000 je stradalo u borbama na širem području Vukovara.

(Prema hrvatskim izvorima, objavljenim od Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija 2006 godine, a koje su prikupili vukovarski branitelji, Hrvatska je izgubila 879 vojnika, dok je 777 ranjeno u samom gradu.) Oko 7000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji.

Poginulo je oko 1000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci. Ranjeno je 2500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.

Agresorska strana

Ukupan broj stradalih vojnika JNA i pridruženih paravojski na širem području Vukovara procjenjuje se do 6 000 poginulih, do 15 000 ranjenih te između 400 - 600 uništenih i onesposobljenih tenkova i oklopnih vozila, oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera. Brojke vjerojatno nisu više, ali koliko je točno vojnika poginulo na širem prostoru oko Vukovara nije poznato nego se radi o procjeni napravljenoj s hrvatske strane. Gubitci JNA i paravojske u direktnim napadima na grad vjerojatno nisu viši od 2500. Srpski izvori navode najvišu brojku od 1200 "vojnika i oficira". Obzirom na veliki nesrazmjer u brojkama, očito je kako ti podaci trebaju povijesnu analizu i raščlambu.

58

Primjerice, prema pukovniku JNA, Aleksandru Jovanoviću, u knjizi " Poraz, Koreni poraza ", on navodi slijedeće gubitke: • • • •

1. K - 142 poginula 12. K - 101 poginuli Jedinice TO i dobrovoljaca - 491 poginuli Samost. Gard. mot. br. - 162 poginula

Uz to navodi da je radnjenih bilo za oko 5 do 6 puta više od poginulih.

Međutim, u njegovoj rasčlambi nedostaju gubici 17. K, 24. K, 37. K, jedinica Niškog korpusa, jedinica Obrane Beograda, koje su sve sudjelovale u višemjesečnim borbama oko Vukovara i nevjerovatno je onda da niti jedan od tih korpusa nema gubitaka.

TIJEK OPERACIJE Uvod u rat u Vukovaru: Sukob u Borovom Selu

U Borovo Selo su u travnju 1991. stigle prve pošiljke oružja po sistemu "vojne linije". Uz oružje od sredine travnja u selo su stizale i manje skupine srbijanskih četnika pristalica i pripadnika Srpske radikalne stranke koji su dodatno zaoštravali nacionalni sukob na tom području. Do kraja mjeseca lipnja, okolna sela nastanjena Srbima (Borovo Selo prvo, a zatim i Pačetin, Bršadin, Trpinja, Negoslavci, Vera, Bobota itd.) bila su blokirana i pretvorena u terorističke baze za napad na Vukovar.

U noći 01./02.05.1991. dvije policijske ophodnje su se zaustavile na ulazu u Borovo Selo. Po nekim informacijama, trebale su skinuti srpsku zastavu izvješenu na ulazu, kad je na njih otvorena vatra iz prvih neosvijetljenih kuća.

Dvojica lakše ranjenih policajaca su pobjegli, a dvojica su zarobljena.

Sljedeći dan ujutro Veselin Šoškočanin, vođa SDS-a je prvo negirao incident, a zatim je rekao kako su policajci zarobljeni jer su pucali na Srbe civile. Po dogovoru policajci iz Vinkovaca krenuli su po zarobljene kolege. Odmah čim su ušli u selo na njih je otvorena vatra iz kuća i s krovova. Imali su nekoliko mrtvih i ranjenih i pozvali su u pomoć. Policija iz Osijeka je zaustavljena na barikadi, dok su policajci iz Vinkovaca ušli u selo. Tada nastupa JNA iz Dalja te 7 oklopnjaka 12. proleterske mehanizirane brigade razdvaja „sukobljene strane“. Poginulo je 12 policajaca, a tijela nekih od njih bila su masakrirana.

Nakon sukoba u Borovom Selu, kratkotrajnog rata u Sloveniji te pada Baranje, snage JNA su konačno razmještene za rat.

59

Početak borbi za Vukovar

1. faza ( 24.08. - 01.10.1991. ) - 24.08.1991. Nad Vukovarom pojavila su se četiri aviona tipa "Super Galeb" od kojih su dva napala položaje ZNG na silosu Đergaj. Oborena su dva zrakoplova (JNA je priznala jedan) koji je pao između Bršadina i Marinaca.

To je prvi zrakoplov srušen u Domovinskom ratu, a srušio ga je Luka Andrijanić iz PAM-a. U posadi toga topa još su bili Antun Bekčević, Zvonimir Hincak i Josip Jakobović.

- 25.08.1991. Jedno oklopno vozilo JNA naišlo je na „miniranu barikadu u gradu“ koja se nalazila na prijelazu iz Borovog Naselja u Borovo Selo. Nakon toga su pripadnici JNA iz vojarne u Vukovaru i postava u Borovu Selu zajedno s pripadnicima pobunjenih srpskih sastava iz okolnih sela krenuli „u napad na Borovo Naselje i grad Vukovar“ u kojem je napadač po procjeni branitelja ostao bez „nekoliko tenkova i transportera". Kolona okopnih vozila u jutarnjim satima zaustavljena je na Bogdanovačkoj cesti , pri čemu je ispod podvožnjaka oštećen tenk JNA. Na Sajmištu su branitelji uništili jedan, a onesposobili tri tenka, dok su dva kamiona JNA zapaljena. Zrakoplovi JNA napali su položaje ZNG na silosu Đergaj te kod Opatovca s 30 raketa zrakzemlja,dok su se artiljerijom priključili pobunjeni Srbi iz Borovog Sela, Bršadina, Trpinje i vukovarskog naselja Petrove Gore (koje je bilo naseljeno uglavnom Srbima pa je od početka bitke u rukama četnika).

- 26.08.1991. u 2 sata u noći počeo je novi napad na Borovo Naselje prema kafiću Slon koji je trajao cijeli dan do 20h i završio je uništenim jednim tenkom i jednim BOV-om JNA. - 27.08.1991. na područje Trpinjske ceste stigao je mehanizirani bataljun 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade. Opet u noći oko 1,30h ponovljen je napad prema Borovom Naselju i to u dva pravca: prema kafiću Slon i prema Domu tehnike. JNA se je uspjela probiti kod Doma tehnike, ali je nakon višesatnih borbi ipak odbačena. Poginuo je Dražen Luketić Dražica.

- 28.08.1991. iz smjera istoka iz Ovčare prema Vučedolu su se smjestili tenkovi JNA i počeli s ukopavanjem. Sukobi su nastavljeni do 1991_11_18_1991_jastreb30.08.1991. kad je potpisano primirje koje je hrvatska strana iskoristila za odmor i raspodjelu nešto oružja koje je privatnim kanalima došlo iz Slavonskog Broda, Vinkovaca i Zagreba. Nekako u to vrijeme u Vukovar je stigao Mile Dedaković Jastreb koji je počeo koordinirati punktove obrane koji su se već iskazali u prvim bitkama.

- 02.09.1991. ponovno počinju borbe na prilazima Vukovaru. Selo Berak je palo, uz protjerivanje stanovništva.

- 05.09.1991. bilježi se do tada najžešći napad na Vukovar, kojem branitelji 60

odoljevaju.

Nakon blokadi vojarni diljem Hrvatske, koje su počele 13.09.1991. JNA pokreće napadnu operaciju širokih razmjera, s ciljem potpunog poraza HV. - 14.09.1991. u samom Vukovaru počela je najžešča napadna operacija JNA. Napadu je prethodilo raketiranje i bombardiranje grada kazetnim bombama od strane zrakoplovstva JNA. Tenkovi i pješaštvo krenuli su sa svojih položaja između Negoslavaca i Petrovaca prema Sajmištu. Prošli su kroz minsko polje koje vjerojatno nije bilo dobro postavljeno što im je javila peta kolona, (vrlo živahna u tom dijelu Vukovara gdje je živjelo miješano stanovništvo) i uspjeli su prodrijeti do vojarne i spojiti se s četnicima u gradskom naselju Petrova Gora. Tako su spojena ta dva dijela Vukovara koji su JNA i četnici imali od početka pod kontrolom.

Drugi napad je išao na Borovo Naselje. Prvi smjer napada išao je kroz Trpinjsku cestu te zatim kroz Hercegovačku ulicu prema Slavonskoj ulici.

Vremenski kasnije je krenuo drugi napad kroz samu Trpinjsku cestu. Krenula je kolona tenkova i oklopnih vozila kojih je bilo više od 30. Na tom punktu bila je skupina Marka Babića koji je sam uništio 5 tenkova, od ukupno 11 tenkova i 3 transportera koliko ih je ostalo na cesti. Tijekom noći u pokušaju izvlačenja uništen je i tenk za izvlačenje oklopa. Po procjeni branitelja, stradalo je barem 70 pješaka.

Ukupan broj uništenih tenkova toga dana je bio 17 i jedan avion.

Tada je uništen i tenk čija se je fotografija mogla vidjeti u mnogim medijima: tenk s kupolom čija je cijev zabijena u zemlju. Onesposobljeni tenk su branitelji napunili ekplozivom i eksplozija je podigla kupolu i zabila ju u zemlju.

- 15.09.1991. ujutro krenuli su četnici i JNA iz vojarne, osokoljeni jučerašnjim uspješnim prodorom. Nakon 6 i pol sati žestoke ulične borbe za svaku kuću i čišćenje ulica po Sajmištu, četnici i rezervisti su se povukli nazad u vojarnu, a dio snaga koji je provalio do Kuginog groblja povukao se u Petrovu Goru. Krenuli su i tenkovi po Trpinjskoj cesti gdje je Zadrina skupina uništila 3 tenka i 2 oklopna transportera. Taj dan su novinar HTV-a Nedžad Haznadar i njegov snimatelj Dean Lukić načinili snimke tih tenkova koji su se još dimili i Trpinjska cesta je dobila naziv „groblje tenkova“.

- 16.09.1991. napadi preko Trpinjske ceste su nastavljeni cijeli dan u valovima. Samo u prvom naletu uništeno je 8 tenkova, a neprijateljski gubici u rezervistima i četnicima bili su strašni.

Taj dan opet je pokušan prodor iz vojarne, ali nakon uništena 2 tenka i 1 transportera JNA se je povukla.

Epilog trodnevnih žestokih borbi u Vukovaru bio je: 30 uništenih tenkova i oklopnih vozila, jedan avion i oko 500 pješaka. Zauzet je prostor od nekoliko 61

ulica oko četničkog naselja Petrova Gora, dok je ostali dio oko vojarne bio „ničija zemlja“.

Istovremeno, od sredine rujna na pravcu Šid-Vinkovci počelo je uvođenje glavnine 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije JNA, a potom i pridodane 252. oklopne brigade iz Kraljeva.

Sredinom rujna 14. i 15.09.1991. JNA je uspjela odsjeći Vinkovce od Vukovara radi čega je jako poraslo značenje Bogdanovaca, preko kojih se je jedino mogla vršiti opskrba Vukovara.

-17.09.1991. bio je prvi jači tenkovsko - pješački napad na „kukuruzni put“ i Bogdanovce koji je odbijen. Stradala su dva pripadnika ZNG - Damir Šokčević i Dubravko Ćorić.

- 18.09.1991. kada je na snagu trebalo stupiti primirje, dvije velike kolone tenkova krenule su Trpinjskom cestom iz Trpinje, a drugi dio njih iz smjera Bršadina. Ovi drugi prodrli su na područje zvano „Trokut“ i izbili su na Bobotski kanal, na što su se branitelji morali povući sa silosa Đergaj koji je bio vrlo važan položaj.

Pokušan je proboj do Vukovara. Za pothvat je bilo angažiran 2.vod 2.satnije 3.bojne 3.A brigade, satnija pješaštva i oklopni vod s 4 tenka (iz 108. brigade HV) i polusatnija specijalne policije (iz Slavonskog Broda). Ovaj pothvat je vodio zapovjednik specijalne policije Stipo Vuković sa zamjenikom Mesudom Šabanovićem iz 3.A brigade. Skupina je preko Cerića pristigla u Bogdanovce u rano jutro 19. rujna. Već istog dana u pokušaju proboja jedan tenk je uspio ući u Vukovar i grad je deblokiran na pravcu Nuštar-MarinciBogdanovci. Braniteljima je dostavljena vojna oprema i hrana a i evakuiran je dio ranjenika iz bolnice.

Nakon toga „sedmodevnog plana za razbijanje Hrvatske“ JNA se našla u problemima. U borbama koje su trajale od 14. do 20.09. nastalo je čuveno "groblje tenkova" na Trpinjskoj cesti, teritorijalni dobici (osvojen je silos Đergaj i spojeno je naselje Petrova Gora s vojarnom JNA) plaćeni su velikim gubitkom oklopa i pješaštva. Srbiji je odaziv na mobilizaciju oko 25%. Ljudi bježe iz vojvođanskih brigada, kragujevačka i loznička brigada su oslabljene masovnim dezertiranjem. Po navodima iz Jovićevog dnevnika, jedino je „uspješno mobilizirana brigada iz Požarevca, dok je brigada iz Valjeva kompletno pobjegla. Sada u Šidu stoji kompletna tehnika Druge mehanizirane brigade, bez vojske.“ U tom razdoblju na strani Hrvata poginulo je 89 branitelja i civila.

Koridor koji je spajao Vukovar s Vinkovcima, povjeren je 25.09.1991. 2. bojni 3. „A“ brigade ZNG u „neposrednoj i tijesnoj suradnji sa snagama 109. brigade". Toga dana je 1. satnija druge bojne 3. "A" gardijske brigade Daltoni došla u Bogdanovce pod zapovjedništvom Tomislava Pucelja. Tamo su se već 62

nalazili pripadnici MUP-a iz Vinkovaca i Županje.

Ostatak druge bojne 3. „A“ brigade ZNG je 26. rujna pridodan 109. brigadi ZNG koja je nakon sporazumnog izvlačenja JNA iz vojarne u Vinkovcima dobila zadaću vođenja borbe u istočnom dijelu općina Vinkovci i Vukovara, posebno obrane na crti Nijemci-Ilača-Lovas. Dva dana kasnije tim se snagama priključila 122. brigada Đakovo.

- 28.09.1991. su u Bogdanovce došla četrnaestorica pripadnika HOS-a pod zapovjedništvom Zdravka Špalja - Papundeka. Obzirom kako su snage JNA očito zaustavljene i plan „sedmodnevnog odsijecanja“ Hrvatske nije uspio, dok su gubici u oklopu i pješaštvu pokazali kako napredovanje masom oklopa kroz ulice nije dobra ideja, uslijedila je promjena u zapovjedništvu JNA, kao i pregrupiranje i popunjavanje te nova strategija slamanja obrane u istočnoj Slavoniji. Time je završena prva faza bitke za Vukovar.

- JNA je preustrojila svoje snage, promijenila zapovjedništvo (došao je general-pukovnik Života Panić) i podijelila ih u dvije operativne grupe: Sjever i Jug (čije je razgraničenje bilo na rijeci Vuki) i počela nove operacije za okruženje i zauzimanje Vukovara. Paravojne postrojbe su integrirane u JNA jedinice, a rezervisti i novaci (često Bošnjaci ili Albanci) zamijenjeni su dragovoljcima iz Srbije gdje je god to bilo moguće. Isto tako, promijenila se taktika napada JNA pa se Vukovar umjesto direktnih oklopno pješačkih napada na grad, počeo polako odsijecati od ostatka Hrvatske uz „čišćenje“ hrvatskih sela između Bosuta i Dunava.

- 29.09.1991. u Vukovar su stigle 4 haubice i 4 kamiona streljiva, zadnje ozbiljne količine dovezenog oružja u grad. (to je bilo oružje iz osvojene vojare u Varaždinu).

- 30.09.1991. JNA je službeno započela "Operaciju Vukovar".

II. faza ( 01.10. - 10.11.1991. ) - 01.10.1991. oklopna brigada JNA zauzela je selo Petrovce koji se nisu ni branili jer nisu imali čime, nakon čega je napadnuta prometnica MarinciBogdanovci-Vukovar i selo Marinci. Padom Marinaca, JNA je uspostavila crtu pravcem Mirkovci-Marinci-Bršadin blokiravši tako „kukuruzni put“ pa je i selo Bogdanovci okruženo. Isti dan napadnuto je i selo Cerić sa 30 tenkova i otprilike toliko oklopnih transportera. Nakon što su uništena tri oklopnjaka, JNA se je povukla. Vukovar je obranjen krajnjim naporom. Sljedećih dva dana bitke, od 02. do 04.10. drže se najkrvavijim u bitci za Vukovar.

- 02.10.1991. napadano je Sajmište: iz vojarne u Vukovaru izašli su tenkovi i oklopna vozila njih ukupno 30 i oko 600 pješaka: njih 3 ili 4 skrenulo je u ulicu Mladena Stojanovića, a njih 4 u Dalmatinsku. Cijelo jutro vodile su se 63

žestoke borbe, uništena su 3 tenka i 1 oklopno vozilo, te oko 100 pješaka.

Neprijatelj je u napad uveo i specijalce iz Niša. Od branitelja poginuo je Tomica Sabo, a ranjeni su Boris Zebić i Vlado Fogec te kasnije u nastavku borbi Ivan Vučković. Nakon što su branitelji uništili oklop, preostalo je pješaštvo koje se je posakrivalo po okolnim kućama, pa je svaku kuću trebalo čistiti. Taj dan je neprijatelj u Vukovaru izgubio 30 tenkova i oklopnih transportera, ubijeno je 200 vojnika, a na grad je palo 11.000 granata.

Napadnuti su i Bogdanovci. U noći je pljuštala kiša, a ujutro je JNA krenula s 10 tenkova i isto toliko oklopnih transportera. Uništena je prva osamdesetčetvorka, nakon čega su pogođena još dva transportera a jedna 84 je nagazila na minu. Još jedan tenk je bio oštećen i on je ostao stajati kod nogometnog igrališta. U jednom od tenkova poginuo je i poručnik JNA Šime Vuković. U popodnevnim satima JNA je opet napala i selo Cerić i to iz smjera Male Bosne, predgrađa Vinkovaca. Branitelji su uspjeli uništiti još 4 oklopnjaka, a nakon toga su se povukli u Nuštar i Vinkovce. JNA je osvojila Cerić.

- 03.10.1991. vode se teške borbe na prilazima Vinkovcima. JNA osvaja selo Karadžićevo. HV ima velike probleme s vojnom tehnikom. Oklopnomahanizirana četa od 7 tenkova T-55 i 11 BVP M80 iskrcana je „bez municije za protutenkovske i protupješadijske mitraljeze, bez raketa za BVP sa neobučenom posadom, koja je imala samo zadatak da preda tenkove nekoj novoj posadi i da se odmah vrati u Varaždin, što je većina njih i pokušala danas ostavivši tenkove u šumi u blizini Đakova".

Isti dan napadnut je Nuštar koji je u tom času bio okružen iz tri smjera: istočno je zauzeti Cerić, sjeverno poljoprivredno dobro Henrikovci i zauzeti Marinci, svjeverozapadno četničko uporište Bršadin i Pačetin, a zapadno zauzeto Ostrovo. U popodnevnim satima nakon topničke pripreme u napad je krenula 252. oklopna brigada iz smjera Marinaca, poduprta tenkovima iz Bršadina i dobra Herikovci. U obrani nalazili su se malobrojni domaći branitelji, dio pripadnika 2. bojne 3. brigade ZNG, pripadnici policije iz Vinkovaca i Varaždina i manji broj pripadnika HOS-a. U obranu će se uključiti i "Žuti mravi" s Andrijom Marićem, protuoklopna skupina s Trpinjske ceste. Uskoro počinje borba na svim prilazima Nuštru, no težište napada je iz smjera Marinaca i dobra Henrikovci. Neprijatelj će glavnom ulicom doći do centra sela s jednim tenkom i dva transportera. Nakon što je tenk pogođen, povukli su se i transporteri. Epilog borbi jesu dva uništena tenka i dva transportera, a JNA se je povukla.

Taj dan napadano je i Borovo Naselje, jednim od najjačih napada do tada.

JNA je krenula s 26 tenkova, 19 transportera i oko 750 vojnika. Na kraju dana imali su uništenih 17 tenkova, 9 transportera i većinu pješaka. Napadnuti su i 64

Bogdanovci. JNA je krenula s jednom oklopnom bojnom i jednom pješačkom bojnom iz pravca Marinaca i Petrovaca. Razvila se žestoka bitka. Uništeno je oko 10 tenkova i oklopnih transportera, a stradalo je oko 100 neprijateljskih vojnika. Samo Žarko Manjkas - Crvenkapa uništio je 4 tenka T - 55. Poginuli su i Stjepan Mijić te Dominko Ceranac i još nekoliko policajaca iz Županje i Vinkovaca.

- 04.10.1991. pokušana je deblokada Vukovara i to tenkovsko-pješačkim napadom prema Marincima što je JNA zaustavila snažnom topničkom vatrom s područja Orolika, Negoslavaca i Mirkovaca. Pokušaj proboja nastavljen je i noću 4./5. listopada bez pomaka, kao i u toku dana s istim rezultatima.

- 05.10.1991. nastavljeni su pokušaji 109. brigade HV koja je uspjela na noć na 06.10 staviti cijeli Nuštar pod kontrolu međutim za nastavak prema Marincima nije imala snage uz jaku topničku vatru JNA po hrvatskim snagama.

- 06.10.1991. iz Vukovara je u pomoć Bogdanovcima došla skupina Vinkovčana pod zapovjedništvom Franje Petrovića. Do djelomičnog povlačenja JNA ipak je došlo na večer 07.10.1991. izvlačenjem tenkova M84 s crte Zidine - Nuštar u pravcu sela Petrovci, pa put Marinci - Bogdanovci - Vukovar više nije bio pod izravnim nadzorom 252 oklopne brigade JNA. - 08.10.1991. u jutarnjim satima nastavljeni su pokušaji prema Marincima.

- 09.10.1991. u popodnevnim satima nakon priprema za proboj (za što je dovedena još jedna bojna 3. „A“ brigade ZNG) i usprkos očekivanjima zapovjednika Operativne zone Osijek deblokada Vukovara nije napravljena.

- 10.10.1991. počeo je najjači napada na Vukovar s juga. Obrambeni punkt na križanju ulica Ognjena Price i Otokara Keršovanija je probijen i tenkovi su ušli duboko u Preradovićevu ulicu, a s njima i grupa niških specijalaca i četnika koji su se tijekom noći probili skoro do Štaba. Otkriveni su u dvorištu Vupikove „Kapljice“ i eliminirani. Gubici na obje strane bili su veliki, ali je napad ipak odbačen i vraćeni su izgubljeni punktovi. Ponovni pokušaj deblokade određen je za noć 10./11.10.1991. Taj pokušaj nije uspio, djelomično radi nediscipline kod dijela postrojbi HV iako je prethodnica HV i MUP-a došla do Marinaca i izvjestila o tome kako su tenkovi i pješadija napustili Marince. (dodatak 0030). U međuvremenu je u Ivankovo stigao i konvoj Crvenog križa, a osiguran mu je put do Nuštra na putu za Vukovar. Taj konvoj je u Vukovar trebao stići 11.10. ali ga je JNA vraćala dva puta.

- 13.10.1991. ponovno je bezuspješno pokušana deblokada Vukovara.

Pokušaj je prekinut oko 13h radi prolaska konvoja Crvenog križa koji je trebao izvući ranjenike iz vukovarske bolnice i dopremiti pomoć u hrani i lijekovima. Nakon dvodnevnog maltretiranja u vojarni u Vukovaru gdje je bio smješten, konvoj se neobavljenog posla vratio natrag u Đakovo.

65

Istovremeno, JNA je nastavila s čišćenjem hrvatskih sela između Bosuta i Dunava s vrhuncem - protjerivanjem stanovništva Iloka 14.10.1991. za koju svrhu je pod kontrolom promatračke misije EZ učinjen i poseban sporazum kojim se prognanici "odriču" svoje imovine u korist RSK. - Od 15.10.1991. Vukovar je u potpunom okruženju. Potpora hrvatske strane opkoljenom gradu od toga dana se je uglavnom svela na povremene topničke udare. Nastavljeni su energični napadi JNA na Vukovar i Borovo Naselje.

JNA je uspjela probiti crtu obrane na području Mitnice, južnom dijelu naselja Lužac, ulici Sajmište i Trpinjskoj cesti. „Probijanjem ovih obrambenih položaja“ napadaču je „preostalo samo još nekoliko stotina metara da sa pješadijom uđu sam centar grada i Borovo naselje te se stoga vode žestoke ulične borbe, koje mu to trenutno onemogućuju“. Crtu obrane na Lušcu probila je 51. mehanizirana brigada JNA s tenkovskom četom i većim brojem pješaka s osnovnom zadaćom presjecanja komunikacije između Vukovara i Borova Naselja, "što je branitelj spriječio". (iz Davor Marijan – Bitka za Vukovar).

Opet opći napad na grad. Svi položaji, Mitnica, Sajmište, Lužac, Budžak, Borovo Naselje s Trpinjskom cestom tučeni su artiljerijski, tenkovski, minobacački i raketirani iz aviona. Neprijatelj je krenuo najjačim napadom na Lužac i Budžak. Postavili su pontonski most preko Bobotskog kanala i prešlo je nekih 15 tenkova, 4 transportera i oko 1000 pješaka iz smjera silosa Đergaj prema Vinogradskoj ulici. Obzirom kako na položaju nije bilo dovoljno antitenkovskog oružja pozvan je vod Turbo a došao je i Blago Zadro. U času kad je Zadro htio pretrčati prugu, pokosio ga je rafal iz strojnice Turbo vod je počeo uništavati tenkove na početku Vinogradske ulice te su oni skrenuli u vrtove kraj Bobotskog kanala i probali su tuda proći. Uključila se i vukovarska artiljerija: 4 haubice i minobacači. Negdje oko 17 sati pješaštvo se je povuklo natrag prema Đergaju, a s njime i tenkovi. Uništeno je najmanje 2 tenka i oklopni transporter. Nakon čišćenja Vinogradske, branitelji su našli jedan broj masakriranih civila koji su bili skriveni po podrumima. Izgleda kako su u tom napadu sudjelovali i Arkanovci. Uvečer branitelji su prilikom čišćenja pronašli i dva upotrebljiva tenka te omanje skladište oružja s nekih 120 zolja, nekoliko snajpera i streljivom. Od zarobljenih dva tenka T - 55 je formirana je „samostalna oklopna postrojba“: Jedan tenk je djelovao, dok je drugi čuvan kako bi poslužio za rezervne dijelove.

- 18.10.1991. Popustili su punktovi na Sajmištu, a 19.10.1991. konvoj sanitetskih vozila ponovno je krenuo u jutro u 6,30 pravcem Vinkovci Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar i nakon dvodnevnog putovanja izvukao 102 ranjenika iz bolnice.

- 21.10.1991. pokušan je pješačko - tenkovski prodor u Vukovar s pravca 66

Mitnice koji je odbačen.

- 22.10.1991. crta obrane hrvatskih snaga na području operativne zone Osijek je Koritna- Mrzović - Ivankovo - Jarmina - Vinkovci - Nuštar - Privlaka Otok - Komletinci - Nijemci – Lipovac.

- 23.10.1991. ponovno težak dan za branitelje Vukovara. Bolnica je pogođena s s oko 40 raketa, od čega je zapaljena.

- 24. 10.1991. angažiran je samostalni zrakoplovni vod Osijek koji je noćnim letovima desantirao nužan materijal u Vukovar.

- 25.10.1991. JNA je ušla u Tordince nakon što je izgubila 6 tenkova.

- 29.10.1991. izveden je jak napad JNA na Bogdanovce iz pravca Marinaca, Petrovaca i dijelova Vukovara, ali je odbačen.

- 01.11.1991. ponovno jak napad na Bogdanovce s 15 tenkova. Uništena su dva tenka nakon čega se je JNA povukla.

- 02.11.1991. HV je izvela napad na Cerić koji nije uspio. Istog dana Vukovar je nakon jake topničke pripreme napadnut oklopništvom i pješaštvom. U borbama na Lušcu djelovao je i zarobljeni tenk; obzirom kako su neprijateljski tenkovi napredovali po području koje je potpuno otvoreno (pješčara) tenkisti su imali lijepo vidljive mete. Uništeno je 14 oklopnjaka.

Neprovjerena informacija je da je baš u jednom od tih tenkova poginuo i general major Mladen Bratić, zapovjednik Operativne grupe „Sjever“. U tim borbama palo je naselje Lužac i na taj način je direktno ugroženo Priljevo i komunikacija Vukovar - Borovo Naselje te silos na Dunavu. Novi punktovi obrane bili su u kafiću London i 2-3 kuće uz njega te s druge strane raskršća u „Drvoprometu“. Ti su punktovi izdržali do 13.11.1991. Zakomplicirala se i obrana Bogdanovaca koji se sad našao u kompletnom okruženju jer je izgubio vezu s Vukovarom. Isti dan, 02.11.1991. napadnuti su i Bogdanovci čija je obrana odbila napad. Nekoliko dana nakon pada Lušca Bogdanovce su počeli napadati i Arkanovci, ali su i ti napadi odbijeni.

- 03.11.1991. JNA je izvela amfibijski napad i iskrcavanje u Vukovar s područja Srbije kako bi se povezala sa snagama Arkanovaca i JNA koje su prodrle na Lužac.

- 06.11.1991. vode se teške borbe na prilazima Vukovaru, a branitelji imaju sve manje streljiva i protuoklopnih sredstava. Na poziv iz Vukovara topnički je tučeno područje grada iz kojeg je JNA djelovala, naselje Petrova Gora, Sajmište, križanje Trpinjske ceste i Lipovačkog puta, kao i po Vučedolu.

1991_00_00_vukovar- 07.-08.11.1991. napadi na Vukovar vode se nesmanjenom žestinom. JNA je ušla u samo središte grada, u naselja Boško Buha, Cvjetno Naselje i cijeli Lužac.

- 09.11.1991. očekujući napad JNA radi presijecanja prometnice Vinkovci Đakovo, isplaniran je i izveden napad HV na Karadžićevo radi zauzimanja 67

mjesta i utvrđivanja za obranu, koji nije uspio.

- 10.11.1991. napad JNA iz pravca Lušca s ciljem zauzimanja nadvožnjaka prema centru Vukovara, radi spajanja s postrojbama koje su napadale duž Trpinjske ceste, što je bio uvod u završne borbe za grad. Isti dan napadnuti su i zauzeti Bogdanovci, nakon što su tjednima odolijevali napadima JNA i paravojske.

Završna djelovanja - 12.11.1991. počeo je posljednji, četvrti organizirani pokušaj deblokade Vukovara . Napad na protivnika učvršćenog na crti Cerić - Henrikovci Marinci i po dubini Bogdanovci, počeo je u večernjim satima. Slabost angažiranih snaga, od koje se neke nisu ni pojavile na bojišnici, a neke samovoljno udaljile osudio je pokušaj u početku na neuspjeh, pa je od zamisli uspjelo pomicanje „snaga iz Nuštra prema s. Marinci pod vrlo teškim uvjetima djelovanja neprijatelja sa zemlje i iz zraka“. Za nastavak napada nije bilo snaga jer raspoloživo ljudstvo nije bilo dovoljno za proboj, s time da se „105. br. HV nije“ ni „javila, a i pored nje potrebna je najmanje još jedna brigada“. (iz Davor Marijan - Bitka za Vukovar). Toga dana u Vukovaru su napadani punktovi obrane ceste Vukovar - Borovo Naselje i silos na Dunavu.

Nakon cjelodnevnih tenkovsko - pješačkih borbi, cesta još nije pala.

- 13.11.1991. 6 tenkova se konačno probilo do Priljeva i tenkovskom paljbom natjeralo branitelje sa silosa dolje. Tada je konačno pala komunikacija Vukovar – Borovo Naselje i pad grada je postao izvjestan. Dio branitelja povukao se u Vukovar, a dio u Borovo Naselje. U Borovu Naselju novi punkt obrane bila je alatnica kombinata Borovo, a na dijelu Vukovara jedan je bio kod željezničke postaje, a drugi u stambenoj zgradi prvoj poslije nadvožnjaka. Toga dana dio ljudi, zapovjednika Borovog Naselja, odlazi u proboj prema Vinkovcima.

Tada su krenuli i tenkovi i pješadija (uglavnom paravojska) s Orlovače na Trpinjsku cestu. Na punkt širine 200 metara krenulo je 18 tenkova T - 84 i 22 oklopna transportera. Branitelji, nakon što su uništili 5 tenkova i oklopnih transportera, više nisu imali protuoklopnog oružja pa su se povukli u Ličku ulicu.

- 14.11.1991. JNA je uspjela u potpunosti presjeći prometnicu između Borova Naselja i Vukovara.

- 15.11.1991. u ranim jutarnjim satima počinje snažna artiljerijska priprema za odlučujući napad neprijatelja. Obje OG nepirjatelja djeluju zajedno, OG " SEVER " pod zapovjedanjem general - majora Andrije Biorčevića, OG "JUG ", pod zapovjedanjem pukovnika Mile Mrkšića.

68

Na širem bojištu oko Vukovara, Proleterska gardijska mehanizirana divizija je s 3. proleterskom gardijskom mehaniziranom brigadom iznenadnim napadom uz jaku topničku i zrakoplovnu potporu potisnula snage lokalne 131. brigade HV koje su u neredu odstupile i zauzela sela Lipovce, Apševce i Podgrađe.

Zbog prodora mehaniziranih snaga JNA pripadnici 131. brigade HV srušili su most na rijeci Savi kod Gunje zbog mogućnosti napada iz BiH. - 16.11.1991. pali su Nijemci.

- 17.11.1991. Vukovar su napustili ljudi s Mladim Jastrebom Brankom Borkovićem. Skupine pripadnika obrane Vukovara koje su uspjele proći kroz protivnički raspored nastavile su s dolaskom noću 17. i 18. studenog.

U Borovom Naselju 18.11.1991. još se branio „Crni put“ koji vodi do alatnice kombinata Borovo.

- 19.11.1991. JNA je bila ispred hangara Borova gdje je izvukla veliki broj ljudi koji su bili smješteni u podrumu, ranjenika koji se zadnjih dana nisu mogli odvoziti u Vukovar jer je komunikacija bila prekinuta, te civila. Grupe branitelja su pokušavale proboj ili su se predale 20.11.1991. Tada je prestao svaki organizirani otpor grada Vukovara i Borovog Naselja.

Nakon pada grada JNA i paravojnici načinili su mnoga ubojstva i ratne zločine. Srbi koji su se u skloništima mjesecima skrivali od granata, sada su se bacali „oslobodiocima“ u naručje i prokazivali branitelje, obitelji branitelja i općenito ljude koji su im se zamjerili. Stoga su po cijelom području grada Vukovara ljudi streljani, a najveći organizirani i masovni zločin desio se nad ranjenicima iz bolnice u Vukovaru i braniteljima te civilima kojih je 200 identificirano iz masovne grobnice na Ovčari. Obzirom kako s područja istočne Slavonije, uglavnom iz Vukovara do danas još nije nađeno oko 500 osoba, vrlo je vjerojatno kako u okolici postoje neotkrivene grobnice.

Zaključci i iskustva

Dugotrajna obrana Vukovara s vojnog gledišta teško je razumljiva i shvatljiva. Grad je strateški bio gotovo nebranjiv: doslovno okružen srpskim selima s jedne strane i naslonjen na samu Srbiju s druge strane. Iako je grad u konačnici pao, gubitak samog grada strateški nije toliko puno značio za RH, dok su za JNA gubitci u ljudstvu i tehnici, kao i kašnjenje s operacijama prema ostalim djelovima Hrvatske bili strateški nenadoknadivi. Hrvatska je na početku bitke za Vukovar imala manje od 20 pješačkih brigada, dok je na kraju bitke taj broj narasao na 60. S druge strane, 2 oklopne i 6 mehaniziranih brigada JNA nakon bitke za Vukovar bile su u ozbiljnom manjku s oružjem, a naročito s ljudstvom jer je opozicija mobilizaciji u Srbiji sve više rasla, obzirom na broj mrtvih koji su se vraćali iz Hrvatske.

69

Hrvatska oružana sila u nastajanju predstavljala je mješavinu Narodne zaštite, pripadnika policije, Teritorijalne obrane i prebjega iz JNA, te dragovoljaca najbliže doktrini naoružanog naroda koju je promovirala sama JNA. Postrojbe HV bile su slabo naoružane čak i pješačkim oružjem, a da o protuoklopnim sredstvima te artiljerijskom oružju ne govorimo. Nakon pada vojarni JNA i pribavljanja tehnike, ljudstvo je bilo nedoraslo njihovoj upotrebi, nedovoljno ili potpuno nespremno za korištenje tog oružja. Hrvatske snage su pokazale mnogo veću sposobnost u obrani nego u napadima, a nakon 01.10.1991 g. ključ za spas Vukovara bile su napadne operacije. Snage HV i policije, unatoč visokom moralu i želji, nisu bile kvalitativno ni kvantitativno sposobne probiti se kroz područje koje su nadzirali dijelovi najmanje četiriju mehaniziranih i dviju oklopnih brigada JNA. (iz Davor Marijan, Bitka za Vukovar).

Analiza iskustva agresora

S druge strane, postrojbe JNA u to vrijeme sastavljene od mobiliziranih Srba, Albanaca i Muslimana nisu bile dovoljno motivirane za pješačku borbu.

Srbima nije bilo jasno zašto se bore (za Jugoslaviju, za Srbiju ili nešto treće), vodstvo je bilo jadno, a dezertiranja česta. Nešto su motiviranije bile paravojne postrojbe, Arkanovci, četničke jedinice i druge dragovoljačke postrojbe sastavljene od tvrdih nacionalista i lokalnih pobunjenih Srba.

Međutim, one su često bile nedisciplinirane, sastavljene od brutalnih i pijanih pojedinaca, a najmotiviranije su bile za maltretiranje kako vlastitih pripadnika, tako i mobiliziranih pripadnika JNA, dok su najveću "vrijednost" pokazivale kao pljačkaške, osvetoljubive i ubilačke bande koje su došle najviše do izražaja nakon pada grada.

Vojno - strateški, Vukovar bi se mogao usporediti, u određenom dijelu, sa Staljingradom i ondašnjoj taktičkoj situaciji ogromne vojne moći Wermachta protiv bitno slabije naoružanih i manje brojnih branitelja tog grada.

Krucijalna pogreška zapovjedništva Wermachta, bila je u odluci da se grad u prvom redu masovno bombardira, čime bi se ljudi u gradu doveli u krajnje nepovoljan položaj i na kraju predali pješačkim postrojbama. Međutim, artiljerijsko i zrakoplovno djelovanje po Staljingradu stvorilo je od grada idealan prostor za obranu iz porušenih objekata ( inače, izuzetno čvrsto zidanih ). Gradske i prigradske komunikacije su bile blokirane ruševinama, tako da oklopne divizije Wermachta nisu mogle djelovati unutar grada.

Prepreke su odlično poslužile braniteljima koji su vrlo brzo organizirali sekundarne komunikacije kroz ruševine, kanalizacijski sustav i podrume 70

objekata, s prednošću poznavanja grada. Do izražaja dolaze snajperisti i manje diverzantske grupe, što u potpunosti umanjuje značenje brojnosti i tehničke opremljenosti.

Slično se dogodilo i s Vukovarom. Da bi, vjerovatno izbjegli gubitke u pješačkim postrojbama, zapovjedništvo JNA se odlučilo za ponavljanje greške general - pukovnika Friedricha Wilhelma Ernesta Paulusa, koji je vodio napad na Staljingrad, te se odlučili za njegovu taktiku. Višetjedno bombardiranje baroknog grada Vukovara, stvorilo je dobar temelj za obranu malobrojnih branitelja u odnosu na broj napadnih snaga JNA. Uz to, uporaba tenkova na način na koji ih je uporabljavala JNA je bila u najmanju ruku čudna. Uopće nije iskorišten potencijal tenkovskih jedinica, koje, umjesto da su pokretne, drže se kao stacionarne artiljerijske jedinice za granatiranje, a u onom dijelu gdje dolazi do pokreta, tenkovi se kreću jedan za drugim u gustom rasporedu kroz uske prolaze, što omogućava nesmetano uništavanje od strane branitelja. Sama ograničenost protuoklopnih sredstava kojima su branitelji Vukovara raspolagali, spasila je dobar dio, kako tenkova, tako i drugih motorizirano - oklopnih sredstava agresora.

Bljesak 01.05. - 03.05.1995.

71

BOJIŠTE

Zapadnoslavonsko bojište CILJ OPERACIJE

Razbiti snage neprijatelja na prostoru zapadne Slavonije, osloboditi zapadnu Slavoniju i otvoriti autoput Zagreb - Lipovac, izbiti na rijeku Savu i prijeći u obranu, razbiti, eventualno, zaostale neprijateljske skupine.

OSLOBOĐENI TERITORIJ

Oslobođeno je 600 km 2 do tada okupiranog prostora RH (od rijeke Save do Pakraca i između Nove Gradiške i Novske).

POSTROJBE Hrvatska strana

Zborno područje Bjelovar (zapovijednik: general bojnik Luka Džanko).

Smjer istok Nova Gradiška - Okučani (2/3 gbr sa oklopno mehaniziranom satnijom 105. br, 81. gb, 80. gb, 4./5. gbr, 1./123. br, 1./16. trbr, VLR (2 kom), 18. td, 2./15. PO trbr, 1./1. b PZO (57/2 mm), 4./202. trbr PZO), Smjer zapad Novska - Okučani (1./3. gbr, oms/3. gbr, trd/3. gbr, 2./1. gbr, 1./125. dp, vod H 105 mm 123. br, b. T-76 mm ZIS 123. br, 13. PO trd, 2./1. s b PZO 57/2 mm, b. PZO 40 mm/202. trbr PZO, b. H 155 mm iz 16. trbr) i Smjer Sjever Pakrac - Bijele Stijene (52. dp, 105. br, b. T-76 mm ZIS, SP MUP-a) te Smjer Novska - Jasenocac (125. dp (-1)). Ukupno po svim smjerovima napada HV je bilo angažirano: 20.000 pripadnika HV i SP MUP-a, 34 tenka, 4 BVP-a, 45 topničkih oruđa, 10 bitnica MB-120 mm, ostalo naoružanje (MB-82 mm, te POS).

Agresor

18. Korpus (3 pješačke lake brigade (Pakrac, Raić, Okučani), 2 odreda, 1 bojna za intervenciju (Ivanovac), 1 tenkovska satnija (St. Gradiška), 1 mješoviti topnički puk (St. Gradiška), 1 logistička baza (St. Gradiška) i 72

ojačanje 1. Krajiški korpus (vojske republike srpske) 1. bojna (Jasenovac), 2 satnije SP MUP-a RS (autoput), 1 bitnica haubica 155 mm (Brestovača, BiH), 4 topa 130 mm (Draksenić, BiH). Broj neprijateljskih vojnika: aktivni (778), ročnika (283), pričuva (3709), ukupno 4770, tenkova (9), oklopnih transportera (3), haubica 105 mm (10), minobacača 120 (15), B-1 (6), ZIS (6), T-12 (12).

GUBICI Hrvatska strana

Poginulo 47 pripadnika, a ranjeno: teže 39 i lakše 136 pripadnika i uništen 1 zrakoplov.

Agresor

Poginulih 400 neprijateljskih vojnika, ranjenih 500 i zarobljenih 1 000 neprijateljskih vojnika.

TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

Napadnut je južni i središnji dio zapadno Slavonske enklave "RSK" snagama sastavljenim od dijelova četiri profesionalne brigade te niza specijalnih, pričuvnih, domobranskih i policijskih postrojbi.

Neposredna događanja uoči operacije: 21.4.1995. Srbi su zatvorili autoput Novska - Nova Gradiška; 28.4.1995. Incident na benzinskoj pumpi Nova Gradiška, 29.4.1995. Ponovno zatvaranje autoputa, 29. i 30.4.1995.

Propadaju svi pregovori o ponovnom otvaranju autoputa.

Napad je izveden na nekoliko smjerova: sa zapada od Novske prema Okučanima s pomoćnim smjerovima na jug prema Jasenovcu, a s istoka od Nove Gradiške, također prema Okučanima, s pomoćnim smjerom prema Staroj Gradiški. Nastupima prema Okučanima, koji su išli autocestom odnosno paralelno s njom, nastojala se presjeći enklava i rasjeći te potom razbiti glavne snage neprijatelja, dočim su pomoćne snage imale zadaću da izbijanjem na Savu kod Jasenovca i Stare Gradiške spriječe eventualnu intervenciju SVK te zaposjednu državnu granicu.

73

Zadaće HV i MUP RH

Smjer istok Nova gradiška - Okučani 2/3. gbr sa oms 105. br. HV imala je zadaću napad sjeverno od autoputa.

Postrojba je tijekom noći dovedena na smjer Šagovina - Burdakovo Brdo Okučani. Prvi dan napada sudjelovala je u napadu s 81. gb i 1/121. dp. Drugi dan napada do 12.00 sati izbila je ispred Okučana. U 13.20 sati, ulazi u Okučane i zadaća čišćenja i preuzimanja grada završava do 16.00 sati. 81. gardijska bojna imala je zadaću napad sjeverno od autoputa. Prvi dan napadala je smjerom selo Šagovina - G. Bogičevci - Okučani. Zadaća je bila sa sjeverne strane sudjelovati u oslobađanju Okučana. Prvog dana dostigli su crtu: selo Smrtić - selo Ratkovac - Dabrovački Put. Drugi dan napada nastavljen je napad u smjeru sela Cage i Okučana. Treći dan napada razmješta se u širem prostoru Okučana. Četvrti dan napada sudjeluje u razbijanju zaostalih skupina neprijatelja. Peti dan napada izvlači se u Viroviticu. 4/5 gbr i OMS, 121. dp i 105. br imali su zadaću napad južno od autoputa. Prvi dan napada smjer selo Gorica - Okučani. Početne rezultate je postigla 4/5 gbr i OMS, ovladali su selo Goricu i približili se selu D. Bogičevci. Drugi dan napada 5. gbr je zauzela selo D. Bogičevce i usmjerila je napad ka Staroj Gradišci, gdje se u popodnevnim satima spaja s 80. gb. Treći dan napada 80. gb se izvlači, a preuzima crtu 121. dp. 1/123. br imala je zadaću organizirati obranu u području sela Mačkovac - sela Davor i spriječiti mogućnost eventualne intervencije preko rijeke Save iz susjedne države.

Smjer zapad Novska - Okučani Ovdje je djelovala 1/3. gbr sa oklopništvom 3. gbr. Cilj je bio probiti crtu obrane i tijekom dana izbiti na kanal Sloboština. 2/1. gbr napada sjeverno od autoputa i ovladava selom Raić. 1/125. dp (-1) napada smjerom selo Paklenica - selo Voćarica - selo Jazavica. 125. dp (-1) napada smjerom Novska - Jasenovac. U 15.00 sati oslobođen je Jasenovac. Osigurava bok 1/3. gbr i sprječava protunapad neprijatelja iz sela Mlaka.

Smjer sjever Pakrac - Bijele stijene 105. br HV angažirana je u aktivnoj obrani sela Kričke - sela Subocka. 52. dp preuzela je držanje crte Lipik - Pakrac - selo Kusonje.

74

Izvođenje bojnih djelovanja

Prvi dan (1.5.1995.) spajanje snaga SP MUP-a iz smjera Novske i iz smjera Nove Gradiške i južno od sela Bijele Stijene. Oklopništvo je iz smjera Novske došlo do sela Vrbovljani (ispred Okučana). Oklopništvo iz smjera Nove Gradiške se također približilo Okučanima. Pod nadzorom HV je i put od Stare Gradiške do Okučana. Oslobođen je Jasenovac. Napad je uspio preko svih očekivanja.

Hrvatske su snage došle nadomak Okučana i ušle u Jasenovac te ovladale svim bitnim objektima. U enklavi se branio 18. korpus SVK sastava tri lake brigade (s četvrtom na desnoj obali Save), jačine oko 4.000 vojnika, ali je pružio mlitav i neorganizirani otpor i počeo se u rasulu povlačiti u Bosnu i Hercegovinu preko mosta kod Stare Gradiške. Prvog dana u Bosnu i Hercegovinu je prešao i zapovjednik korpusa. Zajedno s vojskom bježalo je i srpsko stanovništvo, kojih 18.000 ljudi.

Drugi dan (2.5.1995.) oslobođeni su Okučani (13.20 sati). Postrojbe HV izbile su na rijeku Savu kod Stare Gradiške. Okruženi dijelovi 18. K kod sela Trnakovac prisiljeni su na predaju. Zaposjednuti su Okučani i svaki otpor u južnom i središnjem dijelu enklave je prestao, a rijeke civila pomiješane s vojnicima koji su izgubili vezu sa svojim postrojbama, prelazile su u Bosnu i Hercegovinu.

Treći dan (3.5.1995.) okruženi dijelovi neprijateljskih postrojbi postupno su se prisiljavali na predaju 3., 4. i 5.5.1995. (Psunj, selo Omanovac, itd.). Na sjeveru, zapadno od Lipika i Pakraca, na području koje nije bilo pod prvim udarom, ostale su snage 51. lake brigade SVK koja je nastavila s borbom i u sljedeća dva dana.

Dana 4. svibnja poslije podne HV u to područje desantiraju jednu ojačanu pješačku satniju, nakon čega je uslijedio topnički i pješački napad drugih hrvatskih snaga iz dodira i s oboda sektora. Borba je trajala svega nekoliko sati, a potom su se Srbi počeli predavati.

HV se prema civilnom pučanstvu u oslobođenoj enklavi ponašala korektno.

Prometnica Okučani - Stara Gradiška, koja je izvodila u Bosnu i Hercegovinu, ostavljena je slobodnom kako bi se omogućilo povlačenje srpskih snaga i naroda koji je bježao; odgađanje ulaska u Okučane već prvog dana operacije također je bilo u funkciji ostavljanja izlaza.

75

U kaosu na prilazima mostu u Staroj Gradišci došlo je do otvaranja vatre na kolone u bijegu te je bilo civilnih žrtava. UNCRO i međunarodni promatrači paušalno su i više po inerciji optužili Hrvate za pljačke i zločine, ali su nakon nekoliko dana ove optužbe uz isprike povukli.

ZAKLJUČAK

Srpska katastrofa u zapadnoj Slavoniji ima nekoliko uzroka. HV je operaciju pripravila na vrijeme i pomnije nego ranije operacije. Izabrani su pogodni smjerovi i promišljeni manevar, ostvaren je razmjerno visok tempo nastupanja (oko 20 km dnevno), a osobito je bila dobra zamisao da se težište djelovanja stavi na južni i središnji dio enklave, čime su srpske snage na sjeveru ostale odsječene i dovedene u bezizlazni položaj. U cijelom ratu to je bilo prvi put da se napad ne izvodi frontalnim napadom na cijeli neprijateljev borbeni raspored, nego se odluka nastoji postići prodorima na izabranim smjerovima. To je umnogome skratilo trajanje operacije i znatno ekonomiziralo snage te omogućilo da se zaostale srpske snage neutraliziraju bez velikih napora i uz male žrtve.

U operaciji su prvi put korišteni i masivniji udari zrakoplovstva, čime je HV pokazala da je uspjela ostvariti i integraciju vidova vojske. Na vanjskopolitičkom planu Hrvatska je operaciju također dobro pripravila.

Međunarodna zajednica, obaviještena o hrvatskim namjerama, prešutno je prihvatila situaciju.

Srbi su pokazali da nisu dorasli svojem cilju stvaranja vlastite države.

Odvojena od Hrvatske, zapadnoslavonska srpska enklava (površine oko 500 km2) nije se mogla održati ni gospodarski ni vojno. Tijekom rata prostor se praznio pa ga je osim prognanog hrvatskog napuštalo i srpsko stanovništvo. Čini se da ni vlasti RSK nisu odviše marile za ovaj prostor, smatrajući ga razmjerno nebitnim. Brzi poraz 18. korpusa pokazao je sve slabosti srpskog sustava obrane. Iako su postojali jasni nagovještaji da će doći do napada i iako je zapadnoslavonska enklava bila logičan cilj, obrambene priprave bile su manjkave, a i sam početak napada potpuno je iznenadio srpsko zapovjedništvo. Zapovjednik SVK general Čeleketić ranije je bio zapovjednik 18. korpusa, a i 1991. godine sa svojom se tenkovskom postrojbom JNA borio u zapadnoj Slavoniji pa je morao poznavati teren, ali nije učinio gotovo ništa da se obrana čvršće organizira. Sastavi su bili demoralizirani i čim bi vidjeli da su im ugrožene porodice ostavljali su položaje i hrlili da svoje bližnje izvedu iz ratne zone. Zapovijedanje je potpuno zakazalo, kako pokazuje i sraman bijeg zapovjednika korpusa. Martićeva odluka da raketira 76

Zagreb, donesena u skladu s problematičnom idejom da se Hrvatsku odvraća realnom prijetnjom napada na objekte infrastrukture i masovnom odmazdom, bila je nerazumna i posve kontraproduktivna te je pokazala da srpsko vodstvo nije kadro strategijski razmišljati. Na desnoj obali Save nisu zamijećeni nikakvi pokreti koji bi pokazali makar simboličnu spremnost VRS da pomogne; nije djelovalo ni topništvo VRS koje je u dometu imalo hrvatske glavne snage u njihovom nastupu autocestom prema Okučanima. Vlasti u Srbiji također su indiferentno gledale na sudbinu enklave što svjedoči i podatak da je 1. svibnja predvečernji dnevnik srbijanske televizije vijest o napadu objavio tek u 18. minuti. Milošević je osudio napad, ali i raketiranje Zagreba.

ANALIZA PORAZA SRPSKIH SNAGA - dodatak

" Osvrt na operaciju “Bljesak” u dokumentima Republike Srpske Krajine " IVAN BRIGOVIĆ Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, Republika Hrvatska " Izvještaj o uzrocima i padu zapadne Slavonije ", sačinjen od strane posebno ustrojene " Komisije za utvrđivanje uzroka i načina pada zapadne Slavonije ", formirane od strane politčkog i vojnog vrha pobunjenih Srba u RSK

Borbe za Kupres 1992.

Sve informacije vezane za događaje iz travnja 1992., mogu se pronaći u monografiji DAVORA MARIJANA, Borbe za Kupres u travnju 1992.

77

Čagalj 07. - 26.06.1992.

CILJ OPERACIJE

Oslobađanje doline rijeke Neretve sve do Mostara.

OSLOBOĐENI TERITORIJ

Oko 1800 četvornih kilometara POSTROJBE Hrvatska strana

Hrvatska vojska i HVO: BG 1: (zapad, Čapljina): 1. i 2. satnija /1 br. HVO Čapljina, ojačani vod „Čitluk“, vod policajaca (Čitluk), diverzantski vod (Čitluk), jedinica naoružanih mještana Počitelj, diverzantska grupa „Našice“, diverzantska grupa „Zadar“, postrojba HOS. 1 tenk T - 55; 1 ZIS 76 mm; 3 B - 1; oMB - 120mm; vMB - 82 mm; 1 PZT 40 mm; 1 PZT 20/3 mm; 3 SPG. BG 2: (jug. Metković): 1. ojačana satnija/156 br. HV; 1. ojačani vod/156 br.

78

HV; 1 -2/ 1. br HVO Čapljina, grupa HOS, diverzantska grupa Vukovi, 1 POG/156. br. HV, desetina pionirskog inžinjerskog voda/156. br. HV; desetina pionira 1. pionirske satnije/40. inžinjerske bojne; diverzantska grupa „Pilot“. 5 tenkova T - 55; 3x85 mm; 2 ZIS; 3 T - 12; bMB - 120 mm; vMB 82 mm; 1 PZT 20/1; 3 x RPG - 9; 2 BsT. TG 2: 4/4. br. ZNG, v. T - 130mm (Široki Brijeg); MTD, bojna "Stolac" (iz sastava 116. bigade HV).

Agresor

Agresorska vojska: 13. partizanska brigada (13. proleterska motorizirana brigada) iz sastava Hercegovačkog korpusa, jačine dvije bojne pješaštva s oko 600 četnika, 15 tenkova, 7 oklopnih transportera i oko 20 topničkih oruđa različitih kalibara. ZM brigade je s. Aladinići. Prva bojna: oko 300 četnika i jedna oklopno mehanizirana satnija razmješteni su po satnijama u selu Klepci (oko 80 četnika, 1 tenk, 1-2 oklopna transportera, 2 BST topa, 1 baterija MB 82 mm), druga satnija u selu Tasovčići (80-100 četnika, 1 tenk, 1 OT, 1 top BST, 1 lanser za Maljutke, 1 bateriju MB - 82 mm), i treća satnija u selu Prebilovci (100 četnika, 2 PAM-a u blizini kote Crni vrh, kod zaseoka Košćele vod ojačan tenkom kao bočno osiguranje). Bojna raspolaže s dvije baterije MB-120 mm, dvije haubice 122 mm, a ZM je s. Hotanj.Druga bojna razmještena po satnijama: prva u selu Lokve, druga selo Aladinići, treća selo Rivine. U sastavu ima 5 tenkova, 5 topničkih oruđa i 1 VBR. Brigadna topnička grupa: smještena u širem rejonu sela Domanovići sastava: 3 H-155 mm, baterija H - 122 mm, vod H - 122 mm, baterija H - 105 mm, vod ZIS i 2 VBR-a. Na poligonu Dubrava bilo je 7 tenkova, međutim posade su bile u fazi uvježbavanja. Jedan vod tenkova je patrolirao je duž komunikacije unutar zone djelovanja 13. brigade, a bio je smješten u selu Muminovača. TO Ljubinje raspoređena od Stolca prema Žegulji i Bančićima 57. brdska brigada Pljevlja (?). Iz sastava 10. mtbr: bataljun pješadije i jedna oklopno mehanizirana satnija na Bivoljem Brdu, Pijescima i Gubavici i brigadna topnička grupa u Pijescima.

TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

Operacija je počela topničkom pripremom u trajanju od 10 minuta nakon čega je neprijatelj je napadnut glavnim pravcem: iz Metkovića prema selima Klepci i Prebilovci, zatim pomoćnim pravcima iz sela Dretelj prema selima Počitelj i Hotanj, pa prema Prebilovcima.

BG - 1 napadno je djelovanje počela s crte: selo Badanj - nizvodno selo 79

Šurmanci - selo Dretelj - Čapljina, a BG - 2 s crte: selo Struga - selo Čeljevo selo Gnjilišta - Kučevo brdo.

BG - 1 prelazi kod sela Dretelj na više gazova i skelama Neretvu i prekida komunikaciju između Tasovčića i Počitelja i Tasovčića i Domanovića. U daljnjem nastupanju uništava ZM na ulazu u selo Hotanj i oslobađa selo.

Uloga diverzantske grupe „Zadar“ bilo je krenuti ispred osnovnih snaga i uništiti posade topova u rajonu Muminovača. Uloga diverzantskog voda „Čitluk“ bilo je priječi Neretvu uzvodno od sela Dretelj, uništiti bunker u rajonu Ševaš Njive te spriječiti komunikaciju Domanovići - Pijesci. Uloga diverzantske grupe „Našice“ bilo je neutralizirani posade topova u s. Glavice.

BG – 2 poslije topničke pripreme kreće prema Gnjilištu, zatim koti Kučevo brdo prema selu Klepci. Spajanje s BG 1 dogadja se iz sela Hotanj. Od šest diverzantskih grupa na pravcima djelovanja, njih pet uspjele su se neopaženo privuči neprijatelju i izvršiti sve zadaće. Već u 8 sati ujutro probijena je obrana sela Klepci i oko 10 sati palo je selo i okolne dominantne kote Klepešnica i Šunja Glava, pri čemu najveće zaluge ima postojba HOS-a koja je svladala mitraljeska i snajperska gnijezda na Klepešnici. Poginuo je jedan pripadnik HOS-a, Boško Raić, a 5 pripadnika je ranjeno. Uništen je i 1 hrvatski tenk. Jedna izviđačka skupina nije na vrijeme osvojila Crni vrh i na taj način zatvorila dolinu rijeke Bregave, pa su se tamo uspjele izvući neke četničke snage. Ipak na dan napada do popodnevnih sati, HV je kontrolirala šire područje oko rijeke Bregave. Sljedeći dan oslobođeni su Tasovčići i Prebilovci s okolnim mjestima Grlići, Hotanj, Kuline i Loznica. U Prebilovcima je zarobljen jedan VBR, više topova i minobacača, a u tim borbama zarobljen je i jedan tenk. Ukupno tijekom prvih 2 dana poginulo je 10 pripadnika hrvatskih snaga.

Tijekom sljedećih dana nastavljeno je napredovanje prema Domanovićima, a četnici su se povukli u sela Aladiniće i u smjeru kote Pijesci. Dana 11. 06. oslobođeni su Domanovići, a 13.06. oslobođen je i grad Stolac. Sljedećih 5 dana hrvatske postrojbe su napredovale prema visovima u okolici Stoca i izbile su na Ošaniče, gdje je i danas međuentitetska crta razgraničenja.

U kasnijem tijeku akcije oslobođeno je područje grada Čapljine. Iz samog grada JNA se je izvukla helikopterima i hrvatske postrojbe bez otpora ušle su u Čapljinu. Dakle, do 14.06.1992 godine oslobođeno je područje oko lijeve i desne obale Neretve uključno s Čapljinom i Stolcem.

U drugoj etapi operacije koja je počela 11.06.1992 godine u općini Mostar, hrvatske snage počele su napadne operacije u kojima su sudjelovale snage HVO Mostar, snage „OG Jugoistočna Hercegovina“ (u sklopu kojih su se nalazile snage 4/4 br. ZNG „Pauci“ i satnija „Božana“, te tenkovska satnija iz 80

sastava 156. br. HV). Oslobođeni su visovi zapadno od Mostara te naselja Jasenice, Rodoč i industrijska zona i jedino srpsko selo na zapadnoj obali Neretve, Bačevići. Tako je oslobođen cjelokupni zapadni dio općine Mostar.

Satnija „Božana“ napala je pravcem prema selu Malom Polju s ciljem prekidanja komunikacije Mostar – Nevesinje. Istovremeno su snage 4 brigade napale Blagaj, a jedna pješačka satnija osvojila je selo Hodovo.

Snage HVO Mostar su nastupale iz pravca Podveležja prema Blagaju gdje su se spojile sa snagama 4. brigade. Tu su vođene žestoke borbe, ali su hrvatske snage polako napredovale i konačno su izbile na liniju Blagaj - Ortiješ (zračna luka Mostar). To napredovanje iz smjera Mostara i smijera Čapljine izazvalo je povlačenje neprijatelja na Pijescima i koje se je ubrzo pretvorilo u organizirani bijeg, pri čemu su ostavljena 4 tenka. Na taj način spojene su snage 4. brigade i snage HVO Mostar sa snagama koje su nastupale iz pravca Čapljine i operacija „Čagalj“ bila je završena oslobađanjem cijele općine Mostar i grada Mostara 26.06.1992. godine.

Radi sporosti ulaska u Mostar, te kasnijih muslimansko - hrvatskih sukoba, grad je opet podijeljen na dva dijela i takav je ostao sve do kraja rata, međutim zaposjednute linije u borbi sa srpskim snagama nisu se više mijenjale.

U BiH dio operacije koji je započeo iz pravca Mostara naziva se operacija "Lipanjske zore".

81

Cavtat 20. - 24.10.1992.

OSLOBOĐENI TERITORIJ

Oslobođeno je 1.210 kvadratnih kilometara i 1.080 hrvatskog pojasa teritorijalnog mora.

TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

Snage HV-a započele vojnoredarstvenu operaciju "Desant na Cavtat", oslobađanja Konavala na krajnijem jugu Hrvatske.

NAPOMENA: u tijeku je prikupljanje dodatnih materijala za upotpunjavanje analize operacije, a koji će biti objavljeni, kako na portalu, tako i u drugom izdanju ove e-knjige.

82

Cincar, 01. - 03.11.1994.

BOJIŠTE

Prostor jugozapadne BiH. CILJ OPERACIJE

Oslobođenje Kupresa i Kupreškog polja, otvaranje puta prema Bugojnu i prema Livnu i otklanjanje opasnosti od napada na Šuicu.

OSLOBOĐENI TERITORIJ

Oslobođeno je područje ukupne površine 600 četvornih kilometara.

83

POSTROJBE Hrvatska strana

ZP Split, HVO TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE, REZULTATI

Tijekom listopada 1994. Armija BiH je započela značajnije napadne operacije u zapadnoj BiH. Jedan od pravaca napada bio je i u području Kupresa u odgovornosti 7. korpusa Armije BiH. Područje Kupresa bilo je u rukama bosanskih Srba, uključujući strateški važan prijevoj Malovan i još važniji prijevoj Kupreška vrata. Strateška važnost tog područja bila je nemjerljiva.

Bošnjacima je to područje bilo od strateške važnosti jer bi oslobađanje ceste Bugojno-Livno moglo bitno popraviti opskrbe rute iz Dalmacije prema srednjoj Bosni. S druge strane, i HVO-u je to područje bilo zanimljivo jer bi uklanjanje Srba s kupreške visoravni smanjilo vjerojatnost napada bosanskih Srba prema Šujici, Livnu i Tomislavgradu. Stoga je donešena odluka o uključivanju snaga HVO-a u operacije Armije BiH. Na Livanjskoj bojišnici odnosno Dinari plan djelovanja i provedba operacije je bilo slabljenje i zaustavljanje neprijateljske ofenzive na Bihać i stvaranje pogodnog strateškog prostora za oslobađanje dijelova RH i BiH pod nadzorom pobunjenih Srba. Operacija je izvršena uspješno. Oslobođeno je područje ukupne površine 400 četvornih kilometara, vojska bosanskih Srba je odbačena dalje od planine Cincar, otvorena je cesta Bugojno - Livno, oslobođen je veći dio strateški važnog Kupreškog polja te sam gradić Kupres i okolna sela.

No, velik je uspjeh operacije bio i uspješna koordinacija Armije BiH i HVO-a čime se pokazalo da bi daljnja suradnja tih dviju vojski promijenila stratešku situaciju u ratu u BiH.

84

Jaguar, 17. - 23.05.1992.

Postrojbe HV-a

U akciji su sudjelovali POG, 2. bojna, satnije "Debeljak" i "Bibinje" 159. brigade HV. Cilj napada

Oslobađanje dominantne točke, brdo Križ, poviše Zadra.

Situacija prije izvođenja akcije

Brdo Križ bilo je srpsko uporište iz kojega su imali vrlo dobar pregled područja grada i okolice te istovremeno blokirali promet prema jugu.

Izuzetno dobro fortifikacijski utvrđeno iz razloga što mu je prvenstvena namjena bilo radarsko motrenje.

Slaba točka Križa bila je relativna izoliranost od ostalih srpskih snaga, te su smjene ljudstva, kao doprema logistike, vršene svakih 15 dana. Put do Križa vodio je jednim dijelom preko "ničije zemlje" te su smjene praćene borbenim 85

grupama.

Tijek akcije

Akcijom Jaguar presječena je komunikacija snaga na brdu Križ s ostalim srpskim snagama dana 17.05.1992. oko 13 sati, te je Križ držan u blokadi 5 dana. Smjena koja je trebala doći sačekana je, ručnim protuoklopom uništen je tenk T-34 na čelu kolone i BOV na začelju, a PZ topovima uništena cijela kolona od 5 kamiona. Blokada je uspješno održana do 00:10 sati 23.05.1992. kada se je kompletno uporište predalo. Kako je u pregovorima i dogovoreno, 48 neprijateljskih vojnika je sprovedeno do njihove točke sigurnosti.

Rezultat akcije

Smanjen je artiljerijski pritisak na grad Zadar jer je uništen utvrđeni položaj na isturenom mjestu za navođenje vatre.

86

Južni potez, 08. - 12.10.1995.

BOJIŠTE

Prostor jugozapadne BiH. CILJ OPERACIJE

Odbaciti srpske snage iz područja Mrkonjić Grada, Podrašničkog Polja i HE Bočac. Staviti pod nadzor putove koji vode ka Banja Luci: - Čađavica - Banja Luka - Mrkonjić Grad - Banja Luka - Jajce - Banja Luka. Uspostaviti bojišnicu na južnim padinama pl. Manjače. Oslabiti pritisak na 5. i 7. K ABiH, koji su u to vrijeme bili pod pritiskom srpskih snaga koje su izvele nekoliko uspješnih operacija prema Bosanskom Novom i prema Ključu na sanskoj bojišnici.

OSLOBOĐENI TERITORIJ

87

Oslobođeno je područje ukupne površine 800 četvornih kilometara. Linija bojišnice dospjela je samo 23 kilometara od Banja Luke.

POSTROJBE Hrvatska strana

i 7. gbr, 1. HGZ, 1., 2., 3. gbr HVO, 126. dp, izvidničko-diverzantska satnija GSHV, SP MUP, 60 gdb i 22. do.

TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

Akcija je počela 08.10.1995. 1. gbr HVO i 126. dp su imale početne uspjehe., te je na njihovom smjeru probijena bojišnica, dok na ostalim dijelovima bojišnice nije došlo do značajnijeg pomaka.

9.10.1995. veći uspjeh je i dalje imala 126. dp, a napredovale su i ostale postrojbe: 7. i 4. gbr HV, te 1. HGZ, 1. i 3. gardijska brigada Hrvatskoga vijeća obrane te 60. gardijska diverzantska bojna i 22. diverzantski odred.

Neprijatelj se je žestoko branio te su snage HV i HVO bile pod jakom topničko - raketnom paljbom. Ipak je pomaknuta linija bojišnice kako je predviđeno.

88

10.10.1995. došlo je do pucanja neprijateljske obrane te je 7. gbr HV napredovala prema hidroenergetskim postrojenjima na Vrbasu, 4. gbr HV približila se južnim dijelovima Manjače, a 1. HGZ izbio je na Čađavicu i napredovao prema vojnom poligonu Manjača. 126. dp dostigla je zadanu liniju bojišnice i krenula u obranu, štiteći lijevi bok hrvatskih snaga. Pred kraj dana pao je Mrkonjić Grad.

11.10.1995 postrojbe HV su povučene s dostignutih linija, a njihovo mjesto su preuzele 1. 2. i 3. gbr HVO. Snage neprijatelja izvršavale su protunapade i pokušale su postisnuti hrvatske snage, što im nije uspjelo pa su 1., 2. i 3. gbr HVO pod kontrolu stavile HE Bočac, te na taj način kontrolirale opskrbu električnom energijom Banja Luke i većeg dijela Bosanske Krajine.

12.10.1995 prestala su bojeva djelovanja na bojišnici.

Tom akcijom HV i HVO oslobodile su područje od 800 četvornih kilometara, smanjen je pritisak na 5. i 7. korpus Armije BiH, a područje Banja Luke kao i sve ceste prema Banja Luci bile su pod kontrolom hrvatskih snaga. Sam grad također je bio u dometu dalekometnog topništva.

REZULTAT OPERACIJE I POLITIČKI UTJECAJ

Tijekom operacije Južni potez oslobođeno je područje ukupne površine 800 kvadratnih kilometara uključujući Podrašničko polje, selo Čađavicu hidroelektranu Bočac i dijelove planine Manjače. Crta obrane postavljena je na planini Manjači, 23 kilometra od Banja Luke, što je bilo u dosegu hrvatskog dalekometnog topništva. Osvajanje HE Bočac imalo je dalekosežan psihološki utjecaj na eventualno dalje napredovanje HV-a, HVO-a i Armije BiH prema Banjoj Luci. Naime, HE Bočac je opskrbljivao Banja Luku električnom energijom.

Srpske snage, I i II korpus bosanskih Srba, znatno su razbijene i u kaosu se povlače prema Banjoj Luci. Također, stvorila se nova kolona srpskih izbjeglica koje su se našle u Banja Luci. Posvuda se glasno špekulira o padu Banja Luke. Srpski vrh je u panici - eventualni pad Banja Luke psihološki bi odjeknuo poput pada Knina - padom Banja Luke praktički bi pala i cijela Republika Srpska jer bi vrlo brzo cijeli srpski teritorij zapadno od Brčkog vjerojatno pao ili u ruke HV-a ili ABiH. No, politička situacija nije bila sklona ulasku savezničkih, hrvatskih i bošnjačkih snaga u Banja Luku. Prvenstveno zbog toga što bi se time pokrenula nova, ovaj put možda najveća izbjeglička kriza u Srbiji koja bi mogla izravno uključiti tadašnju Vojsku SR Jugoslavije u rat čime bi se situacija znatno zakomplicirala. Drugo, propao bi plan Richarda Holbrooka o 89

51% za FBiH i 49% za Republiku Srpsku, čime bi se pregovori znatnije odužili.

Stoga je počeo znatan pritisak međunarodne zajednice na predsjednika RH, dr. Franju Tuđmana da nikako ne nastavi napadne operacije, pri čemu se izravno prijetilo i napadom NATO zrakoplovstva na HV i HVO, mada je Alija Izetbegović poručivao Franji Tuđmanu da je on spreman riskirati i ipak zauzeti Banja Luku.

Akcija Južni potez, prekinuta je na zahtjev međunarodne zajednice u trenutku kad su se hrvatske snage nalazile na 23 kilometara od Banja Luke.

KONTROVERZA Reakcija međunarodne zajednice

Možda su ovi gore navedeni razlozi i bila nekakva osnova za toliki pritisak da bi se prekinule operacije, ali više izgleda da se radilo o prikrivanju pravih razloga, a oni sežu duboko u političkčo razmišljanje zapadnoeuropskih zemalja. S vojno - taktičkog pogleda, zaustavljanje napredovanja u takvim okolnostima je bila potpuno nerazumna i nelogična odluka. Neprijatelj je bio potpuno razbijen i u rasulu. Napredovanje je bilo brzo i efikasno. Po potrebi se moglo uvesti svježe snage i jedne i druge vojske. Tvrdnje da su snage HVa i ABiH bile u tom trenutku previe razvučene i da je postojala realna opasnost od pucanja bokova ako bi ostaci VRS-a izvršili protunapad, nisu baš bili uvjerljivi, jer u tom trenutku VRS praktički nije više niti postojao.

Zauzimanjem Banja Luke, svaki otpor Srba u BiH i bio zaustavljen, neprijateljska vojska potpuno poražena i danas bi politička i geo-strateška situacija na Balkanu izgledala drukčije.

Ali kako bi izgledala ? Uzmimo hipotetski u razmatranje slijedeće. Nije došlo do reakcije međunarodne zajednice i združene snage nastavljaju prodor, zauzimaju Banja Luku i potpuno lome svaki vid otpora od strane ostataka VRS-a. Srbi, barem sudeći prema primjeru iz Hrvatske, bježe glavom bez obzira preko Drine, kako civili, tako i ostaci vojske. Rat je završen, Dayton se ne događa. Srbi jednostavno više nisu faktor koji je potreban da bi se uspostavilo potpuno funkcioniranje Bosne i Hercegovine. Kako bi to išlo ?

Demografski gledano, Hrvati u BiH su najmanje zastupljena etnička grupa, dok su Bošnjaci, odnosno muslimanska etnička zajednica najviše zastupljeni.

Iza njih, s dobrim brojem pripadnika, nalazili su se Srbi. Izbacimo Srbe iz formule i imamo problem. Barem tako vidi međunarodna zajednica, odnosno vodeće europske zemlje. A to možda i nije bio potpuno neispravan pogled na 90

budućnost. Danas se osjete jake tenzije između Bošnjaka na jednoj i Srba i Hrvata na drugoj strani !? I Hrvati i Srbi optužuju bošnjačko vodstvo da grabi prema unitarnoj Bosni i Hercegovini u kojoj bi oni imali primat, a ove dvije druge etničke zajednice bi samo povremeno podsjećale na svoje korijene kroz folklor.

S tim na umu, vrlo je jednostavno zaključiti da broj Hrvata u tom momentu, prije i kasnije, nikako nije bio dovoljan da napravi jednu protutežu nastojanjima Bošnjaka, koji po prvi puta u nekoliko stoljeća imaju mogućnost uspostaviti svoju državu. Do sada su uvijek bili nekakva autonomija unutar raznih oblika carstava, ali nikada nisu imali stvarne upravljačke poluge.

Operacija JUŽNI POTEZ davala im je takvu mogućnost i ta njihova želja se davala isčitati iz riječi Alije Izetbegovića koji je uporno nagovarao Tuđmana da nastave s operacijom jer je on, Alija, spreman na rizike. Ali Alija u toj situaciji nema puno za izgubiti dok je Tuđman i Hrvatska imao mnogo. Ne treba zaboraviti da je OLUJA tek završila i da je Hrvatsko Podunavlje i dalje okupirano u tom trenutku.

Europa je uvijek bila leglo cinizma i to se moglo isčitati i na primjerima tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji, a poglavito u politici prema Bosni i Hercegovini. Nakon pregršt optužbi u smjeru Tuđmana kako je otvoreno planirao izvršiti podjelu BiH, Europa i SAD čine upravo to - Daytonskim sporazumom. Ali to rade mudro. U trenutku kada je bilo jasno da snage HV-a i ABiH nezaustavljivo napreduju i da će Srbi napuštati prostor, alarmni sustavi po svim euro državama su se upalili. Europa nikada nije htjela islamsku zemlju u svom srcu. Jer da hoće imalo, onda bi Turska davno bila članica Europske Unije iako je periferna država. Unitarna, islamistička država u srcu europskog kontinenta nikako se nije smjela dogoditi.

Odlučnom diplomatskom reakcijom, dapače i uz prijetnju uporabe NATO snaga protiv dosadašnjih partnera, odnosno HV-a i ABiH, međunarodna zajednica zaustavlja operaciju i spašava, unaprijed određen mirovni plan, prema kojemu, da bi se izbjeglo superiorno postavljanje Bošnjaka nad Srbima i Hrvatima, Srbi dobivaju 49 % teritorija BiH s koridorom koji ih spaja sa Srbijom, što je još jedno osiguranje u slučaju nekavog vojnog pokušaja Bošnjaka, dok Bošnjaci, zajedno s Hrvatima dobivaju preostalih 51 %. Ta formula i taj omjer bio je dovoljan da održi vagu u vodoravnom položaju jedno duže vrijeme dok se ne smisli nešto trajnije.

Bez Srba i Republike Srpske kao tvorevine na prostoru BiH, Hrvati nikako nisu mogli održati tu vagu u takvom položaju, barem prema mišljenju vodećih zemalja Unije. Na taj način, prekidom operacije i zaustavljanjem egzodusa Srba s prostora BiH, Europa je tu noć legla mirnija u krevet jer je 91

bila zadovoljna svojim konačnim učinkom. Islamska zemlja u srcu Europe neće postojati.

Zato je u stvari i Srbima dozvoljeno toliko ustupaka iako su bili doslovno slomljeni i stjerani na nekakvih 27 % ukupnog teritorija BiH, jer ako oni, kao druga po veličini etnička zajednica, imaju određeni stupanj autonomije unutar tripartidne države, onda će na taj način uvijek uspjevati, naravno uz pomoć eurozajednice, obuzdavati želju Bošnjaka za potpunom kontrolom Bosne i Hercegovine. Kada se tu još uključe i Hrvati, što je bilo za očekivati, onda Bošnjaci više nemaju većinu i time je opasnost uklonjena.

Konavle, 20. - 24.10.1992.

Operacija Konavle operacija je Hrvatske vojske kojoj je cilj bio osloboditi šire područje Konavala te potisnuti neprijatelja van granica Republike Hrvatske.

Operacija je trajala 4 dana, u periodu od 20. do 24. listopada 1992. godine.

Akcija je započela iskrcavanjem u oslobođenom Cavtatu a cilj joj je bio zauzeti Konavoska brda i izbiti na granice prema tadašnjoj Republici Bosni i Hercegovini i tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji što je na kraju i učinjeno. Oslobođeno je 1.210 kvadratnih kilometara i 1.080 hrvatskog pojasa teritorijalnog mora. napomena: ova operacija / akcija se dodatno obrađuje i bit će objavljena na portalu Domovinski rat te u drugom izdanju ove knjige.

92

" LIPANJSKE ZORE " 07.06. - 26.06.1992. ili Operacija " Čagalj " NAPOMENA: Operacija " Lipanjske zore " i operacija " Čagalj ", nazivi su iste operacije samo se u uporabi nalaze oba naziva. Naziv " Lipanjske zore " odnosi se na dio operacije ČAGALJ, koji krenuo iz smjera Mostara. Obje su obrađene u ovoj knjizi.

Operacija Lipanjske zore je zajednička operacija HVO-a, HV-a i HOS-a iz lipnja 1992. godine. Akcija je trajala od 7. lipnja do 26. lipnja 1992. godine.

To je prva pobjeda nad velikosrpskim agresorom u ratu u Bosni i Hercegovini. Operacijom Lipanjske zore oslobođena je dolina rijeke Neretve, a na nekim mjestima (poput Ošanića kod Stoca) združene hrvatske snage su izbile na današnju crtu razgraničenja između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.

93

Stanje na terenu prije operacije

Već nakon incidenta na Plitvicama (Krvavi Uskrs), Hrvati i Bošnjaci Hercegovine preko kriznih stožera počinju formirati seoske postrojbe, a usporedno počinje formiranje i bolje opremljenih i pokretnijih vojnih postrojbi. Već 3. siječnja 1992. utemeljen je stožer HOS-a za Hercegovinu. U rujnu 1991., u Mostar dolaze pričuvne postrojbe JNA. Iako je njihov dolazak bio nenajavljen, mostarski krizni stožer u suradnji sa hrvatskim kadrovima u tadašnjem MUP-u zaustavlja prvi nalet pričuvnih postrojbi (rezervista) da uđu u grad. Pričuvnike se zaustavilo u Gnojnicama i mostarskoj zračnoj luci, gdje je tadašnji MUP postavio svoje policijske punktove. Tek kasnije pričuvne postrojbe JNA uspijevaju zaposjesti crtu Čapljina - Dretelj, te crtu Slipčići Krivodol - brdo Galac (kod Mostara) - brdo Hum (iznad Mostara) - grad Mostar - Bijelo Polje - Borci - Konjic. Dogovorom tadašnjeg MUP-a općine Mostar i Kriznog stožera vrši se mobilizacija pričuvnog sastava policije, u koju je uključen i velik broj dragovoljaca, koji preuzimaju točke po prometnicama i dežurstva po gradu. Postrojba ZNG izlazi na plato Bile i 20. rujna 1991. sprječava desant čime Hrvati i Bošnjaci Mostara praktično ulaze u rat sa srpsko-crnogorskim agresorom. 29. travnja 1992. Krizni stožer općine Mostar, a kasnije i krizni stožeri općina Čapljina i Široki Brijeg svu vlast i obranu tih općina povjeravaju Hrvatskom vijeću obrane. U međuvremenu, osnivaju se i omasovljuju jedinice HOS-a. Daljnjim borbama jedinice HVO-a i HOS-a jačaju i bolje se naoružavaju te se pokreću planovi za oslobodilačke akcije.

Postrojbe Hrvatska

U operaciji Lipanjske zore sudjelovalo je ukupno 4.670 hrvatskih vojnika.

Sudjelovali su pripadnici HV-a, HVO-a i HOS-a kao i postrojbe policije iz općina Mostar, Čapljina i Stolac te jedna bošnjačka dobrovoljačka jedinica.

• zapovjednik južnog bojišta: general Janko Bobetko • Glavni stožer HVO-a u Posušju, načelnik: Slobodan Praljak • ¸Stožer HVO-a općina Mostar, zapovjednici: Petar Zelenika i Jasmin Jaganjac • 4. gardijska brigada HV-a: general Damir Krstičević • Kažnjenička bojna HVO-a: zapovjednik Mladen Naletilić "Tuta" 94

• Poskok bojna HVO-a • diverzantski odred HVO-a iz Čitluka: zapovjednik Miljenko Dugandžić "Midža" • dvije postrojbe HVO-a iz Čapljine • dvije postrojbe HVO-a iz Ljubuškog • bojna HVO-a iz Gruda • 1. bojna mostarskog HVO-a Bijelo Polje • 2. bojna mostarskog HVO-a Rudnik • 3. bojna mostarskog HVO-a Cim • 4. bojna mostarskog HVO-a Balinovac • 5. bojna mostarskog HVO-a Ilići • 6. bojna mostarskog HVO-a Kruševo • 7. bojna mostarskog HVO-a Gnojnice • 8. bojna mostarskog HVO-a Rodoč • 9. bojna mostarskog HVO-a Jasenica • Samostalni bataljun obrane Mostara HVO (sačinjen od Bošnjaka): zapovjednik Arif Pašalić • Vojna policija HVO-a • postrojbe MUP-a Hrvatske zajednice Herceg-Bosne • dio IX. bojne HOS-a (u sastavu 4. gardijske brigade HV-a) • I. bojna HOS-a: zapovjednik bojnik Stanko Primorac "Ćane" • satnija HOS-a "Lovac" (iz sastava 156. brigade HV-a) • satnija HOS-a Ljubuški Agresor

Na području Hercegovine od rujna 1991. godine djelovala su čak 4 korpusa JNA, a od tih korpusa posebno su bili aktivni Užički, Titogradski i Hercegovački korpus. Cilj im je bio prijelaz preko Neretve i prodor ka Jadranskom moru, u čemu ipak nisu uspjeli. Predvodio ih je general Momčilo Perišić.

Tijek operacije

Akcija je počela 7. lipnja 1992. kada diverzantski odred iz Čitluka i diverzantski vod bojne Grude probijaju neprijateljske bunkere, a združene hrvatske snage prelaze rijeku Neretvu i zauzimaju veliki prostor sve do 95

Domanovića, a odatle kreću i oslobodilačke akcije prema Mostaru i Stocu. 8. lipnja 1992. od srpskog je agresora oslobođeno područje Čapljine u čemu posebnu zaslugu imaju postrojbe HVO-a iz Čitluka, Gruda, Ljubuškog i Čapljine te vojnici 4. gardijske brigade HV-a.

Oslobađanje desne obale rijeke Neretve kreće 11. lipnja 1992. godine. HVO potpomognut 4. Splitskom brigadom HV-a kreće iz šest pravaca, a od postrojbi HVO-a u akciji sudjeluju Kažnjenička bojna, Poskok bojna, dvije postrojbe HVO-a iz Čitluka i Ljubuškog, 5. ilićka bojna HVO-a Mostar, 4. bojna HVO-a Mostar, te satnija 2. bojne civilne policije. U Mostaru su u to vrijeme bile Vojna policija, civilna policija, dio 2. bojne HVO-a Mostar i Samostalni mostarski bataljun. Prvo je oslobođeno područje Kruševa i Galca, a zatim brdo Hum i zapadni dio grada Mostara, nakon čega se hrvatske snage uspinju i na brdo Orlovac i čiste tamo odsječene Srbe. Podizanje hrvatske trobojnice na vrhu Huma, kao bitne kote za nadzor Mostara, navjestilo je oslobađanje i istočnog dijela grada Mostara. Toga 11. lipnja hrvatske su snage ušle u Vojarnu "Stanislav Baja Kraljević" i naselja Rodoč i Jasenica, te u krug razorene tvornice Aluminij svladavši žilav neprijateljski otpor. U samo jednom danu oslobođena je čitava desna obala rijeke Neretve.

U noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. U Općinskom stožeru HVO-a u Mostaru zapovjednici postrojbi dobivaju zapovijedi prema kojima Neretvu treba početi prelaziti rano ujutro 14. lipnja i tako iznenaditi srpsko-crnogorskog agresora.

Uz topničku i tenkovsku potporu Četvrte gardijske brigade HV-a, u 3 sata ujutro združene snage od Bovana i Drežnice do Salakovca, prelaze na lijevu obalu. Prva bojna mostarskog HVO-a Bijelo Polje prelazi Neretvu iz smjera Vojna. U Cernici rijeku prelazi jedna satnija "Samostalnog mostarskog bataljuna", a druga bojna rudnička HVO-a Mostar dolazi iz Raštana. Oko 6 sati pristiže Vojna policija HVO-a i snage HOS-a Hercegovine. Vode se žestoke bitke, a snage HVO-a zauzimaju položaje oko Ulice Maršala Tita u istočnom dijelu Mostara. Oko podneva 14. lipnja pristiže još hrvatskih snaga te se u sklopu združene akcije, korak po korak oslobođa cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve. Tada je oslobođen istočni dio grada Mostara i naselja Blagaj, Buna, Vrapčići, Potoci i Salakovac. Osobito uspješna i vrhunska je akcija oslobođenja dijela Bijelog Polja (naselja na lijevoj obali Neretve: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani).

S drupe, pak, strane tijekom 12. i 13. lipnja oslobođeno je i područje Stoca, a 5 dana kasnije hrvatske snage su izbile na Ošaniće, gdje je i današnja međuentitetska crta razgraničenja. HVO je doslovce pregazio istočni dio grada Mostara i zaposjeo zloglasno brdo Fortica s koje su ubijani i sakaćeni 96

hrvatski civili i vojnici. Dok HVO nije ušao u tada već okruženo Bijelo Polje, srpske snage su se izvukle prema Nevesinju preko brda Ruišta. Pri povlačenju digli su u zrak sve mostove, osim Starog mosta, jer je hrvatski snajperist ubio srpskog vojnika koji je imao zapovijed i taj most srušiti.

HVO, odmah po oslobođenju istočnog dijela grada Mostara, okiva Stari most debelim daskama i gumama da bi ga zaštitio od granata. Dana 21. lipnja 1992. godine, nakon žestokih borbi hrvatske snage ovladavaju i relejem na Veležu, a srpsko-crnogorski agresor je odbačen u Podveležje. Tijekom 26. lipnja, dan koji se smatra danom oslobođenja mostarske općine, hrvatske snage odguruju srpskog neprijatelja i sa snažnog uporišta Merdžan glave.

HVO zadržava Merdžan glavu, ali ipak ne kreće prema Nevesinju, čije bi zauzimanje značilo potpuno otklananje opasnosti po Mostar i početak potiskivanja razbijenih Srba sve do rijeke Drine. Odbijen je konačni srpski protuudar i zaustavljen pokušaj ponovnog srpskog zauzimanja Merdžan glave.

Rezultati operacije

Združene hrvatske snage (HVO, HV i HOS) operacijom Lipanjske zore su oslobodile dolinu rijeke Neretve odnosno općine Mostar, Čapljina i Stolac.

Oslobođeno je područje od oko 1.800 četvornih kilometara s gradovima Mostar, Čapljina i Stolac te njihovom okolicom, a nekim mjestima (poput Ošanića kod Stoca) hrvatske snage su izbile današnju međuentitetsku crtu 97

razgraničenja.

Tom odlučnom akcijom dijelom su spriječeni napadi srpskog agresora na Južnu Dalmaciju, a u potpunosti na Srednju Dalmaciju što je u potpunosti spasilo Dalmaciju od katastrofe. Lipanjske zore su ujedno i prvi poraz JNA u ratu u Bosni i Hercegovini. Veličina pobjede je još veća jer je na području koje je oslobođeno bila iznimno velika koncentracija postrojbi JNA, njihovog naoružanja i objekata.

U vojnom smislu, taktički poduzete radnje mogu biti predmetom izučavanja za neke buduće ratove. Te radnje se ne mogu podvesti ni pod jedne metode dotad poznatih doktrina ratovanja. Drugim riječima kazano, veliki dio je bila improvizacija, a aktivnih vojnih lica s praktičnim znanjem bilo jako malo.

Osobito uspješan i poseban dio akcije je oslobođenje dijela Bijelog Polja (naselja na lijevoj obali Neretve: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani). Veliki značaj u operaciji je imala izrazita usklađenost rada i međusobna potpora vojnih jedinica: HVO-a, HOS-a, HV-a i policije te samog pučanstva.

Ljeto – 95, 25. - 30.07.1995.

98

BOJIŠTE

Prostor jugozapadne BiH. CILJ OPERACIJE

Cilj operacije je bio zaustaviti neprijateljsku ofenzivu na Bihać, osloboditi Gradove Bosansko Grahovo i Glamoč i stvoriti preduvjete za oslobođenje Knina i ostalog područja u sjevernoj Dalmaciji i Lici.

OSLOBOĐENI TERITORIJ

Oslobođeno je područje ukupne površine 1300 četvornih kilometara.

POSTROJBE Hrvatska strana

4. i 7. gbr, 114. br, 2./9. gbr, 1. HGZ, 81. gb, 3./1. gbr HVO, SP HR HB. Agresor

Bosansko Grahovo i Glamoč branile su postrojbe iz sastava 2. Krajiškog korpusa VRS. Međutim, zbog značajnijeg angažmana na osvajanju Bihaća srpska obrana Bosanskog Grahova i Glamoča bila je slaba, a činili su je neiskusni vojnici, Srbi iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine koji su ranije izbjegli u Srbiju, gdje su mobilizirani i vraćeni na ratište. Opskrba ovih malobrojnih snaga bila je iznimno loša; topništvo SVK na Šatoru ostalo je bez streljiva, a oskudijevalo se gorivom, pa čak i hranom.

POVOD ZA IZVRŠENJE OPERACIJE

Početkom srpnja 1995. Srbi u BiH preuzimaju inicijativu na područjima UNovih "zaštićenih zona", s namjerom da definitivno ovladaju područjima Srebrenice, Žepe, Goražda i Bihaća. Tako Srebrenica pada u ruke Srba 11. srpnja 1995. nakon čega je svijet vidio nezapamćeni egzodus i stravičan pokolj preko 7000 Bošnjaka. To je bio najgori pokolj u Europi nakon 2.

99

svjetskog rata. Nedugo nakon Srebrenice pada i Žepa, a Srbi se okreću napadu na Bihać i Bihaćku enklavu na koji su 19. srpnja 1995. krenule jake snage VRS (2. krajiški korpus) s namjerom da ovladaju i tom enklavom u kojoj se u okruženju još od 1992. godine nalazilo gotovo 200.000 ljudi.

Sve je izgledalo kao situacija u studenom 1994. koja je prethodila operaciji Zima '94. Bihać je opet došao u smrtnu opasnost, napadan s tri strane - s istoka i juga postrojbe 2. Krajiškog korupsa VRS, sa sjevera Abdićevi autonomaši, a sa zapada snage SVK, (jačine Korpusa specijalnih snaga te nekoliko brigada i oklopnih i topničkih sastava iz 15. i 39. korpusa).

Dana 23. srpnja 1995. vojna situacija oko Bihaća je bila iznimno kritična i taj dan je ubilježen u povijest obrane Bihaća kao najteži dan obrane.

Tadašnja Republika i Federacija BiH uputile su poziv Republici Hrvatskoj da pruži hitnu vojnu i svaku drugu pomoć u obrani od agresije, osobito na kritičnom području Bihaća. Dana 22. srpnja 1995. održani su u Splitu razgovori vodstava Hrvatske i BiH gdje je donesena Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja u skladu s naporima međunarodne zajednice. Deklaracija je osnažila Sporazum o prijateljstvu i suradnji od 21. srpnja 1992. godine. Dogovorena je koordinacija oružanih snaga Hrvatske i BiH, čime je konačno legalizirana prisutnost regularnih postrojbi Hrvatske vojske na teritoriju BiH. Ante Gotovina izvješćuje dr. Franju Tuđmana da vojska neće moći izdržati još jednu zimu na Dinari. Stoga se donosi odluka o pokretanju operacije koja bi bila pandan operaciji Zima '94. Nova Operacija zvala se - Ljeto '95.

TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

Zadaća je izvršena sa dva smjera napada.

100

Prvi: Crni Lug - B. Grahovo (4. i 7. gbr, 114. br i 2./9. gbr) i drugi: Šator Glamoč (1. HGZ, 81. gb, 3./1. gbr HVO, SP HR HB). Na prvom smjeru napada Crni Lug - B. Grahovo neprijatelj je imao dobro utvrđene položaje, a tijekom ljeta dovedeno je i pojačanje, vejrojatno s bihaćke bojišnice.

25.07. napad na tom smjeru počela je 7. gbr HV i satnija 114. brigade HV. Do kraja dana 7. gbr je izvršila probijanje bojišnice po planu, dok satnija 114. brigade nije uspjela probiti crtu na desnom krilu u smjeru napada na Bosansko Grahovo. Sljedećeg dana je stoga na taj smjer napada uvedena 2. bojna 9. gbr HV koja je uspješno probila bojišnicu i oslobodila uporište Nos i spojila se sa 7. gbr.

27.07. nastavljeno je djelovanje 7. gbr u smjeru Grahova, dok je na desnom krilu u napad uvedena 4. gbr. HV, što je ubrzalo operaciju.

28.07. 7. gbr HV i 4. gbr HV ušče su u Bosansko Grahovo i uspostavile nadzor nad planinskim prijevojem Derala iznad Strmice. Na taj se način je pod kontrolom HV našao cestovni pravac Knin - Drvar te su neprijateljske postrojbe u sjevernoj Dalmaciji dospjele u poluokruženje. Neprijatelj je na operaciju odgovorio povlačenjem i uspostavom crte obrane na Crvenoj zemlji i Strmici, 10 kilometara od Knina.

Na drugom smjeru napada planina Šator - Glamoč koji je počeo 25.07. kao i prvi smjer napada. Djelovale su 1. HGZ, 81. gardijska bojna, 3. bojna 1.gbr HVO i specijalna policija MUP-a HR Herceg Bosne. Tu je neprijatelj imao dobro utvrđene položaje na planini Staretini, sjeverozapadno od Glamoča.

25.07. na tom smjeru napala je 81. gardijska bojna i probila je crtu obrane. U akciju su uvedene i ostale postrojbe koje su obuhvatnim manevrom zaobišle dobro utvrđene položaje na Staretini i sljedeći dan 26.07. nastavile prema 101

Glamoču: 81. gardijska bojna je krenula prema cesti Glamoč - Bosansko Grahovo koja ide kroz Glamočko polje. Postrojbe 3. bojne 1. gbr. HVO te dijelovi nekih drugih postrojbi HVO krenuli su u smjeru prijevoja Koričine (južnim dijelom) prema Glamoču. U borbu je uvedena i 2. gbr HVO koja je izbila na Poljanski vrh zapadno od Glamoča.

Tijekom cijelog dana 27.07. neprijatelj se je žestoko branio, postavljajući minsko - eksplozivna sredstva i zapreke na smjeru napredovanja hrvatskih postrojbi. Ipak, 28.07. 81. gardijska bojna izbila je u Ćoslije, selo nadomak Glamoča. Toga dana je 1. HGZ oslobodio utvrđene položaje na Staretini koje su zaobiđene, a dijelovi postrojbi HVO (60. gardijska diverzantska bojna i 22. diverzantski odred i 3. bojna 1. gbr HVO) ovladale su prijevojem Koričinom i planinom Kujačom. Na taj način su hrvatske snage izbile pred sam Glamoč, ali su iz sigurnosnih razloga u grad ušle tek sljedeći dan. Nova linija obrane uspostavljena je na rubnim dijelovima oko Glamočkog polja.

Nakon operacije "Ljeto 95" snage pobunjenika u Krajini dovede su u vrlo tešku situaciju poluokruženja, sa linijom bojišnice samo 10 kilometara udaljenu od Knina. Time je sudbina pobunjeničke tvorevine na području RH zapečaćena i bilo je sasvim jasno kako bez intervencije vojske Srbije, Knin nema nikakve šanse održati se. Dakle tada, nekoliko dana prije akcije "Oluja", političko i vojno rukovodstvo Krajine već je imalo plan evakuacije civila iz RSK u slučaju napada HV. ZAKLJUČAK

Operacija Ljeto '95 bila je uvertira u VRO Oluja. Oslobođeno je područje ukupne površine 1600 četvornih kilometara uključujući gradove Bosansko Grahovo i Glamoč. Zauzimanjem Bosanskog Grahova hrvatske snage izbile su na prilaze Kninu i presjekle jedinu komunikaciju koja iz Knina preko Drvara vodi prema Banji Luci. Vojska Republike Srpske odbacena je dublje u Bosnu, a Knin i cjelokupno područje Dalmacije pod okupacijom srpskih odmetnika gubi najvažniju prometnicu i dolazi u poluokruženje. Istovremeno, inženjerija SVK otpočinje danonoćnim radovima na osposobljavanju jedine preostale prometnice koja izvodi prema Bosni (Knin-Otrić-Srb-Gornji Lapac). Nakon stabiliziranja bojišnice na dostignutim položajima od prijevoja Derala do Kupreškog polja, počinje priprema za VRO Oluja.

Ratno stanje na cjelokupnom području tzv. RSK proglašeno je već 28. srpnja.

Među srpskim odmetnicima počinje se širiti strahovita panika, a srpski zapovjednici zatekli su se u čudu jer su u potpunosti izgubili zaleđe. Ako se i očekiva napad HV-a, očekivao se iz pravca Zadra ili Splita, nikako iz pravca Bosanskog Grahova, čime je cjelokupan prethodni plan obrane RSK prestao 102

biti aktualan. Bježanje stanovništva prema Bosni započinje već idućeg dana, 29. srpnja 1995. i to najprije iz Knina gdje su imućniji stanovnici i oni koji su bili svjesni ranjivosti RSK na brzinu popakirali najnužnije i s obiteljima se zaputili put Bosne.

Maestral, 08. - 15.09.1995.

BOJIŠTE

Prostor jugozapadne BiH. CILJ OPERACIJE

Ne dopustiti utvrđivanje protivnika na novo uspostavljenoj bojišnici.

Potisnuti protivničke snage od Grahova, Glamoča i Kupresa. Osloboditi Šipovo, Jajce i Drvar. Uspostaviti novu bojišnicu, ispred Petrovca, Ključa i 103

Mrkonjić Grada. Omogućiti napredovanje 5. K ABiH prema Sanskom Mostu i 7. K ABiH prema Kotor Varošu.

OSLOBOĐENI TERITORIJ

Oslobođeno je područje ukupne površine 2 500 četvornih kilometara.

Oslobođena su bila tri velika grada Šipovo, Jajce i Drvar.

POSTROJBE Hrvatska strana

4. i 7. gbr, 1. HGZ, 1./2. i 3. gbr HVO, 60 gdb, 22. do i SP MUP- a.

GUBICI Hrvatska strana

Poginulo je 55 pripadnika, 67 teže ranjenih, 110 lakše ranjenih.

Agresor

Uz uništenje infrastrukture, logistike i zapovjednog sustava od strane zračnih snaga NATO saveza, hrvatsko-bošnjački udar je Republici Srpskoj odlomio komad po komad teritorija i donio na tisuće izbjeglica koje su se u kolonama slijevale prema Prijedoru i Banjoj Luci. Skoro u potpunosti je razbijen 2.

Krajiški korpus VRS i natjeran u bježanje. Moral Srba bio je vrlo oslabljen, u Banjoj Luci i diljem Republike Srpske zavladala je panika. Ipak, široka osvojena područja prije rata nisu bila gušće naseljena - u pitanju su planinska, teže pristupačna područja, pa broj izbjeglica u odnosu na osvojenu površinu nije bio velik.

PREDUVJETI I SPECIFIČNOST OPERACIJE

Operacija Maestral je bila prva značajnija operacija združenih snaga HV-a, HVO-a i Armije BiH u zapadnoj BiH, u kojoj su zauzeti veći prostori zapadne Bosne uključujući gradove Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac, 104

Bosanska Krupa i Ključ. Operacija Maestral zapravo se sastojala od dvije povezane ofenzive. Trajala je od 8. rujna do 17. rujna 1995.

Temeljem Splitskog sporazuma Hrvatske i Federacije BiH od 22. srpnja 1995., nekoliko tjedana nakon operacije Oluja i nakon odbijenog protunapada Vojske Republike Srpske iz pravca Drvara, tijekom kojega su HV i HVO zauzele dodatne kvadratne kilometre u smjeru Drvara, težište djelovanja Hrvatske vojske ponovno je vraćeno u Bosnu i Hercegovinu.

Međunarodna zajednica nije pravila probleme jer je to bio najbolji način da se bosanskohercegovački Srbi prisile da bez traženja dodatnih uvjeta sjednu za pregovarački stol. Zajedno sa snagama Armije BiH, Hrvatske snage su počele planiranje oslobađanja i zauzimanja što većeg područja u jugozapadnoj Bosni. 4. i 7. gardijska brigada se pripremaju za nastavka napredovanja prema Banja Luci. Zamisao operacije bila je smjela i predviđala je prodore na dva operativna pravca od Bosanskog Grahova prema Drvaru i od Glamoča prema Jajcu.

Zbog ponavljanja masakra na sarajevskoj tržnici Markale, 28. kolovoza 1995., zračne snage NATO-a tijekom noći 30. kolovoza 1995. godine pokreću snažnu kampanju zračnih udara na bosanske Srbe pod nazivom Operacija Namjerna sila. Vojska bosanskih Srba biva snažno rastrojena. U tom olakotnom trenutku dok su oči svijeta bile uprte u nebo i dok su se brojale štete Srba oko Sarajeva, vojni stožeri ABiH, HV-a i HVO-a iskorištavaju trenutak nemoći VRS i pokreću združenu ofenzivu.

TIJEK VOJNO - REDARSTVENE OPERACIJE

Za zapovijedanje postrojbama ustrojene su tri operativne grupe: OG Sjever, OG Jug, OG Zapad. Težište napadaja u smjeru Šipova i Jajca.

105

I. faza akcije

Na istočnom dijelu bojišnice nalazile su se postrojbe 4. i 7. gbr HV, 1. HGZ, 1., 2., i 3. gbr HVO, 60. gardijska diverzantska bojna, 22. diverzantski odred i specijalna policija MUP-a HR Herceg Bosne. Cilj je bio osloboditi planinska područja Vitorog, Jastrebnjak i Demirovac.

08.09. probijene su linije obrane te su 4. i 7. gbr HV i 1. HGZ oslobodili selo Pribelj. 1. HGZ usmjeren je prema Vitorogu.

09.09. 7. gbr HV oslobodila je Mlinište, prijevoj na cesti prema Šipovu, 4. gbr HV izbila je na Jastrebnjak, a 1. HGZ na planinu Vitorog.

10.09. 2. gbr HVO oslobodila je planinsko područje Demirovac, iznad Kupresa. Time je prva faza akcije završena. Trajala je ukupno 3 dana, a oslobođeno je područje 675 četvornih kilometara (širina 45 km, dubina oko 15 km).

106

II. faza akcije

U drugoj fazi akcije 11.09. 7. i 4. gbr HV izvučene su iz borbi s time da je jedna bojna 7. gbr HV ostala u Halapićima kod Glamoča za slučaj potrebe.

Isto tako bojna 4. gbr HV ostala je u Kninu.

12.09. u područje djelovanja prema Šipovu došla je 81. gardijska bojna, 1. i 2. gbr HVO, specijalna policija MUP HR Herceg Bosne, 60. dgb i 22. do. Na tom dijelu neprijatelj je pružao žestoki otpor, djelovao je tenkovima tako da su u borbu uvedeni helikopteri za protuoklopnu borbu Mi-24. Ipak je akcija tekla prema planu, tako da su istog dana Šipovo oslobodile 1. gardijska brigada Hrvatskoga vijeća obrane i 60. gardijska diverzantska bojna te nastavile napad na sela Trnovo i Majdan. 1. hrvatski gardijski zdrug oslobodio je sela Čitluk i Gornje Volare, 2. gardijska brigada Hrvatskoga vijeća obrane, 22. diverzantski odred i specijalna policija MUP-a Hrvatske Republike Herceg Bosne oslobodili su sela Ljušu i Kasume a 3. gardijska brigada Hrvatskoga vijeća obrane ovladala je Gornjim Baraćima.

13.09. sve su snage usmjerene na Jajce koje je osvojeno pred kraj dana i utvrđena je nova linija bojišnice. Oslobođen je prostor ukupno oko 524 četvornih kilometra (35 kilometara u širinu i 15 kilometara u dubinu). Istočno od Jajca u Pougarju djelovao je 7. korpus Armije BiH. III. faza akcije

Prenošenje težišta nasmjer prema Drvaru i planinskom prijevoju Oštrelj. Na smjeru su bile grupirane postrojbe Zbornoga područja Split, snage Operativne grupe Zapad (112. i 113. brigada, 7., 15., 142. i 134. domobranska pukovnija) te snage Operativne grupe Jug (126. i 6. domobranska pukovnija, 141. brigada). Postrojbe su bile pojačane 2. bojnom 7. gardijske brigade, a na njihov smjer napada poslana su i znatna topničko-raketna pojačanja iz Šipova i Jajca. 14.09. neprijatelj je počeo napuštati liniju obrane izvrgnut pritisku HV, te je uzmicao preko Oštrelja prema Bosanskom Petrovcu. istovremeno, 5. korpus Armije BiH iz Bihaća je napredovao prema Bosanskom Petrovcu, što je ubrzalo uzmicanje neprijatelja kako ne bi ostao u okruženju. Planina Klekovača na istoku bila je pod kontrolom 3. gbr HVO. Isti dan snage HV ušle su u Drvar i dospjele do Oštrelja gdje su se spojile s postrojbama 5. korpusa Armije BiH. Dana 15.09. završeno je uspostavljanje nove crte obrane i time je akcija "Maestral" završena. Neprijatelj se počeo utvrđivati na rijeci Sani kod Ključa, dok su južno od Mrkonjić grada i Bočca prema cestama za Banja Luku krenuli organizirati obranu. Na taj način je potpuno razbijen 2.

107

korpus Vojske RS ( VRS ), (Drvar) te su sve ostale snage završile u 1. korpusu Vojske RS koji je branio šire područje oko Banja Luke.

Maslenica, 22. - 27.01.1993.

BOJIŠTE

Srednjodalmatinsko bojište. Zadarska bojišnica obuhvaća prostor desno: s.

Velim-Pirovac i lijevo: pl. Velebit. Crta bojišnice uoči operacije bila je uspostavljena na samom ulazu u grad Zadar (Dračevac - Križ, Sokin i Bili Brig).

CILJ OPERACIJE

Odbaciti srpske snage iz područja: Rovanjske, Novskog Ždrila, Maslenice i od magistrale Posedarje - Zadar. Presjeći osnovne putne pravce Gračac Obrovac i Benkovac - Knin te osloboditi komunikaciju Zadar - Maslenica 108

Karlobag radi ponovnog povezivanja sjevera i juga Hrvatske. Zauzeti ključne objekte na Velebitu koji će služiti kao oslonac aktivnoj obrani i daljnjim napadnim djelovanjima.

OSLOBOĐENI TERITORIJ

Oslobođeno je 92 četvorna kilometara hrvatskoga državnog teritorija.

POSTROJBE Hrvatska strana

U operaciji Maslenica prvi put su angažirane sve grane Oružanih snaga RH, a sudjelovale su postrojbe tadašnjeg ZP-a Split (4. gardijska brigada, TG 112 sastavljene od pripadnika istoimene brigade ipripadnika db Obrovac, BG 113 s pripadnicima istoimene postrojbe i drugihpridodanih snaga, 126. brigada, 7. domobranska pukovnija, domobranskebojne Benkovac i Biograd, 40. inžinjerijska bojna, 307. LoB,72. bojna VP, 264 IDS, 254. s. veze, dijelovi topničkih i PZO postrojbi), zatim dijelovi 9., 3., 2.i 1. gardijske brigade, dijelovi postrojbi GSHV i Središnjica ED Split, zatimpomorske snage HRM-a (MOMP Ugljan, Odred kopnenopomorskih diverzanata, 53. bMDP, brodovi) i eskadrila helikoptera HRZ-a, te postrojbepecijalne policije MUP-a.

Agresor

Po zoni odgovornisti bio je zadužen 7. korpus SVK (zapovjednik-pukovnik Milan Đilas) koji je u svom sastavu imao : 1. laku pješadijsku brigadu (zapovjednik-potpukovnik Božo Kostur), 2. pješadijsku brigadu (zapovjednik-major Milorad Radić), 4. laku pješadijsku brigadu (zapovjednik-major Jovan Dopuđ), 75. motoriziranu brigadu (zapovjednik-potpukovnik Dragan Harambašić), 92. motoriziranu brigadu (zapovjednik-potpukovnik Momčilo Bogunović), 7. laki artiljerijsko-raketni puk PZO (zapovjednikpotpukovnik Živko Šaponja), 7. mješoviti artiljerijski puk (zapovjednik-pukovnik Radoslav Bančević)

109

GUBICI Hrvatska strana

Za vrijeme napadnih djelovanja tijekom operacije, od 22. do 25. siječnja, poginulo je 13 hrvatskih branitelja, slijedeća dva dana (26. i 27. siječnja) u obrani dostignutih crta poginulo je još 6 a 70 pripadnika HV-a je ranjeno. U snažnim topničko - raketnim i tenkovskim, a povremeno i pješačko diverzantskim, napadima neprijateljima koji su uslijedili odmah nakon "Maslenice", do 31.03.1993. broj poginulih hrvatskih branitelja popeo se na 127.

Agresor

Pobunjeni Srbi su imali više stotina mrtvih vojnika i civila (priznali su 490); u jednoj zasjedi na Velebitu poginuo je 21 srpski vojnik, a broj ranjenih bio je tri puta veći od broja poginulih. Zarobljena sredstva neprijatelja u operaciji Maslenica su: dva tenka T 55; dva OTM-a M 60; dvije H 105 mm; tri MB 120 mm; osam MB 82 mm; deset MB 60 mm; jedanaest NST 82 mm; POLO 9K11 sa šesnaest raketa; dvijestotinečetrdeset "Zolja" RBR 64 mm; PZS 12,7 mm "BROWING"; dva PZT 20/3 mm i 20/1 mm; kamion pun "Osa" i mina za MB 82 mm; kamion pun različitog streljiva; inžinjerijski pribor i alat; streljivo raznog kalibra oko 12000; dva terenska vozila i ostala razna vojna oprema.

TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

Razlozi planiranja i izvođenja operacije

Neprijatelj u svojim nakanama komadanja Hrvatske 1991. godine gotovo je i uspio i to upravo na području Novskoga ždrila, gdje je u početnim silovitim napadajima komunikacijski presjekao Hrvatsku na dva dijela ugrozivši čitavo Hrvatsko primorje. Time je zapriječio prometnu i gospodarsku povezanost između sjevera i juga Hrvatske a čitav se promet otežano odvijao preko otoka Paga gdje je uslijed nevremena često bio u prekidu trajektni promet. Hrvatski puk u Dalmaciji, ali i onaj u Herceg Bosni, kojem se u to vrijeme jedino tim putem mogla dostavljati pomoć, bio je doveden u gotovo nemoguću situaciju.

U vremenu pred izvođenje te operacije Hrvatska je nastojala brojnim pregovorima, potpisanim sporazumima i primirjima s pobunjenim Srbima, potaknuti dogovorno rješavanje svih pitanja, međutim nije naišla na 110

razumijevanje pobunjenih četnika koji su sve dogovoreno izigravali. Ne samo da nisu bili spremni za postizanje mirnog rješenja, već su upravo u to vrijeme nastavili sa ubojstvima, maltretiranjem i protjerivanjem preostalih Hrvata iz zadarskog zaleđa pljačkajući njihovu imovinu i paleći kuće. U tome ih nisu niti pokušavale međunarodne snage UNPROFOR-a, pristigle osam mjeseci ranije, koje su prema Vanceovom planu trebale pružiti sigurnost i zaštitu preostalim Hrvatima u UNPA zonama, osigurati prekid vatre, povratak prognanika i tzv. ružičastih zona pod hrvatsku vlast.

