Milan maleš domobranstvo kao sastavnica hv u domovinskom ratu 1990 1996

DOMOVINSKI RAT

Milan Maleš Vladimir Cvitanović DOMOBRANSTVO KAO SASTAVNICA HRVATSKE VOJSKE U DOMOVINSKOM RATU 1990. – 1996.

Obilježavajući značajnije datume iz Domovinskog rata, stječe se utisak da su rat iznijele gardijske brigada i specijalne postrojbe policije koje se najčešće i spominju prilikom svih sjećanja na stradanje i provedene obrambene i oslobađajuće zadaće. Drugih postrojbi, uglavnom pričuvnih, a time i domobranstva, vrlo je malo zastupljeno u ukupnoj memoriji. Tekst koji slijedi je sjećanje na jedan zaboravljeni kontinuitet i značaj domobranstva kao nositelja domoljublja i stoljetne težnje za samostalnošću Hrvata od nastanka domobranstva pa do Domovinskog rata. Tekst je posvećen poginulim domobranima u Prvom i Drugom svjetskom ratu te u Domovinskom ratu.

Slika 1. Hrvatski trolist – simbol domobranstva

Potkraj 1980-ih godina dolazi do sloma socijalizma u zemljama istočne Europe, među tim zemljama bila je i bivša Jugoslavija. Pojavom višestranačja i provedbom prvih višestranačkih izbora "Hrvatski je narod slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost i odlučnost za uspostavu RH kao suverene države".

Odluci hrvatskoga naroda suprotstavio se politički vrh bivše Jugoslavije, to jest Srbije, i zajedno s vojnim vrhom bivše JNA planira i provodi agresiju na Hrvatsku

90

Milan Maleš i Vladimir Cvitanović

1991. godine, kako bi raskomadali vjekovni hrvatski teritorij i pripojili ga sebi, a sve u ime davnog sna o "velikoj Srbiji".

Međutim, kako je hrvatski narod riješio ostvariti svoju državu, tako je riješio i da je obrani. U obranu Hrvatske najprije ustaju policijske snage, a od travnja 1991. i Zbor narodne garde, preteča redovne Hrvatske vojske (HV) ili današnjih Oružanih snaga RH (OS RH). Tim hrabrim, ali slabo naoružanim hrvatskim snagama priskaču u pomoć brojni dragovoljci, pripadnici Narodne zaštite, oboružani često tek domoljubljem. U takvim okolnostima ponovo se na povijesnu scenu vraća Domobranstvo.

Zakon o obrani RH od 8. listopada 1991. spominje prvi puta Domobranstvo kao dio Hrvatske vojske. U članku 38. stoji: "Oružane snage čine jedinstvenu cjelinu i sastoje se od Hrvatske vojske u čijem se sastavu kao posebni dijelovi nalaze Zbor narodne garde i Domobranstvo". I dalje: "Domobranstvo se ustrojava na teritorijalnom načelu sa zadaćama i ustrojem utvrđenim posebnim propisom". Narodne novine RH broj 53A od 8. 10. 1991. donose izmjenu članka 38. koji potom glasi:"Oružane snage čine jedinstvenu cjelinu i sastoje se od Hrvatske vojske u čijem sastavu se kao posebni dijelovi nalaze Zbor narodne garde i Domobranstvo."

To je bio početak priprema koje bi trebalo učiniti glede ustroja tog dijela Hrvatske vojske. Kako je Republika Hrvatska u to vrijeme bila u obrambenom ratu, pojavile su se poteškoće u radu na ustroju postrojbi. Primjetna su i nerazumijevanja kod jednog dijela osoba u HV-u. Kod jednih zbog sjećanja na domobranstvo u Drugom svjetskom ratu i utjecaja komunističke propagande tijekom 45 godina, a kod drugih se iskazalo kao nerazumijevanje u odnosu prema bivšoj i ukinutoj Teritorijalnoj obrani, odnosno postrojbama naše Narodne zaštite.

Slika 2 i 3. - Službena oznaka Domobranstva u sklopu HV-a i HVO-a1

Odluka predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o ustrojstvu Domobranstva koja je objavljena u Narodnim novinama RH broj 73. od 31. prosinca 1991. godine ( 24. prosinca 1991. godine Odluku potpisuje Predsjednik RH) razri1 U sklopu HVO-a domobranstvo je ustrojeno u studenome 1992. godine.

Domobranstvo kao sastavnica Hrvatske vojske u Domovinskom ratu 1990. – 1996.

91

ješene su mnoge nejasnoće. Domobranstvo se izrijekom određuje kao posebni dio Hrvatske vojske, određena su načela ustroja i zapovijedanja. U Glavnom stožeru Hrvatske vojske osnovan je Ured domobranstva na čelu kojeg je zamjenik načelnika Glavnog stožera za Domobranstvo, ovom odlukom utemeljeno je novo hrvatsko domobranstvo. Danas se može reći, da je ta Odluka bila povijesna. Ona svakako označava povijesni slijed hrvatske vojske i daje upute za njen razvoj u budućnosti kao vojske hrvatskoga naroda nakon višestoljetne borbe za njegovu samostalnost i opstojnost. Odluka je po svojoj strukturi bila vrlo praktična i primjenjiva.

ODLUKA O USTROJU DOMOBRANSTVA glasi: Domobranstvo je posebni dio Hrvatske vojske.

Domobranstvo se ustrojava na teritorijalnom načelu sa zadaćama i ustrojstvu utvrđenom ovom Odlukom i posebnim sklopom.

Domobranstvo čine prostorne postrojbe pričuvnog sastava Hrvatske vojske i novoustrojene prostorne postrojbe po teritorijalnom načelu.

Za potrebe vođenja i zapovijedanja te opsluživanja pričuvnog sastava Domobranstva u općinama se ustrojavaju zapovjedništva postrojbi Domobranstva, prema posebnim sklopovima.

Postrojbe i stožeri Domobranstva2 glede uporabe, vođenja i zapovijedanja podčinjeni su zapovjedništvima operativnih zona i Glavnom stožeru.

Danom stupanja na snagu ove Odluke vojni obveznici – pripadnici odreda Narodne zaštite, koji nemaju ratni raspored, prevode se u postrojbe Domobranstva.

Ovlašćuje se ministar obrane da propiše sklopove i mobilizacijski razvoj Domobranstva.

U predzadnjem stavku Odluke definira se status Narodne zaštite, a 4. listopada 1991. godine Ministarstvo obrane svojim dopisom daje pojašnjenje vezano za statuse bivše Teritorijalne obrane. Članak 194. Zakona glasi: "Rezervni sastav TO, danom stupanja na snagu ovog Zakona, prevodi se u rezervni sastav Zbora narodne garde."

Prije samog osvrta na ustroj, zadaće, ukupni razvoj te postignuća Domobranstva u Domovinskom ratu, s osvrtom na domobranske postrojbe koje su ustrojene i uporabljene na karlovačko-kordunskom bojištu, to jest domicilno su vezane za karlovačku regiju, moramo prezentirati mjesto, značaj i ulogu Domobranstva u stvaranju i opstojnosti hrvatske države kroz proteklo vrijeme.

2 Greška pri objavi Odluke – ne postoje stožeri već samo zapovjedništva postrojbi kako se i navodi u prethodnom stavku Odluke.

92

Milan Maleš i Vladimir Cvitanović

Bjn Ž. Lipošćak, bjn M. Maleš, bjn M. Vukojević, pk J. Šundov, bjn. D. Luketič, brg P. Miljavac, general Z. Červenko u Ogulinu 1992. na svečanosti u organizaciji Samostalne domobranske bojne Ogulin, ispred spomenika kralju Tomislavu. Foto: M. Maleš

ZAČETAK DOMOBRANSTVA U HRVATSKOJ Porazom u ratu s Pruskom 1866. godine, nastupa kriza u Habsburškoj Monarhiji.

Austrija je bila prisiljena na popuštanje. Naime, austrijski je car Franji Josip I. morao vlast podijeliti s Mađarskom. Tako je 1867. sklopljena Austro-ugarska nagodba. Tim aktom Habsburška Monarhija se od tada u povijesti javlja pod imenom Austro-Ugarska Monarhija.

Nagodbom je uređeno da svaka država, Austrija i Mađarska, ima svoj ustav i svoje državne organe dok su im vladar, vojska, vanjska politika i financije bili zajednički na osnovu Pragmatične sankcije. Za svaki od ovih poslova postojalo je jedno ministarstvo. Nagodbom je i dalje ostala zajednička vojska, ali su osnovana i domobranstva, mađarsko – Honved i austrijsko – Landwehr, pod posebnim ministarstvima obrane.

Utvrđivanjem uvjeta nagodbe i njenim sklapanjem uslijedila je krunidba Franje Josipa I. i mađarske krune na koju su bili pozvani i Hrvati kao predstavnici dijela Ugarske, ali oni su to odbili stoga što se još nisu nagodili s Ugarskom. Kada je takva odluka donijeta u Hrvatskom saboru, Franjo Josip I. je raspustio Sabor i krunidba je obavljena bez nazočnosti Hrvata.

Međutim, nešto kasnije, Hrvati su se ipak nagodili s Mađarskom 1868. godine. Kao osnovu i temelj, da bi uopće bila u poziciji da pregovara s Mađarskom, Hrvatska se

Domobranstvo kao sastavnica Hrvatske vojske u Domovinskom ratu 1990. – 1996.

93

pozvala na članak 42. iz 1861. godine3. Iako je Hrvatskoj taj članak dao zakonske osnove za pregovore, ne smije se zaboraviti uloga bana Josipa Jelačića, jer je on značajno doprinio toj hrvatskoj poziciji 1868. godine, i to dvadeset godina prije same Nagodbe. Iako se 1848. Jelačić borio za Austriju, čime se njegova uloga za hrvatsku povijest htjela umanjiti, on je između dva zla koja su tada bila nad Hrvatskom izabrao manje, Austriju. Da se ban Jelačić nije suprotstavio mađarskim nacionalistima s Hrvatskom vojskom, Hrvatska ne bi bila ništa drugo nego još jedna mađarska županija i nikad ne bi imala položaj kakav je imala 1868.

Njegovim zaslugom omogućeno je Hrvatskom saboru 1861. da donese zakon ili zaključak koji je priredio Ivan Mažuranić, a koji govori o realnim odnosima s Ugarskom ako ona prizna hrvatsku posebnost, pravo na ujedinjenje i unutarnju samoupravu.

Taj zakon (zaključak) sankcionirao je car Franjo Josip I. prije nego što je raspustio Sabor iste godine i on je ostao kao član 42. iz 1861. i time je Hrvatska imala legitimno pravo pregovarati i nagoditi se s Mađarskom o međusobnim odnosima. Time si je Hrvatska stvorila položaj kakav nije imao niti jedan drugi narod Monarhije, osim dvaju vladajućih – Austrijanaca i Mađara.

Dakle, sklapanjem Hrvatsko-ugarske Nagodbe 1868. Hrvatska je dobila autonomiju u unutrašnjem planu: uprava, pravosuđe, nastava i bogoštovlje. Imala je i zajedničke poslove s Mađarskom: financije, poljodjelstvo, trgovina i zemaljska obrana, ali su na njima u Pešti radili posebni hrvatski odsjeci. Hrvatska se također ovom nagodbom izborila i za to, da dobije svoje Domobranstvo, po uzoru na mađarski Honved i austrijski Landwehr; ono je ustrojeno pod nazivom Kraljevsko ugarskohrvatsko domobranstvo.

Time je ispunjen još jedan zahtjev koji je 1848. postavio ban Josip Jelačić, a njega možemo nazvati začetnikom domobranstva u Hrvatskoj.

Nepopustljivošću hrvatske strane u nagodbu su ugradili četiri zahtjeva: - da njihovi vojni obveznici mogu služiti obvezni rok na području Hrvatske, - izobrazba pripadnika hrvatskih oružanih snaga može se obavljati samo na hrvatskom jeziku, - popuna hrvatskih oružanih snaga časnicima i dočasnicima obavljati će se školovanjem u domobranskoj akademiji i kadetskim školama, - hrvatske oružane jedinice nositi će hrvatska imena i imena hrvatskih gradova u kojima će biti posadna zapovjedništva.

Ovim je zahtjevima na kraju udovoljeno i potpisivanjem Hrvatsko-ugarske nagodbe 5. prosinca 1868. godine nastaje Kraljevsko ugarsko-hrvatsko domobranstvo.

Tako uređeno domobranstvo je podređeno mađarskom Ministarstvu zemaljske obrane, ali s hrvatskim kao zapovjednim jezikom. U narednom razdoblju do Prvog svjetskog rata (Veliki rat) domobranstvo je doživjelo niz transformacija.

3 Trpimir Macan, Povijest hrvatskog naroda, MH, 1992. – strana 357.

94

Milan Maleš i Vladimir Cvitanović

Od osnivanja domobranstvo je prvi puta borbeno upotrijebljeno u okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. godine. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine uslijedile su nove reorganizacije vojske Austro-Ugarske, pa tako i domobranstva u Hrvatskoj.

Godine 1890. završava jedno razdoblje domobranstva, a počinje drugo, koje će ga možda najviše proslaviti.

DOMOBRANSTVO 1914. – 1918.

Balkanski ratovi 1912. i 1913. godine bili su uvod u Veliki rat (I. svjetski rat). Velike sile su se pomno pripremale i samo se čekao povod kako bi rat započeo.

Ubojstvom austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda 28. lipnja 1914. u Sarajevu i objavom rata Austro-Ugarske Srbiji 28. srpnja 1914. započinje rat koji će prerasti u svjetski sukob.

Vrijedi ovdje spomenuti da je na sam dan ubojstva Franje Ferdinanda i njegove supruge vojvotkinje Sofije, u Karlovcu bio u prolazu čitav glavni Generalni štab austrijske vojske pod zapovjednikom generalom Konradom von Hetzendorfom.

Nakon primitka vijesti o zločinačkom ubojstvu u Sarajevu, zapovjednik je sa svojom pratnjom smjesta otputovao u Beč.

Hrvatski su vojnici prvi krenuli u rat za koji nitko nije očekivao da će doseći takve razmjere. Po objavi rata hrvatske snage okupljene su u 13. zagrebački vojni zbor koji je bio u sastavu zajedničke vojske, a činile su ga 36. i 7. pješačka divizija, pripojena mu je i 42. domobranska pješačka divizija – "Vražja divizija"4, 20. pješačka divizija, 104., 107. i 109. pučko-ustaška brigada i 4 honvedske pohodne pukovnije.

Sve ove postrojbe pri samom operativnom razvoju stavljene su u sastav 5. vojske.

Doprinos Hrvata u Prvom svjetskom ratu bio je veći, ako gledamo sveukupno, naime Bosanci i Hercegovci dali su 8 BH pukovnija i 8 BH lovačkih bojni. Hrvati iz Dalmacije dali su jednu diviziju, a osim toga davali su veliki kontingent u austrougarsku ratnu mornaricu, a dali su i jednu diviziju strijelaca na konjima. U početku rata činili su Hrvati 13-14 % svih mobiliziranih vojnika Monarhije, što je bilo više nego kod drugih naroda iste Monarhije.

Hrvatski domobrani pod austro-ugarskom krunom bore se u Bosni, preko Drine u Srbiji, Galiciji i Bukovini. Ulaskom Italije u rat i otvaranjem zapadnog fronta hrvatske postrojbe se uključuju u borbe kod Gorice, Soče, Tirola i Piave, zatim na Karpatima i u Rumunjskoj kao i u završnim operacijama na solunskom frontu. Prvi svjetski rat iznjedrio je sjajne vojskovođe kao što su Svetozar Borojević, Stjepan Sarkotič, Luka Šnjarić. Značajne uspjehe u ratu polučila je i 26. domobranska pješačka pukovnija iz Karlovca.

4 42. divizija ima u sastavu i 26. domobranski pješački puk iz Karlovca, a samom divizijom zapovijeda Karlovčanin general major, grof Ivan Salis Seewisa. Divizija se bori u Srbiji 1914., a potom 1915. odlazi na ruski front, a potom 1918. godine na talijansku bojišnicu. Odlikovana je za hrabrost i junaštvo. Građanstvo iz prostora Karlovca popunjava i 96. pješačku pukovniju kojoj su privrženiji. Zapovjednik iste bio je junak Ivan pl. Čačić Šarić Drinabojski. 26. Dpp imao je 1. i 2. bojnu smještenu u "vojarni domobranska" koja i danas postoji i koriste ju snage HKoV-a OS RH.

Domobranstvo kao sastavnica Hrvatske vojske u Domovinskom ratu 1990. – 1996.

95

Stožer pukovnije bio je u Karlovcu, gdje su bile stacionirane I. i II. bojna, a treća u Gospiću. Zapovjednik pukovnije, koja je osnovana 1889. godine, početkom 1914. bio je Georg Petrović. Te godine je uključena u 42. domobransku diviziju pod zapovjedništvom general-pukovnika Stjepana Sarkotića. U ratu protiv Srbije sudjeluje u prvom udaru, a rat završava na talijanskom ratištu 1918. Posljednje ratne aktivnosti pripadnici karlovačke 26. domobranske pukovnije, koja se je već raspala, kao i austrougarska država, imali su u prosincu 1918. oslobađajući Međimurje. Tu su bila dva karlovačka bataljuna pod skupnim zapovjedništvom majora Mirka Pogledića.

U godini završetka Prvoga svjetskoga rata (1918.) prema popisu djelatnih časnika kraljevske 26. domobranske pješačke pukovnije u Karlovcu, koje je objavio karlovački gradonačelnik Franjo Deak, na vrhu je pukovnik Slavo Štancer, a dalje slijede: potpukovnik Ivan pl. Vučetić, bojnici: Josip Mifka i Aleksander Strnad.

Satnici su bili: Josip pl. Jareb, Stjepan Frketić, Rikard Maša, Tomo Turić, Stjepan Očko, Ivan Krpan, Antun Nevicki, Geza Balling, August Schartner, Ivan Marković, Gjula Fejer, Stjepan Vuković, Ljudevit Staneković, Ivan Rukavina, Milan Haslinger, Vilin Wiesinger, Josip Javornik, Đuro Paulović, Ljudevit Urlich, Antun Pichler, Petar Juranić, Radoslav Tatalović-Tomić.

Natporučnici: Eugen Nagyszeghy, Andrija Bušić, Josip Šega, Antun Mihajlović, Dane Vuksan, Vladimir Stipčić, Josip Luckars, Rudolf Kopecky, Julio Varga, Đuro Pavlić, Srećko Grgurić, Rudolf Šimunić, Pajo Dobrijević, Milan Prodanović, Branko Šumonja, Ljudević Kamenar, Davorin Mavrić, Ljudevit Eder.

Poručnici: Pavao Wajsetz, Vladimir Prica, Marko Helman, Milan Brener, Oskar Zuber, Mladen Borgyorski, Branko Popadić, Josip Brkić, Rudolf Hoppe, Milan Čudina, Viktor Pavičić, Vladimir Cvijanović, Đuro Rukavina.

Slika 5. – Spomen-ploča poginulim Karlovčanima u I. svjetskom ratu postavljena u crkvi Svete Trojice u Karlovcu5

5 Fotodokumentacija Zvonimir Gerber (2015.).

96

Milan Maleš i Vladimir Cvitanović

Zastavnici: Antun Raza, Mijo Zlimen, Bela Roman, Josip Fragmer.

Pučko-ustaški očevidnosni časnici: bojnici Đuro Jakobac i Đuro Matokanović.

Gospodarstveni častnici: satnici Ivan Bačkor, Jovan Čudić, Martin Markać, Ernest Steiner, natporučnik Šandor Nagy i stožerni liječnik dr. Marko Tomičić.

Karlovački vojnici, vjerni predanju svojih predaka, junački su se borili u Prvom svjetskom ratu. Jedni su bili ranjeni, drugi dali i svoj život, a mnogi pali u ropstvo.

Miroslav Krleža u "Zastavama" spominje žrtve 26. pukovnije, a Mile Budak u knjizi "Ratno roblje-albanski križni put zarobljenika austrougarskih časnika" opisuje svoj križni put od Niša do Valone, pa zarobljenički život u Italiji na kojemu su i karlovački časnici 26. pješačke pukovnije. Karlovčani su se poslije Prvoga svjetskoga rata odužili svojim poginulim sugrađanima i podigli lijepi spomenik od crne mramorne ploče s imenima poginuli u središnjoj crkvi Svetoga Trojstva. Iako na spomen-ploči ima i nekih grešaka u imenima, hvale je vrijedan trud građana za znakom sjećanja6.

Smrt cara Franje Josipa I., 21. studenoga 1916. bio je početak kraja Monarhije i najava kraja Prvog svjetskog rata, koji će uvjetovati nove svjetske odnose i podjele.

Kako se raspadala Austro-Ugarska Monarhija, tako se raspadala i njezina vojska.

Pobune su bivale sve češće, tako i kod hrvatskih mornara; sve više postrojbi i vojnika vraća se u domovinu.

Dana 29. listopada 1918. sastaje se Hrvatski sabor i na sjednici donosi odluku o prekidanju svih državnopravnih odnosa hrvatskih zemalja s Austro-Ugarskom Monarhijom. Stvorena je nova Država Slovenaca, Hrvata i Srba, kojoj je na čelu Narodno vijeće, a prijestolnica u Zagrebu.

Narodno vijeće nove države pregovaralo je s predstavnicima Kraljevine Srbije i Crne Gore o ujedinjenju u cilju spašavanja teritorija koji je ranije obećan Italiji, jer se borila na strani pobjednika. Međutim, uvjeti koje je tražilo Narodno vijeće nisu udovoljeni, sporazumi se nisu poštivali, tako da je 1. prosinca 1918. godine proglašeno ujedinjenje, ali pod nazivom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Ova vijest izaziva nezadovoljstvo kod vojnika stacioniranih u Zagrebu. Domobrani iz 53. i 25. pukovnije 5. prosinca, demonstrirajući protiv kralja Aleksandra, a za Hrvatsku Republiku, krenuli su prema Jelačićevom trgu gdje su dočekani paljbom iz strojnica mornara i Narodne straže, na što su uzvratili paljbom.

Tom prilikom bilo je 13 smrtno stradalih i oko 20 lakše ranjenih. Bio je to prvi plameni protest versaillskom diktatu, koji je izručio Hrvate na milost i nemilost neprijateljima s Balkana, što će se imati posljedice i stvarni dokaz sve do Domovinskog rata. Događaji tih dana u Zagrebu silno su potresli ne samo Zagreb već i cijelu Hrvatsku. U gradu Karlovcu čulo se po povjerljivim glasnicima iz Zagreba, da će 5. prosinca, kada se s jedne strane priprema povodom „dana krsne slave“ Petra 6 Franjo Deak, Grad Karlovac u vjekovnoj borbi Hrvata za slobodu i nezavisnost, Karlovac, 1943.

Domobranstvo kao sastavnica Hrvatske vojske u Domovinskom ratu 1990. – 1996.

97

Karađorđevića podrška srpskoj dinastiji, doći do hrvatskih vojničkih rodoljubnih manifestacija u znak prosvjeda protiv sjedinjenja hrvatskih zemalja sa Srbijom.

Glede toga vojnici 26. domobranske pukovnije bili su u ratnoj spremi, spremni poći u Zagreb. Kako su iz Zagreba stizale tragične vijesti, jedan veći odred domobrana karlovačke posade pošao je brzim maršem u Zagreb, kako bi što prije stigao. No došao je samo do Jastrebarskog, kada je u Zagrebu već sve ugušeno u krvi, pa su se vojnici puni ogorčenja vratili u Karlovac.

Poslije krvoprolića na Jelačićevu trgu Narodno vijeće zatrlo je hrvatsku vojsku ukinuvši nepouzdane domobranske pukovnije. Istodobno je pozvalo u pomoć srpsku vojsku koju je predvodio potpukovnik Dušan Simović, budući pučistički general iz 1941. godine. "Ako želite državu", rekao je Narodnom vijeću u pozi osvajača, "možete je imati samo do ove granice", te pokazao na zemljovidu upravo onu crtu do koje je 1991. smjerala i Miloševićeva velikosrpska politika.7 Nakon 50 godina od osnutka domobranstvo prestaje postojati. Gašenjem domobranstva gasi se samostalnost Hrvatske, koja se tada činila tako blizom.

DOMOBRANSTVO 1941. – 1945.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, stanje se u svijetu smirilo, a zatim je svijet zahvatila velika ekonomska kriza 1930-ih godina. Na vlast u Njemačkoj dolazi Adolf Hitler i Nacionalsocijalistička partija.

Hitler je ponovo stavio u pogon ratnu industriju i počeo se spremati za rat. Velika Britanija i Francuska nisu tome pridavale prevelik značaj, mada se jasno vidjelo da je na pomolu još jedan veliki rat, a time i "podjela karata".

Dana 25. ožujka 1941. godine Kraljevina Jugoslavija pristupa Trojnom paktu. Grupa oficira jugoslavenske vojske, nezadovoljni pristupanjem Trojnom paktu, izvršila je 27. ožujka državni udar. Svrgnuta je vlada Cvetković-Maček i uklonjeno namjesništvo. Ova zbivanja potakla su Hitlera da napadne Jugoslaviju. Bez ultimatuma i najave 6. travnja 1941. je započeo napad. Prodor njemačkih snaga bio je prejak da bi mu se jugoslavenska vojska suprotstavila. Kralj i vlada napustili su zemlju, a vojska je ostala u potpunom rasulu. Promidžbeno djelovanje ustaškog pokreta i nacionalističkih krugova u zemlji pokrenule su Hrvate unutar bezglave vojske Jugoslavije da okrenu oružje protiv srpskih oficira. Prva značajnija pobuna, i time je stvoren nukleus budućeg domobranstva, zbila se u Bjelovaru, gdje se oko 20 000 vojnika organizirano stavilo u službu oružanih snaga države koja još nije postojala.

Nijemcima je bilo u interesu pridobiti Vlatka Mačeka, da s njim na čelu stvore samostalnu hrvatsku državu, dok je Mussolini tu ulogu namijenio Anti Paveliću, vođi ustaškog pokreta koji je djelovao u emigraciji. Budući je Maček odbio njemački prijedlog, oni svoju pažnju preusmjeravaju na ustašku grupu koja je djelovala u Hr-

7 Objavljeno u "Jutarnjem listu", 5. 12. 2004. godine

98

Milan Maleš i Vladimir Cvitanović

vatskoj, a na čelu koje je bio Slavko Kvaternik. Ulaskom njemačkih trupa u Zagreb pripremalo se proglašenje samostalne hrvatske države.

Tako je Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. godine preko radiopostaje Zagreb pročitao proglas o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Ante Pavelić stigao je u Hrvatsku tek 14. travnja 1941. godine preko Karlovca, a 16. travnja imenovana je prva vlada. Tako je počelo uspostavljanje vlasti u novostvorenoj državi, naravno, u okviru tadašnjih ratnih okolnosti, pod njemačkim i talijanskim utjecajem.

Proglašenjem je počelo i stvaranje oružanih snaga koje su se sastojale iz domobranstva, Ustaške vojnice i oružništva. Na čelu oružanih snaga bilo je zapovjedništvo vojske i Ministarstvo hrvatskog domobranstva. Nakon što je nasilno ugašeno 1918. godine, 1941. godine ponovo se uspostavlja hrvatsko domobranstvo.

Domobranstvo je bilo glavna komponenta oružanih snaga NDH. Ono je bilo redovna vojska, koja je stvarana i popunjavana mobilizacijom i novačenjem. Obuhvaćala je kopnenu vojsku, zračne snage i plovne snage. Stvaranje domobranstva počelo je 10. travnja 1941. godine, kada je i proglašena NDH (prvo Država Hrvatska), a pored proglašenja upućen je i poziv hrvatskim časnicima, dočasnicima i vojnicima da se jave zapovjedništvu oružanih snaga u Zagrebu. Po nekim autorima postoje četiri razdoblja koja povijesno-kronološki predstavljaju razvitak oružanih snaga u NDH u II. svjetskom ratu, a time i domobranstva. Prvo razdoblje je od raspada Jugoslavije i ustroja domobranstva pod ministrom Slavkom Kvaternikom. Drugo razdoblje počinje smjenom u rujnu 1942. godine Slavka Kvaternika. U tom razdoblju upotpunjava se domobranstvo i razvijaju se nove postrojbe po ugledu na njemačku tradiciju. Treče razdoblje otpočinje dolaskom generala Navratila na čelo Ministarstva oružanih snaga (do tada Ministarstvo hrvatskog domobranstva). To je razdoblje obilježila kapitulacija Italije i pristup novoj vojnoj koncepciji. Četvrto razdoblje je od travnja 1944. do svibnja 1945. godine, a obilježeno je hapšenjem ministra Vokića koji je spremao "puč" Vokić-Lorković, i fazom kada oružane snage dolaze pod potpunu ovlast dr Ante Pavelića i ustaša. Brojčane veličine oružanih snaga mijenjale su se ovisno o nizu vanjskih i unutarnjih čimbenika. Procjenjuje se da je domobranstvo 1941. godine brojilo 92.000 vojnika, 1942. godine 110 000, a 1943. godine 146.000 vojnika. Ukupno hrvatske oružane snage krajem rata brojile su oko 200 000 pripadnika (broj ustaša između 20 000 do 30 000).8 Pred sam kraj rata domobranske su postrojbe spajane direktno s njemačkim postrojbama i stavljane pod njihovo zapovjedništvo, kako bi bile bolje kontrolirane na bojištu, a Ministarstvo domobranstva je ukinuto, te je poglavnik 15. siječnja 1945. godine objavio zapovijed po kojoj se sve oružane snage NDH objedinjuju. U takvom sastavu dočekale su i kraj rata na ovim prostorima9.

8 Jug Damir, Oružane snage NDH sve ukupni ustroj, Nova stvarnost, Zagreb, 2004.

9 U Karlovcu je smještena 13. divizija koja u svom sastavu ima 12. pješačku brigadu i 3. i 17. brigadu, što sačinjava 14 bataljuna ili 6500 domobrana – ustaša. Divizija je podređena 69. njemačkom rezervnom armijskom zboru u Zagrebu. Tijekom Drugog svjetskog rata domobranstvo i Ustaška vojnica doživjele su niz transformacija, što se odrazilo i u karlovačkoj regiji, u rasporedu, zadaćama i nazivima postrojbi.

Domobranstvo kao sastavnica Hrvatske vojske u Domovinskom ratu 1990. – 1996.