Neposredno prije početka same akcije neprijatelj se na svim položajima u Sjevernoj Dalmaciji ojačava, utvrđuje, dovozi streljivo pogonsko gorivo, te provodi djelomičnu mobilizaciju. Bitno pojačava ljudstvo na svim pravcima, te na taj način jasno daje do znanja da se ne odriče ideje o stvaranju Velike Srbije na liniji Virovitica - Karlovac - Karlobag. Dva mjeseca ranije hrvatski i bosanski Srbi u Prijedoru potpisuju Deklaraciju o suradnji koja teži ujedinjenju „svih srpskih zemalja”.

Uvidjevši da kršenju sporazuma nema kraja te da pobunjeni Srbi čine sve kako bi izigrali Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a i procjenjujući inertnost te neučinkovitost snaga UNPROFORA, hrvatsko državno vodstvo, predvođeno dr. Franjom Tuđmanom, početkom siječnja 1993. donosi odluku o provedbi antiterorističke akcije ograničenog dometa i cilja sa svrhom ponovnog cestovnog povezivanja sjeverne i južne Hrvatske, koja je u svakom pogledu trpila zbog prometne izoliranosti.

Opće stanje OSRH prije izvođenja operacije

U odnosu na razdoblje do sarajevskog primirja, HV je u značajnoj mjeri demobilizirana; neke pričuvne brigade preformirane su u lake pješačke domobranske pukovnije (domobranstvo kao teritorijalna komponenta OS ustanovljuje se u prosincu 1991. godine), tako da se glavne manevarske snage sastoje od profesionalnih brigada koje su sve bolje opremljene težom tehnikom.

Opći ciljevi operacije

Zadaća oružanih snaga bila je osloboditi zadarsko zaleđe i grad Zadar od neporednog neprijateljskog djelovanja, odbaciti neprijatelja od hrvatske obale, presjeći osnovne putne pravce Gračac - Obrovac i Benkovac - Knin te osloboditi komunikaciju Zadar - Maslenica - Karlobag radi ponovnog povezivanja sjevera i juga Hrvatske, trebalo je osloboditi zračnu luku Zemunik, te zauzeti ključne objekte na Velebitu koji će služiti kao oslonac izvođenju aktivne obrane i daljnjim napadnim djelovanjima.

111

Izvođenje napadajnih bojevih djelovanja po planu operacije

Po dobivanju zadaće za pripremu i izvedbu operacije Maslenica, načelnik GS OSRH, general Bobetko osobno vrši obilazak dijela postrojbi i zapovjedništava HV-a izviđajući prostor na Velebitu na kojem su bile raspoređene specijalne postrojbe MUP-a RH. Izdaje zapovijedi za poduzimanje mjera popune postrojbi, izviđanje prostora pod nadzorom neprijatelja, pripremu te pregrupiranje i dovođenje dijela snaga s drugih bojišnica na zadarsko područje.

Hrvatska vojska s nestrpljenjem je dočekala taj trenutak. S iznimno visokom razinom odlučnosti i pripremljenosti, inicijativom pojedinaca i postrojbi krenula je u oslobađanje Domovine. Cijela operacija pripremljena je u potpunoj tajnosti, a u tu svrhu su neposredno prije napada iskopčani svi telefoni na zadarskom području. Stoga je napad vojno - redarstvenih snaga zatekao i potpuno iznenadio neprijatelja.

Napad je započeo snažnom artiljerijskom pripremom 22. siječnja 1993. u 7,05 sati i trajao je 10-tak minuta.

Napad su započele postrojbe raspoređene na težišnim smjerovima napada: 1.

Podgradina - Paljuv - Pridraga - Bruška; 2. Rovanjska - Jasenice - Obrovac; 3. Libinje - Bukva - Tulove grede - Bobija (snage MUP-a); 4. Suhovare Veljane .

Postrojbe u aktivnoj obrani prešle su u napad na taktičkim smjerovima: 1.

Briševo - Murvica - Smoković; 2. Stara karaula - Musapstan - Crno; 3.

Sv.Martin - Babin dub - aerobaza Zemunik; 4. Prkos - Škabrnje - Ražovljeva glava.

Postrojbe HV-a napale su istodobno u više smjerova potiskujući neprijateljske snage prema Zemuniku, prometnicom Zadar-Maslenica prema Benkovcu, uz obalu prema Rovanjskoj i dalje prema Obrovcu, ovladavajući dominantnim visovima na Velebitu. HV je zauzela jako neprijateljsko uporište Gradina odakle nastavlja s napredovanjem prema s. Paljuv i s. Buterini. Tijekom prvog dana neprijatelj nakratko konsolidira svoje snage i uspostavlja obranu u selu Podgradina pokušavajući izvršiti protuudar.

Prvoga dana (22.01.) oslobođeni su Rovanjska, Maslenica, Novsko ždrilo, Podgradina, Islam Latinski, Islam Grčki i Kašić, a sljedećih dana Babindub, zračna luka Zemunik, Crno, Murvica, Smoković, Paljuv, dijelovi Škabrnje i Podgradine, a strateški iznimno važno bilo je preuzimanje nadzora nad širim područjem Velike i Male Bobije, Tulovih greda i Malog Alana na Velebitu odakle su hrvatske snage mogle kontrolirati Obrovac i Gračac.

112

Pobunjeni Srbi pokušavali su spriječiti paniku u svojim redovima pa su putem kninskog radija emitirali smirujuće poruke praćenje borbenim pjesmama i ratnim pokličima. Već drugi dan operacije, 23. siječnja, kninska radio postaja više nije mogla prikriti poruke zapomaganja zbog pretrpljenih neuspjeha, a pokušavajući smanjiti paniku Milan Martić je izjavio: • „Apeliram na svijest i savjest srpskog naroda krajine da više ne podliježe ustaškoj propagandi, jer se ne smije ponoviti jučerašnja situacija kada nam je iz Krajine pobjeglo 10 000 ljudi.“ Tijekom slijedeća tri dana (23., 24., i 25. 1.) trajali su daljnji napadi u kojima je oslobođen Novigrad s. Kašić, s. Maslenica, s. Smoković i s. Reljići, a na Velebitu OS RH su izbile na crtu Sv. Rok - Mali Alan - Tulove grede - Bobija.

25.01. postrojbe HV-a u popodnevnim satima ovladavaju i selom Škabrnja i jakim neprijateljskim uporištem Ražavljeva glava, koje neprijatelj slijedeća dva dana intezivno napada jakom topničko-raketnom vatrom, pa su naše snage uz petrpljene gubitke bile primorane na uzmak organizirajući obranu na crti Ambar - dio Škabrnje - Ivkovići.

Rezultati i dostignuta crta bojišnice nakon operacije

Glavni ciljevi operacije ostvareni napadima postignuti su već nakon 72 sata, ali zbog pritiska međunarodne zajednice i prijetnji sankcijama 25. siječnja je zaustavljeno napredovanje OS RH nadomak Obrovca i Benkovca. To su srpske snage iskoristile da se priberu, dovuku pojačanja i izvrše protunapad, koji je odbijen uvođenjem svježih snaga od kojih je jedan dio helikopterskim desantom prebačen iz Slavonije i uveden izravno u borbu. Snažnije borbe za dostignute cte i stabilizaciju bojišnice potrajale još 2-3 dana.

Hrvatske snage uspjele su u teškim borbama zauzeti predviđene objekte.

Srpske snage odbačene su i iz zadarskog zaleđa i iz Rovanjske, zauzet je Zemunik, otvorena je prometnica Zadar - Maslenica, a na Velebitu hrvatske su snage osvajanjem Tulovih Greda izbile iznad Obrovca s južne i Gračaca sa sjeverne strane.

Zapovjednik operacije general Janko Bobetko o tome kaže: • „Operaciju smo izveli u dvije etape, dok treća etapa nije realizirana zbog intervencije iz svijeta, pa čak i ozbiljnih prijetnji.... Početni odnos snaga, s kojim smo krenuli u prvu etapu, bio je otprilike po tri i pol tisuće ljudi na objema stranama. U drugoj etapi operacije neprijateljske snage narasle su na gotovo osam tisuća ljudi... Naše su snage na širokoj fronti u tom trenutku bile neukopane i neorganizirane za obranu. To je bio najopasniji trenutak operacije.

113

Po odnosu snaga mogli su nas razbiti, ući u Zadar i pretvoriti operaciju Maslenica od velike hrvatske pobjede u veliki hrvatski poraz“ Naime, srpskim snagama došla je pomoć iz Srbije i BiH (snage "kapetana Dragana", "Arkanovci" i drugi dobrovoljci, jurišna brigada "Vojvoda Vuk" te dijelovi vojnih postrojbi iz BiH kojima je zapovijedao general Ratko Mladić.

Dostignuta je crta bojišnice nakon izvedbe operacije Maslenica: - Sv.Rok - Šilovići - Vučja draga - M.Bobija tt 520 - Pariževačka glava - Kanjonom Zrmanje - Narandžići - Baturi - Sv. Martin - Barabe - Buterini - Mađorija Pozderi - Kašić - tt 145 - Drage - Vlaka tt 95 - Brdine - Gradina - D.Zemunik - Jabuka tt 90 - Ražovljeva glava tt 165 - Mastelje - M.Blato.

Potpuno neplanirano, odmah iza operacije Maslenica na sinjskoj bojišnici provedena je oslobodilačka akcija HV-a na brani Peruča čime je konačno otklonjena prijetnja srpske vojske koja je rušenjem brane na Peručkom jezeru planirala izazvati katastrofu nesagledivih razmjera.

Događanja nakon operacije

Nakon provedbe operacije "Maslenica" postrojbe HV-a imale su vrlo zahtjevnu zadaću nadziranja i obrane dostignute crte dodira koja je svakodnevno izložena snažnim neprijateljskim oružanim provokacijama i protunapadima kojima su pokušavali povratiti izgubljena područja. Poduzete su mjere uređenja otpornih točaka i ojačanja protuoklopnim sredstvima, zapriječavanja mješovitim minskim poljima i drugim zaprekama, izradi novih paljbenih položaja topništva, uspostavljanju promatračnica i njihovom uvezivanju u sustav zapovijedanja i izvješćivanja.

Glavne aktivnosti neprijatelju bile su konsolidiranje vlastitih snaga i sprječavanje mogućeg daljnjeg djelovanja hrvatskih snaga. Neprijatelj je reorganizirao svoje snage, a nakon izvlačenja oklopnih i topničkih sredstava iz skladišta pod nadzorom snaga UNPROFORA planirao je prijeći u protunapad. S manjim izvidničko diverzantskim skupinama te iznenadnim topničkim djelovanjima neprijatelj pokušava destabilizirati hrvatske snage u obrani nastojeći onemogućiti grupiranja i moguća napadna djelovanja. U znak odmazde zbog pretrpljenih poraza neprijateljske snage početkom veljače 1993. vrše silovite topničke napade po postrojbama HV-a i naseljima u zadarskom zaleđu.

114

Bezuspješno pokušavajući izvršiti protunapad 2. veljače prema Zadru su uputili željeznički vagon pun eksploziva u nakani razaranja grada koji je srećom eksplodirao pred tunelom u mjestu Debeljak. Sredinom veljače tzv.

SVK postigla je najveći broj vojnih obveznika ikad dostignut, ukupno 71409 pripadnika, dok je brojno stanje Dalmatinskog korpusa iznosilo gotovo 28000 pripadnika. Snažni protunapadi neprijatelja bili su učestali sve do svibnja 1993. Težište neprijateljskog djelovanja bilo je upravo na području Novskog ždrila s ciljem onemogućavanja izgradnje, a kasnije i prometovanja pontonskim mostom koji je do kraja godine pogađan izravnim pogotcima 36 puta.

Pored dinamičnih aktivnosti na crti bojišnice Hrvatska vojska u tom razdoblju provodi ustrojavanje i preustrojavanje postrojbi, izobrazbu pripadnika, te poseban značaj daje organiziranju samostalnih topničkih i protuoklopnih postrojbi veličine bojne/divizijuna. U svrhu organiziranja što jednostavnijeg sustava vođenja i zapovijedanja postrojbama HV-a ustrojavaju se Operativne grupe.

U svega nekoliko dana Hrvatska vojska je u cijelosti uspješno izvršila planiranu zadaću razbivši dotad samouvjerene neprijateljske snage.

Operacijom Maslenica potvrdila se i dokazala Hrvatska spremnost, odlučnost i potrebit stupanj organiziranosti oružanih snaga za oslobođenje privremeno okupiranih područja vojničkim putem.

Kroz slijedećih nekoliko mjeseci izgrađen je pontonski most na Novskom ždrilu koji je koncem srpnja 1993. pušten u promet, čime je ponovno kopneno povezana Sjeverna i Južna Hrvatska, a kojim se prometovalo do izgradnje novog Masleničkog mosta koji je završen 1997. godine.

Operacija Maslenica je pobjedničkoj HV donijela niz iskustava koja su joj uvelike pripomogli u daljnjem jačanju, organizaciji, razvoju i uporabi postrojbi, što se očitovalo u kasnijim bitkama u kojima su oslobođena sva hrvatska područja.

Dio podataka ustupio: Petar Škorić

115

Opće stanje i djelovanje jedinica SVK u zoni odgovornosti

Stanje morala - odnos vojnog osoblja prema situaciji, borbena gotovost

Zbog unutarnje - političkih previranja u RSK, izrazitog nepovjerenja prema kadru iz JNA, lošeg materijalno - financijskog stanja, jedinice u zoni odgovornosti, na području koje je obuhvaćala operacija " Maslenica ", imale su ozbiljan problem s borbenom gotovošću i voljom svojih vojnika. Kako je SVK organizirana na načelima bivše TO, tako su jedinice sačinjavali vojnici koji su prebivali na području na kojem je određena jedinica i djelovala.

Načelno, iz tih razloga, nije bilo dovoljno volje da se, primjerice jedinica s područja Korduna aktivira na bojištu u Dalmaciji, a ako bi i došlo do takvog prebacivanja, vrlo brzo bi dolazilo i do rasipanja jedinica. Iako, prema Sekuliću, SVK neposredno nakon napadajnih bojevih akcija HV-a u području Maslenice, dostiže svoju maksimalnu popunjenost, ipak ne uspjevaju povratiti položaje koje su zauzeli pripadnici OSRH nakon izvođenja operacije, ponajviše zbog toga što se vojnici VSK teško ili nikako ne odlučuju na napadajne akcije, nego se drže položaja i posao napada prepuštaju artiljeriji, u najvećem broju slučajeva.

116

Pripreme obrane

Prema planu obrane od 04.12.1992. 7. korpus je trebao izvršiti mobilizaciju i razmještaj na obrambene položaje u svojoj zoni odgovornosti.

Po završenoj mobilizaciji trebao je glavne snage grupirati na smjeru: Split (Šibenik)-Knin,a pomoćne snage na smjerovima:Zadar-Benkovac;MaslenicaObrovac;Skradin-Đevrske-Kistanje s ciljem sprječavanja proboja hrvatskih snaga i ovladavanja crtom bojišnice.

Izvođenje protunapada

GŠ SVK naređuje formiranje OG-1 29.01.1993. Grupa je formirana od dijelova 7. K i jedinica dovedenih iz drugih korpusa. Zapovjedanje OG-1 daje se Draganu Tanjgi ( načelnik štaba 7.K ). Tanjga, formira TG-2 od dijelova 15.K, milicije i jednog voda Arkanovih dobrovoljaca, za djelovanje na smjeru prema Obrovcu.

Protunapad započinju 01.02., snažnom artiljerijskom pripremom. S dva bataljuna izvode pješački napad na selo Kašić, uspjevaju prodrijeti do crkve, a potom i staviti s. Kašić pod svoju kontrolu.

U idućih nekoliko dana stalnim napadima ostvaruju blage pomake crte bojišnice.

08. i 09.02. nastavljaju s napadima i dodatno potiskuju snage OSRH, da bi od 11.02. prešli u izvođenje obrane dostignutih crta od napada OSRH, gdje dolazi do daljnjeg mijenjanja dostignutim crta bojišnice u korist OSRH U izvođenju protunapada VSK ima problema u odbijanju borbene zapovjedi za napad u nekoliko slučajeva jedinica koje su dovedene iz drugih krajeva RSK, a koje iako izvedene na položaje za napad u napadu ne sudjeluju, te dolazi do svojevoljnog napuštanja položaja, a u konačnici, da bi sprječili daljnje negativne utjecaje na borbenu gotovost i moral svojih jedinica, vojni vrh VSK odlučuje pojedine jedinice vratiti u svoje matične korpuse.

ZAKLJUČAK

Operacija Maslenica ostat će trajno zabilježena u hrvatskoj povjesnici po jasno upućenoj poruci neprijatelju kakav ga završetak očekuje na tada okupiranim područjima RH. U svega nekoliko dana Hrvatska vojska je u 117

cijelosti uspješno izvršila planiranu zadaću razbivši dotad samouvjerene neprijateljske snage. Značenje ove operacije očitovalo se i prema međunarodnoj zajednici, koja je dotad izražavala duboku sumnju i nevjericu u osposobljenost i snagu hrvatskih oružanih snaga.

Operacija Maslenica je pobjedničkoj HV donijela niz iskustava koja su joj uvelike pripomogli u daljnjem jačanju, organizaciji, razvoju i uporabi postrojbi, što se očitovalo u kasnijim bitkama u kojima su oslobođena sva hrvatska područja.

S druge strane, iako je agresor pokušao " papirnato " osigurati pokrivanje terena i jaku obranu, ona je izostala, barem prema planovima, iako je omjer snaga podjednak. Bio je to jasan pokazatelj stvarne snage SVK u srazu sa hrvatskim snagama.

Politički utjecaj međunarodne zajednice

Četiri dana nakon početka napadaja Vijeće sigurnosti UN donosi rezoluciju 802 kojom traži da Hrvatska vojska i policija prekinu borbena djelovanja i napuste oslobođeni teritorij. Uslijedila je zapovijed za prekid akcije i uspostavljanje aktivne obrane na dostignutoj crti, no ne i povlačenje s oslobođenog područja jer je cilj akcije bio povezati sjever i jug Hrvatske i maknuti neprijatelja iz neposredne blizine Zadra. Tijekom trajanja borbi dio tzv. međunarodne zajednice poduzeo je diplomatsku ofenzivu protiv Hrvatske. Pokrovitelji velikosrpskoga projekta u Londonu i Parizu dosta su nediplomatski javno pokazali pristranost i frustriranost zbog uspjeha Hrvatske vojske, te su poslali nosač zrakoplova u Jadransko more i otvoreno zaprijetili vojnom intervencijom. Sve to je doprinjelo prekidu akcije i neostvarivanju zadanih ciljeva same operacije, a možda i najbitniji je nedostatno odbacivanje neprijatelja tako da je mogao i dalje nesmetano izvršavati artiljerijske napade pop civilnim ciljevima u gradu Zadru i okolici.

118

Medački džep, 09.09.1993.

BOJIŠTE

Ličko bojište CILJ OPERACIJE

Cilj je bio ovladavanje prostorom Divosela i Čitluka.

OSLOBOĐENI TERITORIJ

Oslobođeno je ukupno 48 četvornih kilometara.

POSTROJBE Hrvatska strana

9. gbr. (u napadu), db Lovinac (u obrani), db Gospić (u obrani i ojačanje 3/9. gbr), 3/111. br. (u obrani), SP MUP-a (u napadu).

119

Agresor

15. lički korpus SVK (zapovjedno mjesto - Korenica, istureno zapovjedno mjesto - Udbina) u sastavu: 170. br iz Plaškog, 50. br iz Vrhovina, TG Bunić, 9. mtbr iz Gračaca, 103. lbr iz D. Lapca, 105. abr iz Udbine, bojna vojne policije, ukupno oko 8.000 vojnika, 70 tenkova, 40 oklopnih transportera, 60 teških topničkog oružja.

GUBICI Hrvatska strana

Poginulo 6 vojnika (od početka akcije 09.09. do povlačenja 17.09. bilo je ukupno 10 poginulih) , a ranjeno 53 vojnika, oštećena 3 tenka i 1 BVP, uništena 2 sanitetska vozila.

Agresor

Poginulo 70 neprijateljskih vojnika ( po ratnim konvencijama, civil koji je naoružan, smatra se vojnom osobom i vojnim ciljem ), zarobljeno 19 neprijateljskih vojnika, zarobljen 1 tenk, 10 minobacača i 20 topova.

TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

HV poduzima razmjerno malu akciju "ispravljanja" crte bojišnice oko Gospića i u kratkom napadu osvaja nekoliko naselja južno od Gospića te zauzima bolje položaje na Velebitu.

Obuhvatnim djelovanjem, neprijatelj je doveden u okruženje iz kojeg se morao izvlačiti i napuštati dobro organiziranu obranu. Spremnost za početak napada 6.00 sati 9.9.1993. Vrijeme za izvršenje zadaće 19.00 sati istog dana.

ZM - vojarna "Eugen Kvaternik" - Gospić, IZM - selo Bilaj.

8./9.9.1993. Dovođenje postrojbi (udaljenost od P/C 200 - 300 m).

9.9.1993. Topnička priprema trajala je 5 minuta. Istovremeno su djelovala protuoklopna sredstva po otpornim točkama. 1. i 2./9. gbr "Vukovi" su do 8.30 izvršile bližu zadaću, a 3. bojna ojačana dijelom db Gospić je usporeno napredovala. Izvidnička satnija je, također, u borbi i izvršava svoju zadaću prema Rogića Mostu. SP MUP-a su usporeno napredovale i nije došlo do pravovremenog zatvaranja obruča, pa se dio snaga neprijatelja izvukao. Do 120

12.00 sati većina postrojbi je izvršila zadaću, a ostale oko 13.00 sati. Srbi su brzo razbijeni i povlače se zajedno s civilnim stanovništvom. Planirana akcija završava istoga dana, ali se borbe nastavljaju i narednih dana, da bi se zaustavile pred mjestom Medakom, dvadesetak kilometara jugoistočno od Gospića. U popodnevnim i večernjim satima neprijatelj pokušava protunapad.

Cijela bojišnica od Dalmacije do Karlovca je oživjela i Srbi počinju granatiranjem velikog broja hrvatskih gradova i naselja, pri čem je osobito teško gađan Karlovac u kojem ima na desetine mrtvih. Na jedno predgrađe Zagreba pada veliki projektil zemlja - zemlja luna-17 (NATO oznaka Frog-7), čime SVK ostvaruje svoje prijetnje da će u slučaju napada odgovoriti odmazdom.

10.9.1993. još jedan pokušaj protunapada i vraćanja područja s. Čitluk i Divoselo.

11.9.1993. pokušaj izvlačenja okruženih snaga neprijatelja (neuspješno).

Nekoliko dana nakon medačke akcije, SVK šalje hrvatskim vlastima popis od tridesetak ciljeva koji će biti napadnuti ako se hrvatske snage ne povuku ili ako ponovo napadnu.

12.9.1993. neprijatelj učvršćuje crtu obrane, HV se obračunava sa snagama u okruženju.

16.9.1993. sporazum o povlačenju HV. 17.9.1993. u područje Divosela ulaze Kanađani, (pripadnici UNPROFOR-a).

Kanađani su tom prilikom izmislili oružani sukob s HV u kojem je bilo mrtvih i (po Kanađanima, poginulo je 27 pripadnika HV, a u cijeloj akciji HV je imala 10 poginulih!). Sukob im je bio potreban radi činova i napredovanja u kanadskoj vojsci. Akcija je izazvala burne reakcije međunarodne javnosti radi velikog opsega razaranja i ubojstava civila.

Kad se HV nakon tjedan dana povukla iz zaposjednutih položaja u navedenim naseljima i predala ih UNPROFOR-u, na ruševinama i zgarištima nađeno je 18 leševa srpskih civila. U narednim danima predali su još pedesetak tijela srpskih vojnika.

U naseljima Počitelj, Čitluk, Divoselo i osam drugih srušeno su oko 500 objekata, zbog čega je hrvatska strana optužena da sustavno provodi taktiku "spaljene zemlje". Predsjednik RH je suspendirao dva časnika i naložio istragu. Kao odgovor na ove događaje Srbi su iz Podlapače prognali posljednjih preostalih 117 Hrvata.

Medačka akcija imala je vrlo ograničeni cilj da uklanjanjem srpskog "džepa" olakša situaciju u Gospiću koji je godinama bio pod stalnim topničkim udarima.

Iako je "džep" uništen, Gospić je i dalje mogao biti tučen jer je bojišnica prema istoku i dalje bila udaljena svega nekoliko kilometara.

121

ZAKLJUČAK

Tajnost priprema; sinkronizacija djelovanja pješaštva, oklopništva, topništva; iznenađenje; manevar i okruženje neprijatelja. Akcija je na Srbe psihološki djelovala na dva načina: dala je znati da će obračun biti nemilosrdan, a s druge ih je strane zavarala da se hrvatska strategija sastoji u polaganom "odgrizanju" komadića teritorija. Akcija je isto tako upozorila na teškoće razlikovanja civila i vojnika u ovakvom tipu rata, posebno iz razloga što je velika većina civila bila naoružana. # Međutim, slabija koordinacija HV sa SP MUP-a; slabija pripremljenost domobranskih bojni; slabo informiranje o realnom stanju u području djelovanja; neadekvatna provedba sigurnosnih mjera; zbog zločina i masovnog uništavanja, akcija je nanijela veliku štetu ugledu HV i Hrvatske.

Danas je ipak, iz određenih dokumenata vidljivo da je broj civilnih i drugih žrtava bio preuveličan, kako od strane srpskih pobunjenika tako i od strane UNPROFOR-a.

Miljevci, 21. - 22.06.1992.

122

CILJ OPERACIJE

Oslobađanje okupiranog područja u šibenskom zaleđu (Miljevačkih sela).

OSLOBOĐENI TERITORIJ

Oslobađeno je 7 sela oko 108 četvornih kilometara.

POSTROJBE Hrvatska strana

Hrvatska vojska: 4/113. br. HV, diverzantski vod 113. br., desetina 2/72. b.

VP, 3-3/142. br. HV, Kaštelski vod, izvidničko diverzantski vod 142. br. HV i sanitetski vod 142. br. HV. Ukupne snage sastojale su se od 520 ljudi. Glavne snage za napad činili su dijelovi 113. br. koji u tom trenutku nisu bili na bojišnici, pojačani s dijelom postrojbi 142. br. koji su bili spremni sudjelovati u napadu. Istočno od snaga za napad, obranu su izvodili dijelovi 142. br. i 141. br. Zapadno u skradinskom zaleđu dijelovi 113. br.

Agresor

75. mtbr./9. KK. Na miljevačkom području neprijatelj je rasporedio snage jedne pješačke bojne, koristeći za obranu naselja i zaprečivanje prilaznih putova. Imao je jaku topničku potporu i odgovarajuće OM snage (vojarna Trobounje). Težište obrane mu je bilo na komunikaciji: Nos Kalik - s.

Drinovci.

GUBICI Hrvatska strana

Poginulio je 6 vojnika i 2 su bila teže ranjena.

Agresorska strana

Poginulio je 75 neprijateljskih vojnika, uništena 3 tenka, 2 oklopna 123

transportera, 4 kamiona, zarobljeno 18 vojnika, 1 tenk, 2 oklopna transportera, 6 haubica 150 mm, 17 motorna vozila, 4 topa ZIS-a, 2 minobacača 120 mm, 5 netrzajna topa, 2 POLK 9K11 i veća količina streljiva.

TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

HV izvodi posve ograničeni napad na položaje VSK sjeverno od Šibenika prostor između rijeke Krke i Drniša.

Povod za poduzimanje operacije: miniranje i paljenje kuća u miljevačkim selima; teror nad preostalim hrvatskim stanovništvom; učestala topnička djelovanja po Šibeniku i Skradinu, kao i po čitavom prostoru Šibenske bojišnice.

Operacija je izvedena u nepovoljnim uvjetima za RH (stanje ni rata ni mira).

Inicijativa za operaciju potekla je od neposrednih zapovjednika. Pripremljena je u tajnosti. Provedena je tijekom jednog dana.

Područje operacije je bilo 7 većih sela i više zaseoka u kojima je živjelo 1.300 žitelja. Područje je omeđeno: r. Krkom, r. Čikolom i padinama Promine.

Zamisao za napad bila je dovođenje postrojbi za napad izvršiti tijekom noći i to po skupinama. Korištena su tri smjera: preko r. Čikole, preko r. Krke i preko p/c - NOS KALIK. Napad otpočeti bez paljbene pripreme u 5 sati 21.6.1992. Iznenaditi neprijatelja na cijelom prostoru Miljevačkog platoa.

Sve postrojbe su podijeljene u 8 skupina u okviru kojih je bilo 26 manjih grupa s 4 sanitetska tima.

Većina skupina je tijekom noći presjekla telefonske žice i prekinula vezu među postrojbama neprijatelja i vojarne Trbounje. Borba se vrlo brzo razvila na cijelom miljevačkom prostoru. Neprijateljski tenkovi su pokrenuti tek poslije 7 sati.

Prvi tenk je uništen, a ostali su se vratili u vojarnu Trbounje. Borbe su trajale cijeli dan, a s. Drinovci je oslobođeno zadnje, 22.06.1992. u jutarnjim satima.

Taj dan započeli su pregovori pod pokroviteljstvom UNPROFOR-a i EZ o prekidu vatre. Rezultata nije bilo.

23.06.1992. Izveden je protunapad neprijatelja sa 8 tenkova, 4 oklopna transportera, pješaštvo. Protunapad je zaustavljen, uništeno je 2 neprijateljska tenka, nakon toga su se povukli u vojarnu Trbounje. Nakon odbijanja protunapada, pristupilo se organiziranju obrane na crti: r. Čikola - z. Vlaići z. Karalići - z. Mazalini - r. Krka.

Vijeće sigurnosti UN izdaje Rezoluciju 762 koja osuđuje akciju i traži povlačenje hrvatskih snaga na početne položaje, što Hrvatska odbija.

Ova mala akcija poslužila je Hrvatskoj uglavnom za to da se ispitaju reakcije 124

VSK i međunarodne zajednice.

Nakon akcije general Petar Šimac iz Splita, (navodno prenoseći zapovijed iz Zagreba), naredio je da se Hrvatske postrojbe povuku nakon što su neprijatelja već potjerale dublje prema Drnišu. Zapovjednik akcije je, takvu zapovijed odbio poslušati, a kasnije je izjavio: "Bili smo svjesni da bi u slučaju povlačenja stradanja bila još veća, pa je 23. lipnja došlo do protuudara Torbičinih vojnika. Uspjeli smo zadržati oslobođeni teritorij, a onda su počeli pregovori o predaji tijela neprijateljskih vojnika". (iz knjige "Rat", Tihomir Čuljak)

OLUJA, 04. - 08.08.1995.

NAPOMENA: ovo je samo kratki presjek operacije " Oluja ". Zbog svoje važnosti u Domovinskom ratu i Hrvatskoj, bit će joj pridana posebna pažnja tako da će cijela operacija biti detaljnije analizirana u skorom vremenu. U analizu će ući i detaljnjiji opisi djelovanja i 125

ponašanja jedinica VSK u periodu izvođenja operacije. Taj dodatak će biti objavljen u drugom izdanju ove knjige.

Preporučujemo knjigu Davora Marijana, " OLUJA ", u kojoj je vrlo detaljno opisan tijek operacije s djelovanjima svakog Zbornog područja posebno.

BOJIŠTE

Banovinko, kordunsko, ličko i sjevernodalmatinko bojište dužine 630 kilometara dok je istočnoslavonsko i juznodalmatinsko bojište bilo u obrani.

CILJ OPERACIJE

Strateški zamisao operacija Oluja GS OS RH temeljila se na probijanju srpske obrane u više smjerova istodobno te zatim na zaokruživanju i zaobilasku dobro utvrđenih gradova i područja, a kasnije i uništenju istih.

Plan je predviđao 5 glavnih pravaca napada i 1-3 pomoćna pravca napada.

Provedba operacije planirala se kroz tri etape. Prva etapa je bila zamišljena kao probijanje na smjerovima napada. Druga etapa operacije zamišljena je kao zaokruživanje i izoliranje najšvrče branjenih točaka obrane (gradovi ili područja). I treća etapa operacije je bila zamišljena da će srbi nakon pada prve linije uspostaviti drugu liniju koja se trebala nalaziti blizu hrvatskobosanske granice, GS OS RH je predviđao pregrupirati snage i udariti na smjerovima gdje se Srbi nisu uspijeli uspostaviti obranu i ponoviti scenarij prvi i druge etape do konačne predaje ili uništenja. Planirano je da operacija traje 7-8 dana.

OSLOBOĐENI TERITORIJ

Cijelokupni okupirani teritorij pod nadzorom UNPA Sektor sjever i jug od Banovina, Kordun, Lika i Dalmacija oko 10 500 četvornih kilometara teritorije, što je 18 posto hrvatskog područja. Pod okupacijom je još ostalo Podunavlje i Baranja - oko 2 500 četvornih kilometara teritorije ili oko 5 posto teritorija.

126

POSTROJBE Hrvatska strana

Ukupno 130 000 u napadnim operacijama u ZP Zagreb (zapoviednik general bojnik Ivan Basarac), ZP Bjelovar (zapoviednik general bojnik Luka Džanko), ZP Karlovac (zapovjednik general pukovnik Miljenko Crnjac), ZP Gospic (zapoviednik general bojnik Mirko Norac), ZP Split (zapovjednik general pukovnik Ante Gotovina) i 60 000 u obrambenim operacijama ZP Osijek (zapovjednik general pukovnik Đuro Dečak) i Južnog bojišta (zapovjednik general bojnik Živko Budimir). Hrvatska vojska raspolagala je u napadnim operacijama 350 tenkova, 18 zrakoplova te 38 zrakoplova.

Agresor

Neprijatelj je raspolagao u 4 korpusa sa oko 40 tisuća vojnika, 400 tenkova, 200 oklopnih transportera, 550 topova, 25 zrakoplova, 13 helikoptera, 320 protuzračnih topova.

GUBICI Hrvatska strana

Poginulo je 196 pripadnika; ranjeno 1100 od toga 572 ranjena s težim ozlijedama i 528 s lakšim ozlijedama; zarobljena 3 pripadnika i 15 nestalih pripadnika. Ukupni gubici bili su 0,12 posto, a odnos snaga hevatske i srpske strane bio je 1:3 u korist HV-a. Analitičari su gubitke u operaciji proglasili minimalnim, uglavnom zbog slabog otpora Srba.

Agresor

Srpski gubici nisu poznati, ali se procjenjuje da premašuju 500 poginulih i 2 500 ranjenih ili 6,25 posto angažiranih snaga. Hrvatska je zaplijenila naoružanja i vojne opreme u vrijednosti od 400 milijuna USD. TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

127

HV rano ujutro u 5.00 sati 4.8.1995. godine općim napadom na 630 kilometara bojišnice u sjevernoj Dalmaciji, Lici, na Kordunu te na Banovini započela vojnu operaciju "Oluja". Na dan početka operacije preko radija se ponavljana poruka Predsjednik RH srpskom stanovništvu da ne napušta domove i da im se daju sve garancije, čime je dan nagovještaj o tome što će se dogoditi (Dodatak 01). Isti dan podpredsjednik hrvatske Vlade i ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić uputio je danas pismo predsjedavjućem Vijeća sigurnosti UN-a Nugrohu Wisnumurtiju, ministrima vanjskih poslova zemalja članica Kontaktne skupine Warrenu Christopheru, Herveu de Charettu, Klausu Kinkelu, Malcolmu Rifkindu, Andreju Kozirevu, predsjedavajućem ministarske konferencije EU-a Javieru Solani i predsjedavajućem ministarske konferencije OESS-a Laszlu Kovacsu.

Napad je počeo udarima HRZ na neprijateljeve centre veze i zapovjedna mjesta (Ćelavac, Petrova gora, Banski Grabovac i Bunić).

Istovremeno, hrvatske su snage otvorile snažnu topničku i raketnu paljbu po neprijateljevu prednjem kraju i po dubini njegova rasporeda, nanoseći gubitke, izazivajući pomutnju te ispitujući reakcije SVK koje su na velikom dijelu bojišnice izostale.

ZP Bjelovar

Smjer angažiranja: Jasenovac - Dubica. Zadaća je primljena 2.8.1995. Imali su problem u: kratko vrijeme za pripremu, nepripremljenost 125. dp, nedostatna logistička potpora, uspostava isturenog zapovjednog mjesta u Novskoj i mobilizirane su slijedeće postrojbe između 27.8.1995. i 4.8.1995.: 13. Potrd, 104. br, 312. Lb, 105. br, 24. dp, 52. dp, 265. IDS, 59. s VP, 505. s 128

ABKO, Dom zapovjedništva) Tijek vojnoredarstvene operacije 04.8.1995. - Forsiranje rijeke Save kod Jasenovca oslobođeno je nekoliko sela i nastavak djelovanja prema Dubici.

05.8.1995. - Oslobođena je Dubica i djelovanja su nastavljena u dva smjera: prema selu Saš i prema Hrvatskoj Kostajnici.

06.8.1995. - Nastavak djelovanja prema Dvoru.

ZP Zagreb Smjer angažiranja: Sisak - Petrinja - Glina i Sunja - Zrinska Gora. Angažirane snage: 2. gbr, 153. br, 20. dp, 12. dp, 57. br, 103. dp, 151. br, 17. dp i 101. dp.

Tijek vojnoredarstvene operacije 04.8.1995. - Pokušaji forsiranja r. Kupe (153. br). Na kordunskoj i na banovinskoj bojišnici srpske snage, koje su ovdje imale i nešto veću dubinu rasporeda, pružile su jači otpor nego drugdje. Tako je kod Slunja ograničeni protunapad izvela 11. brigada iz sastava 21. korpusa "VRSK", dočim su 15. i 26. brigada iz 39. korpusa SVK izašle prema Sisku i Sunju. Ove su snage međutim ubrzo odbačene.

Ozbiljniji zastoj nastao je za 2. gardijsku brigadu "Gromovi" koja je napadala prema Petrinji i pretrpjela osjetne gubitke. Kriza je ipak prebrođena nakon što je smjenjen general bojnik Ivan Basarac i imenovan novi zapovijednik general pukovnik Petar Stipetić.

05.8.1995. - Ponovljen napad 2. gbr "Gromovi". Na Banovini je 39. korpus "VRSK" pružao otpor dok nije zaprijetila opasnost da zauzimanjem Dvora bude odsječen, nakon čega se počeo brzo povlačiti.

06.8.1995. - 2. gbr "Gromovi" uspijeva osloboditi Petrinju. Jedna taktička grupa prvoga dana operacije forsirala je Savu uzvodno od Jasenovca i nastupala prema Dubici i Kostajnici, prijeteći zatvaranjem jedinog preostalog izlaza u Bosnu i Hercegovinu preko Une u Dvoru. Na smjeru prema Kostajnici i Dvoru HV je imala najteže gubitke u cijeloj operaciji (90 mrtvih).

Na ovom dijelu bojišnice djelovao je i 5. korpus ABiH iz Bihaća.

07.8.1995. - Daljnji pomaci na bojišnici oko Zrinske Gore.

08.8.1995. - Na Kordunu je 21. korpus SVK puna četiri dana izvodio obrambena djelovanja, ali je opkoljen i prisiljen na predaju. Predaja je izvršena u 19.00 sati kad je u Viduševcu srpski zapovjednik hrvatskom general pukovniku Petru Stipetiću propisno podnio prijavak pred strojem, 129

čestitao na pobjedi i predao 21. srpski korpus (Topusko), 5 000 vojnika i 25 tisuća izbjeglica. Ovaj vojnički čin, koji je potpuno odudarao od gotovo svega što se u ovom iznimno prljavom ratu događalo kroz četiri godine, označio je i kraj vojne operacije "Oluja".

ZP Karlovac Smjer angažiranja: Josipdol - Slunj i Karlovac - Vojnić - Petrova Gora.

Angažirane snage: 104. br, 110. dp, 137. dp, 143. dp, 14. dp., 1. gbr se uključila 6.8.1995. području ZP Karlovac.

Tijek vojnoredarstvene operacije 04., 05. i 06.08.1995. - Vođena su borbena djelovanja na bojišnici oko Karlovca i Slunja.

06.08.1995. - Oslobođeni su Slunj i Cetingrad.

07.08.1995. - Oslobođen je Turanj.

08.08.1995. - Oslobođen je Vojnić.

ZP Gospić Smjer angažiranja: Lička Jasenica - Saborsko - Plitvička Jezera - Ličko Petrovo Selo, Gospić - Korenica, Gospić - Udbina. Angažirane snage: 1. gbr, 9. gbr, 138. dp, 133. dp, 128. dp, 118. dp, 111. pbr, 119. br, 154. dp, 8. dp, 150. br.

Tijek vojnoredarstvene operacije 05.8.1995. - Probijena obrana na svim smjerovima napada.

05.8.1995. - Izbijanje na državnu granicu u području Tržačke Raštele.

Oslobođen je: Gračac i Ljubovo. U Lici je više brigada i domobranskih pukovnija počelo napredovati prema istoku odbacujući snage 15. korpusa "SVK" pa je uskoro zauzet važan prijevoj Ljubovo na komunikaciji Gospić Korenica. Na sjevernom ličkom bojištu najvažniji je zadatak imala 1. gardijska brigada "Tigrovi" koja je zauzela Plitvice i preko Rakovice spojila se kod Tržačkih Raštela sa snagama 5. korpusa ABiH čime je ova enklava deblokirana. Nakon toga je 1. gbr "Tigrovi" okrenula na sjever, ušla u Slunj i nastavila napredovanje prema Karlovcu.

06.8.1995. - Bez većeg otpora HV je ušla u Korenicu, Udbinu i Donji Lapac.

Spajanje s 5. K. ABiH. 07.8.1995. - Postrojbe ZP Gospić su bile na državnoj granici od Tržačke 130

Raštele do željezničke postaje Una. SP MUP-a (s Velebita) SP MUP osiguravale su spoj između ZP Gospić i ZP Split. S položaja na Velebitu djelovale su u tri smjera: Sv. Rok - Počitelj - Medak (150. br), Sv. Rok - Lovinac, Sv. Rok - Gračac (Otrić). Postrojbe specijalne policije preko Velebita brzo su nadirale prema Gračacu, zauzele ga i zaustavile se da propuste neprijatelja koji se iz Kninske krajine, šibenskog zaleđa i iz Ravnih Kotara preko Otrića povlačio prema Srbu i Lapcu i dalje u Bosnu.

ZP Split

Smjer angažiranja: Crvena zemlja - Knin, Sinj - Knin, Šibenik - Drniš - Knin, Zadar - Benkovac, Obrovac - Žegar - Ervenik. Angažirane snage u napadu: 4. gbr, 7. gbr, 126. dp, 6. dp, 142. dp, 15. dp, 113. br, 134. dp, 7. dp, 112. br, 2./9. gbr, 144. br, 1.HGZ, 204. trbr PZO, 20. td, 11. Potrd.

Tijek vojnoredarstvene operacije

04.08.1995. - Napadnuti su svi položaji neprijatelja na prvoj crti. Nešto više teškoća je bilo na Velebitu na smjeru napada 2./9. gbr. Neprijateljeva obrana na prednjem kraju probijena na četrdesetak mjesta, te su hrvatske snage 131

uspjele ovladati zonom razdvajanja i ponegdje prodrijeti u dubinu od nekoliko kilometara. Sa svojih položaja kod Grahova HV je snažno tukla položaje oko Knina. 7. gardijska brigada "Pume" se spustila niz Dinaru i napredovala cestom Strmica - Knin i zauzela položaje na Crvenoj zemlji oko 3 kilometara sjeverozapadno od Knina, dok je 4. gardijska brigada "Pauci" bila 5 kilometara sjeveroistočno od Knina.

Pomoćni smjer napada u ovom sektoru išao je iz Sinja; prema Vrlici i Drnišu probijale su se jedna pješačka brigada i jedna domobranska pukovnija. Kod Drniša naišla na poteškoće uslijed kratkotrajnijeg otpora neprijatelja. Jedna domobranska pukovnija izvršila je u tom sektoru obuhvat s Dinare prema Kijevu. Srbi su se povlačili u dva smjera Otrić - Srb i Obrovac - Gračac.

05.08.1995. - Rano ujutro 7. gardijska brigada "Pume" ušla je u Knin i objesili dvadeset metarsku zastavu na Kninskoj tvrđavi.

Istodobno s napadom na sam grad, HV je napredovala i na pomoćnom pravcu Sinj - Vrlika - Knin. Udar s planine Svilaja izvela je 6. splitska domobranska pukovnija, a udar s Dinare, preko sela Uništa, 126. sinjska domobranska pukovnija.

Drugi pomoćni pravac napada na kninskom području išao je od Šibenika prema Žitniću i Drnišu. Na tom pravcu napada učestvovale su 133. šibenska i 142. drniška brigada HV te 15. domobranska pukovnija te specijalne postrojbe MUP i Vojna policija. Topničku pripremu su organizirale 113. i 142. brigada HV sa haubicama 203 mm i topovima 130 mm. U Drniš su nakon dobrem topničke podrške bez pješačke borbe prvi ušli pripadnici specijalne postrojbe MUP i VP. Oko Obrovca su se vodile žestoke borbe u kojima su sudjelovale 112. zadarska brigada HV, 7. domobranska pukovnija, 84. bojna iz Zadra te pripadnici specijalne postrojbe MUP. Oslobođeno je oko 70 posto do tada okupiranog područja sjeverne Dalmacije.

06.8.1995. - Oslobođeni su Benkovac i Kistanje. Uveden je u borbu 1. HGZ. U Benkovac su prvi ušli pripadnici 132. domobranske pukovnije te 112. zadarske brigade HV. Proboj do Benkovca izveli su pripadnici 132. domobranske pukovnije pravcem Stankovci - Pristeg - Cviljane - Gornji Šopot dok je 112. zadarska brigada HV istodobno prodirala smjerom Smilčići - Škabrnja. Benkovac je nakon toga bio opkoljen i u samom gradu nije bilo otpora.

07.08.1995. - Osiguranje oslobođenih objekata, 17 vojnih objekata, hidroelektrane, vodocrpilišta, RTV čvorišta. Dovođenje 4. i 7. gbr, 2/9. gbr i 1. HGZ na crtu Gračac - Otrić.

08.08.1995. - Uspostava nadzora nad područjem od puta Gračac - Otrić do rijek Une. Zajedno s pobunjeničkom vojskom izbjegla je i većina srpskog stanovništva; 132

procjene se kreću od 90.000 (hrvatski izvori) do 200.000 ljudi (srpski izvori).

Ovi su ljudi, bježeći osobnim automobilima, traktorima i pješice, zakrčili sve puteve i krenuli u Bosnu i Hercegovinu gdje ih putem nitko nije zbrinjavao pa je dolazilo do tragičnih situacija. Umrlo je 29 ljudi, a na cesti Srb Martinbrod i kod Prnjavora zabilježena su i dva slučaja da su očajni ljudi ubili svoje obitelji a potom i sebe. Dramatični događaji zbivali su se i na prijelazu u Dvoru gdje su civilna vozila gažena tenkovima i transporterima koji su sebi krčili put. Stanovništvo iz zone odgovornosti 21. korpusa "VRSK" napustilo je opkoljeni Kordun pod nadzorom hrvatskih vlasti i uputilo se prema Srbiji da bi kod Siska bilo dočekano od razgnjevljenog hrvatskog stanovništva koje je kolonu izbjeglica kamenovalo. Ovaj egzodus, koji je počeo još danima prije hrvatskog napada, dijelom je posljedica straha od suočenja s posljedicama pobune, a dijelom ga je potaklo i vodstvo "RSK" koje je izdalo nalog za evakuaciju stanovništva i vojske.

Hrvatsko ratno zrakoplovstvo Hrvatsko ratno zrakoplovstvo djelovalo je na glavnim pravcima napada, davalo potporu, izviđalo i prevozilo radi manevara i spašavanja ranjenika.

Osim toga, štitilo je prostor Zagreb-Karlovac-Sisak-Kutina. U okviru priprema, letačke posade su se posebno pripremale za letenje na malim visinama i u brišućem letu.

Zrakoplovstvo je imalo 17 borbenih zrakoplova, 5 borbenih helikoptera, 9 transportnih helikoptera, 3 transportna zrakoplova, jedan zrakoplov za elektroničko izviđanje i jedan helikopter za elektroničko-termovizijsko izviđanje.

Tijekom operacije uspješno su gađani planirani objekti (centri veze i zapovjedna mjesta srpskih postrojba), što je isprva pogrešno pripisivano NATO-ovom zrakoplovstvu. U nastavku operacije Zrakoplovstvo je izvršilo 67 borbenih letova i uništilo 26 raznih objekata. Bilo je i 50 letova za protuzračnu obranu, 7 izvidničkih letova, te 11 helikopterskih letova za prijevoz oko 480 osoba i oko 85 tona tereta.

Najslabiji dio uporabe zrakoplovstva bila je zastarjela oprema sustava zračnog motrenja i navođenja, jer nije bilo moguće osigurati motrenje zračnog prostora ispod visine 500 m, niti navođenje zrakoplova ispod visine 1000 m. Tijekom operacije oštećeno je 11 zrakoplova Mig-21, ali bez g ubitaka.

133

POSTUPCI CIVILNIH I VOJNIH VOĐA RSK TIJEKOM I POSLIJE VRO OLUJA

4. kolovoza u 16.45 Vrhovni savjet obrane RSK donosi odluku: "Zbog novonastale situacije izazvane otvorenom opštom agresijom Republike Hrvatske na Republiku Srpsku Krajinu i nakon prvih početnih uspeha u odbrani došlo je do ugrožavanja velikog dela teritorije Sjeverne Dalmacije i dela Like, zbog toga ODLUČUJEMO • 1. Da se pristupi planskoj evakuaciji sveg za borbu nesposobnog stanovništva iz opština: Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac.

• 2. Evakuaciju sprovoditi planski prema pripremljenim planovima pravcima koji izvode prema Kninu i dalje preko Otrića prema Srbu i Lapcu.

• 3. Za evakuaciju zatražiti pomoć od komande UNPROFOR-a sektor 'Jug' sa sjedištem u Kninu".

Odluku je potpisao Milan Martić, a ovjerena je u Glavnom štabu "SVK" u 17.20 sati. Snage UN-a su ubrzo i same potvrdile da su vlasti "RSK" tijekom 4. kolovoza od UN-a zatražile pomoć u evakuaciji 32.000 osoba iz Knina i njegove okolice.

Već i prije VRO Oluja, bilježi se napuštanje dijelova RSK od strane civilnog stanovništva. Sami pokreti stanovništva pojačani su kad se pronijela vijest o objavljenoj Odluci o evakuaciji, tako da je sve poprimilo paničan i stihijski izgled. Došlo je do miješanja civila s vojskom u trenutku kada su svi zajedno krenuli u smjeru BiH. Koristeći civile kao zaklon, cijelim putem povlačenja, oklopne i artiljerijske jedinice SVK, ispaljivale su projektile prema hrvatskim snagama.

134

Orkan – 91, 29.10.1991. - 03.01.1992

CILJ OPERACIJE

Jednovremenim napadnim djelovanjem glavnih snaga OG Posavina na pravcima Novska - Okučani i Nova Gradiška - Okučani, primjenom obuhvatnih djelovanja uz snažnu topničku potporu razbiti snage neprijatelja u prostoru Okučani - G.Rajič - Stara Gradiška, posjesti državnu granicu na Savi i biti u spremnosti za odbijanje protuudara.

OSLOBOĐENI TERITORIJ

Oslobođeno je 170 četvornih kilometara okupiranog područja i oslobođeno 21 naselja.

• ORKAN-91 (od 29.10.1991. do 03.01.1992.) oslobođen prostor Posavine oko 675 km2 površine.

• OTKOS-10 (od 31.10. do 06.11.1991.) oslobođen prostor Bilogore oko 350 km2 površine.

• PAPUK-91 (od 28.11. do 25.12.1991.) oslobođen prostor Papuka oko 1230 km2 površine.

Napadnim djelovanjem HV u oslobađanju Zapadne Slavonije oslobođeno je 135

ukupno oko 2255 km2 površine.

Površina teritorije Zapadne Slavonije je oko 8.822 km2, od čega je pobunom Srba i stvaranjem tzv. SAO Krajine Zap. Slavonija okupirano oko 2.865 km2 ili 32,5% teritorije.

Ukupno tijekom listopada, studenog i prosinca 1991. godine oslobođeno je 2255 km2 ili 78,7% okupirane teritorije Zapadne Slavonije. Za akciju Bljesak ostalo je 600 km2.

POSTROJBE Hrvatska vojska

Operaciju je pripremalo i provelo Zapovjedništvo OG - “Posavina”, ukupna jačina HV bila je oko 13600 ljudi, 80 komada topničkog oružja, 23 lansera VBR, 29 tenkova i 6 oklopnih transportera. Snage na prostoru Novska: 1. A brigada ZNG "Tigrovi"; 125. br HV; 151. br HV; 117. br HV; 105. br HV; 2/153. br HV; 51. sbHV; 53. sbHV; 56. sbHV; 65. sbHV; samostalna satnija 100. br HV "Štraseri"; topnička bitnica SO 76 mm; 15. smpotp HV; sam. divizijun VBR 128 mm. Snage na prostoru Nova Gradiška: 121. br HV; 108. br HV (-1); 99. br HV; 2/149. br HV. Agresorska vojska

5. K Banjalučki i paravojne postrojbe SAO Krajine Zapadna Slavonija. Jačina snaga neprijatelja prosuđivale su se na oko 13 500 ljudi, 100 tenkova, 57 oklopnih transportera, 120-150 komada topničkog oružja. Snage agresora na smjeru Novska: 16. pmtbr; 5. pbr; 1. br TO Okučani; I KAG-5; dVBR 128 mm; Snage agresora na smjeru Nova Gradiška: 369. okbr (-1); 2. br TO Okučani; II KAG-5; dVBR 128 mm.

Bojna djelovanja agresora

Snage 5. K Banjalučkog po osvajanju mostobrana na r. Sava kod Stare Gradiške i spajanjem sa snagama TO Okučani i mb/265. mbr Bjelovar, 6. listopada, glavnim snagama 16. pmtbr i 5. pbr, otpočinje napadna djelovanja smjerom Okučani - Novska - Kutina - Zagreb, u cilju deblokade blokiranih postrojbi u Bjelovaru, Varaždinu i Zagrebu, a pomoćnim snagama smjerom 136

Nova Gradiška-Slavonski Brod sa ciljem sadejstvovati snagama 1.pgmd na smjeru Vinkovci - Slavonski brod.

GUBICI Hrvatska strana

184 poginulih, 595 ranjenih.

Agresorska strana

516 poginulih, 615 ranjenih.

ISKUSTVA

1. spriječen je daljnji prodor snaga 5. K prema Zagrebu, njihovo spajanje s snagama u blokadi vojarni u Zagrebu, Varaždinu, Bjelovaru i Koprivnici, izbijanje na crtu Virovitica-Kutina; te zauzimanje Nove Gradiške; 2. spriječen je prodor snaga 5. K i njihovo spajanje s paravojnim snagama tzv. SAO Krajine, te prodor ka Bjelovaru i Virovitici; 3. oslobođeno je 675 km2 teritorije Posavine, 370 km2 na Novskoj bojišnici i 305 km2na Novogradiškoj bojišnici; 4. oslobođeno je 18 naseljenih mjesta na Novskoj bojišnici i 10 naseljenih mjesta na Novogradiškoj bojišnici; 5. uspješnom realizacijom napadne operacije ORKAN-91, olakšano je bojno djelovanje snagama 2. OZ Bjelovar u realizaciji svojih napadnih djelovanja za oslobađanje Bilogore i Papuka

TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

Slamanjem napadne moći agresora, preotimanjem operativno - strategijske inicijative, stvoreni su uvjeti za izvršenje napadnih djelovanja.

Zapovjedništvo OG Posavina cijeneći situaciju donosi odluku o poduzimanju napadnih djelovanja u skladu s zamisli GSHV. Odluku o provođenju napadne operacije je 25.10.1991. odobrio NGS OS RH. 137

Upornom obranom snaga HV na Novskom i Novogradiškom sektoru zaustavljen je napad snaga 5.K i slomljena njegova napadna moć, time je preoteta operativno - strategijska inicijativa i stvoreni uvjeti za izvršenje napadnih djelovanja. Obrambena operacija snaga OG Posavina traje od 08.10. do 17.10.1991. godine.

Obrana na Novskom sektoru Upornom obranom snaga HV na Novskom sektoru (1. A brigada ZNG "Tigrovi"; 125. br HV; 151. br HV; 117. br HV; 105. br HV; 2/153. br HV; 65. sb HV; 56. sb HV; 51. sb HV; 53. sb HV; 65. sb HV; sam. satnija 100. br HV "Štraseri"; topnička bitnica SO 76mm; 15. smpotp HV; sam. divizijun VBR 128mm) zaustavljen je napad snaga 5. K i slomljena njegova napadna moć, aktivnim djelovanjem oslobođeno je naselje Bujavica, time je preoteta operativna inicijativa na Novskom sektoru. Zapovjedništvo OG Posavina cijeneći situaciju donosi odluku o poduzimanju napadnih djelovanja u skladu s zamisli GSHV. Odluku o provođenju napadne operacije je 25.10.1991. odobrio NGS OS RH. Obrana na Novo Gradiškom sektoru Smjer Okučani-Nova Gradiška za neprijatelja su bili osobito interesantni.

Nastojali su potisnuti 121, 108, i 99. br HV i osvojiti s. Gorice iz kojeg se može dobro nadzirati Nova Gradiška. Osobito jake napade neprijatelj je poduzimao 02., 03., 08., 09. i 11.11.1991. ali bez uspjeha. Hrvatske snage su 13.11.1991. na ovom području poduzele inicijativu i potisnule neprijatelja u smjeru s. Medari (oko 300 m).

Osnovna zamisao plana ORKAN-91: Jednovremenim napadnim djelovanjem glavnih snaga OG Posavina na pravcima Novska-Okučani i Nova Gradiška Okučani, primjenom obuhvatnih djelovanja uz snažnu topničku potporu razbiti snage neprijatelja u prostoru Okučani - G.Rajič - Stara Gradiška, posjesti državnu granicu na Savi i biti u spremnosti za odbijanje protuudara.

Pomoćnim snagama OG Posavina napadnim djelovanjem na pravcima: Novi Grabovac - Livađan i - Donji Čaglić - Bijele Stijene, presjeći komunikaciju Lipik - Okučani, razbiti neprijatelja u prostoru Rađenovići - Bijela Stijena Trnakovac i dovesti ga u okruženje, te u suradnji s snagama OG Pakrac razbiti po dijelovima.

Snagama s fronta po mjeri prodiranja napadno djelovati na pravcu Jasenovac - Košutarica - Mlčaka - Orahova, te pravcu Gorice - Pivare, razbiti snage neprijatelja na pravcu napada i sudjelovati glavnim snagama u izvršavanju 138

osnovne zamisli.

I. faza operacije

Otpočela je 29.10.1991.godine i traje do 22.12.1991. godine. U tom razdoblju, na Novskoj bojišnici, napadnim djelovanjem razbijena su neprijateljska uporišta i oslobođena naselja: Bair, Lovska, Popovac, motel Trokut, Brezovac, Livađani, Korita, Jagma, Gornja i Donja Subocka, Gornje i Donje Kričke. Značajno je napomenuti djelovanje 1.gardijske A brigade "Tigrovi", koja je 29.10. u pozadinu neprijatelja ubacila dvije bojne u prostor sela Vočarica i Jazavica koje su uspješno izvele napad i izvukle se na polazne položaje. U ovoj akciji zarobljena su 2 oficira i 5 vojnika, zaplijenjena je arhiva 16. pmtbr, akcija je bila moralni učinak jer je HV pokazala da može izvršavati i napadna djelovanja.

Na Novogradiškoj bojišnici namjera neprijatelja je bila s jakim snagama iz šireg područja Šnjegovića, Golobrdca, Sinlija i Čečevca sa sjevera ugroziti Novu Gradišku. Kako bi spriječila ovakvu ugrozu 121. b HV sa usklađenim djelovanjem s susjednom 123. br HV poduzima napadna djelovanja tim neprijateljskim uporištima i oslobađa naselja Šnjegović, Golobrdac, Sinlije i Čečevac, oslobađajući snage za izvršenja zadaću u II etapi operacije ORKAN-91.

II. faza operacije

Otpočela je 22.12.1991., a završila 03.01.1992. Operacija je otpočela napadom 1. A brigada ZNG "Tigrovi" s dijelovima 125. i 100. br HV na četničko uporište u D. Čagliću i Kovačevcu Čaglićkom, u borbama za razbijanje ovih neprijateljskih uporišta, neprijatelj je pružio žilav otpor jer bi padom tih uporišta bila presječena komunikacija Lipik - Bijela Stijena Okučani, time bile odsječene njegove glavne snage na smjeru Lipik - Okučani i dovedene u okruženje.

Snage OG Posavina na Novogradiškom smjeru (121. br HV; 108. br HV; 2/149. br HV; 99. br HV otpočele su napadna djelovanja 19.12.1991.godine smjerom: Cernička Šagovina - Mašička Šagovina - Širinci i smjerom: Gorice - Pivare i do 03.01.1992. razbile neprijateljska uporišta i oslobodile naselja Mašićka Šagovina, Širinci i Pivare.

Sarajevskim primirjem borbena djelovanja su prekinuta. Bojišnica će se stabilizirati i takva će ostati sve do operacije “Bljesak”. Nakon operacije “Orkan-91” od Pakraca do Save i između Novske i Nove Gradiške ostalo je 139

pod srpskom okupacijom oko 600 km2.

Dijelove teksta napisao: Rudi Stipčić, brigadni general u mirovini.

Oslobađanje Dubrovnika – obrana Dubrovnika

Uvodna izlaganja

Obrana Dubrovnika skupni je naziv ratnih vojnih operacija koje su se tijekom Domovinskog rata, od rujna 1991. godine do konca rata u Hrvatskoj, odvijale na području nekadašnje općine Dubrovnik, od graničnog prijelaza Debeli Brijeg i Prevlake na istoku do Neuma na zapadu, Čepikuća na sjeverozapadu, Osojnika u dubrovačkom zaleđu te graničnog prijelaza Brgat na sjeveru općine. Ove operacije podrazumijevaju obranu od srpsko-crnogorske agresije na krajnji jug Hrvatske, obranu Dubrovnika za vrijeme opsade samog Grada, čišćenje dubrovačkog zaleđa i micanje neprijateljske vojske i topništva van domašaja za gađanje civilnih ciljeva u Dubrovniku i okolici. U Obranu Dubrovnika spadaju i operacije Čagalj, Tigar, Oslobođena zemlja, Vlaštica i Operacija Konavle.

Napad na ovaj dio Hrvatske izvele su kombinirane snage JNA, JRM i JRZ, potpomognute pripadnicima teritorijalne obrane Crne Gore, Istočne 140

Hercegovine i četničkim dragovoljačkim postrojbama.

Dubrovnik je grad smješten na krajnjem jugu Hrvatske s dobro očuvanom povijesnom gradskom jezgrom koja je uvrštena na popis UNESCO-ve Svjetske baštine. Sedamdesetih godina 20. stoljeća Dubrovnik je postao jedan od rijetkih gradova u kojem nije bilo vojarni JNA. Pošto su tadašnje vlasti bivše države držale da vojarni i vojsci nije mjesto u gradu čija je glavna gospodarska grana bio turizam, tako je vojska 1971. godine napustila Dubrovnik, a bivša vojarna je pretvorena u skladišta trgovačkog poduzeća Budućnost (kasnije Dubrovkinja). Jedini vojnici koji su ostali u Dubrovniku bili su mornari male barkase JRM koji su otočke vojarne na Lastovu opskrbljivali hranom i vodom. U blizini Dubrovnika, u mjestu Kupari, postojao je kompleks hotela u sastavu Vojne ustanove Kupari kojom je upravljala JNA, no vojnici na službi u Kuparima su uglavnom bili ugostiteljsko osoblje, a VU je bila gotovo nenaoružana. Svo oružje TO Dubrovnik je bilo pohranjeno u vojnim skladištima u selu Duži kod Trebinja, a vojni obveznici (rezervisti) iz Dubrovnika su na vojne vježbe odlazili na vojni poligon Grab iznad Trebinja ili u blizinu mjesta Ivanica, tada u trebinjskoj općini. Početkom rata u Hrvatskoj Dubrovnik je bio pošteđen napada a tome je doprinijela činjenica da je Dubrovnik bio demilitariziran grad.

Osamostaljenjem Hrvatske, dubrovački Srbi, izjavljujući da im je ugrožena opstojnost, odlučili su osnovati ogranak Srpske demokratske stranke pa su organizirali osnivački skup i mitnig podrške u naselju Ivanica. Na tom skupu su bili nazočni Radovan Karadžić, Božidar Vučurević, Jovan Rašković, Novak Kilibarda, Jovan Pejović i ostali srpski političari iz vrha stranke. U svojim govorima su jasno iskazivali mogućnost vojnih operacija kojim bi od Dubrovnika napravili samostalnu novu Dubrovačku Republiku, koja bi bila pod patronatom nove Velike Srbije. Mještani srpskih naselja u istočnoj Hercegovini su naoružavani, a istovremeno se u Crnoj Gori vodila huškačka ratna kampanja "Rat za mir" zastrašivanjem tamošnjeg stanovništa lažnim informacijama da se u okolici Dubrovnika skuplja silna vojska koja broji više od 30.000 ustaša i stranih plaćenika, a koja za cilj ima napad na Crnu Goru i osvajanje Boke kotorske.

Geostrateški položaj tadašnje općine Dubrovnik je bio jako nezahvalan i težak za organizaciju obrane grada i kopnenog dijela općine. Kako su kopneni susjedi Hrvatske Bosna i Hercegovina i Crna Gora 1991. još uvijek bili dio SFRJ, Dubrovnik i cijela dubrovačka općina su bili fizički odvojeni od Hrvatske, a na pojedinim mjestima je udaljenost od granice sa susjednom BiH do obalne crte bila manja od dvjestotinjak metara što je još više otežavalo 141

organizaciju obrane Grada.

Ovako nezahvalan položaj Dubrovnika išao je na ruku okupatorskoj vojsci, pa će cijelo kopneno područje općine uskoro biti potpuno okupirano i odsječeno od ostatka svijeta. U takvoj situaciji u slučaju neprijateljskog napada iz susjednih republika pomoć Dubrovniku je mogla dolaziti isključivo morskim putem.

Postrojbe - suprotstavljene snage

Hrvatska strana

Snage obrane Dubrovnika i okolnog područja su bile brojčano daleko slabije, gotovo nenaoružane, a topničko naoružanje se svodilo na tek 7 minobacača 82 mm, 2 minobacača 120 mm i dva topa "ZIS" 76 mm. Snage su uključivale samo jednu vojnu postrojbu, sastavljenu od dvije satnije iz kojih će nešto kasnije nastati 163. brigada HV. Ta je postrojba bila sastavljena od dragovoljaca i jedne manje satnije djelatnih pripadnika ZNG. Početkom agresije 1. listopada 1991. godine snage obrane su brojale 410 naoružanih branitelja i 70 ljudi u pričuvi. Početkom studenog 1991. godine u Dubrovnik je kao pojačanje stigao jedan vod IX. bojne HOS-a u sastavu 4. gbr i ostao do konca prosinca 1991. godine.

Tijekom studenog 1991. godine Dubrovnik su branila točno 923 branitelja.

Taj broj je zbog ranjavanja i pogibija bio u stalnom opadanju.

Brojno stanje na dan 1. prosinca 1991. godine iznosi 881 branitelj naoružan slijedećim naoružanjem: Zapovjedništvo obrane Zapovjednik obrane Dubrovnika bio je general Nojko Marinović koji je prije toga obnašao dužnost zapovjednika trebinjskog garnizona, ali je početkom rata u Hrvatskoj kao Hrvat prešao na hrvatsku stranu. Prilikom bijega iz Trebinja, u selu Duži mu je bila postavljena zasjeda sa ciljem da ga se likvidira.

Zapovjednik 1. satnije bio je pukovnik Eduard Čengija dok je zapovjednik 2. satnije bio pukovnik Krešo Klarić. Iz ove dvije satnije kasnije će biti ustrojena 163. brigada HV, a satnije će prerasti u bojne. Zapovjednik postrojbe koje su činile ove dvije satnije a koja će kasnije prerasti u 163.

142

brigadu Hrvatske vojske bio je pukovnik Ivan Varenina.

Agresor Nasuprot snagama obrane Dubrovnika, neprijateljska vojska je bila sastavljena od postrojbi koje su bile u sastavu nekoliko korpusa JNA (2. titogradski (podgorički) korpus, mostarski korpus, 37. užički korpus, trebinjska 472. mtbr), 9. vojnopomorskog sektora JRM iz Kumbora, crnogorske i Teritorijalne obrane grada Trebinja, te raznih četničkih dragovoljačkih postrojbi. Neprijatelj je napadao sa oko 30.000 vojnika naoružanih sa 100 tenkova, 50 oklopnih transportera, oko 120 komada topničkog oružja raznih vrsta i kalibra, oko 100 zrakoplova te nekoliko brodova topovnjača. Za koordinaciju napada na jug Republike Hrvatske ustrojena je 2. Operativna grupa neprijateljskih snaga sa isturenim zapovjednim mjestom u Kifinom selu pored Trebinja. Za zapovjednika 2. OG je postavljen general potpukovnik Jevrem Cokić.

Zapovjedni lanac neprijateljske vojske Zapovjednik JRM je bio admiral Mile Kandić, a zapovjednik 9. VPS Boka kapetan bojnog broda Krsto Đurović koji je 5. listopada 1991. godine poginuo u nerazjašnjenoj helikopterskoj nesreći. U istom helikopteru je bio i zapovjednik 2. OG Jevrem Cokić koji je teško ozlijeđen. Za zapovjednika 9.

VPS, umjesto poginulog Krste Đurovića, imenovan je viceadmiral Miodrag Jokić, a načelnik štaba 9. VPS Boka je ostao kapetan bojnog broda Milan Zec. U isturenom zapovjednom mjestu 2. operativne grupe u Kifinom Selu, teško ozlijeđenog generala Cokića do 14. listopada 1991. mijenjao je general potpukovnik Mile Ružinovski, a njega je od tog dana naslijedio general potpukovnik Pavle Strugar.

Cilj napada agresorskih snaga

Napad neprijateljskih snaga, koji je prema naznačenom roku trebao trajati od 2 do 3 dana, bio je predviđen u dvije faze. U prvoj je cilj bio izbiti na morsku obalu i presjeći Jadransku magistralu te na taj način prometno izolirati i blokirati Dubrovnik. U drugoj etapi je cilj bio potpuno razbiti, prisiliti na predaju i razoružati snage obrane Dubrovnika i biti u spremnosti za napadna djelovanja prema Zapadnoj Hercegovini.

Prometnom blokadom i opsadom Dubrovnika namjera je bila stvaranje protuteže blokiranim vojarnama u dubini Hrvatske te izbijanje neprijatelja na 143

potez Ston - Pelješac. Osvajanje juga Hrvatske i doline Neretve trebala je biti priprema za daljnje napredovanje neprijateljske vojske prema Splitu.

Tijek napada agresora

Tijekom rujna 1991. godine na Ivanici su se počele skupljati velike snage sastavljene od TO Istočne Hercegovine i brojnih dragovoljaca, koje su bile pod zapovjedništvom Božidara Vučurevića tadašnjeg predsjednika općine Trebinje. Uskoro su počele prve provokacije i puškaranja prema prvom hrvatskom pograničnom mjestu Brgat, a jednu je noć navođenom raketom tipa Maljutka pogođena jedna obiteljska kuća.

17. rujna 1991.. godine JRM započinje potpunu pomorsku blokadu kompletnog dubrovačkog akvatorija.

U pograničnom području Konavala, poglavito u mjestu Vitaljina, pripadnici regularne vojske JNA i TO sastavljene od Crnogoraca, provokacijama su pokušavali izazvati reakciju malobrojnih pripadnika Hrvatske policije, no s hrvatske strane nije bilo odgovora. Nakon otvaranja vatre 26. rujna 1991. godine iz Vitaljine je evakuirano stotinjak mještana. Od 26. rujna napadaji na Konavle i Župu dubrovačku se pojačavaju.

Dana 1. listopada 1991. godine u ranim jutarnjim satima krenuo je opći napad na područje općine Dubrovnik. Postrojbe JNA i TO Crne Gore, ove potonje sastavljene mahom od dragovoljaca, prešle su granicu na Debelom brijegu i krenule prema prvim pograničnim konavoskim naseljima. Postrojbe teritorijalne obrane Istočne Hercegovine i dijela hercegovačkog korpusa JNA stacioniranog u Trebinju, iz pravca Ivanice su krenule prema Brgatu, te iz pravca sela Hum prema Osojniku. Istovremeno je jedan dio Hercegovačkog korpusa i dio Titogradskog korpusa krenuo preko bosansko-hercegovačkog sela Ravno nastanjenog Hrvatima, u napad na selo Čepikuće s ciljem izbijanja u mjesto Slano i presijecanja cestovne komunikacije. Isto jutro su zrakoplovi Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva raketirali odašiljač na brdu Srđ te Dubrovnik doveli u komunikacijsku blokadu, a istog tog dana u Komolcu je uništeno postrojenje trafostanice i stanice za opskrbu Dubrovnika vodom, pa su stanovnici Dubrovnika već prvog dana napada ostali bez električne energije i vode. U napadu su sudjelovale snage 2. titogradskog korpusa, snage ratnoga zrakoplovstva na aerodromima u Mostaru i Titogradu (danas Podgorica) te 9. vojnopomorski sektor Kumbor Jugoslavenske ratne mornarice. Jedina veza Dubrovnika sa svijetom su radioamateri koji probijaju komunikacijsku blokadu.

144

Tijek borbi

Čepikuće 1.listopada 1991. neprijatelj je motoriziranom kolonom sa oko 600 vojnika iz pravca sela Ravno, s ciljem izbijanja na granicu Republike Hrvatske, krenuo prema Čepikućama. U zasjedi ih je dočekalo 100-tinjak pripadnika jedne satnije 116. brigade HV naoružanih uglavnom lakim ručnim oružjem.

Neprijatelju su naneseni znatni gubitci u ljudstvu, oružju i vojnoj opremi, nakon čega su se bili primorani povući u već okupirano selo Ravno. Obrana Čepikuća pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravim imenom Nijaz Batlak), na položajima je izdržala sve do 24. studenog 1991. godine, kada je selo nakon žestokih i višednevnih bojeva osvojila JNA. GORE Slano Motorizirana neprijateljska kolona snage oko 600 vojnika iz Ravnoga je kroz Zavalu napredovala prema Slanome. Otpor im je pružila skupina od 60-ak branitelja. Neprijatelj je u Slano izbio 5. listopada 1991., okupirao ga i porušio. Time je prekinuta cestovna komunikacija pa je jug Hrvatske presječen u dva dijela, a dubrovačka općina potpuno blokirana s kopna, mora i iz zraka.

Konavle i Župa dubrovačka Nakon žestokog otpora malobrojnih i slabo naoružanih hrvatskih branitelja, neprijatelj je 15. listopada 1991. okupirao Cavtat, a 22. listopada okupirani su Kupari i Srebreno. Branitelji su još uvijek pružali otpor kod mjesta Brgat, ali su padom posljednjih obrambenih položaja na Dupcu u Župi dubrovačkoj branitelji Brgata dovedeni u nepovoljan položaj, pa su se, zbog mogućnosti da ostanu u okruženju, povukli prema naselju Bosanka. Donji, Gornji Brgat i Dubac su okupirani 25. listopada. Početkom studenog u naselju Bosanka, nakon žestokih borbi, poginula su sedmorica hrvatskih branitelja. Dio branitelja nalazio se na staroj austrijskoj ruševnoj utvrdi Strinćjera na sjeverozapadu brda Srđ, gdje je odoljevao žestokim napadima iz pravca sjevera, ali nakon pogibije desetorice hrvatskih branitelja, dijelom pristiglih iz Omiša i drugih krajeva Hrvatske a dijelom Dubrovčana, Strinćjera pada u ruke neprijatelja a preostali se branitelji povlače prema utvrdi Imperial gdje se utvrđuju i prelaze u fazu aktivne obrane. Dio branitelja utvrđuje položaj u hotelu Belvedere, najistočnijem prilazu Dubrovniku.

145

Dubrovačko primorje i Rijeka dubrovačka Neprijatelj je već prvog dana napada zauzeo Golubov kamen, stijenu iznad izvora rijeke Omble, čime je presjekao cestovnu komunikaciju Mokošica Dubrovnik, pa se prijevoz i evakuacija stanovništva, branitelja i ranjenika obavljao oklopnjakom Majsan. 7. listopada 1991. godine, nakon pada jedne minobacačke granate ispaljene sa neprijateljskog položaja, u Novoj Mokošici, pred samim ulazom u atomsko sklonište, poginula su devetorica stanovnika, policajaca i pripadnika Civilne zaštite, što je bio najveći pojedinačni masakr tijekom rata oko Dubrovnika. Nakon pada Slanog, uslijedila je okupacija Zatona i Orašca u koje je neprijatelj ušao 1. studenog 1991. godine. 20. studenog 1991., nedugo nakon pada Osojnika, okupirana su i najveća prigradska naselja Mokošica i Nova Mokošica te manja naselja Rožat, Komolac, Šumet i Čajkovići. Branitelji se povlače prema Dubrovniku i zauzimaju položaje u prvom zapadnom prigradskom naselju Sustjepan.

Opsada Dubrovnika Padom posljednjih prigradskih naselja Dubrovnik je bio u potpunosti okružen neprijateljskom vojskom. Prva crta obrane je postavljena na potezu selo Sustjepan (na zapadnom prilazu Gradu) – naselje Nuncijata – Jadranska magistrala (iznad naselja Gruž i Starog Grada) – utvrda Imperial na brdu Srđ – naselje Orkanski visovi – hotel Belvedere (na istočnom prilazu Gradu Dubrovniku). Malobrojni minobacači su raspoređeni u kampu Solitudo na Babinom kuku te Bogišićevom parku na Ilijinoj Glavici.

Opsada Dubrovnika nije prošla nezapaženo pa su uskoro u grad stigli promatrači međunarodne zajednice, koji su u nekoliko navrata posredovali u uspostavi primirja koje je JNA redovito prekidala novim napadima na Dubrovnik. Slike i snimke razaranja Dubrovnika vrlo brzo su obišle svijet. U opkoljenom gradu, koji je bio bez električne energije i vode, na prostoru ne većem od 10-tak km2, u zatočeništvu je ostalo oko 50.000 stanovnika i izbjeglica iz Dubrovačkog primorja, Rijeke dubrovačke, Župe i Konavala.

Tijekom svih ovih napada i opsade Dubrovnika, neprijateljska vojska je bacala letke sa pozivom na predaju i pružanje otpora braniteljima Dubrovnika.

Milan Milišić, pjesnik srpskog podrijetla, prva je žrtva napada na grad Dubrovnik. Poginuo je u svom stanu 5. listopada 1991. godine od krhotine četničke granate ispaljene sa raketne topovnjače.

146

23. listopada 1991. godine, na Stari Grad su pale prve minobacačke granate 120 mm. Tom prilikom je uništen dio rive stare gradske luke te nekoliko kuća duž Straduna. Pogođene su palača Sponza, jezuitska crkva sv. Ignacija, zvonik franjevačkog samostana i crkve, gradski zvonik. 31. listopada Konvojem Libertas u Dubrovnik stiže prva humanitarna pomoć.

Unatoč međunarodnim reakcijama, granatiranje Dubrovnika i pješački napadi na najisturenija mjesta obrane nastavljeni su istim intezitetom, a 6. prosinca 1991. godine izvršen je napad koji će ostati upamćen kao najžešće razaranje stare gradske jezgre Dubrovnika koja je bila pod zaštitom UNESCO-a, u povijesti. Napad na sve crte obrane, koji je započeo u 05:40 sati, trajao je cijeli dan, a najžešći napadi i granatiranja bili su usmjereni na utvrdu Imperial, selo Sustjepan, Nuncijatu i Belvedere. Iako brojčano oko 20 puta slabiji, branitelji utvrde, kojih je toga dana u utvrdi bilo 38 nasuprot 750 daleko bolje naoružanih pripadnika JNA i četnika dragovoljaca, u bliskim su borbama tijekom bitke za Srđ uspjeli odbiti sve napade. Nakon cjelodnevne borbe za utvrdu, po kojoj je u jednom trenutku zapucalo i topništvo obrane, jer su se četnici uspjeli popeti na utvrdu u kojoj su bili branitelji, negdje u poslijepodnevnim satima napad neprijatelja je uz njihove velike gubitke odbijen. Samo u Stari Grad palo je preko 2.000 granata, iako su gradske zidine i ostali spomenici nulte kategorije bili propisno obilježeni bijelim barjacima UNESCO-a. Prilikom gašenja požara u hotelu Libertas, koji je bio pretrpan izbjeglicama, poginula su trojica vatrogasaca. Poginulo je četrnaest civla, a 52 ih je bilo ranjeno. Poginulo je i pet branitelja, od čega četvorica u selu Sustjepan koji je cijeli dan bio pod udarom topništva i pješaštva JNA. Taj je dan označio prekretnicu u ratu oko Dubrovnika. Moral branitelja je značajno porasato, a neprijatelj je shvatio da osvajanje Dubrovnika neće ići onako lako kako je bilo zamišljeno.

Tog najtežeg dana 6. prosinca 1991. godine Dubrovnik su na prvim crtama obrane branila i obranila točno 163 branitelja, po čemu će dubrovačka 163. brigada HV kasnije dobiti svoju oznaku 163.

Za vrijeme opsade, jedina veza Dubrovnika sa svijetom održavana je brzim gliserima prvog mornaričkog odreda Republike Hrvatske. Gliserima su dopremani hrana, lijekovi, pješačko naoružanje i streljivo.

Početkom 1992. godine sve do konca svibnja iste te godine, neprijateljska vojska je u više navrata pokušala probiti crte obrane, poglavito na najtežem i najslabije utvrđenom obrambenom položaju u naselju Sustjepan, ali je svaki napad uz neprijateljske gubitke uspješno odbijen. Nakon jednog od takvih napada koji se dogodio 11. veljače 1992. Sustjepan je po prvi put tijekom rata 147

12. veljače 1992. godine posjetila i grupa promatrača ali i mornarički kapetan JRM Sofronije Jeremić.

Završne operacije Nakon pritiska međunarodne zajednice i početka akcije za deblokadu Dubrovnika, JNA i ostale neprijateljske postrojbe koncem svibnja 1992. godine napuštaju sjeverozapadni dio dubrovačke općine te se premještaju unutar granica Bosne i Hercegovine, zauzimajući sve dominantne kote i visove u neposrednoj blizini hrvatske granice. Zauzimanjem tih kota i visova, poglavito Golubovog kamena i Vlaštice, neprijatelj je zadržao veliku prednost pred hrvatskim braniteljima i kontrolu nad Jadranskom turističkom cestom čime je Dubrovnik još uvijek bio pod kopnenom blokadom. Veći dio regularnih postrojbi JNA se povlači iz dubrovačkog zaleđa, ali se izuzetno dobro naoružani pripadnici TO istočne Hercegovine ukopavaju i utvrđuju svoje položaje.

Za zapovjednika Južnog bojišta postavljen je general Janko Bobetko koji je uspostavom novog zapovjedništva krenuo sa akcijama čišćenja dubrovačkog zaleđa i potpune deblokade šireg područja oko Dubrovnika.

Tijekom Operacije Čagalj, kojoj je cilj bio osloboditi zapadne dijelove istočne Hercegovine, snage HVO i Hrvatske vojske su izbile u područje Popova polja čime su stvoreni preduvjeti za daljnje akcije čišćenja dubrovačkog zaleđa.

Operacijom Tigar Hrvatska je vojska htjela ovladati zapadnim i sjevernim dijelom dubrovačkog zaleđa i potisnuti neprijatelja sa Golubovog kamena te na taj način uspostaviti normalno odvijanje prometa Jadranskom turističkom cestom. Operacija je započela 4. srpnja 1992. godine, a uspješno je okončana krajem istog mjeseca. U operaciji su sudjelovale postrojbe 1. gbr (Tigrovi), 4. gbr (Pauci), 2. gbr (Gromovi) i 163. dubrovačka brigada HV. Operacija Oslobođena zemlja za cilj je imala zadržati položaje sjeverno od komunikacije Zavala - Osojnik.

Jedna od najtežih operacija Hrvatske vojske u dubrovačkom zaleđu je bila Operacija Vlaštica kojoj je cilj bio zauzeti dominantnu, 915 metara visoku kotu, sa koje je neprijatelj imao kontrolu nad širim područjem Dubrovnika.

Sa Vlaštice su neprijateljski izvidnici vršili navođenje neprijateljske topničke vatre. Akcija je započela 22. listopada 1992. godine a okončana je nekoliko dana poslije zauzimanjem Vlaštice, Ilijinog vrha i Buvavca te izbijanjem na potez Srnjak - Orah - Bobovište - kota Gradina, gdje je Hrvatska vojska prešla u aktivnu obranu i na tim položajima ostala do siječnja 1996. godine. U operaciji su sudjelovale postrojbe 4. gbr i 163. brigade HV. 148

Operacijom Konavle namjera Hrvatske vojske je bila očistiti i posljednja uporišta neprijateljske vojske u konavoskim brdima te izbiti na granice Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.

Posljedice

Grad i veći dio dubrovačke općine su pretrpjeli ogromne materijalne štete. U samom Dubrovniku su uništeni mnogi spomenici kulture nulte kategorije. U potpunosti je uništeno 2.127 kuća, a 7.771 stanovnik je ostao bez krova nad glavom. Većina tih kuća je zapaljena i opljačkana. Opljačkana je i dubrovačka zračna luka u Čilipima. Šteta od razaranja je danas gotovo u potpunosti sanirana, a Crna Gora se obavezala isplatiti dio odštete za ratna razaranja, palež i pljačku.

Tijekom ratnih djelovanja u Dubrovniku i okolici poginula su 182 branitelja i 11 pripadnika Narodne zaštite iz Dubrovačko-neretvanske županije te više od 100 civila.

Brojni su branitelji i civili tijekom ratnih operacija zarobljeni i odvedeni u logore Bileća u BiH i Morinj u Crnoj Gori koji je u tu svrhu osnovan 3. listopada 1991. godine, gdje su ih svakodnevno tukli, zlostavljali i na razne druge načine mučili. Zbog ratnog zločina počinjenog u logoru Morinj, pred Višim sudom u Podogrici se sudi šestorici bivših vojnika i rezervista koji su sudjelovali u mučenjima ratnih zarobljenika.

Uz brojne poginule branitelje i civile te zatočene i nestale, razaranja gospodarskih objekata i dobara, crkava, groblja, uništavanje spomenika kulture nulte kategorije i izravnu i posrednu materijalnu štetu u iznosu od oko milijardu i pol eura, vojne operacije oko Dubrovnika bile su i pljačkaške, a 1991. i 1992. godine dosezale su ogromne razmjere. Organizirano se odnosilo sve što se moglo odnijeti. Odnošeni su televizori, videorekorderi, odjeća, obuća, posteljina, bijela tehnika, posuđe, poljoprivredni strojevi, automobili, razne umjetnine, između ostalih vrlo vrijedne slike Vlahe Bukovca i Milovana Stanića, a išlo se toliko daleko da su se sa zidova skidali električni prekidači, izbijale keramičke pločice, kade i wc školjke. Iz dubrovačke ACI marine odvezena je 51 jahta, dok ih je 171 potpuno uništeno. Iz zračne luke u Čilipima odenesena je sva vrlo vrijedna tehnika, rentgenski i uređaji kontrole leta, rasvjetna tijela za osvjetljavanje poletno-sletne staze, radiofarovi, agregati, vatrogasna vozila, radarski uređaji pa čak i pokretno stepenište, a opljačkan je i aerodromski duty-free centar. Sa konavoske stočne farme mljekare Gruda odvedena je sva stoka. Iz Župe dubrovačke je odvezeno kompletno postorojenje velike tiskare Ivo Čubelić. U Kuparima je opustošeno svih šest hotela VU Kupari iz kojih je opljačkano sve do golih zidova. Zbog 149

ovih organiziranih pljački, u Sutorini pored Herceg Novog, u motelu Vinogradi, formiran je Sabirni centar za prihvat zaplijenjenih i oduzetih materijalnih sredstava iz ratnog plijena. Zapovijed o formiranju Sabirnog centra 28. prosinca 1991. godine potpisao je tadašnji zapovjednik Vojnopomorskog sektora Boka, viceadmiral Miodrag Jokić Optužnice i presude

• Na međunarodnom sudu za ratne zločine, zbog zločina počinjenih tijekom napada na područje više Općine Dubrovnik, podignute su optužnice po zapovjednoj odgovornosti protiv četvorice zapovjednika JNA. Optuženi su Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Borisav Jović i Aleksandar Vasiljević. Podignuta je i optužnica protiv Slobodana Miloševića.

• General Pavle Strugar je osuđen na jedinstvenu kaznu od osam godina zatvora zbog svoje uloge u granatiranju grada, čime je prekršio zakone i običaje ratovanja, te zbog svjesnog uništavanja i oštećivanja religijskih, karitativnih, odgojnih, umjetničkih i znanstvenih ustanova, povijesnih spomenika nulte kategorije, te umjetničkih i znanstvenih djela. Ta je kazna nakon žalbenog postupka, a zbog zdravstvenog stanja osuđenika, smanjena na kaznu u trajanju od sedam i pol godina.

Nakon odsluženja dvije trećine kazne, general Strugar je prijevremeno pušten na slobodu.

• Miodrag Jokić (zapovjednik 9. vojno-pomorskog sektora Boka) je osuđen na 7 godina zatvora. Nakon odsluženja dvije trećine kazne pušten je na slobodu.

• Vladimir Kovačević (zapovjednik trećeg bataljuna 472. Motorizirane brigade JNA iz Trebinja) optužen je zajedno sa Strugarom, ali je njegov slučaj zbog navodne procesne nesposobnosti zbog dijagnosticirane duševne bolesti prepušten srpskom pravosuđu.

• Optužen je i Božidar Vučurević, ratni gradonačelnik Trebinja, predsjednik Srpske autonomne oblasti Hercegovine, predsjednik kriznog štaba i ratnog štaba općine Trebinje te predsjednik ratnog predsjedništva općine Trebinje. Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku podiglo je optužnicu protiv Vučurevića zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva dubrovačkog područja te uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika između 1991. i 1995.

Božidar Vučurević, osim počinjenih zločina, ostat će upamćen i po izjavi: 150

„Napravit ćemo mi i ljepši i stariji Dubrovnik!“ • Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku je 4. prosinca 2009. godine podiglo optužnicu protiv trojice zapovjednika 2. operativne grupe - generala Jevrema Cokića 1934., Mile Ružinovskog 1935. i Pavla Strugara 1933., zatim zapovjednika 9. Vojnopomorskog sektora admirala Miodraga Jokića 1935. i njegova zamjenika kapetana bojnog broda Milana Zeca 1943., zapovjednika 2. taktičke grupe generala B. Stankovića 1934., zapovjednika 472. motorizirane brigade potpukovnika O. Vičića 1944. i njegova zamjenika majora R. Komara 1951. Također su optuženi kapetan I. klase Vladimir Kovačević zvani Rambo 1961. zapovjednik 3. bataljuna 472. motorizirane brigade te poručnik bojnog broda Z. Gvozdenović 1958. zapovjednik raketne topovnjače broj 403.

Oslobođena zemlja, 23.07. - 12.08.1992.

CILJ OPERACIJE

Zadržati položaje sjeverno od komunikacije Zavala - Osojnik (područje Bobana).

151

POSTROJBE

Hrvatska strana

1. A brigada ZNG "Tigrovi".

NAPOMENA: u tijeku je prikupljanje dodatnih materijala za upotpunjavanje analize operacije. Sve dodatne informacije bit će objavljene u drugom dopunjenom izdanju ove knjige

Otkos-10, 31.10. - 05.11.1991.

CILJ OPERACIJE

Prije nego neprijatelj pristupi realizaciji svoga cilja, napasti i razoružati snage 28. Partizanske divizije (pomoćne snage) u područjima njihovog rasporeda.

Spriječiti spajanje snaga 5. korpusa sa snagama 28. Partizanska divizije. I kao krajnji cilj operacije OTKOS – 10 je bio osigurati ostanak i povratak civilnog pučanstva na navedenom području Bilogore i Papuka. Osigurati neometan promet na magistralnoj prometnici Zagreb - Kutina - Grubišno Polje Virovitica. Skratiti bojišnicu na zapadnoslavonskom bojištu. Preusmjeriti 152

Hrvatske snage s područja Bilogore ka obrani područja oko Pakraca.

OSLOBOĐENI TERITORIJ

Oslobođeno je 21 selo, odnosno oko 270 km2, do tada okupiranog područja.

Otvorena je za promet strateška prometnica Virovitica - G. Polje – Kutina.

POSTROJBE

Hrvatska vojska Zapovjedništvo obrane Grubišno Polje - planiralo i provodilo u suradnji s zapovjedništvo OZ - Bjelovar: 127. br (Virovitička), 57. samostalni bataljun (G. Polje), 55. samostalni bataljun Bjelovar, 2 (dvije) samostalne SP Bjelovar, dragovoljačka satnija - Koprivnica, protudiverzantska satnija Bjelovar, 2 (dvije) satnije G. Poljske i Virovitičke policije, mješoviti tenkovski vod - Bjelovar, 19. mješoviti protuoklopni topnički divizion, 24. mješoviti divizion, odredi Narodne zaštite. Ukupno: 2647 vojnika, 2 tenka (imena Kum I i Kum II) , oklopni transporteri, bojno oklopno vozilo, 18 oruđa topništva raznih kalibara i 20 oruđa minobacača.

Agresorska vojska Neprijateljske snage bile su objedinjene u okviru 28. Partizanske divizije, koja je bila razmještena na Bilogori, Papuku i u području Daruvara. Snage divizije brojale su oko 1750 ljudi i raspolagale su s teškim naoružanjem (tenkovima, OT i topovima). Cilj djelovanja 28. Partizanske divizije je bio: Omogućiti snagama 5. korpusa brz prodor smjerom Pakrac - Grubišno Polje, potom se spojiti s 28. Partizanskom divizijom na Bilogori, Papuku i oko Daruvara, presjeći Podravsku magistralu i izbiti na državnu granicu s Mađarskom. Istovremeno nastaviti djelovanje prema istoku (autoputom).

Ovladati cestom Virovitica - Kutina i nastaviti djelovanje prema zapadu.

ISKUSTVA

Dobra 153

Onemogućeno je spajanje 5. korpusa s 28. Partizanskom divizijom na Bilogori, Papuku i u području Daruvara, a time i njihovo izbijanje u Podravinu. Hrvatske snage na Bilogori preuzele su inicijativu i stvorile uvijete za nastavak napadnih djelovanja u smjeru Papuka i Psunja.

Loša Neprijatelj je uspio zadržati: područje istočno od prometnice Lipik - Pakrac Daruvar; zapadne dijelove Psunja i Papuka; prometnicu Okučani - Bijela Stijena - Donji Čaglić; i zapadne obronke Psunja nadzirala je 5. korpus.

TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

Zapovjednik Operativne zone - Bjelovar donio je zapovijed 04.10.1991. godine po kojoj se treba pristupiti organizaciji čišćenja odmetničkih i terorističkih skupina u pobrđu Bilogore. Prostor je bio duljine oko 70 km i širine oko 15 km i pružao se smjerom s/z. Operacija je odgađana nekoliko puta, zbog obveza poštivanja primirja koje je RH u tom vremenu potpisivala s predstavnicima tadašnjeg SSNO. Početak operacije odgođen je za 31.10.1991. godine. Razdoblje do početka operacije iskorišteno je za pripreme postrojbi OZ - Bjelovar, prije svega iz općina Virovitica, Grubišno Polje, Daruvar, Đurđevac i Bjelovar.

U to isto vrijeme (17.10.1991.) na ovom i širem području uspostavljena su dva nova zapovjedništva sektora i to: Zapovjedništvo Sektora Pakrac: za općine Pakrac, Daruvar, Garešnica i Grubišno Polje i zapovjedništvo Sektora Virovitica: za općine Virovitica, Đurđevac i Koprivnicu.

Početak operacije: Operacija je počela 31.10.1991. u 06.00 sati. Početak je označen jakom topničkom pripremom i istovremeno pješačko – tenkovskim napadom duž cijele bojišnice. Tri smjera su u napadu bila ključna: 1. sa sjevera od Virovitice, 2. sa sjeverozapada od Bjelovara, 3. s juga od Grubišnog Polja.

Zapovjedno mjesto je bilo u Grubišnom Polju, a IZM u Velikom Grđevcu.

Tijek operacije

Operacija je tekla po planu na svim smjerovima napada Hrvatskih snaga.

Tako su snage koje su napadale sa sjevera iz smjera Virovitice, već 3.11.1991. oslobodile komunikaciju Virovitica - Grubišno Polje. Snage koje su napadale sa sjeverozapada razbile su i potisnule neprijatelja, te do 2.11.1991. obavile sve dobivene zadaće. Snage Grubišnog Polja za sve vrijeme su dijelom snaga 154

držale čvrstu obranu, a dijelom snaga su napadale, tako da su treći dan borbi ovladali raskrižjem putova Grubišno Polje - Virovitica - Peratovica.

03.11.1991. - Na Peratovačkom putu spojile su se 127. brigada i snage 57. sabostalne bojne.

Napad se nastavio i 04.11.1991. kada je 52. samostalna bojna - Daruvar ušla u Turčević Polje i pri tome zaposjeli IZM 28. Partizanske divizije.

Da ne bi došli u okruženje, neprijatelj je dio svojih snaga i civila povukao prema Papuku. Neprijatelj je na svim smjerovima pružao jak otpor.

05.11.1991. - Postignut je dogovor o prekidu vatre, koji je trebao stupiti na snagu istog dana u 17.00 sati. Ovim dogovorom prekinuto je ostvarivanje druge faze operacije OTKOS-10, čiji je radni naziv bio "Ledina".

Peruča, 27. - 28.01.1993.

BOJIŠTE

Srednjodalmatinsko bojište CILJ OPERACIJE

155

Odbacivanje srpskih snaga sa šireg područja HE Peruča i ovladavanje samim objektom i okolicom OSLOBOĐENI TERITORIJ

HV oslobodila hidrocentralu i branu "Peruča" na Cetini i više naselja oko nje u površini od 140 četvornih kilometara.

POSTROJBE

Hrvatska strana 16. dp, interventne skupine 126. br i protuoklopna grupa 141. br, pripadnici COOV-a Sinj i VP. GUBICI

Hrvatska strana Poginuo je 1 pripadnik HV-a Ante Buljan, a tri pripadnika HV-a su bila ranjena.

Agresor Zarobljena 2 neprijateljska vojnika, 1 PZT 20/3 mm, 3 MB 82 mm, 1 m/v te veća količina naoružanja i streljiva.

TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

Srpske snage predvođene ratnim zločincem Ratkom Mladićem su 17. rujna 1991. godine okupirale i zauzele branu Peruča prijeteći njenim miniranjem i urušavanjem. Dolaskom i preuzimanjem tzv „ružičaste zone” od strane snaga UNPROFOR-a protivničke snage su se povukle 10 km od crte razdvajanja, a pripadnici UN-a rasporedili su se na samoj hidroelektrani štoje smanjilo opasnost od neprijateljskog djelovanja i prijetnji urušavanjem brane.

Potpuno neplanirano, pri završetku operacije Maslenica, na sinjskoj bojišnici 156

provedena je oslobodilačka akcija HV-a na brani Peruča čime je konačno otklonjena prijetnja SVK o rušenju brane i potapanju brojnih naselja u slivu Cetine što bi ugrozilo desetke tisuća ljudskih života i imovine građana. Akciju su, 27. siječnja isprovocirali pokreti i prijetnje neprijateljskih snaga da će u znak odmazde zbog pretrpljenih gubitaka u akciji Maslenica srušiti branu Peruča. Izvidnici HV-a uočili su grupiranje neprijateljskih snaga u selima Potravlje i Satrić, nakon čega se odmah izdaje zapovijed o podizanju bojne spremnosti na najvišu razinu i pripremi za bojna djelovanja.

Cilj napada HV-a bio je osloboditi branu i širi prostor brane HE Peruča, otkloniti opasnost i spriječiti katastrofalne posljedice vodenog vala iz peručkog jezera u slučaju miniranja brane te zauzeti dominantne visove na Svilaji kako bi se otklonila ugroza neprijatelja u širem području Sinja.

Tijekom popodneva (27.01.1993.) spske paravojne snage grupiraju se u selima Potravlje i Satrić te oko 16.00 sati upadaju na prostor Peruče, odakle protjeruju kenijske snage UNPROFOR-a i preuzimaju položaje na Alebića kuli. Potom su srušili most koji je bio sastavni dio brane s konačnom namjerom da s 30 tona eksploziva miniraju i sruše cijelu branu kako bi vodenim valom (460 milijuna prostornih metara) potopili sve sto se nalazi u donjem toku rijeke Cetine. Snage HV-a koje su bile raspoređene na tom području tijekom večeri se organiziraju.

Zamisao operacije je bila iznenadnim i brzim napadnim djelovanjem posebno ustrojenih manjih snaga, potpomognutih topništvom i oklopništvom, nanijeti gubitke neprijatelju te zaposjesti ključne zemljišne objekte i obraniti ih od protunapada neprijatelja.

U ranim jutarnjim satima postrojba UNPROFOR-a povukla se vozilima u Vrliku, a neprijateljske snage započele su dovlačiti teško topništvo na Babića brig i prostor oko brane Peruča.

Uz neznatna ojačanja pristigla tijekom noći, u jutro 28. siječnja, snage HV-a sprječavaju neprijateljski pokušaj pješačkog proboja prema Biteliću. U 10:15 sati srpske snage aktiviraju eksploziv postavljen u nadzornoj galeriji brane namjeravajući njenim rušenjem stvoriti veliki vodeni val koji bi potopio sve što se nalazi u donjem toku rijeke Cetine.

Naboji su eksplodirali, ali brana unatoč teškim oštećenjima nije popustila što je spriječilo katastrofu velikih razmjera. Odmah nakon detonacije postrojbe HV-a su krenule u napadna djelovanja i ubrzo su ovladale kompletnim područjem oko brane Peruča, te izbile na planiranu crtu: Umac tt1120 Gornji Kunci - Babića brig tt 507.

Po dostignutoj crti brzom i učinkovitom dvodnevnom intervencijom utvrđivanja i sanacije oštećenja brane Peruča sa svim snagama, spriječena je katastrofa koju bi prouzročilo izlijevanje vodenog vala iz Peručkog jezera.

157

HE PeruÄ?a danas.

Skok-1, 07.04.1995.

158

BOJIŠTE

Prostor jugozapadne BiH. CILJ OPERACIJE

Zauzeti povoljnije položaje na Dinari u područjima Crvene Grede i Zelenog Brda, približiti se s. Uništa i s. Cetina i isključiti mogućnost protunapadaja neprijatelja iz smjera s. Unište.

OSLOBOĐENI TERITORIJ

Oslobođeno je područje ukupne površine 75 četvornih kilometara.

POSTROJBE

Hrvatska strana 7. gbr "Pume" i 126. dp.

TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

Akcija je planirana kao jednodnevna, a izvele su je snage HV koje su se tamo nalazile na obrambenim crtama bojišnice dosegnutima akcijom "Zima 94".

Iznenadnim napadom 7. gbr "Pume" oslobodila je Bunjevačko brdo, Marino brdo, Veliki Bat, Jančiji vrh, Lišanjski vrh, Slime, Jankelića dolac i Veliku glavicu. Osvojeno područje je zatim tučeno topništvom agresora koje je bilo stacionirano u selu Cetine. Pokušan je i kontranapad koje su snage HV odbile.

Na taj način je područje na zapadnom dijelu Livanjskog polja osvojeno tijekom zime 1994 godine prošireno bočno i smanjena je opasnost bočnog napada neprijatelja. Tijekom te akcije na istočnom dijelu Livanjskog polja nije bilo pomicanja bojišnice niti borbenih aktivnosti neprijatelja.

ZAKLJUČAK

Na planini Dinari iznad Knina hrvatske postrojbe oslobodile su područje 159

širine 15, a dubine 5 km, ukupne površine 75 četvornih kilometara. Zauzet je i strateški iznimno važan vrh Veliki Bat iznad sela Uništa s kojeg se mogao vizualno uočiti i grad Knin. HV je stavio pod paljbeni nadzor neprijateljska uporišta na području Uništa i Cetine. Pokušaji neprijatelja, koji je djelovanjem topništva iz okruga sela Cetine (teritorij Republike Hrvatske) prekršio Zagrebački sporazum, da u protunapadima vrati izgubljene položaje, nisu uspjeli. Poginuli pripadnici HV u toj operaciji su Robert Rai] pripadnik 14.TRD HV, Tomislav Krajnik iz Lobora u Hrvatskom Zagorju, pripadnik 7.GBR HV i dr.

Važan segment operacija na Dinari bio je zahtjevan i iznimno težak posao probijanja cesta na vrlo nepristupačnom planinskom području putem kojih se na najviše visove Dinare moglo dopremiti teško naoružanje - topovi i tenkovi.

Probijanje cesta obavila je inžinjerija HV i HVO-a pod vodstvom generala Ljube Ćesića Rojsa. Time je učinjen kolosalni starteški preokret - do tada nepristupačna planina Dinara postala je glavna cesta prilaza tenkovima HV-a, što će posebno doći do izražaja u predstojećoj operaciji "Oluja".

Skok-2, 04. - 11-06.1995.

160

BOJIŠTE

Prostor jugozapadne BiH. CILJ OPERACIJE

Cilj provedbe operacije je bio razbiti neprijatelja na smjeru koji vodi prema Bosanskom Grahovu i staviti pod kontrolu dalekometnog topništva Bosansko Grahovo i Glamoč.

OSLOBOĐENI TERITORIJ

Oslobođeno je područje ukupne površine 450 četvornih kilometara.

POSTROJBE

Hrvatska strana 4. gbr, 3/126. dp, 1. HGZ, 1. bojna 1. gbr HV, 264. izvidničko - diverzantska satnija Zbornog područja Split, 3. gbr HVO, SP MUP HR HB TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

Akciju je započela 4. gbr HV napadom u smjeru sela Crni lug. Istovremeno, 3. bojna 126 dp. krenula je u smjeru uzvisina iznad Crvenih greda na Dinari.

Na istočnom dijelu Livanjskog polja napale su snage 3. gbr HVO i snage 1.

HGZ, a cilj im je bio sjeverni dio Livanjskog polja. Prvi dan akcije sve zadaće su ispunjene i nakon 6 mjeseci borbi na širenju istočnom i zapadnom stranom Livanjskog polja, snage su se spojile na sjevernom rubu.

05 i 06.06. u daljnjim akcijama 4. gbr HV i 3. bojna 126 dp. zarobile su ratni plijen, uključujući i nekoliko haubica od 105 mm. 1 HGZ i 264. izvidničko diverzantska satnija nastavili su djelovanje prema planini Šator, dok je 3. gbr HVO krenula prema planini Staretini.

Sljedeći dan 1. HGZ i 264. izvidničko - diverzantska satnija oslobodile su Mali Šator. Sljedeći dan 1. HGZ, 1. bojna 1 gbr. HV i specijalna policija MUP-a HR Herceg Bosne krenuli su u oslobađanje Velikog Šatora, kojim su ovladali do 10.06. Nakon utvrđivanja položaja, linija bojišnice nije pomicana, 161

a neprijatelj je odgovorio napadom dalekometnim topništvom, napadom zrakoplova JNA na područje Antića glave na Dinari, dok su raketnim sustavom Orkan gađani položaji 4. gbr HV u selu Crni Lug. ZAKLJUČAK

Akcijom su Glamoč i Bosansko Grahovo, kao i cesta koja ih povezuje, stavljeni pod kontrolu hrvatskog topništva. To je značajno oslabilo srpski pritisak na Bihać, čime je vjerojatno izbjegnuto da Bihaćki džep doživi sudbinu Srebrenice. Srpske snage bile su prisiljene povući se s tog bojišta i koncentrirati se na Glamoč i Grahovo.

Oslobođeno je područje širine 30 km, a dubine 14 km - ukupne površine oko 450 četvornih kilometara. Hrvatske postrojbe (HV, SP MUP HRHB i HVO) potisnule su neprijatelja prema Bosanskom Grahovu i Glamoču. Hrvatska vojska ovladala je jakim srpskim uporištem Crni Lug i okolnim selima te dijelovima planine Šator. Time je Livanjsko polje u cijelosti osigurano za manevarski prostor hrvatskih postrojba, koje su spojene od Dinare preko Šator planine i Staretine sve do Kupreških vrata, a pod nadzor hrvatskog topništva stavljena je važna komunikacija Glamoč - Bosansko Grahovo u BiH te Cetinska dolina i Vrličko polje u Hrvatskoj.

162

Strijela, 28.11. - 26.12.1991.

Operacija " Strijela ", dio je ukupnih vojnih operacija na zapadno - slavnskom bojištu.

OSLOBOĐENI TERITORIJ

Oslobođen Voćin i još 23 naselja. Oslobođeni su i značajni radio - relejni objekti na vrhovima gora: Ivančica, Papuka, moslavačke Gore i Psunja.

GUBICI

Pobunjeni Srbi su masakrirali 44 civila.

NAPOMENA: U tijeku je prikupljanje dodatnih materijala koji bi šire pojasnili operaciju " Strijela "

163

Tigar, 04. - 13.07.1992.

CILJ OPERACIJE

Izvršiti deblokadu Dubrovnika.

POSTROJBE

Hrvatska strana

1. brigada ZNG "Tigrovi" s bojnom „Zrinski“; 4. brigada ZNG "Pauci" sa specijalnom satnijom; 2. brigada ZNG "Gromovi" (bez jedne bojne; Oklopnomehanizirani bataljun sastava: 11 tenkova iz 1. br. ZNG (T-55) i 2 BVP, 7 tenkova iz 163. br. HV (t - 34) i 1 OT M-60 i 3 tenka (T-55) i 2 BVP iz 2. br. ZNG; 163. br. HV - Ona se je nalazila u borbenom dodiru na liniji fronte i bila je spremna djelovati na liniji u pravcu prema s. Glavska u sukladnom djelovanju s 2 br. ZNG. ZM je bilo u Dubrovnik; 145. br. HV ZM je s. Orašac u spremnosti za preuzimanje dosegnutih linija 1. brigade ZN; 156 br. HV (ojačana bojna) - ZM s. Brsečine u spremnosti za uvođenje na napadnim pravcima i zaposjedanje dosegnutih linija 1. brigade ZNG 164

Agresor Hercegovački korpus: 10. mtbr Mostar, 13. mtbr Nevesinje, 23. br TO Bileća, 472. mtbr Trebinje. Trebinjska brigada iz sastava hercegovačkog korpusa bila je na crti napredovanja HV: Kotezi - Strujići - Draževlje - Završje - s. Galičići - s. Veličani - s. Sedlari - s. Poljice - s. Baljivac - s. Čočice - s. Diklići Orlovo brdo - Prosjek - Obla glava - s. Nenovići - s. Zaplanik - Golubov kamen - Vraštica - s. Ivanica - Drijen - Zvijezda. (po procjeni HV: 2 pješačke bojne, tenkovska četa, vod samohodnih oruđa 90 mm, MAD sastava 3 baterije haubica, baterija PAT 20/3 i vod strijela 2M. Broj vojnika doseže do 1200). Ostale brigade HK jesu bile strateška rezerva. Podgorički korpus: (druga operativna grupa korpusa). Crta razgraničenja s Trebinjskom brigadom: s. Rupni Do - s. Glavska - Devet - Pelimovo brdo, a s prednjim krajem na crti: Zvijezda - Malaštica - Zvijezda - Kunja glava - Oštri kuk - rt.

Prahivac. Druga crta obrane s. Komaji - s. Grude - s. Pridvorje. (po procjeni snage pješačke bojne, topnička baterija 85 mm /obalni topovi/, baterija topova 130 mm raspoređena po vodovima, dvije baterije topova 20/3 i jedan vod raketa strijela 2M. Ukupno oko 1000 vojnika, tč, omv i MAD /tri baterije/) TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

1. A brigada ZNG "Tigrovi" s polazne crte Zavala - Slano (s. Grepci - Staviš Rojma - Gradac) napreduje, zauzimajući vrhove brda: Kobilje brdo, Ovča i Vranilova glava, Čula i Timun, te zauzima sela Kutina, Nevada i Začula. Cilj je bio ovladati dominantnim visovima, s kojih se kontrolira Popovo polje, a također i sami prilazi Trebinju. U izvršenju zadatka 1. A brigada ZNG imala je puno teškoća. Neprijatelj se je žilavo branio na svakoj koti i izvodio protunapade. U toj kaciji kao i u kasnijem tijeku borbi na dubrovačkom bojištu istaknuo se je Damir Tomljanović Gavran, u to vrijeme zapovjednik satnije, kao izvrstan planer i motivator svojih vojnika, koji je smjelim potezima dovodio neprijatelja u nedoumicu. Zadaća je uspješno izvršena i Popovo polje je stavljeno pod kontrolu, kao i selo Orhaovi Do, koje se nalazi u samom polju a od kuda navodno potječe obitelj četničkog vojvode Vojislava Šešelja. Uloga bojne „Zrinski“ bila je ovladavanje objektom „Treskavac“, što je bojna i izvršila.

4. A brigada ZNG "Pauci" krenuli su sa linije Velika gomila - Visoka glava Kupinovo ždrijelo - Završlje - Golubinac - s. Slavogostići zadaća im je bila zauzimanje ključnih vrhova s kojih se ugrožavaju prilazi Dubrovniku: Golubova kamena, Meterniza i Debele glave. Prije zauzimanja tih visova 165

ključno je bilo osvajanje masiva Velja Međa i Čvaljina, koje je u noćnoj akciji prije same operacije Matijaš osvojio i pri tome zarobio 16 četnika. Daljni napad na zadane kote išao je uz teškoće uz žilavi otpor četnika i JNA. Samo masiv Golubov kamen napadan je više puta, pri čemu je poginulo 6 ljudi.

Ipak su i ti visovi na koncu osvojeni.