99

Zbog prešućivanja povijesne zbilje, malo je poznato da je u Hrvatskom domobranstvu Nezavisne Države Hrvatske bilo i Karlovčana u generalskim redovima. Valja spomenuti generala pješaštva Slavka Štancera, rođenog u Karlovcu 1872., a umoren je u Beogradu 1945. Završio je austrijsku vojnu akademiju, a uspostavom NDH imenovan je zapovjednikom svih kopnenih snaga Hrvatske vojske. General pješaštva Pero Blašković rođen u Karlovcu 1883, a umro je 1945. prije sloma NDH u Zagrebu. Po proglašenju NDH preuzeo je zapovjedništvo Bosanske divizije u Sarajevu. Uhićen je u vezi spremanja državnog udara Vokić –Lorković, te je jedno vrijeme bio zatvoren u Lepoglavi. General pješaštva Zdenko Begić, rođen u Karlovcu 1898., ubijen je od partizana u Sloveniji 1945. Nakon uspostave NDH obnašao je dužnost zapovjednika 8. pješačke pukovnije i 4. gorskog zdruga. Bio je i jedno vrijeme zapovjednik Središnje dočasničke škole oružanih snaga NDH. Opskrbni general Lavoslav Milić rođen je u Karlovcu 1890., a umro je u Zagrebu 1964. godine. Nakon proglašenja NDH s činom generala iz starojugoslavenske vojske, unaprijeđen je u general-poručnika. Imenovan je članom Glavnog stožera Ministarstva domobranstva, a nakon preustroja Ministarstva postavljen je za glavara Upravnog ureda. Poslije 1945. izbjegao je smrtnu kaznu i nakon pet godina robije bio je pušten kući.

General zrakoplovstva Milan Uzelac, karlovački maturant, rođen je 1867. u Komornom., a umro je u Zagrebu 1954. Bio je zapovjednik austrougarskog ratnog zrakoplovstva, zapovjednik jugoslavenskog vazduhoplovstva i počasni general hrvatskog ratnog zrakoplovstva NDH. Uspostavom NDH vojskovođa Slavko Kvaternik je kao "zadovoljštinu hrvatskom rodoljubu za progone bivših jugoslavenskih vlasti, te da se iskaže dužno priznanje za velike zasluge neumornom radniku oko izgradnje zrakoplovstva" pozvao Milana Uzelca u oružane snage NDH, te mu potvrdio generalski čin. U vojsci je ostao do studenoga 1941. godine, kada je umirovljen.

General obkoparski Miroslav (Fridrich ) Opačić rođen je u Perjasici 1888. godine, a umro je 1970. u Karlovcu. Kao inženjerijski brigadni general starojugoslavenske vojske pristupa vojsci NDH, gdje u činu generala obnaša dužnost nadzornika tehničkih trupa Stožera kopnene vojske. Poslije 1943. postaje pročelnik Odjela za javne radove i nadzornik u Državnoj radnoj službi.

Doadmiral Edgar Angeli rođen je u Karlovcu 1892. godine, a umoren je u zatvoru 1945. godine. Završio je austrougarsku pomorsku vojnu akademiju. Uspostavom NDH postaje najprije zamjenikom, a od 1943. godine i zapovjednikom Hrvatske ratne mornarice. Uhićen je nakon sloma NDH. Ivan Tomašević, pješadijski pukovnik kraljevske vojske, rođen je u Zagrebu 1892. godine. U Karlovcu je imao rodbinu i vezan je bio za taj grad. Početkom 1944. postao je general. Bio je i povjerenik RAVSIGURA (Hrvatske sigurnosne policije ) za distrikt Modruš, Vinodol - Podgorje, Lika - Gacka, Krbava - Psat, Bribir i Sana Luka. U prosincu 1944. imenovan je zapovjednikom Bihaćke divizije. Vijeće Vojnog suda u Beogradu ga je 19. rujna 1945. osudilo na smrt10.

10 Izvor: Pisano svjedočenje Darko Jerinić, 2015.

100

Milan Maleš i Vladimir Cvitanović

U svibnju 1945. počinje povlačenje njemačke vojske, a zajedno s njom se povlače i ustaše, domobrani, belogardejci, četnici, itd. Povlačenje se usmjerilo prema Austriji kako bi se tamo predali savezničkim snagama, tj. Britancima ili Amerikancima.

Ove snage opkoljene su u trokutu Slovenj Gradec-Dravograd-Bleiburg.

U povlačenju nisu sudjelovali samo vojnici već i znatan broj civila. Još do danas nije utvrđen njihov točan broj, procjene se kreću od 80 000 pa čak do 300 000 ljudi. Realno bi bilo ocijeniti da ih je bilo oko 80 000. Pod ovim podacima misli se samo na Hrvate. Opkoljavanje je izvršeno 15. svibnja 1945. godine. Pokušalo se pregovarati s Britancima, kako bi se omogućio odlazak u Austriju i tamo obavila predaja savezničkim snagama. Međutim, Britanci su ostali pri tome da se predaja izvrši partizanima u roku jednog sata. Kada je rok za predaju istekao, otpočeo je nezapamćeni masakr. Preživjeli su se predali. Masakri su izvršeni kod Dravograda i Maribora, a pojedine skupine pogubljene su i u nekim slovenskim mjestima. Zajedno sa slovenskim domobranima, crnogorskim jedinicama i četničkim skupinama, koje su se također povlačile kroz Sloveniju i koje su Britanci predali partizanima.

Oni koji su preživjeli ubijanje na blajburškoj poljani, kao i na drugim mjestima, morali su poći na "križni put" na kojem su izloženi strašnim mukama. Kroz čitavu zemlju kretale su se kolone izmučenih ljudi, od logora do logora, čak i do Makedonije. Deseci tisuća ljudi umrli su putem od bolesti, iznemoglosti, iscrpljivani glađu i žeđu i izloženi zlostavljanjima i maltretiranjima. Hrvatsko je domobranstvo još jednom u krvi ugašeno, kao i 1918. na Jelačićevom trgu, ali 1945. godine stradanja su bila daleko, daleko strašnija. Prešućivana i zataškavana, ova zbivanja ostala su tajnom gotovo punih 45 godina. Na križnom putu završava kratka povijest domobranstva u Drugom svjetskom ratu, a često smatrana i jedinom kada je u pitanju domobranstvo.

DOMOBRANSTVO U DOMOVINSKOM RATU 1991. - 1996.

S OSVRTOM NA KARLOVAČKO-KORDUNSKO BOJIŠTE. Sukladno spomenutoj Odluci o ustroju domobranstva koja je donesena krajem 1991. godine, nadnevka 26. veljače 1992. godine na sjednici Savjeta za obranu u Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, a zatim i na sjednici 7. ožujka 1992. zamjenik Načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske za domobranstvo, tada brigadir Zvonimir Červenko izložio je temu "Osnovne prosudbe o suvremenom domobranstvu". "Osnovne prosudbe" su prihvaćene kao temelj za ustroj domobranstva unutar HV-a. Temeljne odrednice "Osnove prosudbi" odnose se na popunu domobranskih postrojbi, sustav zapovijedanja, načela logistike i mobilizacije, uvježbavanje i bojnu spremnost, naoružanje i formaciju postrojbi. Kao prvo, trebalo je dati definiciju domobranstva kao dijela Hrvatske vojske, a ona glasi: "Domobranstvo je tradicionalni i teritorijalni dio Hrvatske vojske koji se sastoji od djelatnog i pričuvnog sastava. U djelatnom se nalaze časnici i vojnici u zapovjedništvima postrojbi, a u pričuvnom časnici i vojnici raspoređeni u postrojbe po ratnom rasporedu. Namijenjeno je za obranu hrvatskog naroda, građana Republike Hrvatske i njenog integriteta, suverenosti i nedjeljivosti u miru i u ratu, a u skladu s potrebama učinkovite obrane uz najpovoljniju uporabljivost ljudskih, materijalnih i drugih čimbenika."

Domobranstvo kao sastavnica Hrvatske vojske u Domovinskom ratu 1990. – 1996.

101

Suvremeno domobranstvo, u odnosu na prijašnje, uvjetovano je sljedećim strateškim postavkama: a) Republikom Hrvatskom kao samostalnom i suverenom državom, njenim gospodarskim i političkim ustrojem i teritorijalnim obilježjima, b) svojstvima i obilježjima vojne sile u suvremenim uvjetima, posebice naoružanjem i vojnom opremom, strategijom i taktikom napadača i mogućnostima obrane, c) položajem Hrvatske u međunarodnim vojno-političkim odnosima, posebice odnosima sa susjednim zemljama i d) unutrašnjim odnosima u Hrvatskoj i njenim materijalnim uvjetima.

Domobranstvo RH ustrojava se u trenutku priznavanja RH od strane međunarodne zajednice i UN-a, te otvaranja mirovnog procesa i rješavanja krize i sukoba uključenjem Zaštitnih snaga UN-a (UNPROFOR). Treba se prisjetiti da je mirovni sporazum obvezivao sukobljene strane da odvoje vojsku na jedan kilometar od crte razdvajanja, pet kilometara oklopne snage, a deset kilometara topništvo. Istom odlukom postrojbe koje su iznijele obranu RH morale su se demobilizirati. Vrhovništvo RH prisiljeno je razviti novi koncept obrane i odgovora na novonastalu vojno-političku situaciju i to upravo postiže ustrojavanjem domobranstva u koje su u velikoj mjeri uključeni prognanici i građani s prebivalištem uz crtu razdvajanja.

Za razliku od Teritorijalne obrane u bivšoj Jugoslaviji, koja je organizirana pod dvostrukom nadležnosti (državnih i lokalnih organa), domobranstvo je ustrojeno jedino u nadležnosti države i kao dio HV-a podložno je zajedničkom sustavu zapovijedanja. Jedan od najsloženijih problema u domobranstvu svakako je bio njegov ustroj. U prvoj fazi razvoja domobranstva postrojbe su ustrojene po općinama po tadašnjoj teritorijalnoj podjeli zemlje. Veličina postrojbi određena je prosudbom relevantnih čimbenika kao što su: veličina prostora u km2, broj stanovnika, teritorijalna obilježja, broj vojnih obveznika, položaj u državi, važnost za obranu, broj i važnost značajnih objekata itd. Po tom ustroju u prvoj fazi ustrojeno je 17 domobranskih pukovnija i više desetaka manjih postrojbi. Te su postrojbe bile slične po opremljenosti ostalim pričuvnim brigadama operativne vojske i sposobne su bile obavljati iste ili slične zadaće, kako napadnog tako i obrambenog karaktera. U sklopu domobranstva su i topničko-raketne protuzrakoplovne bitnice za osiguranje teritorija i značajnih objekata. Domobranstvo se nije ustrojavalo u poduzećima.

Domobranske postrojbe su također ustrojene od prognanih vojnih obveznika, a domobranske postrojbe su dobivale i nazive mjesta i gradova koja su bila okupirana.

Mnoge od tih postrojbi istakle su se u izvršavanju borbenih zadataka, primjerice i u najznačajnijim operacijama kao Maslenica, Peruča, Gospić, Petrinja, Dubrovnik.

U razdoblju do 1995. godine upravo su domobranstvom dijelom riješeni problemi vezani uz bivša UNPA područja, kao što su socijalni problem prognanih, sigurnost onih koji su se vratili u prostor do crte razdvajanja ili crte sukoba i njihovo uključivanje u rad na izgradnji porušenog.

Domobranske postrojbe ustrojene na teritorijalnom načelu dale su velik doprinos u spašavanju pučanstva i imovine od elementarnih nepogoda i požara, kao i u prihva-

102

Milan Maleš i Vladimir Cvitanović

tu prognanih osoba i njihova zbrinjavanja te osiguranju vitalnih objekata, borbenoj kontroli teritorija itd.

U vojnim akcijama izvršenim 1995. godine, koje su i jedan od najsvjetlijih primjera u povijesti Hrvatske, domobranske postrojbe također su dale velik i primjetan obol.

Prvo u akciji "Bljesak", kojom je oslobođena zapadna Slavonija, provedenoj od 1. do 5. svibnja. 1995. godine, a zatim u akciji "Oluja" kojom je oslobođen najveći dio hrvatskog okupiranog teritorija, odnosno bivši sektori "Jug" i"Sjever" pod zaštitom Ujedinjenih naroda (UNPROFOR), od 4. do 9. kolovoza 1995. godine.

U ovim su akcijama domobranske postrojbe svojim doprinosom razbile i posljednje sumnje (ako ih je još bilo) o opravdanosti njihovog ustrojavanja. Dokazale su da mogu stati rame uz rame sa profesionalnim brigadama Hrvatske vojske. I međunarodna javnost, politički i vojni stručnjaci dali su visoke ocjene realizaciji zadaća

Raspored i smjerovi napada domobranskih pukovnija ZP Karlovac tijekom VRO "Oluja" Izvor: Hrvatska vojna glasila

Domobranstvo kao sastavnica Hrvatske vojske u Domovinskom ratu 1990. – 1996.

103

u akcijama "Bljesak" i "Oluja", a u kojima su velik dio snaga činile baš domobranske postrojbe.

Oslobađanjem ovih prostora dio domobranskih postrojbi vraća se na svoj matični teritorij i tu počinju njihove nove zadaće.

Tijekom provedbe VRO "Oluja" i izbijanja na hrvatsku granicu s Bosnom i Hercegovinom, domobranske postrojbe dobivaju zadaću da osiguravaju granicu i asistiraju u uspostavi civilnih vlasti na tim prostorima i normalizaciji života. Zbog svoje kvalitetne sprege s civilnim strukturama vlasti, domobranske postrojbe pomažu u ponovnom uvođenju i popravku infrastrukture, vodovoda, električne mreže itd.

Sudjeluju u asanaciji terena s postrojbama Civilne zašite i pomažu u zbrinjavanju stoke. Obavljanjem ovih zadaća domobranske postrojbe osiguravaju povratak pučanstva na novooslobođene prostore.

U četiri godine rata Republika Hrvatska je stvorila modernu i jaku vojnu silu, što je zapanjujući uspjeh za tako kratko vrijeme i u tijeku obrambenog rata. Kao komponenta ili sastavnica HV-a, značajno mjesto u njoj ima i domobranstvo, ustrojeno na modernim principima suvremene vojne organizacije. Treba istaći da je domobranstvo prije svega popunjeno mobiliziranim ljudima, građanima koji vojnu izobrazbu stječu tek u sastavu domobranskih postrojbi te da, vođeni nacionalnim nabojem i vjerom u vrhovništvo, ti ljudi kao vojnici postižu zavidne uspjehe na bojištu, a s njima i hrvatska vojska. Donošenjem Odluke o ustroju Domobranstva u GS OSRH ustrojen je Ured Domobranstva na čelu s generalom Zvonimirom Červenkom.