2. A brigada ZNG krenula je s linije s. Buići - s. Martinovići - s. Gornji Brgat - s. Knežica napadom na pravcu prema s. Donji Brgat i Buvavac. I ovdje je brigada imala mnoge teškoće ali je izbila na pravac prema Ivanjici s clijem spajanja sa snagama 4. br ZNG u selu Uskoplje i konačnog oslobađanja sela Ivanjice.

Ključno je na ovom dijelu bojišta bilo osvajanje s. Uskoplje gdje je JNA i četnici izvršila koncentraciju topništva koje je toliko dugo držalo Dubrovnik u šaci. Tu je između ostalog bio divizion haubica 105 mm, ZIS - 76 mm.Taj je zadatak dobio Andrija Matijaš Pauk tada zapovjednik oklopne satnije. On je krenuo tenkovima putem stare pruge Uskoplje - Dubrovnik, pri čemu je gađao ciljeve izravno u pokretu i u roku od jednog sata razbio je taj centar neprijateljskog topništva i na taj način omogućio napredovanje 2. i 4. A br.

ZNG prema Ivanjici koja je najveće naseljeno mjesto u tom dijelu, što je i učinjeno.

Napadna djelovanja su se najvećim intenzitetom vršila do 13.07.1992 godine kad su uglavnom završile pješačke borbe i napredovanje HV, a uslijedili su žestoki topnički udari JNA i četnika, uz povremene pješačke protunapade od kojih je najopasniji bio 15.08.1992. godine kad je zamalo pao Osojnik, koji je dominatna kota s koje se može napadati Dubrovnik. Takvi udari i protuudari su se dogadjali sve do 20.10.1992 godine, (odnosno do početka iskrcavanja u Cavtat i oslobađanja Konavala) ali bez pomicanja linije sukoba, a te su borbe nazvane akcija „Oslobođena zemlja“.

Zaključak

Početna velika motivacija za uspjehom operacije i želja za oslobađanjem Dubrovnika. Ono malo artiljerije koju je pojedovala HV bila je vrlo efikasna i dobro uvezana. Opskrba hranom i vodom je bila dobra, a sanitet je bio organiziran na visokoj razini.

Nespremnost i slaba opremljenost ljudsva za djelovanje u teškim uvjetima visokih temperatura na teškom terenu na kojem je postojala visoka vjerojatnost ranjavanja od gelera ili od kamena. Mali broj ljudi je odrađivao puno zadaća radi čega je postojala visoka iscrpljenost, što je dovelo do osipanja ljudstva. Bilo je vrlo malo artiljerijskih oruđa a nedostajala su i sredstva veze.

166

Una, 18. - 19.09.1995.

Operacija Una jedina je operacija HV-a tijekom 1995. koja nije završila pobjedom Hrvatskih snaga. Odvijala se od 18. rujna do 19. rujna 1995., svega 1 dan. Operacija “Una”, sa stanovišta hrvatskih žrtava, jedna je od najtragičnijih vojnih akcija HV-a.

Prije operacije

Nakon dobro provedene operacije Oluja i netom nakon operacije Maestral hrvatsko Pounje bilo je pod izrazito jakim topničkim udarom srpskih snaga iz tzv. Republike Srpske. Pod jakim je udarom bila Hrvatska Kostajnica, a cesta Hrvatska Kostajnica-Dvor bila je praktički zatvorena. Trebalo je nešto učiniti.

Nošeno euforijom nakon uspjeha ljetnih operacija, hrvatsko vrhovništvo se na prijedlog predstavnika SAD-a odlučilo za jednu brzu i nepripremljenu operaciju. Naime, Richard Holbrooke je 14. rujna sugerirao hrvatskom vrhu napad na Prijedor s područja Banovine i Pounja. U Glavnom stožeru Hrvatske vojske vladalo je mišljenje da postoje realni izgledi za provedbu takve operacije. Akciju je inicirao sam dr. Franjo Tuđman i dogovorio je s Davorom Domazetom i Antom Gotovinom i Gojkom Šuškom. U čitavu akciju je bio uključen i general Vinko Vrbanac, tadašnji načelnik Operativne uprave Glavnog stožera. Zanimljivo, za operaciju “Una” uopće nije znao niti tadašnji načelnik Glavnog stožera general zbora Zvonimir Červenko koji je procijenio da akcija “Una” ne može početi bez kvalitetne pripreme i razrade, jer će u suprotnom doći do tragedije.

Ciljevi operacije

Ciljevi operacije su bili • sprječavanje topničkih udara na Pounje i Hrvatsku Kostajnicu kako bi se ubrzao povratak proganika i povećala sigurnost na tom području • stavljanje rijeke Une i Unske pruge pod nadzor HV-a i Armije BiH • odbacivanje srpskih snaga prema Prijedoru i Banjoj Luci čime bi se zauzelo više teritorija i time osigurale bolje pozicije pred predstojeće pregovore • jedan od tajnih razloga je i bio ne dopustiti 5. korpusu ABiH izlazak na Savu 167

Postrojbe

U operaciji su sudjelovale snage Zbornog područja Zagreb s 1. gardijskom brigadom HV (Tigrovi), 2. gardijskom brigadom (Gromovi), te 125. domobranska pukovnija Novska i dio snaga Zbornog područja Bjelovar.

Najveći dio vojnika 1. i 2. gardijske brigade HV-a bio je tada na godišnjim odmorima, pozvani su odmah da se jave 17. rujna 1995. u svoje postrojbe.

Nisu znali zbog čega su pozvani ili kuda se ide.

Procjenjuje se kako je u operaciji “Una” sudjelovalo 1500 hrvatskih vojnika iz sastava gardijskih brigada i još toliko iz dviju domobranskih pukovnija.

Tijek operacije

Operacija Una počela je 18. rujna 1995. Prelazak hrvatskih postrojbi preko Une odvijao se u vrlo nepovoljnim uvjetima kad je riječ o prirodnoj prepreci kao što je rijeka. U prvih nekoliko sati operacije poginulo je 27 pripadnika 2. gbr, i 5 pripadnika 1. gbr. Mostobran preko Une hrvatske postrojbe su radile pri brzini rijeke od 4 m/s što je vrlo rizično, nekoliko čamaca se prevrnulo, no unatoč tomu i 1. i 2. gardijska brigada uspjele su ući u Bosansku Dubicu i Bosanski Novi osvajajući dijelove naselja. U tim gradovima su se vodile ulične borbe. Iako su za prijelaz preko Une bili su spremni i hrvatski tenkovi oni nisu prebačeni, tako da su mostobran pokušavale uspostaviti samo pješačke postrojbe. Međutim, s one strane Une dočekala ih je dobro ukopana srpska vojska koja ih je počela tući iz sveg oružja. Mostobran nije bio kvalitetno uspostavljen u takvim uvjetima riječnog toka, nije bilo dovoljno snaga da se slomi takav srpski otpor. U međuvremenu, hrvatska obavještajna služba dobila je informacije kako su iz Srbije s aerodroma Batajnica na banjalučki vojni aerodrom Mahovljani sletjeli srbijanski MIG-ovi i nešto Super Galebova G-4 s ciljem da napadnu hrvatske snage koje su se već nalazile na teritoriju Republike Srpske.

Dan nakon početka operacije 19. rujna 1995. donesena je zapovijed za prekidom akcije i to ne zbog američkih prijetnji kako se nakon toga pričalo već promašenih odluka i krivih obavještajnih procjena o stanju u srpskoj vojsci. Nakon neuspjele operacije pričalo se da je jedan dio hrvatskih snaga stradao pri samom povlačenju.

Rezultati operacije i zaključak

Operacija Una informativno je ignorirana i vrlo brzo potisnuta iz kolektivnog 168

sjećanja. Informacija nije bilo, tako da se o stvarnoj situacije doznavalo tek iz razgovora s obiteljima branitelja koji su sudjelovali u akciji. Sisak je tih dana brujio o poginulim pripadnicima 2. gardijske brigade, od kojih su mnogi bili Siščani. Danas je se uglavnom sjećaju sudionici i obitelji poginulih hrvatskih vojnika. Postrojba koja je značajnije stradala jest 1. bojna 2 gardijske brigade, udarna postrojba zvana "Crne Mambe". Poslije su mediji pisali da su se američki zrakoplovi u Avianu već zagrijavali da tuku hrvatske snage na Uni, iz čega proizlazi da ta operacija nekome nije politički odgovarala, naprotiv, ideju za tu operaciju je dao sam Richard Holbrooke. Poznato je da su najveću cijenu platili pripadnici hrvatskih gardijskih brigada, a osim njih cijenu je platio i general Vinko Vrbanac pod optužbom da je svojevoljno poduzeo vojni pothvat što je bilo točno samo utoliko što je prije Červenka doznao za operaciju, protiv njega je pokrenut stegovni postupak i kasnije je umirovljen.

Generali koji su na terenu vodili postrojbe nisu mogli utjecati na političke i vojne odluke tadašnjeg hrvatskog državnog vrha, prije svega Marijan Mareković, zapovjednik IZM-a (izmještenog zapovjednog mjesta) za Unu, potom general Damir Goršeta, te Jozo Miličević i Zvonko Peternel kao zapovjednici gardijskih brigada Hrvatsko vojno vrhovništvo nije dobro pripremilo napad. Zakazala je obavještajna služba. Očekivalo se kako su srpske snage na tom području slabe. No nije bilo tako. To je bilo područje u kojemu je bila stacionirana sva izvučena tehnika Banijskog korpusa SVK, ali i tzv. specijalne postrojbe SVK, one iste koje su mjesec dana prije izbjegle sa Banovine. Zbog Maestrala na južnim dijelovima Republike Srpske napad HV-a se očekivao. Srpska se vojska psihološki oporavila i dobro ukopala čekajući napad HV-a. Osim toga, provedena je opća mobilizacija jer je bio u pitanju opstanak ili neopstanak Republike Srpske, svaki civil je bio naoružan i motiviran za obranu.

S druge strane, priprema operacije HV-a je krajnje zakazala, za razliku od pomne pripreme Oluje. Nije bila angažirana inženjerija koje je mogla u kratkom roku postaviti prijelaze na manje rizičnim točkama preko Une čime bi se zaobišli i okružili gradovi Bosanski Novi, Bosanska Kostajnica i Bosanska Dubica. Nije u dovoljnoj bila angažirana raketno-topnička priprema. Zakalaza je i logistika. Za prelazak Une nisu bili osigurani kvalitetni čamci nego se planiralo Unu preći običnim drvenim čamcima.

Također, potpora 5. korpusa ABiH je izostala, jer koordinacija s njima nije bila dobra, pa su bošnjačke postrojbe mirovale u Bosanskoj Krupi i Bosanskoj Otoci.

169

Vihor, 12. - 13.12.1991.

Operacija Vihor je hrvatski službeni naziv za vojnu akciju HV dana 12. i 13. prosinca 1991. godine. Kod srpskih izvora (vojske Krajine, dalje: SVK ) ova operacija poznata je kao "Operacija Una" ( "Vihor" je vjerojatno bio dio operacije "Una", kao šire operacije oslobađanja čitave Banovine od strane HV ). Operacija je počela rano ujutro 12. prosinca 1991., prijelazom brigade HV i tenkovske čete preko gaza na Kupi, između sela Gračanica i Stankovac, i trajala dva dana.

CILJ OPERACIJE

Prodor širine 20 km i dubine 6-10 km s glanvim pravcem napada Stankovac s. Viduševac i s. Mokrice - Pribilović Brdo - s. Gora - s. Sibić, a pomoćnim snagama na pravcima: Pokupsko - s. Bućica - s. Taborište, Gajdekovo - s.

Slatina, s. Graćenica - Pokole - s. G. Taborište, Stankovačko brdo- s. M. Solna - s. Dvorište, ušće r. Glina - Glina - s. G. Jame - s. Hađer i s. Slana -s.

Glinska Poljana - s. Graberje. Uspjehom operacije ugrozili bi se srpski položaji u Petrinji i Glini i time otvorila mogućnost dalje ofenzive na te gradove.

170

PRIPREMANJE OPERACIJE

HV je s kraja studenog i početkom prosinca pripremala jednu operaciju gdje je cilj bio ovladavanje cestom Glina-Dvor na Uni i uopće unskom dolinom. U to vrijeme vojska SVK je već osvojila gotovo čitav prostor Banovine, a crta razdvajanja bila je rijeka Kupa. Plan HV je bio da se jedna brigada (102. brigada HV), potpomognuta tenkovima, prebaci preko Kupe i napravi mostobran, a da se zatim prebace druge snage, što prije ovlada cestom GlinaPetrinja, samim gradom Glinom, i na kraju čitavom oblasti. U tu svrhu angažirane su tri brigade HV , deset tenkova (dalje: TČ) i diverzantska skupina za područje Kupe (u srpskim izvorima spominje se kao "Ose" ili "Osice", u daljem tekstu DG). Tenkovi su u tijekom prethodnih noći priveženi i maskirani blizu mjesta prelaza na Kupi. Za mjesto prelaza izabran je gaz na Kupi, napravljen još u vrijeme JNA, koji sa nalazi na razmeđi sela Gračanica i Stankovac. Za datum napada izabran je 12. prosinca, dan izvlačenja vojarne "Maršal Tito", kad je za područje Banije važio separatni dogovor o jednodnevnom prestanku vatre topničkih oruđa.

POSTROJBE

Hrvatska vojska 10, 100 102, 120 144, 145. i Sunjska brigada, (3 brigade za napad i 4 za ojačavanje položaja i pričuvu), dio Glinskog bataljun, Petrinjski bataljun, , 2. bojna 2.A brigade, oklopno-mehanizirana bojna Operativne zone Zagreb (u nastavku teksta omb), 57. samostalna bojna, PJP Sisak, policijski odred "Braća Radić" i Zapovjedništvo operativne skupine za Sisak i Baniju (OGSB). Kao potpora angažirane su: 36. inženjersko-pontonska bojna, 55. lako topnički divizijun PZO, 1. mješoviti topnički divizijun i 1. mješoviti protuoklopni divizijun.

Agresorska vojska SVK je bila organizirana po korpusima, gdje je svaki korpus pridružen jednoj regiji Krajine (Dalmacija, Lika, Kordun, Banija..). Unutar korpusa, postojale su brigade, za svaku općinu po jedna ( npr. glinska, petrinjska... ). Glinska brigada, koja je bila na ovom području, imala je oko 1500 boraca, i bila podijeljena na 3 bataljona. Zapovjedništvo jednog bataljona bilo je, u selu Stankovac. Na terenu su, zbog nedostatka ljudstva, postojali punktovi.

Punktovi su bili zborna mjesta na kojima se nominalno okupljao jedan vod, a u stvarnosti je bilo 10-15 boraca u jednoj smjeni, koja je trajala oko 7 dana.

171

Vodovi su bili grupirani u čete. Obično bi punktovi bili postavljeni na vojnički strateškom mjestu (brdo), a prazan prostor između (koji je mogao biti i po dva-tri km) "pokriven" je minskim poljima. Na gračaničkom području bila je jedna četa, podijeljena u tri voda. Samo selo Gračanica je postavljeno uglavnom duž glavnog seoskog puta, paralelnog s Kupom, koji (za razliku od drugih okolnih sela) ide 200-300 m, a negdje i 150 m od same rijeke. Na brdima u zaleđu, iznad sela , nalazi se šuma. Seoski put na jedan kraj vodi u selo Stankovac (negdje na pola puta je i spomenuti gaz), a na drugi kraj, preko drvenog mosta na jednom potoku, ka selu Zaloj.

GUBICI

Hrvatska strana 102. br HV je u ovoj akciji imala ukupno 11 mrtvih (5 poginulih i 6 utopljenih, 1 nestalog, 22 ranjena)

TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

Veliku ulogu u akciji odigrale su dvije diverzantske skupine, koje su prve, u toku noći prešla Kupu. Jedna je uništila drveni most prema Zaloju i presjekla vojne TF veze iz Gračanice, a druga je ušla izmedju sela Stankovca i zaselka crta iza srpskih snaga u selo Slanu. Zatim je počeo prijelaz brigade i tenkova.

SVK nije reagirala, jer je i u tijeku prethodnih noći bilo pokreta sa suprotne strane Kupe, a sve na "međuprostoru" između oblasti koje su kontrorirale dvije čete. Vrijeme toga dana išlo je na ruku HV: to je bila noć s pomrčinom, a ujutro je uz temperaturu oko -10 Celzijusovih stupnjeva, bila i jaka magla.

Brzom akcijom HV je opkolila snage SVK i tenkovima napala prvi vod, najbliži mjestu prijelaza. Kako se u Gračanici čula pucnjava i nije se moglo uspostaviti kontakt, zapovjednik jedinice u Stankovcu naređuje da se jedna skupina uputi u izviđanje. Tom prilikom, na "međuprostoru", u magli, nestaje jedan borac SVK (njegova sudbina do danas nije razjašnjena), i čitava akcija se obustavlja.

HV je već do podne ovladala čitavim selom. Prvi vod gračaničke čete, potpuno u okruženju, skoro sav je izginuo, drugi se povukao u smjeru Zaloja, a treći je prošao kroz vlastita minska polja, prešao potok i isto se izvukao samo s jednim poginulim. Tijekom čitavog dana vlada kaos i na kraju više ni jedna strana ne zna točan raspored svojih jedinica. HV, iako je ovladala 172

selom, ne preduzima neke dalje akcije, a u zapovjedništvu SVK u Glini tek uvečer od preživjelih prikupljaju informacije što se točno dogodilo.

11. na 12. prosinac 1991 Operacija počinje noću 11. na 12. prosinac 1991. kad se preko Kupe prebacuje IDG (Izviđačko-diverzantska grupa) Glinskog bataljuna i PJP Sisak i napadaju srpske snage u selima Stankovac, M. Solna i Gračanica. Napad je uspio, zauzimaju selo Stankovac i osiguravaju mostobran za prelazak 102. br. preko Kupe. Prelazak 1. bojne 102 br. počinje u 04:30 i do 9h ulazi u Stankovac. 10. br. se uopće nije pomakla sa svog mjesta (zbog toga je smijenjen zapovjednik), 2/102 br. prelazi Kupu tek u 16h. Od 10-13 h Kupu prelazi OMB sa 8 tenkova i 2 oklopna transportera i kreću prema M. Solni, ali ih kod zaseoka Babići zaustavlja vatra iz srpskih tenkova. Zbog toga zapovjedništvo mijenja plan napada. Tijekom večeri PJP Sisak napušta Stankovac (prema izjavi pripadnika jedinice i sudionika operacije, jedinica je uspješno izvršila svoje zadaće i prema unaprijed dogovorenom planu, povukla se. Tijekom napada, jedan pripadnik je poginuo dok su trojica ranjena ). 3/102 br. zauzima polazne položaje u selu Vratečko, ali zbog neuspjelog zauzimanja mosta preko rijeke Gline tu i ostaje. Time završava prvi dan operacije koji je bez obzira na probleme i lošu koordinaciju za HV bio uspješan.

Noć 12. na 13. prosinac 1991 Temperatura je te noći bila -15 stupnjeva te obje strane drže dosegnute položaje. 2/102 br. se povlači iz Gračanice u selo Šišinec. Dio 36. inžinjerskopontonske bojne se povlači u bazu ostavljajući na Kupi samo nekoliko čamaca.

13. prosinca 1991 U 7:00 13. prosinca srpske snage počinju jak minobacačko-tenkovski protunapad na Stankovac i Šišinec. OMB i 1/102 br. se počinje neorganizirano povlačiti prema Kupi i zbog odlaska 36. IPB nemaju kako prijeći Kupu. HV tenkove uništavaju same posade, a zbog malobrojnih čamaca mnogi spas pokušavaju naći plivanjem. 3/102 br. drži selo Vratečko cijeli dan usprkos žestokom topničkom napadu na njih. To je ujedno i kraj ove propale operacije.

173

ZAKLJUČAK

Kako je topničko primirje trajalo samo jedan dan i kako su u zapovjedništvu u Glini shvatili da se u Gračanici živ ne nalazi ni jedan srpski vojnik, SVK sutradan poduzima topnički protunapad velikih razmjera ne samo na Gračanicu, već i na prekokupsko područje, u smjeru Pokupskog, gdje su bile smještene dvije rezervne brigade HV-a.

Ponajviše od topničke paljbe, gine manji broj pripadnika brigade HV-a koja je izvršila prijelaz. Da kraja dana, SVK poduzima i pješački protunapad. Cijela TČ ostaje napuštena na banijskoj strani, a HV do mraka biva potpuno vraćena na početni položaj.

U operaciji Vihor poginulo je 20 pripadnika SVK (od toga 19 u Gračanici), a tri su zarobljena i jedan nedtao (zarobila ga diverzantska skupina i najvjerovatnije ubila i negdje pokopala). To je bilo prva masovnija pogibija na srpskoj strani na glinskom području tijekom rata, pa Gračanica poslije ovog događaja postaje mjesto od kojeg se zaziralo. Do kraja rata linija SVK bila je u šumi, na brdima iznad sela.

HV je, što od topništva, što u izravnoj borbi ili u hladnoj Kupi, izgubio 17 boraca.

Rezime djelovanja do D+3 pokazuje da su postrojbe HV-a zadaće izvršile samo djelomično ili ih uopće nisu izvršile te da su pretrpjele značajne gubitke. 10. brigada ostala je inertna, pa ni smjenjivanje njenog zapovjednika (12. prosinca) više nije moglo preokrenuti situaciju. Dijelovi 2. ”A” brigade, mada izvode neprekidne napade na svom pravcu ne uspijevaju razbiti obranu neprijatelja od 12. do 14. prosinca, budući da 102. brigada nije izvršila zadaću (ovladala Gornjim i Donjim Jamama). 14. prosinca 2. brigada razbija neprijatelja oko Sv. Katarine i u dijelu Glinske Poljane, međutim to nije moglo dovesti do promjene razvoja situacije u operaciji VIHOR. Oklopnomehanizirana jedinica OZZ gubi četiri čovjeka (posada T-55 iz Gračanice), te osam tenkova i dva oklopna transportera. 36. IPB gubi sedam čamaca. Ostale jedinice na drugom glavnom pravcu napada nisu polučile nikakav stvarni uspjeh. 102. br. gubi ima 17 poginulih i 19 ranjenih.

Glavni razlog neuspjeha je neobučenost, neiskustvo i nedostatak organizacije i logistike HV iz 1991.

Izjava pripadnika PJP Sisak U akciji je sudjelovao 101 djelatnik PJP Sisak . Na teren smo izašli u popodnevnim satima 11.12.1991 godine iz baze na stadionu HNK •

174

Segesta. U ranim noćnim satima dolazimo u selo Šišinec, gdje čekamo zapovjed za kretanje u akciju. Cilj je bio prijeći rijeku Kupu, na mjesto između sela Gračanica Šišinečka i Stankovac, za to smo koristili tenkoprohodni gaz, koji je uredila JNA, zatim zauzeti navedena mjesta, očistiti ih od neprijateljskih posada (procjena je bila da se u svakom selu nalazi vod neprijateljskih vojnika jačine cca do 30 ljudi), stvoriti mostobran , te time omogućiti prebacivanje preko rijeke Kupe pripadnicima 102. brigade.

Preko Kupe smo prešli oko 4,30 sati, a samo prebacivanje postrojbe izveli su pripadnici 36. inžinjerijsko-pontonerijske bojne „Dabrovi“. Sa nama su išla i dva ili tri vodiča, pripadnika Glinskog bataljona( inače iz tog kraja).

Nakon prebacivanja i prelaska ceste koja spaja Gračanicu Šišinečku i Stankovac, postrojba je podijeljena na dva dijela, jedan je imao zadatak zauzeti Stankovac, a drugi u kom sam bio i ja, Gračanicu Šišinečku.

Prije samog napad na Gračanicu Šišinečku, jedna naša grupa digla je u zrak most koji se nalazi na putu prema Zaloju, a u svrhu sprečavanja prebacivanja neprijateljskih vojnika iz pravca Slatine Pokupske. Borbena djelovanja u samom selu su počela negdje oko 6,30 sati , neprijatelj je pružao žilav otpor iz nekoliko utvrđenih kuća smještenih u selu, do 11,00 sati su svladane sve otporne točke i uspostavljena je kontrola nad selom i prilaznim komunikacijama.

Zadnju otpornu točku pomogao nam je savladati tenk HV-e . S tenkom koji je prvi prebačen desila se jedna tragična nezgoda, naime nakon prelaska on se uputio prema središtu sela, pokušali smo ga zaustaviti, međutim posada nas izgleda nije primjetila, nego su nastavili prema selu Zaloj , gdje su upali u korito potoka na mjestu gdje smo mi digli most u zrak, poslije smo čuli da su posadu tenka, likvidirali neprijateljski vojnici.

U selu Stankovac nije bilo borbi jer su neprijateljski vojnici, čuvši djelovanje u Gračanici Šišinečkoj, pobjegli prema selu Donje i Gornje Jame, te je selo zauzeto bez borbe.

Negdje oko 13,30 sati, na područje mostobrana bila je prebačena bojna 102. brigade HV, koja je u sadejstvu s oklopom trebala nastaviti s dinamikom napada, temeljem plana akcije.

PJP Sisak tada je povučena u bazu u Sisak. U akciji smo imali jednog poginulog (Raf Žarko) i tri ranjena djelatnika, na

175

neprijateljskoj strani poginulo je 19 vojnika, a o ranjenima nismo imali podatke.

Oko nastavka akcije raspredaju se razne priče, u stilu „Mirka i Slavka“, spominju se jaki neprijateljski kontraudari, tenkovsko pješadijski napadi i slično.

Istina je ipak nešto drukčija. Naime po mojoj procjeni pripadnici 102. brigade niti su imali borbenog iskustva niti su bili osposobljeni za takav tip borbenog djelovanja. Sjećam se pojedinih pripadnika koji su povraćali gledajući mrtve neprijateljske vojnike po dvorištima i kućama. Dinamika napada nije uopće održana, koliko smo kasnije informirani, niti jedan viši časnik 102. brigade, koji bi zapovjedao tim ljudima i koordinirao djelovanje s oklopnimom dijelom nije prešao Kupu. Ljudi su ostali na relativno malom prostoru,što je i razumljivo s obzirom na njihovo neiskustvo, a kad je došlo do minobacačkog napada od strane srba, koji su vjerojatno procijenili da u Gačanici više nema njihovih živih vojnika, nastala je panika i bježanje, jer u takvim uvjetima jedna mina može ubiti ili izranjavati puno ljudi.Istinit je podatak da je zapovjednik oklopnog dijela, s jednim tenkom uništio ostale a zadnji zavezao u rijeku Kupu.

Ovo potvrđuju i izjave srba, koje se mogu naći na forumima, a koji se također svađaju između sebe i spore tko je zaustavio napad, na kraju isada, da su naši vojnici pobjegli od minobacačkog napad(glavni uzrok) i maksimalno 30 ljudi.

Pripadnike 102. brigade sam sreo negdje 11/12.08 1995. godine( možda griješim koji dan) u rejonu sela Perna ispod Petrove gore. Nakon pretrage iste koja je krenula iz rejon Biljega, u kasnim popodnevnim satima sam s djelatnicima, izbio u selo Perna, vidjevši iz šume vojnike, uvjerio sam se dvogledom da su naši, javio im se i izašao u samo selo, čekajući vozila da nam odbace ljude u pravcu Vojnića( tamo je Specijalna policija imala stožer oformljen u svrhu pretrage Petrove gore), primjetio sam ambleme 102. brigade, upitah ljude „Dečki, da li je tko od vas bio 1991. na Kupi“, oni me pogledaše, pa jedan pita „Jeste vi bili “, „Svi oni ovdje, su bili“ rekoh. Na to je čovjek uletio u kuću i pozvao zapovjednike galameći „Evo onih dečki sa Kupe“.

Izgleda da smo ostavili dobar dojam.

Na kraju napominjem da je forsiranje Kupe, i stvaranje mostobrana jedina takva uspješna akcija u Domovinskom ratu, koja definitivno nije pravilno i dovoljno revalorizirana i proučena, niti su iz nje izvučene odgovarajuće pouke, da jesu, možda ne bi došlo do debakla na

176

Uni 1995. godine. Možda zato što nastavak akcije nije bio završen kako je planirano i što je HV doživjela debakl u toj akciji, a primjetno je da se kod nas o greškama ne razgovara dovoljno, bar ne na nekoj službenoj razini. Međutim to je samo još jedan primjer da ni od grešaka ne treba bježati, nego iz njih treba izvući pouke, kako se greške, koje su u ovakvim situacijama jako skupe, ne bi ponavljale.

•

Vlaštica, 22.10.1992.

Operacija Vlaštica je bila jedna od najvažnijih operacija Domovinskog rata na Južnom bojištu, a cilj joj je bio zauzimanje 915 metara visoke kote i odbijanje neprijatelja što dalje od Dubrovnika a u svrhu spriječavanja daljnjeg granatiranja civilnih ciljeva. Gubitkom Vlaštice neprijatelj je gubio izvidničku kotu za posredno granatiranje. Operacija je pomno planirana duže vrijeme. Izvidnici Četvrte gardijske i 163. dubrovačke brigade tri mjeseca su izviđali teren i tražili najprohodnije pravce djelovanja. Izlazak na vrh Vlaštice je bio iznimno težak zbog kamenjara i teško prohodnog terena, no izvidnici su dobro obavili svoj posao pa je akcija mogla krenuti.

Plan akcije je bio da se 3. bojna 4. gardijske brigade penje zapadnom padinom Vlaštice na njen sami vrh, jedna satnija 2. pješačke bojne 163. brigade HV južnom padinom na Ilijin vrh, a jedna satnija 1. pješačke bojne 163. brigade jugoistočnom padinom do male ali značajne kote Buvavac.

Podršku pješaštvu na svim pravcima djelovanja je pružalo topništvo Hrvatske vojske.

Akcija je krenula u 05:00 sati 22. listopada 1992. godine žestokom topničkom paljbom po neprijateljskim topničkim položajima. Tri postrojbe koje su sudjelovale u operaciji Vlaštica su krenule sa svojih polaznih položaja istovremeno. Unatoč izrazito teškom i gotovo neprohodnom terenu te velikom usponu, jakim, dobro naoružnim neprijateljskim snagama na samim vrhovima i njihovim neprestanim topničkim djelovanjem po postrojbama Hrvatske vojske, do kasnih popodnevnih sati 26. listopada postrojbe Hrvatske vojske su potpuno ovladale Vlašticom, Ilijinim vrhom i Buvavcem.

Daljnji tijek operacije Vlaštica je bio izbijanje na potez Srnjak - Orah Bobovište - kota Gradina, što je Hrvatska vojska uspješno obavila. Nakon operacije postrojbe 163. brigade HV su na dostignutim položajima prešle u aktvinu obranu i tu ostale do siječnja 1996. godine, kad su ih na tim položajima zamijenile postrojbe Hrvatskog vijeća obrane.

177

Zima-94, 29.11. - 24.12.1994.

BOJIŠTE

Prostor jugozapadne BiH. CILJ OPERACIJE

Posredno, oslabiti pritisak bosanskih Srba na zaštićeno područje Bihaća; potisnuti neprijatelja s Dinare i Livanjskog polja, te sa Golije i Staretine; posredno, utjecati na stabilnost situacije u Kupreškom polju i otkloniti mogućnost da Srbi iz Livanjskog polja pokušaju bočnim udarima ugroziti Sinj. Neposredni cilj operacije bilo je osigurati cestu koja iz Livanjskog polja vodi preko Rujana vodi k Sinju i napraviti prodor istočnom i zapadnom stranom Livanjskog polja kako bi se prostor proširio bočno i na taj način osiguralo djelovanje HV kroz Livanjsko polje.

178

OSLOBOĐENI TERITORIJ

Oslobođeno je područje ukupne površine 200 četvornih kilometara.

POSTROJBE

Hrvatska strana 126. dp, 4. gbr, 7. gbr, 6. dp, 114. b, 5. gbr, 1. HGZ, HRZ i PZO (helikopterske snage iz baze Divulje). Sa strane HVO u akciji su sudjelovale 1, 2, i3 gbr. HVO, 80 domobranska pukovnija Zbornoga područja HVO Tomislavgrad i specijalna policija MUP-a Hrvatske Republike Herceg Bosne.

POVOD IZVOĐENJA OPERACIJE

U studenome 1994. Bihać postaje ključ rata kako za RH tako i za BiH. Naime, Srbi su pokrenuli snažu ofanzivu prema Bihaću, u koordinaciji s postrojbama SVK i Abdićevim autonoomašima iz Velike Kladuše. Operacije je bila toliko snažna da je izgledalo da će Bihać pasti svakog časa - vojni milje međunarodne zajednice, pa i SAD, smatrao je pad Bihaća gotovim činom. Pad Bihaća pitanje je sata, a ne više dana, govorile su povjerljive obavještajne informacije. Tijekom rata u BiH Hrvatska je zračnim mostom intenzivno pomagala obranu Bihaća, dostavom oružja, streljiva i svih drugih potrepština. U slučaju eventualnog pada Bihaća u ruke bosanskih Srba, Hrvatska bi se našla izravno ili neizravno u potpuno izgubljenoj vojničkoj poziciji, a pregovori na razini Kontaktne skupine jednostavno više ne bi imali nikakva smisla. Nestajanjem Bihaćke enklave tzv. Republika Srpska Krajina i Republika Srpska bile bi čvrsto povezane, otvorila bi se jaka prometna komunikacija Beograd-Banja Luka-Knin, stvorio bi se ogroman kompaktan srpski prostor koji bi dopuštao Srbima veliku operativnu dubinu, vjerojatnost njihovog ujedinjenja bi bila vrlo velika. Padom Bihaća Hrvatska bi nakon toga iznimno teško uspostavila ozbiljnu vojnu, ali i političku ravnotežu i bila bi jednostavno prisiljena prihvatiti gotovo sve uvjete Martića, Karadžića i Mladića. To bila konačna i definitivna pobjeda Srba. Osim toga, pad Bihaća vjerojatan bi donio novi težak zločin srpskih snaga i humanitarnu krizu nesagledivih razmjera, znatno veću od one koja se nepunu godinu kasnije dogodila u Srebrenici.

Stoga je hrvatski vojni vrh razmatrao moguće vojne opcije pomoći Bihaću.

179

Jedna opcija je bila totalni napad na RSK, međutim, toj opciji Amerikanci nikako nisu bili skloni. Stoga se odlučilo Bihaću pomoći neizravno - HV i HVO napast će vojsku bosanskih Srba tamo gdje najmanje očekuju - u Livanjskom polju i na planini Dinari.

TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

Problemi u planiranju operacije bili su: dovođenje u pitanje Zagrebačkog sporazuma (potpisan 30.3.1994.), izbor postrojbi za djelovanje u zimskim uvjetima, kako osigurati legalnost akcije.

Akcija je počela 29.11.1994 ustrojavanjem 7 skupina od 3. bojne 126 dp. Te skupine su tijekom 29 i 30.11. neprimjetno ušle u pozadinu neprijatelja i zauzele što više uzvišenja (kota) s kojih su u trenutku frontalnog napada na neprijatelja trebale djelovati u pozadini i na taj način iznenaditi neprijatelja.

30.11. počeli su i napadi na neprijatelja. Tijekom sljedećeg dana 01.12. nastavljeno je potiskivanje neprijatelja.

01. i 02.12.u napad se je uključila i satnija 114. brigade smjerom Rujani Provo, na zapadnoj strani Livanjskog polja. Na smjeru 3. bojne 126 dp. uvedena je i 1. bojna te dijelovi 6. dp i 72. bojne VP HV, dok su dijelovi postrojbi koje su počele akciju (3. bojna 126 dp) izvučeni radi odmora. Manja skupina 4. gbr uključena je u borbe na Vještić - gori, u smjeru prema Crnom vrhu.

04.12. na dostignutu crtu je uključena 80. dp ZP HVO Tomislavgrad.

07.12. u borbe je uvedena 7. gbr HV koja je zamijenila 4. gbr HV i 126 dp. na liniji prema Sajkoviću te prema Velikom i Malom Troglavu. Borbe na tom području je 7. gbr. vodila do 13.12. kad se je na Dinaru vratila 4. gbr HV te nastavila prema Gornjim Kazancima, Pržinama, Ninkovićima i prema kotama na Skarpinu vrhi i na Batu.

Nakon tih borbi i uspjeha na zapadnom dijelu Livanjskog polja, počele su akcije HV na istočnom dijelu i to napadom 5. gbr HV na smjeru Vrbica Šegrti. Tijekom borbi u više navrata agresor je odgovarao kontranapadima, međutim crta bojišnice je bila stabilna. Do kraja 12. mjeseca 1994. postignuta je konačna linija bojišnice. U teškim zimskim uvjetima ostvareno je oslobađanje gotovo cijelog Livanjskog polja i područja istočno i zapadno od Livanjskog polja. Ti su dijelovi bili uski i duboki klinovi koji su bili vrlo osjetljivi na eventualne bočne kontranapade agresora. Neprijateljska vojska ostala je na svim većim uzvisinama na Dinari i Staretini.

Nakon te akcije uslijedila je duga zima i proljeće 1995. tijekom kojeg bojišnica nije do kraja mirovala. U 4 mj 1995 snage 4. gbr HV i 3. bojne 126 dp. u jednom kontranapadu uspjele su osvojiti neke od uzvisina na Dinari 180

(Presedlo, Jankovo brdo, Klek, Glavice i Katića grede) čime je poboljšan strateški položaj HV pred sljedeću akciju koja se je zvala Skok 1.

ZAKLJUČAK

Ključna uloga helikopterskih snaga HRZ koje su u teškim zimskim uvjetima omogućile redovitu oskrbu snaga. U osobito teški zimskim uvjetima niskih temperatura i visokog snijega snage HV i HVO pokazale su visoku borbenu vrijednost.

Međutim veliki psihofizički napori kojima su bili izloženi vojnici zahtjevali su često povlačenje i odmor upotrebljenih postrojbi, što je imalo utjecaja na sporo napredovanje u dubinu bojišnice.

Ovom značajnom operacijom Hrvatska vojska ovladala je planinskim visovima oko Livanjskog polja, čime su stvoreni uvjeti za pripremu i provedbu operacije Oluja. Operacija Zima '94 odvijala se u ekstremnim zimskim vremenskim uvjetima, po visokom snijegu, snježnoj oluji i uz vrlo niske temperature i do -20 celzijevih stupnjeva. Zbog neprekidnog boravka i borbenog djelovanja u takvim vremenskim uvjetima mnogi su hrvatski vojnici u ovoj operaciji pretrpjeli smrzavanje pojedinih ekstremiteta (ruku i nogu) koji su im morali biti amputirani. Zbog toga je operacija Zima 94 u povijest Domovinskog rata ušla kao primjer iznimnih fizičkih i moralnih napora kroz koje su prolazili hrvatski branitelji u obrani od agresije i oslobađanju okupiranog teritorija. U konačnici, napadi Srba na Bihać su oslabili i Bihaćki branitelji su dobili značajan predah. U narednim danima i tjednima Armija BiH i HVO Bihaća povratit će okupirana sela i odbaciti neprijatelja dalje od Bihaća. Time je sačuvana presudna Bihaćka enklava u dramatičnim trenucima Domovinskog rata i rata u BiH.

181

Ostale vojno – policijske akcije i događaji tijekom rata Krvavi Uskrs, 31.03.1991.

Nakon što su u ožujku 1991. Predsjedništvo SFRJ i Štab Vrhovne komande OS SFRJ najavili uvođenje izvanrednog stanja i rušenje vodstva RH, nastavljene su provikacije i propaganda o tobožnjoj ugroženosti Srba.

U kontekstu toga srpski pobunjenici tada najavljuju "miting istine" na Plitvicama i pripajanje područja NP-a Plitivička jezera općini Titova Korenica, odnosno SAO Krajini. Uslijedile su provokacije u mjestima oko Plitvičkih jezera, a 28. ožujka Mile Martić šalje policajce iz Knina da spriječe prosvjednike koji su bili protiv pripajanja Plitvica općini Titova Korenica. Na ulazima u nacionalni park na jarbolima su izvješene srpske i jugoslavenske zastave.

Sljedeći dan, 29. ožujka, "milicajci" iz Knina zauzimaju upravne zgrade NP-a Plitvice. Tako je Izvršno vijeće Titova Korenica preuzelo nacionalni park.

Poslije takvih alarmantnih vijesti predsjednik Tuđman je donio odluku o uvođenju ustavnopravnog poretka na području Nacionalnog parka, a ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac poziva suradnike na hitne konzultacije u Zagreb.

Akciju su, pod zapovjedništvom MUP-a RH, vodili Josip Lucić, zapovjednik specijalaca iz Rakitja (kasnije "Tigrovi"), i Marko Lukić, pomoćnik ministra za specijalne jedinice i zapovjednik specijalaca iz Lučkog, kojem je zamjenik bio Joško Morić.

Tijek izvođenja akcije pripadnika MUP-a RH

Zapovjedništvo za vođenje akcije bilo je smješteno u karlovačkoj policijskoj 182

postaji, a načelnik te PU bio je Ivan Štajduhar.

Najprije su specijalci iz Lučkoga, njih dvadesetak, koje je vodio Slavko Butorac, zauzeli mostobran i autobusno ugibalište gdje su "martićevci" držali položaje. Budući da je bila gusta magla, kolona postrojbi MUP-ovih specijalaca se kretala sporo.

Bitka za Plitvice počela je između 6 i 7 sati. Na čelu kolone Anto Jurendić je vozio borbeno oklopno vozilo. U tom vozilu bili su specijalci MUP-a iz Lučkoga. Pripadnici jedinice za posebne zadaće MUP-a iz Rakitja (jezgra buduće 1. gardijske brigade " Tigrova ") bili su iza njih stotinjak metara u autobusu koji je vozio Ljubo Ćesić - Rojs. Kad je borbeno oklopno vozilo zastalo ispred barikade, srušenih stabala, martićevci su zapucali na policajce iz svih sredstava. Rojs se nije uspaničio nego je otvorio vrata, pa su počeli iskakati u punoj borbenoj opremi. Tada je autobus pogodio tromblon na kojemu, srećom, nije bio izvađen osigurač. U tom puškaranju šest pripadnika MUP-a je ranjeno, uglavnom u autobusu. Brzo su se pribrali i uzvratili paljbu, a Josip Lucić, koji je zapovjedao akcijom, izdao je zapovjed za pokret i napredovanje.

Pogibija Josipa Jovića

Izjava Petra Bajana, tadašnjeg pripadnika jedinica MUP-a RH i sudionika akcije: • " Razvili smo se u strijelce, ali smo sporo napredovali zbog dubokoga snijega. Do pošte smo izbili za oko dva i pol sata.

Martićevi policajci su se izvlačili iz hotela Plitvice ( bivši hotel Bellevue ), gdje su bili smješteni. Budući da je operacija bila gotova oko 11 sati, malo smo se šalili, a Jović je otišao prema pošti.

Pokraj pošte bilo je mitraljesko gnijezdo koje je martićevcima štitilo odstupnicu. Tog mitraljesca, na žalost, nismo prije locirali. Kad je na Jovića zapucano, on je zalegao. Pogođen je dok je padao na zemlju, baš u dio tijela koji nije zaštićen pancirkom. " Izjava Miljenka Kožulja, tadašnjeg pripadnika jedinica MUP-a RH i sudionika akcije • " Vidio sam ga iza stabla kako pada. Dotrčao sam do njega i pitao što mu je. Samo je odgovorio: 'Ništa'. Ležao je duboko u snijegu, strgao sam svoju pancirku i masku, prihvatio ga, ali već se počeo gubiti. Posljednje riječi su mu bile: " Tata, tata ". Bio je strašno blijed i već su dotrčali Ivan Ljubić, Predrag Petrović, Vinko Ravić i Darko Fistrić. Nakon pružanja prve pomoći dr. Husar je tražio 183

helikopter. " Izjava Željka Kekića, čovjeka od posebnog povjerenja ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca • " Jović se sav tresao. Dok su se dečki borili za njegov život, motorolom sam zvao Morića u Karlovac i tražio helikopter... Kad sam za koji trenutak iznad nas vidio helikopter, ostao sam u šoku, bio je to vojni helikopter MI8. Nazovem Morića i kažem da iznad nas lebdi vojni helikopter. U eteru je nastao muk...

Nakon tri minute, koje su trajale cijelu vječnost, Morić se javlja i govori neka ništa ne poduzimamo. Helikopter se spustio na tlo, iz njega je izišao neki major i rekao da su došli pružiti pomoć ranjenima, bez obzira s koje su strane. Kažem da imamo ranjenika...

Na žalost, Jović je već bio mrtav.

Kasnije smo doznali da je Boljkovac s Antunom Tusom, koji je tada još bio u Beogradu, dogovorio da pošalje jedan helikopter za prijevoz ranjenika. Vojni helikopter je tu stajao još sat i pol pa otišao dalje. " • " Dan poslije "Krvavog Uskrsa" u Plaškom je, zajedno s nekolicinom pobunjenih Srba, zarobljen i Momir Lazić, "novinar" iz Karlovca, koji je nosio motorolu s ukucanom frekvencijom na kojoj su hrvatski specijalci održavali vezu tijekom akcije. Motorola je oduzeta kao dokazni materijal, međutim, ubrzo je tajanstveno "nestala" iz PU Karlovac...

Rezultati akcije i daljnji tijek događaja na Plitvicama

Uskrs 1991. nazvan je "krvavim" zbog ranjenih i mrtvih na Plitvicama. U okršaju na Plitvicama snage MUP-a RH zarobile su 12 srpskih pobunjenika, a među njima su bili Goran Hadžić i Boro Savić, koji će postati vođe pobunjenih Srba u istočnoj Slavoniji. Nakon očevida pripadnika MUP-a RH na Plitvicama su se rasporedile tenkovske postrojbe JNA koje su se pravile da "razdvajaju zaraćene strane".

Treba napomenuti da se toga dana, na Plitvicama nalazilo oko 400 turista, uglavnom iz Italije, a koji su bili u šoku doznavši što se sve događa. Srbi su ih koristili kao živi štit te hrvatske snage nisu smjele na pobunjenike udariti svom žestinom.

Specijalce MUP-a RH na Plitvicama su zamijenili pripadnici temeljne policije PU Gospić, uspostavljena je policijska postaja, a sve je nadgledala JNA. Takvo stanje je trajalo neko vrijeme dok se hrvatska policija, uslijed 184

agresije, nije povukla s Plitvica.

Akcija SAVULJA – napad na barikadu

Masakr 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. svibnja 1991. godine, unatoč uvriježenom mišljenju, nije bio prvo ratno događanje u Slavoniji prethodio je napad na barikadu pobunjenih Srba u mjestu Savulji, nekoliko kilometara od Borova Sela. Ta je barikada, slabo je poznato u domaćoj javnosti, osvanula istoga dana kao i barikade na Plitvicama, na katolički Uskrs 1991. godine. Hrvatska je i ove godine obilježila obljetnicu pogibije Josipa Jovića, a priča o akciji u Savulji pada u zaborav ili se, kako tvrde njezini neposredni sudionici, godinama (svjesno) iskrivljava. Jedan od njih, čovjek koji je zapovijedao akcijom, umirovljeni je pukovnik HV-a Nikola Jaman. Jaman, tvrdi da je upravo ova akcija , prva ratna akcija u Slavoniji i Baranji.

“Nedavno sam doživio infarkt i želja mi je konačno pred hrvatskom javnosti demistificirati tu akciju kako istina ne bi sa mnom otišla u grob”, kaže Nikola Jaman.

185

Na toj su barikadi, pobunjeni Srbi, koje je JNA tjednima prije naoružavala, zaustavljali i maltretirali hrvatske građane. Uz povike “Ovo je Srbija, nemate što ovdje tražiti”, otimali su im vrjednije stvari koje su imali sa sobom. Tražio je, kaže, od nadležnih da se odmah krene u akciju, no tek na pravoslavni Uskrs - dva tjedna kasnije - tadašnji načelnik Policijske uprave Josip ReihlKir donio je odluku o razbijanju barikade.

Izvršenje akcije - Oko 18 sati, na poziv Reihl-Kira, Jaman stiže u policiju, gdje je uz njega i ostale policijske zapovjednike bilo još desetak osoba. Tada je rečeno: “...moramo razbiti barikadu da im pokažemo da ih ne mogu postavljati u našoj državi”. Kod Nemetina ekipa za napad se ukrcala u kamion, a kod Mišina brda stiže ih Kir u automobilu, zaustavlja kamion i daje Jamanu noćnu optiku, koja se pokazala neispravnom. On se vraća natrag, a ekipa nastavlja.

Prema Jamanu, nisu djelovali sukladno Kirovom planu, glavnom cestom, nego su krenuli po planu Nikole Jamana, sporednim putem. Otprilike kilometar i pol prije Savulje u polju Jaman ostavlja kamion i osam ljudi.

Prema njegovom kazivanju, jednostavno, nije bilo toliko ljudi potrebno. Još je šestoricu ostavio na početku farme na ulazu u Savulju jer je računao da će se tim putem i povlačiti. Prema informacijama policije, na farmi i nakon nje trebale su biti tri četničke predstraže.

Ispostavilo se, međutim, da policijske informacije nisu bile točne - ni jedna od tri straže nije bila na mjestu na kojemu je rečeno da će biti, zbog čega je, prisjeća se, gotovo ubio nedužnog čovjeka - te se nakratko povukao i izmijenio plan napada na barikadu. To je i razlog zbog kojega se akcija, prema planu započeta oko 23 sata, odužila do iza ponoći.

Izvadak iz izjave Nikole Jamana, zapovjednika napada • - Povukli smo se 300-400 metara gore prema žitu, prema pruzi i 186

održali kratak sastanak. Rekao sam im, ako vi nećete idem sam, no oni odgovaraju “stari, idemo s vama”. Tada sam odredio tko će udariti na reflektor, a tko će napasti osama i zoljama, dok će svi ostali pucati automatskim oružjem. Znao sam, naime, da su pijani te da neće očekivati nečiji napad izravno prema reflektoru - kaže.

Akcija je bila uspješna, a barikada - bar nakratko - razbijena. Nitko od sudionika akcije, među kojima je, otkriva nam, bio i Mirko Norac, nije stradao.

Oko 3.30 sati Jaman se vratio u osječku policijsku upravu.

- Tajnice više nije bilo, te sam onakav, sav blatan i prljav, ušao izravno kod Kira u ured. Ustao se sa stolice i sav u čudu kazao: “Pa, Nikola, ti si se vratio”, na što sam mu odgovorio: “Što, zar si mislio da ću poginuti”. To je prava istina o razbijanju barikade, ne kod Borovog Sela već kod Savulje, koja se već godinama različito i pogrešno interpretira, a pojedinci plasiraju priče poput one da su na barikadu pucali Šušak, Vukojević i Glavaš - poručuje Nikola Jaman te zaključuje kako će sve koji nastave tvrditi da su spomenuta trojica izvela ovu akciju tužiti, a odštetu koju eventualno dobije tom tužbom darovati djeci poginulih branitelja.

Izvadak iz izjave Nikole Jamana u svezi pištolja koji je u propagandne svrhe koristio gen. JNA Blagoje Adžić • “Pištolj kojim je Adžić mahao je moj, i nije nađen na cesti, kako je to tvrdila Kirova žena, nego ovdje negdje u polju jer se nije pucalo s ceste”, poručuje, također, Jaman te dodaje kako Reihl-Kir uopće nije bio u toj akciji, već u svome uredu. “Riječ je o istini, želim da povijest pamti istinu. A oni, ako imaju 'tri čiste', neka me pozovu Hloverka ili Togonal i suoče s Boljkovcem, Manolićem, Degoricijom i onima, poput Hedla ili Flaudera, koji zastupaju tezu da su Šušak, Vukojević i Glavaš izveli tu akciju”, zaključuje Jaman. Želja mi je pred hvatskom javnosti demistificirati tu akciju kako istina ne bi sa mnom otišla u grob.

187

Zasjeda u Kusonjama

Početkom rujna 1991. na zapadnoslavonskoj bojišnici već se vode teške i intenzivne borbe. Malobrojne i slabo naoružane hrvatske snage pokušavaju zaustaviti napadaje Banjalučkog korpusa JNA i snaga pobunjenih Srba koje nastoje presječi auto-cestu Zagreb-Beograd i ovladati većim naseljima. Jedno od tih naselja je i Pakrac. Prvih dana rujna 1991. u pomoć obrani Pakraca stigla je "A" satnija 1. bojne 105. bjelovarske brigade ZNG-a. Kako bi izvidio stanje na bojišnici, Izviđački vod "A" satnije 8. rujna 1991. improviziranim oklopnim transporterom odlazi u izviđanje okolice Pakraca. Kada su utvrdili da na ulazu u selo Kusonje nema neprijateljskih barikada, sa transporterom ulaze dublje u selo, ali upadaju u pripremljenu zasjedu. S obzirom da im je transporter pogođen, pod uraganskom vatrom svih 20 hrvatskih vojnika sklanja se u prvu kuću. Kuća se ubrzo našla pod snažnom pješačkom i paljbom tromblona i kumulativnih mina srpskih paravojnika potpomognutih logistikom i naoružanjem JNA. Međutim, hrvatski vojnici su, iako malobrojni i okruženi višestruko nadmoćnim neprijateljem pružili izuzetno jak otpor. Neprijatelj se nije uspio niti približiti opkoljenoj kući, a svaki pokušaj pješačkog napada završio je sa mnogim poginulim i ranjenim srpskim vojnicima. Kada su u zapovjedništvu brigade saznali za zasjedu, opkoljenima je poslana pomoć u ljudstvu koja se uspjela probiti svega na desetak metara od kuće, pozivajući opkoljene hrvatske vojnike na proboj. S obzirom da su opkoljeni branitelji već imali poginule i ranjene pripadnike, preživjeli su odbili izići i ostaviti ranjene suborce. Tek kada je neprijatelj uspio minirati kuću, u prijepodnevnim satima 9. rujna 1991., preživjela šestorica branitelja sa uzdignutim rukama izišli su na predaju. Suprotno svim ratnim pravilima i konvencijama, srpski paravojnici pobili su zarobljene i ranjene gardiste. U veljači 1992.

188

ekshumirano je iz masovne grobnice Rakov Potok 18 uniformiranih tijela i 23 civila.

Operacija BURIN

U nastavku prenosimo u cjelosti, izvorni znanstveni članak Jakše Raguža, " Operacija Burin "

189

ČSP, br. 3., 633.-657. Zagreb, 2009.

633

UDK: 355.4(497.6-3 Hercegovina)’’1995’’ 355.1(497.5)’’1995’’ Izvorni znanstveni članak Primljeno: 15. 1. 2009.

Prihvaćeno: 9. 11. 2009.

Operacija “Burin” – planovi Hrvatske vojske za zauzimanje istočne Hercegovine 1995. godine JAKŠA RAGUŽ Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Hercegovački korpus VRS često je od 1992. do 1995. godine topnički napadao na dubrovačku rivijeru i dolinu Neretve pri čemu je stradao veliki broj civila i paraliziran je normalan život stanovništva. Nastojeći prekinuti ove napade, Glavni stožer HV-a je za jesen 1995. godine pripremio planove za zauzimanje dijela istočne Hercegovine odakle je djelovalo topništvo VRS. Zbog spleta diplomatsko-vojnih okolnosti operacija nije provedena. Na temelju arhivske građe, te memoarskih djela međunarodnih mirovnih posrednika i hrvatskih, srpskih i crnogorskih političkih dužnosnika, autor prezentira kako je bila zamišljena operacija, planirane dosege, te razloge zbog kojih je suspendirana.

Ključne riječi: istočna Hercegovina, Dubrovnik, Domovinski rat, operacija „Burin“.

Uvod

Nakon što je 22. srpnja 1995. između državnog vodstva Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine (BiH) potpisana „Splitska deklaracija“ o uzajamnoj vojnoj suradnji, koja je dopuštala Hrvatskoj vojsci (HV) da legitimno boravi i djeluje u BiH, HV i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) su izveli operaciju „Ljeto 1995.” kojom su ovladali Bosanskim Grahovom (28. srpnja) i Glamočem (29. srpnja). Time je zaustavljena srpska ofenziva na Bihać te stvoreni uvjeti za provedbu „Oluje” i oslobađanje središnje Hrvatske.1 Tijekom rujna i početkom listopada na prostoru zapadne Bosne hrvatske su postrojbe operacijama „Maestral-2“ i „Južni potez“ ovladale Drvarom, Jajcem, Šipovom i Mrkonjić Gradom te se našle na prilazima Banjoj Luci, dok je Armija BiH (ABiH) ovladala Donjim Vakufom, Bos. Petrovcem, Bos. Krupom, Ključem i Sanskim mostom, te se primakla Prijedoru. Nakon ovih operacija oružane snage BiH Srba kontrolirale su manje od 45% BiH, što ih je konačno natjeralo da pristanu na mirovne pregovore o završetku rata.2 1 2

Davor MARIJAN, Oluja, Zagreb 2007., 52-54.

Davor DOMAZET – LOŠO, Hrvatska i veliko ratište, Zagreb 2002., 250.-254.

634

JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

Sve navedeno su poznate činjenice. Međutim, manje je poznato da je Glavni stožer HV-a (GSHV) za jesen 1995. godine planirao operaciju zauzimanja

190

istočne Hercegovine pod kodnim nazivom „Burin“, koja zbog spleta političkodiplomatskih događaja nije provedena. Prema tim planovima „Burinom“ su snage HV-a Južnog bojišta, uz potrebno ojačanje i suradnju s HVO-om i ABiH, trebale prodorom razbiti srpske snage u zoni Stolac – Bileća – Grančarevo – Jablan do – Ravno, zauzeti zaleđe Dubrovnika i jugoistočne Hercegovine, te na crti Dabarsko polje – Bilećko jezero – državna granica Crne Gore preći u obranu.3

Motivi za provedbu operacije

Glavni motiv koji je hrvatske oružane snage naveo na operaciju „Burin“ bio je što je Hercegovački korpus Vojske Republike Srpske (VRS) počevši od 1992. pa tijekom idućih godina sustavno topnički terorizirao dubrovačko područje, te jugoistočnu Hercegovinom pod nadzorom HVO-a (Ravno, Neum, Stolac, Čapljina i Mostar). Bila je riječ o tzv. „strategiji odmazde“ zbog onemogućavanja realizacije dvaju temeljnih ratnih ciljeva VRS na Južnom bojištu - izlaska na more i zaposjedanja doline Neretve, te o načinu djelovanja VRS kojim se dio postrojbi HV-a i HVO-a nastojalo vezati uz ovaj prostor i onemogućiti njihovu uporabu na nekom drugom bojištu.4 Kao pokazatelj ovih teritorijalnih aspiracija može se navesti prijedlog međuetničkog razgraničenja BiH pod naslovom „Territorial and constitutional proposals“ koji su u srpnju 1995. čelnici Republike Srpske (RS) dostavili međunarodnim mirovnim posrednicima. U njemu se navodi da bi „linija razgraničenja između dvije strane išla između otoka Hvara i otoka Korčule, zatim između Hvara i poluotoka Pelješca, zatim uzvodno rijekom Neretvom...“.5 U topničkim napadima VRS-a uz veliku materijalnu štetu, stradao je i veliki broj civila i branitelja. Prema izvješću Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske, zbog granatiranja šireg područja Dubrovnika, od Konavala do Stona, u razdoblju od 26. listopada 1992. do 30. kolovoza 1995., smrtno je stradalo 9 civila, teže tjelesne ozljede zadobilo je 12 i lakše tjelesne ozljede 6 civila. Samo u općini Konavle je na oštećenim civilnim i gospodarskim objektima (primarno Zračnoj luci „Dubrovnik“ koja je bila česta meta napada) nastala izravna šteta od preko dva milijuna kuna.6 I u Hercegovini su stradavali mnogobrojni Središnji vojni arhiv Ministarstva obrane Republike Hrvatske (dalje SVAMORH), fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, registrator (dalje reg.) 26/95. Direktiva GSHV za napad Op.br 14/95. RP/14/95., od 3. IX. 1995, kao prilog akta Kl: 80-01/95-02/08, Ur. br: 512-06-05/01-95537., od 7. IX. 1995.

4 Isto.

5 Nikola KOLJEVIĆ, Stvaranje Republike Srpske: dnevnik 1993-1995: sećanja i svedočenja, Knjiga 2., Beograd 2008., 192.

3

191

Županijski sud u Dubrovniku. (dalje ŽSD), spis Kio 18/93., 495. Izvješće Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske Istražnom centru Županijskog suda u Dubrovniku o posljedicama granatiranja šireg područja Dubrovnika. Br: 511-03-04/2-KU-III/20-95., od 9. IV. 1996.

6

635

JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

civili. Posebice brutalan napad se dogodio 11. studenog 1994. kada je srpsko topništvo bombardiralo mostarsku katedralu u kojoj se u tom trenutku nalazilo 50 djece na vjeronauku. Od udara granata je ubijeno dvoje, a četvero djece teško je ranjeno.7 Godinama je stanovništvo na jugu Hrvatske zazivalo vojno „rješenje“ terora Hercegovačkog korpusa.8 Nakon što je HV u svibnju 1995. operacijom „Bljesak” u kratkom roku završio četverogodišnju okupaciju zapadne Slavonije, i otvaranjem autoceste omogućio normalizaciju života, i na jugu Hrvatske se javila želja da se sličnom operacijom završi topnički teror iz istočne Hercegovine. Dubrovački dopisnik „Slobodne Dalmacije“ Luko Brailo objavio je 12. lipnja tekst pod znakovitim naslovom „Bljeskom na neljude” u kojem je iznio želju pučanstva na jugu Hrvatske za djelovanjem HV-a protiv Hercegovačkog korpusa: „Pitanje je do kada će ljudi s juga Hrvatske, jednako kao i oni u županjskoj Posavini, moći računati na sreću? Ili će Hrvatska kao međunarodno priznata država povući neki drugi odlučujući potez? Posve je točno kako Hrvatska u ovom trenutku nastoji mirno i civilizirano rješavati sve probleme, pa i one sa istočnohercegovačkim Srbima. No kad se prijeđe svaka mjera i svaki prag moguće ljudske, vojne, političke i svake druge tolerancije, onda je logično očekivati kako će Hrvatska kazati – Vučurevići i vama slični – sad je dosta? ... Ili će se Vučurevićevi sljedbenici sami dozvati pameti (u što sumnjamo), ili će Hrvatska, unatoč anemičnoj međunarodnoj zajednici, preuzeti stvar u svoje ruke. Bljeskovito. Onako kako se to radilo prigodom oslobađanja juga Hrvatske, Miljevačkog platoa, Gospićkog džepa, zapadne Slavonije...

S ljudima lijepo, s neljudima onako kako ih spada...“.9 Bilo je očito da je zbog dugoročne geostrateške sigurnosti Dubrovnika i doline Neretve potrebno potisnuti VRS iz istočne Hercegovine, te time završiti topnički teror. Glede dubine prostora kojim je trebalo ovladati, on je bio značajan – predviđalo se zauzimanje oko pola teritorija istočne Hercegovine pod srpskim nadzorom. No, operacija je s obzirom na situaciju bila opravdana. Naime, VRS je raspolagao značajnim brojem dalekometnih topova te raketnim sustavom tipa „Orkan“, dometa od oko 50 km, tako da je dubrovačku rivijeru mogao tući iz velike dubine. Stoga je VRS trebalo potisnuti zaista daleko. 10 Osim zaustavljanja topničkog terora, odluka za „Burin“ je donesena i zbog procjene da je s trenutnih položaja VRS dugoročna opasnost za jug Hrvatske.

192

Napadom na smjeru Trebinje - Plat tj. Cavtat VRS bi mogao odsjeći Konavle od Dubrovnika, okupirati ih i tako dobiti izlaz na more, što bi se pred međunarodnom javnosti moglo pravdati kao kompenzacija za gubitak Bos. Grahova, Glamoča i drugih zapadnobosanskih općina. Također, napadima s planinskih Karlo ROTIM, Obrana Herceg-Bosne II. Široki Brijeg 1998., 405.-406. „Svijet što ne obada četničke granate“, Slobodna Dalmacija, (Split) 14. VIII. 1994., 6.-7., „Opet granate na Konavle”, Slobodna Dalmacija, 19. VIII. 1994., 3., „Moramo spriječiti napade”, Slobodna Dalmacija, 26. VIII. 1994., 2., „Granate na Konavle”, Slobodna Dalmacija, br. 15957., 27. V. 1995., 3.

9 „Bljeskom na neljude”, Slobodna Dalmacija, br. 15971., 12. VI. 1995.

10 Duško TOPALOVIĆ, Balkanska Europa, Zagreb 2000., 123, 163.

7 8

636

JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

uporišta na obodu jugoistočne Hercegovine (Velež, Sniježnica, Hrgud i dr.)

VRS je mogla ovladati dolinom Neretve i opasno ugroziti deltu Neretve koja se nalazi u Hrvatskoj.11 Hercegovački korpus je zaista od 12. do 30. kolovoza 1995. napadao s ciljem odsijecanja prostora južno od Dubrovnika, te upada u dolinu Neretve, no s vrlo malim rezultatima.12 Najznačajniji cilj kojim je operacijom „Burin“ trebalo ovladati bilo je Trebinje, grad u kojem je VRS imao zapovjedna mjesta svojih postrojbi, logističku i personalnu osnovu, dok su u okolici bili topnički položaji s kojih je napadana dubrovačka rivijera. Iz Trebinja su i JNA i VRS od rujna 1991. godine pa nadalje organizirali i provodili napade na Dubrovnik. Neutralizirati Trebinje s općinom značilo bi trajno ukloniti srpske oružane postrojbe sa svih položaja blizu hrvatske granice, te ih odmaknuti tako daleko da ne mogu topništvom tući po dubrovačkom priobalju. Plan je također predviđao zauzimanje Ljubinja, logističkog centra VRS-a za topničko razaranje Stoca, Čapljine i Neuma, te dovođenje u poluokruženje Bileće gdje je bilo Zapovjedništvo Hercegovačkog korpusa VRS-a.13 Uspješnim završetkom operacija „Ljeto-95“ i „Oluja“ veliki broj postrojbi i tehnike HV-a više nije bio vezan uz prostor središnje Hrvatske i iako je većina demobilizirana, dio se mogao zadržati i angažirati u provedbi napadnog djelovanja na Južnom bojištu. Procjena GSHV-a je bila da je za to pravi trenutak jer je u postrojbama VRS-a zbog pada „Republike Srpske Krajine“ i jugozapadne Bosanske krajine, te otvorenog sukoba između dvojice čelnih ljudi RS-a; predsjednika RS Radovana Karadžića i zapovjednika VRS generala Ratka Mladića, došlo do erozije sustava obrane, gubljenja inicijative i pada morala na svim razinama.

Također da je glavnina snaga VRS-a vezana uz druge bojišnice u BiH i u slučaju snažnoga hrvatskog napada iz više smjerova snage Hercegovačkog

193

korpusa na terenu ne bi mogle obraniti cjelokupni prostor Hercegovine koji nadziru, a ne bi mogle dobiti ni značajniju pomoć od drugih dijelova VRS-a.

Stoga je 3. rujna 1995. načelnik GSHV-a general zbora Zvonimir Červenko izdao zapovijed za napadnu operaciju „Burin“.14

SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 26/95. Direktiva GSHV za napad Op.br 14/95. RP/14/95., od 3. IX. 1995, kao prilog akta Kl: 80-01/95-02/08, Ur.br: 512-06-05/0195-537., od 7. IX. 1995.

12 SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 1/95., spisi br. 268, 276, 284. Tjedno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta. Kl: 81-95-02-01, Ur.br: 3105-03-02-95-268., od 18. VIII. 1995., Tjedno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta. Kl: 81-95-02-01, Ur.br: 3105-03-02-95-276., od 25. VIII. 1995., Tjedno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta. Kl: 81-95-02-01, Ur.br: 3105-03-02-95-282., od 1. IX. 1995.

13 SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 26/95. Direktiva GSHV za napad Op.br 14/95. RP/14/95., od 3. IX. 1995, kao prilog akta Kl: 80-01/95-02/08, Ur.br: 512-06-05/0195-537., od 7. IX. 1995.

14 Isto.

11

637

JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

Procjena snaga Hercegovačkog korpusa i Vojske Jugoslavije

Po podacima kojima je raspolagao GSHV, područje koje je trebalo zauzeti držale su uglavnom snage Hercegovačkog korpusa VRS-a jačine dviju ojačanih brigada: - 1. hercegovačka motorizirana brigada Trebinje, - 13. motorizirana brigada ojačana dijelom 15. lake brigade Ljubinje, - snage iz sastava Sarajevsko-romanijskog korpusa ekvivalenta jedne bojne.

Potporu ovim snagama davao je 7. mješoviti artiljerijski puk.

Prema procjenama, srpske snage su se nalazile na sljedećem borbenom rasporedu: - Trebinjska brigada je nadzirala prostor od granice s Crnom Gorom do prometnice Ravno – Ljubinje, i bila ojačana dijelom snaga iz Sarajevsko-romanijskog korpusa, - 13. brigada ojačana dijelom Ljubinjske brigade je držala područje od prometnice Ravno – Ljubinje do korita rječice Radimlje sjeveroistočno od Stoca, - u pričuvi u Bileći je bila jedna bojna ročne vojske. Na terenu je bilo i četničkih dragovoljaca iz Srbije i Crne Gore tj. Savezne Republike Jugoslavije (SRJ).

Paljbeni položaji Korpusnog topništva nalazili su se na području vojnog poligona Grab, sela Tuli i Uvjeće, u Mokrom polju (općina Trebinje) te kraj sela Mišljen i Bančići (općina Ljubinje).

194

Prema dostupnim podacima GSHV je procjenjivao da Hercegovački korpus tj. VRS osim navedenih tj. raspoređenih snaga nema u pričuvi gotovih operativnih snaga koje bi mogao uvesti u bojni postav. Jedino je bilo moguće da se iz postojećih snaga na ostalim bojištima dio ljudstva prebaci na ugroženo područje, ili da uputi ročne vojnike iz sastava 15. brigade koji su bili na obuci u vojarni u Bileći. Pristigle snage Sarajevsko-romanijskog korpusa, te snage četničkih dragovoljaca iz SRJ su bile pridodane u postojeće formacije na pravcima Zgonjevo-Poljice, te prostoru Veličana u Popovu polju, dok je jedan dio bio u pričuvi na prostoru Zubaca, graničnom području Trebinja s Crnom Gorom.

Ljudstvo Trebinjske i 13. brigade je većinom bilo iskusno jer je sudjelovalo u borbama još od 1991. godine, ali je u njima bilo i neiskusnih vojnika dovedenih prilikom novih mobilizacija.

Nakon neuspjelih kolovoških napada, snage VRS su prešle u obranu te intenzivno utvrđivale obranu s težištem uz prometnicu Dubrovnik – Trebinje – Ljubinje. Prva crta obrane je utvrđena u drugom stupnju, s mnogobrojnim bunkerima, a svi možebitni smjerovi napada su zapriječeni. HV je očekivao da će VRS izvoditi odsudnu obranu na trenutnoj liniji bojišta jer nije imao izrađene ni inženjerijski uređene pričuvne položaje na koje bi se mogao povući te s njih pružiti ozbiljniji otpor. Otpor po dubini se očekivao duž tenkoprohodnih 638 JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

smjerova i prometnica uz koje su srpske postrojbe do tada uredile zaklone za topništvo i oklopništvo. GSHV je očekivao topničke udare po topničkim položajima i taborištima HV-a, kao i po civilnim i infrastrukturnim ciljevima u dubini teritorija kako bi se unijela panika među stanovništvo. Nije isključena ni mogućnost uporabe bojnih otrova.

Istočno, na lijevom krilu, Hercegovački korpus se naslanjao na oružane snage SRJ iz sastava Podgoričkog korpusa Vojske Jugoslavije (VJ), Jugoslavenske ratne mornarice i Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) Crne Gore. Prema hrvatskim obavještajnim procjenama, ove snage su imale sljedeći sastav i raspored: - Taktička grupa jačine pješačke bojne iz sastava 179. motorizirane brigade Nikšić je bila razmještena na prostoru pograničnog sela Vilusi, jedna oklopna satnija iz sastava 5. motorizirane brigade na prostoru Vraćenovića, te dio topništva iz puka Danilovgrad na prostoru Osječenice, - 81. brigada Obalne obrane, ojačana izviđačko-diverzantskom satnijom i satnijom specijalne policije MUP-a Crne Gore koja je nadzirala hrvatsko-crnogorsku

195

granicu, - 110. motorizirana brigada koja je imala položaje sjeverozapadno od Boke kotorske, kraj sela Kamena, Kruševica i Kapa, - flota VJ bazirana u Boki kotorskoj koja se nalazila u prvom stupnju pripravnosti.

Prema hrvatskoj obavještajnoj procjeni VJ imao je u Boki relativno velike snage: 3 velika patrolna broda, 4 raketne topovnjače, 5 raketnih čamaca, 5 torpednih čamaca, 2 podmornice tipa 821-831, 2 - 3 podmornice tipa 911, 15 desantno-jurišnih čamaca, bojnu mornaričko-desantnog pješaštva, 30 pomorskih i 30 kopnenih diverzanata i oko četiri tisuće raznih mina.

- Na Zračnoj luci Podgorica Jugoslavensko ratno vazduhoplovstvo (JRV) je imalo raspoređena 44 zrakoplova N-62 Super galeb, 20 zrakoplova J-22/NJ22 Orao, 11 helikoptera Mi-8, 4 helikoptera Gazela, 3 helikoptera Ka-25, 2 helikoptera Ka-28 i 3 helikoptera Mi-14. JRV se mogao koristiti i letjelištima u Tivtu i Danilovgradu.

Navedene kopnene i mornaričke postrojbe uglavnom su popunjavane mobiliziranim stanovništvom iz Boke i Nikšića. Ljudstvo je dijelom sudjelovalo u ratnim operacijama 1991. - 1992., no zbog mnogih razloga odaziv na mobilizaciju nije bilo veći od 30%. Ove postrojbe su vršile nadzor i osiguranje granice od prodora HV-a u slučaju eskalacije sukoba s VRS-om.

Prema trenutnoj političkoj situaciji GSHV je procjenjivao da se ove oružane snage SRJ ne bi upustile u izravni sukob s HV-om. No, ako bi došlo do eskalacije rata u istočnoj Hercegovini, one bi se ipak mogle, moguće prikriveno, angažirati. Naime, 179. motorizirana brigada i 5. motorizirana brigada s topništvom i oklopom bi mogle intervenirati tj. uključiti se u postojeći borbeni postav snaga Hercegovačkog korpusa u smjerovima Vilusi – Trebinje – Grab i Vilusi – Trebinje – Ljubomirsko polje. To bi bila tek prva etapa. Nakon što bi se provela dodatna mobilizacija, u drugoj etapi se moglo očekivati uključivanje 639 JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

ostalih snaga Podgoričkog korpusa i to na smjerovima prilaza Trebinju, Ljubinju i Berkovićima. Najopasnijom opcijom je ocijenjena mogućnost da u slučaju uspjelog izvođenja obrane prostora istočne Hercegovine, združenim manevrom Hercegovački i Podgorički korpus te Jugoslavenska ratna mornarica ofenzivno djeluju prema Konavlima, s ciljem ovladavanja krajnjim jugom Hrvatske na crti Grab – Dubravka – Molunat. Time bi VJ u svoju korist „riješio“ pitanje Prevlake, a VRS ispunio jedan od ratnih ciljeva Republike Srpske - izlazak na more. Napad ovih srpsko-crnogorskih združenih snaga bi najvjerojatnije

196

tekao na pravcu Zgonjevo – Poljice – Cavtat glavnim, a na pravcu Ljubovo – Glavska – Plat pomoćnim snagama. Napad bi bio praćen topničkim udarima s postojećih paljbenih položaja u zagraničju, te topničko-raketnim udarima flote Jugoslavenske ratne mornarice po vojnim i civilnim te infrastrukturnim ciljevima u Konavlima, Cavtatu i Župi dubrovačkoj. Kako je Jugoslavenska ratna mornarica raspolagala diverzantima i mornaričkom pješadijom, moglo se očekivati miniranje morskih kanala i prolaza, kao i terorističke napade, što bi moglo ugroziti hrvatske snage, pomorski i kopneni promet te izazvati paniku stanovništva južne Hrvatske.15

Operativne zadaće hrvatskih oružanih postrojbi

„Burin“ su trebale provesti postrojbe HV-a podređene Zapovjedništvu Južnog bojišta: 114. brigada (Split), 115. brigada (Imotski), 116. domobranska pukovnija (Metković), 156. domobranska pukovnija (Makarska), 163. brigada (Dubrovnik) ojačane snagama 4. gardijske brigade (Split), 9. gardijske brigade (Gospić), 1. bojne 1. hrvatskoga gardijskog zdruga (Zagreb), 1. bojne 16. topničko-raketne brigade (Bjelovar), 144. brigade (Sesvete) i specijalnim postrojbama MUP-a Policijskih uprava Dubrovačko - neretvanske i Splitsko - dalmatinske, uz potporu Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, te Hrvatske ratne mornarice. Zadaća je bila u zoni Stolac – Bileća – Trebinje – Ljubinje brzim i dubokim prodorom razbiti snage Hercegovačkog korpusa VRS, spriječiti intervenciju Podgoričkog korpusa VJ, zauzeti navedeno područje i na crti Dabarsko polje – selo Krivača – Bilećko jezero – državna granica sa SRJ (isklj.) prijeći u obranu.

Dijelom snaga trebalo je spriječiti svako iznenađenje na crti obrane prema SRJ (crta državne granice) i obalnom pojasu. S tim ciljem, a prema usvojenom planu, nakon otpočinjanja napada trebalo je posjesti Prevlaku (koja je prema međunarodnom ugovoru bila pod nadzorom promatrača Ujedinjenih naroda (UN), organizirati odsudnu obranu od možebitnog napada snaga VJ, uz angažiranje potrebne pričuve.

SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 26/95. Direktiva GSHV za napad Op.br 14/95. RP/14/95., od 3. IX. 1995., kao prilog akta Kl: 80-01/95-02/08, Ur.br: 512-0605/01-95-537., od 7. IX. 1995. i reg. 27/95. Zapovijed zapovjednika Južnog bojišta za obavještajno osiguranje od 1. X. 1995.

15

640

JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

U slučaju uključenja VJ u borbena djelovanja iz Crne Gore (zrakoplovstvo, topništvo, mornarica), hrvatske snage su trebale organizirati i provesti učinkovito neutraliziranje VJ i odvraćanje od daljnjeg djelovanja. Djelovanje

197

po snagama VJ na području Crne Gore hrvatske postrojbe su smjele izvršiti isključivo po zapovijedi načelnika GSHV-a.

Glavne snage – 4. gardijska brigada, 9. gardijska brigada, 144. brigada i 114. brigada – su raspoređene na polaznim položajima u jugoistočnoj Hercegovini, na potezu Stolac – selo Gornje Hrasno. Činile su Operativnu skupinu „Viduša“ sa Zapovjedništvom u Hutovu, a trebale su se borbeno angažirati na smjeru prijevoj Stolovi – Ljubinje – planina Viduša – Bileće, što je bio glavni smjer napada.

Snage 9. gardijske brigade i 144. brigade bi djelovale na smjeru Stolac – Ljubinje – Viduša – Bileća i to angažiranjem 9. gardijske brigade, sa 144. brigadom u drugom ešalonu, na smjeru Stolac – Žegulja – Viduša sa zadaćom razbijanja 13. motorizirane brigade u rajonu Žegulje, osiguranja bočne potpore snagama 4. gardijske brigade, izbijanjem na južni rub Dabarskog polja, ovladavanjem dominantnih kota planina Viduše i Sitnice (Kubaš, Crno osoje, Oštra kosa i dr.) te šireg rajona sela Krivača. Zatim se trebalo spojiti sa snagama 4. gardijske brigade kraj sela Stolice i prijeći u obranu na crti Dabarsko polje – selo Krivača – Ilijina glava (tt 915) iznad Stolica. Time bi se rasjekli taktičko-operacijski smjerovi i kontrolirale ceste kojima su mogle doći snage Hercegovačkog (i Podgoričkog) korpusa iz smjera Gacka i Nevesinja.

Snage 4. gardijske brigade, sa 114. brigadom u drugom ešalonu, na smjeru selo Vinine – Ljubinje – Bileća su trebale razbiti i uništiti 13. motoriziranu brigadu i snage 15. lake brigade VRS-a, ovladati dominantnim kotama planine Viduše, obići snage Trebinjske brigade, te glavninom snaga izbiti na crtu Ilijina glava - Tuhor (tt 749) – Mantokit (tt 705) – selo Bajčetići – selo Dubočani – Kravica (tt 802) u područje zapadno od Bileće i Bilećkog jezera te sjeveroistočno od Trebinja. Tu su trebale prijeći u obranu, a dio snaga, posebice oklopnih, zajedno s ostalim postrojbama Južnog bojišta trebao se angažirati na zauzimanju Trebinja. S dominantnih brdskih vrhova Ilijina glava, Tuhor i Mantokit istodobno bi se nadzirala Bileća i blokirale tamošnje snage Zapovjedništva Hercegovačkog korpusa VRS-a.

Na drugom, pomoćnom smjeru napada trebale su djelovati 156. domobranska pukovnija, 163. brigada (umanjena za jednu bojnu koja je trebala ostati u obrani Konavala) i specijalne postrojbe MUP-a. Polazeći s linije bojišta Orah – Stravča – Dubravka, u pograničnim brdima sjevernih Konavala i Župe, trebale su se angažirati na pravcu: selo Glavska - selo Biograd - Trebinje sa zadaćom razbijanja snaga Trebinjske brigade na crti selo Cerovac – selo Poljice – selo Uvjeća i ovladavanja dominantnim kotama po dubini napada. U nastavku napada

198

trebale su u poluokruženje staviti Trebinje te ga zatim, zajedno s dijelom 4. gardijske brigade, zauzeti. Nakon razbijanja snaga VRS-a, 156. domobranska pukovnija se trebala angažirati na obrani boka specijalnih postrojbi MUP-a.

641 JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

Naime, na ovom je smjeru iznimno značajna zadaća pripala specijalnim postrojbama MUP-a. Prema prvoj zamisli specijalci su trebali s dijelom snaga Južnog bojišta: 156. domobranska pukovnija, 163. brigada (bez jedne bojne) uz potporu topništva djelovati na smjeru Konavle – vrh Škuljevac (tt 1089) kraj sela Konjsko – hidroelektrana Grančarevo, razbiti snage Trebinjske brigade na crti Uvjeća – selo Grab. Zatim su trebali ovladati dominantnim kotama po dubini napada, zaštititi desni bok, što prije izbiti u rajon jezera Grančarevo i Zemljovid zamisli Glavnog stožera HV-a o angažiranju hrvatskih snaga u operaciji „Burin“.

Prema zemljovidu operacije odobrenom od načelnika Glavnog stožera HV-a generala zbora Zvonimira Červenka. SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta. Reg. 26/95. (autor zemljovida Hrvoje Kekez)

642

JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

tu presjeći cestu Trebinje – Vilusi. Time bi prometno odsjekli Trebinjsku brigadu od Crne Gore i spriječili uvođenje i razvoj snaga Podgoričkog korpusa u ovaj dio Hercegovine. Nakon ovladavanja Grančarevom dio položaja u smjeru granice s Crnom Gorom MUP je trebao predati snagama Južnog bojišta, a glavninom snaga ovladati hidroelektranom Grančarevo, te prijeći u obranu.

Naknadno je došlo do promjene plana djelovanja MUP-a, tako da je zadaća specijalaca bila da se (uz ojačanje mješovitom protuoklopnom bitnicom 15. protuoklopne topničko-raketne brigade iz Križevaca) u sudjelovanju s navedenim snagama Južnog bojišta (156. domobranske pukovnije, 163. brigade) i topništvom angažiraju na smjeru Konavle – Škuljevac – brdo Kokotovica (tt 841) s južne strane jezera Grančarevo, sa zadaćom razbijanja Trebinjske brigade na crti selo Uvjeća – selo Grab, ovladaju dominantnim kotama po dubini napada, zaštite desni bok, presjeku cestu Trebinje – Vilusi. Umjesto ka hidroelektrani Grančarevo, specijalci su nakon ovladavanja rajonom Kokotovica dio položaja ka granici prema SRJ trebali predati snagama Južnog bojišta, a glavninom snaga nastaviti napredovanje i ovladati crtom selo Lastva – selo Orahovac – selo Konjsko te tu prijeći u obranu na okolnim dominantnim visovima Mahala (tt.

506) – Štitulja (tt. 1.003) – Kosmač (tt 1.036).

Granice zone djelovanja specijalaca MUP-a su bile; lijevo: Oštra glava (tt 506) – Hum (tt. 400) – Golo br. (tt. 764) – selo D.

199

Lastva; desno: selo Dubravka (isklj.) – V. Svitavac (tt. 1.529) – Štitulja (tt. 1.003) – selo Orahovac – selo Gornja Lastva. Zapovjedno mjesto MUP-a je bilo u Cavtatu.

Na trećem, također pomoćnom smjeru napada, trebale su djelovati ostale snage Južnog bojišta locirane u Popovu polju; 115. brigada u širem rajonu sela Ravno, te 116. domobranska pukovnija na smjeru selo Zavala – selo Orah. Zadaća im je bila da aktivnom obranom vežu i razbiju snage Trebinjske brigade i u drugoj fazi pristupe čišćenju Popova polja od VRS-a.

Uz navedene postrojbe na području Konavala i u blizini Prevlake je kao ojačanje obrane smještena i 1. bojna 1. hrvatskoga gardijskog zdruga koja je s drugim postrojbama HV-a i MUP-a te uz potporu HRM-a imala zadaću odsudne obrane Konavala od napada iz Crne Gore.

Operaciju „Burin“ trebalo je provesti u dvije etape, u trajanju od 4 do 5 dana.

U prvoj je etapi trebalo razbiti srpske snage na prednjoj crti obrane, ovladati brdom Žegulja iznad Stoca, južnim padinama Dabarskog polja, Ljubinjem i teritorijalnim pojasom od sela Rapti južno od Popova polja do vojnog poligona Grab u Zupcima, gdje se očekivalo da VRS ima najbolje utvrđene položaje, te spriječiti uvođenje snaga Podgoričkog korpusa VJ-a.

U drugoj etapi energičnim održavanjem tempa napada trebalo je izbiti na planiranu crtu operacije i spriječiti izvlačenje VRS-a. Okružene srpske snage 643 JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

trebalo je prisiliti na bezuvjetnu i žurnu predaju ili uništiti. Istodobno je trebalo prijeći u obranu posjednutog prostora na sljedećim linijama; desno: rt Prevlaka - selo Đurinići – selo Dubravka – hidroelektrana Grančarevo; lijevo: Stolac – planina Hrgud (isklj.) – Dabarsko polje – Bilećko jezero (sve isklj.).

U aktivnostima na oslobađanju Popova polja, tamošnjih hrvatskih sela, te Ljubinja su kao pomoćne snage trebale sudjelovati i lokalne postrojbe HVO-a.

Međutim, prava zadaća glavnine hercegovačkog HVO-a je bila da djelujući sjeverno od položaja Operativne skupine „Viduša“, tj. iz šireg rajona Stoca i Dubravske visoravni, izvodi napadnu operaciju s ciljem vezivanja tamošnjih snaga Hercegovačkog korpusa, zatim razbijanja dijela 8. nevesinjske motorizirane brigade i 13. motorizirane brigade VRS-a, te u sukladnom djelovanju s 9. gardijskom brigadom oslobodi planinu Hrgud, te zatim planinu Sniježnicu s

200

tamošnjim hrvatskim selima. HVO je svoje djelovanje također trebao uskladiti i s djelovanjem 4. korpusa ABiH na prostoru Mostar – Blagaj – Nevesinje. Za suradnju s HVO-om je bio odgovoran zapovjednik Južnog bojišta, a nakon otpočinjanja operacije GSHV. Zadaća HRM-a je bila izvoditi protudiverzantsku, protupodmorničku, protubrodsku i proturaketnu obranu te protuminsku borbu, a Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane pružati potporu gardijskim snagama pri prodoru, vršiti udare po dubini, prebacivati pješačke snage, udarati po postrojbama, zapovjednim i veznim mjestima protivnika. Zadaća topničkoraketne skupine Južnog bojišta i gardijskih brigada je bila udarati po dubini srpskog rasporeda i neutralizirati topništvo, zapovjedna mjesta, logistiku i onemogućiti grupiranje.

S obzirom na to da se očekivao susret s civilima, te zarobljavanje srpskih vojnika, postrojbe su dobile zadaću da se provedu mjere i djelatnosti s ciljem sprječavanja kriminalnih radnji, paljenja, pljački i kršenja Međunarodnoga ratnog prava tijekom i poslije operacije.16

Pripreme za „Burin“

Iako je zapovijed za „Burin“ formalno datirana 3. rujna, pripreme postrojbi koje su trebale provesti operaciju su počele već polovicom kolovoza. Tako je 1. bojna 9. gardijske brigade 16. kolovoza izvela zapovjedno izviđanje u zoni odgovornosti 156. domobranske pukovnije i 163. brigade. Pripadnici 2. satnije 50. bojne atomsko-biološko kemijske obrane iz Zagreba su 17. kolovoza došli SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 26/95. Direktiva GSHV za napad Op.br. 14/95. RP/14/95., od 3. IX. 1995, kao prilog akta Kl: 80-01/95-02/08, Ur.br: 512-06-05/0195-537., od 7. IX. 1995., Dopuna i promjena GSHV zadaće specijalne jedinice MUP-a određenih direktivom „Burin“. Kl: 80-01/95-02/08, Ur.br: 512-06-05/01-95-565., od 19. IX. 1995. i reg.

27/95. Zapovijed zapovjednika Južnog bojišta za obavještajno osiguranje od 1. X. 1995.

16

644

JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

na Južno bojište. Zapovjedništvo se smjestilo u Orašac, a u Cavtatu, Slanome, Ivanici i Hutovu su formirane dekontaminacijske postaje.17 Zapovjedništvo 81. gardijske bojne provelo je od 1. do 4. rujna zapovjedno izviđanje u zoni odgovornosti 156. domobranske pukovnije, 163. brigade, Borbene skupine „Konavle“ i Borbene skupine „Jug“. Nakon toga je 2. bojna 9. gardijske brigade od 9. do 12. rujna izvela zapovjedno izviđanje u zoni odgovornosti 156. domobranske pukovnije, 163. brigade, Borbene skupine „Konavle“ i Borbene skupine „Jug“. Početkom rujna u Dubrovnik su počela pristizati topnička oruđa iz drugih dijelova Hrvatske.18

201

U rujnu je GSHV proveo niz promjena u zapovjednim strukturama Južnog bojišta. Umjesto višegodišnjeg zapovjednika generala Nojka Marinovića novi zapovjednik Južnog bojišta 16. rujna je postao general-bojnik Živko Budimir.

19 Novi zapovjednik 163. brigade je postao pukovnik Ante Elez, 20 a 156. domobranske pukovnije pukovnik Ratko Dragović – Klek itd. 21 Vjerojatno ove promjene treba promatrati u svjetlu priprema za „Burin“.

Prema zapovijedi GSHV-a u Metkoviću je (u hotelu „Narona“ i taverni „Metković“) 21. rujna formirano Istaknuto zapovjedno mjesto GSHV-a koje je trebalo voditi operaciju. Za zapovjednika je postavljen stožerni brigadir Mate Obradović, a za načelnika stožera brigadir Adam Seferović.22 Nakon formiranja Zapovjedništva brigadir Obradović je od 24. rujna do 1. listopada izvršio nadzor u postrojbama Južnog bojišta, specijalnim snagama MUP-a i dijelu HRM-a na Južnom bojištu koje su trebale sudjelovati u napadu kako bi se uočile i uklonile manjkavosti i nepravilnosti.23 Stanje u postrojbama je bilo dosta dobro. Prema ocjeni GSHV-a Zapovjedništvo Južnog bojišta je kvalitetno razradilo direktivu za ofenzivna djelovanja.24 SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 27/95. Prilog zapovijedi za PNKBO Zapovjedništva Južnog bojišta.

18 SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 24/95. Izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta o primitku topova od ZP Karlovac. Kl: 8/95-02/01, Ur.br: 3105-01-01-95-115/202., 5. IX. 1995.

19 SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 1/95., spis br. 301. Dnevno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta. Kl: 8/95-02/01, Ur.br: 3105-03-02-95-297., od 16. IX. 1995.

20 SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 10/95., spis br. 2360. Redovno izvješće Zapovjedništva 163. br. HV za dan 14. IX. 1995. Kl: 803-02/95-06/01, Ur.br: 3102-01-95256.

21 SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 18/95., spis br. 134. Izvanredno izvješće OS “Cavtat”. Kl: 803-02/95-06/01, Ur.br: 3036-01-03-95-303., od 25. XI. 1995.

22 SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 26/95. Zapovijed GSHV za formiranje IZM GSHV u Metkoviću. Kl: 80-01/95-02/08, Ur.br: 512-06-05/01-95-538., od 11. IX. 1995.

23 SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 26/95. Zapovijed IZM GSHV – Metković o provođenju nadzora na Južnom bojištu. Kl: 80-01/95-02/08, Ur.br: 512-06-05/01-95575., od 23. IX. 1995.

24 SVAMORH, fond Glavnog stožera Hrvatske vojske (dalje GSHV), reg. Borbene zapovijedi IV/95. Izvješće skupine MORH – GSHV o sprovedenom nadzoru Južnog bojišta. Kl: 80-01/9502/08, Ur.br: 512-06-05/01-95-645., od 6. XII. 1995.

17

645

JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

Kako bi se upoznao s situacijom na terenu, načelnik GSHV-a general

202

Červenko je još 15. kolovoza obišao Južno bojište i izvršio nadzor postrojbi.25 Nedugo zatim hrvatski premijer Nikica Valenić,26 ministri Andrija Hebrang, Mate Granić i Juraj Njavro su obišli dubrovački kraj i stanovništvu javno obećali da se uskoro bliži kraj njihova stradanja.27 Položaje HV-a na liniji razdvajanja s Hercegovačkim korpusom 21. kolovoza je obišao i vojni ataše Sjedinjenih Američkih Država (SAD) u Hrvatskoj, što je vjerojatno bio pokazatelj da SAD zna za događaje na ovome području.28 I HVO i ABiH su se pripremali za operaciju. U Mostaru je 7. rujna održan sastanak visokih časnika obiju vojski na kojem se raspravljalo o zajedničkom djelovanju u svjetlu Splitskoga dogovora. Nakon toga su liniju bojišnice prema VRS-u obišli ministar obrane Vladimir Šoljić, načelnik Glavnog stožera HVOa Tihomir Blaškić i zapovjednik Zbornog područja HVO-a Mostar Nedjeljko Obradović.29 I dok su tako ubrzano tekle pripreme za napad, došlo je do prve odgode provedbe operacije. Po zapovijedi načelnika GSHV-a generala Červenka Istaknuto zapovjedno mjesto GSHV-a u Metkoviću je 28. rujna stavljeno u stanje mirovanja, časnici GSHV-a angažirani u Metkoviću vraćeni su u matične postrojbe, a operativna dokumentacija u GSHV.30

Prva odgoda provedbe operacije

Razlog prekida priprema za „Burin“ je ležao u sferama međunarodne „više politike“. Nakon četiri godine rata u Hrvatskoj i BiH, tijekom kojih su i SAD i zemlje Europske unije (EU) gledale na njega kao na europski problem koji će riješiti EU uz pomoć UN-a, do izražaja je došla potpuna nesposobnost EU-a u okončanju rata. Potaknute eskalacijom rata (posebice grozotama u Srebrenici i prijetnji Srba području Bihaća), SAD se odlučila intervenirati i okončati rat u Hrvatskoj i BiH. S tim ciljem je kreiran mirovni plan u kojem je u sedam točaka oslikana „politička geografija“ prostora bivše Jugoslavije kakvu je SAD smatrao poželjnom i prihvatljivom. Za Hrvatsku je bila predviđena teritoriSVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 9/95., spis br. 1894. Redovno dnevno izvješće IzpM Cavtat Intervidovskog Zap. „Jug“. Kl: 8/95-01/01, Ur.br: 6030-02/95-243., od 15. VIII. 1995.

26 SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 1/95., spis br. 268. Dnevno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta. Kl: 81-95-02-01, Ur.br: 3105-03-02-95-269., od 19.

VIII. 1995.

27 Arhiv Općine Konavle, reg. 53-79/1995. Zapisnik 65. sjednice Poglavarstva Općine Konavle od 18. IX. 1995.

28 SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 9/95., spis br. 1981. Dnevno izvješće V. P. 6063 – Korčula. Kl: 813-07/95-01/19, Ur.br: 6063-04-95-01., od 21. VIII. 1995.

29 K. ROTIM, n. dj., 428.

25

203

SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 27/95. Zapovijed IZM GSHV – Metković o stavljanje u stanje mirovanja IZM-a GSHV. Kl: 80-01/95-02/08, Ur.br: 512-06-05/01-95581., od 26. IX. 1995.

30

646

JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

jalna cjelovitost u međunarodno priznatim granicama. Za BiH da se očuva kao država u međunarodno priznatim granicama. Glede unutarnjeg uređenja BiH su trebala činiti dva politička entiteta: Hrvatsko-bošnjačka federacija i RS. Teritorij BiH trebao je biti razdijeljen između dvaju entiteta u omjeru 51% za Federaciju i 49% za RS. Ovaj omjer je još 1994. godine predložila tzv. Kontakt grupa, a prihvatile su ga i podržale uz SAD i vodeće zemlje Europe. 31 U pregovorima koji su mirovni posrednici Kontakt grupe vodili s čelnicima BiH Srba početkom 1995. godine nastojalo ih se nekoliko puta uvjeriti na teritorijalno popuštanje tj. da pristanu na podjelu teritorija u omjeru 51 : 49. Pri tome im je kao „mamac“ nuđena mogućnost faktičke neovisnosti RS u ustroju države BiH kao najlabavije moguće unije. Međutim, oni su bili neumoljivi, inzistirajući na zadržavanju skoro svih teritorijalnih postignuća osvojenih u prethodnim godinama rata i punoj neovisnosti, tj. izlasku RS iz BiH.32 Bila je to završnica višegodišnjih neplodnih pregovora europskih i UN diplomata i mirovnih posrednika, koji su pokazali da je upornost političko-vojnog vodstva RS u odbijanju svih rješenja, osim jednog – pripajanja Srbiji, glavna prepreka u okončanju rata. Stoga je SAD, nakon što su u proljeće 1995. neuspjehom okončani još jedni mirovni pregovori, krenuo u provedbu plana koji je predviđao da se Srbe, kao generator rata na prostoru bivše Jugoslavije, navede na okončanje rata i prihvaćanje mirovnog sporazuma. Cilj SAD-a je bio da se pobunjeni Srbi u Hrvatskoj natjeraju da polože oružje i priznaju ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, a BiH Srbe natjera na teritorijalne ustupke u omjeru 51 : 49%, na odustajanje od zahtjeva za neovisnošću RS te ulazak u državnu uniju s Hrvatsko - bošnjačkom federacijom. Kao sredstvo provedbe ovih ciljeva je korištena kombinacija diplomatskih i vojnih pritisaka. U BiH je vojni pritisak vršen zračnim udarima zrakoplova i raketa NATO saveza, i kopnenim udarima HV-a, HVO-a i ABiH, primarno u zapadnoj Bosni, s tim da je Zagrebu i Sarajevu sugerirano koje teritorije bi trebalo osloboditi, a koje ne, pazeći da ne odu u „krivom“ smjeru jer je SAD, uz navedeni teritorijalni postotak, od Kontakt-grupe preuzeo i zemljovid koji određuje koji teritorij treba dobiti koji narod. Međutim, srpsko osvajanje zaštićenih zona Srebrenice i Žepe prisililo je SAD na djelomičnu modifikaciju zemljovida. Također se pazilo da ne odu „predaleko“. Naime, vojne operacije su bile samo sredstvo da se RS oduzmu teritoriji do potrebnog postotka,

204

sukobljene strane dovedu za pregovarački stol i rat riješi političkim dogovorom.

SAD nije htio rat okončati vojnom pobjedom niti jedne od sukobljenih strana.

Hrvati i Bošnjaci su bili pripravni na pregovore po američkim uvjetima, dok se nije moglo očekivati od Srba da budu popustljivi u pregovorima sve dok na bojišnicama postižu uspjehe, pa su im porazi trebali biti „poticaj“. Drugu osnovicu za okončanje rata činilo je sprječavanje oružanih snaga SRJ da se uključe u sukobe u Hrvatskoj i BiH, tj. da SRJ ne reagira u trenutku kad NATO i hrvatsko-bošnjačke postrojbe napadnu, i počnu nanositi poraze „Srpskoj vojsci Krajine“ i VRS-u, Richard HOLBROOKE, Završiti rat, Sarajevo 1998., 27.-30., 72.-78., 295. i David OWEN, Balkanska odiseja, Zagreb, 1998., 402.

32 N. KOLJEVIĆ, n. dj., 50.-56., 92.

31

647

JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

kao i da se vodstvo SRJ navede na prihvaćanje uvjeta mirovnog sporazuma, te prihvati pregovore u ime BiH Srba čije vođe su ocijenjene nepopustljivima. To se nastojalo postići kombinacijom obećanja i prijetnji novim međunarodnim sankcijama (računalo se da je gospodarstvo SRJ iscrpljeno ratom i višegodišnjim sankcijama te da je ta država prisiljena na pristanak na mirovni sporazum), te izbjegavanjem poteza koji bi SRJ prisili da uđe u rat.33 Sukladno svome mirovnom planu SAD je u rujnu zauzeo stav da hrvatske i bošnjačke snage nakon oslobađanja jugozapadne Bosne (od Drvara do Jajca i Donjeg Vakufa), ne trebaju nastaviti s operacijama ka Banjoj Luci i središnjem dijelu Bosanske krajine jer će je ionako morati vratiti RS-u u mirovnim pregovorima. To je Richard Holbrooke, izaslanik američkog predsjednika u BiH, jasno rekao predsjedniku Tuđmanu. Premda se ova opomena primarno odnosila na Banju Luku, opravdano se može pretpostaviti da se to odnosilo i na druge dijelove RS-a, kao npr. Bosansku posavinu, pa i istočnu Hercegovinu, koji po viđenju SAD-a pripadaju Srbima i čije osvajanje bi uništilo preduvjete mirovnog procesa tj. poništilo postavku mirovnog plana o omjeru 49 : 51 jer bi pod srpskim nadzorom ostao puno manji postotak. Krajem rujna Hrvati i Bošnjaci su već nadzirali 56% BiH. Zauzimanjem Banje Luke i ostatka Bosanske krajine te istočne Hercegovine ovaj bi se postotak drastično povećao. Drugo pitanje odnosilo se na izbjeglice. Računalo se da se samo u Banjoj Luci nalazi oko 140.000 izbjeglica, koje su tu došle nakon hrvatsko-bošnjačkih vojnih uspjeha tijekom posljednjih mjeseci. Pad velikih urbanih naselja poput Banje Luke i Trebinja bi izazvao humanitarnu katastrofu, preplavio SRJ s preko pola milijuna izbjeglica, i možda natjerao VJ da se vojno angažira u BiH i Hrvatskoj.

U tom slučaju rat bi se, umjesto da se okonča, što je bio cilj SAD-a, ponovno

205

razbuktao. Kako bi se Hrvatska obeshrabrila od novih napada, HV-u su zaprijetili napadima NATO-a ako ne posluša. Također i gubitkom Hrvatskoga podunavlja. Prema procjenama SAD-a u slučaju pada Banje Luke oko 100.000 BiH Srba bi došlo u Podunavlje. Ako bi HV pokušao osloboditi taj dio Hrvatske silom, međunarodna zajednica bi snagama NATO-a štitila srpske izbjeglice na tom prostoru, što bi značilo njegovu trajnu okupaciju. Stoga je, dok je HV bio na prilazima Banjoj Luci, u ime Hrvatske ministar vanjskih poslova Mate Granić 21. rujna izjavio: „Mi vjerujemo da je pravi trenutak za završetak rata i pravedan mir“. I bošnjačkom vrhovništvu, koje je teško prihvatilo zahtjev o Banjoj Luci, SAD je zaprijetio zračnim napadima NATO-a. Prijetnje su bile realne jer je iza namjera za brzim okončanjem rata stajao konkretan interes SAD-a: zorno pokazivanje EU-u tko je vodeća svjetska sila i na području diplomacije.

Tako su zbog snažnog pritiska SAD-a hrvatsko i bošnjačko vrhovništvo morali prekinuti vojne operacije prema Banjoj Luci. Umjesto toga SAD Carl BILDT, Misija mir, Sarajevo 1998., 318.-319., R. HOLBROOKE, n. dj., 97.-229., N. KOLJEVIĆ, n. dj., 84., 240.-241., 246.-267., 298. i D. OWEN, n. dj., 338.-358., 389.-391., 397.399., 435.

33

648

JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

je hrvatsko-bošnjačke snage nastojao usmjeriti prema dolinama Sane i Une.34 Zbog ovakvog stajališta političko rukovodstvo RS-a smatralo je Holbrookea i mirovnog posrednika EZ-a Carla Bildta, koji je također zastupao ovo stajalište, spasiteljima Banje Luke i to mišljenje su im poslije rata otvoreno iznijeli.35 Uz to su zračni napadi i hrvatsko-bošnjački uspjesi promijenili ravnotežu snaga i „razmekšali“ vodstvo RS-a učinivši ga „kooperativnim“, pa su 9. rujna pristali na pregovarački princip mirovnog sporazuma o BiH kao jednoj državi s dva entiteta, 14. rujna na povlačenje topništva oko Sarajevo i otvaranje humanitarnih koridora tj. prestanak opsade i 5. listopada na primirje u cijeloj BiH, pa su zračni napadi NATO-a prestali.36 Glede druge osnovice za okončanje rata – neangažiranja VJ-a, u slučaju istočne Hercegovine je bojazan SAD-a od mogućeg angažiranja VJ-a počivala na izravnoj prijetnji upućenoj iz Beograda. U istočnoj Hercegovini su i prije formalnog izdavanja zapovijedi GSHV-a znali da uskoro slijedi „kazna“ za četiri godine topničkog terora nad južnom Hrvatskom. O tome da HV u dogledno vrijeme planira napad na istočnu Hercegovinu VRS je još ranije izvijestilo političko-vojno vodstvo SRJ.37 Rukovodstvo RS-a je općenito procijenilo da bi nakon „Oluje“ HV, HVO i ABiH mogli krenuti u napad na RS.38 U slučaju istočne Hercegovine između rukovodstva SRJ i RS dogovoreno je da će u slučaju

206

hrvatskog napada VJ braniti Trebinje, pri čemu je od VRS-a zatraženo da ne bombardira dubrovački kraj.39 Međutim, VRS je od 3. do 30. kolovoza napadao topništvom prouzročivši nove civilne žrtve.40 Posebice tragičan napad je izvršen 3. kolovoza na kupalište Bat - Klačine u selu Zatonu kraj Dubrovnika, gdje se kupao veći broj djece i mladih. Od eksplozija granate je poginulo troje mladih Dubrovčana, dok ih je veći broj teže ozlijeđen, a mnogi su ostali trajni invalidi.41 Velike civilne žrtve

Mate GRANIĆ, Vanjski poslovi – iza kulisa politike, Zagreb 2005., 122.-128., R. HOLBROOKE, n. dj., 77.-79., 158.-177., C. BILDT, n. dj., 247., N. KOLJEVIĆ, n. dj., 317.-319., 332.-333. i D. OWEN, n. dj., 399.

35 C. BILDT, n. dj., 251.

36 N. KOLJEVIĆ, n. dj., 301.-340., 432. i R. HOLBROOKE, n. dj., 147.-201.

37 Momir BULATOVIĆ, Pravila ćutanja, Beograd 2004., 182.-183.

38 N. KOLJEVIĆ, n. dj., 265.

39 Isto, 272.

40 SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 1/95., spisi br. 251, 259, 268, 276, 284. Tjedno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta. Kl: 81-95-02-01, Ur.br: 3105-0302-95-251., od 4. VIII. 1995., Tjedno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta. Kl: 8195-02-01, Ur.br: 3105-03-02-95-259., od 11. VIII. 1995., Tjedno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta. Kl: 81-95-02-01, Ur.br: 3105-03-02-95-268., od 18. VIII. 1995., Tjedno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta. Kl: 81-95-02-01, Ur.br: 3105-03-02-95-276., od 25. VIII. 1995., Tjedno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta. Kl: 81-95-02-01, Ur.br: 3105-03-02-95-282., od 1. IX. 1995.

41 ŽSD, spis Kio-18/93., 248-252., 265-268. Zapisnik Policijske postaje (PP) Dubrovnik o uviđaju na mjestu eksplozije granata na plaži Bat u mjestu Veliki Zaton, od 4. VIII. 1995. Br: 511-03-10- KU-300/95., Sl. bilješka PP Dubrovnik o stradavanju civila na kupalištu Bat, od 4.

VIII. 1995. Br: 511-03-10- KU-300/95. i Zapisnik prosekture Opće bolnice Dubrovnik o vanjskom pregledu mrtvih tijela, od 24. VIII. 1995. Kir. 321/95.

34

649

JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

su tih dana bile i u Hercegovini. U napadu na centar Mostara 3. i 4. kolovoza je ubijeno dvoje i ranjeno troje civila,42 dok je 5. kolovoza VRS topništvom gađao područje Širokog Brijega, od čega su dvije osobe teže, a dvije lakše ranjene. 43 Nakon masakra dubrovačke mladeži hrvatski državni dužnosnici su u medijima opomenuli hercegovačke Srbe da hrvatska država to više neće trpjeti, već će odgovoriti adekvatnim mjerama.44 Može se pretpostaviti da je ovaj masakr konačno naveo hrvatsko vrhovništvo da vojnom silom riješi problem topničkog terora. Svjesni toga, na tajnom sastanku 26. kolovoza u Dobanovcima kraj Beograda, predsjednik Srbije Slobodan Milošević i predsjednik Crne Gore Momir Bulatović su kritizirali predsjednika RS-a Radovana Karadžića: „Milošević: Pogrešili ste sa granatiranjem Dubrovnika. Sad će oni napasti

207

Trebinje.

Karadžić: Neće. Ne treba slušati neprijatelja šta govori nego gledati šta može.

Milošević: Kakve su linije u Hercegovini?

Karadžić: Dvadeset hiljada boraca. Ali hrvatska tehnika je superiorna. Videli smo to u Drvaru.

Bulatović: Katastrofa je to što je Vučurević uradio. Hrvati su dobili alibi za napad“.45 U očekivanju hrvatske ofenzive u Trebinju je proglašeno ratno stanje.

Upravu je preuzelo Ratno predsjedništvo na čelu s gradonačelnikom, političkim prvakom hercegovačkih Srba, Božidarom Vučurevićem,46 koji je u panici tražio pomoć i zaštitu Beograda od HV-a, o čemu piše i u svojoj memoarskoj knjizi Ovako je bilo.47 U ime Vrhovnog savjeta obrane SRJ predsjednik Crne Gore Momir Bulatović preko veleposlanstva u Beogradu uputio je SAD-u nagovještaj da je Vrhovni savjet obrane SRJ donio odluku da, u slučaju hrvatskog vojnog napada na istočnu Hercegovinu (za koji je priznao da je uzrokovan stalnim topničkim napadima na Dubrovnik), dio postrojbi Vojske Jugoslavije i policije Crne Gore „uđe na teritoriju opštine Trebinje i zauzme artiljerijske položaje sa kojih se gađa Dubrovnik. Oni, od Vojske Republike Srpske, ne bi bili tretirani kao neprijateljska snaga. Istovremeno, oni bi bili apsolutna garancija da sa tih položaja više neće biti ispaljena nijedna granata. Time bi povod za hrvatski napad na Trebinje u potpunosti otpao...“, te da bi ih u tome moglo zaustaviti samo čvrsto jamstvo SAD-a da HV neće napasti Trebinje. Odgovor SAD-a je bio zahtjev da vojno-policijske snage SRJ ne ulaze u istočnu Hercegovinu, ali i da „Dvoje mrtvih u Mostaru“, Slobodna Dalmacija, br. 16026., 5. VIII. 1995., 7. „Projektili na Široki Brijeg“, Slobodna Dalmacija, br. 16027., 6. VIII. 1995., 5.

44 „Nećemo trpjeti napade“, Slobodna Dalmacija, br. 16026., 5. VIII. 1995., 56.

45 Citirano prema Zapisniku sastanka u Dobanovcima, u: N. KOLJEVIĆ, n. dj., 269.

46 Saopštenje za javnost Opštinskog odbora SDS-a Trebinje, Glas Trebinja (Trebinje) br. 812., 30. IX. 1995., 1.

47 Božidar VUČUREVIĆ, Ovako je bilo, Užice 2000.

42 43

650

JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

SAD smatra da Hrvatska nema pravo napasti Trebinje, što je preneseno predsjedniku Tuđmanu i od njega je dobivena potvrda da HV neće napasti istočnu Hercegovinu.48 Tako je zahvaljujući spletu diplomatsko-vojnih uvjetovanosti operacija „Burin“ suspendirana.

Uz navedene, na odluku o suspendiranju „Burina“ vjerojatno je utjecao i

208

poraz koji je HV pretrpio u sjeverozapadnoj Bosni. Kao što je već spomenuto, hrvatsko je vrhovništvo 17. rujna dobilo opomenu SAD-a da ne napada Banju Luku, ali i poticaj da umjesto toga oslobodi Bosanski Novi, Prijedor i Sanski Most. Primjer je to kako je SAD poticanjem u određenom smjeru i ograničavanjem ka drugom kreirao hrvatsku vojnu strategiju u BiH usmjeravajući je ka ostvarenju zacrtanoga mirovnog plana.49 Na temelju ovog poticaja, povoljnih obavještajnih procjena o slabostima VRS-a, te dotadašnjih hrvatskih vojnih uspjeha u borbi s VRS-om, hrvatsko je vrhovništvo donijelo odluku da se HV vojno angažira u sjeverozapadnoj Bosni. Operacija pod nazivom „Una“ kojom su snage HV-a trebale nakon forsiranja rijeke Une u području Bos. Novog i Bos. Dubice, i Save u području Jasenovca, produžiti napad ka Prijedoru je počela već 18. rujna. Međutim, zbog iznimno kratkog roka između odluke o operaciji i njezina počinjanja (samo desetak sati) HV je u napad krenuo bez priprema te naišao na kvalitetno uređenu srpsku liniju obrane i uporni i žestoki otpor VRS-a, i tako doživio težak poraz i gubitke u ljudstvu. Poraz je pokazao da je VRS pogrešno procijenjen tj. da je nepromišljeno podcijenjen.50 Ovaj prvi i jedini hrvatski ozbiljni vojni poraz u velikom operacijskom ciklusu protiv srpskih snaga znatno je promijenio raspoloženje hrvatskog vrhovništva te je spremnost za nove vojne aktivnosti zamijenio oprez. Iako su i dalje stizale američke sugestije da se napadne Pounje, vrhovništvo je odustalo od daljnjih operacija u tom smijeru tako da je napad na dolinu Sane izvela Armija BiH, i do sklapanja primirja 12. listopada oslobodila samo Sanski Most.51 Može se pretpostaviti da je uspješna obrana VRS-a u sjeverozapadnoj Bosni, koja je pokazala da potencijal VRS-a nije toliko smanjen koliko se procjenjivalo te da je VRS sposoban braniti svoje linije bojišnice, utjecala i na odluku o suspendiranju „Burina“. Jer ako se na tom krajnjem rubu RS-a naišlo na takav otpor, rezultat napada na istočnu Hercegovinu koja graniči sa SRJ je bio još upitniji.