U sklopu zapovjedništva 4. OZ Karlovac (kasnije ZP Karlovac) ustrojen je početkom 1992, godine Odjel domobranstva kojeg razvija Milivoj Smoljak, a prvi predstojnik Odjela ili pomoćnik zapovjednika 4. OZ (ZP Karlovac) za domobranstvo postaje Milan Maleš. U Odjelu dužnosti referenata obnašaju i bjn Ivan Lorkovič, npr Miro Misir, bjn Dubravko Tarnik. Sredinom 1993. godine iz GS OSRH u Odjel dolazi pk Rajko Dumančić, a po završetku operacije "Oluja" odjel vodi pk Josip Goršić, te početkom 1996. godine za pomoćnika opet se postavlja pk Milan Maleš. Zapovjednik 4. OZ Karlovac u trenutku ustroja Domobranstva bio je brg Izidor Češnjaj, koji sredinom 1992. godine dužnost predaje Pavlu Miljavcu. General Pavle Miljavec 18. kolovoza 1994. godine odlazi na dužnost Pomoćnika NGS OSRH za domobranstvo (nasljeđuje generala Zvonimira Červenka11), a zapovjednik ZP Karlovac postaje general Miljenko Crnjac.

11 Stožerni general Zvonimir Červenko umro je u Zagrebu 17. veljače 2001. godine. Obnašao je dužnost načelnika GS HV-a u vrijeme "Bljeska" i "Oluje". Visoko vojno obrazovanje stekao je u Njemačkoj i SAD-u. Kao pukovnik JNA 1972. godine osuđen je na 18 mjeseci strogog zatvora zbog hrvatskog domoljublja. Tijekom 1990. i 1991. godine obnašao je dužnost sekretara sekretarijata za NO Grada Zagreba s koje funkcije nosi organizaciju obrane Grada Zagreba i formiranja postrojbi NZ-a. Od 1991. godine kao pomoćnik i zamjenik NGS OS RH za domobranstvo formira Ured za domobranstvo u GS-u i organizira i razvija domobranske postrojbe.

104

Milan Maleš i Vladimir Cvitanović

Slika 7. Obilazak karlovačke bojišnice 1992. godine: brg Pavao Miljavac i general Zvonimir Červenko.

U pozadini se vidi Željko Lipošćak i Vladimir Katić.

DOMOBRANSKE POSTROJBE USTROJENE NA PROSTORU 4.

OZ (ZP KARLOVAC) 13. DOMOBRANSKA PUKOVNIJA KARLOVAC (13. DP KARLOVAC) Odlukom MORH-a, a potom izvodom iz odluke i zapovijedi zapovjednika 4. OZ Karlovac od 4. studenoga 1992. godine, otpočelo je formiranje 13. domobranske pukovnije Karlovac, a isto je trebalo biti završeno do 15. studenoga 1992. godine.

Po formacijskoj knjizi pukovnija je imala 3 bojne i brojila je 1946 vojnih obveznika. U svom ustroju nije imala topničko-raketni divizijun, već on ulazi u ustroj pukovnije naknadno.

Po zapovijedi o formiranju pukovnije otpočelo se i s ukidanjem samostalne domobranske bojne Karlovac (po zapovijedi o ustroju bojna je imala oznaku 6. db) čije je ljudstvo i tehnika preraspoređeno u sastav pukovnije i to težišno u 1. bojnu 13. dp, a ostalo ljudstvo po teritorijalnom načelu raspoređeno je u ostale dvije bojne.

Do kraja 1992. godine užurbano se radilo na popuni postrojbi MTS-a sukladno propisanom ustroju, kao i ljudstvom. Tako je 13. dp krajem 1992. godine brojala 1132 vojnih obveznika, što je iznosilo 58 % ljudstva od formacijskog broja. Od ukupnog broja ljudi angažirano u pukovniji, njih 97 bilo je prognano s okupiranog prostora.

Krajem 1992. godine jedna satnija iz 13. dp podređena je 137. br HV-a i uporabljivana je u zoni odgovornosti brigade na prostoru s. Zastinja; 13. dp držala je crtu obrane dužine oko 35 km koju je u cijelosti preuzela od dotadašnje 1. samostalne domobranske bojne Karlovac (6. db Karlovac).

Domobranstvo kao sastavnica Hrvatske vojske u Domovinskom ratu 1990. – 1996.

105

Za prvog zapovjednika 13. dp postavljen je bojnik Vilim Lulić, a za načelnika stožera bojnik Dubravko Tarnik, koji su u narednom periodu usmjeravali daljnji razvoj i organizaciju rada u zapovjedništvu i postrojbama 13. dp, a sukladno dobivenim zadaćama nadređenog zapovjedništva ZP-a Karlovac (krajem 1992. godine zapovjedništvo 4. OZ se ukida i formira se zapovjedništvo ZP-a Karlovac).

Osnovna i temeljna zadaća 13. dp je bila držati postavljenu obrambenu crtu: granica lijevo: Kanal Kupa - Kupa uključno granica desno: Turanj - B. Poljice isključno Susjedi: lijevo - ZP Zagreb (20. dp) desno - 137. br HV-a s težištem na upornoj i žilavoj obrani i očuvanju mostobrana na Turnju i Gornjem Mekušju, držanju postrojbi na potrebitom stupnju i razini bojeve gotovosti.

Zapovjedništvo 13. dp u početku se nalazi u Vranicanijevoj ulici, a potom se početkom mjeseca srpnja 1993. godine preseljava u vojarnu Frankopan.

1. pješačka bojna: drži prostor granice: lijevo - Gornje Mekušje desno - Turanj Zapovjednik 1. pb bio je satnik Jadranko Barešić do 31. kolovoza 1993., a od 1. rujna poručnik Stjepan Tvrdinić 2. pješačka bojna drži prostor granice: lijevo - Kanal Kupa - Kupa uključno desno - Vodostaj uključno Zapovjednik 2. pb bio je natporučnik Vladimir Škrtić (Željko Fehervari) 3. pješačka bojna Priprema za formiranje 3. pb otpočela je početkom siječnja 1993. godine, a ista se formira u veljači 1993. godine. Okosnica bojne je pješačka satnija iz 1. pb (četvrta satnija) koja je podređena bojni i izvršavala zadaću na prostoru Zastinje i s. Ladvenjak, a potpuna mobilizacija 3. pb do punog ustroja provedena je 19. srpnja 1993. na širem prostoru Belaja i B. Poljica, te preuzima zonu odgovornosti: lijevo - Vinčica isključno, uključno B. Poljice, desno - s. Markušić uključno.

Grb 13. domobranske pukovnije Karlovac12.

12 Grbove domobranskih postrojbi koji su nošeni na rukavima odora za časopis uredio Milan Maleš.

106

Milan Maleš i Vladimir Cvitanović

Za prvog zapovjednika 3. pb imenovan je poručnik Stjepan Turković koji obnaša dužnost do 31. kolovoza 1993. godine, a od 1. rujna 1993. zapovijedanje preuzima poručnik Nikola Bakale.

Zapovjednik TRD-a bili su npr Tomislav Sertić i zastavnik Luketić.

Treća pb 13. dp u to vrijeme nalaze se u zoni odgovornosti 137. br HV-a, te je ista i pod operativnim zapovijedanjem 137. br HV-a.

Krajem 1993. godine u pukovniji je angažirano 1439 vojnih obveznika od ukupnog formacijskog ustroja. Iako je bila po formaciji u cijelosti popunjena, nikad nije cijelim svojim ustrojem angažirana.

U travnju 1994. godine, a temeljem zapovijedi zapovjednika ZP-a Karlovac dolazi do smjene zapovjedne strukture u zapovjedništvu 13. dp, te je za novog zapovjednika postavljen bojnik Ivan Lorković, za NS natporučnik Nikola Bakale (od 15. listopada 1994. bjn Branko Halužan), a za pomoćnika zapovjednika za logistiku postavljen je bojnik Jurica Spahija.

Dana 21. travnja 1995. godine po Odluci MORH-a 13. dp Karlovac je ukinuta, a ujedno postojeća 110. br ZNG-a preustrojava se u domobransku pukovniju, te nova 110. dp Karlovac u velikoj mjeri preuzima ljudstvo i materijalna sredstva u svoj sastav po novoj formaciji.

14. DOMOBRANSKA PUKOVNIJA SLUNJ (14. DP SLUNJ) Formiranje 14. domobranske pukovnije Slunj otpočelo je 4. studenoga 1992. godine, kad i 13. dp Karlovac, iako se spominje i nadnevak 1. studenoga 1992. godine.

Formiranje pukovnije završava 15. studenoga 1992. godine uz određene probleme koji su nastali pri prijelazu dijela ljudstva iz sastava 110. brigade ZNG-a u sastav 14. dp, a po mjestu stanovanja ili adresi su iz općine Slunj. Po svom ustroju identičnog je sklopa kao i 13. domobranska pukovnija i ima tri bojne. Formiranjem 14. dp ukinuta je samostalna domobranska bojna Slunj (7. sam. dom. bojna Slunj), koja se do tada u cijelosti nalazila u pričuvi, to jest nije borbeno uporabljena. Ljudstvo i materijalna sredstva iz ukinute bojne preraspoređuju se u 2. bojnu 14. dp Slunj.

Zapovjedništvo 14. dp u cijelosti je poštovalo popunu na teritorijalnom načelu, te na taj način 1. bojnu popunjava s ljudstvom iz šireg prostora Slunja, 2. bojnu iz šireg prostora Cetingrada, a 3. bojna popunjava se iz prostora Rakovice. Ne treba naglašavati da je ljudstvo koje je popunjavalo 14. dom. pukovniju u cijelosti bilo prognano s prostora nekadašnje općine Slunj.

Za zapovjednika 14. dp određen je bojnik Vladimir Katić koji je do tada obnašao dužnost zapovjednika 4. bojne 110. brigade ZNG-a koja je u velikoj mjeri bila i popunjena s ljudstvom iz slunjskog, cetingradskog, rakovačkog i saborskog prostora. Može se reći da je 4. bojna 110. br ZNG-a uz Samostalnu domobransku bojnu Slunj, postala okosnica u formiranju 14. dp i po zapovijedi zapovjednika 4. OZ

Domobranstvo kao sastavnica Hrvatske vojske u Domovinskom ratu 1990. – 1996.

107

Karlovac iste su do 31. listopada 1992. godine u cijelosti trebale (ljudstvo i tehnika) preći u sastav 14. dp Slunj.

Popuna 14. domobranske pukovnije nikad nije dostigla popunu koje je bilo određena knjigom ustroja. Od početka ustroja pa do završetka operacije "Oluja" u pukovniji je bilo angažirano od 1200 do 1500 vojnih obveznika i to, kako je rečeno, uglavnom sve prognani s prostora Slunja i okolice.

Tijekom 1993. godine 14. dp dobiva zadaću i razmješta se na crti obrane s. Mateško Selo - D. Dubrave - Orljak - Kamenica - Vinogradište, gdje vrši utvrđivanje i pripremu za provođenje napadnih borbenih djelovanja. Ukupno raspoloživo ljudstvo i pripadajuća sredstva tijekom cijelog rata bilo je angažirano na crti u borbenim zadaćama.

U proljeće 1993. godine nakon nasilnog izviđanja i sagledavanja kompletne situacije na crti, a tada već uz prisustvo pripadnika UN-a na punktu u Mateškom Selu (na dijelu pod nadzorom srpskih snaga), zapovjednik 14. dp donosi odluku da snage krenu u napadna bojeva djelovanja i zauzmu položaje koje su do tada držale srpske paravojne snage, konkretno, u selu Oreščani. Nakon zauzimanja navedenihpoložaja dolazi do obustave borbenih djelovanja s obje strane i potom pregovora između snaga 14. dp i UN-a. Iako je akcija bila smjela i polučila zacrtani cilj, po zapovijedi zapovjednika ZP Karlovac postrojbe 14. dp povlače se na prvobitne položaje i crtu razdvajanja, poštujući tada donesene rezolucije UN-a o razdvajanju zaračenih snaga na ratištima u RH i o početku provođenja mirovnog procesa.

Tijekom spomenutih bojevih djelovanja ranjena su četiri (4) pripadnika 14. dp i to jedan od puščanog metka i trojica od protupješačke mine (nagazom).

Nadnevka 13. srpnja 1993. godine po formiranju OG-1, 14.dp podređuje se pod zapovijedanje OG-1 (zapovjednik general Marijan Mareković – 1. gbr ZNG-a), a početkom mjeseca listopada zapovjednik OG-1 formira i BG od pripadnika 14. dp i 143. br HV-a s kojom zapovijeda Jure Gašparović. Zadaća BG uz visoku borbenu spremnost je intervencija na zadanim smjerovima kao pričuva zapovjednika OG-1.

Tijekom 1993. godine 14. dp imala je i napadna borbena djelovanja u području Prkosa.

Nakon nasilnog izviđanja i uočavanja situacije da je veliki prostor po dubini prazan te da se naše snage mogu pomaknuti na bolje taktičke položaje u odnosu na neprijatelja, zapovjednik 14. dp donosi odluku da se narečeni položaji i zauzmu. Tada se zauzimaju položaji: Bršljenovica - Vidovica - V. Humac - Prkos - Pavina Glava.

Tijekom akcije i nakon borbenih djelovanja i sudara s neprijateljem, 14. dp imala je gubitaka i to: 2 mrtva pripadnika (od puščanog zrna), 1 pripadnik ranjen od puščanog zrna i 14 pripadnika ranjeno od protutenkovske mine kada je kamion nagazio na minu u predjelu Oštarijskih dolova.

108

Milan Maleš i Vladimir Cvitanović

Grb 14. domobranske pukovnije Slunj

Po završetku spomenute akcije postrojbe 14. dp tijekom 1993. godine nisu imale druga borbena djelovanja, već su na crti dodira odgovarali na provokacije neprijatelja, te je uspješno održale.

U tijeku 1993. godine neprekidno je nadograđivan sustav vođenja i zapovijedanja te utvrđivanje duž crte obrane, poglavito u prostoru s. Kamenica. Od početka godine otpočinje obuka satnija u s. Grabrk u vremenskom trajanju od jednog tjedna, što značajno doprinosi profiliranju i kompaktnosti postrojbi.

U tijeku 1993. godine postrojba je imala 10 poginulih pripadnika.

Kao i 1992. godine tako i 1993. godine izviđačke grupe 14. dp neprekidno ulaze u neprijateljsku dubinu izviđajući prostor grada Slunja, a potom i Slunjskog poligona.

Postrojbe 14. dp. tijekom 1994. godine djelovale su u zoni odgovornosti: granica lijevo : Vučjak (tt 352) uključno - s. Erdelji - Garevići - Ruškovac – Veliki Tavanak – Gornji Poloj. granica desno : Viničica - Jasenje (tt511) - Drenovica (tt571) Zadaća: U suradnji s postrojbama MUP-a i mjesnim stanovništvom vršiti borbenu kontrolu teritorija, osmatranjem i izviđanjem pratiti pokrete neprijatelja duž bojišnice, a borbenom kontrolom teritorija po dubini spriječiti ubacivanje diverzantskih i izviđačkih skupina u svoju zonu odgovornosti. Biti u spremnosti na sprečavanje izviđačkih prodora agresora posebno na smjeru S. Kamenica -Tounj i Carevo Polje - Josipdol.

Domobranstvo kao sastavnica Hrvatske vojske u Domovinskom ratu 1990. – 1996.

109

Zapovjedno mjesto pukovnije nalazilo se u vojarni "Skradnik " u Skradniku.