M. BULATOVIĆ, n. dj., 182.-187.

R. HOLBROOKE, n. dj., 165., 171.

50 Davor MARIJAN, „Zborno područje Bjelovar u operaciji Una“, Scrinia slavonica-godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest, sv. 8/2008., 317.-335.

51 R. HOLBROOKE, n. dj., 169.-177., 195.-199., 202. i D. OWEN, n. dj., 401.-402.

48 49

651

JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

Nastavak priprema

No suspendiranje nije značilo da se od operacije odustalo, već da je prolongirana.

209

Vidi se to i po tome što su u listopadu nastavljene pripremne aktivnosti za „Burin“. Početkom listopada u Hutovu je formirano Zapovjedništvo Operativne skupine „Viduša“ sa zapovjednikom pukovnikom Ivicom Tolićem i načelnikom stožera pukovnikom Vladom Čondićem, a u Metkoviću Zapovjedništvo 9. gardijske brigade.52 Nakon što je Stožerni trenaž proveden u Zapovjedništvu Južnog bojišta, trenaž na temu „Brigada u napadnim djelovanjima“ je proveden i u postrojbama Južnog bojišta i to; 9. listopada u 144. brigadi (Zapovjedno mjesto u selu Vinine), 10. listopada u 115. brigadi (Zapovjedno mjesto u selu Trebimlja), 11. listopada u 114. brigadi (Zapovjedno mjesto u selu Čopice), 12. listopada u 163. brigadi (Zapovjedno mjesto u tvrđavi „Imperijal“ na brdu Srđ) i 13. listopada u 156. domobranskoj pukovniji (Zapovjedno mjesto u selu Golubinac). Početkom studenog izvršeno je zapovjedno izviđanje prostora odgovornosti Sektora specijalne policije po operaciji „Burin“ koji je osobno vodio načelnik Sektora specijalne policije Željko Sačić.53 Od „Burina“ se nije odustalo jer je južnoj Hrvatskoj i jugoistočnoj Hercegovini i dalje prijetila opasnost iz istočne Hercegovine. Božidar Vučurević je preko lokalnog lista Glas Trebinja krajem rujna 1995. poručivao Srbima u Hercegovini: „... ja odgovorno tvrdim da ćemo se mi vratiti u dolinu Neretve. Hercegovina će, tvrdim, biti proširena, a ne skraćena kako se to ponekad govorilo, kako su zli jezici „obećavali“. Hercegovina će, naime, riješiti i pitanje Goražda i Konjica.

Srpska Hercegovina biće lijevom obalom Neretve od Konjica do Žitomislića, a vrlo vjerovatno i do Klepaca. Stolac će biti srpski grad. Također, Republika Srpska će preko trebinjske teritorije izaći na more...“.54 Iste militantne poruke Vučurević je slao i početkom studenog 1995. u intervjuu časopisu Blic: „... izlazak na more će ovog puta sigurno ostvariti Hercegovački korpus, jer Republika Srpska neće pristati da se rat završi, a da jednim dijelom ne izađe na more... Ako se političkim sredstvima to ne riješi, Hercegovački korpus je riješen da vojnički izađe na more...“.55 Uz to je Hercegovački korpus i dalje povremeno topništvom napadao civilne ciljeve u dubrovačkom kraju, iako je 5. listopada potpisano, a 12. listopada stupilo na snagu primirje između svih sukobljenih strana. Npr. na dan održavanja izbora za Hrvatski sabor 29. listopada Hercegovački korpus je topnički napao dubrovačka sela Orašac i Gromaču i to u vrijeme kada se veći broj SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 27/95. Zapovijed Zapovjedništva Južnog vojišta o ustrojavanju Zp OS „Viduša“. Kl: 8/95-02/127, Ur.br: 3105-01-01-95., od 2. X. 1995.

53 SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 27/95. Zamolba PU Dubrovnik za inžinjerijsko uređenje pristupnih komunikacija i objekata logističkih ispostava. Br: 511-03-08VT-14/sl.-95., od 6. XI. 1995.

52

210

Izjava predsjednika Ratnog predsjedništva opštine Trebinje Božidara Vučurevića u: Glas Trebinja br. 812., 30. IX. 1995., 1.

55 Citirano prema: Srbi o Srbima – jesmo li čudovišta, Centar za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša BiH, Sarajevo 2001., 451.

54

652

JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

mještana nalazio u seoskom domu radi glasovanja.56 Napadi na položaje HV-a bili su puno žešći i češći.57 Kontinuirane prijetnje i napadi na civilne ciljeve bili su potvrda ispravnosti odluke da se od operacije „Burin“ ne odustane.

U međuvremenu su 1. studenog 1995. u u zrakoplovnoj bazi Wright – Patterson u Daytonu, SAD, počeli mirovni pregovori svih zaraćenih strana.

Iako su održavani pod pokroviteljstvom velesile, već od početka se sumnjalo u njihov uspjeh, jer su svi prijašnji propali. Pregovorima je trebalo postići veliki broj sporazuma o mnogobrojnim pitanjima u BiH i Hrvatskoj, uključujući i najsporniji: određivanje konačnih unutarnjih granica u BiH, čiji uspjeh je izazivao nevjericu. S obzirom na razvoj pregovora sve do posljednjeg dana se činilo da bi pregovori mogli propasti, nakon čega bi ponovno počele borbe.

Naime, bilo je jasno da ako se mirovni sporazum ne postigne na pregovorima u Daytonu pod pokroviteljstvom SAD-a, neće se dugo vremena postići nigdje drugdje. Predsjednik Tuđman je već prvog dana pregovora zaprijetio da će, ako pregovori ne uspiju, odmah nastaviti rat (postavljajući kao apsolutni preduvjet uspjeha mirni povratak Hrvatskog podunavlja).58 U svjetlu toga treba promatrati činjenicu da je načelnik GSHV-a general Červenko 7. studenog izdao novu zapovijed za operaciju „Burin“, koju je trebalo provesti u slučaju neuspjeha mirovnih pregovora tj. opstrukcije nastojanja mirnog rješenja problema BiH i okupiranih područja Hrvatske. GSHV je očekivao da bi u slučaju neuspjeha u pregovorima moglo doći do aktiviranja bojišta, te bi VRS i VJ zajedno mogli pokušati odsjeći Hrvatsku južno od Plata, što bi se pravdalo vojnim aktivnostima HV-a u zapadnoj Bosni.59 Odluka o izdavanju nove zapovijedi za „Burin“ zacijelo je donesena u najvišim političkim krugovima. Naime, predsjednik Tuđman se nakon svečanog otvaranja pregovora u Daytonu na kraće vrijeme (od 3. do 8. studenog) vratio u ŽSD, spis Kio-18/93., 478. Službena bilješka PP Dubrovnik o uviđaju mjesta granatiranja u Gromači, i SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 1/95., spis 352. Dnevno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta. Kl: 81-95-02-01, Ur. br: 3105-03-02-95-352., od 29. X. 1995.

57 SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 1/95., spisi 292, 293, 308, 366, 374, 382, 390, 396. Tjedno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta od 8. IX. 1995. Kl: 8195-02-01, Ur.br: 3105-03-02-95-290. Tjedno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta 56

211

od 15. IX. 1995. Kl: 81-95-02-01, Ur.br: 3105-03-02-95-296., Tjedno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta. Kl: 81-95-02-01, Ur.br: 3105-03-02-95-304., od 22. X. 1995. Tjedno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta od 10. XI. 1995. Kl: 81-95-02-01, Ur.br: 3105-03-02-95-366., Tjedno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta od 17. XI. 1995.

Kl: 81-95-02-01, Ur.br: 3105-03-02-95-374., Tjedno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta od 24. XI. 1995. Kl: 81-95-02-01, Ur.br: 3105-03-02-95-382. Tjedno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta od 1. XII. 1995. Kl: 81-95-02-01, Ur.br: 3105-03-02-95-390. i Tjedno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta od 8. XII. 1995. Kl: 81-95-02-01, Ur.br: 3105-03-02-95-397.

58 R. HOLBROOKE, n. dj., XVII., 234.-235., 240. i D. OWEN, n. dj., 403.

59 SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 27/95. Odluka GS HV. Kl: 80-01/9502/08, Ur.br: 512-06-05/01-95-622., od 5. XI. 1995., prilog Direktiva GS HV za napad Op. br.

17/95 od 7. XI. 1995.

653

JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

Hrvatsku kako bi bio na inauguraciji novog saziva Sabora, nakon čega se vratio na pregovore. Vjerojatno pod dojmom atmosfere u pregovaralištu, u tom je razdoblju donio odluku o reaktiviranju „Burina“. Osim s vojnog, novu zapovijed za „Burin“ treba promatrati i s diplomatsko-pregovaračkog stajališta kao moguću operativnu obmanu s ciljem pojačavanja pritiska na srpsku delegaciju i američke predstavnike na mirovnim pregovorima. Naime, istodobno s izdavanjem nove zapovijedi za „Burin“, u Vinkovce su dopremljene jake postrojbe HV-a te davani nagovještaji o napadu na okupirano Podunavlje u slučaju neuspjeha pregovora o mirnoj reintegraciji, što je izazvalo burnu reakciju u Daytonu, a što i jest bio cilj ove operativne obmane.60 Tek bi dodatna arhivska istraživanja mogla odgovoriti na ovu dvojbu, no sigurno je da su terenske pripreme za „Burin“ vršene, a što je, opet, i najbolji psihološki pritisak na protivnika.

U novoj zapovijedi za „Burin“ je bilo izmjena glede postrojbi i njihovih zadaća, no prostorni cilj je ostao isti. Tako su isključeni specijalci MUP-a, 1. bojna 1. hrvatskoga gardijskog zdruga i 1. bojna 16. topničko-raketne brigade, te dio snaga Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva. Njih je trebala zamijeniti Taktička grupa Zbornog područja Split.

Na glavnom smjeru napada, koji je ostao nepromijenjen, umjesto 114. brigade je u Operativnoj skupini „Viduša“ s 9. i 4. gardijskom brigadom trebala djelovati 115. brigada.

Na pomoćnom smjeru napada, gdje su prema prvom planu bile angažirane samo 156. domobranska pukovnija i 163. brigada, u napadu je trebala sudjelovati i nova Taktička grupa „Split“. One su trebale djelovati na smjeru Konavle – Škuljevac (tt 1089) – Kokotovica sa zadaćom razbijanja snaga Trebinjske brigade na crti Uvjeća – Grab, ovladavanja dominantnim kotama po dubini napada,

212

zaštite desnog boka i izbijanja u rajon Kokotovica. Time bi se presjekla cesta Trebinje – Vilusi, odsjekle snage Trebinjske brigade i spriječilo uvođenje i razvoj snaga Podgoričkog korpusa. Nakon osvajanja Kokotovice Taktička grupa „Split“ je djelovanje trebala usmjeriti ka selu Lastva i granici SRJ, te po ovladavanju crtom Lastva – Štitulja (tt 1003) – Konjsko, prijeći u obranu. Istodobno su se 156. domobranska pukovnija i 163. brigada u sudjelovanju s Taktičkom grupom „Split“ trebale angažirati na smjeru Glavska – Bihovo – Trebinje sa zadaćom razbijanja snaga Trebinjske brigade na crti Gola Glavica – Poljice – Uvjeća, ovladati dominantnim kotama po dubini napada, u poluokruženje staviti Trebinje, te ga zajedno s 4. gardijskom brigadom zauzeti. Nakon razbijanja snaga VRS-a glavnina 156. domobranske pukovnije se trebala angažirati na bočnoj obrani snaga Južnog bojišta prema crnogorskoj planini Orjen.

Ostale snage Zapovjedništva Južnog bojišta raspoređene u zahvatu Popova polja (114. brigada, 116. domobranska pukovnija i HVO) trebale su se angažirati aktivnom obranom na vezivanju i razbijanju snaga Trebinjske brigade, 60

R. HOLBROOKE, n. dj., 260. - 261.

654

JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

te u drugoj fazi na čišćenju Popova polja. Snage raspoređene u Konavlima i u blizini Prevlake, uz ojačanje s Taktičkom grupom „Split“ i potporu HRM-a imale su zadaću odsutne obrane od mogućega napada iz Crne Gore.61 Prema novoj zapovijedi došlo je i do manje promjene granica operacije, tako da je granica išla sljedećim smjerom: desno: rt Prevlaka - selo Đurinići - selo Dubravka - V. Svitavac (tt 1529) – selo Konjsko - selo Orahovac - selo G. Lastva – hidroelektrana Grančarevo; lijevo: Stolac – planina Hrgud (isklj.) – Dabarsko polje – selo Krivača. 62 Tijekom studenog provedene su pripreme, i to primarno prema dijelovima zapovijedi koji su se razlikovali od rujanskih. Tako je načelnik GSHV-a zapovjedio zapovjedniku Zbornog područja Split general-pukovniku Anti Gotovini da za provedbu „Burina“ iz sastava postrojbi Zbornog područja do 14. studenog oformi Taktičku grupu „Split“ u sljedećem sastavu; dvije borbene skupine (ustroj domobranske bojne ojačane snagama paljbene potpore i snagama osiguranja b/d) iz sastava brigada/pukovnija, protuoklopna topničko-raketna bitnica, topnička bitnica-divizion, mješovita inženjerijska satnija, satnija veze, izviđačko-diverzantski vod, mješoviti vod atomsko-biološko kemijske obrane i logistička satnija. Nakon formiranja Taktičku grupu „Split“ je trebalo pretpočiniti Zapovjedništvu Južnog bojišta. Uz to je i 4. gardijsku brigadu „Pauci“

213

trebalo pretpočiniti ovom Zapovjedništvu za provedbu „Burina“.63 Zapovjednici svih postrojbi koje su trebale biti angažirane u operaciji dobili su zapovijed da provedu zapovjedna izviđanja, razrade planove i zapovijedi te uvježbaju postrojbe za provedbu borbenih zadaća u skladu s planom i operativnom zapoviješću zapovjednika Južnog bojišta, koje je odobrio načelnik GSHV-a.64 Naime, tijekom studenog Zapovjedništvo Južnog bojišta je razradilo planove za napadnu operaciju, te ih je 23. studenog odobrio GSHV. 65 Na samom terenu su polovicom studenog postrojbe počele zauzimati početne pozicije. Tako je 17. studenog izvršena primopredaja položaja u Gornjem Hrasnu između 116. domobranske pukovnije i 115. brigade, položaja Zasjeda 2 (uklj.) – Sovar 1 (uklj.) između 115. brigade i 114. brigade, te položaja Šćenjevac (uklj.) – položaj protuzračne obrane Blatačka glava (uklj.) između 114. brigade i 116. domobranske pukovnije itd.66 SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 27/95. Odluka GS HV. Kl: 80-01/9502/08, Ur.br: 512-06-05/01-95-622., od 5. XI. 1995., prilog Direktiva GS HV za napad Op. br.

17/95 od 7. XI. 1995.

62 Isto.

63 SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 27/95. Zapovijed GS HV o formiranu TG „Split“ i pripremana za provedbu operacije „Burin“. Kl: 80-01/95-02/08, Ur.br: 512-0605/01-95-622/1., od 8. XI. 1995.

64 Isto.

65 SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 27/95. Zapovijed Zapovjedništva Južnog bojišta za napad. Kl: 8/95-02/1, Ur.br: 3105-01-01-95-127/26., od 23. XI. 1995.

66 SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 1/95., spis 373. Dnevno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta. Kl: 8/95-02/01, Ur.br: 3105-03-02-95-373., od 17. XI. 1995.

61

655

JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

S obzirom na to da je operacija ovisila o (ne)uspjehu mirovnih pregovora, nije preciziran datum za punu borbenu spremnost, no moglo se očekivati da bi se provedbi pristupilo nakon isteka dogovorenoga šezdesetodnevnog primirja, dakle u prvoj polovici prosinca.

Druga, konačna odgoda provedbe operacije „Burin“

Navedene pripreme su tekle u sjeni mirovnih pregovora u Daytonu, koji su potrajali do 21. studenoga, kada je uz velike kompromise usuglašen opći okvirni sporazum za mir u Hrvatskoj i BiH, te definitivno prihvaćen i potpisan 14. prosinca u Parizu.67 Kako su pregovori završili sporazumom, odustalo se od „Burina“, te krajem studenog i u prosincu na osnovu zapovijedi GSHV-a pristupilo se rasformiranju zapovjedništava i demobilizaciji postrojbi na Južnom bojištu, kako onih koje su tu pristigle zbog „Burina“, tako i onih koje su

214

godinama čuvale linije bojišta prema VRS-u.68 Prema ocjeni GSHV-a s početka prosinca 1995. snage predviđene za obranu crte bojišnice, kako prema BiH, tako i prema Crnoj Gori, trebalo je smanjiti jer nije bilo izravne ugroze u zoni odgovornosti Južnog bojišta.69 Dana 7. prosinca 1995. Odjelu za ratno planiranje i uporabu Oružanih snaga Republike Hrvatske GSHV-a predani su planovi operacije „Burin“.70 Paralelno s početkom demobilizacije postrojbe HV-a su se, sukladno zapovijedi načelnika GSHV-a, a prema odredbi Daytonskog sporazuma, počele povlačiti iz pograničnoga teritorijalnog pojasa BiH odakle su štitile dubrovačku rivijeru od napada VRS iz Trebinja. Obranu glavnine tog prostora do 31. prosinca 1995. preuzele su postrojbe HVO-a.71 R. HOLBROOKE, n. dj., 300.-324.

SVAMORH, fond GSHV, reg. Borbene zapovijedi IV/95. Izvješće GSHV o nadzoru provedbe demobilizacije dijela HV. Kl: 80-01/95-02/08, Ur.br: 512-06-05/01-95-671., od 27. XII. 1995. Pregled postrojbi ranga brigada Uprave za ustroj, popunu i mobilizaciju OS RH GSHV. Kl: Str. pov. 818-01/95-173-02/06, Ur.br: 512-06-07/22-95-93., od 14. XII. 1995.

69 SVAMORH, fond GSHV, reg. Borbene zapovijedi IV/95. Izvješće skupine MORH – GSHV o sprovedenom nadzoru Južnog bojišta. Kl: 80-01/95-02/08, Ur.br: 512-06-05/01-95-645., od 6.

XII. 1995. SVAMORH. 70 SVAMORH, fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 27/95. Dostavnica za dokumente kodnog naziva „Burin“. Kl: 80-01/95-02/08, Ur.br: 512-06-05/01-95-647., od 7. XII. 1995.

71 SVAMORH, fond GSHV, reg. Borbene zapovijedi IV/95. Zapovijed GSHV Zapovjedništvu 144. br. HV o predaji z/o HVO-u. Kl: 80-01/95-02/08, Ur.br: 512-06-05/01-95-618., od 11. XII. 1995. i fond Zapovjedništvo Južnog bojišta, reg. 1/95., spis br. 413. Dnevno operativno izvješće Zapovjedništva Južnog bojišta. Kl: 8/95-02/01 Ur.br: 3105-03-02-95-413., od 22. XII. 1995. i reg.

16/95., spis br. 4305. Dnevno izvješće Zapovjedništva 115. br. Kl: 81/95-02/01, Ur.br: 2137-0195-769., od 23. XII. 1995.

67 68

656

JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

Zaključak

Zamišljena kao jedna od niza operacija HV-a u velikom operacijskom ciklusu protiv srpskih snaga 1995. godine, „Burin“ je bio izravno motiviran topničkim terorom VRS-a nad dubrovačkim krajem i jugoistočnom Hercegovinom, tj. kao borba protiv terorizma RS-a nad civilnim stanovništvom. U tom se razlikovala od drugih operacija koje je HV proveo u završnici rata, a koje su bile motivirane ili oslobađanjem hrvatskoga državnog teritorija („Ljeto 1995.”, „Oluja“) ili oslobađanjem dijelova BiH koji su okupirani i etnički očišćeni u prvoj fazi rata, a bili su (npr. Jajce) naseljeni hrvatskim stanovništvom, te natjerivanjem RS-a na sklapanje mirovnog sporazuma („Maestral-2“, „Južni potez“).

Prostor istočne Hercegovine pod kontrolom VRS-a nije bio za Republiku

215

Hrvatsku značajan ni s etničkog, ni s prometno-gospodarskog stajališta, već samo sa strateškog – kao prostor s kojeg VRS napada hrvatsko stanovništvo.

Bez toga planovi za „Burin“ vjerojatno nikada ne bi bili ni kreirani, a što je vidljivo iz zacrtanih ciljeva. Naime, planovima je bilo predviđeno zauzimanje samo dijela istočne Hercegovine odakle je prijetila ugroza – općina Trebinje i Ljubinje, te vijenca planina središnje Hercegovine koje dominiraju dolinom Neretve. Nije npr. bila namjera ove operacije zauzimanje Nevesinja, Gacka, grada Bileće i Dabarskog polja odakle VRS nije mogla vršiti topničke napade.

Operacija zaposjedanja prostora s kojeg se vrši topnički teror nad civilnim stanovništvom je poznat, i u svjetskim razmjerima prihvaćen motiv. Primjer za to je Golanska visoravan odakle je sirijska vojska godinama topništvom napadala izraelska civilna naselja oko Galilejskog jezera, što je motiviralo izraelsku vojsku da je 1967. godine zauzme, i do danas drži.

S obzirom na to da operacija nije provedena teško je govoriti o potencijalima koje je mogla ostvariti, no sigurno je da bi značajno promijenila geostrateške odnose u BiH i južnoj Hrvatskoj. Odustajanje od „Burina“ značajan je pokazatelj utjecaja SAD-a, ali i ukupnih političko-diplomatskih događaja na završnicu Domovinskog rata.

657 JAKŠA RAGUŽ, Operacija “Burin” - planovi Hrvatske vojske ... ČSP, br. 3., 633.-657. (2009)

SUMMARY OPERATION “BURIN” – CROATIAN ARMY PLANS FOR CAPTURING EASTERN HERZEGOVINA IN 1995

From 1992 to 1995, the Herzegovinian Corps of the Army of the Serb Republic (VRS) continuously carried out artillery attacks upon the Dubrovnik Riviera and along the valley of the Neretva which led to many civilian casualties and extensive material damage, paralyzing the normal life of its citizens.

Likewise, the forces of the VRS attempted to breakthrough toward the Dubrovnik Riviera, aiming at obtaining an outlet to the Adriatic Sea for the Serb Republic. In an effort to end these attacks, the Chief of Staff of the Croatian Army (HV) prepared a plan under the code name “Burin” in the autumn of 1995 to liberate a part of eastern Herzegovina. In this operation, units under the Southern Front Command, assisted by the Guard Brigades, were to make a three pronged attack to liberate the Herzegovinian counties of Trebinje and Ljubinje as well as the ring of mountains in central Herzegovina from which the artillery of the VRS was firing its salvos. A military operation to liberate

216

territory from which artillery fire is being directed at civilians is not unheard of, and is an acceptable motive by international standards. A good example of this is the Golan Heights, from which the Syrian army directed artillery attacks against Israeli settlements around the Sea of Galilee, which motivated the Israeli Army to take the Heights in 1967, and hold them to today. Though preparations for Operation “Burin” were carried out in August and September of 1995, the operation was not executed. The main reason for this was the assessment of American diplomatic representatives that the action of the HV in eastern Herzegovina, a borderland with Yugoslavia (Serbia and Montenegro), would draw the Yugoslav Army into fight. With this the war would be prolonged, instead of ending sooner, which was contrary to the peace plan of the US. Thus the Croatian leadership was asked to suspend this offensive, which it did. After peace negotiations in Dayton in November 1995 achieved a comprehensive peace agreement for Croatia and Bosnia-Herzegovina, Operation “Burin” was entirely quashed. Because the operation was not carried out, it is difficult to speak about what could have potentially been achieved, but it certainly would have significantly changed the geostrategic relations in Bosnia-Herzegovina and southern Croatia. The suspension of “Burin” is an important indication of the influence of the US on the overall result of the conclusion of the Homeland War. Key words: Eastern Herzegovina, Dubrovnik, Homeland War, Croatian Army operations

217

Kronologija Domovinskog rata 1986. - 1989.

1986.

• (24.-25.IX.) Beogradski list Večernje novosti objavio je dio teksta, kasnije poznatoga kao Memorandum SANU, u kojem je izložen velikosrpski program.

1987.

• (23.-24.IX.) Na dramatičnoj 8. sjednici CK SK Srbije prevladala je velikosrpska i agresivna struja Slobodana Miloševića, koji je izjavio da će brzo riješiti krizu na Kosovu.

1988.

• (9.VII.) U Novom Sadu održan je prvi "miting solidarnosti" sa Srbima iz Kosova. Mitinzi (tzv. događanja naroda) šire se zatim po drugim gradovima Vojvodine i Srbije, a prenose se i u druge republike "antibirokratska revolucija" (do 19.XI. 1988. održano je 60 takvih mitinga). Uslijedile su smjene i ostavke političkih čelništva SAP Vojvodine (6.X.) i SAP Kosova (XI. 1988. - I. 1989.) te SR Crne Gore (10.I. 1989.); na važnije političke pozicije dovedene su osobe spremne na pokornost Slobodanu Miloševiću i provođenje velikosrpske politike.

1989.

• (19.I.) Na Plešivici pokraj Samobora sastao se inicijativni krug Hrvatskoga demokratskog zbora, iz kojeg je izrasla Hrvatska demokratska zajednica (HDZ).

• (2.II.) Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu održana je Osnivačka skupština Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), za čijeg je predsjednika izabran ekonomist Branko Horvat; Udruženje je odustalo od stranačke registracije i sudjelovanja na izborima.

• (28.II.) U Beogradu je održan veliki protualbanski miting. Istodobno, "događanje naroda" organizirano je i u Kninu, gdje su Srbi protestirali zbog navodne suradnje hrvatskih i slovenskih političara s "albanskim 218

•

•

•

•

•

•

•

•

separatistima"; začeci pobune Srba u Hrvatskoj.

(28.III.) Skupština SR Srbije prihvatila je amandmane na Ustav SR Srbije, kojima su SAP Vojvodina i SAP Kosovo prestale postojati kao autonomne pokrajine; veliki nemiri na Kosovu. Oduzimanjem (Vojvodini i Kosovu) statusa konstitutivnih jedinica jugoslavenske federacije, skupština SR Srbije praktično je prekršila Ustav SFRJ (iz 1974.) i srušila temelje države za koju je on donesen.

(20.V.) U Zagrebu je održana Osnivačka skupština Hrvatsko socijalnoliberalnog saveza (HSLS), prve opozicijske stranke u Hrvatskoj osnovane nakon II. svjetskog rata; za predsjednika Savjeta HSLS-a izabran je Slavko Goldstein.

(17.VI.) Nakon policijske zabrane osnivačkoga skupa u hotelu Panorama (15.VI.), u prostorijama ("baraka") NK Borac na Jarunu utemeljena je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ); za predsjednika stranke izabran je umirovljeni general JNA i povjesničar dr. Franjo Tuđman.

(28.VI.) Na Kosovu polju (Gazi Mestan) Srbi su proslavili šestogodišnjicu bitke na Kosovu (1389.); u govoru okupljenom mnoštvu (oko milijun Srba), predsjednik SR Srbije S. Milošević zaprijetio je oružanim bitkama.

(9.VII.) Kod crkve Lazarice na Kosovu polju kraj Knina, vjersko slavlje pretvorilo se u politički skup Srba iz Hrvatske i drugih republika. Na skupu su dominirala četnička obilježja i velikosrpske parole (Ovo je Srbija, Ne damo te zemljo Obilića, ne damo te bez krvoprolića i druge). Predsjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH) i Predsjedništvo SR Hrvatske, oštro su osudili (10. i 12.VII.) iskazivanje srpskoga nacionalizma i zatražili kažnjavanje odgovornih. Uhićeno je 14 mitingaša, što je u Beogradu iskorišteno za propagandu kako Srbi u Hrvatskoj nemaju nacionalnih prava.

(30.X.) Članovi Predsjedništva SFRJ, Stipe Šuvar iz Hrvatske i Janez Drnovšek iz Slovenije, zatražili su aboliciju za uhićenoga Azema Vllasija, bivšeg dužnosnika SAP Kosovo.

(29.XI.) Slovenske vlasti zabranile su javna okupljanja, kako bi spriječile održavanje najavljenoga srpskog mitinga u Ljubljani (za 1.XII.); srbijanske institucije pozvale su na prekid svih veza (gospodarskih, kulturnih i drugih) sa Slovenijom.

(11.-13.XII.) Na XI. kongresu Saveza komunista Hrvatske (SKH) zatraženo je ukidanje demokratskog centralizma i uvođenje višestranačkoga političkog sustava te održavanje slobodnih izbora; 219

Jugoslavija je zamišljena kao zajednica (federacija) suverenih republika.

• (25.XII.) Predsjednik Predsjedništva CK SK Hrvatske (Ivica Račan) i Gradska konferencija SSRN Zagreba, putem javnih medija čestitali su Božić svim vjernicima; prvi put nakon više od četiri desetljeća predstavnici vlasti u Hrvatskoj javno su čestitali jedan vjerski blagdan.

1990.

• (1.I.) Denominirana je valuta SFRJ - 10.000 dinara postalo je 1 dinar; građanima je omogućena kupovina deviza u bankama po tečaju 1 DM = 7 dinara, a 1 USD = 12 dinara.

• (11.I.) Na sjednici Vijeća udruženog rada, Vijeća općina i Društvenopolitičkog vijeća, Sabor SR Hrvatske donio je Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o društvenim organizacijama i udruženjima građana, čime je omogućeno slobodno i dobrovoljno udruživanje građana u razne organizacije (političke, kulturne, znanstvene); u Hrvatskoj je praktično ozakonjen višestranački sustav..

• (18.I.) Republički sekretarijat za pravosuđe i upravu SR Hrvatske registrirao je Srpsko kulturno društvo Zora; predsjednik društva bio je Jovan Opačić.

• (20.-23.I.) U Beogradu je održan XIV. izvanredni kongres SKJ; zbog nametanja političkih odluka srbijanskoga vodstva, kongres je napustila slovenska, a zatim i hrvatska delegacija.

• (II.-III.) Mitinzi Srba (iz Hrvatske, BiH, Srbije) zaoštrili su političku situaciju u Hrvatskoj; Karlovac (4.II.), Petrova gora (4.III.). Uz zastave Srbije, Jugoslavije i Partije, na mitinzima su dominirale velikosrpske i protuhrvatske parole; pokušaj organiziranja "mitinga istine" sela s većinskim srpskim stanovništvom iz okolice Vukovara (Trpinja, Bobota, Pačetin, Bršadin), spriječio je lokalni SSRN (9.II.).

Predsjedništvo SR Hrvatske (7.III.) osudilo je miting na Petrovoj gori, kao napad na SR Hrvatsku.

• (5.II.) Republički sekretarijat za upravu i pravosuđe predstavnicima 8 političkih stranaka uručio je rješenja o registraciji, čime su u Hrvatskoj i formalno legalizirane političke stranke; do 8.III. registrirano je još 25 stranaka (ukupno 33). Prvih 8 stranaka: Hrvatska 220

•

•

• •

•

•

•

demokratska stranka (HDS), HDZ, Hrvatska kršćanska demokratska stranka (HKDS), HSLS, Radikalno udruženje za Sjedinjene Europske Države, Socijaldemokratska stranka Hrvatske (SDSH), Savez komunista Hrvatske (SKH) i Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske (SSRNH).

(13.-15.II.) Sabor SR Hrvatske usvojio je ustavne amandmane (54. 63.) i donio Ukaz o proglašenju Zakona o izboru i opozivu odbornika i zastupnika, čime su ispunjene sve zakonske pretpostavke za legaliziranje i održavanje neposrednih, tajnih i višestranačkih izbora u Hrvatskoj.

(17.II.) U Kninu je osnovana Srpska demokratska stranka (SDS), čiji je program predviđao novu upravnu i regionalnu podjelu SR Hrvatske; njezin predsjednik bio je psihijatar Jovan Rašković.

Na Kosovu je uvedeno izvanredno stanje; ubijen je veći broj albanskih demonstranata.

(25.II.) Osnovana je Hrvatska stranka prava (HSP), pod vodstvom Dobroslava Parage i Ante Paradžika.

(1.III.) Stvorena je Koalicija narodnog sporazuma (HSLS, HSS, SDSH, HKDS, HDS te izvanstranački pojedinci: dr. S. DabčevićKučar, M. Tripalo, dr. I. Supek, Srećko Bijelić i Dragutin Haramija).

(18.III.) Na skupu HDZ-a pred hotelom Asseria u Benkovcu, lokalni Srbi pokušali su atentat na predsjednika HDZ Franju Tuđmana; (21.III.) predsjedništvo SRH energično je osudilo postupak Srba u Benkovcu.

(22.-23.IV.) i ( 6.-7.V.) Na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj (nakon 1938.), uvjerljivo je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). U dva izborna kruga, tzv. većinskim izbornim sustavom, birani su poslanici za Sabor SRH i općinske skupštine. U prvom izbornom krugu HDZ je dobio 42 %, SDP 25 %, a Koalicija narodnog sporazuma 14 % glasova; u drugom izbornom krugu HDZ je postigao apsolutnu većinu (osvojio je 196, SKH-SDP 66, a ostale stranke 69 zastupničkih mjesta u Saboru).

(13.V.) Zbog velikih nereda na stadionu i sukoba između hrvatskih i srpskih navijačkih skupina, prekinuta je utakmica jugoslavenske 1. nogometne lige Dinamo - Crvena zvezda u Zagrebu; početak raspadanja zajedničkih jugoslavenskih sportskih liga. Nakon što su "milicajci" intervenirali samo prema hrvatskim navijačima (uglavnom Dinamovi Bad Blue Boysi, ali i pripadnici Hajdukove Torcide, Riječke Armade i drugih hrvatskih navijačkih skupina), represiji "milicije" fizički se suprotstavio nogometaš Dinama Zvonimir Boban, 221

•

•

•

•

•

•

kasnije kapetan hrvatske reprezentacije i predvodnik sjajne generacije hrvatskih nogometaša.

(14.V.) Prema nalogu Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (SSZNO) iz Beograda, Hrvatskoj je oduzeto naoružanje Teritorijalne obrane (TO) i smješteno u skladišta JNA; povodom toga događaja, predsjednik Predsjedništva SRH Ivo Latin uputio je prosvjed Predsjedništvu SFRJ. Drži se da je TO Hrvatske obuhvaćala 240.000 vojnika s ratnim rasporedom, pa se procjenjuje da je u skladištima TO na području Hrvatske bilo oko 200.000 pušaka raznih tipova, oko 1400 minobacača raznih kalibara, oko 10.000 ručnih bacača, oko 500 protuoklopnih raketnih sustava, velik broj topova i velike količine minsko-eksplozivnih sredstava i vojne opreme; od toga je sačuvano samo ono što se nalazilo pod izravnom kontrolom republičke (hrvatske) izvršne vlasti - oko 9000 cijevi raznih kalibara. Slovenija je uspjela zadržati oko 30 % oružja svoje TO. (30.V.) Održana je konstituirajuća sjednica višestranačkoga Sabora SRH (taj datum započeo se obilježavati kao Dan državnosti); za predsjednika Predsjedništva SRH Sabor je izabrao dr. Franju Tuđmana. Srpska demokratska stranka (SDS) suspendirala je odnose s Hrvatskim saborom.

(27.VI.) Skupština općine Knin donijela je odluku o osnivanju tzv.

Zajednice općina sjeverne Dalmacije i južne Like, kojoj mogu pristupiti i druge hrvatske općine sa srpskim stanovništvom; u pojedinim općinskim vijećima vijećnici iz HDZ-a i SDP-a suprotstavili su se tome. Ustavni sud SRH poništio je odluku Skupštine općine Knin.

(2.VII.) Slovenska Skupština usvojila je Deklaraciju o punoj suverenosti države Republike Slovenije; Skupština Kosova proglasila je Kosovo republikom (ravnopravnom i neovisnom jedinicom jugoslavenske federacije), na što je Srbija odgovorila vojnopolicijskim terorom.

(15.VII.) U Subotici je utemeljen Demokratski savez Hrvata Vojvodine (DSHV), s ciljem zastupanja interesa vojvođanskih Hrvata; glasilo stranke je Glas ravnice.

(25.VII.) Sabor SRH usvojio je amandmane (64. - 75.) na Ustav, prema kojima je Republika Hrvatska postala suverena država. Iz naziva države uklonjen je pridjev "socijalistička", utvrđen je novi ("povijesni") grb i zastava, a promijenjeni su i nazivi državnih dužnosti (predsjednik Predsjedništva postaje predsjednik, Izvršno vijeće Sabora - Vlada RH, republički sekretar - ministar). Na mitingu 222

•

•

•

•

•

•

Srba u Srbu osnovano je tzv. Srpsko nacionalno vijeće i donijeta Deklaracija o suverenosti i autonomiji Srba u Hrvatskoj.

(5.VIII.) U okviru MUP-a RH formirana je prva brigada policije (1700 pripadnika); ubrzo je formirana (7.IX.) Antiteroristička jedinica policije na državnoj razini.

(17.VIII.) Na dan "referenduma o srpskoj autonomiji", na području Knina, Benkovca i Obrovca organizirano su zapriječeni prometni pravci (tzv. Balvan revolucija). JNA je spriječila helikoptere hrvatske policije da dođu do Knina. Sljedeći dan Srbi su u Gračacu, Obrovcu, Benkovcu, Korenici i Donjem Lapcu napali policijske postaje; to se može shvatiti kao početak oružane pobune Srba protiv demokratski izabrane vlasti u Hrvatskoj. Ustavni sud RH proglasio je referendum Srba ilegalnim, protuustavnim i nevažećim.

(25.VIII.) Na izvanrednom zasjedanju Hrvatskoga sabora donijeta je Rezolucija o zaštiti ustavnog demokratskog poretka i nacionalnim pravima u Republici Hrvatskoj. Stipe Šuvar opozvan je iz Predsjedništva SFRJ, a na njegovo mjesto izabran je predsjednik vlade Stjepan Mesić; Josip Manolić postao je novi predsjednik vlade RH, Martin Špegelj novi ministar obrane, a za potpredsjednika Sabora, kao predstavnik srpske nacionalne manjine u RH, izabran je Simo Rajić.

(27.VIII.) Predsjednik Republike Hrvatske F. Tuđman u Splitu je svečano otvorio XV. europsko prvenstvo u atletici, što je izazvalo prosvjede u uredu Predsjedništva SFRJ - jer je to pravo predsjednika države (SFRJ). (od kraja rujna) Pojačana su teroristička djelovanja srpskih ekstremista u Hrvatskoj: diverzije, krađe, zapravo preuzimanja oružja iz skladišta JNA, oružani napadi na hrvatske policajce i civile (napade na policijske postaje na Banovini predvodili su četnici i kriminalci pridošli iz Beograda - 27./28.IX.); prolazak građana koji nisu bili srpske nacionalnosti kroz samoproglašenu "Krajinu" postao je rizičan.

(3.X.) Predsjedništva Slovenije i Hrvatske uputila su Predsjedništvu SFRJ prijedlog novog, konfederativnog uređenja države; Jugoslavija bi se trebala preustrojiti u savez suverenih država.

(18.XI.) i (4.XII.) Održani su prvi slobodni izbori u BiH, na kojima su najveći broj glasova odnijele "nacionalne stranke". Stranka demokratske akcije (osnovana 26.V. 1990.) 37,8 % (86 poslaničkih mjesta), Srpska demokratska stranka (osnovana 12.VII. 1990.) - 26,5 % (72 mjesta), Hrvatska demokratska zajednica (osnovana 18.VIII. 1990.) - 14,7 % (44 mjesta), Reformirani komunisti - 6 % (20 mjesta), Savez reformskih snaga A. Markovića 5,6 % (13 mjesta); za 223

predsjednika Predsjedništva BiH izabran je predsjednik SDA Alija Izetbegović, za predsjednika Skupštine Momčilo Krajišnik iz SDS-a, a za predsjednika vlade Jure Pelivan iz HDZ-a.

• (19.XI.) U Beogradu je osnovan Savez komunista - Pokret za Jugoslaviju, čiji su članovi bili uglavnom umirovljeni i aktivni "oficiri".

• (8.XII.) U Zagrebu je održana obnoviteljska skupština Matice hrvatske, na kojoj su donesena nova pravila, utvrđene glavne smjernice njezina programa i izabrana nova upravna tijela; za predsjednika MH izabran je pjesnik, filozof i publicist Vlado Gotovac.

• (22.XII.) Sabor Republike Hrvatske proglasio je novi Ustav RH (Božićni ustav); trodioba vlasti (zakonodavna, izvršna i sudska) i polupredsjednički sustav.

Izvorišne osnove Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo: • - u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću; • - u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću; • - u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću; • - u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatskougarskoj personalnoj uniji; • - u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije; • - u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.; • - u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda; • - u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.; • - u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro224

Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije; • - u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije potvrdio; • - u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji; • - u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju II. svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. 1990.) ... Čl.1. Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva, demokratska i socijalna država; čl.2. Suverenitet RH neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv. ...; čl.3. Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka RH; ... čl. 140. RH ostaje u sastavu SFRJ do novog sporazuma jugoslavenskih republika ili dok Sabor RH ne odluči drugačije.

U Kninu je proglašena tzv. Srpska autonomna oblast (SAO) Krajina (općine Obrovac, Benkovac, Gračac, Korenica, Dvor na Uni, Glina, Vojnić i Hrvatska Kostajnica); isto se dogodilo i u ostalim općinama RH u kojima su živjeli Srbi: SAO Istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem (26.II.'91.) i SAO Zapadna Slavonija • (12.VIII.'91.). Ustavni sud RH poništio je i odbacio takve odluke kao ilegalne, protuustavne i nevažeće.

• (28.XII.) Zaduživši se kod Narodne banke Srbije za više od 18,2 milijarde dinara, (oko 1,4 milijarde USD) Srbija je upala u monetarni sustav Jugoslavije i srušila njezinu jedinstvenu financijsku politiku.

225

1991.

• (5.I.) Policijske postaje u Kninu, Obrovcu, Benkovcu, Gračacu, Korenici, Donjem Lapcu, Dvoru na Uni, Vojniću i Hrvatskoj Kostajnici otkazale su poslušnost Ministarstvu unutarnjih poslova (MUP) RH i ušle u sastav tzv. krajinskog Sekretarijata za unutrašnje poslove (SUP).

• (9.I.) Predsjedništvo SFRJ naredilo je da se u roku od 10 dana moraju razoružati i raspustiti sve oružane formacije, koje nisu u okviru oružanih snaga SFRJ. • (17.I.) Zbog iračke okupacije Kuvajta, Saveznici (29 zemalja) započeli su vojnu intervenciju na Irak (Pustinjska oluja); do 27.II. Irak je poražen.

• (20.I.) Ministri obrane i unutarnjih poslova Republike Slovenije i Republike Hrvatske potpisali su dogovor o međusobnoj vojnoj suradnji.

• (23.I.) U Beogradu je došlo do (prvog) susreta između predsjednika Tuđmana i Miloševića.

• (24.I.) Američki ambasador u SFRJ Warren Zimmerman poručio je predsjedniku Predsjedništva SFRJ da SAD neće prihvatiti angažiranje vojske protiv demokratski izabranih institucija vlasti.

• (25.I.) Na televiziji je prikazana emisija Što je istina o naoružavanju HDZ-a u Hrvatskoj, koja je trebala poslužiti kao podloga uvođenju izvanrednoga stanja.

Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti preimenovana je u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU).

Predsjedništvo SFRJ nije se složilo s prijedlogom Srbije da se dopusti intervencija JNA u Hrvatskoj; Sobranje Makedonije izglasalo je Deklaraciju o suverenosti i neovisnosti Makedonije.

• (II.-III.) Novi mitinzi Srba po Hrvatskoj, na kojima se odbacuje Ustav RH te prijeti Hrvatima i hrvatskoj vlasti (Knin i Vukovar - 2.II., Beli Manastir - 6.II., Dalj - 24.II., Bobota, Mirkovci, Trpinja, Borovo Selo - 9.III.) • (13.II.) Ured predsjednika RH odgovorio je Vuku Draškoviću, predsjedniku srbijanske pročetničke stranke SPO, na njegovo optužujuće pismo hrvatskom predsjedniku. ... Možete li navesti ijednu ranjenu ili ubijenu žrtvu, ijedan metak ispaljen od organa sigurnosti ili ijedno ime Srbina stradalog u zatvorima demokratske države Hrvatske? Nadamo se da se ne 226

zauzimate za ljude iz terorističkog podzemlja u kakve spada uhićena Arkanova grupa. Ali čak i onda kad bi bili sasvim u pravu da su hrvatskom vodstvu 'potčinjene povampirene aveti Endehazije' ... 'teroristi i umobolni ljudi', od Vas bi se očekivalo da svoj neprikriveni prezir ne proširujete na cijeli hrvatski narod. (...) Čini se da je Vama jedino logično i normalno da hrvatskom narodu takve uvjete diktira Srbija. Povijest je pokazala da Srbija nije bila sposobna da se ni 'moralno, ni civilizacijski, ni vojnički, ni razumski' nametne Hrvatskoj. Vrijedi li uopće Vama, s predrasudama s kojima nastupate, ponavljati povijesne činjenice da je hrvatski narod sam svoju slobodu, ustajući protiv fašizma pa i protiv NDH stvorene u okviru Hitlerovog imperijalnog poretka iz rata - prije nego što je Srbija oslobođena od partizanske vojske, bugarske vojske i Crvene armije - izišao sa 5 od 9 armijskih korpusa NOV-a? Znate li uopće (želite li znati?) da je u najpresudnijim bitkama na Neretvi i Sutjesci bilo najviše Hrvata?

Odakle Vam ili bilo kome pravo na starateljstvo nad Hrvatskom i hrvatskim narodom, na razoružavanje njezine Teritorijalne obrane uoči slobodnih izbora, na prijetnje Hrvatskoj dobrovoljačkim odredima iz Srbije i Crne Gore, na dreku zbog naoružavanja legalnih organa hrvatske policije? Vrijedi li uopće bilo kakav argument protiv mržnje s kojom Vi i Vama slični pobornici velikosrpskog ekspanzionizma nastupate? (iz odgovora Ureda predsjednika RH) • (22.II.) Sabor Republike Hrvatske prihvatio je Rezoluciju o razdruživanju sa SFRJ i Rezoluciju o zaštiti ustavnoga poretka RH te naglasio da u slučaju kolizije sa saveznim zakonima prednost imaju republički (istu odluku znatno ranije donijela je Skupština Slovenije).

(28.II.) Samozvano Srpsko nacionalno vijeće SAO Krajine usvojilo je Rezolucija o razdruživanju od Hrvatske i ostanku u Jugoslaviji zajedno s ostalim narodima i republikama koje prihvaćaju zajedničku državu.

• (1.III.) Policajci srpske nacionalnosti zaposleni u MUP-u RH, zajedno s mobiliziranim rezervistima, upali su u policijsku postaju u Pakracu i razoružali sve policajce Hrvate.

• (2.III.) Specijalne jedinice MUP-a RH protjerale su srpske ekstremiste iz Pakraca; na pakračke trgove i ulice izašla su oklopna vozila JNA, no hrvatska policija je zadržala nadzor nad gradom. To je bio prvi veći sukob hrvatskih redarstvenih snaga sa srpskim ekstremistima.

Srbijanski mediji raširili su glasine o stradanju i pokolju Srba u Pakracu i Hrvatskoj; takve lažne glasine demantirao je (4.III.) i Savezni (jugoslavenski) Sekretarijat unutrašnjih poslova (SSUP ).

227

• (5.III.) Pod pritiskom srpskih paravojnih postrojbi velik broj hrvatskih građana srpske nacionalnosti napustio je Baranju; namjera akcije bila je stvaranje dojma o ugroženosti Srba u Hrvatskoj.

• (13.III.) Predsjednik Republike Hrvatske F. Tuđman razgovarao je u Zagrebu s delegacijom Srba iz SDS-a za Slavoniju i Baranju; razgovori su ponudili nadu da će Srbi iz Hrvatske prihvatiti RH kao svoju državu. Jugoslavenski ministar obrane, general Veljko Kadijević, potajice se u Moskvi susreo s generalom Jazovim radi kupnje sovjetskoga oružja i radi dobivanja podrške od SSSR-a za pučističke planove JNA. • (15.III.) Nakon velikih demonstracija u Beogradu (9.III.), u kojima je intervenirala i vojska, na sjednici Predsjedništva SFRJ vojni vrh zatražio je uvođenje izvanrednog stanja; dramatičnim glasovanjem to su onemogućili predstavnici Hrvatske, Slovenije, Makedonije i BiH (presudan je bio glas predstavnika BiH, Srbina Bogića Bogićevića).

• (20.III.) Europska zajednica zauzela je stajalište da su unutarnje i vanjske granice Jugoslavije nepromjenjive (princip Završnog akta iz Helsinkija, 1975.).

• (25.III.) Predsjednici Tuđman i Milošević sastali su se u Karađorđevu (Srbija).

• (28.III.) U Splitu je održan prvi susret šestorice predsjednika republika SFRJ o razrješenju krize. Ni tada, ni na sljedećim susretima (Beograd - 4.IV., Brdo kod Kranja - 11.IV., Ohrid - 18.IV., Cetinje - 29.IV. i Sarajevo - 6.VI.), kao ni na posebnim susretima Tuđman - Milošević Izetbegović, nije postignut sporazum i spriječen rat.

• (31.III.) Specijalne jedinice MUP-a RH vratile su NP Plitvice pod nadzor legalnih redarstvenih snaga RH; u sukobu s naoružanim srpskim teroristima, koji su prethodno (28.III.) zauzeli to područje, poginuo je Josip Jović iz Aržana kod Imotskog - prva žrtva Domovinskoga rata (Krvavi Uskrs). Na područje Plitvica razmjestile su se snage JNA i zaposjele teritorij koji su pobunjeni Srbi zacrtali kao dio srpske "Krajine"; takva taktika (povezanost pobunjenih Srba i JNA) nastavila se i u sljedećim mjesecima.

• (IV.) Na mitinzima Srba u Hrvatskoj, Hrvatima su prijetili srbijanski političari: četnički vojvoda Vojislav Šešelj u Borovu Selu (14.IV.) i srbijanski poslanik Milan Paroški u baranjskom selu Jagodnjak (20.IV.); nakon mitinga u Jagodnjaku hrvatska policija uhvatila je, a zatim pustila četničkog vojvodu Vojislava Šešelja (23.IV.).

Ovo je srpska teritorija i njima (tj. Hrvatima) mora biti jasno da su oni dođoši. Prema tome, tko god vam dođe i kaže da je ovo njegova 228

•

•

•

•

•

zemlja, taj je uzurpator, taj je došao da ubija i tog imate prava da ubijete kao kera pored tarabe! (iz govora Milana Paroškoga iz Srbije u baranjskom selu Jagodnjaku, na teritoriju RH) (1.IV.) Takozvano izvršno vijeće "SAO Krajine" u Korenici je donijelo odluku o ujedinjenju s Republikom Srbijom. Prema velikosrpskim planovima u tzv. SAO Krajinu trebale su ući općine Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Korenica, Vojnić, Vrginmost, Glina, Dvor na Uni, Kostajnica, Petrinja i Pakrac te sva srpska naselja koja su se pripojila jednoj od ovih općina i ona koja se ubuduće izjasne za pripajanje u procesu razgraničenja.

(5.IV.) U Zagrebu se sastao Inicijativni odbor za osnivanje Srpske narodne stranke, koja je trebala predstavljati one Srbe u Hrvatskoj, koji priznaju Hrvatsku kao svoju državu (stranka se zalagala za kulturnu autonomiju Srba u Hrvatskoj i dijalog); za predsjednika SNSa izabran je Milan Đukić.

Osnovana je Narodna zaštita - nenaoružana obrana građana Hrvatske.

(12.IV.) Stvorena je operativna jezgra buduće hrvatske vojske - Zbor narodne garde (ZNG); započele su pripreme za ustrojavanje četiriju brigada ZNG. Legendarne hrvatske gardijske brigade, uz specijalne postrojbe MUP-a i MORH-a, podnijele su glavni teret u obrani i oslobađanju Republike Hrvatske: Prva gardijska brigada - Tigrovi, Druga - Gromovi, Treća - Kune, Četvrta - Pauci te kasnije ustrojene Peta - Sokolovi, Sedma - Pume, Osma (lako-jurišna) - Orlovi, Deveta - Vukovi.

(16.IV.) Na proslavi ramazanskoga Bajrama u zagrebačkoj džamiji prisustvovali su predsjednici Hrvatske i BiH - F. Tuđman i A. Izetbegović.

(24.IV.) Prema prvim rezultatima novoga popisa stanovništva, u Vojvodini je (na 21.506 km2) živjelo 1.151.357 Srba, 340.960 Mađara, 168.858 Jugoslavena, 74.232 Hrvata, 63.941 Slovaka, 44.716 Crnogoraca, 38.880 Rumunja, 24.895 Roma, 21.552 Bunjevca (Hrvata), 17.887 Rusina, 16.642 Makedonca, 6079 Muslimana, 2959 Albanaca, 2563 Slovenca, 2057 Ukrajinaca, 1866 Šokaca (Hrvata) te 13.402 "ostalih".

U odnosu na prethodni popis, broj Hrvata smanjio se za 27,4 %; zbog prijetnji i velikosrpske politike broj Hrvata u Vojvodini znatno je smanjen u razdoblju 1991. - 1996. kada je Vojvodinu, u kojoj nije bilo ratnoga djelovanja, moralo napustiti oko 45.000 Hrvata. Ipak, prema procjenama hrvatskih političara iz Vojvodine, koje se razlikuju od službenoga popisa iz 1991., u jugoslavenskoj državi (SRJ) krajem 229

•

•

•

•

•

•

1996. živjelo je oko 150.000 - 160.000 Hrvata; od toga u Vojvodini oko 120.000, na Kosovu oko 5000, u Boki kotorskoj oko 11.000. (podaci Bele Tonkovića, predsjednika Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine, izneseni na skupu Forum hrvatskih manjina, prosinac 1996.)

(29.IV.) Nakon što je MUP RH u selu Kijevo osnovao policijsku postaju, JNA i "milicija Krajine" blokirali su selo. Oklopna vozila JNA zaprijetila su i ostalim selima u kojima su otvorene ili su planirane policijske postaje (Kruševo, Polača, Stankovci); u Splitu su zbog toga izbile velike demonstracije (6.V.), u kojima je poginuo 1 vojnik JNA (po nacionalnosti Makedonac).

(V.) Dobro naoružani srpski ekstremisti napali su hrvatska sela Potkonje i Vrpolje kraj Knina, opkolili su i napali šibensko selo Bratiškovce, Uništa kraj Knina, Kruševo, a u Kninu su uništavali imovinu Hrvata; također, Srbi su preuzeli policijsku postaju u Plaškom, pucali i palili u Glini, Petrinji, Pakracu, postavili barikade na Ivanjici nadomak Dubrovnika, a zabilježena su i ubojstva, otmice i premlaćivanja Hrvata na cestama kroz tzv. Krajinu te diverzije srpskih terorista na prometnicama i gospodarskim objektima u RH. U Donjem Lapcu srpski teroristi minirali su kuću Milana Đukića, predsjednika Srpske narodne stranke. Iz vojvođanskih sela, zbog prijetnji četnika, započelo je iseljavanje hrvatskih obitelji. Od 17.VIII. 1990. do svibnja 1991. zabilježeno je više od 200 slučajeva podmetanja eksploziva i više od 100 oružanih napada srpskih ekstremista u RH; pri tome je poginulo 16 osoba (15 policajaca), a ranjeno 56 osoba (40 policajaca).

Reakcija na to bilo je podmetanje eksploziva i u radnje građana srpske nacionalnosti na "kriznim" područjima.

(2.V.) Nakon što su prethodnog dana zarobili 2 hrvatska policajca, srpski teroristi su u Borovu Selu kod Vukovara ubili 12 i ranili dvadeset i jednog hrvatskoga policajca; istodobno kod Polače pokraj Zadra srpski teroristi su iz zasjede ubili hrvatskoga policajca Franka Lisicu.

(5.V.) Na zboru građana srpske nacionalnosti u Šibeniku, rečeno je da su svi ugroženi, ali od politike srpskoga "vožda" Slobodana Miloševića.

(7.V.) U Srijemskim Karlovcima kardinal Franjo Kuharić i mitropolit Srpske pravoslavne crkve Pavle osudili su nasilje; njihov novi susret održan je u Slavonskom Brodu (24.VIII.).

(8.-9.V.) Dramatična sjednica Predsjedništva SFRJ na kojoj su nazočili i predsjednici svih republika SFRJ. Generali su zatražili 230

•

•

•

•

•

•

•

•

odobrenje intervencije JNA, pa je Hrvatska prisiljena prihvatiti odluku o raspoređivanju prosrpski orijentirane JNA u kriznim područjima između pobunjenih Srba i redarstvenih snaga Hrvatske; JNA otvoreno preuzima ulogu zaštitnika i saveznika pobunjenih Srba u Hrvatskoj.

(7.-12.V.) Hrvati iz zapadne Hercegovine zaustavili su tenkovsku kolonu JNA između Mostara i Lištice (Široki Brijeg), koja je navodno išla na planirane vojne vježbe.

(12.V.) U tzv. Krajini održan je nelegalni referendum za sjedinjenje toga područja sa Srbijom i za ostanak u Jugoslaviji; na temelju rezultata provedenog "referenduma" (92 % ZA), SDS je (16.V.) donio odluku o pripajanju tzv. SAO Krajine Republici Srbiji. U Zagrebu je osnovano Društvo hrvatsko-srpskoga prijateljstva, s ciljem zauzimanja za suživot Srba i Hrvata.

(15.V.) Srpsko-crnogorski blok odbio je potvrditi Stjepana Mesića za predsjednika (redovna procedura zamjene predsjednika Predsjedništva SFRJ), čime je blokiran rad Predsjedništva SFRJ. (17.V.) Prema rezultatima popisa stanovništva, Hrvatska je imala 4.784.265 stanovnika; 3.736.356 Hrvata (78,1 %), 581.663 Srba (12,2 %), 104.041 Jugoslavena (2,2 %), 22.355 Mađara (0,5 %), 21.303 Talijana (0,4 %) itd.

(19.V.) Na referendum o budućem statusu RH izašlo je 83,56 % građana (od 3.652.225 s pravom glasa); 93,24 % (2.845.521) građana koji su glasovali izjasnilo se za samostalnost i suverenost Hrvatske, a protiv ostanka u Jugoslaviji bilo je 92,18 % glasača.

(28.V.) Na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu održana je smotra postrojbi Zbora narodne garde (ZNG). Svečano prisežem da ću vjerno i časno izvršavati dužnosti koje se od mene, pripadnika Hrvatske narodne garde zahtijevaju i da ću se savjesno i odgovorno pokoravati svim službenim naredbama i zapovijedima.

Prisežem da ću, i uz žrtvu vlastitog života, štititi i braniti svoju domovinu Hrvatsku, njezin suverenitet, teritorijalnu cjelovitost i sve njezine građane. (tekst svečane prisege pripadnika ZNG) (VI.) U selima istočne Slavonije (Mirkovci, Markušica, Tenja, Bijelo Brdo, Borovo Selo, Bršadin, Pačetin, Trpinja, Bobota, Vera, Negoslavci) uspostavljene su terorističke baze srpskih ekstremista za napade na Osijek, Vinkovce i Vukovar te okolna sela. U Dalmaciji su pobunjeni Srbi ("Martićeva milicija") okupirali sela Bratiškovce, Plastovo, Dobrijeviće i Gardijane (25.VI.), a na Banovini su, uz pomoć JNA, blokirali Dvor na Uni (25.VI.) i napali policijske postaje u Glini, gdje su zarobili i mučili 231

•

•

• •

•

•

• •

hrvatske policajce (26.VI.), i u Kozibrodu pokraj Dvora na Uni (29.VI.). Iz Tenje je žestoko napadnut Osijek (29.VI.).

(6.VI.) BiH i Makedonija dali su prijedlog o "zajednici jugoslavenskih republika" ("platforma Izetbegović-Gligorov"), koji nije prihvaćen. U tom razdoblju plan o koordiniranom izlasku triju republika (Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine) iz jugoslavenske federacije nije prihvatio predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Također, vođeni su pregovori između Slobodana Miloševića i Adila Zulfikarpašića (vođe Muslimanske bošnjačke organizacije) - tzv. beogradska inicijativa o ostajanju BiH u "krnjoj" Jugoslaviji (ako iz nje istupe Hrvatska i Slovenija); Zulfikarpašićevu "povijesnu inicijativu" odbacila je glavna muslimanska stranka SDA Alije Izetbegovića.

(10.VI.) U Sarajevu na sastanku bošnjačko-muslimanskih uglednika, pod okriljem Stranke demokratske akcije (SDA), osnovano je Vijeće nacionalne obrane muslimanskoga naroda s Patriotskom ligom kao vojnim krilom.

(13.VI.) Hrvatski nogometni savez postao je članom FIFE (Svjetskog nogometnog saveza).

(14.VI.) U Zagrebu su srpski teroristi i kriminalci (Željko Ražnatović Arkan i drugi), osuđeni na 20 mjeseci zatvora zbog pripremanja i pomaganja oružane pobune protiv Republike Hrvatske; svi osuđeni pušteni su iz pritvora do pravomoćnosti presude, čime su postali nedostupni hrvatskoj vlasti.

(23.VI.) Predstavnici dvanaest zemalja Europske zajednice odlučili su da neće priznati neovisnost Slovenije i Hrvatske, ako te republike jednostrano odluče napustiti Jugoslaviju.

(25.VI.) U skladu s voljom građana izraženom na referendumu, Sabor RH usvojio je Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske (s odgodom stupanja na snagu za 3 mjeseca); granice RH postale su državne. Samostalnost i neovisnost proglasila je i Slovenija.

(26.VI.) Republiku Hrvatsku je, kao samostalnu državu, priznala Slovenija (istodobno je i Hrvatska priznala Sloveniju).

(27.VI.) Počela je oružana agresija JNA na Sloveniju; nakon 5 dana sklopljeno je primirje. U sukobima u Sloveniji poginulo je 65 ljudi: 37 pripadnika JNA, 12 pripadnika slovenske TO i policije te 16 civila (od toga desetorica stranaca, vozača kamiona, koji su bili blokirani na cestama); ranjeno je 330 osoba. Tenkovi JNA divljali su po osječkim ulicama.

232

• (28.-30.VI.) Predstavnici EZ-a i državni tajnik SAD nametnuli su rješenje za sprečavanje krize u SFRJ i rata u Sloveniji.

• 1. JNA se mora povući najprije u svoje vojarne, a zatim napustiti slovenski teritorij; • 2. Slovenija i Hrvatska odgađaju za tri mjeseca svoje Deklaracije o neovisnosti; • 3. Stjepan Mesić izabran je za predsjednika Predsjedništva SFRJ, jer je odbijanje njegova izbora u svibnju otvorilo krizu.

• (30.VI.) Predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić naredio je da JNA odmah obustavi vojne operacije u Sloveniji; američki State Department priopćio je da ne odobrava uporabu sile i postupke JNA. • (3.VII.) Tenkovi JNA ušli su u Baranju i istočnu Slavoniju; druga kolona od oko 380 vozila JNA rasporedila se oko Šida, spremna za napad na Hrvatsku. Nakon što su dobili izravnu pomoć od JNA, srpski teroristi započeli su razarati hrvatske gradove i sela (osobito vjerske i kulturne spomenike u njima); pojedinačni incidenti i napadi prerasli su u otvoreni rat Srbije, JNA i pobunjenih Srba iz Hrvatske (i BiH) protiv Republike Hrvatske.

• (4.VII.) Topničko-pješački napad iz Borova Sela i Srbije na Borovo Naselje; hrvatski branitelji protjerali su srpske teroriste i četnike iz Borova Naselja.

• (5.VII.) Europska zajednica (EZ) uvela je embargo na uvoz oružja u SFRJ. S obzirom na vojni potencijal JNA i ogromnu nadmoć u naoružanju srpskih postrojbi i JNA u odnosu na hrvatske postrojbe, uvođenje embarga išlo je u prilog ostvarivanju ciljeva velikosrpske agresorske politike.

Na sastanku dužnosnika Srbije i JNA (Milošević - Jović - Kadijević) dogovorena je vojna odmazda prema Sloveniji i razmještanje postrojba JNA u Hrvatskoj (na područja koja su Srbi željeli izdvojiti iz Hrvatske).

• 1) Slovencima odgovoriti žestoko svim sredstvima, uključujući i avijaciju. (...) Potom se povući iz Slovenije. (...) Na taj način će se podići moral vojsci, uplašiti Hrvatska i umiriti srpski narod.

• 2) Glavne snage koncentrisati na liniji: Karlovac - Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek, Vinovci - Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj način pokriti sve teritorije gde žive Srbi do potpunog raspleta. (...)

• 3) Potpuno eliminisati Hrvate i Slovence iz vojske (JNA).

233

•

• •

• •

•

• •

•

(zaključci spomenutoga sastanka, prema pisanju njegova sudionika B. Jovića) (7.VII.) Brijunskom deklaracijom ministarske trojke EZ-a i predstavnika republika, Predsjedništva SFRJ, SIV-a i JNA prihvaćen je mirovni plan EZ-a (od 28.VI.) za prestanak rata u Sloveniji; Slovenija i Hrvatska prihvatile su tromjesečni moratorij na aktivnosti vezane za uspostavu nezavisnosti. Paravojne srpske postrojbe protjerale su Hrvate iz istočnoslavonskoga sela Ćelije; selo je zatim opljačkano i zapaljeno. Nakon što su postrojbe MUP-a i ZNG-a potisnule četnike iz Stare Tenje (5.-6.VII.), Jugoslavenska narodna armija se napadom na Osijek otvoreno uključila u borbe na strani srpskih terorista.

(9.VII.) U Hrvatsku su stigli prvi promatrači iz Europske zajednice.

(12.VII.) Hrvatske vlasti ukinule su Republički štab TO Hrvatske. (druga polovica srpnja) Srpske postrojbe napale su Jasenice (16.VII.) i Lišane kraj Benkovca (17.VII.), Drežnik-Grad (23.VII.), razorile i spalile sela na Banovini (Hrvatski Čuntić, Strugu, Jukinac, Kuljane, Kozibrod i druga sela) te okupirale grad Glinu (do 27.VII.). Nakon što su početkom srpnja protjerale četnike sa samog ulaza u Vinkovce, hrvatske postrojbe munjevitom akcijom potisnule su srpske teroriste preko "brčanske" pruge i uspostavile liniju prema Mirkovcima (17.VII.); međutim, u napadu na Mirkovce, iz kojih su neprestano granatirani Vinkovci, hrvatske postrojbe pretrpjele su velike gubitke (srpskim teroristima presudnu pomoć pružila je JNA).

(23.VII.) Austrijski ministar vanjskih poslova Alois Mock upozorio je na potrebu slanja mirovnih snaga u Hrvatsku.

(25.VII.) Topništvo JNA (srpsko) stacionirano u Vojvodini (Jugoslavija) nanijelo je teške gubitke pripadnicima ZNG-a RH, smještenim u središtu za obuku hrvatskih snaga u Erdutu.

(27.VII.) Srpske postrojbe napale su Sunju. Žestoki napadi nastavljeni su tijekom 1991.; Sunja postaje jedno od legendarnih mjesta u obrani Hrvatske.

(30.VII.) Litva je priznala Hrvatsku.

(30./31.VII.) Na sjednici Vrhovnoga državnoga vijeća nije prihvaćen prijedlog zapovjednika ZNG-a (bivšeg ministra obrane) Martina Špegelja o sveobuhvatnom napadu na vojarne JNA i preotimanju oružja; njegov plan ocijenjen je "nerealnim i opasnim".

(VIII.) Srpske postrojbe okupirale su Dalj, Aljmaš i Erdut (1.-3.VIII.), Gvozdansko i Divušu nedaleko od Dvora 234

• (3.VIII.), Sarvaš (12.VIII.), Korlat kraj Benkovca, Pecku i Kraljevčane (14.VIII.), Staru Tenju, Biskupiju kod Knina (16.VIII.), Okučane (17.VIII.), Rajić i sela naseljena srpskim stanovništvom u okolici Daruvara (19.VIII.), prijevoj Ljubovo (20.VIII.), Beli Manastir i gotovo cijelu Baranju (21.VIII.), Staru Gradišku (22.VIII.), Kijevo (26.VIII.), Vrliku (28.VIII.), Skelu kod Gline (29.VIII.); spomenuta mjesta uglavnom su razrušena i spaljena, a prilikom okupacije srpske postrojbe protjerale su Hrvate i nesrpsko stanovništvo te počinile brojne zločine.

Do kraja kolovoza legalno izabrana hrvatska vlast izgubila je nadzor nad 11 općina u kojima su Srbi bili u većini i nad 18 općina u kojima su Srbi imali 10 % - 50 % stanovništva, a borbe su se vodile u još 9 općina (borbama je bilo zahvaćeno 38 od 115 općina u RH).

Srpski teroristi, uz pomoć JNA, počinili su stravičan masakr u Dalju (1.VIII.) te protjerali Hrvate iz Erduta, Dalja i Aljmaša (1.-3.VIII.). Uz prethodna ubojstva (u Kozibrodu, Zamlači, Strugi, Kuljanima i drugim selima na Banovini), to su prvi od niza masovnih ubojstava civila i ratnih zločina koje su srpske postrojbe počinile u Hrvatskoj.

Tijekom 1991. zločini nad Hrvatima počinjeni su u selima na području općine Glina - kolovoz; u Berku, Tovarniku, Graboštanima, Stublju i Majuru (Kostajnica), Lovincu, Balincima, Četekovcu, Čojlugu (Slatina), Čorcima kraj Vrhovina ... - rujan; u Vagancu (Korenica), Širokoj Kuli (Gospić), Lovasu, Ivanovom Selu ... - listopad; u Saborskom, Vukovaru, Škabrnji, Nadinu, Grabovcu, Selištu, Drežniku, Klancu (Kordun) ... - studeni; u Tordincima, Joševici (Glina), Bruškoj (Benkovac), Voćinu, Humu, Čanku ... - prosinac '91.

• (2.VIII.) Sabor RH dao je povjerenje "Vladi demokratskoga jedinstva" (premijer Franjo Gregurić), što je i simbolično potvrdilo jedinstvo Hrvata u tim dramatičnim trenucima.

• (3.VIII.) Hrvatske postrojbe potisnule su srpske teroriste iz vukovarskoga naselja Lužac.

• (7.VIII.) Predsjednik Republike Hrvatske F. Tuđman i predstavnici Srpske narodne stranke u Hrvatskoj osudili su četnički pokret i velikosrpske planove. Srpska narodna stranka pozvala je Srbe u Hrvatskoj da se ograde od četničkoga terorizma (12.VIII.) i apelirala da ne priznaju samoproglašene srpske vođe u Hrvatskoj.

• (10.VIII.) Od četničkoga metka na Banovini je poginuo snimatelj HTV-a Gordan Lederer, jedna od prvih žrtava među snimateljima i novinarima u Domovinskom ratu; kadrovi njegovih Banijskih praskozorja simboliziraju otpor hrvatskih branitelja u prvim danima 235

•

•

• • •

•

srpske agresije.

(17.VIII.) Banjalučki korpus JNA prešao je rijeku Savu i pridružio se pobunjenim Srbima u napadu na Hrvatsku (Okučane, Staru i Novu Gradišku).

(18./19.VIII.) Pripadnici jugoslavenske kontraobavještajne službe (KOS) podmetnuli su eksploziv pred Židovsku općinu i na židovsko groblje u Zagrebu; cilj toga terorističkoga čina bio je kompromitiranje Hrvatske pred svijetom.

(19.VIII.) Žestok napad JNA i srpskih postrojba na Pakrac.

(25.-26.VIII.) Žestok napad JNA i srpskih postrojba na Vukovar i Borovo Naselje te Otočac i dolinu Gacke.

(28.-30.VIII.) U Slavonskom Brodu i Vinkovcima zaustavljeno je nekoliko vlakova s oružjem i intendantskom opremom JNA iz Slovenije; oružje i oprema oduzeti su i podijeljeni slabo naoružanim hrvatskim postrojbama.

(30.VIII.) Srpski teroristi napali su policijsku stanicu na Plitvicama i protjerali hrvatske policajce. Održan je prosvjed građana ispred zgrade Komande 5. vojne oblasti u Zagrebu: Ja vas volim i ja se vama ponosim! I kad bih morao birati hoću li s vama umrijeti ili s generalskim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer već odavno u svijetu postoji jedna divna rečenica jednog velikog pisca koji kaže: 'U Navari se umiralo od srama.' I mi Hrvati, kad bi nam uzeli ovo dostojanstvo, kad bi nam uzeli ovu ljubav, i mi bismo umirali od srama! A oni - ta strašila - nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva, ni ljubavi, i ne mogu imati srama! Smrt je već u njima.

Kad bi generali imali obitelj, kad bi generali imali djecu, kad bi generali imali bližnje, tada ne bi zaposjeli ovu našu zgradu. Ali generali nemaju nikoga, ja vas uvjeravam! Jer onaj tko tuđu djecu ubija - nema djece, jer onaj tko tuđe majke ucviljuje - nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši - nema doma. Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca! Sramit će ih se njihova djeca, jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji.

Znate li, dragi Zagrepčani, pred kojom zgradom mi ovdje stojimo? Pred Hrvatskim radišom podignutim zato da bi se mogli školovati siromašni hrvatski đaci, hrvatska sirotinja, da bi Hrvatska i tako napredovala i postala moderna nacija. Tu su zgradu sagradili zajedno najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe. A tko je sad u njoj? Posljednji čuvari komunizma! Ubojice 236

hrvatskog naroda! I oni imaju obraza da, zaposjevši naše svete građevine, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj! Oni nam prijete da će na odlasku sve uzeti, sve odnijeti. Oni nam kažu da će iza sebe ostaviti samo pustoš. Pa mi znamo da će otići jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali! - Jer sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače - sve je vaše! Vi to plaćate, vi za to radite, vi za to stradate! Oni će, prijete, uzeti sve. A pitam ja tu gospodu: gdje su i čime su stekli pravo na bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina? Koji su njihovi gradovi? Koji su njihovi dvorci? Koje su njihove palače? - Neka slobodno uzmu sve što je njihovo. A mi dobro znamo da oni ništa nemaju! Oni se ne boje uništavanja jer se njima nema što uništiti! Zapamtite dobro: Sve što oni žele jest da nas izjednače sa sobom. Oni žele da budemo divlji kao oni, da budemo ubojice kao oni, da budemo bez ičega kao oni, da budemo bez morala kao oni, da sjedimo u tuđim domovima kao oni, da živimo u tuđim gradovima kao oni. Ali mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju domovinu, svoju naciju. Neka nas puste na miru! Neka odlaze odavde!

Molim vas lijepo: kakvi su to ljudi, ako uopće možemo govoriti o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim gradovima, koji troše tuđi novac i jedu tuđi kruh, ubijajući one koji im sve to daju?! - Umrli bi davno da imaju i trunku čovječnosti u sebi, umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošteni čovjek umire - od izgubljenoga dostojanstva.

Ti demoni se već dugo kreću po povijesti kao da su besmrtni. Tako se ponašaju. Ali neka znaju da je smrt, koja im je sad došla, definitivna.

Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje. Ono što umire sa sovjetskim generalima, umrijet će i ovdje!

Moj kolega Fabrio rekao je: 'Uvijek će ostati bar jedno pero i uvijek će netko reći: Ne!'. Ni govora! Ostat će hrvatski narod, ostat će sa stotinama, s tisućama pera i pokazati kako smo i koliko smo kroz ovu povijest učinili da bismo opstali, da bismo bili ljudi i da nikad ne bismo pristali biti moralna strašila, kao ovi koji nam tvrde da nas štite. Samo, od koga nas štite u našoj domovini? Od nas samih? Neka nas puste na miru! Mi ćemo sami osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje vrijednosti.

Ja to sigurno i konačno znam, jer vi majke, vi žene koje ste se ovdje skupile na ovom jedinstvenom skupu kakav nikad u Europi nije održan, vi ovdje dokazujete da je Hrvatska u dubini svoga bića - ona 237

koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je djevojačka i ona koja je majčinska - prožeta istim, veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva! Zato sam odmah i rekao da vas volim, da ću radije s vama umrijeti nego s generalima živjeti, jer znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavlju, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude - i to je moja radost i to je moja snaga, moja kao i svih vas!

Neka ta ljubav, neka ta snaga, neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu nenaoružanu i onu naoružanu, onu mušku i onu žensku, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu. Ako nemamo oružja, imamo snagu onoga što nas je ovamo dovelo, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo, ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo!

Zato se ja ne bojim! To je ono po čemu je Hrvatska postojala, po čemu postoji i po čemu će postojati! Živjeli! (govor Vlade Gotovca u Zagrebu, ispred zgrade Komande 5. vojne oblasti, 30.VIII. 1991.)

• (IX.) Srpske postrojbe (četnici i JNA) okupirale su Berak, Bokšić, Orolik i Grabovo (2.IX.) te Mikluševce, Tompojevce i Čakovce (3.IX.), Bilje kod Osijeka (do 3.IX.) i Sotin kraj Vukovara (5.IX.) na istočnoslavonskom bojištu; šire područje Okučana, prekinuvši promet na autocesti Zagreb - Lipovac (4.IX.), Kruševo i Jasenicu (11.-12.IX.) te Lovinac i Sv. Rok u Lici; Hrvatsku Kostajnicu (12.IX.) i Dubicu na Banovini; Topusko (14.IX.), Kosovac i Gornje Bogićevce (15.IX.), a zatim i Čovac, Gređane i Novi Varoš na zapadnoslavonskom bojištu (16.IX.); HE Peruča i Rovanjsku (17.IX.), čime su izbile na Jadransku magistralu; Slakovce na istočnoslavonskom bojištu (20.IX.); sva sela u općini Petrinja (osim Mošćenice, Bresta, Male Gorice, Nebojana, Dumače i Farkašića) i grad Petrinju (do 21.IX.); Tovarnik (21.-23.IX.) i Svinjarevce na istočnoslavonskom bojištu (22.IX.); Veliki Miletinac kod Daruvara (23.IX.); Drniš (25.IX.) na dalmatinskom, a Ilaču (25.IX.), Korođ i Antin (29.IX.) te Stare Jankovce (30.IX.) na istočnoslavonskom bojištu; Viduševac • (30.IX. - 1.X.) i druga naselja; okupirana naselja uglavnom su srušena i zapaljena, a Hrvati i nesrpsko stanovništvo ubijeni ili protjerani.

• (1.IX.) Topništvom je napadnut Slavonski Brod. JNA je zaplijenila avion ugandske kompanije s vojnom opremom za hrvatske branitelje; organizatora dopreme, hrvatskoga iseljenika Antuna Kikaša, zarobili su pripadnici JNA, a zatim pretukli i razmijenili za svoga generala Milana Aksentijevića (25.XI.).

238

• (7.IX.) U Haagu je počela Mirovna konferencija o Jugoslaviji, pod predsjedanjem lorda Carringtona (sudjelovali su svi važniji politički čimbenici s prostora SFRJ); istaknuta su načela nedopustivosti nasilne promjene granica i zaštite prava svih naroda. Makedonija se na referendumu opredijelila za neovisnost.

• (9.IX.) Terorist Mile Martić, samozvani ministar u vladi samoproglašene srpske "Krajine" na teritoriju Republike Hrvatske, uhićen je u Bosanskoj Krupi, ali je ubrzo pušten, unatoč protivljenju lokalnoga stanovništva.

• (10.IX.) U Zagrebu je utemeljen Hrvatski olimpijski odbor; za njegova predsjednika izabran je filmski i televizijski redatelj Antun Vrdoljak (od 1995. A. Vrdoljak je član Međunarodnog olimpijskog odbora).

• (12.IX.) Admiral Sveto Letica, sudionik antifašističke borbe, postao je zapovjednik Hrvatske ratne mornarice (HRM); od 1943. bio je časnik mornarice NOVJ, a 1991. jedan je od utemeljitelja Hrvatske ratne mornarice.

• (12.-13.XI.) Pokušaj proboja HV-a prema Vukovaru i otvaranje koridora Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar nije uspio; velika snaga neprijateljske vatre prouzročila je gubitke u ljudstvu i tehnici HV-a • (13.XI.) Zbor narodne garde i službeno je promijenio ime u Hrvatska vojska (HV). Nakon što je u listopadu na bojištu kod Petrinje obranila "džep" Farkašić i Nebojan (na desnoj obali Kupe) te odbacila srpske postrojbe do Glinske Poljane, HV je poduzela napadajnu akciju na tom području, koja je djelomično uspjela.

• (14./15.IX.) Osvajanjem vojarne u Pločama (akcija Zelena tabla Male bare) započela je blokada i osvajanje vojarni, skladišta oružja te različitih vojnih objekata JNA u Hrvatskoj (Rat za vojarne). Osvajanje vojarni imalo je presudan značaj za obranu Hrvatske, jer je zadobiveni ratni plijen (više od 230 tenkova, 150 oklopnih transportera, 18 različitih brodova, 400 većih topova, 180.000 pušaka, ogromna količina streljiva i druga vojna oprema) bio višestruko veći od oružja s kojim je Hrvatska do tada raspolagala (ukupna vrijednost preuzetoga procjenjuje se na 700.000.000 USD). U skladištu oružja u Pločama bilo je 5000 cijevi, 300 tona streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava (MES), 70-ak topova i strojnica te 120 motornih vozila; 32. "varaždinski" korpus JNA predao je (22.IX.) 79 tenkova, 48 borbenih vozila gusjeničara, 18 borbenih vozila s protuavionskim mitraljezima, 6 topova proizvodnje GVOZDIK, 6 višecjevnih bacača raketa (VBR) 239

• •

•

•

•

• •

•

tipa Plamen, 4 VBR tipa Oganj, 18 haubica od 155 mm, 18 haubica od 152 mm s pripadajućim prijevoznim sredstvima, više stotina minobacača raznih kalibara te pješačko naoružanje (duge i kratke cijevi) za 8-9 brigada i više tisuća tona streljiva i eksploziva; u vojarnama na teritoriju ZP Bjelovar zarobljeno je (28.IX.) 150 tenkova, 60 BVP, 121 komad topničkog oruđa, 12 komada VBR, 48 komada SO, 1106 komada raznih vozila te 3500 tona minskoeksplozivnih sredstava i streljiva. Pripadnici JNA digli su u zrak velika skladišta oružja u Skradniku kraj Josipdola i u Bedeniku kraj Bjelovara, a sredinom listopada i veliko skladište eksploziva i streljiva kraj Oštarija te 2 vojna skladišta kraj Rijeke. Usporedbe radi, procjenjuje se da je JNA uoči Domovinskoga rata raspolagala s 489 borbenih zrakoplova, 214 naoružanih helikoptera, oko 230 različitih ratnih brodova, 1863 tenka, oko 3760 oklopnih transportera i BVP, 19.029 topničkih cijevi - od toga 1799 protutenkovskih topova, 4200 netrzajnih topova, 64 minobacača, 1934 oruđa "teškog" topništva, 250 samohodnih topova, 4286 protuavionskih topova, 160 dalekometnih višecjevnih bacača (Oganj, Plamen i Orkan) te velikim brojem osobnoga naoružanja.

(15.IX.) Proglašena je prva zračna uzbuna u Zagrebu.

(16.IX.) Jugoslavenska ratna mornarica (JRM) blokirala je sve hrvatske luke (do 23.IX.); blokade su ponovljene tijekom X. i XI. mjeseca.

(16.-23.IX.) U žestokim borbama za Šibenik, hrvatski branitelji obranili su grad, koji je granatiran s mora, kopna i zraka (pri tome je gađana i probijena kupola katedrale Sv. Jakova). Tijekom napada, šibenska protuzračna obrana u jednom trenutku srušila je 2 neprijateljska zrakoplova (21.IX.); snimljen kamerama koje su pratile bitku, spontani urlik oduševljenja branitelja odjeknuo je širom Hrvatske i svijeta: Obadva, obadva, oba su pala!

(17.IX.) Na sastanku u Igalu sklopljen je sporazum o prekidu vatre (Tuđman, Milošević, general Kadijević, lord Carrington); ni taj, kao ni petnaestak sljedećih "primirja", nije bio ispoštovan.

(18.IX.) Gojko Šušak postao je ministar obrane.

(19.IX.) Hrvatski branitelji osvojili su vojarne JNA u Gospiću i spriječili pad grada u ruke pobunjenih Srba; uz pomoć zrakoplovstva i topništva JNA, Srbi su razorili velik dio Gospića.

(20.IX) Hrvatski branitelji nanijeli su znatne gubitke jugovojsci kod Tovarnika, a zatim (21./22. - 23.IX.) kod Ilače. Hrvatske postrojbe 240

•

•

•

•

• •

•

deblokirale su Vukovar (15.IX. odsječen od Vinkovaca) pravcem Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar.

(21.IX.) Osnovan je Glavni stožer HV-a; prvi načelnik bio je general Anton Tus, sudionik antifašističke borbe u Hrvatskoj u II. svjetskom ratu. Hrvatski gardisti porazili su srpske postrojbe u borbama za Ivanovo Selo (između Daruvara i Grubišnoga Polja). Nastupom u medijima, general Kadijević optužio je predsjednika Predsjedništva SFRJ S. Mesića i premijera vlade SFRJ A. Markovića za raspad Jugoslavije i "nastali kaos" te praktično objavio rat Hrvatskoj.

(25.IX.) Vijeće sigurnosti (VS) UN-a prihvatilo je Rezoluciju (713) o uvođenju potpunog embarga na isporuku oružja i vojne opreme na područje Jugoslavije; time je srpskom agresoru omogućeno lakše osvajanje teritorija u Hrvatskoj, a kasnije i u BiH. (28.IX.) Jedinice JNA napustile su otok Korčulu. Hrvatski branitelji oslobodili su Vezmarovu kulu, važnu stratešku točku za kontrolu istočnoga dijela Daruvara i širega predgrađa, a zatim i selo Miljanovac (29.IX.) Nalazeći se na otoku Visu, kontraadmiral Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) Vladimir Barović počinio je samoubojstvo. U ostavljenom pismu kao razlog samoubojstva naveo je agresiju JNA protiv Hrvatske koja je za njega predstavljala djelo suprotno crnogorskoj časti - jer se Crnogorci ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio - te nemogućnost sprečavanja djelovanja JRM protiv Hrvatske i neslaganje sa zapovjedništvom JNA. (30.IX.) Albanci na Kosovu referendumom su se odlučili za suverenu i nezavisnu državu Kosovo.

(X.) Nakon žestokih borbi srpske postrojbe okupirale su po treći put Gornje Bogićevce kod Okučana (1.X.); Đeletovce, Petrovce i Marince (1.X.) te Cerić (2.X.) - strateški važne točke za obranu Vukovara, Slano kod Dubrovnika (4.X.), dio karlovačke općine (oko 5.X.), Medar (5.X.) i Dragalić kod Nove Gradiške (6.X.), Jasenovac (8.X.), Vaganac na Kordunu (8.-9.X.), Lipik (12.-13.X.), Ilok i obližnja sela Lovas, Šarengrad, Mohovo, Opatovac, Bapska (oko 13.X.), Cavtat (15.X.), Hrvatski Blagaj na Kordunu (24.X.), Tordince u istočnoj Slavoniji (25.X.) te područje južno od rijeke Kupe do Turnja (predgrađe Karlovca); iz osvojene tvornice Jamnička kiselica (9.X.) neprijatelj se povukao, srušivši most Jamnica - Lasinja.

(1.X.) Započeo je žestok napad JNA i četnika iz Crne Gore i Hercegovine na Dubrovnik i okolicu; kod sela Čepikuće hrvatski branitelji nanijeli su teške gubitke agresoru. Dubrovnik je bio pod neprestanim napadima i granatiranjem premda je stara gradska jezgra 241

•

• •

•

•

•

•

•

zaštićena poveljom UNESCO-a (najžešći napadi bili su 11.XI. i 6.XII.).

(3.X.) Nakon što su opljačkali hrvatska sela (najveće od njih Ravno) u općini Trebinje u istočnoj Hercegovini (1.X.), četnici i JNA protjerali su Hrvate i zapalili im kuće; nagovještaj srpske agresije na BiH. Srpski blok (4 srpska i crnogorska člana) izveo je državni udar i preuzeo kolektivno Predsjedništvo SFRJ; funkciju predsjednika preuzeo je Crnogorac Branko Kostić.

(4.X.) Započeo je žestok napad JNA i srpskih postrojba na Karlovac i okolicu (Turanj, Dugu Resu, Generalski Stol).

(4.-6.X.) Kritični dani za obranu Zadra. Nakon probijanja linije obrane i osvajanja Murvice i Crnog te dolaskom na Musapstan i brdo Križ, JNA i srpske postrojbe krenule su na Zadar (5.X.) i zaposjele Briševo i dio Bokanjca; započelo je strašno razaranje Zadra, posebice njegova središta.

(4.-10.X.) Napadi hrvatskih postrojbi na Marince radi deblokade Vukovara nisu uspjeli. U teškim borbama hrvatske postrojbe zadržale su selo Nuštar (5./6.X.).

(5.X.) Srpske postrojbe (JNA i četnici) krenule su u opći napad na svim hrvatskim bojištima, s ciljem da za 20 dana slome obranu Republike Hrvatske; NATO je procijenio da hrvatski branitelji neće uspjeti izdržati više od dva tjedna.

(6.X.) U Poruci građanima BiH na RTV Sarajevo, Alija Izetbegović proglasio je neutralnost BiH u ratu u kojem Srbija i JNA provode agresiju protiv Hrvatske i pozvao građane BiH da se ne odazivaju pozivima na služenje vojnoga roka u JNA ili na mobilizaciju. Ono što možemo učiniti je to da odbijemo da učestvujemo u ovom bezumlju. (...) Vaše je pravo i dužnost kao građana BiH da se ne odazovete na mobilizaciju. (...) Ja vas pozivam da smognete hrabrosti i da odbijete da učestvujete u ovom zlodjelu. Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat. (iz poruke građanima A. Izetbegovića) (7.X.) Zrakoplovi JNA (JRV) raketirali su Banske dvore (predsjedničke urede) u središtu Zagreba, u kojima su sastanak imali predsjednik Republike Hrvatske F. Tuđman te predsjednik Predsjedništva SFRJ S. Mesić i predsjednik SIV-a SFRJ A. Marković.

(8.X.) Proglašenje neovisnosti Republike Hrvatske. Zbog označene zračne uzbune zasjedanje Sabora RH održano je u podrumu zgrade INE; Sabor je ustvrdio da je istekla tromjesečna odgoda Ustavne odluke od 25.VI. 1991. i donio odluku o otcjepljenju od SFRJ i 242

• •

•

• •

•

•

osamostaljenju: Republika Hrvatska raskida sve državno-pravne veze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ ... Na šibenskom bojištu, nakon trodnevnih borbi hrvatske postrojbe su u protunapadu potisnule neprijatelja iz Gaćeleza, Prokljana, Pamučara i Bribirskih Mostina.

(10.X.) Židovska zajednica u Hrvatskoj izdala je apel u kojem se navodi da je Hrvatska napadnuta i razarana.

(11.X.) U namjeri da dovede pomoć zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković - Jastreb probio se s manjom skupinom branitelja iz opkoljenoga Vukovara u Vinkovce. Zapovjednik obrane Vukovara (29.VIII. - 13.X.) M. Dedaković postao je zapovjednik Operativne skupine Vukovar - Vinkovci - Županja (13.X.-16.XI.), sa zadatkom razbijanja opsade Vukovara, a vodstvo obrane Vukovara preuzeo je Branko Borković - Mladi Jastreb.

(13.X.) Pokušaj proboja HV-a prema Vukovaru nije uspio; hrvatske postrojbe zaustavljene su, uz gubitke, na ulasku u Marince. EZ je zatražila prekid akcije zbog slanja konvoja humanitarne organizacije Liječnici bez granica u Vukovar; konvoj je izvukao dio ranjenika iz vukovarske bolnice, a njegov ulazak u Vukovar srpske postrojbe iskoristile su da poprave i učvrste svoje položaje i poziciju na vukovarskom bojištu.

(14.X.) Hrvatske postrojbe oslobodile su Bujovicu (zapadnoslavonsko ratište).

(14./15.X.) Na prijedlog SDA i uz potporu HDZ-a Skupština BiH (Muslimani i Hrvati, ali ne i Srbi) prihvatili su Memorandum o suverenitetu Republike BiH i Platformu Predsjedništva BiH o položaju BiH. Naglašava se da je BiH suverena i nedjeljiva država, koja stoji u jednaku odnosu prema Srbiji i Hrvatskoj i zaključuje se da BiH neće ostati u krnjoj Jugoslaviji (bez Slovenije te, posebno, Hrvatske) i priznavati odluke nepotpunih saveznih tijela. Uoči glasovanja o prihvaćanju Memoranduma srpski predstavnici napustili su Skupštinu BiH zaprijetivši da će muslimanski narod "nestati" ako se krene u osamostaljenje republike BiH. (14.-15.X.) Srpski agresor je snažnim napadom pokušao razbiti obranu Novske i N.Gradiške, ali nije uspio. Zapovjedništvo OG Posavina otpočinje s pripremama i planiranjem napadnih djelovanja pod nazivom ORKAN-91 (16.X.) U borbama za obranu Vukovara poginuli su Blago Zadro, legendarni zapovjednik obrane Borovog Naselja (posmrtno promoviran u general bojnika) i bojnik Alfred Hill, zapovjednik 243

• •

• • • •

• •

•

•

•

satnije Vojne policije 204. vukovarske brigade. Njihovim imenima nazvana su visoka učilišta HV-a: Zapovjedno-stožerna škola Blago Zadro i Nastavno središte za obuku vojne policije Bojnik Alfred Hill.

(17.X.) Iz Iloka i okolice Srbi su, uz nazočnost predstavnika EZ-a, protjerali oko 10.000 Hrvata.

(18.X.) U Haagu je izložen plan EZ-a u kojem se predlaže preustroj Jugoslavije u zajednicu suverenih država; plan je odbila Srbija, a potom i Crna Gora.

(22.X.) JNA je promijenila ime u Vojska Jugoslavije (VJ).

(23.X.) Srpske postrojbe raketirale su i zapalile bolnicu u Vukovaru.

(24.X.) Jugoslavenska vojska izvršila je pomorski desant u Kuparima, čime je obrana Dubrovnika dodatno ugrožena.

(25.X.) Pilot Rudolf Perešin prebjegao je svojim MIG-om 21 iz JNA (JRV) i sletio na aerodrom u Klagenfurtu u Austriji. Hrvat sam i neću pucati na vlastiti narod! (izjava Rudolfa Perešina, koji je poginuo početkom svibnja 1995. na letačkom zadatku u oslobodilačkoj vojnoj akciji Bljesak kao zapovjednik 1. lovačke eskadrile Hrvatskog ratnog zrakoplovstva) (25./26.X.) Akcija hrvatskih postrojbi za oslobađanje sela Tordinci nije uspjela.

(29.X.'91.-3.I.'92.) Napadna operacija OG Posavina Orkan '91.; nakon što su zaustavili prodor banjalučkoga korpusa prema Virovitici (30.XI.), hrvatski branitelji preuzeli su inicijativu na zapadnoslavonskom bojištu (općine Podravska Slatina, Virovitica, Grubišno Polje, Daruvar, Pakrac, Požega).

(31.X.) U Dubrovnik je uplovio humanitarni konvoj Libertas (putnički brod Slavija i tridesetak brodova i brodica iz raznih hrvatskih luka); konvoj su predvodili predsjednik Predsjedništva SFRJ S. Mesić i hrvatski premijer F. Gregurić.

(31.X. - 4.XI.) Vojnom akcijom Otkos 10 (Bilogora) hrvatske postrojbe oslobodile su prostor Bilogore (oko 270 km2) i stvorile uvjete za napadna djelovanja u smjeru Papuka i Psunja. Neprijatelju su naneseni veliki gubici u tehnici i ljudstvu, a onemogućeno je spajanje 5. banjalučkoga korpusa Vojske Jugoslavije sa srpskim postrojbama na Bilogori u pozadini hrvatskih obrambenih snaga, te prodor prema Virovitici i odsjecanje Slavonije od ostaloga dijela Hrvatske.

(2.XI.) Akcija hrvatskih postrojbi za oslobađanje sela Cerić i stvaranje uvjeta za deblokadu Vukovara nije uspjela; hrvatski branitelji odbili su 244

•

•

•

• •

• •

•

•

napad oklopništva i pješaštva JNA na Bogdanovce, no srpske postrojbe okupirale su vukovarsko naselje Lužac, čime je obrana Vukovara razbijena na dva dijela (Vukovar i Borovo Naselje).

(4.XI.) Hrvatski branitelji preuzeli su i uspjeli prije neprijateljskoga napada evakuirati skladište oružja Jamadol u Karlovcu (oko 2500 tona eksploziva i streljiva te naoružanje TO općina Karlovac, Ozalj, Duga Resa, Vojnić i Vrginmost).

(5.XI.) Hrvatski branitelji preuzeli su veliko skladište oružja i streljiva u Delnicama (jedno od najvećih na tlu bivše Jugoslavije). Crnogorski liberali poslali su otvoreno pismo jugoslavenskom ministru obrane gen. Veljku Kadijeviću, u kojem se protive napadu jugovojske na Dubrovnik, jer crnogorska javnost dobro zna da je navodna izravna opasnost za Crnu Goru izmišljena kako bi se ona uvukla u rat i svjetsku sramotu u dubrovačkoj operaciji.

(9.XI.) Radi rasterećenja linije bojišta oko Vukovara, pripadnici ZNGa i policije krenuli su u oslobađanje jakoga četničkoga uporišta Karadžićevo (istočno slavonsko bojište, nedaleko od Vinkovaca); nakon početnoga uspjeha, hrvatske postrojbe povukle su se uz gubitke.

(9.-10.XI.) Srbi iz BiH izjasnili su se na nelegalnom referendumu za ostanak u Jugoslaviji.

(10.XI.) Srpske postrojbe okupirale su i razrušile Bogdanovce, čime je obruč oko Vukovara još čvršće stegnut; na novogradiškom bojištu HV je popravila svoju poziciju na području Medara.

(12.XI.) Srpske postrojbe okupirale su i razorile Saborsko u Lici.

(12.-13.XI.) Pokušaj proboja HV-a prema Vukovaru i otvaranje koridora Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar nije uspio; velika snaga neprijateljske vatre prouzročila je gubitke u ljudstvu i tehnici HV-a.

(13.XI.) Zbor narodne garde i službeno je promijenio ime u Hrvatska vojska (HV). Nakon što je u listopadu na bojištu kod Petrinje obranila "džep" Farkašić i Nebojan (na desnoj obali Kupe) te odbacila srpske postrojbe do Glinske Poljane, HV je poduzela napadajnu akciju na tom području, koja je djelomično uspjela.

(14./15. i 16.XI.) Hrvatska ratna mornarica je u Splitskom, a zatim i u Korčulanskom kanalu, porazila Jugoslavensku ratnu mornaricu (predvođenu razaračem Split) i razbila pomorsku blokadu grada Splita, koji je jugovojska granatirala. (druga polovica studenoga) Razdoblje iznimno teških borbi i gubitaka, osobito na istočnoslavonskom bojištu. Srpske postrojbe okupirale su Lipovac, 245

Podgrađe i Apševce (15.-16.XI.) te Donje Novo Selo i Nijemce u zapadnom Srijemu (16.-17.XI.), grad Slunj (16.XI.) i okolicu Slunja, Vukovar, Škabrnju, Zemunik Gornji (18.XI.), Nadin (19.XI.), Divoš i Ernestinovo (20.XI.) te Laslovo u istočnoj Slavoniji (23.XI.), Cetingrad i druga naselja; okupirana mjesta uglavnom su razrušena, a Hrvati i ostalo nesrpsko stanovništvo ubijeno je ili protjerano. Na ličkom bojištu tijekom studenoga srpske postrojbe zapalile su Čanak, ali ga nisu uspjele duže zadržati; hrvatski branitelji u tom razdoblju zabilježili su uspjehe u okolici Otočca u borbi za osiguranje vitalne komunikacije Karlovac - Brinje - Senj, iznimno važne za povezivanje Dalmacije s ostalom Hrvatskom. Na bojištu u Srijemu, hrvatski branitelji, pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), smionom akcijom u pozadinu neprijatelja (oko netom okupiranog sela Nijemci), uspjeli su zaustaviti daljne napredovanje srpskih postrojbi.

• (18.XI.) U Vukovaru je prestao organizirani otpor hrvatskih branitelja (u Borovu Naselju organizirani otpor prestao je dan kasnije); jedna bojna hrvatskih branitelja nastavila je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20.XI., a neki branitelji povukli su se iz Borova Naselja tek 23.XI. Bitka za Vukovar (24.VIII. - 18.XI. 1991.) bila je presudna za obranu Hrvatske, a Vukovar je postao simbol hrvatskoga otpora srpskoj agresiji. Nakon herojskoga otpora opkoljenih branitelja Vukovara (oko 1500-2000 pripadnika ZNG-a, policije, HOS-a i dragovoljaca ustrojenih u 204. brigadu), znatno brojnije i nadmoćnije srpske postrojbe (JNA - Vojska Jugoslavije i četnici) okupirale su potpuno razrušeni grad i počinile zločin nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima te ranjenicima iz vukovarske bolnice (261 ranjenik odveden je i ubijen). U borbama za Vukovar srpski agresor imao je više od 1000 tenkova i oklopnih vozila, velik broj svih vrsta topničko-raketnog oružja (na Vukovar je ispaljeno oko 800.000 projektila) te oko 40.000 - 60.000 vojnika. Prema procjenama hrvatskih branitelja, srpski gubici na vukovarskom bojištu iznosili su oko 7200 poginulih (neki podaci govore o 10.000 - 15.000, dok procjene srpske strane uglavnom ne prelaze broj od 2000 poginulih srpskih vojnika) i 25.000 - 30.000 ranjenih vojnika te oko 500 - 600 pogođenih oklopnih vozila (od čega oko 200 tenkova) i 36 zrakoplova. Prema procjenama Glavnog sanitetskog stožera RH, u Vukovaru je poginulo oko 600 hrvatskih branitelja i oko 1100 (prema nekim podacima i 2000) civila, ranjeno je oko 2500 (prema nekim podacima i više od 4000) osoba, nekoliko tisuća osoba je zarobljeno (više od 1500 osoba odvedeno je u logore), a prognano je oko 22.000 246

Vukovaraca. Do 2001. iz masovnih grobnica na području Vukovara ekshumirane su 1264 osobe različite dobi (od 6 mjeseci do 104 godine) i spola, koje su ubile srpske postrojbe; od toga broja 200 tijela ubijenih ranjenika iz vukovarske bolnice pronađeno je na Ovčari.

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj.

Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad? Moje prijatelje? Tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših. I zato ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali i primili prvi poljubac. Netko je jednostavno sve ukrao, jer kako objasniti da ni sjene nema. Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film. Vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi, prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijene, zatim svoju sadašnjost, a ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama, samo skriven da ga krvnik ne nađe.

Grad - to ste vi! (Siniša Glavašević, novinar Hrvatskog radija Vukovar, zarobljen i ubijen nakon okupacije Vukovara; zapis je nastao tijekom opsade i razaranja Vukovara) Prilikom okupacije ravnokotarskih sela Škabrnje (18.XI.) i Nadina (19.XI.) srpski teroristi ubili su i masakrirali 56 mještana; u prvim tjednima okupacije ubijeno je još tridesetak mještana. U Grudama je proglašena "Hrvatska zajednica Herceg Bosna" (HZ HB), kao politička, kulturna, gospodarska i područna cjelina osnovana za zaštitu interesa Hrvata u BiH. Zajednica je trebala obuhvatiti područja općina Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Skender Vakuf (Dobrotići), Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac, Trebinje (Ravno); za sjedište je proglašen Mostar. Hrvatska zajednica Herceg Bosna poštivat će demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine dok postoji državna nezavisnost BiH 247

•

• •

• • • •

•

u odnosu na bivšu ili svaku buduću Jugoslaviju.

(20.XI.) Hrvatske vlasti, pod optužbom veleizdaje, samovoljnog napuštanja bojišta, nepodnošenja izvješća, pronevjere i drugog, zatvorile su i zlostavljale zapovjednika obrane Vukovara Milu Dedakovića Jastreba, a zatim i zadnjeg zapovjednika obrane Vukovara Branka Borkovića; oba zapovjednika potom su oslobođena od optužbi.

(21.XI.) Srušen je Maslenički most. Klub poslanika SDS u skupštini BiH preimenovao se u tzv. Skupštinu srpskoga naroda u BiH. (23.XI.) U Genevi je potpisan sporazum o deblokadi vojarni JNA i povlačenju JNA iz Hrvatske. U skladu s dogovorom (od 18.X.) JNA je već napustila Jastrebarsko (13.XI.), a zatim i Pulu (6.XII.), Rijeku (9.XII.), ratnu luku Divulje kod Splita (22.XII.), Dugo Selo (23.XII.), Pleso - kao posljednju vojarnu na zagrebačkom području (25.XII. 1991.) te vojni kompleks Loru u Splitu (4.I. 1992.) i druge vojarne na teritoriju pod nadzorom legalnih vlasti Republike Hrvatske.

(24.XI.) Srpsko-crnogorske postrojbe okupirale su dubrovačko predgrađe Mokošicu.

(27.XI.) VS UN-a donijelo je odluku (Rezolucija 721) o upućivanju mirovnih snaga (UNPROFOR) u Hrvatsku.

(28.XI.) Trg u francuskom gradu Nici preimenovan je u Trg vukovarskih mučenika.

(29.XI.) Arbitražna komisija Mirovne konferencije EZ-a, pod predsjedavanjem Roberta Badintera (Badinterova komisija), izrekla je svoje mišljenje (broj 1) da je SFRJ u procesu raspada i da savezna državna tijela više ne funkcioniraju.

(XII.) U tijeku je operacija oslobađanja zapadne Slavonije (započeta akcijama Orkan i Otkos) - prva oslobodilačka operacija hrvatskih postrojbi u Domovinskom ratu.

Od 7.XII. (oslobođen Lipik) do 26.XII. (osvojeno jako četničko uporište Bučje) HV je potisnuo srpske postrojbe prema Okučanima i oslobodila 2/3 okupiranog područja zapadne Slavonije (uništeno je 21 neprijateljsko uporište i oslobođeno 21 naseljeno mjesto); tijekom akcije u bijegu pred Hrvatskom vojskom srpski teroristi masakrirali su više od 50 civila u selima Voćin i Hum (zapadna Slavonija), a 20 osoba je nestalo. Moguća daljna vojnooslobodilačka djelovanja HV-a na tom području onemogućilo je postignuto primirje (2.I. 1992.); pod srpskom okupacijom ostalo je oko 600 km2 zapadne Slavonije.

Tijekom prosinca borbe su vođene i na drugim bojištima: srpske postrojbe pretrpjele su težak poraz kod Komletinaca (3.-5.XII.), zatim 248

• •

•

• •

• • •

•

na sisačkom bojištu (19.XII.) i u okolici Šibenika (26.XII.), gdje je Hrvatska vojska dan ranije oslobodila selo Čista Mala), a u Baranji je HV oslobodio oko 30 km2 okupiranog teritorija i stvorio mostobran za daljnje vojnooslobodilačke akcije. Međutim, HV je u Kričkama (nedaleko od Novske) pretrpio težak poraz (9.-10.XII.); na bojištu uz rijeku Kupu HV je krenuo iz sela Šišinec u napad iz pokreta forsiranjem rijeke Kupe (akcija Vihor), ali je pod snažnom topničkom vatrom neprijatelja pretrpio gubitke i povukao se na početne položaje (12.-13.XII.); nakon žestokih borbi srpske postrojbe okupirale su Antunovac (5.XII.), Čanak (10.XII.) i Paulin Dvor (16.XII.) nedaleko od Osijeka.

(2.XII.) Ministarsko vijeće EZ-a izjavilo je da Srbiju i Crnu Goru smatra odgovornima za rat u Hrvatskoj.

(3.XII.) Oporbeni Liberalni savez Crne Gore na Cetinju je organizirao prosvjed; više od 10.000 Crnogoraca izrazilo je žaljenje zbog napada na Dubrovnik i zatražilo oprost.

(4.XII.) Sabor RH donio je Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj.

(5.XII.) Sabor RH ustvrdio je da je s 8. listopadom 1991. Stjepanu Mesiću prestala funkcija člana i predsjednika Predsjedništva SFRJ. (7.XII.) Badinterova komisija donijela je zaključak da SFRJ više ne postoji. Prema mišljenju komisije promjena postojećih (republičkih) granica i crta razgraničenja postignuta silom ne može proizvesti pravne učinke; to su presudni zaključci za konačnu odluku EZ-a o priznanju Hrvatske i ostalih republika bivše SFRJ. (11.XII.) Ukrajina je priznala Hrvatsku.

(14.XII.) Latvija je priznala Hrvatsku.

(16.XII.) Na temelju izvješća Badinterove komisije, Ministarsko vijeće EZ-a u Bruxellesu odlučilo je da će do 15. siječnja 1992. priznati republike bivše SFRJ kao samostalne i suverene države, ako dostave zahtjev za priznanjem i ispune postavljene uvjete (prava manjina i ljudska prava). Austrija je odlučila priznati Hrvatsku i Sloveniju i sve druge republike bivše SFRJ koje to zatraže; odluka austrijskoga parlamenta stupa na snagu 15. siječnja 1992.

(19.XII.) Odlukom vlade u Reykjaviku Island je bezuvjetno priznao Republiku Hrvatsku kao neovisnu državu; to je prvo priznanje Hrvatske od neke međunarodno priznate i neovisne države (a uz to i punopravne članice UN-a). Neke europske države donijele su odluku o priznanju Hrvatske (Njemačka, Italija, Mađarska, Švedska, Češko249

•

• • •

• •

Slovačka, Poljska, Irska), ali su primjenu te odluke odgodile za 15. siječnja 1992. Na novogradiškom bojištu HV je ovladao Mašićkom Šagovinom, jakim neprijateljskim uporištem. Spajanjem "SAO Krajine" i "SAO Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema", na okupiranom teritoriju Hrvatske pobunjeni Srbi proglasili su tzv.

Republiku Srpsku Krajinu (RSK) sa sjedištem u Kninu i zatražili priznanje od Srbije i UN-a.

(21.XII.) Takozvana Skupština srpskoga naroda u BiH donijela je odluku o formiranju tzv. Srpske Republike BiH (kojoj je prema zahtjevima srpskih političara trebalo pripasti najmanje 66 % teritorija BiH); za predsjednika je izabran Radovan Karadžić.

(23.XII.) Republika Hrvatska pustila je u opticaj vlastiti novac hrvatski dinar (55 HRD = 1 DM).

(24.XII.) Predsjednik RH Franjo Tuđman donio je odluku o ustrojstvu domobranstva, "na teritorijalnom načelu".

(27.XII.) Nakon neuspješnih pokušaja i gubitaka (16.XII. i 20.XII.) HV je oslobodila snažno pobunjeničko uporište Grahovljane nedaleko od Daruvara.

(30.XII.) HV je ovladala Širincima, strateški važnim uporištem iz kojega su četnici topništvom gađali Novu Gradišku.

(31.XII.) Estonija je priznala Hrvatsku.

U franjevačkoj crkvi u opsjednutom i razorenom Dubrovniku održan je ponoćni Koncert mira (Nacionalni orkestar iz Toulouse, sopranistica Barbara Hendricks i violinist Jean Stanienda); prije toga (14.XII.) Koncert ranjenom gradu održala je primadona Opere HNK iz Zagreba Ruža Pospiš-Baldani i Dubrovački simfonijski orkestar.

Tijekom srpske agresije 1991. borbe su se vodile na Istočnoslavonskom bojištu (tadašnje općine Beli Manastir, Osijek, Vinkovci i Vukovar), Posavskom (slavonsko-brodska i županjska općina), Zapadnoslavonskom (općine Novska, Nova Gradiška, Pakrac, Grubišno Polje i Daruvar te djelomice općine Virovitica, Slatina, Orahovica i Požega), Banovinskom (općine Hrvatska Kostajnica, Sisak, Petrinja, Glina i Dvor), Kordunskom (općine Vrginmost, Vojnić, Karlovac, Duga Resa, Ogulin i Slunj), Ličkom (općine Gračac, Korenica i Donji Lapac, Gospić i Otočac), Sjevernodalmatinskom (zadarsko, šibensko i splitsko područje sa zaleđem) i Južnodalmatinskom bojištu (općine Ploče, Metković i Dubrovnik); uz to, vođene su i borbe za obranu Jadrana. Do kraja 1991. u Hrvatskoj je bilo oko 500.000 izbjeglica i prognanika.

Kombiniranim topničko-zrakoplovnim napadima jugovojska i srpske 250

postrojbe sustavno su uništavale 45 % Hrvatske, od toga 95 % civilnih ciljeva.

1992.

• (1.-3.I.) Srpske postrojbe okupirale su Novigrad, Pridragu, Paljuv i Podgradinu kod Zadra. U pokušaju daljnjeg osvajanja u zadarskoj okolici, srpske postrojbe poražene su i natjerane na povlačenje; Hrvatska vojska uspjela je zadržati važnu prometnicu Zadar Karlovac.

• (2.I.) U Sarajevu je potpisan sporazum o potpunom prekidu vatre u Republici Hrvatskoj (Vanceov plan) i dolasku snaga Organizacije ujedinjenih naroda (Sarajevski sporazum); stupio je na snagu 3.I. u 18 sati. Unatoč potpisanom primirju, srpsko topništvo nastavilo je razarati hrvatske gradove i naselja, a na neke od njih izvedeni su i pješački napadi, koji su odbijeni; na Perušić (19.I.), Novu Gradišku (6.II.), Vinkovce (10.II.) i druga mjesta. U trenutku potpisivanja Sarajevskoga primirja, HV je imao oko 230.000 vojnika raspoređenih u 65 brigada i više samostalnih bojni i pukovnija u sva 3 vida oružanih snaga; snage MUP-a imale su oko 40.000 pripadnika, od kojih je 1/3 bila na ratnim položajima. Časnički kadar u HV-u činili su: Hrvati pripadnici francuske Legije stranaca i oružanih snaga drugih država koji su se vratili braniti domovinu; časnici i dočasnici koji su kao takvi došli iz JNA (više od 80 % časnika Hrvata napustilo je JNA i uključilo se u obranu domovine - krajem 1991. u HV-u je takvih bilo približno 2500 na časničkim dužnostima i oko 400 među "običnim" vojnicima); i nova generacija časnika koja se nametnula u borbama i koju je trebalo posebno vojno obrazovati (od 1992. oni su postali najbrojniji).

• (7.I.) Raketom "zrak-zrak" zrakoplov Mig-21 jugoslavenske vojske srušio je iznad sela Podrute nedaleko od Varaždina helikopter Europske promatračke misije (poginuli su svi članovi misije - 4 Talijana i 1 Francuz); granate ispaljene prema drugom helikopteru promašile su cilj.

• (9.I.) Bosanski Srbi proglasili su na Palama "suverenu Srpsku Republiku BiH", s namjerom njezina pridruženja jugoslavenskoj državi. U skladu sa srpskim planom o zauzimanju 66 % teritorija BiH, tzv. Srpska Republika BiH obuhvatila je 5 do tada samoproglašenih "Srpskih autonomnih oblasti" u BiH - "SAO Istočna Hercegovina" (12.IX.'91.), "SAO Bosanska krajina" (16.IX.'91.), "SAO Romanija" 251

• •

•

•

•

(19.IX.'91.), "SAO Semberija" i "SAO Ozren".

(13.I.) Sveta Stolica (Vatikan) priznala je Republiku Hrvatsku.

(14.I.) New York Times objavio je apel Za mir u Hrvatskoj, koji je potpisalo 104 dobitnika Nobelove nagrade. U Vjesniku u Otvorenom pismu petorica Hrvata iz BiH (4 književnika i 1 profesor) nazvali su izjavu predsjednika RH o razgraničenju u Bosni neshvatljivo kratkovidnom i neodgovornom spram stvarnih interesa hrvatskog i svih drugih naroda u BiH te jednako tako i spram stvarnih interesa Republike Hrvatske, a neuljudnom spram muslimanskog naroda.

Govoreći o događanjima u BiH i njihovu odrazu na Hrvatsku te o mogućem mirnom rješenju toga problema, predsjednik RH F. Tuđman na primanju za novinare (31.XII.'91.) izjavio je da bi spremnost za razgraničenje značila da možda nije neizbježan rat u BiH, napomenuvši da prijedlozi za podjelu dolaze iz same BiH, od Srba, Muslimana i Hrvata te da je takve razgovore dopustio i A. Izetbegović: Činjenica je da danas dva milijuna Srba živi zapadno od Drine. Veća je opasnost zadržavanje odnosa mržnje i nesnošljivosti (...) nego ukloniti razloge tom neprestanom nadmetanju i klanju. To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. (...) U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina (1939.). Pri tome bi mogao ostati dio 'zemljice Bosne' gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina BiH. (izjava predsjednika RH F. Tuđmana, Slobodna Dalmacija, 31.XII. 1991. i 1.I. 1992.)

(15.I.) Republiku Hrvatsku (i Sloveniju), kao samostalnu i suverenu državu, priznale su države Europske zajednice (EZ): Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Velika Britanija. Priznanje Makedonije odgođeno je zbog protivljenja Grčke, priznanje BiH uvjetovano je provedbom referenduma, a Srbija i Crna Gora priznanje nisu ni zatražile.

(17.I.) U posjet Hrvatskoj stigao je predsjednik Republike Italije Francesco Cossiga; prvi strani državnik koji je posjetio međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku.

(31.I.) Budući da srpska strana nije poštivala primirje, pripadnici Samostalne uskočke satnije HV-a krenuli su u smionu diverzantsku akciju na okupirani hrvatski teritorij, s namjerom rušenja Batinskoga 252

•

•

• •

mosta i presijecanja cestovne komunikacije između Baranje i Vojvodine, kojom je srpskim postrojbama u okupiranoj Baranji stizala pomoć iz Jugoslavije.

Diverzanti su preko Kopačkog rita ušli duboko u neprijateljsku pozadinu, ali su zbog tehničkoga kvara na vozilu (amfibiji) otkriveni; raspršeni na manje skupine, nakon borbe (od 2. do 7. veljače) 7 diverzanata je zarobljeno (još 1 naknadno), 3 su poginula, a 9 se uspjelo spasiti. Međudržavnim dogovorom, zarobljeni hrvatski diverzanti ("somborska skupina"), nakon 2 godine zatvora razmijenjeni su na kontrolnoj točki UNPROFOR-a kod Lipovca (12.I. 1994.) za pripadnike srpske terorističke skupine "Labrador".

(2.II.) U godišnjem izvješću State Departmenta naveden je broj od preko 30.000 nestalih osoba na području bivše Jugoslavije. Uz velik broj Hrvata, u izvješću se među nestalim spominju i 24 osobe srpske nacionalnosti iz Gospića; hrvatski tisak (tjednik Danas, 10.XII. 1991.) već je objavio vijest o ubojstvu Srba u Gospiću i na Banovini. Također iz osvete ili zbog koristoljublja, pojedini hrvatski građani srpske nacionalnosti ubijeni su u Osijeku, Sisku i Zagrebu (zločin nad obitelji Zec), a kao mjesto gdje je izvršena odmazda nad grupom Srba, spominju se Pakračka poljana i Paulin Dvor (oko 20 ubijenih).

S mjesta predsjednika HDZ BiH smijenjen je Stjepan Kljujić, jedan od osnivača stranke, a postavljen je Mate Boban.

(4.II.) Pilot Danijel Borović sa zrakoplovom jugovojske MIG-21 prebjegao je s bihaćkog aerodroma u HV; (15.V.) s dva zrakoplova istoga tipa na hrvatsku stranu prebjegla su još dva Hrvata (piloti Ivan Selak i Ivica Ivandić).

(8.II.) Hrvatska zastava zavijorila je na svečanom otvaranju 16. zimskih olimpijskih igara u Albertvilleu (Francuska).

(21.II.) Vijeće sigurnosti OUN-a donijelo je Rezoluciju (743) o pokretanju mirovne operacije i slanju međunarodnih zaštitnih snaga u Republiku Hrvatsku za razdoblje od 12 mjeseci (u sklopu tzv.

Vanceova plana za Hrvatsku); snage UNPROFOR-a trebale su preuzeti 4 zaštićene zone (UNPA) u RH - prostor 18 općina u kojima Srbi čine većinu ili pak značajnu manjinu stanovništva i gdje su međusobne napetosti dovele do oružanih sukoba u nedavnoj prošlosti.

Cilj ove operacije ispunjen je samo djelomično: JNA je napustila Hrvatsku, a teško oružje pobunjenih Srba stavljeno je u skladišta pod zajedničkim nadzorom UNPROFOR-a i Srba, no povratak prognanika, zaštita preostalih Hrvata u UNPA, otvaranje komunikacija i povratak pod hrvatsku vlast tzv. ružičastih zona (područja koja su 253

•

• •

•

• •

Srbi osvojili, a u kojima nisu živjeli) nisu ispunjene. Od Hrvata koji su ostali u UNPA zonama, čak oko 7000 protjerano je, a više stotina je ubijeno.

UNPA su obuhvatile 12.554 km2 (22 % od ukupnog teritorija RH); na tom prostoru je 1991. živjelo 536.370 stanovnika, od toga 258.298 (48,2 %) Srba, 205.075 (38,2 %) Hrvata i 72.997 (13,6 %) ostalih.

• Sektor Istok, sa sjedištem u Erdutu ("Istočna Slavonija" /s Baranjom i zapadnim Srijemom/ - 2153 km2 i 188.184 stanovnika prema popisu iz 1991. - od toga 49,1 % Hrvata, 30,4 % Srba, 20,5 % ostalih) - 4 općine: Vukovar i Beli Manastir te dijelom Osijek i Vinkovci; • Sektor Zapad, sa sjedištem u Daruvaru ("Zapadna Slavonija" - 2112 km2, i 99.452 stanovnika - od toga 43,3 % Hrvata, 35,4 % Srba, 21,3 % ostalih) - 5 općina: Pakrac, Daruvar, Grubišno Polje te dijelom Novska (istočni dio) i Nova Gradiška (zapadni dio); • Sektor Sjever, sa sjedištem u Topuskom (Banovina i Kordun) - 6 općina: Dvor na Uni, Kostajnica, Petrinja, Glina, Vrginmost, Vojnić i Slunj; • Sektor Jug, sa sjedištem u Kninu (sjeverna Dalmacija i Lika) 5 općina: Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Korenica i D. Lapac.

U sektorima Sjever i Jug (UNPA "Krajina"), na 8289 km2 1991. živjelo je 248.734 stanovnika (od toga 66,7 % Srba, 28 % Hrvata i 5,3 % ostalih).

(22.II.) Njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher, jedna od najzaslužnijih osoba za međunarodno priznanje Hrvatske, došao je u službeni posjet Hrvatskoj.

(25.II.) Glavni štab bošnjačko-muslimanske Patriotske lige usvojio je Direktivu za obranu BiH. (27.II.) U Grazu su vođeni tajni razgovori između predstavnika hrvatske vlasti i Radovana Karadžića i drugih predstavnika bosanskih Srba.

(29.II.) Na referendum o neovisnosti BiH izašlo je 63,7 % upisanih glasača, uglavnom Muslimani i Hrvati, od čega se 99,4 % izjasnilo za stvaranje neovisne BiH. (2.III.) Srbi su u Sarajevu postavili barikade.

(18.III.) Pod pokroviteljstvom Europske zajednice u Lisabonu je iznesen prijedlog o uređenju BiH (Cutillerov plan kantonizacije BiH 254

• • •

•

• •

•

ili Lisabonski sporazum), prema kojemu su Muslimanima trebale pripasti 52 općine (44 % teritorija), Srbima 32 (44 % teritorija), a Hrvatima 20 općina (12 % teritorija). Hrvatima bi pripale općine Neum, Čapljina, Čitluk, Ljubuški, Grude, Široki Brijeg (Lištica), Posušje, Prozor, Tomislavgrad, Livno, Kreševo, Kiseljak, Busovača, Vitez, Travnik, Vareš, Orašje, Bosanski Šamac, Odžak i Bosanski Brod; premda je prema tom planu 59 % Hrvata trebalo živjeti u "nehrvatskim kantonima", Hrvati u BiH potpisali su sporazum, no on nije proveden.

(23.III.) Hrvatska je primljena u članstvo KESS-a (danas OESS).

(27.III.) U Sarajevu, u zgradi skupštine BiH, samozvana "Skupština Srpskoga naroda u BiH" proglasila je "Ustav Srpske republike BiH".

(IV.-V.) Nakon sukoba oko Čapljine (7.III.) te srpskoga napada na Neum (22.III.) i Bosanski Brod (25.III.), započela je otvorena srpska agresija na BiH (napadnute su gotovo sve općine ili gradovi u BiH u kojima su živjeli Hrvati i Muslimani): srpske paravojne formacije masakrirale su Muslimane u Bijeljini (1.-3.IV.), Zvorniku (10.IV.), Foči, Prijedoru, Višegradu (13.IV.); uz pomoć jugoslavenske vojske srpske postrojbe okupirale su istočni dio Mostara (3.IV.), Kupres (9.IV.), Stolac (10.IV.), Doboj (3.V.), Bosanski Šamac i Brčko (4.7.V.), Bosanski Novi i Kalesiju (12.V.), Sanski Most (31.V.) te opkolile Sarajevo (5.IV.). Na području pod srpskom vlašću otvoreni su logori za nesrpsko stanovništvo (Omarska i Keraterm kod Prijedora, Brčko, Bijeljina i brojni drugi).

(3.IV.) Oslobodilačka akcija HV-a u Baranji nije uspjela; nakon početnog uspjeha, hrvatski vojnici su, uz gubitke, vraćeni na polazne položaje.

(6.IV.) Države EZ-a priznale su BiH. (7.IV.) SAD je priznao Hrvatsku, Sloveniju i BiH; Hrvatska je priznala BiH. U ime Predsjedništva BiH A. Izetbegović uputio je načelniku generalštaba Vojske Jugoslavije Blagoju Adžiću najoštriji protest zbog napada jugovojske na hrvatski narod, odnosno na Široki Brijeg, Čitluk i Međugorje - jedno od najvećih katoličkih svetišta.

(8.IV.) Predsjedništvo BiH proglasilo je neposrednu ratnu opasnost i osnovalo Glavni štab Teritorijalne Obrane BiH; odlukom "Predsjedništva HZ Herceg Bosne" u Grudama je osnovano Hrvatsko vijeće obrane (HVO) kao jedini institucionalni oblik obrane Hrvata u Bosni i Hercegovini.

HVO se uspostavlja kao vrhovno tijelo obrane hrvatskoga naroda u HZ HB (čl.1.), sa zadatkom obrane suvereniteta prostora HZ HB i 255

•

•

• •

•

•

•

•

zaštite hrvatskoga naroda, kao i drugih naroda u ovoj zajednici, napadnutih od bilo kojega agresora (čl. 2.).

Uloga hrvatskih postrojbi u otporu srpskoj agresiji na početku rata u BiH iznimno je velika. U BiH su (od 15.XII. 1991.) djelovale od HSPa ustrojene Hrvatske obrambene snage (HOS), u čijim se redovima borio i znatan broj Bošnjaka-muslimana; HOS je raspušten nakon što su početkom kolovoza 1992. u Kruševu kod Mostara pripadnici HVOa ubili zapovjednika HOS-a BiH general bojnika Blaža Kraljevića.

(9.IV.) Predsjedništvo BiH donijelo je odluku o ujedinjenju svih oružanih snaga na teritoriju BiH u Oružane snage BiH (OS BiH); pod zapovjedništvo oružanih snaga trebala se staviti muslimanska Patriotska liga, Zelene beretke (kao stranačka milicija SDA), TO BiH, HVO, HOS i druge grupe otpora.

(10.IV.) General Janko Bobetko, sudionik antifašističke borbe u Hrvatskoj u II. svjetskom ratu, postavljen je za zapovjednika Južnoga bojišta.

(11.IV.) Murat Šabanović zauzeo je višegradsku branu na Drini i zatražio da JNA zaustavi pokolj nesrpskoga stanovništva u Podrinju.

Psovkom koja odlazi izravno u eter radio-programa odgovara na laži generala jugovojske Kukanjca da se iz objekata JNA ne puca po civilima i rezignirano prijeti rušenjem brane i katastrofom: Il' nas (Muslimane) odnijela Drina, il nas poklali četnici, isto nam je!

(21.IV.) Srpske postrojbe potpuno su opkolile Sarajevo.

Sarajevo je u blokadi ostalo sve do 29.II. 1996. U tom razdoblju gotovo neprekidnog srpskog granatiranja poginulo je više od 10.000, a ranjeno je oko 50.000 građana; svjetsku javnost osobito su potresle slike masovnog ubojstva Sarajlija koje su stajale u redu za kruh u Ulici V. Miškina (27.V. 1992.) i na tržnici Markale (5.II. 1994.).

(24.-28.IV.) Jake srpske postrojbe napale su pravcem Neum, Metković i Ploče, s ciljem konačnog zauzimanja doline Neretve i presijecanja hrvatskog teritorija (odvajanje i osvajanje južnog dijela Hrvatske); nakon žestokih borbi koje su trajale gotovo 3 dana i 3 noći, hrvatski branitelji izdržali su nemoguće, slomili nadmoćnijeg neprijatelja i prepolovili njegovu snagu.

(27.IV.) Kina je priznala Hrvatsku i Sloveniju kao samostalne i suverene države; do 31.XII. 1995. Hrvatsku su priznale 124 države. U Beogradu je proglašena Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora).

(28.IV.) Akcija HV-a za oslobađanje sela Podgradina u zadarskom zaleđu nije uspjela.

256

• (V.-VI.) Žestoke borbe u Bosanskoj Posavini; hrvatske postrojbe su u protuudaru oslobodile Modriču (do 20.V.) i velik dio Posavine te došle do Kotorskog i Rudanke nadomak Doboja (VI.).

• (2.V.) JNA je zarobila pa pustila predsjednika Predsjedništva BiH A. Izetbegovića.

• (4.V.) BiH je proglasila SRJ agresorom i zatražila međunarodnu intervenciju.

• (6.V.) U Grazu su se sastali predstavnik hrvatske nacionalne zajednice M. Boban i predstavnik srpske državne zajednice R. Karadžić; raspravljalo se o razgraničenju Hrvata i Srba u BiH, da bi prestali razlozi za oružane sukobe Hrvata i Srba na cijelom teritoriju BiH. • (15.V.) VS UN-a (Rezolucija 752) zahtijeva da se postrojbe JNA i elementi HV povuku iz BiH ili stave pod kontrolu vlasti u Sarajevu.

• (17.-23.V.) Akcijom Jaguar HV je oslobodila brdo Križ u zaleđu Bibinja kod Zadra, s kojega su srpski teroristi ugrožavali promet Jadranskom magistralom.

• (18.V. - 30.VI.) Vojnom akcijom Spaljena zemlja HV je na Južnom bojištu započeo operaciju deblokade Dubrovnika.

Deblokiran je Pelješac (20.V.) i oslobođena je okolica Dubrovnika: Čepikuće (21.V.), Slano (25.V.), i cijelo dubrovačko primorje Mokošica, Brgat, Bosanka, Rijeka dubrovačka i Župa dubrovačka (do 26.V.), čime je osigurana prometnica prema Dubrovniku. Istodobno, hrvatske postrojbe oslobodile su dio istočne Hercegovine (do 20.V.) i selo Ravno (30.V.).

• (22.V.) Hrvatska je primljena u OUN, kao 178. članica (primljene su i Slovenija i BiH); Predsjednik Republike Hrvatske F. Tuđman govorio je na Općoj skupštini OUN-a.

Hrvatski narod jedan je od najstarijih naroda sadašnje Europe. On ima pisane dokumente kojima se ponosi i biljege o svojoj nacionalnoj i državnoj samostalnosti, te o pripadnosti zapadnoeuropskoj civilizaciji od VII. stoljeća pa nadalje u kamenu i na pergameni, u književnosti i umjetnosti, i što je najvažnije, u svom duhovnom biću. Hrvatski narod može biti ponosan na svoj udio u duhovnoj i materijalnoj kulturnoj baštini čovječanstva. Nije slučajno što je njezin mali dio prisutan i ovdje. Ulaz kojim prolazimo u dvoranu Glavne skupštine UN napravljen je od mramora s hrvatskog otoka Brača. U mojoj se domovini taj kamen smatra simbolom hrvatske opstojnosti. U njemu su se ogledali tijekom mnogih stoljeća svojim umjetničkim radom najveći hrvatski kipari kao što je Antun Augustinčić, čija se konjanička figura Spomenik mira nalazi u parku iza ove iste palače 257

•

• •

•

•

•

•

•

•

UN. (govor F. Tuđmana na Općoj skupštini OUN-a, 22.V. 1992.)

(30.V.) Rezolucijom (757) VS UN-a uvedene su oštre sankcije (gospodarske, političke, znanstvene, sportske) protiv Srbije i Crne Gore; Hrvatska vojska nalazila se u BiH sukladno sporazumu s vlastima u Sarajevu. (do 30.V.) Jugoslavenska ratna mornarica napustila je posljednje okupirane hrvatske otoke Vis, Lastovo i Mljet.

(3.VI.) Radna skupina bosanskih humanitarnih organizacija predala je međunarodnim institucijama detaljan popis 94 logora u BiH, na teritoriju pod srpskom vlašću, u kojima je bilo zatočeno 105.348 osoba nesrpskoga podrijetla i 11 logora u Srbiji i Crnoj Gori s 22.710 zatvorenika.

(6.-8.VI.) Vojnom akcijom Čagalj oslobođen je zapadni dio Mostara i veliki dio Hercegovine.

Hrvatske postrojbe (HV i HVO) protjerale su neprijatelja iz doline Neretve oko Čapljine i oslobodile visoravan Dubrave; zatim Stolac (12.VI.) i okolna sela te lijevu obalu rijeke Neretve i cijeli Mostar (do 21.VI.); pod zapovjedništvom HVO-a i u HOS-u, u borbama za oslobođenje Mostara i na drugim bojištima borili su se i Bošnjacimuslimani.

(15.VI.) Ministar vanjskih poslova BiH Haris Silajdžić u pismu predsjedavajućem VS UN-a izjavio je da se HVO bori za slobodu i nezavisnost BiH, kao dio obrambenih snaga BiH. (20.VI.) Predsjedništvo BiH proglasilo je ratno stanje, opću mobilizaciju i radnu obvezu; kao agresori imenovani su Srbija, Crna Gora, bivša JNA i ekstremistički dio SDS-a.

(21.VI.) Munjevitom akcijom Hrvatska vojska oslobodila je Miljevački plato (7 sela, oko 150 km2) u općini Drniš (akcija Miljevci). Protuudar srpskih postrojbi Hrvatska vojska uspješno je odbila (23.VI.), nakon čega je uslijedila odmazda srpskoga topništva po dalmatinskim gradovima, ali i djelovanje hrvatskoga topništva prema Kninu. VS UN-a osudilo je akciju i zatražilo povlačenje Hrvatske vojske na početne položaje (Rezolucija 762), što je Hrvatska odbila.

(28.VI.) Francuski predsjednik F. Mitterand bio je u "posredničkoj misiji" u Sarajevu.

Njegovim posredovanjem Srbi su napustili sarajevski aerodrom i izbjegli prijetnju moguće zračne intervencije Zapada ("zračni most" za Sarajevo otvoren je 2.VII.).

(1.VII.) Srbi iz Gorskoga kotara (sela Drežnica, Gomirje, Jasenka, 258

•

•

•

•

•

•

•

Moravice) potvrdili su lojalnost Hrvatskoj i obećali hrvatskoj policiji predati oružje, koje im je prije godinu dana podijelila JNA; na tom je području izbjegnut oružani sukob.

(1.-13.VII.) HV je deblokirao Dubrovnik (akcija Tigar).

HV je istjerao neprijatelja sa strateški iznimno značajne Ivanjice i Uskoplja i ovladao ključnim dominantnim kotama iznad Dubrovnika (Osojnik, Golubov kamen, Debela glava) te potisnuo srpske postrojbe prema Trebinju; Dubrovnik je potpuno deblokiran sa zapadne strane (otvorena je komunikacija Ploče - Dubrovnik) i stvoreni su uvjeti za priključenje dalekovoda u Rijeci dubrovačkoj u elektrosistem BiH, što je omogućilo rješavanje akutne krize električne energije za Dalmaciju i njezine otoke. Neprijatelj je onemogućen da izravno i neposredno gađa ciljeve u Dubrovniku, a ostvareni su uvjeti za proboj prema Konavlima (preko planinskoga zaleđa Dubrovnika iznad Župe dubrovačke i Gornjih Konavala).

(3.VII.) "HZ Herceg Bosna" objavila je da zbog rasapa državne uprave uspostavlja privremenu izvršnu vlast na oslobođenom i obranjenom području i naglašava da ni na koji način ne dovodi u pitanje suverenitet i cjelovitost BiH te da je HVO sastavni dio jedinstvenih obrambenih snaga pod Predsjedništvom BiH. (4.VII.) Badinterova komisija potvrdila je da je raspad SFRJ dovršen i da ta država više ne postoji. Teritorijalna obrana (TO) BiH preimenovana je u Armiju BiH. (7.VII.) U borbi protiv srpskoga agresora poginuo je Andrija Andabak, legendarni branitelj Nuštra i vinkovačke bojišnice. A. Andabak, "maljutkaš" čija je borbena skupina uništila 32 neprijateljska oklopa (tenka, transportera), posmrtno je promaknut u čin bojnika, a njegovim imenom nazvano je priznanje koje HV dodijeljuje za 3 ili više uništenih neprijateljskih oklopnih vozila.

(21.VII.) Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali su u Zagrebu Sporazum o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i BiH; dodatak tom sporazumu, kojim su predviđene zajedničke vojno-obrambene aktivnosti Hrvatske i BiH protiv srpskoga agresora (HVO kao dio oružanih snaga BiH), potpisan je (23.IX.) u New Yorku.

(23.VII. - 13.VIII.) U vojnoj akciji Oslobođena zemlja hrvatske postrojbe "očistile" su neprijateljske "džepove" u zaleđu Dubrovnika (od Zavale do Modroglavine) i uspostavile nove obrambene položaje na planinskom vijencu iznad južnoga ruba Popova polja.

(25.VII. - 9.VIII.) Hrvatski sportaši sudjelovali su na Olimpijskim igrama u Barceloni.

259

•

•

• •

•

• •

Hrvatska je osvojila srebrnu medalju u košarci (zlatnu je osvojio Dream team SAD-a) i dvije brončane medalje u tenisu (Goran Ivanišević pojedinačno i s Goranom Prpićem u paru).

(2.VIII.) Održani su drugi višestranački izbori za Sabor i predsjednika Republike Hrvatske.

Na predsjedničkim izborima u prvom krugu pobijedio je Franjo Tuđman (56,69 % glasova), ispred Dražena Budiše (21,91 %); na izborima za Sabor RH najviše glasova dobio je HDZ (43,72 %), a zatim HSLS (17,33 %), HSP (6,91 %), HNS (6,55 %), SDP (oko 5 %) i HSS (oko 4 %).

(7.VIII.) VS UN-a osnažilo je mandat UNPROFOR-a u Hrvatskoj (Rezolucija 769); mirovne snage uz nadziranje UNPA preuzele su i nadzor međunarodnih granica RH. (12.VIII.) Takozvana Srpska Republika BiH promijenila je naziv u "Republiku Srpsku".

(26.-27.VIII.) Na Londonskoj konferenciji zaključeno je da sve bivše jugoslavenske republike moraju priznati BiH, da se granice ne mogu mijenjati silom, da se manjinama moraju jamčiti prava te da svi prognanici imaju pravo na povratak.

(3.IX.) U Genevi je počela Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji, kojoj su supredsjedali lord David Owen (EZ) i Cyrus Vance (UN). Sabor RH donio je Zakon o oprostu od krivičnog progona počinitelja krivičnih djela u ratu protiv Hrvatske (počevši od 17.VIII. 1990.).

(15.IX.) Ustavni sud BiH donio je odluku o neustavnosti Hrvatske zajednice Herceg Bosne.

(6.X.) Srpske postrojbe ušle su u Bosanski Brod; najveći dio Bosanske Posavine našao se pod srpskom okupacijom.

Presudnim događajem za tijek borbi u Bosanskoj Posavini (ali i šire), smatra se uspostava "srpskog koridora" (26.VI.), koji je povezivao Srbiju i okupirana područja Hrvatske. Nakon toga srpske postrojbe (Vojska Jugoslavije i četnici) osvojile su Bosanski Šamac, Brčko, Derventu, Modriču i Odžak (4.-15.VII.), a početkom listopada hrvatske postrojbe napustile su Bosanski Brod i okolicu (kod hrvatskih branitelja ostao je dojam da je izostao jači otpor hrvatskih postrojba u Bosanskoj Posavini); pod nadzorom Hrvata uz rijeku Savu ostao je samo mostobran oko Orašja. Iz osvojenih naselja u BiH (Prijedor, Bosanski Novi, Sanski Most, Ključ, Kotor Varoš, Banja Luka, Brčko, Bijeljina, Bosanski Šamac i drugih gradova i sela) Srbi su protjerali gotovo sve Hrvate i Muslimane.

260

• (9.X.) Zbog učestaloga djelovanja srpskoga zrakoplovstva na civilne ciljeve, Vijeće sigurnosti donijelo je rezoluciju o zoni zabrane letenja iznad BiH, koju je NATO počeo provoditi od 12.IV. 1993.

• (12.X.) Kod sela Gorice u Bosanskoj Posavini, branitelji Brčkog uspjeli su nakratko presjeći "srpski koridor".< Za trajnije presijecanje "koridora" bila je potrebna veća, zajednička akcija hrvatskih postrojba i Armije BiH do koje nije došlo; ipak u Bosanskoj Posavini nisu zabilježeni krvavi hrvatsko-muslimanski sukobi. HVO je držao područje hrvatske općine Ravne-Brčko s legendarnim selom Boderište, koje su zbog pokušaja proširenja "koridora" srpske postrojbe neprestano i žestoko napadale.

• (19./20.X.) Okupatorska Vojska Jugoslavije napustila je Cavtat i Konavle.

Tome je prethodio sporazum na britanskoj fregati Avenger (24.IX.), koji su potpisali general VJ Pavle Strugar, general David Chranston (za Europsku misiju) i general HV Janko Bobetko, te dogovor Tuđman - Ćosić u Genevi (30.IX.).

• (20./21.X.) Hrvatska vojska izvršila je desant na Cavtat i spriječila da srpske postrojbe iz Hercegovine preuzmu okolne dominantne položaje, koje je napustila Vojska Jugoslavije.

• (22.-26.X.) Hrvatska vojska izbila je na granicu Hrvatske prema Crnoj Gori i Hercegovini, čime je najjužniji dio Hrvatske oslobođen (akcija Oslobađanje Konavala). Status hrvatske Prevlake, na koju su došli promatrači UN-a, nije riješen; hrvatska strana problem razgraničenja s Crnom Gorom (odnosno SRJ) smatra sigurnosnim, a ne teritorijalnim pitanjem.

• (22.-27.X.) Uspješno izvedenom vojnom akcijom Vlaštica hrvatske postrojbe uspostavile su nove obrambene crte u zaleđu Dubrovnika.

Jedinice Južnog bojišta izvršile su zadatak dobiven 10.IV. 1992. (prijavak generala J. Bobetka hrvatskom predsjedniku F. Tuđmanu, 29.X. na smotri hrvatskih postrojbi koje su izvojevale pobjedu na Južnom bojištu) S obzirom na to da su hrvatski vojnici držali dominantne kote prema Trebinju (5 km zračne linije od Trebinja), ulazak hrvatskih postrojbi u taj grad ovisio je samo o političkoj odluci. Od 27.IV.'92., zaključno sa 26.X.'92., koliko je HV bila u napadajnim akcijama na Južnom bojištu, oslobođeno je 1210 km2 kopnene površine Hrvatske (i 1080 km2 morske).

• (24.X.) Na sjednici u Posušju prihvaćena je odluka o udruživanju "HZ Bosanska Posavina" u jedinstvenu "Hrvatsku zajednicu Herceg 261

•

•

•

• • • •

•

Bosna".

(29.-30.X.) Srpske postrojbe osvojile su Jajce.

Predstavnici HVO-a optužili su muslimanske ekstremiste za sprečavanje dolaska pojačanja gradu, a muslimanski predstavnici optužili su HVO za ubojstva i protjerivanje Muslimana iz Prozora (25.X.). Već u kolovozu 1992. zabilježen je sukob između Armije BiH i HVO-a u sarajevskim naseljima Otes i Stup (naseljen uglavnom Hrvatima), a u listopadu su počeli incidenti i sukobi u Travniku, Vitezu, Novom Travniku, Gornjem Vakufu (Uskoplju), Prozoru; hrvatsko-muslimanski sukobi olakšali su Srbima osvajanje BiH. Tijekom listopada u sklopu 3. korpusa Armije BiH u Zenici je osnovana 7. muslimanska brigada u koju su ušli "borci za vjeru" (mudžahedini), među kojima je bio velik broj muslimanskih dragovoljaca i fanatika iz stranih zemalja.

(31.X.) Srbi su u Prijedoru donijeli Deklaraciju o suradnji i težnjama za ujedinjenje Republike Srpske Krajine i Republike Srpske.

Pod svojim nadzorom srpske oružane snage držale su otprilike 70 % teritorija BiH. Najveći dio izbjeglica i prognanika iz BiH prihvatila je Republika Hrvatska - više od 400.000 osoba, pa je u RH tada bilo ukupno oko 700.000 izbjeglih i prognanih osoba.

(1.XI.) U Zagrebu je održan sastanak Tuđman - Izetbegović o provedbi Sporazuma o suradnji i prijateljstvu RH i BiH te o prekidu sukoba između HVO-a i Armije BiH. (2.XI.) Hrvatska je darovala Tuzli i njezinim braniteljima veliku ratnu bolnicu (tada najveću u BiH).

(20.XI.) General Janko Bobetko imenovan je za načelnika Glavnoga stožera HV-a (na toj dužnosti ostao je do 15.VII. '95.).

(7.XII.) Postrojbe HVO-a i Armije BiH nanijele su teške gubitke srpskim postrojbama kod Teslića.

(20.XII.) Navodeći kao izgovor ratno stanje SDA je odbila zamjenu A. Izetbegovića na mjestu predsjednika Predsjedništva BiH; prema Ustavu BiH predsjednik je u narednom razdoblju trebao biti Hrvat, no Izetbegović je ostao predsjednik do kraja rata.

(29.XII.) Sabor je izglasao Zakon o područjima županija, gradova i općina; Hrvatska je podijeljena na 20 županija i Grad Zagreb, koji ima status županije te 69 gradova, 418 općina i 2 kotara.

Krajem 1992. general A. Tus predlagao je (uz sporazum s bošnjačkomuslimanskim vodstvom) pokretanje vojne operacije protiv srpskih postrojbi u Bosanskoj Posavini i zapadnoj Bosni, ali takav plan nije odobren.

262

1993.

• (2.-4.I.) U Genevi je Vance-Owenovim mirovnim planom predložena unutarnja podjela Bosne na 9 provincija (kantona) uz posebno područje Sarajeva (kao deseta provincija), koje ne bi bile međunarodni pravni subjekti.

Središta hrvatskih provincija (posavska, mostarska, i travničkolivanjska) predviđena su u Odžaku, Mostaru i Travniku, a u njima bi živjelo 513.433 (68,27 %) Hrvata iz BiH. Hrvatske provincije obuhvatile bi 25,4 % teritorija BiH; 3 srpske provincije obuhvatile bi 42,3 %, 3 muslimanske provincije 28,8 %, a sarajevsko područje obuhvatilo bi 3,5 % teritorija BiH. Plan su potpisali predstavnici hrvatske i muslimanske strane (u New Yorku 25.II., u Genevi, 25.III.), a Srbi su ga odbili bez posljedica (3.IV.). Sudbina plana zapečaćena je nepostojanjem mehanizama (i političke volje), koji bi natjerali Srbe da vrate 20 % okupiranoga teritorija BiH te izbijanjem sukoba između Bošnjaka-muslimana i Hrvata; postoji mišljenje da je rasplamsavanje hrvatsko-muslimanskoga sukoba bilo isprovocirano upravo ovim planom.

Posavska provincija (2103 km2) obuhvatila bi općine Bosanski Brod, Odžak, Bosanski Šamac, Orašje, Derventa, Modriča i Gradačac; travničko-livanjska (5735 km2) općine Jajce, Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Fojnica, Uskoplje, Bugojno, Donji Vakuf, Kupres, Livno i Tomislavgrad; a mostarska (6135 km2) općine Prozor, Konjic, Jablanica, Mostar, Posušje, Grude, Ljubuški, Široki Brijeg, Čitluk, Stolac i Neum.

• (15.I.) Ministar obrane BiH, političar iz HDZ-a Božo Rajić, naredio je svim postrojbama Armije BiH u predviđenim hrvatskim provincijama da se podrede zapovjedništvu HVO-a, a svim postrojbama HVO-a u muslimanskim provincijama da priznaju zapovjedništvo Armije BiH; muslimanska strana to nije prihvatila.

• (22.I.) Započela je napadajna operacija HV-a Gusar (Maslenica).

Cilj HV-a bio je odbaciti neprijatelja od ceste Karlobag - Maslenica Zadar i osigurati Masleničko ždrilo radi gradnje mosta te odbaciti neprijatelja od Zadra, osloboditi zadarsko zaleđe i Zrakoplovnu bazu Zemunik; hrvatske postrojbe su za 72 sata oslobodile, a zatim u teškim borbama i zadržale Masleničko ždrilo i zaleđe Zadra te važnu stratešku točku na Velebitu (Tulove grede). VS UN-a (Rezolucija 802) zatražilo je povlačenje HV-a na položaje od prije početka akcije.

263

•

•

• •

•

•

• •

Osobito žestoke borbe vođene su početkom veljače za selo Kašić, no hrvatski branitelji su rijetko viđenom požrtvovnošću, usprkos znatnim žrtvama, uspjeli odbiti odlučne protuudare neprijatelja i nanijeti mu vrlo velike gubitke. Postavljanjem pontonskoga mosta, Dalmacija je smjerom Zadar - Maslenica - Karlobag opet cestovno povezana s ostalom Hrvatskom (do tada je cestovna komunikacija ovisila o trajektu otok Pag - kopno).

(27./28.I.) Hrvatska vojska oslobodila je neka sela u okolici Sinja (Satrić i Potravlje) te HE Peruča (akcija Peruča).

Srpske postrojbe odbačene su 7 km prema Kninu. Prilikom povlačenja, četnici su s 30 tona eksploziva minirali branu hidrocentrale, želeći izazvati golemu ekološku i ljudsku katastrofu (velike ljudske žrtve u donjem toku rijeke Cetine); rušenje brane HE Peruča spriječio je engleski časnik Mark Nicholas Gray, koji je podigao preljevni kanal i smanjio razinu vode u jezeru. U akcijama od 22. do 28. siječnja hrvatske postrojbe oslobodile su oko 850 km2 i oko 100 naselja.

(18.II.) Na pregovorima u Daruvaru između hrvatskih vlasti i lokalnih srpskih čelnika iz zapadne Slavonije (bez znanja vodstva tzv. Krajine) regulirana su neka životna pitanja (Daruvarski sporazum); daljnji napredak pregovora onemogućila je vlast tzv. Krajine iz Knina, uhitivši inicijatore dogovora sa srpske strane.

(22.III.) Konstituiran je Županijski dom Sabora RH, koji tako postaje dvodoman.

(III.-IV.) Bošnjaci-muslimani optužili su HVO u Hercegovini da (usprkos tomu što je dobio svoj dio) zadržava kamione s oružjem za Armiju BiH, koja je bila pod žestokim napadima srpskih postrojbi.

(6.IV.) Hrvatske vlasti i srpski pobunjenici potpisali su u Genevi sporazum o provođenju Rezolucije 802 VS UN-a, prema kojem se HV mora povući na položaje prije akcije Maslenica, a srpske postrojbe ne smiju ući u taj prostor, nad kojim će kontrolu preuzeti snage UN-a.

(IV.-V.) Susreti Izetbegovića i Bobana u Zagrebu (18.IV.) te hrvatskomuslimanskoga koordinacijskoga tijela u Međugorju (18.V.), nisu doveli do prekida hrvatsko-muslimanskih sukoba.

U siječnju 1993. nastavljeni su sukobi između Armije BiH i HVO-a u Gornjem Vakufu (Uskoplju), Busovači, Kiseljaku, Prozoru, Zenici; u ožujku u Konjicu, Jablanici; u travnju u Mostaru, središnjoj Bosni.

(19.-24.IV.) U Dubrovniku i Hvaru održan je 59. svjetski kongres PEN-a.

(3.V.) Utemeljen je Državni odbor za normalizaciju hrvatsko-srpskih 264

•

• • •

• •

•

•

• • •

•

odnosa; za predsjednika odbora izabran je Josip Manolić.

(4.V.) Granatirani su Zadar, Biograd i Šibenik; hrvatska delegacija u Genevi prekinula je razgovore s posrednicima EZ-a i UN-a o provođenju Rezolucije 802.

(8.V.) Na sarajevskom aerodromu potpisan je srpsko-muslimanski sporazum o prekidu međusobnih sukoba u BiH. (19.V.) U Zagrebu su se sastali kardinal F. Kuharić i A. Izetbegović.

(22.V.) U Washingtonu su ministri vanjskih poslova SAD, Velike Britanije, Rusije, Francuske i Španjolske predložili novi plan za BiH u 13 točaka.

(25.V.) Rezolucijom (827) VS UN-a osnovan je Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše SFRJ, sa sjedištem u Haagu.

(4.VI.) Vijeće sigurnosti UN-a prihvatilo je Rezoluciju o "zaštićenim zonama" u BiH: mandat UNPROFOR-a proširen je na Sarajevo, Tuzlu, Žepu, Srebrenicu, Goražde i Bihać.

(7.VI.) U prometnoj nesreći u Njemačkoj poginuo je kapetan i vođa hrvatske košarkaške reprezentacije Dražen Petrović, jedan od najboljih košarkaša u povijesti europske košarke; svojim istupima pridonio je afirmaciji Hrvatske i njezinoj borbi za osamostaljenje.

O njegovoj igračkoj genijalnosti i ljudskoj veličini svjedoči spomenik podignut (1995.) u sjedištu Međunarodnog olimpijskog odbora u Lausannei i primanje u košarkašku Kuću slavnih u SAD-u (2002.).

(7.-10.VI.) Armija BiH ovladala je Travnikom, koji je prema VanceOwenovom planu trebao biti središte hrvatske provincije; borci HVOa s toga područja predali su se Srbima.

(25.VI.) Hrvatska je odbila produžiti mandat "plavim kacigama" na svom području pod istim (neučinkovitim) uvjetima.

(26.VII.) Armija BiH porazila je HVO i ovladala Bugojnom; Hrvati su protjerani iz grada.

(30.VII.) U Genevi je postignut dogovor između Tuđmana, Miloševića, Bobana i Karadžića o "Savezu Republika BiH" (konfederalna država triju naroda); takav prijedlog već ranije je (16.VI.) odbio Izetbegović.

(20.VIII.) Predstavljen je tzv. Owen-Stoltenbergov mirovni plan za BiH, koji se udaljio od prvotnih načela (cjelovitost, nepriznavanje etničkoga čišćenja i vojnih osvajanja).

Po etničkom principu predviđena je labava tročlana Unija Republika BiH (3 autonomne etničke republike), kojom bi Srbi zadržali najveći dio okupiranoga teritorija (49,1 %); Muslimanima bi pripalo 33,3 %, a 265

•

•

•

•

• •

•

•

Hrvatima 17,6 % teritorija; plan nije prihvaćen.

(21.-22.VIII.) Glavni štab Armije BiH predočio je svoj plan vojne akcije Neretva '93., s ciljem prodora dolinom Neretve i uništenja HVO-a u Hercegovini.

(28.VIII.) U Grudama je donesena odluka o uspostavi "Hrvatske Republike Herceg Bosne" (HR HB); za predsjednika je izabran Mate Boban (do ostavke 8.II. 1994.).

(7.IX.) Sabor RH izglasao je amandman u kojem se naglašava da se interesi Hrvata u BiH ne ostvaruju isključivo u "HR Herceg Bosni", nego i u ostalim dijelovima BiH; prema popisu iz 1991. od ukupnoga broja Hrvata u BiH (755.895), više od 2/3 živjelo je izvan zapadne Hercegovine.

(9.IX.) Vojnom akcijom HV je oslobodio tzv. Medački džep, jugoistočno od Gospića (Divoselo, Čitluk, Počitelj).

Srbi su raketirali Karlovac, Lučko (predgrađe Zagreba), Samobor, Jastrebarsko, Ivanić Grad, Kutinu, Popovaču, Gospić i druge hrvatske gradove, u kojima su stradale brojne civilne žrtve i počinjena velika materijalna šteta. Dio međunarodne javnosti i političara optužio je HV za provođenje taktike "spaljena zemlja" i civilne žrtve u akciji Medački džep, a VS UN-a zatražilo je (14.IX.) od HV-a povlačenje na položaje uspostavljene prije spomenute akcije.

(12.-14.IX.) HV je oslobodio dio teritorija kod Petrinje.

(14.IX.) Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali su u Genevi sporazum o prekidu neprijateljstava, puštanju na slobodu svih zatočenika i slobodnom prolazu humanitarnih konvoja.

(16.IX.) U Genevi je potpisan sporazum Izetbegović - Krajišnik (predstavnik bosanskih Srba), kojim je dogovoreno stvaranje unije BiH kao države triju naroda.

Prema sadržaju zajedničke deklaracije, u roku od 2 godine svaki narod imao bi pravo na referendum o ostanku ili odcjepljenju, a u slučaju raspada unije Muslimanima (kao većinskom narodu) pripala bi sva prava unije, uključujući i članstvo u UN-u. Svjedoci (potpisnici) deklaracije bili su međunarodni predstavnici Owen i Stoltenberg.

(20.IX.) Na britanskom nosaču zrakoplova Invincible međunarodni posrednici predstavili su mirovni plan za BiH. Prema planu Srbima bi pripalo 53 %, Bošnjacima 30 %, a Hrvatima 17 % teritorija BiH; skupština BiH odbila je taj prijedlog (29.IX.), a HDZ je već prije izjavio da će ga prihvatiti, ako ga prihvate druge dvije strane. Izetbegović je tom prilikom zatražio izlaz na more (na području Neuma) za muslimansku jedinicu u BiH. 266

• (27.IX.) U Velikoj Kladuši proglašena je "Autonomna pokrajina Zapadna Bosna"; početak sukoba među Muslimanima u zapadnoj Bosni (Armija BiH držala je Bihać i Cazin).

Predsjednik "AP Zapadna Bosna" bio je Fikret Abdić, član prvog Predsjedništva BiH, koji je na prvim predsjedničkim izborima u BiH (1990.) dobio najviše glasova među predsjedničkim kandidatima.

• (5.X.) VS UN-a (Rezolucija 871) izričito je potvrdilo da su UNPA zone integralni dio Republike Hrvatske.

• (3.-4.XI.) Armija BiH porazila je HVO i ovladala Varešom te (do 15.XI.) Fojnicom, iz kojih je protjerala Hrvate.

• (18.XI.) Na privremenom "Saboru bosanskoposavskih Hrvata" u Slavonskom Brodu donijeta je odluka o uspostavljanju "Pokrajine Bosanska Posavina": gradovi Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa, Modriča, Odžak, Orašje te dijelovi brčanske, dobojske i gradačke općine; odluka nije imala veće značenje za politička i vojna događanja na tom prostoru.

• (10.-22.XII.) Humanitarnim konvojem Bijeli put za improviziranu bolnicu u Novoj Bili, Hrvatska je dostavila pomoć Hrvatima iz Lašvanske doline, koji su bili u okruženju Armije BiH. Na povratku, muslimanske postrojbe kod Gornjega Vakufa napale su i opljačkale konvoj te ubile vozača kamiona Antu Vlaića; pljačku humanitarnih konvoja prakticirale su sve zaraćene strane u BiH. • (21.XII.) Predsjednici Tuđman i Milošević predložili su u Genevi razgraničenje BiH: Muslimanima 33,3 %, Hrvatima 17,5 %, a Srbima 49,2 %; muslimanska delegacija odbila je taj prijedlog.

U Zagrebu je objavljena knjiga Olge Carević Moj srpski rod - moj hrvatski dom; autorica se zalaže za suživot Hrvata i Srba, za mir i demokraciju, a osuđuje zločine i velikosrpsku politiku

1994.

• (19.I.) Delegacije Republike Hrvatske i SRJ potpisale su u Genevi Deklaraciju o normalizaciji odnosa; predviđeno je otvaranje ureda u Beogradu i Zagrebu.

• (24.I.) U proteklih godinu dana (od 24.I. 1993.) SR Jugoslavija imala je stopu inflacije od oko 62 % dnevno.

• (31.I.) VS UN-a zatražilo je povlačenje HV-a iz BiH. 267

• (6.II.) U Sarajevu je održan "Sabor Hrvata BiH".

Nazočno je bilo više od 400 osoba, uglavnom onih koji su bili protiv politike HDZ-a u Bosni; u donesenoj Deklaraciji naglašeno je da je BiH domovina Hrvata, koji žele sudjelovati u organima vlasti i decentralizaciji države.

• (9.II.) U Sarajevu je potpisan sporazum između Srba i Bošnjakamuslimana o prekidu bojnih djelovanja i povlačenju srpskoga topništva 20 km od grada (stavljanje pod nadzor UN-a).

• (17.II.) Na Velebitu (kod Tulovih greda) poginuo je Damir Tomljanović Gavran, legendarni zapovjednik 2. pješačke bojne 1. gbr. (popularnih Tigrova). Njegovim imenom nazvano je Središte za obuku gardijskog desantnog pješaštva, otvoreno (26.VII. 1994.) u Šepurinama kod Zadra.

• (23.II.) Generali Ante Roso (HVO) i Rasim Delić (Armija BiH) potpisali su u Sarajevu dogovor o prekidu međusobnih sukoba.

• (18.III.) U Washingtonu, u nazočnosti američkog predsjednika Billa Clintona, predstavnici hrvatskoga i muslimanskoga naroda u BiH, Krešimir Zubak i Haris Silajdžić, potpisali su sporazum o uspostavi hrvatsko-bošnjačke federacije (Federacija BiH), a predsjednici Tuđman i Izetbegović o uspostavi konfederacije između Federacije BiH i Republike Hrvatske, čime su stvoreni uvjeti za prekid tragičnog sukoba između HVO-a i Armije BiH. Među najžešćim i najkrvavijim bili su hrvatsko-muslimanski sukobi u središnjoj Bosni (Žepče, Busovača, Vitez, Travnik), iz koje su nadmoćnije snage Armije BiH pokušale protjerati Hrvate, te sukobi u Mostaru, u kojima su pripadnici HVO-a žestoko granatirali istočni dio Mostara, pri čemu je srušen (9.XI. 1993.) simbol grada - Stari most na rijeci Neretvi (rezultati znanstvene ekspertize prezentirane u veljači 2006. pokazuju da je most srušen eksplozivom postavljenim u istočne temelje mosta, na lijevoj obali Neretve, koja je bila pod kontrolom Armije BiH). Za napade je VS UN-a uglavnom optuživalo hrvatsku stranu (primjerice 10.V. i 19.VII. 1993.), zbog čega je razmatrano i uvođenje sankcija protiv Hrvatske (13.VII. 1993.).

Tijekom hrvatsko-muslimanskoga sukoba Hrvati su uglavnom protjerani s područja pod nadzorom Armije BiH (iz Konjica, Jablanice, Travnika, Kaknja, Fojnice, Bugojna, Vareša te brojnih sela u općinama Zenica, Kakanj, Travnik, Novi Travnik, Visoko, Busovača, Konjic, Kiseljak, Kreševo i Fojnica), a Muslimani su uglavnom protjerani s područja pod nadzorom HVO-a (Stolac, Prozor, Kiseljak, zapadni Mostar). Na obje zaraćene strane postojali su sabirni 268

logori, u kojima su zatvarani i civili; primjerice, za Muslimane logori Helidrom u Mostaru, Dretelj kod Čapljine, Gabela, Ljubuški, a za Hrvate logori na stadionu NK Iskre u Bugojnu, u muzeju u Jablanici, glazbenoj školi u Zenici.

Počinjeni su i ratni zločini: pripadnici Armije BiH nad Hrvatima u selima Gusti Grab i okolici Zenice (potkraj siječnja 1993.), Orlište (23.III.), Bušćak (14.IV.) i Trusina kod Konjica (16.IV.), Šušanj kod Zenice (5.VI.), Maljine kod Travnika (8.VI.), Drenovnik kod Kaknja (13.VI.), Busovačke staje (16.VI.), "Sjevernom logoru" u Mostaru (5.VII.), Doljanima kod Jablanice (28.VII.), Bugojnu, Kiseljaku kod Žepča (16.VIII.), Brdo-Zabilje kod Viteza (5.IX.), Grabovici (9.IX.), Uzdolu kod Prozora (14.IX.), Bobašima kod Viteza (18.IX.), Križančevu Selu kod Viteza (22.XII. 1993.), kod Buhinih Kuća (9.I. 1994.) i drugi zločini; do prosinca 1997. prikupljeni su podaci o 996 ubijenih hrvatskih civila (od toga 120 djece) i 506 vojnika HVO, koji su bili žrtve zločina Armije BiH. Pripadnici HVO-a najteže zločine nad Muslimanima počinili su u selima Ahmići, gdje je ubijeno 117 Muslimana (16.IV. 1993.), i Stupni Dol (23.X. 1993.).

Istodobno dok su trajali hrvatsko-muslimanski sukobi u BiH, u Hrvatskoj je utočište našao velik broj muslimanskih izbjeglica iz BiH; početkom 1994. u Republici Hrvatskoj bilo je više od 280.000 izbjeglica (Hrvata i Muslimana) iz BiH. Oružani sukobi između HVO-a i Armije BiH, koji su uz povremena primirja trajali od listopada 1992. do ožujka 1994., nazivaju se "rat u ratu"; Hrvati su taj rat doživjeli kao pokušaj Bošnjaka-muslimana da od Hrvata, kao manje brojnoga naroda u BiH, uzmu ono što su izgubili od Srba te kao izdaju naroda koji su "obranili" i zbrinuli (velik broj muslimanskih izbjeglica primila je Republika Hrvatska), a Bošnjaci-muslimani su taj rat doživjeli kao izdaju ratnoga saveznika i pokušaj ostvarenja "velikohrvatske" ideje te priključenja dijela teritorija BiH Hrvatskoj.

• (29.III.) Predstavnici hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba potpisali su u ruskoj ambasadi u Zagrebu sporazum o trajnom primirju (prekid bojnih djelovanja i razdvajanje između HV-a i naoružanih pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj), uspostavi gospodarskih odnosa i političkom rješenju (Zagrebački sporazum). Srbi su započeli napadati područje gradova Goražda i Srebrenice, koje je bilo pod zaštitom UNa. • (10.IV.) Zrakoplovstvo NATO-a djelovalo je po srpskim položajima oko Goražda, jer su Srbi odbili povući topništvo; rezultat toga je 269

• •

• • •

•

•

•

•

•

povlačenje srpskoga topništva na 20 km od grada.

(11.IV.) U Beču su vođeni hrvatsko-bošnjački pregovori (Bečki sporazum); sporazum je potpisan (14.V.) u američkoj misiji u Genevi.

(30.IV.) Od nezadovoljnih članova HDZ-a (predvođeni S. Mesićem i J. Manolićem) u Zagrebu je osnovana nova politička stranka Hrvatski nezavisni demokrati (HND); za predsjednika stranke izabran je Stjepan Mesić.

(30.V.) U opticaj je puštena nova hrvatska valuta - kuna (lipa, kao stoti dio kune).

(14.VI.) Predsjednik RH Franjo Tuđman posjetio je Sarajevo.

(5.VII.) Premda je Washingtonskim sporazumom Federaciji BiH trebalo pripasti 60 % teritorija BiH, tzv. Kontaktna skupina za BiH (Velika Britanija, Francuska, Njemačka, SAD i Rusija) predložila je podjelu njezina teritorija u omjeru 51 % : 49 % u korist Federacije BiH, nasuprot srpskoj jedinici (koja bi trebala prepustiti 20 % teritorija); Skupština R/F BiH usvojila je plan (18.VII.), a skupština tzv. Republike Srpske ga je odbila (28.VIII.).

(3.VIII.) Srbijanska vlada je Palama (sjedište tzv. Republike Srpske) uputila "ultimatum" da prihvate mirovni plan Kontaktne skupine.

Nakon što su bosanski Srbi odbili mirovni plan, jugoslavenska vlada (4.III.) "prekinula je političke i ekonomske odnose" s tzv. Republikom Srpskom i uvela "blokadu granice". (do 21.VIII.) Nakon akcije Tigar i pobjede nad postrojbama Narodne odbrane (pristaše Fikreta Abdića), 5. korpus Armije BiH ušao je u Veliku Kladušu. Više od 30.000 izbjeglica (Muslimana) pobjeglo je pred Armijom BiH iz zapadne Bosne prema Hrvatskoj, pa je na cesti prema Karlovcu došlo do nove, dramatične i višednevne izbjegličke krize.

(10.-11.IX.) Papa Ivan Pavao II. (1978.-2005.) došao je u Zagreb u posjet Crkvi u Hrvata i Republici Hrvatskoj; papu su uz ogromno mnoštvo naroda dočekali kardinal i nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić te predsjednik RH Franjo Tuđman.

(17.IX.) Glavni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali u izvješću Vijeću sigurnosti potvrdio je da ostvarenje Vanceova plana i svih rezolucija (osim odluke o prekidu oružanih sukoba) nije provedeno zbog otpora pobunjenih Srba u UNPA područjima.

(23.IX.) Sabor RH zauzeo je odlučno stajalište da će otkazati mandat Mirovnih snaga u Republici Hrvatskoj, ako one ne omoguće povratak okupiranih hrvatskih područja.

270

• (30.IX) Rezolucija (347) Vijeća sigurnosti UN-a, koja je obuhvatila i potvrdila dotadašnje rezolucije, naglasila je da su sve države na području bivše Jugoslavije suverene i teritorijalno cjelovite; mandat UNPROFOR-a produžen je do 31.III. 1995., uz uvjet da glavni tajnik UN-a najkasnije do 20.I. 1995. mora podnijeti izvješće o ostvarenom napretku, pod čime se podrazumijevao početak povratka prognanika.

• (21.X.) Četvrti specijalni politički odbor Opće skupštine UN-a u New Yorku prihvatio je (111 glasova za, 20 uzdržanih) Rezoluciju o stanju na okupiranim područjima Hrvatske.

Spomenuta Rezolucija, koju je Opća skupština UN-a prihvatila 10.XII. 1994. (42 glasa za, 18 uzdržanih i niti jedan protiv), potvrdila je teritorijalnu cjelovitost i suverenost Republike Hrvatske. I ostale rezolucije UN-a potvrđuju da su područja pod srpskom kontrolom u Hrvatskoj, koja se u dokumentima UN-a uglavnom nazivaju "UNPA", okupirana, a integralni su dio Republike Hrvatske.

• (26.X.) Armija BiH pokrenula je opsežnu vojnu akciju u zapadnoj Bosni.

• (31.X. - 3.XI.) Hrvatske postrojbe oslobodile su Kupres (akcija Cincar); akcija je bila koordinirana s vojnim djelovanjem Armije BiH. Oslobađanje Kupresa imalo je izniman strateški i psihološki značaj, a bilo je preduvjet za napredovanje prema Glamoču i Bosanskom Grahovu.

• (29.XI.) Ministri obrane Hrvatske (G. Šušak) i SAD (William Perry) potpisali su u Pentagonu Memorandum o obrambenoj i vojnoj suradnji.

• (29.XI. - 24.XII.) Hrvatske postrojbe (HV i HVO) ovladale su većim dijelom Livanjskoga polja (napadajna akcija Zima '94.).

Cilj akcije bio je oslabiti srpsku ofenzivu na Bihać i osigurati povoljan strateški prostor za oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske i BiH; oslobođeno je područje širine 10 km, a dubine 20 km - ukupno 200 km2. Međutim, neprijatelj je s istaknutih uzvišenja na planinama Dinari i Staretini i dalje paljbom mogao nadzirati aktivnosti u Livanjskom polju i bočnim udarima ugroziti oslobođeno.

• (XII.) Pojačani su srpski napadi na područje zapadne Bosne i Bihaća, koji je branio 5. korpus Armije BiH i 101. pukovnija HVO-a. Iz okupiranih hrvatskih sela kod Bihaća (Veliki i Mali Skočaj, Međudražje, Zavala, Golubić, Dobrenica, Žegar, Vedro Polje) srpski ekstremisti prognali su (8.XII.) više od 5000 osoba; hrvatska naselja Kralje i Vrkašić nisu okupirana.

• (17.XII.) Pobunjeni Srbi iz Hrvatske i pristaše F. Abdića potisnuli su 271

5. korpus Armije BiH i ušli u Veliku Kladušu.

• (19.XII.) Sporazumom o normalizaciji ekonomskih odnosa, između pobunjenih Srba i hrvatskih vlasti, otvorena je za promet autocesta Zagreb - Lipovac, preko okupiranih Okučana (UNPA sektor Zapad).

1995.

• Početkom godine predložen je Plan Z-4 (SAD, Rusija, Njemačka, V. Britanija) o političkom rješenju krize u Hrvatskoj.

Plan je naglasio suverenitet i integritet Hrvatske, ali je predvidio iznimno široku autonomiju Srba u UNPA područjima Sjever i Jug (vlastito zakonodavstvo i vlada, posebna policija, novac, grbovi, zastave i obilježja te sudski sustav, pravo ubiranja poreza itd.); hrvatska strana imala je ozbiljnih primjedbi na Plan, a Srbi u Kninu nisu ga željeli ni razmotriti. Pod srpskom okupacijom nalazilo se oko 20 % kopnenoga teritorija Republike Hrvatske.

• (14.II.) Snage bihaćkoga HVO-a oslobodile su hrvatska sela Vučjak, Zavalje, Mali i Veliki Skočaj, Međudražje i Dobranicu.

• (9.III.) Muslimanske vlasti uhitile su zapovjednika HVO Bihać generala Vladu Šantića, kojem se zatim gubi svaki trag.

• (14.-18.III.) Hrvatska vojska je na planinama Dinari i Staretini napravila manje taktičke pomake.

• (20.-28.III.) U borbi protiv srpskih postrojbi, Armija BiH oslobodila je strateški važnu planinu Vlašić.

• (1.IV.) Odlukom VS UN-a (Rezolucija 981) UNPROFOR u Hrvatskoj postao je UNCRO i preuzeo obvezu nadzora međunarodno priznatih granica Republike Hrvatske. Do početka travnja 1995., prema izvješću Komisije eksperata UN-a Vijeću sigurnosti UN-a, u bivšoj SFRJ ubijeno je 200.000 ljudi, a postojalo je 800 koncentracijskih logora u kojima je bilo 500.000 zatočenika (od toga je 50.000 mučeno, a 20.000 žena i djevojčica je silovano); najveći broj zločina počinili su srpski ekstremisti i njihove postrojbe.

Prema izvješću iz travnja 1994. na prostoru bivše Jugoslavije bilo je 715 zatočeničkih objekata (logora): najviše logora bilo je pod nadzorom bosanskih Srba i Jugoslavije (237), zatim pod nadzorom vlade u Sarajevu i Armije BiH (89), te pod nadzorom Hrvata 272

•

•

•

• •

• •

•

bosanskih Hrvata, HVO-a i HV-a (77), dok su 4 logora bila pod nadzorom bosanske vlade i bosanskih Hrvata; za 308 logora nije sa sigurnošću utvrđeno pod čijim su bili nadzorom.

(7.IV.) Na planini Dinari iznad Knina hrvatske postrojbe oslobodile su područje širine 15, a dubine 5 km (napadajni boj Skok 1).

HV je stavio pod paljbeni nadzor neprijateljska uporišta na području Uništa i Cetine; pokušaji neprijatelja, koji je djelovanjem topništva iz okruga sela Cetine (teritorij Republike Hrvatske) prekršio Zagrebački sporazum, da u protunapadima vrati izgubljene položaje, nisu uspjeli.

(1.-3.V.) Vojno-redarstvenom operacijom Bljesak oslobođena je zapadna Slavonija i Posavina - UN sektor Zapad (oko 600 km2).

Srbi su raketirali Zagreb i druge hrvatske gradove (2.-3.V.), pri čemu su ubili i ranili više osoba. Uspostava hrvatske vlasti na oslobođenom teritoriju bila je brza i učinkovita, a odnos HV-a prema srpskim civilima i zarobljenim protivničkim vojnicima vrlo korektan.

(25.V.) U topničkom napadu na Tuzlu Srbi su usmrtili 71, a ranili oko 150 osoba.

Umro je Krešimir (Krešo) Ćosić jedan od najboljih hrvatskih i europskih košarkaša; njegovo ime nalazi se u košarkaškoj Kući slavnih u SAD-u. K. Ćosić osnivao je mormonske zajednice u Hrvatskoj, a svojim diplomatskim djelovanjem u SAD-u, pridonio je afirmaciji Hrvatske.

(30.V.) U Zagrebu je otvorena nova zgrada Nacionalne i sveučilišne biblioteke.

(4.-11.VI.) Hrvatske postrojbe (HV i HVO) potisnule su neprijatelja prema Bosanskom Grahovu i Glamoču (napadajni boj Skok 2).

Hrvatska vojska ovladala je jakim srpskim uporištem Crni Lug i okolnim selima te Velikim i Malim Šatorom; oslobođeno je područje širine 30 km, a dubine 14 km - oko 420 km2. Time je Livanjsko polje u cijelosti osigurano za manevarski prostor hrvatskih postrojba, koje su spojene od Dinare preko Šator planine i Staretine sve do Kupreških vrata, a pod nadzor hrvatskog topništva stavljena je važna komunikacija Glamoč - Bosansko Grahovo u BiH te Cetinska dolina i Vrličko polje u Hrvatskoj.

(2.VII.) Papa Ivan Pavao II. proglasio je svecem Marka Križevčanina.

(11.VII.) Srpske postrojbe osvojile su Srebrenicu, a zatim i Žepu (25.VII.), gradove "pod zaštitom" UN-a.

Nad stanovništvom tih gradova Srbi su počinili stravičan ratni zločin; ubijeno je više od 8000 Muslimana, a ostali su prognani.

(15.VII.) Načelnik Glavnoga stožera HV-a postao je general zbora 273

• •

•

•

•

•

Zvonimir Červenko, sudionik antifašističke borbe u II. svjetskom ratu.

(19.VII.) Pokrenuta je snažna ofenziva Srba iz Hrvatske i Abdićevih snaga na rezolucijom UN-a "zaštićeni" Bihać.

(22.VII.) U Splitu su predsjednik RH (Franjo Tuđman) i predsjednik Predsjedništva BiH (Alija Izetbegović) te predsjednik Federacije BiH (Krešimir Zubak) i predsjednik Vlade BiH (Haris Silajdžić) potpisali Deklaraciju o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice (Splitska deklaracija); osobit značaj imao je sporazum o vojnoj suradnji.

(25.-30.VII.) Hrvatske postrojbe oslobodile su oko 1600 km2 teritorija BiH (operacija Ljeto '95.).

Cilj hrvatskih postrojbi bio je povećati sigurnost Livna i Kupresa, zaustaviti srpsku ofenzivu na Bihać i stvoriti preduvjete za oslobađanje Knina i ostalih okupiranih dijelova Hrvatske.

Oslobađanjem Bosanskog Grahova (28.VII.) i Glamoča (29.VII.), hrvatske postrojbe dovele su pobunjene Srbe u sjevernoj Dalmaciji u poluokruženje, a stvoreni su i preduvjeti za napredovanje prema Banjoj Luci.

(1.VIII.) Na Brijunima su održani razgovori između hrvatskoga predsjednika F. Tuđmana i stranih veleposlanika u Hrvatskoj, o načinu rješavanja krize; zbog nekooperativnosti pobunjenih Srba, hrvatski predsjednik najavio je mogućnost vojne akcije, a američki veleposlanik Peter Galbraith savjetovao je da se dobro razmisli o tom potezu. " Ako to učinite, ali ja ne kažem da to morate učiniti, budite oprezni.

U toj ćete stvari biti potpuno sami. Vodite računa o vojnicima UN-a i zaštitite civilno stanovništvo hrvatskih Srba. " (američki veleposlanik P. Galbraith) (3.VIII.) Pregovori između hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba u Genthodu kod Geneve nisu donijeli nikakav pomak; Srbi su odbili prijedlog "mirne reintegracije".

(4.-8.VIII.) Vojno-redarstvenom operacijom Oluja '95. hrvatske postrojbe oslobodile su okupirani teritorij Hrvatske u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu (10.500 km2) te omogućile Armiji BiH da razbije srpsku opsadu Bihaća.

Na početku operacije Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uništilo je neprijateljsko radio-relejno čvorište Ćelavac te središta veze na Petrovoj i Zrinskoj gori; prvoga dana operacije hrvatske postrojbe oslobodile su Sveti Rok i Lovinac, Čistu Malu i Čistu Veliku, te Mali 274

Alan.

Hrvatski kraljevski grad Knin s okolicom te Ljubovo, Žitnić, Gračac, Rakovica, Primišlje, Plaški, Dubica, Vrlika, Kijevo, Drniš, Obrovac, Benkovac, Saborsko, Lička Jasenica, Vaganac, Ličko Petrovo Selo, Željava, Medak ... oslobođeni su 5.VIII., a toga dana (ili 6. VIII.???) kod Tržačkih Raštela susrele su se postrojbe HV-a i Armije BiH. Petrinja, Kistanje, Novi Lički Osik, Vrhovine, Kostajnica, Udbina, Korenica, Slunj, Cetingrad, Plitvice, Glina, Otrić, Bruvno ... oslobođeni su 6.VIII. Dvor na Uni, Topusko, Vrgin Most, Vojnić, Tušilović, Turanj, Gornji i Donji Lapac, Srb ... oslobođeni su 7.VIII.; do 8.VIII. hrvatske postrojbe stale su na međunarodno priznatu granicu između Hrvatske i BiH. Premda su vojna djelovanja uglavnom završila 7.VIII. (do 18 sati), predaja zapovjednika srpske vojske u Viduševcu 8.VIII. (u 19 sati) značila je kraj operativnog dijela operacije Oluja '95., ali i kraj vojnoga djelovanja na teritoriju Republike Hrvatske u ratu za slobodu i nezavisnost Hrvatske 1991. - 1995. (Domovinski rat). Pod oružjem se u tom trenutku nalazilo oko 170.000 hrvatskih vojnika. " Hrvatska vojska izvršila je zadaću! " (ministar obrane RH Gojko Šušak u povodu završetka vojno-oslobodilačke operacije Oluja '95.)

Uoči napada, hrvatskim vojnicima izdana je stroga zapovijed o zaštiti civila i civilnih te osobito vjerskih (pravoslavnih) objekata, a tijekom akcije u javnim medijima neprestano je ponavljan poziv predsjednika RH hrvatskim građanima srpske nacionalnosti da ostanu u Hrvatskoj, jer su im na temelju Ustava i Ustavnog zakona o manjinama zajamčena sva građanska prava. Ipak, najveći dio Srba iz samoproglašene "Krajine" u Hrvatskoj, na zahtjev svoga političkoga i vojnoga vodstva, napustio je Hrvatsku. Zapovijed (br. 12-3113-1195) o evakuaciji Srba iz tzv. Krajine potpisao je (4.VIII.) Milan Martić, predsjednik "Krajine". Predstavnici UN-a i američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith potvrdili su da su srpski civili napustili područje tzv. Krajine prije dolaska HV-a; njihov broj procjenjuje se na oko 90.000 ljudi (hrvatski izvori), odnosno 150.000 (izvori UN-a), pa čak i na 200.000 - 250.000 (srpski izvori).

Tijekom Oluje '95. hrvatski vojnici nisu srušili niti jedan vjerski (pravoslavni) objekt; ipak, u razdoblju nakon završetka akcije zabilježena su kriminalna djela osvete ili ubojstva iz koristoljublja nad pojedinim Srbima te paljenje napuštenih kuća hrvatskih građana srpske nacionalnosti.

Hrvatska vlast je protiv takvih prekršitelja podnijela 3978 kaznenih 275

•

•

•

•

•

•

prijava; na hrvatskim sudovima zbog toga je osuđeno 1949 prekršitelja hrvatske nacionalnosti, a od tog broja 1492 osobe osuđene su na odgovarajuće kazne (za ubojstvo je osuđeno 27 osoba, a na izdržavanje teške zatvorske kazne u trajanju od 1 do 15 godina upućeno je 13 osoba). (podaci iz "Bijele knjige" - rujan 1999. koju su hrvatske vlasti predale Sudu za ratne zločine u Haagu) (12.VIII.) U okrugu Bosanskoga Grahova srpske postrojbe su u protunapadu nanijele gubitke HV-u i preuzele neke položaje, ali su hrvatski vojnici opet potisnuli neprijatelja prema Drvaru.

(30.VIII.) Nakon još jednog strašnog zločina (41 ubijen i oko 100 ranjenih Sarajlija na tržnici Markale) koji su Srbi počinili granatiranjem Sarajeva (28.VIII.), započeli su zračni napadi NATO snaga na srpsku protuzračnu obranu, odašiljače, skladišta, komunikacije i drugu vojnu infrastrukturu (do 13.IX.).

(8.-15.IX.) U vojnoj operaciji Maestral hrvatske postrojbe oslobodile su Jajce i oko 2500 km2 teritorija BiH (100 km teritorija po širini i 25 km po dubini).

Cilj hrvatskih postrojba (HV i HVO) bio je dubljim prodorom prema Šipovu i Jajcu te Drvaru i Oštrelju potisnuti neprijatelja od Kupresa, Glamoča i Bosanskog Grahova, i osigurati Livno od dometa dalekometnoga topništva i raketa, kako bi se stvorili uvjeti za povratak prognanika, a istodobno snagama Armije BiH (5. i 7. korpus) stvoriti uvjete za napredovanje prema rijeci Sani i dolinom rijeke Ugar.

Hrvatske postrojbe ovladale su Vitorogom i Demirovcem (11.IX.), Šipovom (12.IX. - kasnije Daytonskim sporazumom prepušten Srbima), Jajcem (13.IX.), Drvarom i prijevojem Oštrelj (14.IX.).

Armija BiH oslobodila je Donji Vakuf, Bosanski Petrovac i Ključ, a zatim Sanski Most i Bosansku Krupu (17.IX.).

(18.-19.IX.) HV je prešao rijeku Unu na nekoliko mjesta od Dvora do Dubice (akcija Una), ali je nakon početnoga napredovanja pretrpio znatne gubitke i povukao se na polazne položaje.

(8.-15.X.) Hrvatske postrojbe (HV i HVO) oslobodile su 800 km2 teritorija BiH (operacija Južni potez); pod nadzorom srpskih postrojbi, koje su se nalazile pred potpunim slomom, ostalo je 46 % teritorija BiH. Cilj hrvatskih vojnika u akciji bio je poraziti neprijatelja na širem području Mrkonjić Grada, Podrašničkog polja i HE Jajce-3 (Bočac), doseći položaje s kojih se može gađati Banja Luka i poduzeti napadajno djelovanje za njezino oslobađanje, staviti pod nadzor 276

•

•

•

•

putove prema Banjoj Luci te oslabiti pritisak neprijatelja na 5. i 7. korpus Armije BiH, koja je počela gubiti područje oko gradova Bosanski Novi i Ključ.

Hrvatske postrojbe prodrle su 40 km u širinu i 20 km u dubinu neprijateljskoga teritorija te ovladale Mrkonjić Gradom (10.X.) i HE Bočac (kasnije Daytonskim sporazumom prepušteni Srbima). Time su preuzele nadzor nad cijelim elektroenergetskim sustavom na rijeci Vrbas i stvorile preduvjete za ulazak u Banju Luku (udaljena 23 km od hrvatskih položaja), u kojoj je zavladala panika i za čiju obranu nije bilo dovoljno snaga; postrojbama Armije BiH omogućeno je napredovanje prema Skender Vakufu i učvršćenje u Sanskom Mostu (opet oslobođen 12.X.). "Vojska Republike Srpske" bila je pred potpunim porazom.

(9.X.) U borbama za Mrkonjić Grad, kao zamjenik zapovjednika 4. gbr., poginuo je general bojnik Andrija Matijaš Pauk, jedan od legendarnih zapovjednika u Domovinskom ratu.

(29.X.) Na trećim višestranačkim izborima za Zastupnički dom Sabora, opet je pobijedio HDZ. HDZ je dobio 1.093.403 glasova (45,2 %), a Koalicija HSS-IDSHNS-HKDU-SBHS 441.390 (18,3 %), HSLS 279.245 (11,6 %), SDP 215.839 (8,9 %), HSP 121.095 (5 %) glasova itd. Na izborima u gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji većinu mandata dobila je udruga oporbenih stranaka (33 od 50), no njezine kandidate predsjednik Republike Hrvatske F. Tuđman nije želio prihvatiti (Zagrebačka kriza).

(12.XI.) Republika Hrvatska je s pobunjenim Srbima iz Baranje, istočne Slavonije i zapadnog Srijema (UN sektor Istok, oko 4,5 % od ukupnog teritorija Hrvatske) u Erdutu potpisala sporazum o mirnoj reintegraciji tih krajeva u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske (Erdutski sporazum).

(21.XI.) U Daytonu (Ohio, SAD), nakon dugih i teških pregovora (1.21.XI.) delegacije Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, predvođene predsjednicima F. Tuđmanom, A. Izetbegovićem i S. Miloševićem, prisiljene su na sporazum o miru u BiH (Daytonski sporazum).

S američke strane pregovore je vodio Richard Holbrooke, a povremeno i državni tajnik Warren Christopher. BiH je podijeljena po principu: 1 država - 2 entiteta - 3 naroda. Srpskom entitetu pripalo je čak 49 % teritorija BiH (Federaciji BiH samo 51 %), usprkos tomu što je "Republika Srpska" stvorena genocidom nad nesrpskim stanovništvom i što su srpske vođe (S. Milošević, R. Karadžić i drugi) 277

i srpska politika proglašeni glavnim krivcima za izbijanje sukoba i strašno krvoproliće na teritoriju bivše SFRJ te usprkos činjenici da je udio Srba u nacionalnoj strukturi BiH prema popisu iz 1991. bio znatno manji od 49 %; u BiH je 1991. živjelo 4.364.574 stanovnika 1.905.829 (43,7 %) Muslimana, 1.369.258 (31,1 %) Srba, 755.895 (17,3 %) Hrvata te Jugoslavena (5,5 %) i ostalih (2,4 %).

Daytonskim sporazumom zajamčeno je pravo svih izbjeglica i prognanika na povratak u svoje domove, a nadgledanje primirja povjereno je međunarodnim snagama; time je ispunjen glavni cilj zaustavljanje rata u BiH, no u javnosti je prevladalo mišljenje da sporazum nije pravedan i da su agresori (Srbi) nagrađeni.

• (23.XI.) VS UN-a (Rezolucija 1023) potvrdilo je temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema u sastav Republike Hrvatske; ukinute su sankcije protiv SRJ. • (14.XII.) Na temelju rezultata pregovora u Daytonu, predsjednici Tuđman, Izetbegović i Milošević potpisali su u Parizu mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu.

Supotpisnici i "jamci" za njegovo provođenje su: SAD (predsjednik Bill Clinton), Rusija (premijer Viktor Černomirdin), Francuska (predsjednik Jacques Chirac), Njemačka (kancelar Helmut Kohl) i Velika Britanija (premijer John Major) te španjolski premijer Felipe Gonzales u funkciji predsjedatelja Europske unije.

Hrvati iz Bosanske Posavine prosvjedovali su protiv Daytonskog sporazuma, jer je njihov zavičaj najvećim dijelom ostao unutar Republike Srpske; prema popisu stanovnika iz 1991., Srba je u Bosanskoj Posavini bilo tek 27,12 %, a protjeravši Hrvate i Muslimane prisvojili su više od 55 % toga područja.

• (29.XII.) Zapovjednik prijelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem, umirovljeni general bojnik Jacques Klein, potvrdio je u Zagrebu, u razgovoru s predsjednikom Tuđmanom, da su hrvatska suverenost i teritorijalni integritet neupitni.

Razdoblje tzv. Mirne reintegracije, za čije je provođenje VS UN-a ustanovilo UNTAES (Rezolucija 1037, od 15.I. 1996.), završilo je 15. siječnja 1998., kada je hrvatsko Podunavlje (odnosno istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem) vraćeno u sastav Republike Hrvatske.

Tijekom ratnih događanja u Hrvatskoj 1991. - 1995., mobilizacijom je bilo obuhvaćeno 360.070 vojnih obveznika (u redovima HV-a u tom razdoblju, uz Hrvate, bio je i znatan broj 278

pripadnika ostalih narodnosti koje žive u Hrvatskoj, a među njima i oko 9000 Srba).

Hrvatska strana imala je 10.668 poginulih i 2915 "nestalih" (ukupno 13.583) te 37.180 ranjenih osoba u Republici Hrvatskoj.

U Bosni i Hercegovini poginulo je i nestalo 9909, a ranjeno 20.649 Hrvata. (podaci iz izvješća predsjednika RH F. Tuđmana na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskog sabora, 15. siječnja 1996.; prema podacima iz 1999. hrvatska strana imala je 12.131 poginulih i 2251 "nestalih" (ukupno 14.382) te 33.043 ranjenih osoba; prema najnovijim podacima u Domovinskom ratu poginulo je ili nestalo oko 13.000 Hrvata.)

Rat je katastrofalno utjecao na demografsko stanje Hrvata u BiH, jer je od početka srpske agresije svoju djedovinu u BiH moralo napustiti više od 400.000 Hrvata (Srbi su prognali oko 210.000, a Bošnjaci-muslimani oko 190.000 Hrvata).

Na okupiranim dijelovima hrvatskoga teritorija zabilježena su brojna iživljavanja srpskih ekstremista i vrlo okrutna ubojstva Hrvata i ostaloga pučanstva nesrpskoga podrijetla. Do 31.X. 2001. iz više od 130 masovnih grobnica (Novo groblje u Vukovaru, Ovčara kraj Vukovara, Lovas, Tovarnik, Saborsko, Baćin, Škabrnja, Voćin i druga mjesta) ekshumirane su 3292 žrtve velikosrpske agresije (od toga je identificirano njih 2662), a još se tragalo za 1422 nestale osobe (u veljači 2006. tragalo se za još 1142 osobe). Od 1991. kroz srpske logore u Jugoslaviji i Hrvatskoj (Begejci, Beograd, Bileća, Glina, Knin, Manjača, Morinje, Niš, Sremska Mitrovica, Stara Gradiška, Stojićevo), prošlo je oko 8500 hrvatskih građana (300 zatočenih ubijeno je u logorima u Srbiji). (podaci Ureda Vlade RH za zatočene i nestale, 2001.)

Prema nekim podacima gubici "Teritorijalne obrane Krajine" (1992. preimenovana u "Srpsku vojsku Krajine") u borbama na prostoru tzv. Republike Srpske Krajine, od lipnja 1991. do kolovoza 1995., iznosili su 13.161 poginulih, ranjenih, nestalih i zarobljenih vojnika, uključujući i dezertere; od toga broja je 3496 poginulih i 1857 nestalih (uz napomenu da je stvarni broj sigurno veći). (nepotpuni podaci iz knjige Knin je pao u Beogradu /Beograd, 2000./ Milislava Sekulića, generala tzv. Srpske vojske Krajine) U ratnim razaranjima u Republici Hrvatskoj uništeno je ili oštećeno 217.009 stanova, oko 120 gospodarskih objekata i 2423 spomenika kulture (od toga je 495 sakralnih objekata /uglavnom 279

katoličke crkve/ na područjima koja su okupirali Srbi); ukupna vrijednost ratne štete u RH procijenjena je na 37,1 milijardi američkih dolara. (Vlada RH, Državna komisija za popis i procjenu ratne štete - Ratna šteta RH, Završno izvješće, Zagreb, rujan 1999.)

280

Oružane snage Republike Hrvatske OSRH – Organizacijska struktura

Sadašnja organizacijska struktura Oružanih snaga od 2008. godine temelji se na Dugoročnom planu razvoja OS RH i obuhvaća Glavni stožer s pristožernim postrojbama, granska zapovjedništva Hrvatske kopnene vojske, Hrvatske ratne mornarice i Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, Zapovjedništvo za potporu te Hrvatsko vojno učilište. Dotadašnji ustroj OS RH bio je utemeljen prvenstveno na konceptu individualne obrane i bio je usmjeren na izgradnju i održavanje sposobnosti za obranu nacionalnog teritorija, a bio je razvijan na iskustvima Domovinskog rata. Sadašnja struktura prilagođena je novim zadaćama koje su pred Oružane snage postavljene u strateškim dokumentima obrane.

281

Glavni stožer OSRH

Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske (kratica GS OS RH) združeno je tijelo Oružanih snaga Republike Hrvatske ustrojeno u okviru Ministarstva obrane, nadležno za zapovijedanje, pripremu i uporabu Oružanih snaga. GS OS RH omogućava zapovijedanje cjelokupnim OS RH u skladu sa zapovijedima vrhovnog zapovjednika i aktima ministra obrane te obavlja i druge stručne poslove za potrebe vrhovnog zapovjednika i ministra obrane.

Na čelu Glavnog stožera je načelnik Glavnog stožera koji je nadređen zapovjedništvima, postrojbama i ustanovama Oružanih snaga. Načelnik Glavnog stožera glavni je vojni savjetnik vrhovnom zapovjedniku i ministru obrane. Načelnik Glavnog stožera imenuje se na razdoblje od pet godina i može biti imenovan najviše dva puta.

Glavni stožer nalazi se u Zagrebu.

Povijest

Glavni stožer Hrvatske vojske osnovan je 21. rujna 1991. godine, a za prvog načelnika postavljen je general Anton Tus. Ustrojstvo Glavnog stožera • Uprava za personalne poslove (J-1), nadležna za funkcionalno područje personalnih poslova, izobrazbe i nakladništva, • Uprava za obavještajne poslove (J-2), nadležna za funkcionalno područje obavještajnih poslova, • Uprava za operativne poslove i obuku (J-3/7), nadležna za planiranje operacija, za funkcionalno područje operativnih poslova, združene doktrine, vojne vježbe i obuku, 282

• Uprava za logistiku (J-4/8), nadležna za funkcionalno područje logistike (uključujući i zdravstvo) i financija, • Uprava za planiranje (J-5/9) nadležna za funkcionalno područje dugoročnog planiranja uporabe snaga, resursa, međunarodne vojne i civilno-vojne suradnje te za programiranje i proračun, • Uprava za komunikacijsko-informacijske sustave (J-6) nadležna za funkcionalno područje komunikacijskih i informacijskih sustava (KIS).

• Počasno-zaštitna bojna - izvršava protokolarne zadaće za potrebe državnog i vojnog vrha te zadaće zaštite i osiguranja vrhovnog zapovjednika • Bojna za specijalna djelovanja - zadužena je za izvođenje specijalnih operacija iz svih ustrojbenih cjelina OS RH • Središnjica elektroničkog izviđanja - provodi strateško elektroničko izviđanje za potrebe obavještajnog osiguranja na najvišim razinama odlučivanja i zapovijedanja te elektroničko djelovanje u potpori izvođenja operacija OS RH. Ustrojstvo Glavnog stožera propisuje vrhovni zapovjednik na prijedlog načelnika Glavnog stožera i uz suglasnost ministra obrane. Prelazak na sadašnje ustrojstvo Glavnog stožera započelo je početkom 2008. godine.

GS OS RH kao sastavni dio MORH-a s dijelom nadležnosti u području planiranja (snage, infrastruktura, osoblje, financije i opremanje) istodobno je i strategijsko plansko tijelo u području operativnog planiranja. Pod operativnim planiranjem se podrazumijeva vojno planiranje operacija i aktivnosti zapovjedništava i postrojbi OS RH. Izvodi se na tri razine – strategijskoj, operativnoj i taktičkoj.

Načelnik GS OS RH je glavni vojni savjetnik vrhovnom zapovjedniku i ministru obrane. Provodi akte ministra obrane i zapovijedi vrhovnog zapovjednika, u sukladno s odredbama Zakona o obrani. Načelnik GS OS RH zapovijeda izravno zapovjednicima grana, zapovjedniku Zapovjedništva za potporu, ravnatelju HVU-a, zamjenicima načelnika GS OS RH, načelnicima Uprava GS OS RH te prvom dočasniku OS RH. U izvršavanju obveza i zadaća, na raspolaganju su mu Kabinet, dva zamjenika, šest uprava, Vojnostegovni sud, Odjel kriminalističke vojne policije i Zapovjedno operativno središte.

283

U OS RH uspostavljen je i funkcionira dočasnički lanac potpore na čelu s prvim dočasnikom OS RH, koji je izravno odgovoran načelniku GS OS RH za izgradnju i rad dočasničkog zbora. Prvi dočasnik OS RH u suradnji s prvim dočasnicima podređenih zapovjedništava sudjeluje u usmjeravanju profesionalnog razvoja vojnika i dočasnika u OS RH. Načelnik GS ima dva zamjenika: zamjenika za planove i resurse, koji je ujedno i prvi zamjenik u vrijeme odsutnosti načelnika GS OS RH, i zamjenik za operacije.

U GS OS RH postoje sljedeće uprave: Dva zamjenika načelnika GS OS RH nadziru i koordiniraju radom uprava GS OS RH. Zapovjedno-operativno središte (ZOSr) ustrojeno je kao sastavni dio GS OS RH sa zadaćom omogućavanja zapovijedanja i nadzora operacijama i aktivnostima u zemlji i inozemstvu. Bit će dimenzionirano i tehnički opremljeno za pružanje infrastrukturne, komunikacijske, tehničke i druge potpore planskim i zapovjednim elementima GS OS RH tijekom planiranja i vođenja operacija i aktivnosti OS RH. U Zapovjednom operativnom središtu stvara se jedinstvena operativna slika, a njegova opremljenost i popunjenost omogućit će vođenje svih aktivnosti i operacija postrojbi OS RH u razdoblju do 96 sati, uključujući i angažiranje snaga u izvršavanju zadaća nadzora zračnog i morskog prostora Republike Hrvatske.

Vojno-stegovni sud ustrojen je kao nositelj poslova i zadaća samostalnog i neovisnog prvostupanjskog tijelo za sankcioniranjae teških kršenja vojne stege (stegovnih prijestupa) pripadnika OS RH i odlučivanju o materijalnoj odgovornosti pripadnika OS RH (naknadi štete) u OS RH. Odjel kriminalističke vojne policije ustrojen je kao nositelj poslova i zadaća istraživanja i sprečavanja svih oblika kriminala u i prema OS RH. Odjel je popunjen istražiteljima i kriminalističkim tehničarima obučenim i opremljenim za provođenje očevida i istraga, te će usmjeravati rad kriminalističke vojne policije u granama OS RH.

284

Zapovjedanje i rukovođenje

Vrhovni zapovjednik OSRH je predsjednik Republike Hrvatske.

Zapovijedanje Oružanim snagama u miru, vrhovni zapovjednik ostvaruje preko ministra obrane, koji odgovara vrhovnom zapovjedniku za provedbu zapovijedi i izvješćuje ga o provedbi. U stanju neposredne ugroženosti i ratnom stanju vrhovni zapovjednik izravno izdaje zapovijedi načelniku Glavnog stožera te istodobno obavješćuje ministra obrane o izdanim zapovijedima. Načelnik Glavnog stožera u tom slučaju za provedbu zapovijedi odgovara vrhovnom zapovjedniku. Ako ministar obrane ne provodi zapovijedi vrhovnog zapovjednika, vrhovni zapovjednik može ostvarivati zapovijedanje Oružanim snagama neposredno preko načelnika Glavnog stožera.

Zapovijedanje i rukovođenje u Oružanim snagama provode časnici i dočasnici imenovani i raspoređeni na zapovjedne dužnosti u Oružanim snagama. Zapovijedanje se zasniva se na načelima jednočelništva i subordinacije. Za svoj rad, zapovijedanje i rukovođenje pripadnici Oružanih snaga odgovaraju nadređenima.

U svrhu uspostave jedinstvenog sustav zapovijedanja i nadzora nad svim djelovima postrojbi u zemlji i inozemstvu, ustrojena je nova organizacijska cjelina pri GS OS RH - Zapovjedno operativno središte (ZOSr).[1] U Zapovjednom operativnom središtu stvara se jedinstvena operativna slika te se omogućava vođenje svih aktivnosti i operacija postrojba OS RH u razdoblju do 96 sati, uključujući i angažiranje snaga u izvršavanju zadaća nadzora zračnog i morskog prostora RH. Hrvatski sabor ostvaruje demokratski nadzor nad Oružanim snagama.

Službom u OSRH smatra se obavljanje vojnih i drugih stručnih poslova u 285

postrojbama, zapovjedništvima i ustanovama Oružanih snaga. Pripadnici OSRH su vojne osobe te državni službenici i namještenici.

Vojne osobe su: • djelatna vojna osoba – osoba primljena u službu na temelju ugovora ili rješenja o prijmu. Djelatne vojne osobe su: • djelatni vojnik, mornar, • djelatni dočasnik, • djelatni časnik (niži i viši časnici te generali i admirali) • ročnik - osoba na odsluženju 6-mjesečnog dragovoljnog vojnoga roka • pričuvnik – osoba iz pričuvnog sastava na izvršavanju vojne obveze • kadet – osoba na školovanju na vojnoj školi na temelju ugovora o školovanju Dočasnici i časnici su osobe koje uz odgovarajuću civilnu izobrazbu imaju potreban stupanj vojnih znanja i vještina i ovlašteni su za zapovijedanje postrojbama, zapovjedništvima i ustanovama Oružanih snaga.

Vojne osobe pri stupanju u Oružane snage daju svečanu prisegu.

Prema odnosima u službi vojne osobe mogu biti: nadređene i podređene, a prema činovima i dužnostima: starije i mlađe. Nadređena je ona osoba koja vodi i zapovijeda zapovjedništvom, postrojbom ili ustanovom Oružanih snaga, odnosno pojedinim njihovim dijelovima i osobama u njima. Starija je ona osoba koja ima viši čin, a ako su osobe istog čina, starija je ona osoba za čije je ustrojbeno mjesto utvrđen viši ustrojbeni čin, odnosno ako imaju jednak ustrojbeni čin, starija je ona osoba koja je prije promaknuta u osobni čin.

Pripadnicima OSRH u vojnim objektima i postrojbama Oružanih snaga zabranjena je svaka politička djelatnost kao i sudjelovanje na političkim skupovima i demonstracijama te javno istupanje u svezi sa stanjem i odnosima u Oružanim snagama bez ovlasti ministra obrane ili osobe koju on ovlasti. Djelatnim vojnim osobama, nije dopušteno članstvo u političkim strankama niti kandidiranje u predstavnička tijela. Također nije dopušteno sindikalno organiziranje.

Pripadnici OSRH odgovaraju za kaznena djela po odredbama Kaznenog zakona i drugih zakona. Kaznena odgovornost ne isključuje stegovnu odgovornost ako djelo koje je predmet kaznenog postupka predstavlja i kršenje vojne stege. Stegovni postupak vodi se bez obzira na tijek kaznenog postupka.

Vojna je stega točno, potpuno i pravodobno obavljanje poslova i zadaća u Oružanim snagama. O stegovnim prijestupima pripadnika Oružanih snaga, 286

osim o stegovnim prijestupima ročnika, kadeta i pričuvnih vojnika odlučuju vojnostegovni sudovi (prvostupanjski i Viši vojnostegovni sud). Također postoje i vojnostegovna tužiteljstva.

Međunarodna suradnja

Republika Hrvatska trenutačno sudjeluje u 14 mirovnih misija UN-a, od čega u 12 sudjeluju pripadnici Oružanih snaga RH s ukupno 134 pripadnika.

Svoje prvo sudjelovanje u mirovnoj misiji UN-a Republika Hrvatska je započela 1999. godine upućivanjem 10 pripadnika Oružanih snaga RH u mirovnu misiju u Sijera Leone (UNAMSIL) u svojstvu mirovnih promatrača.

Osim u mirovnim misijima UN-a, u veljači 2003. sudjelovanjem voda Vojne policije u NATO-voj misiji ISAF u Afganistanu, Hrvatska je započela svoj angažman i u NATO-vim misijama. Trenutno se u misiji ISAF nalazi 273 pripadnika OSRH. Od listopada 2008. po prvi put je u mirovnu misiju EU-a (EUFOR) u Čad i Srednjoafričku Republiku na 6 mjeseci upućen izvidnički tim (15 pripadnika).

Hrvatska kopnena vojska – HkoV

Temeljna uloga i namjena Hrvatske kopnene vojske (HKoV), brojčano najveće grane Oružanih snaga, promicanje je i zaštita vitalnih nacionalnih interesa Republike Hrvatske, obrana suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti države. Kopnene snage bit će nositelj izvođenja združenih operacija OS RH 287

razvijajući i održavajući uravnotežene sposobnosti odgovora na suvremene sigurnosne izazove. 8% djelatnih kopnenih snaga bit će angažirano ili spremno za angažiranje u međunarodnim vojnim operacijama, a 40% će posjedovati sposobnosti sudjelovanja u operacijama izvan teritorija RH. U potpori ispunjenja misija i zadaća cjelokupnih OS RH, glavne zadaće HKoV u miru su: • održavanje optimalne razine spremnosti snaga u cilju odvraćanja od agresije na RH, • razvoj i održavanje sposobnosti za sudjelovanje u združenim operacijama i za provedbu obrambenih i napadnih operacija, • razvoj i održavanje sposobnosti za provedbu netradicionalnih vojnih zadaća i za odgovor na asimetrične ugroze, • razvoj i održavanje sposobnosti za sudjelovanje u međunarodnim vojnim operacijama i humanitarnim operacijama u sklopu međunarodnih snaga, • sudjelovanje u međunarodnim vojnim operacijama potpore miru u spektru od održavanja do nametanja mira, • sudjelovanje u potpori savezničkim snagama u Hrvatskoj (Host Nation Support - HNS), • sudjelovanje u aktivnostima nadzora naoružanja i izgradnje mjera povjerenja i sigurnosti, • sudjelovanje u potpori civilnim strukturama u Republici Hrvatskoj.

U ratu HKoV ima sljedeće zadaće: • nositelj provedbe združenih obrambenih i napadnih operacija u obrani teritorijalnog integriteta RH, • sudjelovanje u obrani RH i saveznika sukladno članku V. Sjevernoatlantskog ugovora.

288

Kako bi HKoV mogao ispuniti svoju ulogu i zadaće ustrojen je na sljedeći način:

Oprema HKoV-a OSRH

Glavni borbeni tenkovi • • • •

M-95 Degman M-84A4 M-84D Degman T-72

Borbena oklopna vozila M-80A - očekuje se modernizacija POLO 9P133 - protutenkovska inačica BRDM-2 BTR-50PK - zamjenit će ih Patria AMV M-83 POLO - oklopni transporter i protutenkovska inačica (vjerojatno će biti zamijenjen s Iveco LMV) • LOV-1 - laki oklopni transporter domaće proizvodnje • Iveco LMV • HMMWV - u najmu od Američke vojske, koristi se u misiji ISAF u • • • •

289

Afganistanu • Patria AMV - Isporučena prva dva vozila od ukupno 126 Protutenkovsko naoružanje • • • •

9K115-2 Metis-M 9K111 Fagot M80 "Zolja" RL90 M95

Protuzračna obrana • • • • •

9K38 Igla vjerojatno moderniziran 9K32 Strela-2 Strijela - 10CROA1 Bofors L/70 AA 40 mm top BOV 3/20

Topništvo 60mm minobacač 82mm M96 minobacač 120mm M75 minobacač 120mm minobacač haubica M56 105mm (4 - za obuku) + 40 u rezervi 2S1 Gvozdika 122mm D-30HR M94 122mm Top M-46H1 130mm haubica M84 "NORA" 152mm M1H1 L-33 155mm (18) M115 203mm haubica M114 155mm haubica (12) M1A1 155 mm haubica BM-21 Grad 122mm SVLR RAK-12 SVLR M-63 Plamen M-94 'Plamen S' SVLR M-96 Tajfun 122 mm SVLR 8x8 WD M-91 "Vulkan" 122 mm SVLR 6x6 WD (hrvatska inačica M-77 Oganj) • M-87 Orkan 262 mm SVLR • • • • • • • • • • • • • • • • • • •

290

Logistika • vojni džipovi, 4WD (550) • Mercedes-Benz G-Class • Land Rover Wolf • Toyota Land Cruiser • Nissan Navara • vojni kamioni 5-15t (1200) • Mercedes-Benz • Iveco • MAN • TAM • FAP • PTR • sanitetska vozila i 4WD vozila • specijalna vozila

Hrvatsko ratno zrakoplovstvo – HRZ

Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana (kratica HRZ i PZO) grana je Oružanih snaga Republike Hrvatske čija osnovna zadaća je osiguranje suverenosti zračnog prostora Republike Hrvatske te pružanje zrakoplovne potpore drugim granama u provedbi njihovih zadaća u zdruđenim operacijama. Nositelj je i organizator integriranog sustava 291

protuzračne obrane Republike Hrvatske.

Povijest HRZ-a

Hrvatsko ratno zrakoplovstvo osnovano je na 12. listopada 1991. odlukom predsjednika Republike.

Kamen temeljac Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu bilo je osivanje zrakoplovne skupine pri Zapovjedništvu Zbora narodne garde. Osnovna zamisao bila je okupiti pilote i ostale zrakoplovce koji su napustili JNA, pružiti stručnu pomoć postrojbama ZNG-a, te stvoriti jedinstven sustav zemaljskog promatranja, javljanja i PZO RH. Što se opreme tiče Hrvatska je raspolagala s nešto privrednih i sportskih zrakoplova koji su uredbom Vlade Republike Hrvatske od 11. rujna 1991. dani na uporabu Ministarstvu obrane, odnosno Hrvatskoj vojsci. No, već od samog početka agresije JNA na Hrvatsku organizirano je nadziranje kretanje postrojbi JNA iz zraka i to zrakoplovima aeroklubova i privrednog zrakoplovstva, pod izlikom protupožarnog izviđanja za koje se u tim danima još uvijek moglo dobiti odobrenje Savezne uprave kontrole letenja (SAKL-a).

Već u listopadu 1990. po dogovoru tadašnjeg Općinskog sekretarijata za narodnu obranu (OSNO) Sinj i Split osnovan je samostalni zrakoplovni vod sastavljen od dva odjeljenja i to prvog zrakoplovnog i drugog padobranskog.

Vod je od početka rata do 7. veljače 1992. godine djelovao pri 4. gardijskoj brigadi kada je prvo odjeljenje ustrojbeno potpalo pod HRZ, a drugo je ostalo s gardistima. Najznačajniji je bio samostalni zrakoplovni vod Osijek osnovan 8. listopada 1991. koji je improviziranim bombama izvodio napade na neprijateljske položaje tijekom opsade Vukovara.

Rudolf Perešin, jedan od najpoznatijih pilota HRZ. Perešin je bio zarobljen 1995., kada mu se gubi svaki trag.

Prva borbena djelovanja izvode se ultralakim zrakoplovima koji, naoružani s osam bombi težine 3-4 kg, domaće izrade, napadaju s malih visina u sumrak ili noću. Borbeno se djeluje i zrakoplovima Utva-75 koji su naoružani s četiri Ose i raznim bombama. Taktika napada je krajnje jednostavna i prilagođena ograničenim mogućnostima ovog zrakoplova. Napada se uglavnom noću, s malih visina iz smjera koji je naslabije branjen. Jedno od najznačajnijih borbenih djelovanja Utvom bio je napad na RTV odašiljač Čelavac koji je tim napadom (djelovalo se Osama) bio privremeno onesposobljen. Utva je tom prigodom pogođena paljbom iz pješačkog naoružanja, no kako nije bilo 292

znatnijih oštećenja piloti su se sigurno vratili sa zadaće. Vrhunac improvizacije bile su kasetne bombe napravljene od tankog lima i punjene bombicama zaostalima nakon napada neprijateljevih Orkana, ozloglašenim zvončićima.

U kolovozu 1992. iz Njemačke stiže zrakoplov Antonov An-2 koji ubrzo u zadaćama prijevoza ranjenika leti i do tri puta dnevno na relaciji DubrovnikSplit-Zagreb. Potkraj 1993. Samostalno zrakoplovno odjeljenje Split je pripojeno Zrakoplovnoj bazi Divulje.

2. srpnja 1991. ustrojava se Prva eskadrila lakih borbenih zrakoplova višestruke namjene Čakovec, što je službeno potvrdio GS OS RH u zapovijedi od 30. kolovoza. Pripadnici eskadrile su sportski i profesionalni piloti Aerokluba Čakovec, te profesionalni piloti Privrednog zrakoplovstva Daruvar i Zagreb. U kolovozu 1991. godine glavna zadaća im je prihvat i skrivanje sportskih i privrednih zrakoplova s drugih hrvatskih aerodroma tako da je u jednom trenutku na aerodromu Čakovec bilo smješteno 28 zrakoplova od kojih je većina ubrzo dobila nov, maskirni izgled. 12. rujna zrakoplovi JNA napadaju varaždinski aerodrom gdje su se nalazili zrakoplovi An-2 Privrednog zrakoplovstva Osijek. Tom prigodom oštećena su četiri zrakoplova, pa se zbog straha od novih napada odlučuje preostale zrakoplove, uz suglasnost mađarskih vlasti, prebaciti u Republiku Mađarsku. No, odlukom MORH-a zrakoplovi su umjesto u Mađarsku prebačeni u Republiku Sloveniju. Tijekom listopada po zapovijedi GS OSRH-a, eskadrila provodi izviđanje povlačenja postrojbi i naoružanja JNA iz Hrvatske jer su postojale naznake da će dio naoružanja ostati pobunjenicima u Hrvatskoj. U jednom od takvih letova neprijateljski PZT je pogodio dva zrakoplova, od kojih se jedan, Utva-75, s 13 pogodaka i težim oštećenjima ipak uspio vratiti i sigurno prizemljiti. Zbog neprijateljeve PZO i ograničenih mogućnosti zrakoplova svi su letovi izvođeni do 50 m visine i u najvećoj tajnosti. Doskora se započinje s intenzivnom obukom i preobukom pilota na zrakoplov An-2 koji će postati temeljni zrakoplov HRZ-a, osobito za prijevoz ranjenika i sanitetskog materijala.

MIG-21bis

293

Kasnije, kako je rat odmicao u sastav HRZ-a ulaze borbeni avioni MiG-21bis, borbeni helikopteri Mi-24D/V te transportni helikopteri Mi-8/Mi-17. Tijekom 1995. u odlučujućim oslobodilačkim akcijama Hrvatske vojske, HRZ je dokazalo kako je postala važna borbena komponenta OSRH. Tada su, između ostalog, izvođene akcije zaštite zračnog prostora, jurišna djelovanja te desanti pješačkih postrojbi.

Hrvatska ratna mornarica – HRM

Hrvatska ratna mornarica (kratica HRM) grana je Oružanih snaga Republike Hrvatske. Njezina uloga i namjena je da štiti integritet i suverenitet Republike Hrvatske na moru i s mora. Nositeljica je i organizatorica pomorske obrane Republike Hrvatske.

Dan Hrvatske ratne mornarice obilježava se 18. rujna, kada su hrvatski mornari na čelu s knezom Branimirom davne 887. godine u bitci kod Makarske porazili mletačko brodovlje, čime se želi posebno istaknuti hrvatska pomorska tradicija. Odlukom Predsjednika Republike i Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana od 3. rujna 1993. godine taj dan je određen kao Dan Hrvatske ratne mornarice.

2001. godine Hrvatska ratna mornarica odlikovana je odlukom predsjednika Republike Redom kneza Domagoja s ogrlicom u prigodi 10. obljetnice ustroja i djelovanja, a za ukupan doprinos u stvaranju oružanih snaga i obrani suvereniteta Republike Hrvatske.

294

Povijest HRM-a

Srednjevjekovna hrvatska mornarica Prema izvoru longobardskog pisca Pavla Đakona godine 642. Hrvati su nazočni s mnoštvom brodova pod gradom Sepontom (Manfredonija u južnoj Italiji). U mletačkim zapisima iz druge polovine VII. stoljeća mnoštvo je zapisa o problemima Mletačke republike s hrvatskim gusarima, što je u to doba bio za sve zemlje znatan izvor prihoda. Isti izvori govore o Hrvatima kao uspješnim brodograditeljima. Već u doba kneza Vladislava (821. - 835.) izvori spominju jaku mornaricu. Zahvaljujući pomorskoj moći Hrvatske knez Mislav (835. - 845.) je omogućio Veneciji uspostaviti kontrolu na istočnom Jadranu. Za vladavine kneza Trpimira (845. - 864.) Hrvati su prodrli do Furlanije i pred samu Veneciju. Jaka Hrvatska mornarica za vladavine kneza Domagoja (864.-876.) uspješno je obranila svoju obalu od Venecije, te je 866.

Mletački dužd Partezipazio bio prisiljen sklopiti mir. Velika napast u to doba na Jadranu bili su Saraceni. Stoga je sklopljen savez Bizanta, Venecije i Hrvata, a kasnije i Pape i Franaka; te se hrvatska mornarica 871. istakla kao saveznik franačkog cara Ludovika II. u oslobađanju Barija od Saracena.

U vrijeme kneza Branimira (879. - 892.), odnosno u vrijeme kada Hrvatska postaje potpuno neovisna država, i hrvatska mornarica nastavlja svoj uspon.

To je razdoblje u kojem se odvija poznata bitka u srednje-dalmatinskom akvatoriju i kada su u potpunosti poraženi Mlečani 18. rujna 887. Tada je poginuo i sam mletački dužd Petar Candiano. Sljedećih stotinu godina za slobodnu plovidbu Jadranom, Mlečani su plaćali Hrvatima danak.

U djelu Konstantina Porfirogeneta De administando imperio navodi se da je Hrvatska imala 80 sagena s po 40 mornara i 100 kondura s 10 do 20 mornara, ne računajući veslače. Sudeći po tome jedino je Bizant raspolagao većom mornaricom. Osim ove moćne mornarice kralj Tomislav (910. - 928.) imao je i jake kopnene snage koje su brojile 60 000 konjanika i 100 000 pješaka.

Razdoblje Stjepana Držislava ( 969. - 996.) obilježeno je uspješnom pomorskom trgovinom i čuvanjem pomorskih puteva, te dominacijom Hrvatske na istočnoj obali Jadranskog mora. Kralj Hrvatske i Dalmacije Petar Krešimir IV. (1058. - 1074.) proširio je svoje kraljevstvo "na kopnu i na moru". U njegovoj darovnici samostanu Sv. Kreševana u Zadru godine 1069. navodi se da im daruje otok Maun koji se nalazi "u našem dalmatinskom moru" (in nostro dalmatico mari). U to vrijeme spominje se vojvoda Hrvatske kraljevske mornarice Rusin, a sama titula vojvoda koju su nosili samo državni dostojanstvenici govori o važnosti mornarice.

U prvoj godini vladavine kralja Dmitra Zvonimira (1074. - 1089.) na Jadran 295

prodiru Normani. Kao Normanski saveznik, Zvonimir se uključio u rat protiv Bizanta i Venecije. Tako je 1084. normanski knez i vojvoda od Apulije, Robert Guiscard napao zapadne provincije Bizantskog carstva, kralj Zvonimir mu je poslao u pomoć svoju flotu.

Normani su zaposjeli gradove na istočnoj obali. Jedino je sigurno da Rab nikad nije pao. Od godine 1082. do 1084. doba je saveza Normana i Hrvata koji je sklopljen pod uticajem Pape Grgura VII.: Zajedno su vodili niz pomorskih bitaka protiv Bizantsko-mletačke mornarice. Tako je u studenom 1084. i u kolovozu 1085. strahovito je potučena mletačka flota.

Nažalost smrću Zvonimira pada državna i pomorska moć Hrvatske, a obalu osim Dubrovačke republike, zauzima Venecija pa Napoleon (1787).

Neovisnost je, prije svega diplomacijom, jedino očuvala Dubrovačka republika, no njena se snaga očituje se i u pomorskoj moći.

Moderno doba Napoleonski ratovi Ukupna dubrovačka flota godine 1800. zajedno s ribarskim brodovima iznosila je 673 jedrenjaka od čega je bilo 255 većih brodova koji su plovili izvan teritorijalnih voda Dubrovnika. Ukupan broj jedrenjaka prekooceanske plovidbe iznosio je oko 230 brodova. Republika je imala svoja konzularna predstavništva u preko 80 gradova. Tada je u Dubrovniku bilo oko 7000 pomoraca, brodograditelja, brodovlasnika i pripadnika drugih pomorskih struka.

Razdoblje od 1806. do 1813. doba je francuske vladavine maršala Marmonta u Dalmaciji i razvoja pomorske trgovine. Nakon Napoleona vrijeme je vladanja Austro-Ugarske, a godine 1818. Jadranskim morem 02. studenog zaplovio je prvi parobrod "Carolina". Početkom 1838. godine proglašena je slobodna parobrodska plovidba na Jadranu s redovitom parobrodskom prugom na relaciji Trst-Mali Lošinj-Zadar-Šibenik-Split-Hvar-KorčulaDubrovnik-Kotor. Ova godina obilježena je i prestankom dominacije jedrenjaka i ulaskom parobroda u ratnu flotu.

Austro-ugarska Talijanski kralj Viktor Emanuel II. u lipnju 1866. objavljuje rat Austriji.

Jadran je po tko zna koji put ratno poprište. 20. rujna sukobljavaju se obje flote i otvaraju žestoku artiljerijsku paljbu. Tada zapovjednik austrijske flote Wilhelm von Tegetthoff uplovljava sa svim topovnjačama u višku luku.

Pobjedom kod Visa Austrija je osigurala prevlast na Jadranskom moru.

296

Vrijedno je spomenuti godinu 1869. kada austrijska fregata Donau od 2000 BRT s 350 članova posade koji su, osim viših časnika, bili pomorci s otoka i obale istočnog Jadrana; poduzima putovanje oko svijeta. Brod je krenuo iz Pule u srpnju i vratio se u ožujku 1871. obišavši cijelu zemaljsku kuglu.

Sačuvan je i brodski dnevnik kojeg je vodio član posade Matija Politeo iz Starigrada na otoku Hvaru. Razdoblje od 1911. do 1914. izuzetno je bitno za razvoj ratne mornarice. Tada su porinuti njeni najveći brodovi: SMS Viribus Unitis, SMS Tegetthoff , SMS Prinz Eugen i SMS Szent Istvan. Ovo su razdoblje obilježili i pomorski zapovjednici hrvatskog porijekla na najvišim položajima u Carskoj i kraljevskoj ratnoj mornarici poput admirala Maksimilijana Njegovana ili Janka Vukovića Podkapelskog.

Završetak Prvog svjetskog rata Godine 1918. Austro-ugarska ratna mornarica na admiralskom brodu Viribus Unitis u Puli bila je prisiljena, po nalogu cara Karla, predati se delegatima zagrebačkog Narodnog vijeća dr. Anti Tresiću Pavičiću, Vilimu Bukšegu i dr.

Ivanu čopu, te članovima Mjesnog odbora Narodnog vijeća u Puli. Tada je na brod istaknuta hrvatska zastava. Nažalost, istog dana jedna talijanska brodica specijalne konstrukcije zvana mignata, slična upravljanom torpedu prodrla je u pulsku luku i potopila bojni brod Viribus Unitis zajedno sa 250 naših mornara i zapovjednikom Jankom Vukotićem.

Jugoslavenski period Vođena hrvatskim pomorskim znalcima ratna i trgovačka mornarica nadalje se razvija i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i u vrijeme socijalističke Jugoslavija. Hrvatski mornari i časnici bili su prisutni u svim strukturama ratne mornarice, a glavne pomorske baze su se nalazile na području Hrvatske.