Tijekom provođenja borbene kontrole bojišnice postrojbe 14. dp. u dodijeljenoj zoni odgovornosti nisu imale ojačanja. Obzirom da je trajala trogodišnja agonija progona iz vlastitog mjesta, sela i sa svojih ognjišta, zapovjedništvo 14. dp. i podređenih postrojbi s nestrpljenjem je očekivalo dan kada će nadređeni zapovjednici zapovjediti "naprijed", "kući", tako da možemo reći da je moral pripadnika domobranske pukovnije, bez obzira na sve poteškoće (protjeranost od kuće, prognanički život, osiguranje bojišnice i svakodnevna psihofizička naprezanja), bio na vrlo visokoj i zavidnoj razini.

Zona odgovornosti podređenih postrojbi i zapovjednici: 1. pb. - lijeva granica: r. Tounjčica - Klarića Glavica (uključno) - s. Klarići (uključno) - desna granica: Viničica - Jasenje (tt 511) – Drenovica (tt 571).

Zapovjednik 1. pb ("slunjska bojna") bio je satnik Tomo Mrkonja.

2. pb. - lijeva granica: Vučjak (tt 352) - Erdelji - Garevići - Ruškovac - V. Tavanak - Gornji Poloj.

- desna granica: Babino Brdo - Papinka - Polica Zapovjednik 2. pb ("cetingradska bojna") bio je natporučnik Franjo Cindrić.

3. pb. - lijeva granica: Babino brdo - Papinka - Polica - desna granica: r. Tounjčica - Klarića Glavica - s. Klarići Zapovjednik 3. pb ("rakovačka bojna") bio je satnik Ivica Mlađen.

Zapovjednik topničko-raketnog divizijuna bio je natporučnik Tomislav Magdić.

Grb 2. bojne 14. dp Slunj – "cetingradska bojna"

Težište obrane 14. dp ispoljava na pravcu s. Primišlje – s. Kamenica. Pred operaciju "Oluja" vrši se selekciju ljudstva uz intenzivnu obuku i operativno maskiranje. Za samu napadnu operaciju formirane su borbene skupine za realizaciju prvog napadnog udara. Napadnu zadaću pukovnija uspješno realizira i forsira r. Mrežnicu, a potom napreduje do s. Primišlja; 14. dp Slunj prva ulazi i oslobađa grad Slunj i

110

Milan Maleš i Vladimir Cvitanović

širu okolicu zajedno sa snagama 1. gbr i 143. dp. Tijekom operacije 14. dp ima 7 poginulih i 29 ranjenih pripadnika13.

U tijeku kolovoza 1995. godine ili za vrijeme VRO "Oluja" pukovnija po ustroju broji 2586 v/o, a sama popuna iznosi 1.618 v/o, od čega njih 1551 učestvuje u samoj operaciji.

137. DOMOBRANSKA PUKOVNIJA DUGA RESA (137. DP DUGA RESA) Nadnevka 26. listopada 1991. godine GS OSRH prosljeđuje zapovijed o ustroju 137. brigade HV Duga Resa. Ustroj brigade otpočinje 31. listopada 1991., a okosnicu brigade čine ustrojene postrojbe NZ, TO i dijelom ljudstva koje se nalazilo u postrojbama policije i ZNG-a. Po zapovijedi ustrojavaju se dva bataljuna i pristožerne postrojbe, dok istom zapovijedi 3. bataljun 110. brigade ZNG-a postaje 1. bataljun 137. brigade HV-a (9. studenog 1991.). Zapovjednici bataljuna bili su Drago Furdek, Zlatko Vidonić i Josip Sviličić. Zapovjednici brigade bili su Nedjeljko Katušin, Pavao Miljavac, Zlatko Vidonić, Marko Benić, Josip Stojković, Stevo Bernardić. Dana 27. srpnja 1994. godine brigada se preustrojava u domobransku pukovniju, a zapovjednik postaje Josip Goršić, potom Milan Maleš.

Tijekom rata 137. brigada provodila je obrambene zadaće duž crte na lijevoj obali Korane od sela Ladvenjak do sela Lučica, zatim preko Siće i Mateškog Sela do mosta na rijeci Mrežnici kod Generalskog Stola. Zapovjedno mjesto brigade bilo je u Dugoj Resi. Popuna postrojbe bila je putem Ureda za obranu Duga Resa (Duga Resa, Generalski Stol, Netretić, Barilović). Po preustroju u domobransku pukovniju trećinu ljudstva pukovnije popunjava Ured za obranu Ozalj.

Tijekom 1991. godine brigada i ljudstvo iz brigade učestvuje u niz borbenih djelovanja i to u borbama za vojarnu Logorište, napadu na Kestenak, borbama u međuriječju, očuvanju mostobrana u Zastinji. Priznavanjem samostalne RH početkom 1992. godine kao i potpisanim primirjem, brigada se u velikoj mjeri demobilizira, ali oko 1000 vojnih obveznika ulazi u sastav Taktičke grupe (TG 137.) koja postaje interventna taktička grupacija 4. OZ Karlovac. Brigada je sredinom 1992. godine pod zapovijedanjem Pavla Miljavca upućena u borbene zadaće u Bosansku Posavinu. Po povratku s posavskog bojišta brigada dijelom snaga obnaša zadaće na crti razdvajanja zajedno sa snagama 8. lakojurišne brigade (8. ljbr), ispomažući Samostalnu domobransku satniju Duga Resa. Do preustroja u dp, brigada intenzivno provodi obuku snaga, te vrši popunu materijalno-tehničkim sredstvima. Brigada je svojom organizacijom i popunom postala respektabilna snaga na karlovačkokordunskom bojištu.

Preustrojem u 137. domobransku pukovniju dolazi do ukidanja sds Duga Resa i prelazak ljudstva i tehnike u pukovniju, a ujedno 3. bojna (ozaljska bojna) popunjava se u cijelosti s ljudstvom iz šireg prostora Ozlja, na kojem je ukinuta sdb Ozalj.

13 Podaci se odnose na vrijeme od 4. do 11. kolovoza 1995. godine.

Domobranstvo kao sastavnica Hrvatske vojske u Domovinskom ratu 1990. – 1996.

111

Zapovjednik pukovnije postaje Josip Goršić (potom Milan Maleš, do tada načelnik stožera, a NS postaje Damir Trgovčić), a zapovjednici bojne su: 1.b Anton Belavić (potom Damir Trgovčić), 2.b Željko Movre, 3.b Ivan Dehlić (Marin Dolinar), TRS Josip Tomašković. Preustrojem pukovnija u odnosu na brigadu ojačava ljudstvom i vatrenim mogućnostima. Osim preustroja izvršena je reorganizacija na crti razdvajanja, a ujedno je otpočela obuka snaga u Lešću za napadna borbena djelovanja.

Osim obuke domobranska pukovnija izrađuje i planove za napadna borbena djelovanja.

Grb 137. brigade Duga Resa kojeg preuzima ustrojena 137. dp Duga Resa

137. domobranska pukovnija Duga Resa učestvuje u VRO "Oluja" na koranskoj bojišnici napadajući smjerom s. Lučica, gdje forsira r. Koranu, te napreduje pravcem Kozlinska glava - Kosjersko Selo – Krnjak - Kolarić Križ – Vojnić, te drugim pravcem po proboju crte kod s. Sića i s. Mateško Selo; u međuriječju zajedno s dijelovima 104. br. HV-a oslobađa širi prostor Perjanice s Kestenikom, te s ojačanim vodom tenkova izbija na Primišlje (pod Raletinu) i Veljun. U daljnjim djelovanjima pukovnija izbija na državnu granicu s BiH, blokirajući prognaničku kolonu iz Velike Kladuše i Cazina, koja se izvlačila zajedno s vojskom Fikreta Abdića ispred 5. korpusa armije BiH. U nastavku djelovanja pukovnija osvaja Petrovu Goru i Magarčevac, te učestvuje u operaciji "Obruč" i borbenoj kontroli šireg prostora Vojnić-Krnjak-državna granica s BiH. Za uspješna borbena djelovanja pohvaljena je od strane NGS OSRH Zvonimira Červenka. Važno je reći da 137. dp Duga Resa u VRO "Oluja" ima 10 poginulih branitelja i 57 ranjenih.

112

Milan Maleš i Vladimir Cvitanović

143. DOMOBRANSKA PUKOVNIJA OGULIN (143. DP OGULIN) Na širem prostoru Ogulina (ogulinska bojišnica) vrlo rano pokreću se aktivnosti na obrambenim pripremama sukladno zbivanjima i ugrozama pobunjenih Srba iz prostora Plaškog, Gomirja, Dubrava itd., kao i snaga JNA koje su demonstrirale silu i otvorenu naklonost prema pobunjenim Srbima. U samom Ogulinu nalazilo se nekoliko manjih vojarni, a u širem prostoru JNA je razvila značajna skladišta s oružjem, ubojnim sredstvima i ostalom logističkom opremom kao što su skladište Skradnik, Oštarije I i II, Plaški, Sv. Petar itd. Među prvim postrojbama bio je samostalni bataljun "Klek" Temeljem zapovijedi MORH-a od 12. ili 13. studenoga 1991. godine po zapovijedi zapovjednika 4. OZ Karlovac, pukovnika Izidora Češnjaj, otpočinje formiranje i popuna 143. brigade HV-a u Ogulinu, sastava tri bataljuna. Okosnicu za formiranje 143. brigade čini 4. bataljun 110. brigade ZNG-a Karlovac, koji je popunjen ljudstvom s prostora Ogulina i koji ujedno postaje 1. bataljun 143. brigade HV-a.

Za nositelja formiranja brigade određen je Stjepan Gašljević (Stipe). Dana 15. prosinca 1991. godine 143. brigada HV-a od 1967 formacijsko-ustrojbenih mjesta ima 1658 mobilizirana pripadnika; popuna joj je iznosila 84 %.

Grb 143. domobranske pukovnije Ogulin

Odmah po formiranju brigada preuzima crtu razdvajanja na prostoru Ogulina i Josipdola. Borbene zadaće brigada ostvaruje do 1. kolovoza 1992. godine kada je u velikoj mjeri demobilizirana, a kontrolu crte razdvajanja sukladnom mirovnim

Domobranstvo kao sastavnica Hrvatske vojske u Domovinskom ratu 1990. – 1996.

113

sporazumima preuzima formirana Samostalna domobranska bojna Ogulin, kojoj brigada podređuje svoje postrojbe potpore. Ponovnu veću mobilizaciju snaga brigada vrši 1. rujna.1993. u okrilju Operativne grupe 1 (okosnicu čini 1. gbr), kada ponovno dobiva složenije zadaće duž crte razdvajanja, a poglavito na prostoru masiva Kapela.

Preustroj 143. brigade HV-a u 143. domobransku pukovniju Ogulin otpočeo je po Odluci MORH-a 27. srpnja 1994. godine. Dana 31. kolovoza 1994. godine ukida se sdb Ogulin čije ljudstvo i MTS ulaze u sastav uglavnom 3. bojne 143. dp Ogulin.

143. dp Ogulin osigurava crtu bojišnice u zoni odgovornosti: Lijevo: Jasinje (tt 511) – Vinogradište (tt 463) – Drenovica (tt 571) sve uključno; Desno: Nos Kapele (tt 1029) – Oštri vrh (tt 1047) – Vršeljak (tt 1047) – Kapela (tt 807) – Crni Vrh (tt 1104) sve isključno.

Težište obrane do operacije "Oluja" imala je na smjerovima: Plaški-Vojnovac-Josipdol, te Plaški-Vorkapići-Pitomi Javor.

Zapovjednik 143. dp Ogulin do 2. kolovoza 1995. godine bio je bjn Miroslav Lipošćak, a potom za zapovjednika je postavljen pk Mate Pađan; zapovjednik 1. bojne: stn Marko Krizmanić potom stn Neven Cugelj; zapovjednik 2. bojne stn Zvonko Vučić te Nikola Neralić; zapovjednik 3. bojne bjn Tonček Lipošćak, TRD-a stn Krunoslav Badanjek. Načelnik stožera domobranske pukovnije bio je bjn Željko Lipošćak.

Zbog složenosti ogulinskog pravca, tijekom 1994. i 1995. godine na prostoru masiva Kapele ispomoć u obrambenim zadaćama 143. dp daju postrojbe s prostora Rijeke i Zagreba, kao i 110. brigada ZNG-a. Tijekom provedbe VRO "Oluja" u Ogulinu je razvijeno IZM ZP Karlovac na čelu s generalom Miljenkom Crnjcem, s čime je ogulinski pravac postao glavni pravac u provedbi napadnih djelovanja na ukupnom karlovačko-kordunskom bojištu. Također tijekom operacije u Ogulinu je djelovalo i IZM GS OSRH na čelu s generalom Marijanom Marekovićem. U VRO "Oluja" 143. dp napadala je smjerom Josipdol-Trojvrh-Plaški i Srednja Gora-HumVrelo Mrežnice u cilju oslobađanja Plaškog i potom izbijanja na državnu granicu s drugim postrojbama HV-a. Tijekom 6. kolovoza 143. dp spaja se s 1. gbr u rajonu s. Bročanac s kojom ulazi u grad Slunj. U VRO "Oluja" 143. dp imala je jednog poginulog i 12 ranjenih pripadnika.

110. DOMOBRANSKA PUKOVNIJA KARLOVAC (110. DP KARLOVAC) Posljednja je pješačka postrojba (brigada) iz sastava ZP-a Karlovac koja se preustrojava i time preuzima ustroj domobranstva, to jest domobranske pukovnije.

110. brigada ZNG-a ili HV-a otpočinje se ustrojavati u srpnju mjesecu 1991. godine u cilju provedbe obrambenih zadaća na "karlovačko-kordunskom bojištu". Kao najstarija postrojba ili prva formirana u prostoru Karlovca čini jezgru i okosnicu nastajanja svih kasnije razvijenih postrojbi u okrilju 4. OZ-a Karlovac i ZP-a Karlovac.

114

Milan Maleš i Vladimir Cvitanović

Zapovijed o ustroju 110. brigade ZNG-a izdalo je Zapovjedništvo ZNG-a Republike Hrvatske pod oznakom "strogo povjerljivo" 7. kolovoza 1991. godine. Prizapovjedne postrojbe te 1. i 2. bataljun popunjavao je po zapovijedi tadašnji Sekretarijat za narodnu obranu Karlovac, dok su ostale tri bojne popunjavali Sekretarijati za obranu Duga Resa, Slunj, Ogulin i Ozalj. Formiranje 110. brigade ZNG-a trebalo je završiti do 1. rujna 1991. godine. Struktura i način popune brigade sličan je strukturi popune i ustroju karlovačke brigade TO-a koja se ustrojavala pri nekadašnjem Štabu TO OZ Karlovac.

Dana 21. travnja 1995. godine donesena je Odluka MORH-a o početku ustrojavanja 110. domobranske pukovnije Karlovac, a ujedno otpočinje ukidanje 110. brigade HV-a koja se preformira ili preustrojava u novu domobransku pukovniju sukladno novoj knjizi ustroja domobranske pukovnije. U isto vrijeme donesena je Odluka o ukidanju, i to u potpunosti, 13. domobranske pukovnije Karlovac čije ljudstvo i materijalna sredstva u velikoj mjeri ulaze u novi sastav i ustroj 110. dp Karlovac.

Grb 110. brigade ZNG-a i 110. domobranske pukovnije Karlovac

Preustroj se zbiva neposredno pred provedbu operacije "Oluja", što je dovelo u pitanje spremnost nove domobranske pukovnije za izvršenje zadaće. Zapovjednik 110. dp Karlovac bio je Josip Tomačić, a NS bjn Željko Padežanin i potom Marko Požar. Zapovjednici bojni: 1. pb bjn Ivan Kolenc (potom Zvonko Tomljenović, Šandor Furlić), 2. pb stn Damir Krizmanić, 3. pb npr Željko Fehervari, TRD pr Damir Makarun.