Moderna hrvatska mornarica Odlukom predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana od 12. rujna 1991. kojom je imenovao admirala Svetu Leticu zapovjednikom, službeno je započelo ustrojavanje Hrvatske ratne mornarice osnivanjem prvih vojnih postrojbi. Prvi brod u floti bio je desantno jurišni čamac DJB-103 koji je otet od JNA 15. rujna 1991. dok je bio na remontu u Vela Luci. U Šibeniku od 16. do 22. rujna 1991. snage 113. brigade i postrojbe PU Šibenske zarobile su u vojarni Kuline 15 ratnih brodova i plovila dok su radnici ondašnjeg Mornaričkog tehničkog remontnog zavoda Velimir Škorpik preuzeli Zavod u svoje ruke, uključujući i 19 ratnih brodova i plovila. Zapoviješću 297

zapovjednika HRM-a 24. rujna ustrojena je Ratna luka Šibenik, a 29. rujna zarobljeni brodovi ustrojeni su u Udarne pomorske snage (UPS): • • • • • •

RTOP-402 - danas RTOP-21 Šibenik TČ-222 - u HRM pod imenom TB-51 Vukovar RČ-310 - u HRM pod imenom OBM-41 Dubrovnik PČ-171 - danas OB-61 Novigrad PČ-180 - danas OB-63 Cavtat PČ-181 - danas OB-64 Hrvatska Kostajnica Osvajanje prvih skladišta i vojne opreme

Već su tijekom rujna stvoreni uvjeti za snažno suprostavljanje agresoru na moru i primorju. U akciji "Male Bare - Zelena tabla", 14./15. rujna 1991. osvojena su skladišta streljiva i naoružanja, a u Tatinjama skladišta podvodnih mina čime je HRM došla do prvih moćnih oružnih sustava. U Šibeniku od 16. do 22. rujna 1991. snage 113. brigade i postrojbe PU Šibenske zarobile su u vojarni Kuline 15 ratnih brodova i plovila dok su radnici ondašnjeg Mornaričkog tehničkog remontnog zavoda Velimir Škorpik preuzeli Zavod u svoje ruke i 19 ratnih brodova i plovila.

Zarobljeni brodovi i plovila Zarobljena 34 ratna broda i plovila u Šibeniku činila su približno četvrtinu cjelokupne flote JRM. Premda je većina bila u lošem stanju, nedostajali su ili su bili oštećeni pogonski dijelovi i naoružanje, odmah se pristupilo njihovom osposobljavanju i opremanju pa su ti brodovi, uz nekoliko zarobljenih u pojedinačnim akcijama, postali temelj izgradnje HRM-a. Od odlučujuće važnosti za nadzor obalnog ruba i međuotočkog prostora bilo je preotimanje obalnog topništva JRM-a i ustrojavanje obalnih topničkih bitnica (OTB).

U rujnu su osvojene OTB 90 mm na Žirju (14. rujna), OTB 100 mm Zečevo (16. rujna), OTB 88 mm na Smokvici (19. rujna), OTB 88 mm Marinča rat na Šolti (20. rujna), OTB 85 mm Ražanj na Braču (24. rujna), OTB 88 mm Ražnjić i OTB 85mm Privala na Korčuli (17. rujna). Ustroj i popuna izvedeni su do 21. rujna, a 1. listopada od dijela topova osvojenih u Rogoznici i na otoku Šolti ustrojene su OTB Kašjuni i Duilovo u Splitu.

298

Zadaće HRM OSRH

Glavne zadaće HRM u miru su: • održavanje optimalne razine spremnosti snaga u cilju odvraćanja od agresije na RH, • sudjelovanje u nadzoru i zaštiti morskih i podmorskih prostora i epikontinentalnog pojasa na kojima Republika Hrvatska ima puni suverenitet, suverena prava i nadležnosti, u suradnji s drugim institucijama i organizacijama RH, • održavanje sposobnosti mornaričkog pješaštva za vođenje borbe u priobalju i na otocima, • sudjelovanje u međunarodnim vojnim operacijama potpore miru, • sudjelovanje u aktivnostima nadzora naoružanja i izgradnje mjera povjerenja i sigurnosti, • sudjelovanje u potpori civilnim organizacijama i institucijama RH na moru, • sudjelovanje u traganju i spašavanju na moru.

Glavne zadaće HRM u ratu su: • sudjelovanje u združenim obrambenim i napadnim operacijama u obrani i uspostavi teritorijalnog integriteta zemlje, • sudjelovanje u obrani Republike Hrvatske, a stupanjem u NATO i u obrani saveznika.

Pomorske baze i vojne luke

Pomorske baze se nalaze u Puli, Šibeniku, Splitu, Pločama. Također, duž obale smještene su postaje obalnog motrenja. Odlukom Vlade Republike Hrvatske osnovane su vojne luke za potrebe Ministarstva obrane za vojnu namjenu.

Vojne luke • Pula • Kovčanje – otok Lošinj • »Uvala Panikovac« – Šibenik 299

• • • • • • • • • •

Divulje – Trogir »Brižine« – Kaštel Sućurac »Lora« – Split »Poljud« (luka Učilišta HRM) – Split »Postrojbe za razmagnetiziranje brodova« (poluotok Marjan) – Split »Postaja za kontrolu brodskog magnetizma« (hrid Galija u cijelosti) – Split »Uvala Tatinje« (u cijelosti) – Ploče »Otok Pločica« (u cijelosti s pripadajućim morskim prostorom) – Ploče »Uvala Bačine« – Ploče »Meja« – otok Korčula Vojne podzemne luke

• • • • • • • • • • • •

Potkop »Zagračina« – Dugi Otok Potkop »Paprenica« – Dugi Otok Potkop »Bukašin« – Dugi Otok Potkop »Parja« – otok Vis Potkop »Maslinova« (uvala Maslinova) – Otok Brač Potkop »Smrka« (uvala Smrka) – Otok Brač Potkop »Kruščica« (uvala Kruščica) – Otok Brač Potkop »Sito« – otok Lastovo Potkop »Kremena« – otok Lastovo Potkop »Duba« – Ploče Potkop »Brijesta« (uvala Brijesta) – Ploče Potkop »Soline« (uvala Soline) – Ploče

Maskirni pristani (privezišta, vezovi) izgrađeni su na nenastanjenom dijelu obale i do njih uglavnom ne vode nikakve izgrađene komunikacije. Duž obale postoje 14 maskirnih pristana.

Naoružanje HRM OSRH

Glavnu borbenu osnovu Hrvatske ratne mornarice čine tri raketne topovnjače hrvatske proizvodnje te dvije raketne topovnjače klase Helsinki koje su dostavljene početkom studenog 2008.[1] Raketne topovnjače kupljene su za 9 milijuna eura u sklopu offset dogovora o kupnji finskih oklopnih vozila te predstavljaju prijelazno riješenje do nabavke domaćih fregata.

Uz raketne topovnjače, HRM posjeduje i velik broj pomoćnih brodova koji se 300

koriste za mino-polaganje, ophodnju i obuku mornara. Prema dugoročnom planu razvoja dio brodova će obnašati i ulogu Obalne straže dok će ostali biti namjenjeni obavljanju tradicionalnih pomorskih zadaća.

Većina brodova iz flote HRM zapravo su brodovi JRM, koji su zarobljeni početkom Domovinskog rata. Dio brodova građeni su za potrebe JRM, ali nisu bili dovršeni ili su se u trenutku rasplamsavanja sukoba nalazili na remotnu.

Aktivno brodovlje Raketne topovnjače • • • • •

RTOP-11 Kralj Petar Krešimir IV. RTOP-12 Kralj Dmitar Zvonimir RTOP-21 Šibenik RTOP-41 Vukovar RTOP-42 Dubrovnik Ophodni brodovi

• • • •

OB-01 Novigrad OB-02 Šolta OB-03 Cavtat OB-04 Hrvatska Kostajnica Školski brod

• BŠ-72 Andrija Mohorovičić Spasilački brod • BS-73 Faust Vrančić Lovac mina • Lovac mina LM-51 Korčula Desantni brodovi • • • • • •

Desantni brod-minoploagač DBM-81 Cetina Desantni brod-minoploagač DBM-82 Krka Desantno jurišni brod DJB-104 Desantno jurišni brod DJB-106 Desantno jurišni brod DJB-107 Pomoćna desantna splav PDS-713 Barkase 301

• Motorna roniteljska barkasa MRB-83 • Barkasa motorna transportna BMT-51 Ostalo brodovlje • • • • • • • • • •

Riječni patrolni brod PB-91 Šokadija Riječni patrolni brod PB-92 Riječni patrolni brod PB-93 Pomoćni teretni brod PT-71 Jahta Učka Jahta HRM Jahta Jadranka Jahta Zrinka Jahta Čista Velika Lučki remorker LR-71 Lučki remorker LR-73 Brodovi izvan službe

• • • • • • • • •

Podmornica P-01 Velebit Desantno jurišni brod DJB-101 Desantno jurišni brod DJB-102 Desantno jurišni brod DJB-103 Desantno jurišni brod DJB-105 Desantna splav-minopolagač DSM-110 Desantni tenkonosac-minopolagač DTM-219 Ophodni brod minopolagač OBM-41 Dubrovnik Torpedni brod TB-51 Vukovar Ostalo naoružanje

• • • •

Sustav radara za nadzor mora - 14 (4 Peregrine + 10) Obalni topovi - 21 (6 + 15) Mobilni obalni lanseri (MOL) - 3 (jedno vozilo = 4 x RBS-15) Postaje obalnog motrenja - Savudrija, Brijuni, Mali Lošinj, Dugi Otok, Žirje, Vis, Lastovo, Mljet i Molunat.

Ciljevi modernizacije HRM su planska modernizacija postojećih brodova i sredstava za izvršenje postavljenih namjenskih zadaća, te izrada studije 302

izvodljivosti za izgradnju višenamjenskih i obalnih ophodnih brodova.

U tijeku je završna faza instaliranja radara "Peregrine" te završetak prve faze implementacije računalno – komunikacijske mreže projekta "More". Četiri radara iz sustava Peregrin nalaze se na Visu, Lastovu, Dugom otoku i Mljetu.

Zajedno s još devet radarskih postaja na Jadranu činit će jedinstven radarski sustav "More" koji pokriva prostor od Kvarnerskog zaljeva do južnog Jadrana, sa zadaćom zaštite hrvatskih nacionalnih interesa na moru. Sustav je namijenjen ponajprije nadzoru Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa. U slučaju potrebe, djelovat će i kao potpora sustavima protubrodske, protuzračne i obalne obrane, za otkrivanje i sprječavanje terorizma, protuzakonite migracije i šverca, te kao potpora Službi traganja i spašavanja na moru.

Zapovjedništvo za potporu – ZzP

Zapovjedništvo za potporu (ZzP) najznačajniji je dio logističkog sustava Oružanih snaga Republike Hrvatske i nositelj je provedbe logističke, sanitetske i dijela personalne potpore za OS RH. Uz Glavni stožer, zapovjedništva triju grana OS RH te Hrvatsko vojno učilište, čini jednu od glavnih organizacijskih cijelna Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Zapovjedništvo za potporu podređeno načelniku GS OS RH. Zapovjedništvo za potporu nadležno je za preuzimanje i pripremu svih državnih resursa dodijeljenih na raspolaganje OS te za cjelokupan plan njihove uporabe i njegovu primjenjljivost za operacije na bojištu. U skladu s dodijeljenim misijama i zadaćama osigurava namjenski organizirane logističke postrojbe/module terenske logistike kao potporu postrojbama OS 303

RH u operacijama u zemlji i inozemstvu, osigurava ekonomično i učinkovito funkcioniranje OS RH u mjestima baziranja uključujući razvoj i nadzor sustava vanjskih usluga. U suradnji s drugim cjelinama OS RH poboljšava i provodi obuku pripadnika OS RH za logističke specijalnosti kao i funkcionalnu obuku u dijelu logističkih znanja i vještina.

Osim Zapovjedništva za potporu, logistički sustav OS RH sačinjavaju i ostali logistički elementi i postrojbe u granama, zapovjedništvima, postrojbama i ustanovama OS RH. Zadaće Zapovjedništva za potporu

U potpori misijama i zadaćama OS RH, glavne zadaće ZzP-a u miru su: • logistička i sanitetska potpora postrojbama i zapovjedništvima OS RH u provedbi zadaća odvraćanja od agresije na Republiku Hrvatsku, • razvoj sposobnosti pružanja logističke i sanitetske potpore združenim operacijama, • razvoj i održavanje logističkih i sanitetskih sposobnosti za izvođenje operacija potpore miru i humanitarnih operacija u sklopu međunarodnih snaga, • organiziranje i provedba potpore zemlje domaćina stranim oružanim snagama na državnom području Republike Hrvatske, • potpora civilnim strukturama RH u operacijama otklanjanja posljedica izvanrednih situacija uzrokovanih prirodnim i tehničkim katastrofama, • sudjelovanje u razvoju i provedbi logističke i sanitetske potpore OS RH, • skladištenje svih klasa materijalnih sredstava u OS RH, • jedinstveno upravljanje osobljem u OS RH, • protokolarne zadaće.

Glavne zadaće ZzP-a u ratu su: • osiguranje logističke, sanitetske i personalne potpore snagama koje sudjeluju u prevenciji i odgovoru na prijetnje teritoriju i ključnim objektima infrastrukture Republike Hrvatske, • nositelj je potpore provedbi mobilizacije OS RH, • osiguranje logističke, sanitetske i personalne potpore snagama u obrani neovisnosti i suvereniteta Republike Hrvatske u slučaju agresije.

Zapovjedništvo za potporu upravljat će svim provedbenim logističkim, 304

sanitetskim i personalnim procesima za OS RH razvijajući sljedeće sposobnosti: • pružanje druge razine logističke potpore postrojbama u području operacija, • ojačanje terenske logistike u operacijama, • osiguranje dodatne logističke potpore snagama RH tijekom izvršavanja zadaća u inozemstvu, • skladištenje strateških zaliha svih klasa materijalnih sredstava za osiguranje neprekidnosti logističke potpore OS RH, • organizacija održavanja složenih borbenih sustava za sve tri grane OS RH s osloncem na vanjske usluge, • provedba najviše razine održavanja za ostale borbene sustave HKoV-a i tehničko-materijalnih sredstava za sve tri grane OS RH, • sposobnost jedinstvenog upravljanja osobljem u cjelokupnim OS RH, • razvoj interoperabilnosti timova zdravstvene zaštite razine opća zdravstvena potpora (ROLE-1) i specijalistička zdravstvena potpora (ROLE-2), • upravljanje procesima opsluživanja OS RH u stacionarnim uvjetima, • sposobnost paletiziranog i kontejnerskog transporta, • sposobnost koordinacije prevoženja na teritoriju RH, • upravljanje procesima obuke i osposobljavanja službi potpore i struka OS RH, • koordinacija provedbe treće razine logističke potpore.

Logistički sustav

Strukturne promjene logističkog sustava dogodile su se 2007. godine, temeljene na Konceptu logistike, iz 2006. godine. Uspostavom nove organizacije, udio logistike u ukupnoj brojčanoj veličini Oružanih snaga je oko 30%. Pri dimenzioniranju logističkih postrojbi na taktičkoj i operativnoj razini, uvažene su specifičnosti grana HRZ-a i PZO-a i HRM-a te postrojbi borbene potpore. Zajedničke logističke funkcije objedinjene su u okviru Zapovjedništva za potporu kao najveće i najznačajnije logističke organizacije u sustavu obrane.

Nova organizacija omogućila je pojednostavljenje vođenja i zapovijedanja logističkog sustava. Smanjenjem razina logističke potpore i okrupnjavanjem kapaciteta stacionarne logistike pod jednu organizaciju težište daljnjeg 305

razvoja stavljeno je na razvoj sposobnosti pružanja logističke potpore vlastitim snagama u terenskim uvjetima.

Logistički kapaciteti HKoV-a, prema novom logističkom konceptu, koncentriraju se u manevarskim postrojbama - gardijskim brigadama (Logistička satnija GMTBR i Logistička satnija GOMBR), s težištem na pružanju prve razine logističke potpore u području operacija. Za potrebe narastanja snaga HKoV-a ustrojava se logistička pukovnija za pružanje druge razine logističke potpore. Logistički kapaciteti u HRZ-u i PZO-a koncentrirani su u zrakoplovnim bazama, dok je u HRM-u glavna logistička postrojba pomorska baza.

Hrvatsko vojno učilište " Petar Zrinski " - HVU

Hrvatsko vojno učilište "Petar Zrinski" (kratica HVU) visoko je obrazovna vojna ustanova Oružanih snaga Republike Hrvatske, a sastoji se od više podređenih visokoškolskih ustanova. Također sudjeluje u pisanju i recenziji dokumenata borbene uporabe grana i postrojbi Oružanih snaga, i nastavne literature za podređene škole, te za granska zapovjedništva za izobrazbu i obuku. Nadležno je za izobrazbu pojedinaca za potrebe cjelokupnih OS RH. Hrvatskim vojnim učilištem rukovodi ravnatelj. Trenutačno dužnost ravnatelja obnaša general bojnik Mirko Šundov. Ravnateljstvo je tijelo čija je temeljna zadaća organizacija, provedba i nadzor cjelokupnog rada i života u nadležnosti HVU-a. Dekanat je stručno tijelo čije je temeljna zadaća pružanje stručne potpore svim školama u sastavu HVU-a u organizaciji i provedbi 306

nastavnog procesa.

U Ratnoj školi "Ban Josip Jelačić" školuju se pripadnici OS RH, MORH-a i drugih tijela državne vlasti u Republici Hrvatskoj za najviše vojne i civilnovojne dužnosti.

Zapovjedno-stožerna škola "Blago Zadro" školuje časnike OS RH za obnašanje zapovjednih, stožernih i drugih funkcionalnih dužnosti u nacionalnim i multinacionalnim zapovjedništvima, stožerima, operacijama na bojištu, mirovnim operacijama te za potrebe drugih tijela obrambenog sustava na operativnoj i strategijskoj razini.

U Časničkoj školi školuju se kadeti i kandidati za časnike za temeljne časničke dužnosti, te časnici za niže stožerne, zapovjedne i funkcionalne dužnosti svih borbenih rodova, rodova borbene potpore, službi, struka i njihovih specijalnosti.

Dočasnička škola školuje cjelokupni dočasnički kadar za sve dočasničke dužnosti u postrojbama, granama i drugim ustrojstvenim jedinicama OS RH. Škola stranih jezika "Katarina Zrinska" školuje pripadnike OS RH i MORH-a u stjecanju znanja iz engleskog, njemačkog, francuskog i talijanskog jezika prema potrebama i preuzetim partnerskim ciljevima i obvezama.

S ciljem popune OS RH mladim, visokoobrazovanim časnicima pokrenut je civilno-vojni program školovanja "Kadet", primarno za popunu časničkih dužnosti u postrojbama borbenih rodova i rodova borbene potpore.

Razvoj školovanja u OS RH

Na temelju odluke vrhovnog zapovjednika, a po zapovijedi načelnika GS OS RH, 27. prosinca 1991. započinje se s ustrojavanjem Časničkog centra u Zagrebu, koji je 2. veljače 1992. započeo izobrazbu prvog naraštaja Časničke škole, a u rujnu 1992. u sklopu istoga centra počela je i izobrazba 1. naraštaja Dočasničke škole. Razvoj, jačanje i organizacijski rast Hrvatske vojske ubrzo je zahtijevao i uvođenje viših razina vojnog školovanja, pa tako tijekom 1993. s radom započinje i Zapovjedno-stožerna škola u Zagrebu, koja danas nosi ime proslavljenog branitelja Vukovara generala Blage Zadre. Mornarički nastavni centar u Splitu formiran je 23. prosinca 1992. godine sa zadaćom da školuje dočasnike i časnike za potrebe HRM, a iste godine 15. prosinca 1992. prve polaznike prihvaća i Zrakoplovno nastavni centar u Zadru, koji školuje i obučava dočasnički i časnički kadar za potrebe HRZ i PZO. Godine 1997. Časnički centar u Zagrebu postaje jezgra ustrojavanja Hrvatskog vojnog učilišta "Petar Zrinski", u čiji sastav u travnju iste godine ulaze sva vojna učilišta i škole, čime je započela nova etapa razvoja vojnoga 307

obrazovnog sustava OS RH. Od tada se u Hrvatskom vojnom učilištu provodi školovanje i profesionalni razvoj djelatnih i pričuvnih dočasnika i časnika svih grana, rodova i struka OS RH. Preustrojem OS RH 2002. godine i u sustavu vojnog školovanja uvedene su korjenite promjene. Od Hrvatskog vojnog učilišta ustrojeno je Zapovjedništvo za združenu izobrazbu i obuku koje u svojem sastavu ima Ratnu školu "Ban Josip Jelačić", Zapovjedno-stožernu školu "Blago Zadro", Visoku dočasničku školu, Školu stranih jezika "Katarina Zrinska" i Simulacijsko središte operativno-strategijske razine, dok su od granskih učilišta i Zapovjedništva za obuku ustrojena granska zapovjedništva za izobrazbu i obuku HKoV i HRM koja u svojem sastavu imaju časničku i dočasničku školu te HRZ i PZO koje u svom sastavu ima časničku, dočasničku i pilotsku školu.

Zapovjedništvo za združenu izobrazbu i obuku (ZZIO) preustrojeno je 2007. u Hrvatsko vojno učilište (HVU) sukladno novom konceptu integriranog sustava izobrazbe.

308

Agresor Općenito o oružanim snagama neprijatelja Nakon kristaliziranja stanja na bojištima Hrvatske, a i Bosne i Hercegovine, Oružane snage Republike Hrvatske su se nalazile u otvorenim oružanim borbama protiv ukupno tri (3 ) vojske: Jugoslavenska narodna armija - JNA , Vojska Srpske Krajine - VSK ( SVK ), i Vojska Republike Srpske - VRS .

SVK je oružana snaga pobunjenih Srba u Hrvatskoj, dok je VRS oružana snaga Srba u BiH. Obje te vojske povezuje jedna, a to je JNA, bez koje ne bi postojala niti jedna od gore navedenih. U samim počecima rata u Hrvatskoj, JNA je preko svoje Kontraobavještajne službe - KOS, kroz razne tajne operacije, od kojih je jedna i operacija " PROBOJ ", naoružavala i organizirala pobunjene Srbe u Hrvatskoj, dok je paralelno vodila akcije, opet preko KOS-a, u cilju prekida naoružavanja hrvatskih snaga ( MUP-a u počecima ) kroz operaciju " ŠTIT ".

Nakon početnih otvorenih sukoba OSRH protiv snaga JNA, potpisan je Sporazum o prekidu vatre u Sarajevu, 03.01.1992., a to je ujedno označilo i implementaciju Vanceovog plana razmještanja mirovnih snaga UNPROFORa i povlačenje jedinica JNA iz Hrvatske. Prilikom organiziranog povlačenja JNA s teritorija Hrvatske, prepušten je znatan dio tehnike tadašnjoj TO SAO Krajina, iz koje će kasnije nastati SVK. Osim same tehnike, JNA na službu u SAO Krajinu upućuje i časnički kadar svih rangova radi uspostavljanja organizacije zapovjedanja i rukovođenja SVK. Početak sukoba u Bosni i Hercegovini, za JNA je označio još jednu etapu u stvaranju nove vojske. Naime, kako bi izbjegli direktnu umješanost u ratna zbivanja u BiH, kako su bili optuživani od zapada, Milošević i Srbija, donose odluku, da sve jedinice na rasporedu u BiH, promjene oznake, a sama vojska naziv. Tako je veliki broj jedinica JNA, postao VRS, a umjesto jugoslavenske zastave sa zvijezdom, koristi se srpska zastava s grbom Srba u Bosni i Hercegovini.

Međutim i nakon toga, JNA, kasnije JA, ostaje direktno uključena u zbivanja 309

unutar Hrvatske i BiH jer jedino na taj način ove dvije nove srpske vojske mogu opstati. Ogromna pomoć u logistici, isplaćivanje plaća višim časnicima na službama u SVK i VRS, snabdjevanje oružjem i opremom, direktno planiranje napadnih akcija i operacija, sve je to bilo u domeni Srbije, odnosno SR Jugoslavije i JNA, odnosno JA. Sama metamorfoza JNA u ukupno tri vojske, zasigurno se nije dogodila ad hoc, odnosno stihijski, unutar kratkog perioda. Same promjene u funkcioniranju JNA tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća, kada je JNA prešla u sustav vojnih oblasti, koje su se potpuno kosile s granicama tadašnjih republika, predstavlja početak reforme, koja je svoj vrhunac doživjela transformacijom jedne masivne vojske u tri manje, a sve tri su radile u ime istog cilja.

Ta transformacija prati određena pravila i uzorak, kroz tri bitna događaja tijekom 1991.g. i 1992.g. Prvi je Desetodnevni rat u Sloveniji, nakon toga Domovinski rat u Hrvatskoj i na kraju rat u BiH.

Jugoslavenska narodna armija – JNA

Jugoslavenska narodna armija (Jugoslovenska narodna armija, JNA)(22. prosinca 1941. - 20. svibnja 1992.) bila je dio jedinstvenih oružanih snaga SFRJ do njezina raspada. Službeno je ukinuta 20. svibnja 1992. godine.

Svoje korijene JNA vuče iz Narodnooslobodilačke borbe i partizanskih odreda Jugoslavije. Nakon oružanih antifašističkih ustanaka, pod rukovodstvom KPJ, 22. prosinca 1941. u mjestu Rudo (BiH) osnovana je 1. proleterska brigada Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, od četiri srpska i dva crnogorska bataljuna, što je kasnije bio službeni praznik osnivanja oružanih snaga Druge Jugoslavije.

Pred sam kraj Drugog svjetskog rata, 1. ožujka 1945. godine, NOVJ dobiva 310

naziv Jugoslavenska armija (skraćeno JA), a povodom proslave desetgodišnjice razvoja, 22. prosinca 1951., Jugoslavenska armija je preimenovana u Jugoslavensku narodnu armiju (JNA), čime je, kako je objašnjeno, i formalno naglašen njen narodni, socijalistički i revolucionarni karakter.

Bila je JNA najdosljedniji provoditelj Titove jugoslavensko-komunističke politike.

U ponoć, 25. prosinca 1988., komande vojnih oblasti Jugoslavenske narodne armije (dalje JNA ili Armija) preuzele su poslove vođenja i zapovijedanja postrojbama JNA od dotadašnjih komandi armija i 2. korpusa kopnene vojske. Do kraja prosinca iste godine, Armija je u potpunosti prešla na novi, vojišni sustav organizacije. Vojnopomorska oblast, kao i Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana, zadržali su postojeći ustroj, a promjene su se očitovale na razinama zapovijedanja, od operativno-strategijskih postale su strategijske.

Nikad do tada JNA nije bila tako okrupnjena u vojno- -teritorijalnom smislu, čak ni u jednom kraćem razdoblju iz druge polovice 1960-ih kada se sastojala od četiri armijske oblasti i Ratnog zrakoplovstva s protuzračnom obranom.

Iznimka su bili samo poslovi novačenja koje je, 1. siječnja 1988., Armija predala u nadležnost republika i autonomnih pokrajina.

Punih dvadeset godina (1968. – 1988.) JNA je imala ustroj i teritorijalnu organizaciju, koja je doduše mijenjana, ali je ipak zadržala ustroj koji se u literaturi redovno naziva republičkim ustrojem vojske. Teritorij socijalističkih republika Bosne i Hercegovine, Slovenije i Makedonije obuhvaćala je jedna armija, odnosno samostalni korpus (Crna Gora) dok su na teritoriju Srbije bile dvije armije, a u Hrvatskoj jedna armija i vojnopomorska oblast. Za razliku od ostalih republika, Hrvatska je bila jedina čiji je značajan dio, gotovo cijela Slavonija, bio u sastavu armije čiji je veći dio bio na području druge republike (Bosna i Hercegovina).

Sve ove promjene uvođene su kroz plan preustroja JNA " JEDINSTVO " Jugoslavenska narodna armija je bila udarni dio Oružanih snaga SFRJ. Do kraja 1988. sastojala se od šest armija, Vojnopomorske oblasti, Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane i jednoga samostalnog korpusa. Krajem 1988. JNA je prema planu Jedinstvo prešla na vojno-teritorijalnu organizaciju u kojoj su armije zamijenjene vojištima, odnosno vojnim oblastima. Značajka nove organizacije bila je protuustavno podređivanje TO-a zapovjedništvima JNA u ratu, konkretno republičkih i pokrajinskih štabova TO-a u ratu zapovjedništvima vojišta, a postrojba TO-a zapovjedništvima korpusa.

Ovakva organizacija dijelom je funkcionirala i u miru što se vidjelo u 311

Sloveniji i Hrvatskoj tijekom 1990. godine. Od snaga JNA u Sloveniji, sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Istri, Gorskom kotaru, Lici, Kordunu i Banovini osnovana je 5. vojna oblast sa sjedištem u Zagrebu. Peta vojna oblast sastojala se od podstožernih postrojba, četiri korpusa, od čega dva u Hrvatskoj i jedne pješačke divizije. Zrakoplovnu potporu 5. vojnoj oblasti pružao je 5. korpus Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane sa sjedištem u Zagrebu. Ostali, veći dio teritorija Hrvatske bio je podijeljen između 1. vojne oblasti i Vojnopomorske oblasti. Prva vojna oblast sa sjedištem u Beogradu obuhvaćala je Slavoniju, preko 17. korpusa koji je imao sjedište u Tuzli.

Vojnopomorska oblast sa sjedištem u Splitu bila je nadležna za jadransku obalu i dio sjeverne Dalmacije, a sastojala se od Flote, tri vojnopomorska sektora i korpusa kopnene vojske u Kninu. S ovakvom strukturom JNA je ušla u rat.

Za vođenje borbe, JNA je osnovala dvije operativne skupine, OG-1 za područje Banovine i većeg dijela Korduna, i OG-3 za južni dio Korduna i Liku. Na kraju 1991. prema novom ustroju ukinuta je 5. vojna oblast i umjesto nje je osnovana 2. vojna oblast sa sjedištem u Sarajevu. U njezin je sastav ušao 10. korpus iz bivše 5. vojne oblasti, te 4., 5. i 17. korpus iz 1. vojne oblasti, kao i 9. korpus iz bivše Vojnopomorske oblasti. Snage JNA na području istočne Hercegovine i Crne Gore: 2. i 13. korpus, ušle su u sastav 4. vojne oblasti. Ovakva se podjela zadržala do sredine svibnja 1992. kada je JNA formalno nestala s povijesne scene.

Početkom 1990. godine JNA je imala 275.341 ljudi od kojih je u 5. vojnoj oblasti bilo 45.559 ljudi. Krajem 1990. JNA je u RH imala približno oko 60.000 ljudi. Prema ratnom ustroju imala je 1.058.378 ljudi. Prema podacima M. Sekulića, JNA je 1991. na mobilizaciju pozvala 142.058 osoba ili sedam posto vojnih obveznika do 45 godina starosti s područja Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Prema istom izvoru JNA je u drugoj polovici 1991. na teritoriju Hrvatske pod svojim zapovijedanjem imala 112.443 vojnika i starješinu. Od toga je 96.625 ljudi bilo iz sastava JNA, a 15.818 iz sastava Teritorijalne obrane.

312

Kontra – obavještajna služba – KOS KOS je bio sastavni dio JNA, i nastao je 1946. od Trećeg odsjeka OZN-e ( Odjeljenje za zaštitu naroda ) pri Ministarstvu narodne obrane.

Nakon donošenja Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), 31. siječnja 1946. godine, reorganizirane se sigurnosno-obavještajne službe.

OZN-a je djelovala na civilnom i vojnom planu, kao posebni odsjek Jugoslavenske armije. Reorganizirana je u ožujku 1945. kada je Drugi odjel OZN-e prerastao u UDB-u i prešao u sustav Ministarstva unutarnjih poslova.

Prvi odjel OZN-e postupno je prerastao u Vojnu obavještajnu službu (VOS), a dio u Službu informacija i dokumentacije (SID). Treći odsjek utemeljio se u Kontraobavještajnu službu (KOS). KOS je 1955. preimenovan u OB – Organ bezbednosti, a UDB-a 1966. godine u SDB – Službu državne bezbednosti odnosno SDS – Službu državne sigurnosti. SDB kao civilna kontraobavještajna služba nalazila se u sastavu Saveznog sekretarijata unutarnjih poslova (SSUP). Međutim, zbog brutalnog ponašanja operativaca i samih operacija koje su te dvije organizacije vodile, do dana današnjeg, svi oni koji su živjeli ili žive na području bivše SFRJ, te dvije organizacije nazivaju starim imenima: KOS i UDB-a.

KOS je djelovao u svim strukturama društva tadašnje države, a najviše je bio angažiran na radu protiv " unutarnjeg i vanjskog neprijatelja ", odnosno elemenata za koje je političko vodstvo SRFJ, na čelu s Josipom Brozom Titom, smatralo da su direktna ugroza ustavno - pravnom poretku SFRJ. Ta paranoja će na kraju dovesti do financijskog sloma SFRJ, a posljedično i do samog raspada federacije.

313

Operacija ŠTIT

1990.g., dolazi do bitnih promjena u sustavu funkcioniranja SFRJ. Raspisuju se prvi više - stranački izbori u Hrvatskoj i Sloveniji. Ubjedljivom pobjedom, na vlast dolazi HDZ - Hrvatska demokratska zajednica, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. Kako je Tuđman, već bio etiketiran kao " ekstremni i opasan element " pa i proveo određeno vrijeme iza rešetaka zatvora nakon politički inspiriranih procesa 70.-ih, službe sigurnosti SFRJ, obratile su veliku pozornost na njegovo djelovanje. U to vrijeme već je započela masovna pobuna Srba u Hrvatskoj i nazirao se rat. Tuđman i njegovi suradnici odlučili su da taj trenutak neće dočekati nespremni. GŠ JNA upućuje naredbu da se naoružanje i oprema TO unutar Hrvatske izmjesti iz dotadašnjih skladišta u skladišta JNA, čime su odrezali mogućnost adekvatne obrane Hrvatske u slučaju agresije od strane JNA. Kako je rat postajao sve izvjesniji, vrh Hrvatske dogovorio je tajno dopremanje oružja i opreme i naoružavanje, prvenstveno pripadnika MUP-a RH kao jedine kakve takve oružane formacije u Hrvatskoj 1990. KOS je od, dosad nepoznatog izvora, saznao da će određenog dana, dva teretna vozila proći granicu s Mađarskom i neće biti kontrolirana. Odmah se aktiviraju i iz Austrije šalju pismo Saveznoj upravi za carinu, u Beogradu u kojem navode prelazak dva teretna vozila preko graničkog prijelaza s Mađarskom, ali paralelno planiraju tajno praćenje i evidentiranje onoga što smatraju dopremanjem oružja.

Plan i operaciju nazivaju " OPERACIJA ŠTIT ", koja ima za cilj registriranje i onemogućavanje uvoza oružja u Hrvatsku.

Cilj akcije je bio da se presijeku i zaustave sve djelatnosti koje se karakteriziraju u GŠ JNA kao neprijateljske, a da se počinitelji takvih djelatnosti, uhite i izvedu pred Vojni sud u Zagrebu.

Nositelj svih aktivnosti u akciji je puk. Aleksandar Vasiljević, zamjenik 314

načelnika Uprave bezbednosti SSNO, u Beogradu. Prvi pomoćnik za operativni dio akcije na terenu je major Milan Ostojić, ali on je na osobni zahtjev smijenjen tri dana kasnije. Ostojića su kasnije unutar KOS-a, optužili da je namjerno omeo akciju uhićenja jednog istaknutijeg građana Hrvatske, za kojeg su smatrali da je lokalni organizator raspodjele naoružanja. Ostojić je navodno, u akciji uhićenja trebao potvrditi identitet " istaknutog građanina ", pritiskanjem tastera veze pošto ga je osobno poznavao, a Ostojić to nije učinio, tako da je akcija uhićenja propala.

Prva ozbiljna akcija izvedena u sklopu operacije " ŠTIT "

Dana 09.10.1990., načelnik organa sigurnosti 5. VO, puk. Boško Kelečević, prema uputama iz GŠ JNA ( za samu operaciju znala je nekolicina probranih agenata i visokih časnika JNA ), poziva i upućuje na zadatak ppuk. Mihajla Kneževića, djelatnika armijskog KOG-a ( Kontraobavještajne grupe ), RV i PVO, 5. vojne oblasti. Knežević odlazi, svojim automobilom, u pratnji kap.

Bolfek Damira, na granični prijelaz Goričan - Letenje u namjeri video snimanja i praćenja aktivnosti na prijelazu, a prema ranije primljenoj informaciji o prelasku dva teretna vozila poduzeća " Čazmatrans " u Mađarsku. Oko 12,30 sati tog dana bilježe prijelaz dva teretna vozila uz slabu kontrolu, a i dolazak nekoliko visoko rangiranih osoba iz sigurnosno obavještajnih službi Hrvatske. Prema dojavi, teretna vozila, trebala bi se vratiti u Hrvatsku 12.10.1990.

Naime, MUP Hrvatske je 09.09.90.g. dostavio SSNO-u ( Savezni sekretarijat za narodnu obranu ) službeni zahtjev za nabavku naoružanja i streljiva za potrebe jedinica MUP-a, a kao dio redovnog opremanja. U roku od 30 dana SSNO je poslao odgovor MUP-u Hrvatske u kojem se kaže da se po Uputstvu koje regulira način nabavke, objedinjeni zahtjevi dostavljaju do 01.06. tekuće godine za isporuke koje se vrše u slijedećoj godini. Iako Zahtjev nije predan u roku, MUP-u se odobrava sklapanje ugovora za prvobitno naručenu količinu pušaka i pištolja, a za naknadno tražene znatno veće količine, kaže se da će u plan prizvodnje za iduću godinu.

Par dana prije dobivanja odgovora, tadašnji ministar obrane Hrvatske, Martin Špegelj, u pratnji još jednog visoko pozicioniranog službenika, odlazi u Mađarsku i tamo sklapa ugovor o nabavci automatskih pušaka " Kalašnjikov " i pratećeg streljiva i opreme. Plaćanje garantira euro čekom ovjerenim od strane Hrvatske. Prethodni pokušaj nabavke naoružanja od SAD-a je propao, ponajviše zbog toga što je tadašnji veleposlanik SAD-a, Warren Zimmermann, izrazio svoje negativno mišljenje američkom State 315

Departementu. Kako je sam kasnije izjavio:" Nisam dvojio niti sekunde kada sam preporučio da se zahtjev Hrvatske odbije."

Treba napomenuti da KOS, u ovom trenutku operacije još uvijek nije potpuno siguran da se u teretnim vozilima nalazi naoružanje. Sve je bazirano na pretpostavci.

Doček vozila bio je sveobuhvatno planiran od strane KOS-a. Pored operativnog, planiran je i napad na kolonu vozila na prijevoju Paka između Varaždina i Zeline. Komandant zaštitnog puka 5. vojne oblasti, potpukovnik Milan Šuput je dobio zadatak da na prijevoj uputi diverzantski odred.

Izvođenje jedinice je trebalo izvesti u potpunoj tajnosti.

Po prvoj varijanti plana, ppuk. Knežević je trebao ući u Mađarsku i najaviti dolazak vozila na most na rijeci Drava koji je dijelio prijelaze Letenje sa Mađarske strane i Goričan u Hrvatskoj. Međutim, kako su sigurnosne službe Mađarske znale za narav djelovanja Kneževića unutar sustava JNA, posebno zbog majora Varvašovski Zoltana koji je stanovao u neposrednoj blizini Letenja i puk. Kiš Ištvana, obavještajnog oficira praktično zaposlenog na poziciji voditelja lovišta u graničnom pojasu Mađarske, koji su ga i poznavali, od toga se odustalo, pa je Knežević 12.10.1990. u poslijepodnevnim satima došao na granicu i smjestio se u vojnu karaulu.

U 18,00 sati, Knežević, u pratnji Bolfeka i Funoski Tonija, bilježi pojačanu aktivnost u blizini prijelaza u smislu policijskih ophodnji koje pojačano kontroliraju osobe i vozila.

Oko 21,00 sati, Knežević izdaje naređenje Funoskiju da se presvuče u vojnu uniformu, jer se spustila gusta magla i praktični onemogućila praćenje aktivnosti na mostu. U to vrijeme registriraju dolazak većeg broja policijskih vozila i jednog visokog dužnosnika MUP-a. Malo kasnije, Kneževiću se pridružuje Marko Lugonja i obavješćuje ga da će se vozila pojaviti iza ponoći.

U 02,12 13.10., Funoski javlja Kneževiću da teretna vozila prelaze most.

Knežević javlja da su vozila stigla i dobiva zapovjed da ostane na prijelazu do jutra.

Drugi dio time, izvršava planirano praćenje tereta. Nakon određenog vremena, a zbog velike koncentracije policijskih vozila i pripadnika sastava jedinica za specijalne namjene MUP-a, pratnja KOS-a odustaje zbog realne opasnosti od otkrivanja.

Milan Šuput je izvršio zapovjed i postavio zasjedu prema Planu operacije.

Međutim, nitko nije dao odobrenje za napad na kolonu i teretna vozila su prošla mjesto postavljene zasjede, a jedinica u zasjedi se potajno izvukla.

316

Prema dostupnim informacijama, Šuput je zvao komandanta vojne oblasti, generala Konrada Kolšeka koji nije navodno mogao samostalno izdati zapovjed za napad pa je zvao u Beograd načelnika Generalštaba JNA u Beograd, generala Blagoja Adžića, a ovaj je opet tražio i nije dobio zeleno svjetlo od Borisava Jovića.

Na našu sreću, oružje je sigurno stiglo i raspoređeno je prema unaprijed dogovorenom planu.

Druge aktivnosti KOS-a prema zadacima iz operacije " ŠTIT "

General Kadijević je 29.10.90. uputio pismo Ministru obrane Mađarske, u kojem tvrdi "...da se raspolaže pouzdanim saznanjima o ilegalnoj isporuci naoružanja Hrvatskoj. Taj potez je bitno otežao uvoz oružja iz Mađarske.

05.11. 1990. tadašnji direktor poduzeća " Astra", Franjo Gregurić, pokušava nabavu veće količine naoružanja i streljiva iz SSSR-a, ali intervencijom oficira za vezu JNA unutar ministarstva obrane SSSR-a, nabava je sprječena.

U nekoliko drugih akcija spriječene su isporuke težeg naoružanja za Hrvatsku iz Rumunjske, Bugarske, Gdanjska, Južnoafričke republike i Italije.

Međutim, iako je KOS ulagao znatna sredstva i potencijale u cilju prekida uvoza naoružanja i opreme, uvoz se ipak uz manje preinake u planovima izvođenja odigravao. Tako je već 18.10.1990. u Hrvatsku ušlo 8 teretnih vozila oružja, streljiva i druge borbene opreme. U splitsku luku su pristizali brodovi sa oružjem iz Južne Amerike. Isto tako i zrakoplovima. Vrlo hrabra organizacija s obzirom na tadašnje okolnosti i opasnosti.

Uvidjevši da ne mogu nikako spriječiti uvoz oružja i opreme, KOS, mijenja taktiku unutar operacije i pokušava ići tragom oružja, odnosno pronalaska oružja kod pojedinaca. Započeo je intenzivan " lov " na oružje. Prvi primjerak AP " Kalašnjikov ", operativci KOS-a, pronalaze u jednom selu u blizini Bjelovara, a nakon toga po cijeloj sjevernoj Hrvatskoj. Osim toga pokušavaju ući u financijsku sferu nabavke oružja i tu ostvaruju značajan uspjeh.

Informativnim kanalima, dobro postavljene mreže agenata unutar svih slojeva Hrvatske, dolaze do saznanja da jedan dio financiranja ide preko NP " Plitvička jezera ".

CITAT IZ IZJAVE OPERATIVCA KOS-a, ppuk. Mihajla Kneževića: "...uprava NP " Plitvička jezera " nakon uspešne sezone deo sredstava plasira po kreditnim linijama. U kritičnom periodu izvršen je plasman novca na više adresa, a učestalo se pojavljivala firma 317

«SAIT» sa Udbine. Sa te adrese više pravaca je vodilo prema MUPu RH što je bilo čudno. Do tada nije bilo poznato da segment Vlade diže kredite za svoje aktivnosti. Čudo je bilo veće što su se na čelu Direkcije Nacionalnog parka i «Saita» nalazila lica srpske nacionalnosti. Ja sam obavio više razgovora sa licem koje je direktno potpisivalo plasman novca. To lice je prihvatilo saradnju i dogovorili smo pseudonim «Zombi». Davaoc kredita nije znao dalju namenu novca, a on je korišten u inostranstvu za nabavku naoružanja i vojne opreme..."

Akcije prismotre i uhićenja osoba iz javnog života Hrvatske u sklopu operacije " ŠTIT "

Treba napomenuti jedan detalj. Sigurnosne službe Hrvatske su u jednoj banalnoj situaciji mogle doći do kompletne dokumentacije operacije " ŠTIT ", kada je zaustavljeno, zbog kontrole, vojno vozilo u kojem su se nalazili ppuk Mihajlo Knežević i por. Regoja Rajko. Unutar vozila, nalazila se dokumentacija, ali upornim suprotstavljanjem Kneževića, vozilo nije detaljno kontrolirano.

Posebna pozornost je posvećena tadašnjem ministru obrane Hrvatske, umirovljenom generalu JNA, Martinu Špegelju, kojega je KOS obilježio kao glavnog nositelja svih aktivnosti vezanih za nabavku i raspodjelu naoružanja u Hrvatskoj. Problem koji su imali je taj da je Špegelj, kao visoko pozicionirani časnik JNA, praktički znao sve što se može znati o sistemu rada i tehnici kojom raspolažu sigurnosno - obavještajne službe SDS-a i KOS-a.

Najveći dio operativnog pokrivanja i izvođenja zadataka koncentriran je na područja tadašnjih općina Bjelovar, Đurđevac i Virovitica.

Na području općine Virovitica, u sklopu aktivnosti iz operacije " ŠTIT ", KOS je postavio zadaću uhićenja Đure Dečaka, Habijanec Antona, Šabarić Vlade, Belobrk Vinka, Ivana Belanija i druge za koje se utvrdi da su povezani s raspodjelom naoružanja. Zbog obilne količine posla koja se obavljala u svrhu ispunjavanja zadataka uhićenja, iz Beograda dolazi i načelnik operativnog odeljenja Uprave, puk Milenko Gligorević. Informativni razgovori, obavljani su unutar Doma JNA i u vojarni u Virovitici, a logističku podršku daje " organ bezbednosti " u Virovitici Branko Štrbac.

Vršena je prismotra obiteljske kuće Ivana Belanija, a ppuk. Knežević i 318

tehničar iz Beograda, su u tu svrhu napravili dvije stvari. Knežević je prvo onesposobio žarulju javne rasvjete pucanjem iz malokalibarske puške, po odobrenju Vasiljevića. Drugo, Knežević je, zajedno s tehničarom KOS-a, potajno ušao na tavanski prostor kuće Ivana Belanija i postavio uređaj za prisluškivanje na PTT kabel. Kako nije bilo aktivnosti na telefonu, prikupljaju druge informacije o lokaciji Belanija i dolaze do " saznanja " da se skriva na groblju u Virovitici. Temeljiti kakvi jesu, pretražili su i groblje, naravno bez pozitivnih rezulatata.

Sigurno najpoznatiji " uspjeh " operacije " ŠTIT " je bilo uhićenje Antuna Kikaša, biznismena iz Kanade, Hrvata, u transportnom zrakoplovu " Uganda Air "-a punom lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja. Kako je informacija došla do KOS-a, ne zna se sa sigurnošću, ali danas se čuju tri verzije u krugovima hrvatskih i srbijanskih operativaca. Jedna je da je Vasiljković doslovno " namjestio " Kikašu. Druga je da je Kikaš u stvari veza KOS-a, ako ne i operativac. Treća je da KOS došao do podatka od nekoga iz vrha Hrvatske preko dobro uspostavljene mreže doušnika. Bilo kako bilo, zrakoplov u kojem se nalazio Kikaš, presreli su lovački zrakoplovi RV JNA i naredili pilotu da odmah spusti avion na pistu zračne luke " Pleso " u Zagrebu. Odmah po presretanju, upućena je jedinica za specijalna djelovanja iz baze u Nišu koji su preuzeli kontrolu nad tim dijelom zračne luke i dočekali zrakoplov " Uganda Air "-a. S naše strane, upućena je ATJ Lučko i 3. bojna 1 A brigade " Tigrovi ", koji su se rasporedili izvan kruga zračne luke i pratili događaje, spremni za djelovanje, zaprečavajući ulaz u zračnu luku vojnim osobama iz redova JNA. Kompletna pretraga zrakoplova uredno je snimljena video kamerom i javno objavljena, dok je Antun Kikaš završio u zatvoru u Beogradu. Kasnije će biti razmijenjen sa grupom uhićenih oficira JNA na čelu s generalom Aksentijevićem.

Prikupljanje podataka i akcija uhićenja Martina Špegelja Uhićenje je planirano za dan 29.11.1990., ( bivši državni praznik " Dan Republike " ). Tijekom 10 dana, operativci KOS-a, tajno su pratili kretanje Špegelja i uredno evidenirali primjećeno.

CITAT IZ IZJAVE ppuk. MIHAJLA KNEŽEVIĆA, angažiranog na akciji uhićenja " Svako jutro u trajanju od 10 dana smo pratili kretanje vozila koje je išlo po njega kući, njegov izlazak iz kuće, pravac kretanja prema 319

Vladi na gornjem Gradu. Gotovo da nije bilo nikakvih vremenskih oscilacija. Vozilo je u minut dolazilo pred kuću, okretanje, izlazak i povratak. U vozilu vozač i jedno lice iz pratnje. Posebne mere obezbeđenja nisu sprovođene. Ostalo je da se odluči o načinu hapšenja generala. Javno, upotrebom sile ili kidnapovanjem i hapšenje na nekoj,prethodno određenoj i obezbeđenoj lokaciji.

Odlučeno je da se hapšenje izvede presretanjem vozila u blizini Mirogoja. " Međutim, Vasiljković je pozvan u Beograd, gdje mu je rečeno da se od uhićenja odustaje. Umjesto toga, poziva se Tuđman na sastanak. Akcija se, dva dana prije planiranog izvršenja, obustavlja. Ali, KOS je smatrao da ima adut u rukavu. Tijekom, ukupno, 120 sati, u kući kapetana Vladimira Jagara, oficira JNA na sluzbi u Virovitici, na poslovima " organa bezbednosti " vojnog poligona Gakovo, snimani su razgovori koje je vodio Jagar sa Špegeljom.

Vladimir Jagar, Hrvat, sin dugogodisnjeg Špegeljevog prijatelja stupa u vezu sa KOS-om. Nakon dvodnevne provjere koju je nad Jagarom izvrsio nositelj operacije "ŠTIT ", Aleksandar Vasiljevic, odluceno je da se Špegelju napravi zamka. Mamac je bio kapetan Vladimir Jagar. U Jagarovoj kuci je videokamerom , postavljenoj unutar televizijskog aparata izvrseno tajno snimanje u kojem Spegelj govori o naoruzavanju Hrvatske.

25.01.1991., u Beograd, na sastanak sa vojnim vrhom JNA, dolaze Mesić i Tuđman. Tu su još, Adžić, Kadijević, Borisav Jović i drugi. Točno u 19,25, Kadijević poziva na pauzu da svi pogledaju najnovija događanja u Jugoslaviji i svijetu u dnevniku. Sve televizijske postaje, emitiraju tajni snimak u kojem Špegelj razgovara o naoružavanju i organizaciji vojnih formacija u Hrvatskoj.

Događaji koji su uslijedili, posljedično su obilježili kraj operacije " ŠTIT ", jer je osnov za djelovanje, a to je konspirativnost i neznanje šireg kruga ljudi o samom postojanju operacije, bila kompromitirana objašnjavanjem hrvatskom rukovodstvu porijekla snimaka i materijala.

Do završetka akcije KOS je raspolagao točnim informacijama o 8.000 komada lakog pješačkog naoružanja i osobnim podacima za preko 600 osoba koje su u posjedu oružja i opreme.

320

ZAKLJUČAK

Premda je KOS bila snažna obavještajna služba na prostorima Jugoslavije, nisu se uspjeli uhvatiti dovoljno dobro u koštac sa događajima iz 1990. i 1991. Filozofija KOS-a, počiva na demagogiji i paranoji komunističke partije Jugoslavije i njenih vođa, koji su, da bi sačuvali svoje pozicije, uklanjali sve za koje bi smatrali da su s te pozicije opasni. Tako da je i SDS i KOS, korišten u najvećem broju slučajeva za otkrivanje lokacija ektremno nastrojenih pojedinaca u zemlji i inozemstvu, kakon čega bi onda UDB-a, organizirala otmice ili atentate na te pojedince. Previše zatvoreni i bez stvarnih spoznaja o naglom razvoju situacije nakon pada Berlinskog zida, ostali su potpuno nepripremljeni na događaje koji će uslijediti nedugo nakon pada " Čelične zavjese ". Navikli na relativnu izoliranost i snažne pozicije unutar SFRJ, nikako nisu bili spremni na međunarodnu trgovinu oružjem.

Naivno misleći da će svojim operacijama i akcijama uspjeti zaustaviti dotok oružaja i opreme u Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu, bili su uvjereni kako vode glavnu riječ. Hladni tuš istine došao je u obliku prekida akcije, neizvršavanja osnovnih zaključnih zadataka operacije i potpunim kompromitiranjem pojedinih rukovodećih operativaca. Zbog neiskustva vjerovatno, u toj domeni, nisu bili svjesni da iza tako velika trgovine naoružanjem i opremom ne stoje pojedinci ili grupe ljudi, nego same države iz kojih se oružje i oprema doprema. Jednom ukanalljeni sistemi dopreme oružja i plaćanja, nikako nisu mogli biti prekinuti samo zato što su KOS i GŠ JNA, a samim tim i Srbija to htjeli. I veće i stabilnije kontraobavještajne i sigurnosne situacije ne mogu izaći na kraj s fenomenom organiziranog, međunarodnog trgovanja oružjem, a kamoli služba države koja je pred raspadom. Niti jedna od država koje su sudjelovale u dopremanju oružja nije htjela ostati bez svog dijela kolača na potpuno novom tržištu u srcu Europe.

Od jednom, oružje se više ne mora otpremati prema Africi ili Južnoj Americi, nego ovdje, u samo susjedstvo. Takva prilika sigurno se ne prepušta slučaju.

321

Operacija LABRADOR i PROBOJ

Operacija " LABRADOR "

Operacija " LABRADOR " ili grupa " LABRADOR ", kako se još naziva, je dobila ime po pasmini Labrador zbog njihovog istančanog njuha za eksplozive. Naime, glavna zadaća grupe ljudi pod zapovjedanjem načelnika organa bezbednosti RV i PVO u Beogradu, pukovnika Slobodana Rakočevića, s glavnim operativcima, odnosno ljudima za održavanje veza u Hrvatskoj, pukovnikom Ivanom Sabolovićem i kapetanom I. klase Čedom Kneževićem bila je terorističkim napadima na ciljana mjesta predstaviti novu hrvatsku vlast pro ustaškom i anti semitskom, a paralelno s tim nadograđivati i učvšćivati već postojeću operativnu mrežu KOS-a među dužnosnicima državne sigurnosti Hrvatske, i visokopozicioniranim dužnosnicima stranke HDZ. Prema planu, izvršena je, među ostalim i detonacija eksploziva, 19.08.1991. na Židovskom groblju u Zagrebu i Židovskoj općini u Zagrebu, što je za osnovni cilj imalo destabilizirati vlast u Zagrebu i prikazati ju " fašističkom i anti semitskom ".

Grupa je imala operativno sjedište u prostorijama II. detašmana KOG-a, potčinjenog armijskom KOG-u, RV i PVO 5. vojne oblasti, u Maksimirskoj ulici, kbr. 63 u Zagrebu, današnja zgrada ministarstva Uprave. Glavnu riječ vodi, u Zagrebu, Čedomir Knežević, a ne Mirko Martić, ppuk., načelnik detašmana KOG-a kako se mislilo u ono vrijeme.

Posredstvom Slavka Malobabića, bivšeg šefa kabineta CK SKH, inače jednog 322

od glavnih ljudi u umrežavanju doušničke i operativne mreže KOS-a unutar hrvatskih političkih i sigurnosnih službi, a koji je od prije u dobrim odnosima sa Čedom Kneževićem, u grupu, dolazi i Radenko Radojčić, u krugovima KOS-a poznat kao agent " Ljudevit ", kasnije jedan od organizatora i voditelja operacije, odnosno grupe " Opera ", koji do tog trena već ima stvorenu arhivu od oko 40.000 dokumenata na mikrofilmovima, a koje je skupio po nalogu Malobabića i Stojčevića, kroz rad u analitičkoj grupi pri stučnim službama CK SKH od 1987. do 1989., odnosno do dolaska Ivice Račana na čelno mjesto CK SKH. Osim samih političkih dokumenata tu su dokumenti svih SDS-ova u Hrvatskoj, ali posredstvom Stojčevića i Malobabića i dokumenti vojno obavještajnih i kontraobavještajnih službi SFRJ. Radojčić, nakon odlaska iz službe pri CK registrira poduzeće " Templum " za savjetovanje, koje će kasnije služiti kao paravan samoj operaciji i akcijama. Taj paravan je aktivno korišten sve do bijega većine iz grupe " Labrador " u kolovozu 1991.

Nakon kongresa CKH u prosincu 1989., Malobabić gubi moć i utjecaj unutar CK i skuplja kompletnu dokumentaciju, pakira ju i šalje u KOG RV i PVO u Zemun. Dobar dio te dokumentacije, zajedno sa 40.000 dokumenata s oznakom državne tajne na mikrofilmovima, bit će osnova za rad grupe " OPERA".

Radojčić je od 1990., organizirani suradnik OB RV i PVO u Beogradu, tako da je aktivno uključen u obavještajne i druge aktivnosti obavještajnih organa bivše države, odnosno KOS-a. Sredinom rujna 1990., Malobabić poziva Radojčića u prostorije II. detašmana KOG-a, u Zagrebu i tu se Radojčić sreće s dijelom vrha grupe " LABRADOR ". Krajem prosinca 1990., upoznaje u tim istim prostorijama puk. Slobodana Rakočevića i puk. Ćuk Tomislava, načelnika KOG-a u OB. Obuka u rukovanju minsko - eksplozivnim sredstvima, detonatorima i priručnim eksplozivnim napravama redovito je održavana u, za to pripremljenoj prostoriji, zgrade KOG-a u Zemunu, a koju su održavala dva specijalca iz baze u Nišu, pripadnici padobranske jedinice, kap. Avdić i vod.

Omerović, inače obojica u OB jedinice u Nišu.

Da se suradnici grupe " Labrador " ne bi povezali sa službenim KOS-om, nisu bili evidentirani kao suradnici, nego izvršitelji na neslužbenim popisima koji su se čuvali u sjedištu II. detašmana KOG-a u Zagrebu. Svi časnici i ljudi na vezi operativaca, tijekom sredine 1991., u prostorije KOG-a donosili su osobno naoružanje na pohranu, dok se ostatak oružja i opreme koji je korišten u neposrednom izvršavanju akcija čuvao po privatnim stanovima i garažama, 323

posebno eksploziv. Neodređenu količinu eksploziva polovicom 1991., osobno je u Hrvatsku dopremio Rakočević u vrećama.

Tijekom listopada 1991., hrvatske snage zauzimaju prostorije Komande V. vojne oblasti u Maksimirskoj 63, Zagreb, a samim tim i prostorije II. detašmana KOG-a. U sefu načelnika, ppuk. Martića, pronaći će se skoro cjelokupna dokumentacija o vrlo složenoj operativnoj mreži KOS-a u Hrvatskoj te izvršenim akcijama koje se mogu okarakterizirati kao terorističke.

Operacija " PROBOJ "

Operacija " PROBOJ " - operacija u organizaciji KOS-a kojoj je cilj naoružavanje Srba na prostorima RH i BiH. Jedan od glavnih ljudi u operaciji je Čedo Knežević za područje Banovine, Korduna i dijela Like, te bihaćke regije, odakle je, iz kuće pored bihaćkog aerodroma, tzv. " Lovačkoj kući " ili " Vikendici ", vodio sve aktivnosti. Preko organizirane agenturne mreže, a uz posredstvo još jedne grupe KOS-a, velike količine oružja i opreme otpremale su se u istočnu Slavoniju, poglavito prema Arkanovim jednicama.

U samim tim transferima oružja i opreme, ubirao se ogroman novac preprodajom dijela oružja na crnom tržištu, posebno u istočnoj Slavoniji na područjima pod apsolutnom kontrolom Arkana i njegovih jedinica, popularno zvanom području " Arkansas ".

U cijelu priču su uključeni i " Beli orlovi ", na čelu kojih je Jović, a ta grupa se pojavljuje na različitim mjestima ovisno o naredbi i sudjeluje u raspodjeli naoružanja Srbima.

Grupa oficira zadužena za ovu operaciju, provodila je većinu aktivnosti u potpunoj konspirativnosti bez vođenja detaljnih evidencija. Glavnu evidenciju za " Bihaćku skupinu " vodio je Čedo Knežević, koji je redovito podnosio izvjeća na dva mjesta. U UB ( Uprava Bezbednosti - uprava KOS-a ) SSNO, gen. Aci Vasiljeviću i OB ( Organ Bezbednosti - KOS ) RV i PVO Rakočeviću.

ZAKLJUČAK

Operacija " LABRADOR " S operativne razine gledano, operacija, odnosno grupa " Labrador " je vrlo 324

razvijena i visoko efikasna mreža informatora u najosjetljivijim dijelovima neprijatelja ili opasnog elementa unutar države, u ovom slučaju Hrvatske i njenog političkog, a i sigurnosno - obavještajnog vrha. Procjenjuje se da su agenti KOS-a imali na vezi oko 640 osoba, visokopozicioniranih, znači 640 izuzetno dobrih informatora.

S razine završne učinkovitosti, odnosno rezultata, jedina stvar koju je KOS saznao je da Hrvatska ima ozbiljne namjere prekida svih pravnih i formalnih veza s federacijom. Kada su to saznali, napravili su kontraefekt, dizanjem tenzija oko tih saznanja, jer im je očito izlazak Hrvatske iz federacije drmao položaje i povlastice koji oni nose, tako da je započeo proces dizanja uzbune kod pripadnika srpskog naroda u Hrvatskoj, a kasnije, preko grupe ljudi okupljene u " Labrador "-u i naoružavanja te savjetovanja Srba kako da blokiraju određena područja ( tu je naročitu ulogu imao SDB Srbije ).

Izvođenje nekoliko terorističkih akcija u Zagrebu u cilju kompromitiranja nove hrvatske vlasti imalo je upravo obrnut učinak od očekivanog, tako da se i u tom dijelu pokazalo na kojoj razini funkcionira sama uprava KOS-a.

Takve djelatnosti su se mogle uspješno provoditi tijekom perioda nakon II. Svj. rata pa do smrti Josipa Broza Tita, kada je većina naroda u SFRJ slijepo vjerovala u kult ličnosti maršala Tita. KOS, iako je raspolagao dobrim informacijama nikada nije pokušao proniknuti u srž psihologije i volje hrvatskog naroda. Tako da sve što su činili je eksponencijalno bivano okrenuto protiv njih samih.

Operacija " PROBOJ " Ova operacija ide u dva smjera. Jedan je očigledno naoružavanje srpskog življa na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine, što je potpuno suprotno upornim tvrdnjama JNA, barem u tim vremenima. Taj dio je dao dodatni zanos Srbima na ovim prostorima, koji su kroz taj čin, isčitali jasnu i nedvosmislenu podršku JNA u svojim nastojanjima odcjepljenja dijela teritorija Hrvatske, što će se kasnije pokazati kobnom odlukom.

Drugi smjer je očigledna trgovina oružjem na crnom tržištu od strane organiziranih grupa, poglavito iz redova KOS-a. Radi se isključivo o visoko rangiranim oficirima JNA, zaposlenima na poslovima OB pa čak i UB SSNO. Sve to govori opet o stvarnim nakanama pro srpski orjentiranih pojedinaca i grupa unutar JNA, kojima je u biti jedino stalo do bogaćenja pod novonastalim okolnostima.

325

Operacija OPERA

Operacija " OPERA " ili grupa " OPERA " je grupa agenata KOS-a, vojnih i civilnih za propagandno - psihološko ratovanje, stavljanjem u opticaj dezinformacija i montiranih video reportaža kroz domaće i svjetske medije.

Sredinom listopada 1991., komandant RV i PVO, gen. Zdravko Jurjević, oformljuje, na osnovu naredbe SSNO koja omogućava formiranje neke vrste informativnog odjela za potrebe svojih jedinica, Savjet za informativno propagandnu djelatnost pri Komandi RV i PVO. Te odjele mogu oformiti, prema naredbi samo komandanti armija i rodova. U savjet su ušli: • gen. Mirčetić Živan, načelnik štaba RV i PVO, u svojstvu predsjednika Savjeta; • gen. Radović Vojislav; • puk. Vučinić; • puk. Rakočević Slobodan; • ppuk. Zihrl Marjan, sekretar Savjeta; • Radojčić Radenko, " Ljudevit "; • Malobabić Slavko; Savjet je na konstitutirajućoj sjednici donio odluku o formiranju operativne grupe, koja će biti neovisna novinska agencija u plasiranju informacija prema medijima, ali provodi odluke Savjeta. Zadatak organiziranja operativne grupe dobio je Radojčić Radenko, a grupa je dobila kodno ime " OPERA ".

U operativnoj grupi " OPERA " djelovali su: • Radenko Radojčić " Ljudevit " 326

• • • • • • • • • •

• • •

Pralica Vlado, informatičar Mladenović Zoran, fotografija Gruić Ljubomir ( kustos muzeja 25. maj ) maj. Savić Mladen iz RV-a Milekić Zoran, djelatnik JAT-a, suradnik KOS-a na vezi puk.

Radakovića Živadinović Vesna, novinarka RTV Beograd Bakić Tanja, novinarka " Večernjih novosti ", suradnik KOS-a, na vezi puk. Sabolovića Gara Boris, elektroničar Hondžo Adis, kamera - video snimanje Gransio Raduna " Duka ", suradnik KOS-a, na vezi puk. Radakovića, ranije korištena na operativnim poslovima u Grčkoj i Švedskoj, zbog poznavanja 7 jezika Bajrak Slobodan " Boban ", vozač i snimatelj, vlasnik privatne autoprijevozničke tvrtke " Rale ", vozač Platiša Slobodan, uključen naknadno, kontraobavještajna zaštita grupe " OPERA "

Grupa je imala bazu u Domu JNA, u Zemunu.

Organizacija posla: praćenje svih novina na medijskom prostoru SFRJ, s posebnim naglaskom na Hrvatsku, Sloveniju, Makedoniju i BiH. Sve informacije su dokumentaristički i informatički unašane u sistem. Praćeni su radio i TV programi u regiji, s posebnim naglaskom na Hrvatsku i BiH, a posebno su praćene radio postaje Split, Osijek i Rijeka.

Primjenjivane subverzivno - propagandne metode: • slanje faksova na lažno pripremljenim memorandumima raznih izmišljenih organizacija • pisanje pisama adekvatnog sadržaja u ime određenih organizacija i slanje na određene adrese • montaža video zapisa u cilju prikazivanja lažnog stanja sa svrhom obmane stranih novinskih agencija • sastavljanje lažnih ili kompromitirajućih tekstova i objava u vodećim medijima u regiji • pisanje i plasiranje raznih letaka 327

• plasiranje dezinformacija prema potrebama rukovodećih ljudi Grupa " OPERA ", između ostalog sastavljala je sva priopćenja za javnost RV i PVO. Grupa " OPERA prestaje sa radom 06.03.1992.g., kao rezultat unutarnjeg obračuna u JNA, odnosno postupnim preuzimanjem rukovodećih mjesta od strane oficira ektremno - srpskih uvjerenja, a s najvećim intenzitetom upravo u RV i PVO. ZAKLJUČAK

S operativne razine gledano, grupa " OPERA " demonstrirala je koliko potencijalne štete može napraviti mala grupa operativaca ako ima sredstva i znanje, u informativno - propagandnom djelovanju, u uvjetima ratnog stanja, a u određenim okolnostima. .

S razine završne učinkovitosti, odnosno rezultata djelovanja same grupe unutar sustava JNA, a protiv druge države ili država, učinak je zanemariv, osim povremenih utjecaja na pažnju medija u Hrvatskoj, koji, željni senzacionalizma, nasjedaju na montirane vijesti plasirane iz " OPERE ", ali niti jedna vijest nije bitno utjecala na razvoj situacije u Hrvatskoj.

S obzirom na okolnosti izbijanja sukoba, a to su izraženi nacionalni interesi i osjećaji, propagandni rat u kojem se pokušava omalovažavati rukovodstvo takve države, ne ostvaruje očekivani rezultat i stvara još jači osjećaj odbojnosti prema onima koji plasiraju informacije i organizaciji unutar koje djeluju.

328

Srpska vojska Krajine – SVK

Oružane snage pobunjenih Srba nastale su najvećim dijelom na postojećoj strukturi unutarnjih poslova i narodne obrane. Prva oružana formacija bila je milicija. Nastala je odmetanjem ljudstva i policijskih postaja iz Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Službeno je osnovana u siječnju 1991. godine kao Sekretarijat za unutarnje poslove sa sjedištem u Kninu. Početkom rujna 1991. imala je oko 2900 ljudi. Za djelovanje u bojnim zadaćama milicija SAO Krajine je početkom listopada podređena zapovjednicima TO-a.

Uzor za vojno organiziranje bila je prostorna struktura TO-a. U zapadnim dijelovima Hrvatske u srpnju su osnovani ratni općinski i regionalni štabovi TO-a. U kolovozu su od regionalnih štabova osnovane tri operativne zone Teritorijalne obrane SAO Krajine: za područje sjeverne Dalmacije i Like, za područje Korduna i za područje Banovine. Teritorijalna obrana organizirala se u štabove, odrede, čete i vodove.

Od jeseni 1991. Teritorijalna obrana SAO Krajine bila je sastavni dio Oružanih snaga SFRJ. Prema formaciji Teritorijalna obrana SAO Krajine je bez Slavonije imala 24.410 ljudi.

Ustroj TO-a na području Slavonije bio je drukčiji. Krovno zapovjedno tijelo bio je Štab TO-a SAO zapadna Slavonija. On je zapovijedao ustrojavanjem regionalne postrojbe milicije za posebne namjene, kao i manevarskim odredom zapadne Slavonije. U istočnoj Slavoniji, Srijemu i Baranji, lokalna TOa, uglavnom prostornog tipa je službeno u prvoj polovici listopada pripojena oružanim snagama SFRJ. U rujnu je JNA kadrovski pojačala snage pobunjenih hrvatskih Srba. Veći broj oficira i mlađih oficira dobio je 20. rujna 1991. postavljenja i upućen je u 329

Hrvatsku kako bi vodio srpske pobunjenike. JNA je osnovala svoj Štab TO SAO Krajine i tri operativne zone. Zonski štab TO za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem osnovan je tek u prosincu 1991. nakon proglašenja Republike Srpske Krajine. U studenome su Općinski štabovi TO-a preustrojeni, a s odredske strukture prešlo se na brigadnu strukturu. Ukupno je osnovana 21 brigada i 29 odreda TO-a. Novoustrojene brigade operativno su podređene zapovjedništvima JNA i stavljene na njihovu opskrbu.

16.10.1992, prema odluci vodstva pobunjenih Srba, osnovana je " Vojska Republike Srpske Krajine ", ali prva uporaba sličnog imena te vojske se pojavljuje 12.04.1992, kada je na Kninskom Kosovu, kod crkve Lazarice, formiran Puk srpske vojske Krajine "Petar Mrkonjić". Za komandanta je postavljen Rade Čubrilo, načelnika Štaba Stevo Četnik, načelnika bezbednosti Dušan Stoisavljević, načelnika pozadine Rajko Ilić, načelnika za propagandu Milan Stojanović. Cijeli događaj su popratili i uzvanici iz redova pobunjenih Srba u Hrvatskoj i visokih časnika JNA iz Srbije. Formiranju tog puka, prethodila je oštra rasprava između Milana Babića, koji je predlagao formiranje Garde i Ljubice Šolaje, predsjednice SDS Krajine, dan ranije u Kninu.

Prema zapovjedi GŠ SVK DT br. 947-23/1 od 27.11.1992,a prema Odluci Komandanta GŠ SVK DT br. 1112-1 od 16.10.1992. i na osnovu člana 40.

Zakona o odbrani RSK („Službeni glasnik RSK“ br. 6/92) počeo je rad na formiranju štabova i jedinica SVK. Pored preformiranja i preimenovanja dotadašnjih štabova i jedinica TO RSK naređeno je da se sve brigade PJM od 01.12.1992 u 00,01 sati potčine korpusima na čijem se području zone odgovornosti nalazile i uđu u njihov sastav. Prema toj zapovjedi, preformiranje komandi,jedinica i štabova trebalo je početi odmah,a završiti do 28.02.1993.

SVK je prema unutarnjem ustroju bila sastavljena od 6 korpusa: • • • • • • •

21. Kordunski korpus 39. Banijski korpus 18. Zapadno-Slavonski korpus 11. Istočno-Slavonski korupus 15. Lički korupus 7. Dalmatinski korpus Korpus specijalnih jednica - ustrojen 1995, po zapovjedi tadašnjeg zapovjednika SVK Mile Mrkšića 330

Prema Milislavu Sekuliću, najjače brojno stanje u jedinicama VSK bilo je na dan 13.02.1992. i to 71.409, od toga: • • • •

3.291 časnik 3.424 dočasnika 60.496 vojnih obveznika - vojnika 4.198 dobrovoljaca

Isti autor iznosi tvrdnju kako taj broj aktivnih vojnih osoba više nikada nije dostignut.

Vojska Republike Srpske – VRS

Osnovana je dekretom 22. svibnja 1992. godine, pod punim nazivom "Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine" kojeg je osobno potpisao Radovan Karadžić. Prvi zapovjednik ove vojske bio je general Ratko Mladić. Vojska je naslijedila oružje i opremu bivše Jugoslavenske narodne armije, te oružje Teritorijalne obrane, oduzeto od svih općinskih stožera u BiH. Pod njezinim indirektnim zapovjedanjem bile su i dobrovoljačke, vojne formacije iz Srbije odnosno Crne Gore, kao "Beli Orlovi", "Škorpioni", "Crvene beretke", te specijalne jedinice MUP-a Srbije. Daytonskim sporazumom ušla je u sastav zajedničkih oružanih snaga BiH. U novije vrijeme je zadužena za obranu teritorija srpskog entiteta u BiH od 331

rata, poplava, požara i sl. 2005. integrirana je u sastav Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

VRS je nastao odlukom Miloševića kada je došlo do započinjanja oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između Srba na jednoj i Bošnjaka i Hrvata na drugoj strani. Da bi izbjegao oštre reakcije zapada, Milošević je jednostavno preimenovao, one jedinice koje je ostavio u BiH iz naziva JNA u naziv VRS i promjenio im obilježja.

Unutarnjim ustrojem, VRS se sastoji od 7 korpusa: • • • • • • •

1. krajiški korpus 2. krajiški korpus 3. korpus Istočno - bosanski korpus Sarajevsko-Romanijski korpus Drinski korpus Hercegovački korpus

332

Srbi u Hrvatskoj Doseljavanje Srba na prostore današnje Hrvatske Većina današnjih Srba u Hrvatskoj su potomci balkanskih Vlaha koji su doselili u Hrvatsku u kasnom srednjem vijeku za vrijeme turskih osvajanja.

Pritom valja razlikovati balkanske Vlahe od starohrvatskih Vlaha, katoličke vjere, koji su živjeli na području Dalmacije, Like i na južnoj velebitskoj padini, a etnografski ih se nije moglo razlučiti od Hrvata jer su se bili vrlo rano pohrvatili i snažno se integrirali u hrvatsko društvo.

Ti su balkanski Vlasi se doselili u Hrvatsku u istim migracijskim valovima kojim su došli na područje današnje BiH, tako da se već 1530. spominje veći broj Vlaha u nekim mjestima u središnjoj Hrvatskoj, kao što su Unac i Srb. Ti migracijski valovi nisu bili spontani i nekontrolirani, nego je bila uvijek riječ o "strogo usmjerenoj turskoj kolonizaciji ili planskoj turskoj politici, koja kolonizacijom stočarskog vlaškog stanovništva nastoji odmah popuniti osvojene krajeve iz gospodarskih i strateških razloga." . Osmansko Carstvo nije slučajno koristilo Vlahe u te svrhe, budući da su bili "nesjedilački "pokretljiv svijet"" i kao takvi su "imali osobitu ulogu u osvajanju novih prostora i u njegovu naseljavanju.". Također valja imati na umu da ne valja poistovjećivati pojam Srba i Vlaha, jer je svojevremeno izvjesni broj Hrvatâ i Srbâ sa osvojenih područja htio ući u "vlaški red" da bi dobio vlaške povlastice, no središnje su osmanske vlasti "strogo branila i Srbima i Hrvatima pristup u povlaštenu vlašku zajednicu", još u doba srpskog kraljevstva su srpski vladari zabranjivali brakove između Srba i Vlaha.

Izvorište odakle su došli ti balkanski Vlasi su bili područje "balkanskih planina i balkanskobizantske civilizacije". Odatle su selili prema zapadu, a najčešće su išli trima velikim pravcima.

Prvi migracijski pravac je išao "sjevernom padinom Dinarskog gorja, poglavito iz hercegovačkog sandžaka preko velikih kraških polja: Livanjskog i Glamočkog".

Drugi migracijski pravac je vodio preko "Banjaluke, Ključa i Petrovca u Pounje".

Treći migracijski pravac je išao "iz Hercegovine dolinom rijeke Drine i Bosne, u Srijem i Slavoniju", gdje su osmanske vlasti osnovale sandžak i Pakrački sandžak.

333

Kolonizacija za vrijeme osmanske vlasti je trajala do sredine 16. stoljeća.

Nakon odluka na Bečkoj konferenciji 1577. kojom se odlučilo ojačati hrvatsko ratište uspostavom dobro opskrbljene i plaćene Vojne krajine, pobjede u bitci kod Siska 1593. i Žitvanskim mirom 1606. kojim je postalo jasno da će njihov dotadašnji poslodavac, Osmansko Carstvo sve više gospodarski posrtati i propadati, da se "doista primiče kraj pljačkama i obilnu plijenu što su ga više od stotinu godina nemilosrdno uzimali s ove strane hrvatske obrambene linije"[1], a nasuprot dobro novčarenoj drugoj strani, pa ostavljaju dotadašnjeg gospodara i sve više su prelazili na austrijsku stranu, koja je da bi ih još više pridobila, Vlasima dijelila "opustjelu zemlju hrvatskoga plemstva i svećenstva vežući doseljene Vlahe različitim povlasticama uz krajiške generale i Dvorsko ratno vijeće u Grazu", čime je nakon turske, došao val austrijske kolonizacije Vlaha u Hrvatsku koja je trajala u 16. i 17. stoljeću.

Prvi balkanski Vlasi koji dolaze na slobodni teritorij, pod kršćanskom vlašću, su bili oni koji su u 16. st. došli iz Hercegovačkog sandžaka na područje današnje Dalmacije i Like. To je bilo dijelom mletačke kolonizacije balkanskih Vlaha.

Druga je skupina otišla na područje Varaždinskog i Karlovačkog generalata, a ona se javlja početkom opadanja moći Osmanskog Carstva. Budući da je u pograničnim područjima vladalo bezakonje, česta je bila ratna ugroza, onemogućen redovni gospodarski život i krajevi su opustjeli. Da bi se ti krajevi mogli braniti, trebalo je ljudstva koje bi naselilo te krajeve. Jedini zainteresirani su bili balkanski Vlasi koji su služili Osmanskom Carstvu i bili su voljni prići protivničkoj strani i napustiti dotadašnjeg gospodara koji ih više nije mogao kvalitetno financirati, za razliku od protivnika, rastuće moćne kršćanske Austrije koja je odlučila uložiti velike resurse u protuturski rat.

Pregovarali su s nadvojvodom Ferdinandom koji im je dao slične povlastice koje su imali kod osmanskih vladara.. Hrvatski sabor je pokušao 1629. riješiti balkanskovlaško pitanje posebnim zakonom kojim bi ih se stavilo u okvire Hrvatskog Kraljevstva, no balkanski Vlasi su se izravno nagodili sa Habsburzima izborivši Statuta Walachorum STATUTA WALACHORUM Svoj Vlaški zakon je donio Hrvatski sabor 1629. godine da bi primirio Vlahe, koji su se bunili i odbijali platiti daće hrvatskoj vlasteli i ucjenjivali ju prelaskom na Osmanlijsku stranu. Po nagovoru krajiškog zapovjedništva i 334

pravoslavne crkve odbili su taj zakon i zahtijevali su potvrdu kraljevskih povlastica iz 1627.

Godine 1630. unatoč odluci Hrvatskog sabora Ferdinand II. je izdao Vlaški zakon (Statuta Valachorum) u kojem Vlasi naseljeni u Križevačkoj, Koprivničkoj i Ivanićkoj kapetaniji zadržavaju svoje povlastice, koje su imali u Osmanskom Carstvu. Teritorijalizacija prostora koji je zauzimao Varaždinski generalat odnosno Slavonska vojna krajina (granica) tj. nastajanje razgraničenja i zaokruženog teritorija išlo je zajedno s odredbom o važenju Vlaških statuta ("Statuta Valachorum") 1630. koje su doseljeni Vlasi dobili od Ferdinanda. Dotad Varaždinski generalat nije bio razgraničeno područje. Godine 1578. bile su ustanovljene samo utvrde koje su trebale pripasti Varaždinskom generalatu, no druge mjere nisu bile provedene.

Vlaški statuti bili su namijenjeni samo Vlasima u varaždinskom generalatu, u dijelu krajine između Drave i Save, ali su se njima kasnije služili i svi drugi Vlasi. Cilj je Vlaških statuta bio stavljanje Vlaha pod nadzor dvora, uz ostavljanje prividne autonomije, iako je nekadašnja vlaška samouprava zapravo smanjena. Ni ovoga puta Ferdinand nije htio ući u pitanje zemljišnih odnosa, kako ne bi previše ozlojedio hrvatsko plemstvo. Taj će problem biti riješen tek u 18. stoljeću, kada će sva krajiška zemljišta biti jednostavno oduzeta plemstvu i proglašena carskim lenom. No, i bez te pravne osnove Vojna je krajina u vrijeme Ferdinanda III. oduzeta Hrvatskoj i stavljena pod vlast vladara.

Posrbljavanje balkanskih Vlaha u Hrvatskoj je počelo u 18. st. pod utjecajem Srpske pravoslavne Crkve, a ponajviše domaćih pravoslavnih svećenika Karlovačke mitropolije koji su se školovali u manastirima izvan Hrvatske (Ugarska) koje su vodili svećenici Srpske pravoslavne Crkve, koji su u južnougarske krajeve došli velikom seobom Srba 1690. i 1737.. 1695. je srpski patrijarh Čarnojević organizirao crkvenu hijerarhiju Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj, čime je zahvatio i pravoslavne Vlahe. Pri tome je dio (Vojna Krajina) podredio gornjokarlovačkoj episkopiji (biskupiji), a drugi dio (Varaždinski generalat i civilna Hrvatska) 1705. je podredio pakračkoj episkopiji.

Srbiziranje Vlaha u južnoj Hrvatskoj je bilo posljedicom što su se pravoslavni Vlasi iz južnih hrvatskih krajeva pod mletačkom upravom hijerarhijski povezali sa Srpskom pravoslavnom Crkvom u sjevernoj Hrvatskoj, što je pojačalo obrednu i crkvenu povezanost Vlaha sa tim doseljenim Srbima.

Kasnije su ti Srbi bili instrumentalizirani u rukama tuđinaca koji su upravljali Hrvatskom, kao sredstvo kojim se discipliniralo Hrvate. Posljedica svega toga je i da je porast broja Srba u doba banovanja Khuena Hedervaryja u 335

Hrvatskoj, rastao u odnosu na porast broja Hrvata (2,5% veći).

Odmah nakon 1918. je pojačan priljev Srba iz Srbije na područje Hrvatske, osobito na područje srijemske i ličko-krbavske županije. Relativni je rast Srba zabilježen u virovitičkoj (porast od 35%), srijemskoj i modruško-riječkoj županiji, ponajviše zbog snažne od vlastiju organizirane kolonizacije srpskih dobrovoljaca u Slavoniji. Tako je na područjima agrarnih ureda u Osijeku i Vukovaru podignuto po 25 naseobina za dobrovoljce na koje je naseljeno 8.000 obitelji.

Tijek socijalističke Jugoslavije, Srbi su zabilježili porast u hrvatskim gradovima (kao vojno i upravno osoblje), a posebni vid rafiniranog koloniziranja je bila prikrivena kolonizacija priobalnih mjesta ("vikendice").

Razlog rasta udjela Srba u nekim krajevima je zbog iseljavanja Hrvata iz političkih (politički progoni) i gospodarskih razloga (olakšano izdavanje putovnica radi odlaska na "privremeni" rad u inozemstvo), odnosno masovna smaknuća i veliko iseljavanje Hrvata, osobito u neposrednom poraću.

Broj Srba u razdoblju Domovinskog rata je opao u Hrvatskoj. Hrvatsku su prije početka velikosrpske agresije na Hrvatsku u velikom broju napustile obitelji osoblja JNA srpske nacionalnosti, kao i građani srpske nacionalnosti koji se nisu slagali sa novim poredkom u Hrvatskoj, nego su otišli u Srbiju, BiH, Crnu Goru ili na područja pod nadzorom pobunjenih Srba iz Hrvatske.

Ipak, jedan dio Srba je ostao živjeti na području pod kontrolom hrvatskih vlastiju. Dio tih Srba su pobili velikosrbi kad su zauzeli neke hrvatske krajeve koji su ostali pod kontrolom hrvatskih vlastiju (pokolj u Voćinu 12. i 13. prosinca 1991., pokolj u Gornjim Jamama 11. prosinca 1991., pokolj u Širokoj Kuli 13. listopada 1991.).

Također je poznat slučaj "predbjeglica". To je bio slučaj obitelji časnika JNA i pripadnika ondašnje milicije (kasnijeg MUP-a) koji otpočetka nisu pokazivali lojalnost hrvatskim vlastima, kao i ini Srbi koji su bili upozoreni na to da će se sukobi zaoštriti. Poznati su i slučaji nekih naselja koja su bila mješovitog nacionalnog sastava, gdje se srpsko stanovništvo iselilo "upravo uoči terorističkoga ili vojnoga napada na ta mjesta".

Smanjenje broja Srba je došlo i iz slučaja obitelji iz nacionalno miješanih brakova, gdje je jedan od supružnika bio srpske nacionalnosti. Dio obitelji iz takvih mješovitih brakova su se osamostaljenjem Hrvatske, izjasnili kao Hrvati.

336

Vojna krajina – argument koji to nije !

Vojna krajina

Vojna krajina ili Vojna granica (njemački Militärgrenze), naziv za pogranično područje Habsburške Monarhije koje je na početku bilo organizirano kao obrambeni pojas protiv Osmanlija, da bi poslije preraslo u golemu habsburšku ratnu provinciju.

Hrvatsko-slavonska Vojna krajina tvorila je najzapadniji i najstariji dio veće, posve militarizirane regije, koja se protezala od Jadranskog mora do Karpata.

U europskoj povijesti poznata je ne samo kao zaseban politički, nego i kao vojnički, gospodarski i društveni fenomen.

Vojna krajina - argument Srba

Dok za samu pojavu Vojne krajine i interpretaciju njena nastanka, trajanja i ukinuća za hrvatsku (i svjetsku historiografiju (G. Rothenberg, J. Amstadt) koja se bavila tim pitanjem) povjesnicu nema većih dvojbi i nepoznanica (radovi Valentića, Buczynskog, Pavličevića, Roksandića, Kruheka i dr.), potrebno je nešto reći o ideologiziranome tumačenju nastanka i statusa Vojne krajine u dijela srpskih povjesničara i ideologa. Osim ozbiljnih vojnopovijesnih radova Gligora Stanojevića, u srpskoj je historiografiji, poglavito u posljednjim desetljećima raspadajuće SFRJ, a potom i u «krnjoj Jugoslaviji», nastalo obilje propagandističke literature koje je smjeralo upotrijebiti jednu povijesnu činjenicu u dnevnopolitičke svrhe, poglavito velikosrpske. S tim u svezi valja reći da u srpskoj suvremenoj historiografiji zapravo i nema stručnjaka specijaliziranoga za povijest Vojne krajine, nego se 337

uglavnom radi i promičbenim krparijama koje se pojavljuju u radovima pisaca poput Vasilija Krestića, Jeremije Mitrovića[1], Petra Džadžića ("Nova ustaška država") ili Petra Milosavljevića. Osnovne teze te, uvjetno rečeno, «škole» su sljedeće: stanovništvo Vojne krajine je bilo etnički pretežito srpsko; Srbi naseljeni u Vojnoj krajini obranili su Hrvatsku (na neki način, to je artikulacija mita o srpskom ratništvu) dok su Hrvati samo pasivno gledali ili su se razbježali pred turskim prodiranjem; Srbi su u Vojnoj krajini bili oslobođeni raznih nameta i davanja, što je izazivalo animozitet i zavist kod okolnoga hrvatskoga stanovništva i plemstva, jer je takav položaj bio, u neku ruku, simbol slobode ili slobodarskoga načina života; krajiški Srbi nisu nikad bili dio hrvatskoga društva, i marno su čuvali uspomenu na svoju neovisnost i samostalnost koju su uživali od svoje doseobe- poglavito preko «Vlaških statuta» i crkveno-školske autonomije koju su uživali kao pripadnici istočnopravoslavne vjere; herojskim otporom Srbi su se uspjeli othrvati stoljetnim nasrtajima Habsburške katoličke monarhije da ih pokatoliči i tako im poništi srpski nacionalni identitet, iako je manji dio Srba podlegao tomu pritisku, prije svega u Žumberku (a možda i Senju). To su, ukratko, glavne teze navedene «škole».

Te su tvrdnje mješavina istina, poluistina i laži - u cjelini, taj je ideologizirani paket neistinit. Kao što citirana literatura bjelodano pokazuje, krajiško je stanovništvo bilo mješavina domaćih ljudi, prebjega raznih vrsta (među kojima su znatan, no ne i dominantan dio bili Vlasi) i asimiliranih pridošlica s raznih strana. Sam je vlaški element po etničkomu korijenu romanizirano paleobalkansko pučanstvo kod kojega je od zreloga srednjega vijeka uznapredovao proces slavizacije, i koji je sudjelovao u etnogenezi velikoga broja naroda, napose Bugara, Srba, Albanaca, Rumunja, Makedonaca, Bošnjaka-muslimana, Hrvata, Crnogoraca, a manjim dijelom i Slovenaca i Mađara (vlaško pitanje je do sada najtemeljitije obrađeno u studiji albanskohrvatskog povjesničara Zefa Mirdite). Govoriti o Vlasima onoga doba kao o Hrvatima ili Srbima povijesni je anakronizam i besmislica. Ono što nije sporno, i što je općeprihvaćeni stav svjetske historiografije je da se nacionalna kristalizacija na južnoslavenskom području odvijala ponajviše na crti konfesionalne pripadnosti, dok su jezik i protonacionalne tradicije igrale važnu ulogu tek u završnim fazama etnokonfesionalne diferencijacije.

Tako su se srpska i hrvatska nacija na području bivše Vojne krajine pojavile u drugoj polovici 19. stoljeća, a razdvajanje je i nacionalno svrstavanje teklo prvenstveno po liniji konfesionalne pripadnosti. Podatci pak o konfesionalnoj pripadnosti, brojniji od 18. stoljeća, no pouzdaniji u 19., daju sljedeću sliku: 31. listopada 1857. godine Hrvatsko-slavonska krajina je imala 675.817 stanovnika, od toga 58,8% katolika, 40,3% pravoslavnih, 0,8% evangelika.

338

Budući da je brojčano zanemariv bio udjel stranaca, a i kasniji popisi pučanstva po jeziku («ilirskom») daju sličnu sliku, jasno se vidi da Srbi (ukoliko u tu kategoriju brojimo sve istočne kršćane) nisu bili većina u Vojnoj granici. Aproksimativni podatci iz prethodnih popisa (npr., ponekad je prebrajan samo broj kuća, nekad broj muškaraca i sl.) daju sličnu sliku. Po reorganizaciji, vidljivo je da je katoličko pučanstvo prevladavalo u otočačkoj, ogulinskoj, križevačkoj, đurđevačkoj, brodskoj i gradiškoj pukovniji, pravoslavno u ličkoj i 1. i 2. banskoj, dok je slunjska bila konfesionalno podjednako podijeljena (petrovaradinska, u kojoj su Srbi tvorili većinu, velikim dijelom nije u granicama RH). Sljedeći mit je o navodnom krajiškom heroizmu koji je obranio Hrvatsku: istina je da u glavnim bitkama i ratovima u kojima je turska sila prvo zaustavljena, a potom i odbijena i poražena, krajiška vojska imala marginalnu ulogu ili je uopće nije ni bilo. Veći je dio postojanja Vojna krajina služila jedino kao izvor lokalnih obračuna i hajdučija, bez utjecaja na promjenu odnosa snaga u kršćansko-turskim ratovima.

Esencijalno, Vojna je krajina bila jeftini rezervoar upotrebljive vojne snage koja je više korištena na austrijskim ratištima u europskim dinastičkim ratovima nego u slamanju osmanlijske moći. Pravi je slom turske sile došao u teškom ratovanju koncem 17. i početkom 18. stoljeća u kojem su postrojbe Vojne krajine imale neveliku ulogu - glavna je bila dobro opremljena carska vojska sastavljena, najvećim dijelom, od plaćenika iz cijele Europe. U slučaju pak kopnene Dalmacije, Gligor Stanojević je obradio važnu ulogu koju su imale postrojbe morlačkih harambaša u 17. stoljeću - no, to ne spada u područje Vojne krajine, a i kasniji pokušaji nacionalnih atribucija se pokazuju i u tom slučaju kao anakronizam: morlačko je pučanstvo bilo konfesionalno miješano, bez etničke samosvijesti. Tjeranje maka na konac opet ne ide u korist srpske nacionalne ideologije: većina je vlaških harambaša bila katoličke konfesionalne pripadnosti.

Jedno od osjetljivijih pitanja je dolazak Vlaha u područje tek nastajuće Vojne krajine. Neprijeporno je utvrđeno da su došli kao turske pomoćne čete, te da su vremenom potkupljivani i naseljavani od hrvatskih i austrijskih vlasti. Pod imenom «martolozi» (o podrijetlu toga naziva postoje različita mišljenja) nerijetko su imali dvojben status - npr. Hrvatski je sabor 1586. godine donio odluku da se svaki martoloz ima, zbog nasilja i pljački što su ih činili kao turske hajdučke čete, živ nabiti na kolac kao zastrašujući primjer drugima.

Vremenom je to pučanstvo uvučeno u mašineriju habsburškoga imperija i korišteno i carske vojne svrhe.

Glede ostalih tvrdnji koje dolaze iz srpskih ideoloških krugova jedino su vrijedne opasaka teze o pokušajima katolizacije i o relativno izoliranom 339

statusu pravoslavne konfesionalne zajednice na području Vojne krajine. Obje su tvrdnje većim dijelom točne. Snažan pritisak koji je imao za cilj prijelaz pravoslavnih na katoličku konfesiju bio je posebno intenzivan na području dijela Slavonije i Banovine u 17. i 18. stoljeću. No, nije dao rezultata.

Postoje vjerodostojna svjedočanstva o prozelitskim pokušajima habsburške monarhije, kao i Venecije u Dalmaciji (iako dalmatinsko područje ne spada u Vojnu krajinu), no, isto tako, i svjedočanstva o neuspjehu tih pokušaja. Ili, po pouzdanim podatcima, nije bilo iole značajnije promjene konfesije u granicama sadašnje Hrvatske. Pitanje crkveno-školske autonomije usko je vezano s procesom modernizacije i opismenjivanja koji je intenziviran tek od druge polovice 18. stoljeća, a riješen ukidanjem konfesionalnih škola u klimi sekularnoga liberalizma za doba banovanja Ivana Mažuranića u 70-im godinama 19. stoljeća.

Točna je tvrdnja da je Vojna krajina bila odvojena i neintegrirana u društvo civilne Hrvatske. No, to nema veze sa srpskom etničkom identifikacijom koju većina stanovnika krajine nije ni imala, a o povlasticama iz «Vlaških statuta» se odavno nije moglo govoriti jer su ukinuti 1737. godine. Teritorijalno zaokruživanje Hrvatske, koje nije u cjelini formalno dovršeno u doba postojanja dualne monarhije, počelo je oslobađanjem većeg dijela Slavonije i Dalmacije koncem 17. i početkom 18. stoljeća, a nacionalna je integracija uznapredovala tek u poslijenapoleonskom periodu, pred sam Ilirski pokret.

Formalno ukidanje Vojne krajine 1881. godine nije naišlo ni na kakav otpordapače, veliko je nezadovoljstvo i u civilnoj Hrvatskoj, i u Vojnoj krajini vladalo desetljećima zbog sprječavanja i odugovlačenja toga procesa. Sam pojam Vojne krajine ostao je tek oznakom prošlosti bez ikakvih pravnih, etničkih ili civilizacijskih konotacija- sve dok ga nije uskrisila velikosrpska ideologija koncem 20. stoljeća.

Ideologizacija povijesnoga pojma Vojne krajine s ciljem ostvarenja ekspanzionističkih nacionalnih srpskih težnji zahtijevala je značajno krivotvorenje povijesti: značila je krivotvorenje činjenica o etnokonfesionalnom sastavu Vojne krajine; falsifikate o povijesnoj protežnosti – jer Vojna krajina nije nikad uključivala epicentar teledirigirane srpske pobune, sjevernu Dalmaciju i Knin, kao ni glavni pravac srbijanske agresije u Baranji i Vukovaru, kao i krivotvorbu nizu povijesnih podataka na svim poljima: kulturološkom, etnološkom, demografskom, vojnopovijesnom, gospodarskom, umjetničkom, jezičnopovijesnom, arhitekturalnom. Rezultat tih manipulacija je ideološka matrica za tvorevinu poznatu kao Republika Srpska Krajina.

340

Povijest Vojne krajine

Zametkom Vojne krajine mogu se smatrati vojnoustrojbene mjere kralja Matije Korvina protiv Osmanlija. Stvaranjem Jajačke, Srebreničke i Šabačke banovine, Korvin je štitio južnu Mađarsku i Slavoniju, no središnja je Hrvatska i dalje ostala nezaštićena. Kako bi to otklonio, 1469., po uzoru na osmanlijske kapetanije u Bosni, osniva Senjsku kapetaniju. Zbog nedovoljno snažne i nedovoljno organizirane obrane te sustavnih pljačkaških pohoda i osmanlijskih osvajanja, Hrvatska je tijekom XVI. stoljeća svedena na «ostatak ostataka».

XVI. stoljeće Izborom habsburškog nadvojvode Ferdinanda za hrvatskoga kralja , 1527. počinje razdoblje izgradnje i konsolidacije vojnokrajiškoga obrambenog sustava. Iako vladar na sebe preuzima sasvim određene obveze u obrani Hrvatske, on ih u prvom desetljeću vrlo slabo ispunjava. Osnovana je samo Bihaćka kapetanija, a Osmanlije su 1529. godine dospjeli čak do bečkih zidina. Domaće stanovništvo odvedeno je u tursko ropstvo ili je izbjeglo u brojnim valovima. Gospodarska i vojna snaga hrvatskog plemstva neprekidno se smanjivala. U nemogućnosti da održava svoje utvrde i posjede, ono je sve češće prisiljeno predavati ih habsburškom vladaru.

Tek je 1553. godine uslijedilo prvo značajnije uređenje Vojne krajine. Tvorac prve reforme bio je vrhovni krajiški zapovjednik Ivan Lenković. Krajiško je područje podijeljeno na dva dijela: Hrvatsku krajinu (Krabatische Graenitz) i Gornjoslavonsku krajinu (Windische, Oberslawonische Graenitz), poznatu kao Slavonska vojna krajina ili Varaždinski generalat. Na granici s ondašnjim Osmanskim Carstvom tj. na crti Senj, Otočac, Slunj, Glina, Hrastovica, Sisak, Ivanić (Ivanić Grad), Koprivnica, Križevci, Đurđevac, Drnje gradi se prvi, neprekinut niz utvrda i čardaka. Ustrojene su nove kapetanije koje nose ime najznačajnije utvrde na svom području: Ogulinska, Hrastovička, Žumberačka, Koprivnička, Križevačka i Ivanićka. U manjim se utvrdama nalaze posade sastavljene od njemačkih pješaka i lako naoružanih hrvatskih vojnika. U većim tvrđavama posadu čine teško naoružani njemački konjanici i lako Hrvatsko konjaništvo.

Troškovi vojnokrajiške obrane su za habsburške vladare predstavljali veliku teškoću. Sabor zemalja Unutarnje Austrije u Brucku na Muri 1578. godine točno je utvrdio obveze u pokrivanju vojnih troškova te odredio prioritete u ostvarivanju bolje obrambene strategije. Štajerski su staleži trebali financirati Gornjoslavonsku, a kranjski i koruški staleži Hrvatsku krajinu.

341

Potkraj XVI. stoljeća uobičajio se naziv Karlovački generalat za Hrvatsku krajinu, a 30-ih god. XVII. stoljeća Varaždinski generalat za Gornjoslavonsku. Vojna krajina tijekom XVI. i XVII. stoljeću u vojnom je pogledu izdvojena iz vlasti hrvatskog bana i Hrvatskoga sabora, i podčinjena je vrhovnom zapovjedništvu nadvojvode Karla i Ratnog vijeća u Grazu.

Bez obzira na novčanu potporu unutarnjoaustrijskih staleža, financiranje Vojne krajine nije potpuno učinkovito. Umjesto uporabe plaćenićkih postrojbi, vojni krugovi u Grazu nastoje primijeniti druga rješenja za vojnokrajišku obranu na opustjelim područjima Hrvatske. Već 30-ih g XVI. stoljeća Dvor je odlučio podijeliti zemlju i određene povlastice novim doseljenicima (uskoci, prebjezi) na žumberačkom području, koji su zauzvrat trebali služiti u carskoj vojsci. Jamčeći posebne povlastice, dajući im status slobodnih seljaka, Beč je istodobno pokušavao zadržati i preostalo domaće stanovništvo. Za razliku od plaćenih posada u pograničnim utvrdama, ovi su krajiški borci bili organizirani u 10-ak i više vojvodstava po jednoj kapetaniji.

XVII. stoljeće Tijekom XVII. stoljeća slijedi razdoblje razmjernog mira, u kojem su iz Bosanskoga pašaluka provaljivali tek manji vojni odredi.

Početkom studenoga 1630. godine vladar izdaje Vlaške statute tzv. Statuta Valachorum koji je regulirao odnos vlaških doseljenika iz Osmanlijskog Carstva prema vojnim zapovjednicima, njihove obveze i prava na unutarnju samoupravu. Stvaranjem novoga, vojnog staleža krajišnika, polako se ostvarivao proces izdvajanja krajiškog teritorija od vlasti Hrvatskog sabora i bana.

Uspješnim ratom koji je uslijedio nakon turskog poraza pred Bečom 1683. godine, oslobođen je veći dio teritorija Hrvatskog kraljevstva. Bez obzira na to što je Vojna krajina izgubila svoju osnovnu obrambenu namjenu, vojnokrajiški se sustav i dalje održao, dapače je i proširen na prostor Slavonije i Banata. Razlozi održavanja vojnog sustava su u njegovim centralističkim i apsolutističkim mogućnostima za habsburško prijestolje te u potrebi brzog prikupljanja jeftine i brojne vojske.

XVIII. i XIX. stoljeće Sredinom XVIII. stoljeća uslijedio je proces temeljite reorganizacije Vojne krajine po uzoru na carsku vojsku i njezine regularne pukovnije. Godine 1737. dolazi i do formalnog ukidanja Vlaškog statuta. Ukinute su sve dotadanje kapetanije i vojvodstva, a umjesto njih slijedila je raspodjela Vojne krajine na generalkomande, pukovnije i satnije. Tako su Križevačka i 342

Đurdevačka pukovnija odsad činile Varaždinsku krajinu; Lička, Otočka, Ogulinska i Slunjska pukovnija Karlovačku krajinu; Gradiška, Brodska i Petrovaradinska pukovnija Slavonsku krajinu, a Prva i Druga banska pukovnija Bansku krajinu.

Dok je u Vojnoj krajini nakon 1767. godine svaki dvanaesti stanovnik služio kao vojnik, to je za ostali dio Habsburške Monarhije vrijedilo tek za svakoga šezdesetdrugog stanovnika. Krajišnici su ubuduće nastupali kao profesionalni vojnici, spremni za pokret na sva europska ratišta. U Krajini je tijekom stoljeća nastalo mješovito stanovništvo autohtonih Hrvata i prebjeglih hrvatskih kmetova kao većinskog naroda, te brojnih vlaških prebjega i manjeg broja srpskih izbjeglica.

Usprkos brojnim zahtjevima Hrvatskoga sabora, Vojna je krajina razvojačena tek 8. kolovoza 1873. godine, a odluka o ponovnom ujedinjenju s maticom zemljom donesena je 15. srpnja 1881. godine.

Struktura stanovništva

Prema podacima iz 1790. godine, stanovništvo Vojne krajine bilo je ovakvo: • • • • •

Srbi = 388 000 (42.4%) Hrvati = 325 000 (35.5%) Rumunji = 89 000 (9.7%) Mađari = 69 000 (7.5%) Nijemci = 44 000 (4.8%)

Prema religiji, stanovištvo je bilo (podaci iz 1790.): • pravoslavni = 473 000 (51.7%) • katolici = 414 000 (45.2%) • kalvinisti = 28 000 (3.1%) Godine 1850., u Vojnoj krajini živjelo je 958 877 stanovnika, od čega su pravoslavni činili 54%.

343

Prvi sukobi Srba s Hrvatima u Hrvatskoj

Sabor 1865.-1876. - dio rasprave s komentarom ( izvorni tekst )

• »Ova država, ova naša domovina mora biti hrvatska i ničija više. I zato oni, koji su došli ovamo, ti treba i da odu.« Već kod prve alineje potaknu Jovan Subotić važno pitanje, o kojem se u kući zametnu živa razprava. Predloži naime, neka se u prvoj alineji, gdje se kaže „naš narod“, te rieči izprave u hrvatsko-srbski narod.

Kukuljević hoće da se kaže: narod imena hrvatskoga i srbskoga. Za Subotićev predlog govori obširno Svetozar Miletić.

• „Srbski narod, reče, kojega ima u monarhiji jedan milijun, neima nigdje mjesta ni stanovišta. Nedadu mu srbske vojvodine te stoga misli, da je trojedna kraljevina ono mjesto, gdje se ima podići glas u obranu srbskoga naroda. Mi smo istina jedan narod no historija dala nam je u prošlosti dva različita politička života, dva imena. Daj Bože, da postanemo po vremenu jedan narod ne samo po poreklu i imenu već i po historiji. Dotle pako priznajmo, da ima ovdje narod, koji je sa hrvatskim jednoga plemena i jedne krvi, ali nosi drugo ime pa zato dajmo mu njegovo ime srbsko.“ Za njim progovori još čitav niz govornika a značajno je, da su želju zastupnika srbske narodnosti zagovarali članovi narodne samostalne stranke, dočim su joj se odlučno oprli članovi Mrazović-Perkovčeve stranke, poimence Perkovac, Jakić, Josip Vranyczany, Mrazović, barun Kušlan. Jakić reče, da je to sa strane srbske upravo provokacija: 344

• " u adresu, koja je skroz političke naravi, nemogu še uplitati pitanja genetičke naravi pa ako bi u adresi imalo već biti kakova spomena o narodnosti, imala bi se spomenuti politička narodnost zemlje, a to je hrvatska. Mi za volju sloge nehtjedosmo spomenuti rieč „hrvatska“ no braći Srbom nije ni to dosta. Odbijam izpravak. Avelin Ćepulić, glavni govornik samostalne stranke reče: Ja sam Primorac (smieh i glasovi: aha!) molim gospodo, nego ako Primorac arkadički argumentira, ja u Arkadiji nisam rodjen. Sasvim arkadički način argumentiranja bio bi, kad bi ja kao primorski zastupnik zahtjevao, da se u adresu umetne primorski narod.

Budući je predlog učinjen, s kojega razloga, to je meni svejedno, pa iz razloga, što je meni najviše stalo do sloge, glasujem za to, da se Subotićev izpravak primi.“ Josip Vranyczany završi svoj govor sliedećom izjavom: • „Srbi svojim imenom tjeraju upravo agresivnu politiku, a mi stojimo u defenzivnom položaju; da je sbilja tomu tako, dokazuje nam to, što su s početka uzeli za oznaku Srbstva vjerozakon, zatim štokavštinu tako, da po njihovu umovanju nebi bilo Hrvata izim možda u primorju. Naravno je, dakle, da mora popustiti onaj, koji agresivno postupa, ako u obće hoće da bude ravnopravnost.“ Mrazović misli, da se tim predlogom želi samo proizvesti smutnja i osujetiti svako uspješno djelovanje sabora. Srbom je već godine 1861. priznata ravnopravnost sa hrvatskim narodom; što se dakle još od nas traži? Mihajlo Polit reče: • „Ja nisam poznavao hrvatskoga naroda, dok nisam došao ovamo u njegovu sredinu, pa me nekako boljelo, kad mi se reklo, da sam Hrvat, jer sam bio uvjek naučen jezik, kojim govorim, nazivati srbskim jezikom i narod kojemu pripadam, srbskim narodom. No imao sam priliku iskusiti, kad mi se kaže, da sam Hrvat, da se to misli u najboljoj namjeri, pa nisam, razgovarajući ovih dana sa g.

Starčevićem, ni njemu zamjerio, kad je sve Srbe okrstio Hrvatima. On to sve smatra kao jedan narod, no neka onda Starčević nezamjeri ni Srbinu, kada on svakoga, koji govori tim jezikom naziva Srbinom, pa neka si to komentira, kako tko hoće; to spada u historiju i u filologiju. Mi neželimo ništa osvajati, mi znademo, da našoj narodnosti neprieti ovdje nikakova pogibelj no vidimo, da 345

Hrvatstvo i Srbstvo nije još sasvim izjednačeno. Ovdje bih mogao još obširno govoriti o tom, što je narodnost, no neću, jer sam već o tom mnogo pisao, samo moram izjaviti: da je jezik samo substrat narodnosti, te da osim toga treba još jedna povjest, poseban način odgojivanja, političan pravac itd. Dok Hrvatstvo i Srbstvo u tom izjednačeno nije, dotle ja kao Srbin ištem, da se to ime prizna kao diplomatičko a svaku drugu težnju moram smatrati težnjom za supremacijom.“ Najodriešitije stanovište proti Subotićevu predlogu zauze Dragutin Kušlan. Pošto se je osvrnuo na spor izmedju Hrvata i Srba počamši od ilirske dobe te konstatovao da su Hrvati, hoteći da budu popustljivi prema Srbima, svoj jezik nazvali hrvatsko-srbskim, i to u ono vrieme, kada je Vuk Karadžić posvetio svoj poznati „kovčežić“ Srbima svih triuh zakona, iztočne, zapadne i muhamedanske vjere, reče: • „Ja sam vazda mislio, da bi valjalo u nas Hrvata jezik, kojim Srbi govore, krstiti hrvatskim a narod naš bud iztočne, bud zapadne vjere, u koliko stoji u granicah trojedne kraljevine, nazivati hrvatskim. Ja mislim, da netreba izmedju dva plemena ljepšega znaka sloge i ljubavi nego kada se ovako izmienjuje jedno ime za drugo i da se upravo tim na najsjajniji način konstatuje istovjetnost jednoga i istoga naroda i jezika. Tako se stvar ima na polju književnom ali drugačije na polju državo-pravnom i javnom, u krugu diplomatičkom. Ovu državu našu, koja se naprama vladaocu, naprama ostalom diplomatičkom svietu nazivlje izključivo hrvatskom, niti se drugačije nazvati može, mi nikakovoj slozi za volju s nikim na svietu dieliti nemožemo. Zato neka braća toga od nas i neištu, jer time ištu našu smrt, pošto sumnje neima, da braća Srbiji, koji, ostajući vjerni svom dosljednom postupku, danas traže, da se u javnom diplomatičkom svietu mjesto naziva hrvatskoga upotrebi hrvatsko-srbski, neće propustiti, za koju godinu tražiti, da se naziv hrvatski izpusti i da ostane samo srbski. Što smo mogli sa srbskom braćom podieliti, to podielismo; time mislim, da bi se imali zadovoljiti i netražiti od nas, što im dati nemožemo, ako nismo radi sami sebi grob izkopati. Država, kruna, javno pravo, to su osebine, koje si Hrvat pridržati mora, pa dok jedan pravi Hrvat živi, ja mislim, da će voljeti umrieti, nego podnositi, da se dira u ove njegove svetinje.“ 346

Jovan Subotić, u svojem zaključnom govoru zahtjeva: • " da se kaže hrvatski i srbski narod, jer takav naziv proizlazi iz zaključka, što ga je stvorio sabor od godine 1861., priznavši srbski narod za ravnopravan hrvatskomu.

• „On nemisli, da je ovo pitanje zato potaknuto, da se sabor razbije nego se u tom potaknutom pitanju odaziva glas iskrenoga prijatelja hrvatskomu narodu.“ Kod glasovanja primljena je većinom glasova redakcija, da se kaže „naš narod.“ Za Subotićev predlog bijahu mnogi članovi samostalne stranke, zatim Polit, Miletić i samo nekolicina unionista. Kada se razmotre svi razlozi, u ovoj razpravi izneseni, nemože se čovjek oteti uvjerenju, da je većina sabora držala taj predlog potaknutim iz vana, s namjerom, da se Hrvati i Srbi radi njega zavade. Nitko naravno neće sumnjati o pomirljivoj težnji onih, koji su u adresu uvrstili naziv „naš narod“, jer ta namjera proizlazi odviš jasno iz samoga toga indiferentnoga naziva. Odriešitost baruna Kušlana, koji zastupaše mnienje većine, može se lahko shvatiti. Sabor je nastojao, da pribavi priznanja i poštovanja pravima naroda i zemlje, osnovanim na njegovom historičkom životu; ovakav sabor ili nemože u svojem najsvetčanijem spisu, kao što je odgovor na kraljevsku poruku, odstupiti od narodnoga naziva, koji je na tom povjestničkom životu utemeljen ili ako već odstupa za volju sloge sa srbskom braćom, nemože ga zamjeniti takovim nazivom, koji može dati povoda najvećim nesporazumcima stvarajući novotarije ondje, gdje takove pomućuju sam pravni izvor i slabe snagu narodnoga prava. Ovako je to pitanje shvaćao godine 1861. Polit, priznavši, da u zemlji može biti samo jedinstveni politički narod, koji se ima nazivati historičkim hrvatskim imenom. Da je Polit od toga svoga uvjerenja odstupio može se požaliti, al zato njegovi tadanji razlozi negube svoju načelnu vriednost. No napokon Polit, Živković i Miletić mogu kao srbski rodoljubi nešto zahtjevati u interesu svoje narodnosti, pa im se to neće upisati u grieh al je grieh, kada čitava jedna saborska stranka, kao što je samostalna stranka, podupire takav zahtiev, pokazujući se sasvim ravnodušnom prema jedinstvenom imenu naroda. Može se shvatiti ali se nemože nipošto odobriti Ćepulićeva ravnodušnost prema imenu; neka je narod samo sretan i zadovoljan, briga onda mene, kakovim će se on imenom nazivati; tako misli Ćepulić. Ovaj nazor može nešto vriediti, kada se ima pred očima sreća i blagostanje naroda, al je taj naziv lahbouman ondje, gdje se traži povrata 347

narodnih prava na temelju takovih povjestnih činjenica, koje to pravo vindiciraju imenu i narodu hrvatskomu. Ćepulić je bio prototyp oportunističkoga političara ne samo u dnevnim političkih pitanjima, gdje se svaka transakcija može lasno opravdati, nego je on, pokazujući svoju neodvisnost od starodavnoga ustava, taj svoj oportunizam protezao i na takove stvari, gdje transakcije nisu opravdane niti sa gledišta onoga utiliteta, kojemu se je on toliko klanjao. Samostalna stranka imala je u toj stvari pred očima izvjestnu stranačko-političku svrhu i ona je išla za tom svrhom, puštajući s vida, kakova će sve načela i interese povriediti svojom stranačkom taktikom. Vriedno je znati, kako su o tome pitanju sudili uvaženi krugovi izvan sabora. Dva za onda uvažena glasila u prestolnici srbske kneževine, Vidovdan i Svetovid, govoreći o tom hrvatskosrbskom sporu, žale razdor al niti jedan niti drugi neodobravaju niti jednom riečju težnju zastupnika srbske narodnosti: pače ih uvaženi za onda „Svetovid“ otvoreno osudjuje. On doslovce piše: • Južna slavenska plemena neće doći do prave zajednice, ako nebudu jedno drugomu poštovali ime kod kuće. Srbin mora ostati Srbin u državi svojoj a isto tako i Hrvat i Bugarin i Slovenac, a svi skupa sačinjavaju jugoslavensku zajednicu.

Ako se jedan doseli drugomu u kuću nemože zahtjevati, da u kući promjeni ime. To su naše misli o pravu plemenstva u narodnoj zajednici i nebojimo se, da nam ih tkogod može oprovrgnuti. Hrvat mora dakle ostati Hrvatom u državi, koja je starimi hrvatskimi kraljevi osnovana a do danas se je održala. On može priznati genetično, da u toj državi ima žitelja i drugoga plemena ali nikada diplomatično. U našoj Srbiji mi priznajemo genetično, da ima i Bugara i Vlaha ali diplomatički mi kažemo narod srbski a ne bugaro-vlaški narod. Zašto se nekoji bacaju kamenjem na Hrvate i podmeću im dušmanluk na Srbstvo za to, što oni hoće da budu Hrvati kod svoje kuće? Zašto u Hrvatskoj zahtjevaju ono, što u Srbiji nebi nikada dopustili? Hrvati su pristali uz Srbe u jeziku, Hrvati su priznali u saboru godine 1861. da i jedan dio srbskoga plemena živi u njihovoj državi, Hrvati su na ovogodišnjem saboru, iz obzira na to hrvatsko pleme, zatajili u jednom od najvažnijih diplomatičkih akta svoje sobstveno ime te umjesto što su mogli punim pravom kazati, „hrvatski narod, kazali su „naš narod“ pa nam još Hrvati nisu prijatelji........

348

No da Ćepulić i njegovi prijatelji nisu sa svojim nazorima stajali u kući osamljeni, svjedoči najbolje činjenica, da se je s njima donekle slagao veliki hrvatski patriota — Mihovio Pavlinović. U razpravi, koja se je povela o alineji glede Dalmacije, predloži Pavlinović, da se u toj alineji jače naglasi pravo na sjedinjenje. Pavlinović je ustao poslie stožernika Haulika, koji predloži, da se pasus o Dalmaciji neumetne u adresu, nego da se sabor obrati glede cjelokupnosti posebnom predstavkom na Njeg. Veličanstvo. Kardinal naglasi, da valja u tom pitanju postupati tim opreznije, što mu se čini, da ogromna većina dalmatinske inteligencije više naginje talijanskomu nego li slavjanskomu elementu te mi ne možemo silom izvesti sjedinjenje, dok se tomu protivi većina intelektualnih živalja u Dalmaciji. Na to izjavi Pavlinović: • „Ne mogu se slagati u tom, kada se kaže, da je inteligencija u Dalmaciji otudjena narodnomu duhu. Tu potalijančenu inteligenciju predstavlja samo birokracija....... Braćo Srblji, koji u Hrvatskoj uživate svoju narodnost i naviknuste ustavnomu životu, vam se čini, da je došlo vrieme, da se borite za ime, a mi Hrvati u Dalmaciji, vjerujte mi, da bi se dali zvati po diplomatičkom svietu Bošnjaci, Hercegovci, Crnogorci, a nekmo li slavnim imenom srbskim, samo da se nauživamo naše narodnosti i bar neke mjere ustavne slobode“ . Pavlinović se samo donekle slaže sa Ćepulićem, jer u njegovom govoru ima stavka, u kojoj očituje, kako politička narodnost mora imati svoj teritorij, pa kako se i Srbi kao takovi ne mogu uzdržati van samo na takovom sjedinjenom zemljištu. On naime kaže: • Pitanje o cjelokupnosti prvo je i glavno naše pitanje u Austriji — ono je pitanje života ili smrti. Neka braća Srbi promisle, kakova pogibelj odasvud prieti našoj zajedničkoj narodnosti, našemu obstanku i srbskomu i hrvatskomu u domovini, ako na udarcu dvijuh civilizacija, što sve razoni jednače, nestane sastavne trojedne kraljevine. Uzmite nam zemljište, nestat će Hrvatske, ali ne će biti ni Srbske. Premda će na slovinskom jugu ostati po svuda i Srba i Hrvata, sviet neće znati za najplemenitije plodove hrvatske i srbske narodnosti“.

Iz ove rasprave u Saboru je jasno vidljivo da Srbi u Hrvatskoj imaju dugu 349

povijest postavljanja zahtjeva za određenim " pravima " unutar političkog života Hrvatske. Znakovit je komentar rasprave u Srbijanskom dnevnom listu. U daljnjim raspravama, kroz godine koje slijede, vidljiv je jasna otpor dijela političara Hrvata prema tim konstantnim težnjama i zahtjevima. Ti sukobi će, tijekom vremena eskalirati i završiti sa ubojstvom Pavla Radića, Đure Basaričeka i smrtnog ranjavanja Stjepana Radića.

Sukobi od 1900.

20. lipnja - Političke i socijalne suprotnosti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca dosegle su godine 1928. vrhunac.

U zemlji su se stranke neprestano borile oko uređenja države i podjele vlasti, a nad tom političkom burom središnja osoba bila je mračna figura kralja Aleksandra, koji je težio likvidaciji liberalne monarhije i uvođenju vlastite diktature. Time je želio još više učvrstiti velikosrpsku prevlast protiv koje su bili svi nesrpski narodi. Treba naglasiti da je Aleksandar bio upleten u sve krize poslije ujedinjenja. Raznim makinacijama prouzročio je pad 21 vlade od 23 koliko ih je do tog vremena bilo. Slijedio je novi mračni potez. Usred Narodne skupštine u Beogradu, 20. lipnja 1928. godine ubijeni su poslanici Hrvatske seljačke stranke Pavle Radić i Stjepan Basariček, a predsjednik stranke Stjepan Radić teško je ranjen. Taj velikosrpski zločin organizirala je dvorska kamarila, a počinitelj je bio radikalni poslanik Puniša Račić.

U to vrijeme Hrvatska seljačka stranka, koja je imala potporu većine hrvatskog naroda, djelovala je u sastavu Seljačko-demokratske koalicije i bila je glavni zagovornik federalističkog uređenja Jugoslavije. Naravno da takva 350

politika nije odgovarala velikosrpskim unitaristima i njihovoj političkoj i gospodarskoj prevlasti. Poslije ubojstva u Skupštini, a pogotovo nakon smrti Stjepana Radića, četrdesetak dana poslije, u Hrvatskoj su počeli štrajkovi, prosvjedi i oružani sukobi. Pogotovo je veliko uzbuđenje zavladalo u Zagrebu. Hrvatski je narod najoštrije odgovorio na ubojstvo svoga vođe.

Velikosrpska vlada pokušavala je prikazati sramni događaj u beogradskoj Skupštini kao osobni zločin neuračunljiva čovjeka. Ostaje nepobitna činjenica da je smrtonosne hice ispalio čovjek dvorske kamarile. Puniša Račić je za trostruko ubojstvo kažnjen samo s 20 godina robije što najrječitije govori o njegovoj ulozi. Prema nekim izvorima, godine 1944. nad zločincem su pravdu izvršili partizani.

Poslije krvoprolića u Skupštini neriješeno nacionalno pitanje, teškoće na selu i nezadovoljstvo radnika doveli su velikosrpski režim u još težu krizu. U takvim okolnostima kralj Aleksandar 6. siječnja 1929. odlučio se na državni udar kojim su uništeni posljednji tragovi građanske demokracije i uvedena diktatura kralja kao predstavnika krupne srpske buržoazije. To je, međutim, još više pogoršalo stanje u zemlji u kojoj je zavladalo velikosrpsko nasilje i bezakonje. Postroženi su zakoni, pogotovo protiv nesrpskih naroda, zabranjena su sva nacionalna društva, stranke i znamenje. Stotinu ljudi je ubijeno, a nekoliko tisuća utamničeno.

Na samoj sjednici, kao poslanik grada Zagreba, bio je i dr. Ante Pavelić, koji će događaj kasnije koristiti kao jedan od svojih argumenata u protjerivanju Srba s prostora NDH. Sukobi od 1941. do konca II. svjetskog rata

Prema Hrvatskoj enciklopediji, sv. 7, iz 2005. dio Srba u početku je želio surađivati s novim vlastima ( Nezavisne Države Hrvatske ), ali je ubrzo došlo do isključenja Srba iz javnog života te do progona i masovnih likvidacija srpskog stanovništva. Ustaše su Srbe kao kolektivitet držali odgovornim za stradanja Hrvata u međuratnom razdoblju te su ih smatrali zaprekom u ostvarenju slobodne hrvatske države.

Ustaške vlasti proglašavaju sve Srbe na području NDH kolektivno krivima za nedaće Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji, iako je Samostalna demokratska stranka, koju je podržavala većina prečanskih Srba 15 godina lojalno surađivala sa HSS-om. Djelovanje svih stranaka ionako je bilo zabranjeno, a Vladko Maček i drugi vođe HSS-a optuživani zbog "izdajničke" politike 351

sporazumijevanja sa Srbima. Kroz političku promidžbu i donošenjem zakonskih uredbi, istovremeno sa rasnom, uvodi se i nacionalna isključivost.

Također, svi se Srbi proglašavaju kolektivno krivima za oružane akcije protiv nove države i protiv civila-Hrvata, do kojih je dolazilo. »Odmah po uspostavi NDH, u tisku je započela politička promidžba protiv Srba, a na javnim skupovima ustaški dužnosnici i članovi vlade, tumačeći politiku nove države u odnosu na Srbe, poticali su netoleranciju.« (Matković, str. 180) Mile Budak na skupu u Slavonskom Brodu: »Ako je tko Srbin ima Srbiju, i to je njegova domovina.« Ministar Milovan Žanić na skupu u Novoj Gradiški: (Matković, str. 180) Poznatu sintagmu da trećinu Srba treba pobiti, trećinu iseliti a trećinu pokrstiti izrekao je Mile Budak na skupu u Gospiću.

Objavljena je u Narodnim novinama 7. srpnja 1941.

Srbi su odmah bili izloženi raznim mjerama konkretnih pritisaka i šikaniranja.

Na njih su primjenene neke od nacista preuzete mjere protiv Židova i Roma.

(Vidi članak Holokaust u NDH) Zabranjena je upotreba ćirilice, ukinut naziv srpsko-pravoslavna vjera (zamijenjen je starijim nazivom "grčko-iztočna vjera"; ova mjera je bila okrenuta protiv ekskluzivnosti Srba na veze s pravoslavljem u NDH), izdana je naredba o ograničavanju kretanja Srba u mjestima boravka te naredba o promjeni naziva pojedinih mjesta koja su u imenu imala srpsko obilježje. U Zagrebu je redarstvo početkom svibnja 1941. zabranilo kretanje Srba noću (od 18 do 8 sati), a istodobno je izdala naredbu o iseljenju Srba i Židova iz stanova u sjevernom dijelu grada (tj. iz četvrti najvišeg standarda). U nekim mjestima građani pravoslavne vjere morali su nositi plave trake s velikim slovom "P".

Svim tim mjerama pridružila su se i sve učestalija otpuštanja Srba iz službe, hapšenja i oduzimanja njihove imovine. Hapšenja su posebno zahvatila Srbe koji su se isticali u javnom i političkom životu bivše Jugoslavije, intelektualce i pravoslavne svećenike.

Za vrijeme Travanjskog rata (koji je završen 17. travnja kapitulacijom Vojske Kraljevine Jugoslavije), kao i u danima koji su uslijedili, na području na kojem je proglašena NDH bilo je mnogo oružanih nemira. Pojedine grupe vojnika i časnika odbijaju se predati (većino Srbi, ali bilo je i Hrvata), izbjegavaju zarobljavanje i s oružjem se skrivaju u šumama i drugim povoljnim područjima. Naoružane grupe pojedinaca iz predratnh četničkih i sličnih organizacija pružaju otpor okupacijskim vojskama i novoproglašenoj državi, te iskaljuju svoj bijes i na nemoćnim civilima.

Vlasti NDH, proglašavajući sve koji se ne pokoravaju za četnike i odmetnike, uz druge represivne mjere, započel su akcijama masovnih pokolja cijelih sela.

Prvi takav slučaj, organiziran iz Zagreba, desio se u selu Gudovac kraj 352

Bjelovara, gdje su u odgovor na nekoliko oružanih incidenata, u kojima su poginula dvojica Hrvata, 27. i 28. travnja, pobijeni svi stanovnici sela, njih oko 180. Uslijedili su slični masovni pokolji na drugim područjima. Jedan od njih izvršen je 13. svibnja u Glini, o čemu je vijest došla do nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je odmah prosvjedova kod poglavnika Ante Pavelića (vidi: Prosvjedi katoličke crkve zbog progona i pogroma u NDH).

Uz masovne pokolje "na licu mjesta", organizirane su i akcije čišćenja, tzv. "dizanja" čitavih sela, s odvođenjem svih muškaraca u Koncentracijski logor Jasenovac i druge logore. (Za konkretni primjer takvih mjera, i surove osvete partizana, vidi članak Španovica.) Organizatori su se nadali da će paralelna masovna prisilna iseljavanja u Srbiji prikriti pokolje.

Tijekom 1942., usprkos mjerama za ublažavanje državne politike prema Srbima, i dalje je bilo akcija masovnog ubijanja. Masovno čišćenje teritorija od svog stanovništva primjenjeno je sredinom 1942. u ofanzivaman apodručju Banije i Korduna i Kozare. Mnogi su pobijeni na terenu, drugi odvedeni u Jasenovac i velikim dijelom pobijeni; dio je preseljen na područje Slavonije, na imanja ranije Srba ranije iseljenih u Srbiju; kasnije su mnogi ponovo seljenji, neki pobijeni. Mnogi su vrbovani za rad u Njemačkoj. Mnogi su izbjegli na teritorije koje kontrolira Narodnooslobodilački pokret i pridružili se partizanima. (Milošević, str. 165–166) Već u lipnju 1941. započelo je masovno prisilno iseljavanje Srba u Srbiju. To je započeto u dogovoru s Nijemcima, u "zamjenu" za Slovence koje su Nijemci iz dijela Slovenije pripojenog Reichu iseljavali u Hrvatsku. Akcija je obustavljena kada je započet ustanak u Srbiji (Užička republika), pa njemačkim okupacijskim vlastima u Srbiji nije odgovarao prihvat velikih broja novih potencijalnih pobunjenika. Prema njemačkih podacima, potkraj srpnja 1941. u Srbiji je bilo oko 137.000 preseljenih i bjegunaca. S obzirom da je bilo i ilegalnog useljavanja, smatra se da je taj broj oko 180.000.

(Matković,str. 181)

Poglavnik Ante Pavelić je 3. svibnja 1941. donio Zakonsku odredbu o prelazu 353

s jedne vjere na drugu. Svi raniji zakoni o tome ukinuti su. Propisano je da je za valjanost prelaza potrebno podnijeti pismenu prijavu kotarskim odnosno gradskim vlastima, koja za to izdaje potvrdu. Tijekom svibnja u tisku NDH počeo se propagirati prijelaz pravoslavaca u katoličku vjeru. Zbog različitih mjera represije i prijetnji fizičkim uništenjem ili iseljavanjem, mnogi su Srbi bili spremni na takav korak. No za to je trebalo pribaviti Potvrdu o osobnoj čestitosti, koju su izdavale kotarske i općinske uprave. Pri tome su, po uputama državnih vlasti, morale paziti da potvrde ne izdaju određenim kategorijama srpskog stanovništva kao što su učitelji, svećenici, bogati trgovci i obrtnici te posebno inteligencija (po tome su, zapravo, ostali samo seljaci). U kolovozu 1941. akcija prekrštavanja poprimila je široke razmjere i sve više se izvodila uz mjere prisile. Usprkos toj akciji, istovremeno su i dalje provođena masovna hapšenja, odvođenja u logore i masovne fizičke likvidacije. (Matković, str. 181-182) Bilo je mnogo korupcije i zloupotreba, iako je Ministarstvo unutarnjih poslova upozoravalo da »oni, koji su prešli na katolicizam treba da osjete, da su dobili neku zaštitu u pogledu otpuštanja i selenja«. (Krišto, str. 185-188) Politika masovnog prisilnog pokrštavanja napuštana je od ožujka 1942.

Ministar pravosuđa i bogoštovlja Mirko Puk u Hrvatskom državnom saboru držao je 28. veljače 1942. govor o prelaskuz pravoslavnih u katoličku vjeru, navodeći da se radi o vraćanju u vjeru njihovih djedova. Svi koji to ne prihvate, moraju napustiti Hrvatsku. Istoga dana kasnije, Ante Pavelić govori drukčije. Vjera je ostavljena svakom na volju, i nadležne ovlasti trebaju odobriti prelaz iz pravoslavne na katoličku, muslimansku ili evangelističku vjeru samo ako se osvjedoče da je to pošten čovjek i da to radi iz uvjerenja.

(Brzopisni zapisnici prvog zasjedanja Hrvatskog državnog sabora, str. 161) Tada je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, kao pokušaj da se pravoslavno stanovništvo veže uz NDH. Gotovo svi pravoslavni svećenici bili su do tada pobijeni ili pobjegli, pa je za mitropolita HPC postvavljen jedan emigrant iz SSSR. U to su vrijeme vršene i druge mjere da se politika prema Srbima ublaži.

354

Pozicija Srba u vrijeme SR Hrvatske

Tijekom tih nekoliko desetljeća suživota Hrvata i Srba, kako u SRFJ, tako i u samoj SR Hrvatskoj, dolazilo je relativno često do otvorenih sukoba. S jedne strane, Srbi su mahom podržavali komunistički režim i upravu u Beogradu, dok je jedan dio hrvatskog nacionalnog tijela sve jače i jače iznosio zahtjeve za većom autonomijom Hrvatske unutar federacije. Na temeljima Hrvatskog proljeća, političke snage u Hrvatskoj, uspjele su izvršiti dostatan pritisak na Josipa Broza Tita i pristupilo se izmjenama Ustava SFRJ i Ustava SRH, uz još neke druge promjene u ekonomskoj politici.

1986.g., od strane Srpske akademije znanosti i umjetnosti, stvoren je i prezentiran, kroz " Večernje novosti " u dva nastavka 24. i 25. rujna 1986.

Memorandum SANU. Memorandum SANU u svom sadržaju nimalo ne odstupa od već poznatih velikosrpskih programa ("Načertanije",Srbi svi i svuda,Homogena Srbija..) samo je moderniziran za svoje vrijeme: • granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati, jer prema memorandumu Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanje federacije, kao i zbog "umjetnih" administrativnih granica koje ne predstavljaju "pravu" sliku • ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda unutar SFR Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj sferi.

• jačanje protusrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci) • potreba za brzu i skoru akciju da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda 355

Memorandum SANU je imao dalekosežan utjecaj na razvoj i obnovu nacionalističkog pokreta u Srbiji prvo pod okriljem Saveza komunista Srbije.

Memorandum je imao i izravan utjecaj na Slobodana Miloševića koji je ideje izložene u memorandumu pokušao provesti u djelo: antibirokratska revolucija i ideja o velikoj Srbiji koja je kasnije bila uzrok rata u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.

Upravo odabir smjera Miloševićeve politike, dovest će Srbe do sudbonosnih odluka koncem osamdesetih i početko devedesete godine.

Sudbonosna odluka

Srpska politika pobune

Uz uspinjanje Slobodana Miloševića na politički vrh SR Srbije i njegovo okretanje prema nacionalizmu, u Hrvatskoj se pomalo čuju glasovi o " ugroženosti Srba ". Te izjave bivaju sve češće kako se bližila 1990., da bi tada eskalirale u daleko dramatičniju scenu. Uz podršku Srbije i Miloševića, te JNA, Srbi izdvajaju dijelove Hrvatske i formiraju prvo, zajednicu srpskih 356

općina pod nazivom " SAO Krajina ", a kasnije, preimenuju te izdvojene dijelove u " Republika Srpska Krajina ". Povlačenje takvih odluka, dovešće Srbe u mat poziciju.

Jedan od glavnih argumenata srpskih političara u Hrvatskoj, a koji su usvojili i svi ostali pripadnici srpske manjine, je taj da je Hrvatska, donošenjem Božićnog ustava, odnosno Ustava Republike Hrvatske, 22. prosinca 1990., naprasno ukinula " konstitutivnost " Srba u Hrvatskoj. Iako je rijetko tko od srpskog građanstva Hrvatske u stvarnosti i pročitao oba ustava, svi su jednoglasno prihvatili su tvrdnju. Međutim, u realnosti, ta tvrdnja nema opravdanja.

Tako Ustav SR Hrvatske iz 1974. u jednom svom dijelu kaže:" ...SR Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive..."

Ustav Republike Hrvatske iz 1990, kaže:...Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih... " Osim odabira riječi apsolutno se ništa nije promjenilo. I u jednom i u drugom ustavu Hrvatska je država hrvatskog naroda i država naroda koji u njoj žive U Ustavu SRH jasno stoji - država hrvatskog naroda i srpskog naroda u Hrvatskoj. Znači Srba u Hrvatskoj, a ne država srpskog naroda, kako to Srbi odjednom počinju tumačiti 1990.g.

Druga tvrdnja koja se ukorijenila među Srbima u Hrvatskoj je i povlačenje paralele između Hrvatske 1990. i NDH 1941. Odjednom su počeli govori o pokoljima miliona Srba od Ustaša !", u Jasenovcu i drugim mjestima na kojima je režim Ante Pavelića pogubio tisuće ljudi, mahom Židova i Srba. Tu se utemeljenje tražilo u korištenju crveno - bijelih šahovskih polja kao jednog od državnih obilježja Hrvatske od 1990., iako su ta ista šahovska polja korištena, u Hrvatskoj i od strane Hrvata, kroz stoljeća prije. Međutim, Srbi ih povezuju sa šahovnicom režima Ante Pavelića i NDH. Kako su Srbi počeli isticati zastave Srbije u svojim javnim istupima, tako su, opozitno i Hrvati počeli isticati ustaška obilježja. Jedan oblik nacionalizma se počeo ozbiljno sudarati s drugim, ali s dvije bitne suprotnosti: 1. Srpski nacionalizam se počeo isticati na prostorima Hrvatske, gdje 357

Srbi sudjeluju 1991., sa 12,2 % u ukupnoj populaciji.

2. Srbi u Hrvatskoj nastupaju uz apsolutnu potporu Srbije i Miloševića te JNA kao oružane sile svih republika danas bivše federacije.

Znakovit, u cijeloj politici pobune, je i dokument Izvršnog vijeća Srpske Autonomne Oblasti Krajine, od 1. travnja 1991., koji prenosimo u cjelosti:

Na osnovu prethodno donesene Odluke o odcjepljenju Srpske Autonomne Oblasti Krajine od Republike Hrvatske, Izvršno vijeće Srpske Autonomne Oblasti Krajine na sjedinici održanoj 01. aprila 1991. godine donosi: ODLUKU

o prisajedinjenju Srpske Autonomne Oblasti Krajina Republici Srbiji Član 1.

Srpska Autonomna Oblast Krajina prisajedinjuje se Republici Srbiji. Član 2.

Stupanjem na snagu ove Odluke teritorija Srpske Autonomne Oblasti Krajina postaje sastavni dio jedinstvene državne teritorije Republike Srbije.

Shodno prethodnom stavu ovoga člana na teritoriji Srpske Autonomne Oblasti Krajina od donošenja ove Odluke važi Ustav Republike Srbije i primjenjuju se zakoni Republike Srbije kao i ustavno pravni sistem Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Statut Srpske Autonomne Oblasti Krajine kao i ostali pravni propisi koji važe na njenoj teritoriji uskladit će se na osnovu ove Odluke sa Ustavom Republike Srbije u roku od 30 dana od dana donošenja Odluke. Član 4.

358

Teritoriju Srpske Autonomne Oblasti Krajine koja ovom Odlukom ulazi u sastav jedinstvene državne teritorije Republike Srbije čine opštine Knin, Benkovac, Obrovac, Gračac, Donji Lapac, Korenica, Vojnić, Vrginmost, Glina, Dvor na Uni, Kostajnica, Petrinja, Pakrac.

U sastav ove teritorije ulaze i sva srpska naselja koja su se pripojila jednoj od ovih opština i ona koja se ubuduće izjasne za pripajanje u procesu razgraničenja. Član 5.

Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja.

IZVRŠNO VIJEĆE SRPSKE AUTONOMNE OBLASTI KRAJINA Broj:32/91-1 U Korenici, 01.04.1991.

PREDSJEDNIK IZVRŠNOG VIJEĆA SRPSKE AUTONOMNE OBLASTI KRAJINA dr. Milan Babić

Ova Odluka je samo jedan u nizu dokaza koji potvrđuju tezu da je cijeli proces pobune u biti imao za cilj izdavajanje dijela teritorija Republike Hrvatske i pripajanje tog izdvojenog dijela Srbiji.

Na ovu Odluku komentar je dao i sam Radovan Karadžić: " Milan laže. On nikoga ne sluša. On vuče poteze koji upropaštavaju njega i dovode Srbiju u težak položaj. On nije smio da pravi referendum o pripajanju Srbiji, nego referendum o ostajanju u Jugoslaviji. I to mu je rečeno. I ja i Milošević, i ovaj i Rašković. On ne sluša, on misli da je veliki genije i samo šiba u svom pravcu."

359

Iz izjave Karadžića se vidi da pravi utjecaj na sve odluke koje su donijeli Srbi u Hrvatskoj ima Milošević, odnosno Srbija, Karadžić, i Rašković, jedan od gorljivih govornika 1990. i 1991., čija jedna od izjava je i u mjestu Voćin, 1991.: Govore da pravite ovde novi Knin. Pa neka vam je onda sa srećom ! " Danas se svi sjećamo krvavog " stvaranja novog Knina " u Voćinu i okolnim mjestima 13. prosinca 1991., kada je u ime srpskih ciljeva pobijeno nekoliko desetaka civila, među njima i nekoliko Srba koji se izgleda nisu slagali s lokalnom politikom zločina.

Izazivanje rata

U svrhu ispunjenja krajnjeg plana ujedinjenja svih prostora na kojima žive Srbi, nebitno u kojoj zastupljenosti, sa maticom Srbijom, u Hrvatskoj započinje tzv. " Balvan revolucija ". Srbi, s vodstvom okupljenim oko Mile Martića, Milana Babića, Gorana Hadžića i Jovana Raškovića, blokiraju glavne prometne komunikacije prema općinama unutar sastava SAO Krajina, rušenjem stabala i postavljanjem drugih oblika blokada, a na blokade postavljaju naoružane straže lokalnog stanovništva. Time, doslovno presjecaju glavnu prometnicu od sjevera prema jugu Hrvatske u jeku turističke sezone i time paraliziraju potpuno funkcioniranje državnih tijela, pokušavajući oslabiti gospodarstvo Hrvatske udarom na turizam kao jednu od glavnih gospodarskih grana. U tome su imali podršku vodstva Srbije i Crne Gore, te logističku potporu srpskog dijela JNA. U svojim nastojanjima Srbija se najviše oslanjala na saveznu vojsku, u kojoj su Srbi tradicionalno bili nadprosječno zastupljeni. Postupna preobrazba JNA u srpsku vojsku započela je prije višestranačkih izbora 1990. Vojni vrh bio je krajnje nepovjerljiv prema sve očitijim znakovima promjena u Europi potkraj 1980-ih, jenjavanja hladnog rata između SAD i SSSR, padom Berlinskog zida kao i raspadom istočnog bloka. Vremenski podudarno s otvorenim srbijanskim zahtjevima za preustrojbom federacije, JNA je provela i vlastiti preustroj. Potkraj 1988. dotadašnji vojni ustroj, koji je odražavao federalni ustroj države, zamijenjen je novim. Umjesto armijskih oblasti, koje su se uvelike poklapale s republičkim granicama, uvedena su vojišta i korpusi koji su teritorijalnim obuhvatom potpuno zanemarili republičke granice. Povrh toga, JNA je 1990. u vrijeme održavanja višestranačkih izbora oduzela oružje namijenjeno teritorijalnoj obrani (TO), posebnoj sastavnici obrambenoga 360

sustava koja je bila u isključivoj nadležnosti republika. Hrvatskoj je na taj način oduzeto oružje kojim je TO mogla naoružati 200.000 ljudi. Tako je Hrvatska, bez obzira na visok moral ljudstva, bila suočena s nedostatkom ratne tehnike i sredstava za obranu. Protivnik je raspolagao nadmoćnom ratnom tehnikom, no raspršenom po skladištima i vojarnama, dijelom i na hrvatskom teritoriju. I vojnički i časnički kadar bio je još višenacionalan, a u provedbi velikosrpskih planova JNA je mogla računati pretežno na pripadnike srpske nacionalnosti. Zbog toga je vojni vrh dvojio kojoj se od dviju mogućih varijanata prikloniti: • vojnom protiv svih republika i uspostavi unitarne Jugoslavije pod čvrstom rukom • ili pak ostvarenju velike Srbije, s teritorijem manjim od Jugoslavije, koja će obuhvatiti sva područja u kojima živi srpsko stanovništvo, dakle i znatne dijelove Hrvatske. Čini se da su sve do sredine 1991. obje varijante bile otvorene. Kada pristaše vojnog udara nisu dočekali ostvarenje sličnih planova u Sovjetskom Savezu i očekivanu potporu Moskve, prevladala je velikosrpska varijanta. JNA je sve otvorenije pristajala uz srpske pobunjenike u Hrvatskoj, pristupila je izvlačenju ljudstva i tehnike iz otpisane Slovenije i »nepodobnih« dijelova Hrvatske i njihovu premještanju u »sigurna« područja Hrvatske i BiH. Nakon razoružanja TO glavni cilj Hrvatske bio je pregovorima dobiti na vremenu kako bi se unovačile i naoružale barem policijske snage, jedine na koje je, po još uvijek vrijedećem zakonodavstvu, imala pravo. Nabavivši oružje tajnim kanalima iz inozemstva (među glavnim dobavljačima bila je Madžarska), Hrvatska je potkraj siječnja 1991. raspolagala s približno 30.000 komada uglavnom strjeljačkog i ponešto protuzračnog i protuoklopnog oružja. Hrvatske snage bile su ustrojene u Zbor narodne garde (ZNG). Prva brigada ZNG-a osnovana je u Zagrebu ("Tigrovi"), gdje je 28. svibnja 1991. održana i prva smotra (stadion Kranjčevićeva). Dana 26. lipnja 1991. Sabor je donio Zakon o obrani kojim je predviđeno da se hrvatske oružane snage sastoje od ZNG-a i Hrvatske vojske (HV). Naoružavanje je nastavljeno i tijekom 1991., no istodobno su rasle napetosti, a u proljeće su počeli izbijati i prvi oružani sukobi i pale su prve ljudske žrtve. JNA je ispočetka zauzela prividno neutralno stajalište nemiješanja u sukobe, ali i zauzimanjem položaja između pobunjenih Srba i hrvatskih snaga. No tako uspostavljene »tampon zone« zapravo su sprječavale hrvatske snage da interveniraju, a pobunjenim Srbima omogućavale su da na zaposjednutom području učvrste svoju vlasti i 361

odatle protjeruju većinu hrvatskog i ostalog nesrpskog pučanstva. Potkraj ljeta 1991. JNA se uključila u izravne napadaje na hrvatske položaje, a u agresiji su sudjelovale i dragovoljačke postrojbe ubačene iz Srbije. Smjerovi napada i područja koja je okupirao srpski agresor tijekom jeseni 1991. nedvojbeno upućuju na nakanu da se ovlada svim dijelovima Hrvatske istočno od crte Virovitica - Karlovac - Karlobag, odnosno barem većim dijelom toga prostora pokaže li se maksimalistički cilj nestvarnim.

Domovinski rat

U obrani Hrvatske sudjelovali su ljudi iz cijele zemlje kao i mnogobrojni Hrvati iz BiH i iseljeništva. Iako je ljudski i materijalni teret obrane podnijela cijela zemlja, oružana obrana bila je organizirana po bojištima, tj. nastanak bojišta i značajke oružane borbe bili su uvjetovani smjerom i snagom srpskog napada, kao i zemljopisnim i drugim obilježjima napadnutih dijelova zemlje. U zaleđu oružanih sukoba na bojištima vodila se »bitka za vojarne«. U rujnu 1991. hrvatske su snage, često uz pomoć civilnoga stanovništva, blokirale objekte JNA u cijeloj zemlji. Pojedine su vojarne bile zauzete uz mnogo zarobljenog oružja, a iz preostalih se JNA povukla nakon sporazuma postignutog 22. listopada 1991.

Budući razvoj događaja na vojno političkom planu prostora bivše federacije i Hrvatske, dovest će do masovnog iseljavanja Srba iz Hrvatske. Nakon početnog napretka u osvajanju novih teritorija uz zajedničko djelovanje s JNA, novo organizirane hrvatske oružane snage, pomalo zaustavljaju taj napredak i kreću u protuudare. U trenutku potpisivanja sporazuma o prekidu vatre u Republici Hrvatskoj, u Sarajevu, 03. siječnja 1992.g., i početka implementacije " Vanceovog plana " koji je uključivao razmještaj mirovnih snaga UN-a, odnosno UNPROFOR-a te povlačenja snaga JNA iz hrvatske, Srbi su uspjeli izdvojiti gotovo 1/3 ukupnog državnog teritorija Republike Hrvatske.

Međutim, otpočinjanjem oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, Srbija i JNA bivaju rašireni na " dva fronta " te tako pada razina pomoći i direktne vojne potpore Srbima u Hrvatskoj od strane Miloševića. Paralelno s tim, u Hrvatskoj sve više jačaju oružane snage i odnosi moći se mijenjaju. Tijekom iduće tri godine, Oružane snage Republike Hrvatske, izvest će niz uspješnih vojnih akcija i operacija u cilju vraćanja ukupnog teritorija republike u ustavno - pravni poredak Republike Hrvatske. Iako su počeli gubiti dijelove zauzetog teritorija i dominantne položaje, te sve više i više dolazili u poziciju 362

konačnog sloma, Srbi ne prihvaćaju kompromise i ne prihvaćaju nikakve mirovne pregovore koji bi prekinuli ratna djelovanja i vratili okupirani teritorij unutar hrvatskog sustava državne kontrole. Čak ni nakon potpunog poraza u zapadnoj Slavoniji u VRO " Bljesak ", ne pristaju na pregovore, nego Mile Martić, " predsjednik RSK ", naređuje raketiranje većih hrvatskih gradova pa čak i zrakoplovni napad na tvornicu umjetnih gnojiva u Kutini, što na svu sreću, odbija izvršiti zapovjednik zrakoplovstva " RSK ", jer bi time izazvao nesagledivu ekološko - materijalnu štetu i trovanje velikog broja civila.

Kako nije bilo pomaka u pregovorima za mirnom reintegracijom preostalih dijelova okupiranih od strane Srba, vrh Hrvatske odlučuje sprovesti konačnu operaciju u središnjem i južnom dijelu Republike Hrvatske i preuzimanje kontrole nad tim područjima. Jedan od poticaja na izvršenje VRO " Oluja " su i snažni napadi srpskih postrojbi na grad Bihać, koji je bio u statusu međunarodnog zaštićenog područja. U napadima sudjeluju kombinirane snage SVK i VRS. Pad bihaćke zone doveo bi u realnu opasnost napore Hrvatske u preuzimanju kontrole nad svojim okupiranim područjima te narušio dotadašnje političko - vojne pozicije. Odlučnim napadom kroz VRO " Oluja ", vraćen je najveći dio okupiranog teritorija i slomljen otpor Srba u Hrvatskoj. Srbi masovno napuštaju prostore Republike Hrvatske i odlaze u susjednu BiH na teritorij pod kontrolom bosanskih Srba te dalje u Srbiju i na Kosovo.

Nizom pogrešnih i nebuloznih odluka, koje su prouzročile smrt tisuća ljudi, štete u milijardama kuna i desetke tisuća izbjeglica, Srbi su u konačnici doveli sebe na 4,4 % udjela u ukupnoj populaciji Hrvatske. To je summa summarum srpskih težnji za stvaranjem Velike Srbije na prostorima Hrvatske.

Nadalje znakovita je izjava Milana Babića u razgovoru kojeg je vodio sa veleposlanikom SAD-a, u Hrvatskoj, Peterom Galbraithom, a vezano za plan Z-4. Prema prenošenju Galbraitha, tijekom davanja izjave na suđenju Slobodanu Miloševiću u Haagu, Babić mu je, u vezi s dijelovima plana Z-4, izjavio kako ga je ( Babića ) brinula prevelika autonomija Krajine i Srba na tim prostorima, odnosno da je plan " previše velikodušan ." Njega je brinulo da bi Krajina mogla postati autonomna pokrajina koja bi morala biti odgovorna i za mirovine. Babić se nadao da bi takve stvari rješavao Zagreb.

U ovoj izjavi leži zaključak o ideji " Republike Srpske Krajine " koji se može sažeti jednom rečenicom - Mi bi bili neovisni, ali da nam netko drugi organizira tu neovisnost i da nam netko drugi plaća sve troškove, ali uz to da imamo i nekakve zarade..

363

To je krajnja Ĺželja srpskih pobunjenika zbog koje su izginuli mnogi, a Srbi praktiÄ?ki prestali postojati u Hrvatskoj.

364

Milošević i Srbija Dolazak Slobodana Miloševića na vlast

Kako je u jednoj izjavi rekao Ivan Stambolić, bivši predsjednik SR Srbije: " Miloševića mi nitko nije podmetnuo. Ja sam ga doveo."

Slobodan Milošević, po direktivi svog tadašnjeg šefa Stambolića, odlazi na Kosovo, gdje sukobi albanskog i srpskog građanstva prijete ozbiljnom eskalacijom i tamo u obraćanju Srbima, otvoreno staje na stranu srpskog nacionalizma, kršeći sva pravila tadašnje komunističke partije, koja je u bilo kakvom susretu s nacionalizmom bila nemilosrdna. Ovo je bilo prvi put da jedan visoki član partije otvoreno staje uz jednu nacionalistički nastrojenu stranu. Pod vodstvom lokalnih ekstremista i njihovog vođe Miroslava Šolevića, a koji je opet pod direktnim rukovođenjem Slobodana Miloševića, Srbi isceniraju napad tadašnje milicije na grupu Srba okupljenih ispred dvorane u kojoj se održavao sastanak članova partije s lokalnim stanovništvom, odnosno, unaprijed pripremljenjim kamenjem počnu gađati i napadati albanske pripadnike milicije koji su osiguravali skup. Milošević, alarmiran događajima izvana, izlazi, smiruje mnoštvo i izgovara " Nitko ne sme da vas bije. Nitko ne sme da vas bije ".

Ta, naizgled, nebitna rečenica izgovorena pod dojmom situacije, kasnije će biti vrlo ozbiljno shvaćena u vodstvu Slovenije i Hrvatske, a i dijelu vodstva SR Srbije.

Na ovom događaju s Kosova, Slobodan Milošević, sebe stavlja na mapu Srba, kao ključna figura u njihovim budućim nastojanjima uspostave ideje velike 365

Srbije, ili Jugoslavije pod dominacijom i kontrolom Srba i Beograda. U budućim događajima, nemilosrdnno će se obračunavati s potencijalnim protivnicima unutar samog članstva komunističke partije Srbije.

Uzdizanje srpskog nacionalizma

Eliminacija protivnika ideje Velike Srbije

Nakon događaja na Kosovu i Miloševićevog javno izrečenog stava, kao člana partije Srbije, vodstvo CK SKS, na čelu s Ivanom Stambolićem, odlučilo je zaustaviti ovakav razvoj događaja i samog Miloševića. Kako bi to ostvarili, Stambolić, ovlašćuje jednog od visoko pozicioniranih članova komiteta da da izjavu na RTV Beograd i osudi Miloševićeva stajališta i govore izrečene na Kosovu.

U trenutku objave vijesti, Milošević se spremao na odmor tijekom vikedna, kada mu je došao u posjetu tadašnji direktor RTV Beograd. Kako ovaj kasnije komentira: " Milošević je pocrvenio i onako ljut rekao: Ovo moramo da rešimo kad se vratim. " Ubrzo zatim, saziva sastanak CK SKS i predlaže glasovanje o povjerenju tadašnjeg predsjednika CK SKS, Ivana Stambolića. Sa samo 5 glasova protiv, Stambolić je bio poražen, a Milošević i njegova struja dobili su otvorena 366

vrata za ostvarivanje daleko većih planova nego su to do tada Stambolić i njemu odani članovi uopće pomišljali. Svi koji se nisu slagali s idejom vodiljom te nove struje unutar CK SKS, bili su odmah i po kratkom postupku odstranjeni iz političkog života.

Prosvjedi u Beogradu i prvo korištenje JNA za potrebe hegemonističkih ideja

U Trepči na Kosovu je 20 veljače 1989.g. štrajk rudara označio početak kraja Jugoslavije, koja će se raspuknuti godinu kasnije, na XIV. kongresu Saveza komunista Jugoslavije.

28. veljače, te iste godine u Beogradu se okuplja mnoštvo ljudi i zahtjeva uhićenje albanskog vodstva na Kosovu. Tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, Raif Dizdarević, izlazi i pokušava smiriti okupljeno mnoštvo parolama o bratstvu i jedinstvu, naivno misleći da je okupljenima na pameti Jugoslavija. Nakon propalog pokušaja smirivanja, Dizdarević se obraća vrhu partijskog vodstva Srbije, Borisavu Joviću i Miloševiću i traži od njih smirivanje situacije. Milošević pompozno izlazi van i obećava uhićenje albanskog rukovodstva na Kosovu te rušenje komunističke birokracije " Anti - birkoratskom revolucijom ", kako ju sam Milošević naziva.

03. ožujka, Predsjedništvo SFRJ, zavodi izvanredno stanje na Kosovu.

Tenkovi JNA, zajedno sa srpskom policijom, guše albanski otpor. To je prva uporaba savezne vojske - JNA, protiv jednog dijela naroda koji su činili SFRJ. Jogurt revolucija ( Anti - birokratska revolucija Slobodana Miloševića )

Uz pomoć već prokušanih pristaša okupljenih oko Miroslava Šolevića, Milošević organizira " Mitinge istine ", prvo u Novom Sadu, gdje ruši ondašnje rukovodstvo i postavlja svoje ljude.

Kako bi mogao svoju vlast proširiti na Vojvodinu i Kosovo, kao prva etapa u borbi za prevlast u Jugoslaviji, Miloševiću je bila potrebna izmjena jugoslavenskog ustava iz 1974. godine kojim su Vojvodina i Kosovo dobili dvostruku autonomiju, političku autonomiju u Srbiji, i autonomiju na razini Jugoslavije simbolizirane predstavnikom autonomne pokrajine u Predsjedništvu SFR Jugoslavije.

367

28. ožujka Skupština Srbije usvojila je amandmane na Ustav SR Srbije, kojima su Vojvodini i Kosovu znatno smanjena prava i ovlašćenja.

8. svibnja Slobodan Milošević izabran za predsjednika Predsjedništva Srbije.

Sada je sve spremno za provođenje ideje velikosrpstva na prostorima Jugoslavije.

28. lipnja na Kosovu Polju održana je centralna proslava 600 godina Kosovske bitke. Proslavi je nazočilo više od milijun ljudi od kojih je jedan dio došao iz SAD-a, Australije i mnogih zemalja Europe. Proslavi je prisustvovalo gotovo kompletno Predsjedništvo SFRJ, na čelu sa Janezom Drnovšekom, zatim je tu bio i Milan Pančevski - tadašnji predsjednik Predsjedništva CK SKJ, a centralni govor održao je Slobodan Milošević, tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Srbije. Jedini iz predsjedništva SFRJ koji je bojkotirao Gazimestan je bio predstavnik SR Hrvatske Stipe Šuvar.

Proslavi je prisustvovao i cjelokupan vrh Srpske pravoslavne crkve. Proslavi su prisustvovali i gotovo svi veleposlanici članica NATO saveza i Europske unije koji su imali predstavništva u Jugoslaviji. Jedini izuzeci su bili veleposlanik SAD Warren Zimmerman i veleposlanik Turske. Danas se u zemljama zapadne Europe, kao i u SAD, smatra da je Miloševićev govor na ovom skupu označio početak borbe Srbije za teritorijalno proširenje prema zapadu Jugoslavije. Jedna od poznatih rečenica Slobodana Miloševića tada je i: „Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.“ Ibrahim Rugova komentirao je skup na Gazimestanu riječima:

368

„Gazimestan je jedna šovinistička manifestacija. Nisu se samo Srbi borili protiv Turaka, u bici su učestvovali i Albanci, i Hrvati, i Bosanci. To je događaj od značaja za sve jugoslovenske narode. Moj utisak je da u Jugoslaviji postoje snage koje gotovo priželjkuju terorističke akcije na Kosovu. Mogu samo da upozorim Srbe da uvek kada je neki mali narod, a i Srbi su mali narod, pokušavao da nametne svoju prevlast na Balkanu, to se završavalo njegovom ličnom tragedijom. "

Poticanje pobune u drugim dijelovima federacije

Vojvodina Prosvjedi u Vojvodini su počeli 9. srpnja, protestom kosovskih Srba u Novom Sadu protiv „albanskog genocida“ kojim su izloženi na Kosovu. Milošević je njihov " bijes " usmjerio protiv pokrajinskih rukovoditelja Vojvodine, koji su odbijali stati na njegovu stranu. Prosvjednici su zahtjevali smjenu najviših rukovoditelja Socijalističke autonomne pokrajine Vojvodine i Saveza komunista Vojvodine. Predsjedništvo SFRJ i CK SKJ zahtjevali su od Miloševića da uloži svoj autoritet kako bi okončao prosvjede, što je on, međutim, odbio. Na zajedničkoj sjednici Predsjedništva SR Srbije i CK SK Srbije, 5. rujna 1988. godine, rekao je da su prosvjedi: „poštena, demokratska i očekivana reakcija“ - „Uostalom, ljudi mogu da se okupe samo na onoj osnovi na kojoj se osećaju napadnutima i ugroženima. Napadnuti su kao Srbi i Crnogorci, napuštaju svoje domove kao Srbi i Crnogorci i, prema tome, brane se kao Srbi i Crnogorci“ izvod iz govora Slobodana Miloševića na toj sjednici.

Nakon tromjesečnih prosvjeda na ulicama, 5. listopada je više desetaka tisuća ljudi na prosvjedu u Novom Sadu doslovno opkolilo zgradu Pokrajinskog komiteta SK Vojvodine i gađalo je kamenjem i bocama jogurta. Čelnici Vojvodine su se našli u klopci unutar zgrade. Tijekom protesta demonstranti su na funkcionere koji su im se pokušali obratiti bacali jogurt, zbog čega je taj događaj kasnije nazvan „Jogurt-revolucija“. Nakon noći provedene pod opsadom, ujutro 6. listopada rukovodstvo Vojvodine je podnijelo ostavke, a 369

njihovo mjesto su zauzele Miloševićeve pristalice. Neki povjesničari ocjenjuju da je „ Jogurt-revolucija “, kojom je započet proces centralizacije Srbije, bila okidač za raspad Jugoslavije i krvave sukobe na njenim prostorima koji su uslijedili.

Crna Gora Nakon svrgavanja partijskog rukovodstva u Vojvodini, došlo je do „izvoza revolucije“ u druge republike. Samo dva dana nakon pada vojvođanskog rukovodstva, 7. listopada počeli su prosvjedi u Crnoj Gori, s time da se masa demonstranata, slično kao i u Novom Sadu okupila ispred sjedišta SK Crne Gore i drugih važnih institucija u Titogradu. Tada je, međutim, masa rastjerana od strane milicije. Pokušaj demonstranata iz drugih dijelova Crne Gore da dođu u pomoć onima u Titogradu je zaustavljen u znamenitom incidentu kod Žute grede, kada je milicija upotrijebila suzavac.

Usprkos toga, protesti su trajali tri mjeseca, s tim što je dolazilo i do fizičkih incidenata mase sa milicijom. Na kraju, 11. siječnja 1989. godine je u Titogradu održan dotada najveći prosvjed, na kome se, prema izjavama nekih svjedoka, "okupio svaki treći Crnogorac". Suočeno s takvim brojkama, crnogorsko rukovodstvo je podnijelo ostavku te je izabrano novo, koje su činili Miloševićevi pristaše Milo Đukanović i Momir Bulatović.

Kosovo Kosovski Albanci, vidjevši da se sprema ograničavanje autonomije Kosova, odlučili su se suprotstaviti. 20. veljače 1989. godine, proglašen je generalni štrajk u skoro svim institucijama sistema u pokrajini. Najvažniji je bio štrajk rudara u rudniku Stari Trg kod Prištine. Rudari su se zabarikadirali u okna tražeći obustavu najavljenih političkih i ustavnih promjena, kao i najavljenu smjenu pokrajinskih funkcionera. Zbog ozbiljnosti situacije, Milošević i tadašnji predsjednik Predsjedništva CK SKJ, Stipe Šuvar, otišli su na Kosovo.

Miloševićev govor nije uvjerio Albance da prekinu štrajk. 27. veljače, situacija se očela zaoštravati. Slovenski državni vrh, na čelu sa Milanom Kučanom, vođom Saveza komunista Slovenije, dao je podršku kosovskim rudarima u njihovom štrajku. Slijedećeg dana, 28. veljače, u Beogradu je pred Saveznom skupštinom demonstriralo više stotina tisuća ljudi, tražeći hitno rješavanje situacije na Kosovu i uhićenje Azema Vlasija, vođe Saveza komunista Kosova i predsjednika Kosova. Milošević se obratio masi istoga dana i obećao njegovo uhićenje. Samo tri dana kasnije, Azem Vlasi se našao u zatvoru.

Nakon beogradskog prosvjeda, Slobodan Milošević je ultimativno zahtjevao 370

od jugoslavenskog državnog i partijskog vrha da mu odobri upotrebu sile kako bi ugušio pobunu na Kosovu. Istog dana, 28. veljače, Predsjedništvo SFRJ odobrava upotrebu vojske i uvodi izvanredno stanje na Kosovu. Gotovo istovremeno, specijalne snage srpske policije upale su u rudarska okna i ugušile štrajk albanskih rudara. Uhićeno je na stotine osoba, a pokrajinsko rukovodstvo je smijenjeno.

Suočena sa protivljenjem većinskog stanovništva Kosova, Srbija je izvršila vojno-politički pritisak na poslanike Skupštine Kosova. U vrijeme glasovanja o amandmanima, zgrada Skupštine Kosova je bila okružena tenkovima, vojskom i policijom, a pripadnici tajne policije su bili prisutni unutar zgrade.

U atmosferi izvanrednog stanja, bez potrebnog kvoruma, bez prebrojavanja glasova, i glasovanjem osoba koje su se tu zatekle, ali nisu poslanici, 23. ožujka 1989. godine Skupština SAP Kosova usvaja sporne ustavne amandmane.

Slovenija Za 1. prosinca 1989. godine (dan kada je nastala Kraljevina SHS) najavljuje se veliki srpski „miting istine“ u Ljubljani. Međutim, Slovenija je zabranila skup i on nije održan. U Ljubljani se sve završilo uhićenjem tridesetak srpskih prosvjednika zbog narušavanja javnog reda i mira, među kojima i nekoliko pravoslavnih svećenika. Već sutradan je u Srbiji započeo bojkot slovenskih proizvoda, a mnoga poduzeća raskidaju poslovne ugovore sa slovenskim poslovnim partnerima. Bitan utjecaj na uspjeh organizacije " Mitinga istine ", imala je Hrvatska, koja je blokirala prijelaze i zaustavila Miloševićeve pristalice na granicama republike.

Ivan Stambolić konstatira da Milošević nakon slovenskog kontraudara, kad mu nije uspio miting u Ljubljani, ide iz poraza u poraz.

371

Izazivanje rata

"Jeste li svesni da ste izabrali rat ? "

Borisav Jović, Beograd, 1991.g.

Pripreme

Jugoslavenska narodna armija je bila udarni dio Oružanih snaga SFRJ. Do kraja 1988. sastojala se od šest armija, Vojnopomorske oblasti, Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane i jednoga samostalnog korpusa. Krajem 1988. JNA je prema planu Jedinstvo prešla na vojno-teritorijalnu organizaciju u kojoj su armije zamijenjene vojištima, odnosno vojnim oblastima. Značajka nove organizacije bila je protuustavno podređivanje TO-a zapovjedništvima JNA u ratu, konkretno republičkih i pokrajinskih štabova TO-a u ratu zapovjedništvima vojišta, a postrojba TO-a zapovjedništvima korpusa.

Ovakva organizacija dijelom je funkcionirala i u miru što se vidjelo u Sloveniji i Hrvatskoj tijekom 1990. godine.

Od snaga JNA u Sloveniji, sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Istri, Gorskom kotaru, Lici, Kordunu i Banovini osnovana je 5. vojna oblast sa sjedištem u Zagrebu.

Peta vojna oblast sastojala se od podstožernih postrojba, četiri korpusa, od čega dva u Hrvatskoj i jedne pješačke divizije. Zrakoplovnu potporu 5. vojnoj oblasti pružao je 5. korpus Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane sa sjedištem u Zagrebu. Ostali, veći dio teritorija Hrvatske bio je podijeljen između 1. vojne oblasti i Vojnopomorske oblasti. Prva vojna oblast sa 372

sjedištem u Beogradu obuhvaćala je Slavoniju, preko 17. korpusa koji je imao sjedište u Tuzli. Vojnopomorska oblast sa sjedištem u Splitu bila je nadležna za jadransku obalu i dio sjeverne Dalmacije, a sastojala se od Flote, tri vojnopomorska sektora i korpusa kopnene vojske u Kninu. S ovakvom strukturom JNA je ušla u rat.

Ratni plan Ratni plan JNA bio je dio jedinstvenog plana obrane SFRJ. Od početka 1970ih godina ratni planovi oružanih snaga SFRJ vođeni su pod imenom Sutjeska.

Varijanta napada s Istoka bila je " Sutjeska-1 " a varijanta napada sa Zapada " Sutjeska-2 ". Od proljeća 1990. godine " Sutjeska-2 " bila je osnovni plan JNA. U zimu i proljeće 1991. godine, JNA je izradila svoju posljednju verziju ovog plana. Zapovjedništvu 5. vojne oblasti podređena je ojačana Gardijska mehanizirana divizija koja je bila razmještena u Beogradu i užoj Srbiji. Prema njoj su orjentirani Banjalučki i Tuzlanski korpus 1. vojne oblasti, kao i Kninski korpus Vojnopomorske oblasti.

Plan napada na Hrvatsku Ideju manevra snaga objavio je osobno Kadijević u svom pogledu na rat.

Prema njegovu priznanju zamisao ofenzive temeljila se na zahtjevu potpune blokade Hrvatske iz mora i zraka. Glavna zadaća bila je ipak na kopnu, plan je bio Hrvatsku ispresijecati na pravcima Gradiška – Virovitica; Bihać – Karlovac – Zagreb; Knin – Zadar i Mostar – Split. Najjača skupina JNA sastavljena od oklopno-mehaniziranih snaga angažirana je u istočnoj Slavoniji, s ciljem da se brzo probije prema zapadu, spoji sa snagama u JNA u zapadnoj Slavoniji i produži ka Zagrebu i Varaždinu, odnosno prema granici Slovenije. Istovremeno je planirano jačim snagama iz područja Herceg Novi – Trebinje s kopna blokirati Dubrovnik, izbiti u dolinu Neretve i na taj način pomoći snagama angažiranim u napadu na pravcu Mostar – Split. Prema očekivanoj provedbi dijela zadaće, trebalo je osigurati i «držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj», izvući preostale snage JNA iz Slovenije i nakon toga povući JNA iz Hrvatske. Već uporabljenim sastavima JNA trebalo je pridodati još 15 do 18 oklopnih, mehaniziranih i pješačkih brigada kopnene vojske. Za njihovu mobilizaciju, pripremu mobiliziranih i demobiliziranih postrojba kao i dovođenje na pravce uporabe planirano je 10 – 15 dana, što je ovisilo o stupnju njihove bojne spremnosti i udaljenosti od pravca uporabe.

Operacija je počela početkom druge polovice rujna 1991.

373

Izvršenje plana Pohod Armije na Hrvatsku u rujnu 1991. nesumnjivo je imao elemente razrađene ratnim planom " Sutjeska-2 ". Srpski problem bio je netransparentan ratni cilj zbog nesuglasja između Srbije i JNA koja je to trebala provesti u djelo. Srbija je bila za veliku Srbiju, a JNA za obnovu Jugoslavije. Nakon sukoba u Sloveniji, srbijanski politički vrh je od vojnog vrha tražio i dobio obećanje da će Armija glavne snage koncentrirati na crti: «Karlovac – Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek, Vinkovci – Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj način pokriti sve teritorije gde žive Srbi do potpunog raspleta, odnosno do konačnog slobodnog opredeljenja naroda na referendumu». Uz to je traženo da se iz Armije potpuno eliminiraju Hrvati i Slovenci. Na temelju ovog zahtjeva JNA je u drugoj polovici 1991. pokušala poraziti hrvatske snage.

14. svibnja 1990. je stigla zapovijed o razoružanju TO-a koja je realizirana u sljedećih tjedan dana. JNA je oduzela oružje TO Socijalističke Republike Hrvatske i pohranila ga u svoja skladišta. Armija je tvrdila da je oružje isključivo u nadležnosti vojske a ne republika i da postoji mogućnost da se oružje vrati ako republike osiguraju «dobre uslove zaštite». Iako su u dijelu općina osigurani uvjeti kvalitetne zaštite, oružje nije vraćeno.

Istovremeno, 15. svibnja u Generalštabu Oružanih snaga potpisana je zapovijed o preustrojavanju snaga u JNA sukladno novoj političkoj slici u zapadnim dijelovima Jugoslavije.

Krajem 1990. godine, unošenjem zadaće sprječavanja građanskog rata, promijenjena je doktrina postupanja JNA u izvanrednim prilikama. U odnosu na ponašanje na Kosovu, u postupcima Armije javlja se bitna novost – «tampon zona». S «tampon zonama» stavljen je znak jednakosti između tijela vlasti legalno izabrane politike i pobunjenih srpskih skupina.

374

" Desetodnevni rat " u Sloveniji

Rat u Sloveniji ili Desetodnevni rat (slovenski: Slovenska osamosvojitena vojna-Desetdnevna vojna) bio je kratkotrajni rat između Slovenije i Jugoslavije 1991. godine poslije proglašenja Slovenije kao neovisne države.

Redovitu rotaciju na čelu predsjedništva SFRJ, u kojoj je mjesto predsjednika trebao preuzeti hrvatski kandidat Stjepan Mesić, spriječio je srpskocrnogorski blok, čime je ozbiljno uzurpiran jugoslavenski ustav. Nakon što je srpsko vodstvo odbilo prijedlog Slovenije i Hrvatske o preustroju Jugoslavije u konfederaciju, a oružani incidenti se nastavili dnevnim ritmom, dvije republike su 25. lipnja 1991. godine proglasile neovisnost. Dva dana nakon proglašenja neovisnosti u Sloveniji je izbio kratkotrajni rat (od 27. lipnja do 6. srpnja) u kojem su lokalne jedinice JNA, popunjene uglavnom ročnim vojnicima, poražene u sukobu s malom slovenskom vojskom kojom je zapovijedao Janez Janša. Istovremeno je u Hrvatskoj počela otvorena pobuna na gotovo svim dijelovima zemlje koje naseljava srpsko stanovništvo.

Iako danas nakon proteka godina čak postoje i slovenski radovi u kojima se relativno dokazuje da su " prvi metak " ispalili Slovenci, potrebno je vratiti se u to vrijeme i malo ipak objektivnije pogledati širu situaciju koja je uopće dovela do desetodnevnog oružanog sukoba slovenske TO s jedinicima JNA. Možda početak stvaranja ozbiljnih planova Slovenije za izlazak iz federacije treba tražiti u " slučaju Janša ", kada je KOS 1988. optužio bivšeg referenta JNA u Sloveniji Janeza Janšu pod optužbom da djeluje za strane obavještajne službe. Pukovnik Kontraobavještajne službe JNA iz Beograda Aleksandar Vasiljević dao je Janšu uhititi, a vojni sud JNA osudio ga je na kaznu od 18 mjeseci zatvora, zato što je utvrđeno da je Janša kod sebe imao preslik zapovjedi zapovjednika 9. armije JNA, strogo povjerljivo br. 5044-3-8.1.88, o organizaciji i borbenoj gotovosti JNA. Cijelu stvar je započelo objavljivanje zapisnika sa sastanka čelnika JNA u Sloveniji u tjedniku " Mladina ", a za što se sumnjičio Janez Janša. Odvođenje Janše u pritvor JNA u Ljubljani i njegova osuda izazvali su u Sloveniji i u Ljubljani val prosvjeda, što je rezultiralo zahtjevom slovenske javnosti za odlaskom JNA iz Slovenije. Janša kasnije svjedoči kako su operativci SDS, prilikom pretrage njegovog stana i drugih prostorija, točno znali u kojoj ladici se nalazi sporni dokument, jer su odmah nakon ulaska otvorili ladicu i pronašli dokument.

Kako se situacija u SR Srbiji zahuktavala nasilnim promjenama čelnika dvaju autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, a potom i tadašnjeg rukovodstva 375

SR Crne Gore i postavljanjem Miloševiću odanih ljudi, kršeći sve tadašnje odredbe ustava i drugih zakona, tako su vodeći ljudi partijskih rukovodstava SR Hrvatske i SR Slovenije uvidjele opasnost koja se nadvija nad Jugoslaviju, njene republike i stanovništvo. Prvi potez prema odvajanju iz okvira SFRJ čini Slovenija odlaskom s 14. Izvanrednog kongresa KPJ, koji je održan 20. do 22. siječnja 1990. godine, u beogradskom centru "Sava", nakon upornih odbijanja svih predloženih amandmana na Ustav SFRJ, koji bi kako tako garantirali dosadašnju neovisnost i funkcioniranje republika, od strane Srba i Crnogoraca i njima podložnih zastupnika. Nakon odlaska Slovenije, slamka spasa Miloševiću je ostanak Hrvatske jer onda još uvijek postoji dovoljan broj republika koje bi tvorile SFRJ. Medjutim delegacija KP SR Hrvatske donosi odluku i tu odluku objavljuje svima na zasjedanju, preko svoj čelnog čovjeka Ivice Račana koji kaže da Hrvatska neće prisustvovati sjednici bez Slovenije. U tom trenu i hrvatska delegacija napušta konferenciju. Milošević će jednom izjaviti da je cijela stvar bila orkestrirana od strane Slovenaca koji su još toga jutra otkazali sobe u hotelu u Beogradu i spakovali svoje putne torbe pokazivajući slovensku praktičnost. Bilo kako bilo, bio je to okidač za sve buduće događaje na prostoru SFRJ. Nakon povratka u Sloveniju s " XIV. Vanrednog kongresa KPJ ", Kučan, tadašnji čelni čovjek KP Slovenije, bio je svjestan opasnosti koja prijeti od instrumenta moći SFRJ, a to je bila JNA i njen Generalštab pod direktnim utjecajem srpske struje u Jugoslaviji. Nakon određenih poteza Srbije i JNA, Kučan odlučuje da neće stvar prepustiti slučaju, nego naoružava pripadnike policije i tadašnje teritorijalne obrane za mogućnost sukoba. Prednost koju je imao na svojoj strani je ta da je Slovenija bila praktično etnički čista zemlja bez utjecaja elemenata nekih drugih nacionalnosti. Odgovor JNA je bio slanje malog broja pješačkih postrojbi, dana 27.06.1991., koje su sačinjavali vojni obveznici na služenju vojnog roka, koje bi trebale razoružati Slovence.

Medjutim, u tako malom broju, relativno slabo koordinirani i organizirani, bili su laka meta za oružane snage kojima je raspolagao Kučan, njih oko 50 000 naoružanih pješačkim i protuoklopnim naoružanjem. U trenu su se interventne snage JNA našle u okruženju i došlo je od oružanog sukoba između dvije strane. Slovenci tada okružuju vojarne JNA na njihovom području i blokiraju ih. Zbog izdvojenih skladišnih kapaciteta JNA na području Slovenije u odnosu na položaje vojarni, slovenske snage su jednostavno zauzele te objekte i tako još više ojačale svoje pozicije. Načelnik Generalštaba JNA, general Veljko Kadijević, predlaže opću vojnu akciju protiv Slovenije uporabom zračnih i kopnenih snaga koja bi uvela kontrolu nad odmetnutom republikom unutar slijedećih 24 sata. S obzirom na tadašnju snagu JNA to je bila vrlo realna procjena i Slovenci su to znali. Medjutim 376

Milošević i Jović se boje intervencije zapadnih zemalja, koje neumoljivo prate događaje u SFRJ korištenjem svih mogućih metoda svojih obavještajnih zajednica. U medjuvremenu, čelni ljudi Srbije, nastoje prikazati građanima Jugoslavije na šta je sve Slovenija spremna i o kakvim ljudima se radi korištenjem onoga za čim će u skoroj budućnosti konstatno posezati – namještenom propagandom koju je uspostavio KOS ( Kontra-obavještajna služba JNA ). Pošto su se jedinice u garnizonima nalazile u izolaciji i okruženju slovenskih snaga, ukrcavaju hranu u jedan helikopter i davaju instrukcije pilotu da ih dostavi garnizonu smještenom u Ljubljani. Pilot helikoptera je " slučajno " Slovenac. Mladi pilot izvršava zapovjed i odlijeće prema svom cilju. Spazivši ga, slovenska strana upozorava JNA, odnosno generala Aksentijevića, da okrene helikopter ili će ga srušiti. Pilot svo to vrijeme ne zna da se odigrava prava drama koja će dovesti do strašnih posljedica, jer je komunikacijski potpuno izoliran. Pošto JNA ignorira upozorenja slovenske strane, s balkona jedne zgrade, pripadnik slovenskih oružanih snaga ispaljuje raketu prema helikopteru i obara ga. Mladi pilot pogiba, a na mjestu pada helikoptera osim njegovog napola spaljenog tijela nalazi se razbacan kruh i druge namirnice koje je prevozio. Kompletan događaj snima kamera i materijal izlazi odmah u javnost. Srbi u Srbiji, slijepi i kratkovidni zbog nasjedanja na obećanja jednog, kako će se kasnije vidjeti, potpunog luđaka, promatraju scene u nevjerici.

Započinjanje napadnih operacija protiv Hrvatske

Prvo otvoreno djelovanje JNA na prostoru Hrvatske, odnosno prva faza izvođenja napadnih operacija, je intervencija JNA u Pakracu, gdje je prvi put provedeno razdvajanje sukobljenih strana i gdje je bilo prvo otvaranje vatre između JNA i MUP-a RH. Pokret jedinica JNA naredio je direktno predsjednik predsjedništva SFRJ, Borisav Jović. Kasnije slijedi ponavljanje na Plitvicama, u Borovu Selu i Glini. Za to je razdoblje karakteristično da nema velikih teritorijalnih pomaka. Armija djeluje na način da onemogući hrvatsko djelovanje i omogući održanje srpske pobune. Paradigma tog djelovanja je primjena plana za uklanjanje izvanrednih prilika " Radan " na Knin i dio Like u proljeće 1991. Početkom travnja JNA je zatvorila sve prometnice koje su vodile u pobunjena područja u sjevernoj Dalmaciji i Lici.

Pod parolom «razdvajanja sukobljenih strana» JNA nije puštala ulazak hrvatske policije na to područje. Na taj je način cijela Kninska krajina i područje Like s većinskim srpskim pučanstvom dobilo «čuvara » koji je omogućavao učvršćivanje vlasti pobunjenih Srba.

Istovremeno sa sukobom u Sloveniji počela je druga faza djelovanja Armije u 377

Hrvatskoj, širenje pobune na nacionalno miješana područja i zajedničko djelovanje dijela Armije i naoružanih sastava pobunjenih Srba. Glina je prvo područje na kojem je demonstrirana nova taktika, a njezin vrhunac je bilo zauzimanje Baranje krajem kolovoza.

Treća faza trajala je od kraja rujna 1991. do početka siječnja 1992. Ovo razdoblje obilježio je otvoreni rat. Ponovno ga je odredila Armija svojim djelovanjem. Ona u ovom razdoblju nije imala ni blizu toliko uspjeha koliko do tada iako je angažirala značajan dio svog potencijala u otvorenoj napadnoj operaciji. Osnova operacije bio je modificirani ratni plan " Sutjeska-2 ".

Ovaj plan je godinama dorađivan za slučaj napada Zapada na Jugoslaviju.

Plan je predviđao da će napadač u prvim danima rata imati uspjeha, zauzeti dio Jugoslavije, a da će nakon sređivanja stanja i prelaska društva na ratno življenje, Oružane snage SFRJ provesti uspješnu oslobodilačku operaciju angažiranjem snaga iz dubine, uglavnom iz sastava 1. vojne oblasti.

Početkom 1991., u vrijeme dok je vojna sila Hrvatske bila simbolična, bilo je planirano ojačavanje 5. vojne oblasti s ojačanom Gardijskom mehaniziranom divizijom iz uže Srbije. Upravo su ove snage u rujnu 1991. bile predviđene da iznesu glavni teret ofenzive protiv Hrvatske. Osim 1. vojne oblasti, značajnu zadaću je dobio i Kninski korpus, jer je 5. vojna oblast dijelom vezana, dijelom blokirana, a dijelom razbijena i zarobljena.

Neuspjeh ofenzive priznat je početkom listopada 1991. i za njega je znao najuži krug srbijanskih političara i vojnih dužnosnika. Najvažniji razlog, uz nedostatnu mobilizaciju, bio je neuspjeh Gardijske divizije koja je trebala biti glavni faktor srpske pobjede. Operativni razvoj divizije u istočnoj Slavoniji i Srijemu nije uspio, štoviše ona se dijelom i rasula što je odredilo daljnji tijek rata. S tim je JNA odustala od namjere da porazi Hrvatsku vojsku, zadržala se na opciji izvlačenja okruženih snaga i otimanja teritorija na kojem je srpsko stanovništvo bilo većinsko ili vrlo brojno. S tom su opcijom prevagu odnijela gledišta srbijanskih političara da JNA treba braniti granicu područja gdje žive Srbi. To je olakšalo opću zadaću JNA, ali je bilo i klica sloma Republike Srpske Krajine. Praktično, od 10. listopada 1991. JNA je djelovala s ciljem da očisti teritorij koji je ostao slobodan u zaleđu njezinih snaga. Najzahtjevnija zadaća bilo je osvajanje Vukovara i Armiji je trebalo puna dva mjeseca da je realizira. Dubrovnik se, unatoč dugim nastojanjima JNA da ga zauzme, ipak održao čemu je pomoglo i njegovo visoko mjesto na karti svjetske spomeničke baštine. Iznimka od ovih slučajeva bili su taktički pomaci na crti u zapadnoj Slavoniji (Lipik – Pakrac) i istočnoj Slavoniji (Županja, Vinkovci i Osijek).

Iako su učinjeni pomaci u zapadnoj Slavoniji, sjevernoj Dalmaciji i južnoj Hrvatskoj, operacija brzog zauzimanja Hrvatske, prema modificiranom planu 378

" Sutjeska-2 ", je doživjela neuspjeh.

Djelovanje Srbije tijekom rata

Danas, kada se sve sagleda, neosporan je pokušaj Srbije za uspostavom dominantnog položaja unutar SFRJ, praktički ponavljanjem sustava Kraljevine Jugoslavije. Međutim, početkom raspada sustava federacije, taj cilj je bio ugrožen. Jedini način ostvarenja bio je održanje federacije po svaku cijenu. U tom smislu krenulo se na rušenja vlasti po pokrajinama i republikama, mijenjanje ustava i ukidanje ustavno - pravnog položaja pokrajina unutar SR Srbije, a potom i otvorene uporabe federalne vojske u svoje svrhe.

Nakon potpisivanja sporazuma o prekidu vatre u Sarajevu, 03.01.1992. i aktiviranja mandata UNPROFOR-a nekoliko mjeseci kasnije, JNA se povukla, kao takva, s prostora Hrvatske. Međutim, u određenom dijelu to je bilo samo provizorno. Postoji cijeli niz naredbi vojnog vrha u Beogradu o upućivanju na šestomjesečne pa i godišnje i višegodišnje rasporede viših i nižih oficira JNA na službu u okupirani dio Hrvatske, pod kontrolom Srba, a praktički zaštitom UNPROFOR-a. Osim toga, neupitno je da SVK ne bi niti postojala bez, prvenstveno tehnike koju je ostavila JNA, a potom, s obzirom na nikakvu gospodarsku situaciju, opće siromaštvo, ogromnu stopu kriminala i loše sustave državne uprave i kontrole unutar RSK, i veliku financijsku i drugu logističku pomoć iz Srbije, odnosno tada SR Jugoslavije, koju su činile Srbija i Crna Gora, ali koja nije priznata kao formalno - pravna nasljednica SFRJ. 379

Najočiglednije djelovanje Srbije se očitavalo kroz moćnu figuru Slobodana Miloševića čija riječ je bila konačna u svim bitnijim odlukama srpskih pobunjenika u Hrvatskoj. Nadalje, određeni krug visokih vojnih oficira u Srbiji, neupitno odan Miloševiću, bio je uvijek dio svih planiranja i izvršavanja napadnih akcija SVK, a i VRS u susjednoj BiH. Iz proračuna Srbije ( SR Jugoslavije ), isplaćivane su plaće oficirima pod oznakama SVK. Sve u svemu, Srbija je bila glavni motor trajanju RSK, tvorevine pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Bez pomoći Srbije, RSK i vojska koju su organizirali ne bi postojala duže od jedne godine.

Zbog svog djelovanja i organizacije pobune i vođenja rata u Hrvatskoj i BiH, Vijeće sigurnosti UN-a, nametnulo je SR Jugoslaviji jake sankcije i potpuno ju izoliralo iz međunarodnog političkog života. Stisnuta ekonomskom krizom i porastom unutarnjih nemira, posebno na Kosovu, Srbija je bila primorana na mijenjanje " taktike ". Odbijanje Vance - Owenovog plana od strane bosanskih Srba, označio je određenu prekretnicu, barem javnu, u odnosima Srbije i pobunjenih Srba u Hrvatskoj i BiH i njihovih tvorevina. Srbija je Republici Srpskoj ( tvorevina pobunjenih Srba u Bosni i Hercegovini ), a samim tim, posljedično i RSK, nametnula određene sankcije, odnosno potpuno su prekinuli opskrbu naftom i logističkim potrebama za dvije vojske Srba u BiH i Hrvatskoj. Uz ukupno lošu materijalnu situaciju RSK, te sankcije su značile potpuni financijski i gospodarski slom. I sama Srbija trpila je ogromne štete sankcijama uvedenima od strane VS UN-a, tako da je ekonomska situacija bila potpuno kaotična. Inflacija je rasla na dnevnoj razini. Mjeseci ratovanja i financijskog održavanja dvaju područja pod kontrolom Srba uzeli su svoj danak, jer i prije 1990., Srbija se nalazila u grupi slabije razvijenih republika unutar federacije.

380

Srbija nakon rata

Daytonski sporazum

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini ili Daytonski sporazum naziv je mirovnoga dogovora iz baze zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, SAD, o uređenju Bosne i Hercegovine nakon rata 1992-1995.

Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995.

U sklapanju i sastavljanju sporazuma kao predstavnik srpske strane u sukobu nalazio se Slobodan Milošević. Tako da je praktički " interese " pobunjenih Srba u BiH, zastupala Srbija i Milošević. Još jednom se dokazalo kako je glavnu riječ tijekom cjelokupnog sukoba na prostorima Hrvatske i BiH, imala upravo Srbija na čelu sa Slobodanom Miloševićem.

Gubitak Kosova

Smatra se da je raspad Jugoslavije počeo malo manje od godinu dana nakon 381

smrti Josipa Broza Tita kada u proljeće 1981. godine Kosovski Albanci zahtjevaju status republike za Kosovo. Tijekom masovnih demonstracija koje će biti zaustavljene samo proglašenjem opsadnog stanja 9 ljudi će poginuti, a 250 će biti ozlijeđeno. Kao odgovor na pojavu "Albanskog nacionalizma" dolazi do rasta srpskog nacionalizma koji poziva na zaštitu " ugroženih " Srba na Kosovu. Borbeni krik tih poziva će postati navodno silovanje (žrtva kao i istražitelji je pričala i o samoozljeđivanju i o silovanju bocom kosovskog srbina Đorđa Martinovića, od strane Albanaca. Manje od mjesec dana nakon ovog događaja (25. svibanj 1985) SANU je počela raditi na svom poznatom memorandumu o srpskoj situaciji u Jugoslaviji.

24. rujna 1986. glavne točke kontroverznog memoranduma SANU izlaze u Večernjim novostima u kojima autori između ostalog pišu da "Albanci vrše genocid nad Srbima" te da se "200,000 Srba iselilo sa Kosova u zadnjih 20 godina i da ubrzo nijedan više neće ostati" ako se "nešto radikalno ne promijeni". Predsjednik Srbije Ivan Stambolić je odmah po objavljivanju izjavio da je memorandum "smrtonosni ratni manifest za srpske komesare", ali taj njegov protest prolazi bez reakcija. Sljedećih dvanaest mjeseci prolazi u porastu srpskog nacionalizma i borbi za vlast koja završava smjenom Stambolića koji je jasno osudio memorandum i Miloševićev govor na Kosovu ("Nitko ne sme da Vas bije"). On je na glasovanju lige komunista Srbije poražen od Miloševića koji postaje novi čelnik srpske komunističke partije.

Nakon što je na Kosovu počela pobuna Albanaca koji su tražili neovisnost pokrajine od Srbije, započeo je posljednji Jugoslavenski rat. Oslobodilačka vojska Kosova (OVK), sastavljena od radikalnih Albanaca, počela je sa oružanim napadima na srpske vojnike još od 1996. Po nekim mišljenjima, OVK je financirana od albanske dijaspore. JNA je smatrala da je OVK "teroristička organizacija", dok su je pak Albanci doživljavali kao "vojsku oslobođenja". 1998., čak je i američki State Department okarakterizirao OVK kao "terorističku organizaciju". Human Rights Watch je upozorio da OVK grubo krši ljudska prava zbog otmica i napada nad Srbima, pa i nad Albancima koji surađuju sa srpskim vlastima, te pljački srpskih kuća.

Službena vlast Beograda je tada optuživala Albance separatiste da planiraju stvoriti Veliku Albaniju. SAD je zadržao sankcije protiv Srbije zbog eskalacije nasilja na Kosovu, iako je prema Daytonskom sporazumu određeno ukidanje svih sankcija. Obrazac je uvijek bio isti: OVK napadne srpsku policiju ili vojsku, koja potom brutalno uzvrati što često rezultira civilnim žrtvama.

11. kolovoza 1997. albanske novine objavile su izjavu OVK-a koja preuzima odgovornost za napade na srpske policajce, među kojima su i napad na srpskog službenika državne sigurnosti 3. srpnja kod ceste Podujeve-Kerpimeh 382

i na dva službenika 4. srpnja kod Runika. Uslijedili su oružani sukobi JNA i OVK u dolini Drenica, u kojima su se našli i mnogi nedužni civili. U području Likošani je nakon toga nastradalo 60 albanskih civila i 4 srpska policajca. KFOR snage ulaze na Kosovo.

5. ožujka 1998. srpska policija je počela proganjati Adema Jasharija, jednog od pripadnika OVK, u selu Donje Prekaz. Usljedila je masovna oružana borba oko Jasharijevog skloništa koja je rezultirala njegovom smrću te ubijanjem daljnih 60 Albanaca, od kojih su 18 bili žene and 10 su bili mlađi od 16 godina. Zapadni mediji i političari kritizirali su Beograd zbog takvih postupaka. Ibrahim Rugova odbijao se tijekom tog razdoblja sastati sa srpskim političarima. Sastao se sa Miloševićem 15. svibnja, ali nije bilo nikakvog napretka u zategnutim srpsko-albanskim odnosima. U međuvremenu, OVK je napredovala po Kosovu, opkolivši Peć, Đakovicu te uspostavivši svoj glavni grad u Mališevu. 25. svibnja 1998. osam pripadnika albanske obitelji Hamzaj je ubijeno od srpske policije u selu Lybeniq, no zbog potpune blokade srpskih vlasti, pristup međunarodnih humanitarnih organizacija tom području nije bio omogućen. Obitelj Hamzaj je smaknuta ispred svoje kuće, koja je potom zapaljena.

26. rujna dogodio se obračun u Gornjem Obrinju u kojem su, ponovno tijekom operacija protiv OVK, JNA i srpska policija smaknuli između 18 i 21 člana obitelji Delijaj, od kojih su mnogi bili djeca. Beograd je ponovno zanijekao odgovornost za incident. 29. siječnja 1999., srpske snage djelovale su na Rogovu u kojem je srpska policija ubila 24 Albanca u napadu na lokaciju u Rogovu selu za koje se sumnjalo da je bilo skrovište pobunjenika, čime je situacija ponovno eskalirala.

Zbog otvorenog rata koji je izbio 1998., procjenjuje se da je oko 200,000 Albanaca protjerano sa Kosova. 15. siječnja 1999., u Račku otkriveno je 40 do 45 Albanaca ubijenih od strane srpskih trupa. Iako je Beograd objavio da su ubijeni Albanci zapravo bili pripadnici OVK-a, a ne civili, mnogi su izrazili sumnju u točnost tog objašnjenja dok su reakcije u svijetu bile u rasponu od zabrinutosti do osude. Vijeće sigurnosti UN-a osudilo je krvavi događaj, koji je kasnije postao jedan od temelja za tužbe za ratne zločine protiv Miloševića na Međunarodnom sudu. TV kamere OESS-a zabilježile su SAD-ovog ambasadora Williama Walkera kako hoda pored leševa Albanaca.

Nakon toga, održao je konferenciju na kojoj je osudio taj čin.

Operacija " Allied force " Incident je označio prekretnicu u ratu jer je Međunarodna zajednica izgubila strpljenje sa Miloševićevom agresivnom politikom i odlučila vojno 383

intervenirati kako bi se spriječila daljnja eskalacija na Balkanu. Clintonov Ministar obrane William Cohen je održao govor u kojem je izjavio da je ovo "borba za pravdu nad predstojećim genocidom". NATO dužnosnici su potom zaprijetili da će započeti vojnu intervenciju ako se JNA ne povuče iz Kosova i dopusti da se mirovne snage rasporede tamo. Madeleine Albright je također snažno zagovarala dogovor i vršila pritisak na obje strane kako bi bio prihvaćen kompromis koji bi završio sukob.

Richard Holbrooke sastao se posljedni put sa Miloševićem u ožujku 1999. i ponudio mu zadnju šansu da prihvati ugovor u Rambouilletu, po kojem bi Kosovo dobilo natrag svoju autonomiju, OVK se razoružala, a mirovne snage i NATO se rasporedili na to područje. Milošević je odbio, što je dovelo do NATO-ovog bombardiranja SRJ, koje je trajalo 78 dana, od 22. ožujka do 11. lipnja 1999. Borbeni zrakoplovi većinom su polijetali iz baza u Italiji i na Jadranskom moru. Tijekom 10 tjedana bombardiranja Srbije, NATO zrakoplovi izveli su 38,000 borbenih misija, većinom napadajući vojna postrojenja i skladišta oružja Srbije u gradovima Beograd, Niš i Novi Sad, dok je Crna Gora pošteđena zračnih napada. Istodobno, srpska vojska pojačala je napade po Kosovu. Tako se 25. ožujka odigrao obračun u Velikoj Kruši, u kojem je ubijeno 44 albanskih civila, 26. ožujka u Suvoj Reci u kojem je srpska policija smaknula 48 albanska civila, sve pripadnika obitelji Berisha, a 28. ožujka u Izbici, u kojem je ubijeno 120 Albanaca, navodno sve civili.

Rusija se protivila vojnoj akciji, ali nije ništa poduzela kako bi stala na stranu Miloševića. Nakon odlaska OESS-a sa Kosova 20. ožujka, razina incidenata i samovoljnih ubijanja je dramatično porasla. Istog dana JNA i policija su ušle u selo Trnava (Podujevo) i počeli granatirati kuće. Dok su ljudi bježali, granata je pogodila traktor. Kotlina, područje 6 km jugozapadno od Kačanika, je napadnuto 24. ožujka: selo je prvo raketirano topništvom, a onda je JNA upala sa tenkovima. Otprilike 500 žena i djece je poslano kamionom u Kačanik. 22 leša je pronađeno u dva bunara. Navodno je od tih 22 žrtve bilo 11 nenaoružanih OVK boraca u civilnoj odjeći.

Jedan od bizarnijih pokušaja Miloševića da izađe iz krize dogodio se 12. travnja, kada je jugoslavenski parlament prihvatio Vladinu odluku o pristupanju Beograda Savezu Rusije i Bjelorusije. Milošević je istodobno poslao pismenu poslanicu predsjedniku Jeljcinu, koju je Miloševićev brat u Moskvi, Borislav, predao ruskom Ministarstvu vanjskih poslova. U njoj se službeno traži primanje Jugoslavije u Savez Rusije i Bjelorusije. Ipak, Moskva nije pristala na ideju, naglasivši da bi se "prvo trebala razriješti situacija na Kosovu".

23. travnja NATO raketa je pogodila zgradu Radio televizije Srbije te na 24 384

sata prekinula emitiranje programa, navodno zbog propagandnih poruka Miloševićevog režima.

7. svibnja dogodio se još jedan incident kada je NATO bombardirao kinesku ambasadu u Beogradu, gdje su poginula tri kineska novinara, što je izazvao snažan prosvjed Pekinga. NATO se ispričao, navevši da je za sve kriva zastarjela karta grada te da ambasada nije pogođena namjerno. NATO je bombardirao zatvor Dubrava (grad Istok) 19. svibnja, te još jednom 21. svibnja, zbog čega je poginulo oko 19 albanskih zatvorenika. Drugi su pak pokušali pobjeći usred kaosa. 22. svibnja, oko 1.000 zatvorenika je dovedeno u zatvorsko dvorište, gdje je na njih otvorena vatra od stražara, u kojoj je ubijeno najmanje 70 zatvorenika.

Nakon nekoliko tjedana vojne kampanje, JNA se i dalje odbijala povući sa Kosova, tako da je 28. svibnja Tony Blair odletio u Washington te se savjetovao sa Billom Clintonom oko moguće kopnene ofenzive na Srbiju, iako je upozorio da bi trebali mjeseci dok se skupi dovoljno vojnika za to.

Iako su srpski vojnici postavili makete tenkova kako bi zavarali NATO, štete su ipak bile sve veće, pri kraju su se počele bombardirati i energetske stanice u Beogradu, tako da je Milošević na kraju prihvatio uvjet povlačenja JNA i ulazak KFOR-a na Kosovu. Time je 11. lipnja službeno završila NATO-ova kampanja i rat. Oko 750,000 protjeranih Albanaca moglo se potom vratiti natrag na Kosovo, ali je oko 100,000 Srba od straha napustilo to područje.

Intervencijom NATO snaga, JNA se povukla iz Kosova, iako je ono ostalo dijelom Srbije. Međutim, 10 godina kasnije, Kosovo je proglasilo neovisnost, a priznalo ga je preko 60-ak država UN-a, što je i dalje predmetom raznih kontroverzi.

Jedan događaj iz perioda djelovanja NATO zračnih snaga po Srbiji je interesantan vojnim stručnjacima, poglavito zrakoplovnim. Naime, od kada je USAF razvio stealth bombarder F-117 Nighthawk i djelovao njime u nekoliko misija, nisu izgubili niti jedan jedini primjerak tog zrakoplova do misije napada na Srbiju. Srbijanska protuzračna obrana, jedina u svijetu, uspjela je srušiti jedan od tih nevidljivih zrakoplova. Zapovjedništvo NATO snaga i američkog zrakoplovstva isprva su negirali događaj, ali onda su ipak popustili i priznali da im je oboren jedan bombarder.

Proglašenje neovisnosti Kosovo, bivša autonomna pokrajina Republike Srbije, 17. veljače 2008. jednostrano je proglasilo neovisnost od Srbije. Na izvanrednoj svečanoj 385

sjednici kosovskog parlamenta, za Deklaraciju o neovisnosti izjasnilo se svih 109 prisutnih zastupnika. Kosovo je još od 1999., nakon što je NATO bombardirao Srbiju, bilo pod upravom UN-a, ali se još uvijek vodilo kao dio Srbije, tako da je ta deklaracija bila prvi korak k neovisnosti. Još u srpnju 2007. su SAD dale do znanja da će priznati novonastalu državu: nakon sastanka kosovskog izaslanstva s američkom državnom tajnicom Condoleezzom Rice u Washingtonu, kosovski premijer Agim Ceku je izjavio kako su dobili američka jamstva da će nakon novih 120 dana pregovora s Beogradom, Kosovo dobiti neovisnost: " Pokazali smo dobru volju da razgovaramo i s Beogradom kako bi izgradili normalne odnose, i kako bi svi pridonijeli miru, stabilnosti i sigurnosti regije", kazao je kosovski premijer.

Neovisnost Kosova je uvjet stabilnosti u regiji i u jugoistočnoj Europi ", dodao je.

Vlada Srbije još je iste večeri donijela odluku o poništenju te deklaracije kao protupravnog čina privremenih institucija u Prištini, a potom je sazvala izvanrednu sjednicu Skupštine Srbije. Sjednica je održana 18. veljače i na njoj je 225 zastupnika glasalo za potvrdu odluke Vlade o poništenju jednostranog proglašenja neovisnosti Kosova. Nije bilo suzdržanih ni glasova protiv, dok poslanici LDP-a, LSV-a i SVM-a nisu glasovali.

Neovisnost Kosova podijelilo je međunarodnu zajednicu: većina Zapadnih zemalja podržala je taj čin, dok su Rusija i Kina oštro osudile takav postupak:Kineski veleposlanik Wang Guangwya je izrazio zabrinutost zbog kosovskog poteza rekavši kako on predstavlja "izazov temeljima međunarodnog prava", te pozvao na nastavak pregovora Prištine i Beograda o statusu Kosova.

Danas se opet situacija zaoštrava, čak dolazi do blokada graničnih prijelaza.

Otvoreni sukobi na sjeveru Kosova, gdje prebiva većinska srpska populacija, dio su svakodnevnice.

Ali za pretpostaviti je da će jedan od uvijeta ulaska Srbije u EU, biti baš priznavanje neovisnosti Kosova.

Pad Miloševića

U dvije godine nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu, podrška je Miloševiću u Srbiji opadala jer je, pored propagandnih makinacija, većina stanovništva počela shvaćati da se ratni ciljevi nisu ostvarili, usprkos djelomičnom uspjehu priznanja Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine. Još je teži bio teret beznađa nastao pustošenjem ekonomije, raslojavanjem društva, manipulacijama, korupcijom i općom 386

besperspektivnošću s utegom Kosova kao stalnom potencijalnom prijetnjom.

Godine 1996. i 1997. dovele su do izbornih prjevara u kojima je Milošević zadržao vlast (srbijanska opozicija je bila bez snažnije vanjske podrške, a u nacionalnopolitičkim pitanjima se nije bitnije razlikovala od Miloševića).

Prijelom je došao razbuktavanjem ustanka Albanaca na Kosovu 1998. i vojnim gušenjem pobune, praćene masovnim deportacijama albanskog stanovništva. Nakon raznih diplomatskih podvala, zapadu je dosadila Miloševićeva politika i došlo je do zračnih napada NATO saveza na Srbiju, sa rezultatom povlačenja srpskih snaga sa Kosova i stavljanja pokrajine pod međunarodni protektorat.

Poraz na Kosovu, spojen s izbornim prevarama, zamorom naroda od općeg osiromašenja i izoliranosti te financijskom podrškom zapadnih zemalja srbijanskoj opoziciji, kulminirao je u masovnim protestima u listopadu 2000. godine, koji su srušili Miloševića s vlasti. Uhićen od novodošlih srpskih političara zbog korupcije i nasilja, predan je, pod pritiskom zapadnih zemalja (prije svega SAD i članica EU) u lipnju 2001. Međunarodnom sudu u Haagu za zločine u bivšoj Jugoslaviji. Optužnica ga je teretila za ratne zločine i genocid u Bosni i Hercegovini, te zbog zločina na Kosovu i u Hrvatskoj.

Suđenje Miloševiću, zbog ratnih zločina na Kosovu i Hrvatskoj, te genocida u Bosni i Hercegovini, počelo je 12. veljače 2002. u Haagu. Sam je Milošević odbio priznati formalnu jurisdikciju Haaškog suda, ali nije pasivno promatrao izvođenje dokaza, nego je vodio osobnu obranu uz pomoć niza pravnih i drugih stručnjaka iz Srbije i svijeta. Proces je u početku izazvao veliku medijsku senzaciju, ali kako je vrijeme odmicalo, suđenje Miloševiću pažljivo je praćeno uglavnom u Srbiji. Haaško tužilaštvo je u svojoj optužnici iznijelo jasnu namjeru da Miloševića osudi za pokušaj realizacije projekta Velike Srbije, pa je tako taj proces svrstan u kategoriju ideoloških procesa, s kojim je na neki način namjeravano izreći povijesnu presudu. Ukratko, teza tužilaštva se mogla svesti na to da je Milošević direktno odgovoran za agresiju i ratove na području bivše Jugoslavije s ciljem da stvori državu u kojoj će živjeti svi Srbi, ne obazirući se na republičke granice, koje su postale međudržavnim po sudu Badinterove komisije. Milošević je ipak tvrdio da su republike Hrvatska i Bosna i Hercegovina izvršile nelegalnu secesiju od Jugoslavije, te da se srpski narod u tim zemljama sâm i spontano podigao na ustanak protiv vlasti tih zemalja, bez uplitanja Srbije. Također, tvrdio je da je SRJ imala pravo na vojnu intervenciju na Kosovu radi očuvanja teritorijalnog integriteta zemlje,( Zanimljiva teza koja odobrava uporabu sile na Kosovu s ciljem vraćanja ustavno - pravne kontrole, ali osporava i optužuje sličan, ali izuzetno blaži, pokušaj Hrvatske 1990. i početkom 1991., da učini to isto na teritoriji Hrvatske ) te da je intervencija NATO saveza 387

protuzakonita vojna agresija. Problematičnost pristupa Haaškoga tužiteljstva, kao i realna težina dokazivanja povijesne krivnje bilo koje nacionalne ideologije, doveli su, tijekom trajanja suđenja, do spornih ocjena: po jednima, Miloševićeva je krivnja u agresiji na BiH, Hrvatsku, te zločine na Kosovu, nedvosmisleno dokazana; po mišljenju drugih, optužnica nije uspjela dokazati glavne teze, prije svega zbog neprisutnosti materijalnih dokaza koji bi direktno potvrđivali Miloševićevu upletenost u pojedine ratne zločine.

Tužilaštvo je oko dvije godine iznosilo optužnicu, a kroz sud je prošao niz visoko rangiranih svjedoka (među njima, Ibrahim Rugova, Stjepan Mesić, Paddy Ashdown itd.). Miloševićeva je obrana počela koncem 2004. godine i usredotočila se na pokušaje dokazivanja krivnje NATO saveza i vođa zemalja zapadnih država u ratu protiv SRJ 1999. godine. Sam je proces bio sve češće prekidan zbog pogoršavanja Miloševićeva zdravlja, što je dovelo do zahtjeva Miloševića da se pusti na liječenje u Rusiju. Zahtjev je odbijen, jer Milošević nije dokazao da je Moskva jedino mjesto na kome on može biti liječen. 11. ožujka 2006., Slobodan Milošević je pronađen beživotan u svom krevetu u pritvorskoj jedinici UN-a u Scheveningenu.

Konačan razlaz Srbije i Crne Gore

Savezna Republika Jugoslavija (skraćeno SRJ) stvorena je 24. travnja 1992. odlukom Saveznog vijeća SFRJ, kao zajednička država Srbije i Crne Gore.

Dana 14. ožujka 2002., službenici SR Jugoslavije, Republike Srbije i Republike Crne Gore, uz nazočnost visokog predstavnika Europske unije, potpisali su Polazne osnove za preuređenje odnosa Srbije i Crne Gore, kojima je predviđeno da SRJ ubuduće nosi naziv Srbija i Crna Gora. Dana 4. veljače 2003. formirana je Državna zajednica Srbija i Crna Gora utemeljena na ravnopravnosti dviju država članica, tj. Srbije i Crne Gore.

21. svibnja 2006. godine u Crnoj Gori održan je referendum na kojem je s 55,5 % pobijedila opcija za neovisnost. 3. lipnja 2006. godine Crna Gora je i službeno proglasila neovisnost, čime je Državna zajednica Srbija i Crna Gora prestala postojati. Međutim, sjeme razlaza posijano je još devedetih, kada je Momir Bulatović, u ime Crne Gore prihvatio i potpisao sporazum, odnosno plan lorda Carringtona po kojem bi sve republike bivše Jugoslavije trebale postati nezavisne države uz slabe ekonomsko - trgovinske veze. Nakon povratka u Podgoricu, prema svojim riječima, Bulatović je bio podvrgnut neviđenom pritisku da povuče potpis što je ipak na kraju i učinio. Njegov potpis na planu značio bi konačan kraj SFRJ i eliminiranje bilo kakve mogućnosti uporabe JNA ili ratne opcije uopće na prostorima bivše 388

federacije, iako je do trena konferencije u Haagu, Hrvatska bila u plamenu rata.

Na tragu osamostaljenja Vojvodine ?

Skupština Vojvodine je 14. prosinca 2009. svečano proglasila novi Statut Vojvodine. Svečana sjednica je protekla bez većeg dijela opozicije, bez predsjednika Srbije i bez premijera.

Novi Statut je pripreman mjesecima i digao je pravu buru u srpskim političkim i javnim krugovima. Većina tvrdi da je ovo samo prvi u nizu koraka za ostamostaljenjem Vojvodine, što službeni politički krugovi te regije poriču. Pritisci radikalnih srpskih struja u Srbiji su toliki, da se vodstvo Vojvodine mora gotovo svaki dan pravdati i praviti očitovanja za pojedine članke novog statuta. Novi statut pruža ipak malo veću autonomiju za tu regiju nego ju je ona do sada imala u odnosu na politiku koja se vodi iz Beograda.

Srbi, prema popisu iz 2002., čine 65,5 % u ukupnom broju stanovništva u toj regiji. Ali postavlja se jednostavno pitanje. Ako se eliminiraju iz jednadžbe radikalne srpske struje unutar Vojvodine, da li se ostatak srpskog pučanstva doista ima razloga protiviti se osamostaljenju jedne od prirodno ( poljoprivredno ) najbogatijih regija ovog dijela Europe ? Da li je donošenje statuta samo prvi korak u budućem djelovanju Vojvodine na međunarodnoj razini kao neovisne države ?

389

Reintegracija Podunavlja Ostvarivanje preduvjeta Krajem 1991. godine oko jedne trećine teritorija Republike Hrvatske bilo je pod okupacijom. Nakon zaustavljanja velikosrpske agresije i postizanja međunarodnog legitimiteta priznanjem državnosti 15. siječnja 1992. godine, najvažniji cilj hrvatske politike bio je ostvarivanje punog suvereniteta i teritorijalnog integriteta RH. Do potpune realizacije toga cilja došlo je tek 15. siječnja 1998. godine u Borovu, svečanim činom predaje uprave hrvatskog Podunavlja iz nadležnosti UN-a (UNTAES - United Nations Transitional Administration to Eastern Slavonia) pod ingerenciju hrvatskih vlasti.1 Ipak, ključni događaj kojim je iniciran politički okvir mirne reintegracije preostalog dijela Hrvatske (hrvatsko Podunavlje) nakon oslobodilačkih vojnoredarstvenih akcija „Oluja“ i „Bljesak“ 1995. godine, bio je tzv. Erdutski sporazum od 12. studenog 1995. godine. Iako je riječ o jednom od najjednostavnijih i najbrže postignutih političkih dogovora, put do Erduta i otvaranja perspektive mirne reintegracije nije bio niti brz niti jednostavan.

Iz relativno bliske historiografske perspektive promatranja događaja i društvenih procesa koji su obilježili Domovinski rat i stvaranje hrvatske države tijekom devedesetih godina 20. stoljeća mogu se općenito izdvojiti tri najvažnija činitelja. Kao prvi i najvažniji valja istaknuti odlučnost građana Hrvatske da (i oružjem) očuvaju svoju samobitnost i samostalnost u turbulentnim okolnostima raspada Jugoslavije. Ratna razaranja i stradanje značajnog dijela hrvatske populacije (višegodišnje progonstvo i izbjeglištvo) nisu niti u jednom trenutku doveli u pitanje cilj reintegracije okupiranih područja Hrvatske; štoviše, povremene spekulacije o mogućim teritorijalnim ustupcima i kompenzacijama hrvatskih pregovarača izazivali su konsternaciju cjelokupne hrvatske javnosti. Drugi činitelj odnosi se na uspostavu novih geopolitičkih realiteta u regiji slijedom nacionalnih homogenizacija i stvaranja nacionalnih država. Te promjene implicirale su novu dimenziju političkih odnosa među narodima bivše Jugoslavije pri čemu su za Hrvatsku najvažniji bili odnosi novih političkih elita Hrvata, Srba i MuslimanaBošnjaka. Kao treći činitelj, kojime se primarno bavi ovaj rad, može se istaknuti uloga međunarodne zajednice s obzirom da je njezino držanje u bitnom odredilo izbijanje, tijek i rasplet (post)jugoslavenske krize.

Odnos i utjecaj tih triju činitelja na razvoj i ishod događaja u Hrvatskoj u razdoblju od 1991.-1995. godine mora se sagledavati kroz njihovu interakciju; pri tom se, dakako, mora voditi računa da se utjecaj svakog 390

činitelja ponaosob mijenjao u pojedinim fazama raspletanja balkanskog gordijskog čvora. U razdoblju od kraja 1994. do konca 1995. godine u Hrvatskoj i BiH dolazi do dramatičnih promjena koje su odredile daljnji tijek događaja, uključujući i postizanje sporazuma o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Najvažniji činitelj bio je angažman hrvatske vojne i policijske sile u Hrvatskoj i BiH 1995. godine čime je riješeno goruće pitanje neposrednog vojnog suprotstavljanja Srbima (na terenu). Taj činitelj bio je odlučujući s obzirom na sustavnu opstrukciju mirovnih pregovora od strane bosansko-hercegovačkih Srba te odsustvo konsenzusa unutar međunarodne zajednice o uključivanju kopnene vojske koja bi silom nametnula mir.

Političku, logističku te ograničenu vojnu pomoć Hrvatskoj je pružio SAD, koji je od 1994. godine najvažniji činitelj međunarodne politike u bivšoj Jugoslaviji. Uz ostvarivanje vojnih sporazuma Hrvatske i SAD-a, bitna pretpostavka za novu vojnu uloge Hrvatske u regiji bila je redefinicija regionalnih odnosa. Početkom 1994. godine pod američkim je okriljem stvoren hrvatsko-bošnjački savez. Istodobno, hrvatski državni vrh intenzivirao je bilateralne pregovore sa srbijanskim predsjednikom Miloševićem. Na ova dva regionalna činitelja nadovezala se relativno brza reakcija međunarodne zajednice predvođene SAD-om, koji je iskoristio novu konstelaciju odnosa u regiji i krajem 1995. godine nametnuo političke pregovore unutar kojih je riješeno i pitanje reintegracije hrvatskog Podunavlja.

Ipak, takav - za Hrvatsku povoljan razvoj događaja - nije bio jednostavan te je uključivao velike rizike. Kao što je naznačeno, spremnost za oslobađanjem okupiranih područja u Hrvatskoj bila je neupitna. Međutim, ostali činitelji (regionalni odnosi i držanje međunarodne zajednice) predstavljali su veliku nepoznanicu. Hrvatsko-bošnjački savez koji se ostvario zahvaljujući američkim diplomatskim naporima kao i paralelni pregovori Zagreba i Beograda imali su za Zagreb (kao i ostale regionalne sudionike - Srbe i Muslimane-Bošnjake), prije svega, taktičko značenje. Kao što se pokazalo i ranije, držanje međunarodne zajednice nije moglo predstavljati pouzdano i konzistentno uporište određene političke opcije. Najutjecajniji eksponenti angažirani na prostoru bivše Jugoslavije – Ujedinjeni narodi, Europska zajednica (posebice Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Italija), SAD, Ruska federacija i drugi – bili su, manje ili više, nesložni oko većine pitanja koja su se ticala pristupa jugoslavenskoj krizi.

Od samih početaka izbijanja jugoslavenske krize međunarodna zajednica i njezine najznačajnije institucije vodile su nedosljednu i kontroverznu politiku. U pristupu (bivšoj) Jugoslaviji stalno je bila izražena kolizija između zastupanja načela na kojima je počivao međunarodni poredak i sustav 391

međunarodne sigurnosti (načela UN-a i Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji) i, s druge strane, realpolitičkih tendencija koje su se iskazivale u sklonosti nametanju nekonzistentnih političkih kompromisa (prihvaćanje rezultata etničkog čišćenja kao osnove teritorijalnih razgraničenja, toleriranje političkih pregovora s političkim vođama osumnjičenih za ratne zločine i sl.).

Odnos „principa“ i „realpolitike“ u držanju međunarodne zajednice posebno je došao do izražaja u razdoblju od tzv. prve bihačke krize krajem 1994. godine do odlučujućih vojnih uspjeha HV-a, HVO-a i Armije BiH u ljeto 1995. godine, nakon kojih dolazi do posve nove konstelacije odnosa u regiji (vojna ravnoteža, efektivna kontrola teritorija o kojima se pregovara od strane Hrvata i Muslimana-Bošnjaka itd.). Taj činitelj bio je najvažnija pretpostavka koja je dovela do mirovnih sporazuma i političkih rješenja teritorijalnih odnosa kojima su okončani ratovi u BiH i Hrvatskoj. Za Hrvatsku, koja se pokazala najkooperativnijom državom u (post)jugoslavenskim sukobima 1991.-1995. godine, pitanje odnosa s međunarodnom zajednicom 1994.-1995. bilo je od posebnog značenja s obzirom na cilj ostvarivanja teritorijalnog integriteta vlastitog državnog teritorija.

Početak pregovora Do konkretnije ponude Zagrebu od strane SAD-a došlo je nakon dolaska posebnog izaslanika predsjednika Clintona, Charlesa Redmana, 17. veljače 1994. Redman je predsjedniku Tuđmanu prenio ponudu predsjednika Clintona u kojoj se uz američku podršku mirnoj reintegraciji okupiranih područja nude jamstva ravnopravnog položaja Hrvata u BiH, uz uvjet okončanja sukoba s Muslimanima-Bošnjacima.1 Nakon „kraćeg oklijevanja“ predsjednik Tuđman je prihvatio američku inicijativu; „gotovo trenutačno okončan je muslimansko-hrvatski rat i zamijenjen savezništvom Hrvatske, bosanskih Hrvata i bosansko-muslimanske vlade.“2 Početkom ožujka 1994. godine u nazočnosti američkoga predsjednika Billa Clintona potpisan je Washingtonski sporazum (potpisnici su bili predsjednici Tuđman i Izetbegović te u ime bosanskohercegovačkih Hrvata Krešimir Zubak).

Tuđman je iskoristio prigodu i izravno zatražio potporu mirnoj reintegraciji okupiranih područja od američkog predsjednika.1 Predsjednik Clinton je obećao pomoć.

Putujući u Washington na potpisivanje sporazuma s Bošnjacima istim zrakoplovom kojim je putovao i američki veleposlanik Galbraith, predsjednik Tuđman potaknuo je pitanje američkog sudjelovanja u pregovorima hrvatskih vlasti sa Srbima u Kninu.1 Američki veleposlanik objeručke je prihvatio 392

inicijativu hrvatskoga predsjednika. Tuđmanov prijedlog uklapao se u američke planove ograničenoga preuzimanja rukovođenja krizom od mirovnih posrednika Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji Davida Owena i Thorvalda Stoltenberga. Već dan nakon povratka s potpisivanja sporazuma u Washingtonu Galbraith je, prema vlastitim riječima, otpočeo s radom na „traženju političkog rješenja u Hrvatskoj“.2 Dakako, Galbraithov angažman nije provođen kao unilateralna akcija SAD-a, ali je svakako upućivao na nove okolnosti u pristupu međunarodne zajednice. U travnju 1994. godine formirana je tzv. Kontaktna skupina kao multilateralan diplomatski okvir unutar koga se nastavlja mirovno posredništvo Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji. U radu Kontaktne skupine sudjelovali su diplomati SAD-a, Rusije, Velike Britanije, Francuske i Njemačke, a operativno vodstvo preuzima američki tim na čelu s Richardom Holbrookeom (rujan 1994. godine).

I prije službenog formiranja Kontaktne skupine Galbraith je 22. ožujka 1994. godine pod okriljem Međunarodne konferencije - te u suradnji s nekolicinom diplomata, u ruskom veleposlanstvu u Zagrebu organizirao pregovore hrvatskih vlasti s predstavnicima pobunjenih Srba iz Knina.1 S obzirom da su u pregovorima započetim u Zagrebu službeno sudjelovali diplomatski predstavnici SAD-a, Ruske federacije, EZ-a i UN-a, skupina je dobila naziv Z-4 (Zagreb Four talks); službeno se pak apostrofirana kao Mini kontakt skupina, čime se naglašavala koordinacija medijatora.1 Rezultat njihova nastojanja bio je tzv. Plan Z-4, koji će u cijelosti biti dovršen koncem 1994. godine te predstavljen hrvatskom predsjedniku krajem siječnja 1995. godine.2 Prema inicijalnoj zamisli plan je imao tri stupnja (razine) realizacije. U prvom koraku trebao se postići prekid neprijateljstava nakon čega bi kao druga faza uslijedilo razdoblje „uspostave povjerenja“ i ekonomske suradnje. Treća razina odnosila se na postupak političke reintegracije. Već nakon prvog kruga razgovora održanih u ruskom veleposlanstvu 22. ožujka 1994. godine, iniciran je sporazum o prekidu vatre koji je stupio na snagu 29. ožujka. U narednih šest mjeseci, počevši s 12. travnja, vođeni su pregovori o „ekonomskoj suradnji i mjerama izgradnje povjerenja“ (confidence-building measures). Za razliku od Zagreba koji se trudio popraviti image Hrvatske nakon prijetnji sankcijama i izolacijom, kninske vlasti opstruirale su pregovore što je - kako je istaknuo američki veleposlanik – „ukazivalo na političku nezrelost kninskih vođa i dovodilo u pitanje strpljivost hrvatskih vlasti...“ Početkom listopada 1995. godine hrvatska i srpska strana usuglasila su se „prvom izravnom sučeljavanju“ u Erdutu - oko prihvaćanja jedanaest članaka sporazuma u kojima su „određena regulativna načela koja su trebala poslužiti 393

kao okosnica rješenja za istočnu Slavoniju“.1 Usprkos približavanja hrvatskih i srpskih pozicija (američki veleposlanik navodi kako je sastanak 3. rujna bio „prvi i jedini produktivan izravni kontakt između hrvatske i srpske strane“) bilo je očito kako postoje i mnoge druge nepoznanice koje su, kao i u mnogim situacijama do tada, mogle rezultirati brzim urušavanjem postignutog napretka u pregovorima. Namjera posrednika Galbraitha i Stoltenberga bila je postići sporazum o mirnoj reintegraciji prije Daytonske konferencije, ali je, prema Galbraithu, Milošević „iz taktičkih razloga to pitanje želio držati otvorenim“.2 Usprkos primljenih garancija i vidljivog napretka u pregovorima hrvatska vlast se iz razumljivih razloga (iskustva s neprovođenjem Vanceovog plana) pribojavala nepredvidljivih diplomatskih obrata.

1. studenog 1995. godine - kada su u američkoj zrakoplovnoj bazi Dayton u Ohiu otpočeli pregovori o BiH predsjednici Tuđman i Milošević otvorili su i temu hrvatskog Podunavlja. Prvi razgovori urodili su samo načelnim pristajanjem na priklanjanje mirnom razrješenju. Već drugoga dana Tuđman je otputovao u Zagreb zajedno s Galbraithom i Stoltenbergom. Tijekom leta američki veleposlanik je uobličio treću verziju mirovnog sporazuma za Podunavlje. Kako se pokazalo, predloženi koncept bio je prihvatljiv za hrvatsku stranu dok su Srbi „imali problema s eksplicitnim spominjanjem integracije u Hrvatsku.“1 Međutim, tijek događaja potvrdio je odlučujući utjecaj Miloševića u danim okolnostima; kako primjećuje Granić: „potvrdilo se ono što smo i prije znali, da Beograd potpuno kontrolira Srbe na okupiranim područjima. Naposljetku su Srbi popustili i Šarinić se mogao vratiti u Hrvatsku te potpisati Erdutski sporazum.“ Odmah nakon postizanja dogovora u Daytonu Galbraith i Stoltenberg su otputovali u Baranju. U Žutoj kući u Erdutu 12. studenog 1995. godine pored mirovnih posrednika svoj potpis na sporazum o mirnoj reintegraciji stavili su Hrvoje Šarinić u ime hrvatske vlade te Milan Milanović u ime srpske strane.