Postrojba je uporabljena tijekom VRO "Oluja" u napadnim i obrambenim zadaćama osloncem na mostobrane Gornje Mekušje, Turanj i Zastinje na pravcu napada Turanj – Tušilović, a u cilju odbijanja protunapada na grad Karlovac i presijecanja komunikacije Karlovac - Slunj (D-1). Tijekom operacije ulazi u Vojnić, a potom nastavlja djelovanje na pravcu Vojnić-Vrginmost. U VRO "Oluja" 110.dp Karlovac imala je 10 poginulih i 88 ranjenih pripadnika.

Domobranstvo kao sastavnica Hrvatske vojske u Domovinskom ratu 1990. – 1996.

115

Domobranske pukovnije ZP Karlovac, kao i ostale domobranske postrojbe Hrvatske vojske koje su učestvovale u VRO "Oluja", narednih godina demobilizirale su ljudstvo i otpočele su reorganizaciju i preustroj unutar ukupne Hrvatske vojske, što je podrazumijevalo smanjenje broja pripadnika i otpis materijalno-tehničkih sredstava.

S nadnevkom 18. ožujka 1999. godine ukinuti su ustroji 110. dp, 137. dp, 143. dp i 14. domobranske pukovnije, a njihov sljednik postala je novoustrojena 603. pješačka brigada HV-a.

SAMOSTALNA DOMOBRANSKA BOJNA KARLOVAC (SDB KARLOVAC) Tijekom Domovinskog rata na inicijativu zapovjedništva nosila je oznaku "prva" (1. samostalna domobranska bojna Karlovac), jer je među prvima formiranim domobranskim postrojbama u Republici Hrvatskoj. U ustrojbenim zapovijedima i dokumentima GS OSRH vodila se pod brojem šest (6. db) i tim slijedom trebala je nositi naziv "6. samostalna domobranska bojna Karlovac". U nekim dokumentima i izvješćima zabilježena je samo kao - Domobranska bojna Karlovac.

Iako pripadnici Samostalne domobranske bojne Karlovac tvrde da je početak formiranja bojne bio u samom početku 1992. godine, službeno se spominje 9. ožujka 1992. godine kao datum ustrojavanja. Iz određenih dokumenata primjećuje se da je s nadnevkom 12. veljače 1992. godine po Odluci GS OSRH počelo ustrojavati "Zapovjedništvo domobranstva Karlovac". Zapovjedništvo kao samostalna ustrojbena cjelina egzistiralo je do 9. ožujka 1992. godine kada se odlukom GS OSRH ukida, a u istom trenutku otpočinje ustrojavanje Samostalne domobranske bojne Karlovac, koja preuzima sve nadležnosti i ljudstvo od Zapovjedništva domobranstva Karlovac. S nadnevkom ustroja Zapovjedništva domobranstva Karlovac, po istoj Odluci, otpočinje se ustrojavati i Odred domobranstva Karlovac koji također po Odluci o ustroju Samostalne domobranske bojne Karlovac kao i Zapovjedništvo domobranstva Karlovac se ukida, a sve nadležnosti prenose se na novoustrojenu Samostalnu domobransku bojnu Karlovac. Domobranska bojna Karlovac po knjizi ustroja imala je 5 pješačkih satnija u svom sastavu i postrojbe potpore, a ustroj je omogućavao popunu sa 715 vojnih obveznika s prostora grada Karlovca.

Ustrojavanje bojne pokrenulo je mobilizaciju ljudstva i popunu postrojbi unutar bojne, a paralelno s formiranjem postrojbe otpočinje i angažiranje ljudstva na osiguranju značajnih objekata za obranu Karlovca i šire regije. Bojna se popunjava uglavnom s pripadnicima dotadašnje Narodne zaštite Karlovc, a koja se po donošenju Odluke o ustrojavanju Domobranstva ukida. Narodna zaštita Karlovca bila je organizirana po gradskim četvrtima i prigradskim naseljima, a načelno se vojno organiziraju u vodove i satnije.

116

Milan Maleš i Vladimir Cvitanović

U svibnju mjesecu 1992. godine osim osiguranja 22 značajna objekta za obranu i funkcioniranje grada Karlovca, kao i osiguranja objekata značajnih za Republiku Hrvatsku ili komunikacijsku povezanost Srednje s Južnom Hrvatskom, bojna počinje obnašati i zadaće na crti razdvajanja.

Nadnevka 17. svibnja 1992. godine Samostalna domobranska bojna Karlovac u svom sastavu ima 322 pripadnika, a glavna zadaća je osiguravanje mostova i to željeznički most na rijeci Kupi u Karlovcu i time armirano-betonski most na rijeci Kupi kod Drežnika. Bojna također osigurava most na Kupi u četvrti Banija i armirano betonski most na kanalu Kupa-Kupa, potom mostove na rijeci Kupi u Pokuplju i most u Brodarcima na cesti prema Ozlju ili Sloveniji. Osigurava se i vijadukt u naselju Orlovac, a vrši se i ophodnja niza prometno značajnih objekata u gradu Karlovcu i okolici. Osim prometno značajnih objekata bojna vrši osiguranje vodocrpilišta na prostoru Gaze, Grabrika, Velike Jelse te pojedine osnovne i srednje škole kao i druge značajne institucije u gradu i elektro-energetska postrojenja.

Zapovjedništvo bojne nalazilo se u Ulici J. Šipuša u Karlovcu tijekom cijele 1992. godine.

Primjenom mirovnih sporazuma i razdvajanjem zaraćenih strana dolazi do ubrzane demobilizacije ljudstva u karlovačkim brigadama (110. i 129. br.), a potom je donesena i odluka o prelasku brigada u pričuvu, a zatim i o ukidanju 129. br. HV-a.

U velikoj mjeri izvršena je i demobilizacija ljudstva u 110. br. ZNG-a i potom prevođenje brigade u pričuvu. Zbog novonastale situacije i smanjenog broja ljudstva na crti razdvajanja i procijenjenoj nesigurnosti, Samostalna domobranska bojna preuzima osiguranje cijele crte razdvajanja na karlovačkom prostoru.

Tijekom listopada mjeseca 1992. godine bojna je bila razmještena na sljedeći način: zapovjedništvo 1. satnije bilo je u selu Zamršje i pokrivalo je prostor od sela Šišljavić do sela Zamršje duž lijeve obale Kupe; zapovjedništvo 2. satnije nalazilo se u selu Pokupska Luka i s ljudstvom pokrivalo je područje Pokupske Luke, Rečice, Husja, Donjeg Mekušja i Vodostaja također duž lijeve obale Kupe; zapovjedništvo 3. satnije nalazilo se u naselju Gornje Mekušje gdje je ljudstvo iz satnije kontroliralo prostor "mostobrana" u Gornjem Mekušju koji je za osnovicu imao prostor od rijeke Korane i Kupe i zauzimao je veći dio naselja Gornje Mekušje sve do vojarne Gornje Mekušje, koju su držali pripadnici neprijateljskih snaga; zapovjedništvo 4. satnije nalazilo se u naselju Turanj i s ljudstvom je osiguravalo prostor "mostobrana" na Turnju koji se sa svojom lijevom stranom u Mekušanskom lugu naslanjao na "mostobran" u Gornjem Mekušju; zapovjedništvo 5. satnije razvijalo je zapovjedništvo u samom gradu Karlovcu i svoje ljudstvo težišno je angažiralo na osiguranju vitalnih objekata u gradu.

Domobranstvo kao sastavnica Hrvatske vojske u Domovinskom ratu 1990. – 1996.

117

Zapovjednik Samostalne domobranske bojne Karlovac bio je Jadranko Barišić, njegov zamjenik Marijan Vražić, a potom od svibnja 1992. godine Kruno Katavić.

U zapovjedništvu bojne nalaze se i Marijan Horvat, Stanko Kostelac, Drago Vinković, Vera Pogačić, Tanja Šoše, Alen Cerovac.

Po Odluci MORH-a od 15. 11. 1992. godine počinje se formirati 13. domobranska pukovnija Karlovac, a ujedno po istoj Odluci ukida se Samostalna domobranska bojna Karlovac. Ljudstvo i materijalna sredstva bojne po ukidanju ulaze u sastav 13. dp Karlovac, ustvari sdb Karlovac postaje 1. bojna 13. dp Karlovac.

SAMOSTALNA DOMOBRANSKA BOJNA OGULIN (SDB OGULIN) Zapovjedništvo Samostalne domobranske bojne Ogulin u svojim izvješćima navodi dan formiranja postrojbe 20. veljače 1992. godine, iako po Odluci MORH-a o ustrojavanju sdb Ogulin stoji datum 9. ožujka 1992. godine.

Kao što je za prostor Karlovac i Dugu Resu, tako je i za prostor Ogulina, s nadnevkom 12. veljače 1992. godine donesena Odluka MORH-a o ustroju Zapovjedništva domobranstva Ogulin i Odreda domobranstva Ogulin. Zapovjedništvo niti odred domobranstva nije zaživio niti se uspio u cijelosti razviti, a već je nadnevka 9. ožujka 1992. godine donesena odluka o ukidanju Zapovjedništva domobranstva Ogulin i Odreda Domobranstva Ogulin te formiranju već spomenute samostalne domobranske bojne Ogulin koja preuzima sve nadležnosti, ljudstvo i materijalna sredstva u svoju nadležnost ili pod svoj sustav vođenja i zapovijedanja.

Po formacijskoj knjizi sdb Ogulin u svom sastavu ima pet pješačkih satnija i brojno stanje od 715 vojnih obveznika (615 vojnika, 22 dočasnika i 32 časnika).

Zapovjedno mjesto bojne nalazilo se u Ulici Bernardina Frankopana u Ogulinu.

Zapovjednik bojne i nositelj formiranja bio je Dragan Luketić.

Bojna je popunjena najvećim dijelom pripadnicima dotadašnje Narodne zaštite koji su djelovali na širem prostoru Ogulina. Dana 25. travnja 1992. godine upriličena je svečanost davanja prisege pripadnika bojne, a svečanosti je nazočio i general bojnik Zvonimir Červenko, pomoćnik NGS OS RH za domobranstvo.

Grb Samostalne domobranske bojne Ogulin

118

Milan Maleš i Vladimir Cvitanović

Prve zadaće bojne bile su na osiguranjima značajnih objekata za obranu na prostoru Ogulina (HE Gojak, repetitor na Kleku, mostovi na željezničkoj pruzi kao što je Globornica, škole i poduzeća). Postepeno postrojba preuzima i crtu bojišnice s težištem na obranu u prostoru Pitomog Javora. U prvoj polovici 1992. godine, usporedo s demobilizacijom ljudstva 143. br. HV-a Ogulin i povlačenja teškog naoružanja s crte bojišnice po mirovnim sporazumima na obvezavajuću udaljenost, samostalna domobranska bojna Ogulin preuzima osiguranje cijele crte u zoni odgovornosti 143. br HV-a i to od sela Kamenica do vrhova Male Kapele. Veći dio demobiliziranog ljudstva iz sastava 143. br HV-a ulazi u sastav domobranske bojne i na taj način ostaje mobilizirano. U cilju ojačanja crte i održanja borbene spremnosti iz sastava 143. brigade u sastav Samostalne domobranske bojne Ogulin ulaze kompletne organske postrojbe, i to: izviđački vod, bitnica MB 120 mm, vod POLK – 9K11.

Bojna na crti angažira četiri satnije, a jednu satniju drži u pričuvi za intervenciju na zadanim smjerovima i osiguranju vitalnih objekata po dubini.

Samostalna domobranska bojna Ogulin i tijekom 1993. godine osigurava crtu bojišnice, kao i značajnije gospodarske i infrastrukturne objekte pozadini ili na prostoru Ogulina (HE Gojak, željeznički i cestovni mostovi i nadvožnjaci).

U veljači 1993. godine sdb Ogulin vrši pomak bojišnice na području Radošića (tt 605) u cilju lakše i kvalitetnije kontrole crte te dominiranjem bojišnicom na prednjem kraju obrane.

U mjesecu ožujku 1993. godine sdb Ogulin pomiče crtu bojišnice na dijelu Sabaljska Draga - Vojnovac i zauzima selo Poljaci (stavlja ga u cijelosti pod svoju kontrolu), te na taj način uspostavlja potpunu kontrolu na potezu Vojnovac - Latin, Vojnovac - Vajin Vrh i Vojnovac - Medvedi – Trojvrh. Pomjeranjem crte razdvajanja u značajnoj mjeri stavljene su naše snage u povoljniji položaj za buduće napadne zadaće.

Po dolasku dijelova 1. gbr "Tigrovi" u mjesecu svibnju 1993. godine na prostor Ogulina i ustrojavanju Operativne grupe - 1 (OG-1)14 u mjesecu lipnju, sds Ogulin u suradnji s 1. bojnom 1. gbr vrši pomicanje bojišnice na području Male Kapele (od Crnog Kala do Nosa Kapele).

U mjesecu rujnu 1993. godine sdb Ogulin vrši predaju crte bojišnice na Maloj Kapeli novoj postrojbi HV-a i izmiješta se na crtu Vinogradište - Humac - Cerik koju preuzima dijelom od 1/1. gbr, a dijelom od 14. dp Slunj. Na navedenoj crti Samostalna domobranska bojna Ogulin ostaje do kraja 1993. godine.

Dana 23. studenoga 1993. godine preminuo je od srčanog udara zapovjednik Samostalne domobranske bojne Ogulin, satnik Dragan Luketić, jedan od organizatora obrane Ogulina kao i nositelj ustrojavanja nenaoružanih dobrovoljačkih odreda i

14 Operativna grupa formirana je po zapovijedi NGS sa zadaćom provedbe obrane i pripreme napadnih borbenih djelovanja na ogulinskom taktičkom pravcu. Glavninu i okosnicu čine snage 1.gbr "Tigrovi". OG-1 zapovijeda zapovjednik 1.gbr, a tijekom 1993. godine OG-1 podređuje se ZP Karlovac .

Domobranstvo kao sastavnica Hrvatske vojske u Domovinskom ratu 1990. – 1996.

119

odreda Narodne zaštite tijekom 1991. godine, te nositelj ustrojavanja i prvi zapovjednik sdb Ogulin.

Od ustroja sdb Ogulin intenzivno provodi obuku i osposobljavanje pripadnika i postrojbi za predstojeće zadaće. Tijekom 1994. godine za potrebe obuke zapovjedništvo sdb Ogulin u suradnji s zapovjedništvom 143. br. HV formira kamp za obuku "G-7" na Maloj Kapeli, gdje se sustavom dvotjednih rotacija pješačkih satnija provodi obuka od strane instruktora iz sastava 143. br i sdb Ogulin s težištem na napadnim borbenim djelovanjima. Također, u kamp za obuku zapovjednika desetina i zapovjednika vodova u Bosiljevo upućeni su obnašatelji istih dužnosti iz sdb Ogulin, koji su po završetku obuke i povratkom u postrojbu postali nositelji obuke u svojim postrojbama. Tijekom Domovinskog rata u sklopu sdb Ogulin djelovala je i zadaće izvršavala takozvana Saborska domobranska satnija koju su popunjavali prognanici iz prostora Saborskog i Vaganca.

Dana 27. srpnja 1994. godine po Odluci MORH-a počinje proces ukidanja sdb Ogulin, a od 1. rujna 1994. godine veći dio ljudstva i tehnike ulazi u sastav novoustrojene 143. domobranske pukovnije Ogulin koja se također po Odluci MORH-a praktično preformira iz 143. br. HV-a i na taj način dobiva novi ustrojbeni oblik.

Do ukidanja sdb Ogulin, a poslije smrti zapovjednika Dragana Luketića, dužnost zapovjednika obnašao je dotadašnji zamjenik zapovjednika, satnik Željko Lipošćak, koji potom preuzima dužnost načelnika stožera u zapovjedništvu 143. dp Ogulin. U zapovjedništvu bojne dužnost su obnašali i Ivan Salopek – Glavan (zamjenik zapovjednika do 31. srpnja 1992.), Mate Pađan, Zoran Lipošćak, Marijan Tonković, Josip Ceranić, Marijana Džankić.

SAMOSTALNA DOMOBRANSKA BOJNA SLUNJ (SDB SLUNJ) Malo je poznato da je prije formiranja 14. domobranske pukovnije Slunj formirana Domobranska bojna Slunj i to 3. srpnja 1992. godine po zapovijedi MORHa (klasa: SP 801-02/92-01/01, ur.broj: 512-06-02-92-306). Ali kao i kod većine postrojbi pojavljuje se i drugi nadnevak, i to 21. travanj 1992. godine, kao datum formiranja Domobranske bojne Slunj. Datum iz travnja 1992. godine vjerojatno je datum donošenja starijeg dokumenta po kojem se odobrava formiranje niza domobranskih postrojbi od strane Predsjednika RH, ali operacionalizacija starijeg dokumenta (Odluke) i početak formiranja je spomenuta zapovijed MORH-a koja pokreće formiranje ili ustrojavanje bojne od strane Zapovjedništva 4. operativne zone Karlovac.

Po zapovijedi kao mobilizacijsko mjesto određen je Zagreb i to zato jer se veliki broj prognanika s prostora Slunja i po povratku iz progonstva prijavio na adrese u Zagrebu, a i povjerenik Vlade RH za općinu Slunj nalazio se u Zagrebu.

Na zahtjev 4. OZ Karlovac mobilizacijsko mjesto premješteno je u Karlovac. Postrojba je u cjelini bila pričuvnog tipa i provedba mobilizacije ljudi na ratnom rasporedu planirana je u trajanju od 24 sata.

120

Milan Maleš i Vladimir Cvitanović

Po ustrojbenoj knjizi bojna je imala tri pješačke satnije i pristožerne postrojbe, a po istoj formaciji popunjavala se s 498 vojna obveznika (domobrana). Trojica pričuvnih časnika bila su mobilizirana i obnašali su zadaću ustrojavanja Domobranske bojne Slunj. Uz zapovjednika bojne, satnika Jure Ivanova Katića, a u zapovjedništvu bojne na ustroju su radili i Milan Špoljarić (časnik za logistiku) i Mile Turkalj (časnik za operativne poslove).

Popuna postrojbe vršena je ljudstvom s prostora Slunja, Cetingrada i Rakovice i to uglavnom starijom populacijom i ljudstvom koje nije bilo obuhvaćeno vojnom obvezom i rasporedom u 4. bojni 110. brigade ZNG-a ("slunjska bojna"), koju su također popunjavali građani s prostora Slunja.

Po zapovijedi MORH-a s nadnevkom 5. listopada 1992. godine trebalo je otpočeti s ukidanjem Domobranske bojne Slunj, a ujedno s istim danom trebalo je otpočeti s formiranjem ili ustrojavanjem 14. domobranske pukovnije Slunj. Spomenuta zapovijed iz određenih razloga operacionalizira se kasnije, tojest s 4. studenoga 1992. godine počinje se formirati 14. dp Slunj, a ujedno je počelo ukidanje sdb Slunj čije ljudstvo i neznatna oprema prelazi u sastav pukovnije ili konkretnije sdb postaje 2. bojna 14. dp Slunj.

Samostalna domobranska bojna Slunj nije uporabljivana, ali je imala razvijene mobilizacijske planove, planove za uzbunjivanje te ostale operativno planske dokumente za uporabu i provođenje obuke.

SAMOSTALNA DOMOBRANSKA BOJNA OZALJ (SDB OZALJ) Službeno je formirana 21. travnja 1992. godine15, a samo ustrojavanje traje do kraja iste godine. Osnovicu za formiranje sdb Ozalj čine ljudstvo i tehnika iz sastava 3. bojne 129. br. HV-a koja je ukinuta u listopadu 1992. godine.

U tijeku 1993. godine bojna se nalazila u pričuvi te je brojila 498 v/o, što je iznosilo nešto preko 100 % popunjenosti. Zapovjednik bojne do 22. srpnja 1993. godine bio je satnik Mijo Kirinčić, a potom zapovijedanje preuzima npr Branko Pećaver. Početkom 1993. godine pa nadalje, po planu zapovjedništva ZP Karlovac, veliki broj zapovjednika desetina, vodova i satnija iz bojne prolazi dvotjednu obuku, a dana 6. ožujka 1993. godine provedena je obuka cjelokupnih sastava 2. i 3. satnije u prostoru Kamanja i Ribnika. Nadnevka 13. ožujka 1993. godine bojna Ozalj realizirala je metodsko-pokaznu vježbu na temu mobilizacija bojne. Vježbu su pratili časnici i dočasnici iz svih samostalnih postrojbi ZP Karlovac, general Zvonimir Červenko pomoćnik NGS OSRH za domobranstvo, NS ZP Karlovac pukovnik Ivan Polović i pomoćnik za domobranstvo zapovjednika ZP Karlovac npr Milan Maleš.

Na metodsko-pokaznu vježbu pozvan je 171 v/o, a vježbi se odazvalo 163 v/o ili 95 % ljudstva.

15 Časopis "Svjetlo" MH Karlovac, "Postrojbe i ljudstvo s područja općine Ozalj u DR 1990.-1996."

Domobranstvo kao sastavnica Hrvatske vojske u Domovinskom ratu 1990. – 1996.

121

Uz intenzivnu obuku i osposobljavanje bojna je težište dala na održavanje MTS-a i ažuriranje mobilizacijskih planova. Tijekom 1994. godine bojna mobilizira oko 20 v/o koje uporabljuje za osiguranje i uređenje vojnog poligona Paka kod Male Pake (općina Žakanje). Samostalna domobranska bojna bila je u pričuvi i nije uporabljivana na crti obrane, već samo u redovnim zadaćama održavanja borbene spremnosti bojne. Zapovjedno mjesto bojne nalazilo se u prostorijama zgrade Općine Ozalj do prostorija Ureda za obranu Ozalj (suteren).

Dana 1. rujna 1994. godine Samostalna domobranska bojna se ukida, a v/o i borbena sredstva prelaze u sastav 137. dp Duga Resa ( do tada 137. br HV) i to većim dijelom u sastav 3. pješačke bojne koja se popunjavala ljudstvom iz pričuve s prostora Općina Ozalj i Žakanje.

SAMOSTALNA DOMOBRANSKA SATNIJA DUGA RESA (SDS DUGA RESA) Dana 12. veljače 1992. godine NGS OSRH donesi zapovijed o ustroju Domobranske satnije Duga Resa, a već 9. ožujka 1992. godine donesena je zapovijed za preustroj Domobranske satnije Duga Resa u Samostalnu domobransku satniju Duga Resa koja pod novim nazivom i novoj knjizi ustroja egzistira do 27. srpnja 1994. godine, kada se ukida, a ljudstvo i sredstva prelaze u sastav 137. domobranske pukovnije Duga Resa (po novom ustroju).

Potrebno je spomenuti da je 12. veljače 1992. godine, po istoj zapovijedi počelo ustrojavanje Zapovjedništva domobranstva Duga Resa, ali iako je u određenoj mjeri otpočelo, ustrojavanje nije privedeno kraju, a i samo Zapovjedništvo nije zaživjelo sa zadaćama. Zapovjedništvo domobranstva Duga Resa već je 9. ožujka 1992. godine po zapovijedi ukinuto, a ljudstvo i nadležnosti prenesene su na Samostalnu domobransku satniju Duga Resa.

U sastav Samostalne domobranske satnije uglavnom su ušli pripadnici iz bivših postrojbi NZ-a i dijela ukinutih postrojbi 137. br HV-a (Samostalne satnije Barilović). Samostalnu domobransku satniju popunjavao je Ured za obranu Duga Resa.

Težišna zadaća bila joj je osiguranje bojišnice na lijevoj obali rijeke Korane od s.

Zastinje do s. Ščulca, kao i osiguranje značajnih objekata na području Duge Rese.

Streljački vodovi (1. i 2.) razmješteni su uz crtu bojišnice kako je navedeno, a 3. vod namijenjen za čuvanje objekata razmješten je po desetinama na području Jarčeg Polja, Bosiljeva i Donjih Stativa. Zapovjedništvo sds Duga Resa nalazilo se u gradu Duga Resa, a kasnije je premješteno u selo Leskovac.

Ukupno brojno stanje satnije kretalo se oko 210 ljudi, što je bilo znatno više od dobivene formacije koja je bila definirana kao domobranska satnija s tri voda ili je po formaciji mogla biti popunjena sa 107 vojna obveznika (5 časnika, 4 dočasnika i 98 vojnika). Ovaj izuzetak s većom popunom svjesno je učinjen jer dobivene zadaće satnija nije mogla realizirati s formacijskim ili ustrojbenim brojem vojnih obveznika. Samostalna domobranska satnija po primjeni mirovnih sporazuma o

122

Milan Maleš i Vladimir Cvitanović

razdvajanju snaga i time demobilizaciji ljudstva iz brigada HV-a, praktički preuzima crtu odgovornosti koju je do tada držala 137. br HV-a Duga Resa, a koja je početkom 1992. godine u većoj mjeri demobilizirana, s tim da je oko 1100 ljudi izdvajala u Taktičku grupu 137 (TG 137) koja je postala pričuvna ili udarna snaga zapovjednika 4. OZ za intervenciju na pravcima "međurječja" i poglavito prostora Generalskog Stola (most Katići) kao i prema mostobranima Zastinja i Turanj, te osiguranja dubine zone odgovornosti. Tijekom 1992. godine, pa i kasnije, zapovjedništvo ZP Karlovac zahtijevalo je od GS OS RH ustrojavanje Samostalne domobranske bojne Duga Resa, koja bi po ustroju odgovarala zadaćama na bojišnici Duge Rese, a zamišljeno je da u svom sastavu ima tri satnije. Zahtjev o ustroju bojne nije operacionaliziran.

Zapovjednik samostalne domobranske satnije Duga Resa od osnutka bio je Boris Horvat, a njegov zamjenik zastavnik Damir Vratarić koji je do prijema dužnosti obnašao zadaće u 2. gbr gdje je i ranjavan u borbama za Topusko. Po demobilizaciji Borisa Horvata, koji preuzima dužnost načelnika općine Netretić, s nadnevkom 16. studenoga 1992. godine zapovijedanje nad satnijom dobiva zastavnik Vratarić. Za vrijeme školovanja na Časničkoj školi u Hrvatskom vojnom učilištu u Zagrebu, krajem 1993. i početkom 1994. godine, zastavnika Damira Vratarića na dužnosti zapovjednika sds Duga Resa zamjenjuje Franja Ladešić koji se zbog nove zadaće privremeno izmješta iz sastava 137. br HV-a Duga Resa.

Tijekom djelovanja i obavljanja zadaća, domobranska satnija u velikoj mjeri logistički se oslanjala na 137. br HV-a i raspoložive resurse Grada Duga Resa. Samostalna ds Duga Resa ostavila je utisak male i vrlo disciplinirane postrojbe koja je borbeno kontrolirala veliku crtu razdvajanja uz osiguranje također velikog broja vitalnih objekata na širem prostoru Duge Rese.

Dana 27. srpnja 1994. godine po Odluci MORH-a 137. br HV-a se ukida i počinje formiranje 137. domobranske pukovnije Duga Resa po novoj knjizi ustroja, a istom Odlukom ukida se i samostalna domobranska satnija Duga Resa čije ljudstvo i tehnika kao i nadležnosti se podređuju sustavu vođenja i zapovijedanja 137. dp Duga Resa.

1. SAMOSTALNA DOMOBRANSKA SATNIJA VRGINMOST (1.

SDS VRGINMOST) Zapovjedništvo satnije u sastavu: zapovjednik satnije Markulin Josip, zamjenik zapovjednika Josip Erega, satnijski dočasnik Josip Luketić, pom. zapovjednika za PD Ivan Markulin, logistički časnici Luka Ceković i Željko Prigorac.

Satnija je pričuvnog tipa i po knjizi formacije u svom sastavu ima tri voda ili broji 107 v/o od čega 5 časnika, 4 dočasnika i 98 vojnika. Satnija je tijekom rata bila popunjena s 80 % pripadnika u odnosu na formaciju.

Domobranstvo kao sastavnica Hrvatske vojske u Domovinskom ratu 1990. – 1996.

123

Postrojba se popunjava s ljudstvom iz okupiranog prostora Lasinja, Crna Draga, Novo Selo, Donje Sredičko, Desni Štefanci, i to isključivo od prognanika koji su još 199l. godine prognani s desne obale Kupe.

Nositelj ustroja sds Vrginmost bilo je ZP Karlovac jer je prostor Lasinje prije Domovinskog rata pripadao po administrativno-političkoj podjeli Zajednici općina Karlovac, što znači da je ljudstvo vojnu obvezu rješavalo putem Uprave za obranu Karlovac, zbog čega je ustrojavanje satnije išlo preko ZP Karlovac. Crta obrane i prostor razmještaja postrojbe u formiranju, nije bila u zoni odgovornosti ZP Karlovac već Zagreb, ali organizacijsko-mobilizacijski i logistički satnija se u cijelosti oslanjala na ZP Karlovac.

Grb 1. samostalne domobranske satnije Vrginmost ili "lasinjske satnije"

Ustrojbeno, domobranska satnija nosila je ime Vrginmost jer su nabrojana sela bila teritorijalno u sklopu nekadašnje općine Vrginmost (kasnije preimenovan u Gvozd). S nadnevkom 4. studenoga 1992. godine, po zapovijedi MORH-a formira se 2. samostalna domobranska satnija Vrginmost zbog čega gore spomenuta satnija dobiva naziv 1. samostalna satnija Vrginmost, a kod pripadnika postrojbi HV-a uvriježio se naziv "lasinjska satnija".

Od same mobilizacije do preuzimanja zadaće, tj. zone odgovornosti u području Jamničke Kiselice na lijevoj obali r. Kupe, satnija provodi ubrzanu obuku i popunjava se ljudstvom i MTS-a. Zapovjedništvo satnije 1. ožujka 1993. premješta se s područja mjesta Zdenčina (prijašnja farma JNA) na područje Jamničke Velike.

S istim datumom podređuje se zapovjedno i operativno ZP Zagreb, dok se i dalje logistički oslanja na ZP Karlovac.