Struktura dogovora koji je potpisan bila je relativno jednostavna.

Sporazumom je predviđen prijelazno razdoblje u trajanju od jedne do dvije godine u okviru koga bi područje hrvatskog Podunavlja bilo pod administrativnim nadzorom UN-a. Tijekom toga perioda UN je trebao ustrojiti višenacionalnu policiju, provesti demilitarizaciju i organizirati lokalne izbore. Čak sedam (od četrnaest) odredbi Erdutskoga sporazuma odnosilo se na različite aspekte zaštite ljudskih prava.

394

Erdutski sporazum

Erdutski sporazum

TEKST TEMELJNOG SPORAZUMA O ISTOČNOJ SLAVONIJI, BARANJI I ZAPADNOM SRIJEMU

(Erdutski sporazum, 12. studenoga 1995.)

Strane su se složile kako slijedi: • 1. Postojat će prijelazno razdoblje od 12 mjeseci koje može biti produženo najduže za još jedno razdoblje istog trajanja, ako to zatraži jedna od strana.

• 2. Od Vijeća sigurnosti UN-a traži se uspostava prijelazne uprave koja će upravljati tim područjem (regijom) u prijelaznom razdoblju, u interesu svih osoba koje žive ili se vraćaju u područje.

• 3. Od Vijeća sigurnosti UN-a traži se da kroz prijelazno razdoblje odobri razmještanje međunarodnih snaga koje bi održavale mir i sigurnost u području i pomagale u provedbi ovog sporazuma. Područje će biti demilitarizirano u skladu s planom i procedurama međunarodnih snaga. Demilitarizacija će biti završena u roku od 30 dana nakon razmještanja međunarodnih snaga, a njome će biti obuhvaćene sve vojne snage, oružje i policija, osim medunarodnih snaga i policije koja će djelovati pod nadzorom, ili u suglasnosti s Prijelaznom upravom.

395

• 4. Prijelazna uprava osigurat će mogućnost povratka izbjeglica i prognanika u njihov dom. Sve osobe koje su napustile područje ili su došle u područje, a ranije su imale stalno prebivalište u Hrvatskoj, imat će ista prava kao i drugi stanovnici područja. Prijelazna uprava također će poduzeti potrebne korake za ponovnu uspostavu normalnog funkcioniranja svih javnih službi u području bez odgode.

• 5. Prijelazna uprava pomoći će u uspostavi i obuci privremenih policijskih snaga, izgradnji profesionalizma u policiji i uspostavi povjerenja medu etničkim zajednicama.

• 6. U području će na najvišim razinama biti poštovana međunarodno priznata ljudska prava i temeljne slobode.

• 7. Sve osobe imaju pravo slobodno se vratiti u svoja mjesta prebivališta u području i u njima živjeti u uvjetima sigurnosti. Sve osobe koje su napustile područje ili došle u njega, a ranije su imale stalno prebivalište u Hrvatskoj, imaju pravo živjeti u području.

• 8. Sve osobe imat će pravo na povrat imovine koja im je oduzeta nezakonitim postupcima ili koju su morali napustiti silom, te na pravednu naknadu za vlasništvo koje im ne može biti vraćeno.

• 9. Pravo na povrat imovine, dobivanje naknade za imovinu koja ne može biti vraćena, te za dobivanje pomoci u obnovi uništene imovine bit će jednako dostupno svim osobama bez obzira na etničku pripadnost.

• 10. Od zainteresiranih zemalja i organizacija traži se da poduzmu odgovarajuće korake kako bi unaprijedili ispunjavanje odredbi ovog sporazuma. Nakon isteka prijelaznog razdoblja i sukladno uspostavljenoj praksi, međunarodna zajednica obavljat će nadzor i izvještavati o poštivanju ljudskih prava u području na duži rok.

• 11. Osim toga, od zainteresiranih zemalja i organizacija traži se da osnuju povjerenstvo koje će biti ovlašteno za nadzor nad provedbom sporazuma, posebice njegovih odredbi o ljudskim i građanskim pravima, te ovlašteno da provodi istrage o svim navodima o kršenju ovoga sporazuma, i da daje prikladne preporuke.

• 12. Ne kasnije od 30 dana prije isteka prijelaznog razdoblja Prijelazna uprava organizirat će izbore za tijela lokalne vlasti, uključujući za opcine (municipalities), distrikte (districts) i županije (counties), te pomoći da srpska zajednica imenuje Zajedničko vijece općina. Od međunarodnih organizacija i institucija (npr. OESS i UN) te od zainteresiranih država traži se nadzor izbora.

• 13. Vlada Republike Hrvatske surađivat će u potpunosti s Prijelaznom 396

upravom i međunarodnim snagama. Tijekom prijelaznog razdoblja hrvatska Vlada odobrit će nazočnost međunarodnih promatrača na međunarodnim granicama područja, kako bi se olakšala sloboda kretanja osobama preko postojećih graničnih prijelaza.

• 14. Ovaj sporazum stupa na snagu nakon što Vijeće sigurnosti usvoji rezoluciju koja će pozitivno odgovoriti na zahtjeve iz ovog sporazuma. Sporazum je sa srpske strane potpisao vođa srpskog pregovaračkog izaslanstva Milan Milanović, a s hrvatske predstojnik Ureda predsjednika Hrvoje Šarinić, te veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj Peter Gallbraith i mirovni posrednik UN-a Thorvald Stoltenberg

UNTAES

UNTAES (od eng. UN Transitional Administration in Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium) kratica je za Prijelaznu upravu UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem, osnovanu rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 1037 od 15. siječnja 1996.

UNTAES je stvorena na osnovi Erdutskog sporazuma potpisanim 12. studenog 1995. godine. Mandat UNTAES završio je 15. siječnja 1998., čimje je okončan proces mirne integracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Prijelazi upravitelji su bili Jacques Paul Klein te William Walker.

397

Rezolucija 1037 Vijeća sigurnosti UN-a

Vijeće sigurnosti Podsjećajući na svoje ranije relevantne rezolucije, a posebice 1023 od 22. studenoga i 1025 od 30. studenoga 1995. godine; Ponovno potvrđujući svoju opredijeljenost za nezavisnost, suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske i naglašavajući s tim u vezi da su područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema sastavni dijelovi Republike Hrvatske; Naglašavajući važnost koju pridaje punom poštivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda na svim tim područjima; Izražavajući svoju potporu Temeljnom sporazumu o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema potpisanom 12. studenoga 1995. između Vlade Republike Hrvatske i lokalne srpske zajednice (u daljnjem tekstu: Temeljni sporazum); Nakon što je raspravilo o izvješću glavnog tajnika od 13. prosinca 1995.; Naglašavajući važnost koju pridaje međusobnom priznanju država sljednica bivše SFRJ unutar njihovih međunarodno priznatih granica; Sa željom da podrži strane u njihovim naporima za postizanje mirog rješenja njihovih sporova te time pridonese postizanju mira u cijeloj regiji; Naglašavajući obvezu država članica da ispune sve svoje obveze prema UNu, a u vezi s mirovnim operacijama UN-a u bivšoj Jugoslaviji, ocjenjujući da prilike u Hrvatskoj i nadalje predstavljaju prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti; Odlučno da osigura slobodu kretanja i sigurnost osoblja mirovnih operacija UN-a u Republici Hrvatskoj, pa s tim u vezi djelujući u skladu s Poglavljem VII. Povelje UN-a: • a) Nadzirati i omogućiti demilitarizaciju koju budu provodile strane slijedom Temeljnog sporazuma, a u skladu s rokovima i postupcima koje odredi UNTAES. • b) Nadzirati dragovoljan i siguran povratak izbjeglica i raseljenih osoba svojim domovima u suradnji s UNHCRom, kako je predviđeno Temeljnim sporazumom.

• c) Svojom nazočnošću pridonijeti očuvanju mira i sigurnosti u regiji, i • d) Na drugi način pomoći primjenu temeljnog sporazuma.

• a) Uspostaviti privremene policijske snage, odrediti njihov sastav i veličinu, razviti program osposobljavanja i nadzirati njegovu primjenu, te nadgledati postupak prema počiniteljima kaznenih djela kao i zatvorski sustav što je prije moguće, a kako je predviđeno člankom 16 (a), 398

izvješća glavnog tajnika.

• b) Obavljati zadaće u vezi s civilnom upravom kako su navedene u članku 16. (b) izvješća glavnog tajnika.

• c) Obavljati zadaće u vezi s funkcioniranjem javnih službi kako su navedene u članku 16 (c) izvješća glavnog tajnika.

• d) Omogućiti povratak izbjeglica kako je navedeno u članku 16. (e) izvješća glavnog tajnika.

• e) Organizirati izbore, pomoći u njihovu provođenju i potvrditi rezultate kako je navedeno u članku 16 (g) izvješća glavnog tajnika i u članku 12. Temeljnog sporazuma.

• f) Obavljati druge zadaće opisane u izvješću glavnog tajnika, uključujući pomoć u koordinaciji planova razvoja i gospodarske obnove regije i onih koji su opisani u članku 12. ove Rezolucije.

1. Odlučuje uspostaviti za početno razdoblje od 12 mjeseci operaciju očuvanja mira (peace keeping) UN za područje na koje se odnosi Temeljni sporazum, s vojnim i civilnim komponentama, a pod nazivom Privremena uprava UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES).

2. Traži od glavnog tajnika da nakon dogovora sa stranama i Vijećem sigurnosti imenuje Prijelaznog upravitelja sa svim ovlastima zapovijedanja civilnim i vojnim komponentama UNTAESa i koji će obnašati dužnosti povjerene Prijelaznoj upravi iz Temeljnog sporazuma.

3. Odlučuje da se demilitarizacija područja, kako je predviđeno Temeljnim sporazumom, treba obaviti u roku od 30 dana od dana kad glavni tajnik izvijesti Vijeće, temeljem procjene Prijelaznog upravitelja da su vojne komponente UNTAES-a raspoređene i spremne ostvariti svoju misiju.

4. Traži od glavnog tajnika da svakog mjeseca izvješćuje Vijeće o aktivnostima UNTAES-a o tome kako strane provode Temeljni sporazum, a prvo takvo izvješće treba podnijeti najkasnije tjedan dana nakon datuma do kojeg je predviđena demilitarizacija slijedom članka 3.

5. Odlučno upozorava strane da se suzdrže od bilo kakvih 399

jednostranih akcija koje bi mogle ugroziti provedbu Temeljnog sporazuma i potiče ih da nastave prihvaćati mjere izgradnje međusobnog povjerenja .

6. Odlučuje da će ocijeniti jesu li strane pokazale volju za primjenu Temeljnog sporazuma ne kasnije od 14 dana nakon datuma do kojeg je predviđena demilitarizacija slijedom članka 3, uzimajući pritom u obzir djelovanje strana i informacije koje će Vijeću dostaviti glavni tajnik.

7. Poziva strane na potpuno pridržavanje obveza preuzetih Temeljnim sporazumom i u potpunosti, suradnje s UNTAES-om.

8. Odlučuje razmotriti mandat UNTAES-a ako u bilo kojem trenutku primi izvješće glavnog tajnika o tome da su strane u znatnoj mjeri odstupile od obveza preuzetih Temeljnim sporazumom.

9. Traži od glavnog tajnika da najkasnije do 15. prosinca 1996. izvijesti Vijeće UNTAES-a o provedbi Temeljnog sporazuma, te s tim u vezi izražava spremnost razmotriti situaciju i poduzeti odgovarajuću akciju.

10. Odlučuje da će vojnom komponentom UNTAES-a početno biti raspoređeno do 5.000 vojnika sa slijedećim mandatom: 11. Odlučuje da će u skladu s ciljevima i zadaćama navedenima u člancima 12. do 17. izvješća glavnog tajnika od 13. prosinca 1995. civilna komponenta UNTAES-a imati sljedeći mandat: 12. Odlučuje da će UNTAES također nadzirati kako se strane pridržavaju svojih obveza navedenih u Temeljnom sporazumu glede poštivanja najviših standarda ljudskih prava i temeljnih sloboda, unapređivati ozračje povjerenja među svim lokalnim stanovnicima neovisno o njihovom etničkom podrijetlu, te nadzirati i omogućavati uklanjanje mina na teritoriju regije i održavati aktivnima javne službe.

13. Poziva Vladu RH da UNTAES i Ured za vezu UN-a u Zagrebu uključi u pojam "mirovne snage i operacije UN-a u Hrvatskoj" po 400

sadašnjem Sporazumu o statusu snaga, zaključenom sa UN-om, i zatraži od glavnog tajnika da žurno, a ne kasnije od datuma određenog u članku 3., potvrdi da li je to učinjeno.

14. Odlučuje da države članice, djelujući pojedinačno ili kroz regionalne organizacije ili sporazume, mogu na traženje UNTAES-a i na temelju postupaka propisanih od UN-a poduzimati sve potrebne mjere, uključujući i blisku zračnu potporu u obrani UNTAES-a ili, ako je potrebno, pomoći povlačenje UNTAES-a.

15. Traži da UNTAES i međunarodne provedbene snage (IFOR) uspostavljene Rezolucijom Vijeća sigurnosti 1031. od 15. prosinca 1995. na odgovarajući način surađuju međusobno, kao i s Visokim predstavnikom.

16. Poziva strane potpisnice Temeljnog sporazuma da surađuju sa svim agencijama i organizacijama koje pomažu u aktivnostima u vezi s provedbom Temeljnog sporazuma, a u skladu s mandatom UNTAES-a.

17. Traži od svih međunarodnih organizacija i agencija koje djeluju u regiji da blisko surađuju s UNTAES-om.

18. Poziva države i međunarodne financijske institucije da pomognu i surađuju u nastojanjima poticanja razvoja i gospodarske obnove regije.

19. Naglašava međusobnu povezanost između toga kako će strane ispunjavati svoje obveze iz Temeljnog sporazuma i spremnosti Međunarodne zajednice da stavi na raspolaganje financijska sredstva za obnovu i razvoj.

20. Potvrđuje da sve države trebaju u cijelosti surađivati s Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslavlju i njegovim tijelima, a u skladu s odredbama Rezolucije 827. od 25. svibnja 1993. godine i Statutom Međunarodnog suda, te poštivati zahtjeve za pružanje pomoći ili naloge od strane Sudbenog vijeća prema članku 29.

Statuta.

21. Naglašava da će UNTAES u obavljanju svoga mandata 401

surađivati s Međunarodnim sudom, uključujući i zaštitu mjesta koje odredi tužitelj i osoba što obavljaju istražne radnje za Međunarodni sud.

22. Traži od glavnog tajnika da što je prije moguće podnese Vijeću na razmatranje izvješće o mogućnostima zemlje domaćina u smanjivanju troškova operacije.

23. Odlučuje i dalje aktivno pratiti situaciju.

Tijek reintegracije " Mi ne možemo podnijeti hrvatsku vlast na našem području i mi nećemo dopustiti da šahovnica uđe na ovo što smo mi krvlju stekli. Mi se zalažemo da se ovo riješi mirno i poručujem Hrvatima da ne poduzimaju ratom ništa. " - SLAVKO DOKMANOVIĆ

Kao i nebrojeno puta do sada, Srbi su primjenili svoju dobro poznatu taktiku odugovlačenja. Ono što je trebalo trajati 1 godinu, razvuklo se do 1998.g.

U tijeku je prikupljanje dodatnih informacije kojima će se razjasniti precizan tijek reintegracije. Nadopunjena analiza bit će dio drugog izdanja knjige.

Dovršetak mirne reintegracije Od 16. siječnja 1998. hrvatsko Podunavlje vraćeno je u ustavno-pravni sustav Republike Hrvatske. Nakon provođenja mirne reintegracije i završetka mandata UNTAS-a, međunarodnu misiju pripomoći obnovi tog kraja nastavit će 180 civilnih policijskih promatra~a UN-a i misija OESS-a.

Lokalni izbori za 25 općina i tri grada u hrvatskom Podunavlju te za skupštine Osiječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije održani su 13. travnja 1997. Do izbora izdano je 130 000 domovnica, a poslije dodatnih 25 402

000.

Na mjesnim izborima glasovalo je više od 75 000 birača i još 56 000 prognanika. HDZ je pobijedio u 15 općina i gradu Iloku, SDSS u 10 općina i gradu Belom Manastiru. U Vukovaru su HDZ i SDSS imaju podjednaki broj vijećnika, dok su dva nezavisna vijećnika Hrvati. SDSS ima vijećnike i u objema županijskim skupštinama , te u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabora.

403

Međunarodni faktor Početno stajalište o SFRJ 1990.

Općenito stajalište gotovo svih međunarodnih faktora je bilo održavanje SRFJ u granicama u kojima je, bez promjena. U vrijeme kada je pao Berlinski zid i obilježio kraj Hladnog rata, Njemačka se ujedinila, ozbiljno započinjao plan ujedinjavanja europskih zemalja u stvarnu političko - ekonomsku zajednicu, nikome u Europi i šire nije bilo ni na kraj pameti podržavati dezintegraciju neke zemlje, a posebno SFRJ. Barem je to bilo javno stajalište.

Tako da ideja i volja Hrvatske nije naišla na pozitivan odjek na međunarodnoj razini. Dapače, niti Vatikan, u tim vremenima nije bio raspoložen za takve procese, što je saznao osobno prvi predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, prilikom posjeta Svetoj stolici, 1990.g. Isti odgovor je dolazio iz Njemačke, Austrije, Francuske, posebno Velike Britanije. Jedino se za Mađarsku može reći, da jedina zemlja koja je prva podržala volju Hrvata za neovisnom zemljom i to su vrlo brzo i dokazali, kada je bilo najpotrebnije.

Međutim, obavještajne strukture većine zapadnih zemalja, obavještavale su specijalnim izvješćima svoje premijere i predsjednike, još od 1989. da u SFRJ neminovno slijede promjene koje će ići u smjeru dezintegracije federacije, a nije isključen niti oružani sukob među nekima od opozitnih nacionalnih struktura unutar federacije, pri tom misleći poglavito na Hrvate i Srbe. Takva izvješća su najzastupljenija unutar američke CIA-e i njemačkog BND-a.

404

Postupno prihvaćanje situacije na terenu

Događaji koji su se razvijali vrtoglavom brzinom utjecali su na promjenu mišljenja većine zemalja euro kontinenta. Slike koje su počele pristizati iz Vukovara i Dubrovnika, a i svih ostalih mjesta pod direktnim udarom jedinica JNA potpomognutih paravojnim formacijama pobunjenih Srba, nisu ostavile ravnodušnima niti one najtvrdokornije, kao što su, u to vrijeme bile, Velika Britanija i Francuska.

Početnu inicijativu imala je Mađarska, koja je preko svojih diplomatskih predstavnika u Austriji, uspjela uvjeriti austrijski vrh da se Europa mora aktivirati i prihvatiti realnost situacije u kojoj Jugoslavije, kakvu su ju do tada poznavali, više neće biti. Paralelno se uključuje i Vatikan koji potpuno otvoreno podržava hrvatska nastojanja, a osuđuje Srbiju i JNA. Zajedničkim mađarsko - austrijskim diplomatskim naporima, promjenilo se i mišljenje Njemačke na čelu s kancelarom Helmutom Kohlom i ministrom vanjskih poslova Njemačke Hansom - Dietrichom Genscherom. Od tog trenutka, njemački dvojac je doslovno bio na " misiji ", kojom su uvjeravali ostale zemlje eurokontineta da prihvate situaciju na terenu, prihvate želju Hrvatske i Slovenije za samostalnošću i činjenicu da SFRJ više praktički ne postoji.

405

Podrška ideji neovisnosti

Od potpisivanja Sporazuma o prekidu vatre u Sarajevu 03.01.1992., situacija se drastično mijenja. Već tijekom 1991., bilo je jasno da će međunarodni faktor prihvatiti odluke o neovisnosti Slovenije i Hrvatske.

Do konca 1991., ukupno je 6 država priznalo neovisnost Hrvatske ( Island, Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija, Estonija ). Iste godine, 20. prosinca Vatikan je najavio priznanje, koje je službeno stupilo na snagu 13. siječnja 1992. Kao i Vatikan, Njemačka je još 19. prosinca 1991., obznanila da će priznati Hrvatsku, ali su na odluku stavili moratorij i ona je službeno stupila na snagu 15. siječnja 1992.

San Marino službeno je priznao Hrvatsku 14. siječnja 1992. Dana 15. siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo svih 12 tadašnjih članica Europske Unije, te još i Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska.

Sljedećeg dana uslijedilo je priznanje još zemalja, a do kraja siječnja Hrvatsku su priznale 44 države. Dan 15. siječnja se obilježava kao Dan priznanja Hrvatske, iako nije državni praznik. Rusija je Hrvatsku priznala u veljači, Japan u ožujku, SAD u travnju, a Indija u svibnju. Hrvatska je primljena u Ujedinjene Narode 22. svibnja 1991. aklamacijom Generalne skupštine.

Bio je to jasan znak da Hrvatska može očekivati potpunu međunarodnu podršku u vraćanju okupiranih dijelova zemlje pod svoj ustavno - pravni poredak. Pobunjenim Srbima ovi događaji očigledno nisu govorili ništa.

Do 31. prosinca 1995. Hrvatsku su priznale 124 države.

406

Nesnalaženje u počecima rata

Počecima primjene Vanceovog plana u Hrvatskoj, međunarodna zajednica bila je uvjerena kako je oružani sukob na području bivše SFRJ privela kraju.

Međutim, pragmatični Srbi, koliko god su bili protiv razmještanja snaga UNa i odlaska jedinica JNA s područja Hrvatske, toliko su brzo prihvatili tezu kako je misija UNPROFOR implementirana upravo da bi njih štitila od napada hrvatskih oružanih snaga. Tako da razmještanjem UNPROFOR-a uopće nije došlo do prekida artiljerijskih i drugih napada na gradove Hrvatske od strane Srba u okupiranim područjima.

Kako UNPROFOR nije izvršavao sve zadaće koje su tvorile misiju, OSRH bile su primorane na nekoliko preventivno - taktičkih akcija i operacija tijekom 1992. i 1993. u Hrvatskoj ( Miljevci, Maslenica, Medački džep ).

Milošević je dobro znao koristiti to nesnalaženje i letargičnost međunarodnog faktora za ostvarivanje svojih ciljeva. Iako je svima bilo jasno da je Srbija motor koji pokreće Srbe u Hrvatskoj i BiH, MZ se ponašao kao spori kotač.

Nikako nisu mogli doći do dobrog okretnog momenta kada bi njihove akcije bile brze, pravovremene, učinkovite.

407

Vanceov plan

Prijedlog mirovne operacije UN-a u Jugoslaviji, poznatiji kao Vanceov plan (ili Vanceov plan za Hrvatsku, kako bi se razlikovalo od Vance-Owenovog plana za BiH), nazvan prema američkom diplomatu Cyrusu Vanceu koji je u to vrijeme bio posebni izaslanik glavnog tajnika UN za bivšu Jugoslaviju.

Plan je svim stranama predstavljen 11. prosinca 1991., kao Dodatak III. izvješću glavnog tajnika UN, a sačinili su ga Cyrus Vance i Mark Goulding.

Prema Planu kojeg je usvojilo Vijeće sigurnosti u Rezoluciji 724 od 14. prosinca 1991., mirovna operacija UN-a u Jugoslaviji trebala je biti prijelazni aranžman kako bi se stvorili uvjeti za mir i stabilnost nužni za pregovore o sveobuhvatnom rješenju jugoslavenske krize. Njome se ne prejudicira političko rješenje. Predviđen je bio rok od šest mjeseci, odnosno do konačnog rješenja. Također se zahtjevala potpuna nepristranost snaga UN-a na terenu.

Koncept misije bio je zamišljen tako da su snage i policijski promatrači UN-a bili raspoređeni u određenim područjima Hrvatske, označenim kao "područja pod zaštitom UN-a" (UNPA). Ta su područja trebala biti demilitarizirana, sve oružane snage u njima trebale su biti ili povučene ili raspuštene. Uloga snaga UN trebala je biti osiguranje da ta područja ostanu demilitarizirana i da sve osobe koje u njima žive budu pošteđene straha od oružanog napada.

Predviđena su tri UNPA područja: Istočna Slavonija, Zapadna Slavonija i Krajina. Plan je također predviđao povlačenje svih jedinica JNA i Hrvatske vojske iz zaštićenih područja, rasformiranje TO-a i svih paravojnih formacija.

UNPA područja smatrana su integralnim dijelom Republike Hrvatske.

Republika Srpska Krajina i njezina vlast uopće se ne spominju.

Vanceov plan nastao je u složenim odnosima međunarodne politike i dinamici rata koju je određivao Beograd. S obzirom na to da je plan nazvan po posebnom izaslaniku glavnoga tajnika UN, određeni legitimitet plana je 408

postojao. Srbija je plan pozdravila jer je omogućavao da se u daljnjim ratnim planovima usklade srpske pretenzije prema BiH, želja za očuvanjem borbene sile JNA i konsolidacija okupiranih područja Hrvatske s interesima posrednika za primirjem u Hrvatskoj i neširenju rata. Hrvatska je prihvatila plan ne imajući drugog izbora i pokušavajući ostvariti svoj interes unutar okvira koje su odredili posrednici. Kao što je rečeno, primaran je interes posrednika, a tek onda eventualno onih koji su u sukobu.

Vanceov plan je imao značajne implikacije na buduće događaje, kao i na način na koji je okončan rat u Hrvatskoj. Dvojbe i previranja oko njegova prihvaćanja mogu biti pokazatelj politika i ciljeva zaraćenih strana kao što mogu biti pokazatelj interesa i politika velikih sila. U dosadašnjim tumačenjima sudionika ili promatrača često je dominirao idealistički pristup koji zanemaruje interese velikih sila, a ako ih i priznaje, onda ih ističe kao pravedne i humanitarne naravi. Drugi pristup bio je pristup kroz tzv. teorije zavjere koji osim što je nepouzdan, ostavlja prostor za manipulaciju i može sve relativizirati. Zato je događaje oko prihvaćanja Vanceova plana kao i sve druge događaje u Domovinskom ratu nužno tumačiti kroz realističke paradigme međunarodnih odnosa.

UNPROFOR

UNPROFOR je akronim za "United Nations PROtection FORces" (hr.

Zaštitne Snage Ujedinjenih Naroda) osnovane 21. veljače 1992. Rezolucijom 743 Vijeća sigurnosti, a raspuštene 31. ožujka 1995. (formiran je UNCRO).

Ti su naoružani "čuvari mira" UN-a bili pod kontrolom Vijeća sigurnosti, a od oko 39.000 UNPROFOR-ovih vojnika iz svih zemalja svijeta, u misiji ih je poginulo 320.

UNPROFOR je, uz IPKF, MFO i UNAMIR, jedna od misija koja je 409

formirana da služi jednom od osnovnih ciljeva UN-a: "održati međunarodni mir i sigurnost".

Misija UNPROFOR-a, za osnovnu zadaću imala je rastavljanje strana u sukobu, odnosno ulogu svojevrsne " tampon zone ". Tako su Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 743, u Hrvatskoj uspostavljene 4 UNPA zone, odnosno sektora.

UNPA je akronim od engl. United Nations Protected Areas, odnosno za Zaštićene zone Ujedinjenih naroda ("UNPA zone/područja/sektori") koje su tijekom Domovinskog rata stvorene na području Republike Hrvatske i na koje su bile razmještene Zaštitne snage UN-a (United Nations Protection Forces – UNPROFOR). Njihova je zadaća trebala biti da ta područja demilitariziraju, tako da sve oružane snage, izuzimajući UNPROFOR, budu povučene i demobilizirane. Vojni promatrači bili bi ovlašteni nadzirati djelovanje lokalnih policijskih snaga, štititi pojedince bilo koje nacionalnosti od svih oblika diskriminacije, te osigurati poštivanje ljudskih prava. JNA bi se povukla iz svih područja Hrvatske. UNPROFOR bi, u suradnji s humanitarnim organizacijama UN-a, osigurao siguran i miran povratak osoba raseljanih s UNPA-područja u Hrvatskoj.

Na državnom području Republike Hrvatske bile su osnovane četiri UNPA zone, nazvane Sektorima Sjever, Jug, Istok i Zapad. Područje sjeverne Dalmacije i Like organizirano je kao Sektor Jug, Banija i Kordun u Sektor Sjever, zapadna Slavonija u Sektor Zapad, a istočna Slavonija u Sektor Istok.

Nad pojedinim područjima koja su graničila s UNPA-zonama, a u to su vrijeme bila okupirana i faktički nedostupna hrvatskim vlastima, mirovne snage UN-a nisu imale mandat. Ta su područja znana pod nazivom "ružičaste zone". Ružičaste zone se prvi puta spominju u Izvješću glavnog tajnika UN-a, S/23844, od 24. travnja 1992., u kojemu su definirane kao "određena područja u Hrvatskoj koja trenutno kontrolira JNA, ali se nalaze izvan dogovorenih granica UNPA." Oko misije UNPROFOR-a u Hrvatskoj održane su brojne rasprave. I jedna i druga strana u sukobu imale su ozbiljne prigovore na izvršavanje zadaća iz misije obuhvaćene rezolucijama. Od optužbi za prenošenje sigurnosno obavještajnih podataka s jedne na drugu stranu, do ozbiljnih kršenja zadaća propisanih misijom.

Hrvatskoj je UNPROFOR u kasnijoj fazi vojno - operativnog djelovanja definitivno bio otegotna stavka pri planiranju i izvršavanju napadajnih bojevih akcija i operacija, jer se moralo dobro paziti da ne dođe do ranjavanja 410

ili pogobije pripadnika UN-a. Samom tom činjenicom bilo je vrlo teško planirati i izvoditi akcije u potpunoj tajnosti u određenim okolnostima jer se moralo upozoriti zapovjedništvo lokalnih jedinica UN-a, na opasnost koja slijedi kroz izvođenje akcija.

S druge strane, glavni prigovor Srba u okupiranim područjima je bio taj da UNPROFOR " umjesto da ih čuva, radi s hrvatskom stranom protiv njih. " Nikako im nije sjedala prava uloga misije UNPROFOR-a u Hrvatskoj, nego su se držali dogme da je misija uspostavljena upravo da bi štitila područja koja su Srbi u suradnji s JNA etnički očistili i izdvojili iz ustavno - pravnog poretka RH.

Djelovanje međunarodne zajednice tijekom rata

Kroz misiju UNPROFOR-a i diplomatske akcije, europska i svjetska zajednica pokušavala je doći do konačnog rješenja prekida svih neprijateljstava na području bivše SFRJ. Ti pokušaji očitavali su se prvenstveno kroz rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a. Donešen je velik broj rezolucija koje su se ticale svake strane u sukobu.

Kako je vrijeme prolazilo tako se i međunarodna zajednica aktivnije uključivala u napore uspostave konačnog mira. Međutim, ključnu ulogu u poticanju svih konačnih rješenja i aktivnosti koje su išle u tom smjeru, odigrale su SAD i njihova diplomacija na čelu s predsjednikom Billom Clintonom. Od trena kada su se u cijelu situacije aktivno uključile diplomatske snage SAD-a, politička situacija i djelovanje međunarodne zajednice se promjenilo, a i ubrzalo. Vrlo brzo SAD je dao do znanja Srbima 411

da je svijet spreman pokrenuti i ozbiljne akcije protiv njih ako se ne pridržavaju dogovora. SAD je odigrala ključnu ulogu u potpisivanju vojnog sporazuma između Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1994. Taj sporazum otvorio je vrata zajedničkog djelovanja OSRH i OSBiH protiv srpskih snaga u BiH, a hrvatskim snagama omogućio izvođenje nekoliko ključnih akcija i operacija koje su postavile temelj za izvođenje konačne operacije " Oluja ".

Isto tako, SAD je glavni faktor dogovora i potpisa triju strana oko prekida sukoba u BiH i uspostave kakve takve državne zajednice, kroz pregovore u američkoj vojnoj zrakoplovnoj bazi Dayton, u državi Ohio.

Američkim utjecajem, izvršeno je ukupno dva zračna napada na snage VSK i VRS tijekom rata, zbog kršenja određenih dogovora. NATO zrakoplovi brinuli su o provođenju zabrane letova iznad BiH, skoro tijekom cijelog rata.

412

Biografije ključnih osoba Dr. Franjo Tuđman Hrvatski povjesničar i političar, prvi predsjednik HDZ-a i prvi predsjednik Republike Hrvatske. Rođen je u Velikom Trgovišću 14. svibnja 1922. u braku Stjepana i Justine (rođ. Gmaz). Pored Franje obitelj Tuđman imala je još dva sina: Ivicu i Stjepana. Majka mu je umrla 1929. kada je Franjo pošao u osnovnu školu. Od tada o djeci skrbi samo otac. Osnovnu školu pohađa u Trgovišću (1929.-1933.), a srednju u Zagrebu (1934.-1941.). Po završetku srednje škole odlazi u partizane (1941.) zajedno s ocem i braćom. U tom će ratu brat Stjepan poginuti (1943.). Potkraj siječnaj 1945. mladi je Tuđman upućen (kao jedan od hrvatskih predstavnika) u Vrhovni štab NOV i POJ u Beograd. Tu radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, a zatim u Generalštabu JNA da bi potom prešao na novu dužnost u uredništvu Vojne enciklopedije. U Beogradu završava i studij na Višoj vojnoj akademiji (1955.-1957.). U čin generala promaknut je 1960. čime postaje najmlađi general u komunističkoj Jugoslaviji. Tijekom boravka u Beogradu jedno je vrijeme i predsjednik sportske udruge Partizan. U razgovoru za sportski list Nogomet Stjepan Bobek, koji je u to doba bio igrač NK Partizan, tvrdi kako je baš Tuđman prvobitno bijele partizanove dresove promijenio u crno-bijele tvrdeći kako će se tako dresovi manje uprljati tj. da se tako u klubu štedi na novcu za dresove nogometaša.

Dok je živio u Beogradu njegov otac sazvao je obiteljski sastanak u Velikom Trgovišću na koji se sinovi Franjo i Ivan nisu odazvali. Potom je u ubio svoju suprugu (maćehu svojih sinova), a potom i sebe. Sinovi su kasnije u razgovorima s poznanicima izražavali uvjerenje kako je očeva namjera bila pobiti cijelu obitelj. No, kasnije je Tuđman tvrditi kako je njegova oca i maćhu ubila UDBA. Na vlastiti je zahtjev 1961. razriješen vojne službe kako bi se posvetio znanstvenom radu. Potom se seli u Zagreb gdje osniva Institut za historiju radničkog pokreta. Na mjestu direktora ove ustanove ostaje sve do 1967. Za utemeljenje Instituta dobiva novčanu potporu vlasti, a dodijeljen mu je i dio kata konfiscirane vile židovske obitelji Vrus u Nazorovoj ulici (zajedno s namještajem). Vlasnica vile ostala je u njoj živjeti u statusu sluškinje sve dok nije organizirano njezino iseljenje. Prema svjedočenju zagrebačkog pravnika Zlatka Vranjicana posao su u Institutu mogli su dobiti samo ljudi bez 'mrlja' u biografiji. Vranjican se prijavio za mjesto istraživača u Institutu. Nakon razgovora Tuđman je bio zadovoljan kandidatom, ali mu je 413

ubrzo poručio kako ga ne može zaposliti jer je u međuvremeno "otkrio da potječe iz obitelji narodnih neprijatelja". Za profeosra na Fakultetu političkog znanosti Zagrebačkog sveuičilišta izabran je 1963. gdje je predavao predmet Socijalistička revolucija i suvremena nacionalna povijest. Dvije godine kasnije (1965.) postaje doktor povijesnih znanosti kada na Zagrebačkom sveučilištu brani disertaciju Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.

Tijekom tog vremena (1962.-1967.) predsjednik je Komisije za međunarodne odnose Glavnog odbora Socijalističkog saveza Hrvatske. Ujedno je i narodni zastupnik (1965.-1969.) Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za znanstveni rad Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora SR Hrvatske. Bio je i član Upravnog odbora te Izvršnog odbora Matice hrvatske te predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku povijest. Član Društva hrvatskih književnika postaje 1970., a član Hrvatskog centra PEN-a je od 1987. Iz komunističke je stranke izbačen 1967. i primoran napustiti Institut te je uklonjen sa Sveučilišta i umirovljen kako bi se spriječila njegova javna djelatnost. Tada mu je bilo samo 45 godina. Kada je nakon Hrvatskog proljeća započeo progon hrvatskih disidenata zatvoren je. Zahvaljujući zalaganju Miroslava Krleže kod Josipa Broza izbjegao je višegodišnju robiju koja mu je bila namijenjena te je osuđen samo na dvije godine zatvora (kasnije je ta osuda smanjena na devet mjeseci) u Lepoglavi. Lepoglavski liječnik opisao je jednom Tuđmana kao "najvećeg simulanta kojega je vidio u svojoj karijeri". Neprestano se žalio na srce te je tvrdio da mu zatvorska posteljina izaziva alergiju. Na temelju toga uprava zatvora dopustila je da mu supruga Ankica donosi čistu posteljinu od kuće, kao i hranu. Mogao je gledati televiziju, čitati i pisati kad je htio. Tadašnji partner njegove kćerke svakog tjedna donosio mu je u zatvor "radi srca" bocu Martella. Za razliku od ostalih političkih zatvorenika koji su osobnu higijenu obavljali pod hladnom vodom imao je ekskluzivno pravo na brijanje u zatvorskoj brijačnici.

U prvomu političkom pogromu nakon Brozove smrti ponovno je (veljača 1981.) osuđen na tri godine zatvora i na zabranu svakoga javnog djelovanja u razdoblju od pet godina. I to zbog toga što je dao intervjue za švedsku i njemačku televiziju te francuski radio, u kojima je govorio o svojim povijesnim prosudbama. Nakon presude ponovno je u zatvoru (siječanj 1982.

- veljača 1983.), ali je nakon godinu dana pušten radi liječenja. U svibnju 1984. vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je u rujnu iste godine zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uvjetno pušten iz zatvora. Kad mu je 1987. vraćena putovnica (nakon što je 17 godina bila oduzeta) putuje u inozemstvo. Prvo posjećuje Kanadu i Sjedinjene Države, a zatim u europske zemlje gdje svojim predavanjima dovodi do buđenja i stvaranja hrvatskoga 414

nacionalnog pokreta među hrvatskim iseljenicima. Sredinom 1989. utemeljuje HDZ i postaje predsjednikom stranke, a na toj će dužnosti ostati do kraja života. Ta će stranka na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj (1990.) pobijediti na izborima uvjerljivom većinom, a Tuđman će biti izabran za predsjednika Predsjedništva tada još Socijalističke Republike Hrvatske.

Nakon donošenja novog Ustava Republike Hrvatske (22. prosinca 1990.) na neposrednim je predsjedničkim izborima (kolovoz 1992.) izabran za predsjednika Republike Hrvatske. Od prosinca 1992. redovni je član HAZU. U lipnju 1997. na drugim neposrednim predsjedničkim izborima opet će biti izabran za predsjednika Republike Hrvatske.

Preminuo je 10. prosinca 1999. u Zagrebu. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Nositelj je brojnih međunarodnih nagrada i priznanja (Catarina de Medici, nagrade Centra za etničke manjine, počasni doktor Sveučilišta La Jolla) te nositelj više hrvatskih odlikovanja. Hrvatski Sabor dodijelio mu je 9 njaviših državnih ordena. O njegovoj političkoj ličnosti postoje brojni prijepori. Na međunarodnom planu sumnjiči ga se da je dogovarao podjelu BiH s Miloševićem Na unutarpolitičkom planu promijenio je ime NK Dinamu što je izazvalo prosvjede navijača toga kluba. Zamjeru mi se i loša provedba privatizacije tijekom koje je došlo do velikog broja nepravilnost te je dobar dio hrvatskog gospodarskog bogatstva prodavan za višestruko manju cijenu od stvarne. Svoje protivnike i kritičare nije se libio nazivati Judama i farizejima, diletantima, jalnicima i jalnušima, smutljivcima i mutikašama, egzibicionistima, stranim plaćenicima i šakom prodanih duša.

Slobodan Milošević Slobodan Milošević rodio se 20. kolovoza 1941. u Požarevcu kao drugi sin Svetozara i Stanislave (rođ. Koljenšić) Milošević. Njegovi roditelji rodom su bili Crnogorci. Otac Svetozar vuče podrijetlo iz sela Uvač kod Lijeve Rijeke u brdskom području Crne Gore prema Albaniji. Svetozar je završio bogosloviju u Cetinju, a potom i Teološki fakultet u Beogradu. Iako duboko religiozan čovjek nije otišao u svećenike već je bio profesor ruskoga i srpskoga jezika. Prvotno je predavao u Bijelom Polju i Kosovskoj Mitrovici, a potom se odselio u Srbiju i živio u Požarevcu.

Iako je u mladosti upoznao razne crnogorske komuniste, koji su kasnije postali poznati revolucionari, vojskovođe i dužnosnici Svetozar nikada nije bio komunist. To je bio i jedan od razloga zbog kojih se razveo od supruge 415

Stanislave. Ona je bila iz radničke i komunističke obitelji te je cijeloga života zadržala svoja komunistička uvjerenja. Neposredno nakon završetka 2. svjetskog rata Svetozar je napustio obitelj i vratio se u rodno selo Uvač, a ubrzo se zaposlio kao profesor ruskog jezika na Tehničkoj školi u Podgorici.

Nakon što je dao slabu ocjenu jednom učeniku koji se zbog toga ubio Svetozar je (1962.) počinio samoubojstvo pištoljem. Njegov sin Slobodan nije nazočio očevoj sahrani jer se nalazio na školskoj ekskurziji u Rusiji.

Dva sina podizala je svojom učiteljskom plaćom majka Stanislava. Stanovala je s dvojicom sinova u Dulićevoj ulici 13. U toj kući rodio se Slobodan Milošević i proveo rano djetinjstvo. Stanislava je ostala u Požarevcu nakon što su joj sinovi otišli na studij u Beograd, a 1974. i ona je počinila samoubojstvo objesivši se. Samoubojstva u obitelji Milošević tako su postala učestala pojava. Samoubojstvo je počinio i Miloševićev ujak general Milisav Koljenšić. Milošević je kasnije dolazio u Požarevac obići majčin grob, ali kuću gdje je proveo djetinjstvo nije posjećivao. Iako su mu i otac i majka bili Crnogorci, a i brat Bora izjašnjavao se kao Crnogorac Slobodan se izjašnjavao kao Srbin.U gimnazijskim danima Milošević je bio politički vrlo aktivan, a svoju privrženost komunizmu pokazivao je i tako što je (iako fizički slabašan) tri puta odlazio na dobrovoljne omladinske akcije (1958., 1959. i 1963.). Tako je sudjelovao u izgradnji autoceste između Zagreba i Beograda koja će dobiti ime Autocesta bratstva i jedinstva.

U komunističku je stranku primljen sa samo 17 i pol godina (15. siječnja 1959.). Na njegovu političku orijentaciju nije utjecala samo majka već i njegova buduća supruga Mirjana Marković. Ona će, uostalom, presudno utjecati na njega cijeli njegov život. O tome koliko je bio blizak s Mirjanom svjedoči njegov bivši školski drug Radomir Mladenović: "Mi smo se svi bavili sportom, izuzev njega. On je imao mnogo ljepši sport - bavio se svojom sadašnjom ženom (...) Slobodan nije imao najboljeg prijatelja, kao svi mi, ostali. Njemu je to bila njegova - Baca."

Nakon završenog Pravnog fakulteta poslovu karijeru Milošević započinje kao savjetnik za gospodarstvo beogradskog gradonačelnika. Najveći dio poslovne karijere proveo je u gospodarstvu (direktor poduzeća Tehnogas) i bankarstvu (predsjednik Beogradske banke). Politikom se počeo baviti 1983. godine, ali sve do travnja 1987. bio je malo znani štićenik Ivana Stambolića, bivšeg predsjednika Socijalističke Republike Srbije. Nakon izbijana nereda na Kosovu, koje je morala smirivati policija Milošević se okupljenima Srbima obratio riječima: "Niko ne sme da vas bije!" Samo pet mjeseci nakon te izjave Milošević će svrgnuti s vlasti svog prijatelja i mentora Stambolića, a nekoliko godina kasnije narediti će i njegovo ubojstvo.

Dolaskom na vlast Milošević je zadao sebi cilj - stvoriti Jugoslaviju u kojoj 416

će dominirati Srbi, a na čelu te države nalaziti će se on. Kako bi dosegao taj cilj preuzeo je kontrolu nad medijima i spriječavao bilo kakvu kritiku. Nije se zadržao samo na tome već je stremeći ka svome cilju organizirao vojnu agresiju na Sloveniju i Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu te planirao genocid nad nesrpskim narodima bivše Jugoslavije. Njegova zločinačka politika rezultirati će u Hrvastkoj s 15 tisuća ubijenih i nestalih, 33.000 ranjenih, 650 tisuća prognanih i izbjeglih te 200 tisuća uništenih kuća. U BiH odgovoran je za 100.000 ubijenih, 500 uništenih kuća i skoro 1.700.000 proganihi i izbjeglih. Na Kosovu je odgovoran za 10.000 ubijenih i 260 tisuća uništenih kuća. Zbog svega toga dobio je nadimak 'Balkanski krvnik' i ostao u povijesti upamćen kao najveći ratni zločinac nakon Hitlera. Protiv Miloševića, a tek nakon oružanih sukoba na Kosovu, Haški tribunal podigao je optužnicu.

Postavši predsjednik Predsjedništva Srbije (1989.) vrlo brzo ukida široku autonomiju dvaju srbijanskih pokrajina - Kosova i Vojvodine. U prosincu 1990. na prvim višestranačkim izborima u Srbiji nakon 2. svjetskog rata izabran je za prvog predsjednika Srbije. Dvije godine kasnije (prosinac 1992.) na predsjedničkim izborima ponovo je izabran za predsjednika Republike Srbije. Nakon ustavnih reformi (koje su razvlaštenog predsjednika savezne države pretvorile u veoma jaku osobu) 23. srpnja 1997. izabran je za predsjednika SR Jugoslavije. Tri godine kasnije (2000.) na izborima za funkciju predsjednika SR Jugoslavije pobjeđuje ga Vojislav Koštunica.

Prvotno ne priznaje izborni poraz, ali na koncu ipak posustaje. Njegov pad s predsjedničke dužnosti dovodi i do njegova uhićenja (1. travnja 2001.) zbog pritiska Zapada i uvjetovanja financijske pomoći Miloševićevim uhićenjem.

Nakon podosta političkog natezanja izručen je međunarodnom sudu u Haagu (28. lipnja 2001.), a od 12. veljače 2002. sudilo mu se po 66 točaka optužbe za genocid u BiH i zločine protiv čovječnosti te kršenja ratnog prava i običtaja počinjenih u Hrvatskoj i na Kosovu.

Kraj suđenja i presudu za zločine koje je poticao i naređivao neće doživjeti već će preminuti u zatvorskoj ćeliji u Haagu 11. ožujka 2006. Sahranjen je u dvorištu obiteljske kuće u Požarevcu bez nazočnosti ijednog stranog državnika i bez ijednog službenog predstavnika srbijanske vlasti te bez državničkih počasti.

Alija Izetbegović Diplomirani pravnik, bivši predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine i 417

Stranke demokratske akcije (SDA). Rođen je u bošnjačkoj (muslimanskoj) obitelji u Bosanskom Šamcu u sjevernoj Bosni 8. kolovoza 1925 u obitelji bogatih zemljoposjednika. Obitelj Izetbegović podrijetlom je iz Beograda, kojega napuštaju 1868. nakon poraza turske vojske od Srba. Od stanovitog bega Izeta uzimaju prezime i postaju Izetbegovići. U Sarajevo doseljavaju 1928. i tu budući bošnjački lider pohađa u mušku relanu gimnaziju. Već u prvom razredu ide na popravni iz prirodopisa i gimnastike, u drugom pada na zemljopisu, dok u petom polazi popravni iz povijesti. U šestom razredu ne pohađa produžnu nastavu jer je nastava prekinuta zbog početka rata te svi učenici dobivaju iste ocjene.

Tijekom Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom. Radi an raščišćavanju ruševina sarajevskih džamija i skriva Muslimane od četnika.

Kratko je vrijem bio član komunističke omladine (SKOJ), ali na koncu postaje član organizacije Mladi muslimani. Vojni rok služi nakon svršetka 2. svjetskog rata, a 1. ožujka 1946. tijekom služenja vojnog roka po njega dolaze pripadnici KNOJ-a te Izetbegović biva suđen zbog pripadnosti i aktivnosti u organizaciji Mladi Muslmani. Osuđen je na tri godine zatvora, a tijekom odsluženja kazne radi na izgradnji zgrade Centralnog komiteta SK BiH (Saveza komunista Bosne i Hercegovine). Nakon izlaska iz zatvora studira pravo i radi kao pravni savjetnik u tvtki Bosna. U to vrijeme, prema nekim izvorima, nacionalno se izjašnjava kao Srbin. Pozornost na sebe skreće 1970, kada piše Islamsku deklaraciju u kojoj, između ostalog, zapisuje: "...Islamski poredak može se ostvariti samo u zemljama u kojima Muslimani predstavljaju većinu stanovništva. Bez ove većine islamski poredak se svodi samo na vlast i može se pretvoriti u nasilje." Zbog takvog pisanja proglašen je nacionalistom koji zagovara etnički čistu Bosnu i Hercegovinu, te je osuđen (tzv. Sarajevski proces) na 14 godina zatvora. Kazna mu je dva puta smanjivana, da bi na kraju, zalaganjem dvaju pravnika - Koste Čavoškog i Vladimira Šeksa - odrobijao pet godina i osam mjeseci. Kaznu je odslužio u Foči, usavršivši u zatvoru tapetarski zanat. Iz zatvora je pušten 1988.

Po izlasku iz zatvora na poziv svog prijatelja Adila Zulfikarpašića odlazi u Zürich (Švicarska), ali će se vratiti kasnije u Jugoslaviju i 1989. osnovati Muslimansku stranku u Jugoslaviji (MSUJ). Ta stranka neće dugo opstati će će u svibnju 1990. osnovati Stranku demokratske akcije (SDA). Na osnivačkoj skupštini ove stranke ,u Sarajevu 26. svibnja 1990., Izetbegović poručuje pobornicima zakona o zabrani osnivanja nacionalni stranaka da oni najčešće potežu argument da će se bez njih naordi u Bosni potući i uhvatiti za vratove. "Obavještavamo ih da se nemamo namjeru tuči i da nas prestanu braniti jedne od drugih..." Nakon prvih višestranačkih izbora ulazi u Predsjednišvo BiH, te biva izbaran za prvog predsjednika Predsjedništva. Za 418

predsjednika ga je predložio Fikret Abdić, koji je među Muslimanima dobio najviše glasova na izborima, a kandidaturu je prvi podržao Nikola Koljević iz SDS-a (Srpska Demokratska Stranka). Za vrijeme rata u Hrvatskoj umiruje građane tvrdnjama da rat u Bosni i Hercegovini nije moguć, već tek manji incidenti. Istovremeno poziva novake iz Bosne i Hercegovine da ne odlaze u JNA (Jugoslavenska narodna armija). U ožujku 1992. u Bosni i Hercegovini je održan referendum za nezavisnost BiH kada je većina Muslimana i Hrvata glasovala za nezavisnost BiH, dok je većina Srba bojkotirala glasovanje.

Izetbegovićeva vlada objavila je deklaraciju o nezavinosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Kao odgovor na to bosanski Srbi proglasili su vlastitu državu - Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu (kasnije tzv.

Republiku Srpsku). U travnju 1992. počinje rat u Bosni i Hercegovini te se ponavlja scenarij već viđen u Hrvatskoj - srpski nacionalisti zauzimaju dijelove BiH proglašavajući ih autonomnim područjima (tzv. SAO - Srpske autonomne oblasti).

Po povratku s konferencje u Lisabonu (Portugal) 1992. u sarajevskoj zračnoj luci zarobljava ga general Đurđević, tražeći da se iz obruča u centru grada pusti general Kukanjac sa svojom vojskom. Srećom po Izetbegovića dolazi do sporazuma zavađenih strana te Kukanjc izlazi iz Sarajeva sa svojim postrojbama, a Izetbegović biva pušten. U studenome 1995. s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom i srpskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem potpisuje mirovni sporazum u Daytonu (Ohio). Tim ugovorom 51 % teritorija Bosne i Hercegovine pripalo je muslimansko-hrvatskoj federaciji, a ostatak srpskom entitetu. Sukladno tom ugovoru multinacionale vojne snage (IFOR) predvođene NATO paktom raspoređene su diljem BiH. Time je okončan četverogodišnji ratni sukob. Politički protivnici Aliji Izetbegoviću predbacivali su preveliko oslanjanje na zatvorski krug prijatelja, kontinuirano loš odabir kadrova i kolebljivost. Oni oštriji prigovarali su mu da od Bosne pravi klasični begovat. Ono što je činjenica jeste da dočim je postao predsjednikom Predsjedništva BiH sina Bakira postavio je na mjesto direktora za izgradnju grada, a kćerku Sabinu naprije za osobnu prevoditeljicu, potom tajnicu, a naposljetku i za šeficu ureda. Neki su mu zamjerli i što je njegova supruga tijekom rata kao izbjeglica boravila u Turskoj, a kćerka je jedno vrijeme boravila na Braču. "Mi smo na neki način i Istok i Zapad; jer smo muslimani - mi razumijemo dileme islamskog svijeta; jer smo europski narod - mi razumijemo dileme Zapada", teza je na kojoj je gradio svoje dobre odnose i sa Istokom i sa Zapadom. Deklarativno se nikada nije prestao zalagati za cjelovitu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu, ali unatoč tome njegov utjecaj nikada se nije uspio proširio izvan bošnjačkog naroda. Za razliku od druga dva potpisnika Daytonskog sporazuma 419

Izetbegović se 14. listopada 2000. povukao iz politike otišavši u mirovinu i napuštajući mjesto predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Preminuo je 19. listopada 2003. u Sarajevu.

Milan Kučan Milan Kučan (Križevci, 14. siječnja 1941.) je slovenski političar i državnik.

Bio je prvi predsjednik Slovenije.

Bio je vođa Saveza komunista Slovenije. Postao je vođa te organizacije 1986.

Počeo je podržavati odvajanje komunističke partije od države, kao i politički pluralizam i ljudska te nacionalna i manjinska prava. Bio je u oštrim konfrontacijama sa Slobodanom Miloševićem. 1990. izabran je za predsjednika Predsjedništva Slovenije, tada još jugoslavenske republike.

Kučan je aktivno sudjelovao u pripremama za referendum o samostalnosti Slovenije, koji je održan u prosincu 1990. godine. Poznat je po svojoj politici mirnog pregovaranja, koje je dovelo do Brijunskog sporazuma. Nakon stjecanja neovisnosti 1991., izabran je za predsjednika Slovenije kao neovisni kandidat, s podrškom nekadašnjeg Saveza komunista Slovenije. Osvojio je i novi petogodišnji mandat 1997., natječući se kao neovisni kandidat, te dobivši i ovaj put većinu glasova u prvom krugu. Predsjednički mandati vršio je kao nestranačka osoba.

Prestao je biti predsjednik 2002., a njegovo je mjesto došao Janez Drnovšek.

Vladimir Šeks Hrvatski političar i pravnik. Vladimir Šeks rođen je 1. siječnja 1943. u Osijeku. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom Osijeku. Nakon mature 1963. učlanio se u Savez komunista Jugoslavije i uredno odradio jednu smjenu Omladinske radne akcije Novi Beograd. Pravni fakultet u Zagrebu završava 1967., a da nije pao niti jedan ispit! Blistavu studentsku karijeru nastavlja jednako blistavim napredovanjem u tužiteljstvu (1967.1971.) od zamjenika općinskog javnog tužitelja stigao je do mjesta zamjenika državnog tužitelja u Osijeku. Nakon Karađrođeva i PTT afere isključen je iz Saveza komunista Jugoslavije i dobija otkaz na sudu. Nekoliko godina 420

pokušava isposlovati papire za privatnu odvjetničku djelatnost, a zamolbe srbijanskoj i vojvođanskoj odvjetničkoj komori piše na srpskom jeziku ćiriličnim pismom. Ovaj svoj potez kansije će obrazložio "taktikom".

Zbog tvrdnje da "JNA treba organizirati kao Wermacht u vrijeme Hitlera" (izrečene u jednom osječkom kafiću 1981.) osuđen je na trinaest mjeseci zatovra. Kasnije će tvrditi da mu je suđeno zbog hrvatskog nacionalizma, međutim u optužnici stoji gore navedena izjava i nema ni slova o hrvatskom nacionalizmu. Četiri godine odgađa zatvor i za to vrijeme brani skupinu beogradskih disidenata. U zatvor odlazi 1985. u Staru Gradišku. Nakon izlaska iz zatvora sudjeluje u osnivanju jugoslavenske podružnice Amnesty Internationala i specijalizira se za političke procese. Između ostalih brani i Vojislava Šešelja. U praskozorje višestranačja u Hrvatskoj (1989.) jedan je od osnivača osječkog HDZ-a, što je nekoliko godina kasnije obilježio i prigodnom spomen-pločom. Niz neodmjerenih izjava daje mu epitet stranačkog sokola. Primjerice (1990.) na jednom HDZ-ovom skupu kaže: "Svi koji se hrvatskom nacionalnom pokretu nađu na putu, pa bili oni i naša rođena braća, bit će maknuti milom ili silom!" Nakon prvih višestranačkih izbora izabran je za potpredsjednika Hrvatskog Sabora, a bio je i glavni kreator novog hrvatskog Ustava (Božićni ustav). Za državnog je tužitelja imenovan 1992. godine.

Obnašajući tu dužnost ostaje upamćen po optužnicama protiv novinara Denisa Kuljiša, Tanje Torbarine, Jelene Lovrić te novinara lista Feral Tribune - Viktora Ivančića, Predraga Lucića i Borisa Dežulovića. Položaj državnog tužitelja koristi i kako bi intervenirao da se iz zatvora oslobode osobe osumnjičene za ubojstvo zagrebačke obitelji Zec te zločine počinjene u Gospiću i Pakračkoj Poljani. S mjesta državnog tužitelja odlazi na mjesto potpredsjednika Vlade zaduženog za unutarnju politiku. Nakon izbora 1995. opet postaje potpredsjednik Sabora Republike Hrvatske. U periodu od 1995.1999. član je Predsjedništva HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskog Sabora te predsjednik Odobra za Ustav, Poslovnik i politički sustav. U listopadu 1995. po treći puta je izabran za zastupnika u Hrvatskom Saboru, a od 1998. potpredsjednik je HDZ-a i član Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti te Vijeća za strateške odluke Predsjednika Republike Hrvatske. Na parlamentarnim izborima u siječnju 2000. po četvrti je puta izabran za zastupnika u Hrvatskom Saboru. Tri godine kasnije (2003.) na novim parlamentarnim izborima izabran je za predsjednika Hrvatskog Sabora, a 11. siječnja 2008. po peti puta je zastupnik u Hrvatskom Saboru. No, ovaj puta je zasjeo na stolac dopredsjednika Hrvatskog Sabora.

421

Stjepan Mesić Posljednji predsjednik socijalističke Jugoslavije i drugi predsjednik Republike Hrvatske rođen je pred samu ponoć 24. prosinca 1934. u Orahovici. Majka Marija za njega kaže da je od malena bio lukav, pametan i prepreden dječarac. Uvijek glavni u društvu. Popularnost mu ne pada niti u požeškoj gimnaziji gdje je bio omiljen u ženskom društvu. Pred maturu razrednica je obavijestila njega i još nekolicinu učenika iz razreda da su zadovoljili kriterije i da su primljeni u Savez komunista. To je tada bila neka vrsta nagrade. Nakon završene gimnazije upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu. Tijekom studija u studentskom je domu dijelio sobu sa Stipom šuvarom. U filmu Ne okreći se sine imaju je manju ulogu ustaškog časnika.

Nakon završenog fakulteta pripravnički staž odradio je u Orahovici na Općinskom sudu te u kotarskom pravobranilaštvu u Našicama. Odsluživši vojsku položio je pravosudni ispit te je kratko vrijeme radio kao općinski sudac. Kako su tada svi gradski komunistički čelnici uz posao i studirali na predavanja i ispite išli su službenim automobilima u Zagreb. Mesić se usudio javno progovoriti o tome i to ga je skoro stajalo izbcivanja iz stranke. Već 1964. došao je u Zagreb i postao direktor općeg sektora poduzeća Univerzal.

Mesićevi su prijatelji 1966. prikupili potpise (ukupno 5000 potpisa) i suprostavili ga na listi građana dvojici kandidata vladajuće komunističke stranke. Naredne godine postaje gradonačelnik Orahovice, a uskoro i zastupnik u Saboru. U Orahovici pokreće izgradnju prve privatne tvornice u ondašnjoj Jugoslaviji. Međutim zbog takve incijative prozvao ga je osobno Tito prebacujući mu uvođenje kapitalizma na mala vrata. Ranih sedamdesetih djeluje u okviru Matice hrvatske, podržava tzv. masovni pokret i zbog svoje političke aktivnosti biva osuđen za "djela neprijateljske propagande" po članku 118. Krivičnog zakona. Suđenje je trajalo tri dana i na njemu je saslušano 55 svjedoka, od kojih je 50 svjedočilo njemu u korist, dok ga je tek pet, kako je rekao u jednom interviewu "naručenih svjedoka i pokvarenjaka" teretilo. U sudskim procesima koji su trajali sve od 1971. do 1975. i u kojima mu je prvostupanjska kazna od dvije godine i dva mjeseca na Vrhovnom sudu Socijalističke Republike Hrvatske smanjena na godinu dana branio se sa slobode. U zatvoru je robijao s mnogim ljudima koji će početkom devedestih godina XX. stoljeća biti važne ličnosti hrvatske politike - Vladom Gotovcem, Markom Veselicom, Petrom šaleom i Draženom Budišom. Budiša mu je poslije predbacio da je u zatvoru imao privilegiran tretman - palio je i gasio televizor političkim zatvorenicima. U zatvoru se sprijateljio i sa zatvorenicima s kriminalnom prošlošću te im je pisao žalbe, zamolbe i sl.

Na političkoj pozornici ponovo se pojavljuje 1990., kada postaje tajnik HDZ422

a te politički i osobni prijatelj Franje Tuđmana. Iako različiti po dobi, mentalitetu, obrazovanju i ambicijama prva su obiteljska ljetovanja i druženja provodili zajedno. Kada je izabran za hrvatskog predsjednika Tuđman Mesića imenuje prvim hrvatskim premijerom u demokratskoj Hrvatskoj. U trenutku kada je bio izabran za predsjednika hrvatske vlade, na pitanje novinara lista Start hoće li tražiti reviziju sudskog procesa koji je vođen protiv njega odgovorio je: "Meni je najveća satisfakcija to da svi oni koji su sudjelovali u mom procesu imaju ogledalo u svom stanu i da oni moraju svaki dan gledati svoje face - koja je to grozota! "Ali ubrzo Tuđman procijenjuje kako će mu Stipe Mesić biti korisniji u Beogradu te ga Sabor Republike Hrvatske (nakon što je tri mjeseca bio hrvatski premijer) imenuje hrvatskim članom Predsjedništva SFRJ. Kao hrvatski član jugoslavenskog predsjedništva trebao je postati predsjednikom Predsjedništva i barem formalno vrhovni zapovjednik JNA. Velikosrpski krug oko Miloševića protivio se imenovanju Mesića na to mjestu predsjednika Predsjedništva. Kako bi onemogućili Mesićevo legalno preuzimanje predsjedničke dužnosti upogonili su i svoj propagandi medijski stroj te u javnosti širli svakojake laži i besmislice, a svakako je nabedastija ona prema kojoj Mesić ispod brade ima istetovirano slovo U. Pod pritiskom međunarodne zajednice, prvenstveno europske trojke (Poos, Gianni de Michelis i Hans van den Broek), imenovan je predsjednikom Predsjedništva (28. lipnja 1991.). Na toj dužnosti ostaje do 5. prosinca 1991. kada daje ostavku. Nakon Beograda ponovo je u Zagrebu te nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske u siječnju 1992. postaje predsjednikom Sabora. Povratkom iz Beograda u Saboru izjavljuje da je izvršio zadatak jer "Jugoslavije više nema". Povodm toga objavljuje knjigu "Kako smo srušili Jugoslaviju", da bi kasnije promijenio naslov te knjige u "Kako je srušena Jugoslavija". Do drugih demokratskih izbora u Hrvatskoj predsjednik je Izvršnog odbora HDZ-a. U vrijeme početka srbijanske agresije na Hrvatsku izjaviti će kako Srbi iz Hrvatske "mogu odnijeti jedino onoliko zemlje koliko su donijeli na opancima", što će srbijanski mediji često koristiti u svoje promidžbene svrhe.

Nedugo nakon toga počinju pucati Mesićevi odnosi s pojedinim čelnicima HDZ-a. Prvo oko upitno provedene pretvorbe, a uskoro se spori i s predsjednikom Tuđmanom oko bosansko-hercegovačkog pitanja. Kako se nije uspio izboriti da njegov stanovište prevlada u stranci okuplja skupinu istomišljenika iz HDZ-a i s Josipom Manolićem i oporbom pokušava preuzeti saborsku većinu. Međutim, u zadnji tren neki od HDZ-ovaca koji su mu već dali pismenu podršku predomišljaju se i u samo nekoliko dana od potencijalnog dobitnika Mesić postaje gubitnik. Po izlasku iz HDZ-a Tuđman svog donedavnog bliskog suradnika naziva Ciganom i izdajnikom. Potom 423

Mesić s još 11 saborskih zastupnika HDZ-a 1994. osniva stranku HND (Hrvatski nezavisni demokrati). Dio te stranke, zajedno s Mesićem, 1997. pristupa Hrvatskoj narodnoj stranci (1997.). Ulaskom u HNS Mesić postaje Izvršni dopredsjednik stranke i predsjednik gradske organizacije stranke u Zagrebu. Premda na medijskoj margini nakon izlaska iz HDZ-a ne prestaje s političkim aktivnostima. Prosvjeduje protiv svake nasilne deložacije, redovno je uz radnike čija se poduzeća nakon pretvorbe upropaštavaju i gase.

Novi politički uspon doživljava na predsjedničkim izborima u veljači 2000. kada u drugom krugu uvjerljivo pobjeđuje Dražena Budišu i time postaje drugi predsjednik Republike Hrvatske. Nakon pobjede na izborima istupa iz stranke smatrajući nespojivim članstvo u stranci s mjestom predsjednika države te pristaje na smanjenje predsjedničkih ovlasti. Nakon prvog predsjedničkog mandata kandidra se i ponovno na predsjedničkim izborima 2004. kao kandidat grupe građana i uvjerljivo pobjeđuje u drugom krugu izbora kandidatkinju HDZ-a Jadranku Kosor s dobivenih 66 % glasova. Oba predsjednička mandata obilježiti će njegove izjave koje su često u hrvatskoj javnosti izazivale pravu buru. Tako jer primjerice jednom prilikom izjavio da Hrvatska i Crna Gora nikada nisu ratovale (zaboravljajući valjda pri tome da su crnogorski vojnici okupirali jug Hrvatske i pucali po Duborvniku), a u sjećanju je ostala i njegova izjave da su za pogibiju 185 hrvatskih branitelja u akciji Maslenica odgovorni Ante Gotovina i Janko Bobetko. Na optužbe da ima vlasnički udjel u našičkoj cementari uzvraća: "Neman ni vreću cementa, a kamoli cementaru. Neman ništa ni s jednom cementarom, kao ni s onima koji imaju cement u glavi." Politički protivnici optuživati će ga da je tijekom devesetih godina pjevao ustaške pjesme što je u suprotnosti s njegovim današnjim antifašističkim stavom na što će odgovriti da je "nekad šutio, a nekad otvarao usta".

Oženjen je s Milkom Mesić i otac je dvije kćerke (Dunja, Saša) i djed dvoje unučadi. Vlasnik je obiteljskog stana i garaže u Zagrebu te osobnog automobila marke Golf. Kažu da je veliki radoholičar i da zna povremeno planuti. Poklonik je istočnjačke borilačke vještine nanbudo.

Gojko Šušak Hrvatski političar Gojko Šušak rođen je 16. travnja 1945. u Širokom Brijegu (BiH) kao šesto dijete u obitelji Ante i Stane Šušak, u (kako je sam naveo) NDH. Njegov otac i brat nestaju tijekom Drugog svjetskog rata. Zadnji put 424

viđeni su pri ulasku partiznaskih snaga u Zagreb. Kao omladinac sudjeluje na Omladinskoj radnoj akciji Bubanj potok u Beogradu. Istovremeno njegov brat Jozo šef je Vojnog odsjeka u Lištici. Nakon mature 1963. upisuje Pedagošku akademiju u Rijeci, a pred pozivom za služenje vojnog roka u JNA bježi preko granice ostavljajući na Krku suprugu i tek rođenu kćerku. Put ga preko Austrije vodi sve do Kanade. U Kanadi je pomagao u organiziranju hrvatskih škola i sudjelovao u različitim hrvatskim organizacijama. Petkom popodne skupljao je hrvatsku djecu dok bi njihovi roditelji odlazili u kupovinu i odvodio ih na sate hrvatskog jezika. Zajedno sa Augustom Brekalom i svojim bratom Brankom organizirao je i nogometni klub Jadran.

U Kanadi radi svakakve poslove od nekvalificiranog radnika u građevini do rada u pečenjarnici i pizzeriji. Nakon nekog vremena postaje suvlasnik u maloj soboslikarskoj tvrtki. U službenoj biografiji to je rečeno ovako: "manager of Kentucky Fried Chickens, president of Susak Enterprises Ltd., vice-president of GG Decor-Interior Design". Uz to u službenoj biografiji navodi kako je na uglednom University of Ottawa uspješno položio 36 tečajeva iz područja upravljanja, računovodstva, računala i komunikacija, te da je svoj akademski uzlet okrunio diplomiranjem informatike u praksi. U Kanadi je bio predsjednik Hrvatsko-kanadske kulturne federacije čiji je bio i utemeljitelj 1987. Također je bio predsjednik Zaklade za Hrvatske studije, ravnatelj Hrvatske škole u Ottawi, te osnivač i predsjednik katedre Hrvatskog jezika na sveučilištu Waterloo. U Kanadi 1973. ženi se Đurđom, tada socijalnom radnicom, porijeklom iz Ozlja (kod Karlovca). Nakon vjenčanja preselili su se u kuću na Walkley Roadu, a kasnije s troje djece u drugu kuću u predgrađu u ulicu Greyrock Crescent gdje će susjedi Gojka zvati Jerry.

Zajedno s njima živjela je i Šuškova majka. Kuća je bila u priličnom lošem stanju tako da su vjernici iz hrvatske Katoličke crkve svojim dobrovoljnim radom stavili na nju novi krov. U tom braku rodit će se troje djece: Katarina, Tomislav i Jelena. Političko djelovanje ostvaruje u suradnji s norvalskim franjevcima s kojima je u hrvatski franjevački samostan u Chichagu slao pisama-bombe. Svoja politička stajališta izražava i tako da svinju na kojoj je napisao Tito zatvara u mrtvački sanduk i osobno nosi po Ottawi. U Ottawi predsjedava tamošnjim ogrankom Hrvatskog narodnog vijeća. Domaćin je prve kandaske turneje predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana i glavni organizator prikupljanja dobrotvornih priloga za Hrvatsku demokratsku zajednicu. U Hrvatsku se vraća 1989., a u veljači 1990. u svojstvu jednog od "oficira za vezu" HDZ-a s pripadnicima ondašnje milicije nadgleda prijevoz iseljenika od zagrebačkog aerodroma Pleso do dvorane Lisinski, gdje je održan Prvi opći sabor HDZ-a. Iz Kanade je HDZ-u navodno donio 4 milijuna dolara. Taj je novac odigrao veliku ulogu u predizbornoj 425

kampanji jer druge stranke nisu mogle skupiti ni približno toliko novca.

Ministrom iseljeništva postaje 1991. u vladi Stipe Mesića. Tu dužnost obnaša oko godinu dana uglavnom putujući po iseljeničkim zajednicama pozivajući Hrvate da se vrate u domovinu, ali i da se pripreme za njezinu obranu. Potom postaje četvrti ministar obrane u samostalnoj Hrvatskoj. Izbor za ministra obrane prihvatio je mirno, kao jedan od mnogih mogućih oblika služenja domovini, o čemu je sanjao u iseljeništvu. U interviewu koji je 3. travnja 1992. dao Jasni Babić iskreno priznaje kako to mjesto nije očekivao, te da za taj posao nije osposobljen: "Nisam čak nikad služio vojsku. Istina, mnogo sam o tome čitao, ali nikad nisam ni sanjao o ratu. Posljednje o čemu bih maštao je mjesto ministra obrane jedne države." U Zagrebu živi u vili u elitnom dijelu gradu u stambenom prostoru od 237 četvornih metara. Tada ga se se sumnjičilo da je stan uređivan novcem Ministarstva obrane. S druge strane prebacivan mu je nepotizam jer se njegova supruga Đurđa zaposlila u Hrvatskoj izvještajnoj službi (HIS) kao šefica kadrovskog odjela. Uz to u Ministarstvu obrane na ključne dužnosti postavlja rođake Miljenka Galića i Miljenka Crnca, te kumove Miljenka Filipovića, Antu Rosu, Antu Gotovinu, Matu Radoša, Ljubu Ćesića Rojsa, Dunju Lozić, itd.

Nakon operativnih zahvata na plućima, odstranjeno mu je slijepo crijevo.

Zbog bolesti putuje u Sjedinjene Države, a voditelj lječničkog konzilija Andrija Hebrang prešućuje javnosti da odlazi u bolnicu Walter Reed. Nakon naglog pogoršanja i nekontroliranog širenja bolesti preminuo je 3. svibnja u 21:30 h u Kliničkoj bolnici Dubrava. Pokopan je 7. svibnja 1998. na zagrebačkom groblju Mirogoj u Aleji hrvatskih branitelja. Posmrtno je promaknut u čin stožernog generala Hrvatske vojske.

Jedan od najutjecajnijih kanadskih magazina Saturday Night u svom dvobroju (prosinac 1997./siječanj 1998.) opisao ga je kao: "pizza-mana iz Ottawe koji je upalio fitilj na Balkanu, okrenuo svoju vojsku protiv kanadskih mirovnih snaga i izrastao u jednog od najodvratnijih europskih čvrstorukaša". U dnevnim novinama Glas Slavonije ( 3. ožujka 2000.) nekad visokopozicionirani član HDZ-a Josip Manolić optužuje Šuška za šverc drogom. Kako Manolić tvrdi na njegov upit zašto to čini Šušak je odgovarao da to čini zbog Hrvatske. Puno ranije (1994.) u interviewu listu Feral Tribune Manolić Šuška proglašava jednom od "zapreka ostvarenju sporazuma s Muslimanima".

426

Ivica Račan Hrvatski političar Ivica Račan rođen je 24. veljače 1943. u mjestu Ebersbach (Njemačka) u braku Ivana i Marije Račan. Rođen je u radnom logoru ali ne unutar logorske žice. Jedna je Nijemica, naime, izvukla Račanovu majku iz logora kada je bila u visokom stadiju trudnoće, pa je tako spasila život i malom Ivici i njegovoj majci. Otac mu je podrijetlom Osječanin, a majka Ličanka. Poslije Drugog svjetskog rata obitelj Račan stalno se selila. Živjeli su od Božjakovine kod Zagreba do Kutjeva, da bi se ipak skrasili u Slavonskom Brodu. Tu se se skrasili na farmi koja je kasnije pretovrena u smetlište pa su Račani dugo bili okruženi hrpama smeća. Ivica je zbog toga tužio državu, ali tužba nikad nije polučila rezultate.

U školi je bio osrednji učenik i prezirao je štrebere. Školske je programe smatrao zastarjelima i skučenima, a on i njegovo društvo u to su vrijeme čitali Faulknera i Joycea. Pritom su vodili žestoke rasprave o marksizmu i filozofiji. U Savez komunista učlanio se godine na prijedlog prijatelja Nikole, fanatičnog komuniste. Nedugo prije toga bio je predmet oštre rasprave u omladinskoj organizaciji, i to zbog nemorala. Optužnica je glasila: flert s djevojkom iz susjednog razreda. Bio je jedan od prvih mladića u Slavonskom Brodu koji je nosio traperice. Prema vlastitim riječima bio je frajer, dosta je pio, čitao američku literaturu i slušao ploče Fats Domina i Elvisa Presleya. Žarko je želio postati glumac, ali ne prolazi prijemni na Akademiji dramskih umjetnosti. Stoga upisuje Pravni fakultet, te diplomira u roku. U Instittutu za društveno istraživanje zapošljava se 1968. kao znanstveni suradnik.

U politiku ulazi 1972. i brzo biva kooptiran u Izvršni komitet Saveza komunista Hrvatske. Bio je zadužen za sektor ideologije, kuluture i informiranja. Sredinom sedamsedesetih doživio je tešku prometnu nesreću.

Nakon te nesreće ponovno će učiti hodati i govoriti, a otkriti će i svoj slikarski dar te će se hobistički baviti slikanjem cijelog života. Povodom te nesreće rekao je jednom prilikom: "Od tada manje ozbiljno shvaćam svoju ulogu u poslu, u društvu, nemam opsesiju o svojoj posebnoj misji, za razliku od nekih drugih." Direktor političke škole Josip Broz Tito u Kumrovcu i urednik časopisa za društveno-politička istraživanja Kumrovečki zapisi postaje 1982. Kasnije je izabran za člana Predsjedništva Centralnog komitea SKH, a za člana Centralnog komiteta SKJ izbaran je na 12. kongresu komunističke stranke. Vodio je hrvatsku delegaciju na 12. partijskom plenumu. Onom plenumu koji su napustili slovenski i hrvatski komunisti, i time označili početak kraja Saveza komunista i socijalističke Jugoslavije.

S njim na čelu 1990. hrvatski komunisti donose odluku o raspisivanju višestranačkih izbora. Nakon izjava o NDH kao ostvarenju težnji hrvatskog 427

naroda Račan HDZ opisuje kao "stranku opasnih namjera". Na prvim višestranačkim izborima Račanova stranka, pod imenom SKH-SDP, dobiva oko 35 % glasova i mirno predaje vlast HDZ-u. Na narednim parlamentarnim izborima (1992.), sada već SDP Socijaldemokratska partija, doživljava debakl. Straka osvaja tek nešto preko 5 % glasova i jedva ulazi u Sabor.

Račan je tada razmišljao o povlačenju iz politike, no ipak se predomislio. U to vrijeme čisti stranku od mnogih intelektualaca, odnosno od svih onih koji su mogli ugroziti njegovu predsjedničku funkciju. Tri godine kasnije, na novim parlamentarnim izborima, SDP je još uvijek je minorna stranka na hrvatskom političkom nebu s osvojenih 8,9 % glasova.

Negdje u to vrijeme treći puta se ženi. Izabranica njegovog srca ovoga je puta sveučilišna profesorica politologije Dijana Pleština. "Volim žene. Osobito žene iz kojih izbija nešto zapreteno, skriveno. Ne volim ljepotice i lijepe lutke. Takve ne možeš ni naslikati.", rekao je u jednom intervjuu 1993. godine. U ljeto 1998. priznao je da je 1968. u Amsterdamu pušio marihuanu.

Drago Krpina, tada zastupnik HDZ-a u Hrvatskom Saboru, izlazi s informacijom da je Račan jedan od najvećih dilera droge u Hrvatskoj. Upitan što misli o tome kazuje da je Krpina budala.

Na parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. koalicija SDP-a i HSLS-a osvaja najviše mandata i sukladno koalicijiskom sporazumu dvaju stranaka Ivica Račan postaje premijer vlade Republike Hrvatske. Dana 27. veljače i službeno je imenovan premijerom, sedmim od stjecanja hrvatske neovisnosti.

Tim postaje prvi nehadezovski premijer hrvatske vlade nakon cijelog jednog desetljeća. Nakon parlamentarnih izbora 2003. godine SDP silazi s vlasti pa tako Račan postaje zastupnikom u Hrvatskom saboru i predsjednik Kluba zastupnika SDP-a. Za vrijeme zastupničkog mandata bio je i na dužnosti predsjednika Nacionalnog odbora za praćenje pristupa Republike Hrvatske Europskoj Uniji.

Godina je 2007. i spremaju se novi parlamentarni izbori na kojima SDP ima velike ambicije. No, 31. siječnja javnosti je objavljeno da predsjednik SDP-a u ramenu ima maligni tumor. Stoga Račan odlazi u München gdje je u bolnici Bogenhausen operiran. U prvi mah čini se kako će se Račanovo zdravstveno stanje popraviti, ali 8. veljače podvrgnut je novoj operaciji. Nakon toga Račan se vraća u Zagreb te na KBC Rebro biva podvrgnut kemoterapiji i zračenju.

Zdravstveno stanje mu se ponovno pogoršava i 4. travnja objavljeno je da su mu otkrivene nove metastaze u mozgu. Tjedan dana kasnije (11. travnja) Račan podnosi ostavku na mjesto predsjednika SDP-a. Račanova borba s bolešću trajalo je do 29. travnja kada je preminuo u 3:05 h.

428

Hrvoje Šarinić Hrvoje Šarinić rođen je 17. veljače 1935. na Sušaku (Rijeka) od oca Marijana i majke Vile. Njegov otac obogatio se između dva svjetska rata na obnovi Sušaka. Bio je vlasnik kamenoloma zvanog Šarinićeva kava, član HSS-a i gradonačelnik Sušaka, što ostaje i po dolasku Talijana. Pod sumnjivim okolnostima gine pred kraj 2. svjetskog rata. Službeni izvještaj govori o samoubojstvu. Unatoč očevoj smrti odrastao je u sretnim prilikama jer se njegova majka (potomak ugledne sušačke odvjetničke obitelji Marunić) sretno udala za uglednog arhitekta i dugogodišnjeg direktora Rijekaprojekta Lea Babića. U gimnaziji dobiva nadimak Pajo. Mladi Pajo bio je član bande Meteori koja je čak izdavala i svoje novine. Volio se tući i igrati nogomet.

Gimnaziju završava 1952. i odlazi u Zagreb. U Zagrebu upisuje Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, smjer mostogradnja. Studirao je punih deset godina.

Po završetku studija zapošljava se u zagrebačkom poduzeću Hidroprojekt, odakle ga nakon tri mjeseca šalju na specijalizaciju u Francusku. Umjesto tri mjeseca, koliko je planirano provesti u Francuskoj, ostaje 25 godina. U Parizu počinje kao tehnički crtač u poduzeću za javne radove Spie Batignolles i usput završava dopunsku školu za komercijalne znanosti. Prvi veliki posao bila mu je izgradnja nuklearne elektrane u Bordeauxu koju preuzima 1971.

Tri godine kasnije (1974.), unatoč ekonomskim sankcijama protiv tamošnjeg režima, vodi izgradnju dviju nuklearnih elektrana u okolici Cape Towna (Južnoafrička republika). To razdoblje svoga rada u Južnoafričkoj republici smatra vrhuncem svoje karijere jer tu upravlja pogonom od 3500 radnika, od kojih je 155 francuskih inženjera. Francusko predstavništvo tvrtke u Hrvatskoj otvara 1980. u zagrebačkom hotelu Intercontinental. Tu tri i pol godine pokušava s komunističkim vlastima dogovriti izradnju nuklearne elektrane u Prevlaci kraj Zagreba. Nakon neuspjelih pregovora zapošljava se u Casablanci kao direktor najveće marokanske građevinske tvrtke. Nešto kasnije, (1987.) s obitelji se vraća u Zagreb. Tadašnji novopečeni umirovljenik odlučio je u sjeni i depolitiziranom miru provesti umirovljeničke dane. Za njih se pripremio kupnjom i uređenjem obiteljske kuće u Zagrebu, te kuća za odmor na Braču u dalmatinsko stilu i u Lasinju kod Jamničke Kiselice u turopoljskom stilu. Kuću u Lasinju pobunjeni Srbi početkom agresije na Hrvatsku koristili su kao vojni stožer da bi je kasnije spalili.

Burna previranja krajem 1989. probudila su u Šariniću duboku potisnutu strast prema politici tako da njegova meteorska karijera simbolički počinje pismom tada još budućem predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu 429

u kojem mu nudi svoje sposobnosti i naklonosti. Uskoro je pozvan u baraku u Savskoj ulici te postaje glavni administrativac stranke u nastajanju. Nakon pobjede HDZ-a na izborima surađuje s Ivom Latinom oko prijenosa vlasti i ustrojava Tuđmanov kabinet po francuskom modelu. Mandat za sastav hrvatske vlade dobiva 7. kolovoza 1992. i na tom mjestu ostaje do travnja 1993. Novinari i javnost nisu pozdravili njegove česte izjave na mjestu premijera kako tek provodi politiku dr Franje Tuđmana, a do izražaja je dolazilo i njegovo slabije poznavanje makroekonomske teorije i prakse.

Olako data obećanja o smanjenju činovništva za 30 %, bauk programirane ratne inflacije, cementna afera i slične nevolje natjerale su napokon predsjednika Republike Tuđmana da na čelo vlade imenuje Nikicu Valentića.

Nakon skandala s Dalmacijacementom, kada su ga mediji optužili za uzimanje provizije od talijanskog partnera, pretvorbe Slobodne Dalmacije, prijama Hrvatske u MMF i županijskih izbora 1993. podnosi ostavku i postaje šef Ureda za nacionalnu sigurnost. Jedno vrijeme obnaša dužnost šefa hrvatskog pregovaračkog tima za pregovore s pobunjenim Srbima. Kasnije će priznati kako se 10 puta tajno sastao sa Slobodanom Miloševićem (o čemu će kasnije napisati knjigu). Obnašao je i poslove voditelja Povjerenstva Republike Hrvatske za odnose s UNPROFOR-om te osjetljive zadatke Reda predsjednikovih vitezova. Kasnije se dva puta vraćao na mjesto predstojnika Ureda predsjednika Republike Hrvatske. Uz sve to bavio se i poslovima predstojnika Upravnog odbora INA-e.

Neslavno će se proslaviti i s Istarskim ipsilonom kada je ugovorio s francuskom tvrtkom Bouygouse potpuno nepovoljan ugovor za Hrvatsku o gradnji ceste u Istri. Prema procjeni stručnjaka koji je pregledao ugovor Francuzi su hrvatski vladu u preveli žednu preko vode u gotovo svakoj točki ugovora. Struka takve ugovore naziva kolonijalnim ugovorom. Francuzima koncesija istječe 2022. kada će brza cesta (iako je u javnosti predstavljena kao poluautocesta) biti vraćena u vlasništvo hrvatske države. Do tada će tvrtka Bouygouse samo od tunelarine ubrati preko 400 milijuna €, a prema ugovoru naplatne kućice mogu postavljati gdje i kako hoće. Da se Istrijani ne bi dosjetili izbjegavanju nameta, koncesionari su zabranili gradnju paralelnih cesta za mjesne potrebe. Prema sklopljenom ugovoru Francuzi određuju visinu cestarine kao i valute koje će se primati na kućicama. Shvati li hrvatska vlast da joj visoka cestarina tjera turiste može tražiti njeno smanjenje, ali tada će razliku u cijeni morati platiti hrvatska država tj. porezni obveznici.

Francuzi također po ugovoru mogu odlučiti gdje će i kakve benzinske crpke, restorane i odmarališta graditi i oni će ih davati, budu li to htjeli, u najam i pri tome određivati i vrstu zakupca i cijenu zakupa. Svemu tome treba dodati i besplatno korištenje zemljišta i komunalnih usluga, te oslobođenje od 430

plaćanja svih taksa i poreza. I na kraju šećer - čim je sklopljen ugovor odmah je povećana tunelarina kroz Učku (daleko prije početka prvih radova na cesti). Francuski tisak doznao je kako tvrtka Bouygouse ima 45 odlično plaćenih posrednika (među kojima ima i političara) koji su se u svojim vladama ili državnim institucijama zalagali da upravo Bouygouse dobije posao prilikom raspisivanja natječaja. Neki su i pritvoreni, a jedan primatelj mita u pritvoru je progovorio i potvrdio da se tvrtka bavila davanjem mita i tako dolazila do najunosnijih poslova zahvaljujući mnoštvu krivotvorenih računa i drugim korupcijskim smicalicama. Poduzeću Bouygouse zbog sumnji u nepošteno poslovanje čak su i dionice suspendirane s burze.

Krajem posljednjeg deseteljeća 20. stoljeća više nije u krugu bliskih suradnika hrvatskog predsjednika Tuđmana. Na tom mjestu smjenjuje ga Ivica Kostović. Nakon smrti predsjednika Tuđmana i parlamentarnih izbora u siječnju 2000. s Matom Granićem, Vesnom Škare-Ožbolt i Joškom Morićem istupa iz HDZ-a i osniva novu stranku nazvanu Demokratski centar. U studensktim danima ožennio se studenticom prava Erikom s kojom ima tri sina: Maria (poginuo u prometnoj nesreći), Marka i Andreja. Šarinić piše i govori francusk, talijanski i engleski jezik.

Borisav Jovic Borisav Jović (Nikšić kod Kragujevca, 19. listopada 1928.), srpski i jugoslavenski političar.

Studirao je na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, diplomirao 1952., a doktorirao 1965. godine. Tijekom karijere bio je na različitim visokim državnim funkcijama, uglavnom iz oblasti društveno-ekonomskog razvoja. Bio je veleposlanik SFRJ u Italiji u periodu 1975-1979. Godine 1983. izabran je za potpredsjednika skupštine Srbije.

Dana 28. ožujka 1989. izabran je za predstavnika Srbije u Predsjedništvu SFRJ. Bio je potpredsjednik Predsjedništva SFRJ od 15. svibnja 1989. do 15. svibnja 1990. a potom predsjednik Predsjedništva SFRJ od 15. svibnja 1990. do 15. svibnja 1991. Bio je predsjednik Socijalističke partije Srbije od 24. svibnja 1991. do 24. listopada 1992., što je prethodno bio Slobodan Milošević koji je formalno otišao s te funkcije (ali je neslužbeno zadržao presudni utjecaj u njoj) jer po Ustavu nije mogao istovremeno biti predsjednik stranke i predsjednik Srbije. Kada se Milošević službeno vratio na čelo stranke, Borisav je postao potpredsjednik SPS-a i ostao na toj funkciji do kraja 431

studenog 1995.

Napisao je sedam knjiga, među kojima su i Posljednji dani SFRJ (1995.) i Knjiga o Miloševiću (2001.).

Ante Gotovina Ante Gotovina, rođen u Tkonu na otoku Pašmanu, 12. listopada 1955., umirovljeni general Hrvatske vojske.

Prije doba punoljetnosti prijavio se u francusku Legiju stranaca. Tamo je proveo više godina, i nakon obuke sudjelovao je u vojnim operacijama u Čadu i drugdje u Africi i Aziji gdje još postoje francuski neokolonijalni interesi. Nakon otpuštanja u dočasničkom činu narednika, Gotovina je, vjerojatno, djelovao kao vojni instruktor i agent za vezu u zemljama Latinske Amerike, napose Paragvaju, skoro sigurno s prešutnim odobrenjem francuskih vlasti.

Stupivši u kontakt s hrvatskim iseljenicima u Argentini, Gotovina (koji je u međuvremenu izgubio svaki kontakt s domovinom) doznaje za proglašenje hrvatske samostalnosti te se vraća u Hrvatsku u lipnju 1991., odmah stupivši u Zbor narodne garde. Sudjeluje u teškim borbama u Zapadnoj Slavoniji (Novska, Nova Gradiška) u sastavu 1. gardijske brigade, prvo kao branitelj, a zatim kao zapovjednik. Nakon ranjavanja i oporavka, nakratko pukovnik Gotovina odlazi za zapovjednika HVO Livno. Od 1992. do 1996. kao brigadir obnaša dužnost zapovjednika Zbornog područja Split, a nakon toga je glavni inspektor obrane. Ante Gotovina je dao veliki doprinos u ustrojavanju dočasničkog obučnog središta u Šepurinama pokraj Zadra. Brzo je vojno napredovao, te je u činu brigadira bio jednim (uz Janka Bobetka i Antu Rosu) od glavnih zapovjednika u Operaciji Maslenica, a kao general-pukovnik organizira i vodi više ključnih vojnih operacija: obranu Livna i Tomislavgrada od postrojbi Mladićeve Vojske RS, dugotrajni puzeći rat u kojem je tijekom desetak mjeseci lomljena srpska obrana u Livanjskom polju, obroncima Dinare i Šator planine, osvajanje Glamoča i Bosanskog Grahova, te opkoljavanje Knina što je stvorilo preduvjete za brzo i uspješno izvršenje Operacije Oluja. Nakon toga, Gotovina je u drugoj polovici 1995. glavni zapovjednik združenih snaga HV i HVO u Operaciji Maestral, kada je potpuno razbijena vojska bosanskih Srba, a hrvatske snage su došle na udaljenost 23 kilometra od Banja Luke. Slom srpske paradržave u Bosni i Hercegovini spriječila je svjetska, poglavito američka diplomacija.

432

Odmah nakon Oluje Haški sud je započeo istragu o zločinima napravljenima za vrijeme i nakon ratnih operacija. Tužilaštvo se, između ostalog, zainteresiralo i za Antu Gotovinu od kojeg je 1998. godine zatražilo službeni iskaz. Međutim, iako je Gotovina bio spreman na razgovor, hrvatski politički vrh mu to iz nepoznatih razloga nije odobrio.

Promjenom vlasti u siječnju 2000., dolazi do antagoniziranja novouspostavljene šesteročlane koalicije i novoga predsjednika Mesića s jedne strane, te poražene stranke HDZ-a i određenog broja najviših hrvatskih časnika, napose onih koji nisu imali simpatija za vlast liberalne provenijencije. Zbog otvorenoga pisma nekolicine hrvatskih najviših časnika u kojemu je oštro kritizirana politika nove vlasti, a koju je supotpisao, Gotovina je umirovljen 29. rujna 2000. godine zajedno sa još šest visokih časnika Hrvatske vojske.

Glasine koje su kolale neko vrijeme pokazale su se istinitima: Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu podigao je 2001. optužnicu protiv Ante Gotovine, optužujući ga za planiranje etničkoga čišćenja, te ratne zločine. Gotovina je odbio primiti optužnicu (koja je dostupna na jednoj od vanjskih poveznica), te se od podizanja optužnice do uhićenja 8. prosinca 2005. na Kanarskim otocima nalazio u bijegu, s nepoznatim prebivalištem. Obje su hrvatske koalicijske vlasti, i ona predvođena SDP-om (2000.-2004.), i ona predvođena HDZ-om (2004.-), priznavajući legitimitet Haaškoga suda, pozivali Gotovinu da se preda.

Gotovina je, nakon dugogodišnjeg skrivanja, uhićen na Kanarskim otocima (Španjolska) 7. prosinca 2005.

Gotovina je tjednima na jahti kružio Kanarskim otočjem. Nekoliko dana prije samoga uhićenja, stigao je na Tenerife u pratnji australskog Hrvata Joze Grgića 'Jablana'. Kada su se navečer spustili u restoran hotela Bitácora, hotela s 4 zvjezdice u kojem je general tih dana prebivao, u 21.10 prišlo im je 8 službenika španjolske policije i uhitilo ih. Grgić je nakon nekoliko sati pušten.

Gotovina je u trenutku uhićenja imao 12.000 € gotovine uz sebe, za koje se pretpostavlja kako su dio sredstava kojima je Hrvoje Petrač financirao Gotovinin bijeg.

Nakon uhićenja, Gotovina je prebačen u najluksuzniji španjolski zatvor Soto del Real, 40-ak km od Madrida. Pretpostavlja se kako je general bio izdan, iako je čudna činjenica kako je za prijavu u hotelu Bitácora koristio putovnicu na ime Kristijan Horvat, za kojega se već odavno zna kako je jedan od njegovih lažnih identiteta, te je upravo ta činjenica bila ključna za generalovo uhićenje.

Gotovina je 9. prosinca prebačen u UN-ov zatvor u Scheveningenu 433

(Nizozemska), gdje je smješten i čeka početak suđenja.

11. ožujka 2008. godine na Haškom sudu počelo je suđenje Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku. Na svojim prvim pojavljivanjima pred Haškim sudom izjasnili su se da se ne osjećaju krivima.

Politički najkontroverzniji element u priči Ante Gotovine i suda u Haagu je to je što Europska Unija uvjetovala političko-ekonomsku integraciju Hrvatske u EU hrvatskim uhićenjem Gotovine, što je ponašanje koje izaziva različite reakcije.

Hrvatska je javnost otpočetka bila naklonjena odbjeglom generalu i protivila se izručenju. Anketa iz ožujka 2005. godine o odgodi početka pregovora s EU pokazala je da samo 7% građana smatra kako je Gotovina stvarni krivac odgode. Što se tiče generalova mogućeg izručenja, 56% je bilo protiv, a 28% za.

Mjesec dana nakon uhićenja napravljena je nova anketa. 61% građana je izjavilo da je generalovo uhićenje loša vijest, a samo 14% da je dobra. Dakle, hrvatska je javnost na vijest o uhićenju reagirala posve drukčije nego hrvatska vlast. Jednak postotak, njih 61%, smatralo je da optužnica nije utemeljena, a 50% da će suđenje u Haagu biti pristrano i neobjektivno.

• • •

Dužnosti 1. veljače 1973. - 1. veljače 1978. - Služi u francuskoj Legiji stranaca od kuda izlazi s činom narednika lipanj 1991. - Načelnik za operacijske i nastavne poslove 1. gardijske brigade "Tigrovi" srpanj 1991. - Zapovjednik izvidičke satnije 1. brigade ZNG "Tigrovi" veljača 1992. - svibanj 1992. - Zamjenik zapovjenika posebne postrojbe GS HV svibanj 1992. - listopad 1992. - Zapovjednik HVO Livno 9. listopada 1992. - 12. ožujka 1996. - Zapovjednik ZP Split 12. ožujka 1996. - Glavni inspektor HV-a

• • • •

Činovi 1991. - Pukovnik 1992. - Brigadir 30. svibnja 1994. - General bojnik 4. kolovoza 1995. - General pukovnik

• • • •

Odličja 434

• • • •

26. svibnja 1995. - Red kneza Domagoja s ogrlicom 26. svibnja 1995. - Red bana Jelačića 20. svibnja 1996. - Red hrvatskog trolista 20. svibnja 1996. - Red hrvatskog križa

Petar Stipetić Petar Stipetić, rođen u Ogulinu, 24. listopada 1937., gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Završio je Vojnu akademiju Kopnene vojske (1956.-1959.), Višu vojnu akademiju Kopnene vojske (1967.-1969.) i Ratnu školu (1975.1976.)

U bivšoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji obnašao je sve dužnosti, od zapovjednika voda do zapovjednika obrane grada Zagreba.

Na poziv Predsjednika Republike Hrvatske u rujnu 1991., s dužnosti operativca V. vojne oblasti dolazi u Hrvatsku vojsku, gdje je raspoređen na dužnost zamjenika načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske. U srpnju 1992. odlazi na dužnost zapovjednika Zbornog područja Osijek i slavonskog bojišta, a u prosincu iste godine postavljen je za zapovjednika ZP Zagreb. U rujnu 1994. vraća se u Glavni stožer Hrvatske vojske na dužnost pomoćnika načelnika GS HV za borbeni sektor, a u siječnju 1999. je imenovan za pomoćnika načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH za kopnenu vojsku.

Tijekom izvođenja VRA " OLUJA ", odlukom vrhovnog zapovjednika, mijenja dotadašnjeg zapovjednika i preuzima zapovjedanje hrvatskih snaga na Banovini. Njegovim preuzimanjem zapovjedanja, situacija se mijenja i hrvatske snage slamaju otpor 21.korpusa SVK i zapovjednik kordunskog korpusa SVK, pukovnik Čedo Bulat, potpisuje Stipetiću predaju Hrvatskoj vojsci, 8. kolovoza 1995. Iz čina general majora preveden u čin general bojnika 1991., a general pukovnik postao je 19. svibnja 1995.

Nositelj je brojnih odlikovanja - Spomenice Domovinskog rata, Spomenice domovinske zahvalnosti, Reda Nikole Šubića Zrinskoga, Reda hrvatskog pletera, Reda hrvatskog trolista i Reda bana Jelačića.

Ogulinci su mu iskazali zahvalnost, pa su ga proglasili počasnim građaninom Grada zbog njegovih izuzetnih zasluga rodnome Gradu, pogotovo u pripremi obrane Domovine i njegovoj ulozi u Domovinskom ratu.

435

Bogić Bogićević Bogić Bogićević, bosanskohercegovački političar, član Predsjedništva SFRJ od 16. maja 1989 do septembra 1991. godine. Za člana Predsjedništva SFRJ izabran je referendumom građana BiH, 25. juna 1989 godine, između pet kandidata, te tako, postao prvi, demokratski izabran član Predsjedništva SFRJ iz SR BiH. Sudionik je historijske sjednice Predsjedništva SFRJ, održane 12. marta 1991. godine kada je ovaj organ odlučivao o uvođenju vanrednog stanje u SFRJ. Formalno, vojni vrh predlaže podizanje borbene gotovosti, ali je stvarni cilj bio uvesti vojnu upravu u Sloveniju i Hrvatsku te srušiti republička rukovodstva u Makedoniji i BiH. Na iznenađenje srpskih članova Predsjedništva, iako i sam Srbin, Bogićevićev glas protiv, spriječio je vojnu intervenciju JNA. Iz tog perioda datira njegova izjava: • Citat „Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji...“ Zajedno sa makedonskim članom Predsjedništva Vasilom Turpukovskim, bio je posrednik u pregovorima između slovenačke vlade i Vrhovne komande JNA o puštanju regruta i deblokadi kasarni tokom desetodnevnog rata koji se vodio između slovenačke Teritorijalne odbrane i JNA. Ratni period 1992.-1995. godine proveo je u Sarajevu. Bio je poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, potpredsjednik Socijaldemokratske partije BiH te predsjednik Olimpijskog komiteta BiH. 2002 godine predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, odlikovao ga je "Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom" za njegov značajan doprinos nezavisnosti i cjelovitosti RH te zauzimanju za postizanje mirnog rješenja.

1999 godine dobio je Plaketu humanizma, koju dodjeljuje Stalni komitet Internacionalne lige humanista.

2006 godine Međunarodni centar za mir Sarajevo dodijelio mu je tradicionalnu nagradu Sloboda.

Bogić Bogićević živi i radi u Sarajevu.

Ante Marković Ante Marković (Konjic, BiH, 25. studeni 1924), bosanski, hrvatski i jugoslavenski političar.

436

Diplomirao je elektrotehniku na Sveučilištu u Zagrebu 1954. godine. Dugo je radio u poduzeću "Rade Končar", Zagreb, najprije kao dizajner, zatim kao šef odsjeka za ispitivanje, a potom kao pomoćnik tehničkog direktora i na kraju kao pomoćnik generalnog direktora.

Od 1961. do 1984. godine bio je generalni direktor ovog poduzeća, koje je brojalo 25.000 zaposlenih. Politikom se počeo baviti 1982. i do kraja 1991. godine bio je na sljedećim položajima: • Predsjednik Izvršnog vijeća Socijalističke Republike Hrvatske (1982 – 1986).

• Predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske (1986 – 1988).

• Predsjednik Saveznog Izvršnog vijeća Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (16. ožujka 1989. do 20. prosinca 1991.), zapravo premijer SFRJ. Predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća, dakle de facto premijerom SFRJ, imenovan je u ožujku 1989. godine, nakon ostavke Branka Mikulića. Krajem 1989. godine pokrenuo je ambiciozan program ekonomskih reformi, dotad neviđenih u SFRJ, koje su uključivale i stabilizaciju dinara, kao i privatizaciju putem dodjele dionica radnicima. Rezultat je bio zaustavljanje inflacije, koja je uzela maha tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća, kao i brzo i značajno, premda kratkotrajno, povećanje životnog standarda. To je Markovića u tome trenutku učinilo jednim od najpopularnijih političara u jugoslovenskoj povijesti, ali u stvarnosti sve je to realizirano međunarodnim kreditima i zaduženjima.

Marković je svoju popularnost dugovao svom imidžu novog, modernog političara zapadnoga stila. Također je održavao popularnost time što je ostajao po strani sve većih sukoba unutar Saveza komunista Jugoslavije i što je pokušavao posredovati u sukobima između pojedinih jugoslavenskih republika.

Kada se SKJ raspao u siječnju 1990. godine, Marković se mogao osloniti samo na vlastitu popularnost i uspjeh svojih ekonomskih reformi. U srpnju 1990. godine osnovao je Savez reformskih snaga Jugoslavije, političku partiju koja ja podržavala njegove ekonomske reforme i zalagala se za evolutivnu reformu cjelokupnog društvenog i državnog uređenja SFRJ. Markovićev program reformi, međutim, ubrzo je sabotirala vlada Slobodana Miloševića, a savezna vlada je bila dodatno oslabljena pokretima za neovisnost u Sloveniji i Hrvatskoj. Tijekom posljednjih mjeseci svog mandata, Marković je pokušavao pronaći kompromis između ove dvije republike s jedne strane, i Srbije i Crne Gore s druge strane, koje su tražile da 437

Jugoslavija opstane kao centralizirana država. Međutim, njegovi napori nisu urodili plodom, iako su ih podržavale nove demokratske vlasti u Bosni i Hercegovini i Makedoniji, prije svega zato što se Jugoslavenska narodna armija (JNA), za koju bi se očekivalo da bude njegov najveći saveznik, svrstala uz Miloševića i srpsko nacionalističko vodstvo.

Marković je ostao na dužnosti i poslije izbijanja rata, premda je već ranije izgubio kontrolu nad JNA ( iako de facto SIV nije imao direktan ustavno pravni utjecaj na JNA ) i nad svim drugim polugama vlasti u federaciji. Dana 19. prosinca 1991. na konferenciji za tisak Ante Marković je "vratio mandat" građanima Jugoslavije, rekavši da ne postoji više nijedan državni organ u Jugoslaviji kome bi se mogla podnijeti ostavka.

Nakon toga nestao je iz javnog života jugoslavenskih država i posvetio se poslovnoj karijeri. Godine 2003. nastupio je kao svjedok optužbe na suđenju Slobodanu Miloševiću pred Haškim tribunalom, nakon čega je dao intervju zagrebačkom tjedniku Globus, gdje je izjavio kako su mu i Franjo Tuđman i Milošević potvrdili da su se u ožujku 1991. godine u Karađorđevu dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine.

Milan Martić Milan Martić (18.11. 1954.) je bivši hrvatski policajac i političar srpske nacionalnosti, poznat po tome što je bio posljednji predsjednik Republike Srpske Krajine.

Rođen je u blizini Knina, a u vrijeme prvih demokratskih izbora 1990. godine je bio načelnik tamošnje milicijske stanice. Uporno odbijanje suradnje s novim vlastima, a u cilju izvršenja planova Slobodana Miloševića, Martić je javno otkazao poslušnost MUP-u RH, što je koincidiralo s početkom tzv. balvan revolucije.

Martić i njegovi odmetnuti policajci su se kasnije transfomirali u krajinsku miliciju, paravojnu formaciju koja će kasnije biti temelj oružanih snaga Republike Srpske Krajine. Te i druge paravojne formacije su se u proljeće 1991. počele sukobljavati s hrvatskim policijskim i vojnim snagama, a ti su sukobi s vremenom eskalirali u rat.

Martić je okviru RSK bio na nizu odgovornih dužnosti, da bi 1994. postao njen predsjednik, u namještenim izborima ( u prvom krugu izbora uvjerljivo je pobjedio Milan Babić, da bi, po zapovjedi Slobodana Miloševića, izbori bili poništeni, a u novom pokušaju izbora, pobjedio je Milan Martić.

438

Za vrijeme Operacije Bljesak, Martić je 2.5. 1995. u znak odmazde naredio raketni napad na Zagreb, prilikom čega je poginulo 7 ljudi. Martić je osobno priznao odgovornost za napad pred kamerama Radiotelevizije Srbije. Zbog toga je 25.7. 1995. od ICTY-a optužen za ratni zločin.

Nakon Operacije Oluja i nestanka RSK, Martić je većinu vremena provodio krijući se u BiH. Haškom sudu se predao 15.5. 2002.

Suđenje je započelo 13.12. 2005. Optužnica ga je, između ostalog, teretila kao najodgovornijeg za stradanja Hrvata i drugog ne-srpskog stanovništva na teritoriju RSK. Jedan od ključnih svjedoka optužbe bio je njegov prethodnik Milan Babić, i sam prethodno osuđen za ratne zločine.

Suđenje je završilo 12.6. 2007. izricanjem presude kojom je Martić proglašen krivim i osuđen na 35 godina zatvora.

Milan Babić Milan Babić (26. veljače 1956. - 5. ožujka 2006.), pobunjenički srpski političar iz Hrvatske. i osuđeni ratni zločinac.

Babić je bio od 1991. do 1995. premijer Republike Srpske Krajine, područja velikim dijelom nastanjenog Srbima unutar Hrvatske nakon nasilnog protjerivanja Hrvata, koje je proglasilo nezavisnost nakon što se Hrvatska 1991. razdružila od Jugoslavije.

Kad ga je Haaški sud 2004. optužio za ratne zločine, bio je prvi optuženik koji je priznao krivnju i dogovorio se s tužiteljstvom, nakon čega je osuđen na 13 godina zatvora. Tijekom suđenja Babić je izjavio kako je na početku političke karijere (1989) bio zaveden od srpske propagande koja je tvrdila kako se sprema genocid Srba u Hrvatskoj i kako je pod utjecajem te propaganda sudjelovao u stvaranju atmosfere mržnje prema Hrvatima koja će rezultirati nasiljem protiv Hrvata i drugih nesrba.

Pronađen je mrtav u pritvoru u Den Haagu, te je objavljeno da je počinio samoubojstvo.

Po zanimanju je bio stomatolog, a u početku stvaranja srpske pobune u Hrvatskoj nalazio se na funkciji gradonačelnika Knina.

Dio Babićeve izjave pred Međunarodnim sudom za ratne zločine: • Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećanjem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi sudjelovati u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati a ne Srbi. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol sa kojim moram živjeti ostatak života.

439

Molim moju braću Hrvate da oproste braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kojemu sam i sam sudjelovao.

440

Izvori i literatura 1. Specijalizirani elektronski portal za Domovinski rat – Domovinski rat On-Line, DROL – www.domovinskirat.hr 2. Hrvatski memorijalno – dokumentacijski centar Domovinskog rata – HMDCDR – www.centardomovinskograta.hr 3. IVAN BRIGOVIĆ, Osvrt na operaciju “Bljesak” u dokumentima Republike Srpske Krajine 4. ALBERT BING, PUT DO ERDUTA, Položaj Hrvatske u međunarodnoj zajednici 1994./1995. godine i reintegracija hrvatskog Podunavlja 5. ALBERT BING, Sjedinjene Američke Države i reintegracija hrvatskog Podunavlja 6. ERDUTSKI SPORAZUM 7. DAVOR MARIJAN, " OLUJA " 8. DAVOR MARIJAN, “JEDINSTVO” – POSLJEDNJI USTROJ JNA 9. DAVOR MARIJAN, Sudionici i osnovne značajke rata u Hrvatskoj 1990. - 1991.

10. DAVOR MARIJAN, Borbe za Kupres u travnju 1992.

11. DAVOR MARIJAN, Bitka za Vukovar 1991.

12. DAVOR MARIJAN, OS SFRJ u izvanrednim prilikama 13. DAVOR DOMAZET LOŠO, Kako je pripremana agresija na RH i BiH 14. TIHOMIR ČULJAK, Rat 15. IVO JELIĆ, 4. brigada ZNG - čovjek i rat 90/92 16. VLADIMIR FILIPOVIĆ, Kontroverze Vanceovog plana 17. JAKŠA RAGUŽ, Operacija Burin 18. Mr. sc. ĐURO ŠKVORC, Oslobađanje vojarne "Kalnik" i skladišta oružja i strjeljiva u Širokom Brezju 19. IVICA HRASTOVIĆ, Zauzimanje vojarni JNA u Varaždinu i predaja 32. varaždinskog korpusa JNA 441

20. ŽELJKO KARAULA, Osvajanje vojarne JNA "Božidar Adžija" u Bjelovaru 1991. godine 21. Dokumentarni serijal " Pad Krajine " 22. Dokumentarni serijal " Oluja nad olujama " 23. Dokumentarni serijal " Smrt Jugoslavije " 24. Wikipedija.hr – Članci o Domovinskom ratu 25. Informativna saznanja iz razgovora s učesnicima ratova na prostorima bivše Jugoslavije 26. Necenzurirano.com – intervju s Mladenkom Radojčićem 27. " Izvještaj o uzrocima i padu zapadne Slavonije ", sačinjen od strane posebno ustrojene " Komisije za utvrđivanje uzroka i načina pada zapadne Slavonije ", formirane od strane politčkog i vojnog vrha pobunjenih Srba u RSK 28. CIA - Yugoslavia's Ethnic Conflicts and its Regional Fallout 29. CIA - Yugoslavia: Prospects For Military Intervention Growing 30. CIA - Yugoslavia - End of Nation - building experiment 31. House of Representatives, USA, Resolution 679, Expressing the sense of the House of Representatives regarding the continuing effects of the genocide, crimes against humanity, and war crimes in Bosnia and Herzegovina 32. The Vance Plan 33. Rezolucija 724 34. Rezolucija 743 35. Rezolucija 815|Rezolucija 821|Rezolucija 843|Rezolucija 847| Rezolucija 855|Rezolucija 859|Rezolucija 868|Rezolucija 869| Rezolucija 870|Rezolucija 871 36. Memorandum SANU 37. VELJKO KADIJEVIĆ, Moje viđenje raspada ( latinica ) 38. Mr. MILISLAV SEKULIĆ, Knin je pao u Beogradu 39. ALEKSANDAR S. JOVANOVIĆ, Poraz, Koreni poraza – Vukovar 1991.

40. RSK Državna dokumenta, 2. izdanje 442

41. ppuk. MIHAJLO KNEŽEVIĆ, Rat u Hrvatskoj iz pera obavještajca 42. Tekst plana Z-4 43. SLAVKO LISICA, Komandant po potrebi 44. Ustav SFRJ, 1974.

45. Ustav SR Hrvatske, 1974.

46. Ustav Republike Hrvatske, 1990.

47. biografije.org 48. Moljac.hr 49. Ogulin.hr

443