Temeljna svrha i zadaća ustrojavanja satnije bilo je okupljanje i priprema prognanog stanovništva sa šireg prostora Lasinje u jedinstvenu cjelinu, u ovom slučaju

124

Milan Maleš i Vladimir Cvitanović

vojnu formaciju, i njihova priprema za povratak na okupirani prostor mirnim putem, ukoliko se povoljno počnu odvijati mirovni procesi, ili u sklopu akcije Oružanih snaga RH koje bi vojničkim sredstvima oslobodile okupirani prostor Republike Hrvatske.

Moral, želja za povratkom, entuzijazam i zanos pripadnika domobranske satnije bio je na vrlo visokoj razini pa je rad na ustrojavanju satnije bio primjer za druge domobranske postrojbe koje su se našle u fazi ustrojavanja.

Od 21. travnja 1992. godine po ustrojbenim dokumentima ona nosi naziv samostalna domobranska satnija, a promjenom ustroja od 5. listopada 1992. godine satnija nosi naziv 1. samostalna domobranska satnija Vrginmost. Satnija egzistira do 21. ožujka 1994. kada se odlukom MORH-a ukida, a ljudstvo i materijalna sredstva kao i nadležnosti prelaze u novoustrojenu samostalnu domobransku bojnu Topusko. Nedugo zatim domobranska bojna Topusko postaje sastavnica novo formirane 20. domobranske pukovnije Glina u koju ulaze i samostalna domobranska bojna Topusko i 2. samostalna domobranska satnija Vrginmost. U sklopu 20. domobranske pukovnije Glina, 1. i 2. sds Vrginmost realiziraju zadaće do provedbe operacije "Oluja" i povratka ljudstva u oslobođene prostore i domove.

2. SAMOSTALNA DOMOBRANSKA SATNIJA VRGINMOST ( 2.

SDS VRGINMOST) Formirana je po zapovijedi ministra obrane 5. listopada 1992. godine. Formirana je isključivo od prognanog stanovništva s područja Topuskog, Hrvatskog Sela, Gređana i ostalih mjesta iz okolice Topuskog, a ista mjesta administrativno i teritorijalno su pripadala nekadašnjoj općini Vrginmost koja se nalazila u sklopu Zajednice općina Karlovac.

Zapovjedništvo satnije sačinjavali su zapovjednik Vlado Maričković, zamjenik zapovjednika Miljenko Rakarić, pom. zap. za PD Ivica Kovačević i satnijski dočasnik Mato Abramović.

Zapovjedništvo satnije smješteno je u Pokupskom Cerju. Zonu odgovornosti drže uz lijevu obalu r. Kupe u području Lijevi Štefanki i Pokupskog.

S datumom 1. ožujka 1993.godine zapovjedno i operativno 2. samostalna domobranska satnija Vrginmost podređuje se ZP Zagreb i na taj način izdvaja se iz sastava ZP Karlovac, to jest satnija opstaje obnašati zadaće u dotadašnjom prostoru ali organizacijsko-mobilizacijski, logistički i materijalno u cijelosti se podređuje ZP Zagreb.

Satnija je bila popunjena sa 110 % pripadnika, a pokazale su se potrebe i za većom formacijom sukladno zahtjevima za mobilizacijom i uključivanje ostalog prognanog stanovništva s istih prostora u satniju.

Domobranstvo kao sastavnica Hrvatske vojske u Domovinskom ratu 1990. – 1996.

125

Satnija se službeno ukida 21. ožujka 1994. godine, kada ljudstvo i tehnika ulazi u sastav 20. domobranske pukovnije Glina u sklopu koje realiziraju zadaće do završetka operacije "Oluja".

USTROJ DOMOBRANSKIH POSTROJBI NA GOSPIĆKOLIČKOM BOJIŠTU Zapovjedništvo 4. operativne zone Karlovac sa sjedištem u Karlovcu imalo je operativnu i zapovjednu nadležnost nad karlovačko-kordunskim bojištem i nad gospićko-ličkim bojištem. Crta odgovornosti protezala se od s. Šišljavić (na lijevom boku) pa sve do Karlobaga (na desnom boku). Iz tog razloga Zapovjedništvo 4.

OZ nositelj je ustroja domobranskih postrojbi i na gospićko-ličkom bojištu putem ustrojene Operativne grupe Lika (OG-Lika), što i realizira u većoj mjeri tijekom 1992. godine, ali uz velike napore i određene poteškoće zbog operativne udaljenosti bojišta i specifične vojne organizacije koja je naslijeđena iz 1991. godine.

"Gospićko-ličko bojište" nije predmet ovog teksta pa se ne namjeravamo dublje upustiti u ustroj i zadaće domobranstva, ali pošto je Zapovjedništvo 4. OZ Karlovac i time Odjel za domobranstvo provodili ustrojavanje, spomenuti ćemo domobranske postrojbe koje su ustrojene tijekom ili do kraja 1992. godine kada "gospićkoličko bojište" prelazi pod novo ustrojeno zapovjedništvo - ZP Gospić16.

SAMOSTALNA DOMOBRANSKA SATNIJA TITOVA KORENICA (SDS T. KORENICA) Po zapovijedi MORH-a sds T. Korenica počela se formirati 4. studenoga 1992. godine. Po ustroju, u svom sastavu imala je tri voda, a popunjavali su je prognanici s prostora općine Titova Korenica, iz sela Plitvice, Vaganac, Mukinje, Jezerce, Korana, itd. Neformalna organizacija prognanih građana iz istog prostora postojala je i ranije, a veliki dio njih bio je angažiran u drugim postrojbama HV-a.

U tijeku Domovinskog rata poznata je i pod nazivom "plitvička satnija". Tijekom svog razvoja i djelovanja oslanjala se na vojne objekte u selu Ramljani kod Gospića.

Zanimljivost je da su se učestalo vodile prosudbe i rasprave o najadekvatnijoj uporabi satnije u tijeku napadnih djelovanja i potom povratka u oslobođena sela i domove. Postojale su dvije alternative i to da se satnija uporabljuje na prostoru karlovačko-kordunskog bojišta u sklopu 14. dp, gdje bi sa Slunjanima oslobađala pravac Slunj-Rakovica-Plitvička jezera, i druga alternativa bila je da sa gospićko-ličkog bojišta izvrši povrat u svoja sela po oslobođenju.

Rukovatelj mobilizacijskog plana je Zapovjedništvo OZ Karlovac.

16 Do ustroja ZP Gospić i time preuzimanja zapovijedanja nad gospićko- ličkim bojištem, u sklopu 4. OZ Karlovac ustrojeno je zapovjedništvo OG-Lika koje je imalo operativnu nadležnost nad gospićko- ličkim bojištem.

126

Milan Maleš i Vladimir Cvitanović

SAMOSTALNA DOMOBRANSKA BOJNA GRAČAC (SDB GRAČAC) Po zapovijedi MORH-a s nadnevkom 4. studenoga 1992. godine počinje formiranje sdb Gračac.

Po formaciji bojna je imala dvije satnije, zapovjedništvo bojne i pristožerne postrojbe. Formacijska knjiga omogućavala joj je popunu i mobilizaciju 386 vojnika domobrana.

Mobilizacijsko mjesto bilo je Lovinac, a rukovatelj mobilizacijskog plana je Zapovjedništvo OZ Karlovac.

Domobranska bojna od trenutka formiranja pa nadalje uporabljivana je u sastavu i na prostoru ZP Gospić. U srpnju mjesecu 1994. godine se ukida, a ljudstvo i sredstva ulaze u sastav 118. domobranske pukovnije Gospić.

SAMOSTALNA DOMOBRANSKA BOJNA GOSPIĆ (SDB GOSPIĆ) Počinje se formirati sredinom 1992. godine i egzistira do srpnja mjeseca 1994. godine, kada se ukida, a ljudstvo i naoružanje prelaze u nadležnost 118. domobranske pukovnije Gospić.

Neprekidno je uporabljivana na prostoru ZP Gospić.

Po ustroju je imala tri pješačke satnije i ustroj je omogućavao popunu i mobilizaciju 495 vojnika domobrana.

DOMOBRANSKA SATNIJA SABORSKO Naziv nikada nije formaliziran službeno i time nije dobila prefiks "samostalna".

Tijekom Domovinskog rata izgradila je svoju prepoznatljivost i originalnost pod nazivom Domobranska satnija Saborsko. Od trenutka napada snaga JNA na selo Saborsko, hrvatsku enklavu podno masiva Kapele, a u cilju protjerivanja stanovništva, a potom pretvaranje mjesta u ruševinu sravnjeno sa zemljom i to jer su se drznuli reći da su Hrvati i da pripadaju samostalnoj Hrvatskoj, stanovnici Saborskog odlaze u progonstvo, ali u nadi da će se ponovno vratiti.

Nositelj organizacije i okupljanja ljudi s prostora Saborskog, kao i ljudi koji su porijeklom iz Saborskog, bio je bojnik Luka Hodak. Svojom osebujnošću i energijom Luka Hodak uspijeva stvoriti satniju i organizirati ljude s prostora Saborskog u jednu prepoznatljivu cjelinu koja je iskazivala veliko domoljublje i želju za povratkom svojim domovima. Domobranska satnija Saborsko bila je nešto više od obične vojne postrojbe. U sklopu nje građani s prostora Saborskog nalazili su svoju utjehu i nadu, a satnija je bila i mjesto u kojem su se osjećali korisnim a, obavljajući zadaće duž crte razdvajanja. U pojedinim trenucima zadaće koje obavljaju na prostoru planinskog masiva Kapele spadaju u izuzetno složene i pogibeljne, a zbog klimatskih uvjeta, nepreglednosti i izdvojenosti zahtijevale su nadljudske napore i

Domobranstvo kao sastavnica Hrvatske vojske u Domovinskom ratu 1990. – 1996.

127

izuzetnu spremnost. Zapovjednik Domobranske satnije tijekom Domovinskog rata bio je Marko Krizmanić.

Postrojba tijekom 1991. na 1992. godinu djeluje u sklopu 4. bojne (ogulinske) 110. brigade ZNG-a, a potom u sklopu Samostalne domobranske bojne Ogulin i pred operaciju "Oluja" ulaze u sastav 143. dp Ogulin s kojom tijekom VRO "Oluja" oslobađaju Plaški i potom ulaze u oslobođeno, ali do temelja porušeno Saborsko.

BROJNA STANJA DOMOBRANSTVA ZP KARLOVAC U VRO "OLUJA" Domobranske pukovnije po ustroju su brojile 2586 vojnih obveznika (v/o). Na ratnom rasporedu imale su uglavnom 5 do 10 % više ljudstva od ustrojbenog broja, osim 14. dp Slunj. U VRO "Oluja" domobranske pukovnije ZP Karlovca su angažirale sljedeći broj v/o: - 110. dp Karlovac 2.605 v/o ili 100,73 % - 14. dp Slunj 1.551 v/o ili 59,98 % - 137. dp Duga Resa 2.651 v/o ili 102,51 % - 143. dp Ogulin 2.539 v/0 ili 98,18 % što ukupno iznosi 9346 v/o. ZP Karlovac tijekom operacije "Oluja" unutar svojih postrojbi angažirao je 11408 v/o (ljudstvo iz Uprave za obranu Karlovac i Ureda za obranu). Na karlovačko-kordunskom bojištu pod zapovijedanjem ZP Karlovac u VRO "Oluja" ukupno je angažirano 17 763 v/o računajući i v/o iz pridanih postrojbi kao što su 99., 104., 148. i 149. br HV-a.

Domobranstvo se kao komponenta oružanih snaga u Hrvatskoj javljalo tri puta u povijesti da bi isto tako tri puta bilo izbrisano ili nestalo s povijesne scene. U trenucima kada se budi nacionalna svijest Hrvata i kada je Hrvatska u povijesti dokazivala opstojnost i osobitost svoje državnosti, pojavljuje se i domobranstvo. Onoga trenutka kada bi se javili interesi da se oslabi Hrvatska, uvijek je prvo ukidano njeno domobranstvo, odnosno razoružao bi se njen narod (1990. godine razoružanje TO). Kako 1918. godine, tako i 1945. godine domobranstvo je ugašeno u krvi.

Slamanjem domobranstva pokušalo se zatomiti težnju Hrvata da imaju samostalnu državu. Međutim, nikada nije u potpunosti iskorijenjena ta želja da Hrvatska jednoga dana bude samostalna. Treći put domobranstvo je ustrojeno u Domovinskom ratu, te je u sklopu Hrvatske vojske izvojevalo pobjedu i time opstojnost samostalne Republike Hrvatske.

Domobranstvo je izraslo u Domovinskom obrambenom ratu kao mlađa komponenta Hrvatske vojske, stvorena na modernim načelima i u skladu sa suvremenim okolnostima, a ujedno na temelju tradicije i povijesne originalnosti. Domobranstvo je preraslo u respektabilnu silu. U narednom periodu, poslije Domovinskog rat, po smanjenju i reorganizaciji oružanih snaga i postrojbi, domobranstvo kao sustav i naziv je nestalo sa scene kao organizacijski oblik i kao naziv koji je slijedio slavnu tradiciju. Šteta što nije kao specifična povijesna originalnost i prepoznatljivost borbe za opstojnost hrvatskoga naroda, u sklopu OSRH, ušlo u NATO i EU kao hrvatska tekovina i nasljeđe.

128

Milan Maleš i Vladimir Cvitanović

Danas kada je težnja o suverenosti ostvarena, ponovno bi trebalo promišljati da hrvatsko domobranstvo pronađe svoje mjesto u sklopu OS RH (prije Hrvatske vojske). Zbog svoje masovnosti i ekonomičnosti, ono bi moglo predstavljati značajnu komponentu Oružanih snaga Republike Hrvatske, a možda bi moglo zamijeniti pojam "aktivna pričuva", koja se pojavljuje kao neki oblik pričuve unutar OS RH, a trenutno je definiran Zakonom o obrani RH i ostalim strateškim dokumentima obrane RH. U Domovinskom ratu stvorena je nova povijest domobranstva, a mjesto u povijesti već je osigurano za brojne domobranske postrojbe izrasle u ovom ratu. Isto tako, u povijesti treba vratiti mjesto onim hrabrim domobranima koji su ginuli od Galicije do Soče i ostavljali svoje kosti diljem Europe, i onima kojima još nisu ni pronađeni grobovi, ubijenim na nepoznatim stratištima diljem Hrvatske i Slovenije, a i na cijelom teritoriju bivše Jugoslavije. Danas slobodna i suverena Hrvatska duguje dio zahvalnosti i tim ljudima. Najmanje što se može učiniti za njih je da se prekine preduga šutnja kojom su oni gotovo pali u zaborav.

Skraćenice: GS OSRH – Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske HV – Hrvatska vojska ZP – Zborno područje OZ – Operativna zona HVO – Hrvatsko vijeće obrane TO – Teritorijalna obrana NZ – Narodna zaštita MUP – Ministarstvo unutarnjih poslova NS – načelnik stožera VRO – vojno redarstvena operacija NDH – Nezavisna Država Hrvatska JNA – Jugoslavenska narodna armija MTS – Materijalna tehnička sredstva

sds – samostalna domobranska satnija sdb – samostalna domobranska bojna b – bojna (sb – samostalna bojna, pb – pješačka bojna) dp – domobranska pukovnija br – brigada gbr – gardijska brigada npr – natporučnik stn – satnik bjn – bojnik pk – pukovnik brg – brigadir s. – selo r. - rijeka